GRKI MIT O KLEOBISU I BITONU KAO IZVOR RANOG POIMANJA ETHOSA: POJAM ARETE U DVOJNOM KONTEKSTU FILOZOFIJSKOG I POVIJESNO-UMJETNIKOG TUMAENJAdr.sc. Vladimir Rismondo

Ustanova: Umjetnika akademija u Osijeku

Adresa: Trg senjskih uskoka 3,10020 Zagreb

vladimir.rismondo@zg.t-com.hrtel. 091 40 44 333SAETAK:

Na temelju analize mita o Kleobisu i Bitonu tekst promilja grki termin arete i viestrukost njegovih znaenja. analiza naracije u prvom sloju mita razotkriva identitet arhajskih etikih vrijednosti, da bi drugim itanjem ukazala i na njihovu promjenu u pravcu stvaranja pojmovnog odreenja dobra. Konano, tekst usporeuje zamisao o arhajskom atletskom heroju kakvu susreemo u homerskoj i hesiodskoj literaturi, te u mitu o Kleobisu i Bitonu s njezinom vizualnom inaicom u skulpturalnoj formi kourosa. Kao to se na primjeru mita detektira promjena vrijednosti od aristokratske vrline prema openitosti ideje dobra, tako se u tkivu skulpture nalazi promjena od simbolikog prema individualiziranom identitetu ljudskog lika.KLUNE RIJEI:

etika, arhajsko, kouros, Kleobis i Biton, SolonUVOD I METODOLOGIJA:

U ovom emo se radu posvetiti problemu specifinog shvaanja etike u kasnom arhajskom grkom drutvu, a rezultate emo usporediti s vizualnom formom arhajskih grkih skulptura koje poznajemo pod nazivom kouroi. To emo uiniti putem analize mita o Kleobisu i Bitonu, formu kojega preuzimamo iz Herodotovog djela Historije. Spominjui termin arhajski, podvlaimo kako njime oznaavamo period koji zapoinje tijekom 9, a zavrava krajem 6. stoljea p.n.e. Govorimo o epohi koja se s jedne strane naslanja na tzv. tamni period grke povijesti (11. 9..st.p.n.e.), a s druge strane granii s tzv. klasinim periodom koji traje od 5. do sredine 4.st.p.n.e. (Juri, 32). U odnosu na tamni period odreen posvemanjim opadanjem demografske, ekonomske i kulturne aktivnosti te na klasini period oznaen ekspanzijom grkih politikih, gospodarskih i kulturnih modela na Mediteranu arhajsko je vrijeme obiljeeno postupnom akumulacijom materijalnih dobara unutar gradova-drava, te konsolidacijom kulturnih vrijednosti koje e posluiti kao osnova za kasniju refleksiju na temu vlastitog identiteta, a koju sreemo u okvirima klasine grke misli, odnosno tijekom tzv. humanistikog razdoblja. Temelje ove konsolidacije nalazimo u homerskoj i hesiodskoj literaturi koja nas informira o nekoliko temeljnih injenica vezanih uz arhajsku socijetalnu zajednicu. Kako nas ovdje ponajprije zanimaju etiki aspekti ivota opisanog u homerskim i hesiodskim tekstovima, namjerno emo zapostaviti ostale znaajke ovih vrijednih izvora. Napominjemo kako emo spomenutim izvorima, kao i za nas kljunom izvoru u vidu mita o Kleobisu i Bitonu pristupiti metodama narativne i filoloke analize. Rezultate emo potom u formi komparativne analize usporediti s arhajskim grkim skulpturama u formi kourosa.ARHAJSKI IZVORI:Homerovi i Hesiodovi tekstovi opisuju drutvo s agrarnom ekonomskom bazom, u kojem glavnu rije vodi aristokracija, a vrijednosti su odreene mitom i legendom. To znai kako su standardi djelovanja i razvrstavanja vrijednosti ustanovljeni u prolosti (ili su barem odreeni vremenskom linearnou), o emu, uostalom, Hesiod zorno govori kad opisuje pet razdoblja ljudske povijesti. Ondje pisac nie epohe od najstarijeg, zlatnog, do posljednjeg, eljeznog doba, gdje je prvo definirano plodnom interakcijom bogova i ljudi, a posljednje (koje odgovara pjesnikovoj stvarnosti) jalovou i zaboravom ljudi od strane bogova (Hesiod, Poslovi i dani, 109-201) Platon e se u dijalogu Kratil osvrnuti na Hesiodovu podjelu, interpretirajui zlatno doba s pozicije poistovjeivanja spoznaje i etike, odnosno kao vrijeme izjednaavanja mudrosti i plemenitosti (Kratil, 397e) Platonova interpretacija ima vrsto uporite u Hesiodovom kazivanju koje izrijekom spominje emocionalnu distanciranost prvih ljudi, potpunu odsutnost zla, starosti, tjelesne degeneracije, ali i potrebe za radom u svijetu zlatnog soja. Uzmemo li Hesiodov opis zlatnog doba kao deskripciju utopije odreene stopljenou ljudskog s boanskim, ali i prirodnim elementom iz koje proizlaze bitne etike odrednice, za nas e kao to emo brzo vidjeti biti posebno zanimljiv opis smrti prvotnog ovjeka. Naime, pjesnik je zamilja kao san to se lako sputa na oi, a ovjek zlatnog doba nastavlja i u smrti ivjeti u vidu etikog duha-uvara koji bdije nad dobrim djelima drugih ljudi. Odatle Platonovo poistovjeivanje dobrote, mudrosti i duhovnosti koje Sokrat u Kratilu potkrepljuje etimologijom: oni koji su mudri () u isto su vrijeme i duhovi (); kad dobar ovjek umre, postaje cijenjen u svijetu duhova, te u isti mah biva prepoznat kao mudrac (Kratil, 398b-398c). Platon e, meutim, u istom dijalogu nastaviti nizati reference prema Hesiodovoj podjeli vremena. Naime, nakon zlatne (a prije eljezne), pjesnik spominje jo i srebrnu, bronanu, te herojsku eru. U skladu s tim, filozof e u Kratilu kroz Sokratova usta proturjeiti Hesiodu, te drugaije tumaiti sutinu herojstva. Za Platona pojam heroj dolazi od pojma ljubav (), odnosno iz odnosa bogova sa smrtnicama (Platon, Kratil, 398c-398d) to predstavlja novu interakciju boanskog s ljudskim elementom, s kojom iznova dolazi i nagrada u mudrosti o kojoj ponovo svjedoi etimologija grkog jezika. Zato je pojam ljubav etimoloki u vezi s govornitvom, a posebno sa sposobnou dijalektikog postavljanja pitanja (), to herojstvo u Platonovoj optici pribliava filozofijskoj mudrosti (Platon, Kratil, 398d). Hesiod e, ipak, o istoj stvari govoriti poneto drugaije. On doista tumai porijeklo heroja iz seksualne interakcije bogova sa smrtnim enama, ali im pridaje i razliite etike osobine. Heroji su po Hesiodu ratnici prepuni vrline, o kojima govore junaki narodni narativi koji e konano biti uoblieni u formama Ilijade i Odiseje. Tu pjesnik izriito spominje Tebanski i Trojanski rat, ime iz podruja mita prelazi na teren povijesno opravdane legende, te se na neki nain priprema teren za razjanjavanje etikih nevolja koje krase njegovo vlastito vrijeme. Jer, za razliku od petog, suvremenog soja ljudi koji su odreeni nunou rada i patnje, a vladaju se prema zakonu jaeg Hesiodova vizija heroja odnosi se na ljude koji obdarene iznimnom fizikom, a potom i udorednom moi olienom u poimanju osobne asti. Zbog toga su nagraeni, kako tvrdi Hesiod, blaenstvom usporedivim s onim prvih ljudi (Hesiod, 140-169d). Kako god postavili stvari, Hesiod izvodi etiki ideal iz boanskog ethosa; etiku ispravnost imputira prije svega prvim ljudima, a potom mitskim i legendarnim herojima koji inspiriraju aristokratsku kulturu njegovog vremena. O toj kulturi vie e nam rei homerski spjev Ilijada gdje pisac vjerojatno najrjeitije u Drugom pjevanju progovara kroz Odisejeva usta. Heroj, zgroen prijedlozima plebejaca da se napusti pravedna opsada Troje ovako govori svakome ponaosob: "ovjee, sjedider mirno pa sluaj, to govore drugi, Koji su bolji od tebe, od plaivca i nejunaka; Nitko u ratu tebe ne broji niti u v'jeu. Valjda neemo svi kraljevati ovdje Ahejci! Nije mnogovlae dobro, - nek jedan bude gospodar, Neka kraljuje jedan, to skeptar i suenje dobi Od sina lukavca Krona, nek upravlja po njima druge." (Ilijada, II, 200-206). Zanimljive e nam podatke Homer iznijeti i nekoliko stihova dalje, i to opisujui tijek Odisejevog sukoba s Tersitom. Tersit je bio grki vojnik koji se kroz kritiku Agamemnona drznuo izrei nekoliko opih kritikih opaski na raun aristokratskog modela vrijednosti. Iskljuivo e zato Homer Tersita nacrtati kao neasnog i zavidljivog ovjeka, etiki nedostojnu osobu s manama koje se ogledaju u fizikoj runoi. Aristokracija je, pak, u Homerovm oima obdarena fizikom ljepotom kao posljedicom odravanja aristokratskog ideala asnog djelovanja. O tom idealu slikovito i nadasve praktino govori Ahil tijekom svae s Agamemnonom, s jedne strane iznosei plemenite razloge vlastitog uea u ratu, a s druge strane alei se na nejednaku raspodjelu plijena. Ahilov je program jasan, a saet emo ga u sklonosti da materijalna dobra i druge beneficije smatra loginom kompenzacijom za iskazivanje vlastite asti.ANALIZA MITA O KLEOBISU I BITONU:

Sve gore navedene odlike epikog poimanja etike izvedene iz Homerovih i Hesiodovih tekstova na izvjesni se nain prizemljuju, oovjeuju, ali i sintetiziraju, te na neki nain evoluiraju u mitu o Kleobisu i Bitonu. Radi se o zgodi koja e nam posluiti kao poligon analitikog ralanjivanja arhajskog ethosa. U punom je obliku iznosi Herodot, i to opisujui navodni Solonov razgovor s kraljem Kroesusom (Herodot, Historije, 1.30.3-1.32.9). Kroesus pita mudraca o tome tko je najsretniji meu ljudima, a Solon mu nudi dva odgovora, iznosei pritom spisak poeljnih, ali vie ne samo arhajskih vrijednosti. Na prvom je mjestu mudrac naveo Atenjanina Tellusa, a sve zato jer je ovaj doivio vidjeti vlastitu djecu i unuke, te je najposlije bio blagoslovljen dobrom smru u boju za svoj grad. Tellus je tipini arhajski Grk koji se rtvuje za dobro vlastite obitelji i domovine, oito ih smatrajui krajnjim ciljevima udorednog djelovanja. Na drugo mjesto Solon, pak, uzdie brau Kleobisa i Bitona (-; -), Argivljane, znamenite atlete i sinove Herine sveenice. Njih su dvojica u nevolji zamijenila volove, te vukla majina teka sveana kola sve do Argosa. Udaljenost do argokog Herinog hrama iznosila je cijelih osam kilometara, a, kad su mladii s teretom konano stigli do svetita, bili su doekani klicanjem gomile oduevljene ljepotom, iskazanom vrlinom i fizikom snagom atleta. Njihova majka potom je zamolila Heru da junaku djecu nagradi najboljim to ovjek moe poeljeti. Bogovi su priekali da mladii nakon gozbe i sveopeg hvaljenja zaspu, a onda su ih ubili u snu. Solon je, opet, pripovijedajui implicirao da je za ovjeka dobro umrijeti kad je najbolji, a tome jo dodao i da su Argivljani u ast herojstva Kleobisu i Bitonu podigli spomenike. U tom je dodatku, pak, sadrano mnogo povijesne istine. Naime, velika koliina arhajskih votivnih skulptura u formi kourosa uspravnih stojeih mukih figura u iskoraku od 8. pa sve do kraja 6.st.p.n.e. bila je posveena upravo Kleobisu i Bitonu. Kourosi su po definiciji prikazivali likove mladia savrene muskulature i pomno dotjerane duge kose ini se da su ovi likovi naelno predstavljali boga Apolona, ali postoje indicije da su se posveivali i znamenitim atletima (Ridgway, 79). Odatle indicije kako su Kleobis i Biton moda bili stvarne povijesne linosti, ili su barem simbolizirali atlete poput olimpijskih pobjednika.

Kleobiss i Biton: mramor, oko 580.p.n.e, DelfiHerodotova se pripovijest oslanja na pojam arete (), u rjenikom znaenju koje se temelji na izjednaavanju asti i vrline, odnosno izvrsnosti (Majnari-Gorski, 58). Kleobis i Biton su heroji zato jer posjeduju arete, to u konanici ima etike konotacije. Govorei o etici, ovdje se ograujemo injenicom kako prije svega mislimo na izvorno grko poimanje termina ethos () u vidu specifinih obiaja i navika (Majnari-Gorski, 183), a tek potom mislimo na ope pojmovno odreenje udorednog djelovanja. S tim u vezi valja rei kako grki rjenik poznaje vie upotreba termina arete, gdje nijedna ne odgovara kasnijim klasinim shvaanjima vrline. Arhajska izvrsnost, dakle ne moe biti shvaena kao openita pojmovna designacija (a jo manje ju se openito smije drati dobrotom) , ve se poimanje istog svojstva razlikuje ovisno o tome na koga ili to se primjenjuje; izvrsnost zemlje odnosi se na njezinu plodnost slino vrijedi i za, primjerice, bikove dok ene posjeduju arete ako se vladaju poput Odisejeve vjerne druice Penelope. Termin u stvarnom znaenju upuuje na punu aktualizaciju pojedinanih potencijala nekog bia. Izvrsnost heroja u arhajskoj, naelno aristokratskoj kulturi (kojoj bez sumnje pripadaju Kleobis i Biton) odnosi se, pak, na fiziku snagu koja garantira mogunost ostvarivanja udesnih i nesvakidanjih djela, to biva praeno fizikom ljepotom. Doista, braa po svemu odgovaraju slici aristokratske izvrsnosti: plemenitog su porijekla, pristalih likova, a odlikuju se i atletskom snagom koju javno koriste da bi bili prepoznati od strane zajednice.

Prema Josephu M. Bryantu, ovakva identifikacija etikih normi s fizikom snagom i tjelesnom ljepotom proizvod je antike kulture stida. (Bryant, 32) Bryant zapravo razlikuje kulturu stida od kulture odreene krivnjom. Prvi je obrazac sklon svaki in vrednovati kroz eksterno odobravanje ili odbacivanje od strane drugih lanova socijetalne zajednice. Ovdje je vano napomenuti kako su u gabaritima kulture odreene stidom intencije za izvravanje neke radnje manje bitne od konanih rezultata iste radnje. Kultura krivnje vjerojatno najbolje opisana u judeo-kranskom ethosu s druge strane naglaava interni princip osobne savjesti Iz toga proizlazi kako intencije za izvoenje radnje postaju viestruko vanije od konanih rezultata. Ne raunajui injenicu kako je Mediteran jo od antike prepoznat kao rasadnik drutava stida, valja rei da arhajsko grko drutvo predstavlja obrazac kulture koja stid i njegovu supresiju namee u vidu temeljnog etikog regulativa. Zato nas, iako Ilijada i Odiseja faktino govore o jednom starijem vremenu, prvenstveno Homer iscrpno obavjetava o tome kako je aristokracija njegove vlastite epohe razumijevala vrsnou odreenu stidom. Herojska arete sadrana je u uspjenom ahilejevskom vrenju pogroma nad suparnicima, potom u jednako uspjenom hektorovskom branjenju gradova pred neprijateljima, a konano i u davanju dobrih, odnosno uinkovitih savjeta, to je bio zadatak ostarjelih heroja poput Nestora. Ipak, fokus herojske izvrsnosti iz homerske je perspektive odreen meusobnim srazom jednog junaka s drugim. Odatle potjee i s herojskih pozicija sasvim etian in skidanja oklopa s tijela palog protivnika. Takva radnja, koja bi u okvirima kulture krivnje zadobila negativne konotacije, ovdje se tumai drugaije: protivnikov oklop doprinos je pobjednikovoj ljepoti. On je u isto vrijeme dokaz pobjednikove snage, time i vrline, te naposljetku (to nije zanemarivom injenicom) postaje dodatkom njegovom materijalnom statusu. Odatle proizlazi uvodno opisana Ahilova ljutnja prema Agammemnonu, a s istog je izvora i traenje majke Kleobisa i Bitona da bogovi nagrade njezinu djecu. U prvom sluaju Ahil protestira zbog nerazmjera izmeu Agamemnonovog uea u ratu i posjedovanja najvrjednijih materijalnih dobara, dok u drugom sluaju Herina sveenica eli opipljiv dokaz prepoznavanja vrline vlastite djece od strane bogova. Kako god postavili stvari, vrijedno materijalno dobro ovdje se premee u znak prepoznavanja vrline od strane drugoga, a posredno slui i kao orue za potiskivanje ili odbacivanje stida. Tako shvaena izvrsnost sasvim je konkretna, a oituje se kroz pojedinane slike junatva, fizike ljepote i materijalnog izobilja. Zato je arete u homerskom rjeniku daleko slinija nekoj vrsti mnogostruke predodbe nego pojmu; homerski vokabular ak izriito spominje pantoias aretas koje se otvaraju za svaku stvar ili bie, te je nemogue govoriti o vrlini kao pojmu koji je osloboen predodbene konkretnosti. Upravo suprotno. Olga Mihajlovna Frejdenberg tvrdi kako se u proceduri povijesnog nastajanja pojma u grkom jeziku i kulturi izmeu poetne, konkretne slike s jedne, te pojma s druge strane gnijezdi metafora (Frejdenberg, 15-40, 103-116). Ona je formalno prezentirana u vidu konkretne slike koja tek implicira apstrahirani pojmovni sadraj. Slijedei teoretiarkine pretpostavke, i mi emo ovdje postaviti hipotezu prema kojoj literarna arhajska metaforika u pripovijesti o Kleobisu i Bitonu oslikava upravo prijelazni stupanj gradnje pojma vrline. Tu emo hipotezu dopuniti pretpostavkom kako su istoj svrsi sluile skulpture kourosa posveenih Kleobisu i Bitonu, ali i drugim arhajskim atletima za koje se smatralo da utjelovljuju i konkretiziraju zamisao o arete. Radi se, dakle, o metaforama koje se formalno (slikovito) oslanjaju na prikaze fizike snage i ljepote, a sadrajno (pojmovno) ukazuju prema apstraktnijem sadraju izvrsnosti, vrline, itd.

Pa ipak, kaemo li kako mit o Kleobisu i Bitonu pokazuje slutnju apstraktnog poimanja vrline, valja nam zaroniti sloj dublje u itanje Solonove pripovijesti. Putokaze za takvo itanje mita doista i nalazimo u tkivu Herodotovog izvora. Solon, naime, izriito tvrdi kako su mladii po obavljenom poslu bili slavljeni od strane mukaraca, dok je vrlina njihove majke (iskazana raanjem takve djece) bila potvrena od strane ena. Utoliko pripovijest ne odstupa od homerskog obrasca, ali nau panju plijeni neto drugo: Argivljani na kraju zgode diu spomenike herojima. Uz to, Solon je podsjetimo se gotovo lakonski komentirao smrt mladia kao veliku, tovie dobrodolu nagradu. Umrli su u trenutku kad su iskazali najveu arete, te su, shodno tome, bili i najljepi. No, zato su zavrijedili spomenike? Jer, podsjetimo se ponovo, homersko poimanje skulpturalnog monumenta ne odnosi se na smrtne ljude (to su Kleobis i Biton nesumnjivo bili), ve samo na bogove i mitske heroje koji su kako tvrdi Hesiod ionako u srodstvu s bogovima. Zato spomenika forma posveena upravo humanim herojima, te popraena Solonovim komentarom upuuje na zamisao o etikoj vrijednosti koja se po toemu razlikuje od homerskih predodbi aristokratske vrline. Raspetljati zagonetku mogue je znamo li slijedei detalj: vjerujemo li Homeru, arhajski junaci zapravo su se uasavali smrti. Potvrdu za to nalazimo u zgodi opisanoj u Odiseji, gdje Odisej silazi u Had, te ondje sree Ahila. Umrli je junak zgroen svojim stanjem, te nas pouava da se smrt u homerskom kontekstu smatra ultimativnom nesreom. Jasno je i zato: u podzemlju nema materijalne i estetske afirmacije pred drugima, potvrde koja jedino za herojske aristokrate vrijedi u svijetu ivih, to u konanici irom otvara vrata patnji uzrokovanoj stidom. Solonova pripovijest, pak, smrt spominje u vidu determinante za odreivanje (za sada jo uvijek herojskih) etikih vrijednosti, ali ju (nimalo slino herojskom ethosu) vidi kao agens afirmacije.Nesumnjivo je da Solonova uloga u atenskoj, a time i grkoj povijesti stoji na mei koja dijeli arhajsko od klasinog razdoblja. Utoliko je njegovo tumaenje pripovijesti o Kleobisu i Bitonu bitno, i to pogotovo zato jer razotkriva drugaiju ulogu smrti. Solon e tu ulogu u daljnjem razgovoru s Kroesusom razjasniti, te usput iznijeti i slutnju moda prvog ne-arhajskog etikog programa u grkoj povijesti. Taj je program izveden iz arhajskog termina arete, ali se ne oslanja iskljuivo na njega. tovie, Solonov se program sasvim sigurno vie ne iscrpljuje u aristokratskim idealima rezerviranim za vladajuu klasu, koja uzore crpi iz mitskih i nadnaravnih izvora, ve se obraa svakom ovjeku osobno te na taj nain postaje univerzalan. Kritika bi analiza teksta pojasnila kako je Herodot (roen stoljee i pol nakon Solona) u Solonova usta stavio niz zamisli vlastitog vremena, ali vano je primijetiti da se one simboliki vezuju upravo za pripovijest o Kleobisu i Bitonu, odnosno uz njezin udnovati kraj. Solon kae: U dugom trajanju ivota mogue je vidjeti mnoge stvari koje ne elimo gledati, a i trpjeti zbog njih. Ako je ljudski vijek saet na sedamdeset godina niti jedan dan ne donosi isto to i koji drugi dan. Dakle ovjek je samo zbir sluajnosti. Bogata nije sretniji od onoga tko ima samo za dnevne potrebe, osim ukoliko mu se posrei da ivot zavri na dostojan nain. Za ovjeka je nemogue da posjeduje sve u isti mah, ba kao to ni zemlja nije sama sebi dovoljna u onome ime raa. Svako podruje neim obiluje, a drugim je oskudno Tako ni ljudsko bie nije sebi dovoljno. ovjek neega ima, a u drugome je oskudan. Tkogod proe kroz ivot s mnogim stvarima, a potom dragovoljno umre moe se zvati sretnim. Najvanije je, pak, znati kako svaka stvar zavrava, jer bogovi obeavaju sreu mnogima, a potom ih unitavaju (Herodot, 1.32.2 1.32.9, prev.VR)

Solonovo je izlaganje usko vezano uz neobinost mita. Jer, Kleobis i Biton u prvi se mah doimaju kao primjeri klasinih heroja i predstavnika aretistike etinosti, ali, za razliku od ostalih lanova svoje klase, umiru u sretnom snu, nahranjeni i napojeni najboljim jestivima. Na taj je nain opis njihove vrline izvaen iz konteksta osobne asti i stida pred drugima, te stavljen u izravan odnos prema konanosti smrti, pri emu mu je dodana i dimenzija sree ili blagostanja. Ma koliko se takva vizija sree u Solonovom kazivanju vezivala uz in umiranja koje je prema Bryantu etiki prepoznato tek u kulturama krivnje ipak nam u svemu tome ne treba prepoznavati otklon od stida prema krivnji koju antiki grki ethos nikada nije prepoznao u vidu validnog mjerila. Upravo suprotno, zamisao o sretnoj smrti Kleobisa i Bitona valja nam iitavati kroz korijene pojma koji e klasina grka kultura kasnije oznaiti terminomeudaimonia (). Termin se leksiki gledano odnosi na dobro poloenu boansku mo (Majnari-Gorski, 168), da bi se kasnije odnosio na sreu, pa ak i vie dobro kojim se dua uzdie od puke smrtnosti ka bitku. Zbog toga je eudaimoniu mogue leksiki smatrati duhovnom snagom koja barem u zaecima lei izvan granica ljudske kontrole. injenica da se dogaaji opisani u mitu odigravaju na posveenom hramskom zemljitu, unutar kojega se dogaa i boanska intervencija usmrivanja mladia u trenutku najvee sree, samo potvruje gore izneseno tumaenje termina. Vano je, ipak, naglasiti kako mit o Kleobisu i Bitonu sugerira kako ovo rano vienje sree i blagostanja kao etikih ideala zapravo proizlazi iz nadogradnje pojma arete. Doista, Kleobis i Biton naoko se doimaju poput pravih arhajskih junaka odreenih ivotnom snagom i ljepotom koje su stekli roenjem ali, za razliku od, recimo, homerskog Ahila, oni su se inom vlastite smrti preobrazili u parafrazu svih ljudskih bia. Takva bia ne ive aristokratskim ivotom utemeljenim na vrlini steenoj roenjem, a koju djelima treba samo potvrivati ve se potvruju praksom i tee opoj ideji dobra. Radi se o biima koja umiru kad su najbolja, odnosno u trenutku kad djelima nadiu pojedinanost vlastite egzistencije, te time simboliki ostvare pravo na vjenu sreu ili, neto drugaije, na dobrotu. tovie, ba u tom trenutku bivaju prepoznati od strane zajednice, i to ne zbog neke specifine, pa makar i herojske vrline koju su roenjem posjedovali, ve zbog ope vrijednosti dobra koje su stekli djelom, a potvrdili smru. Stoga u konanici i zasluuju spomenike.

SKULPTURE U FORMI KOUROSA

Vano je podsjetiti se kako je povijesno-umjetniki gledano -- arhajski kouros sazdan na mitskim normativima: geometrinosti, serijalnosti i ornamentalnosti. Teoretiar umjetnosti Rudolf Wittkower podsjea nas kako sva tri obiljeja proizlaze iz relativno primitivne obrade forme kamenog bloka (Wittkower, 16-24). Na njega se, kako nas dodatno obavjetava Erwin Panofski, aplicira mrea odnosno sustav statikih proporcija unutar kojega kipar ucrtava etiri temeljna profila skulpture (Panofsky, 82-138). U takvom sustavu obrade materijala ljudski se lik podvrgava itavom nizu konvencionalnih tumaenja koja poivaju na tipiziranim i jako stiliziranim rjeenjima. Da je tome tako dokazuje i znamenita zgoda koju iznosi povjesniar Diodor Sicilski. Diodor nas obavjetava o dva arhajska kipara Teodoru i Teleklu koji su izradili drvenu skulpturu Apolona Pitijskog. Lik je u dijelovima bio izveden na dva razliita mjesta, ali su se segmenti skulpture tijekom sastavljanja savreno uklopili u cjelinu (Diodor, 287-288). Takav posao nije bio mogu bez jedinstvenog metrikog oslonca, odnosno bez tipskih rjeenja koja su primijenjena tijekom procesa oblikovanja. Wittkower e najposlije usporediti set orua, mahom dlijeta, kojima su se sluili grki majstori u arhajsko doba s onima koje su koristili dva stoljea kasnije; arhajska tehnika klesanja kamena picastim dlijetom omoguuje obradu bloka koja se odvija iskljuivo pod pravim kutom, to stvara hijeratike oblike prispodobive onima koje poznajemo u formi kourosa.

Nedovreni torzo s Naxosa, oko 600.p.n.e.

Valja zapaziti kako likovi kourosa tijekom dvije stotine godina sve do kraja 6. stoljea kontinuirano evoluiraju, pa se od posve sintetike, ne-individualizirane, te gotovo nepokretne arhitektonike forme pretvaraju u prikaze s razraenim pokretom i anatomskim detaljima. Time se u glavnim crtama ponavlja promjena koju smo uoili analizom Solonove pripovijesti o Kleobisu i Bitonu. Naime, na poetni termin arete u skulpturi se ostvaruje kroz analogiju s elementarnom i arhitektoniki svedenom formom ranog kourosa; kao to je izvrsnost heroja proizvod njegovih unaprijed steenih osobina koje se samo potvruju junakim djelima, tako je i identitet ranijeg kourosa proizvod ranije pripremljene metrike i sustava obrade kamena. Kasnoarhajska nadogradnja termina arete, te ukljuivanje zamisli o blaenstvu (s kojim nas upoznaje Solon) korespondiraju, pak, sa sve veom anatomskom individualizacijom prikazanog lika koji mijenja i sustav vlastitih proporcija. One e od izvanjskog i statinog principa evoluirati prema dinamikoj varijanti kakvu poznajemo na primjerima klasinih grkih remekdjela. Kao to smo ve drugdje pokazali, grko je promiljanje skulpturalnog oblika u uskoj vezi s opim pretpostavkama miljenja, a pogotovo je uvjetovano jezikom. Naime, grki jezik nerijetko naglaava temporalnu dimenziju u tumaenju prostornih, vizualnoj percepciji dostupnih injenica. Zato su Grci, primjerice, stil kojim su izraeni kourosi nazivali pojmovima koji podsjeaju na mit, te starinske i naslijeene norme. Ovdje na prvome mjestu treba navesti termin arhaios, a koji dolazi od imenice arhe () to implicira prvotnost u vremenu. Rana verzija kourosa je, prema tome, izraena putem statikog, arhajskog sustava proporcija zato jer one potjeu iz one prvotne, mitske (a time i etiki valorizirane) prolosti. Takav kouros prikazuje bezvremmenski lijepog, anatomski savrenog maskularnog heroja, identitet kojega je ba poput njegove vrline unaprijed, a najee rodno odreen. S druge strane, promjena koju prepoznajemo kroz individualizaciju forme kourosa koincidira s pojavom drugih termina za oznaavanje stila kojim se izrauje skulptura. Primjerice, pojam hermeneia dolazi od glagola hermeneuo (), a uva sjeanje na potrebu da se o stilu promilja kao interpretaciji. Na ovome mjestu dogaa se obrat u odnosu na mitsko razumijevanje oblikovanja: termin hermeneia polazi od demitologiziranog miljenja koje s pozicije prakse pokuava doprijeti do opih pojmova, a time i nove, racionalno utemeljene verzije istine. Radi se o praksi koja funkcionira na dva razboja onome umjetnike percepcije prirodnih oblika, ali i onome svakodnevnog djelovanja pa se promjena forme kourosa prati s promjenom naina sagledavanja etikih vrlina koje Solon demonstrira tijekom razgovora s Kroesusom. S iste pozicije jo treba dodati tek podatak da je nova, od Solona razjanjena uloga smrti u odreivanju etikih vrlina podcrtana i moguom funeralnom uporabom kourosa: aktualne su, naime, pretpostavke prema kojima su mnogi primjerci ovih skulptura bili upotrebljavani u vidu nadgrobnih spomenika. ZAKLJUAK:

Analiza naracije u mitu o Kleobisu i Bitonu sugerira kako se radi o vrijednoj pripovijesti koja se u formi iznesenoj u Herodotovim Historijama pokazuje kao vieslojan izvor. Naime, ini se kako nas tekst upuuje ne samo na razumijevanje arhajskog termina arete koji se iskazuje kroz pred-pojmovnu, metaforiku slikovitost vezanu uz ratnike vrijednosti grke aristokracije ve je u nj utkana i pretpostavka budueg poimanja vrline kao opeljudske vrijednosti. Isti e se termin konano objelodaniti u vidu pojma, tijekom klasinog, odnosno humanistikog razdoblja grke kulture, i to kao razmatranje nieg drugog do li pretpostavki o odnosu etikih, estetikih i spoznanih elemenata. Upravo je ta sinteza naslijeena od arhajskog pojma arete koji implicira da vrlina i ljepota svake posebne stvari ovise o njezinom ispunjavanju vlastite, uvijek konkretne prirode. Platonov e Sokrat ustati ba protiv tih pojedinanih vrlina i ljepota, ali, usuujemo se kazati, veim dijelom zato jer mu je odnos lijepog, izvrsnog i istinitog na izvjestan nain ve bio jezino sugeriran terminom arete (Gilbert-Kun, 46). Nalazei, pak, smrt kao demarkacionu toku etikih (ali i estetikih) vrijednosti podsjetimo se: ovjek se moe smatrati sretnim umre li u trenutku kad je najbolji, ali i najljepi Solon iskorauje iz metaforikog razumijevanja vrline, te gradi temelje za jedno budue, ope, te prije svega pojmovno definiranje dobra. U tom se smislu mit o Kleobisu i Bitonu moe smatrati jednim od ranih pokuaja grke kulture da zabiljei proces promjene upotrebe jezika, a s njom i naina miljenja u kasnoarhajskoj, odnosno ranoklasinoj socijetalnoj zajednici.

Literatura:

Bryant, Joseph M: Moral Codes and Social Structure in Ancient Greece, A Sociology of Greek Ethics from Homer to the Epicureans and Stoics, SUNY Press, 1996Diodorus Siculus: Book I, A commentary, BRILL, 1973

Frejdenberg, Olga Mihailovna: Slika i pojam, NZMH, 1986.Gilbert, Katherine Everett Kun, Helmut: Istorija estetike, Kultura, Beograd, 1969.Gorski, Oton Majnari, Niko: Grko-hrvatski ili srpski rjenik, K, Zagreb, 1983Homer: Ilijada (prev: T.Mareti), NZMH, Zagreb, 1987.

Homer: Odiseja (prev: T.Mareti), NZMH, Zagreb, 1987. Juri, Ante: Grka (od mitova do antikih spomenika), Andromeda, Rijeka, 2001 Panofsky, Erwin: Meaning in the Visual Arts, Penguin books, 1987Ridgway, Brunilda Sismondo: Archaic Style in Greek Sculpture, Ares Pub, 1993

Wittkower, Rudolf: Sculpture, Penguin books, 1991.

Elektronski izvori:Hesiod: Poslovi i danihttp://www.perseus.tufts.edu/hopper/text;jsessionid=C831A4F075BAFDF4B26E421486341575?doc=Perseus%3atext%3a1999.01.0131 Herodot: Historijehttp://www.perseus.tufts.edu/hopper/text;jsessionid=C831A4F075BAFDF4B26E421486341575?doc=Perseus%3atext%3a1999.01.0125

Herodot: Pripovijest o Kleobisu i Bitonuhttp://www.perseus.tufts.edu/hopper/text;jsessionid=5941ABDDC0A8AFE6B62C693151794B3C?doc=Hdt.+1.31&fromdoc=Perseus%3Atext%3A1999.01.0125 Platon: Kratilhttp://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.01.0172%3Atext%3DCrat.%3Asection%3D398b http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text;jsessionid=C831A4F075BAFDF4B26E421486341575?doc=Perseus%3atext%3a1999.01.0131

http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.01.0172%3Atext%3DCrat.%3Asection%3D398b

HYPERLINK "http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text;jsessionid=5941ABDDC0A8AFE6B62C693151794B3C?doc=Perseus%3Atext%3A1999.01.0131%3Acard%3D109" http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text;jsessionid=5941ABDDC0A8AFE6B62C693151794B3C?doc=Perseus%3Atext%3A1999.01.0131%3Acard%3D109:

110 .

, :

:

,

115 :

:

:

:

.

120 , .

,

, , ,

125 ,

: ,

,

.

130

, , . (109-130)

"to, Agamemnone, ti sad hoe, ega l' ti treba? Puni su mjedi tvoji adori, mnogo imade ena po izbor u svojim adorima, kojeno tebi, Kad grad uzmemo koji, Ahejci dajemo prvom. Zlata li tebi zar jo nedostaje, to ti ga Trojac Nosi konjokrota koji iz Troje za ucjenu sina, Kojega svezana ja dovedem il' drugi Ahejac? eli li mladu enu, da ima koga obljubit, Da je kod sebe dri na strani? Koji je vladar, Njemu ne lii u zlo povlaiti ahejske sine! - Pokori, sramote, vre! oj Ahejke, a ne Ahejci! Poimo u laah kui, a ovoga ostav'mo ovdje, Neka preiva dare pod Trojom, neka tad vidi, Da li smo njemu mi na pomoi ili mu n'jesmo. On je Ahileja, mnogo od sebe boljeg junaka, Io pogrdit i oteo dar, te sada ga ima. Ali se siditi ne zna Ahilej, on je popustljiv, Jer bi ga posljednjom sada vrijeao, Atrejev sine!" (Ilijada, II, 225-242).

On je u srcu svom uvjebavo neuredne mnoge Rijei, u vjetar, same nevaljale, on se s knezovma Svaao, jer je time nasmijati htio Argejce. Runiji bio je od svih, pod Ilij koji su doli, Bjee krivonog i hrom na jednu nogu, a plei Njegove grbave bjehu ka prsima pognute budu, iljasta bjee mu glava i r'jetkom posuta kosom ( Ilijada, II, 213-219).

"Lakome, bestidnie okorjeli, kako e tebi Ikoji rijei tvoje Ahejac sluati rado Ili otii na put, da s' junaki s ljudima bori? Ta ja zbog kopljanika ne dooh Trojaca amo, Da bih se borio s njima, kad krivi mi nita nijesu; Niti mi goveda oni ni konje odagnae ikad Niti mi potre usjev u grudastoj u Ftiji onoj, Hraniteljici ljudi, meu nama jer je daljina Velika: jesu brda hladovita i more umno. Nego smo za tobom poli, bezobraznie, da ima Radost, tebi smo ast i Menelaju traili, kujo, Meu Trojancima, a ti i ne pazi, ne mari za to, Pa se i meni grozi, oduzeti da e mi onaj Dar, zbog kojeg se mnogo natrudih, to mi Ahejci Dadoe. Nikada dar mi ne zapada jednaki s tobom, Kada naselan grad Ahejci razore koji Trojski; u boju, gdje kipi i bui, odvaljuju ruke Moje posao glavni, al' kada dijeljenje doe, Mnogo veim te darom darivaju, a ja se vraam K laama s darom malenim, al' milim, od rata trudan ( Ilijada, I, 149-168).

http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text;jsessionid=C831A4F075BAFDF4B26E421486341575?doc=Perseus%3atext%3a1999.01.0125

"Nemoj, Odiseju dini, to umrijeh, tjeiti mene; jer bih volio biti i tk i sluiti drugom Koji svojega nema imetka te od mala ivi, Negol mrtvacima vladat, sa zemlje to no ih nesta." (Odiseja, 11,488-489)

Znanstveni kolokvij Original i kopija u skulpturi, Galerija Antuna Augustinia, Klanjec, 2008. (izlaganje: Original i kopija, rad objavljen u Zborniku: Prilog razlikovanju originala i kopije u skulpturi u svjetlu prirodnih jezika, te njima posredovanih kulturnih uzoraka)

Vidi u: HYPERLINK "http://en.wikipedia.org/wiki/Henry_Liddell" \o "Henry Liddell" H. G. Liddell, HYPERLINK "http://en.wikipedia.org/wiki/Robert_Scott_%28philologist%29" \o "Robert Scott (philologist)" R. S. HYPERLINK "http://en.wikipedia.org/wiki/Henry_Stuart_Jones" \o "Henry Stuart Jones" H. Stuart Jones, R. McKenzie: Greek-English Lexicon, Oxford Univ. Press, 1996. ili na http://www.perseus.tufts.edu/cgi-bin/ptext?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0057%3Aentry%3D%2316052

Isto: http://www.perseus.tufts.edu/cgi-bin/ptext?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0057%3Aentry%3D%2342612

14