EdukacUski skup radionice

A J liNVALIDITET

. Nrvatski sa rez ucruga cerebra.:ne i je.čje para ize

HRVATSKI SAVEZ UDRUGA CEREBRALNE I DJEČJE PARALIZE

EDUKACIJSKI SKUP I RADIONICE KROZ SAMOZASTUPANJE DO PUNE PROVEDBE KONVENCIJE

0 PRAVIMA OSOBA S CEREBRALNOM PARALIZOM

Urednik: Miroslav Pospiš

HRVATSKI SAVEZ UDRUGA CEREBRALNE I DJEČJE PARALIZE

EDUKACIJSKI SKUP I RADIONICE

KROZ SAMOZASTUPANJE DO PUNE PROVEDBE

KONVENCIJE 0 PRAVIMA OSOBA S CEREBRALNOM

PARALIZ 0 M

Zbornik radova

SAMOZASTUPANJEM DO IMPLEMENTACIJE KONVENCIJE 0

PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM

Miroslav Pospiš

Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize (HSUCDP) na temelju ugovora o suradnji i financijskoj potpori započeo je 2005. godine projekt pod nazivom „Samozastupanje osoba s cerebralnom paralizom". Na Prvom stručnom sastanku o samozastupanju od 8. do 9. travnja 2005. godine u Varaždinskim Toplicama u organizaciji HSUCDP u suradnji sa Zajednicom saveza osoba s invaliditetom Hrvatske i Društvom distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida grada Varaždina osobe s cerebralnom paralizom donijele su odluku da je potrebno nastaviti s edukacijom o samozastupanju i unutar HSUCDP razviti pokret samozastupanja.

Pokret samozastupanja je svjetski pokret u koji je uključeno oko 100 milijuna ljudi. Osobe s cerebralnom paralizom zaključile su da nije najvažnije koliko će vremena biti potrebno da osobe s cerebralnom paralizom postanu sposobne izraziti svoje potrebe, već se moraju pitati koliko će proći vremena da drugi postanu spremni slušati ih. Poručili su „da osobe s cerebralnom paralizom i ostale osobe s invaliditetom bez obzira na stupanj invaliditeta ne smiju biti isključene iz donošenja odluka o stvarima koje utječu na njihov život".

Pokret samozastupanja započeo je u Švedskoj oko 1960. godine. Samozastupanje postaje vrhunac povijesnog razvoja borbe za prava osoba s invaliditetom. Ono što činimo ili ne činimo svaki dan ima utjecaj na budućnost. Povijesno, društvo je težilo izolirati i odvojiti

5

osobe s invaliditetom od ostalog društva i usprkos poboljšanjima još uvijek takvi oblici diskriminacije postoje i to ostaje ozbiljan socijalni problem. Povijesno, diskriminacija znači da mnogi ljudi odrastaju a da ne upoznaju osobe s invaliditetom. Oni ne razumiju što znači biti prikraćen za mnoge vrste prilika.Segregacija odvaja osobe s invaliditetom od osoba bez invaliditeta. Ona potiče da se osobe s invaliditetom vide kao „druga vrsta ljudi". Mora se razvijati vizija inkluzije. U povijesnom slijedu vidljivo je da promjene stalno idu naboljedzmeđu 1850.-1890. početak je centraliziranih servisa za osobe s invaliditetom u ustanovama Ideja zaštite osoba s invaliditetom od društva upućuje osobe s invaliditetom u ustanove. U nacističkoj Njemačkoj osobe s invaliditetom ubijane su zajedno sa Židovima, kriminalcima i Romima. 1960. godine ustanove su još značajne za smještaj osoba s invaliditetom (u Hrvatsko još uvijek). Započinju neke institucionalne reforme. U žarište ulaze ljudska prava osoba s invaliditetom. Uveden je koncept „normalizacije„. Sedamdesetih godina dolazi sve više do deinstitucionalizacija. Institucije se često zatvaraju. Sve više pojavljuje se samozastupanje i pokret neovisnog življenja. Osamdesetih godina učinjen je veliki napredak u programima zapošljavanja (u Hrvatskoj ga još očekujemo). Uobičajeno postaje djelomično neovisno življenje (semi independing living). Cilj je inkluzija, izbor i samozastupanje. Sve manje ljudi nalazi se u institucijama. Devedesetih u SAL) neke države su bez institucija.

Možemo zaključiti da su u prošlosti osobe s invaliditetom promatrane kao „objekt" zaštite, tretmana i podrške, a ne kao subjekt prava. Kao rezultat toga pristupa, osobe s invaliditetom bile su isključene iz glavnih tokova društva i osigurale su im se specijalne škole, zaštitne radionice, odvojena stanovanja, transport, sve u uvjerenju da se osobe s invaliditetom ne mogu nositi s većinom aktivnosti dnevnog života. Pristup na temelju prava (right — based approach to disability) bitno je promijenio pogled na njih.

U kontekstu :nvalidnosti u odosu na ljudska prava četiri su jezgre od bitne važnosti:

6

- dignitet svake osobe - koncept autonomije ili samozastupanja - jednakost bez obzira na razlike - etika solidarnosti Promjene u odnosu na ljudska prava na internacionalnoj razini

započele su proklamacijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 1981. godine kada je proglašena „Medunarodna godina osoba s invaliditetom" sa sloganom „Puno sudjelovanje i jednakost". 1982. godine Generalna skupština prilagodila je „Program akcije osoba s invaliditetom koji je predstavljao upute za vođenje svjetske strategije u promicanju „jednakosti" i „punog sudjelovanja" osoba s invaliditetom u društvenom životu i razvoju.

Nakon Svjetskog programa akcije slijedi 1993. godine rezolucija pod naslovom „Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom". Standardna pravila temelje se na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i na dva međunarodna dokumenta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i na građanskim i političkim pravima kao moralni politički temelji.

Također 1993. godine Bečka deklaracija o ljudkim pravima reafirmirala je da su „sva ljudska prava univerzalna i zato uključuju i osobe s invaliditetom" i osobe s invaliditetom moraju aktivno sudjelovati u društvu u kontekstu ljudskih prava. U Rezoluciji 2000/ 51 Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima osoba s invaliditetom zahtijevaju se mjere jačanja zaštite i monitoriranja ljudskih prava osoba s invaliditetom. Traži se potpora za izradu nove tematske Konvencije o ljudskim pravima i dignitetu osoba s invaliditetom.

Od 1982. godine raspravlja se o Konvenciji kao obvezujućem dokumentu UN, ali tek 2001. usvojena je odluka o donošenju Konvencije, jer je utvrdeno da UN-ova Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom nisu polučila željene učinke, jer nisu imala obvezujući značaj. Usklađuju se pojedini članci, donesen je Nacrt Konvencije. Zaključeno je da temeljna načela Konvencije moraju biti:

7

- dostojanstvo i individualna autonomija, uključujući slobodu izbora i neovisnost osobe;

- nediskriminacija; - puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje osoba s

invaliditetom u društvo na jednakoj osnovi s drugima; poštivanje razlika i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske

različitosti i čovječnosti; - jednake mogućnosti; - dostupnost;

jednakost između muškaraca i žena. Tekst Konvencije usvojila je Opća skupština UN-a u prosincu

2006. godine nakon trogodišnjih pregovora u kojima je sudjelovala i Republika Hrvatska, te nevladine organizacije iz Hrvatske, posebno Zajednica osoba s invaliditetom. 30. ožujka 2007. godine u sjedištu UN-a u New Yorku uz sudjelovanje predstavnika više od 70 zemalja, svečano je otvoreno potpisivanje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koju je u ime hrvatske Vlade potpisala njezina potpredsjednica Jadranka Kosor.

UN-ov stručnjak za invaliditet Thomas Schindimayr kazao je kako je potpisivanje Konvecije o pravima osoba s invaliditetom „vrlo značajan dan „za oko 650 milijuna ljudi u svijetu, jer taj dokument naglašava njihov položaj punopravnih građana s istim pravima i mogućnostima kao i svi drugi." Konvencija ne traži da osobe s invaliditetom imaju neka nova prava. Ona ne traži ništa više od onog što ljudu već imaju. Ona traži da osobe s invaliditetom uživaju iste mogućnosti u društvu koje već imaju svi drugi", naglasio je Schindimayr, dodajući kako puna integracija invalidnih osoba traži i promjenu odnosa društva prema njima

Hrvatski sabor je među prvim državama ratificirao Konvenciju 1. srpnja 2007. godine. Konvencija će stupiti na snagu nakon što je ratificira 20. članica UN-a.

Svi sadržaji Konvencije odnose se zajedno na sve vrste osoba s invaliditetom.To su opća pravila a ne detaljizirani opisi o problemima pojedinih kategorija. Ne piše u Konvenciji kako štititi

8

i što posebno napraviti za gluhe, slijepe, mentalnu retardaciju, distrofiju, cerebralnu paralizu i druge. Ona nije „priručnik" za praksu već „norma" koje se svaka kategorija hendikepiranih i onih koji se brinu za njih mora držati u planiranju i provođenju svojih djelatnosti. Konvencija je dokument, ugovor koji države usvajaju, ratificiraju, pa im je obveza držati se onog što su potpisale. Trebat će još puno djelovanja, posebno kroz samozastupanje da Konvencija saživi. Kroz pokret samozastupanja treba educirati osobe s CP da govore u svoje ime i monitoriraju provođenje Konvencije i poduzimaju akcije ako dolazi do kršenja prava osoba s invaliditetom. U udrugama HSUCDP treba na temelju samozastupanja organizirati skupine za provedbu Konvencije.

9

KONVENCIJA 0 PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM - ZAPOŠLJAVANJE OSOBA

S INVALIDI l'ETOM U VARAŽDINSKOJ ŽUPANIJI

Dragan Radmanović

Konvencija je jedan krasan međunarodni dokument prihvaćen od strane Generalne skupštine UN 13. prosinca 2006. godine, kojom se omogućava osobama s invaliditetom život dostojan čovjeka. U njoj su sažeti svi aspekti i prava kojima se omogućuje „zaštita i ispunjenje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva" (članak 1. Svrha) Vlada Republike Hrvatske sudjelovala je u izradi ove Konvencije i među prvima ju je prihvatila u Saboru. Ona je polazište i temelj Nacionalne strategije za izjednać'avanje mogućnosti osoba s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, najznačajnijega nacionalnog dokumenta za osobe s invaliditetom. Kako se ta Konvencija primjenjuje do sada trebalo bi dosta vremena ako bismo željeli razrađivati svaki njen značajan članak te ću se u ovom radu zadržati samo na jednom značajnom čimbeniku a to je rad i zapošljavanje, odnosno članak 27.

Prije nešto više od 14 mjeseci (srpanj 2006. godine) predsjednik države Stipe Mesić u okviru proslave Hrvatskog radija, Radio Varaždina pri otvaranju novih prostorija odgovarao je na telefonska pitanja koja su mu postavili slušatelji Radio Varaždina. Pitanja koje smo mu postavili putem et.era predsjednik našeg Društva prof. Ivan Vujec i ja bila su;

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom donio je Hrvatski državni sabor na sjednici 22. studenog 2002. godine, a vi ste ga proglasili 26. studenog 2002. godine. 10

Članak 10 tog zakona definira da tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, tijela jedinice lokalne i područne samouprave, javne službe, izvanproračunski fondovi te pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu RH dužni su na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru u primjerenim radnim uvjetima imati zaposlenu osobu s invaliditetom.

Do 31. prosinca 2004. godine najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 49 zaposlenih i tako definicija sve do 2020. godine.

Ta odredba nije ispoštivana do današnjeg dana, pitamo Vas kao predsjednika države kolike su Vaše ovlasti da se ta odredba ispoštuje i da osobe s invaliditetom budu punopravni članovi društvene zajednice, da plaćaju poreze i doprinose iz svoje bruto plaće a da svojom neto plaćom mogu normalno živjeti dostojnim životom građana Hrvatske.

Poslodavac koji podliježe obvezi iz članka 10 ovog zakona stavak 1 koji nije ispunio tu obvezu dužan je svakog mjeseca prilikom isplate plaća uplaćivati u fond za profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom poseban doprinos u visini 0,2% iznosa isplaćenog za taj mjesec za bruto plaće i naknade.

Poslodavac koji ne podliježe obvezi iz stavka 1 ovog članka dužan je, osim ako ima zaposlen broj osoba s invaliditetom iz stavka 1 ovog članka svakog mjeseca prilikom isplate plaća uplaćivati u fond za profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom poseban doprinos u visini o,1% iznosa isplaćenog za taj mjesec za bruto plaće i naknade plaća.

Pitam Vas znate li koliko je do sada izdvojeno tih sredstava u fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i koriste li se ta sredstva namjenski za tu svrhu jer osobe s invaliditetom i njihove udruge nemaju tih saznanja, a zapošljavanja težih invalida nema.

Kakvi su bili njegovi odgovori? Na prvo pitanje „osobe s invaliditetom su jedna rizična skupina

ljudi kojima svakako treba pomoći i omogućiti mi da svojim radom budu korisni članovi društva i uzdržavaju sebe i svoje obitelji. Znam

11

mnoge invalidne osobe koje su u životu puno napravile a donedavno jedan od ministara u engleskoj vladi bio je slijepa osoba

„a što se tiče vašeg drugog pitanja na njega vam ne bih znao odgovor. To znaju bolje moji savjetnici koji će vam odgovoriti u pismenoj formi.

Ova ista pitanja pokazali smo i našem županu gospodinu Radimiru Čačiću čiji je komentar bio prema svojim savjetnicima „ dajte provjerite kolika su bila izdvajanja u fond za profesionalnu rehabilitaciju a novac koji je plaćen iz naše županije da nam vrate da se mi njime možemo koristiti.

Prije dvadesetak dana u okviru „ŠPANCIR FESTA" pri potpisivanju peticije 1 milijun potpisa protiv diskriminacije osoba s invaliditetom koji će se predati Europskom parlamentu 02. listopada o. g. jedna osoba mi pristupi i pita me „po čemu ste vi diskriminirani u društvu". Razmislio sam nekoliko sekundi davidim što ću mu odgovoriti te mu rekoh „prije skoro trideset godina diplomirao sam na fakultetu, godinama tražio posao i kada sam uvidio da od toga nema efekta, odustao svjestan da ga neću dobiti . Saslušao me i rekao „pa i meni je teško doći do posla„ i otišao. Ostavio me u razmišljanju te sam na trenutak pomislio zašto se mi uopće bunimo što se malo osoba s invaliditetom zapošljava kad i osobe koje nisu invalidi teško dođu do posla. Radi navedenog pokušavajući naći odgovore na pitanja vezana za zapošljavanje osoba s invaliditetom odlučio sam obratiti se Hrvatskom zavodu za zapošljavanje Područnom uredu Varaždin, pročelnici gospođi Jasminki Hutinski te joj poslao dopis sljedećeg sadržaja:

Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područni ured Varaždin

na ruke gospođe Jasminke Hutinski

Predmet, traženje određenih podataka o zapošljavanju osoba s invaliditetom

12

Koliko je zaposleno osoba s invaliditetom u Varaždinu u ovoj i prošloj godini ?

- (također koliko je osoba zaposlenih u školi kod prof Koščaka) - Koliko osoba s invaliditetom koje čekaju zaposlenje imate

evidentiranih kod Vas u uredu ? Kakve su školske kvalifikacije dotičnih osoba te godine starosti ? Koji je prosjek čekanja na zaposlenje osobe s invaliditetom ?

- Koliko se od zaposlenih osoba moralo prekvalificirati ili doškolovati za poslove koje sada rade ?

Kakvo je Vaše mišljenje o zapošljavanju osoba s invaliditetom naročito uvjetno fizički težih vezanih za ortopedska pomagala i otežanog kretanja i kakva je perspektiva njihovog zapošljavanja u Varaždinu vezano za Zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Odgovor je stigao veoma brzo a u potpisu stručna savjetnica za profesionalno informiranje i obrazovanje Senka Horvat kao i pročelnica ureda Jasenka Hutinski.

„Temeljem vašeg upita o dostavi podatakavezanih za zapošljavanje osoba s invaliditetom u našoj županiji, šaljemo vam podatke iz evidencije HZZ-a Područne službe Varaždin.

U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područna služba Varaždin na dan 31. kolovoza 2007. godine bilo je prijavljeno 246 nezaposlenih osoba s invaliditetom. S obzirom na spol, žene su manje zastupljene u svim skupinama. U ukupnoj populaciji nezaposlenih osoba s invaliditetom 96 ili 39% su žene i 150 ili 61% muškarci.

Struktura nezaposlenih osoba s invaliditetom prema razini obrazovanja i spolu

Razina obrazovanja je vrlo često indikator zapošljavanja osoba s invaliditetom. Najveći udio u populaciji osoba s invaliditetom imaju osobe sa završenom srednjom školom za zanimanje do 3 godine i školom za KV i VKV radnike 163 (66%). Slijede osobe sa

13

završenom osnovnom školom 52 (21%), osobe sa završenom SŠ za zanimanje u trajanju 4 i više godina 17 (7%), osobe bez škole i s nezavršenom osnovnom školom 9 (4%), te osobe sa završenom gimnazijom 1. 2%, dok je evidentiranih nezaposlenih osoba s invaliditetom s višim i visokim obrazovanjem 2 (0,8%).

Jedan od najindikativnijih pokazatelja nezaposlenih osoba s invaliditetom je duljina boravka u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Više od 54% nezaposlenih osoba s invaliditetom u evidenciji HZZ-a duže je od tri godine, a posebno uočljiv je podatak da više od 20% ostaje nezaposleno i poslije osam godina nezaposlenosti.

zapošljavanje osoba s invaliditetom Prema podacima Područne službe Varaždin tijekom 2006. i 2007.

godine zaposlene su 174 osobe s invaliditetom koje su bile prijavljene na evidenciji HZZ — PS Varaždin. Kako su najzastupljenija zanimanja u evidenciji nezaposlenih osoba s invaliditetom upravo pomoćna zanimanja, poslovi na kojima su se te osobe najčešće zapošljavale su pomoćni, jednostavniji poslovi u okviru stečenog zvanja (pomoćni vrtlar, pomoćni obućar, pomoćni bravar). Doškolovanje ili prekvalifikacija osoba s invaliditetom provedeno je kod dvije osobe koje su imale završenu 4. -god. srednju školu, i to iz razloga što zbog dugotrajnog čekanja na posao svojim stečenim znanjem nisu više bile konkurentne na tržištu rada, te su stoga upućene na usavršavanje koko bi nadopunili svoja znanja i time zadovoljile zahtjeve potencijalnog radnog mjesta.

HZZ Područna služba Varaždin sudjelovala je u periodu od 04. srpnja 2006. godine do 13. prosinca 2006. god. u provedbi Pilot projekta Varaždinske županije „ Zapošljavanje osoba s invaliditetom i ostalim faktorima otežane zapošljivosti u Zaštitnoj radionici „. Realizacijom tog projekta- otvorena je zaštitna radionica u Srednjoj strukovnoj školi u Varaždinu gdje je zaposleno 11 osoba s invaliditetom, upućenih sa evidencije HZZ PS Varaždin. Svi kandidati prethodno su prošli psihološko-medicinsku obradu u Timu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje HZZ PO

14

Varaždin,što je obuhvaćalo procjenu psihofizičkih sposobnosti u odnosu na zahtjevnost potencijalnog radnog mjesta, te liječnički pregled kod specijaliste medicine rada.

Napominjemo da je u evidenciji HZZ PS Varaždin brojčano najbrojnija kategorija nezaposlenih osoba s invaliditetom upravo „ kategorizirana mladež" (67%) tj,mladež s teškoćama u razvoju kod kojih je invalidnost utvrđena prije 15 godine života, dok je prema tipu invalidnosti najbrojnija skupina osoba s mentalnim oštećenjima (38%). Dosadašnja iskustva u radu s poslodavcima pokazuju da poslodavci kod zapošljavanja na otvorenom tržištu rada ne žele zaposliti osobe s mentalnim oštećenjima, stoga se ta kategorija najteže zapošljava.

Kako i nadalje postoji veliki interes za zapošljavanje nezaposlenih osoba s invaliditetom u zaštitnoj radionici, zaista je neophodno da se u okviru postojeće zaštitne radionice uz sadašnje poslove otvori mogućnost obavljanja poslova i iz drugih djelatnosti kako bi različite kategorije nezaposlenih osoba s različitom vrstom i stupnjem invaliditeta dobile mogućnost zaposlenja i time ostvarile svoje pravo na rad.

Iako postoji zakonska regulativa o obavezi zapošljavanja osoba s invaliditetom kao i novčani i drugi poticaji kod zapošljavanja soba s invaliditetom, iskustva u radu s poslodavcima pokazuju da veoma mali broj poslodavca želi zaposliti osobu s invaliditetom na otvorenom tržištu rada, doživljavajući to kao rizik za vlastiti opstanak.

Osobe s invaliditetom od strane države zadržane su u radnom odnosu najčešće na pomoćnim poslovima u tekstilu, poljoprivredi i drvnoj industriji.

Prema vrsti oštećenja poslodavci su najčeke zapošljavali osobe s tjelesnim oštećenjem te osobe s oštećenjem sluha. Upravo ti primjeri dobre prakse gdje su osobe s invaliditetom imale priliku pokazati svoju postojeću radnu i produktivnu sposobnost otvaraju nove mogućnosti za zapošljavanje osoba s invaliditetom, a pogotovo na otvorenom tržištu što je svakako prioritet kod zapošljavanja

15

osoba s inva1idittom. Stoga je nužno potrebno raditi upravo na senzibiliziranju poslodavca kao i stvaranje mreže podrške na lokalnoj i regionalnoj razini svih onih čimbenika koji sudjeluju u radu s osobama s invaliditetom. "

Evo, to su podaci kako je to u Varaždinskoj županiji sa službenog mjesta koje ima evidenciju o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Ono što se ovdje može primijetiti je koliko je osoba zaposleno ali nigdje ne piše koliko je osoba koje se otežano kreću ili još bolje, koriste invalidska kolica. Malo ili možda nitko. Zašto ovo kažem? Osobe sa stanjem cerebralne paralize su obično osobe otežanog kretanja ili pokretne uz pomoć invalidskih kolica i njima treba pružiti mogućnost zaposlenja ali ne u otvaranju nekih novih zaštitnih pogona i povratka na ono što je bilo prije deset ili petnaest godina nego da rade kod kuće na računalu s kojim mogu biti povezani sa svima. Računala su sadašnjost i budućnost, omogućimo što većem broju osoba s invaliditetom da rade u svom domu ili u tvrtki na poslovima koje mogu raditi, koji su dobri, zanimIjivi, dobro plaćeni, a traže od osobe s invalidnosti punu kreativnost i dobro znanje. Mi se moramo nametnuti svojim znanjem na otvorenom tržištu rada sami, moramo biti glasniji, više informirati medije o našim sposobnostima i uspjesima, moramo senzibilizirati javnost da mi možemo i hoćemo. Nemojmo tražiti da nam se smiluju u školi i daju nam prolaznu ocjenu samo zato što smo osobe s invaliditetom jer tada radimo protiv sebe. Samo znanje i upornost je ono što nas može dovesti u ravnopravni položaj sa svima na otvorenom tržištu rada i zato pokažimo svima što možemo, što znamo i hoćemo, budimo glasniji i na taj način mi možemo uspjeti zar ne?

16

SAMOZASTUPANJE-BORBA ZA OSTVARIVANJEM PRAVA

Antun Biškić

Samozastupanje po meni predstavlja niz mjera i postupaka kojima osoba s invaliditetom nastoji ostvariti svoj cilj i prava. Da bi zastupanje bilo efikasno, osoba s invaliditetom treba postaviti cilj koji je realan, dakle biti svjesna svojih mogućnosti i sposobnosti.

To znači da takva osoba poznaje prava, da se na taj način može za njih boriti. Samozastupanje je ujedno i pokret koji predstavlja borbu osoba s invaliditetom za ostvarivanje svojih socijalnih, zdravstvenih i drugih prava koja se mogu ostvariti preko institucija državnih tijela.

Samozastupanje osoba s cerebralnom paralizom je u odnosu na druge vrste i oblike invalidnosti otežano, prije svega zbog primarnog oštećenja koje uzrokuje niz neuroloških, senzornih, lokomotornih i mentalnih ispada, a s druge strane, zbog predrasuda okoline prema takvim osobama. Naime, oko 70% osoba s cerebralnom paralizom kod kojih postoje kombinirana oštećenja posjeduje i mentalnu retardaciju pa je stoga po modelu generalizacije, njihov položaj i borba za ostvarivanjem određenih prava u društvenoj zajednici još teža, (smatraju še potpuno nesposobni). U tu skupinu dakako spadaju i osobe s najtežim oblikom oštećenja, a koje ovise o tuđoj pomoći, jer nisu u mogućnsti samostalno funkcionirati. Osobe s cerebralnom paralizom u skladu sa svojim sposobnostima, mogućnostima moraju se u sustavu samozastupanja boriti:

- Za jednaku dostupnost obrazovanja - Koliko je god to-moguće za isti tretman prilikom zapošljavanja

17

- Jednako priznavanje i jednaku zaštitu pred zakonom - Za ostvarivanje prava na socijalnu, zdravstvenu, a dugoročno

gledano na uslugu njege, za što samostalruji i neovisruji život - Trebali bi se boriti za dostupnost javnog pnjevoza, pristupačnost

svim gradevinama Jednostavno rečeno, za život sa što manje arhitektonskih barijera. Što se tiče stanja u Republici Hrvatskoj, život osoba s cerebralnom

paralizom tj. njihovo samozastupanje je znatno teže od takvih osoba u zemljama Europske unije, prije svega zbog subjektivnih razloga, odnosno zbog još uvijek prisutnih mentalnih barijera u glavama ljudi koji nas okružuju.

Ja osobno dolazim iz grada Rijeke koji za nas osobe s invaliditetom kroz mjere socijalnog programa daje u granicama mogućnosti, a preko Gradskog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, koji izdvaja novčana sredstva za ostvarivanje određenih prava, koja su u socijalnom programu npr. besplatan autobusni prijevoz za sve linije, besplatan kombi za prijevoz teško pokretnih i nepokretnih osoba, pravo na subvenciju troškova stanovanja i komunalnih usluga, te pravo na ostvarivanje subvencije za dječji vrtić i drugo. To se odnosi prije svega na osobe koje su korisnici prava na tuđu njegu i pomoć, odnosno osobne invalidnine i drugih oblika pomoći, koje ostvaruju preko Centra za socijalnu skrb, odnosno Zakona o socijalnoj skrbi.

Nažalost, mi osobe s posebnim potrebama da bismo ostvarili navedena prava moramo poznavati zakon i članke zakona, jer pojedini socijalni djelatnici „namjerno" prešutkuju prava ili pak roditelje djece upućuju da pročitaju Zakon o socijalnoj skrbi, što je po mojem mišljenju vrlo neozbiljno i neodgovorno. Isto tako prisutni su problemi oko izdavanja uputnica pojednih liječnika opće prakse (ponašaju se kao bogom dani, odnosno kao da te novce oni daju iz svog džepa, iako ja osobno nisam naišao na takve probleme) i tu također nalazim vid samozastupanja. Prisutni su problemi oko izdavanja doznaka za ortopedska pomagala. Dragi prijatelji, prije svega osobe s posebnim potrebama, bilo bi pametno da se „probudimo" pa možda da i mi osnujemo svoju stranku, jer je u 18

Lijepoj našoj registrirano toliko stranaka da im se ni broj ne zna, a uzimaju ogromnu financijska sredstva, pritom ne znamo ni mi sami koga oni zastupaju-vjerojatno sami sebe. Moje samozastupanje je prije svega moja borba za sebe, brak i svoju obitelj (otac sam dvoje djece o kojima se supruga i ja samostalno brinemo) kojima nastojim, u granicama svojih mogućnosti i znanja pružiti što više. Moje samozastupanje je borba i želja da svake godine dođem ovdje u preljepe Varaždinske Toplice u kojima su ljudi puni veselja i srdačnosti, u kojima medicinsko osoblje nastoji dati sve od sebe da bi nam kroz narednu godinu bilo makar malo lakše.

Varaždinske Toplice su moj drugi dom. Na kraju, od srca hvala Varaždinci hvala Vam Toplićanci, a najviše hvala onima koji su mi omogućili da sam trenutno ovdje, te da sam mogao izlagati svoj rad.

19

KONVENCIJA 0 PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM - KAKO JE PRIMIJENITI ?

Rachela Sindičić

Da bi se zaštitilo dostojanstvo odnosno dignitet osoba s invaliditetom, bilo je nužno donijeti jedan sveobuhvatan dokument koji bi se osvrnuo isključivo na spomenutu populaciju i time omogućio da se prava i temeljne slobode osoba s invaliditetom unaprijede, zaštite i osiguraju u punom i ravnopravnom opsegu.

Konačni tekst Nacrta Konvencije o pravima osoba s invaliditetom usvojen je 25. kolovoza 2006. godine.

Članice Konvencije tako u preambuli ističu i priznaju da je diskriminacija bilo koje osobe temeljem invaliditeta kršenje dostojanstva i vrijednosti čovjeka, priznaju različitost osoba s invaliditetom, potrebu da se unaprijede i zaštite ljudska prava svih osoba s invaliditetom.

Svrha Konvencije je isključivanje bilo kakvog oblika diskriminacije prema osobama s invaliditetom, osiguranje jednakih mogućnosti i ravnopravno uključivanje u društvo.

Za sve osobe s invaliditetom izuzetno je važna ova Konvencija ne samo zato jer jamči prava spomenutoj populaciji, već i iz razloga što utječe na razinu svijesti i razbijanje predrasuda okoline prema osobama s invaliditetom' u odnosu na osobe koje nisu pogođene ovim socijalnim rizikom.

Sasvim je sigurno da ona kao takva nikada neće moći iskorijeniti sve oblike diskriminacije i osjećaj neprihvaćenosti i odbačenosti, ali definitivno će pridonijeti sveobuhvatnijem razumijevanju

20

problema populacije s invaliditetom, kao i mogućnošću da se diskriminacija ipak svede na minimalnu mjeru.

Izuzetno je važno da se podigne svijest o sposobnostima i doprinosima osoba s invaliditetom i potakne spremnost da se njihova prava prihvate.

U tom smislu Konvencija inzistira na pristupačnosti, odnosno osiguranju pristupa na ravnopravnoj osnovi građevinama, cestama, prijevozu i svim otvorenim i zatvorenim prostorima, kao što su škole, stambeni objekti, zdravstvene ustanove i radna mjesta.

Pristupačnost odnosno nepristupačnost pojedinim objektima je najveći problem osoba s invaliditetom.

Važno je omogućiti i pristup do informacija, komunikacija i drugih usluga.

Omogućiti svakoj osobi da neovisno o svom hendikepu može komunicirati i samozastupati se.

U tom smislu je Konvencija od izuzetnog značaja jer je prvi međunarodni dokument obvezujućeg karaktera koji se tiče osoba s invaliditetom, odnosno zaštite ljudskih prava osoba s invaliditetom.

Konvencija objedinjuje posebna prava i slučajeve pozitivne diskriminacije s osnove invaliditeta.

Jamče se temeljna ljudska prava i njihova provedba (dostojanstvo, jednakost pred zakonom, nediskriminacija, pravo na život, pristup pravosuđu, osobna sloboda i sigurnost, zabrana mučenja i surovog postupanja ili kažnjavanja, zabrana izrabljivanja i zlostavljanja, sloboda kretanja i državljanstvo, sloboda mišljenja i izražavanja i pristup informacijama, poštivanje privatnosti, doma i obitelji, pravo na obrazovanje, zdravstvena zaštita, rad i zapošljavanje, sudjelovanje u političkom i javnom životu, te sudjelovanje u kulturnom životu.)

To su prava koja pripadaju svakoj osobi s invaliditetom, neovisno o vrsti i kategoriji invaliditeta.

Međutim, postoji i nekoliko odredbi koje se isključivo odnose na osobe s invaliditetom.

21

Pa se tako jamči: posebna pozornost ženama i djevojkama s invaliditetom

- uključivanje djece s teškoćama u razvoju u skladu s najboljim interesom djeteta

- podizanje svijesti cijelog društva o osobama s invaliditetom i njihovim pravima

- pristupačnost - neovisno življenje i uključenost u zajednicu

osiguranje osobne pokretljivosti osposobljavanje i rehabilitacija.

Društvo treba shvatiti i razumjeti da su osobe s invaliditetom prvenstveno ljudi koji u svakodnevnom životu nailaze na probleme pri zadovoljavanju običnih potreba.

Stupanj razvijenosti nekog društva procjenjuje se upravo po tome koliko skrbi za najslabije i one kojima je pomoć potrebna.

Invalidnost također nije obilježje osobe već niz činitelja od kojih mnoge stvara društveno okruženje.

U tom smislu prava koja jamči konvencija predstavljaju jamstvo poštivanja svih ljudskih prava i izjednačavanje mogućnosti u odnosu na osobe s invaliditetom.

Invaliditet mora biti prihvaćen kao oblik različitosti i potpuno uvažen od strane države i društva.

Osobe s invaliditetom moraju imati pravo izbora, njihovo mišljenje mora biti uvaženo, mora im se omogućiti samozastupanje i odlučivanje o njima samima. Jer jedino na taj način može se postići potpuna socijalna integracija i samostalno življenje koje je zasnovano na ravnopravnosti.

Konvencija je veliki pomak u odnosu na razumijevanje i provedbu ljudskih prava osoba s invaliditetom i kao takva je za svu spomenutu populaciju od izuzetnog značaja.

Međutim, mišljenja sam da bi Republika Hrvatska u svom zakonodavstvu trebala imati i Zakon o invalidima u Republici Hrvatskoj, kao jedinstveni propis koji bi regulirao sve što se odnosi na osobe s invaliditetom.

22

U tom smislu izražavam i nadu da će u budućnosti konačno i Zakon o invalidima u Republici Hrvatskoj biti donesen.

Razmišljajući o tome na koji način će se najbolje osigurati primjena i provedba Konvencije u lokalnoj zajednici iznosim sljedeće:

Same osobe s invaliditetom su u kontekstu primjene prava koja im jamči Konvencija najvažnije, dakle treba znati da nikakvo zauzimanje pasivnog stava, kao i očekivanja da će problem riješiti netko drugi neće donijeti konkretne rezultate.

Potrebno je da se osobe s invaliditetom pravodobno upoznaju s pravima koja su im zajamčena i da reagiraju, isto tako pravodobno, na svaki, pa i najmanji pokušaj bilo kakve diskriminacije temeljem invaliditeta.

U tom smislu bi se u lokalnoj zajednici trebalo omogućiti osobama s invaliditetom da otvoreno komuniciraju i iznose sve što vide kao problem, a isto tako bilo bi dobro napraviti nekakav reprezentativni uzorak o tome koliko je takvih osoba, koji su njihovi osnovni problemi, kakva im je dobna, obrazovna struktura, koliko ih je zaposleno, kakav je njihov socijalni status, koliko su zadovoljni sa stupnjem socijalizacije koji su uspjeli postići, jesu li kad bili izloženi bilo kojoj vrsti diskriminacije temeljem invaliditeta i slično, a pritom obavezno i dati im mogućnost da iznesu svoje prijedloge i sugestije kako bi se dobio što bolji i potpuniji uvid u cjelokupnu situaciju, i kako Konvencija i prava osoba s invaliditetom ne bi ostala samo mrtvo slovo na papiru.

U Rijeci također u okviru Projekta „Zdravi grad" Rijeka — interesna skupina građana za podršku osobama s invaliditetom provodi različite projekte kojima je svrha da se kontinuirano upozorava na probleme i aktivnosti osoba s invaliditetom kroz javne medije, unapređuje javnu svijest, Organizira posjete i upoznavanje članova skupine s udrugama i ustanovama koje rade s invalidnim osobama. Također spomenuti projekt suraduje s resornim ministarstvima i ostalim državnim tijelima i s Povjerenstvom Vlade RH za osobe s invaliditetom, s ciljem ukazivanja na problematiku osoba s invaliditetom vezanim uz postojeće propise te davanje prijedloga za njihovo učinkovito rješavanje.

23

U svakom slučaju suradnja i komunikacija između osoba s invaliditetom i njihove lokalne zajednice mora biti uspostavljena, isto tako i ista ta suradnja i na državnoj razini. Osobe s invaliditetom moraju biti dobro informirane i zainteresirane za očuvanje i provedbu prava koja im jamči Konvencija, i isto tako moraju znati i kako se postaviti u slučaju bilo kakve diskriminacije u njihovim pravima.

Osobama s invaliditetom u ostvarenju njihovih prava na nacionalnoj razini može biti od pomoći i pravobranitelj za osobe s invaliditetom. Tako će prvog siječnja 2008. godine stupiti na snagu i Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom. Svatko se može obratiti pravobranitelju za osobe s invaliditetom i podnijeti mu prijedlog za razmatranje pitanja od značaja za zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom, a pravobranitelj za osobe s invaliditetom obavijestit će podnositelja o aktualnostima poduzetim povodom njegova prijedloga.

Brojni su dokazi koji ukazuju da je osobama s invaliditetom otežano puno sudjelovanje u životu zajednica, pristup obrazovanju i tržištu rada, da su iznadprosječno izloženi riziku od siromaštva, da žive s povećanim rizikom od diskriminacije, zlostavljanja i socijalne isključenosti. Invaliditet je društveno uvjetovan jer u životnom okruženju postoji niz ograničenja u ostvarivanju jednakopravnog položaja i pristupačnosti za sudjelovanje.

Na nama, osobama s invaliditetom je da se upoznamo s pravima iz ove Konvencije, da ta prava promičemo i branimo za sebe i za druge osobe s invaliditetom.

Tajna našeg uspjeha svakako će biti podrška koju jedni drugima dajemo kroz kvalitetnu izmjenu informacija i zajedničko djelovanje da sve ne ostane samo na papiru, već da zaista zaživi u praksi.

Na nama samima je da se pokrenemo i potrudimo jer možemo Konvenciju zaista učiniti dokumentom koji će izmijeniti naše živote, svakako vodeći računa pritom i o budućim naraštajima, a ne samo o nama koji smo trenutno ovdje.

U tom smislu svako i bilo koje djelovanje je puno bolje od pasivnosti.

24

A ulaskom u Europsku uniju bit će svima lakše jer se zakoni i prava više neće kršiti, poglavito nakon implementacije međunarodnih propisa u domaće zakonodavstvo, ili će barem svako kršenje biti svedeno na minimum. A ono što se jamči će se svakako morati i poštivati.

Dokument međunarodnog značaja svakako vrijedan spomena je i Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006. do 2015.

Ovaj dokument je jedan od temelja za donošenje Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine.

U svakom slučaju vrijeme je na našoj strani, a na nama je da to što bolje iskoristimo.

25

SAMOZASTUPANJE

Ružica Marijić

Samozastupanje znači samostalno odlučivati o tome što je najbolje i pristupačnije za osobe s invaliditetom, to obuhvaća veliki pojam, prava na sasvim normalan život, poštovanje, samopouzdanje i što je najvažnije, šloboda koju svaki čovjek mora imati prije svega na prvom mjestu su obitelj i čovjekova zajednica ili okolina što ga okružuje.

„Ja" kao osoba s invaliditetom imam dobar i kvalitetan život, sasvim sam zadovoljna premda bih htjela da ustanove (bolnice, socijalni radnici...) malo više vode brigu o osobama kao što sam ja. Ponekad mi je vrlo teško gledati kroz što sve moraju proći osobe s invaliditetom da bi ostvarili svoja prava.

Ja imam 27 godina i kao osoba s invaliditetom prošla sam mnogo toga od operacija, oporavaka, stalna liječenja po bolnicama i toplicama. Potpora su mi bili roditelji, koji su mi pomagali i savjetovali što mi je činiti.

Svaki čovjek zaslužuje poštovanje drugih, pomoć od drugih, ljubav i prije svega sreću pa zašto bi takvo što uskraćivali i osobama s invaliditetom. Trebalo bi malo više pažnje posvetiti zapošljavanju osoba s invaliditetom. Trebalo bi voditi brigu o tome da nisu sve osobe s invaliditetom financijski stabilne da bi si priuštila kolica, štake, ortopedske cipele itd.

Prisiljeno je biti svezan za krevet i bespomoćan, a zdravstvo nam daje samo jednom godišnje doznake za liječenje, smatram da

26

to nije u redu i mislim da bi trebalo donijeti druge zakone kojima bi pomogli a ne odmogli osobama s invaliditetom.

Drago mi je što su donijeli odluku da osoba koja je nepokretna i treba tuđu pomoć ima pravo na osobnog asistenta.

Samozastupanje kao što sam spomenula na samom početku, stječe se kroz sport i razna druženja, kroz to upoznajemo nove ljude, stječemo nova iskustva..

Trebalo bi povesti više računa o pristupačnosti cesta i staza, jer i sama imam poteškoća u kretanju i nije mi sve pristupačno, a kako je tek osobama u kolicima???!!!!

Prije svega, čovjek mora imati podršku svih koji ga okružuju, prijatelje koji ga razumiju i treba poštovati i voljeti sam sebe, jer jedino tako možemo cijeniti i druge ljude...

27

SAMOZASTUPANJE OSOBA S CEREBRALNOM PARALIZOM

Ivan Belobrajdić

Zovem se Ivan Belobrajdić, imam brata blizanca Mirka, 27 nam je godina, rođeni smo s cerebralnom paralizom, krećem se u invalidskim kolicima, a brat Mirko je na hodalici. Živimo u Ravnoj Gori u Gorskom kotaru, stanujemo u kući s roditeljima.

Nismo mogli pohađati školu u mjestu stanovanja, jer su nam arhitektonske barijere (stepenice) predstavljale veliki problem u kretanju.

Stoga smo bili odvojeni od roditelja i sredine u kojoj živimo, što je bilo jako teško našim roditeljima i nama odlučiti se na taj korak, tako još mali krenuli smo u nepoznat svijet.

Osnovnu školu pohađali smo na Oštrom u Kraljevici od prvog do šestog razreda, gdje je bila i rehabilitacija.

Školovanje smo nastavili u Dubravi u Zagrebu, tamo smo takoder imali rehabilitaciju i osposobljavanje za daljnji život, potpuno nova i veća sredina. Završili smo i srednjoškolsko obrazovanje, zanimanje „Grafičar za unos teksta". Tijekom školovanja dolazili bismo kući za praznike a veći dio godine bili smo odvojeni od roditelja.

Nakon što smo završili,školu 2000. godine, vratili smo se u Ravnu Goru već odrasli ljudi gdje nailazimo na mnoge izazove i probleme, izazov je nastaviti živjeti u „staro-novoj sredini" u kojoj smo se pomalo osjećali kao stranci, kako je vrijeme prolazilo nekako smo se jedva jedvice barem malo prilagodili sredini u kojoj i danas živimo ali problemi tada nisu nestali. Najveći je problem naći posao u toj

28

maloj sredini gdje objekti nisu prilagođeni nama zbog arhitektonskih barijera, mom bratu Mirku i meni ograničeno je kretanje po mjestu, Mirko u neke objekte može ući jer je polcretniji od mene.

Više- manje sam ja sjedio kod kuće, a Mirko je izlazio van pješice i tako se vraćao kući jako umoran. Shvatili smo da okolina i nema neko razumijevanje prema osobama s invaliditetom.

Moram reći sljedeće: nismo Mirko i ja jedini u Ravnoj Gori, ima ih još samo što ne izlaze iz svojih kuća i dosta su povučeni; nisu toliko samostalni kao mi. Naslušao sam se svakakvih priča što govore pojedini mještani o meni i Mirku „kako smo bolesni i jadni" no mi nismo klonuli duhom i krenuli smo dalje.

Učinili smo sljedeći korak, Mirko je išao u Zagreb polagati vozački ispit, osjetili smo veliko olakšanje moja obitelj i ja kada je Mirko položio taj ispit, kupili smo auto. Napokon sam i ja mogao ići van, ljudi su zbunjeno gledali u nas, prilazili bi nam nekako sramežIjivo bojeći se naše reakcije, valjda zbog neznanja u početku nam je to smetalo, ali smo se s vremenom na to navikli.

Prijatelja u Ravnoj Gori gotovo da nemamo, ljudi su dosta povučeni, takva je okolina, svi nas znaju više-manje, tko su nam roditelji, dugo vremena smo pokušavali upoznati se s ljudima, najviše rođacima, ali nismo još ni danas s njima uspostaviti komunikaciju kao normalni ljudi, ipak smo i mi samo ljudi.

Moj brat Mirko i ja članovi smo Udruge cerebralne i dječje paralize Rijeka, tamo smo stekli nove prijatelje i mnoga poznanstva, sudjelujemo u mnogim radionicama gdje provodimo najviše vremena družeći se s tim dragim ljudima jer se među njima i osjećamo kao Ljudi.

29

PROBLEMI OBRAZOVNOG SUSTAVA

Josip Penić

Često se govori da osobe s invaliditetom imaju pravo na redovno obrazovanje, te da će im se pružiti potrebna pomoć i potpora.

Ipak da to nije uvijek tako prikazat ću na svom osobnom primjeru samozastupanja;

Kod upisa u prvi razred osnovne škole, psihologinja je ostala zatečena što sam kao dijete s teškoćama u razvoju došao u redovnu školu. Pokušala je na niz načina dokazati da nisam sposoban pohađati redovnu školu, a da mi prije toga nije dopustila niti da riješim testove koje su rješavala sva ostala djeca. Nakon velike upornosti mojih roditelja, ipak mi je dopustila rješavanje testova i kada je vidjela rezultate, nije imala razloga odbiti me za upis.

Tada počinje „borba za opstanak". Psihologinja sa svim učiteljicama i profesorima, počela je pratiti

svaki moj korak, svaku moju ocjenu, odnos, ponašanje...svaku moju kretnju u školi.

Sve to iz razloga da dokažu kako su imali pravo da ja nisam sposoban za pohadanje redovne nastave.

Išli su toliko daleko da su predlagali i prilagođeni program, a da prije toga nisu provjerili moje znanje, mogućnosti i sposobnosti.

Zahvaljujući samo mojoj upornosti samozastupanja, uspio sam se izboriti za redovno školovanje i završiti ga do kraja s vrlo dobrim uspjehom usprkos svim problemima koji su mi tokom školovanja stajali na putu.

30

Stoga se nadam da će se mnoge stvari promijeniti primjenom Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom i da se ovakve situacije više neće ponavljati jer nekome mogu uništiti život i sramota su naše zemlje koja je na ulasku u EU.

Zato svi zajedno budimo ponosni i promovirajmo Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom jer ona je naš put u bolju i sigurniju budućnost. Budućnost samozastupanja osoba s cerebralnom paralizom.

31

1

SAMOZASTUPANJE DO PUNE KOVENCIJE U OBRAZOVANJU

Dora Bašić

Nakon srednje škole odlučila sam nastaviti svoje obrazovanje i upisati fakultet. Velikje to pothvat za svakog, tako i za mene. željela sam studirati dalje od svog grada, kako bih se što više osamostalila. Problema je bilo puno, jedan od problerna je bio što ja želim postati... Jedno vrijeme sam razmišljala o odlasku u Zagreb, moja obitelj i ja puno smo strahovali, u meni nepoznatom gradu koji poznajem samo po odlasku na liječenje. Mogućnosti sam imala mnogo, prilagođen studenski dom, prilagođen prijevoz i stipendiju. Moje dvoumljenje trajalo je godinu dana. Tada se na moju radost proširila priča da se u mom gradu Slavonskom Brodu otvara veleučilište s tri smjera-strojarstvo, hortikultura i menagment. Meni je najviše odgovarao menagment, uvjeti su mi odgovarali te sam upisala željeni smjer. Bila sam svjesna da uvjeti studiranja studenata s posebnim potrebama nisu odgovarajući u mom gradu. Stjecajem okolnosti sa mnom je taj isti smjer upisala i moja starija sestra. Ona je upisala prvenstveno za svoje potrebe, tek onda kako bi mi bila od pomoći prolazeći kroz barijere u predavaonici. Tijekom studiranja i odlazaka na predavanja, shvatila sa da su kolege — studenti mlade osobe vrlo senzibilizirane prema studentima s posebnim potrebama. Obično se osobe slične meni zatvaraju u kuće, nemaju društveni život, misle da ih drugi kao takve neće prihvatiti, ja sam se uvjerila u suprotno. Državna tijela, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa potiču i stipendiraju obrazovanje studenata s posebnim potrebama. Nadam se da će sljedeće godine Slavonski

32

Brod postati prilagoden grad. Ne samo da se nadam da će moj grad postati prilagođen, nego cijela država. Želimo li ući u Europsku uniju, moramo joj se prilagoditi. Konvecija je ta koja nam nalaže i pokazuje što ne valja, te kako to popraviti. Svi vjerujemo da će kovencija nakon što je potpisana, sljedećih godina biti provedena u djelo, a ne samo mrtvo slovo na papiru. Bilo bi lijepo kada bi se sve provelo za vrijeme mog studiranja, a to je u preostale dvije godine.

33

PROBUDIMO SE!!

Tamara Bračun

Da bi se čovjek mogao samozastupati, mora imati samopouzdanje, a za moje ste u jednoj mjeri zaslužni i vi i sve što mi je život donio od našega zadnjeg susreta.

Osvrnuvši se godinu i pol unazad sjetim se Varaždinskih Toplica i odmah mi osmijeh ozari lice. Nikada neću zaboraviti neopisiv osjećaj zadovoljstva i ponosa nakon što sam pročitala referat. Ljudi su mi čestitali i nagradili me najvećim pljeskom. Bila sam strašno ponosna što sam uspjela ostaviti tako snažan pozitivan dojam na publiku. U nadi da će tako biti i ove godine odlučila sam napisati još jedan referat he, he, he!

Osim što sam godinu dana starija, imam još pozitivnih, ali na žalost i negativnih životnih iskustava. Bavim se raznim aktivnostima koje me ispunjavaju.

Moja najdraža aktivnosti koja mi mili dušu je ples. Zamislite cerebralac i ples, možete li to uopće zamisliti? Pretpostavljam teško.. Oduvijek sam se željela baviti plesom, za mene je ples život, ali bila sam uvjerena da nikada neću moći plesati, zbog svojih nekoordiniranih i neželjenih pokreta, ali žarka želja, um i upornost pobjeđuju tijelo, tome shodno ja se danas bavim plesom i neizmjerno sam sretna zbog toga. Ostvario se jedan od mojih mnogobrojnih snova. Naglasila bih da plesnu skupinu čiji sam ja član sačinjavaju osobe Udruge CP Rijeka. Imali smo nekoliko plesnih nastupa gdje smo pokazivali plodove našeg rada. Meni najdraži nastup dogodio se u Zagrebačkom kazalištu Trešnja.

34

Mnogo me toga naučio. Dok su neki ljudi koji s nama rade svojim pozitivnim djelovanjem učvršćivali moje samopouzdanje, neki drugi su me naveli da se zapitam.

Je li osobe koje s nama rade žele prezentirati nas ili same sebe? Jesu li svjesni koliko njihov negativni utjecaj ruši naše samopouzdanje?

Odgovore možemo samo naslućivati...moje misli nizale su se dalje pa tako pomislih kako sam tamo doživjela još jedno skroz novo iskustvo, shvatila sam što znači biti IZA i NA pozornici.

A za trideset godina udruge desilo se nešto neuobičajeno. Voditelji svečanog programa bili su same osobe s CP. Priča o samozastupanju širi se pa se postupno čak i oni tihi i povučeni žele pokazati.

Ljudi nas počinju prepoznavati i doživljavati po našem djelovanju, a ne prema stupnju invalidnosti (onaj s hodalicom, u kolicima ili onaj koji muca i slično.)

Naš grad provodi program, „Rijeka zdravi grad". Zdravi grad uključuje i interesnu skupinu građana za podršku

osobama s invaliditetom. U tu skupinu uključena je i Udruga CDP. Član sam debatnog kluba koji djeluje pri tom programu za populaciju od 15 do 29 godina.

Ravnopravno sudjelujem u svim raspravama iako me smeta što je većina članova srednjoškolskog uzrasta, ali ipak moram priznati Debatni klub pridonosi razvoju socijalnih vještina i kvalitetne komunikacije.

2007. je godina jednakih mogućnosti za sve, u sklopu toga rodila se ideja o pokretanju radio emisije za osobe s invaliditetom. Jednog me jutra ugodno iznenadio telefonski poziv da kao voditelj sudjelujem u emisiji.

Bio mi je ponuđen posao, nisam mogla vjerovati. Osjećala sam se presretno. Pitala sam se Bože, zar ću zaista biti

radijski voditelj? Nakon telefonskog razgovora, uslijedio je radni sastanak sa svim

detaljima oko ponuđenog mi posla, ali kada sam upitala za iznos honorara, nastala je prava pomutnja, ispalo je da su svi od mene

35

očekivali da volontiram na radiju i da budem sretna što su mi takav posao uopće ponudili i kako me nije sram pitati za novce.

Ja sam bila sretna, ali očeldvala sam da će se moj rad i trud na kraju nagraditi nekim simboličnim honorarom.

Razumijevanje nisam dobila niti od mojih cerebralaca. Osim toga, od mene se očeldvalo da vodim emisiju o invalidima

u godini jednakih mogućnosti bez prava na svoje mišljenje. Pritisak je bio ogroman, ali svojom upornoku uspjela sam doći

na radio. Na moje veliko oduševljenje, voditelji s radija dočekali su me sa

svim simpatijama i poštovanjem, napokon sam osjetila da se moje mišljenje uvažava.

U eteru sam imala podršku iskusne radio voditeljice koja mi je bila od velike pomoći u razbijanju treme. Trema je potrajala samo prvih nekoliko minuta i brzo sam se snašla u svojoj novoj ulozi. Poželjela sam odmah da potraje i duže. Nastup sam odradila na svoje veliko zadovoljstvo i zaradila samo pozitivne kritike svih prijatelja i znanaca koji su me slušali.

Novce naravno nisam zaradila he, he, he. Kad sam već kod pozitive moram spomenuti da se zadnjih godinu

dana bavim i marketingom: prezentiram proizvode koji služe za očuvanje zdravlja.

U tom poslu vjerovali ili ne, nisam doživjela nikakve neugodnosti vezane uz moj hendikep, dapače osjećam se ravnopravno s mojim kolegama, niti na jednoj prezentaciji nikad nisam doživjela nikakvo nepoštovanje kao što sam ga doživjela od nekih ljudi koji s nama ili u naše ime rade.

Na temelju svega doživljenog zaključila sam da se svijest svakodnevnih običnih ljudi u odnosu prema nama pozitivno mijenja, dok ljudi koji se bave naom problematikom često nisu spremni na naše samozastupanje jer na to nisu navildi.

Očito je da smo predugo bili uspavani, ali nije dovoljno da se samo neld od nas probude i zato vas pozivam:

Pridružite mi se!.!

36

SAMOZASTUPANJE KROZ KONVECIJU 0 PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM

Sanda Matokanović

Zovem se Sanda Matokanović, živim s majkom u Zagrebu. Rođena sam 1965. godine u Novoj Gradiški. Rođena sam sa sedam mjeseci.

Godine prolaze, ja rastem a još uvijek nije postavljena dijagnoza. Nakon dužeg nagađanja evo i dijagnoze, ona je glasila cerebralna

paraliza tetra pareza spastica. Kada se govori o samozastupanju kod osoba s invaliditetom, potrebno je izjednačiti prava u školstvu, zdravstvu, svima nama dati ono što nam je potrebno za što kvalitetniji život osoba s invaliditetom. Ako je netko slijep, nabavimo mu Brajevo pismo, gluhome dajmo zyučne semafore, napravimo nekoliko bazena. Kakva su moja prava i gdje da ih potražim budući da sam osoba s invaliditem koja je nepokretna i za kretanje koristi isključivo invalidska kolica.

Prava postoje samo na papiru a u praksi baš i ne postoje, koliko još vremena treba proći da budemo jednaki s osobama s invaliditetom u npr. Austriji, Njemačkoj ili negdje drugdje. U svijetu osoba s invaliditetom ima jednaka prava bez obzira na težinu svog invaliditeta.

Mi smo još uvijek na početku, domova za osobe s invaliditetom gotovo da i nema, sadržaj u domu nije adekvatan uzrastu.

Kad ostarim i tada želim živjeti, a kako to je moj izbor, poštujte ga kao što ga poštuje svijet.

Velika većina osoba s invliditetom nema jednaka prava iako je u invalidskim kolicima, a zašto je tome tako nitko ne zna. Sjedim u

37

kolicima, netko od mojih prijatelja i ja, on bez jastuka, a ja s antidekubitalnim, jastukom a ista nam je dijagnoza. Čija je to ideja, naša nije, jer sjedimo veći dio dana u kolicima, poštuje li se u ovom slučaju Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, gdje je tu samozastupanje, tko ga može naći.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom daje svima nama mogućnost da pohađamo osnovnu školu, srednju školu i druge mogućnosti, a hoćemo li mi to prihvatiti, to ovisi o svijesti koja se razvila u nama tijekom svih ovih godina i onih ljudi koji su oko nas.

Osoba s invaliditetom prihvatila je svoj invaliditet kao i njezina obitelj, te se svi skupa konstantno bore da u životu uspiju kao osobe s invaliditetom.

Ako osoba s invaliditetom ima otežan pokret, govor ili nešto drugo, njima je samozastupanje otežano ako uz njega nije netko tko ga razumumije.

Mišljenje sam da o nama samima ovisi koliko ćemo uspjeti u samozastupanju. Ako su meni ponuđene mogućnosti da budem samostalna i kreativna a ja to ne prihvaćam, onda u tom slučaju nije nitko kriv nego sama osoba s invaliditetom. Da bismo uspjeli u našim ciljevima, potrebno je da budemo svjesni svojih mogućnosti što možemo a što ne.

Ja sam ovisna o drugoj osobi, moj invaliditet me je osnažio, puno sam toga pokušala i nije mi žao jer mislim da sam u puno toga i uspjela.

Samozastupanje kod osoba s invaliditetom traži više vremena da bi ju svi razumjeli ali nije važno koliko se vremena utroši pri samozastupanju, važan je cilj samozastupanja. Mislim da se osoba s invaliditetom treba stalno boriti i dokazivati te da i tada ruši predrasude i da je to čin samozasupanja. Stalno se boriti znači ne odustati u onome što si planirala učiniti.

38

SAMOZASTUPANJEM DO KVALITETNIJEG ŽIVOTA

Nedžad Dizdarević

Samozastupati se znači govoriti i boriti se u svoje ime, svjestan sebe; drugim riječima, biti svoj; to je težnja da se svaka osoba s invaliditetom u svom okruženju izbori za sebe, u granicama svojih mogućnosti i sposobnosti, a u cilju ostvarivanja i postizanja što kvalitetnijeg života u smislu što samostalnijeg funkcioniranja. Promicati samozastupanje prije svega znači težiti prema slobodi, pravdi, jednakosti, jasnijem i glasnijem izražavanju svih osoba s invaliditetom.

Rođen sam i odrastao u gradu Rijeci koji je u svijetu poznat kao lučki grad s bogatom tradicijom i kulturom. Godine 1998. godine osnovan je projektni ured „Rijeka - zdravi grad" u skolopu riječkog Gradskog poglavarstava i tada je sustavno započet rad interesnih grupa građana, kojima su prioriteti između ostalog i sveobuhvatna potpora osobama s invaliditetom; na taj način osiguran je javni prostor osobama s invaliditetom, da budu primjećeniji i djelotvorniji kroz konkretno sudjelovanje.

Organiziraju se sastanci, planiraju se konkretne akcije, kroz izravno sudjelovanje osoba s invaliditetom putem srodnih udruga. Korigiraju se postojeći upušteni rubnjaci i izrađuju novi, na nekoliko lokacija u gradu korigiraju se razne zgrade, ograde i izraduju se razni rukohvati, tiskaju se razni letci, za potrebe osoba s invaliditetom, srodne udruge aktivno sudjeluju u svim ovim aktivnostima, te otvaraju svoja vrata za sve građane, osobe s invaliditetom počinju govoriti u svoje ime.

39

Hvale je vrijedno to što je Republika Hrvatska na čelu s Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i Zajednicom saveza osoba s invaliditetom Hrvatske prva na ovom području u svoj zakonodavni sustav uokvirila Konvenciju o zaštiti i promicanju prava osoba s invaliditetom; u skladu s tim napominjem projekt „Osobnog asistenta" koji je odličan primjer kvalitetnog oblika samozastupanja u konkretnoj praktičnoj primjeni.

Uglavnom se u većoj ili manjoj mjeri svi ljudi rađaju u nekakvim oblicima uskraćivanja slobodnog izražavanja, kod osoba koje su u stanju cerebralne paralize to se manifestira na poseban način. Samozastupanjem se želi poboljšati postojeća kvaliteta života osoba s invaliditetom.

Još uvijek se događa u nekim manjim sredinama u Republici Hrvatskoj, kada se roditelj koji ima dijete s poteškoćama u razvoju obrati za pomoć nekoj instituciji, primjerice Centru za socijalnu skrb i zatraži nešto na što po zakonu ima pravo, da se na njegov problem gleda kao da je zatražio sliku Mona Lize.

Republika Hrvatska jedna je od rijetkih zemalja koja posjeduje dvije komisije za kategorizaciju osoba s invaliditetom; jedna je komisija Centra za socijalnu skrb, a druga komisija je Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje za adekvatnu kategorizaciju naplaćuje 300,00 kn.

Problem zapošljavanja je akutnog karaktera, jer još uvijek veći broj osoba s cerebralnom paralizom ne završi nakon srednje škole ili fakulteta na poslu. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom je jasan i financijski podržan od strane Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Međutim, većina poslodavaca za te poticajne mjere ili stvarno ne zna ili ne želi da zna, u državnim službama je situacija malo bolja, ali nije u dovoljnoj mjeri zakonski popraćena.

Trebamo nastojati, svatko od nas, da budemo što samostalniji, to je smisao samozastupanja. Naši roditelji su nam genetski prenijeli život ali nam ga nisu dali, oni su nam omogućili da živimo bolje, jer bi nam bez njih bilo teže. 40

Putem samozastupanja trebamo promicati jasno definirane ciljeve kroz konkretne akcije, institucije trebaju znati što je cerebralna paraliza, a što nije, preko udruga trebamo se umiješati u politiku ali ne i u političke stranke.

Samozastupanjem do znanja: Gdje se trebamo osjećati sigurnima Gdje trebamo sumnjati Gdje trebamo biti suglasni

Sve ovo potrebno je da bismo bili objektivniji i konkretniji u različitim situacijama koje nam donosi život. Samozastupanje treba biti odlučan stav kojim se na konkretan način izlazi iz mraka i odlučnim koracima kreće prema suncu.

41

MOŽEMO LI ŽIVJETI S KONVENCIJOM?

Jadranka Kufrin

Dugo očekivani dokument stigao je u našu zemlju. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Konvencija koja nam obećava siguran put u svjetliju budućnost.

Osobno čestitam svima koji su svojim trudom zaslužni za njezino donošenje.

Želim svim budućim narađtajima da uspiju živjeti u skladu s Konvencijom.

Sigurno bi mi mnogi postavili pitanje —zašto baš to želim? Baš iz razloga što sam u životu doživjela mnogobrojne

nepravilnosti, nepravde i situacije koje nisu u skladu s osnovama ljudskih prava, temeljnih sloboda 1 dostojanstva čovjeka i ovdje ću u skladu s većinom članaka Konvencije i njezinih izraza primijeniti izraze na moj svakodnevan život i događaje;

Rođenjem sam dobila pravo na život, tokom mladosti postala žena s invaliditetom (lakšim zasad), a onda rodila dijete s teškoćama u razvoju.

S obzirom na nepoštivanje doma i obitelji, došlo je do bračnog raskola.

Iako ostavši sama s bolesnim djetetom, djetetom s cerebralnom paralizom, pokušala sam nam pružiti primjeren životni standard i stoga se obratila nekim ustanovama u svrhu socijalne zaštite. Neiskusna u novim životnim teškoćama, nedovoljnim pristupom infomacijama i teškom pristupačnošću mnogih osoba, nisam uspjela u mnogobrojnim situacijama za ostvarivanje svojih prava. 42

Ipak u vjeri i sigurnošću u sebe, samozastupanjem sebe i svog djeteta s cerebralnom paralizom, uspjela sam u postizanju neovisnog življenja i uključenosti u zajednicu zapošljavanjem u udrugu osoba s invaliditetom. SvakodneVno se borim u podizanju razine svijesti građana prema osobama s invaliditetom koji ne mogu svojom osobnom pokretljivošću poboljšati svoje zdravlje, dobiti adekvatnu rehabilitaciju, obrazovanje, rad, sudjelovanje u kulturnom životu, rekreaciji, razonodi i športu, te biti jednaki pred zakonom u ostvarivanju prava i povlastica.

Donošenjem Konvencije i međunarodne suradnje, očekujem da ćemo iskustvom i razmatranjem izvješća država potpisnica i međusobnom suradnjom dobiti sve mogućnosti za pravo na život bez zapreka. A ako ih i bude, nadam se da ćemo se svi zajedno moći slobodom izražavanja obratiti Odboru za prava osoba s invaliditetom i biti slobodni u svim životnim situacijama.

Za sam kraj ove sažete slike izraza najvažnijeg dokumenta za osobe s invaliditetom, poslužiti ću se riječima iz jednog teksta Pabla Nerude:

...„Umire onaj tko ne mijenja život kada njime nije zadovoljan.." Neka ovaj tekst bude poruka i pouka svim mojim prijateljima

osobama s invaliditetom; osobama s cerebralnom paralizom i roditeljima djece s cerebralnom paralizom; svima onima koji se nalaze u njihovom okruženju ; svim ljudima sa srcem.

Neka ovo bude odgovor na naslov ovog teksta. Zajedno smo jači i promijenimo si i uljepšajmo živote! Zajedno samozastupanjem!!!

43

KROZ SAMOZASTUPANJE DO PUNE PROVEDBE KONVENCIJE

Mara Maić-Premec

Evo jedne ne/zgode, kako se uzme... dolaze dvije djevojke, su-per zdrave na parkiralište te parkiraju na mjestu rezerviranom za osobe s invaliditetom. Suvozačica kaže vozačici da je parkirala na mjestu za invalide, a vozačica odgovara „kao da oni nikad ne parkiraju na naše".

Kao čovjeku grozno mi je čuti ovo naše — vaše, ali kao osobi s cerebralnom paralizom važno mi je da je na tom parkirahštu netko mislio i na osobe s invaliditetom. To što neki poj edinci ne pridodaju važnost osobama s invaliditetom, više pridodajem njihovoj sebičnosti.

Vjerujem da bi članovi lokalne uprave i samouprave trebali poraditi na edukaciji općeg puka i to u suradnji s osobama s invaliditetom.

Vrlo je važna i nediskriminacija. Eto opet jedne ne/zgode. Prije nekoliko godina, u zimi za vrijeme

poledice, pala sam i slomila nogu. Kako imamo odvjetnika u obitelji, predložio mi je da dignem tužbu protiv odgovornih. Nakon nekog vremana našli smo se na sudu.

Tuženiku je bio najjači argument taj da sam osoba koja je u mladosti preboljela dječju paralizu, nestabilna i nepažIjiva te da nisam trebala šetati u popodnevnim satima u zimskim uvjetima.

Sud je ipak donio odluku da je odgovorni kriv te da je bio dužan Zakonom o komunalnom gospodarstvu i odluci o komunalnom redu

44

— propisana obveza uklanjanja snijega i leda sa staza, stepenica i puteva na javnim površinama, osigurati da komunalne i ostale službe od općeg interesa đjeluju tako da se zaštiti imovina građana i spriječi nanošenje štete kako bi mogli hodati svi, pa čak i invalid.

Čini mi se da za ovo nije potreban nikakav komentar. Mogu samo dodati da je svaka osoba s invaliditetom sigumo puno pažljivija od ostalih ljudi i nisam učinila nikakav pokret koji bi bio u suprotnosti s mojim mogućnostima, a ni druga ponašanja koja bi ukazala na bilo koji stupanj nepažnje. S obzirom da je štetni događaj bio uzrokovan ledom na javnoj površini — pješačkoj stazi, koji je trebao biti uklonjen, postoji odgovomost Grada za naknadu štete zbog propusta u održavanju javne površine.

No tu opet dolazimo do diskriminacije osoba s invaliditetom od strane pojedinaca, te to više ne smatram njihovom sebičnošću već nekulturom i needukacijom.

Vjerujem da bi se mogla poboljšati kvaliteta i standard života osobama s invaliditetom, prvenstveno pristupajući pojedincima lokalnoj sredini. Naravno da bi se trebala uključiti i država i neprofitne organizacije te sustavno i temeljito riješiti sve probleme. Udruge invalida svakako bi trebale sudjelovati u svim projektima i programima vezanim za osobe s invaliditetom.

Udruge osoba s invaliditetom na lokalnoj razini trebaju ukazivati na probleme, kako pojedinaca tako i cjeline, te zajedno s članovima gradske uprave pokušati pronaći najbolje rješenje.

Neovisno življenje je proces razvijanja svijesti. Da bi ostvarili jednako pravo, mogućnosti i sudjelovanje u svim vidovima društva, potreban je sveopći pokret koji bi se bavio potrebama svih osoba s invaliditetom kao što je istraživanje, razvoj, planiranje i donošenje odluka koje bi se odnosile na njihov život na svim razinama.

Smatram da svaki čovjek ima dovoljno potencijala da postane uspješan član ovog društva, te da iskaže svoje sposobnosti i vještine.

Trebalo bi omogućiti osobama s invaliditetom jednakost u svim područjima društvenog života, baš kako nam jamči Konvencija.

45

Ova Konvencija oslanja se na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, označava prekretnicu u odnosu društva i države prema svakoj osobi s invaliditetom.

Konvencija se obvezuje da će stvoriti uvjete i brinuti se da i osoba s invaliditetom ostvari sva građanska i ljudska prava kao pojedinac participirajući na svim područjima života kao što je: obrazovanje, znanost, sport, rekreacija, rehabilitacija...

Jednostavno izjednačiti mogućnosti svih ljudi te promicati puno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Životne bitke ne dobivaju uvijek ni najjači ni najbrži. Prije ili kasnije pobjeđuju oni koji misle da mogu. Sve je stvar stava, sve je stvar tvoga stava. Stava osobe s cerebralnom paralizom.

46

SAMOZASTUPANJE KROZ KONVENCIJU PODIZANJE RAZINE SVIJESTI I

PRISTUPAČNOST

Iva Rožanković

Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom usvojila je Opća skupština Ujedinjenih naroda 13. prosinca 2006. Konvencija u svojih 50 članaka osigurava ravnopravno uživanje ljudskih prava i sloboda te poštivanje dostojanstva osoba s invaliditetom.

Samozastupanje je način kako osoba s invaliditetom može govoriti u svoje ime i zastupati svoja prava.

Podizanje razine svijesti javnosti prema osobama s invaliditetom jako je važan zadatak i nas samih. Predrasude i nerazumijevanje u odnosu na osobe s invaliditetom još uvijek su znatne u našem društvu. Osobno ih primjećujem čak i među članovima svoje Udruge. Pojedini članovi koji mogu neke svoje životne potrebe obavljati sami pokazuju nadmoć i nerazumijevanje prema onima koji to ne mogu. Mi najbolje znamo koliko je teško naći osobu koja bi brinula o nama umjesto članova obitelji. Neprekidno moramo nastojati da javnosti pokažemo naše sposobnosti te da možemo pridonijeti društvu u cjelini, vjerovati u sebe i sebi postavljene ciljeve. Nećemo uvijek postići ono što želimo, ali nikada ne smijemo odustati, već pokušati ponovno i na drugi način.

Predrasude, možda čak i neki oblik diskriminacije, često sam doživljavala zbog mojega teže razumljivog govora:

- Kada je u društvu u kojem se nalazim više osoba, razgovor teče, a ja se ne mogu uključiti dok svi ne prestanu razgovarati i pažijivo me saslušaju. Nekad netko kaže: „Iva, što ti misliš o tome?" No često se događa da moram sama intervenirati ili samo slušati.

47

- Kada sam u društvu svojih najbližih prijatelja, bez obzira jesu li oso-be s invaliditetom, puno mi je lakše jer mogu reći: „Hajde ljudi, mogu li ja sad nešto reći? "I1i oni jednostavno razumiju, navikli su na moj govor.

- Prilikom otvorenjajednogajavnog objekta za osobe s invaliditetom doživjela sam poniženje od jedne novinarke koja me htjela intervjuirati. Kada sam počela govoriti, zacrvenjela se i rekla da će pitati nekog drugog. Obratila se nekom od predstavnika vlasti, a objekt je trebao biti otvoren za potrebe osoba s invaliditetom te je netko od nas - budućih korisnika trebao nešto reći. Kako li sam se samo tada osjećala! Nažalost, u ovoj situaciji nije bilo prilike za samozastupanje.

- Navest ću još jedan primjer kada se u razgovoru osjećam loše i bespomoćno. Sugovornik klimne glavom kao da me razumije, a vidim da ne. Puno bih se bolje osjećala da mi kaže da me ne razumije i da ponovim što sam rekla.

Trebali bismo senzibilizirati javnost da osobe s invaliditetom imaju različite vrste oštećenja — fizičko oštećenje i oštećenje vida, sluha i govora, a sva sredstva javnog priopćavanja poticati na ravnopravno predstavljanje osoba s invaliditetom.

U Republici Hrvatskoj, kao zemlji potpisnici ove Konvencije, osigurava se pristupačnost za osobe s invaliditetom: građevinama, prij evozu, školama, zdravstvenim ustanovama, službama hitnih intervencija, informacijama, komunikacijama i drugim uslugama. Učinjen je veliki napredak, ali još uvijek ima dosta problema.

U gradu Zagrebu u kojem živim, spušteni su rubnici, osobito u središtu grada, a što mi uvelike olakšava samostalno kretanje u elektromotornim kolicima. U Zagrebu također postoji gradski prijevoz za osobe s invaliditetom, a uvođenjem niskopodnih autobusa i tramvaja imamo još jedan izbor.

Problemi i dalje postoje. Često mi se događa da sam pozvana na neka društvena događanja, ali ako je prostor neprilagođen, sa žaljenjem odustanem ili hrabro odem i stavim organizatora „pred gotov čin", to jest da učini sve kako bih ja prisustvovala događanju.

Kroz samozastupanje se uvijek moramo dokazivati, pokazivati da smo ravnopravni članovi društva. Ponekad to iziskuje napor, umara nas. No nikad ne smijemo odustati.

48

MOJ PUT Goran Miljančič

Zovem se Goran Miljančić.

Roden sam 8.11.1982. godine.

Živim u Maloj Subotici sa svojim roditeljima i starijim bratom.

Volim živjeti sa svojom obitelji.

JAKO VOLIM:

iči u školu na radno-proizvodne aktivnosti igrati igrice na kompjutoru gledati televiziju slušati domaču glazbu

NE VOLIM:

kad su ljudi agresivni jedni prema drugima kad sam potpuno ovisan o drugima

49

Jako volim iči u Centar za odgoj i obrazovanje na radno-proizvodne aktivnosti.

Radimo s glinom. To mi je jako lijepo.

Ipak, tamo najviše volim druienje.

Najdraie mi je kad slavimo rodendane.

Osobito kad ja slavim svoj jer dobijem poklone.

Kad sam kod kuće često na kompjutoru igram Milijunaša i Fifu.

Volim gledati sport, hivatske filmove, domaće i američke serije.

Od sportova najviše volim gledati nogomet i košarku.

U iivotu mi se dogodila jedna stvar koja mi je ostala u vdo lošem sjećanju.

Školovao sam se Zagrebu, u Dubravi.

Tamo nisu imali stube nego rampu.

Dječak koji me vozio niz rampu slučajno me pustio i zaletio sam se u radijator.

Ozlijedio sam koljeno.

Zbog te ozljede dugo sam nosio gips.

50

Nisam mogao hodati pa su me svugdje nosili. čak i u WC.

Bilo mi je jako teško i jako me boljelo.

Nisam mogao spavati od bolova.

Bilo mi je teško što nisam mogao hodati.

Nisam mogao ni izaći van pa mi je i zbog toga bilo teško.

Kad su mi skinuli gips nisam mogao vjerovati kaliko sam bio sretan.

Tad sam pomislio: "Kako je lijepo ponovno hodatđ"

Prije 6 godina dogodila mi se i jedna čudna stvar.

čitao sam novine, a jedna gospoda je pitala moje roditelje: °Pa on zna čitati?'

To mi je bilo vdo čudno pitanje.

Bilo mi je jako neugodno i nisam se osjećao dobro.

Zašto ja ne bih znao čitati???

51

PRONAĆI I ZASTUPATI SAMOG SEBE

Ivan Belaj

Udruga invalida Daruvar je od velike važnosti za sve osobe s invaliditetom, a ugodno se osjećaju i oni koji to nisu, a ponekad navrate. U našoj Udruzi zastupljene su sve kategorije osoba s invaliditetom (gluhi i nagluhi, slijepi i slabovidni, invalidi rada, cerebralna i dječja paraliza, distrofije kao i Ostala tjelesna i mentalna oštećenja).

Jednom tjedno sastajemo se na rekreacijskom druženju uz razne sportske aktivnosti: viseća kuglana, pikado, nabaci krug, šah, a i naravno belot.

Iako je ovo navedeno veoma korisno, najviše se sve osobe s invaliditetom vesele radionicama koje se održavaju jednom tjednom. Od radionica izdvajamo slikanje na bocama, svili, izradu raznih predmeta od papira, nizanje ogrlica, naušnica, narukvica, prstenja od perlica, izrada blagdanskih aranžmana (za Uskrs, Božić i Novu godinu). Radionice su zaista raznovrsne i veoma korisne za osobe s invaliditetom s različitim oboljenjima jer u njima mogu pronaći i zastupati sami sebe. Na njima nisu prisutni samo članovi Udruge već i određeni broj djece iz škole Rudolf Štajner, koja su nam rekla da ne mogu dočekati dan kada se održavaju radionice. Po ovome možemo zaključiti koliko su ove radionice važne i imaju svoj smisao. Većina osoba s invaliditetom je kroz njih otkrila svoje sposobnosti što do sada nije imala prilike, a da ne govorimo o tome da se osjećaju korisni, imaju osjećaj da više vrijede i imaju mogućnosti pronaći i zastupati samog sebe.

52

Svatko od nas je unutar radionica pronašao sam sebe i dobio mogućnost da radi on() što voli i što ga zanima, a ujedno ga čini sretnim.

Osim osjećaja korisnosti i poboljšanja kvalitete življenja kroz taj rad svatko i sebe više cijeni, a i korisno provodi vrijeme pošto većina osoba s invaliditetom ima vremena na pretek.

Po mom mišljenju ovakve radionice ne bi smjele prestati s radom jer su one za većinu osoba s invaliditetom jedino mjesto gdje se mogu dokazati i gdje se osjećaju korisne kako sebi tako i društvu u cjelini.

Moramo učiniti sve da se olakša i poboljša život osobama s invaliditetom kako se ne bi osjećali izgubljeni u ovom društvu.

Zato budi hrabar pronađi i zastupaj sam sebe!

53

ŽIVOTNIH IZAZOVA NIKADA DOSTA

Neven Jurina Tomić

Svaka osoba već svojim rođenjem ima svoja prava, netko treba zastupati njene interese i potrebe, najčešće su to biološki roditelji ili djetetovi posvojitelji. Slična je početna životna priča i kod malog djetata koje ima cerebralnu paralizu ili neko drugo oštećenje. Roditelji takvog djeteta sa oštećenjem CP moraju se puno više boriti nego da imaju zdravo dijete. Govorim to iz vlastitog iskustva jer imam cerebralnu paralizu.

Dok je dijete manje ili u ranoj fazi osnovne škole roditelji su ti koji zastupaju njegove interese i ne osjetiti se da njihovo dijete ima bilo kakvo oštećenje, sve dok jednoga dana ne krene u život i počne raditi svoje prve samostalne letove izvan roditeljskog gnijezda, a ti prvi samostalni letovi bez roditelja dolazi upisom u srednju školu ili odlaskom na fakultet.

Sada dolazim, do ključnih pojmova „samozastupanje svojih interesa i samopoštivanje sebe kao osobe, bez obzira na svoj invaliditet". Bio sam još tada jasno mali kada sam shvatio da ipak malo drugačiji od svoji vršnjaka obzirom da se nalazim u stanju cerebralne paralize — CP.

Priznajem da sam uvijek imao visoke ciljeve u životu, a imam ih još dan danas. U osnovnoj i srednjoj školi nikad nisam imao problema sa učenjem, volim sam učiti, stjecati nove intelektualne vidokruge

U srednjoj školi sam se bavio glumom, glumio sam u „Otvornoj sceni Belveder", to je za mene bilo jedno životno iskustvo iz kojega sam naučio kako i na koji način boriti s invaliditetom, a dobro se uklapati u okolinu. Imao sam malih problema sa okolinom, jer sam odskakao

54

iz okvira - načinom života osobe s invaliditetom. Sve je to po meni odras-tanje, da bi ste mogli kasnije samostalno zastupati svoje interese u životu.

Još nisam gotovo ni progovorio, već sam rekao roditeljima, kad odrastem biti ću novinar i puno ću putovati, nikome ta moja rečenica nije bila baš previše jasna, moji ukućani su se pitali od kud meni sad pak to? Kao dijete sam volio komentirati događaje, opažati stvari, bio sam poprilično brbljav, imao sam poprilično bogat rječnik — vokubular, ta teza stoji još i danas.

Trebalo je puno odricanja i dokazivanja da se ta moja želju ostvari. Morao sam se dokazati prvenstveno sam sebi pa i drugima da mogu raditi novinarski posao. Ispočetka nije bilo lako, ali sam uspio, pišem za nekoliko listova i dosta putujem po Hrvatskoj i inozemstvu.

Uz uspješno završene dvije godine fakulteta Teologije u Rijeci — filozofsko teološki smjer - laik, završio sam Astoriu večemju školu - za mlade buduće novinare. Od ove akademske godine upisujem studij na Politološkom fakultetu u Zagrebu — smjer novinarstvo - vandredno.

No, životnih izazova nikada dosta pa tako da sam primljen u Vijeće mladih Grada Kastva i u odboru sam za komunikaciju Vijeća mladih u Kastvu. Moram istaknuti da sam bio iznađen kada sam dobio obavijest da sam primljen. Moji kolege iz vijeća se jako lijepo odnose prema meni i mojem invaliditetu, svi mi daju nesebičnu podršku u mome radu. Vijeće mladih u Gradu Kastvu organizira predavanje pod nazivom „Osobe s invaliditetom — izazovi života", biti će pozvani ugledni predavači, ja sam inicijator i voditelj projekta.

Vjerojatno tko bude čitao ovaj tekst će pomisliti Bože ovom čovjeku je sve savršeno u životu. Bilo je puno padova, puno prolivenih suza, glupih pitanja i besmislenih rečenica, sa strane ljudi koji bih najmanje očekivao.

Uvijek ću nastojati u svom životu zastupati svoje interese i držati se nekih moralnih ljudskih vrednota — kodeksa. Od malih nogu sam usmjeren ka mediju i na neki način u svijet politike ma da toga nisam bio ni svjestan.

Ne bojim se životnih izazova, jer po meni kao budućem afirmiranom novinaru, život je kao jedan veliki vrtlog koji te uzme i baci na razna životna pitanja. U tom vrtlogu života danas kralj a sutra prosjak i obrnuto.

55

0 NAŠIM PRAVIMA OSOBE S INVALIDITETOM

Andrea Belić

Bliži se dan osoba s invaliditetom 3. prosinca. Međunarodni dan osoba s invaliditetom, sigurno će se u medijima vrlo malo spominjati taj dan iako bi se trebalo spominjati češće, ukazivati na naše probleme i rješavati ih.

Kalcva su naša prava i koliko se ostvaruju? Uglavnom se ostvare vrlo teško i slabo se provode u djela. Na papiru lijepo piše o pravima, a kad osoba pokušava ta prava ostvariti, ne može se postići cilj. Npr: Kad idem na rehabilitaciju, ne mogu dobiti putne troškove, kao ni pratnju na putu, a potpuno sam ovisna od pomoći druge osobe. Tako izgleda da negdje ne vrijede ta prava, a zapravo vrijede ista za cijelu Hrvatsku. Ne mogu ići na glasovanje, nemam pravo, samo zbog toga što ne mogu pisati rukom i što teže govorim ili kad sam došla po novu osobnu na papiru mi piše da sam nepismena samo zbog toga što se ne mogu potpisati a znam se služiti sa računalom. Oduzeta mi je djelomična poslovna sposobnost, a ne mogu ostvariti osobnog asistenta. Što su onda naša prava? Omalovažavanje čovjeka i gažanje ljudskih prava. Osoba s invaliditetom sve više gubi svoje dostojanstvo. Na nama osobama s invaliditetom je da sami ukazujemo na svoje probleme i borimo se za ostvarenja svojih prava kao i mjesto u ovom društvu koje nam pripada kao i svakom drugom građaninu.

56

SADRŽAJ

Miroslav Pospiš Samozastupanjem do implementacije Konvencije o pravima osoba s invaliditetom 5

Dragan Radmanović Konvencija o pravima osoba s invaliditetom - Zapošljavanje osoba s invaliditetom u Varaždinskoj županiji 10

Antun Biškić Samozastupanje-borba za ostvarivanjem prava 17 Rachela Sindičić Konvencija o pravima osoba s invaliditetom - kako je primijeniti 9 20

Ružica Marijić Samozastupanje 26

Ivan Belobrajdić Samozastupanje osoba s cerebralnom paralizom 28 Josip Penić Problemi obrazovnog sustava 30

Dora Bašić Samozastupanje do pune kovencije u obrazovanju 32

Tamara Bračun Probudimo se11 34

Sanda Matokanović Samozastupanje kroz konveciju o pravima osoba s invaliditetom 37

NedŽad Dizdarević Samozastupanjem do kvalitetnijeg života "3 9

Jadranka Kufrin Možemo li živjeti s konvencijom9 42 Mara Maić-Premec Kroz samozastupanje do pune provedbe konvencije 44

Iva Rožanković Samozastupanje kroz konvenciju - podizanje razine svijesti i pristupačnost 47

57

Goran Miljančić Moj put 49 Ivan Belaj Pronaći i zastupati samog sebe 52 Neven Jurina Tomić Životnih izazova nikada dosta 54 Andrea Belić 0 našim pravima osobe s invaliditetom 56

58

KROZ SAMOZASTUPANJE DO PUNE PROVEDBE KONVENCIJE 0 PRAVIMA OSOBA S CEREBRALNOM

PARALIZOM

Nakladnik: Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize

Zagreb, Nova Ves 44

Za nakladnika: Miroslav Pospiš

Urednik: prim. dr. sc. Miroslav Pospiš

Lektura: Jordanka Horvat, prof.

Priprema, tisak i uvez: Nakladnička kuća „Tonimir"

Varaždinske Toplice, V. Nazora 6

Naklada: 150 primjeraka

Tiskano u listopadu 2007. godine

59