K R U G M L A D I H 1

13

April 2019

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

K R U G M L A D I H2

CIP-Katalogizacija i publikacija:Narodna Biblioteka Crne Gore, CetinjeKRUG mladih/glavna i odgovorna urednicaZorica Radenović.-2019,br 13 (april)-.-Budva: Izlazi dvomjesečnoISSN 2337-067X= Krug mladihCOBISS.CG-ID 28603920

Časopis „Krug mladih“ je evidentiran u Ministarstvu kulture Crne Gore pod rednim brojem; 01-UPI-006/15-5757/2

K R U G M L A D I H 1

13

April 2019

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

KRUG MLADIH, BR. 13

GLAVNA I OGDOVORNA UREDNICA:Zorica Radenović

REDAKCIJA:Jovana JagetićValentina OrovićMiloš BoretaaTea BabićMirjana KasalicaKsenija FreanetaAna StanićTatjana ĐurovićAndrea StojanovićLea RovčaninJelena StanićTasia GavrilukVladimir Perazić Anđela RađenovićNASLOVNA:Sara StrevanovićIZDAJE:NVO „Sedma sila mladih“www.krugmladih.comE-mail:novinarskaradionica.budva@gmail.comTel: 068 393 178

PRIPREMA I ŠTAMPAIVPE - Cetinjewww.ivpe.me

SADRŽAJ:

MOBILNI TELEFONI I MLADI

BRANKA ZEČEVIĆ: MUZIKA JE ISTINA, ISTINA JE LJUBAV, BOG JE ISTINA LJUBAVI!“

TATJANA DJUROVIĆ: BUDIMO NEKAD TURISTI U SVOJOJ DRŽAVI

KSENIJA ŠĆEPANOVIĆ: VOLJELA BIH DA STVARAM, STVARAM I ŽIVIM KROZ TO!

7

21 30

10

69

13152124262930

FESTIVAL „MALE MORSKE PJESME I PRIČE“ DOKAZAO KVALITET I SVRHU POSTOJANJA

VALENTINA OROVIĆ – PRVA NAGRADA NA KONKURSU “KIŠ DANAS”

ANA STANIĆ: SESTRA JE NAJVEĆI DAR KOJI MI JE BOG DAO!

SARA STEVANOVIĆ,STUDENT FAKULTETA ZA DIZAJN I MULTIMEDIJE: ŽELIM DA RADIM POSAO KOJI VOLIM!

ŠKOLA VJERONAUKE PAROHIJE PAŠTROVSKO – TUDOROVIĆKE „SVETI VASILIJE OSTROŠKI“ - RAZGOVOR SA PROTOJEREJEM DRAGOSLAVOM RAKIĆEM

LEJLA KAŠIĆ, PJESNIKINJA: JEDINA OSOBA OD KOJE SE TRUDIM DA BUDEM BOLJA JESAM NEKA PROŠLA JA!

LUIS BOBAN DELEV KARILO: IZA NAŠIH PREDRASUDA KRIJE SE ŽELJA DA ŽIVIMO U MIRU, SLOZI I JEDNAKOSTI!

USPJEŠNA REALIZACIJA PROJEKTA „INNOVATE YOUR DREAMS“ U “DRUGOJ OSNOVNOJ ŠKOLI” U BUDVI

JELENA KOVAČEVIĆ, STUDENT POLITIČKIH NAUKA U SLOVENIJI: USPOSTAVLJENA RAVNOTEŽA MOĆI UVIJEK JE DOBRO RJEŠENJE!

K R U G M L A D I H 3

Istraživanja pokazuju da je uslijed prekomjenre upotrebe mobilnih te-

lefona i interneta komunikacija mla-dih svedena na SMS komunikaciju, što znači da je verbalizacija njihovih stanja i osećanja jako siromašna, da se sve više otuđuju što za posledicu ima usamljenost, da korišćenje mobilnih telefona u ranom uzrastu ubija krea-tivnost, maštovitost, svodi nas na puke primaoce sadržaja, te usmjesto dobrog sluge postaje zao gospodar. 

Nedavno istraživanje sprovedeno u Crnoj Gori pokazuje da mladi uzrasta 12-17 godina kažu da je internet medij koji najviše ima uticaja na njih. Od svih medija, oni najviše vremena provode na internetu, a posebno na društvenim

mrežama pa je to ono što bi im najviše nedostajalo kada ne bi bili više u prilici da rade.

Svakodnevna okruženost medijima  za posledicu ima gubljenje u mnoštvu in-formacija, sadržaja, primjerenih i ne-primjerenih, kao i lutanje u virtuelnom svijetu. Za pametno  korišćenje Inter-neta  i modernih tehnologija neophod-na je  digitalna  pismenost  koja se  uči u školi i porodici.

Uroš Petrović dječji pisac i koautor programa „NTC sistem učenja“, upo-zorava na posledice prekomjerne upo-trebe moderne tehnologije, mobil-nih  telefona, tableta i igrica, koji sve češće izazivaju ozbiljne poremećaje go-

vora kod djece. Prema njegovim riječi-ma, učestalost ovih poremećaja trebalo bi da bude signal za uzbunu, koji mi još uvijek nijesmo shvatili ozbiljno.

Kako je kazao, u rešavanju ovih proble-ma  kasnimo za razvijenim zemljama poput Švajcarske, Danske i Švedske.

Na pitanje, da li moderne tehnologije stimulišu kreativnost kod djece i mla-dih, Uroš Petrović je kazao da su mo-gućnosti tehnološkog razvoja velike, ali da ih najmanje koristimo u te svrhe. On je istakao da nas je buran tehnološki ra-zvoj zatekao, i da umjesto stvaralaštva i kreativnosti mnogo više konzumira-mo sadržaje koji ni na koji nači ne pod-stiču kreativnost.

Živimo li u stvarnom ili virtuelnom svijetu, kako taj svijet utiče na nas, naše međuljudske odnose, jesmo li sluge ili gospodari moderne tehnologije, da li nas je tehnloški ra-zvoj zatekao, jesmo li dovoljno digitalno pismeni i u kojoj

mjeri mobilni telefoni, Internet i društvene mreže «oku-piraju» naše živote, samo su neka od pitanja na koja smo potražili odgovore.  

U K A V E Z U I L IU V I J E K O N L I N E !

Tema: Mladi i mobilni telefoni

Djeca i mladi u Crnoj Gori i regionu sveviše koriste moderne tehnologije

K R U G M L A D I H4

„Što više dobijaš, manje stvaraš”, kazao je za Uroš Petrović.

Sa konstatacijom Uroša Petrovića o  zabrinjava-jućem porastu broja djece sa govornim manama kod nas i u regionu,  složila se Mirjanka Jović defektolog i logoped iz Budve. Ona je za naš česo-pisl kazala da je izričito protiv korišćenja tableta i telefona, i da na to stalno ukazuje roditeljima.

Jović je upozorila na to da majke vrlo često uslijed neznanja, hrane djecu uz mobilni te-lefon kako bi dijete bolje jelo. 

„Diijete koje gleda u tablet i telefon ne može sa njim da priča, ono samo vidi slike koje pro-miču, sluša ali ne razgovara“, kazala je Jović. Ona je pozorila da krajnje posledice  preko-mjerne upotrebe ovih uređaja mogu biti i epileptični napadi.

Na negativne efekte  koje  na  mozak izaziva-ju brojni sadržaji kojima su djeca izložena ko-rišćenjem mobilnih telefona i tableta ukazuje i Vesna Bubanja pedagog iz Budve. Kako je kazala, dječji mozak nije u stanju da obradi sve te sadržaje, pa kao posledicu toga imamo sve učestalije govorne mane, mucanje i tiko-ve. 

Bubanja je upozorila i na  nedostatak soci-jalizacije kod djece i mladih koji u današnje vrijeme sve manje međusobno komuniciraju, što je prema njenom mišljenju, samo još jed-na od posledica zatvaranja u virtuelni svijet i komunikacije putem društvenih mreža.

Boravak djece kraj telefona, tablet računara ili televizora poguban je za psiho-fizički ra-zvoj djece i mladih, smatra  Nada Božović psiholog iz Budve.  Ona je upozorila na či-njenicu da  mozak djeteta  do druge godine utrostruči svoju veličinu i da je njegov razvoj direktno uslovljen podsticajima iz okruženja, kao i da provođenje vremena na internetu ni-kako ne doprinosi razvoju.  

Kako je kazala, izlaganje djece ovim sadr-žajima do druge godine života izjednačava se sa psihološkim nasiljem po štetnosti koje ono ima na fizički, kognitivni i emocionalni razvoj. 

„Tek nakon treće godine određeni sadržaji mogu se prikazivati i to maksimum sat vre-mena dnevno.  Internet ima dobrih strana, ali  zbog pretjerane upotrebe imamo  gene-racije djece do pet godina sa poremećajima iz autističnog spektra, disfazije, disgrafije, poremećajem pažnje, djecu koja ne mogu da kontrolišu bijes, kao i one sa nisko razvijenim socijalnim, emocionalnim i kognitivnim spo-sobnostima. Starija deca, u pubertetu, imaju problem sa gojaznošću, poteškoće sa spava-njem, agresivnošću i zavisničkim oblicima ponašanja“, istakla je Božović.

Na pitanje kako postaviti djeci granice kod upotrebe mobilnih telefona i tableta, naša sagovornica kaže da im ne treba davati tele-fon u prilikama kada želimo da ispune svoje slobodno vrijeme, već ih treba pustiti da na-uče kako da uspostave kontakt sa sobom i sa drugima. 

O tome kako telefoni utiču socijalizaciju dje-ce i mladih, Božović kaže: 

„Živimo u svijetu individualaca. Taj svijet je drugačiji od onog u kom su njihovi roditelji odrastali. Ranije se potencirao kolektivizam i zajedništvo, djeca su rasla na ulici i u dvo-rištima. Danas se djeca osamljuju, druže se

u virtuelnom svetu, a sve manje su na oto-vrenom, sve se manje posjećuju, sve je manje živog kontakta sa drugima. Posledično, danas je sve više onih sa nisko razvijenom socijal-nim veštinama. Doba je egocentrika, doba je virtuelnog detinjstva i ekranizovanog deteta. To se mora promijeniti, da bi mi, kao čove-čanstvo išli naprijed“. 

Božović smatra da je uloga roditelja da uče djecu  digitalnoj pismenosti, ali da se mo-raju  prvo lično  digitalno opismeniti.  Ona ističe da  roditelji griješe kada u sve ranijem uzrastu  kupuju djeci mobilne telefone, te da iz tog razloga ne treba da gledju šta imaju drugi, već da gledaju u dijete i ono šta je nje-mu zaista treba.

TEHNOLOGIJA JE DOBARSLUGA ALI ZAO GOSPODAR!

Mladi reporterimi kampanje me-dijske pismenosti koji su nedavno s Unicefovim ambasadorom dobre volje Antonijem Pušićem, poznati-jim kao Rambo Amadeus, snimili i pjesmu i spot za kampanju „Birajmo šta gledamo“, na duhovit način, kroz stihove pjesme poslali su poruke na koje ukazuju i rezultati istraživanja kampanje, apelujući na djecu i rodi-telje da oni upravljaju pametnim te-lefonom u svakom trenutku, a ne te-lefon njima, tj. da ga svjesno koriste.

Ono što većina djece uzrasta 9–17 godina nije svjesna je da rezultati pretrage na Gugl uključuju i linko-ve koji se tu javljaju zbog toga što su plaćeni da bi se tako reklamirali, kao i to da ne znaju da rezultati pretrage nijesu isti za sve korisnike, da ne za-vise samo od ukucavanja istih ključ-nih riječi, već i od prethodnih pre-traga, tj. istorije svakog korisnika.

Uroš Petrović Mirjanka Jovović Vesna Bubanja

K R U G M L A D I H 5

“Pored nespornih benefita koje ostvarujemo koristeći društvene mreže, kao što je na pr-

vom mjestu brzina protoka informacija, po-stoje i brojni negativni efekti koji su evidentni ukoliko se pređe određeni prag umjerenosti i način biranja i plasiranja informacija”, sma-

tra Krsto Vuković profesor sociologije. On je za RT Budva kazao da je to naročito opa-sno kod djece, kada ne postoji dovoljno in-terpersonalne stimulacije u neurološkom sistemu,  te iz tog razloga dio neurološkog sistema može atrofirati i doći do poremeća-ja stanja ravnoteže. Tada dijete na adkevatan način ne usvaja neke interakcijske i socijalne vještine. 

Glavni problem po njegovom mišljenju su egocentrizam i narcisoidnost koji direktno umanjuju suštinu i vrijednosnu strukturu onoga u čemu zaista čovjek u realnom živo-tu učestvuje.

  «Što se tiče starijih osoba i ljudi koji su svakodnevno navikli da funkcionišu na taj način, mislim da je problem lociran na strani psihologije više nego sociologije, jer potencira jednu dozu egocentrizma», kazao je Vuković.

Budući da u realnom životu vladaju eviden-tna nesigurnost i nezadovoljstvo, po mišlje-nju profesora Vukovića, taj paralelni svijet na društvenim mrežama pruža im viši ste-pen slobode, a manji stepen odgovornosti, što za poslijedicu ima sve gori kvalitet ko-

munikacije, a samim tim i kvalitete, kako društvenog života, tako i odnosa sa samim sobom.

Na ovu temu zanimljivo je i mišljenje knji-ževnice i nekadašnje novinarke Mirjana Bobić Mojsilović, koja smatra da su mobil-ni telefoni uništili paradoksalno razgovore.

  «Naša komunikacija se sve više svodi na skrećenice, na sličice, na toliko toga što se podrazumeva. S druge strane, mobilni te-lefoni su se pretvorili u vrhunsku kontrolu, čovek je čoveku ne više vuk nego lični špijun. Da i ne govorimo o tome da mobilni telefon odjednom jeste i neka simbolička giljotina – možemo toliko toga rešiti porukom ili ne-dostupnošću i da nas ne grize savest, jer ne moramo da se suočimo sa očima onih koje smo osudili na simboličku smrt. I naravno – ono što je danasnajvažnije – mobilni tele-foni i umreženost na društvenim mrežama daju nam iliziju prisutnosti u svetu u stvar-nosti koju provodimo tako što u sakom slo-bodnom trenutku provjeravamo koliko smo virtuelno „voljeni“, kazala je Mojsilović.

Više od 1,2 milijarde ljudi širom svijeta koristi mobilni ure-đaj, a korisnici u prosjeku provedu 2,8 sati na mobilnom uređaju svakog dana. 80% vremena provedenog na druš-tvenim medijima je preko mobilnog telefona, dok se 89% upotrebe mobilnog telefon odnosi na aplikacije. Sa toliko mnogo ljudi koji koriste mobilne uređaje i maju pristup In-ternetu, očigledan je njihov uticaj na naše živote.

I u Crnoj Gori situacija nije mnogo drugačija. U okviru kampanje medijske pismenosti „Birajmo šta gledamo“ koju je pokrenula Agencija za elektronske medije,  uz po-dršku Unicefa, urađeno je i prvo nacionalno reprezentativ-no istraživanje, gdje je bilo uključeno 1.050 roditelja i 655 djece uzrasta od devet do 17 godina, o tome koliko i kako koriste razne vrste medija u Crnoj Gori.

Istraživanje je pokazalo da u prosjeku, djeca uzrasta 12–17 godina provedu osam sati ispred raznih ekrana, a najveći dio tog vremena je ispred pametnog telefona. Svako četvr-to dijete uzrasta 9–17 godina priznaje da mu je teško da kontroliše vrijeme koje provodi ispred ekrana.

Prema ovom  istraživanju, 93 odsto domaćinstava u Crnoj

Gori ima pametni telefon. Ukupno 85 odsto djece kaže da ima pristup tom pametnom telefonu, a 77 procenata djece uzrasta 9 –17 godina ima svoj, lični pametni telefon. Ovaj je procent veći kako su djeca starija: samo devet odsto mla-dih uzrasta 12–17 godina nema svoj pametni telefon.

Krsto VukovićNada Božović Mirjana Bobić Mojsilović

STALNO ON - LINE !

K R U G M L A D I H6

April u Budvi počeo je u znaku tradicionalnog dječ-jeg festivala „Male morske pjesme i priče“, u organizaci-ji NVO “Dramski studio Bud-va” i JU “Narodna biblioteka Budve”, koji je i ove godine okupio brojne učesnike, knji-ževnike i dječije pisce. Bo-gat program potvrdio je cilj i svrhu Festivala, a to je razvijanje i podsticanje dječjeg stvaralaštva.

Petodnevnom programu Festivala prethodio je Konkurs za najbolju priču na temu „Moje zamišljeno putovan-je“ . Ovogodišnji konkurs imao je na-jveći odaziv učesnika, pristiglo 260 radova iz Crne Gore i regiona. Prvu nagradu u starijoj kategoriji osvo-jio je Uroš Tirnanić učenik 8 razreda OŠ „Ratko Mitrović“ iz Beograda, a u mlađoj ketegoriji Julija Kadina učen-ica petog razreda Druge osnovne škole iz Budve.Tokom trajanja festivala realizovane su književne, ekološke i likovne radi-onice, kvizovi, okrugli stolovi, žurke, projekcija filma. Najradosniji događaj bila je svečana dodjela nagrada “Mali od  palube”,  na  kojoj  su  proglašeni  i predstavljeni  najbolji  dječji  radovi. Svečana dodjela priređena je 2. aprila 

na „Svjetski dan knjige za djecu“.

Nakon  dramske  radionice  u Cadmus cineplexu  koju  su  vodili  Radmi-la Knežević, Miloš Boreta, Mirjana Dajičić i Sanja Vilus,  održan  je  kn-jiževni kviz i radionica koju je vodio dječiji pisac Žarko Vučinić. Na veliku radost  učesnika  festivala  upriliče-na je i književna radionica „Pisac od palube“  koju  je  vodio  dječiji  pisac Uroš Petrović.  Nakon  toga,  uslijedi-lo  je  opuštanje  uz  književnu  žurku i Uroševe zagonetke i animacije.

Posebno zanimljiv segment festivala bio je okrugli sto „Kako razvijamo/sputavamo kreativnost kod djece“ o kojoj su govorili Uroš Petrović, koau-tor inovativnog programa za vaspitne i obrazovne ustanove “NTC sistem učenja”, logopedica Mirjanka Jović i pedagogica Vesna Bubanja.

Posljednjeg dana, učesnici fes-tivala oprobali su se u likovnoj umjetnosti, učešćem na radioni-ci ilustracije sa temom „Moje zamišljeno putovanje“ koju je vodio akademski slikar Simon Vučković, nakon čega su svi uživali u projekciji filma Mia i bijeli lav u Cadmus cineplexu.

U razgovoru sa Radmilom Knežević predsjednicom NVO „Dramski studio Budva“, saznali smo u kojoj mjeri dje-ca i mladi danas čitaju i pišu, kao i ka-kve utiske nosi sa ovogodišnjeg festi-vala. Zanimalo nas je i kako je došla na ideju da osnuje festival.

“Tu odluku donijela sam prije šest go-dina, kada sam na dramskim radioni-cama koje sam vodila, shvatila da se priče i i pjesme koje su djeca napisala mogu pretočiti u drame. Uvidjela sam da postoji veliki broj talentovane djece koja vole da pišu i pokazuju intereso-vanje za jedan ovakav festival. Knjiga “Obalske i morske pesme i priče” koju sam napisala bila mi je prva asocijajci-ja za osnivanje festivala čija je glavna tema more, o kome jačamo svijest da može biti duhovno blago za umjet-nost. Iza ovog festivala stoji uspješna organizacija koja snosi veliku odgovo-rnost. Za današnju djecu koja vrijeme

MORE JE DUHOVNO BLAGO ZA UMJETNOST

„Glavna tema festivala jeste more, o kome jačamo svijest da može biti duhovno blago za umjetnost. Iza ovog festivala stoji uspješna organizacija koja sno-si veliku odgovornost. Za današnju djecu koja vri-jeme provode sa mobilnim telefonima i ne okreću se za knjigom, teško je osmisliti sadržaj festivala“, kazala je za Krug mladih Radmila Knežević, preds-jednica NVO „Dramski studio Budva“ .

Festival „Male morske pjesme i priče“ dokazao kvalitet i svrhu postojanja

Priredila: Mirjana Kasalica

K R U G M L A D I H 7

provode sa mobilnim telefonima i ne okreću se za knjigom, teško je osmis-liti sadržaj festivala koji treba da ih zainteresuje na kreativan način”, ka-zala je Knežević.

Ona smatra da je jednako važan odabir gostiju i pisaca koji imaju znanje i iskustvo, što je i cilj festiva-la, da se djeci predstave kvalitetni i prepoznati pisci, kao i da je najvaž-nije proširiti djeci vidike i dovesti ih

do zaključka da je knjiga nešto lijepo.

Ovogodišnji konkurs za najbolju priču imao je do sada najveći odaziv. Pris-tizali su radovi iz cijele Crne Gore, regiona i drugih zemalja. Knežević je istakla da je bilo radova zbog kojih bi se i neki pisci postidjeli, te da su djeca pokazala iz-

razitu maštu i volju za pisanjem. Neki su bili iz Australije, Franfurkta što je pokazatelj da je festival prepoznatljiv i van granica Crne Gore.

“Ove godine sam dobijala pozive lično od djece, što znači da su sami odlučili da se prijave, i da im nije nametnuto od strane drugih. Uspjeh je ako dijete biva podstaknuto nakon konkursa da napiše pjesmu ili priču samostal-no. Nije cilj da im pisanje bude pro-fesija, ali će se uvijek izdvojiti neko ko će nastaviti tim putem“, kazala je Knežević.

Jedne noći, probudio me  je neki neobičan zvuk. Vidjela sam neko  svijetlo  na  kraju  hodnika. Pošto  sam  jako  ra-doznala, odlučila sam da pogledam šta je to.

Približila sam se i vidjela da je to moja trojka iz matem-atike, koja je išla prema meni. Hm ... neobično je da trojke hodaju, ali na to tada nisam obraćala pažnju. Povela me 

je sa sobom. Zatvorile smo oči. Nisam znala zašto. Kada sam  ih otvorila, vidjela  sam nešto neobično. Neki drugi svijet! Da  li  je  to moguće? Umjesto  ljudi, u  tom svijetu su bile brojke. Moja trojka mi je rekla da moram da sa-berem sve  te brojeve. Dala mi  je papir na kome su bila napisana slova i cifre koje ona označavaju. Sabravši sve brojeve, dobila sam broj 645 127, što je u prevodu znači-lo MNOŽENjE. Opet  smo  zatvorile  oči.  Ispod mene  je bio broj 3. Krenula sam naprijed. Brojke su se mijenjale. Išle su ovako: 3, 6, 9, 12, 15 18, 21, 24, 27, 30. Shvatila sam da  je  to množenje  sa  3. Naučila  sam  cijelu  tablicu množenja.  Trojka mi  je  rekla  da  brzo  učim.  Pošto  sam naučila  tablicu množenja,  znala  sam  i  dijeljenje. Ostalo mi je samo oduzimanje ali sam se već jako umorila. Troj-ka mi je rekla da moram naučiti oduzimanje, da bih znala matematiku savršeno. To je bilo posljednje što mi je rekla kao  trojka. Postala  je  četvorka. Toliko  sam  se  radovala, da sam odmah počela učiti oduzimanje. Sa četvorkom je bilo zabavnije učiti zato što  je pametnija. Naučila sam i oduzimanja sa velikim zadovoljstvom.

Opet  smo  zatvorile  oči.  Vratila  sam  se  kući.  Pogledala sam svoj kontrolni  zadatak. Na njemu se nije ni vidjela trojka. Sada se na njemu smiješila petica. Probudila sam se. Izgleda da je to bio samo san. Otrčala sam do torbe da vidim kontrolni. Na  njemu  je  bila  čista  petica. Od  toga dana nikada više nisam dobila trojku iz matematike. 

Učenik: Julija Kadina V1  Druga osnovna škola, Budva

Mentor: učiteljica  Marijana Kostić 

MOJE ZAMIŠLJENO PUTOVANJE

Radmila Knežević

K R U G M L A D I H8

Pre nekoliko meseci  smo, na pi-jaci, kupili vremeplov od sedam-deset  kvadrata.  Mama  i  tata  su prodali  stan  i  auto,  jer  više  nije moderno živeti u stanu, niti vozi-ti  auto. Tako  smo  se  i mi,  kao  i većina naših prijatelja preselili u vremeplov.  

Živeti u vremeplovu je zaista in-teresantno. Postoje različito kon-struisani  vremeplovi,  a  ovaj  naš ima jedan veliki digitalni sat i je-dan brojčanik. Digitalni sat služi da u njega ukucaš bilo koji vek ili godinu,  iz  prošlosti  ili  budućno-sti, u koje želiš otići. Brojčanik je namenjen  da  uneseš  broj  godina koje želiš da imaš, odnosno biraš da  li  želiš  da  budeš,  na  primer, beba  od  godinu  dana,  ili  možda deka, od 70 godina. 

Pošto  sam  oduvek  bio  veoma radoznao  i  privlačile  su  me  ne-poznate  stvari,  za  početak  sam poželeo da se nađem u praistori-ji  i  da  imam 40 godina.   Za  par sekundi vratio sam se oko milion godina unazad    i  zatekao  sebe u jednoj  pećini  gde  sam  pomoću dva  kamena  pokušavao  da  upa-lim vatru, kako bih ispekao meso divlje  svinje.  Onda  su  mi  prišla dva  deteta  i  vikala:  „Tata,  tata, hajde da  igramo piljke!“ Sve mi je  bilo  jasno,  a  u  stvari mi  ništa nije bilo jasno. Osetio sam veliku ljubav prema njima i počeli smo da bacamo kamenčiće i da ih hvatamo. Bili su vešti-ji od mene,  imali  su spretnije  ruke,  pa su  me  pobedili. Kada se  igra za-vršila,  tražili  su da  montiram točkove na drveno kori-t o , 

kako bi  se vozili. Uradio sam  to i  hteo  da  se  još  malo  vozim  sa njima,  ali  me  je  neka  znatiželja vukla dalje. Uostalom,  sada sam znao,  kada  god  poželim  da  oni budu  sa  mnom,  dovoljno  je  da imam 40 godina. 

Vratio sam se u vremeplov. Želeo sam  da  odem  u  stari  vek.  Pošto sam znao da je to najduži period ljudske istorije, smislio sam da se što kraće zadržavam u pojedinim godinama, tako da sam stao pored digitalnog sata, otvorio knjigu iz istorije  za  peti  razred  i  pritiskao dugmiće.  Tako  sam  pritiskaju-ći  godine,  prvo  video  sebe  kako radim kao pisar klinastog pisma, zatim sam bio graditelj piramida u starom Egiptu, onda sam se sa Ahajcima  naselio  na  Peloponez, kasnije sreo Homera  i čitao „Ili-jadu“  i  „Odiseju“,  pa  sam  tako, prolazeći  kroz  godine,  postao uspešan  ratnik  u  Sparti,  veliki graditelj hramova u staroj Grčkoj i bacač koplja i diska na Olimpij-skim igrama. Stigao sam čak i do reke Tibar, u Rim, te bio konjanik u rimskim legijama... Sve je pro-lazilo  tako  brzo  i  munjevito.  Iz minuta  u minut,  prebacivao  sam se  iz godine u godinu,  iz  zemlje u zemlju, da mi se zavrtelo u gla-vi...Srušio sam se od umora i za-spao... 

Kada  sam  se  probudio,  shvatio sam da mi je bilo dosta putovanja po dalekoj prošlosti i da bih mo-gao da odem malo u budućnost.  Opet  sam  poželeo  da  imam 40 godina  života  i  da  budem tačno  100  godina  u  daljoj budućnosti. U  tom  trenutku sam  bio  srećan  i  sa  dvo-je  dece  i  ženom  živeo  u ogromnom  vremeplovu 

koji je imao oko sto spratova i u kome sam  imao  sve: stan,  kancelariju, prodavnicu, vrtić, školu,  bolnicu, restoran,  pozo-rište,  hotel...U njemu  su  radili kiborzi,  a  pri-mali  smo  i  go-ste iz drugih ga-laksija.  Na  vrhu 

je  bio  ogroman  teren  za  intega-laktički  fudbal  i  veliki  bazen  sa specijalnim hemikalijama koje su sprečavale da ne zarđaju oni koji su bili polu-roboti. Sve što mi je trebalo za život bilo je tu, na jed-nom mestu, ali ja sam vremenom postao nekako uznemiren i upla-šen. Poželeo sam da vratim u one godine, kada smo mama, tata i ja živeli skromno, u normalnom sta-nu i kada sam skoro svaki vikend putovao kod bake i deke na selo. Želeo sam da imam mojih 14 go-dina i da svet bude onakav kakav je bio, dok sam bio dečačić. Pri-tisnuo sam dugme i našao se kod bake i deke na selu. Baka je spre-mila domaći sir i jaja i ispekla pitu od neprskanih jabuka. Stavila mi je sve  to u  ranac  i  ja sam sa de-kom krenuo na pecanje. U misli-ma sam polako potiskivao mesto gde se nalazio veliki digitalni sat mog  vremeplova,  jer  više  nisam želeo da se vraćam u njega. Od-lučio sam da ostanem zarobljen u ovom vremenu, sa vikendima na selu kod bake i deke. Zarobljen u vremenu,  u  kome  preko  nedelje idem u školu, srećan što se viđam i igram sa drugarima. Ne treba mi intergalaktički fudbal, mi ga igra-mo na travi, ispred škole. Hoću da ostanem u vremenu u kome šetam sa roditeljima, u kome uživamo u zajedničkim  trenucima. Hoću  da se  radujem  dok  se  nadam  da  ću jednoga  dana  dodirnuti  vreli  pe-sak Afrike, ići u Keniju na safari, ili  krenuti u pustolovinu po  Juž-noj Americi.

  Pitate se sigurno kako is-punjavam  svoju  radoznalost  u jednom takvom svetu? Pa, čitam, istražujem u prirodi,  razgovaram sa  starijim  i  iskusnijim  ljudima. Znam da u virtuelnom svetu, pu-nom  raznih  računarskih  mašina, mogu  otputovati  bilo  gde  i  biti bilo  ko. Ali,  u  realnom  svetu,  ja sam  ovaj  četrnaestogodišnji  de-čak  sa  svim  svojim  manama  i vrlinama,  koji  živi  svoj  stvarni život  i  koji  samo  u  mašti  može otputovati  u  neko  drugo  vreme, kada to poželi.

MOJE ZAMIŠL JENO P U T O V A N J E

Uroš Tirnanić 8-1OŠ „Ratko Mitrović“, Omladinskih

brigada 58; 11070 Novi Beograd

K R U G M L A D I H 9

Prvo  mjesto  na  školskom  literalnom konkursu  “Kiš  danas”  koji    je  orga-nizovan  povodom  Dana  škole,  osvo-jila je Valentina Orović,  učenica IV razreda gimnazije i članica Kruga mladih.

Valentina  kaže  da  joj  se  u  Kišovom književnom  stilu  najviše  dopada mo-gućnost  pogađanja  srži  problema, najčešće  onih  socijalne  prirode,  bez jadikovanja  i  patetike,  te  da  je  u  na-građenom  eseju  u  kratkim  crtama iznijela  svoju  glavnu  ideju  koja  se tiče problema većine.

Priznaje  da  je  bila  skeptična  i  da  je sumnjala da će njen  rad osvojiti prvo mjesto. U eseju je pisala o lošem stan-ju u kom se zgrada budvanske srednje škole nalazi, ali da joj je ipak drago što se u tome prevarila.   

Inspirisana brojnim pročitanim djeli-ma, svoje prve pjesme i balade napisa-la je u osnovnoj školi. I dalje neizmjer-no voli da piše i svaku pročitanu knjigu u svom dnevniku analizira, izdvaja-jući najljepše fragmente i preporuke.

I dok je u periodu djetinjstava rado pisala bajke i naučno-fantastične priče, ulazkom u pubertet pisanje je zamijenila intenzivnim čitanjem. Tih nekoliko godina nije osjećala potre-bu da piše, jer je u različitim djelima pronalazila sebe, oblikovala mišljenja i

stavove, prolazeći cijelu skalu osjećan-ja u svom malom svijetu.

Kaže da se još uvijek se oblikuje u či-talačkom, stvaralačkom i svakom dru-

gom smislu, kao i da se pisanju vratila nedavno, radeći na analizi pročitanih knjiga, i kroz saradnju sa “Krugom mla-dih”, gdje je podstaknuta da istražuje i piše o zanimljivim temama i ljudima.

VALENTINA OROVIĆ

P R V A N A G R A D A N A K O N K U R S U “ K I Š D A N A S ”

ZAKRPA

Andreas sam dohvati kvaku i otvori teška drvena vrata.

Pružio je korak i našao se u dugom, mračnom hodniku, sa raznolikim crteži-ma na zidovima i plastičnim kantama na podu koje su skupljale kišnicu.

Zakoračivši u jedan omanji kabinet predviđen za održavanje nastave engle-skog jezika u prizemlju, Andreas primijeti oronule stolice i klupe i po njima markerima ispisane svakojake đačke dosjetke i urezana imena; vrata koja su vodila u dvorište bila su slomljena.

Proslava povodom godišnjice postojanja škole trebalo je da se održi sjutra-dan predveče i Andreas je bio u obavezi da se upiše na spisak ljudi koji će prisustvovati događaju.

Nakon kratkog razgledanja on napusti učionicu i ponovo krenu duž hod-nika.

Andreas se sa blagim naporom prisjetio svog školovanja. Bilo je to davno.

Nastavivši svoju paradu hodnikom pred očima su mu sada bljeskale slike njegovih dugih, doduše ne uvijek bezbrižnih dana u školi. Katkada nije bilo novca za užinu ili dovoljno tople obuće, no uvijek se nekako preživljavalo. Kraj se sa krajem morao krpiti. No sada je, kako se dalo zaključiti iz onoga što je video po svom rodnom gradu, ta zakrpa trebalo da bude ogromnih razmjera. Ne odnosi se to životarenje na pojedinca, na entitet koji nije u mogućnosti da priušti sebi koliko - toliko pristojan život. Radi se o proble-mu većine. Jedan toliko bogat grad a opet, siromašniji ne može biti.

U doba njegovog djetinjstva ljudsku maštu je uzbuđivala pomisao na tele-foniranje prijatelju na drugom kraju svijeta ili pak leteće automobile.

Danas, fantastične ideje koje čovjeku padaju na pamet prelaze granice nev-jerovatnog- priča se o odlasku u svemir, o robotima sa funkcionalnošću pravog čovjeka.

Kako je moguće da je u ovom vijeku, u ovoj godini kada su naše aspiracije tolike - glavno boravište tokom djetinjstva i obrazovanja mladih ljudi u fazi raspadanja.

Dao je sebi za pravo da se zapita kuda li zaboga, ide sav novac predviđen za školstvo ako ne tamo gdje je najpotrebniji?

Pa dvadeset i prvi vijek je. Ne ratuje se. Ne mora se misliti o granatama i bombama srušenim zidovima. Dvadeset prvi vijek je vrijeme da se obogati duh i um. A šta se radi po pitanju toga?

Zar ne treba danas da znamo više nego juče. Ovaj dan koji je naizgled bio sasvim običan ostaće Andreasu dugo u sjećanju. Kao da se vratio par de-cenija unazad I pomisli – ništa se u suštini ne mijenja.

Takve su misli prolazile kroz glavu Andreasovu kada se sudario sa onižim gospodinom koji je nekud žurio. Stresao se i pokušao da se oslobodi na-petosti. Izvinio se gospodinu i uputio prema kancelariji u kojoj je rekao sekretarici ime koje će dodati na spisak.

Zahvali se i krenu prema izlazu.

Andreas sam dohvati kvaku i otvori teška drvena vrata.

K R U G M L A D I H1 0

Smatram da svi treba da čitamo knjige, one su besk-rajan izvor znanja koje nam pomaže da razvijamo i obogaćujemo svoj rječnik. Ako čitamo knjige na stranim jezicima, naučićemo značenja mnogih riječi. Ne kažu slučajno „Ko više jezika zna, više vrijedi“!

Pošto sam porijeklom iz Ukraine, moje prve knjige bile su ruskih autora: Tolstoja, Čehova i Puškina. Ipak, preporučujem naslove sledećih autora koji su meni najdrži.

Crvena Jedra roman je ruskog pisca Aleksandra Gri-ma. To je priča o djevojci koja živi u malom ribar-skom selu. I dok su dječaci sanjali o tome da posta-nu ribari a djevojke njihove supruge, ona je maštala o princu koji će ploviti na brodu sa crvenim jedrima.

Slepi Muzikant je roman ruskog pisca Vladimira Korolenka, novinara, aktiviste za ljudska prava i hu-manitarca. U ovom romanu, autor je analizirao un-utrašnji život slijepih.

Meri Popins je roman engleske spisateljice Pamele Lyndon Travers. Meri Popins je dadilja koju bi svako dijete poželjelo da ima. Pojavljuje se niotkuda, uno-si radost u živote dece, a njene čarobne moći čine da nestvarno postane stvarno i da je sve moguće. Tako je Meri doletjela i u Knjige našeg detinjstva, a pred čitaocima je prilika da uplove u svet nezabora-vnih avantura.

Za kraj, čitajte i razvijajte svoju fantaziju, budite srećni i uživajte u svijetu knjiga i likova koje ćete kroz njih upoznati.

Vaša Taisia

Otuđivanje  je  neminovna  propast  naše  današnjice. Razgovor, nekadašnja spona među ljudima, zamijenile su telefonske poruke. Arhaični govor koji je označavao naše prostore, zamijenjen je tuđicama i skraćenicama. Istinske i nametnute vrijednosti su dva suprotna pojma. Ono što je vjekovima predstavljalo uzvišenost, poštovanje, tradiciju danas pripada prošlosti, koja polako prerasta u zaborav.

Potisnute su uspomene od strane nametnutih ukusa, zvukova, vizija. Umjetnost gubi svoje konture upakova-na u trendove i stilove. Muzika postaje više slika nego melodija. Književnost slave modne blogerke i rijaliti učesnice.

Otuđenost je ljude učnila sebičnim. Zaslijepljenost nov-cem vodi ih ka tome da uništavaju umjetnost, kulturu, tradiciju.

Iz ugla srednjoškolke, koja ne dozvoljava bilo kakav vid manipulacije, imam osjećaj da nam je budućnost tamna sa ovakim lutkama idola. Nažalost veliki broj mojih vršn-jaka, naročito u Budvi, gradu koji je poznat kao metropo-la turizma, klubova, zabave, nema izgrađenu svijest o poremećaju vrijednosti, i zato smatram da nas mlade treba usmjeriti na pravi put, a ne prepustiti trendovima savremenog doba.

STAV: MIRJANA KASALICA, PJESNIKINJA I ČLANICA KRUGA MLADIH

KNJIŽEVNOST SLAVE MODNE BLOGERKE I RIJALITI UČESNICE!

RUBRIKA: KNJIGE I ČITANJE Piše: Taisia Gavriluk

K R U G M L A D I H 1 1

Ksenija je dobar poznavalac istorije filma i buduća student-kinja režije. Za naš časopis kaže da nije bilo lako osmisliti konačnu temu, iako je znala da će akcenat biti na vezi između čovjeka i prirode. Tu vezu je pretočila u naziv filma „Ventum“, što znači vjetar. Želi da živi kroz svoje filmove i učestvuje u svim fazama stvaranja, jer vjeruje da film ima moć da oblikuje ljude.

Kada se rodila ljubav prema filmu i potreba da znaš više od običnog gledaoca?

Onog momenta kada sam počela da primjećujem nešto više od onoga što je prikazano u prvom planu, sve interesantne sitnice, skrivena značenja i naravno, kada sam osjetila želju da znam kako se dolazi do gotovog produkta koji se servira nama, običnim gledaocima.

Da li si se prije osvojenog konkursa oprobala u ulozi reži-sera?

Da, prošlog maja. Drugarica Ivana Vujović i ja smo snimile takođe jednominutni film za konkurs koji je bio organizovan od strane Fakulteta vizuelnih umjetnosti i bioskopa u Budvi. Film je takođe snimljen u jednom danu, izmontiran u jednoj noći, crno-bijeli je i zove se “Rutina”.

U čemu si pronašla inspiraciju za “Ventum” i zašto si odab-rala taj naziv?

Imala sam ideju atmosfere. Htjela sam da je naglasak na prirodi kao same sebe i prirodi pojedinca. Najteži dio st-varanja samog filma je bilo doći do konačne teme i kada sam odabrala temu, onda sam izabrala i ime za film. Ven-

Pripremila: Jovana Jagetić“ Najteži dio stvaranja samog filma je bilo doći do konačne teme i kada sam odabrala temu, onda sam izabrala i ime za film. Ventum na latinskom jeziku znači vjetar, a vjetar u slučaju filma predstavlja sponu između čovjeka i prirode kao i njihov međusobni ritam i uticaj”, kaže za Krug mladih Ksenija Šćepanović, mlada umjetnica iz Budve, koja je na ne-

davnom konkursu za kratke filmove u organizaciji NVO “Agora“ osvojila prvo mjesto.

KSENIJA ŠĆEPANOVIĆ

VOLJELA BIH DA STVARAM, STVARAM I ŽIVIM KROZ TO!

K R U G M L A D I H1 2

tum na latinskom jeziku znači vjetar, a vjetar u slučaju filma predstavl-ja sponu između čovje-ka i prirode kao i njihov međusobni ritam i uti-caj.

Sa kim si sarađivala to-kom stvaranja filma?

U izradnji filma su učestvovali Zvjezdana Gvozdenović, David Doljanica i ja. Zvjezdana je odigrala ulogu na ve-oma jedinstven način i mislim da se interesantno uklopila, jer je i njena priroda poseban oblik - miran, lijep i interesantan. David je stu-dent režije koji je odradio montažu i bio tu da me usmjeri kada bih previše odlutala, kao neko ko je nevjerovatan um, kreativan, promišljen i iskusan.

Koliko je vremenski i tehnički bilo zahtjevno raditi na filmu?

Zvjezdana i ja smo otišle na stijene između Budve i Bečića i odradile snimanje za par sati. Montaža je trajala dva dana. Dio koji sam ja odradila je bio prije svega interesantan meni i ne previše komplikovan. Dio koji je Zvjezdana odradila je, kao što se i vidi u filmu, prirodan i melanholičan. Pored čin-jenice da sam je tjerala da se vere po stijenama, snašla se veoma lijepo. Dio koji je uradio David je u suštini bio najteži, jer pored znanja vezanog za rad u određenim programima,

potreban je i osjećaj za esteti-ku, ritam i cjelovitost. Mislim da je odradio odličan posao.

Koliko često učestvuješ na konkursima i šta za tebe predstavlja filmska umjet-nost?

Ovo je bio drugi put da učest-vujem na konkursu vezanom za film. Film kao umjetnost za mene predstavlja mogućnost da se uz pomoć ostalih um-jetnosti poput filozofije, muz-ike, književnosti, psihologije, jezika i mnogih drugih, stvori

nešto što možemo zvati svojim. Nešto manje ili više kom-pleksno, ali nešto originalno i pričljivo, nebitno da li se radi o narativnom ili nenarativnom filmu. Nešto što ima djelić osobe koja ga stvori.

S obzirom da voliš da pišeš i fotografišeš, šta je uticalo na odluku da studiraš filmsku i televizijsku režiju?

Mislim da na to pitanje ni sama ne znam da dam precizan odgovor, ali probaću da to predstavim ovako. Kada jedinka naiđe na drugu jedinku, na posebnu, samo sebi svojstve-nu i ta druga jedinka osjeti isto, tu neku energiju, poseban osjećaj privlačnosti, psihičke privlačnosti. Definisaću to kao prepoznavanje (ukrala sam ovaj izraz od svoje jedinke). To je isto bilo sa mnom i filmom, prepoznali smo se.

Kako zamišljaš buduću karijeru? Šta bi voljela da poručiš kroz svoje filmove?

To je mnogo pretenciozno pitanje, jer kao neko ko tek up-isuje režiju, bilo bi neskromno da počnem priču o Kanu, Berlinu, Oskarima i sličnim prestižnim priznanjima koja bi svakako trebala da budu na poslednjem mjestu, jer film se pravi radi njega samoga, a ne radi male skulpture koja će stajati na polici. Naravno, ne kažem da je to apsolutno zanemarljiva stvar, svako priznanje daje samopouzdanje i toplinu u tijelu da naš saputnik, naša profesija, ima smisla još nekome sem nama. Ali, što se tiče buduće karijere, vol-jela bih da samo stvaram, stvaram, stvaram i živim kroz to. Živim kroz sva iskustva koja stvaranje filma nudi i nameće i to ne iz rediteljske stolice nego i pored nje. Mislim da je mnogo bitno učestvovati u svakom djeliću stvaranja, jer us-put i taj film stvara nas na nekom drugom nivou. Na kraju, imala sam veliku podršku oko sebe. Hvala im na tome.

K R U G M L A D I H 1 3

Kada god bi me neko pitao koliko mi znači sestra, zastala bih na trenutak, i rekla da je to najveći dar koji mi je Bog dao. U mom slučaju on je udvostručen.

Sigurna sam, a u to se svakim danom dodatno uvjeravam, da moj život ne bi bio isti bez moje dvije sestre.

Smatram da izmedju nas postoji neka posebna veza, da i onda kada smo hil-jadama kilometara udaljene osjećamo jedna drugu kao da smo veoma blizu. 

Tamara, koja je devet godina starija od mene, od mog najranijeg djetinjst-va često je putovala i bila odsutna od kuće. Ona voli da naglasi da sam se uvi-jek posebno radovala njenim dolasci-ma. Tako je i danas... 

S obzirom da smo veoma rijetko zajed-no, svaki trenutak proveden sa njom izuzetno mi je  dragocjen. Volim naše razgovore, duge šetnje, volim kada ig-ramo tenis, gledamo filmove, čitamo... 

Sve je to mnogo lijepo, ali za mene je neuporedivo ljepše kada nešto radim u njenom prisustvu. Tamara je  veoma pozitivna osoba i ono što me je odu-vijek inspirisalo je  način na koji  ulaže svoj maksimum da bi  dostigla ciljeve. Uvijek kada pomislim da se dovoljno

trudim, sjetim se nje i shvatim da mogu mnogo više.

Dok me je učila kako da udaram lopticu na teniskom terenu, bila ja jako stroga, ali sam zahvaljujući tome napredovala. Već tada sam znala da gledajući i sluša-jući nju, mogu mnogo toga postići u životu. Veliko je bogatstvo  pored roditelja imati još nekog dovolno odraslog, ko može  da  ti udijeli savjet,

da te podrži i bude  oslonac. Sve je to Tamara meni, i mnogo više od toga. 

Zato ne volim rastanke, tada shvatim da trebam naći način  da popunim prazninu koja se stvori kada ona nije tu. Ali, vremenom sam shvatila da nas je ta daljina samo dodatno zbližila, i tome se veoma radujem.

Dok je Tamara svoje studentske dane provodila u dalekoj Americi, moja dru-ga sestra Jelena i ja smo odrastale za-jedno i ona je postala moj najbolji pri-jatelj. Naizgled, djeluje kao osoba koja nije pretjerano emotivna, ali onaj ko je bolje upozna shvati koliko je u suštini osjećajna i brižna.

Jelena je neko ko svaki moj problem čini rješivim, neko ko mi uliva samo-pouzdanje i vjeruje u mene. Kada  izg-ubim povjerenje kod drugarica, nikada se previše ne rastužim, znajući da većeg prijatelja nemam od nje. Ona je uvijek tu za mene, i svojim prisustvom čini da se nikada ne osjećam usamljeno. 

Jelena je veoma mudra, volim kada me kritikuje dok griješim, jer osjećam da to radi iz ljubavi. Uz nju sam učila da pišem prva slova, da čitam, a kasnije mi je i usadila veliku ljubav prema kn-jigama.

Ona posjeduje velike ambicije, uvijek zna šta želi i svaki korak napravi odluč-no i hrabro. Sa njom dijelim svaku svo-ju tajnu, i toliko smo bliske da je dovolj-no da se pogledamo i ona već zna kako se osjećam. Svugdje idemo zajedno i neopisiv je osjećaj kada dijelimo utiske sa putovanja ili nekih nama važnih dogadjaja.

Sestra je neko koga voliš bezuslovno, neko čijem se uspjehu raduješ jednako kao svome i čiju bol isto tako osjećaš. Bez svoje dvije sestre ne bih mogla da zamislim svoje djetinjstvo, niti bih ima-la brojne divne trenutke i uspomene.

Bezbrojni su savjeti naših roditelja, ali onaj koji nam stalno ponavljaju je da ne smije da postoji nešto što bi moglo da nas u životu razdvoji, niti  da uma-nji ljubav koju imamo jedna prema drugoj.

SESTRA JE NAJVEĆI DARKOJI MI JE BOG DAO!

„Sestra je neko koga voliš bezuslovno, neko čijem se uspjehu raduješ jednako kao svome i čiju bol isto tako osjećaš.Bez svoje dvije sestre ne bih mogla da zamislim svoje djetinjstvo, niti bih imala brojne divne trenutke i uspomene“.

Piše: Ana Stanić

K R U G M L A D I H1 4

Ilustracije: Sara Stevanović

K R U G M L A D I H 1 5

Dvadesetogodišnja Sara Stevanović je studentkinja prve godine fakulteta za dizajn i multimedije, na odsjeku za grafički dizajn u Podgorici. Kao ćerka slikara oduvijek je imala želju da kre-ne očevim stopama, ali i da se za svoj poziv školuje. Sebe opisuje kao krea-tivnu, djetinjastu, pričljivu, od-lučnu i strpljivu.

Odrasla je i školovala se u Nik-šiću, gdje je završila osnovnu školu “Braća Labudović” i opšti smjer gimnazije “Stojan Cero-vić”.

Njen prvi izbor ipak nije bio grafički dizajn. Željela je da upi-še Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, ali se ubrzo predo-mislila. Smatra da kroz grafički dizajn najbolje i najkreativnije može izraziti svoje ideje.

Od različitih formi stvaralaštva teško joj je da odabere omilje-nu, no ipak, među favoritima su joj crtež, fotografija, slika i strip.Kaže da inspiraciju za stvaranje pronalazi u svakodnevnim situ-acijama i ljudima koji je okružu-ju. U ilustracijama za strip ljude

obično predstavlja kao insekte, kroz metaforu, ukazujući na njihov karak-ter, to jest onako kako ih ona vidi.

O tome šta je najčešće inspiriše dok stvara, Sara kaže:

„To su razna književna djela, najče-šće sa tematikom epske fantastike i mitologije, kao i DC i Marvel stripovi. Od filmskih ostvarenja najviše volim one u režiji Tim Burtona, Kventin Ta-rantina kao i filmski obrađenog Tolki-novog “Gospodara Prstenova“.

S obzirom na to da je tek zapo-čela studije, naša sagovornica o svojim planovima za budućnost kaže:

„Želim da komercijalizujem svoje umijeće i tako stvorim ono što je ideal mnogima - po-sao koji volim i koji je ujedno profitabilan“.

Na pitanje da li ljudi u njenoj okolini znaju da prepoznaju i ci-jene umjetnost, Sara se umje-sto odgovora obraća umjetni-cima:

“Ukoliko umjetnik ozbiljno pri-stupi svom djelu i pozivu i zna kako, zašto i za koga stvara - tek tada će umjetnost biti cijenjena i moći da se razvije svuda, pa i u Crnoj Gori.”

SARA STEVANOVIĆ

“Ukoliko umjetnik ozbiljno pristupi svom djelu i pozivu i zna kako, zašto i za koga stvara - tek tada će umjetnost biti cijenjena i moći da se razvije svuda, pa i u Crnoj Gori”, kaže za Krug mladih mlada umjetnica Sara Stevanović.

Pripremila: Valentina Orović

ŽELIM DA RADIM POSAO KOJI VOLIM!

K R U G M L A D I H 1 5

K R U G M L A D I H1 6

Mlada Podgorićanka Branka Zečević, sa  samo  19  godina  postala  je  prepo-znatljivo ime na našoj muzičkoj sceni. Obožavatelji su joj već dali drugo ime „vila  crnogorska“  jer  smatraju  da  je ona jedan od najvećih vokalnih poten-cijala u Crnoj Gori. Sve češće je upore-đuju sa velikim imenima naše muzičke scene Brankom Šćepanovic, Ksenijom Cicvarić i Danicom Crnogorčević.

Pored toga što izvrsno pjeva Branka studira Arhitektonski fakultet u Podgo-rici, pjeva u horu pri Hramu Hristovog vaskrsenja, bavi se i folklorom, član je FA “Crna Gora”.

Snimak njenog nastupa koji je objav-ljen na Youtubu, vidjelo je pola miliona ljudi, te je nakon toga Branka počela često da dobija poslovne ponude i po-zive da pjeva na važnim događajima i manifestacijama.

Za Krug mladih Branka Zečević govori o ljubavi prema muzici i svojim ambi-cijama.

Kada si prvi put osjetila ljubav prema muzici i zašto je tvoj izbor upravo tra-dicionalni melos?

Muzika je istina, istina je ljubav, Bog je istina ljubavi.

Prave i iskrene ljubavi se ne pojavljuju odjednom, moja prema tradicionalnoj muzici pojavila se vremenom, utka-la se u mene, tu je, čuvam je i gajim. Zato što me čini sretnom i posebnom, svakim danom sam sigurnija u to da je ona zaista dio mene. Prišla sam joj iskreno, sa velikom željom da budem dio nje. Naravno, imala sam ljude kraj sebe koji su mi širili i otvarali vidike jednog posebnog dijela svih nas, a to je tradicija.

Šta za tebe predstavlja tradicionalna muzika, po čemu je autentična i ka-kve emocije izaziva kod publike i kod izvodjača?

Ona je sama po sebi autentična, ona sama govori, dovoljno je da imamo dušu i da joj se prepustimo. Za mene prvenstveno predstavlja - život. Život pun ljubavi i razočarenja, tuge i sreće, herojstva i čojstva. Emocije su svakako prisutne, što kod mene, što kod pu-blike. Širimo je, ona je u nama, samo zavisi da li želimo da je pokažemo i prepustimo se istini i nečemu od čega ne možemo pobjeći, a to su emocije, koje su dio svakog mog nastupa, što mi govori da vrijedim.

Voliš kada emociju izazoveš kod svo-jih slušalaca. Na koji način to činiš, i da li ti uvijek polazi za rukom da opči-niš publiku?

Pripremila: Ana Stanić„Nijesam konstantno aktivna, nastupam periodično. Moji nastupi su obično vezani za crkvu, muzičke manifestacije, književne večeri i turneje sa folklorom. Radim po pozivu, rado se odazivam i dajem svoj doprinos…“, kaže za Krug

mladih Branka Zečević mlada talentovana umjetnica, koja svojim glasom osvaja srca brojne publike.

“MUZIKA JE ISTINA, ISTINA JE LJUBAV,B O G J E I S T I N A L J U B A V I ! “

BRANKA ZEČEVIĆ

K R U G M L A D I H 1 7

Kad bih rekla da se trudim da je prenesem, slagala bih, to onda nije emocija. Ja to prije svega osjećam, ona naprosto izlazi i mene, ne-svjesno, da me ljudi čak i pi-taju “Odakle tolika emocija u glasu?”. Nijesam sigurma, ali znam u dubini duše, da niko ne može ostati ravnodušan prema nečemu što je iskre-no, i nenamjerno prenese-no. Ljudi smo.

Dok nastupaš često si u narodnoj nošnji. Koliko je bitno da uz ono što pjevaš prati to kako izgledaš?

Fizički izgled koliko dobar, toliko može i loš utisak da ostavi, u svemu nastojim da ostanem dosledna sebi, po-kazala ja to kroz nošnju, su-knje ili druge taolete. Odijelo nas ne čini boljim izvođačem niti čovjekom, ali svakako da je prijatno vidjeti kompletnu sliku, radi boljeg predstavlja-nja što zbog publike što zbog samog osjećaja lične vrijed-nosti.

Nakon Branke Šćepanović, Ksenije Cicvarić i Danice Crnogorčević dugo vremena na muzičkoj sceni nije bilo nekog ko je načinom izvodjenja nai-šao na oduševljenje publike. Da li ti prija poredjenje sa njima?

Naravno da prija, velika mi je čast, zadovoljstvo i motivacija za dalji na-

predak. Imala sam priliku da pojedi-ne i upoznam, pored sve umjetnosti, popularnosti, njihova ljudskost i pre-danost muzici je nešto što me najviše podstiče da ih slijedim i ostanem u ovome.

Učestvovala si na brojnim festivalima i takmičenjima, koja bi posebno iz-

dvojila i zbog čega?

Izdvojila bih svoje prvo pu-tovanje sa folklorom u Polj-skoj 2014, gdje sam prvi put bila dio festivala i takmičenja uopšte, na kojem sam ima-la pozitivan ishod što mi je tada bilo vjetar u leđa.

Naravno i humanitarni kon-certi, na kojima sam čest gost, koji me zaista ispu-nja-vaju, neizbježni su ele-menti mog muzičkog napret-ka i života.

Koliko često nastupaš i gdje?

Nijesam konstantno aktivna, nastupam periodično. Moji nastupi su obično vezani za crkvu, muzičke manifestaci-je, književne večeri i turneje sa folklorom. Radim po pozi-vu, rado se odazivam i dajem svoj doprinos. Slabo radim na reklami sebe i nastupa, što bih mogla da poboljšam. Hvala Bogu na mogućno-stima, mada muzika sama nađe put do srca slušalaca.

Osim etno, koju još muziku voliš da slušaš?

U principu sve slušam, nijesam skep-tična i ne dozvoljavam da imam barije-re u svijetu muzike. Najviše mi prijaju balade, što je karakteristično za mene, volim da me prate mirne i umirujuće

note muzike kroz ži-vot.

U tvojoj biografiji neobično je to što nijesi neko ko se samo bavi muzikom već studira fakultet koji nema nekih značajnih dodirnih tačaka sa njom.

Nema značajnih, ali ih posmatram kao cjelinu. Sfera um-jetnosti je široka i nedokučiva, ne tre-ba da ih razdvaja-mo već da ih činimo cjelinom. Odlučila sam se za studije Arhitekture za sada, muzika je svakako tu, kao hobi i kao “profesija”, pa ćemo vidjeti. Fakultet je prioritet, čudni su putevi Gospodnji!

K R U G M L A D I H 1 9

Većina mladih, boraveći u gradu u kom su rođeni, potajno mašta

o odlasku iz njega. Naročito tokom srednje škole, kada je mjesto u kom živimo dosadno, i ne nudi nam mo-gućnosti za ispunjenje životnih sno-va. Tada, gotovo svaki drugi grad iz-gleda mnogo zanimljivije, blistavije, privlačnije i ljepše

Ali zapravo, tu se krije tajna. Nije grad ono što nas čini srećnim i zadovolj-nim već način na koji gledamo i orga-nizujemo život. Bježeći iz jednog gra-da u drugi, u potrazi za nečim boljim, bježimo od sebe. 

Odlaskom u Kotor, na studije turizma, suočila sam se jednim dijelom svo-je ličnosti. Iako sam voljela Pljevlja, maštala sam da odem u veći grad, grad pod zaštitom UNESCO-a, savrše-no mjesto za studiranje turizma.

I baš tada, u tom “gradu iz snova” up-oznajem sebe, shvativši da nije prob-

lem okolina i nedostatak sadržaja, već da je problem u nama; u našoj nesposobnosti da živimo u trenutku, zadovoljni onim što imamo.

Prvim odlaskom iz Pljevalja, najveći dio mene ostao je baš tu. Tek kada odeš, najbliže si mjestu i ljudima sa kojima si odrastao. Počne sve da ti nedostaje, ljudi i mjesta na kojima si provodio vrijeme, nestrpljivo isčeku-jući nekoliko slobodnih dana da se vratiš baš tamo odakle si željeo da odeš.

Nedostajali su mi ljudi, porodica i pri-jatelji. Nedostajao mi je park „Vodice“ urbanistički isplaniran u doba Aus-trougara, početkom 20.vijeka, kojim sam poslednjih godina često šetala. Sa sjetom sam se prisjećala ribnja-ka; poslednje manastirske vodenice kraj izvora na koji sam često dolazi-la po vodu – nekad iz potrebe za či-stom vodom, a nekad radi rekreacije; dječijeg igrališta gdje sam upoznala

mnoge prijatelje, stadiona, sada veo-ma lijepo uređenog zbog održavanja MOSI igara, na kome sam kao mala, sa zaljubljenom sestrom vatreno navija-la za njenog fudbalera…

Srednjovjekovni manastir Svete Trojice od djetinjstva je za mene bio posebno mjesto, iako nijesam mnogo znala o njemu. Upozna-jući se, nažalost, tek na fakultetu sa njegovom bogatom istorijom, željno sam iščekivala dan kada ću opet da dođem i poklonim se mnogobrojnim svetinjama, ponovo posjetim treću po bogatstvu riznicu Srpske pravo-slavne Crkve i divim se odlično oču-vanim freskama rađenim u periodu 1592-1596. godine.

U doba turskih osvajanja ovaj ma-nastir je narodu bio svetilnik, izvor nade, strpljenja i trpljenja u bolje sjutra. Takođe, bio je izvor pismenos-ti, jer se u manastiru nalazila i škola, dok su se monasi bavili prepisivačkim radom. Najpoznatiji je bio Gavrilo Trojičanin. Mnoge rukopisne knjige nalaze se u muzejima širom Evrope, npr. u Sankt Peterburgu, Pragu… Do skoro se u manastiru nalazila desna ruka Svetog Save, dok ćivot Svetog Save, sa desne strane ispred oltara čuva i dalje brojne mošti poznatih i nepoznatih svetitelja.

Otkucavanja časovnika na kotor-skoj Katedrali, podsjećalo me je na Sat-kulu iz 18. vijeka u centru grada, kraj jedne od najpoznatijih džamija u Crnoj Gori – Husein-pašinoj džamiji. Riječ je o džamiji iz 16.vijeka, zadužbi-ni Husein-paše Boljanića, upravitelja tadašnje Taslidže, današnjih Pljevalja, koja ima najveći minaret na Balka-nu – visok 42m. Džamija je oslikana arabeskama, a pod je do skoro bio pokriven tepisima iz Misira, današn-jeg Egipta, koje je sam Husein-paša donio. Takođe, u džamiji se čuva i Ku-ran iz 16. vijeka kao i dlaka iz brade proroka Muhameda.

Jedna od najboljih i nauspješnijih srednjih škola u Crnoj Gori je upravo Gimnazija „Tanasije Pejatović“ u kojoj sam provela četiri godine, ne shvata-jući kakva je to zapravo privilegija ali i obaveza. Vjerovatno se pitate zašto? Zato što je to, između ostalog, jedna od tri škole koje su postojale na poč-etku 20. vijeka, druge dvije škole bile su u Skoplju i Istanbulu, a osnovana je 1901. godine.

Vremenom, navikavala sam se na novo mjesto prebivališta, ali o svom rodnom gradu istraživala sam sve više. Sa novim saznanjima, rastao je i osjećaj ponosa što potičem iz grada čiju je istoriju ispisalo više naroda – počevši od Ilira, preko Rimljana koji

Pljevlja su jedan, još uvijek neotkriven, kulturno-istoriski i prirodni biser Crne Gore koji čeka da bude prepoznat od strane prvenstveno građana Crne Gore, ali i turista. Zaneseni ljepotama drugih gradova, zaboravljamo da upoznamo

našu državu, koja je sve više privlačnija turistima, osim nama. Pa zašto i mi ne bismo bili bar jednom mjesečno turisti u sopstvenoj državi?

BUDIMO PONEKAD TURISTI US O P S T V E N O J D R Ž A V I !

Tatjana Đurović, turistčki vodič i fotograf

K R U G M L A D I H2 0

su za sobom ostavili Municipijum „S“, nekropole I i II sa mnogobrojnim na-kitom, urnama i najvrednijim prona-laskom – Dijateretom, koja je jedna od pet u svijetu potpuno očuvanih staklenih pehara. Sve se to pažljivo čuva u Zavičajnom muzeju, iščeku-jući trenutak kada će privući pažnju turista ali i crnogorskog stanovniš-tva.

Srednji vijek obilježio je jako dinami-čan život u gradu, s obzirom na či-njenicu da je bio karavanska stanica. Stanovništvo je trgovalo sa Dubrov-čanima i mada rjeđe, sa Kotoranima, a mnogo podataka se može prona-ći u Dubrovačkom arhivu. Poznati srednjovjekovni bosanski vladar Sandalj Hranić je kraj Pljevalja imao svoju ljetnju rezidenciju Kukanj, a na suprotnoj graničnoj teritorijalnoj strani nalazilo se i utvrđenje Koznik.

Osmanlije su svojim dolaskom 1465. godine u potpunosti promijenili izgled grada, transformišući sred-njovjekovni trg u tursku kasabu, mijenjući pritom i vjersku strukturu stanovništva. Uslovi života naroda su bili dosta teži, ali trgovina se i da-lje odvijala, karavanska stanica nije gubila na značaju.

Krajem 19. vijeka u Pljevlja dolaze i Austrougari, koji su imali vojnu a Turci civilnu vlast nad gradom. Sa sobom donose i svoju kulturu i stil života, koji nije mogao a da se ne

odrazi i na izgled grada. Grade se nove kuće, otvaraju se hanovi, prve kafane pa i hoteli. Grad razvija svo-ju kulturnu stranu i na tom polju doživljava procvat. Međutim, oslo-bođenjem od turske i ausrougarske vlasti, pripajanjem Crnoj Gori, po za-vršetku Drugog svjetskog rata, grad polako počinje da tone. Uklonjen je sa glavnih crnogorskih saobraćaj-nica grad koji je nekad bio glavna stanica na starom Drinskom, karav-nom putu koji je povezivao primorje sa Srbijom i uopšte unutrašnjošću; grad koji je pri pripajanju Crnoj Gori bio najveći grad u državi.

Napravljena je Termoelektrana, pa tako sad u jednoj ekološkoj državi imamo jedan od najzagađenijih gra-dova Evrope; sve veću stopu iselja-vanja i umiranja. I to je ono što Pljev-ljake u gradu a posebno izvan njega boli, vuče i veže. Konstantno uništa-vanje, zapostavljanje i tiho odumi-ranje nekad izuzetno živog grada; ta primoranost da se napusti zbog loših uslova života u državi koja teži ravnomjernom razvijanju svih regija.

Pljevlja  su jedan, još uvijek neot-kriven, kulturno-istoriski i prirodni biser Crne Gore koji čeka da bude prepoznat od strane prvenstveno građana Crne Gore, ali i turista. Za-neseni ljepotama drugih gradova, zaboravljamo da upoznamo našu državu, koja je sve više privlačnija turistima, osim nama. Pa zašto i mi

ne bismo bili bar jednom mjesečno turisti u sopstvenoj državi?

Očekujemo vas u Pljevljima i obeća-vamo interesantne šetnje kroz soka-ke, kraj turskih i austrougarskih kuća, od džamije do manastira, od Ljubiš-nje do meandra Ćehotine, a gradske legende i anegdote su gratis.

Dobro nam došli!

K R U G M L A D I H 2 1

Pri Sabornoj crkvi Svetog Nikole u cr-kvenoj zgradi u kojoj je i prije Drugog svjetskog rata vršena vjerska nastava u Tudorovićima, djeca iz Budve i okol-nih mjesta i danas uče osnove vjere i pravoslavlja.

Svake nedjelje,  rano ujutru, organi-zovanim prevozom iz Budve, odlaze oni visoko u Tudoroviće, gdje zajed-no sa roditeljima učestvuju u liturgiji i bogosluženju. Nakon toga, slijedi čas vjeronauke, u učionici koja podsjeća na one nekadašnje, u kojima se sti-calo prevashodno duhovno znanje i

vaspitanje. Protojerej  Dragoslav Ra-kić tada im govori o važnim pitanji-ma duhovnosti, motivišući ih da kroz učenje biblijskih tekstova proširuju svoja znanja iz istorije, geografije, ot-krivaju teologiju i bogoslovlje, koje će ih uvesti u svijet društveno-huma-nističkih nauka, i stvarati kritički stav, mišljenje, otvarati um ka razumijeva-nju svijeta u svim njegovim različito-stima. 

U razgovoru sa njim saznajemo koja je uloga i značaj škole vjeronauke, po kakvom i čijem liku je potrebno obra-

zovati djecu i šta to vjerska na-stava može da pruži mladom čovjeku.

Pomaže Bog oče, za početak recite nam nešto više o školi vjeronauke  kojom rukovodi-te? Kao i o bitnosti, polažaju i cilju vjerske nastave?

Bog pomogao Vama i vašim čitaocima. Prije svega da za-blagodarim na divnom mi-sionarskom radu vas mladih saradnika na čelu sa uredni-kom časopisa, budući da se u svakom broju bavite nekom od aktuelnih tema ili proble-matika sa kojima se mladi su-sreću, pružajući im odgovore i motivaciju za dobre stvari, a svakako da je vjeronauka od velike važnosti za pravilan ra-zvoj čovjekove ličnosti.

Naša škola vjeronauke obnov-ljena je prije deset godina u Tudorovićima pri Sabornoj crkvi Svetog Nikole u crkvenoj zgradi u kojoj je i prije Drugog svjetskog rata vršena vjer-ska nastava. Od tog vremena do danas vjerska nastava se vrši kontinuirano po planu i programu koji formuliše Ka-tihetski odbor Mitropolije

Crnogorsko primorske. Nastava  se održava svake nedelje počinjući Sve-tom Liturgijom, organizovanim do-ručkom za sve i časom vjeronauke u nastavku. U okviru škole redovno se održava i posebno odeljenje Dječijeg hora „Sveta Jelena Štiljanović“. Sama nastava se odvija po sličnom modelu kao i u drugim vaspitno obrazovnim ustanovama i posjedue bogat sadržaj vannastavnih aktivnosti, kao što su na prvom mjestu učešće u bogoslu-ženjima, koje se ogleda tako da dje-čaci prislužuju sa sveštenikom u olta-ru dok ženski hor poje za pjevnicom,

Pripremila: Lea Rovčanin

„Djeca kroz vjersku nastavu uče da vole sebe i druge kao Božju djecu. Svaki čovjek je biće Božije, neponovljivo i jedinstveno. Ako dijete odrasta sa stavom da je ono Božije biće, anđeo Božiji, ono će se truditi da se tako ponaša.

Poštovaće i sebe i druge, koji su takođe Božija stvorenja. Zavoljeće i sebe i druge i svijet kao Božiju tvorevinu“, kaže za Krug mladih protojerej Dragoslav Rakić.

ŠKOLA VJERONAUKE PAROHIJE PAŠTROVSKO – TUDOROVIĆKE „SVETI VASILIJE OSTROŠKI“ - RAZGOVOR SA PROTOJEREJEM DRAGOSLAVOM RAKIĆEM

OBRAZOVANJE JE NEPOTPUNO,AKO MU NEDOSTA JE VJERA!

K R U G M L A D I H2 2

različite svečanosti u Crnoj Gori u ko-jima je naša škola učesnik,  sadržajna poklonička putovanja na kojima se stiče duhovno, kulturno i istorijsko znanje uz dobro druženje i raspolo-ženje. U svim aktivnostima škole rodi-telji zauzimaju veoma vrijednu ulogu svojim doprinosom i angažovanjem. Dok se na kraju školske godine djeci uručuju određena svjedočanstva.

Šta to vjerska nastava  pruža mla-dom čovjeku i zbog čega je ona po-trebna ?

Obrazovanje je nepotpuno, ako mu nedostaje vjera. Vjeru možemo da odredimo kao potvrdu nevidljivih stvari, kao ubijeđenost u nevidljivo, kao u očigledno. 

Svako naše saznanje iz ma kog se-gmenta života, bilo bi osujećeno ako u tom saznanju nema i vjere. Veoma nadahnut istraživač u oblasti psiho-logije, filozofije, teologije, Vladeta Jerotić, upućuje nas: „Vjera ostaje, i za najumnijeg bogotražitelja, iznad znanja, jer samo vjera, prema Svetom Grigoriju iz Nise, otkriva Treće Nebo. Ali vjera se takođe, kao i znanje (koje mora preći u saznanje), neprestano bogati i produbljuje u toku neprekid-nog procesa oboženja“. 

Vaspitanje i obrazovanje su neodvo-jivi, u uzročno-posledičnoj su vezi i samo se vještački mogu odvojeno posmatrati. Cilj vaspitanja nije samo u kvantitativnom znanju i ispunjenju istinom, ljepotom i dobrom, „nego prvenstveno oslobođenje čoveka od nesavršenstva i time zla koje ga po-mračuje i sprečava da pristupi i da

prihvati na cjelovit način Istinu i ra-zotkrije i ostvari punoću svog lika“. 

Njegovo Visokopreosveštenstvo Mi-tropolit Amfilohije saopštava da Hri-šćanstvo ima sopstveno shvatanje vaspitanja i obrazovanja, on ne govo-ri o samoniklosti i samodovoljnosti, nego o shvatanju koje se okreće Su-štastvenome.

Vjerska nastava neophodna je u vas-pitanju i obrazovanju djece zbog mnogo ciljeva: vaspitnih, obrazovnih, socijalnih, pedagoških, psiholoških, moralnih, društvenih i ekoloških.

Vjeronauka je potrebna djeci i rodite-ljima, društvu i državi, ona je strateški predmet.

Djeca kroz vjersku nastavu uče da vole sebe i druge kao Božju djecu. Svaki čovjek je biće Božije, neponov-ljivo i jedinstveno. Ako dijete odrasta sa stavom da je ono Božije biće, an-đeo Božiji, ono će se truditi da se tako ponaša. Poštovaće i sebe i druge, koji su takođe Božija stvorenja. Zavoljeće i sebe i druge i svijet kao Božiju tvo-revinu. 

Na vjeronauci dijete usvaja hrišćan-ske vrijednosti i etiku kao univerzalnu kategoriju. Kroz dvije najveće Hristo-ve zapovjesti o ljubavi: „Ljubi Gospo-da Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom“ i „Lju-bi bližnjega svoga kao samoga sebe“ naučiće da poštuje roditelje, svoje bli-žnje, uvažavaće druge ljude i njihove potrebe. Kroz raznolikost biljnog i ži-votinjskog svijeta, dijete shvata da su

i ljudi različiti i raznoliki i prihvata ih kao takve jer su stvoreni po Božijem obličju. Učenici u praksi, kad uče ove zapovjesti i kad ih zajedno tumače sa veroučiteljem, sami shvate da bi usvajanje i ponašanje ljudi po Božijim zapovjestima napravilo mnogo ljepši svijet od ovog u kome živimo. 

Kroz tumačenje Deset Božijih zapove-sti, učenici shvataju da svet ne može da egzistira u haosu, da prve četiri uređuju odnos između čoveka i Boga, a ostalih šest međuljudske odnose. To je i Božija zapovest i Božiji zavjet. Sav moral i vjera koje treba ponuditi učenicima su sažete u Deset Božijih zapovjesti.

Kako biste okategorisali položaj vjerske nastave danas?

Vjerska nastava je predmet o kome se mnogo diskutuje, koji se grčevito brani ili osporava godinama. Svi se smatraju pozvani da donose svoj sud o vjerskoj nastavi, da je kritikuju ili brane, da se minimalizuje ili potenci-ra njen vaspitno-obrazovni značaj.

Često se vjeronauka problematizova-la zavisno od trenutne klime u druš-tvu, aktuelnih političkih dešavanja, raznih afera i javnih očekivanja. Kao i na ostale društvene i javne teme, svi o određenoj temi imaju mišljenje, koje sa manje ili više ( ili bez) argumenata zastupaju.

Problem današnjeg školstva je men-talno ulenjivanje djece, sve im se plasira skraćeno, prerađeno, pojed-nostavljeno, bez potrebe da uče, ot-krivaju, misle, naprežu um. Vjerska

K R U G M L A D I H 2 3

nastava podstiče vrijednost znanja, motivišući djecu da kroz učenje biblij-skih tekstova proširuju svoja znanja iz istorije, geografije, otkrivaju teologiju i bogoslovlje, koje će ih uvesti u svi-jet društveno-humanističkih nauka, stvarati kritički stav, mišljenje, otvara-ti um ka razumijevanju svijeta u svim njegovim različitostima. 

Naši srednjoškolci najčešće nemaju ideje, ideale, stav, kritičko mišljenje o društvenim pojavama. Ne razumiju evropsku i svjetsku civilizaciju, hri-šćansku tradiciju koja se oslikava u svim naukama i umjetnostima. Otu-pjeli smo djecu, potcijenili njihove mentalne mogućnosti, umrtvili im duh i intelektualni razvoj.

Današnja djeca žive u virtuelnom svijetu, ne govorim ovdje o kompju-terima i video igricama. Problem je u tome što djecu štitimo od realnog života, sve dok ne izlete iz gnijezda, a onda padnu, nepripremljeni i nesi-gurni. Dajemo im lažno samopouz-danje za lažne situacije i imaginarne živote. Kad postanu punoljetni i pre-stanu da budu učenici i djeca, spoljni svijet im ukida prava, nameće obave-ze koje ne poznaju, pravila koja nisu naučili, svijet koji je realan. Slijedi šok, depresija, agresija, alkoholizam, nar-komanija, samodestrukcija, devasti-ranje.

Vjerska nastava uči djecu da je život Božiji dar i da je vrijedan ma kako on bio tegoban, da Bog daje jačim i pouzdanijim ljudima veći teret i veću odgovornost, da je to čast i potvrda, a ne kazna. Objašnjava se djeci sva-ki pojam, upravo zato da se pobijedi

strah, jer neznanje stvara strah. Vjera uči da se hrišćani ne boje, da čovjek koji vjeruje nikad nije sam i napušten, već je sa Bogom. ,,Kad sam sam, onda sam najači, jer sam s Tobom Gospo-de”. 

Hristos je učio svoje učenike da pobi-jede strah i budu u miru. To je auten-tično prikazano u filmu “Apokalipto” Mela Gibsona, koji učenici rado gle-daju i hrišćanski tumače. 

Vjerska nastava daje mogućnost da dijete sagleda život i čovjeka na pot-puniji, ljepši i smisleniji način. 

Mlad čovjek će se kad-tad suočiti sa metafizičkim pitanjima, pitanjem smisla i onostranog. Ako do tog ne-stabilnog i labilnog perioda nema vjerski temelj, on će lutati, zalutati, njegova usamljenost i zatvorenost će ga još dublje povući, a pitanja će navirati.

Suštinsko pitanje ovdje je: gdje će tinejdžer ili mlad čovjek potražiti od-govore? Kada djeca od malena odra-staju u vjeri, ona sazrijevaju sa već usvojenim odgovorima na još nepo-stavljena pitanja.

Kakav savjet biste dali školstvu i roditeljima?

Porodica i škola su danas izgubile svoje uloge i svoje mjesto u formira-nju mladog čovjeka. Vjerska nastava pokušava da nadomjesti tu prazninu. Nije dovoljna samo vjerska nastava, jedan čas nedeljno u crkvi. Potrebna je prije svega opšta društvena katihi-zacija i evangelizacija. Vjerska nasta-

va potrebna je i roditeljima i nastavni-cima i djeci. Povratak vrijednostima, kulturi, obrazovanju. 

Obrazovanje je riječ koja nas upućuje na to da se nešto obrazuje, pravi, for-mira po nekom, nečijem obrazu, liku. ,,I stvori Bog čovjeka po obličju, obra-zu, liku, svom…”

Po kakvom i čijem liku je potreb-no obrazovati djecu!? Šta treba da predstavlja obrazovanje?

Velika je odgovornost svih onih koji obrazuju. Svako može, po Božijoj volji, dopuštenju i milosti, da bude roditelj. Ne može svako da bude na-stavnik. To je ogromna odgovornost i misija. O tome su pisali mnogi filosofi, psiholozi, psihijatri: Erih From, Niče, Suhodolski, Erazmo Roterdamski, Komnenski, Montesori, dr Svetomir Bojanin. 

Mi, odrasli snosimo odgovornost za vaspitanje i obrazovanje mladih. Otac Artemije Vladimirov u svojoj knjizi ,,Udžbenik života” kaže:

“I jednog dana svako od nas će stati pred Oca našeg Nebeskog i reći će: “Evo mene Gospode, a evo i djece moje, mojih đaka“.

I po deci će nam se suditi i biti oprav-dan naš zemaljski život. 

Blagodarimo na iscrpnim odgovo-rima koji će približiti nama i našim čitaocima pojam, položaj, i smisao postojanja i vršenja vjerske nasta-ve.

K R U G M L A D I H2 4

Dvadesetdvogodišnja Lejla Kašić ro-đena je u Prijepolju. U Podgorici je za-vršila osnovnu i srednju skolu. Studira na Filoloskom fakultetu u Niksiću.

Njen pjesnički prvijenac ,,Moja Crve-na“ objavljen je krajem prošle godine.

Zašto je crvena boja, koja se nala-zi i u samom naslovu zbirke, toliko značajna za tebe?

Primjećujem da je svima to omiljeno pitanje. Simbolika crvene je beskraj-na u mom životu, to je moja najdra-ža boja. Zaljubljena sam u njene kontradiktornosti, u  njenu smjelost, samosvjesnost, snagu, niko joj se ne može oduprjeti. I ona to zna. Da sam boja, bila bih baš crvena. Značenje cr-vene boje vezano je za moju sestru,

koja je na pragu svojih dvadesetih godina tragično napustila naš fizički svijet. Njeno ime Al-Hammbra, pre-vedno sa arapskog jezika znači – cr-vena. U zbirci postoje pjesme koje su nastale potaknute njenim odlaskom, bolom, borbom za život nakon pre-življene smrti, pa mislim da je naziv knjige jedan od lijepih načina da se mojoj Crvenoj, mojoj Al-Hammbri daruje vječnost.

Koliko ti je pisanje poezije pomo-glo da prebrodiš tragične događa-je u životu ?

Umjetnost, bilo da je stvaramo ili samo koristimo, mnogo može da nam olakša teške trenutke u životu, a one lijepe učini još ljepšima. Pisanje je način na koji   kanališem emocije,

tako da riječima smirujem sve bure u glavi i grudima koje su se dešavale poslije gubitka sestre i koje se i dalje dešavaju, nevezano samo za taj do-gađaj. Pisanjem ispunjavam i svoje praznine. Pišem kada nemam šta da kažem i kada imam previše da kažem, kada ne znam šta osjećam i šta mi-slim, kada izgubim fokus. Jednostav-no, pisanjem razgovaram sa sobom, i uvijek se poslije napisane pjesme osjećam preporođeno.

Smatraš li da je pisanje poezije iskrenije od pisanja proze?

Za mene jeste. Poezija je, kao i život, trenutak. U poeziji nema laži, nema forsiranja.U njoj smo to što jesmo, tako nam divno ogoljava dušu i uči da volimo svoju golotinju. Desiće se samo kada ona to bude željela. I dok je poezija trenutak, iza proznih tek-stova je, uglavnom, kompleksniji pro-ces sklon dorađivanju, brušenju. Kao da poezija nastaje iz srca, a proza iz glave. Zato mi je iskrenija i milija.

Jasno je da pišeš iz srca. Da li tvoja iskrenost zna da zaboli ljude, zašto oguljuješ ono što mnogi žele da prećute? 

Ne znam da li ih zaboli, niti je moje da mislim o tome, jer ako ih zaboli, njih ne bole moje riječi, već ono šta one probude u njima samima. Možemo mi ćutati o ljubomori, prevarama, re-ligijskom jazu, osvetama, ojađenosti i bolu - ali to neće osporiti činjenicu da se sve to dešava i da je dio naše svakodnevice.

Na šta tačno misliš kad kažeš da si uspjela da pobijediš sebe?

Jedina osoba od koje se trudim da bu-dem bolja jesam neka prošla Ja. Tako da se pobjeđujem, nadmašujem u ra-zličitim sferama, pokazujući sebi ko-liko mogu da uradim kada vjerujem sebi. Tako, u ovom slučaju, pobjedila sam sebe kada sam odlučila da obja-vim zbirku znajući da uz to moram biti dovoljno hrabra da stanem iza svake

LejLa Kašić, pjesniKinja

“Pišem kada nemam šta da kažem i kada imam previše da kažem, kada ne znam šta osjećam i šta mislim, kada izgubim fokus. Jednostavno, pisanjem razgovaram sa sobom, i uvijek se poslije napisane pjesme osjećam

preporođeno”, kaže za Krug mladih Lejla Kašić, pjesnikinja čiji je prva zbirka “Crvena”, nedavno promovisana u Budvi.

Razgovarao: Miloš Boreta

JEDINA OSOBA OD KOJE SE TRUDIM DABUDEM BOLJA JESAM NEKA PROŠLA JA!

K R U G M L A D I H 2 5

napisane riječi i budem spremna da se to nekome svidi ili ne i da shvatim da komentari, bilo da su lijepi ili ne, nemaju uopšte veze sa mnom lično. U gimnaziji sam,  uglavnom, dobijala dvojke i trojke na pismenim radovima iz maternjeg jezika, što je znalo da me demotiviše, i do nekoliko godina unazad,  bila sam osoba koja je pisa-la samo za sebe sumnjajući da će iko  pokazati zainteresovanost za to. Pa je, u tom kontekstu, prva pobjeda mene nada mnom bila kada sam prvi put počela da objavljujem pjesme javno, na sajtu insp.rs, i shvatila da nije uvi-jek lako, ali je uvijek divno biti emo-tivno nag i predan drugim ljudima.

U kojoj mjeri putovanja i boravci u inostranstvu utiču na tvoje stvara-laštvo?

Putovanja obožavam. Ispunjavaju me i tako volim da se samo sa ruksakom uputim negdje, gubim u nepoznatim ulicama, ako treba - spavam na auto-buskim stanicama ili aerodromima, noćim u jeftinim hostelima, dočeku-jem zore na autoputevima,  slušam jezike koje ne razumijem, gledam lju-de koje nikada više neću vidjeti, raz-govaram sa strancima i od njih stvo-rim prijatelje. Koristim svaku priliku da negdje odlepršam i potpuno sam oslobođena bilo kakvih strahova ili predrasuda. Naravno da me putova-nja nadahnjuju. Vrlo teško je ne osje-titi poetičnost i ljepotu svih tih novih predjela, a kada neki grad posjetim više puta, onda volim da pratim šta se to u meni i mom životu promjenilo u odnosu na prošli put kada sam bora-vila u njemu.

Stvaraš li nove pjesme i koliko slo-bodnog vremena zbog učenja i fa-kultetskih obaveza uopšte imaš za pisanje i organizovanje promocija?

Kada volimo da radimo i želimo da uradimo nešto, naći ćemo vrijeme i način – sve drugo su izgovori. Trenut-no ne stvaram aktivno kao ranije, i ne forsiram se, znajući da će mi samo doći kada bude trebalo. Književne večeri i promocije mnogo volim i pre-srećna sam kada sam dio njihove or-ganizacije. Tokom njih izlučim toliko hormona sreće, pa sam iz tog razloga ornija za druge obaveze.

Osjećaš li pjesnički duh Nikšića kada se nalaziš u tom gradu? 

Voljela bih da mogu da iz sveg glasa zapjevam: „Nikšićki Cigani, sva moja braća“ i da dubinom duše kažem kako „,opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću“ ali, nažalost, ne bih to osjeti-la na način na koji to jesu autori ovih stihova. Kako ne živim u Nikšiću, već svakodnevno putujem iz Podgori-

ce, gotovo se nikada ne zadržavam u njemu duže nego što traju pre-davanja ili ispiti, pa ga i ne doživlja-vam svojim studentskim gradom. Moj studentski grad je Grac u kom sam provela pet mjeseci tokom CEE-PUS-ove razmjene studenata i tamo stekla nevjerovatno iskustvo samo-stalnog života i života u domu sa drugim sjajnim studentima iz raznih krajeva svijeta.

Na koji način sa ove vremenske distance gledaš na novinarsko i voditeljsko iskustvo koje si imala u Radiju Crne Gore tokom osnovne i srednje škole?

  To je jedno od najljepših iskustava u mom životu. Smatram da je to bio jako dobar način da se ja, kao dijete, pripremim za obaveze i odgovor-nosti, ali i zavolim sve vezano za me-

dije. Mnogo toga sam naučila od naše urednice, pokojne Mirke Obradović, ali i od drugih osoba sa kojima sam u studiju provodila vrijeme i uvijek ću im svima biti beskrajno zahvalna. Funkcionisali smo kao porodica. Pa ja se i dalje smijem našim lapsusima tokom emisija.Tu sam upoznala fan-tastičnu, talentovanu, djecu koja su izrasla u predivne djevojke i momke, pametne i ambiciozne i sada idu svo-jim putem, a posebno me raduje što znam da su oni i dalje ostali moji ljudi.

 Koliko ti je podrška najbližih važ-na za stvaralaštvo? 

Moja porodica je uvijek onaj najgla-sniji aplauz, najduži zagrljaj, potoci suza dok govorim stihove. Oni su svako ,,Ti to možeš” i ,,Ponosni smo na tebe”. Kada vidim kako su srećni kada sam i ja, želim da uradim sve što mogu da nam taj osjećaj potraje. Sve i da su sale u kojima nastupam pra-zne, dok vidim njih tu, za mene su najljepši teatar na svijetu. Uvijek sam imala njihovu podršku i kada vas tako snažne i nježne ruke ohrabruju i grle, znate da ste nepobjedivi i da zajedno možete sve.

Jesi li zadovoljna promocijom koja je nedavno upriličena u Narodnoj biblioteci Budve?

Jesam. Atmosfera je bila intimna i osjetila sam snažnu konekciju sa pu-blikom, što je meni najbitnije.Imala sam osjećaj da je cijela Budva oboja-na nijansama crvene boje. Razmišlja-la sam o tome kako sam prošle godi-ne, učestvovala na pjesničkoj večeri u organizaciji Art mozaika, neznaju-ći  da ću naredne godine u isto vrije-me i istom gradu, gostovati sa svojom objavljenom zbirkom. Eto, to je  život. Nije li nevjerovatan?

K R U G M L A D I H2 6

Postoje ljudi čije nas životne priče pokre-ću i čine boljim. Oni su posebni i daroviti, pa je poznavati ih i imati za prijatelje pra-vo bogastvo i sreća. Jedan od takvih je Kanađanin Luis Boban Delev Karilo, kog sam imala priliku da upoznam prije dvije godine u Budvi, kada je kao turista bora-vio u našem gradu.

Iako je mogao da studira bilo gdje u svi-jetu, odlučio je da upiše medicinu u Be-ogradu. Razlog za to bila je želja da upo-zna svoje balkansko porijeklo. Posebnu strast gaji prema putovanjima, fotogra-fiji i muzici. Obišao je gotovo čitav svijet. Kaže da je u dodiru sa različitim ljudima i kulturama naučio mnogo i da je izlazeći iz svoje zone komfora pronašao sebe kao ličnost. Na putovanjima je naučio strane jezike i stekao doživotna prijateljstva.

U nezaboravne trenutke sa putovanja spadaju i oni kada su ga u Ukrajini ote-li neonacisti, u Dagestanu ga ruski FBS uhapsio i ispitivao, a u Avganistanu pro-lazio kroz sela koja su bila pod kontro-lom talibana.

Naročito ga fasciniraju zemlje u kojima nema puno turista, oduševljen je Pa-kistanom, Tadžikistanom, plemenima Mongolije, veličanstvenim planinama Dagestana ili gostoprimstvom Iraka.

Crnu Goru smatra jednom od najljepših država na svijetu a balkanski mentalitet veoma bliskim.

Posebnu ljubav gaju prema muzici i gi-tari.

Studirao si medicinu u Beogradu. Zašto je jedan Kanađanin odlučio da znanje stiče daleko od svog doma, na brdovi-tom Balkanu?

Iako sam se rodio u Kanadi, porijeklo vodim iz Makedonije sa očeve strane i iz Meksika sa majčine. Kao dječak sam bio vezan za svoju meksičku stranu, kod kuće smo razgovarali na španskom jezi-ku (čak i moj otac), često smo putovali u Meksiko. Ali, nažalost, moje balkansko, odnosno makedonsko porijeklo, bilo mi je nepoznato. Kad je došlo vrijeme da upišem fakultet, nijesam bio siguran šta želim, ali sam znao da mi je među prio-ritetima da otkrijem taj dio sebe, da na-učim jezik, mentalitet i kulturu koji teku mojim venama. Vjerovao sam da bi me studije na Balkanu učinile kompletnijim čovjekom. Izabrao sam Beograd jer je najveći grad bivše Jugoslavije, a ja sam odrastajući u Montrealu navikao na ži-votni ritam velikih gradova.

Kada se rodila strast za putovanjima i šta u njima pronalaziš?

Moja strast za putovanjima je počela još od ranog djetinjstva, zahvaljujući mom ocu. On je veliki putnik koji je obišao skoro cijeli svijet, radeći kao ljekar, ba-veći se alpinizmom ili jednostavno putu-jući i zadovoljavajući svoju radoznalost. Kao malog me je često vodio sa sobom i pokazivao razne zapanjujuće destinacije poput Pakistana, Venecuele ili Guatema-le. To je više od strasti; putovanja su za mene životna škola od koje ne prestajem da učim, čak i dan danas. Putujući sam izašao iz svoje zone komfora, pronašao sebe kao ličnost, naučio strane jezike i upoznao druge kulture, stekao doživot-na prijateljstva i iskustva, i pored drugih velikih lekcija, naučio da budem toleran-tan prema drugima.

Šta je te je podstaklo da se baviš foto-grafijom ?

Uvek sam volio umjetnost, i tražio način da se izrazim. Volio sam da pišem kao dječak. Kad sam počeo samostalno da putujem tokom raspusta na fakultetu, počeo sam da fotografišem, kako bi ovje-kovječio trenutke koje sam doživio. Na taj način sam pronašao i razvijao strast koja mi je omogućila da izrazim neopi-sive osjećaje koje mi donose putovanja, kao i da pretočim na papir razne oblike ljepote i mentaliteta koje sam sreo na svom putu. Otkada se moja strast prema fotografiju rodila nije prestala da raste; za mene jedna slika vrijedi više od hi-ljadu riječi.

Na fotografijama bilježiš momente i lju-de koje srećeš kroz život. Zbog čega to činiš?

Najdraži su mi trenuci upoznavanja sa raznim ljudima, kako tokom putovanja tako i u svakodnevnom životu. Fotografi-šući pokušavam da prenesem lekcije ko-jima su me naučili. Vrlo sam srećan što sam imao priliku da putujem, da živim u nekoliko država i da upoznam ljude iz ci-jelog svijeta. Mojim fotografijama, želim da u ljudima probudim volju da izađu iz svoje zone komfora i da otkriju svijet koji ih okružuje. Time pokušavam da uzvra-tim sreću koju mi je život dao.

Koje su te zemlje najviše fascinirale i zašto?

Vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje jer svaka država je posebna sama po sebi i u svakoj postoji nešto interesantno i vrijedno otkrivanja. Ali moram da pri-znam da su me najviše oduševile zemlje koje ne obiluju turistima, jer je to znak da su njihove prirodne ljepote još uvijek nepoznate i netaknute. U tim zemljama sam stekao nevjerovatna iskustva i bio veoma iznenađen ljubaznošću domo-rodaca. Moram da pomenem Pakistan, gdje se nalaze 5 od 14 najviših planina na svijetu. Priroda Pakistana, njene pla-nine i gostoprimstvo ljudi su me ostavili

Priredila: Valentina Orović

IZA NAŠIH PREDRASUDA KRIJE SE ŽELJA DA ŽIVIMO U MIRU, SLOZI I JEDNAKOSTI!

Luis Boban Delev Karilo

“Crna Gora je jedna od najljepših država na svijetu i njena ljepota se nikako ne može gurnuti u drugi plan. Unikatna je po tome što nudi provod kao na Ibici, stare

istorijske italijanske gradove, nevjerovatne poglede i planine kao sto je Lovćen, luksuzni odmor u Portu, jezera i još puno toga, i to sve u jednoj državi! “, kaže za Krug mladih svjetski putnik, doktor medicine, ljubitelj fotografije i muzike Luis

Boban Delev Karilo.

K R U G M L A D I H 2 7

K R U G M L A D I H2 8

bez daha. Uvidjevši da smo stranci, svi su htjeli da nam pomognu, obradovali su nas poklonima, i nisu nam dozvoljavali da platimo obroke u restoranima, iako se nismo poznavali pa čak ni govorili zajed-ničkim jezikom. Slično iskustvo sam imao u Tadžikistanu. Još neke zemlje koje će mi zauvijek ostati u sjećanju su nomadska plemena Mongolije, veličanstvene plani-ne Dagestana ili gostoprimstvo Iraka.

Smatraš li da je Crna Gora i dalje privlač-na destinacija ljubiteljima prirode?

Crna Gora je jedna od najljepših drža-va na svetu i njena ljepota se nikako ne može gurnuti u drugi plan. Unikatna je po tome što nudi provod kao na Ibici, stare istorijske italijanske gradove, nevjerovat-ne poglede i planine kao sto je Lovćen, luksuzni odmor u Portu, jezera i još puno toga, i to sve u jednoj državi! Povrh toga, Crna Gora je sačuvala svoju kulturu, i bal-kanski ljudi zrače njome, što se rijetko može sresti kod ostalih turističkih zema-lja. Crnoj Goru polazi za rukom da zaljubi svakog posjetioca u sebe, bez obzira na naglu urbanizaciju.

Iz ugla jednog svjetskog putnika, kako gledaš na balkanski mentalitet našeg naroda?

Balkanski mentalit je zapravo južni men-talitet, sa specifičnostima kao što su hra-na ili muzika koji su pod uticajem istoka. Balkanski mentalitet je lijepim danima, satima ispijati kafu i razgovarati o životu, šetati po šetalištu usput pozdravljajući pola grada, žaliti se na stanje ekonomije u zemlji, smijati se, družiti se, govoriti gla-sno, derati se, naglas i zajedno pjevati na-rodne pjesme po kafanama. To je nešto što je zajedničko svim narodima juga, bilo da su iz Italije, Španije, ili Latinske Ame-rike. Kao čovjek koji je pola Makedonac i pola Meksikanac, mogu da kažem da su Balkanci jako slični Meksikancima po tom pitanju i da će se Crnogorci pre snaći u Rio de Žaneiru ili Barseloni nego u Moskvi ili Pragu.

Zasigurno si tokom putovanja upoznao mnoštvo ljudi. Koje mjesto ti se čini najotvorenije i sa najmanje predrasuda prema drugim ljudima?

Iskreno, mislim da je Balkan najotvoreni-je mjesto u kojem sam bio, to je mišlje-nje koje dijele skoro svi putnici koje sam upoznao na Balkanu. Na Balkanu ti se ne sudi po tome odakle dolaziš, većina lju-di je školovana, što znači da imaju široku perspektivu o svetu, radoznali su i gosto-primljivi prema strancima. Na Balkanu ne postoje rasne podjele, i uprkos politici, dobra zabava počinje sa jednom flašicom rakije. Što se odsustva predrasuda tiče, Balkan treba da bude primjer cijelom svi-jetu.

Postoje li anegdote koje su ti se dogodi-le na putovanjima a koje su ti ostale u sjećanju?

Na putovanjima me zadesilo mnogo anegdota. Na primjer, u Ukrajini su me oteli neonacisti, u Dagestanu me ruski FBS uhapsio i ispitivao - nijesu razumjeli šta jedan stranac radi po planinama Da-gestana, u Avganistanu sam prolazio kroz sela koja su bila pod kontrolom talibana, ništa o tome ne znajući. Ali, pravo da vam kažem, ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju su obični razgovori sa ljudima po vozovima, kafeterijama, autobusima. Iza naših predrasuda, mentaliteta ili kultura, zapravo želimo da živimo u miru, ljubavi, i da pozitivno utičemo na ljude oko sebe i društvo. Jedino što nas razlikuje su naši običaji, jer suština čovečanstva su dobro-ta i velikodušnost, što sam naučio baš iz tih svakodnevnih i opuštenih razgovora.

Da li uspijevaš da ostaneš u kontaktu sa ljudima koje si upoznao tokom putova-nja i koliko ti društvene mreže u tome pomažu?

Na svakom putovanju upoznajem mnogo ljudi i teško je ostati u kontaktu sa svima. U tome je uloga društvenih mreža vital-na. Možete da saznate šta se dešava sa ljudima preko objavljenih fotografija, da

lajkuju ili komentarišu vaše objave, da se s vremena na vrijeme čujete preko mesendžera. Često se događalo da pre-ko fejsbuka ili instagrama saznam da se nalazim u istom gradu kao i neki prijatelj kojeg sam upoznao na putu i da se na taj način vidimo i obnavljamo prijateljstvo.

Posebnu ljubav gajiš prema muzici i gita-ri. Šta ona za tebe predstavlja?

Gitara mi je najvjerniji drug, koji je uvijek tu da me oraspoloži u teškim trenuci-ma. Sa njom mi nikad nije dosadno, čak i kad se nalazim u dalekim zemljama čiji jezik ne govorim. Tada uzmem gitaru i sa lokalnim stanovnicima uspijem da se sporazumijem muzikom; riječi nam nisu potrebne.

Muzika mi je najdraži hobi, i pokušavam da joj se posvetim svaki put kada ugrabim slobodno vrijeme.

Kao neko kome je medicina struka i kao osoba koja ima tendenciju da se povre-meno “isključi” iz virtuelnog svijeta, kako ocjenjuješ naviku mladih da sve više vremena provode na društvenim mrežama umjesto u direktnom kontaktu sa ljudima?

Društvene mreže su alat. Same po sebi, nijesu ni pozitivne, ni negativne, sve zavisi od toga kako ih koristimo. Društvene mre-že su tu da nam omoguće da širimo infor-macije, uklonimo propagandu i mržnju , da nam daju priliku da upoznamo nove ljude, da nam druženje bude olakšano. Nažalost, sve više mladih postaje zavisno od društvenih mreža. Bombardovani sli-kama gdje se promoviše narcisizam, lažan glamur i vještačka sreća, obična realnost je postala nedovoljna za mlade koji trče za nedostižnim zadovoljstvima, ne razu-mijevajući da su ona najčešće većinom ili potpuno nerealna. Nezadovoljni svojim životom, upoređujući ga sa virtuelnim profilima ostalih, mnogi se u taj svijet za-tvaraju i pune frustracijama. Medjutim, sreća je uživanje u sitnim trenucima, u širenju ljubavi, velikodušnosti. Na socijal-

nim mrežama se danas najče-šće nailazi na promociju površ-nih vrijednosti koje ne donose istinsko zadovoljstvo. Lako je napraviti jednu lijepu sliku i dobiti lajkove, ali prava sreća zahtjeva vrijeme i strpljivost, osobinu koja polako nestaje u našoj generaciji. Nažalost, dokazano je da je naša gene-racija najdepresivnija u istoriji, i mnogi mladi bježe od nje za-tvarajući se u imaginarni svijet.

Društvene mreže i internet nam pružaju mogućnost da se slobodnije izrazimo. Iako smo krenuli lošim putem, od nas zavisi da li ćemo pružene po-godnosti iskoristiti.

K R U G M L A D I H 2 9

Svjetski projekat ,,Innovat Your dreams” što u prevodu znači Inovirajte vaše sno-ve, uspješno se realizue u ,,Drugoj osnovnoj školi” u Budvi. Osnivač ovog projek-ta Karum Vits, nastavnik iz Pakistana imao je za cilj da pomogne učenicima da razu-miju i da se pripreme za zani-manja u budućnosti, koja još uvijek ne postoje, ali izvjesno je da će se stvoriti u vremenu koje dolazi.

Valentina Šćekić, koordi-natorka projekta u “Drugoj osnovnoj školi” kaže da je projekat zasnovan na popu-larnom istraživanju koje je zaključilo da će 65% djece koja danas pohađaju osnov-nu školu raditi na potpuno novim vrstama poslova koji još ne postoje.

Projekat je međunarodnog karaktera. U pr-vom modulu učestvovalo je 2000 nastavnika i 100000 učenika, uzrasta od 7 do 16 godina, iz 50 zemalja. Drugi modul počeo je 1. aprila, a prijava za isti je u toku.

Šćekićeva ističe da su u proteklih sedam sedmi-ca učenici uspješno završili svih šest projektnih aktivnosti u kojima su promovisali tri od seda-mnaest održivih razvojnih ciljeva Ujedinjenih Nacija. Ciljevi se odnose na kvalitetno obrazo-vanje, pristupačnu i čistu energiju i industriju, inovacije i infrastrukturu.

Ona smatra da se važnost projekta ogleda u tome što podstiče kompetencije učenika – ko-

munikaciju, saradnju, kritičko razmišljanje i rješavanje problema, kreativnost i inovativnost kao i digitalne kompetencije.

Na pitanje kako su došli na ideju da se uključe u realizaciju projekta u Drugoj osnovnoj školi u Budvi, objašnjava da svaka zemlja ima svoje koordinatore i da je iz Crne Gore prijavljeno se-dam koordinatora koji su u ovaj projekat uklju-čili 105 nastavnika i oko 2 657 učenika iz crno-gorskih osnovnih i srednjih škola.

„ Jedna od koordinatorki Marina Knežević, pro-fesorica razredne nastave, iz Nikšića mi je pred-ložila da se priključim projektu. Obzirom da prvi put učestvujem u jednom ovakvom projektu bila sam u početku skeptična. Međutim, privu-kla me je tema projekta - zanimanja budućno-sti koja još uvijek ne postoje, uloga tehnologije

u svijetu promjena, industri-je budućnosti. Naišla sam na podršku Uprave škole i struč-nih saradnika, koji uvijek sa entuzijazmom prihvataju svaku inovaciju u cilju razvo-ja, napredovanja i podstica-nja kreativnosti kod učenika“ , kaže naša sagovornica.

Ona s ponosom ističe da su djeca i roditelji veoma pozi-tivno reagovali na projekat.

„Kada sam mojim učenici-ma, saopštila da ćemo uče-stvovati u projektu “Innovate Your Dreams” bili su odušev-ljeni. Motivacija i angažman među njima bio je ogroman. Djeca su jedva čekala novi zadatak i vrlo aktivno uče-stvovala u njegovoj realiza-ciji. Roditelji su nas podržali,

dali saglasnost za učešće u projektu i pomogli nam u realizaciji pojedinih zadataka”, kaže Šće-kićeva.

Ona ističe da su do sada prezentovali svoje ideje učenicima nekoliko odjeljenja u Drugoj osnovnoj školi, kao i nastavnicima i roditeljima, i preporučuje kolegama i učenicima da uzmu učešće u ovom i sličnim projektima. Naglašava da se radi o projektu koji nije takmičarskog ka-raktera i nema pritiska ni straha od neuspjeha, te može samo da doprinese radnoj, kreativnoj i veseloj atmosferi u razredu.

„Kroz ovakav rad učenici, ali i nastavnici nado-građuju svoja znanja, vještine i što je najvažnije uključuju se lampice i javlja se more ideja. Na-stavnici, ali i učenici na kraju projekta, poslije svih odrađenih aktivnosti dobijaju sertifikate“, kaže Šćekić.

Za kraj našeg razgovora istče da su ideje za budućnost kod djece neiscrpne, te da su uče-nici koristeći svoju kreativnost, fantaziju, ino-vacije, uspješno završavali svoje zadatke i svi su željeli da učestvuju.

“Oni su analizirali i kritički razmišljali o tome šta svijet danas treba i kako da stvore bolji svijet. Svoje ideje su prezentovali kroz crteže, pismene sastave, vajarske radove, pa čak i prezentacije kao i napravljene kreacije od lego kocki, recikli-ranog materijala i sl. Učešće u jednom ovakvom projektu kod djece izaziva oluju ideja o buduć-nosti kao i poslovima budućnosti”, poručuje Šćekićeva.

Pripremila: Andrea Stojanović ZANIMANJA BUDUĆNOSTI

USPJEŠNA REALIZACIJA PROJEKTA „INNOVATE YOUR DREAMS“ U “DRUGOJ OSNOVNOJ ŠKOLI” U BUDVI

„Kada sam mojim učenicima saopštila da ćemo učestvovati u projektu “Innovate Your Dreams” bili su oduševljeni. Motivacija i angažman među učenicima je bio ogroman. Djeca su jedva čekala novi zadatak i vrlo aktivno

učestvovala u njegovoj realizaciji. Roditelji su nas podržali, dali saglasnost za učešće u projektu i pomogli nam u realizaciji pojedinih zadataka”, kaže za Krug mladih Valentina Šćekić, koordinatorka projekta u Drugoj osnovnoj školi u Budvi.

K R U G M L A D I H3 0

Jelena Kovačević nekadašnja članica Kru-ga  mladih,  danas  je  student  prve  godine Političkih  nauka,  smjer  Međunardni  od-nosi u Ljubljani. Za naš časopis govori o životu  u  Sloveniji,  studiranju,  novim  po-znanstvima i prvim iskustvima u novom gradu.  Ističe  da  Slovenci  nijesu  „hladni“ kao što  ih mnogi doživljavaju, već su or-ganizovani  i  poštuju  red,  što  njoj  veoma odgovara. Iako tek na prvoj godini studija, ima jasne stavove o međunarodnim odno-sima i principima po kojima bi svijet tre-bao da funkcioniše.

Kada i zbog čega si odlučila da studiraš u Sloveniji?

Prije dvije godine učestvovala sam na let-njoj školi Academia Aestiva Internationalis u Ljubljani, koja se organizuje svakog leta. Sedam dana provedenih u Ljubljani, na Fa-kultetu za društvene nauke (Fakulteta za družbene vede), studenti iz Slovenije, ali i brojnih evropskih zemalja, predavanja, vrijeme koje smo proveli zajedno, Ljublja-na, sve to uticalo je da u povratku u Crnu Goru odlučim da se opet vratim u Ljublja-nu, i u tom gradu započnem studije! Pored svih lijepih utisaka i sjećanja, smatram da studiranje u Ljubljani znači bolje uslove za buduću karijeru.

Šta je bilo potrebno da bi se upisala na fakultet i kako si saznala da kao strani dr-žavljanin možeš studirati u Sloveniji?

Još kao učesnica letnje škole posjetila sam studentsku službu da se raspitam kakva je procedura oko upisa. Dobila sam osnovne informacije o prijavi za upis, kao i glavni savjet da pratim informacije na sijtu fakul-teta, jer je sve vrlo jasno objašnjeno. Za određene programe od ove godine posto-je i brušure i uputstva, koji su prevedeni na sve balkanske jezike.

Da li je bilo straha da nećeš uspjeti da upišeš fakultet i kako sada gledaš na to?

Iskreno, uvijek sam vjerovala da ću se vratiti u Ljubljanu. Od završetka letnje škole u julu 2017 – te, počela sam da se pripremam za odlazak, učim slovenački je-zik, osjećajući da ću uspjeti da pronađem svoje mjesto. Kada god bi mi bilo teško, kada sam spremala maturski ispit ili mi se činilo da je možda manje vjerovatno da ću

uspeti, uzela bih u ruke privezak za ključe-ve, koji sam kupila u Ljubljani i sebi rekla: “Želiš da odeš tamo, tako da nema koleba-nja“. Kada sam došla u Ljubljanu, shvatila sam da sam ispunila jedan cilj i da se treba usredititi na nove ciljeve i izazove. Do sada sam veoma srećna svojim boravkom u Lju-bljani, iako nije lako.

Koliko je teško savladati jezičke barijere i pratiti nastavu na slovenačkom jeziku?

Važno je pripremati se prije odlaska na fakultet i nastaviti učenje, upoznavati Slo-vence i bez straha razgovarati sa njima. Ja sam počela sama da učim osnove slove-načkog jezika, uspjela da nađem muziku kroz koju mogu da učim, ali i u kojoj mogu da uživam, dopisavala se sa rođakom iz

Maribora, počela da čitam knjigu. Važno je početi, truditi se, ali i uživati u tome, jer je učenje jezika proces. Slovenački je sli-čan našem jeziku, pa je moguće razumjeti većinu riječi. Ipak, kada je u pitanju preda-vanja, malo je teže. Naravno, ako pažljivo slušate, uskoro naučite bar osnovne poj-move. Ja sam sva predavanja zapisivala na slovenačkom, a sa strane riječi koje nije-sam razumjela. Sada čak i znam koje riječi sam naučila od kog profesora ili asistenta. Kada već počnete da koristite jezik, bude simpatično sjećati se početka. Naravno, i dalje učim, ali mislim da će biti sve lakše u budućnosti.

Da li Slovenija, kao članica Evropske uni-je, nudi više mogućnosti kada je obrazo-vanje u pitanju?

„ Kada sam došla u Ljubljanu, shvatila sam da sam ispunila jedan cilj i da se treba usredititi na nove ciljeve iizazove“, kaže za Krug mladih Jelena Kovačević, student Međjunarodnih odnosa u Sloveniji.

USPOSTAVLJENA RAVNOTEŽA MOĆIUVIJEK JE DOBRO RJEŠENJE!

JELENA KOVAČEVIĆ, STUDENT POLITIČJIH NAUKA U SLOVENIJI

Razgovarala: Jovana Jagetić

K R U G M L A D I H 3 1

Nijesam pohađala fakuktet ni u jednoj drugoj državi, pa se ne mogu usuditi da poredim. Na mom fakultetu nas uče da kritički razmišljamo, da se pitamo zašto je nešto tako kako jeste i kako je to povezano sa drugim događajima, akterima; kao i da na sve moguće načine širimo vidike, infor-mišemo se, čitamo. To je čak i obavezan dio provjeravanja znanja. Od različitih pro-fesora možete naučiti drugačije pristupe sličnim stvarima, a uvijek se možeti dodat-no usavršavati na brojnim vanfakultetskim aktivnostima poput okruglih stolova, de-bata na razne teme, konferencija, posjeta i predavanja profesora i stručnjaka iz stra-nih zemalja, letnjih škola…

Zašto si odabrala Međunarodne odnose?

Smatram da je ključno, pa i najzanimljivi-je, to što se međunarodni odnosi sastoje od mnogo elemenata, koji daju širinu raz-mišljanja, kasnije i veću mogućnost zapo-slenja u okviru međunarodnih organizacija (UN, EU, ali i NVO), pravo, politologija, di-plomatija, ekonomija…

Kako zamišljaš dobro uređene međuna-rodne odnose u svijetu?

Što se tiče dobro uređenih međunarodnih odnosa, smatram da je uspostavljena rav-noteža moći uvijek dobro rješenje. Kada

to kažem, mislim na ravnotežu u svemu, više obratiti pažnju na ciljeve, koji su po-stavljeni od strane Ujedinjenih nacija, na svijet bez siromaštva, gladi, nejednakosti, udružene snage za uspostavljenje mira i očuvanje prirode, ali i u političkom smislu - uravnotežavanje velikih sila sa manjim.

Šta misliš o mentalitetu i načinu života u Sloveniji i koliko se razlikuje od našeg?

Živijeti u Ljubljani poslednjih pet meseci je bilo predivno. Sve što sam vidjela za sedam dana, kada sam prvi put došla u Ljubljanu, i još dosta lijepih stvari me je sačekalo kao stanovnika ovog grada. Mi-slim da razlika postoji, rekla bih da ljudi više brinu o okolini, prirodi, čistoći, ali i o drugim ljudima. Još uvijek nijesam imala nijedan neprijatan susret, bilo to u pošti, banci, odeljku za strance, autobusu, pro-davnici… Postoji red, koji svi poštuju i sve lijepo funkcioniše, što meni veoma odgo-vara. Prema mom iskustvu, Slovenci nijesu “hladni”, imam dosta prijatelja Slovenaca, koji me vrlo dobro razumiju, lijepo su me prihvatili i znam da bi mi pomogli u sva-kom trenutku! Mislim da sam imala sreće da budem dio razreda, koji odlično pri-hvata strance i stvarno želi da pomogne, bilo da je to vezano za fakultet ili je samo druženje.

Šta planiraš nakon fakulteta?

Iskreno, trenutno samo razmišljam o uspješnom završetku prve godine studija, nekim vanfakultetskim aktivnosti i poma-lo o ljetu. Nemam dalje planove, ni što se tiče studija, niti mjesta života, rada…

Čime se baviš u slobodno vrijeme? Sma-traš li da su mladi Slovenci dovoljno uključeni u ativizam i volonterizam?

Moram reći da imam malo slobodnog vre-mena, mada postoji toliko mogućnosti za kvalitetno provođenje istog. Tokom viken-da uglavnom prošetam gradom i uvijek se iznenadim, jer se nanovo zaljubim u ono što vidim. Skoro sam postala član MUNSC (Model United Nations Slovenia Club), koji nudi brojne aktivnosti - MUN simulacije, posebno zanimljive za studente međuna-rodnih odnosa, organizovanje događaja, druženja. Poslednji MUN je bio u Kopru, gde sam prvi put bila delegat i učestvovala u simulaciji. To je jedna od aktivnosti, koja je veoma edukativna, koristna sa više as-pekata, ali i interesantna, zabavna.

Što se tiče aktivizma i volonterizma, sma-tram da se pružaju brojne mogućnosti za to i da ih Slovenci na pravi način koriste. Postoje mogućnosti za volontarizem u različitim sferama, ono što sam posled-nje vidjela kao objavu na fakultetu je bilo druženje i rad sa migrantima. Mislim da su mladi mnogo aktivniji, bar u Ljubljani, jer shvataju volontarizem kao nešto čime će pomoći drugima, ali i u čemu će oni uživati i doživjeti korisno iskustvo.

K R U G M L A D I H3 2

Na nedavno održanom Evropskom kupu pod nazivom “Roby Rajh”u Mariboru, šampioni Ju-Jitsu kluba Budva, zauzeli su 9. mjesto u ukupnom plasmanu, u konkurenciji 18 zemalja, osvojivši 12 medalja.

Ipak, to nije jedini uspjeh mlade ekipe iz Budve koja je 2019. godinu počela više nego uspješno. Na prvenstvu Crne Gore koje je održano početkom godine zauzeli su 3. mjesto u ukupnom plasmanu sa osvojenih 40 medalja.

Državnom prvenstvu predhodio je i uspješno završeni “MI-MOZA OPEN”, gdje su takmičri Ju-Jitsu kluba Budva osvojili 4. mjesto u ukupnom plasmanu, osvojivši 31 medalju i to sa 27 takmičara.

Ono sto je uveličalo ovaj rezultat jeste prvi izlazak na tatami najmlađih takmičara, koji su se odlično snašli i izborili se za svoje prve medalje.

ŠAMPIONI JU-JITSU KLUBA BUDVA K R U G M L A D I H3 2

K R U G M L A D I H 3 3

Povodom promocije 12. broja časopi-sa Krug mladih, održan je okrugli sto „Bolesti zavisnosti i mladi u Crnoj Gori, imamo li razloga za zabrinutost“ u or-ganizaciji Narodne biblioteke Budve i NVO Sedma sila mladih.

Učesnici okruglog stola bili su Dijana Milošević psiholog u JU „Kakaricka gora“, Jovan Dašić saradnik na jav-no-zdravstvenim programima u NVO Juventas, Otac Blažo Božović magi-star bogoslovskih nauka i predstavnik Terapeutske zajednice ,,Zemlja Živih“ pri Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i Jelena Stanić članica redakcije Krug mladih.

Učesnici okruglog stola saglasni su da je u Crnoj Gori sve više mladih konzumenata psihoaktivnih sup-stanci, te da je odgovornost na druš-tvu koje im ne pruža adekvatne si-steme podrške za prelazak u odraslo doba. Oni su istakli su da su propusti svuda prisutni, počev od porodice ali i institucija koje su zadužene za zdravlje i obrazovanje mladih, kao i da je potrebna sistemska i zajednič-ka akcija u cilju rješavanja postoje-ćih problema.

Jovan Dašić je kazao da u Crnoj Gori ne postoje razvijeni servisi podrške mla-dima, naročito prema onima koji ima-ju iskusta sa psihoaktivnim supstanca-ma, te da je kompletan sistem zakazao u domenu prevencije. On je istakao da nemamo programe namijenjene mla-dima i da psihološko – pedagoške služ-be u školama kao i savjetovališta za mlade pri domovima zdravlja ne rade svoj posao.

Prema njegovim riječima, istraživanja o zdravlju mladih i njihovim navika-ma koja je Juventas nedavno sproveo među učenicima prvog, drugog i tre-ćeg razreda 41 srednje škole u 16 cr-nogorskih opština na uzorku od 2.371 učenika i učenice, pokazala su da je 7,8 osto mladih imalo iskustva sa ne-kom od psihoaktivnih supstanci, kao i da je 51,6 odsto ispitanika navelo da poznaje nekog iz sebi bliskog okruže-nja ko koristi droge.

„Ovo istraživanje pokazalo je da je svega 0, 4 odsto mladih posjetilo neko savjetovalište, a da 98 odsto mladih uopšte ne zna da takva savjetovališta postoje, kao i da je evidentno da sve više mladih u Crnoj Gori uzrasta od 13 do 15 godina imaju iskustva sa narko-

ticima, a da pritom ne postoji ni jedan adekvatan servis koji bi im pružio po-dršku“, kazao je Dašić.

On je dodao da sistem reaguje samo onda kada ponašanje mladih postane kriminogeno i kada nastupe ozbiljni problemi i da lično vidi rješenje u jača-nju preventivnih i tretmanskih službi.

Dašić je naveo poražavajuće podat-ke Uprave policije da je sve veći broj maloljetnika koji se bave prodajom i konzumacijom droga, te da su narko-tici dostupni čak i učenicima osnovnih škola, kao i to da postoje škole u Po-dgorici gdje se narkotici prodaju uče-nicima.

Dijana Milošević je istakla da smatra da su bolesti zavisnosti globalni pro-blem sa kojim se suočavaju sve zemlje u svijetu pa među njima i Crna Gora. Ona je dodala da statistički podaci po-kazuju da sve više mladih ljudi u Crnoj Gori dolazi u kontakt sa psihoaktivnim supstancama i da se uzrasna granica prvog konzumiranja spušta na sve niže uzraste.

Kako je kazala, zaposlenima u Javnoj ustanovi za smještaj, rehabilitaciju i

„BOLESTI ZAVISNOSTI I MLADI U CRNOJ GORI,IMAMO LI RAZLOGA ZA ZABRINUTOST“?

PROMOVISAN 12 BROJ ČASOPISA „KRUG MLADIH“ I ODRŽAN OKRUGLI STO

K R U G M L A D I H3 4

resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci „Kakaricka gora“ mogu da se obrate za pomoć sve punoljetne osobe, ali da se za pomoć najčesće obraćaju višegodišnji konzumenti koji su „dotakli dno“ ličnog propadanja.

Ona je naglasila da sve institucije, zajed-ničkim angažovanjem treba da doprine-su prevenciji i sprječavanju mladih da dođu u kontakt sa psihoaktivnim sup-stancama, te da im pomognu da proble-me sa kojima se suočavaju rješavaju na zdrav način.

Milošević je istakla da prevencija ne znači samo upoznavanje sa bolestima zavisnosti, već prije svega razvijanje so-cijalnih vještina djece i mladih, kao i ra-zvijanje dobrih porodičnih odnosa. Kako je kazala, porodica je prvo mjesto gdje djeca stiču znanja i upoznaju svijet oko njih.

Otac Blažo Božović se zahvalio organi-zatorima što su okupili predstavnike do juče nespojivih zanimanja, da kroz raz-govor pokušaju doći do zajedničkog rje-šenja.

On je naglasio da je civilizacija doživjela debakl, da smo devalvirali kao ljudi, kao pojedinci i kao društvo, i da to nije slučaj

samo u Crnoj Gori već i šire u regionu.

„Kod nas u crkvu dolaze ljudi i traže po-moć za djecu koja sa pet godina ne pri-čaju. To nam ukazuje da je problem prije svega u porodici. Mobilni telefoni su postali „najeftinija bebisiterka“ koja kod djece razvija majmunsku inteligenciju. Uz pomoć telefona, televizije i socijalnih mreža pravimo od djece invalide” - ka-zao je otac Božović.

On je pozvao roditelje da udalje djecu od mobilnih telefona i da ih kroz crkvu, post i molitvu uče dinamici svog duhov-nog bića, dajući im dobar lični primjer.

„Agnosticizam koji je danas moderan dovodi ljude u situaciju da ne znaju oda-kle su krenuli, gdje su, ni kuda idu. Na nama je da zajedno sa državnim institu-cijama i nevladinim sektorom osvijesti-mo probleme i pozabavimo se našom djecom, školom, porodicom i crkvom“- kazao je otac Božović.

Jelena Stanić članica redakcije Kruga mladih, istakla je da je kao mladu oso-bu istinski boli kada vidi koliko se mla-dih ljudi nalazi u ovom problemu. Ona je kazala da je među omladinom mnogo onih koji su konzumenti psihoaktivnih supstanci, te da je nekada mislila da su

američki gradovi mjesta u kojima se u svakom kvartu može osjetiti miris mari-huane, ali da smo danas na žalost svje-doci da su i naša dvorišta postala takva

Krsto Vuković profesor sociologije u Srednjoj mješovitoj školi „Danilo Kiš“ , osvrnuo se na izlaganje Jovana Dašića, uz komentar da se ne slaže sa oštrim kva-lifikacijama na račun pedagoških službi u školama, koje prema njegovim riječima ne rade svoj posao. On je postavio pita-nje validnosti sprovedenih istraživanja, i dodao da bi se sa takvim podacima koji se iznose u javnost trebalo biti oprezniji.

„Ako su te informacije tačne, onda bi-smo pod hitno trebali nešto organizo-vati, neku vanrednu, kriznu grupu, naro-čito prema vladi i ministarstvima. Ako je neko javno pozvan na odgovornost onda ta informacija treba da ide kod konkret-nih ljudi i institucija, i da nakon adekvat-nog monitoringa bude saopšteno da li se tu nešto promijenilo. Ovakvi problemi mogu se rješavati na drugačiji način, sva ova istraživanja i napori treba da budu korelisani sa inicijativama do kraja a ne na nivou populističkog djelovanja. U su-protnom vi imate servisni karakter“ ka-zao je Vuković.

On se osvrnuo i na pitanje porodice koja u ovim teškim ekonomskim i društvenim okolnostima čini dosta toga da mladima obezbijedi uslove za život i školovanje, ali da je činjenica je da je brak kao insti-tucija u krizi.

Dašić je na komentare profesora Vukovi-ća odgovorio da se ne slaže sa tim da su istraživanja sporna, te da iza podataka koje su iznijeli u javnost stoji ozbiljan rad i metodologija koja garantuje njihovu validnost.

Časopis „Krug mladih“ izdaje NVO „Sed-ma sila mladih“ koja u saradnji sa Na-rodnom bibliotekom Budve organizuje radionice novinarskog i kreativnog pisa-nja. Dvanaesti broj časopisa podržan je od strane Opštine Budva i drugih javnih preduzeća i firmi.

K R U G M L A D I H 3 5

JU NarodnaBIBLIOTEKA BUDVA

Prijateji časopisa

Ana Stanić

Milos Boreta

Tea Babić

Jovana Jagetić

Mirjana Kasalica

Sara Stevanović

Andrea Stojanović

Jelena Stanić

Tamara Djurović

Valentina Orović

Taisia Gavriluk

Vladimir Perazić

Ksenija Franeta Andjela Radjenović Lea Rovčanin

Branka Zečević