MIT O AGRONAUTIMA, KONSTELACIJA, NEBESKA VRATA

Ukratko, mit o Argonautima opisuje plovidbu grčkih junaka na brodu Argo1. Brod je dobio ime po graditelju Argu, a junaci su nazvani po brodu Argonauti (Argoplovci). Prema mitu to je bio prvi brod, koji je uopće sagrađen. Izgrađen je od drveta koje ne trune u moru, imao je pedeset vesala, bio je tako lagan da su ga junaci mogli nositi na ramenima dvanaest dana hoda. Sama je božica Atena nadzirala njegovu gradnju; ona je u pramac broda ugradila gredu svetog hrasta iz proročišta Dodone, koja je mogla govoriti i proricati. Položaj na brodu određen je kockom. Vođa plovidbe bio je tesalski junak Jason. U plovidbi su, između ostalih, u ovoj „božanskoj družbi junaka“ sudjelovali graditelj Argo, kormilar Tifis, Heraklo, Tesej, mitski pjevač Orfej te blizanci Kastor i Polideuk, Zeusovi sinovi. Jasona je poslao njegov rođak, kralj Pelija, na daleko putovanje u Kolhidu na Kavkazu da nabavi zlatno runo, koje je nekoć pripadalo začaranom ovnu. Bog Hermo darovao je krilatog ovna Nefeli. Pelija se nadao da će Jason na tom opasnom putu poginuti. Argonauti su na svom putovanju prošli kroz mnoge opasnosti. Doplovili su do poluotoka, na kojem je živio kralj Finej; njega je oslijepio Zeus, jer ga je Finej razljutio. Zeus je slagao na Fineja Harpije, ptice sa željeznim pandžama, koje su mu otimale hranu. Argonautima je pošlo za rukom protjerati Harpije i spasiti ga da ne umre od gladi. Zahvalni Finej ih uputi kako će stići u Kolhidu.

Foto izvor: http://www.volos-city.gr/Images/2.jpg

Argonauti su, nadalje, morali proći između Simplegada. To su bile dvije ploveće stijene, čiji donji krajevi nisu sezali do morskog dna, sastajale bi se čim se između njih našao kakav predmet . Kad su došli do stijena, Argonauti su pustili goluba i on između njih poleti. Stijene su se sastale, ali su uhvatile samo golubov rep. Čim su se razišle, Argonauti su brzo prošli između njih, tako da su im stijene zahvatile samo krajnje daske. Otada su Simplegade ostale zauvijek nepomične.Oplovivši zemlju u kojoj su živjele junačke žene Amazonke, Argonauti su stigli u Kolhidu. Ondje ih je čekala najteža zadaća. Zlatno runo visjelo je u gaju, a čuvao ga je strašan zmaj. Jasonu je pomogla Medeja, kći kolhidskog kralja, koja je zavoljela heroja. Ona je pomoću čarobnog soka uspavala zmaja, tako da je Jason mogao odnijeti zlatno runo sa stabla. Nakon toga krenuo je zajedno s Medejom natrag u svoju zemlju.

1 Argo (Arga) - „brza“ lađa.

1. Povratak Argoanuta

O povratku Argonauta postoji više različitih priča. Prema jednoj Argonauti su se vratili Dunavom. Zanimljiv je detalj iz knjige Gustava Schwaba „Najljepše priče klasične starine I“, koji opisuje dio putovanja prema rijeci Istra (donji Dunav): „Njezini izvori žubore daleko na sjeveru u Ripejskim brdima, a obilne joj se vode izlijevaju polovicom u Jonsko, polovicom u Sicilijsko more. Kad je to Argo savjetovao, pokaza se na nebu široka brazda od duge u onom smjeru kojim su trebali ploviti. Povoljan vetar duhao je neprestano, a nebeski je znak svijetlio sve dok nisu sretno stigli do jonskog ušća rijeke Istra.“ (str. 135). Iz Dunava su, kroz njegovo ušće, isplovili u Jadransko more i došli do otočja Apsirtida (Cres i Lošinj. Od imena Apsirtide potječe današnji naziv Osor; tako se zove gradić na otoku Cresu i brdo na Lošinju.) Dakle, isplovili su po toj teoriji preko današnje Istre u Hrvatskoj u Jadransko more, koja je morala u tadašnje vrijeme izgledala sasvim drugačije.

U mitu o Argonautima opjevana su drevna grčka putovanja po zlato i druge kovine; u njemu se sačuvalo i sjećanje na stari trgovački put, koji je išao Dunavom i povezivao europsko zaleđe s morem, a taj put je izbijao i na Jadransko more.

Motovun u daljini, poged sa stijene u Istarskim Toplicama.Mogući nekadašnji plovni put do Jadranskog mora. (Foto: Tatjana Sučec, 21.08.2008)

U knjizi Semira Osmanagića „Bosanska piramida Sunca“, Prilog 1: U potrazi za alkama - autor priloga Jovo Jovanović navodi: '... u “Povijesti Bosne i Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, stoji: “Iz tih kolonija / misli se na Grke nastanjene na obali Jadrana / trgovci, koliko nam je do sada poznato, na dva mjesta su zašli u unutrašnjost, dolinom Neretve i k Japodima u Liku, očito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva. Dakle, na mjestima koje je sama narav napravila lakše pristupačnim”.  Dakle, u historijsko doba more je preko nekog planinskog zaljeva dopiralo, vjerovatno, do Like. Dok u knjizi “Iliri” od Aleksandra Stipčevića (Školska knjiga, Zagreb) stoji: “…pokazuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi drugovi, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili niz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora.”Apolonije sa Rodosa, koji je to putovanje Argonauta opisao, u III–em st. prije nove ere, vjerovao je kako je tako putovanje brodom od Dunava do Jadrana moguće. U putopisu / Periplus /, koji je nastao sredinom IV–og st. prije nove ere i koji se pripisuje anonimnom autoru zvanom Pseudo – Skilaks, navodi se da Dunav jednim svojim krakom utječe u Crno more, a drugim u Jadransko. Ako

2

pretpostavimo da su taj drugi krak Dunava ustvari Sava i Kupa, uistinu je bilo moguće doći do Planinskog zaljeva, koji je, izgleda dopirao do Like. To bi bilo tumačenje gledano s današnjeg stanovišta i uzevši da je podatak o Planinskom zaljevu vjerodostojan. Ali, treba ostaviti mogućnost postojanja danas nepoznatih vodenih tokova.'- opširnije: Semir Osmanagić-tekst uz Mit o Argonautima -

2. Sazviježđe Argonautska lađa

Zanimljivo je da je u prošlosti „Argonautska lađa“ („Argo Navis“ ili jednostavno Argo) predstavljala sazviježđe, i to najveće. Međutim, sazviježđe Argo Navis postalo je preveliko, tako da je podijeljeno na nekoliko sazviježđa.

Naime, Argonautska lađa je predstavljala veliku, drevnu, sjevernu konstelaciju, koje sada nema na našem nebu, zbog precesije. Francuski astronom Nicolas Louis de Lacaille podijelio ju je u 18. stoljeću na tri zasebne konstelacije (dijelove broda): Hrptenjaču (Carina, Keel ili tijelo), Krmu (Puppis, Poop deck, Stern) i Jedra (Vela, Sails).

Argu nedostaju sjajne zvijezde, s izuzetkom Canopus-a, zbog njegove prisutnosti unutar glavnog toka galaksije Mliječna staza, uzduž južnoeuropskog horizonta. Danas Hrptenjača, kao dio bivše konstelacije Argo, sadrži zvijezdu Canopus, koja je druga po jačini svjetlosti na noćnom nebu.

Internacionalna Astronomska Unija (IAU) dijeli nebo na 88 službenih sazviježđa s preciznim granicama, tako da se svaki pravac pridružuje točno jednom sazviježđu. U sjevernoj nebeskoj hemisferi većina naziva je preuzeta iz tradicije antičke grčke te se prenijela u upotrebu i u srednjem vijeku. Dvanaest sazviježđa iz južne nebeske hemisfere Grci nisu bili u stanju promatrati te su njihove nazive u upotrebu uveli nizozemski moreplovci Pieter Dirkszoon Keyser i Frederick de Houtman u XVI. stoljeću, a prvi ih je katalogizirao Johann Bayer.

Prvih dvanaest su tzv. znakovi zodijaka. Osim ovih dvanaest, Ptolomej je naveo i drugih 36 (kojih sada ima oko 48, zbog podjele Argonautske lađe). Mnogo ranije ova je lista dopunjavana, kao prvo da popuni praznine među Ptolomejevim znacima (jer Grci su smatrali nebom i sazviježđa i tamni prostor između njih), i drugo da "popune" južno nebo kako bi europski istraživači putovali tamo gdje bi ih mogli vidjeti.

Slika Johanna Hevelius koja prikazuje konstelaciju Argo Foto izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Image:Argo-hevelius.jpg

3

3. Legende

U slijedećim primjerima iz raznih zemalja moglo bi se zaključiti da se radi o jednom događaju, s likovima pod različitim imenima u raznim legendama.

U Mezopotamiji (legend of Ara) predstavlja arku koju je sumerski Noa, Utnapishtim sa svojom ženom, koristio za vrijeme velike poplave.

U Egiptu je lađa prevozila Izidu i Ozirisa za vrijeme velike poplave u egipatskoj mitologiji. Oziris se identificira sa zvijezdom Canopus.

U Grčkoj je prisutan mit o Argu s Jasonovom „božanskom družinom junaka“ – Argonautima, koji su tijekom cijelog putovanja imali naklonost i pomoć Bogova. Sami su sebe na svojem pohodu predstavljali kao „božanske sinove“. Naime, družina je bila sastavljena od junaka, kraljeva i njihovih sinova te sinova samog Zeusa i drugih Bogova.

U kršćanstvu ta se konstelacija identificira s Noinom arkom. U Armeniji u ešmeadzinskom muzeju čuva se komadić drva za koji se tvrdi da je ostatak Noine arke. Armenci su, naime, uvjereni da je praotac Noa poslije sveopćeg potopa pristao sa svojom životinjskom zbirkom na planini Araratu i ondje su našli taj čuveni komad drva koji se čuva u Ešmeadzinu. Ararat je ugasli vulkan, simbol armenske svetinje i nacionalni simbol. Ta planina nalazi se na grbu Armenske Republike, iako se danas nalazi na području Turske.

Planina Ararat u Republici Turskoj za koju se pretpostavlja da je na njoj pronađena Noina arka

Izvor fotografije: http://www.stsvartanants.org/Images/mount_ararat.gif

Legenda o Canopusu: priče o ovoj zvijezdi u nekoliko mitologija povezuju se sa zvijezdom kojoj su ime dali Grci. Spartanski kralj Menelaj izgubio je svog kormilara, Canopusa u Egiptu, na otoku Pharosu kad se vraćao iz trojanskog rata. Ugrizla ga je zmija i on je umro. U čast Canopusa izgrađen je spomenik i grad. Prvoj zvijezdi koja je opažena da se izdiže nad spomenikom, posvećeno je njegov ime. Drevni Canopus je mjesto gdje se nalazio Hram Serapisa, Serapeum, gdje je Ptolemej imao opservatorij. Pustinjski nomadi identificirali su Canopus s al-Fahl, mitološkom devom koja je predmet praznovjerja, priča i poslovica. Vjerovali su da njena plava svjetlost daje dragocjeno kamenje i da ima moć izlječenja. Izlazak al-Fahl označava godinu, pojavljivanje dana, kraj ljetnih vrućina i odbijanje mladih od mlijeka. Također, postoji predaja da su je koristili putnici u južnoeuropskoj hemisferi na isti način kao što se koristi zvijezda Sjevernjača na sjeveru. U šestom stoljeću, ruski i grčki pravoslavni hodočasnici koristili su zvijezdu kao svojeg vodiča, kada su putovali u samostan svete Katarine. Oni su nazivali ovu zvijezdu, zvijezda svete Katarine.

4

Iz navedenog bi se moglo sa sigurnošću zaključiti da:- priča o Argu još uvijek postoji i prenosi se dugi niz godina tijekom ljudske povijesti, - je postojala istoimena konstelacija na nebu.

Predstavlja li taj događaj, to putovanje s Argonautima, stvarni događaj ili nešto što tek treba otkriti. Točke, mjesta na Zemlji koje su zbog nečeg bile važne u prošlosti i preslikavaju se na na nabeskom svodu u obliku konstelacije? Ili obrnutno?

Pretpostavimo da je brod Argo zbog brzine bio „sveprisutan“ na različitim mjestima s možda nadzornom svrhom, tako da je mogao vidjeti mnogo toga; imao je na pramcu oblik životinje koja se glasala, „greda koja govori“. U ključnom momentu, brod je pružao utočište nekoj važnoj osobi.

Daljnji zaključci:▲ drevnim narodima konstelacija Argo očito nije bila prevelika za orijentaciju njihovim

brodovima na dalekim putovanjima. Vjerojatno zbog njihove napredne tehnologije:Δ brod je napravljen od laganog materijala, lako je prenosiv kopnom, brz je u plovidbi,Δ „greda koja govori i proriče“ može se shvatiti kao instrument o čijoj svrsi se može

zasad nagađati. Recimo da je to neka vrsta kompjutera, navigacijskog instrumenta s drvenom zaštitnom maskom. Vizualan dojam je bitan radi zastrašivanja, djelovanja na svijest ljudi, zbog zaštite instrumenta i broda, tj. posade.

▲ kada bi se konstelacija Argo kompjuterski preslikala, položila kao mapa na Zemlju, možda bi bilo moguće prema zvijezdama iz konstelacije odrediti sva ključna mjesta na kojima su bili Argonauti,

▲ Simplegad –„dvije ploveće stijene, koje su se sastajale čim se između njih našao kakav predmet“ - može se shvatiti kao neka vrsta obrambenog oružja.

Nedavno je objavljen podatak da SAD nastoji projektirati vozilo – podvodni zrakoplov, koji bi imao karakteristike: podmornice (nevidljivost), zrakoplova (brzina i radijus kretanja) i broda (plovnost na površini vode) – tako da može letjeti, ploviti po olujnom vremenu i spuštati se u morske dubine. U izradi je potrebno postići dovoljnu lakoću da može letjeti i dovoljnu težinu da može ostati pod vodom.

Da se vratim na priču o Argonautima. Može li postojati veza između nečeg što u prvi mah izgleda da nije u nikakvoj vezi – npr. veza između Argonauta, deva, Solomona, Jeruzalema? Zašto su pustinjski nomadi identificirali Canopus s al-Fahl, mitološkom devom koja je predmet njihovih praznovjerja, priča i poslovica. Vjerojatno će „deva lakše proći kroz ušicu igle“, nego što ću uspjeti sve pravilno povezati.

4. Kraljevstvo nebesko

Naime, ako se „udaljim“ od mita o Argonautima i zadržim upravo na „ušici igle“, iz toga bi se moglo razviti slijedeće:Postoje različita shvaćanja biblijskog Isusovog citata: „Lakše će deva proći kroz ušicu igle, nego bogataš ući u kraljevstvo nebesko.“ (Evanđelje po Mateju). Smatra se da je „Ušica igle“ bilo ime jednih gradskih vrata Jeruzalema, uskih i visokih, preuskih da bi kroz njih mogla proći natovarena deva. Trgovci bi morali skinuti sav teret s deve da bi se ona mogla provući kroz gradska vrata.

U članku „Deve: Božji dar Beduinima“, navedena je zanimljiva rečenica: „Pustinjski brodovi, običavaju reći Beduini za ova nezgrapna stvorenja. Dar Božji. (Ata Alla - God’s gift).“ (deva, kamila – jamel arapski). To me navelo iz nekog razloga na pretpostavku da su možda „deva“ i „ušica igle“ samo simbolični prikaz „svemirskog broda“ i „nebeskih, zvjezdanih vrata“. Nadalje, pojam „deva“ na sanskrtskom jeziku označava poluboga ili osobu koja posjeduje božanske odlike. Marko Pogačnik u svojoj knjizi „Zmajeve linije“ spominje „deve“ kao stari izraz za slavenska ženska božanstva. Opisuje zmajevu liniju koja teče od litica na kojima stoji Devinski grad (danas Duino u Italiji), koji stoji na Devinskim spiljama, pa teče dalje kroz položaj središnjeg gradskog tornja u Kopru, preko Motovuna do rta Kamenjak. Druga zmajeva linija ide od Devinskog grada preko Poreča do rta Kamenja.

5

Pogačnik spominje jedan arhetip Istre (uzorak sunčevog kruga), koji je povezan s križanjem zmajevih linija te kako prostor kroz dišne otvore komunicira s drugim svjetovima u energetskim odnosima i odnosima svijesti. Do neposredne komunikacije dolazi samo u rijetkim slučajevima i u velikim intervalima. Tada je čovjek u neposrednom dodiru s čuvarima identiteta neke regije. Navodi da su u hindu jeziku čuvari nazvani „devasi“, a odgovarajuća grčka riječ je „angeloi“ (anđeli).

Arhetip

Nastavimo s našom pričom, kormilar treba uspješno proći, dovesti brod, s one strane vrata, ulazi u drugu dimenziju, u Kraljevstvo nebesko. Iako shvaćanje Kraljevstva nebeskog, u osnovi, podrazumijeva potragu za gralom, ubijanjem zmaja. Naime, nitko neće ući u unutarnje Kraljevstvo nebesko dok ne pripitomi svog zmaja negativnosti. U tehničkom smislu može se reći da se radi o mjestu kamo se putuje, ali i odakle je došla posada odnosno „deva“ – svemirski brod.

Također, postoje mnoga tumačenja Jeruzalema, a neka od njih su „nasljeđe Salema“, „Solomonovo nasljeđe“, „baština mira“, „grad mira“. Tko je zapravo mitski Solomon, graditelj prvog Hrama u Jeruzalemu? Ime „Solomon“ tumači se između ostalog, kao „cjelovt“, “harmoničan“, „miran“. Iz shvaćanja pojma Solomon moglo bi proizlaziti da je Solomon mogao, s naše točke gledišta, označavati određeni stupanj duhovnog razvoja, neku vrstu inicirane osobe koja posjeduje cjelovitost svojih osobnosti, harmoničnost unutar sebe i sa svojom okolinom te unutarnju mirnoću. Jeruzalem bi prema tom shvaćanju mogao biti grad iniciranih ljudi na visokim stupnju duhovnosti ili naprosto ljudi koji posjeduju osobine kojima dajemo odlike božanskog.

Dakle, ako se poveže legenda o Canopusu s pričama pustinjskih nomada koji su identificirali Canopus s mitološkom devom, zatim Isusov citat o „ušici igle“ i Kraljevstvu nebeskom, pretpostavimo da vrata jeruzalemska vode direktno do određenih vrata u svemiru ili izvan njega. Izlaz na ta druga „nebeska, zvjezdana vrata“ mogao bi se nalaziti u području zvijezde Canopus, koja se otvaraju u određenom trenutku godine, koji je pak možda određen u drevnom kalendaru ili već prema nečijem znanju o ritmovima disanja prostora u prirodi kroz dišne otvore, kroz koje prostor komunicira s drugim svjetovima. Pretpostavimo da je jedan od nostelja tog znanja bio onaj koji nam je ostavio u nasljeđe legendu o Argonautima. Vrata se moraju proći velikom brzinom za što je potreban iznimno brzi brod, jer je u protivnom prolaz pogibeljan. (postoji izreka: don't become a helmsman! - nemoj postati kormilar! Oni obično umiru tragično i na bolan način).

„Vrata“ su i ime božje. Jer, „ne spominji uzalud imena božjeg“. Zašto? Jer bi u neznanju mogao završiti negdje odakle se ne bi znao i mogao vratiti. Ime božje otvara vrata, točnije kombinacije njegovog imena – otvaraju različita vrata i vode u različite svjetove i dimenzije. U kršćanskim obredima važnu ulogu ima služenje božične mise polnoćke u crkvi. Postoji vjerovanje da se u ponoć Božića i Sveta tri kralja otvaraju nebeska vrata, ali i da se 1. svibnja može otkriti zakopano blago. Tko danas ima te ključeve? Tko je nekad imao te ključeve? Jedan čovjek ili veći broj njih. Solomon. Mojsije kad je prelazio Crveno more. Jedan čovjek je zasigurno imao snop ključeva. Sveti Petar. Ključar. Dodijelio mu ih je Krist. Njegovi su bili ključevi Kraljevstva Nebeskog. Čisti Matrix, baš kao u filmu, koji također ima svojeg ključara Kinaza.

Ako se ide dalje u dublje značenje riječi argo, možemo doći do još zanimljivijih zaključaka. Naime, „argus“ - u grčkoj mitologiji označava životinju koja je imala stotinu očiju. Figurativno označava budnog čuvara, stražara koji sve vidi. Engleska riječ „ark“ označava: 1. kovčeg, škrinju, 2. biblijski velik čamac, arku, 3. utočište (Noina arka), 4. Ark of the Covenant – zavjetna škrinja. Talijanska riječ za barku je „barca“– barka, dok je na francuskom „barque“. „Argos“ predstavlja i naziv pisma, npr:

6

Zanimljivo je kako pismo „argos“ prikazuje simbol theta, koji sadrži u sebi različita shvaćanja kao što su: prvi simbol u nizu - simbol duše, Zemlje, arhetip Istre - sunčev simbol; kojom su možda Argonauti i plovili kroz „vrata Mirne“ današnjim klancima rijeke koji vode prema moru. Drugi simbol u nizu shvaća se, prema različitim shvaćanjima iz raznih doba, kao sreća, zatim naselje/selo/grad. A, treći simbol predstavlja samorealiziranu osobu, boga, Sunce i zlato. Zlato u alkemijskom smislu predstavlja savršenstvo svih tvari na bilo kojoj razini, uključujući um, dušu i duh. A, mit o Argonautima je i zasnovan na potrazi za zlatnim runom.Dakle, u mitu je prikazano simbolično kretanje u Univerzumu te dostizanje unutarnjeg i stvarnog Kraljevstva nebeskog odnosno razine Božanskog.

Arka/škrinja/kovčeg je metafora za spremnik, kutiju ili lađu (plovilo, letjelicu), pokretno svetište, koja čuva izvor stvaralačke svjetlosti (duše). Mi, kao duše, iskre smo svjetlosti svjesnosti, iskušavajući „unutar kutije“ – virtualnu stvarnost unutar svete geometrije. Traganje za arkom je potraga za prirodom stvarnosti, stvaranjem i mjesto u kojem sve brzo nastaje u alkemiji vremena. Materijalno blago unutar škrinje dematerijalizira se kako se čovjek, njegova svijest, uspinje u skladu s Božjim zakonima. Otvaranje škrinje predstavlja objavu, i opasno je ako ju ne otvara vlasnik ključa. Neukom nalazniku kovčeg s blagom predstavlja nešto što iz korijena mijenja njegov život, ali ne shvaća da ono pravo blago njegova osjetila nisu zamijetila. Simbol theta iz ovih gore pisma prikazuje ujedno i simbol zlata i boga, a oba su na simboličan način sadržana u kovčegu. David, otac Slomonov, uspostavio je Jeruzalem donošenjem zavjetnog kovčega na vrh brda Morija.

S druge strane, ključ predstavlja simbol otkrića i prosvjetljenja, a time i vlasti (svjetovne i duhovne). Ovisno o stupnju razvoja ljudske duhovnosti, ključevi u rukama svjetovnog odnosno duhovnog rizničara, otvaraju vrata i godišnjim dobima te upućuje na tajanstveni svijet – na mjesta zemaljskih blaga, podzemna i nebeska carstva. U narodnim predajama postoji trava koja otvara sve brave, zlatni ključ (kojeg najčešće čuva zmaj ispod jezika ili zmija u svom leglu).

Nameće se pitanje: iz kojih razloga se vodi vječna borba u Jeruzalemu? Najdraža mi je scena u filmu „Kraljevstvo nebesko“ u kojoj Balian pregovara sa Saladinom, kako bi spasio ljude iz Jeruzalema. Na kraju pregovora, Balian pita Saladina: „Koliko vrijedi Jeruzalem?“. On mu odgovori: „Ništa“ i ode. Okrene se natrag, nasmiješi se: „I sve.“

I za kraj spomenut ću još jednu lokaciju: samostan Novi Jeruzalem, smješten na rijeci s imenom Istra, 60 kilometara zapadno od Moskve. Utemeljio ga je patrijarh Nikon Moskovski 1656. godine, po uzoru na jeruzalemsku crkvu Sv. groba. Car Aleksej imenovao ga je Novi Jeruzalem, nako što je posjetio to mjesto i uočio sličnost sa Svetom zemljom. Rijeka Istra predstavlja rijeku Jordan, a građevina predstavlja „sakralni prostor“ ili sveta mjesta Jeruzalema. U tadašnje vrijeme, patrijarh Nikon primio je nekoliko redovnika ne-ruskog porijekla koji su nastanili samostan, kojem je bila namjena da predstavlja multinacionalno Pravoslavlje Nebeskog Jeruzalema. Samostan su uništili Nijemci prilikom povlačenja iz Moskve za vrijeme drugog svjetskog rata. Većim dijelom je obnovljen.

Radi li se o pukoj slučajnosti da se u različitim zemljama spominju isti nazivi? I jesu li ta imena ključ ili ključevi s određenom funkcijom? Nadam se da će se pojaviti netko tko će razriješiti ovaj gordijski čvor.

Ključne riječi: Argo (Argo Navis, Argonautska lađa), Argonauti, Canopus (sveta Katarina, Oziris), deve, ime Božje, Istra (poluotok i rijeke), Jeruzalem, ključ, kovčeg, Kraljevstvo nebesko, mitološka deva (al-Fahl), Noina arka, opservatorij, Serapeum, Solomon, ušica igle, vrata

7

Tatjana Sučec, Hrvatska 03.05.2009

Iz knjige Semira Osmanagića: „Bosanska piramida Sunca“:http://www.alternativnahistorija.com

Prilog 1, U potrazi za alkama - autor priloga: Jovo Jovanović

REZIME Mislim da kod nas halke još uvijek postoje na nepristupačnim i zabitim mjestima. Na lakše pristupačnim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u zadnje vrijeme, izložene devastaciji i otuđivanju od mještana. Njima su na neki način atraktivne, da nije tako ne bi oko njih bilo toliko priča. Vjerovatno su mnoge uništene nenamjerno prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl. Postoji informacija da se i sistematski kradu, što je inače poznato za arheološke nalaze. Navodno da za njih dobro plaćaju kolekcionari koji skupljaju materijalne dokaze kojima se pobija zvanična istorija. Dokaz za to se može naći u emisiji National Geographic-a o halkama u Siriji, gdje su sve pokradene, osim na planini Musa Dag, jer se tu nalaze na izuzetno nepristupačnoj lokaciji. Šteta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaženju halki. Nažalost, za to je potrebno mnogo slobodnog vremena, a i novca. Podijelio bih halke prema nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ušle bi one na najvišim nadmorskim visinama, na jednom od vrhova Vlašića – Kozici, Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju na Paklini, Veležu iznad sela Kljune. Sve se one nalaze na približno istoj visini uz manje varijacije.  U drugu grupu ušle bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini, kao što su u Crnoj pećini na Majevici, u kanjonu rijeke Misoče kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika, na odvojku puta Breza – Vareš koji vodi u selo Titorice, na ratnom putu Travnik – Bukovica, halke na koralnom grebenu iznad sela Lađice, itd. Ovdje, vjerovatno, možemo svrstati i lokalitet sa halkama na nekom brdu iznad Stoca. Prema kazivanju prijateljice moje supruge i mještanina iz sela Ošanića one se nalaze na brdu, za razliku od luke Daorsona, koja se po Đuri Basleru nalazi ispod stijene na kojoj leži Daorson, pri Stolačkom polju. Tako da se tu radi o dvije odvojene lokacije. Ovdje možemo pribrojati i halke koje su držale lance lančanih mostova na Neretvi kod Uloga, te one koje su držale lance mosta kod sela Čude kod Olova. Ovdje spadaju i lokacije za koje su vezane legende o visokim vodostajima. Obavezno te lokacije nose nazive koji na to upućuju. Pored legende o halkama kod sela Lađice sam naziv sela govori o plovilima, iako tu danas ne postoji čak ni potok. Zatim, to je selo Jezerce iznad doline rijeke Bile, selo Skomorje / usko morje / i Zagrađe / more bilo zagrađeno /, iznad kanjona rijeke Jasenice, pritoke Bile. Tu spada i Vrbovac grad na kamenoj kupi na suprotnoj obali rijeke Jasenice, gdje su stepenice isklesane tek od polovine visine ili još nešto više i na koje se stupalo vjerovatno iz čamca. Izgleda da su varijacije u visini kod ove da je nazovemo srednje grupe veće nego kod lokacija sa halkama na visokim planinama. Da li se u prvom slučaju radi o vrlo visokim vodama, koje su bile u dužem vremenskom periodu konstantne, a halke, odnosno vezovi sa halkama ili luke na nižim nadmorskim visinama su nastale u nekom drugom periodu ili je to samo nastavak istog perioda kada su vode lagano opadale. Tada su se pravile nove luke ili vezovi za brodove ili čamce? Na to se, zaista, ne može odgovoriti. Kada je to moglo da se događa? Rekli bismo, možda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem kruže razne teorije, više ili manje uvjerljive, ali danas se skoro svi slažu da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je bio u doba propasti Atlantide, prije nešto manje od 12.000 godina, drugi prije 18.000 godina, treći da je bilo više potopa. Ovo zadnje je sigurno tačno. Koji je od njih baš onaj biblijski, to se ne može reči sa sigurnošću. 

8

Nećemo sada ulaziti u uzroke, ali ako se ne radi o velikim tektonskim poremećajima, ogromnim cunamijima, vode se nisu brzo povlačile, osim ako nije dolazilo do naglih promjena položaja polova, što je moglo prouzrokovati otapanje ledenih kalota. Promjene položaja polova se svakako događaju. Davno nekada sjeverni pol je bio na Jukonu, pa se postepeno premjestio nad Hadsonov zaljev, da bi se premjestio, navodno, prije nešto manje od 10.000 godina na današnju lokaciju. Takve promjene uzrokuju otapanje postojećih ledenih kalota i postepeno stvaranje novih. Također, precesije uzrokuju promjene ugla zemljine ose, što dovodi do klimatskih promjena, odnosno povećanja i smanjenja ledenih kalota. Tu je, između ostalog, i povremeno, periodično povećanje elektromagnetnog zračenja sunca, koje utiče na Zemljin magnetizam i rezultira povećanjem ili smanjenjem temperature na površini Zemlje. Usljed povećanja temperature zraka dolazi do povećanja isparenja, što prouzrokuje povećanje nivoa voda. Relativno nedavno, u zadnjem periodu kvartara, holocenu, u kojem i mi danas živimo, između 5.500 i 3.000 godina prije naše ere topli period, zvani atlantikum, u unutrašnjosti Balkana imamo blagu klimu, otprilike kao danas u Dalmaciji. To je period sa puno oborina, kada podzemne vode izviru izuzetnim intenzitetom. Rijeke nemaju korita, to je vrijeme baruština, močvara i jezera. Jedan nama nepoznati svijet. Ne mislim da su u tom periodu vode narasle do srednjeg nivoa. Do današnjeg sela Jezerce u dolini rijeke Bile, ili do sela Skomorja i Zagrađa i tome slično. To navodim samo kao primjer, što može izazvati jedan manji klimatski poremećaj. A ako, slučajno, jesu narasle u atlantikumu do navedenog nivoa, odakle željezne halke? Atlantikum je vrijeme ranog neolitika, tako pokazuju arheološka iskopavanja kod nas, a i u ostatku Evrope. U svijet atlantikuma bi se samo mogle uklopiti halke sa koralnog grebena iznad sela Lađice, koje su, prema kazivanju mještana, od kamena. Mislim da je period visokih i srednje visokih voda bio mnogo ranije. U nekoj tehnološki razvijenijoj praistoriji, kada su ljudi vladali tehnologijom izrade izuzetno kvalitetnih i čistih čeličnih legura. Izgleda da te halke potiču iz, nekog nama, nepoznatog svijeta. To potkrepljuju arheološki nalazi koji se uopšte ne uklapaju u postojeće istorijske klišee, kao na pr. metalna posuda izvađena iz slojeva, čak, predkambrija u Massachusetsu, metalne cijevi izvađene iz slojeva krede u Francuskoj, paralelopiped od čistog nekorodirajućeg čelika izvađen iz bloka ugljena u Njemačkoj, metalna kugla sa tri paralelna utora na najvećoj širini, izvađena iz predkambrijskog sloja u Južnoj Africi.  Vjerovatno bi halke iz perioda visokih i srednje visokih voda, u koje ulaze i halke na Sirijskim planinama, trebalo pripisati toj nama potpuno nepoznatoj praistoriji. Tu moramo postaviti samo jedno ograničenje, one su svakako mlađe od stijena u koje su usađene. Kod nas se, uglavnom, radi o kamenu krečnjaku. Vremenske distance između pojedinih lokaliteta sa halkama mogu biti ogromne, gledajući sa tačke našeg shvatanja vremena. Sve se svodi, opet, na to da bi ovu pojavu trebalo detaljno ispitati. Naći što više još uvijek postojećih halki, ispitati njihov hemijski sastav, način izrade, izvršiti oko njih, gdje je god to moguće arheološka istraživanja, ispitati njihovu starost nekom od odgovarajućih metoda za ispitivanje starosti. Ako bi se sve to uradilo, a na žalost neće, otkrio bi se, makar, dio vrha “ ledenog brijega”. Mislim da halke, vezovi i luke na malim nadmorskim visinama nisu nikakva misterija i da ima dovoljno podataka da se objasne. Po svoj prilici one potiču iz istorijskog doba.  Tu bi spadala od valova podlokana stijena u dolini rijeke Bile, na kojoj se nalaze prazni kvadrati uklesani u stijenu, za koje je stari franjevac tvrdio da su prije Drugog svjetskog rata bili ispunjeni halkama. Ovo je moguće, jer na gatovima na moru postoji takva vrsta vezova za brodove. Odnosno, halke više na metalnim pločama, utisnutim u kvadratne šupljine.  U dolini rijeke Bile i danas je kod stanovništva živa predaja da je čitava dolina nekad bila jezero. U selu Zukićima, koje se nalazi na obroncima brda sa ilirskom gradinom, kako sam već rekao, radi strmog terena kuće prave u usjecima, odnosno, moraju da uklone velike kubike zemlje da bi izravnali

9

teren za gradnju. Prilikom kopanja nailaze na svakakve arheološke artefakte. Tako sam ja otkupio divnu bronzanu iglu, što nije nešto naročito, ali jedan mještanin je iskopao bronzano sidro. Prema opisu mještana sidro nije neke impozantne veličine, ali je ipak sidro. Nalazač je obećao da će mi ga pokazati i prodati, ali se, nažalost, predomislio. Da bi me se riješio rekao je da ne može da ga nađe. Sigurno mu je neko ponudio znatno veću cijenu. O tom sidru pričalo je čitavo selo, očito da su taj nalaz povezali sa legendom o jezeru u dolini rijeke Bile. Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nekada bila pod vodom i da su po njoj plovili čamci, ako ne i brodovi. Šta je sa lukom grada Daorsona, čiji se megalitski zid uzdiže visoko na stijeni iznad Stolačkog polja. Kako sam već rekao, mještanin iz Ošanića, kad je govorio o halkama, rekao je da se nalaze na brdu, osim toga rekao je da su podaleko, dok je za Daorson upotrebljavao izraz “blizu”.  Prijateljica moje supruge iz Stoca rekla je da je odlazila na zaravan sa halkama na brdu da na miru čita, kako sam već opisao. Đuro Basler je snimatelju RTVBiH, koji mi je to ispričao, sa stijene na kojoj se nalazi Daorson, pokazao u dubinu ravno dole i rekao da se tu nalazi luka Daorsona.  Očito se radi o dvije sasvim odvojene lokacije iz različitih vremena, koje ne treba mješati. Danas se tu nalazi, većim dijelom godine, suho korito rječice Radobolje, pritoke Bregave, ali očito da nekad nije bilo tako.  Prema starim grčkim putopisima veliko jezero se prostiralo od Norina / Narone / do područja ilirskog naroda Autarijata, koje je po svoj prilici izlazilo na Neretvu oko slanih izvora u današnjoj Orahovici kod Konjica. Oko tih izvora Autarijati su vodili dugotrajan rat sa Ardijejcima. Ako je tako, onda se tlo kasnije podiglo, što nam sada izgleda neuvjerljivo. Ali u “Povjesti Bosne i Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, stoji: “Iz tih kolonija / misli se na Grke nastanjene na obali Jadrana / trgovci, koliko nam je do sada poznato, na dva mjesta su zašli u unutrašnjost, dolinom Neretve i k Japodima u Liku, očito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva, dakle na mjestima koje je sama narav napravila lakše pristupačnim”.  Dakle, u historijsko doba more je preko nekog planinskog zaljeva dopiralo, vjerovatno, do Like. Dok u knjizi “Iliri” od Aleksandra Stipčevića (Školska knjiga, Zagreb) stoji:  “…pokazuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi drugovi, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili niz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora.”  Apolonije sa Rodosa, koji je to putovanje Argonauta opisao, u III–em st. prije nove ere, vjerovao je kako je tako putovanje brodom od Dunava do Jadrana moguće.  U putopisu / Periplus /, koji je nastao sredinom IV–og st. prije nove ere i koji se pripisuje anonimnom autoru zvanom Pseudo – Skilaks, navodi da Dunav jednim svojim krakom utječe u Crno more, a drugim u Jadransko. Ako pretpostavimo da su taj drugi krak Dunava ustvari Sava i Kupa, uistinu je bilo moguće doći do Planinskog zaljeva, koji je, izgleda dopirao do Like. To bi bilo tumačenje gledano sa današnjeg stanovišta i uzevši da je podatak o Planinskom zaljevu vjerodostojan. Ali, treba ostaviti mogućnost postojanja danas nepoznatih vodenih tokova. Tako, naprimjer, prilikom snimanja neke TV emisije mom prijatelju, bivšem uredniku naučnog programa na RTVBiH, poznati naš geograf prof. dr. Ibrahim Bušatlija pokazao je oblutke na prevoju kod planine Raduše između Prozora i Gornjeg Vakufa i komentarisao da su potpuno isti kao oni u Neretvi i da je nekada tuda tekao ogranak Neretve koji se ulijevao u Vrbas. To je, inače, razmeđe između jadranskog i crnomorskog sliva, široko maksimalno 20 km. Navodno da je tu došlo do podizanja tla i tako se prekinula bifurkaciona veza koju je činila Neretva između ova dva sliva.  Vjerovatno, dio Neretve je oticao današnjim tokom rijeke Rame i ulijevao se u Vrbas, u taj tok se, vjerovatno, ulijevala i Rama, ili što je realnije, veliko jezero imalo je dva odtoka, jedan u Jadran, a drugi dolinom Rame u Vrbas. U starom izdanju knjige “Iliri” pročitao sam da je anonimni grčki putnik, iz IV st. prije nove ere, napisao da se čitav Ilirik može obići brodom. Iz Crnog mora se plovi Dunavom do Save, zatim Savom, pa njenim ogrankom koji se ulijeva u Jadran, a da se do Jadrana može doći i Neretvom, koja se jednim svojim ogrankom ulijeva u Savu.

10

 Treba imati na umu da je u to vrijeme današnja Bosna bila prekrivena praktično po čitavoj svojoj površini nepreglednim šumama, koje su zadržavale veliku vlagu, što je uvjetovalo velika isparenja i povećavalo količinu oborina, koje su, opet, dizale vodostaj rijeka i jezera, te povećavale vodene površine.  Sve u svemu bio je to jedan lijep svijet, pun jezera, plovnih tokova, prebogatih vodom, a sva ta silna voda bila je smještena u nepreglednom zelenilu višestoljetnih, praktično, netaknutih šuma. Tu i tamo, po tim vodama, plovile su slikovite ilirske brodice, kakve vidimo na novcu koji su lijevali Daorsi, kao i grčke trgovačke brodove koji su, tjerani zaradom, plovili po tom, za njih, opasnom svijetu. Iliri, koji su ponekad znali biti susretljivi, gostoljubivi i skloni trgovini sa strancima, u suštini su bili okrutni ratnici i prema svojim susjedima, o čemu svjedoče tolike brojne gradine po bosanskim brdima.  U to vrijeme, kroz guste neprohodne šume, moglo je da prolazi samo lokalno stanovništvo, koje takođe nije znalo da kroči nikuda dalje van kruga svog bitisanja, tako da su rijeke, čiji je vodostaj bio znatno viši od današnjeg, kao i jezera, bile jedine ali i odlične komunikacije, kojim se, kako vidimo, moglo prelaziti iz jadranskog u crnomorski sliv i dospjeti, i za današnje pojmove, vrlo daleko. Kako vidimo, daorsonskim galijama, moglo se doći u Jadran ali, što danas izgleda nevjerovatno, po svoj prilici i u Crno more. Iz jezera, koje se nalazilo u današnjoj dolini rijeke Bile, i koje je oticalo u rijeku Lašvu, sigurno se moglo, makar manjom brodicom, otisnuti do rijeke Bosne, Bosnom do Save, Savom do Dunava….Visočko jezero bilo je u neposrednoj blizini rijeke Bosne i sigurno se u nju odlijevalo, ili ga je napravila rijeka Bosna odljevom viška svojih voda.  Za mene u fenomenu tih vodenih svjetova postoji još jedan fenomen. To su priče mnogih ljudi, koji često nisu nikad vidjeli more i o njemu nemaju nikakve predstave, osim da je to neka velika voda. Čak ne znaju ni da je slano, a pričaju takve detalje da se upitaš odakle im to znanje.  Što da se kaže, kad seljak iz zabitog sela Dub, podno Vlašića, koji, takođe, nikad nije vidio more, mahne sa vrha Kozice rukom prema impresivnom krajoliku, koji se pruža hiljadu i nekoliko stotina metara ispod njegovih nogu i kaže “sve je to nekada bilo more”, a onda nastavi priču o nekom kralju i kraljici i njihovom narodu, koji su živjeli na tim vrletima, koje su nekad bile morske obale i koji su sa svojim narodom otišli kada se more povuklo, odnoseći sa sobom svo svoje blago na devama ili devama sličnim životinjama. Pa, još nadodaje, da su se kralj i kraljica razdvojili, kao i njihov narod. Jedan dio naroda je pošao za kraljem, drugi za kraljicom, a zatim pokazuje rukom kojim pravcem je otišao kralj, a kojim kraljica, baš kao da ih je on ispratio. U tom momentu djelovao mi je kao da ima u sebi usađeno sjećanje predaka.

11