aleksandra zec

alek

sand

ra ze

c

aleksandra zec

8 9

Iako će i najrigidniji hrvatski šovinist promrmljati nekoliko fraza o tome da je, kad govorimo o ubojstvu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, riječ o strašnoj tragediji, pritom redovito zaboravljajući na smrt njezinih majke i oca, takvu licemjernu lamentaciju i pripadajuću joj frazeologiju uvijek će pratiti i podsjetnik na ‘naše žrtve’, nebavljenje njima i repertoar sličnih optužbi koje demaskiraju ono što se doista krije iza deklarativne uplakanosti pripadnika većinskog naroda

– nemogućnost shvaćanja da Aleksandra Zec i njezini roditelji jesu ‘naše žrtve’. Oni su ‘naše žrtve’ jer su ih ubili pripadnici

‘naše vojske’, u ‘našoj zemlji’, a te iste ‘naše ubojice’ su oslobodili ‘naši sudovi’, a pojedine od njih odlikovali i amnestirali

‘naši državni poglavari’.

A kad su već jednom izbjegli ruci selektivne hrvatske pravde, ‘naše ubojice’ su ponovno postali ‘naši sugrađani’, divno oprimjerujući jednu varijantu nacionalne pomirbe u kojoj ostatak društva mirno koegzistira sa zločincima jer je riječ o ‘našim zločincima’. Međutim, riskirajući da na ovom mjestu uznemirim samu esenciju nacionalno pomirenog bića, postavit ću nekoliko pitanja koja mi se čine logična. Najprije ovo:

‘Ako su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, uz sve materijalne dokaze i priznanja data istražnom sucu, oslobođeni za ono što su nedvojbeno počinili, tko je onda za to odgovoran?’

“Ovaj sud, dakle, smatra da sama okolnost da su članovi obitelji Zec lišeni života oružjem kojima je bila zadužena postrojba čiji su pripadnici bili okrivljenici, te okolnost da sud smatra utvrđenim da su Zec Aleksandra i Zec Marija prevezene iz Poljaničke ulice na Sljeme kombi vozilom marke ‘Citroen’, koje je također bilo na raspolaganju svim pripadnicima postrojbe, ama baš ničim ne dokazuje da su upravo okrivljenici kritične zgode bili u Poljaničkoj ulici, tamo lišili života Zec Mihajla, a zatim njegovu suprugu i kćer odvezli na Sljeme, gdje bi ih zajedno lišili života...”

Ono što je Okružni sud, uz svo ‘amakanje’, nedvojbeno utvrdio – tu neznatnu

‘okolnost’ da su članovi obitelji Zec ubijeni oružjem jedinice pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, te da su dvanaestogodišnja Aleksandra i majka joj Marija do mjesta egzekucije odvezene vozilom te iste postrojbe – nije bilo dovoljno da bi Državno odvjetništvo pokrenulo postupak koji bi postavio sljedeće logično pitanje:

‘Tko je odgovoran za to da su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Snježana Živanović i ostali pripadnici jedinice pričuvnog sastava MUP-a mogli, kad im se i kako htjelo, uzeti oružje i vozilo svoje postrojbe bez ikakve evidencije?’ Drugim riječima, kakva je to vojska u kojoj

In dubio pro reo

akon više od dvadeset godina, ime Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su oni koji

lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na njihova priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između ‘naših’ i ‘njihovih’ žrtava. U takvoj viktimološkoj dihotomiji ‘naše žrtve’ dobivaju mjesta posebnog pijeteta i “mramor ih se sjeća”, dok ‘njihove’ ostavljamo medijskim strvinama, stalno novom prežvakavanju onoga što nacionalno lobotomirana svijest nikako ne može provariti.

Oliver Frljić

10 11

je moguće da njezini pripadnici bez ikakve kontrole uzimaju i vraćaju oružje, a da pri tom nitko u zapovjednom lancu ne postavlja pitanje što se u međuvremenu s tim oružjem radilo?

Pošto se na to pitanje do sada nije bilo odgovora, pokušat ću ga dati sam.

Vojska je to koja je za sebe apriori odlučila, kao što smo nebrojeno puta u proteklih dvadesetak godina čuli, da ne može počiniti ratni zločin jer vodi obrambeni rat. Zašto bi se onda ta i takva vojska, koja ne može počiniti ratni zločin, zamarala formalnostima kao što je evidentiranje tko i kada uzima što iz njezina arsenala? Takva praksa pokazuje onu beskrajnu vjeru u poštenje i pravednost hrvatskog ratnika, u njegove moralnu čistoću, o čemu su se, između ostalih, mogli osvjedočiti i sami članovi obitelji Zec. A kad se, eto, ratni zločin u Domovinskom ratu ipak nekim čudom dogodi, što je po samoj definiciji tog rata nemoguće, onda će ranije spomenuta praksa biti garant da za njega neće nitko odgovarati. Budući da se nikada ne može sa sigurnošću utvrditi tko je i kada koristio oružje određene postrojbe, ne može se utvrditi ni eventualni krivac za zločine počinjene tim istim oružjem. Govoriti pak o zapovjednoj odgovornosti već ulazi u domenu, čemu smo također nebrojeno puta svjedočili, kriminalizacije Domovinskog rata.

Desetak godina kasnije, kad se pod različitim međunarodnim pritiscima i uz velike otpore ipak shvatilo da hrvatski vojnici, a i domovina za koju su ubijali, nisu tako moralno neupitni kako se vjerovala početkom devedesetih, donesen je Zakonu kojim se

“uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom.”

Dušan i Gordana Zec, Aleksandrini brat i sestra, koji nekim čudom nisu i sami postali dio, kako je to elegantno definirao zakonodavac, štete koju su tijekom Domovinskog rata “uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga”, odlučili su 2004. pokrenuti građansku parnicu pred Općinskim sudom u Zagrebu protiv Republike Hrvatske.

“Suosjećamo s obitelji Zec, ali to nam ne daje za pravo da utječemo na odluku državnog odvjetnika koji je obrazložio da je država odgovorna samo ako je nedjelo počinjeno u njezinoj službi. Prvo treba utvrditi jesu li za to ubojstvo osumnjičeni policajci to počinili po nalogu i u službi države”,

riječi su tadašnjeg premijera Ive Sanadera.

Čak i da su ubojice zločin počinili u svoje slobodno vrijeme i bez ikakvog državnog naloga, vođeni isključivo svojim domoljubnim nagnućima i vjerom da nadležne institucije njihove zločine nad pripadnicima nepoćudne nacionalne manjine neće sankcionirati, i dalje ostaje (ne)odgovornost države za propuste onih državnih službenika koji su napravili proceduralne greške zbog kojih su u konačnici ubojice oslobođeni.

Epilog sudskog procesa iz 2004., koji je trebao konačno označiti pravog krivca za smrt članova obitelji Zec, nikada se nije dogodio. Nakon što je sutkinja Općinskog suda dozvolila da se priznanja o ubojstvima, koje je petorka dala pred istražnim sucem 1991., koriste kao dokaz u ovom postupku, vlada je brže-bolje donijela odluku o isplati jednokratne novčane pomoći preživjelim, čime je de facto zaustavila proces. U njezinom priopćenju stajalo je da se

“sredstva dodjeljuju kao pomoć za podmirenje dosadašnjih troškova života, budući da su dvoje preživjelih članova obitelji Zec kao maloljetna djeca ostala bez hranitelja i ikakvih izvora sredstava za život”.

Kako su i zašto “preživjeli članovi obitelji Zec kao maloljetna djeca ostala bez hranitelja i ikakvih izvora sredstava za život”, vlada nije našla za shodno da napiše u svom obraćanju javnosti. Zašto bi, uostalom, država trošila svoja priopćenja na takve trice kakve su kontekst i okolnosti u kojima su ubijeni Marija i Mihajlo Zec ili na opisivanje opstrukcije pravde koja je njihovoj preživjeloj djeci priskrbila dugogodišnji život bez ikakvih sredstava za uzdržavanje?

“Jednokratnu novčanu pomoć” obitelji Zec vjerojatno je ispravnije označiti riječju milodar, budući da nije došla niti kao rezultat strukturnog rješavanje problema žrtava državnog terorizma, niti presude u građanskoj parnici protiv Republike Hrvatske koju su pokrenuli njezini preživjeli članovi, već isključivo kao izraz samovolje i političke procjene tadašnje vlade.

Zaustavljajući sudski proces već nakon prvog ročišta, ukidajući mogućnost da priznanja ubojica Aleksandre Zec konačno postanu valjani dokazi, prevenirajući mogući pravni presedan koji bi i drugim žrtvama nelegalnog državnog nasilja dao mogućnost dobivanja materijalne i moralne zadovoljštine, tadašnja je hrvatska vlada upostavila kontinuitet s onim politikama po čijem nalogu ili uz prešutan blagoslov se ubojstvo obitelji Zec dogodilo.

Jedna od tih politika zaslužna je za njihovu smrt, a druga za simboličko prisvajanje te smrti. Platili smo vam milijun i pol kuna, sad konačno imamo eksluzivno pravo na interpretaciju onoga što smo pošteno platili

– smrt vaših najmilijih.

Hrvatsko je glumište povratak ubojica članova obitelji Zec u zajednicu slobodnih građana pozdravilo šutnjom. Ta šutnja je do danas ostala sve što je na tu temu kazališna zajednica imala za reći. Muk po ovom pitanju bio je obrnuto proporcionalan gromoglanosti kojom se to isto glumište dodvoravalo politici koja je imala i provodila plan kako da Hrvatsku učini nacionalno monolitnom državom. z

Munib Suljić

Nebojša Hodak

Siniša Rimac

Igor Mikola

18 19

1990.¶ Siječnja 1990. u Beogradu održan Četrnaesti

kongres SKJ. Delegacija Saveza komunista

Slovenije napušta kongres, slijedi je hrvatska.

Rasap SKJ.

¶ 22. travnja održani prvi višestranački izbori u

Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, uvjerljiva

pobjeda HDZ-a.

¶ 13. svibnja – Izgredi na utakmici Dinamo-

Crvena zvezda.

¶ 30. svibnja konstituiran prvi višestranački

Sabor RH. SR Hrvatska postaje Republika

Hrvatska. Za predsjednika Republike izabran

je Franjo Tuđman, za predsjednika Vlade

Stjepan Mesić, a za predsjednika Sabora

Žarko Domljan.

¶ srpanj i kolovoz – pobuna Srba u Hrvatskoj,

označena kao ‘balvan-revolucija’.

¶ 21. prosinca samoproglašena vlada hrvatskih

Srba na čelu s Milanom Babićem objavila je

osnutak Srpske Autonomne Oblasti Krajine.

20 21

1991.¶ 25. ožujka u Karađorđevu se sastali Slobodan Milošević i

Franjo Tuđman.

¶ 31. ožujka pogibijom Josipa Jovića na Plitvicama simbolično

je započeo ‘Domovinski rat’.

¶ 1. travnja vlada SAO Krajine proglasila odvajanje od

Hrvatske i priključivanje Srbiji.

¶ 22. travnja donesen Zakon o pretvorbi društvenih

poduzeća.

¶ 19. svibnja Referendum o samostalnosti.

¶ 25. lipnja Hrvatski sabor proglašava neovisnost i donosi

odluku da se taj dan slavi kao Dan državnosti.

¶ 27. lipnja intervencijom JNA počeo rat u Sloveniji.

¶ 25. kolovoza napadom JNA i paravojnih srpskih snaga

počela bitka za Vukovar.

¶ 8. listopada Hrvatski sabor donosi Odluku o raskidu

državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama

SFRJ.

¶ 8. studenog EZ nametnula sankcije Jugoslaviji.

¶ 17.‒18. studenog nakon tromjesečne opsade, pao je

grad Vukovar.

¶ 18. studenog proglašena je Hrvatska Zajednica

Herceg-Bosna.

¶ 21. prosinca, prva međunarodna priznanja RH.

¶ 23. prosinca u opticaj je pušten hrvatski dinar.

22 23

7/12/1991.Munib Suljić, Igor Rimac, Nebojša

Hodak, Igor Mikola i Snježana Živanović,

pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a,

ubili su Mihajla Zeca i oteli mu kćer

Aleksandru i suprugu Mariju.

“Te večeri sam spavao u svojoj sobi, a onda je došla seka Aki (Aleksandra), probudila me i rekla da je došla policija. Ustao sam i sa sekom otišao do hodnika gdje sam vidio gardista u maskirnoj uniformi i s crnim čizmama. Na rukavu je imao hrvatski grb, a ispod njega sliku dvije ukrštene puške. Imao je bradu, žućkaste brkove i jako guste obrve koje su stršale malo prema vani. Mama je stajala do tog stričeka koji ju je držao za ruku… Seka Gordana je isto bila u hodniku i vikala da puste mamu, a ovaj stric je bio dobar i rekao da će mama brzo doći. Mama nam je rekla da odemo susjedi Ciliki. Onda su mamu poveli, a tatu su odveli još prije. Aki je isto otišla dolje pred kuću, a onda je otišla kod mamine prijateljice Ljubice u Brdovečku ulicu. Tako su mi rekli rođaci.

24 25

ne može otići, na što mi je odgovorio da je to njegova definitivna odluka”, posvjedočio je Zlatko Mesić, Marijin brat, koji je u svom iskazu pred istražiteljima potvrdio da je obitelj Zec u to doba svakog mjeseca izdvajala sredstva za financijsku pomoć RH.

“Nakon toga sam se u nekoliko navrata telefonski čuo s Marijom koja mi je ponavljala kako joj je teško izdržati loše susjedske odnose te da su djeca u školi često zadirkivala Aleksandru nazivajući je

‘malom srpskom kurvom’”, kazao je Mesić. Prema tvrdnjama Milana Labusa, Mihajlova prijatelja, obitelj Zec je tih dana na kućnu adresu primila pismo sljedećeg sadržaja:

“Vi Srbi morate iseliti iz Hrvatske države i možete sa sobom ponijeti samo neke stvari, a ne kuće i imanja. To ostaje Republici Hrvatskoj. Mi znamo da imaš zlato i novac u inozemstvu, a nekretnine zaboravi, to ostaje Hrvatskoj.”U potpisu je stajalo “Za dom – spremni”. Provokacije i šikaniranja, kakvima je početkom devedesetih svjedočila većina građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, za obitelj Zec nisu se zaustavile samo na prijetnjama. U nedjeljnoj noći 7. prosinca, one su za ovu zagrebačku obitelj postale stvarnost.

Sjećanje je ovo Dušana Zeca, jedanaestogodišnjeg dječaka, zabilježeno tijekom informativnog razgovora s policijskim istražiteljima nakon večeri koja mu je zauvijek promijenila život.

Dušan i njegove sestre Gordana i Aleksandra, djeca sa zagrebačke Trešnjevke, bezbrižno su proživljavali svoje djetinjstvo. Otac Mihajlo, koji je bio poslovođa u mesnici Križevčanka, slovio je za čovjeka koji je imao veliki krug znanaca i kojeg politika nije zanimala. Krajem osamdesetih je na tržnici Dolac zakupio i poslovni prostor u kojem je otvorio buffet Luplja koji je vodila njegova supruga Marija. Obiteljsku idilu prekinuo je početak ratnih godina.

“Krajem 11. mjeseca nazvao me šogor Mihajlo i rekao da hitno dođem kod njih doma. U njihovoj obiteljskoj kući zatekao sam sestru Mariju koja je kroz plač govorila da im prijeti susjed. Potom je došao i Mihajlo i kazao mi da mu je susjed Damir, pripadnik Zbora narodne garde, u oči kazao da se moraju iseliti iz Zagreba te da je već planirana njegova likvidacija. Rekao mi je da će se s obitelji odseliti u Banja Luku, gdje je već našao kuću koju će zamijeniti za svoju. Kazao sam da znam da mu je teško, ali da

Nakon toga sam pogledao kroz prozor dnevne sobe. Vidio sam kombi plave boje i više gardista, a mame nije bilo pa sam otišao u radnu sobu gdje sam na pisaćem stolu vidio njenu otvorenu torbu… Telefonom sam nazvao dedu Božu i baku Ciliku koji žive u susjednoj kući i kod kojih je već otišla seka Gordana. Nakon pet minuta je došao deda Božo koji me je odveo k sebi. Kada smo išli ulicom stavio mi je ruku preko očiju, rekao mi da su ubili nekog psa i da to ne moram gledati.”

26 27

“Dan prije događaja sam od T. Z. dobio nalog da privedem mesara Mihajla Zeca, jer je on član četničke organizacije Ravna Gora, te da ga trebamo ispitati i ubiti… Osim toga mi je rekao da dovedem i njegovu familiju ako nije brojna. Toga sam dana saznao gdje Zec stanuje jer sam se o tome raspitivao na tržnici Dolac. Kasnije smo se Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac i ja dogovorili da ćemo akciju izvesti te večeri i da ćemo se naći u Internacionalu (op.a. – hotel) oko 22 sata”, posvjedočio je Munib Suljić, tada tridesetdvogodišnji pripadnik pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, poznatije i kao Merčepova postrojba, koja je za vrijeme rata djelovala na području Vukovara i Pakračke Poljane. Četvorici vojnika pridružila se i njihova dvadesetogodišnja kolegica iz postrojbe Snježana Živanović, koja je u tom periodu očekivala prvo dijete sa spomenutim Mikolom. Petorka raspoređena u dva vozila, tamnoplavi automobil i svijetlosmeđi kombi, te se večeri odvezla do obiteljske kuće obitelji Zec smještene u Poljaničkoj ulici.

“Mama me je stavila na spavanje, nakon čega je otišla gledati TV u dnevni boravak. Tata, braco i seka su već spavali u svojim sobama. Onda sam čula zvono na vratima”, posvjedočila je tijekom istrage sedmogodišnja Gordana Zec.

“Suljić je pozvonio. Čini mi se da je ženski glas pitao tko zvoni. Odgovorio je : ‘Policija’. Nakon toga su se čuli koraci, a na trokrilnim staklenim vratima pojavili su se muškarac i žena”, potvrdio je Igor Mikola. Nakon što im je Marija Zec na katu kuće pokazala potvrde da su već policiji predali oružje koje su imali, Munib Suljić je naredio Mihajlu da se obuče i pođe s njima. Mihajlo je u pratnji Rimca i Suljića krenuo prema izlazu kuće.

“Kada je taj muškarac prošao pokraj mene i krenuo dolje, ja sam mislio da će obući cipele. Međutim, on je izašao na ulicu. Ja sam tada došao do vrata i repetirao automatsku pušku Hoeckler. Imao sam namjeru pucati u vrata. No, taj muškarac je pustio vrata. Vidio sam da trči na ulicu. Već se nalazio na sredini raskršća i tada sam ispalio jedan metak iz puške. Vidio sam da je posrnuo. Ispalio sam još jedan metak i vidio sam da je pao. Tada sam uletio u kuću, rekao sam da sam pucao u Zeca i odmah sam istrčao van. Bio sam preplašen. Vidio sam na raskršću da se taj čovjek valja po zemlji, a vidio sam i da me je jedan susjed gledao kroz prozor”, priznao je pred istražiteljima devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac.

“Igor i ja smo imali namjeru da Zeca ubacimo u kombi, no vidio sam da mu krv izlazi na usta, pa sam smatrao da će ionako umrijeti i nisam ga htio vući, iako je još davao znakove života. Krenuo sam prema kući i vidio djevojčicu u rozom kupaćem ogrtaču ili pidžami kako je istrčala kroz vrata.”

Rimac je potom Mikoli naredio da se doveze kombijem do ulaza u kuću u kojeg su potom ugurali Aleksandru i Mariju Zec i odvezli ih do Adolfovca, planinarskog doma na Sljemenu u kojem su boravili pripadnici pričuvnog sastava MUP-a. Na putu do Sljemena, Rimac je vikao na Mariju i Aleksandru da prestanu plakati.

“Siniša je iz kombija doveo ženu u dom, posjeo je na stolicu, uzeo je bijelu krpu i zavezao joj usta i ruke za stolicu. Zatim je doveo i djevojčicu koju je također vezao, ali joj je uskoro skinuo povez s usta i počeo s njom razgovarati... Rekao joj je da su ona i majka tu jer su vidjele da je on ubio njezina oca. Ja sam isto tako počela razgovarati s djevojčicom pa sam je pitala kako se zove. Rekla je da se zove Aleksandra i da ima dvanaest godina… Siniša je uzeo pušku, rekao da su i njegovi ubijeni u Vukovaru i ispalio jedan metak u zid iznad glave djevojčice”, kazala je istražiteljima Snježana Živanović, koja je nakon opisanog događaja četvoricu kolega odvela do smetlišta kojeg je nekoliko dana ranije tijekom šetnje s Igorom Mikolom uočila u blizini planinarskog doma.

30 31

8/12/1991.

Rimac, Mikola i Živanović su se potom vratili do doma po Aleksandru.

“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je ona počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Hoeckler”, priznao je Rimac. Nakon što joj je Suljić ispalio šest metaka u potiljak, Aleksandra je pala na zemlju. Hodak i Rimac su potom beživotno tijelo bacili u jamu. Budući da su začuli hropac, Mikola je uzeo svoju pušku i zapucao u tijela koja su se nalazila u jami.

“Netko je predložio da Igor i ja idemo u dom po kantu za smeće. Dok smo mi to činili, ostala trojica zakopala su ženu i dijete u rupu koja je prethodno iskopana. Kada smo došli, vidjela sam da Munib i Rimac još skidaju krvavu zemlju, i to na onom mjestu gdje je djevojčica pala nakon vriska. Kada su pobacali i tu zemlju, istresli su smeće da se ne vidi da je bilo kopano”, kazala je Živanović.

Nakon što su ubili Aleksandru i Mariju,

vojnici su tijela zakopali u blizini

planinarskog doma na Sljemenu.

Petorka se zatim vratila do doma, gdje je Mikola s puške oprao tragove krvi. Potom je uslijedila rasprava. No, u predvorju Adolfovca suborci nisu razgovarali o ubojstvima koje su netom počinili, već o podjeli novca kojeg su ukrali iz kuće obitelji Zec. Iznos od 30.000 ondašnjih dinara, podijelili su među sobom. Ključeve, koje su također ukrali u kući, Munib Suljić je bacio u šumu. Siniša Rimac je nakon svega otišao na tavan Adolfovca, gdje je sakrio pušku kojom je ubio Mihajla Zeca.

“Nebojša i Munib nosili su kramp i lopatu, a kada smo došli do smetlišta, počeli su kopati. Igoru i meni su naredili da idemo po ženu. Igor ju je vodio prema smetlištu, a ja sam išla za njim. Sve se događalo oko ponoći. Bio je mrak, a ja sam osvjetljivala put baterijskom lampom”, dodala je Živanović. Mikola je potom doveo Mariju Zec, koja je imala povez oko glave i vezane ruke na leđima, do ruba jame.

“Cijev Hoecklera sam joj uperio u glavu, zažmirio sam, okrenuo sam glavu na drugu stranu i ispalio jedan metak. Kada sam otvorio oči, vidio sam da je žena pala na zemlju pored jame. Tada je Igor iz mojih ruku uzeo svoju pušku i ispalio još nekoliko metaka u ženu. Nebojša se nalazio u rupi i počeo je vući tijelo”, potvrdio je Munib Suljić.

32 33

Zagrebačka policija obavila informativni

razgovor s Marijinim bratom Zlatkom Mesićem.

12/12/1991.

34 35

14/12/1991.

Istodobno, zagrebačka policija u razmacima od nekoliko dana uhitila je Sinišu Rimca, Nebojšu Hodaka, Igora Mikolu i Muniba Suljića pod sumnjom da su počini kazneno djelo ubojstva. Pripadnici Policijske uprave Zagreb u jutarnjim satima 14. prosinca u blizini planinarskog doma Adolfovac pronašli su dva ženska tijela za koje se sumnjalo da se radi o Mariji i Aleksandri Zec. Uz istražitelje i članove specijalne policijske jedinice, koja je osiguravala mjesto zločina, uviđaju su prisustvovali i Hodak i Rimac kako bi pokazali mjesto na kojem su zakopana tijela.

Zagrebačka policija pronašla je tijela i skrivenu

pušku kojom je ubijen Mihajlo Zec. Rimac,

Hodak, Mikola i Suljić su privedeni u razmacima

od nekoliko dana.

“Bili smo djeca, nisu nam baš puno objašnjavali. Rekli su nam tada u školi da se dogodila tragedija. Bili smo potpuno šokirani”, prisjetila se nakon niza godina Aleksandrina prijateljica iz Osnovne škole August Šenoa tijekom razgovora s novinarima. Kolege iz razreda u nekoliko navrata su iz znatiželje okrenuli telefonski broj obitelji Zec, ali im se nitko nije javljao.

“Na kraju staze nalazi se jama na čijem dnu su otpaci. U samoj jami vidljivo je da je ista dijelom očišćena od smeća i otpadaka u njenom sjevernom dijelu te da je uklonjen dio sloja zemlje u dnu jame na sjevernom dijelu. Iz toga dijela jame izviruje tijelo mrtve osobe u predjelu kuka… Noge su gotovo ispružene s manjim pregibom u koljenu desne noge, a na nogama su platnene kućne papuče. Ruke su vezane na leđima i to u predjelu zapešća šaka nekom bijelom tkaninom zavezanom s dva obična čvora. Na očima joj je jedan povez bijele tkanine koji je čvrsto vezan s dva obična čvora, a povez od identičnog materijala je i preko ustiju postavljen više na donju vilicu. Mrtvo tijelo djevojčice je obučeno u kućnu ljubičastu haljinu, ljubičastu komplet pidžamu i bijelu majicu. Na prstenjaku lijeve ruke je prsten, a u ušima tri naušnice od kojih na jednoj na tankim lančićima se nalaze dva mala privjeska u obliku zeca”, stoji u zapisniku očevida tijekom kojeg je utvrđen identitet ubijenih. Prilikom pretrage prostora planinarskog doma u kojem je boravila petorka, na tavanu je pronađena i skrivena puška Hoeckler.

36 37

20/12/1991.Policija je u vozilu Stjepana Manđerala,

pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a, pronašla

drugu pušku iz koje su ubijene Aleksandra

i Marija Zec. Privedeni, kojima se uskoro

pridružila i Živanović, pred istražiteljima su

priznali da su počinili ubojstva.

Dan nakon provedene istrage na Sljemenu, policija je u terenskom vozilu u vlasništvu Stjepana Manđerala, također pripadnika postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep, pronašla drugu automatsku pušku iz koje su ubijene Aleksandra i Marija Zec. Manđeralo je pred istražiteljima tvrdio da mu je pušku, za koju je znao da pripada Igoru Mikoli, u automobilu ostavila Snježana Živanović. Balističkim vještačenjem uskoro je utvrđeno da su članovi obitelji Zec nedvojbeno lišeni života pronađenim oružjem, a analizom mikrotragova izuzetih iz kombija kojim su Aleksandra i Marija odvezene na Sljeme, utvrđeno je da su

vlakna pronađena u vozilu jednaka onima iz sastava materijala odjevnih predmeta ubijene djevojčice i žene. Zahvaljujući pronađenim tragovima, uhićenoj četvorki uskoro se u pritvoru pridružila i Snježana Živanović. Policija je u međuvremenu obavila informativne razgovore s članovima, prijateljima, kolegama i susjedima obitelji Zec te ostalim pripadnicima pričuvne postrojbe MUP-a koji su bili u kontaktu s uhićenima. Među njima je bio i Jozo Schmuch, koji je za vrijeme ubojstva Aleksandre i Marije boravio u Adolfovcu.

Informativni razgovor 20. prosinca obavljen je i s Rimcem, Suljićem, Hodakom, Mikolom i Živanović. Nakon gotovo devet sati ispitivanja, osumnjičeni su u potpunosti priznali da su počinili ubojstva. Njihovi iskazi razlikovali su se samo u dijelovima u kojima se trebalo utvrditi tko je točno i u kolikoj mjeri odgovoran za pojedine detalje počinjenog zločina – Mikola i Živanović su se kao ljubavni par međusobno štitili, Suljić je inzistirao na činjenici da mu je Rimac naredio da ubije djevojčicu i ženu, Hodak je potvrdio da je Mikola pucao po mrtvim tijelima, a Rimac je priznao da je naredio da se u djevojčicu ispali “samo jedan metak”.

“Osjetio sam otprilike kakve su namjere ostalih, ali nisam pokušao djelovati kako bih im promijenio mišljenje jer sam smatrao da u tome ne bih uspio te da bih mogao samo imati neugodnosti. Odlučio sam otići na spavanje kako bih se isključio iz svega, a prije odlaska u sobu Snježana me upitala hoće li se za ovo ikad saznati. Odgovorio sam joj da ne znam… Za sat ili dva probudio me Hodak i s vrata sobe mi doviknuo da su osobe ubijene i zakopane.”

38 39

23/12/1991.Novinar Srđan Španović u Slobodnom

tjedniku br. 92 objavljuje prvi tekst u kojem

ubojstvo Mihajla Zeca povezuje s pripadnicima

Merčepove jedinice. Pomoćnik ministra

unutarnjih poslova Smiljan Reljić negirat će

postojanje takve postrojbe.

40 41

26/3/1992.

Iako su tijekom ispitivanja priznali odgovornost za počinjena ubojstva, zapisnici o ispitivanju okrivljenika naposljetku su na zahtjev njihovih odvjetnika izdvojeni iz spisa i nisu razmatrani kao dokaz na suđenju. Kako je obrazložio istražni sudac Božidar Jovanović, zagrebački Okružni sud uvažio je argumente branitelja osumnjičenih za ubojstvo članova obitelji Zec da dokazi nisu prikupljeni na zakonit način. Naime, okrivljenici su od strane sudaca zagrebačkog Okružnog suda ispitivani bez prisutnosti odvjetnika, što je u suprotnosti s pravnom praksom da okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina, što je bio slučaj u ovom postupku.

Zapisnici o ispitivanju izdvojeni su iz spisa

i nisu razmatrani kao dokaz na suđenju

jer su okrivljenici ispitani bez prisutnosti

odvjetnika. “Predsjednik suda Vojko Madirazza uvjeravao me kako u zakonu piše da se branitelj po službenoj dužnosti postavlja onome tko je gluh, nijem i nesposoban se braniti ili mu prijeti smrtna kazna. Smrtne više nije bilo, a zakonodavac je umjesto nje propustio navesti najvišu kaznu od 20 godina zatvora… Madirazza je sazvao neformalni uži kolegij sudaca i iznio načelni sukob između mene i njega. Zbog straha ili nekih drugih okolnosti, svi kolege su stali na njegovu stranu, osim Katje Miličić. Stoga je zaključeno da nije potreban branitelj po službenoj dužnosti”, objasnio je kasnije novinarima Božidar Jovanović, bivši istražni sudac na slučajevima obitelji Zec i Pakračka Poljana.

“Svi tadašnji zamjenici tužitelja, uključujući mene, tražili su nazočnost odvjetnika pri saslušanju, što je bila i zakonska obveza. No, tadašnji predsjednik Okružnog suda u Zagrebu je smatrao da ta nazočnost nije neophodna i zbog, rečeno nam je, štednje, pa odvjetnici nisu angažirani”, posvjedočio je kasnije i Tihomir Rubeša, koji je u to vrijeme bio zaposlen u Državnom tužiteljstvu. Upravo ta proceduralna pogreška kasnije se pokazala glavnim kamenom spoticanja tijekom dokazivanja krivnje optuženim pripadnicima pričuvne postrojbe MUP-a.

Vladimir Šeks, kojeg su mnogi prozivali za odgovornost jer je tijekom 1992. godine obnašao dužnost državnog odvjetnika, za propust je optužio upravo Jovanovića i Rubešu.

“Imenovan sam 10. travnja, a sredinom travnja formalno sam preuzeo dužnosti. Svi propusti dogodili su se mnogo prije nego što sam došao na dužnost”, tvrdio je Šeks, koji je u to vrijeme bio blizak s Tomislavom Merčepom.

42 43

44 45

15/6/1992.Nakon pola godine koju su Rimac, Suljić, Hodak, Mikola i Živanović proveli u okružnom pritvoru, otpočela je glavna rasprava u sudskom procesu. Početku rasprave prisustvovala su samo dva novinara, obojica dopisnici srpskih novina, a većinu prostora sudnice ispunili su vojnici koji su za tu prigodu autobusima stigli ravno s fronte. Posebne simpatije publika je iskazala za Krešimira Krsnika, odvjetnika Snježane Živanović. Naime, Krsnik je tražio da se glavna rasprava proglasi tajnom zbog zaštite članova obitelji Vukovaraca Rimca, Mikole i Hodaka, budući da su se članovi njihovih obitelji nalazili u logorima u Srbiji. Također, napomenuo je da bi se u postupku mogli iznijeti podaci koji su važni za obranu RH. Nakon svega je zatražio i razdvajanje krivičnog postupka u odnosu na Živanović te da je se pusti na slobodu s obzirom na to da se nalazi u poodmaklom stupnju trudnoće. Posebne salve oduševljenja uslijedile su nakon što je Krsnik kao argument za izuzećem Tihomira Rubeše i Ante Nobila, zamjenika Okružnog javnog tužitelja, naveo da je “do demokratskih izbora javno tužilaštvo Hrvatske štitilo ideologiju jedne stranke” te da su “svi napori tadašnjih djelatnika tužilaštva išli nauštrb hrvatskog naroda u kome se amputiralo srbožderstvo i genocidnost hrvatskog naroda te kako je tadašnje javno tužilaštvo postupalo iz velikosrpskih interesa”.

Otpočela je glavna rasprava u sudskom

procesu u kojem se pripadnike pričuvne

postrojbe MUP-a tereti za ubojstva i

pljačku.

Sud je odbio prijedloge odvjetnika.

46 47

16/6/1992.“Ne razumijem optužnicu… Ostajem kod ranije iznesenog stava da se branim šutnjom. Ne želim odgovarati na postavljena pitanja”rekao je Munib Suljić tijekom iznošenja svoje obrane. Njegov primjer slijedili su i ostali okrivljenici.

Tijekom suđenja, petorka se cijelo vrijeme

branila šutnjom.

48 49

24/6/1992.Tijekom glavne sudske rasprave, koja je trajala dvanaest dana, proveden je dokazni postupak na kojem su prisustvovali ranije ispitani svjedoci. Božidar Kuman, susjed obitelji Zec koji je u noći ubojstva sklonio Dušana i Gordanu u svoju kuću, potvrdio je da je te noći pogledao kroz prozor i uočio muškarca u maskirnoj uniformi koji ga je upitao: “Što gledaš, gospodine?”.

Za razliku od Kumana, koji je tvrdio da nije imao saznanja da se obitelj Zec tih dana suočavala s mnogobrojnim prijetnjama, Zlatko Mesić, brat pokojne Marije potvrdio je suprotno. Za razliku od rodbine i prijatelja obitelji Zec, čija su se svjedočanstva u najvećoj mjeri podudarala s ranije danim iskazima, među pripadnicima pričuvne postrojbe MUP-a nastupila je kolektivna amnezija. Stjepan Manđeralo, u čijem terenskom vozilu je pronađena puška kojom su ubijene Aleksandra i Marija Zec, sada je sud uvjeravao u suprotno.

“Živanović mi nije dala nikakvo oružje na čuvanje, niti je ona na to imala pravo, to nije niti njezin zadatak, s oružjem su se bavili drugi pripadnici jedinice”, rekao je Manđeralo na svjedočenju. Slično je postupio i Jozo Schmuch, koji je pred sucima tvrdio da je za vrijeme njegova boravka planinarski dom bio prazan te da okrivljenika poznaje samo iz viđenja.

Za razliku od rodbine i prijatelja obitelji Zec,

čija su se svjedočanstva u najvećoj mjeri

podudarala s ranije danim iskazima, među

pripadnicima pričuvne postrojbe MUP-a

nastupila je kolektivna amnezija.

50 51

6/7/1992.

“U svoje ime, a i u ime ostalih okrivljenika pružam garanciju da ćemo se u slučaju ukidanja pritvora uredno odazivati pozivima suda… Nitko od nas ionako nema domovnicu i nemamo kamo otići zbog obiteljske situacije, tako da nema straha od našeg bijega. Nama je mjesto na fronti, a ne u pritvoru”, rekao je Nebojša Hodak na nastavku glave rasprave. Zamjenik okružnog javnog tužitelja usprotivio se takvom prijedlogu te zatražio produljenje pritvora za četvoricu vojnika s izuzetkom Snježane Živanović zbog visokog stupnja trudnoće u kojem se nalazila. Istog dana Okružni sud u Zagrebu donio je rješenje kojim je svim okrivljenicima ukinut pritvor.

Okružni sud u Zagrebu donio je

rješenje kojim je okrivljenicima

ukinut pritvor.

52 53

8/7/1992.Tijekom iznošenja završne riječi,

odvjetnici petorke tvrdili su da su

tijekom vještačenja i istrage učinjeni

brojni propusti.

Tijekom iznošenja završne riječi, odvjetnici petorke inzistirali su na uvažavanju “prilika kakve su bile na snazi u vrijeme počinjenih krivičnih djela”. U tom kontekstu posebnu pažnju posvetili su analizi načina rada policije te inzistiranju da tijekom postupka nije utvrđeno ni dokazano da su okrivljenici počinili kazneno djelo.

“U vrijeme kada je vršen očevid kraj doma na Adolfovcu, policija je već očito imala saznanja da su tamo pokopana tijela Marije i Aleksandre Zec pa se postavlja pitanje kome su tamo okrivljenici naknadno pokazali to mjesto. S obzirom na prilike u to vrijeme, smatramo da su radnici policije bili pod imperativom da pronađu krivce te da je upravo taj imperativ utjecao da oni rade na način na koji su radili, a koji očito nije zakonit”, istaknuli su odvjetnici, koji su se osvrnuli i na vještačenje vlakana pronađenih u kombiju kojim su Aleksandra i Marija Zec odvezene na Sljeme.

“Tijekom vještačenja učinjeni su propusti jer su vještačena samo vlakna koja su sastavu odgovarala onima pronađena na odjeći oštećenica. S obzirom na to da takvih vlakana ima i u cijelom nizu drugih materijala, time se ništa ne može dokazati.”

Odvjetnici petorke inzistirali su i na činjenici da tijekom suđenja nije dokazano da je u jedinici kojoj su pripadali okrivljenici postojao sustav pojedinačnog zaduživanja oružja.

54 55

9/7/1992.

U presudi se ističe i kako nitko od susjeda obitelji Zec tijekom dokaznog postupka nije potvrdio u kojoj se točno vrsti vozila petorka u noći ubojstva Mihajla Zeca dovezla u Poljaničku ulicu.

“Saslušavši svjedoke, susjede obitelji Zec, ovaj je sud utvrdio da nitko od njih nije pobliže upoznat s onim što se kritične zgode dogodilo, već svatko od njih tom prilikom uočava po neki detalj… Kuman Božidar nije u mogućnosti niti pobliže opisati, a kamoli prepoznati osobu koja mu se te večeri obratila dok je gledao kroz prozor.” Sud je naglasio i činjenicu da “nema nikakve procesne mogućnosti da se zapisnici koji su izdvojeni pravomoćnim rješenjem u kasnijem tijeku postupka ponovno koriste”.

Zagrebački Okružni sud je za

svih petero osumnjičenih donio

oslobađajuću presudu.

Unatoč priznanju ubojstva zabilježenog u spisima koji su kasnije izuzeti iz procesa, pronalaska oružja kojima su ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec, Zagrebački Okružni sud je za sve petero osumnjičenih donio oslobađajuću presudu.

“Na temelju analize provedenog dokaznog postupka, ovaj sud je utvrdio da nema ni jednog dokaza koji bi ukazivao da je Siniša Rimac ubio Mihajla Zeca, odnosno da su svi okrivljenici, ili bar netko od njih, počinili krivično djelo ubojstva Zec Marije i Zec Aleksandre. Istina, postoje određene indicije, no one niti same za sebe, niti u svojoj ukupnosti ne predstavljaju čvrstu, zatvorenu i logičnu cjelinu, koja bi isključivala i neke druge mogućnosti, već upravo suprotno te indicije kada ih se brižljivo analizira, upravo u pogledu bitnih okolnosti, pružaju cijeli niz i drugih mogućnosti”, navodi se u presudi koju je potpisao Mitko Naumovski, predsjednik sudskog vijeća.

U presudi se navodi da je u postupku neosporno utvrđeno da su Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec stradali nasilnom smrću uslijed povreda koje su zadobili projektilima ručnog vatrenog oružja.

“Ovaj sud je utvrdio da fragment košuljice zrna koje je pronađeno ispod tijela Zec Mihajla potječe od zrna koje je ispaljeno iz automata marke Hoeckler & Koch, tvornički broj S 07759, a to je automat koji je kasnije pronađen na tavanu planinarskog doma Adolfovac. Nadalje, pet čahura koje su pronađene kraj mjesta na kojem su nađena mrtva tijela Zec Marije i Zec Aleksandre ispaljene su također iz automata Hoeckler & Koch tvornički broj S 07861, a to je automat koji je nađen u kombi vozilu Manđeralo Stjepana… na platnenom remenu tog automata vidljiv je natpis pisan kemijskom olovkom velikim slovima koja su poredana jedno ispod drugog, a natpis glasi MIGOR… No ovaj sud utvrdio je da u posebnoj jedinici MUP-a u vrijeme kada su njezini pripadnici bili okrivljenici nisu vođene evidencije o individualnim zaduženjima oružja, već je samo jedinica bila zadužena određenom količinom i vrstom oružja.“

Istom presudom Munib Suljić kažnjen je kaznom zatvora u trajanju od godine dana, a Siniša Rimac od sedam mjeseci. Naime, ovim sudskim postupkom obuhvaćeno je i razbojništvo koje su počinili 4. studenog 1991. Uniformirani i naoružani, zajedno s još dvije nepoznate muške osobe, ušli su u stan Miroslava Kijačića od kojeg su zahtijevali da im preda svo oružje koje posjeduje. Oružje i streljivo u iznosu od oko 230 tisuća ondašnjih dinara zadržali su za sebe.

56 57

58 59

8/6/1993.Za razliku od DORH-a, obrana je uložila žalbu pa je presudom Vrhovnog suda Munibu Suljiću kazna zatvora od godinu dana preinačena u deset mjeseci, a Siniši Rimcu sa sedam na šest mjeseci. Optuženicima je u izrečene kazne uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to svakom za razdoblje od 13. prosinca 1991. do 6. srpnja 1992. godine. Žalba je usvojena s obzirom na činjenicu da je nakon izricanja presude Okružnog suda stupila na snagu izmjena Krivičnog zakona koji podrazumijeva blaže sankcije.

Državno odvjetništvo ne ulaže žalbu na

oslobađajuću presudu.

Iako je na oslobađajuću presudu Državno odvjetništvo imalo pravo uložiti žalbu, to nije učinjeno.

60 61

14/7/1993.Vrhovni sud donio je presudu kojom se

odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti koji

je podnio državni odvjetnik Republike

Hrvatske. Zahtjev se odnosio na rješenje

Okružnog suda kojim su izdvojeni zapisnici

o ispitivanju okrivljenika tijekom kojeg su

priznali počinjenje ubojstava.

62 63

64 65

Više od godinu nakon završetka sudskog procesa, Vrhovni sud donio je presudu kojom se kao neosnovan odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti koju je podnio državni odvjetnik Republike Hrvatske. Naime, državno je tužiteljstvo podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti tek 8. ožujka 1993., odnosno, kada je na mjesto javnog tužitelja došao Stjepan Herceg. Zahtjev se odnosio na rješenje Okružnog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1992. godine, kojim su izdvojeni zapisnici o ispitivanju okrivljenika tijekom kojeg su priznali počinjenje ubojstava. DORH je u svom zahtjevu istaknuo da je pobijenim rješenjem povrijeđen zakon jer je u vrijeme ispitivanja okrivljenika bio na snazi propis koji je obvezivao sud da osigura branitelja okrivljenika već pri prvom ispitivanju samo u slučaju ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći smrtna kazna, što u ovom procesu nije bio slučaj.

66 67

1994.¶ 22. siječnja RH i SRJ u

Ženevi potpisuju Deklaraciju

o normalizaciji odnosa i

otvaranju ureda u Beogradu i

Zagrebu.

¶ 18. ožujka potpisan je

Washingtonski sporazum

kojim je okončan hrvatsko-

bošnjački rat u BiH i kojim je

stvorena Federacija BiH.

68 69

9/4/1995.“Ali ja za obitelj Zec nisam čuo u životu, vjerujete li vi u to. Ja čuo nisam u životu za njih, to je Trusić Zvonko naredio. Dakle, a po čijoj direktivi? Po Šeparovićevoj i Vekićevoj”, rekao je Tomislav Merčep u razgovoru Franji Tuđmanu, čiji je transkript početkom 2000. godine objavljen u tjedniku Nacional. Merčep je odgovornost prebacio na svog tadašnjeg suborca, sugerirajući da je i Trusić samo slijedio upute tadašnjih ministara. Nacional je iste godine objavio i razgovor sa Stjepanom Mesićem u kojem je tvrdio da je početkom 1992. godine, ponukan činjenicom da je djevojačko prezime Marije Zec bilo Mesić, o cijelom slučaju razgovarao s Franjom Tuđmanom.

“Tuđman mi je tada odgovorio: ‘Pusti, pusti, možda će mi ti dečki još trebati’.“

Tjednik Nacional objavio je transkript

razgovora između predsjednika Franje

Tuđmana i Tomislava Merčepa tijekom

kojeg je zapovjednik postrojbe

pričuvnog sastava MUP-a tvrdio da je

ubojstvo obitelji Zec naredio njegov

suradnik Zvonimir Trusić.

70 71

30/5/1995.

Tri i pol godine nakon oslobađajuće presude, Siniša

Rimac, ubojica Mihajla Zeca, koji je u međuvremenu promoviran u

pripadnika osiguranja ministra obrane Gojka Šuška, nagrađen je odlikovanjem reda Nikole Šubića

Zrinskog. Priznanje “za junački čin u ratu” dodijelo mu je predsjednik

Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman koji je dobitnicima

odlikovanja na prigodnoj proslavi poručio:

Siniša Rimac, ubojica Mihajla Zeca,

nagrađen je odlikovanjem reda Nikole

Šubića Zrinskog.

Godinu dana kasnije, Rimac je postao bogatiji za još jedan orden – Red hrvatskog križa.

“Odličja koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obvezuju da nastavite onako kako ste to i do sada činili, zasluživši ta odličja i promaknuća, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar u ime domovine odijelio… Želim vam mnogo uspjeha u daljnjem radu u interesu naše oružane sile, nacionalne sigurnosti, u interesu naše hrvatske domovine”.

72 73

1996.¶ 6. listopada Hrvatska je nakon prihvaćanja 21

uvjeta postala članicom Vijeća Europe.

¶ 20. studenog Vijeće za telekomunikacije

donijelo je odluku da koncesiju Radija 101 ustupi

tek osnovanoj tvrtki Globus 101, u vlasništvu

Europapress holdinga. Takva odluka naišla je

na masovno nezadovoljstvo građana koje je

kulminiralo sljedećeg dana na zagrebačkom Trgu

bana Jelačića.

74 75

1/9/1997.Tjednik Feral Tribune objavio je

razgovor s Mirom Bajramovićem,

pripadnikom Merčepove postrojbe,

u kojem je opisao ubojstva koja

je zajedno s kolegama počinio

na području Gospića i Pakračke

Poljane. Županijskom državnom

odvjetništvu njegovo priznanje je bilo

motiv da podigne optužnicu protiv

osumnjičenih. Među njima su bili

Suljić, Rimac, Hodak i Mikola.

76 77

“Palite zatvorenika – plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to… Najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo!”

Bajramović se u razgovoru dotakao i ubojstva obitelji Zec. “Za mene je samo jedno nepojmljivo – zašto od obitelji Zec čine karizmatične osobe? Jako se dobro zna da je Mihajlo Zec radio za protivničku stranu, za Srbe, premda je bio hadezeovac i premda je pokušavao pomoći Hrvatskoj vojsci. Činjenično stanje je takvo da smo mi čuvajući punktove u selu Dobrovcu kod Lipika saznali da se Milorad Zec, Mihajlov brat, svake noći iz Subotske vraća doma spavati. I mi smo ga jedne večeri sačekali u njegovoj kući u Dobrovcu. Možemo razgovarati na koji smo način mi vršili operativnu obradu osobe, ali tu nema tajni

– tu se batinalo, maltretiralo, iznuđivalo se priznanje na bilo koji način. Tada je on nama priznao za svoga brata Mihajla, što i za koga on radi. Kad sam došao u Zagreb, dao sam zapovijed da se privede Mihajlo Zec, a ja sam tu zapovijed dobio od Tomislava Merčepa. Nama je Mihajlo Zec više vrijedio živ nego mrtav. Ali onda se grupi koja je trebala privesti Zeca samoinicijativno, ne po zapovijedi, priključio Munib Suljić, koji je te večeri bio nadrogiran i pijan. Ja sam Siniši Rimcu rekao da samo u slučaju otpora

Riječi su to bivšeg pripadnika Merčepove postrojbe kojima je otpočeo svoju ispovijest objavljenju u tjedniku Feral Tribune. Bajramović je do najsitnijih detalja ispričao stravične zločine koje je njegova postrojba počinila na području Gospića i Pakračke Poljane.

privođenju likvidira Mihajla… Neki dan je u Nacionalu izišao Suljićev demanti da on to ubojstvo nikad nije priznao. Točno je da je Suljić po uhićenju sve ispričao, sve priznao, te je s djelatnicima Policijske uprave iz Đorđićeve otišao na Sljeme i pokazao grobove. I tad je priznao da je on učinio likvidaciju. Najžalosnije je što je on prijetio Nebojši Hodaku-Ćeni, Igoru Mikoli, Siniši Rimcu i maloj Snježani Živanović iz Gospića te natjerao Mikolu da ispali dvadeset metaka u malu Aleksandru i gospođu Zec. Da bi on, kao, bio siguran. I natjerao ih je da zakopavaju leševe. Samo su zbog toga oni umiješani u tu aferu. Jer Rimac je u istrazi javno priznao: ‘Ja sam ubio Mihajla Zeca, a u drugo me ne miješajte.’ To je istina”.

Iako je Bajramović kasnije tvrdio da su ovaj iskaz od njega iznudile tajne službe, Županijskom državnom odvjetništvu njegovo priznanje je bio motiv da podigne optužnicu protiv osumnjičenih u slučaju Pakračke poljane. Među njima su bili Suljić, Rimac, Hodak i Mikola.Nakon objavljenog članka, u redakciju Feral Tribunea stizali su telefonski pozivi s jednom porukom: “Ubit ćemo vas i vašu djecu!”.

“Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s

tom činjenicom navečer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam

rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo

radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže

ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu.”

78 79

1998.¶ 15. siječnja završetkom mandat UNTAES-a

Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem

u potpunosti su vraćeni u hrvatski ustavni

poredak

¶ Zbog pritiska međunarodne zajednice,

predsjednik Tuđman je ublažio svoj stav

prema NDH-a, pa je na Četvrtom saboru

HDZ-a, održanom u veljači, osudio ustaške

vlasti, istodobno odbijajući priznati da je NDH

bila fašistička.

80 81

31/5/1999.

Istražne radnje koje su rezultirale mršavom optužnicom dodatno je poljuljala još jedna epizoda amnezije među svjedocima. Uz točke optužnice koje su se bavile “protupravnim lišavanjem slobode” i “protupravnim stjecanjem imovinske koristi”,  jedino ubojstvo koje se merčepovcima stavljalo na teret bila je likvidacija Aleksandra Saše Antića, također pripadnika njihove postrojbe. Budući da su svjedoci ubojstva, odnosno dvojica zarobljenika koji su, kako su tvrdili tijekom istrage, kopali jamu za tijelo, najednom tijekom svjedočenja pred Županijskim sudom u Zagrebu zanijemili, te da je sud Miru Bajramovića diskvalificirao kao neuravnoteženu osobu, osumnjičeni su nepravomoćnom presudom oslobođeni. Suljić je na izlasku iz sudnice pljunuo novinara koje je pratio slučaj i izjavio:

“Od danas će u lisicama biti novinari, a ne ja”.

Svi osumnjičeni su oslobođeni

nepravomoćnom presudom. Sljedeće

godine suđenje je krenulo iznova.

Suljić je u međuvremenu i ostvario svoje prijetnje. Zbog prijetnji, ali i fizičkih napada na ulici, dio novinara koji su izvještavali o slučaju ubojstva obitelji Zec i Pakračkoj Poljani, dobio je policijsku zaštitu. Merčepovcima je 2001. planove pomrsio Vrhovni sud koji je ukinuo oslobađajuće presude za ubojstvo Antića i nezakonito uhićenje trojice Zagrepčana srpske nacionalnosti. Sljedeće godine suđenje je krenulo iznova.

82 83

2000.¶ 3. siječnja na parlamentarnim izborima

pobjedu je odnijela koalicija SDP-HSLS i

četiriju manjih stranaka.

¶ 7. veljače u drugom krugu izbora Stjepan

Mesić izabran je za novog predsjednika

Republike Hrvatske.

84 85

2001.¶ 11. veljače na splitskoj rivi održan je

nacionalistički miting ‘Svi smo mi

Mirko Norac’, na kojem su generali i

opozicija prizivali vojni udar.

¶ 20. srpnja održana je izvanredna

sjednica Vlade na kojoj se raspravljalo

o haaškim optužnicama protiv

hrvatskih generala. Iste je večeri Ante

Gotovina pobjegao iz zemlje.

86

2002.¶ 23. travnja Tonino Picula, ministar vanjskih poslova,

u Beogradu se sastao s Vojislavom Koštunicom,

predsjednikom SRJ. Bio je to prvi hrvatski službeni

posjet Srbiji nakon završetka rata.

¶ 5. srpnja premijer Ivica Račan podnio je ostavku

zbog nesuglasica s glavnim koalicijskim partnerom,

čelnikom HSLS-a Draženom Budišom.

Predsjednik Stjepan Mesić dao je Račanu mandat za

sastavljanje nove vlade.

88 89

31/10/2003.

Budući da je koalicijska Vlada pod vodstvom Ivice Račana odbila izvansudsku nagodbu s preživjelim članovima obitelji Zec, odvjetnik Anto Nobilo je u ime Dušana i Gordane Zec te njihove bake Bose, s kojom djeca žive od 1992. godine u Banjoj Luci, podigao tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske. Tužba je podignuta zbog činjenice da je

Odvjetnik Anto Nobilo u ime Dušana i Gordane Zec

te njihove bake Bose, podigao je tužbu za naknadu

štete protiv Republike Hrvatske.

Preživjeli članovi obitelji Zec, koji su sve do 2002. godine, kada je Gordani odobreno pravo na obiteljsku mirovinu, mjesečno živjeli od 90 konvertibilnih maraka mirovine Bose Zec, potražuju naknadu štete u iznosu od 2,16 milijuna kuna.

“nedvojbeno da su štetni događaj uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata”.

90 91

16/4/2004.“Zasad nisu ispunjene sve pretpostavke za nagodbu jer u slučaju ubojstva troje članova obitelji Zec postoje neke sporne činjenice koje, prema našem mišljenju, treba sudski razjasniti i utvrditi”, izvijestio je Jadranko Jug, zamjenik glavnog državnog odvjetnika, nakon što je odvjetnički tim obitelji Zec još jednom ponudio nagodbu Vladi i DORH-u.U identičnom prijedlogu kakav je odaslan i Račanovoj vladi, Nobilo je premijeru Ivi Sanaderu i glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću predložio da Republika

DORH je odbio nagodbu s obitelji Zec s

obrazloženjem da nije jasno jesu li članove

obitelji Zec “ubili pripadnici rezervnog

sastava MUP-a u obavljanju službe ili u svezi

sa službom ili su pak, zločin počinili izvan

službe kao civili”.

Hrvatska njegovim klijentima isplati 1,08 milijuna kuna odštete. Jug je objasnio kako prema mišljenju DORH-a nisu ispunjene sve pretpostavke za nagodbu te da nije jasan motiv ubojstva kao ni jesu li članove obitelji Zec “ubili pripadnici rezervnog sastava MUP-a u obavljanju službe ili u svezi sa službom ili su pak, zločin počini izvan službe kao civili”.

92 93

20/4/2004.

Na zagrebačkom Općinskog sudu započela je glavna rasprava kojoj nisu prisustvovali Dušan, Gordana i Bosa Zec. Iako se predstavnik DORH-a usprotivio zahtjevu odvjetnika obitelji Zec da se izvrši uvid u zapisnik iz istrage u kojem su osumnjičeni priznali ubojstvo, sud je odbacio navode Državnog odvjetništva tvrdeći da u građanskim parnicama, za razliku od kaznenih, nema nevaljalih dokaza. Maro Mihočević, jedan od odvjetnika obitelji Zec, nakon suđenja je novinarima komentirao nastojanje tužilaštva da ospori uzročno- posljedičnu vezu između obavljanja vojne

Na zagrebačkom Općinskog sudu započela je

glavna rasprava u procesu kojim su preživjeli

članovi obitelji Zec potraživali naknadu za

pretrpljenu štetu.

ili redarstvene službe i nastupa štetne posljedice.

“Petorka je bila obučena u odore MUP-a, do doma obitelji Zec došli su u vozilu MUP-a, nosili oružje zaduženo kod MUP-a, a Marija i Aleksandra su bile odvedene u objekt koji je koristio MUP”, rekao je Mihočević te dodao da DORH nije pristao na nagodbu samo zato što država želi štedjeti novac, pa makar i na tragediji. “Osim naknade zbog izgubljenog uzdržavanja i duševnih boli zbog ubojstva majke, oca i sestre, Gordana i Dušan Zec od države očekuju da im kaže oprosti”, poručio je odvjetnik.

94 95

21/4/2004.

Uskoro je isto objašnjenje pred saborskim zastupnicima iznio i premijer Sanader:

“Suosjećamo s obitelji Zec, ali to nam ne daje za pravo da utječemo na odluku državnog odvjetnika koji je obrazložio da je država odgovorna samo ako je nedjelo počinjeno u njezinoj službi. Prvo treba utvrditi jesu li za to ubojstvo osumnjičeni policajci to počinili po nalogu i u službi države”, rekao je Sanader i dodao kako “taj slučaj treba riješiti, ali ne na štetu države”.IDS-ov zastupnik Damir Kajin odgovorio mu je kako je jasno da se država boji poplava odštetnih zahtjeva zbog slučajeva Gospića, Pakračke Poljane ili Lore, ali da bi se ona

Saborski zastupnici pozvali su Vladu da

plati odštetu s obzirom na činjenicu da su

ubojice puštene na slobodu zbog kardinalne

pogreške tadašnjeg državnog odvjetnika

Vladimira Šeksa.

usprkos svemu trebala izdignuti iznad toga.U raspravu se uključio i SDP-ov Mato Gavran koji je također pozvao Vladu da plati odštetu s obzirom na činjenicu da su ubojice puštene na slobodu zbog kardinalne pogreške tadašnjeg državnog odvjetnika. Isprovocirani Vladimir Šeks, na kojeg se odnosio ovaj komentar, još jednom je ponovio da on tada nije bio na toj funkciji. Naime, prema njegovom tumačenju, glavnim državnim odvjetnikom postao je tek u travnju 1992. godine. No, tijekom sljedeća četiri mjeseca, koliko je ostao na toj funkciji, Okružni sud donio je presudu kojom su ubojice puštene na slobodu.

96 97

29/4/2004.Na zatvorenom dijelu sjednice, Vlada RH je najednom donijela odluku o isplati jednokratne novčane pomoći članovima obitelji Zec u iznosu od 1.500.000 kuna.

“Sredstva se dodjeljuju kao pomoć za podmirenje dosadašnjih troškova života budući da su kao maloljetna djeca ostala bez hranitelja i ikakvih izvora sredstava za život. Novčana pomoć Vlade namijenjena je i za stvaranje preduvjeta za njihov samostalan život”, navodi se u priopćenju Vlade. Kako je uskoro izvijestio odvjetnik Anto Nobilo, preživjeli članovi obitelji Zec apsolutno su zadovoljni ovom odlukom zbog čega je već idućeg dana u njihovo ime povukao tužbu protiv države.

Vlada RH je donijela odluku o isplati

jednokratne novčane pomoći članovima

obitelji Zec u iznosu od 1.500.000 kuna.

Predviđanja pojedinih stručnjaka da je Vlada odlukom o isplati jednokratne novčane pomoći neposredno priznala da bi taj spor vjerojatno izgubila pred sudom, što bi kreiralo sudski presedan na kojem bi se stvorila sudska praksa u procesima kojima obitelji žrtava nastoje dobiti obeštećenje, uskoro se pokazao točnim. Naime, civilne žrtve rata, a posebice članovi obitelji usmrćenih, od Republike Hrvatske još uvijek nisu dobili nikakvo priznanje. Budući da se tijekom spora za naknadu nematerijalne štete smrt žrtve mora utvrditi sudskom presudom, obitelji žrtava koje odluče pokrenuti tužbu protiv države na kraju se još i kažnjavaju plaćanjem parničnih troškova koji u nekim slučajevima premašuju iznos od 100.000 kuna.

98 99

30/4/2004.

Odluku o isplati jednokratne novčane pomoći Vlada je odlučila osobno uručiti Dušanu i Gordani Zec. Iako je baka Bosa bila protiv, Dušan i Gordana stigli su u Zagreb prvi put nakon gotovo 13 godina od ubojstva njihove majke, oca i sestre. Na prijem kod Jadranke Kosor, potpredsjednice Vlade RH zadužene za društvene djelatnosti i ljudska prava, doputovali su u pratnji zaštitara. Polusatni susret održan je iza zatvorenih vrata, a glasnogovornik Vlade Vlatko Maček zamolio je novinare da nakon sastanka Dušanu i Gordani ne postavljaju pitanja “kako ne bi traumatizirali djecu”.

“Mislim da će taj novac poslužiti za stvaranje preduvjeta za njihov samostalan život u budućnosti… Izrazila sam im duboko suosjećanje zbog njihove obiteljske tragedije i poželjela im puno sreće i zdravlja u životu. Puno smo razgovarali o njihovoj budućnosti i tome što dolazi, čime se bave, o čemu razmišljaju i maštaju. Bio je to vrlo zgodan susret i razgovor, dogovorili smo se da ćemo se susresti opet”, izjavila je Kosor.

Odluku o isplati jednokratne novčane pomoći

Dušanu i Gordani Zec osobno je uručila

Jadranka Kosor, tadašnja potpredsjednica

Vlade.

“U Zagreb ćemo navraćati, ali u njemu nećemo nikada živjeti. Previše se toga ovdje dogodilo, Na Trešnjevku nismo željeli otići. Nismo imali snage suočiti se sa tom kućom, tom ulicom”, rekao je Dušan prije povratka u Banju Luku, tijekom kojeg su vozilo u kojem su se nalazili Gordana i on ponovo osiguravali zaštitari.Dušan Zec se tom prilikom osim svom

odvjetniku i svim medijima koji su pratili slučaj, zahvalio i Vladi, premijeru i potpredsjednici na “ovom našem malom dogovoru”.

“Zagreb danas nije onaj isti grad iz kojeg smo otišli 1991. Ipak, i meni i Gogi kroz glavu je proletjelo tisuću osjećaja, od straha i nelagode do zadovoljstva konačnim rješenjem našeg problema… Za nas ovo nije isti HDZ koji je bio na vlasti kada je dogodilo to što se dogodilo. Ovo je nešto drugo. SDP nas je hladno odbio, a ova Vlada, iako iz istog miljea iz kojeg su ubojice naše sestre i roditelja, pokazala je suosjećanje i, što je najvažnije, smogla snage reći oprostite… Ubojice i nalogodavci, oni su krivci. I tadašnji predsjednik Tuđman. Znao je tko su krivci, ali razmišljao je ‘još će mi trebati’ i oprostio im”, rekao je Dušan Zec prilikom obraćanja novinarima i dodao da ga je posebno zaboljela smrt Aleksandre.

100 101

15/9/2005.

Dan prije objavljivanja presude u iznova pokrenutom slučaju povodom ubojstva u Pakračkoj Poljani došlo je do djelomičnih izmjena optužnice, pa se Muniba Suljića, Sinišu Rimca i Igora Mikolu umjesto za ubojstvo Aleksandra Antića, čiji tijelo nikada nije pronađeno, teretilo za ubojstvo nepoznate osobe. Osumnjičeni su baš i kao tijekom suđenja za ubojstva članova obitelji Zec i ovaj put tvrdili da nisu krivi. No, pravosuđe im je još jednom išlo na ruku pa su se branili sa slobode. Naposljetku ih je Županijski sud proglasio krivima. Suljić je osuđen na deset, Rimac na osam, a Mikola na pet godina zatvora. Obrazlažući svoju odluku, sutkinja Rajka Tomerlin Almer je ustvrdila da su osuđenici sudjelovali u stvaranju ilegalnog nekontroliranog logora u kojemu se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma. “Tu se ne radi o ratnim zločinima, već zločinima u ratnim uvjetima”, ustvrdila je sutkinja. Obrana je pak smatrala da njihovim branjenicima ništa nije dokazano i tvrdi kako su visoke zatvorske kazne dosuđene “pravim ratnicima i junacima”.

Zbog zločina u Pakračkoj Poljani, Županijski

sud osudio je Suljića na deset, Rimca na

osam, a Mikolu na pet godina zatvora.

Budući da su Suljić i Mikola bili u bijegu,

priveden je samo Rimac.

Budući da su Suljić i Mikola bili u bijegu, priveden je samo Rimac. “Jedna osoba sa suda mi je dan prije presude doslovce rekla: ‘Bježite što dalje nakon rasprave jer će presuda biti užasna po vas, Mikolu i Rimca’… Zvao sam ih obojicu da bježimo, a poslušao me samo Mikola. Rimac mi je rekao da je umoran od svega i da vjeruje pravnoj državi. Eto mu sada naše pravne države!”, rekao je Suljić u intervjuu kojeg je na tajnoj lokaciji dao novinaru Slobodne Dalmacije.

Tomislav Merčep je nakon presude sazvao konferenciju za novinare. Uz tvrdnje kako je riječ o sramoti te da je presuda politička, Merčep je rekao i da “ti dečki ne smiju plaćati cijenu ulaska Hrvatske u EU”.

102

2006.¶ 11. ožujka u pritvorskoj jedinici UN-a u

Scheveningenu umro Slobodan Milošević.

¶ Na kraju godine Hrvatska je u pregovorima o

pristupanju Europskoj uniji imala pet otvorenih

poglavlja, od kojih su dva privremeno zatvorena

(Znanost i istraživanje i Obrazovanje i kultura).

104 105

2007.¶ Nakon održanih parlamentarnih izbora

25. studenog, Ivo Sanader objavio je pobjedu

HDZ-a. Na vlast je došla koalicija sastavljena

od HDZ-a, HSS-a, HSLS-a i SDSS-a.

106 107

2008.¶ 11. ožujka pred Međunarodnim sudom u

Haagu započelo je suđenje generalima Anti

Gotovinu, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.

Optuženi su tvrdili da nisi krivi za počinjenje

ratnih zločina koji su im se stavili na teret.

108 109

2009.¶ 7. travnja Hrvatska je postala članica

NATO saveza.

¶ 1. srpnja premijer Ivo Sanader podnio

je ostavku. Novom predsjednicom

vlade imenovana je Jadranka Kosor.

110 111

6/1/2010.“Molbu sam pisao sam, iz razloga da pokažem sebe, svoj život i događaje od neposrednog utjecaja koji su formirali mene kao osobu o kojoj ćete odlučivati... stoga je uvažite i vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece”, stoji na kraju molbe za pomilovanje, koju je Siniša Rimac nakon sedam godina provedenih u zatvoru uputio na adresu predsjednika Stjepana Mesića. Iako je ovaj čin izazvao oštre reakcije u javnosti, predsjednička Komisija za pomilovanja na kraju je Rimca pomilovala godinu dana prije isteka zatvorske kazne.

“Čin pomilovanja ni na koji način nije povezan s presudom, nego samo uzima u obzir okolnosti koje su nastale nakon izricanja pravomoćne presude. Pomilovanjem se ni na koji način ne želi umanjiti težina zločina ili visina presude”, stajalo je u priopćenju s Pantovčaka. Kako je objašnjeno, kazna mu je smanjena jer se na izdržavanju kazne dobro vladao i jer je u vrijeme počinjenja zločina imao samo 18 godina.

Odlukom predsjednika Stjepana

Mesića, Siniša Rimac pomilovan je

godinu dana prije isteka zatvorske

kazne.

112 113

2011.¶ 4. prosinca održani su parlamentarni

izbori na kojima je pobijedila

Kukuriku koalicija, sastavljena od

SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a. Novi

premijer postao je SDP-ov Zoran

Milanović.

114 115

Svoju upletenost u ubojstvo obitelji Zec zanijekao je i Nebojša Hodak.

“Nemam nikakve veze s ubojstvom obitelji Zec niti sam ikada bio na Adolfovcu. Ne znam zašto u zapisniku stoji da sam ja pokazao mjesto na kojem su zakopana tijela ubijenih članova obitelji. Mene su uhitili kod zagrebačkog hotela ‘Panorama’ kad sam došao u posjet kumu. Ni u Pakračkoj Poljani nikada nisam bio”, rekao je Hodak, koji je na izlasku iz sudnice Merčepu poručio:

“Heroju moj, drži se”.

Hodak je godinu dana prije svjedočenja u postupku koji se vodi protiv tzv. vukovarskog Napoleona također boravio u prostorijama zagrebačkog Županijskog suda. No ovoga puta zbog posjedovanja heroina kojeg je trebao preprodati. Tom prilikom osuđen je na tri godine zatvora.

10/2/2012.Županijsko državno odvjetništvo podignulo

je optužnicu protiv Tomislava Merčepa.

Na teret mu se, među ostalim, stavlja

odgovornost za ubojstvo članova obitelji

Zec.

U postupku koji se još uvijek vodi protiv Tomislava Merčepa neće svjedočiti Munib Suljić i Igor Mikola.Osim zbog umiješanosti u počinjene ratne zločine, Mikola je u više navrata boravio u zeničkom i remetinečkom zatvoru zbog reketarenja i iznuda unutar mafijaških krugova. Od 14. rujna 2005. godine, odnosno izricanja presude za zločine u Pakračkoj Poljani, pa do danas, Mikola je još uvijek u bijegu. Prema navodima medija, ovaj četrdesetdvogodišnjak trenutno se nalazi u Kolumbiji.

Munjib Suljić, prema vlastitom priznanju ubojica Aleksandre Zec, 25. kolovoza 2006. godine preminuo je od karcinoma bronha. Nakon što je nekoliko mjeseci proveo u bijegu, Suljić je uhićen u Haagu odakle je prebačen u zagrebačku zatvorsku bolnicu u kojoj je proveo svoje posljednje dane.

Nakon šestomjesečne istrage, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu naposljetku je podignulo optužnicu i protiv Tomislava Merčepa zbog ratnih zločina nad civilima koje je njegova postrojba počinila u drugoj polovici 1991. godine na području Zagreba, Pakraca i Kutine. Merčepa se tereti po zapovjednoj odgovornosti, odnosno da nije spriječio da postrojba pod njegovim zapovjedništvom odvodi, muči i ubija civile te da je nekim od navedenih zlodjela i sam prisustvovao. Na teret mu se stavlja odgovornost za odvođenje sedam osoba koje su zatim premlaćivane, mučene i opljačkane, ali i za ubojstvo i nestanak 25 nepoznatih osoba te 21 identificirane. Među potonjima je i zagrebačka obitelj Zec. Tijekom suđenja, koje je još uvijek u tijeku na zagrebačkom Županijskom sudu, u ulozi svjedoka su se pojavili Siniša Rimac, Snježana Živanović i Nebojša Hodak.

Rimac je tijekom svjedočenja na većinu postavljenih pitanja odgovarao s “ne sjećam se”. “Znam da je Mihajlo Zec ubijen, ali ništa više ne znam o tom slučaju. Ja sam bio procesuiran zbog njega, ali sam pravomoćno oslobođen”, rekao je Rimac, koji je nakon izlaska iz zatvora treći put postao otac.

Da o ubojstvu obitelji Zec ama baš ništa ne zna, pred sudom je tvrdila i Živanović. Svjedokinja je potvrdila da je 1991. bila smještena u domu Adolfovac s još 20-ak osoba i dodala da joj je to bilo najdosadnije razdoblje u životu jer ništa nije radila. Upitana je li tamo netko pucao, rekla je sucu da ne razumije zašto je to pita.

“Ne želim govoriti o ubojstvu obitelji Zec. Zbog toga se vodio sudski postupak u kojem sam oslobođena. Osim toga, i ne znam jesu li ubojstvo počinili pripadnici Merčepove postrojbe”, rekla je Živanović, razvedena samohrana majka dvoje djece koja se u međuvremenu našla na sudu još dva puta. Prvi put nakon što joj bivši muž Igor Mikola nije plaćao alimentaciju, a drugi 2007. godine kada je uhićena zbog pokušaja krađe cigareta iz kamiona u Donjoj Kupčini kraj Jastrebarskog.

116 117

2013.¶ 14. travnja održani su prvi izbori za

Europski parlament na kojima su

hrvatski birači izabrali 12 zastupnika.

¶ Nakon osam godina pregovora,

Hrvatska je 1. srpnja službeno postala

28. članica Europske unije.

118 119

15/4/2014.Dvadeset tri godine nakon njezinog ubojstva, u riječkom kazalištu HKD premijerno je izvedena predstava ‘Aleksandra Zec’, autorsko djelo redatelja Olivera Frljića. U njoj je pokušao pokazati ono što se u službenim historiografskim narativima ne može naći, ono o čemu djeca ne uče u školama i za što još uvijek ne postoje spomenička obilježja i mjesta posebnog pijeteta

– kako se stvaranje nacionalne države reflektiralo na živote (dok su još trajali) onih njezinih građana koji su bili ostavljeni na milost i nemilost kolektivne nacionalne histerije. U toj predstavi ime Aleksandre Zec stoji za svako dijete, u bilo kojem dijelu svijeta, koje je ubijeno u ime bilo kakvog državnog projekta. Dvadesettrogodišnja kazališna šutnja o ovom slučaju govori najglasnije što i kako hrvatsko glumište misli o njemu. z

Premijera predstave ‘Aleksandra Zec’,

autorskog djela redatelja Olivera Frljića u

HKD Teatru, Rijeka.

120 121

HKD Teatar Međunarodni festival malih scenaRijeka • Strossmayerova 1

Aleksandra Zecautorski projekt  Olivera Frljića

HKD Teatar je udruga kazališnih profesionalaca, koju su 1993. pokrenuli dramski glumac Nenad Šegvić i redatelj Lary Zappia u želji da u se u Rijeci zaigra jedan drugačiji dramski repertoar: klasici XX. st., koji još nisu igrani na hrvatskome jeziku u Rijeci te aktualne dramske uspješnice sa svjetskih kazališnih scena.

Malobrojna skupina započela je radom na pozornici Hrvatskog kulturnog doma i, s izuzetkom dviju predstava (‘U očekivanju Godota’, 1995. i ‘Sekretarice’, 1996.g., koje su zbog rekonstrukcije pozornice Doma izvedene u dvorani Filodrammaticae), do danas djeluje na istoj sceni u Strossmayerovoj 1, gdje ima i sjedište. Od 2014. registrirana je kao umjetnička organizacija.

Rastom organizacije Hrvatskog festivala malih scena u Rijeci te promjenom imena u Međunarodni festival malih scena, udruga stavlja u ime i riječ festival te službeni naziv umjetničke organizacije postaje HKD Teatar Međunarodni festival malih scena Rijeka.

Od 15. listopada 1993. i uspjeha premijere predstave ‘Tko se boji Virginije Woolf’? do danas HKD Teatar je izveo još 23 što premijere, što praizvedbe, od toga dvije u koprodukciji s Hrvatskom dramom HNK Ivana pl. Zajca, ostalo samostalno.

Sve je to rezultiralo s ukupno 200 izvedbi ne samo u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, već i na festivalima u Crnoj Gori, Sloveniji, Bosni, Rusiji i Gruziji.

Redatelj Oliver Frljić Dramaturg Marin Blažević

Izvode Ivana Roščić Jelena Lopatić Tanja Smoje Igor Kovač Nikola Nedić Jurica Marčec i djevojčice Jana Mileusnić Lucija Filičić Nina Batinić Morana Mladić, članice dramskog studija ZiM (Zajc i Malik) iz Rijeke

Scenografkinja Ljerka Hribar Kostimografkinja Sandra Dekanić

Design svjetla Dalibor Fugošić Voditelj tona Aleksandar Jovanović

Asistentica redatelja Denis Kirinčić Inspicijentica Renata Fugošić

Premijera 15/4/2014. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku Umjetnički voditelj HKD MFMS Nenad Šegvić

Predstavu su podržali Grad Rijeka, Odjel za kulturu Primorsko-goranska županija Srpsko narodno vijeće [VladaRH•Savjetzanacionalnemanjine] Ministarstvo kulture RH

122 123

Oliver Frljić diplomirao je filozofiju i religijsku kulturu, te kazališnu režiju i radiofoniju. Već tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti profesionalno režira, a nakon studija počinje njegova regionalna i međunarodna afirmacija. Produkcije su mu predstavljene na najznačajnijim domaćim (Splitsko ljeto, Gavelline večeri, Dubrovačke ljetne igre, Marulićevi dani, Festival malih scena, Rječke ljetne noći, Tjedan suvremenog plesa, Zlatni lav, Osječko ljeto kulture...), regionalnim (Borštnikova srečanja, Bitef, Sterijino pozorje, MESS, Kotor-art, MOT, Ex Ponto, Tedan slovenske drame, Desire Festiva...) i međunarodnim festivalima (Wiener Festwochen Beč, Kunstenfestivaldesarts Bruxelles, Dialog Festival Wroclaw, Lessingtage Hamburg, Neue Stücke aus Europa Wiesbaden, Festival Divadelná Nitra...).

Frljić je do sada radio u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj i Belgiji. Produkcije su mu predstavljene na festivalima i u kazališnim kućama u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji, a predstava

‘Mrzim istinu’ pozvana je na sljedeće izdanje The Sydney Festivala.

Njegov ‘Preklet naj bo izdajalec svoje domovine’ iz Slovenskog mladinskog gledališča predstava je s najvećim brojem međunarodnih gostovanja u povijesti tog kazališta. ‘Mrzim istinu’, koju je realizirao u Teatru &TD, najuspješnija je predstava tog kazališta po broju gostovanja i osvojenih nagrada (među njima i nagrade Hrvatskog glumišta za najbolju predstavu). ‘Otac na službenom putu’, koju je režirao u Ateljeu 212, najnagrađivanija je predstava tog teatra (dobitnica, između ostalih nagrada, i Srebrenog lovorovog vijenca za najbolju predstavu na sarajevskom MESS-u.).

Uz rad u institucijama, Frljić je surađivao i s većinom skupina sa zagrebačke nezavisne scene (Montažstroj, BADco, OOUR, Sodaberg...).

Uz režiju, Frljić je bio i član uređivačkog odbora časopisa za izvedbene umjetnosti

‘Frakcija’, te predsjednik Centra za dramsku umjetnost. Također je radio i kao vanjski suradnik emisije ‘Kazalištarije’ Trećeg programa Hrvatskog radija. Objavljivao je u novosadskoj ‘Sceni’, ‘Hrvatkom glumištu’,

‘Kazalištu’..

2012. bio je član žirija Nagrade za dramsko djelo ‘Marin Držić’.

Nagrada za najbolju režiju (Međunarodni festival komornog teatra Zlatni lav) za režiju predstave ‘Turbo-folk’ (2008.)

Nagrada ‘Anđelko Štimac’ (Međunarodni festival malih scena) za režiju predstava

‘Turbo-folk’ i ‘Bahke’. (2009.) Nagrada za najbolju režiju (10. Festival

bosanskohercegovačke drame, Zenica) za režiju predstave ‘Kukavičluk’ (2011.)

Sterijina nagrada (Sterijino pozorje, Novi Sad) za režiju predstave ‘Kukavičluk’ (2011.)

Zlatni lovorov vijenac (MESS, Sarajevo) za režiju predstave ‘Otac na službenom putu’ (2011.)

Nagrada za najbolju režiju (Susreti profesionalnih pozorišta, Brčko) za režiju predstave ‘Pismo iz 1920.’ (2011.)

Nagrada za najbolju režiju (11. Festival bosanskohercegovačke drame, Zenica) za režiju predstave ‘Mrzim istinu’ (2012.)

Nagrada za najbolji tekst izvedbe (15. Teatar Fest Petar Kočić, Banja Luka) za tekst predstave ‘Mrzim istinu’ (2012.)

Nagrada ‘Biljana Kovačević-Vučo’ za zaštitu i unaprjeđenje ljudskih prava, Beograd (2012.)

Orlando (Dubrovačke ljetne igre) za režiju predstave ‘Dantonova smrt’ (2012.)

nagrada Fonda ‘Borislav Mihajlović Mihiz’, Srbija, za dramatičarska i dramaturška dostignuća u projektima ‘Proklet bio izdajica svoje domovine’, ‘Kukavičluk’,

‘Zoran Đinđić’ i ‘Mrzim istinu’ (2012.) Grand Prix Bitefa za predstavu ‘Zoran

Đinđić’ (2013.)

Nagrade

126 127

1991.¶ Srđan Španović: ‘Zeca ubili Merčepovi ljudi?!’,

Slobodni tjednik br. 92, Zagreb 23/12/1991.¶ Većeslav Kocijan: ‘Ubijena žena koja je previše

znala!’, Slobodni tjednik br. 95., Zagreb 15/01/1992.

1992.¶ Robert Naprta: Intervju s Tomislavom

Merčepom, Globus, Zagreb 3/01/1992.¶ Jasna Babić: ‘Nema dokaza za eskadrone

smrti’, Globus, Zagreb 11/09/1992.

1994.¶ ‘Suljić je djevojčicu postavio uz rub grabe,

uzeo Hekler i pucao joj u glavu’, dijelove zapisnika sa saslušanja priredio i komentirao Davor Butković, Globus, Zagreb 20/05/1994. •preneseno, Novi list, Rijeka 23/05/1994.

¶ Davor Butković: ‘Zašto Vladimir Šeks nije gonio ubojice obitelji Zec?’, Globus, Zagreb 20/05/1994.

1995.¶ Viktor Ivančić/Predrag Lucić: ‘Put do

ordenancije’, Feral Tribune, Split 5/06/1995.

1997.¶ Ivica Đikić: ‘Miro Bajramović - Kako smo

ubijali u Pakračkoj poljani’, Feral Tribune, Split 1/09/1997.

preneseno na http://www.lupiga.com/vijesti/

svjedocanstvo-mire-bajramovica-kako-je-mercepova-banda-ubijala-u-pakrackoj-poljani

2000.¶ Denis Kuljiš: ‘Sledio sam se kad mi je Merčep

zaprijetio: »Ti i tvoja djeca završit ćete kao obitelj Zec«’, Globus, Zagreb 31/03/2000.

¶ Zvonimir Despot: ‘Razgovor Božidar Jovanović: Merčep nije znao za ubojstvo obitelji Zec’, Večernji list, Zagreb 19/10/2000.

2003.¶ Kristina Turčin: ‘Što je danas mogla biti

Aleksandra Zec?’, Jutarnji list, Zagreb 17/05/2003.

2004.¶ ‘Rodbina ubijenih tuži državu’, Slobodna

Dalmacija, Split 22/02/2004.¶ Ana Knifer: ‘»Svjedoci« pred svjedocima’,

Globus, Zagreb 5/03/2004.¶ HINA: ‘Odvjetništvo odbilo nagodbu s obitelji

Zec’, Jutarnji list, Zagreb 17/04/2004.¶ Sanja Modrić: ‘Slučaj Zec — Pošto sestra,

mati i otac?’, Jutarnji list, Zagreb 20/04/2004.¶ ‘Sanader o odšteti obitelji Zec’, Iskon.hr,

Zagreb 21/04/2004.¶ Jelena Lovrić: ‘Državna egzekucija preživjelih

članova smaknute obitelji Zec’, Globus, Zagreb 23/04/2004.

¶ Davor Butković: ‘Hladnokrvno ubojstvo’, Jutarnji list, Zagreb 24/04/2004.

¶ Frenki Laušić: ‘Tumor na savjesti’, Slobodna Dalmacija, Split 24/04/2004.

¶ Slobodan Šnajder: ‘Hrvatsko uvikivalo’, Novi list, Rijeka 26/04/2004.

¶ Berislav Jelinić: ‘Sanader odlučio: Zbog moralne obveze RH će obeštetiti obitelj Zec’, Nacional br.441, Zagreb 27/04/2004.

¶ ‘Tuđman štitio ubojice Mihajla, Marije i Aleksandre Zec’, Index.hr, Zagreb 27/04/2004.

¶ Jasna Babić: ‘Vlada će ipak platiti odštetu za trostruko ubojstvo 1991.’, Večernji list, Zagreb 28/04/2004.

¶ Željko Peratović: ‘Jesu li merčepovci ispitani bez branitelja kako im se ne bi moralo suditi’, Vjesnik, Zagreb 29/04/2004.

¶ ‘Sanader: Obeštetiti obitelj Zec’, Iskon.hr, Zagreb 03/05/2004.

¶ Tihomir Ponoš: ‘Isplata pomoći obitelji Zec: uspostava principa ili arbitrarnosti’, Vjesnik, Zagreb 4/05/2004

2005.¶ Marko Didić: ‘Intervju Munib Suljić: Sve su

mikaoiGlavašusmjestilinekipolitičari’•Jasna Babić: ‘Od reketa do “odreda smrti’’’, Slobodna Dalmacija, Split 24/10/2005.

¶ Željka Matković: ‘Povratak na mjesto zločina’, Jutarnji list, Zagreb 8/01/2005.

2006.¶ Berislav Jelinić: ‘Optužnica protiv Merčepa u

rujnu’, Nacional, Zagreb 30/05/2006.¶ ‘Munib Suljić – Pokajnik s računicom’,

Jutarnji list, Zagreb 10/06/2006.

2010.¶ Vesna Roller: ‘Pomilovanje Siniše Rimca

novi doprinos nepravdi’, Novi list, Rijeka 9/01/2010.

¶ Zoran Ferić: ‘Spomenik Aleksandri Zec’, Nacional, Zagreb 19/01/2010.

¶ Boris Dežulović: ‘Mesiću, vratite u život Mihajla Zeca, ne Rimca’, Globus, Zagreb 15/01/2010.

¶ Slavica Lukić: ‘Karlovački slučaj Zec – Preklinjala sam susjeda da poštedi moju kćer, a on joj je pucao u leđa’, Jutarnji list, Zagreb 29/03/2010.

¶ Anita Malenica: ‘Pupovac: Domljan je sugerirao da je obitelj Zec ubijena »s pravom«’, Večernji list, Zagreb 30/06/2010.

2011.¶ Željka Godeč: ‘Božica (ne)pravde’, Globus,

Zagreb 18/01/2011.¶ ‘Šeks demantirao propuste u slučaju ubojstva

obitelji Zec’, Večernji list, Zagreb 11/07/2011.

2012.¶ ‘Ubojstvo obitelji Zec najveća je mrlja

Domovinskog rata’, 24 sata Express, Zagreb 26/06/2012.

2013.¶ Mašenjka Bašić: ‘Fina mrtva djevojka’,

halter.hr, Zagreb 24/01/2013.¶ Marinko Jurasić: ‘Propust ili namjera?

Večernji prvi u posjedu dosjea slučaja Zec’, Večernji list, Zagreb 03/02/2013.

¶ Sven Milekić: ‘Zašto Zagreb skriva svoju sramotu?’, halter.hr, Zagreb 10/12/2013.

2014.¶ Barbara Matejčić: Intervju Dušan Zec,

tportal.hr, Zagreb 3/01/2014. http://www.tportal.hr/vijesti/

hrvatska/307598/Meni-su-pokrili-oci-da-ne-pamtim-tijelo-mrtvog-oca.html

¶ ‘Kuljiš: Merčep mi je kazao da je Hrvatska puna zečeva koje treba ukloniti’, Večernji list, Zagreb 27/01/2014.

Izabrani tekstovi

Aleksandra Zecuz projekt Olivera Frljića

izdavač HKD Teatar Međunarodni festival malih scena adresa Strossmayerova1•hr-51000 Rijeka za izdavača Nenad Šegvić urednik Saša Milošević tekst priredila Tamara Opačić lektura Sandra Sabovljev

design Dejan Kršić @ WHW pisma Mote [ HrvojeŽivčić•typonine ]• FilmSerif [ MarkoHrastovec ] papir Munken Pure 120 g Metalprint 329 g [Igepa – Plana papiri]

tisak Tiskara Zelina d.d. hr-10380 Sv. I. Zelina K. Krizmanić 1 e-mail info@tiskara-zelina.hr

naklada 1000

Rijeka•travanj2014.

“Nakon više od dvadeset godina, ime Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na njihova priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između ‘naših’ i ‘njihovih’ žrtava. Pokazuje se da dominatna matrica mišljenja Domovinskog rata nije otišla daleko od ove viktimološke dihotomije. Ova predstava bi pak pokušala napraviti nešto drugo. Ona bi pokušala vidjeti koliko je hrvatsko društvo, ako se izuzme dugogodišnja medijska eksploatacija, 18 godina nakon rata, spremno za suočavanje s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec. Kao i Antigona, mi se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani..”

— Oliver Frljić

alek

sand

ra ze

c