3Ve je dvadeset godina prolo od kada nas je ostavio na otac Alojz Benac, a jo su svjea ne samo sjeanja na njegove zadnje godine u kojima je nastajala ova knjiga, ve i na nevine dane djetinjstva, igre u vrtu Zemaljskog muzeja, te ljeta s njim i majkom, provedena na iskopavanjima. Ponosni smo na naeg oca i na njegova nauna dostignua, ali isto tako i na sve ono to je zajedno sa majkom uinio za nas. Stoga nas osobito raduje da je Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine odluila da u okviru Centra za balkanoloka ispitivanja, koga je Alojz Benac i utemeljio, objavi ovo njegovo posljednje djelo. Iskreno smo zahvalni svima koji su uestvovali u pripremi knjige, a elja nam je da ona svakom itaocu prenese barem dio topline i radosti koju smo mi s naim ocem imali.

U Sarajevu, 15. 12. 2012.

Dunja i Nenad s porodicama

Objavljivanje knjige pomogla je:

Fondacija za izdavatvo/nakladnitvo Sarajevo

5SadrajSadraj ............................................................................................................................................................ 5PREDGOVOR .............................................................................................................................................. 7UVODNE NAPOMENE ............................................................................................................................. 9I. TOTEMIZAM ..................................................................................................................................... 11

1. Medvjed i jelen................................................................................................................................. 112. Riba ................................................................................................................................................... 153. Zmija ................................................................................................................................................. 17

II. HELIOLATRIJA .................................................................................................................................. 251. Neolitsko doba ................................................................................................................................. 262. Eneolitsko doba ............................................................................................................................... 283. Bronzano doba ................................................................................................................................. 304. eljezno doba ................................................................................................................................... 35

III. Otvorena rtvenita i svetilita .......................................................................................................... 43IV. MAGNA MATER (Kult Velike Majke) ............................................................................................. 49

1. O centralnom Balkanu ................................................................................................................... 512. O prelaznoj zoni .............................................................................................................................. 57

V. DVA POSEBNA KULTNA FENOMENA ........................................................................................ 631. Ritoni ................................................................................................................................................ 632. Prakentauri ....................................................................................................................................... 65

VI. MORS QUID EST? AUT FIMIS AUT TRANSITUS? /TA JE SMRT? KRAJ ILI PRELAZAK?/ ....................................................................................... 69

1. Paleolitsko i mezolitsko doba ........................................................................................................ 692. Neolitsko doba ................................................................................................................................. 713. Eneolitsko ili bakarno doba ........................................................................................................... 734. Bronzano doba ................................................................................................................................. 785. eljezno doba ................................................................................................................................... 82

SUMMARY ................................................................................................................................................... 101POPIS ILUSTRACIJA .................................................................................................................................. 105BIBLIOGRAFIJA .......................................................................................................................................... 107REGISTAR NALAZITA, KULTURA, KULTURNIH I ETNIKIH GRUPA .................................... 111BILJEKA O AUTORU ............................................................................................................................... 115

7PREDGOVOR

Djelo koje je pred nama napisano je prije vie od dvadeset godina. Jo 1991. godine je sve bilo pripremljeno za tampu, no ovom rukopisu nije bilo sueno da bude objavljen te godine. Nesretni slijed dogaaja mu je odredio sasvim drugaiju sudbinu. Najprije je u martu 1992. godine iznenada umro Alojz Benac, ne stigavi da ovo svoje posljednje djelo de(nitivno preda izdavau. A onda je doao rat u Sarajevo. Ljudi su odjednom bili primorani da se bore za goli ivot, malo ko je mogao misliti na tampanje knjiga. Tako je bilo svih ratnih godina, a ni dugo poslije toga nije bilo mnogo bolje. Ipak, uprkos svim tim tekim godinama, rukopis je opstao. Nala ga je Dunja Drljevi, kerka Alojza Benca u novembru 2011. godine, prilikom sreivanja oeve biblioteke koju je porodica kasnije, kao Benev legat, poklonila naoj Akademiji. Tako je nepredvidljivi splet okolnosti na kraju uinio da knjiga bude tampana 2012. godine, upravo dvadeset godina nakon smrti autora.

itajui ponovno ovo interesantno tivo, uvjerio sam se da ni nakon vie od dvije decenije ono nije nita izgu-bilo na aktuelnosti. Naprotiv, iz svake reenice izbija nagomilano iskustvo i erudicija velikog naunika, a izneseni opisi, sistematizacija grae i lucidni zakljuci bez sumnje e jo dugo ostati dragocjena podloga za izuavanje ove tematike. Pisano akribino, jednostavnim i jasnim jezikom, ovo saeto, ali sadrajem bogato djelo, itaoca nena-metljivo vodi tajnovitim stazama religioznih misli naih dalekih predaka. Mada je, kako sam autor kae, namijen-jeno iroj publici, siguran sam da e i strunjaci i svi drugi itaoci rado i sa interesovanjem itati ovo djelo, jer se radi o veoma zanimljivoj i nadasve vanoj sferi duhovne kulture prastanovnika naeg tla koja je ovdje po prvi put nauno vrednovana za sva praistorijska razdoblja.

Rukopis knjige je od strane redakcije lektorski i tehniki obraen i dodat mu je indeks pojmova. Poto je ilus-trativni materijal bio u dobroj mjeri oteen, nadomjeten je kvalitetnim crteima istovjetnog materijala u svim sluajevima gdje je to bilo neophodno. Drugih intervencija u smislu auriranja literature i sl. nije bilo, niti je to bilo potrebno. Naime, na ovoj tematici se od ranih 90-ih godina kod nas nije mnogo radilo, te je ovo djelo, poev od citirane literature do sintetskih zakljuaka, ostalo u punoj mjeri aktuelno. Na prijedlog autorove porodice obavljena je jedna terminoloka izmjena. U originalnom rukopisu autor je u naslovu i tekstu koristio termin jugoslavenske zemlje to je razumljivo, jer je knjiga pisana u vrijeme dok je Jugoslavija jo postojala. S obzirom da te zajednice vie nema, ovaj termin je zamijen izrazom junoslavenske zemlje koji se pokazao najprikladnijim, mada obuh-vata neto ire podruje. Ta izmjena, meutim, nema sutinskog znaaja, jer se djelo odnosi iskljuivo na prostor bive Jugoslavije, to je vidljivo i iz samog teksta.

Porodici Benac smo veoma zahvalni to je uspjela da sauva rukopis i time omogui da se od zaborava spasi ovo posljednje djelo Alojza Benca, osnivaa i dugogodinjeg rukovodioca Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH. Posebnu zahvalnost redakcija duguje direktoru Centra akademiku Devadu Juzbaiu i naoj matinoj ustanovi, Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine za svesrdnu podrku i prihvatanje ove knjige za izdavanje u seriji Djela.

Blagoje Govedarica

9Ovo stilski i sadrajno kombinovano tivo posveeno je onoj sferi duhovnog ivota praistorijskog ovjeka na tlu junoslavenskih zemalja koju bismo mogli uvjetno na-zvati religioznom sferom. Svjestan sam svih potekoa u realizaciji jednog ovakvog poduhvata, ali mu prilazim sa uvjerenjem da e ono, ipak, dobro doi itaocima koji imaju naklonost prema tekstovima ove vrste i koji ele da neto saznaju o misaonim dometima praistorijskih ljudi na ovom tlu. Pri tome se oslanjam iskljuivo na sopstveno miljenje o odgovarajuim manifestacijama pa to onda iskljuuje bilo kakve tvrde polemike tonove. Strunim itaocima ostavljam ocjenu takvog vienja.

esto smo svjedoci shvatanja da su praistorijski ljudi, naroito oni u starijim periodima, bili pravi bar-bari, bezvjerci, nesposobni za bilo kakvu suptilniju misao. Sasvim pogreno shvatanje! Neolitski ovjek je, naprimjer, imao prilino zaokruenu predstavu o svi-jetu u kojem je ivio, o uzrocima i posljedicama doga-aja i prirodnih pojava. Njegove predstave se sigurno ne slau sa naim dananjim misaonim dometima, ali to je naa, a ne njegova stvar. Jer tadanji ovjek je mo-gao razmiljati na nivou kamene sjekire, a ne na ste-penu vrhunskih raunara. No, da nije bilo te kamene sjekire, ne bi bilo ni ovih raunara.

Arheolozi, strunjaci za praistorijsku arheologiju, postigli su zaista impresivne rezultate u istraivanju onih perioda za koje nemamo nikakvih pisanih po-dataka. Pa ipak, nesporna je injenica da je njihova panja bila preteno usmjerena na klasi(kaciju nalaza, tipologiju predmeta i naselja, hronologiju, ekonomi-ku i komparaciju. U svemu tome neki vidovi duhov-nog ivota, religiozni aspekti pogotovo, ostajali su u veini sluajeva na marginama interesa. Samo rijetki strunjaci su se bavili ovim pitanjima i o tome objavili posebne studije ili kompletna djela. Moram priznati da nisam nikakav izuzetak u tom pogledu i ba zato pristupam ovom pisanju.

Kada je rije o vjerskim zasadama, dananji pro-sjean ovjek razmilja uglavnom u okviru velikih svjetskih religija, kao to su kranstvo, islam, juda-izam, hinduizam, odnosno budizam i bramanizam pa konfucionizam. Najvei dio ovjeanstva pripada nekoj od svjetskih religija i tako formira svoj svjeto-nazor, pokuava da osvijetli smisao svoga postojanja. Izgledae moda udno, a nekima i neprihvatljivo, kada kaem da je ovjeanstvo u praistorijskom vre-menu zaokupljalo takoer nekoliko svjetskih religija. Pri tome mislim na totemizam, heliolatriju, tovanje Magnae Matris Velike Majke, vjerovanja u zagrobni ivot. Moe li se uope govoriti o regionalnom ogra-nienju ovih kultno-religioznih pojava? ini se da o tome nema govora. tovanje Sunca ili heliolatrija po-tvrena je u mnogim neolitskim i kasnijim kultura-ma Evrope, pa u mnogim starim kulturama Srednje i June Amerike, Egipta, Bliskog i Dalekog Istoka, da i ne govorimo o drugim, naprijed spomenutim kultno-religioznim manifestacijama. Prema tome, praistorij-ske zajednice su stvorile svoje velike vjerske sisteme. U okviru tih sistema vei dio tadanjeg ovjeanstva je zadovoljavao svoja shvatanja o zakonima u prirodi i drutvu, formirao svoj svjetonazor. Ponekad je to i vrlo pre(njen nain miljenja.

U praistorijskim periodima na tlu junoslavenskih zemalja se paralelno razvijao ili se smjenjivao itav niz kulturnih kompleksa, irih i uih drutvenih zajedni-ca. Svaki italac se o njima moe detaljnije obavijestiti u velikom, petotomnom djelu Praistorija jugoslaven-skih zemalja IV, koje je publikovao Centar za bal-kanoloka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Na osnovu podataka iznesenih u tom djelu jasno izlazi zakljuak da su praistorijski ljudi i na ovim prostorima njegovali odreene zasade spomenutih velikih kultno-religioznih sistema. Ba o njima je ovdje rije. Najvie podataka o evropskim i

UVODNE NAPOMENE

10

domaim djelima i radovima koji tretiraju ova pitanja zainteresovani italac moe nai u knjizi Aleksandra Stipevia Kultni simboli kod Ilira, Sarajevo 1981. godine. U toj knjizi su navedeni podaci za literaturu i o starijim periodima, a ne samo o ilirskom dobu. Moji tekstovi su namijenjeni irem krugu italaca pa su izostale pojedinane napomene o literaturi za sva-ki detalj; naveo sam samo neophodne, osnovne lite-rarne podatke. Napominjem, inae, da sam se i sam sluio navedenim djelom A. Stipevia i njegovim popisima literature. Moram naglasiti da nisam nikako imao namjeru prezentirati kompletan pregled kultno-religioznog ivota praistorijskih zajednica na tlu ju-noslavenskih zemalja. Birao sam neke karakteristine sluajeve za navedene kultno-religiozne komplekse,

bez obzira na geografski poloaj lokaliteta iz kojih su preuzeti podaci.

U svakom poglavlju objektivni su osnovni podaci o tretiranim arheolokim nalazitima i nalazima. Re-konstrukcija odgovarajuih kultno-religioznih mani-festacija poiva dobrim dijelom na vlastitom vienju i tumaenju materijalnih nalaza. Moe se rei da je to jedan od pokuaja da se prodre u tamu praistorijskog vremena i da se baci bar malo svjetla na jednu od naj-interesantnijih strana duhovnog ivota praistorijskog ovjeka koji je ivio na ovim prostorima. Odatle i na-slov djela. Popratni izvjetaji, ogledi i prie su lino, sa-svim neobavezno prikazivanje nekih dogaaja vezanih uz odgovarajue lokalitete i pojave, u kojima i mata igra svoju ulogu.

11

Sigurno jedan od najrairenijih kultno-religioznih si-stema na svijetu je totemizam. Njegovo blie poznava-nje zahvaljujemo etnolokoj nauci, odnosno velikom broju etnologa koji su esto uz mnogobrojne opa-snosti prouavali ivot, obiaje i religiju primitivnih plemena i skupina na svim stranama zemaljske kugle. Totem je neka ivotinja, biljka ili prirodna pojava, sa kojom se pojedinac, grupa, pleme smatraju povezani specijalnim odnosom: to je stvoritelj, praotac roda, predak, pomonik, zatitnik. Neki naunici smatraju da je totemizam univerzalna pojava i da bi se mogao smatrati jednom od najstarijih religija. Iako je prete-no vezan za lovake grupe, bilo bi pogreno ovo uop-tavati, jer se totemizam javlja i kod nekih pripadnika stoarskih, pa i ratarskih kultura.

Sam totemizam se oituje u nizu obiaja, propisa, zabrana, kojima se ureuje odnos ovjeka i grupe pre-ma svom totemu. Nema nikakve sumnje da je totemi-zam bio rairen i kod pripadnika raznih praistorijskih zajednica. O tome, dodue, nema zapisa etnologa, ali arheolozi pronalaze valjane dokaze za prednji zaklju-ak. Kako bi se inae protumaile ivotinjske predsta-ve na crteima u paleolitskim peinama, pa crtei i od-govarajue plastine izraevine ivotinja u keramici i metalu, naene u neolitskim i kasnijim praistorijskim stanicama? Sve je to, na ovaj ili na onaj nain, odraz raznih totemistikih vjerovanja.

Nalazi u nekim praistorijskim stanicama na tlu ju-goslovenskih zemalja upuuju nas u istom pravcu. Pa ipak, ovdje bismo izdvojili nekoliko totemskih likova za koje bi se moglo bar sa izvjesnom sigurnou rei da pripadaju totemistikom vjerovanju odgovaraju-e praistorijske populacije. Bili bi to: medvjed i jelen, posvjedoeni u nekim paleolitskim peinama na tlu Slovenije, Hrvatske i Hercegovine, riba u naselju Le-penski Vir na erdapu, zmija u nekim neolitskim i metalnodobskim naseljima i nekropolama. Kult med-

vjeda i ribe je geografski ogranien, dok je kult zmije prilino rairen (Hercegovina, Jadranski pojas, Crna Gora, Pomoravlje, Kosovo i neki drugi krajevi).

I. 1. Medvjed i jelenU paleolitskom ili starijem kamenom dobu lovaka privreda je imala dominantnu ulogu u ivotu ljud-skih zajednica. Zavisno od prirodnih uslova, tadanji ovjek je lovio jelena, srnu, divlju svinju i govee ili neku drugu krupnu i sitnu divlja. U alpskim i prialp-skim oblastima lov na medvjeda je igrao prvorazred-nu ulogu, kako zbog ishrane tako i jo vie zbog mnogostruko upotrebljivog medvjeeg krzna. Nalazi kostiju u brojnim peinskim stanicama u tim krajevi-ma ovo nesumnjivo potvruju. Tipini primjeri u tom pogledu su peina Veternica iznad Gornjeg Stenjevca u Hrvatskoj, u kojoj preko 75% naenih ivotinjskih kostiju pripada peinskom medvjedu (Ursus spelae-us), pa Potoka zjalka na Olevi u Sloveniji, sa ogro-mnim brojem medvjeih kostiju, Mornova zjalka, Be-talov spodmol, Mokrika Jama i neke druge peinske stanice u Sloveniji (hronoloki okvir 100.00010.000 g. st. e.).

Ali, jedno je loviti medvjeda, a drugo njegov kult, totemsko tovanje.

ta nas, ustvari, navodi na misao da je postojao i jedan drugi, speci(an odnos izmeu paleolitskog lov-ca i peinskog medvjeda. Rekli bismo neke relativno upeatljive injenice.

U Veternici, koja je istraivana od 1951. do 1971. godine i iji su hodnici, dvorane i kanali dugi oko e-tiri kilometra, na jednom mjestu je u nii bilo poreda-no est medvjeih lubanja i jedan broj donjih eljusti. Karakteristino je da su na nekim lubanjama posebno bueni otvori. Sama nia je bila zatvorena suhozidom od kamena. U drugoj nii je poloena lubanja velikog

I. TOTEMIZAM

12

medvjeda, okrenuta prema otvoru peine, a uz nju po-lovina mandibule i femur. Nia je bila blokirana ve-likim kamenom. Slina sadrina ponovljena je jo u jednoj nii.

Potoka zjalka, istraivana od 1928. do 1935. go-dine, zapravo je prva paleolitska stanica sa nalazima koji su upuivali na kult peinskog medvjeda. U dvije nie bile su poloene medvjee lubanje: u prvoj dva-deset lubanja na dosta uskom prostoru, u drugoj tako-er dvadeset lubanja na prostoru od etiri kvadratna metra. Uz lubanje je bio stavljen i izvjestan broj od-govarajuih eljusti. Prostore sa lubanjama je odvajao peinski pijesak i kamen. I ovdje su zapaene okrugle rupe na lubanjama.

U jednom od sporednih hodnika Mornove zjalke iskoritena je manja nia za polaganje medvjee luba-nje i odgovarajuih cjevanica. itav sadraj nie bio je pokriven slojem masne ilovae.

Nau panju izaziva i Gigia peina u Resanovcima kod Bosanskog Grahova. Iako je ovaj prostor udaljen od Alpske oblasti, zapaena je slina situacija. U ne-kim prirodnim niama i ovdje su bile poloene med-vjee lubanje i pokrivene kamenim ploama.

Samo usput napominjemo da je takvo odlaganje medvjeih lubanja ustanovljeno dugotrajnim istrai-vanjem peinskih stanica u Njemakoj, Sovjetskom Savezu, Madarskoj i nekim drugim evropskim obla-stima. Ne radi se, dakle, o posebnosti u alpskoj oblasti. Izgleda da stojimo pred jednim iroko rasprostranje-nim evropskim fenomenom.

Meu strunjacima nema prave saglasnosti oko tumaenja ovdje iznesenih pojava. Neki ak tvrde da paleolitski ovjek i nije ba mnogo lovio medvjeda, a mnogobrojne kosti u peinama bi bile samo svjedo-anstva njihove prirodne smrti u peinama pa i meu-sobnog unitavanja. Sreko Brodar, daleko najzaslu-niji specijalista za prouavanje paleolitskog doba u ju-goslovenskim zemljama, stavlja pod ozbiljnu sumnju tumaenje da nalazi lubanja u Potokoj zijalci svjedoe o kultu medvjeda u toj stanici i slino.

Pa, da li su zaista medvjee lubanje u peinskim niama, esto uredno pokrivene ili zazidane, sluajno tamo dospjele? Da li su same ivotinje ovako paljivo sklanjale lubanje i kosti svojih srodnika pravei zimske brloge? Zaista je teko u to povjerovati.

Pozovimo, uostalom, u pomo relevantne etnolo-ke podatke koje je u svojoj knjizi +e Golden Bou-gh objavio James George Frazer. Po njegovoj ocjeni, du cijelog sjevernog dijela starog svijeta razvijeno je kod lovakih plemena potovanje medvjeda, koje-ga oni, inae, redovno ubijaju i jedu. Isto potovanje

medvjedu iskazuju i neka indijanska plemena na ame-rikom tlu. Aini na Sahalinu se nazivaju potomcima medvjeda i on je njihovo glavno boanstvo. Prilikom sijeenja ubijenog medvjeda trude se da vrlo sloenim metanisanjem i molitvama umilostive boanstvo i-jeg su predstavnika ubili. Lubanje ubijenih medvjeda stavljaju na poasno mjesto u svojim kolibama ili ih natiu na svete tapove ispred koliba i ukazuju im veliko potovanje. Jer, duhovi boanstvenih ivotinja obitavaju u lubanjama. Aini su izazvali panju etno-loga naroito svojim medvjeim svetkovinama. Pred zimu uhvate mee, hrane ga i paze, a kad odraste, za-tvaraju ga u vrst drveni kavez. Ponekad ga u kavezu hrane jo godinu-dvije i kada doe vrijeme, uz prisu-stvo pozvanih gostiju i uz itav niz ceremonija, ubi-jaju ga po tano odreenom ritualu. Meso kuhaju pa svaki uesnik u gozbi dobiva komad mesa; pripadnici nekih plemena udno piju i toplu medvjeu krv (zar nas ovo ne podsjea na ritual nekih novijih religija?!). Pred ubijanje govore medvjedu da ga alju ocu i majci sa porukom da izmoli od njih dobar lov i ribolov. Gi-ljaci i Oroi u oblasti Amura izvode sline ceremonije i iskazuju isto potovanje medvjeim lubanjama. U ovom pogledu sasvim se podudara i konstatacija Ake Hultkrantz-a iznesena u Enciklopedijskom priruniku +e Worlds Religion koja doslovno glasi: Medvjedi su bili pokopavani uz obrede, jer se vjerovalo da e se, pod uvjetom da je uistinu bila besprijekorno pokopa-na, mrtva ivotinja vratiti u ivot ili e nagovoriti dru-ge ivotinje da dozvole lovcu da ih ubije.

Ovi podaci etnolokih ispitivanja mogu, bez sum-nje, posluiti kao izvanredna analogija nalazima u spomenutim i drugim paleolitskim stanicama. Zato bismo, naime, sumnjali u validnost odreenih svjedo-anstava?

Uope ne treba sumnjati da su i sami medvjedi, pri-premajui se za zimski san, razbacivali zateene kosti. Ne treba sumnjati ni da su neki ugibali u takvim stani-tima, Ali ne treba zaboraviti da je paleolitski ovjek, lovac na peinskog, a kasnije i na surog medvjeda, bi-rao s njim ista boravita i da se oko peinskih domo-va vodila ponekad i prava borba. U veini paleolitskih peinskih stanita pronaeni su ostaci vatrita, to je oito svjedoansvo da su takve peine sluile i za dui boravak, pa se moralo esto oslobaati od medvjeih sustanara. Kontakti su, dakle, neprestano ostvarivani, a iz toga se raao i duhovni odnos. Medvjed je svo-jom snagom, okretnou, lukavou sigurno izazivao ne samo strah nego i potovanje prema ovoj ivotinji. Odatle nije dalek put do slinog odnosa prema med-vjedu kakav je onaj zabiljeen kod Aina. Uope ne vi-

13

dimo valjan razlog ni za negiranje totemske uloge ove ivotinjske vrste ako pretpostavimo a morali bismo to uiniti da je i paleolitski ovjek imao bar rudi-mentarnu potrebu da trai smisao svog postojanja, pa i svog porijekla. Lovake grupe su okrenute ivotinja-ma. Kada se kao totemi kod nekih ljudskih zajednica uzimaju ivotinje mnogo manje snage i vrijednosti, onda je medvjed u oitoj prednosti. Zato smo daleko blii prihvatanju ideje da je medvjed bio i lovna i to-temska ivotinja nego negiranju bilo kakve duhovne veze izmeu ovjeka i medvjeda, izmeu paleolitskog lovca i peinskog, pa i surog medvjeda.

Medvjedi zimu provode u dubokom snu. Zavlae se u dijelove peina u kojima zimi vlada ujednaena klima i takva mjesta znalaki izabiru. Sasvim je blisko pameti da su paleolitski lovci, pa i ovi u alpskim i pri-alpskim krajevima, na najjednostavniji nain dolazi-li do medvjeeg krzna ubijajui zaspale i bezopasne medvjede u peinama. Morala je to biti prava feta. Njihov totem, vrlo potovana ivotinja, sama se nudi-la, to je sigurno izazivalo pomisao o njenom poseb-nom odnosu prema ovjeku, prema ljudskom rodu. Zar nismo sada na trasi vjerovanja Aina, potomaka medvjeda? Zato bismo od toga bjeali?

Naravno, paleolitski ovjek je lovio medvjeda i u drugim godinjim dobima. Tada je bilo potrebno dale-ko vie vjetine i hrabrosti. Tek tada je paleolitski lovac mogao sagledati sve one osobine koje posjeduju med-vjedi i koje bi svakako naroito snagu elio da i on posjeduje. Takva ivotinja se samo moe poeljeti kao totemsko bie.

Pored sve mogue opreznosti, koju iznose pojedini strunjaci, gotovo je nemogue ne podlei uvjerenju da je medvjed bio i totemska ivotinja paleolitskih lo-vaca i da peinske stanice u alpskim i prialpskim pro-storima pruaju snanu potporu ovom uvjerenju.

Jedna od krupnih lovnih ivotinja koja je u paleo-litskom pa i u mnogo kasnijim periodima izazivala panju i budila matu ljudskih zajednica bio je jelen. Gotovo da nema praistorijskog naselja iji su se sta-novnici bavili lovom da meu sakupljenim ostacima nema jelenjih kostiju i rogova. U mnogim stanicama ovi nalazi i preteu meu kostima divljih ivotinja (starevaka, vinanska, butmirska, danilska, hvarska i neke druge neolitske grupe). Lov na jelena je u najve-em broju sluajeva upranjavan radi ishrane i dosta je teko argumentovano posvjedoiti da je ova ivotinja u znaajnijem obimu igrala ulogu u kultno-magijskoj sferi duhovnog ivota praistorijskih ljudi na ovom tlu. Dodue na nekim izraevinama od peene gline i

bronze izvedene su predstave jelena, ali se tu vjerovat-no radi o apotropejskoj namjeni ovakvih ukrasa.

Mogue je da u slian kultno-magijski krug spada-ju i urezani crtei lova na jelena na peinskim stijena-ma sa kraja bronzanog doba u Lipcima Bokokotorski zaljev. A ima jo takvih scena na zapadnom Balkanu. Poznato je, dalje, rtvovanje jelena u eneolitskom Vu-edolu kod Vukovara i posebna uloga ove ivotinje u pogrebnim ceremonijama tadanjeg stanovnitva vue-dolskog naselja. Neto slino je zapaeno i u Bezda-njai u Lici (bronzano doba). Samo usput spominjemo da je lov na jelena omiljena tema na relje(ma srednjo-vjekovnih steaka, da je kranska simbolika koristila jelena u razliitim likovnim prikazima pa, gledajui unazad, imamo pravo da mislimo na razliite kom-parativne kombinacije. A one se kreu u pravcu shva-tanja da je jelen morao, ipak, biti jedna od ivotinja kojima su praistorijski ljudi pripisivali totemski karak-ter i odreivali im izvjesnu ulogu u kultno-magijskim, odnosno religioznim obredima.

Dragocjeno svjedoanstvo u tom smislu prui-li su nalazi iz paleolitskog peinskog stanita Badanj kod sela Borojevii, na podruju Stoca u Hercegovi-ni. Smjeteno iznad rijeke Bregave, okrueno pogod-nim panjacima, ovo hercegovako stanite je prualo dobre uslove za ivot paleolitskih lovaca, pogotovo u odreenim godinjim dobima. Badanj je otkriven 1976. godine i u dva navrata su tu izvrena sistematska iskopavanja. Prvim istraivanjima rukovodio je uro Basler, a u periodu od 1986. do 1987. god. iskopava-nja su vrili Zilka Kujundi i Robert Whallon. Tokom istraivakih radova ustanovljene su dvije faze razvoja koje pripadaju kraju starijeg kamenog doba, struno reeno pripadaju gravetienskom i epigravetienskom periodu. U slojevima je sakupljena velika koliina kre-menih slatki, tipinih za navedene periode, ivotinjske kosti nisu naroito brojne, ali je izuzetno vano da su u svim slojevima dominantno zastupljene kosti jelena. Bila je to glavna lovna ivotinja. Vana je i konstataci-ja da je naeno dosta kostiju jelenje mladunadi i da, s druge strane, nisu primijeeni jelenji rogovi. Iz ta-kve analize je proiziao logian zakljuak da se lov na jelena ovdje preteno odvijao od poetka do sredine proljea, kada dolazi mladi narataj; jeleni su potpuno bez rogova od sredine marta do sredine aprila. Osla-njajui se na ovakve rezultate, strunjaci su onda doli i do zakljuka da je Badanj bio, u sutini, neka vrsta sezonskog obitavalita manje, odabrane grupe onda-njih paleolitskih lovaca (oko petnaest individua), koji su se u tom vremenu vrlo intenzivno bavili i izradom kremenih alatki.

14

Drugi jedan nalaz svrstava Badanj meu najzna-ajnije paleolitske stanice na Balkanu i jugoistonoj Evropi. Na veem komadu kamene ploe, blizu izlaza iz pripeka, sauvan je dio urezane predstave neke i-votinje. (Sl. 1) Poto se radi o zadnjem dijelu, bedru i zadnjim nogama nije lako odrediti koju je ivotinju ucrtao paleolitski umjetnik. uro Basler je pretpostav-ljao da je prikazan konj, zbog toga to je na peinskim crteima slinog umjetnikog stila u irem mediteran-skom podruju najee prikazivan ba konj. S druge strane, istakli smo da je jelen bio glavna lovna ivoti-nja badanjskih lovaca pa nam se ini daleko sigurnije rjeenje da je na kamenu bio ucrtan lik jelena. Kostiju konja u Badnju gotovo da i nema, a preostali dio cr-tea je isto toliko a ini se i vie oznaavao bedro i noge jelena nego konja. Sam crte se moe datirati u stariju fazu ovog stanita pa bi morao biti stariji od 12. 000 godina prije dananjeg vremena. Oko ove plo-e naen je i vei broj perli za ukraavanje izraenih od ivotinjskih zubi, morskih koljki, puia, koica, to predstavlja posebno bogatstvo ove stanice.

Zato je Badanj tako znaajna paleolitska stanica za ovaj evropski prostor? Naprosto zato to je u nje-mu naen prvi primjerak paleolitske umjetnosti na Balkanu i tako je ova peina stala uz bok peinama sa

umjetnikim ostvarenjima paleolitskog ovjeka na tlu Italije, panije i june Francuske. Nije zanemarljiva ni injenica da je u Badnju sakupljeno dosta primjeraka graviranih kostiju. Paleolitski stanovnici Badnja su, prema tome, bili izuzetno naklonjeni ondanjoj vrsti umjetnikog stvaralatva.

Oslanjajui se na okolnosti nalaza u Badnju i na mnogobrojna tumaenja strunjaka koja se odnose na paleolitsku peinsku umjetnost, ve je uro Basler izrazio miljenje da ovaj crte ulazi u okvir svijeta magije. On doslovno kae: Sudei po sadraju, naj-blie emo biti odgovoru ako pretpostavimo da su se pred crteom mogli odvijati obredi kao to su inicija-cije mladih lovaca, ili druge radnje vezane za neku od osnovnih djelatnosti praovjeka. Zilka Kujundi ide dalje pa kae da je Badanj mogao biti stanite svetili-te koriteno kao sezonsko sastajalite veih ljudskih zajednica koje su ivjele na irem okolnom prostoru. Perle za ukraavanje su mogle biti izgubljene u zano-su ritualne igre, odnosno nekog religijsko-magijskog obreda. Konano, Robert Whallon rezimira osteoloke nalaze konstatacijom da je Badanj morao predstavljati mali dio itavog sistema ljudskih naselja na ovom po-druju u kasnom paleolitskom dobu.

Po svemu izgleda da je stanica u Badnju zaista zau-zimala posebno mjesto meu paleolitskim stanitima na irem krakom podruju.

Na tom mjestu su se u proljenim periodima vje-rovatno sakupljale grupe lovaca radi prisustvovanja izvjesnim magijskim, religiozno-kultnim obredima. Mogao je to biti obred inicijacije mladih lovaca, mogla je biti svojevrsna proslava ponovnog buenja priro-de, pozdrav jaanju Suneve snage. Ili, sve to zajedno. Otvoreno je pitanje koja grupa lovaca je u proljenom vremenu nastanjivala badanjski pripeak i vrlo inten-zivno kresala nova kremena orua? Znai li to da je ova lokacija pripadala tano odreenoj skupini lova-ca? Teko bi se mogla prihvatiti takva solucija, poto su paleolitske grupe bile vrlo pokretne i esto mijenjale svoja stanita. Daleko je vjerovatnije jedno kombino-vano rjeenje. Badanj se nalazio u mikroregionu bo-gatom kremenom sirovinom. U pripeak su svraale razne grupe lovaca i ovdje jedno vrijeme proizvodile potrebne kremene izraevine, alatke i dijelove oruja. Potom su ile dalje i preputale radionicu novim pri-dolicama. U proljenim danima Badanj je vjerovatno postajao zborno mjesto, na kojem su se, pored svetog kamena, obavljali kultno-magijsko-religiozni obredi. Govorei savremenim jezikom, dogaao se svojevr-stan religiozni sabor. Nalazi ukrasnih izraevina od morske koljke na najbolji nain potvruju ocjenu o

Slika 1. Gravura ivotinje na stijeni, Badanj kod Stoca

15

lutalakom karakteru paleolitskih lovakih skupina na prostoru Hercegovina Jadran. Samo u proljenom periodu u Badnju se neto trajnije naseljavala odree-na grupa lovaca, uivala u lovu na jelenju mladunad i valjda rukovodila pretpostavljenim obredima ispred i pored jelenjeg lika na kamenu. Kada se uspostavi takav drutveno-istorijski okvir, nije teko stii do zakljuka da je nacrtana ivotinja, dakle jelen, imala totemsku ulogu u ovom dijelu zemlje. Samo ivotinja- -totem inspirie paleolitskog umjetnika da ju prikae na stijeni, odnosno paloj gromadi kamena, samo ona izaziva potovanje i slui kao misaono-emocionalni podsticaj za magijske ili kultne, uopeno reeno, re-ligiozne obrede. Po svemu izgleda da Badanj prua dovoljan broj argumenata za uvoenje jelena u krug onih ivotinja koje su paleolitski lovci na ovdanjem tlu smatrali svojim totemskim pretkom, zatitnikom, izvoritem ivotne sigurnosti.

I. 2. RibaPrilikom izgradnje velike brane na Dunavu kod er-dapa izvr ena su sistematska arheoloka istraivanja okolnih terena. Meu osta lim, na desnoj obali ove velike rijeke otkriveno je nekoliko praistorijskih lo-kaliteta posebne kulturne (zionomije, nazvanih po najznaajnijem lokalitetu kultura Lepenskog Vira. Pripadaju joj i Vlasac, Padina, Hajduka vodenica i sam Lepenski Vir. Za nau temu je znaajan uglavnom samo Lepenski Vir, pa njemu posveujem slijedee retke.

Lepenski Vir je lociran u onom dijelu dunavske obale u kojem se Boljetinska rijeka uliva u Dunav, a po geografskom nazivu jedne uvale je i arheoloki lokali-tet dobio svoje ime. Ova znamenita stanica praistorij-skog ovjeka na prelazu iz srednjeg u donje Podunav-lje istraivana je od 1965. do 1968. godine pod vo-stvom Dragoslava Srejovia. Na otkopanoj povrini od 2500 m2 konstatovano je devet sukcesivnih slojeva sa vrlo karakteristinim graevinama za ovu kulturu i 82 grobne konstrukcije u svim slojevima.

ta ustvari karakterie ovu stanicu?To su, prije svega, graevinski objekti u obliku ve-

eg isjeka kruga koji su, prema dosta pouzdanoj doku-mentaciji, bili atorasto natkriveni. U centru tih obje-kata je esto postavljeno veliko pravougaono ognjite, napravljeno od kamenih ploa. Pozadi takvih ognjita se obino nalazio oblutak sa krunim udubljenjem na gornjoj povrini, a na istoj strani ili ispred ognjita su polagane kamene (gure izrazito originalnog stila.

Vano je napomenuti da su i skeletni ukopi veinom vreni pored ovih ognjita ili izmeu ognjita i (gura na zadnjoj strani. Pri tome su ustanovljena tri osnov-na naina sahrane: prava inhumacija kompletni kosturi, sekundarno sahranjivanje (sakupljene kosti i do nesene sa drugog mjesta) i parcijalno sahranjiva-nje (radi se o ukopu ljudskih lubanja). U vie sluajeva su ispod podne naslage ustanovljeni kosturi odojadi, to e vjerovatno upuivati na rtvovanje djece kod izgradnje nekih graevina. Mnoge dileme izaziva i-njenica da takav ognjini ansambl zauzima dobar dio unutarnje povrine u ovim graevinama tako da ostaje malo slobodnog prostora za uobiajenu ivotnu dje-latnost u kui. Zbog toga je glavni istraiva imenovao ove objekte kue-svetilita, imajui u vidu pogrebe i skulpture, ali i prisustvo raznog kamenog i kotanog alata u objektima. Prema ocjeni Dragoslava Srejovia, hronoloko trajanje Lepenskog Vira bi se kretalo iz-meu 6300. i 5400/5200. god. st. ere i oznaavalo neku vrstu protoneolitske kulture.

Pravu senzaciju u naunim i umjetnikim krugo-vima izazvale su kamene skulpture, izraene od veli-kih kamenih oblutaka iz Boljetinske rijeke tehnikom iskucavanja ili klesanja. Meu njima se istie 29 ribo-likih skulptura, a uz to je naen i vei broj oblutaka ukraen krivolinejnim i pravolinejnim arabeskama. Prema broju odgovarajuih udubljenja na podnicama graevina, izgleda da je broj ribolikih (gura u naselju morao biti mnogo vei nego to su istraivai zatekli za vrijeme iskopa vanja.

Na veini ovakvih (gura umjetnik je izradio jedino predstavu glave; samo nekoliko skulptura iz najstarijih slojeva daje kakav-takav utisak cijele (gure. itav izraz prikazanih likova, naroito vrlo bulja ve oi i izbaene usne, otklanja svaku sumnju o znaenju ovih skulptu-

Slika 2. Ribolika skulptura od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

16

ra. Predstavljena je riba (ili ovjekolika riba!) u raznim varijantama i zato se moe govoriti samo o ihtiofor-mnim skulpturama. (Sl. 2, 3, 4) Teko se uputati u odreenije tumaenje anikoninih i semianikoninih oblutaka ili onih oblutaka koji su prekriveni vrlo razli-itim arabeskama. Vjerovatno je da su i ove izraevine sluile zadovoljavanju nekih kultno-religioznih po-treba tamonjih stanovnika. Poto te izraevine prate grobne ukope, preliminar no bi se moglo pomiljati da su one pratile pokojnike u zagrobni ivot, oslikavale zagonetku onog drugog svijeta. U svakom sluaju, duhovni ivot pripadnika kulture Lepenskog Vira je morao biti neobino razvijen, produhovljen, popraen izuzetno originalnom umjetnou.

Neemo rei nita novog kada iznesemo tezu da su ribolike, ihtioformne skulpture umjetniki odraz svo-jevrsnog totemistikog svjeto nazora, jer je to ve vie puta spomenuto u radovima strunjaka, pa i sa mih istraivaa. Stanovnici navedenih naselja, kao i onih sa rumunjske obale, preteno su ivjeli od ribolova, a hvatali su prvenstveno somove i arane. Tek onda do-lazi lov na jelena, srnu, vepra, tura i neke druge divlje ivotinje i sakupljanje jestivih plodova. itav ivot se odvijao uz rijeku i zavisio uglavnom od onoga to ta

rijeka donosi. Nije daleko pomisao da tom rijekom gospodare neka bia u obliku ribe, da su to bia vieg ranga i da im treba iskazivati najvee potovanje. Sa-svim je vjerovatno da su ova rijena bia smatrana i to-temskim izvoritem vlastitog porijekla. Zato bi inae svojim skulpturama davali tako izrazite ribolike forme ako to nisu preci i stvoritelji ljudskog roda?

Nekoliko ustanovljenih podataka prilikom istrai-vanja na te renu pobudilo je dileme kod svih onih koji su se blie bavili kulturom Lepenskog Vira. Vrijedno je da ih se ovdje spomene.

Jo uvijek je, na primjer, nerijeeno pitanje ta u sutini predstavljaju svojevrsni graevinski objekti na lokalitetu Lepenski Vir. Oito je da je veina njih bila tijesna za odvijanje svakodnevne i votne djelatnosti i za nono poivanje. Zato bi se, uostalom, stanovni ci tiskali oko velikog ognjita, grobova pokojnika, kame-nih oblutaka i skulptura? Nema kriterija kojim bi se mogao objasniti takav nain svako dnevnog ivljenja. Termin kua-svetilite bi objanjavao dvostruku ulo-gu tih graevina, no nama se ini da bi im vie odgo-varao termin kult ni objekti. U njima se sahranjivao odreen broj pokojnika (oito onih odabranih!), a tu su se vjerovatno obavljali i neki obredi vezani uz tote-

Slika 3. Ribolika glava od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

Slika 4. Kamena ribolika skulptura sa ukrasima, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

17

mistiki kult ribolikih predaka. U tom sluaju i zate-ena orua u graevinama bi mogla biti samo darovi uesnika u tom kultu. Ovakvo tumaenje nam izgleda neto vjerovatnije od poimanja da su udne graevine u Lepenskom Viru samo kue za stanovanje (Sl. 5).

U tom smislu moda govori i injenica da su ihti-oformne kame ne skulpture naene preteno ili go-tovo iskljuivo u Lepenskom Viru. Zar to ne navodi na zakljuak da je praistorijska stanica u Lepenskom Viru zauzimala posebno mjesto meu svim naseljima te kulture? ini nam se da je to jedini vjerovatan od-govor na ovo pitanje. Stanite bi, u tom slua ju, pred-stavljalo neku vrstu opeg svetilita, mjesta na kojem su se obav ljali obredi vezani za spomenuti totemistiki kult. U tu svrhu su izraivane i ihtioformne skulpture.

Ko je, onda, sahranjivan u graevinama koje smo nazvali kult nim objektima? Svakako, i u prvom redu, to e biti vrioci kulta u ovoj stanici (nazovimo ih svetenici, amani ili nekako slino!). Jesu li to ne-posredno inhumirani pokojnici? Moda! Sekundarno sahranjeni, bilo kosturi, bilo lubanje, mogli su biti do-neseni iz drugih stanica, ali su i oni tamo morali obna-ati ulogu odabranog sloja obalnog stanovnitva. Gdje je sahranjivana ostala populacija, da li e se pronai njihova groblja ili su polagani u vode Dunava ostaje za sada bez odgovora.

Na osnovu iznesenih opservacija proizlaze slije-dei zakljuci: prvo, Lepenski Vir bi mogao zauzimati posebno mjesto u krugu na selja ove kulture, mogao bi predstavljati neku vrstu opeg svetilita; drugo, ihti-oformne kamene skulpture su vjerovatno odraz svoje-vrsnog totemistikog kulta; tree, graevinski objekti

bi se u mnogim sluajevima mogli prije protumaiti kao kultne graevine nego kao obine kue za stano-vanje; etvrto, kultura Lepenskog Vira je jedinstvena i neponovljiva na Balkanu, pa i u Evropi u cjelini.

I. 3. Zmijaini se da je Aleksandar Stipevi sasvim dobro oci-jenio ulogu zmije u kultno-religioznim shvatanjima i vjerovanjima kod praistorijskih zajednica. On kae: Ta tajanstvena ivotinja neobina oblika, koja beu-mno gmie i izlazi iz dubina zemlje gdje obitavaju de-moni i bogovi pod zemlja, kao i due pokojnika, i koja svojim ugrizom moe u tren oka usmrtiti ne samo i-votinje nego i samog ovjeka, izazivala je, i jo uvijek izaziva, strah pomijean sa strahopotovanjem. Nije sluajno stoga to zmija igra vrlo znaajnu ulogu u re-ligiji i mitologiji svih naroda koji obitavaju podruja u kojima ive zmije, od Amerike na zapadu do Azije na istoku, i od paleolitikih vremena sve do dananjeg dana. Ovoj saetoj i tanoj ocjeni moglo bi se jedino dodati da zmija ivi gotovo u svim dijelovima svijeta, a ne samo u nekim podrujima, pa je i navedena uloga zmije ustvari univerzalna.

Svjedoanstva o tovanju zmije-totema su vrlo ra-zliita i kreu se od naziva zemlje Maja na Jukatanu (kraljevstvo velike zmije), imena zmijskog pleme-na u Pendabu, (gura zmijske boginje na Kreti, le-gende o pretvaranju Kadmosa i Harmonije u zmije u zemlji Ilira do niza ukrasnih i drugih predmeta koji su oblikovani u vidu zmije ili zmijske glave. Ovdje tre-ba upozoriti jo na tri stvari. Prvo, tovanje zmije je esto povezano sa njenom htonskom ulogom, njenom povezanou sa podzem nim svijetom, sa misterijom umiranja. Drugo, teko je nai neku praistorijsku za-jednicu u kojoj je tovanje zmije-totema predstavljalo jedinu religioznu preokupaciju. Taj kult je esto bio povezan sa tovanjem Sunca i na taj nain je dolazilo do kombinacije tovanja izvora ivota i sim bola smrti ili prestanka ivota. Ima i drugih kombinacija, ali je ova navedena, ini nam se, vrlo logina. I tree, kod nekih zajednica zmija je smatrana i tovana kao sim-bol plodnosti, a zatim i kao uvarica kue i ognjita.

Na podruju junoslavenskih zemalja tovanje zmije je zasvjedoeno u nizu praistorijskih lokaliteta od neolitskog do eljeznog doba. Moda je to u najveem broju sluajeva manje upadno od npr. opisane si tuacije u Lepenskom Viru, ali je zato raznovrsnost objekata na ko-jima se pojavljuje simbolian lik zmije daleko vea. O tim nalazima na tlu junoslavenskih zemalja je ovdje rije.

Slika 5. Ribolika skulptura in situ u prostoru kue-svetilita, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

18

Neke kombinacije kulta zmije primijeene su meu neolitskim zajednicama na ovom podruju. Jedna velika igla, bolje reeno stilo, u Lepenskom Viru je oblikovana kao vijugavo tijelo zmije sa glavom psa na vrhu (Sl. 6). Zato je tamonji majstor povezao ove dvije ivotinje u jednu cjelinu? Isto bi se pitanje po-stavilo i mnogo kasnijim keltskim majstorima koji su lik zmije zavravali ovnujskom glavom. Vjerovatno je poklonik ribe-totema u Lepenskom Viru ve formirao izvjestan misaoni odnos prema fenomenu zmije, ali taj odnos jo nije bio dovren. Ribar i lovac iz tog kultur-nog kruga se, zatim, prvi na ovim prostorima upustio u pripitomljavanje psa i ta ivotinja je postajala vaan dio njegove sva kodnevnice. Umjetnik koji je osjeao strah pred zmijama, a istovremeno se sasvim suprotno odnosio prema svom pomoniku u lovu, prema psu, mogao je jednostavno spojiti njegovu glavu sa tijelom zmije da bi se zatitio od njemu ve dobro poznate zmijske opasnosti. Teko je vjerovati da bi u tamo-njem duhovnom ambijentu kult zmije imao neku viu formu. Tek se raao taj kult u ranom neolitu.

Na drugom kraju zemlje locirano je u Vojvodini neolitsko na selje Donja Branjevina, koje takoer do-lazi u obzir za nae razmatranje. Ova velika neolitska stanica nalazila se u okolini Odaka u Bakoj, otkri-vena je 1965. godine, istraivana u nizu navrata pod vostvom Sergeja Karmanskog, a slojevi pripadaju starijem i srednjem neolitskom dobu. U sloju Stare-vo-Krs kulture srednjeg neolita otkrivene su i dvije glinene (gure koje se sa dosta sigurnosti svrstavaju meu plas tine predstave zmije. Ti nalazi zasluuju, meutim, drugaiju interpretaciju. Stanovnici Donje Branjevine su se za itavo vrijeme trajanja naselja ba-vili preteno ratarstvom, pa se i njihov duhovni ivot odvijao u u sasvim drugom ekonomskom ambijentu nego to je onaj u Lepenskom viru. Kult Velike Maj-ke, boginje plodnosti igrao je ovdje primarnu ulogu i to na najupeatljiviji nain potvruje dobro poznata, krasno oblikovana crvenokosa boginja, izraena od peene gline. Zato je vie nego vjerovatno da je i ovdje kult zmije zauzimao neto sporednije mjesto. Mogu-e je ve sada pomiljati na negativni pandan Bogi-nji Majci, dakle na duh podzemlja, simbol umiranja. Oblikovanje u glini bi se onda moralo posmatrati u sklopu odreene polukultne ili apotropejske funkcije tih izraevina.

I neki nalazi u naseljima mleeg neolitskog doba potvruju kontinuitet u tovanju zmije (Predionica, Bribir, Lisiii).

Neolitsko naselje Predionica kod Pritine, istra-ivano od strane Radoslava Galovia 1955. godine, pripada vinanskoj kultur noj grupi. Takvu pripadnost potvruje tipina keramika roba, iji su nosioci ili formalni i ornamentalni stil stigli do Pritine dolinom Morave i Ibra. Ispod kompaktnog kunog lijepa, koji se sruio sa zidova jedne zapaljene kue, meu kera-mikim fragmentima leala je i (gura dodue bez glave sklupane zmije. Tijelo joj je ukraeno cik-cak urezi ma i dvostrukim redom irokih uboda (Sl. 7). Sam istraiva je u svom izvjetaju napomenuo da je postojanje zmije usko povezano za ivot u kui, i ona je vjerovatno predstavljala simbol uvara kue pa nema sumnje da je sluila u kultne svrhe. Lako emo se sloiti sa autorom da je ova zmija od terakote iz Predionice zasada unikat u balkansko-anadolskom komplek su neolita i zato je izuzetno vaan dokume-nat za sagledavanje odnosa neolitski ovjek zmija. U Predionici e se vjerovatno raditi o zmiji u varu kue. Vrijedno je usput spomenuti de je u Mikeni 1969. godine pronaeno u ruevinama spaljene kue iz XIII stoljee st. e. sedamnaest (gura zmija od pee-ne zemlje smotanih u klupko kao i u Predionici. One

Slika 6. Kotana igla sa tijelom zmije i glavom psa, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

19

predstavljaju uvaricu kunog ognjita i ujedno per-soni(ciraju due pokojnika, odnosno samog rodona-elnika objanjava Aleksandar Stipevi.

Lokalitet Krivae je poznat u nauci svojim neolit-skim stratumima danilske i hvarske kulturne grupe. Ispod neolitskog naselja tee potok Sranac i 1965. godine u njegovom koritu naen je predmet ori-ginalnog oblika. Pripada vjerovatno hvarskoj kulturi. Ovaj predmet, izraen od peene gline, oblikovan je u vidu tzv. piriformnih vaza, pot puno je zatvoren i bo-gato ukraen: na vrhu pet mamula, ispod njih u e tiri polja su plastino prikazani po dva sunana sata i po jed na viju gava zmija sa jasno naznaenom glavom (Sl. 8). Nalaz je za sada jedina i jedin stvena izraevina ovakvog oblika na jadranskim i susjednim prostorima. Centralno mjesto u bogatom ornamentalnom sklopu zauzimaju, bez sumnje, likovi zmije; kao da je itav vazoidni predmet (visok 7,65 cm) i naprav ljen zbog njih. Paola Koroec, koja je publikovala sam nalaz, kae ...sigurno je da ga moramo pripisati onoj seriji izraevina koje su slu ile u kultne svrhe. Bez sumnje je u pitanju kult zmije, a budui da nije bio stavljen u grob sa nekim pokojnikom, nego je sluio za odree-ne potrebe u samom naselju, to samo potvruje znaaj kulta zmije u neolit skim Krivaama. Moemo, bar sa izvjesnom vjerovatnoom, pretpostaviti da je glineni predmet ovdje imao istu ili slinu ulogu kao i plastina zmija u Predionici.

Neolitsko naselje u Lisiiima kod Konjica je le alo na samoj obali rijeke Neretve. Otkriveno je 1951. godi-ne, a istraivano 19521954. godine. Nekoliko kultur-nih stratuma je sadravalo brojne i vrlo karakteristine ostatke stambenih i privrednih objekata te pravo obilje

kamenih, kremenih, kotanih i keramikih izraevina. Ba na osnovu formalnih i stilskih osobina keramike i njene bliskosti sa keramikom hvarske neolitske gru-pe nastao je termin hvarsko-lisiika kultura. O lisi-ikoj keramici bie vie govora u odjeljku o tovanju Sunca, a na ovom mjestu istiemo da je u Lisiiima naena i grupa vrlo dekorativnih kotanih igala. Meu njima je na ovom mjestu od interesa pajivo obraena ukrasna igla sa vijugavim zavretkom u obliku zmije (Sl. 9). Vaan je to dokument o kultu zmije u Lisiii-ma, jer je igla sa ovakvom glavom uvodila njenog vla-snika u krug tovalaca predstavnika onih sila koje vla-daju u donjem svijetu. U Lisiiima je najevidentnije dola do izraaja kombinacija heliolatrijskog ili astral-nih kultova sa tovanjem zmije kao simbo la smrti.

Na zavretku neolitskog doba, negdje poetkom treeg milenija st. e., desili su se dalekoseni dogaaji i dokazi o daljem kultu zmije potpuno nedostaju. A to znaajno dogaanje je, ustvari, opa ili djelimina smjena stanovnitva na junoslavenskim prostorima. Dolaze stoari sa istoka i sjeveroistoka, unitavaju ve degenerisanu neolitsku popula ciju u mnogim krajevi-ma ili ju potiskuju u brda, gdje postepeno odumire. Jedino u krakim predjelima sjeverozapadnog Balkana je gotovo pola mile nija jo dominiralo staro stanovni-tvo hvarsko-lisiike kulturne grupe i sasvim je vjero-

Slika 7. Keramika %gura u obliku sklupane zmije, Predionica kod Pritine

Slika 8. Glineni predmet s predstavama zmija, Krivae kod Bribira

20

vatno da se njihov nain ivota, pa i njegova duhovna komponenta, nije mijenjala sve do mlaeg eneolitskog doba. U druge di jelove zemlje su upali pripadnici la-sinjske, badenske, kostolake, cotofeni i nekih drugih grupa, zaposjeli pojedine prostore i organizovali svoj, neto drugaiji, nain ivota. Sada se naselja pomjera-ju na pogod na uzvienja, uz kremene koriste se i ba-karne izraevine orue i nakit, neke grupe se kreu i esto mijenjaju mjesto boravka. Za strunja ka koji eli da se upusti u detaljnije prouavanje duhovnog ivota ovih grupa nastaje, meutim, neki prazan hod. Nestali su kultno-religijski elementi neolitskih grupa, a pravih svjedoanstava o toj strani ivota novih grupa zapravo uope nema. Njihova keramika roba je vrlo karakteris tina za svaku grupu, ona se jasno razlikuje od neolitskih stilova na ovim prostorima, isto toliko su i meusobne razlike. Nita, ipak, ne ukazuje na kul-tno-religioznu stranu ivota navedenih grupa, nema ni karakteristinih simbola na keramici ni (guralnih tvorevina koje bi o tome neto govorile. Aleksandar

Stipevi tu promjenu objanjava strogom geometriza-cijom ornamentalnih motiva, pa bi, onda, npr. valovita linija mogla da predstavlja simbol zmije. Tano je da je geometrijska ornamentika ovdje dominantna, ali ne treba zaboraviti da su ove eneolitske ili bakrenodopske grupe dolazile iz drugaijeg ambijenta, da su donosi-le sa sobom drugaiju tradiciju i razliitu ekonomsku strukturu. Bie potrebna jo mnoga istraivanja da se otvore ova vrata saznanja, ali je gotovo sigurno da se u okviru tih grupa zmija, bilo kao totem bilo kao hton-sko nandnaravno bie, nije tovala. Kultno-religiozni simboli e se opet pojaviti na keramici i u pogrebnom ritualu vuedolske grupe iz mlaeg eneolitskog doba. O tome e biti govora u sljedeem poglavlju, poto ni pripadnici te grupe nisu njegovali neki blii duhovni odnos prema zmiji, prema njenoj ulozi u ovozemalj-skom i onozemaljskom svijetu.

Za vrijeme trajanja eneolitskog, pa i bronzanog doba, nema, dakle, nekih tragova kulta zmije. Taj nedostatak obuhvata period dui od dva milenija. I, onda, u estom i petom vijeku stare ere naglo se pojav-ljuje kult zmije na gotovo itavom prostoru junosla-venskih zemalja. Feno men vrijedan panje, iako je te-ko doi do nekog sigurnog objanjenja za takav slijed dogaanja. Da li su nove, postneolitske grupe zaista tako radikalno promijenile duhovne vrijednosti? Da li su stare kultno-religiozne zasade tinjale za itavo to vrijeme i onda se ponovno nametnule na jednom vi-em drutveno-ekonomskom stadiju razvoja? Ili su na ponovan izla zak na scenu kulta zmije odluno uticali odgovarajui kultovi sa juga Bal kana iz Grke, kako to pretpostavlja Aleksandar Stipevi? Moda rjee nje treba traiti u dvije posljednje pretpostavke i u nji-hovom meusobnom saimanju. Do novih saznanja, koja bi mogla dati siguran odgovor, ova nam kombi-nacija izgleda bar donekle prihvatljiva.

U periodu ponovne pojave i odravanja kulta zmi-je promijeni le su se vanjske manifestacije toga kulta. Razne vrste nakita od bronze ili plemenitih metala stoje sada u prvom planu, posebno kada su u pitanju narukvice i (bule (kope). Tek onda, vanu dokumen-taciju pruaju rijet ke metalne aplikacije sa scenskim prizorima, ali su one i daleko najvaniji izvor za nae konano zakljuivanje.

Danas se uglavnom ustalio termin mramoraki tip narukvica za grivne sa zavrecima u obliku zmij-ske glave. Jo prije vie od jednog stoljea Mihajlo Valtrovi je u Beogradu objavio podatke o nalazu dva srebrena pojasa i jedne zlatne grivne u Mramorcu kod Smedereva (Sl. 10). Ta zlatna, otvorena grivna, sa na-spramno postavljenim krajevima u vidu zmijske glave,

Slika 9. Ukrasna kotana igla s glavom u obliku zmije, Lisiii kod Konjica

21

postala je prototip i nosilac naziva takve vrste nakita. U daljoj obradi ovih grivni Milutin Garaanin je upo-zorio na brojne primjerke ovakvih narukvica iz grobo-va velike nekropole u Trebenitu kod Ohrida. Posebno su zanimljive dvije grivne iz ove nekropole napravlje-ne od vie savijenih komada srebrene ice koje se za-vravaju naspramno postavljenim zmijskim glavama. Tako se oko ruke ovija itav splet zmija. Spomenimo, meu ostalim, nalaze narukvica sa zmijskim glavama iz uruga u Vojvodini (Sl. 11), Bogdanovaca kod Vu-kovara, Mahrevia kod Gorada, Vira kod Posuja, Kanja kod Bilee, Pei, Kaldrme kod Prilepa, Demir Kapije. Svi oni pripadaju kraju VI i V vijeku st. e. Ne-to mlae su ranolatenske ( bule sa vrlo dekorativno izraenim zmijskim glavama na zavraenim nogama (Sl. 12). Istiu se takve (bule iz Vruice kod Teslia,

Gorice kod Ljubukog, Gra ca kod Posuja. Sve nalaze zmijskih grivni i (bula registrovao je sa literarnim podacima Aleksandar Stipevi u svom djelu Kultni simboli kod Ilira.

Ovdje je, ipak, nezaobilazan i naroito znaajan na-laz bronzane kope iz groba 126 nekropole u Gostilju, naselju iz doline pored Skadarskog jezera. Istraivanja su izvrena od 1956. do 1958. godine pod vo stvom ure Baslera. U spomenutom grobu, pored etiri gli-nene pos ude, vrha koplja i nekih bronzanih predmeta, zateena je i bronzana neto oteena aplikacija. U okviru izvedenom od povezanih polukruia prika-zana je slijedea scena, centralna (gura je konjanik sa predmetom polumjeseastog oblika u ruci, ispod ko-njanika lei oboren protivnik, a s desne strane napa-da kopljem pjeak zatien titom makedonskog tipa

Slika 10. Zlatna grivna sa zavrecima u obliku zmijskih glava, Mramorac kod Smedereva

Slika 11. Srebrena narukvica sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja

22

(iz njega se nazire vrh jo jednog koplja, to znai jo jedan napada), a iza konjanika neobino atraktivna predstava zmije, koja, dvostruko sklupana i otvorenih usta, juria iza konjanika (Sl. 13). Nekropola u Gosti-lju e pripadati ilirskom plemenu Labeata, a grob 126 se moe sa velikom sigurnou smjestiti na kraj III ili na poetak II stoljea st. e. Nema uope sumnje da je umjetnik elio da prikae borbu ilirskog ratnika ili ple-menskog heroja sa protivnikom Makedoncem. Poenta je u zatiti zmije, u ovom sluaju zatiti plemenskog totema. Labeati su se borili protiv Makedonaca Filipa V u prvom makedonskom ratu izmeu Rima i Make-donije (215205. g. st. e.) i u drugom makedonskom ratu (200197. g. st. e.). Bronzana ploica aplikacija je svakako nastala u to vrijeme i dospjela kao popud-bina u grob palog Labeata.

Iz Gostilja potiu jo dvije bronzane ploice apli-kacije. Na njima se mjesto zmije istie glava neke vrste Meduze. U ovdje predstavljenoj drugoj fazi tovanja zmije odreene injenice upuuju na nekoliko pri-lino sigurnih zakljuaka. Simboli ovog kulta se sada uglavnom prenose na metalni nakit koji vlasnik nosi na ruka ma ili na prsima. Moe se, naravno, rei da je to posljedica modne deko racije, ali bronzana aplikaci-ja iz Gostilja jasno pokazuje da se radi o neposrednom uticaju kultno-religioznog shvatanja toga vremena na irem junoslavenskom prostoru. Nakit sa zmijskim glavama je svakako imao ulogu apotropeja odvraao je mogue nevolje od lica kome je pripadao. Veina primjeraka grivni i kopi potie, dalje, iz grobova, pa nema nikakve sum nje da je ovom nakitu bila namije-njena ista uloga i u posmrtnim obredima. Istovreme-no je to znak da je zmija smatrana vanim nadnarav-nim biem u donjem svijetu. Bila bi to njena htonska uloga, ona je uvarica groba i samog pokojnika koji u njemu poiva ili je personi(kacija njegovog duha. I, najzad, predstava na aplikaciji iz Gostilja. Kako samo zmija-zmaj silovito skae iza lea konjanika, titi ovog u borbi sa neprijateljem! itava slika se zaista ne moe protumaiti drugaije nego kao zatita ratnika od stra-ne plemenskog totema. Sam istraiva, uro Basler, u svom izvjetaju o nekropoli kae Iliri su kako izgle-da razvijali patriotizam pozivajui se na mitoloke prie, pa se tako umjetnik u ovom sluaju posluio pri-om slinom mitu o Kadmu, tako se bar moe protu-maiti konjanik sa krilima i polumjesecom u ruci, koji

Slika 12. Srebrena ranolatenska %bula sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja

Slika 13. Bronzana ploica (aplikacija) iz groba 126 nekropole u Gostilju kod Skadarskog jezera

23

pod zatitom zmije, napa da vojnike sa makedonskim titom, degradirane u obine pjeake.

Moda je, oslanjajui se na prednji citat, potrebno i dopun sko objanjenje. Konjanik nema u ruci uobia-jeno oruje, on vitla sa ne dovoljno de(nisanim pred-metom u obliku polumjeseca. Dobiva se utisak da je i krilat. Umjetnik vjerovatno nije ni prikazao obinog ratnika nego zamiljenog plemenskog heroja ili he-roiziranog pokojnika, koga prati zmija-totem. Imali bismo, prema tome, na aplikaciji prikazanu jednu mi-toloku priu, usko povezanu sa kultno-religioznim zasadama umjetnikovih saplemenika.

Legenda o Kadmosu, koju je u cijelosti zabiljeio antiki pi sac Apolodor, inkorporirana je dogaanjima vezanim za zmiju. Sin fenikog kralja Agenora, Kad-mos, dospio je (u potrazi za otetom sestrom Europom) prvo do Beotije u Grkoj. Ovdje je ubio zmiju-zmaja koja je uvala bistri Kastalski izvor i time uvrijedio boga Aresa. Iz rasutih zuba zmaja nastali su ljudi. Zmija je, dakle, praroditeljica! Kasnije je Kadmos sa enom Harmonijom, po elji proroanstva, dospio na zapadu do Enhelejaca i postao njihov voa. Ovdje mu

se rodio sin Illyrios, praotac Ilira. Odmah po roenju dijete je obavila velika zmija i udahnula mu posebnu mo, a u starosti Kadmos i Harmonija se pretvaraju u prvobitni oblik, u zmije, i odlaze u svijet besmrtni-ka. Vraaju se svom poetku! Nema sumnje da Alek-sandar Stipevi ima pravo kada postavlja tezu da je legenda o Kadmosu i roenju Illyriosa nastala kon-taminacijom dviju pria jedne grke i druge ilirske. Ilirska je ona o roenju rodonaelnika i pretvaranju Kadmosa i Harmonije u zmije, pa je onda uvrtena u grku priu o Kadmosu iz Tebe i ubijenom zmaju.

Enhelejci ne pripadaju, u pravom smislu, skupini ilirskih ple menskih zajednica. Oni su, meutim, naj-blii Grcima pa su ih ovi pove zali sa legendom o Kad-mosu. U svakom sluaju kultno-religiozne predstave nekih ilirskih plemena su preko Enhelejaca dospjele do grkog duhovnog prostora. Da li se, inae, kult zmije sa juga proirio u junoslavenskom prostoru ili su se samo stara poimanja ponovno pojavila iz tame, ostaje problem za dalje prouavanje. Ovdje je jedino vana htonska i totemska va rijanta kulta zmije na ovim prostorima u mlaoj praistoriji.

25

Oboavanje sunca ili heliolatrija pripada astralnim kultovima i, uz tovanje Velike Majke, najraireniji je kult na svijetu od praistorijskih vremena do antikog doba, pa i u kas nijem vremenu. Podsjetimo se samo na neke eklatantne primjere u tom pog ledu.

Na itavom Mediteranu, a naroito u istonome-diteranskim zem ljama, Sunce je bilo personi(cirano boanstvo. Tako je kod starih Egip ana bog Sunca Ra dugo smatran kraljem bogova i ocem ovjeanstva. Kasni je se Ra sjedinjuje sa Amonom i glavno egipat-sko boanstvo postaje Amon Ra. Izuzetno je u ovoj zemlji vrijeme vladavine Ameno(sa IV Ehnatona, 13571350 g. st. e., koji je uveo jednu od najstarijih monoteistikih re ligija, dodue, kratkog trajanja. Uveo je iskljuivi kult boga Atona, Suneva koluta. Za nae razmatranje je ova pojava vrlo znaajna jer se u to vrijeme po itavom Egiptu susreu simboli Suneva kruga, a Ehnatonov prijesto prate sunevi diskovi na ukraenim tapovima. Kod Hetita je Sun ce ensko boanstvo, kod Kanaanaca, starih stanovnika Palesti-ne, zastupaju ga dva boanstva: apa boica Sunca i Jarik bog Sunca itd. Ne treba smetnuti s uma da u periodu vladavine egipatskog Ehnatona na podruju junoslavenskih zemalja vlada bronzano doba ovda-nje praistorije. Dakle, odreen sinhronizam pojava!

Na drugom kraju svijeta, u neto kasnijem vreme-nu, mnoge junoamerike skupine plemena i naroda izuzetno tuju raznorodna Suneva bo anstva. Tako je kod meksikih Asteka Sunce daleko najvanije boan-stvo. Zvali su ga Huitzilopochtli i stalno mu prinosili ljudske rtve. Na vr huncu svog razvoja u 14. i 15. vije-ku godinje bi zbog toga stradalo oko 20.000 ljudi. Za peruanske Inke bog Sunca je takoer neobino vaan; to je bio bog Inti koji titi ito i pomae mu da dozri. To su, naravno, samo najizrazitiji primjeri.

A ta se u tom smislu dogaalo u nama bliskoj ze-mlji, Grkoj, pravoj kolijevci evropske kulture i civi-

lizacije? I tu je Helios, bog Sunca, pripadao najuem krugu olimpijskih bogova. Mnogo je, meutim, va-niji kult boga Apolona. Njegov otac Zeus mu je poslije roenja darovao zlatnu Mitru, liru i kola sa zapregom prekrasnih labudova. Apolon odmah po roenju odla-zi u zemlju Hiperborejaca na istim tim kolima, koje su vukli labudovi. Na ovom detalju se zadravamo zbog izrazitih analogija sa nekim kultnim manifestacijama u bronzanom i eljeznom dobu na tlu junoslavenskih zemalja. Sam Apolon u svom liku objedinjuje mno-ga svojstva: on je bog vegetacije, pastira, pomorstva, muzike, likovne umjetnosti. Tek u VI vijeku st. e. se sjedinjuje sa Heliosom i dobiva nadimak Foibos sjaj-ni Apolon. Od tada je njegova uloga kao boga Sunca snano izbila u prvi plan. Usput samo spominjemo da je i on u Del(ma ubio zmaja Pitona, po e mu je do-bio i nadimak Pitijski. Pitanje je zato je netom roeni Apolon prvo otiao u zemlju Hiperborejaca? K njima je i kasnije navraao. Da li to ima veze sa porijeklom njegova kulta? Moda neto o tome govore i po jedini nalazi iz ovih naih krajeva o emu e biti govora.

Najraireniji i najuoljiviji simbol kulta Sunca su, bez sum nje, vrlo razliite predstave kruga. Heliolatrij-ski karakter kruga nije, izgleda, sporan, kako u prai-storijskom tako i u kasnijim istorijskim periodima, ali je razliit sadraj toga kulta u pojedinim hronolo kim razdobljima. Razmatrajui neka shvatanja u duhovnoj batini Grka, Branimir Gabrievi dolazi do ovakve sinteze: U grkoj mitologiji, kon kretno u mitu o Pro-meteju, sadrano je prastaro shvaanje naravi ljudske due. Kad je, naime, Prometej ukrao bogovima vatru, zapravo jednu bicu iz sunevih kola, on je djeli tog ne-beskog ognja unio u ovjeka, koje ga je prije toga izvadio iz zemlje. Tako je, ustvari, ovjek dobio duu, a s duom i ivot. Iz shvaanja, pak, da je dua sitni dio suneve ognje ne sile nastalo je i vjerovanje da nakon smrti due i dalje ivi, da je besmrtna kao i Sunce kojeg je dio.

II. HELIOLATRIJA

26

Teko bi bilo ovo prastaro shvaanje transponira-ti u starija praistorijska vremena na junoslavenskom prostoru (npr. u neolitsko doba), jer stanje duha u tim periodima u ovim krajevima nije jo prispjelo do tako produhovljenih predstava o ljudskom bitku. Sunce je za tadanjeg ovjeka prirodna sila koja odrava ivot na zemlji pa tom sjajnom nebeskom krugu treba iskazivati posebno potovanje. Drugo je pitanje da li takve izra-evine, odnosno predstave, imaju apotropejsku ulogu ili su posljedica potrebe da se kult Sunca iskae na ova-ko evidentan nain. Vjerovatno ima svega pomalo.

U kasnijim praistorijskim periodima kao simboli Suneva boan stva ili kulta Sunca smatrane su pti-ce selice (barske pti ce) i jelen. Ova simbolika je sigur-no prenesena u antiko i postantiko doba iz dalekih vremenskih dubina: nai emo ih i u nekim praistorij-skim nalazitima na tlu junoslavenskih zemalja, i to u vrlo izrazitim for mama. Konano, ne treba zaboraviti ni motiv svastike, koji se ta ko esto javlja na kerami-kim i metalnim objektima od kraja neolita do eljez-nog doba.

Prikupljena arheoloka dokumentacija iz prai-storijskih perioda, koji su se smjenjivali na podruju junoslavenskih zemalja, rjeito svjedoi o tome da je kult Sunca njegovan u mnogim krajevima ovih ze-malja. U nekim periodima i u nekim krajevima je to sasvim evidentno, ali je teko ustanoviti pravi konti-nuitet od perioda do perioda, naroito poslije veli ke smjene populacija na zalasku neolita.

II. 1. Neolitsko dobaU neolitskom dobu kult Sunca je potvren u naseljima Obre II kod Kaknja u centralnoj Bosni i Lisiiima u dolini Neretve, dakle, na lo kalitetima koji pripadaju razliitim kulturnim kompleksima, srednjebalkansko-panonskom i mediteranskom kompleksu.

Istraivanja u Obrima II (butmirska kulturna gru-pa) su izvrena u vremenu od 1963. do 1965. godine i od 1967. do 1968. godine pod vostvom autora ovog teksta, a u njima je uestvovala i vea ekipa amerikih strunjaka i studenata iz Los Angelesa pod vostvom prof. Marije Gimbutas. U kulturnim slojevima deblji-ne do etiri metra ustanovljeno je osam stambe nih horizonata, sukcesivno izgraenih u vrijeme mlaeg neolitskog doba (preteno IV milenij st. e.). Kue su bile izgraene na redove, od nekih su zateeni dosta dobro sauvani ostaci donjeg postroja, pa se moglo zak ljuiti da je u nekim dvodjelnim kuama vladala prilino visoka stambena kultura. O tome svjedoe li-

jepo oblikovane kalotne pei, drvena leita, ukraeni zidovi, bogat kuni inventar. Neka zajednika postro-jenja (kru ne pei, radionice orua) nas uvode u dru-tveno ustrojstvo ove neolitske zajednice. Na samom dnu je otkriveno vie ukopa male djece, no o tome e biti rijei kod kulta mrtvih.

U ekonomici ovog naselja dominira zemljoradni-ka djelatnost. U nekoliko kua zateeno je pravo skla-dite penice i jema, spremljenih u velikim glinenim sudovima. Poslije toga dolazi stoarstvo, poglavito uzgoj krupne stoke, goveda. Neolitski ovjek iz Obra II nije posjedovao visoku agrarnu kulturu. Uzrast i-tarica, posijanih pomou kotanih i ka menih naprava, zavisio je od kie i sunca. Poglavito od sunca, jer je do-lina Trstionice u kojoj je naselje smjeteno sadravala, izgleda, dovolj ne koliine vlage. Kada se tako sagleda situacija, sasvim je normalno to su stanovnici Obra II obratili posebnu panju ivotonosnom Suncu i odatle nije daleko do rane heliolatrije na ovom mjestu. Neko-liko svjedoanstava o tome rjeito govore.

Daleko najizrazitiji dokumenat kulta Sunca su dvije okrugle ploice od peene zemlje koje pripada-ju starijoj i srednjoj fazi ivota u Obrima II. Jedna od njih je sa prednje strane ukraena dvostruko spojenim crveno obojenim rombovima (Sl. 14), a druga naiz-mjenino ra(ranim trouglovima. Uz rubove ploica su izvedene etiri manje, pravilno rasporeene rupice. Veliina ovih ploica iskljuuje mogunost noenja na odijelu. Daleko je vjerovatnije da su one vjeane o zi-dove kua, kao to se i danas vjeaju na zidove vjerski simboli, slike i kultni predmeti. Pored samog oblika, koji simbolizira Sunev krug, rombovi i trouglovi jo vie poten ciraju takvu ulogu naenih ploica. Jer u prouavanju raznih simbola romb i trougao takoer pripadaju krugu solarnih simbola, kompleksu heliola-trijskog kulta.

U neolitskim slojevima ovog naselja butmirske kulture sakup ljen je i niz manjih okruglih ploica sa rupicom na sredini, izraenih od komada keramikih posuda i dobro obraenih rubova. Ukrasi su to bez sumnje, ali i oni gotovo sigurno asociraju na heliola-trijski kult, ulaze u isti krug sa opisanim veim plo-icama.

I, jo jedan nalaz pokree istu misao. U sloju kla-sine faze butmirske kulture u naem naselju ostalo je nedirnuto postrojenje sa ka menim sjekirama. Uz dvije etvrtaste kamene ploe, pokrivene pepelom i izgoretinom, bilo je poredano esnaest kamenih sje-kira, oito poloenih sa posebnom svrhom na tom mjestu. Postrojenje je nadopunjeno sa dva velika kre-mena noa, tri kotana ila i dva okrugla keramika

27

privjeska sa rupi com u sredini. Konano, itav sistem kompletiraju dijelovi od tri vee ke ramike posude. Sve skupa se uklapa u predstavu svojevrsnog postro-jenja za kult kamene sjekire. Na etvrtastim ploama su se spaljivali neki vjerovatno biljni darovi, u po-sudama su donoeni takvi darovi, kamene sje kire su predstavljale glavne kultne predmete, a ostali nalazi su samo dodatni darovi. Kult sjekire je opepoznat u praistorijskom i antikom dobu, a njegovo tumaenje se kree od simbolike Velike Majke plodnosti, preko lunarne do funerarne simbolike. U sluaju Obra II e se vjerovatno raditi o astralnoj simbolici. Sklon sam miljenju da je i navedeno postro jenje bilo namijenje-no heliolatrijskom kultu, jer, konano, i veliki kremeni noevi izvorita vatre upuuju u istom pravcu. To, naravno ne znai da se negira i neka druga uloga sje-kire, poglavito dvojne sjekire u kasnijim praistorijskim periodima.

Kad budemo iznosili podatke o samom Butmi-ru, vidjeemo da je tamo bio dominantan kult Velike Majke, pa bi to onda bila raspodjela religiozno-kultnih opredjeljenja meu naseljima iste kulturne grupe.

Neolitsko naselje u Lisiiima, kako je ve reeno, istraivano je od 1952. do 1954. godine, opet pod vo-stvom autora ovog teksta. To naselje znai za dolinu Neretve i za Hercegovinu isto ono to je Butmir bio za centralnu Bosnu, ne samo zato to je to prvo naselje u Hercegovini istraivano kao i Butmir u Bosni, nego je

ovom u Bosni i pravi pandan. U tri graevinska stratu-ma konstatovane su mnoge pojedinosti o raspo redu i izgledu graevina, o zajednikim objektima, karakteru cjelokupne kulture. Ovdje je vano upozoriti na neko-liko zapaanja.

1. Analiza ivotinjskih kostiju sa istraene povr-ine nepobitno potvruje da je lov bio osnovna eko-nomska grana u naselju. Lovili su se preteno jelen, vepar, srna, divokoza i medvjed. Stoarska djelat nost je bila gotovo zanemarljiva, a zemljoradnja je samo donekle nadopu njavala osnovno zanimanje.

2. U centru jednog dijela lisiikog naselja bio je os tavljen velik slobodan prostor na kojem je glavno mjesto zauzimalo veliko, otvoreno ognjino postroje-nje u ijem okviru je zateena masa pepela, raznih iz-goretina i ivotinjskih kostiju. Nije bilo teko dokuiti da su se ovdje pripremale zajednike gozbe, to pot-puno odgovara lovakim gru pama. Zajedniki ulov se ovdje zajedniki i blagovao. Problem je, zapra vo, u vrlo kasnoj pojavi ovakve drutvene organizacije, poto ovo nase lje pripada uglavnom kraju neolitskog doba (kraj IV i poetak III milenija st. e.) kada je lovaki stadij u susjednim oblastima davno prevazien.

3. U kulturnom pogledu, a prema karakteru kera-mikih izraevina, naselje u Lisiiima ulazi u jadran-sko-mediteranski neolitski kompleks. Dosta je blisko jadranskoj-hvarskoj kulturi, ali je, ipak, po sebna va-rijanta. Meu vrlo raznolikim ukrasnim motivima na keramikom posuu upadaju odmah u oi lunar-no-solarni, dakle isti astralni motivi. Iako je istraen samo dio naselja, moe se sa prilinom sigurnou tvrditi da su motivi polumjeseca neto ei nego mo-tivi solarnog kruga. To bi znailo da se u Lisiiima paralelno upranjavao kult oba nebeska tijela. Pa, kako je, onda, dolo do izvjesne prevlasti lunarnog kulta? Prema iroko obavljenim komparacijama, kulturna (zionomija neolitskih Lisiia je sastavljena od veeg broja elemenata koji potiu iz zapadnog Mediterana, Malte na primjer. Kako, pak, na odgovarajuem pro-storu u Hercegovini nema neke grupe iz koje bi evolu-cijom proizila ova kultura, jo uvijek je u vanosti za-kljuak da su se neolitski stanovnici Lisiia dolinom Neretve doselili sa mora. U svom lutanju pokupili su i odreene tekovine Hvarske grupe na Jadranu. Ako ih predstavimo kao takve lutalice, njihove pre dodbe o znaaju mjeseevih mijena na plimu i oseku i Sunca na pravac kretanja su sasvim normalne. S druge stra-ne, bez prave spoznaje o karak teru tih nebeskih tijela, oni su i Suncu i Mjesecu pripisivali nadnaravnu Bo-ansku mo. Kult oba tijela je samo posljedica nave-denih okolnosti. U ovom sluaju nije zemljoradnika

Slika 14. Disk od peene zemlje sa heliolatrijskim simbolima, Obre II kod Kaknja

28

djelatnost uslovila tovanje Sunca, nego je nain ivota pa, naravno, i lovna privreda, proizvela ovakve kultno-religiozne manifestacije. Za to je i prevagnuo lunarni kult (selenelatrija!).

II. 2. Eneolitsko dobaProces odumiranja neolitskog svijeta i nastajanje no-vih, eneolitskih kultura odvijao se od druge polovine IV milenija, da bi nove grupe svojim bitisanjem ispu-nile itav III i sam poetak II milenija st. e. Ve je re-eno da arheoloka dokumentacija ne prua za sada bilo kakve oz biljne podatke za razmatranje duhovnog ivota veine eneolitskih grupa na podruju junosla-venskih zemalja. Tek se vuedolska grupa izdvaja iz tog anonimnog duhovnog svijeta i nudi pravo bogatstvo znamenja iz svoje duhovne batine. Kultno-religiozna strana ove kulture je postala predmet izu avanja mno-gih strunjaka, iako ba zbog raznovrsnosti kultnih objekata i simbola nije do sada postignuta saglasnost u ocjeni svih manifestacija. Neki podaci, ipak, upuuju na heliolatrijski kult.

Vuedolska kultura je sigurno jedna od najraire-nijih kultur nih grupa na evropskim prostorima. Njene zajednice su ivjele od prakog regiona u ekoj do Alpa na zapadu, Oltenije u Rumuniji na istoku, uma-dije i Bosne na jugu. Djelimino je poznata i u samom jadranskom podruju. Neki junoslavenski autori (npr. Josip Koroec, Stojan Dimitrijevi) smatraju da izvorno jezgro te kulture treba traiti na sremsko-sla-vonskom prostoru i da se ona odatle rairila prema navedenim podrujima. Uvijek se, naravno, postavlja pitanje da li se radi o irenju odreenog stila ili o po-pulacionom kretanju. Bie opet da dolaze u obzir oba aspekta ove nesvakidanje pojave.

Velika vuedolska grupa nosi ime po izvanredno atraktivnom lokalitetu Vuedol, udaljenom est ki-lometara od grada Vukovara. O njemu je ovdje rije. Pored njega u nauci su naroito poznati lokaliteti Sar-va, Zok, Ljubljansko Barje, Zecovi u zapadnoj Bosni, Gomolava kod Hrtkovaca u Sremu.

Eneolitsko naselje u Vuedolu je smjeteno na le-snom masivu iznad desne obale Dunava i sastoji se od manjeg, vrlo istak nutog i utvrenog Gradca i nekoliko oblinjih terasa, nastanjenih stanovnicima vuedolske kulture. Sistematsko iskopavanje na Gradcu je izvre-no 1938. godine pod vostvom R. Rudolpha Schmid-ta. U nizu manjih kam panja vrena su istraivanja na terasama, a u novije vrijeme se to radilo u intenzivni-jem obliku pod vostvom Aleksandra Durmana.

Na Gradcu je sloj bio debeo od 4 do 5,50 m, a sadr-avao je preteno naslage starevake, badenske i vue-dolske kulture. to se tie vu edolske kulture, uz mno-tvo nalaza upozoriemo na nekoliko zanimljivosti.

U okviru starijeg eneolitskog nivoa na Gradcu bila je izgraena velika dvodijelna kua, tzv. Megaron I. Ispred te graevine su pronaeni ostaci od pet talio-niarskih pei i uz njih mnogo bakarne troske, kalupa i dru gih predmeta potrebnih za izradu bakarnih izra-evina.

Mnogo su sigurniji ostaci velike dvodijelne grae-vine iz mlaeg nivoa vuedolske kulture, tzv. Megaro-na II, koji svjedoe o zgradi 15,40 m duine i 9,60 m irine. U veoj prostoriji je stajalo ognjite i lonarska pe, te mnotvo keramike, raznih predmeta za sva-kodnevnu upo trebu i nekih objekata kulta. Pokraj ove zgrade otkrivene su vee i manje jame, posebne vrste podruma za smjetaj hrane, grobne komore. U podru-mima, grobovima i na okolnom prostoru sakupljena je takoer, masa keramike robe. Kao to je sam Gradac bio prava akropola okolnih naselja, tako je Mega ron II vjerovatno bio sredite politike i duhovne moi okol-nog prostora, sjedite nekog princepsa. Stojan Dimi-trijevi, koji se u poslijeratnom periodu najvie bavio vuedolskom kulturom, smatrao je da je Megaron II bio zapravo i svetite, ukazujui na slijedee nalaze u njemu: pokretne, sedlaste i druge rtvenike, prekrasnu golubicu od peene gline i dijelove glinenih zavjet-nih nogu. Meu jamama na okolnom prostoru je na-roit interes pobudila jama u kojoj je naen cjelovit kostur jelena. Ta jama je bila duboka 1,60 m, na ko-sturu jelena je unitena samo kalota lubanje, oko ko-stura je lealo mnotvo ulomaka vuedolske keramike. Openito se smatra da je rije o ritualnom rtvovanju jelena.

ta ovdje ukazuje na heliolatrijski kult?Keramike izraevine iz Vuedola, kao i one iz

drugih nalazita vuedolske kulture, predstavljaju naj-dekorativniji keramiki reper toar itavog eneolitskog doba. Povrine posuda su esto vrlo gusto pok rivene geometrijskim motivima: trouglovima, rombovima, kvadratima, cik-cak linijama, izvedenim u istoj du-boreznoj tehnici uz upotrebu bijele, a ponekad i cr-vene inkrustacije. Daleko je, meutim, vanije da u ovom ornamentnom sistemu veoma zapaeno mjesto pripada motivu solarnog kru ga s jednostrukim, dvo-strukim i trostrukim krunicama. Neke krugove sa vanjske strane nadopunjuju sitni urezi, latice (sunevi zraci), to neobino pojaava utisak solarnog simbo-la. Stojan Dimitrijevi iznosi izvjesne rezerve prema ovakvom tumaenju krunih motiva i jedino dozvo-

29

ljava da je divna posuda na glavi ene u dvostrukom grobu kod Megarona II, ukraena krugovima i crve-nom inkrustacijom, mogla da nosi na sebi solarnu simboliku. ini nam se da je taj oprez pretjeran, pogo-tovo kada se uzme u obzir da je u sreditu mnogih od golemih ukrasa na vuedolskoj keramici ucrtan motiv krsta. A taj motiv neosporno, i od praiskona, oz naava simbol Sunevog kulta.

Obilje solarnih motiva na keramici Vuedola je siguran znak razvijene heliolatrije u ovom, ili u ovim naseljima. Kult sjajnog Sunca je tako ponovno iziao na scenu u punom intenzitetu. Ne treba, naime, smet-nuti s uma da su na keramikim izraevinama iz Vu-edola prikazi vani jo motivi dvojne sjekire (labrys) i osobito esto motivi raz liito komponovanih tro-uglova. Ti motivi, u krajnjoj liniji, takoer pripadaju sistemu solarne simbolike.

Slijedi problem rtvovanog jelena u jami pred Me-garonom II na Gradcu. Sasvim je oito da je u pitanju ritualni obred. Zbog ega bi, inae, uz kostur jelena

bila poloena mnoina keramike robe ako to nije ista poputbina kao i one u grobovima sa ljudskim kosturi-ma? Jelenu je pri rtvenom obredu snanim udarcem razbijena lubanja i onda je uz od govarajui ceremoni-jal pokopan u posebno pripremljenu jamu grobnicu.

U svemu naprijed iznesenom nema neke dileme, ali je izostala potpunija saglasnost oko uloge jelena u kultno-religioznim shvatanjima Vuedolaca.

Tumaenja se kreu od toga da je jelen simbol bo-anstva lova (grke Artemide!), da ima htonsku ulogu, do njegove solarne simbolike. Aleksandar Stipevi, na osnovu antikih literarnih podataka, saopava da je rimski car Aurelijan, poslije pobjede nad Gotima, pro-ao kroz Rim na kolima koja su vukla etiri jelena. Na-kon mimohoda ove jelene je rtvovao kapitolijskom Jupitru. Pri tome je vana napomena da je Aurelijan, kao neko Ameno(s IV Ehnaton, elio da kult Sunca uvede kao slubeni kult u cijelom Rimskom carstvu. U tom svjetlu jasna je i spomenuta rtva jelena. Sasvim je jasno da je ova, kao i druge ivotinje, u eneolitskom

Slika 15. Keramika kultna posuda u obliku golubice, Vuedol kod Vukovara

30

dobu izgubila davnu totemistiku poziciju, jer totemi-zam iezava ve poetkom neolitske civilizacije. A s obzirom na tako bogatu solarnu simboliku na vue-dolskoj keramici uz pokopanog jelena, ne bi gotovo trebalo biti sumnje da je i ritualno rtvovanje jelena obavljeno u funkciji Suneva kulta. Bilo bi logino pretpostaviti da je gospodar Gradca bio u isto vrijeme i prvosvetenik ovako oznaenog Suneva kulta.

Niko se do sada nije pitao zbog ega je na Gradcu izvreno samo nekoliko ukopa? Nema prave nekro-pole, nego postoje samo djeija ko mora (koja moda pripada badenskom sloju), grob dviju ena i prebogato opremljen grob mukarca i ene. Sve izgleda nepove-zano jedno s drugim, sve se na neki nain uklapa u funkciju odreenog kulta i uloge svetilita na Gradcu.

Usput spominjemo da je na pojedinim lokacijama Vuedola naeno jo nekoliko kostura, odnosno ivo-tinjskih ukopa (pas, govedo, svi nje, ovce, koza). Niim se ne moe potvrditi da su i to rtveni ukopi. Vjerovat-no su jednostavno zakopane uginule ivotinje.

Uz sve ovo nameu se jo tri pitanja.Prvo. Dvojna sjekira labrys i njene gra(ke pred-

stave se redovno tumae kao simbol nebeske munje, odnosno simbol Suneva sjaja. Martin Hilsson, napro-tiv, smatra da je labrys rtveno oruje i da se upotre-bljavao u ritualnim obredima na Kreti. Teko se sloiti sa tako jednostavnim objanjenjem, poto bi onda bilo nemogue objasniti zato se simbol dvojne sjekire tako esto pojavljuje na zidovima palata i njihovom namje-taju na tom istom ostrvu. Daleko je vjerovatnije da je labrys sim bol Suneva sjaja, a u Vuedolu, zajedno sa solarnim ukrasima i rtvova njem jelena, zaokruuje simboliku solarnog kulta na Gradcu, odnosno na ene-olitskom naselju u Vuedolu.

Drugo. Jedno od najljepih umjetnikih ostvare-nja na Gradcu je prekrasno ukraena golubica (Sl. 15). Otvor na glavi i unutarnja upljina upuuju na funk-ciju ,ae ove umjetnike tvorevine. ta ona oznaava, kakva je njena uloga u Megaronu II? Sasvim je oevid-no da se (gura golu bice ne bi mogla smjestiti u okvir heliolatrijske simbolike, jer za tako neto nema valja-nih indicija. U grkoj mitolokoj tradiciji golubovi se obino nalaze u pratnji Afrodite, boginje ljubavi, ali i boginje plodno sti. Znai li to da je i u vuedolskom, uslovno nazvanom, panteonu uloga vrhovne moi bila dodijeljena tamonjem boanstvenom paru: Sjaj-nom Sun cu, odnosno njegovoj personi(ciranoj pred-stavi, i enskom paru, nekoj ta monjoj Heri, Afrodi-ti ili nekoj Astarti? I da li je, moda, na Gradcu uz gospodara i prvosvetenika solarnog kulta boravila i neka svetenica paralelnog kulta, iji je simbol bila

ova golubica? Sve je mogue u jednoj tako razvijenoj kultno-religioznoj sredini. Glava golubice je ukraena likom dvostruke sjekire labrysa, a glava ene u bo-gato oprem ljenom dvojnom grobu je bila pokrivena posudom sa izrazitim solarnim krugovima. Kao da i ovi primjeri usmjeravaju nau misao u istom pravcu, u pravcu pomisli da je na Vuedolu zaista u duhovnom ivotu vladao svoje vrstan vrhovni boanski par.

I tree. Bogat duhovni ivot eneolitske populacije na Vuedolu, dokumentovan arheolokim nalazima, iskazuje mnoge dodirne take sa egejskim duhovnim svijetom, od Krete na zapadu do Mikene u Grkoj i Male Azije na istoku Sredozemlja. Kretsko-mikenski kulturni krug npr. obi luje izraevinama i likovima u obliku labrysa. Kada tome dodamo pred stave golubi-ce te sedlaste rtvenike sa vuedolskog Gradca, koji karakteriu i egejski svijet, podudarnost je vie nego evidentna. Na tu podudarnost, uostalom, sasvim opravdano je upozorio i sam R. Rudolph Schmidt u svojoj poznatoj publikaciji o Vuedolu. Naa je oba-veza da ovu podu darnost jo jednom naglasimo. Zna-tan dio Podunavlja i Balkana se od neo litskog doba nalazio na periferiji egejsko-mediteranskog svijeta ili u njegovom sastavu. U vrijeme razvoja eneolitske kul-ture na Vuedolu ta veza, odnosno ira pripadnost, dola je do izraaja u posebnoj formi, bolje reeno naroito u kultno-religioznoj sferi. Opet je potvre-no da duhov ni zasadi, religiozna shvatanja, pronalaze puteve irenja u daleke pros tore i da esto ne zavise od puke srodnosti u ostalim segmentima kulture ili u ekonomici. Kasnije emo upozoriti da su ponekad podsticaji dolazi li sa ove strane pa se ne radi samo o primanju sa juga nego i o obratnim putevima irenja nekih duhovnih zasada.

II. 3. Bronzano dobaNaprijed je naglaeno da je vuedolska kulturna gru-pa bila jedna od najrairenijih praistorijskih kultura u Evropi. Izuzetno vital na, ova grupa je odigrala vanu ulogu i pri formiranju nekih (ili mnogih) bronzanodo-bskih kultura u Panoniji, Podunavlju, pa i dijelovima Balkana.

Dovoljno je rei da se njen uticaj u tom pogledu osjea u centralnoj Bos ni (Debelo brdo kod Sarajeva), u dolini Neretve (Varvara), na Jadranskom prostoru (dolina Cetine). Na podruju glavne koncentracije vuedolske populacije prvenstveno u Slavoniji, Sre-mu, pa i nekim drugim krajevima Pa nonije i srpskog Podunavlja takva genetska uloga je jo vie izraena.

31

ini se da je toliko poznati panonski kompleks sa inkrustriranom keramikom naslijedio od vuedolske kulture mnoge elemente, naroito pri oblikovanju ke-ramikih izraevina. U svim sluajevima nasljeivane su i razliite varijante heliolatrijskog kulta. Jedna od bronzanodopskih grupa u kojoj je ova genetska veza vie nego evidentna je dubovako-utobrdska grupa i ona nas na ovom mjestu prvenstveno zaokuplja.

Dubovako-utobrdska kultura je nazvana po na-lazitu Dubovac u junom Banatu i utom brdu ne-daleko od Golubca. Ona je najvie rairena na uskom pojasu srpskog Podunavlja istono od ua Save, a naroito nizvodno od ua Morave. Njene varijante se javlja ju i na podruju Oltenije u Rumuniji. Naselja ove grupe su obino locirana na terasama neke rijeice ili potoka, neka su sigurno bila i utvrena. Keramika dubovako-utobrdske grupe je vrlo raznovrsna po oblici ma (istiu se etane urne i razne vrste zdjela) i bogato je ornamentisana urezanim i udubljenim mo-tivima, ispunjenim bijelom inkrustacijom. Poseb no spominjemo igosane krugove, ispunjene takoer bi-jelom inkrustacijom, jer je to jedna od potvrda Sun-eva kulta u ovoj grupi. Preteno pripada srednjem bronzanom dobu.

Daleko najimpresivniju odliku dubovako-uto-brdske kulture predstavlja njena plastika. Ona izaziva mnoga krupna pitanja i zato se tom plastikom bavio niz jugoslovenskih eminentnih naunika sa podruja praistorijske arheologije, meu ostalim Miloje Vasi, Draga Garaanin, Milutin Garaanin, Zagorka Letica. Prvo je na sebe skrenuo panju izuzetno dekorisan idol iz jednog groba u Klievcu kod Poarevca. Uao je kao karakteristian primjerak u veliki broj evropskih publikacija, ali je, naalost, nestao u toku prvog svjet-skog rata (Sl. 16). Valjkasta je to statueta sa zvonoliko proirenim donjim dijelom, ploasto rairenim rame-nima, to bi trebalo predstavljati kruno savijene ruke, a stubasta glava i glomazne ui su njene glavne formal-ne osobine. itava povrina tijela je bogato ukraena gusto ra(ranim i bijelo inkrustriranim trouglovima, pravougaonicima, trakama, kao i nizom cik-cak tra-ka izvedenih tano u maniru vuedolske ornamentike na keramici. No, ovdje su, zapravo, bitni ukrasi u vi du krugova: oi su predstavljene sa po nekoliko koncen-trinih krunica, na debelom vratu je smjeten veliki krug sa trougaonim laticama zrakama, a po jedan istovjetan motiv je izveden na ploastim proirenjima ramena. Lanac oko vrata se, takoer, na prsima zavra-va medaljonom u obliku koncentrinih krugova. Tre-ba li isticati da ovako napadna uestalost solarnih sim-bola po itavom gornjem dijelu idola identi(kuje ovu

(guru kao matovito oblikovano Sunevo boanstvo. Jedan je od najljepih primje raka u evropskoj praisto-rijskoj plastici. Srea je da je toliko puta rep roduciran u literaturi.

Milutin Garaanin je razradio tipologiju dubova-ko-utobrdske plastike (a, b, c tip), ali ipak, kada se govori o umjetnosti u ovoj grupi, redovno misao po-lazi od dva primjerka glinenih kultnih kolica na Gra-du u Dupljaji, mjestu izmeu Bele Crkve i Vrca. Oba primjerka potiu iz grobova, kao, uostalom, i druge plastine izraevine nae grupe. Jedna kolica se danas nalaze u muzeju u Vrcu, a druga u Narodnom muze-ju u Beogradu (Sl. 17). Primjerku iz Vrca nedostaju neki bitni elementi sloene kompozicije i zato emo

Slika 16. Idol iz Klievca kod Poarevca

32

prikazati beogradska kultna kolica, koja je u osnovnoj publikaciji detaljno opisao Jozo Petrovi.

Beogradski primjerak kolica iz Dupljaje ima slije-dee osnov ne dijelove: a) stajalite (gure je izvedeno u obliku ovalnog ko-

rita, na ijem dnu je urezan ornament uprotenog toka (ili Suneva kruga!),

b) donji dio ovalnog stajalita je odebljao i kroz njega je prolazila osovina na ijim krajevima su bila na-saena dva toka sa po etiri palca,

c) prednji dio ovalnog korita produava se u dvije masivne rude, koje su na kraju zadebljale i zavra-vaju se glavama barskih ptica (patke ili la budovi),

d) kroz zadebljali dio rude prolazila je osovina za tre-i, pred nji toak, postavljen izmeu ruda,

e) na ovalnom dijelu kola stajali tu (gure stoji lijepo dekorisana (gura, a pred njom kao koi-ja sjedi manja barska ptiica sa urezanim krili-ma. Ovalno stajalite je poza di i sa strane ukrae-no koncentrinim krugovima; tako su ukraeni i tokovi na zavretku palaca. Oi ptica su takoer

oznaene koncentrinim krunicama. Sve u sve-mu, svuda solarna simbolika.

Posebna je pria (gura koja stoji na ovako kompo-novanim ko licima. Ona ima ptiije lice, ruke su savije-ne i ake lee na trbuhu, ta n