Alternativni Oblici Transfera Rizika

Nastavni materijali za predmet UPRAVLJANJE RIZICIMA Specijalistički diplomski stručni studij: Management

Smjer: Upravljanje financijama i porezima Preddiplomski sveučilišni studij: Poslovna ekonomija

Smjer: Financijski management Akad. god. 2014./2015.

Autor: Izv. prof. dr. sc. Marijana Ćurak 1

ALTERNATIVNI OBLICI TRANSFERA RIZIKA

1.1. Pojam

Alternativni transfer rizika nema formalnu definiciju, nego se pod njim podrazumijevaju

raznovrsni netradicionalni proizvodi i tehnike za transfer rizika koji se razvijaju od 1970-tih

godina (Lam, 2003.), a koji se mogu kategorizirati kao udruženja (poolovi) za rizik i

osiguratelji (netradicionalni), hibridni proizvodi i financijski instrumenti.

1.2. Čimbenici razvitka alternativnog transfera rizika

Razvitak alternativnog transfera rizika dogodio se pod utjecajem većeg broja čimbenika.

Među najvažnijim jesu porast katastrofalnih šteta, neefikasnost tradicionalnih instrumenata

transfera rizika, razvoj koncepta integriranog upravljanja rizicima poduzeća, unaprjeđenja u

računalnoj tehnici i tehnologiji i inovacije na tržištu kapitala.

Klimatske promjene rezultirale su u porastu učestalosti i intenziteta katastrofalnih događaja

(potresi, oluje i sl.), a zbog rastuće gustoće stanovništva i porasta gospodarske aktivnosti u

područjima veće izloženosti rizicima, veće su ekonomske posljedice katastrofalnih štetnih

događaja. Dodatno, raste broj katastrofa koje su posljedica izravnog djelovanja čovjeka.

Ovakva kretanja djeluju i na rast osiguranih šteta u industriji osiguranja i reosiguranja te

dovode u pitanje dostatnost kapaciteta za preuzimanje rizika i rezultiraju u volatilnosti cijena

tradicionalnog transfera rizika te potiču traganje za alternativnim oblicima transfera rizika.

Doprinos razvoju alternativnog transfera rizika dao je razvoj koncepta integriranog

upravljanja rizicima poduzeća (eng. enterprise risk management–ERM). Naime, holistički

pristup upravljanju rizicima dodatno je povezao tradicionalni transfer rizika u obliku

osiguranja i investicijske instrumente te doprinio konvergiranju tržišta osiguranja i tržišta

kapitala.





Razvitak računalne tehnike i tehnologije dao je dodatni doprinos omogućavanjem modeliranja

katastrofalnih rizika, a time i unaprjeđenju upravljanja rizicima i većoj transparentnosti.

Razvoj alternativnih oblika transfera rizika potaknut je i intenzivnim rastom i razvojem

odnosno inovacijama tržišta kapitala krajem 1990-tih godina. Naime, tada rastuće tržište

kapitala s investitorima spremnim za prihvaćanje novih instrumenata ulaganja koji im pružaju

mogućnosti ostvarivanja većih prinosa u odnosu na one tradicionalne, te mogućnost za

realizaciju diverzifikacijskih učinaka, pružilo je dodatni kapacitet za preuzimanje rizika.

1.3. Oblici alternativnog transfera rizika

Oblici alternativnog transfera rizika mogu se svrstati u tri kategorije kako je to prikazano na

slici 1.

Slika 1 Oblici alternativnog transfera rizika

Izvor: Cummins i Weiss (2009.)

Alternativni transfer rizika

Udruženja (poolovi) za rizik i osiguratelji

1. Plan samoosiguranja 2. Vlastita društva za osiguranje 3. Grupe za pridržaj rizika

Hibridni proizvodi 1. Ograničeno reosiguranje 2. Proizvodi za višegodišnju zaštitu 3. Proizvodi za višestruke opasnosti 4. Proizvodi s višestrukim triggerom 5. Warranties šteta industrije 6. Sidecars

Financijski instrumenti

1. Uvjetno financiranje 2. Opcije 3. Poslovi zamjene 4. Obveznice vezane za katastrofalne rizike





Plan samoosiguranja

Samoosiguranje predstavlja zadržavanje rizika i izdvajanje sredstava u obliku pričuva za

pokriće budućih šteta. S obzirom da se ovim instrumentom ne događa transfer rizika na drugu

osobu, on bi mogao biti isključen iz oblika alternativnog transfera rizika, međutim, njegov se

obuhvat opravdava činjenicom da on predstavlja alternativu tradicionalnom osiguranju.

Nekoliko je prednosti samoosiguranja:

Izravna zainteresiranost za primjenu mjera kojima će se smanjiti i kontrolirati rizik

Jednostavnost u naknadi štete unutar samog gospodarskog subjekta

Vlastito upravljanje unaprijed formiranim fondovima za pokriće očekivanih šteta

Ušteda na dodacima za premiju osiguranja (dodatak za administrativne troškove i

dodatak za profit osiguratelja)

Smanjivanje izloženosti volatilnosti na tržištu osiguranja

Smanjivanje moralnog hazarda

Izbjegavanje visokih premija koje su povezane s asimetrijom informiranja

Izbjegavanje implicitnih poreza koji proizlaze iz regulacije cijena osiguranja (prema:

Harrington, S. E. and Niehaus, G. R., 2004.).

Nedostatci samoosiguranja obuhvaćaju:

Nemogućnost pokrića gubitka ako nastanu katastrofalne ili sukcesivne štete

Nedostatak potrebnih statističkih podataka za ocjenu očekivanih šteta

Nemogućnost ostvarenja izravnavanja rizika zbog nedovoljnog broja rizičnih objekata

Povećanje troškova radi redovite revizije vlastitih rizika

Nepovoljniji porezni tretman fondova za pokriće šteta u odnosu na porezni tretman

premija osiguranja

Veći rizik koji proizlazi iz zadržavanja rizika povećava vjerojatnost skupih

financijskih poteškoća povezanih s nepovoljnim učincima na zajmodavce,

zaposlenike, dobavljače i kupce, koji rezultiraju u ugovorima pod nepovoljnim

uvjetima za poduzeće

Povećanje troškova eksternog financiranja i odricanje od profitabilnih investicijskih

mogućnosti (prema: Harrington, S. E. and Niehaus, G. R., 2004.).





Vlastita društva za osiguranje

Društvo za osiguranje osnovano od strane poduzeća (ili grupe) sa ciljem osiguranja rizika

kojima je izložen osnivač. Poduzeće plaća premije vlastitom osiguratelju, a osiguratelj

preuzima rizike poduzeća. Uobičajeno je osnivanje vlastitih društava za osiguranje u

područjima poreznih oaza kako bi se iskoristili povoljniji propisi vezani za minimalne

zahtjeve za kapitalom, pričuve i poreze na prinose od poslova preuzimanja rizika u osiguranje

i investicije društava za osiguranje (npr. Bermuda, Kajmanski otoci).

Osnivanjem vlastitog društava za osiguranje poduzeće može ostvariti sljedeće koristi:

• Unaprjeđenje upravljanja rizicima velikih poduzeća kroz smanjivanje troškova

(administrativnih i troškova povezanih s nepovoljnom selekcijom i moralnim

hazardom), kontrolu osiguranja i investicija te izravni pristup tržištu reosiguranja

• Fleksibilnost u smislu pokrića rizika koje je teško ili preskupo plasirati

• Skraćivanje vremena i pojednostavljenje likvidacije štete u odnosu na transfer rizika

na tradicionalno društvo za osiguranje

• Porezne prednosti u odnosu na plan samoosiguranja, budući se premije koje poduzeće

plaća vlastitom društvu za osiguranje, odbijaju od porezne osnovice.

Nekoliko je tipova vlastitih društava za osiguranje:

• Vlastito društvo za osiguranje jednog poduzeća – društvo koje osigurava rizike

jednog poduzeća-osnivača

• Vlastito društvo za osiguranje određene asocijacije i grupe – društvo u vlasništvu

asocijacije odnosno grupe poduzeća (npr. određene industrije) koje preuzima rizike

poduzeća-osnivača

• Vlastito društvo za osiguranje posrednika u osiguranju – društvo u vlasništvu

posrednika u osiguranju preko kojeg reosigurava dio rizika svojih klijenata

• Unajmljeno vlastito društvo za osiguranje – društvo koje pruža posebne programe

osiguranja za vanjska društva čija veličina ne opravdava osnivanje vlastitog društva za

osiguranje.





Grupe za pridržaj rizika

Grupe za pridržaj rizika predstavljaju društva za uzajamno osiguranje koje preuzimaju rizike

od odgovornosti. Članovi ovih društva bave se istom djelatnošću i prenose dijelove ili ukupne

rizike od odgovornosti kojima su izloženi u obavljanju svoga poslovanja. Specifičnost su

SAD-a.

Ograničeno ili financijsko reosiguranje

Ograničeno ili financijsko reosiguranje predstavlja oblik reosiguranja kojim osiguratelj na

reosiguratelja transferira rizike na određeni ograničeni način. Tako npr. osiguratelj može

ograničiti svoje štete do unaprijed određenog iznosa kvote štete ili do određene kvote štete u

određenoj godini. Također, osiguratelj može izdvojiti određeni iznos sredstava za pokriće

dijela osigurnina, a ukoliko ovaj iznos ne bude dostatan u slučaju realizacije osiguranih

događaja, reosiguratelj će pokriti rizik. Na ovaj način osiguratelj ostvaruje zaštitu uz niži

trošak u odnosu na tradicionalno reosiguranje, dok je reosiguratelj izložen manjem riziku.

Ograničeno reosiguranje se razlikuje od standardnih proizvoda osiguranja i po vremenu

trajanja. Naime, dok se ugovori o tradicionalnom reosiguranju ugovaraju godišnje, ugovori o

ograničenom reosiguranju pokrivaju razdoblje od tri do pet godina.

Proizvodi za višegodišnju zaštitu

Proizvodi za višegodišnju zaštitu jesu police reosiguranja koje pružaju zaštitu kroz

specificirani broj godina uz unaprijed određeni iznos premije osiguranja. Ugovaranjem

reosiguranja na dulje vremensko razdoblje (kod standardnih ugovora transfer rizika se

ugovora na godinu dana) osiguratelj ostvaruje zaštitu od cikličnosti tržišta reosiguranja.





Proizvodi za višestruke opasnosti

Proizvodi za višestruke opasnosti jesu police reosiguranja koje pokrivaju više različitih rizika,

pri čemu to mogu biti rizici iz poslova preuzimanja rizika u osiguranja i investicijski rizici. Na

ovaj način osiguratelj ostvaruje sniženje transakcijskih troškova u odnosu na ugovaranje

transfera pojedinačnih rizika.

Proizvodi s višestrukim triggerom

Police koje su uvjetovane većim brojem različitih triggera koji se trebaju ostvariti unutar

određenog vremenskog okvira. Trigger predstavlja kriterij (događaj) o kojem ovise novčani

tokovi od reosiguratelja prema osiguratelju.

Warranties šteta industrije

Warranties šteta industrije predstavljaju tip proizvoda s višestrukim triggerom. U osnovi ga

karakteriziraju dva triggera. Prvi je vezan za stvarne štete osiguratelja – kupca ovoga

instrumenta, a drugi za štete industrije osiguranja. Osiguratelj ostvaruju naknadu u slučaju da

istovremeno indeks šteta industrije dosegne određenu razinu i iznos šteta osiguratelja bude

jednak ili veći od unaprijed ugovorene razine. Kupac warranties šteta industrije izložen je

riziku baze odnosno riziku odstupanja njegovih stvarnih šteta u odnosu na iznos šteta

industrije (IAIS, 2008.).

Sidecars

Sidecars jesu društva za reosiguranje kreirana za određenog sponzora (društvo za

reosiguranje) i za specifične rizike (obično katastrofalne) kroz određeno vremensko razdoblje

(ne više od 36 mjeseci). Investitori ulažu sredstva u sidecar i na taj način osiguravaju

specifične rizike određenog reosigurateljnog društva. Na ovaj način ostvaruje se dodatni

kapacitet za transfer rizika i neovisnost o tržištu retrocesije. Investitori ostvaruju atraktivne

prinose i porezne prednosti.





Uvjetno financiranje

Transakcijama s instrumentima za uvjetno financiranje, koji su bili prvi među investicijskim

proizvodima povezanim s nastankom osiguranog događaja, poduzeće unaprijed ugovara

izvore financiranja. Naime, s ovim programom poduzeće stječe mogućnost zaduživanja ili

pravo prodaje dionica (najčešće preferencijalnih) investitorima po unaprijed utvrđenoj cijeni,

u slučaju da štete prijeđu određeni specificirani iznos. Kao razlika u odnosu na obveznice

emitirane na temelju katastrofalnih rizika kod kojih investitori ustupaju svoja sredstava prije

ostvarenja štetnog događaja s mogućnošću njihova nevraćanja u slučaju nastupa štete,

preuzimajući time rizik poduzeća, po instrumentima uvjetnog financiranja investitori plasiraju

sredstava samo nakon ostvarenja događaja. Ona se, zanemarujući kreditni rizik i rizik

likvidnosti, vraćaju po dospijeću ako je riječ o dugovnim instrumentima, odnosno ukoliko se

program uvjetnog financiranja ostvaruje emisijom dionica, investitori likvidnost svojih

ulaganja mogu ostvariti na sekundarnom tržištu kapitala.

Opcije

Osiguratelj ili reosiguratelj koji se želi zaštititi od katastrofalnih rizika može od investitora na

tržištu kapitala kupiti opcije kojima se trguje na burzi. Riječ je o standardiziranim

instrumentima po kojima su novčani tokovi vezani za ostvarenje katastrofalnih događaja. Uz

određenu premiju koja odgovara premiji reosiguranja (retrocesije), ovi ugovori daju pravo

njihovu kupcu na odgovarajućih iznos "odštete" odnosno gotovinskih isplata ukoliko

katastrofalne štete kroz određeno razdoblje uzrokuju porast indeksa šteta iznad određene

razine.

Poslovi zamjene (swaps)

Poslovi zamjene predstavljaju ugovore slične reosiguranju. Po ovim instrumentima serije

fiksnih novčanih tokova koje osiguratelj izravno ili posredstvom financijskog posrednika

plaća drugoj strani, zamjenjuju se za serije fluktuirajućih novčanih tokova čija vrijednost ovisi

o ostvarenju određenog ugovorenog događaja.





Obveznice vezane za katastrofalne rizike

Obveznice vezane za katastrofalne rizike jesu vrijednosnice koje zapravo predstavljaju

transformirani oblik novčanih tokova vezanih za preuzimanje rizika u osiguranje. Njime

osiguratelj odnosno reosiguratelj prenosi rizik na investitore na tržištu kapitala. Prinos na

obveznice vezan je za realizaciju katastrofalnih šteta. Pritom, kod određenih obveznica ukupni

iznos uloženih sredstava je pod rizikom, dok kod drugih investitor može ostvariti povrat

cjelokupne ili dijela glavnice. Tako razlikujemo tzv. obveznice s glavnicom pod rizikom i

obveznice sa zaštićenom glavnicom. U prvom slučaju sva uložena sredstava stoje na

raspolaganju osiguratelju odnosno reosiguratelju za pokriće šteta u slučaju nastupa

katastrofalnog događaja, dok investitori mogu izgubiti cjelokupni iznos glavnice. Alternativno

strukturiranje obuhvaća zaštitu dijela glavnice na način da je jedan njezin dio namijenjen

pokriću šteta u slučaju nastupa katastrofalnog događaja, dok je drugi plasiran na način da se

investitorima osigura njihov povrat (najčešće korištenjem derivativnih financijskih

instrumenata). Za razliku od prvih, obveznice sa zaštićenom glavnicom imaju viši kreditni

rejting.

U jednostavnoj strukturi postupka sekuritizacije novčanih tokova po preuzetim katastrofalnim

rizicima u okviru kojega se emitiraju obveznice, sudjeluju osiguratelj odnosno reosiguratelj

(sponzor transakcije), "Special Purpose Vehicle" (SPV) i investitori (vidjeti sliku 2). SPV

predstavlja specijalnog posrednika između osiguratelja i tržišta kapitala koji se bavi

poslovima vezanim za sekuritizaciju, a najčešće je riječ o "offshore" reosiguratelju. Posrednik

u postupku sekuritizacije pruža reosigurateljsko pokriće rizika uz naplatu premije reosiguranja

od sponzora. Preuzete obveze pokriva emisijom obveznica koje plasira investitorima.

Sredstva ulaže u niskorizične instrumente (državne vrijednosnice i visoko-rangirane

korporacijske obveznice). Pravo potraživanja sponzora prema SPV za naknadu štete i povrat

sredstava uloženih u obveznice i prinos za investitore određeni su kretanjima šteta osiguratelja

vezanih za katastrofalne događaje, kretanjima indeksa katastrofalnih šteta koji odražavaju

štete u cjelokupnoj industriji osiguranja ili neki drugi trigger (npr. parametarski, modeliranih

šteta). Ako se dogodi uvjetovani događaj, SPV je dužan izvršiti isplatu sponzoru u svrhu

naknade štete, a investitorima nije obvezan platiti dio ili cijelu glavnicu odnosno kamate na





obveznice. U suprotnom pak, postoji obveza SPV na vraćanje glavnice i plaćanje kamata

investitorima.

Slika 2 Struktura sekuritizacije emisijom obveznica povezanih s katastrofalnim

rizicima

Osigurateljima i reosigurateljima se na ovaj način pruža novi instrument upravljanja

katastrofalnim rizicima kojim se može povećati kapacitet za preuzimanje rizika odnosno

mogućnosti diverzifikacije rizika, konkurentnost tržišta transfera rizika i doprinijeti proširenju

spektra osigurljivih rizika. Dodatno, sekuritizacija ima potencijal za unaprjeđenje sustava

upravljanja kapitalom, a time i unaprjeđenje performansi društava za osiguranje odnosno

reosiguranje.

Obveznice vezane za katastrofalne rizike za investitore znače širenje spektra raspoloživih

financijskih instrumenata za plasman njihovih sredstava i diverzifikacijski učinak koji je

posljedica nekorelacije između kretanja katastrofalnih šteta od kojih zavisi prinos od ulaganja

u ove financijske instrumente i prinosa od plasmana sredstava u druge financijske proizvode

na tržištu kapitala (Ćurak, M., Jakovičević, D., 2007.).

LITERATURA

• Cummins, D. and Weiss, M., (2009), Convergence of Insurance and Financial

Markets: Hybrid and Securitized Risk Transfer Solutions, Journal of Risk and

Insurance, 76, 3, pp 493-545. (Odnosi se na cjelokupni tekst za koji nije posebno

istaknut izvor)

• Ćurak, M., Jakovčević, D., (2007.), Osiguranje i rizici, RRIF plus, Zagreb





• Harrington, S. E. and Niehaus, G. R. (2004), Risk Management and Insurance,

McGraw-Hill

• IAIS, (2008), Global Reinsurance Report 2008

• Lam, J., (2003), Enterprise Risk Management – From Incentives to Control, John

Wiley & Sons, Inc

Documents

Alternativni Oblici Transfera Rizika