2

ÈASNI KUR’ANI KOSMOLOGIJA

(Prevela Fahrija Avdiæ)

Sarajevo, februar 2009.

- ENTROPIJA I KONAÈNI SVEMIR -

Hazreti Mirza Tahir Ahmad, rahmatullahIV Halifa Obeæanog Mesije, a.s.

3

“Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova; miri blagoslov neka su na Njegovog vjerovjesnikaMuhammeda, s.a.v.s., i na cijelo njegovo potomstvo iashabe.”

“A Mi smo nebo napravili s posebnom moæi (ejdin) i Mi njega, zaista,proširujemo (musi’un).” (51:48)

ÈASNI KUR’AN I KOSMOLOGIJA

U vrijeme kad je Èasni Kur’an bio objavljen, èovjekovo razumijevanjeprirode kosmosa i kretanja ili nekretanja nebeskih tijela bilo je krajnjeprimitivno i mutno. Ovo nije više sluèaj, pošto je naše znanje o svemiru znatnouznapredovalo i proširilo se sadašnjim dobom.

Neke od teorija koje se odnose na stvaranje svemira bile su potvrðeneèinjenicama, dok se neke druge još istra‘uju. Koncept širenje svemira pripadaprethodnoj kategoriji, i opæenito je prihvaæen od strane nauènog društvakao ’èinjenica’. Prvi koji je napravio ovo otkriæe bio je Edvin Hubble u 1920.Pa ipak je to, nekih trinaest stoljeæa prije ovoga, bilo jasno spomenuto uKur’anu:

Treba da zapamtite da je koncept stalnog širenja svemira iskljuèiv za Kur’an.Nijedna druga Bo‘ija knjiga èak ni iz daleka ne daje slutnju na to. Otkriæe dase svemir stalno širi je od prvenstvene va‘nosti nauènicima, zato što topoma‘e da se stvori bolje razumijevanje o tome kako je svemir na poèetku

4

“Zar nisu vidjeli oni koji ne vjeruju da su nebo i Zemlja bili èvrstozatvoreni,onda smo ih Mi cijepajuæi razbili? I Mi smo od vode stvorilisvaku ‘ivu stvar. Zar oni onda neæe vjerovati?” (21:31)

bio stvoren. On se jasno širi stepen po stepen stvaranja, na naèin koji savršenopada u korak sa teorijom Velikog udara. Kur’an ide dalje i opisuje cijeli krugpoèetka, kraja i ponovnog vraæanja istom poèetku. Prvi korak stvaranja kakoje navedeno u Kur’anu zapravo opisuje dogaðaj Velikog udara u slijedeæimrijeèima:

Znaèajno je da je ovaj ajet posebno bio upuæen nevjernicima, mo‘daindirektno izra‘avajuæi, da æe otkrivanje tajne spomenute u ovom ajetu bitinapravljeno od nevjernika - znak za njih o istinitosti Kur’ana.

U ovom ajetu rijeèi ratkana (zatvorena masa), i fetakna (Mi smo ihcijepajuæi razbili), nose osnovnu poruku cijelog svemira. Mjerodavni arapskirijeènici daju dva znaèenja rijeèi ratkan, koji se uveliko tièu teme o kojojdiskutujemo. Jedno znaèenje je ’skupljanje neèega i kao posljedica ulijevanjeu jedan entitet’, i drugo znaèenje je ’potpuni mrak’. Oba ova znaèenja sukarakteristièno primjenjiva. Uzeta zajedno, ona nude prikladan opisneobiènosti crne rupe.

Crna rupa je gravitacijski urušena (propala) masa ogromne velièine. Toje poèelo sa propadanjem takvih ogromnih zvijezda koje su 15 ili više putaveæe od Sunca. Ogromnost njihovog unutrašnjeg gravitacijskog privlaèenja(vuèe) izaziva da zvijezde propadnu u mnogo manju velièinu. Gravitacijskavuèa je dalje koncentrisana i rezultira u daljem propadanju cijele mase usuper-novu. Na ovom stupnju osnovni blokovi kao što su molekule, atomiitd. bivaju zgnjeèeni u neodredivu masu energije. Tako je stvoren taj momenatu prostoru-vremenu koji je nazvan dogaðaj horizont. Unutrašnja gravitacijskavuèa tog neèega postaje tako moæna da su sve forme radijacije povuèenenatrag tako da èak svjetlo ne mo‘e izaæi. Kao ishod proizilazi totalni mrakkoji stièe to ime crna rupa, podsjeæajuæi èovjeka o rijeèi ratkan upotrijebljenoju Èasnom Kur’anu koja ukazuje na potpuni mrak. Ovo je nazvano neobiènostkoja le‘i iza dogaðaja horizonta.

Jednom formirana crna rupa naglo raste zato što èak udaljene zvijezdepoèinju da budu vuèene unutra sa rastuæom koncentracijom gravitacione

5

(Sjetite se) “Tog dana kad Mi nebesa smotamo kao što pisar smotaispisano...” (21:105)

Jasna poruka ovog ajeta je da svemir nije vjeèan. On govori o buduænostikad æe nebesa biti smotana, na naèin motanja ispisanog smotka. Nauèni opisikoji ilustruju pravljenje crne rupe, vrlo su slièni onom što Kur’an opisuje ugornjem ajetu. (Vidi ilustraciju 1).

Masa porasta iz prostora koja pada u crnu rupu, kako je gore opisano, bitæe ugurana u ploèu pod ogromnim pritiskom stvorenim gravitacijskim ielektromagnetskim silama. Pošto se centar crne rupe stalno obræe oko sebe,ova ploèe – kako prilazi – poèet æe da budu umotane oko toga, prije nestajanjau podruèje nepoznatog na kraju.

energije. Proraèunato je da masa crne rupe mo‘e rasti toliko velika kolika jemilion puta masa sunca. Pošto se njeno gravitaciono polje širi, više materijalaiz prostora (svemira) je vuèeno unutra brzinom blizu brzine svjetla. U 1977.godini bila je opservacijska evidencija koja nagovještava da u našoj galaksijipostoji crna rupa od 2,000,000 sunèevih masa. No drugi proraèuni pokazujuda u našem svemiru mogu biti mnoge crne rupe toliko velike kao3,000,000,000 sunèevih masa. Na toj æe koncentraciji gravitacione vuèe èakudaljene zvijezde posrtati i izgubiti svoje usidrenje da bi bile progutane odnezasitnika (pro‘drljivca) takve velièine. Tako je proces ratkan upotpunjenrezultirajuæi u toj neobiènosti koja je i potpuno zatvorena i sastoji se odpotpunog mraka. U odgovoru na pitanje o tome kako je svemir na poèetkubio stvoren, dvije najskorije teorije su obadvije teorije Velikog praska (theo-ries Big Bang). Oni tvrde da je on bio zapoèet iz (od) neobiènosti koja jenaglo provalila (buknula) oslobaðajuæi uhvaæenu masu vodeæi opet ustvaranje novog svemira kroz dogaðaj horizonta. Ovaj poèetak svjetla kojeje klijalo iz dogaðaja horizonta nazvan je bijela rupa. Jedan od dvije teorijekoje se odnose na širenje pretskazuje da æe tako stvoren svemir zauvijeknastaviti da se širi. Druge tvrdnje da æe širenje svemira, u neko vrijeme, bitipovraæen zato što æe na kraju prevladati unutrašnja gravitaciona vuèa. Nakraju, sve stvari æe biti vuèene ponovo natrag ka formi mo‘da druge ogromnecrne rupe. Ovaj drugi pogled izgleda da je poduprt Èasnim Kur’anom.

Dok govori o prvom stvaranju svemira, Èasni Kur’an jasno opisuje njegovzavršetak u još jednu crnu rupu, povezujuæi kraj sa poèetkom, takoupotpunjavajuæi cijeli krug prièe kosmosa. Èasnim Kur’an proglašava:

6

Ovaj ajet nastavlja:

“... kao što smo zapoèeli prvo stvaranje, ponovit æemo ga – to je obeæanjeobavezujuæe na Nama; zaista æemo Mi ovo uèiniti.” (21:105)

Iza konaènog padanja svemira u crnu rupu, mi ovdje imamo obeæanje onovom poèetku. Bog æe ponovo stvoriti svemir, kao što je uradio prije. Propaosvemir ponovo æe se pojaviti iz svog mraka i cijeli proces stvaranja æe ponovozapoèeti (vidi ilustraciju 2). Ovo smotavanje i otvaranje svemira izgleda daje stalni fenomen, prema Èasnom Kur’anu.

Kur’anski koncept poèetka i kraja stvaranja je nesumnjivo izvanredan. Nebi bilo manje zapanjujuæe da je to bilo objavljeno visoko obrazovanoj osobinašeg suvremenog doba, no èovjek je zapanjen èinjenicom da je ovo krajnjenapredno znanje, u pogledu neprekidnog ponavljanja fenomena stvaranja,bilo otkriveno prije više od èetrnest stotina godina nepismenom stanovnikuarapske pustinje.

Èasni Kur’an i nebeska tijela

Sada se okreæemo drugom aspektu opisa kosmosa koji se odnosi nakretanje nebeskih tijela. Najizrazitija odlika ovog opisa koji se odnosi na naèinkretanja Zemlje opisan je bez upadljivog protuslovljavanja popularnogpogleda koji je prevladavao u to doba. Svi uèenjaci i mudraci tog vremenabili su jedinstveni u svom vjerovanju da se Zemlja ne kreæe (da stoji) dok sedruga nebeska tijela, kao što su Sunce i Mjesec, stalno okreæu oko nje. Upogledu ovoga, kretanje Zemlje kako je opisano u Èasnom Kur’anu mo‘dane bude oèit nemarnom èitaocu, no pa‘ljivom prouèavaocu ova poruka jeglasna i jasna. Da je Èasni Kur’an opisao Zemlju nepokretnom, a da se nebeskatijela kreæu oko nje, onda, premda bi ljudi tog doba mo‘da bili zadovoljniovim opisom, ljudi kasnijeg doba bi tu tvrdnju tretirali kao dokaz neznanjaautora Èasnog Kur’ana. Takva tvrdnja, oni bi istakli, nije mogla biti naèinjenaod Sveznajuæeg, Vrhovnog Biæa.

Radije nego da doslovno uporeðuje kretanje Zemlje sa kretanjem drugihnebeskih tijela, Kur’an daje slijedeæu tvrdnju:

7

“I ti vidiš planine i misliš da staje nepokretno, dok se one kreæu kao što sekreæu oblaci. (Ovo) je Allahovo djelo, koji je napravio èvrstom svaku stvar...”(27:89)

Ako je proglašeno za planine da su u stalnom pokretu, onda bi jedinologièno zakljuèivanje da se izvuæe iz ovoga bilo da se zemlja takoðer kreæeskupa s njima. No, zahvaljuljuæi umješnom jeziku Kur’ana ovo zapa‘anje jeprošlo neprimjeæeno. Oni su imali dojam, koji su dijelili sa ostatkomèovjeèanstva, da se Zemlja ne kreæe i to je ovaj neispravan dojam da ovozapa‘anje nije bilo nametljivo pobijan. Da su s pa‘njom èitali kraj istog ajetaoni bi bili ostavljeni bez ikakvog prostora za bilo kakvo nerazumijevanje.Ajet se završava trajnim poštovanjem stvaralaèkoj moæi Bo‘ijoj, Koji je svestvari stvorio sa takvom èvrstinom da one ne mogu biti izbaèene. Bilo šta štone mo‘e biti izbaèeno nikada ne mo‘e biti lansirano izvan Zemlje, da plovisamo, ostavljajuæi Zemlju iza.

Opet, u mnogim drugim ajetima Kur’an se odnosi na planine kao revasijašto znaèi ’èvrsto ukorijenjene u zemlji’.

“On je stvorio nebesa bez vidljivih stupova, i On je po Zemlji stavio èvrsteplanine da vas one hrane, i On je u njoj stvorio sve vrste ‘ivotinja kojehodaju; i Mi smo s neba vodu spustili, i uèinili da u njoj (zemlji) rastuparovi svake plemenite vrste.” (31:11)

Takoðer:

“I Mi smo na Zemlji napravili planine da im one daju opskrbu; i u njimasmo napravili široke puteve, da bi se oni uputili.” (21:32)

I,

“I On je na Zemlji postavio planine da vam daju hranu, i rijeke, i puteveda se uputite.” (16:16)

8

“... svako od njih plovi u (svojoj) orbiti.” (21:34)

Ova sveobuhvatna tvrdnja pokriva cijeli svemir, ne izuzimajuæi naš solarnisistem. Uz ovo, postoje mnogi drugi ajeti koji spominju elipsasto kretanje svihnebeskih tijela. Ali oni takoðer govore o njihovom kretanju prema svomodreðenom vremenu smrti. Slijedeæe su neki od ajeta koji obuhvataju oba ovapredmeta:

Prema tome, Èasni Kur’an jedini uspijeva u pravljenju ovog otkriæa na naèinda prevladavajuæe znanje tog vremena nije suviše glasno osporeno.Vjerovatno je da su ljudi vjerovali da se ajet 89 iz sure Al Naml odnosi nabuduæi dogaðaj dovedenim u vezu sa Sudnjim danom. No kao što je bilopokazano, ova pogrešna interpretacija bi bila potpuno neprihvatljiva izslijedeæih razloga.

1) Ovaj ajet jasno govori u prezentu (sadašnjem vremenu), a ne u buduæem.Slovo ( ) vaow upotrijebljeno ovdje mo‘e doslovno biti preveden kao ’dok’umjesto ’i’, tako bi znaèenje bilo, ’vi mislite da su planine nepokretne, dok seone kreæu.’ Pripisati ovaj dio tvrdnje buduænosti je nemoguæe.

2) Ako su one, planine, trebale da lete u buduænosti kako èovjek onda, èakako bude stavljen na sigurnu udaljenost na drugu planetu, mo‘e vjerovatida su one nepokretne uprkos toga što ih gleda da lete u prostoru? Odatle jetakav prijevod izvan pitanja. Takoðer, prevesti ovaj ajet da ukazuje da iakoljudi danas smatraju da su planine nepokretne, one to nisu zato što æe ubuduænosti letiti, bilo bi oèito pogrešno. Ako su planine nepokretne danasljudi æe ih sigurno vidjeti da su nepokretne. Nije pitanje o njihovom mišljenjuo njima da su nepokretne. Kur’an bi rekao ’Vi ih znate da su nepokrentne ione jesu no u buduænosti one više neæe biti.’ Ovo uopæe nije ono što Kur’anka‘e.

3) Na kraju istog ajeta, poèast èvrstoæi Bo‘ijeg stvaranja je zadnji nepobitandokaz da su planine, uprkos što lete, èvrsto usaðene.

Vrijedno je spomena da raniji komentari ostaju u šutnji o istinskomznaèenju ovog ajeta što navodi na pomisao da je to za njih bilo isuviše teškoda interpretiraju.

Èasni Kur’an takoðer proglašava da su sva nebeska tijela u stalnom stanjukretanja; ni jedno od njih nije nepokretno:

9

“Allah je Onaj koji je uzdigao nebesa bez ikakvih stupova koje vi mo‘etevidjeti. Onda se uèvrstio na Aršu. I On je podvrgao (da slu‘e) Sunce iMjesec; svaka stvar se kreæe do odreðenog roka. On planira svaku stvar.On jasno objašnjava znakove, da mo‘ete èvrsto vjerovati u susret saGospodarom svojim.” (13:3)

“Zar ti ne vidiš da Allah èini da noæ prelazi u dan, i da dan prelazi u noæ,i On je potèinio Sunce i Mjesec; svako se kreæe do svog odreðenog roka, i(pamtite) Allah je uvijek obaviješten o onom što vi radite?” (31:30)

“On uvodi noæ u dan, i On uvodi dan u noæ. I On je potèinio Sunce iMjesec - svako plovi do odreðenog roka. Ovo je Allah, vaš Gospodar; Njegovoje kraljevstvo, a oni koje vi pozivate mimo Allaha ne posjeduju èak nikolika je udubina na hurminoj košpici.” (35:14)

“On je stvorio nebesa i Zemlju sa istinom. On danom zavija noæ i noæuzavija dan; i On je potèinio Sunce i Mjesec; svako se kreæe do odreðenogroka. Pazite, On je Moæni (i) mnogo prašta.” (39:6)

Sada se vraæamo drugom zapanjujuæem otkriæu Kur’ana u pogleduposebnog kretanja Sunca koje nigdje drugo nije spomenuto. Ovaj ajet 36:39,kazuje,

“I Sunce se (uvijek) kreæe prema svom odredištu. To je odredbaSvemoguæeg, Sveznajuæeg.” (36:39)

10

On jasno govori o taèki u prostoru da je Sunèevo konaèno mjestopoèivanja. Uprkos èinjenice da je samo Sunce spomenuto, ajeti kojineposredno slijede vezuju cijeli svemir za kretanje Sunca u istom specifiènomsmjeru:

“I Sunce se (uvijek) kreæe prema svom odredištu. To je odredbaSvemoguæeg, Sveznajuæeg.

A Mjesecu smo Mi odredili etape, dok on ne postane kao stara granapalme.

Sunce ne mo‘e dokuèiti Mjesec, niti noæ mo‘e prestiæi dan. Svi oni ploveu (svojoj) orbiti.” (36:39-41)

Da se samo sunce kretalo u utvrðenom pravcu ajet koji slijedi ne biproklamovao ovu tvrdnju da Sunce i Mjesec strogo dr‘e svoju meðusobnuudaljenost; oni nikada neæe biti u stanju da stignu ili se udalje jedno oddrugog - nepromjenjiva odredba do njihovog odreðenog vremena. Ovo jasnopokazuje da u kojem god se pravcu Sunce kreæe, Mjesec se takoðer kreæe.

Ali nije samo pitanje Sunca i Mjeseca. Sva nebeska tijela su opisana uÈasnom Kur’anu da plove bez zvuka. Nadalje, tu su brojni ajeti u ÈasnomKur’anu koji opisuju nebeska tijela povezana zajedno nevidljivim vezama.Odatle ako se jedno od njih kreæe u pravcu drugom osim svog orbitalnog ielipsastog kretanja, sva druga nebeska tijela se takoðer moraju kretati skupada odr‘e svoju uzajamnu ravnote‘u.

“On je Taj koji je stvorio noæ i dan, i Sunce i Mjesec, svako od njih plovi u(svojoj) orbiti.” (21:34)

“Sunce ne mo‘e dokuèiti Mjesec, niti noæ mo‘e prestiæi dan. Svi oni ploveu (svojoj) orbiti.” (36:41)

11

Ovo je jedinstveni stil Èasnog Kur’ana takoðer upotrebljen da uka‘e nakretanje Zemlje prema svojoj osovini. Ljudi u vrijeme obje ove objave nisumogli jasno shvatiti ideju ispod toga. Ako se planine kreæu, Zemlja se takoðerskupa mora kretati, ali ovo nije to što su ljudi tog doba zakljuèili. Niti su onimogli shvatiti ideju da, ako se Sunce kreæe u pravcu specifiènog prostora,cijeli svemir se takoðer mora kretati skupa s njim ka istom odredištu. Ovavizija cijelog svemira koji se udaljava u prosotru je ideja koja mo‘da još nijebila zaèeta od suvremenih nauènika. Pa ipak se mo‘e dati razumjeti izdubinskog prouèavanja Èasnog Kur’ana da se cijeli svemir kreæe prema istojtaèki u prostoru. Ako je taj izraz taèan onda osoba nije ostavljena s drugimizborom nego da zamisli svih 180 biliona ili više galaksija, od kojih je našplanetarni sistem samo mala taèka, da se kreæe skupa sa Suncem upostavljenom pravcu.

Na drugom mjestu u ovom poglavlju mi smo nagovjestili moguænost sve-izjedajuæe gigantske crne rupe koja mo‘e povuæi natrag cijelu masu svemirau svoju osebujnost.

Prema tome, mi smo zakljuèili da je prema Èasnom Kur’anu stanje svemiraotvoreno i zatvoreno stanje. U momentu Velikog praska on je poèeo da seširi skoro brzinom svjetla. Na kraju on æe opet ponono biti povuèen natrag ubezdan (utrobu Zemlje) na koju se pozivamo kao crnu rupu.

Što se tièe koncepta jedne univerzalne crne rupe, on je baziran na teorijiVelikog praska koja je u potpunosti poduprta Èasnim Kur’anom. Nekinauènici, meðutim, predla‘u stanje otvorenog svemira. Oni vjeruju da æesvemir zauvijek i neprestalno nastaviti da se širi dok specijalna materijapostane isuviše tanka i rijetka, i prostire se izvan gravitacione vuèe centrasvemira. Ovaj scenario ne ostavlja prostora za svemir da bude ponovoskupljen i ponovo stvoren. Èasni Kur’an kategorièki odbija ovaj otvorenikoncept. On je glasan, jasan i specifièan da je svemir izbio iz osebujnosti, i daæe ponovo potonuti u drugu osebujnost. Jedinstvo Bo‘ije i njegov stvarlaèkiizljev i ponovni povratak stvaranja Jedinstvu Bo‘ijem nije mogao biti boljeizra‘en od:

... mi Allahu pripadamo i Njemu se vraæamo. (2:157)

12

(Sjetite se) “Tog Dana kad Mi nebesa smotamo kao što pisar smotaispisano...” (21:105)

Konaèna crna rupa kako je predstavljena u slikovnoj ilustraciji

Lik na ovoj slici predstavlja nauènu viziju kako je konaèna crna rupa mo‘da progutala štogod je bilo ostalo u svemiru. Izluèivanje iz svega okolo, kako se to pribli‘ava dogaðajuhorizonta, zbijeno je u formu nalik vrpci koja se prije tonjenja u ovu rupu okreæe oko njezato što se sama rupa okreæe. Ovo u èovjekovom umu o‘ivljava lik pisara koji mota svojispisani svitak, kao što je spomenuto u naprijed spomenutom ajetu.

Ilustracija 1.

UTAPAJUÆI SVEMIR

13

Ilustracija 2.

SVEMIR KOJI SE PONOVNO POMALJA

U preostalom dijelu ajeta navedenog na slijedeæoj stranici, Bog proglašava da æe svemir kojitone u crnu rupu zasigurno biti uèinjen da se ponovo pojavi. Lik na ovoj stranici nastoji dastvori slikovni dojam kako æe se svemir ponovo pojaviti kroz bijelu rupu, prodirujuæi u novidan. Bijela rupa je nauèni termin primjenjen samo na takav dogaðaj. (RONAN, C.A., 1991.,“Prirodna historija svemira”, Svjetski izdavaèi Ltd., London).

Ona mo‘da ne bude smatrana taènim nauènim predstavljanjem ali smo, da bi nacrtali idejunovoizranjajuæeg svemira, predstavili ovo slikovno pokazivanje.

“... kao što smo zapoèeli prvo stvaranje, ponovit æemo ga - to je obeæanjeobavezujuæe na Nama; zaista æemo Mi ovo uèiniti.” (21:105)

14

ENTROPIJA I KONAÈNI SVEMIR

Bilo je jasno pokazano da æe cijeli svemir biti vuèen natrag u crnu rupu,koja æe kasnije eksplodirati u drugi Veliki prasak, oslobaðajuæi ponovo svojuuhvaæenu masu. Iz ovoga èitalac mo‘da bude zaveden da vjeruje da æe svemir,tako se pojavljujuæi i nestajuæi periodièno, ‘ivjeti dalje zauvijek. Ono što slijediuklonit æe bilo kakvo takvo pogrešno shvatanje o beskonaènom svemiru.

Mo‘e biti matematièki dokazano da ovaj svemir koji mi nastanjujemo,nikada ne mo‘e biti vjeèan u odnosu na svoju buduænost. Da dalje objasnimoovu taèku treba da objasnimo nauènu definiciju termina ’entropija’. Entropijajednostavno znaèi da graða svemira, u kojoj god formi postoji, neprestalnogubi beskonaèno mali dio svoje mase u formi pobjegle energije koja nikadaponovo ne mo‘e biti nadoknaðena.

Sve stvari koje postoje meðusobno djeluju jedna s drugom pod odreðenimuvjetima. Voda, kao proizvod vodonika i kiseonika, jedan je odnajjednostavnijih primjera meðusobnog djelovanja elemenata. Kad je stvorenmolekul vode miješanjem vodonika i kiseonika, on oslobaða dio energijekoja je otišla u njegovo stvaranje.

Ako se vodonik stavi da gori u tegli punoj kiseonika uduvavanjem jošplamteæeg vodonika u to, on æe goriti samo do vremena dok kiseonik nebude istrošen. Ono što je preostalo u ovom postupku je voda. Dok se dogaðaova hemijska reakcija, ona oslobaða energiju. Preobraziti vodu ponovo uvodonik i kiseonik mo‘e jedino biti moguæe ako kolièina energije koja je bilaosloboðena u toku spajanja (sinteze) vode bude ponovo dovedena da opetponovo odvoji sastojke vode, to jest vodonik i kiseonik.

U svim ovim sluèajevima nema stalnog gubitka energije. Ovo nije to našto se poziva kao gubitak energije kroz entropiju. Ukratko, reèeno je da svakahemijska reakcija ili oslobaða energiju ili je upija, i sve takve razmjene energijene proizvode bilo kakav stalni gubitak. No, tu je izvjestan gubitak energijekoji je stalan i nepovratan. On nema ništa sa normalnim hemijskimreakcijama. Umjesto da idemo u nauène slo‘enosti o tome kako se ovodogaða, èitaocu savjetujemo da zamisli vruæe tijelo koje se postepeno hladi.Ako se ono ohladi do nivoa okolne temperature atmosfere, bit æe dostignutostanje izjednaèenosti. Tok toplote od vruæeg tijela ka hladnoj atmosferi nemo‘e se sam obrnuti. Uvijek toplota teèe u pravcu hladnoæe. Kad se konaènocijela toplota svemira tako bude istrošila, dosti‘uæi stanje ravnote‘e, nikakvadalja izmjena toplote neæe ostati moguæa i nikakava hemijska reakcija neæemoæi biti zamišljena. Ovo je to na šta nauènici upuæuju kao na ’topla smrt’svemira.

15

Kolièina potrošene energije svemira nastavlja da raste i kolièina potrošiveenergije cijelog svemira nastavlja da pada. Prema tome, mo‘da doðe vrijeme,koliko god udaljeno, kad æe cijeli svemir na kraju potonuti u nepokretno(pasivno) stanje koje nikada ne mo‘e biti ponovo o‘ivljeno u svoju prethodnuformu materijalnog postojanja. Nikakva radnja se nikada neæe dogoditi,nikakva reakcija nikada neæe biti moguæa. Ovo je drugo ime za apsolutnusmrt i ništavnost.

Da bi imali ideju kako je beskonaèno mali ovaj gubitak energije, èitalactreba da zapamti da èak nauènici treba da ga izraèunaju uz pomoæ zamršenematematike. Za njih svemir ostaje praktièno isti u te‘ini i masi kao što je bioprije dvadeset biliona godina. Energija koja je pobjegla mo‘e se izmjeriti upogledu na okolnu temperaturu svemira, koja je tek 4 stepena K do ovogtrenutka. Ovo znaèi da nema prostora u poznatom svemiru koji imatemperaturu ni‘u od 4 stepena K. Tako bi energija koja bi tekla u pravcu ovenajni‘e temperature, postala dio nje i nikada ne bi mogla ponovo bitipodignuta do višeg stepena postojanja. Bilo da je neko u stanju da razumijeovaj matematièki ‘argon ili ne, mora biti sigurna o tome da svemir neprestalnogubi nešto što nikada ne mo‘e biti opet iskorišteno (preraðeno). To nikadane mo‘e ponovo biti dodano natrag masi svemira.

Nakon što smo objasnili entropiju dovoljno za svrhu ove knjige, sadaskreæemo pa‘nju èitaoca na njen neizbje‘ni završetak. Prije punog shvatanjaentropije, veæina nauènika su vjerovali da nema potrebe za Stvaraocem zatošto sve forme postojanja nastavljaju da vjeèno postoje. Sada je boljerazumijevanje entropije preokrenulo ovaj pogled, barem kod nekih èlanovanauènog društva. Ostatak nekako izbjegava da se suoèi sa ovim problemom.Vjeènost mo‘e biti ispitana u svojoj relaciji (odnosu) prema prošlosti, kao iprema buduænosti. Nauènici koji vjeruju da je materija trajna, vjeruju da jeona trajna u njenoj relaciji na prošlost i na buduænost. Ovo znaèi da, kadpogledamo natrag, nikakva taèka ne mo‘e biti zamišljena kao poèetak biloèega što postoji. Vjeènost nema poèetka niti ima kraja.

Tako se, otkriæem principa entropije, nauèni mit o vjeènosti materijerasprsnuo iz postojanja. Èak i da je ovaj svemir nekako zaèet da bude vjeèan,on bi nastavio da neprestalno gubi svoju masu pod djelovanjem entropije.Logièno ovo samo mo‘e znaèiti da æe on postati nepostojeæi u vrijemeneprekidno udaljeno od nas. Gledajuæi natrag na prošlost sa bilo kojegtrenutka vremena, vjeènost æe izgledati toliko beskrajna koliko æe izgledatikad je gledana iz drugog trenutka vremena. Drugim rijeèima, vjeènost senikada ne mo‘e uloviti (goniti) prema bilo kojem trenutku u vremenu izvankojeg ona ne postoji. Bilo ko mo‘e zamisliti sebe da goni vjeènost natrag uvremenu. Èak ako putuje u pravcu prošlosti za trilion puta triliona putatriliona godina, sjedeæi na ramenima svjetla, on nikada ne mo‘e naæi njen

16

drugi kraj. Ako naðe mo‘e biti siguran da je na krivom tragu (da se obraæana krivu adresu) – nije bila vjeènost to što je on gonio!

Sada ga ponovo zamislite da putuje natrag u potrazi za svemirom. Ako gaikada naðe, vjeènost æe ga oteti iz njegovih ruku i opet ponovo turiti natragna put beskraja. Teška ideja za zamisliti, no u stvarnosti je posve jednaostavnai lahka za razumijevanje. Ako takav zamišljeni putnik u vremenu naðe bilokakav trag svemira, on sebe treba pitati o tome zašto ovaj svemir nije isèezaoiz postojanja davno prije nego ga je on sustigao. Ovaj putnik mo‘e lahkoizraèunati da je izvan te taèke u vremenu, entropija imala dovoljno vremenaostavljenog da proguta beskonaèan broj takvih svemira.

Zamislite divovsku figuru dovoljno veliku da smjesti neizbrojnu kolièinuogromno umno‘enih etapa i nastoji da napuni vjeènost njima. Ova figura æe,zasigurno, doæi do kraja ali ne vjeènost. Èak ako entropija zahtijeva trilionumno‘ene kolièine triliona godina da uzrokuju ’vruæu smrt’ svemira, to æeipak biti neizbje‘no. Sada se sa ove zamišljene potrage u prošlost vratite usadašnjost i pitajte se zašto ovaj svemir oko vas postoji u ovom trenutkuvremena? Zar nije trebao biti potpuno uništen entropijom tako da nije mogaoprodu‘iti da izbjegne otkrivanje (primjeæivanje) u toku svog leta u beskrajnuprošlost?

Pa ipak, tu je druga taèka koju treba uzeti u obzir (zapamtiti, da se sjetimo).Entropija ili ne, teoretski nauènici koji su nekad vjerovali da protoni ne stare,dostigli su jedinstveno mišljenje da protoni takoðer imaju odreðenovremensko trajanje godina koje oni ne mogu preæi. Bilo da je njihovo doba1032 ili 1034 godina sporedno je; èak i ako je proraèunato da to bude stotinuhiljada umno‘ene kolièine jedne stotine hiljada, ako su ikada bili stvoreni,oni bi ipak na kraju došli do kraja. Ako oni, meðutim, nikada nisu bili stvoreni– i postojali vjeèno – onda ih je ruka entropije trebala uništiti prije dugogbroja godina.

Rasipnost i vjeènost ne mogu iæi ruku pod ruku. Sve rasipno mora doæikraju. Ali gle! Mi smo ovdje, i pisac ovih rijeèi i èitalac u ovom trenutku uvremenu. Svemir koji nas je rodio nema pravo da okupira ovu taèku uvremenu skupa sa svim ne‘ivim formama postojanja, ako je vjeèan.

Neki to mo‘da nalaze zamršenim, no, to je tako jednostavno pitanjematematièke jednaèine. Rasipno tijelo ne mo‘e biti vjeèno. Ako je vjeèno,ono ne mo‘e biti rasipno. Jedini izbor koji nam je ostavljen je da vjerujemou Vjeènog Stvaraoca koji je izvan i iznad dosega entropije i rasipnosti.Iznenaðujuæe, ovo je isti neizbje‘an zakljuèak kojeg je izvukao Aristotel dvijehiljade i èetiri stotine godina prije nas. On ostaje valjan danas toliko kolikoje bio valjan u toku njegovog vremena.

Radi daljeg objašnjenja, mi se vraæamo scenariju Velikog praska kojibeskonaèno raða novi svemir nakon što je progutao prethodni. Ono što treba

17

biti istaknuto je jednostavno ovo: svaki put kad gigantska crna rupa uvuèenatrag svemir u svoje bezdane dubine, ona ne mo‘e vuèi natrag kolièinuenergije koja je bila izbaèena izvan cirkulacije entropijom prije ovog dogaðaja.Niti ona mo‘e opskrbiti natrag svemiru, u vrijeme njegove eksplozije, istukolièinu mase koju je progutala. Nevjerovatno ogromne sile na djelovanjuizvan dogaðaja horizonta istom srazmjerom pospješuju razmjer gubitkaentropijom. Tako æe masa koja izbija iz dogaðaja horizonta na novi danstvaranja svemira sigurno biti manja u masi od one koja je potonula u nju.Taj dio toga buduæi da je bio pro‘deran entropijom zauvijek je izgubljen.Odatle, na svakoj novoj erupciji svemira iz nove crne rupe, svemir takosrvoren mora biti manji od prethodnog. Oèito ovaj fenomen ne mo‘e iæidalje ponavljajuæi se beskonaèno. On æe, na dugom kraju, biti smanjen dovelièine koja mo‘da ne bude imala dovoljno mase ostavljene za nju dapropadne u drugu crnu rupu.

Hoæe li taj mali ostatak nastaviti da vjeèno postoji? Odgovor je, sigurnone. Sve što je ostalo od bilo èega bit æe konaèno dokonèano entropijom. Toæe se tako dogoditi zato što, da nije bilo Stvaraoca, nikakav poèetak svemiranikada ne bi mogao biti zamišljen. Ako poèetak za njega nije mogao bitizamišljen, onda on morao da je postojao vjeèno. Meðutim, naprijedspomenuti faktori bi ga potpuno zauvijek uništili prije ovog momenta uvremenu. Svaka konaèna stvar ima kraj i trebala je nestati u neizmjernu rupuvjeènog ništa. Ako je tako, tu nema opravdanja za postojanje bilo èega danas.Kako smo mi mogli pre‘ivjeti sveuništavajuæe ruke entropije koja ništa nepošteðuje? Ako smo jednom uništeni, kako æemo se opet ponovo pojaviti (utjelesnom obliku) iz neogranièenog ništa? Jedini je Vjeèni Stvaraoc taj kojegruka entropije nikada ne mo‘e dotaèi. Njegova forma postojanja mora bitipotpuno drugaèija od forme svega drugog što je On stvorio ili æe stvoriti.Onog momenta kad je On zamišljen da je stvorio neku tvar nalik Njemu,Njegovo stvarno postojanje ne mo‘e biti proglašeno vjeènim. Odatle kad migovorimo o crnoj rupi ili entropiji, mi govorimo samo o stvaranju, a ne oStvaraocu. Šta god je stvoreno ne mo‘e stvoriti Stvaraoca. On mora bitiIzvorni Uzrok svakog konaènog stvaranja.

Dogaðaj konaène crne rupe koja eksplodira napola u još drugi svemirzahtjeva scenario ’zatvorenog’ svemira. Prema ovome, svemir nastavlja dase širi ne bezgranièno, nego do taèke u vremenu kad centrifugalna sila kojasvemir baca napose bude na kraju izravnata moænijom centripetalnomgravitacionom vuèom.

Nauènici koji odbijaju ovaj ’zatvoreni’ scenario svemira vjeruju u ’otvoreni’svemir, što znaèi da æe masa svemira nastaviti da se širi dok se do kraja nerazaspe isuviše malen da bude privuèen natrag bilo kojom centralnomgravitacionom silom. Ovo æe iscrpiti koncentraciju energije po prostornoj

18

jedinici do tog stepena da æe stvaranje nove crne rupe biti nemoguæe. Èak iako se prihvati ova ’otvorena’ slika svemira, entropija ne mo`e biti ukinuta(eliminisana). Koliko god raštrkan svemir mo`da postane, i koji godnezamislivo dugi period mo`da uzme, entropija æe ga na kraju sustiæi, zatošto koja god materija postoji ona ipak ostaje podlo`na uticaju entropije. Tako,kakav god da je uzorak svemira, ’otvoren’ ili ’zatvoren’, on ne mo`e biti vjeèan.Odatle Kur’anska tvrdnja:

“On je zaèetnik nebesa i Zemlje (Prvi uzrok stvaranja).” 2:118

Sve što poène od Njega mora doæi kraju osim Njega.

“Sve što je na njoj (Zemlji) smrtno je. I ostaje velièanstvo Gospodara tvoga,koji je vlasnik slave i èasti.” (55:27-28)

Dilema entropije naspram postojanja svemira, mo‘e jedino biti rješenaobjašnjenjem koje je Kur’an ponudio prije èetrnaest stotina godina. Nije samoponavljajuæi svemir stvoren od onog što je preostalo od prethodnog svemira.Svaki put on je stvoren iznova od istog Stvaraoca, Koji ga privodi kraju nakonšto je poslu‘io svrhi za koju je bio odreðen. Zaèuðujuæe je da je Èasni Kur’anovaj proglas napravio u toku doba potpunog neznanja. Iskazi kao što su oviilustruju kako vladavina nepoznatog neprestalno biva preokrenuta kavladavini poznatog. Iako neopa‘eni i necijenjeni za više od hiljadu godina,izgleda da su iznenada o‘ivjeli u naše moderno doba istra‘ivanja i otkriæa,kao da je ovo bilo mjesto gdje su uvijek pripadali.

Druga interesantna taèka da napose spomenemo je da uprkos velikognapretka nauke u zadnjih nekoliko stotina godina, èak prekretnicom ovogstoljeæa, nauènici su nastavili vjerovati u nerazorivost atoma. Ovo je ostalotako sve dok sadašnje stoljeæe nije napredovalo i nauènici bili u stanju darazdvoje atom. Sa posljediènim nuklearnim opæim uništenjima(holokaustima) mit nerazorivosti atoma je bila odbaèena jednom za uvijek.No, èak poslije toga, uništivost protona je poèela da izbija na površinu tekkao matematièka moguænost. Neka oskudna evidencija je tek poèela da curikroz visoko skupe duboke podzemne (tajne) eksperimentalne tunele.

Bili su provedeni ogromni, krajnje skupi eksperimenti da utvrde moguæiraspad protona i smatrano je samo pitanjem vremena prije nego što nauènicibudu u stanju da konaèno demonstriraju njihovu razorivost i izraèunaju

19

njihove godine. U koju formu se oni raspadaju i da li æe ta raspadnuta materijabiti preradiva (opet iskoristiva) ili ne, pitanja su za buduæe generacijenauènika da odluèe. Odatle protoni nisu tako besmrtni, nakon svega, kaošto se nekad mislilo da su.

Što se tièe Èasnog Kur’ana, ovo pitanje je bilo kategorièki rješeno prijeèetrnaest stotina godina. Sve što je stvoreno mora imati godine ‘ivota i moradoæi kraju. Jedino je Bog taj koji stvara iz nièega i vraæa u ništa šta god Onstvara, ako i kad On tako ‘eli.

Jedan je od oèajavajuæih stilova Èasnog Kur’ana da upotrebljavaterminologiju i izraze daleko ispred vremena kad su oni bili izmišljeni odljudi. U modernom svijetu, svako je upoznat sa nauènom praksompokazivanja datuma isteka mnogih stvari koje su proizvedene, izgraðene ilipripremljene. Na primjer, kad su mostovi izgraðeni, èak prije otvaranja,njihove godine su predodreðene od in‘enjera koji su ih izgradili i èestourezane na njihovim stubovima. Ovo je takoðer sluèaj za automobile, voznemašine, pruge i oprema koja ide uz njih. Zapravo, sve što èovjek oblaèi ilitroši ima godine ‘ivota koje mogu biti nauèno predodreðene. U sadašnjedoba, èak hrana prodavana u konzervama ili bocama, pokazuje datum isteka.

Nije èudo zato da æe Stvaralac svemira pokazati zamršenosti Svogstvaranja. Stil i terminologija Èasnog Kur’ana izgleda tako svje‘a i suvremena.Ukratko, obznanjen je nenarušiv princip konaènosti svemira da što god poèinjemora doæi kraju. Šta god je stvoreno mora se raspasti u ništavnost na kraju.Poèetak i kraj svega je veæ zabilje‘en u Knjizi glavnog plana stvaranja.

“Tog Dana kad Mi nebesa smotamo kao što pisar smota ispisano, kao štosmo zapoèeli prvo stvaranje, ponovit æemo ga – to je obeæanje obavezujuæe naNama; zaista æemo Mi ovo uèiniti.” (21:105)

Mi æemo sada citirati neke ugledne nauènike u potporu onoga što smoiskazivali u prethodnim odlomcima. Paul Davies, profesor prirodne filozofijena univerzitetu Adelaide, dobitnik ugledne Templeton nagrade, ka‘e:

“Ovi problemi su poèeli da se naturaju nauènicima u toku sredinedevetnaestog stoljeæa. Do tada su se fizièari bavili zakonima koji susimetrièni u vremenu, ne pokazujuæi nikakvu pristranost izmeðu prošlostii buduænosti. Onda je istra`ivanje termodinamièkog procesa to zauvijekpromijenilo. U srcu termodinamike le`i drugi zakon, koji zabranjuje

20

toploti da spontano (prirodno) teèe od hladnih prema toplim tijelima,dok joj dopuštaju da teèe od toplog ka hladnom. Ovaj zakon zato nijepovrativ: on na svemiru otiskuje strijelicu vremena, pokazujuæi putnevoðene promjene. Nauènici su bili brzi da izvuku zakljuèak da je svemirupleten u jednosmjerno klizalište termodinamièke ravnote`e. Ova te`njaka jednakosti, u kojoj temperature èak postaju izjednaèene i svemir sesmješta u postojani (èvrsti) polo`aj, postaje poznata kao ’topla smrt’. Onpredstavlja stanje maksimuma molekularnog poremeæaja, ili entropiju.Èinjenica da svemir još nije tako umro – to jest, on je ipak u polo`ajumanjem od maksimuma entropije – podrazumijeva da on nije mogaotrajati za svu vjeènost.”

Takoðer u knjizi “Bog i nova fizika”, on piše:

“Fizièari su izumili matematièku velièinu nazvanu entropija da izmjereporemeæaj, i mnogi pa`ljivi eksperimenti potvrðuju da ukupna entropijau sistemu nikada ne opada.

U svemiru postoji ogranièen stup reda, i mijenja se nepovrativo premaporemeæaju – konaèno ka termodinamièkoj izjednaèenosti – dva vrloduboka zakljuèka slijede trenutno. Prvi je da æe svemir na kraju umrijeti,valjajuæi se, tako reæi, u svojoj vlastitoj entropiji. Ovo je poznato meðufizièarima kao ’topla smrt’ svemira. Drugi zakljuèak je da svemir nijemogao postojati zauvijek, inaèe bi dostigao svoj ravnote`ni kraj stanjaprije neogranièenog vremena. Zakljuèak: svemir nije uvijek postojao.”

Profesor Edward Kessel, predsjednik Univerziteta u San Francisku piše:

“... @ivot i dalje nastavlja, i hemijski i fizièki procesi su ipak u napretku,oèito je da naš svemir nije mogao postojati iz vjeènosti, inaèe bi odavnoistrošio korisnu energiju i osnovu da stane. Zbog toga, posve nenamjerno,nauka dokazuje da je naš svemir imao poèetak. I èineæi tako ona dokazujestvarnost Boga, jer šta god je imalo poèetak nije poèelo od sebe negozahtijeva Poèetnog Pokretaèa, Stvaraoca, Boga.”

Iz naprijed citiranog isjeèka postaje posve jasno da na pitanje postojanjaBoga, postoji valjana evidencija da podupre vjerovanje u Njega. Ova tvrdnjaje pouzdano bazirano na samoj informaciji koju su takozvani neobvezaninauènici otkrili poslije detaljnog istra‘ivanja. Na njima je da voljno zatvoresvoje oèi prema jedinom zakljuèku koji mo‘e biti izvuèen iz toga:

’Tu mora postojati Stvaralac ovog svemira ili ništa,

ukljuèujuæi nas, ne mo‘e postojati u bilo kojem trenutku u

vremenu.’

21

1908 - 2008Stogodišnjica Halifata AhmedijaStogodišnjica Halifata Ahmedija