Altruizam (prosocijalno ponašanje) je ponašanje usmjereno na dobrobit drugih, bez očite uzvratne dobiti za nas same. Ono je suprotnost agresivnom ponašanju.

Beck, R. C. (2003). Motivacija – Teorija i načela. Jastrebarsko: Naklada Slap

U istraživanjima je utvrđeno da i djeca mlađa od dvije godine dijele s drugima ili tješe drugu djecu koja, npr. plaču. To nam govori da je čak i kod male djece empatija (uživljavanje u tuđi položaj) razvijena barem u najjednostavnijem obliku.

Kod starije djece ne samo da se javlja empatija (npr. dijete plače kada vidi da drugo dijete pati ili plače), nego i nastojanje da se pomogne žrtvi.

Mnoga istraživanja potvrdila su da se altruizam kod djece može učiti nagrađivanjem i pohvaljivanjem dječjeg altruističnog ponašanja.

Pri tome je mnogo učinkovitije pohvaliti djetetovu velikodušnost i spremnost za pomoć ("Ti si jako dobar jer si pomogao Marku riješiti zadaću."), nego pohvaliti samo određenu aktivnost ("Jako je lijepo što si pomogao Marku riješiti zadaću.").

Djeca uče prosocijalno ponašanje i promatranjem. Npr. spremnija su pomoći ako su gledala model koji je nekome pomogao.

Učinak je veći ako osobu koja je pomagala smatraju jakom, sposobnom i važnom.

Nismo uvijek jednako spremni pomoći drugima.

To ovisi o mnogim okolnostima, a neke se odnose na nas same kao što su naše osobine (odgovornost, osjećaj kompetentnosti, samopoštovanje i dr.), raspoloženje itd.

Ovisi i o značajkama žrtve. Prema istraživanjima, ako ona djeluje otmjeno, imat će više izgleda da dobije pomoć.

Neki ljudi vjeruju u "pravednost svijeta" pa su skloni misliti da je nevolja koja se nekome događa, u stvari, neki oblik posljedice njegovog ponašanja ("Dobio je što je i zaslužio!").

Ulogu ima i "norma recipročnosti". Spremnije pomažemo onima koji su nam pomogli, odnosno onima od kojih očekujemo da će nam u budućnosti pomagati.

Pomagačko ponašanje ovisi i o situaciji, npr. ako su prisutni drugi ljudi, to će usporiti pomagačko ponašanje jer ćemo procjenjivati kako će drugi reagirati na naše ponašanje.

Procjenjivat ćemo cijenu pomaganja (npr. koliko ćemo morati uložiti vremena, hoćemo li zbog toga imati problema) i dobiti od pomaganja (npr. hoće li nas drugi cijeniti jer smo nekome pomogli).

Tako ćete, ako npr. primijetite ženu koja leži na ulici, vjerojatno, prvo pogledati kako ona izgleda.

Ako je prljava i zapuštena, hoćete li joj pomoći? Ako vam se učini alkoholizirana – hoćete li joj pomoći? Hoćete li se zapitati kolika će to biti "gnjavaža" i hoće li

utjecati na vaše ponašanje ako, npr. kasnite na hitan sastanak?

Ako vidite da je pored nje prošlo desetak ljudi bez za-ustavljanja, hoćete li se vi prvi zaustaviti?

Zadnji uvjet odnosi se na tzv. modeliranje. Ako neka osoba pokazuje određeno ponašanje, tj. ako je model, onda će se, vjerojatnije, i druga osoba ponašati na isti način.

U jednom istraživanju psiholozi su postavili dva onesposobljena automobila sa ženama vozačima uz vrlo prometnu cestu.

U jednom dijelu eksperimenta postojala je osoba koja je već pomagala vozačicama, a u drugom nije.

U prvom slučaju stalo je 58 vozača, a u drugom 35.

U drugom istraživanju pomagačkog ponašanja znanstvenici su utvrdili da su ispitanici bili manje spremni zaustaviti se i pomoći nekome tko je u očitoj nevolji ako im je rečeno da se požure na neko mjesto.

Njihovi ispitanici bili su studenti teologije, a rečeno im je da idu na predavanje o samaritanstvu!

Izvor: Beck, R. C. (2003). Motivacija – Teorija i načela. Jastrebarsko: Naklada Slap

Psiholozi, koji se bave agresivnom djecom, među ponašanjima koja su važna za smanjenje agresije, navode suradnju i pružanje pomoći drugima.

Smatraju da je, pored pozitivnih oblika samopotvrđivanja (tj. pružanja djetetu mogućnosti da bude u nekim aktivnostima uspješno i zadovoljno samim sobom), samokontrole i razvoja empatije, za snalaženje djeteta među drugima nužno razviti suradničko i pomagačko ponašanje, osobito kod djece koja su agresivna.

Ovi oblici ponašanja nespojivi su s agresijom i stoga izgrađuju potencijale koji koče agresiju.

Važni su jer djeca pomoću njih dobivaju pozitivan socijalni odgovor okoline – pažnju, pohvale, priznanja...

Ovi pozitivni odgovori povećavaju vjerojatnost prosocijalnog ponašanja. Stoga, poučavajući djecu u suosjećanju, suradnji i pomaganju, smanjujemo i vjerojatnost agresivnog ponašanja.