SSD Duhovnost SZ 1

Ak. god. 2010/2011. Bibliografija za osobni rad ARENHOEVEL, D., Prapovijest, KS, Zagreb 1988. Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, KS, Zagreb 1980. Biblijski priručnik, KS i GZH, Zagreb 1989. CHOURAQUI, A., Židovska misao, Zagreb 1982. DUDA, B., Savjest i obraćenje u Bibliji, Zagreb 1990. GOLDSTEIN, D., Židovska mitologija, Opatija 1988. GROOT, A. de, Čudo u Bibliji, KS, Zagreb 1987. HAAG, H., Bog i čovjek u psalmima, Zagreb 1981. HOHNJEC, N., Novo stvaranje, KS, Zagreb 2000. JURIČ, S., Što je Bog rekao o patnji? Problem patnje u Starom zavjetu, Zagreb 1997. KOŠ, J., Alef Bet židovstva, vlast. naklada, Zagreb 1999. LUJIĆ, B., Drugi mogućnost ljubavi. Biblijsko poimanje odnosa prema drugome, KS, Zagreb 2003. LUJIĆ, B., Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi, KS, Zagreb 1985. REBIĆ, A., Biblijske starine, KS, Zagreb 1983. REBIĆ, A., Prorok čovjek Božji, KS, Zagreb 1982. REBIĆ, A., Središnje teme Staroga zavjeta, KS, Zagreb 1996. Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb 1969. SÖDING, T., Više od knjige. Razumjeti Bibliju, KS, Zagreb 2001. VUGDELIJA, M., Božje zapovijedi: Putokaz autentičnog življenja i danas, Zagreb 1989. ANIĆ, R., "Žena u Starom zavjetu", Kateheza 10 (1988) 1, 25-43. GLASER, G., "Jakovljev san. Marc Chagall interpretira Bibliju", Biblija danas 2/1996, 11-15. GUICHARD, J., "'Materijalistički' pristup biblijskom opisu pada (Post 3)", Svesci 31 (1977) 2-16. HOHNJEC, N., "Etika u proročkim spisima", BS 53 (2003) 4, 595-617. HOHNJEC, N., "Obitelj i odgoj u vjeri u Starom zavjetu", Kateheza, 3/1994, 164-176. HOHNJEC, N., "Teologija svjetlosti u proroka Izaije", u: Spe gaudentes (Zbornik fra Celestina Tomića), Zagreb 1997, 128-144. HOHNJEC, N., "Vjera biblijskih mudraca", BS 54 (2004) 1, 51-67. LUJIĆ, B., "Zlo kao dinamična povijesno-antropološka veličina i njegovo prevladavanje u okvirima iskustva Jeremijina vremena", Bosna Franciscana 1/1993, 13-30. LUJIĆ, B., "Bog koji daje hranu, vrijeme i slobodu (Izl 16)", u: Drugi – mogućnost ljubavi, KS, Zagreb 2003, 149-171. LUJIĆ, B., "Božji odnos prema narodu. Iskustvo Hošeine knjige", u: Drugi – mogućnost ljubavi, KS, Zagreb 2003, 173-185. LUJIĆ, B., "Čovjek između zla kao sudbine i ljubavi kao sudbine. Odnos između Boga i ljudi u Jeremijinom vremenu", u: Drugi – mogućnost ljubavi, KS, Zagreb 2003, 187-205. LUJIĆ, B., "Dar života i odgovornost za njega", u: Drugi – mogućnost ljubavi, KS, Zagreb 2003, 11-38. LUJIĆ, B., "Dostojanstvo i prava čovjeka u proročkoj teologiji ", u: Drugi – mogućnost ljubavi, KS, Zagreb 2003, 71-95. LUJIĆ, B., "Jahve – darovatelj i ozdravitelj života", u: Interpres Verbi (Zbornik fra Ljudevita Rupčića), Mostar 1998, 123-155. LUJIĆ, B., "Od Boga ratnika do Boga sveobuhvatne ljubavi. Biblijska interpretacija rata", u: Drugi – mogućnost ljubavi, KS, Zagreb 2003, 207-232. LUJIĆ, B., "Zlo kao dinamična povijesno-antropološka veličina i njegovo prevladavanje u okvirima iskustva Jeremijina vremena", Bosna Franciscana 1/1993, 13-30. LUJIĆ, B., "Znakovitost krize u proročkom životu", Jukić 7/1977. LUJIĆ, B., "Prava čovjeka i prava naroda (Am 1,3–2,16)", u: Drugi – mogućnost ljubavi, KS, Zagreb 2003, 97-119. ODOBAŠIĆ, B., "Blagoslovljeni i u miru. Aronski blagoslov Br 6,22-27", u: O kraljevstvu Božjem – novo i staro (Zbornik fra B. Dude), KS, Zagreb 2001, 57-76. ODOBAŠIĆ, B., "Radost povratka na Sion Iz 49,14-26", u: Spe gaudentes (Zbornik fra Celestina Tomića), Zagreb 1997, 108-127. POPOVIĆ, A., "Molitve protiv neprijatelja", u: Spe gaudentes (Zbornik fra Celestina Tomića), Zagreb 1997, 343-364. REBIĆ, A., "Biblijska eshatologija", BS 73 (2003) 1, 71-100. REBIĆ, A., "Ćudoredna situacija čovjeka u Starome zavjetu", BS 4/1996, 567-584. REBIĆ, A., "Nada u Starome zavjetu", u: Spe gaudentes (Zbornik fra Celestina Tomića), Zagreb 1997, 71-78. REBIĆ, A., "Pravednost u Starome zavjetu", BS 1-2/1992, 39-45. REBIĆ, A., "Značajke biblijskog hebrejskog jezika u odnosu na spoznaju i interpretaciju", BS 53 (2003) 4, 631-648. REBIĆ, A., "Značenje hebrejskog izraza HESED VE 'EMETH u Starome zavjetu", u: Interpres Verbi (Zbornik fra Ljudevita Rupčića), Mostar 1998, 113-122. SCHENKER, A., "Molitva u svjetlu psalama. Skica teologije o psalmima", Bib. danas 3/1999, 6-9. ŠPORČIĆ, I., "'Eshaton' u Starom zavjetu. Skica za starozavjetnu biblijsku eshatologiju", Riječki teološki časopis 5 (1997) 1, 41-60. TOMIĆ, C., "Deset zapovijedi – Dekalog", Obnovljeni život 43 (1988) 197-212. VIDOVIĆ, P., "Ekologija na prvoj strani Biblije", u: Ekologija. Znanstveno-etički-teološki upiti i obzori (prir. V. Pozaić), Zagreb 1991, 67-86. VUGDELIJA, M., "Job i problem patnje", u: Diaconus Verbi (Zbornik fra M. J. Fućaka), Zagreb 1995, 219-248. VUK, T., "Religija, narod i država na starome Istoku i u Bibliji", BS 3-4/1991, 311-358.

SSD Duhovnost SZ 2

Duhovnost SZ

– ad usum privatum – - prema B. MAGGIONI, "Esperienza spirituale nella Bibbia", u: S. DE FIORES – T. GOFFI, Nuovo dizionario

di spiritualità, San Paolo, Cinisello Balsamo (6)1994, 542-601. Uvod Duhovno iskustvo u Bibliji usredotočuje se prvenstveno na odnos s Gospodinom Bogom. Taj pak odnos oblikuje međuljudske odnose i postaje mjerilo za iščitavanje zbivanja među ljudima. Temeljno pitanje koje prožima cijelu Bibliju je: gdje i kako susresti Boga, i na koji način razlučiti njegovu volju? Usporedo s tim pitanjem (ili bolje, unutar njega) ima još jedno: tko je uopće čovjek? Biblijsko duhovno iskustvo je istovremeno i teološko i antropološko. Da bi se, pa makar i samo u glavnim linijama, ocrtalo biblijsko vjersko iskustvo nije dovoljno statički opisati odnos čovjeka s Bogom, s drugim ljudima, i s poviješću. Da bi se uočila posebnost biblijske duhovnosti ne dostaje naznačiti njene strukture. Nužno je uočiti razvoj, kako se oblikovala, i pod kojim utjecajima, trajnim i promjenjivim. Treba dakle s jedne strane naznačiti čimbenike koji su pokrenuli, poticali i podržavali duhovno iskustvo biblijskog čovjeka, a s druge strane promotriti konkretne izraze tog iskustva koji su uvijek bili vezani uz promjenjive povijesne okolnosti. Što se SZ tiče, pokušat ćemo opisati duhovno iskustvo kako se je ono oblikovalo u različitim tradicijama, koje su prave pravcate struje duhovnosti (povijesne tradicije, proročke, mudrosne), vodeći pri tom računa, koliko to bude bilo moguće, o raznim etapama izraelske povijesti, nastojeći uočiti podudarnosti s događajima i situacijama.

1. POLAZNA TOČKA ISKUSTVA IZRAELACA Prije nego li počnemo proučavati različite struje u kojima je svoj izričaj pronašlo duhovno iskustvo Izraela, korisno će biti rekonstruirati (nužno na sažet način) ono što možemo nazvati "temeljnom jezgrom" toga iskustva, oni izvorni sadržaji koji se nalaze u temeljima svih kasnijih oblika duhovnog iskustva Izraela. Najbolji put za to je krenuti od pojedinih znakovitih tekstova. Riječ je o tekstovima koji sadrže poput "koncentrata" Izraelovo iskustvo, a ujedno su poslužili i kao sredstvo njegova prenošenja. Tekstovi u kojima su Izraelci svih pokoljenja ogledali svoju vjeru. Očito je da Izrael na pitanja o sadržaju svoje vjere, odgovara ponajviše pripovijestima i informativnim izrekama (kratke ispovijesti). Naravno da se u Bibliji nalaze i plodovi razmišljanja o Bogu, svijetu, ljudskom postojanju i smislu života. Sve su to pitanja zajednička drevnoj istočnjačkoj mudrosti, od koje je i Izrael obilato crpio. Ali posebnost i izvornost hebrejske misli izgleda da leži u nečem drugom: proučavanje povijesnih događaja kao Božjeg djelovanja usred svog naroda. Tome u prilog je i činjenica da je Biblija uglavnom sastavljena od povijesnih knjiga i izvještaja.

Postoje i kratke formule, nastale u liturgijskom ozračju, koje izražavaju zajedničku vjeru, kao npr. Br 23,22; 24,8; Izl 20,2; Pnz 5,6; Suc 6,13; 1Sam 4,8. Sjećaju se povijesnog događaja izlaska: "Gospodin nas je izveo iz Egipta." Postoje također i primjerci duljih tekstova.

SSD Duhovnost SZ 3

1.1 Pobjedni hvalospjev: Izl 15

To je stari himan koji se vjerojatno izvodio dvozborno: jedan zbor veliča Božju veličinu, a drugi pripovijeda Božje djelo koje je izveo u konkretnim povijesnim okolnostima. Riječi zbora koji veliča, pretpostavljaju riječi zbora koji pripovijeda: slavlje nastaje iz konkretnog povijesnog iskustva. Himan se odnosi na točno određen događaj (događaj izlaska), ali ga istovremeno nadilazi: pripovijeda povijest koja nije završena, koja se nastavlja. Događaj koji se dogodio shvaća se kao obećanje, predujam i uzorak kako će se Bog i ubuduće ponašati. U Božjem činu kojim oslobođa Izraelce i kažnjava faraona, s+hvatili su trajnu strukturu Božjeg djelovanja – Bog je Bog koji oslobađa, Bog koji spasava i kažnjava, i u tome su pronašli ključ za razumijevanje vlastite povijesti, i ključ za anticipaciju (u nadi i liturgijskom slavlju) njenog svršetka. Za nas je najbitnije slijedeće: Izrael doživljava Boga kroz vlastitu povijest, u njoj otkriva Božje vlastitosti i stil njegova djelovanja, te upravo u središnjem događaju svoje povijesti – a ne izvan povijesti, ili u mitu – Izrael pronalazi ključ za razumijevanje događaja koji su se dogodili prije i događaja koji se tek imaju dogoditi kasnije. 1.2 Ispovijest vjere u Šekemu: Još 24

Pet Mojsijevih knjiga kao da su u sažetku sadržani u minijaturi ove velike ispovijesti vjere koju je Izrael saslušao u Šekemu, središtu konfederacije izraelskih plemena po dolasku u obećanu zemlju. Riječ je o obrascu obnove saveza. U prvom dijelu (2-13) nabrojena su Božji zahvati, njegova dobročinstva: patrijarsi, oslobođenje iz Egipta, pustinja, obećana zemlja. U drugom dijelu (14-24) čuje se odgovor naroda. Kako se vidi, struktura iskustva vjere je uvijek ista: u povijesnoj zbiljnosti, u povijesnim činima Izrael prepoznaje svoga Boga. 1.3 Obredna ispovijest: Pnz 26,5-10

U obrednom okviru, prigodom prinošenja prvih plodova, nalazi se podatak koji pomalo iznenađuje svojom prisutnošću. To su rr. 5-9, koji nisu molitva koja bi bila za očekivati na tom mjestu, nego jedno pripovijedanje, povijesni izvještaj u kojem se govori o Gospodinu u trećem licu (a ne u drugom kako to biva u molitvi). Tek na koncu (10a) nalazi se očekivani molitveni oblik: "I sad evo donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Jahve, dao." Pobožni Izraelac je pri prinosu prvina bio pozvan najprije na ispovijest vjere, da recitira jedan Credo, koji se sastoji u prepričavanju određene povijesti. Povijesti u kojoj se jasno vidi nezaslužena Božja naklonost, kojom je Gospodin Bog izveo narod iz ropstva u slobodu, iz pustinje u obećanu zemlju. Ovim se spomenom hrani Izraelovo iskustvo, i u njemu Izraelac pronalazi sigurnost da je Božja riječ vjerna (postojana u vjernosti) i dostojna da joj se vjeruje. 1.4 Formula poznavanja: "i znat ćete da sam ja Jahve"

Zimmerli je analizirao ovu formulu koja je naročito prisutna u Ez (npr. 7,2-4; 25,3-5; 37,1ss)1, ali također i u drugim tradicijama, u različitim kontekstima proročkih izreka, pripovjedačkih tekstova, molitava, nagovora. Nesumnjivo je riječ o formuli koja na sažet način izražava zajedničke crte, koje se stalno ponavljaju, Izraelovog duhovnog iskustva. Prva stvar koja se uočava je da formula dolazi uvijek na koncu određenog konteksta u kojem se pripovijeda Božje djelovanje. Dakle, poznavanju Boga prethodi njegova akcija u povijesnim okolnostima. I ne samo da poznavanje Boga proizlazi iz susreta s njegovim djelovanjem u povijesnim okolnostima, nego takvo njegovo djelovanje ima upravo za cilj da ga se upozna. Bog ne radi samo zato da nešto radi, nego ono što radi radi radi čovjeka. To Božje djelovanje zahvaća čovjeka i upućuje ga da upozna Boga.

1 W. ZIMMERLI, Rivelazione di Dio. Una teologia dell'AT, Milano 1975, 45-108.

SSD Duhovnost SZ 4

Poznavanje Boga za hebrejski način razmišljanja nije puka aktivnost ljudskog intelekta, nego je riječ o stvarnosti koja zahvaća čitavog čovjeka (ne samo glavu) i stavlja ga u jedan odnos koji se može označiti kao životno zajedništvo. Poznavati Boga je pretpostavka za vjerovati mu, za vjersko iskustvo. Do tog poznavanja, iskustva, Biblija ne veli da se dolazi kroz puku meditaciju u samoći, ili kroz samo umovanje o stanju u svijetu. Poznavanje Boga, i tome posljedično duhovno iskustvo biblijski čovjek stiče tražeći prepoznati Božje djelovanje u svijetu određenom konkretnim povijesnim datostima. Da bi se steklo poznavanje Boga prvi uvjet je da Bog djeluje, drugi da se to djelovanje prepozna i prizna. Tako nastaje duhovno iskustvo. Potrebno je ovdje naglasiti još jednu značajku Božjeg djelovanja. Božje djelo ne postoji samo u onom određenom povijesnom trenutku u kojem se je dogodilo. Stoga ne smije ni kasnije "nestati" sa zaboravom ni iz sjećanja ljudi. Zato SZ inzistira na dužnosti da se Božje djelovanje u povijesti jednom dogođeno i uočeno uvijek iznova pripovijedanjem prenosi i u sjećanju "oživljava". To je zadatak tradicije, osobito u liturgijskim slavljima, i to je glavna hrana za Izraelovo duhovno iskustvo: neprestano obnavljati spomen na tu jezgru Božje objave u povijesti Izraela, da se na tom poučku prošlosti probudi povjerenje u Božje djelovanje u povijesnoj sadašnjici i budućnosti. Ali uvijek u konkretnoj povijesti.

2. SEMITSKI NAČIN MIŠLJENJA I IZRAŽAVANJA

(A. REBIĆ, Središnje teme SZ, KS, Zagreb, 1996., 12-18.)

Hebrejski se način razmišljanja i izražavanja uvelike razlikuje od grčkog (i od našeg suvremenoga zapadno-europskoga) načina razmišljanja i izražavanja.

Prvo, izraelska misao nije diskurzivna ni spekulativna. Spekulativna pitanja nisu nigdje u starozavjetnim tekstovima postavljena ni o Bogu ni o čovjeku, ni o grijehu ni o spasenju... Izraelac nije bio sposoban spekulativno razmišljati niti apstrahirati, a niti stvarati opće pojmove, što je nužno za spekulativno razmišljanje. Ostajao je pri konkretnim i pojedinačnim činjenicama. Nije poznavao apstraktne pojmove kao što su npr. Bog, čovjek, grijeh... Kad je govorio o čovjeku, uvijek je mislio na konkretnog čovjeka, na Adama, Abrahama ili na Davida; ili kad je govorio o Bogu, mislio je na konkretnog Boga koji se u povijesti Izraela objavio kroz spasenjska djela; ili kad je govorio o grijehu, mislio je na konkretne grijehe koje je počinio Izrael ili pojedini član izraelskog naroda. Upravo zato u biblijskim spisima nigdje ne nalazimo biblijsku poruku izrečenu u cjelini, nego uvijek u dijelovima, pa mi moramo te dijelove sabirati kako bismo od njih mogli učiniti cjelinu.

Nadalje, Izraelci nisu poznavali silogističko zaključivanje, nisu polazili od premisa (maior, minor) do konkluzije. Za njih je to što su Grci dokučili bilo potpuno nedokučivo. Njihov je način razmišljanja i govora više nalik na djecu nego na odrasle ljude, više na učenike u osnovnoj školi nego na studente visokih učilišta. Time nipošto ne želimo umanjiti njihove duhovne sposobnosti, nego samo istaknuti činjenicu da su oni glede načina razmišljanja bili još na pretpovijesnoj razini u odnosu na Grke.

Upravo se zato stari Izraelci služe posebnim književnim vrstama da bi pomoću njih izrekli ono što misle o Bogu, o svijetu, o čovjeku i o drugim duhovnim stvarnostima. Služe se slikovitim govorom; služe se metaforama, parabolama, slikama... Iznad svega služe se mitskim načinom razmišljanja i govora.

2.1. Mitopejsko razmišljanje

Treba pravilno shvatiti smisao i značenje mita. Istina je da mnogi mitovi izražavaju mnogobožački ili iskrivljeni pogled na svijet, božanstvo i čovjeka, ali takav pogled nije bitno

SSD Duhovnost SZ 5

vezan uz sam mitološki način razmišljanja. Mnogi kritičari mita mjerili su ga po kriteriju diskurzivne logike i ustanovili da je manjkav, ali u kulturama bez razvijene diskurzivne misli mitološki način razmišljanja jedini je način na koji se um može približiti određenim problemima koji su iznad osjećajnog iskustva. Ti problemi obuhvaćaju neka od najvažnijih pitanja koja čovjek može postaviti: nastanak svijeta, čovjeka; narav božanstva; odnos čovjeka prema prirodi i prema božanstvu; podrijetlo društva i društvenih institucija, svrha i smisao ljudske opstojnosti... Tim se problemima možemo približiti i na njih odgovoriti i diskurzivnim umovanjem, koje ima svoje metode i načela. Mit ne rješava stvarno te probleme, ali izražava koji stav zauzima čovjek pred otajstvom; sporno je da li diskurzivno umovanje postiže išta više nego mitski način umovanja.

Mit je djelatnost ljudskog uma ili ljudske duše, različita i nezavisna od one djelatnosti koja je plod filozofije ili spekulativne misli. Mit je, zapravo, simbolski oblik izražavanja kao što su to i umjetnost, jezik i znanost. Mit je intuicija i na neki način čin vjere. On nastoji postaviti shvatljiv oblik za stvarnosti koje nadilaze naše ljudsko iskustvo.

Mit je redovito zaodjenut u pripovijedanje koje nije ni povijesno niti ima povijesnu namjeru. Mitski je događaj onaj koji se vječno ponavlja (Mircea Eliade), a ne onaj pojedinačni događaj koji može biti smješten u vremenu i prostoru. Svoju misao o Bogu, o čovjeku i o svijetu možemo izraziti mitskim, filozofskim i teološkim načinom govora. Možemo o Bogu govoriti i pjesnički, možemo ga izraziti u slikama, u kipovima, simbolima... Svaki je od tih načina valjan, ali se jedan od drugoga ipak razlikuju i vremenski su se razvijali jedan poslije drugoga i jedan iz drugoga. Ne treba ni jednoga od njih prezreti.

Cilj mitskog načina izražavanja bijaše doći do istine, što je cilj i filozofskog i teološkog načina izražavanja. Mitski način razmišljanja i govora jednostavno je jedna od etapa razvoja ljudske misli i ljudskog izražavanja. I nije, zapravo, nikad posve nestao iz povijesti ljudskog razmišljanja. Još i danas služimo se mitskim načinom govora kad kažemo djevojci »Sunce moje«... Djevojka nije sunce i jest »sunce«, jer zaljubljenomu ona znači ono što čovjeku znači sunce. Ako je mitski način razmišljanja i govora dospio koji put u povijesti u slijepu ulicu, to nipošto ne znači da on ne valja. Mnogi su teološkim umovanjem došli do heretičnih shvaćanja i tvrdnji, a to nipošto ne umanjuje ili postavlja u pitanje teološki način mišljenja i govora. Mit i mitski način mišljenja i izražavanja jesu sredstva a ne cilj, kao što su i jezik, ili slika, ili kip, ili simbol, sredstvo kojim čovjek prenosi svoje misli drugomu čovjeku. Nije mit savršeno sredstvo; ni filozofija ni teologija nisu savršeno sredstvo čovjekova umovanja o stvarnostima koje nadilaze ljudsko iskustvo. Pomoću mita čovjek ne može adekvatno shvatiti nadnaravne stvarnosti, kao što ih ni kroz filozofiju ili teologiju, slikarstvo ili kiparstvo, glazbu ili bilo što tomu slično ne može adekvatno shvatiti i izraziti.

SZ služi se mitskim jezikom i slikama: personalizacija prirodnih pojava (sunca, Ps 19,5-7; jutarnje zvijezde, Iz 14,12; duge, Post 9,12 s), eshatološko razdoblje opisano kao povratak u rajsko stanje (Iz 11,6-9), etiološke zgode (izvještaj o stvaranju žene iz muškarčeva rebra, Post 2,21; izvještaj o nastanku ljudske nevolje i porođajnih bolova, Post 3,16 s), združivanje Elohimovih sinova i ljudskih kćeri (Post 6,4), Jahve sjedi na prijestolju (Iz 6)... U tim odlomcima slike uzete iz mitologije nisu tek pjesničko uljepšavanje, nego su upotrijebljene kao ozbiljno nastojanje da se riječima izrazi intuicija transcendentne stvarnosti.

Zanimljivo je uspoređivati starozavjetne mitske opise s mitovima o stvaranju ili o nastanku bogova i svijeta u mezopotamskom epu Enuma eliš. Izraelski izvještaj ne sadrži ništa o nastanku bogova niti o kozmičkom sukobu među bogovima, a ti su elementi u mezopotamskom mitu bili glavni dio opisa stvaranja. Starozavjetni izvještaj o stvaranju polemičan je u odnosu na mezopotamske mitove. On, međutim, ne nadomješta mit poviješću ili znanošću ni teološkim umovanjem (osim ako taj izraz upotrijebimo u širem smislu riječi); on mezopotamske mitove o bogovima pobija svojim mitovima, odnosno svojim mitskim razmišljanjem i izražavanjem. Sva je razlika u shvaćanju božanstva. Biblijski pisac govori mitskim jezikom, ali njime demitologizira mezopotamske mitove.

SSD Duhovnost SZ 6

U SZ susrećemo nekoliko prerada starih mezopotamskih ili egipatskih mitova: izvještaj o potopu, zgoda o nastanku i padu čovjeka (Post 2-3)... Prisutni su mitski simboli; npr. u Post 2-3 zmija, vrt, rebro, stablo...

Mit nastaje u kulturama u kojima još nije bilo postignuto logičko razmišljanje. On ostaje i dalje najprikladniji oblik za izražavanje one stvarnosti koju nazivamo transcendentnom, stvarnosti koja nadilazi znanstveno promatranje i filozofsku analizu. Stoga mitopejska misao SZ zadržava ne samo svoju privlačnost nego i valjanost u povijesti kršćanske vjere i teologije.

2.2. Antropomorfizmi i antropopatizmi

U religioznoj i profanoj literaturi svih kultura opća je pojava pripisivati ljudske crte i ljudsko ponašanje neljudskim bićima. Tako su i Izraelci Bogu pripisivali ljudske crte: Bog Jahve ima lice, oči, uši, usta, nosnice, ruke, noge... (antropomorfizmi). On govori; sluša, smije se, piše, hoda... Osjeća ushićenje, radost, srdžbu, mržnju, ljubav, gnušanje, žalost, sućut (antropopatizmi). Samo po sebi to nije neobično. Čovjek, naime, uopće ne može misliti o Bogu, kojega ne može iskustveno doživjeti, drukčije nego kao o idealiziranome čovjeku. Čovjek misli o Bogu kao biću nalik na čovjeka, ali koji neizmjerno nadilazi čovjeka. U isti tren dok biblijski čovjek govori o Bogu na antropomorfan način, govori o njemu kako nije promjenljiv ili nestalan kao što Je to čovjek (Br 23,19); da je on Bog, a ne čovjek (Hoš 11,9); da je duh a ne tijelo... Preko antropomorfizama moguće je shvatiti Boga zornije nego preko apstraktnog načina govora. Konačno, ljudskim govorom nikako ne možemo izreći neizrecivu stvarnost Boga. Antropomorfni način govora o Bogu jače ističe njegovu osobnost, njegovu volju, njegovu ljubav, njegov osobni odnos prema čovjeku... 2.3. Neki primjeri semitskog načina umovanja i izražavanja

Hebrejski se način razmišljanja i izražavanja dakle značajno razlikuje od grčkog i našeg suvremenoga razmišljanja i izražavanja. Tipičan primjer za to je ponajprije riječ 'emet, koju obično prevodimo hrvatskom riječju »istina« i pritom mislimo u prvom redu na točno podudaranje iskaza s iskazanom stvarnošću ili s događajima o kojima netko izvješćuje. A hebrejska riječ 'emet (istina) najprije znači čvrstoću, pouzdanje pa onda vjernost. Za »istinitost« neke vijesti Hebrejima bijaše manje važno da li ona točno izvješćuje o događaju, u odnosu na sve pojedinosti, nego da se mogu osloniti na to kao na nešto što im oblikuje život. Stoga je razumljivo zašto su biblijski pisci u svojim izvještajima o minulim događajima bili mnogo slobodniji nego mi danas: mi očekujemo od nekoga koji nas o nekom događaju izvješćuje da o njem točno i podrobno izvješćuje. Hebreju, naprotiv, nije bilo važno da minule događaje sasvim točno zabilježi, nego da iz njih izvuče povijesno-spasenjsko značenje za sadašnjost i za budućnost. Pod tim vidom, neki vrlo živopisan i pretjeran izvještaj, koji bismo mi prema svojim suvremenim mjerilima osudili kao netočan, dapače možda u pojedinostima i »lažan«, ipak može biti »istinit«. Mnogi krivo shvaćaju nezabludivost Biblije zato jer primjenjuju suvremeni pojam istine na spise koji su napisani u duhu hebrejskog razmišljanja.

Treba ukazati na još jednu značajku istočnjačkog načina mišljenja: hebrejska gramatika ne poznaje posebnih vremenskih oblika za prošlost, sadašnjost i budućnost, kao što ih mi poznajemo u svojim jezicima. Hebrejski glagolski oblici određuju radnju kao svršenu i prošlu ili kao nesvršenu, odnosno kao radnju koja je još uvijek u svom trajnom djelovanju. Isti glagolski oblik može, stoga, već prema kontekstu, značiti prošlost, sadašnjost i budućnost. To ukazuje na to da su Izraelci u pripovijedanju polagali manje važnosti na vremenski redoslijed. Zato, u skladu s time, evanđelisti nisu bili zainteresirani za točan redoslijed događanja u Isusovu životu. Isusove riječi i djela u evanđeljima nisu izabrani i poredani prema točnom vremenskom redoslijedu, nego prema temama, tako da bi njihovo značenje moglo odmah biti jasno svakom čitatelju ili slušatelju.

SSD Duhovnost SZ 7

Za razliku od Grka, Izraelac je očigledno bio manje zaokupljen vanjskom slikom, odnosno vanjskim izgledom. Izraelac označuje neki predmet pod raznim vidovima ili neku osobu prema njezinim svojstvima ili ponašanjima. Nigdje u Bibliji nije opisano kako su izgledali Abraham, Mojsije, Isus i apostoli. Ako se ipak tu i tamo spominje njihov vanjski izgled (Mojsije dok silazi s brda: Izl 34,30; Isus na brdu Preobraženja: Mk 9,3; Mt 17,2; Lk 9,29), to je samo zato da se istakne povijesno-spasenjsko značenje te osobe. Isto tako nije nigdje rečeno kako su izgledali Noina lađa (Post 6,14-16) i Hram u Jeruzalemu (1 Kr 6,1-38), nego kako su građeni.

Konačno, za hebrejski način mišljenja značajna je teocentrična misao: sve se odnosi na Boga. Bog je za biblijske ljude tako živa stvarnost da sve što se događa u svakidašnjici i u svijetu oko njih dovode u izravnu vezu s Bogom. Ako Izraelac doživi neko dobročinstvo, onda za nj zahvaljuje Bogu. Budući da nije znao za pojam prirode kao što znamo mi danas zahvaljujući suvremenoj znanosti, gotovo svaki događaj pripisivao je izravno Bogu. Bog je onaj koji daje kišu i otvara nebo; on poziva u rat i kao kaznu nameće poraz nevjernom narodu. Kad se pobožni Izraelac osvrtao na prošlost i, na primjer, pripovijedao izlazak iz Egipta, činio je to sasvim u skladu sa svojim načinom mišljenja, u skladu s kojim je spasenjski zahvat Božji isticao neobičnim i čudesnim događajem. Samo je tako mogao, mislio je on, dostojno govoriti o Božjem djelovanju.

Bogu su pripisivali čak i ono za nas tako sablažnjivo iskorjenjivanje neprijatelja, budući da je prema teološkom razmišljanju Izraelaca bilo sasvim u skladu s voljom Božjom održati izabrani saveznički narod po svaku cijenu pred opasnošću poganskog kulta. Stoga nam može biti jasno i to kako je moglo doći do »proklinjalačkih psalama«. U cjelini Biblije imaju takvi tekstovi značenje samo onda ako u njima vidimo izraženu, u skladu s ondašnjim shvaćanjima, Izraelovu vjernost svomu savezničkom Bogu, prezir svih vrsta nevjernosti i konačnovremensku pobjedu nad zlom.

Ovdje valja istaknuti još jednu značajku koja je svojstvena ne samo Izraelcima nego svim ljudima pri kraju antiknog vremena: smisao za simbole. To dolazi do izražaja u mnogim simboličnim činima starozavjetnih proroka, na primjer kidanje plašta (1 Kr 11,29-32), ime »ostatak Izraelov« (Iz 7,3; 10,20-21), brak s bludnicom (Hoš 1-3), slikovit navještaj opsjedanja Jeruzalema (Ez 4,1-3). Viđenja biblijskih i izvanbiblijskih otkrivenja obiluju takvim simboličnim aluzijama. Kako je duboko bio uvriježen smisao za simboliku riječi i djela u vrijeme NZ, pokazuju najbolje djela židovskoga filozofa Filona Aleksandrijskoga (umro 45/50. po Kr.) koji je alegorijski tumačio knjige SZ. Stoga, nikakvo čudo ako se i Pavao poslužio takvom metodom tumačenja Biblije. Osobito izražen smisao za simboliku imao je evanđelist Ivan (Ivanovo evanđelje). Tko u njem pazi samo na površni smisao riječi, kao što su to činili sve od vremena prosvjetiteljstva, neće moći nikada shvatiti ono što je pisac htio poručiti.

Primjer za to kako različiti ljudi mogu različito misliti i osjećati, jest njihovo različito tumačenje umjetničkih ostvarenja. Ne nalaze li se danas u vrijeme fotografije i pod jednostranim utjecajem renesanse mnogi od nas pred ostvarenjima drevne orijentalne umjetnosti i suvremenih umjetničkih ostvarenja a da ih uopće ne razumijemo? Tek kad se oslobodimo svojih predrasuda, prema kojima sve mora biti onako kao što je na fotografiji ili kod umjetnika klasike, tek onda možemo shvatiti ta umjetnička ostvarenja. Pitanja za razmišljanje i razgovor: 1. Na koji način se i mi u našem govoru služimo simboličkim načinom izražavanja? 2. U vlastitom životu nastojimo li uvijek biti objektivni ili češće/rijeđe ipak gledamo vlastiti interes? Zašto?

SSD Duhovnost SZ 8

3. NAJSTARIJE TRADICIJE PETOKNJIŽJA

Općenito je mišljenje da najstariji slojevi Petoknjižja pripadaju jahvističkoj (J) i elohističkoj tradiciji (E). 3.1 Jahvistička tradicija

Nastanak joj se datira u vrijeme kralja Davida ili Salomona. Smješta ju se na jug obećane zemlje, i odražava interese južnoga, Judejskog kraljevstva. Temeljni tekst da se stekne neki pojam perspektive ove tradicije je Post 12,1-3.

3.1.1 Abrahamov poziv: Post 12,1-3

Neki zovu ovaj tekst "jahvističkom kerigmom". Nalazi se na spoju između ciklusa o počecima svijeta i čovječanstva (1 – 11), i ciklusa o počecima izabranog naroda, o patrijarsima. U njemu se već nalaze najizvornije značajke duhovnog iskustva Izraela: (a) slobodna i ničim zaslužena Božja inicijativa; (b) vjera koju ta inicijativa zahtijeva; i (c) poslanje koje povjerava. Abrahamov poziv je određeni izbor. Jahve je živi Bog, koji ulazi u Abrahamov život i radikalno ga mijenja. Njegova riječ je naredba i obećanje, zahtijeva poslušnost i povjerenje. Jahve je dobrostiv Bog, i njegov poziv je izraz njegove naklonosti, ali je također i Bog sviju, i Abrahamu otvara vidike univerzalnosti: "sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati". Otkriva se shema: univerzalnost – Izrael – univerzalnost. Abrahamov poziv (Izrael) je utemeljen na stvaranju cjelokupnog svijeta i čovječanstva (pretpovijest) i toj se univerzalnosti otvara.

3.1.2 Drugi izvještaj o stvaranju i prvi grijeh: Post 2 – 3

Duhovnost J još se bolje uočava u Post 2 – 3. Vjera na konkretan način osvjetljava povijesno čovjekovo postojanje, i postaje način promatranja života. U ovom biblijskom ulomku prisutna su određena pitanja: Kako to da muško i žensko tako privlače jedno drugoga (2,24)? Zašto zmije gmižu, i odakle čovjeku tako duboko nepovjerenje i antipatija prema zmijama (3,14)? Zašto žena rađa u bolovima, i zašto je ovisna o mužu (3,16)? Zašto je čovjek frustriran u svom poslu i u vršenju gospodstva nad svijetom koji mu je povjeren (3,17-18)? Ali pozadini navedenih pitanja nalazi se jedno temeljno pitanje: kako si objasniti ljudsko postojanje, postojanje obilježeno trpljenjem i tolikim protivštinama? Ovo jahvističko pitanje treba postaviti u kontekst posebnog vjerskog iskustva iz kojeg ono izvire: ukoliko je Bog vjeran u svojoj naklonosti čovjeku (kao što je to pokazalo iskustvo Izlaska) odakle onda protivštine? Zbog čega se onda čini da nepravda i zlo dominiraju? Odakle smrt? Ukratko, Izrael živi jednu podijeljenost ne samo na čisto ljudskoj, nego i na vjerskoj razini: s jedne strane vjera u Boga osloboditelja, s druge strane iskustvo konkretnog povijesnog življenja koje dovodi u pitanje tu istu vjeru. Ne treba Boga kriviti zbog mnogobrojnih životnih nedaća, veli J, nego čovjeka. Zlo u svijetu ima svoj povijesni uzrok, ne teološki. Vrijedi zapaziti važnost ovakvog odgovora, koji nema samo teološku vrijednost (obraniti Božju dobrotu), nego ima i antropološku vrijednost: uvodi čovjeka u svijest o vlastitoj odgovornosti za svijet u kojem živi, i za zlo koje se u njemu događa, a ne da na druge prebacuje odgovornost.

3.1.3 Usporedba s babilonskim mitovima

Da bi se bolje uočila njegova vrijednost, dobro je usporediti biblijski odgovor s odgovorima koje nudi mitologija, kako su oni sadržani u čuvenim babilonskim tekstovima: Enuma Eliš, Gilgameš i Atrahasis. Bilo u Bibliji bilo u mitologiji (mnogi izražajni oblici su zajednički) razmišljanje ide u pravcu razumijevanja vlastitog postojanja. Ali u mitu smrt i protivštine su plod slučaja ili sudbine, koja je ostvarenje božanskih kapricova (dakle, nema smisla). Objašnjenje za ljudsku muku se nalazi izvan ljudskog domašaja, u božanskom području, izvan vremena i povijesti. Naprotiv, Biblija traži objašnjenje unutar ove povijesti.

SSD Duhovnost SZ 9

Čimbenici odgovora na to mučno pitanje za J su: sloboda, odgovornost pred Bogom, odluka po kojoj čovjek postaje odgovoran za svoju sudbinu. Za J stvarnost i ljudska povijest neće postati razumljivijima ukoliko se samo ograničimo na rekonstrukciju glavnih linija Božjeg projekta s ljudima, koji i dalje vrijedi (Božji ideal s čovjekom). Život kojim čovjek konkretno živi obilježen je i grijehom i nedaćama. U samom čovjeku postoji mogućnost ostvarenja Božjeg projekta, kao i onemogućenje njegova ostvarenja. Zmija navodi na to da Bog ima ljubomorne nakane: to je stara i jako raširena ideja: da su bogovi zavidni čovjeku. Grijeh se sastoji u tome da se Boga drži zavidnim (da daje određenu naredbu da bi sačuvao vlast nad čovjekom, a ne da bi ga učinio slobodnim), i shodno tome da se čovjek povuče iz njegova projekta. Čovjek sam sebi postavlja kriterije dobra i zla, a ne više u poslušnosti Bogu. No upravo to će u čovjeku stvoriti nered, a u povijesti nedaće. Udaljujući se od projekta za koji je stvoren, i želeći sam biti sebi bogom, čovjek se otuđuje. J ima iskustvo duboke ukorijenjenosti grijeha: uočio je da se grijeh ugnijezdio u temeljnim ljudskim odnosima i da uništava čovjeka iznutra u njegovim najprisnijim dijelovima (u odnosima muškarac/žena, s drugima, u vlastitom samoostvarenju, u napretku društva). Ali usporedo s provalom zla, J ima iskustvo i ustrajnosti Božjeg milosrđa. Zato je J, unatoče svemu, pun nade. Čovjek ustrajava u grijehu, pada i ponovno upada u grijeh. Ali je Bog isto tako uporan u svojoj spremnosti da s čovjekom započne ispočetka. 3.2 Elohistička tradicija

Elohističku tradiciju pronalazimo u raznim isječcima Petoknjižja. Zemljopisno joj je izvor u Sjevernom kraljevstvu, pa prema tome i vremenski je započela nakon Salomonove smrti i podjele njegova kraljevstva na sjeverno (Izrael) i južno (Juda). Za razliku od J, ne gleda optimistički na monarhiju, ne vidi u njoj sredstvo spasenja, nego je više na strani proroka, sa sličnom kritikom institucija monarhije i svećeništva. E se ne bavi postankom svijeta i čovječanstva: daleko je od širine pogleda i univerzalnosti J. Ograničava se na nacionalne izraelske tradicije. Dva su nam pokazatelja značajna za razumijevanje duhovnosti koju zastupa E. 3.2.1 Živa svijest grešnosti

E je uvjeren da Izrael stalno iznevjerava Božja očekivanja, i to od samog početka sklapanja saveza s Bogom. E ne izvještava o izvornom grijehu čovječanstva, ali poznaje i donosi izvještaj o jednom drugom izvornom grijehu: epizoda sa zlatnim teletom (Izl 32). Izvještaj naglašava brzinu kojom je Izrael iznevjerio (i nastavlja kršiti) obećanja dana savezom: "Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo" (Izl 24,3). Iz toga se vidi kako je vjernost Gospodnja zapravo njegov nezasluženi dar, milost. Ali se također vidi i velika napast uvijek aktualna za Izraelovo iskustvo: ne toliko da se napusti Gospodina i vlastitu povlasticu izabranog naroda, koliko da se sve to iskoristi za vlastitu korist, da se Božju prisutnost iskorištava za vlastite planove. Postavlja se pitanje: kako Bog reagira na zlo kojim se praktički poništava njegov plan spasenja? Bog ne može tek tako prijeći preko njega, mora ga kazniti, veli E. Ali dublji odgovor, iako ne potpun, možemo pronaći u izvještaju o Josipu (vrlo važan isječak iz E djela): "Iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu" (Post 50,20). Božja moć može i ljudsko zlo okrenuti i upotrijebiti čovjeku na dobro, da na koncu ipak ostvari svoj plan spasenja. 3.2.2 Moralna osjetljivost

E jako naglašava Božje zahtjeve, a s time onda i moralnu stranu vjerskog života. Izrael je posredstvom saveza izdvojen za Gospodina, a to sa sobom nosi određenu poziciju i određene zadatke. Jahve je Gospodin, i njegovo gospodstvo se očituje u zakonu, a vjernost

SSD Duhovnost SZ 10

naroda Gospodinu ostvaruje se kroz poslušnost njegovu zakonu. Nije slučajno da E tradiciji pripada redakcija Dekaloga koja se nalazi u Izl 20,1-21. U njoj se nazire ista struktura obrazaca koja se upotrebljavala na Starom srednjem istoku pri sklapanju savezničkih ugovora između gospodara i vazala: (a) Jahve se predstavlja kao Gospodar Izraela, (b) nabraja svoja dobročinstva u Izraelovu korist ("izveo sam te iz kuće ropstva"), (c) potvrđuje povezanost (u stilu "ja sam Bog tvoj, ti si narod moj"), (d) nabraja zapovijedi, (e) naznačuje nagrade i kazne za prekršaje protiv odredbi saveza. Tri su zapažanja vrijedna pozornosti. Prvo: Bog Izraelov se objavljuje kao Bog života, koji se zanima za čovjekovu svakidašnjicu, za njegove odnose s drugim ljudima, sa zajednicom, a ne samo za svoj kult i bogoštovlje. Drugo: Bog Izraelov je Bog nutrine, ne vanjštine. Želi cijelog čovjeka. Riječima i djelima moraju odgovarati iskrenost i poštenje srca. Treće: zakon je povezan sa slobodnim i spasenjskim Božjim činom oslobođenja. Zakon nije prisila koju nameće neki tiranin ili silnik. Zakon je izričaj volje Boga spasitelja, koji je prvi dokazao svoju spasenjsku volju kroz djela na korist čovjeku. Poslušnost zakonu je odgovor Bogu, koji se prvi zauzeo za nas. Iz toga slijedi da Izrael ne smije obdržavati zapovijedi samo radi neke određene koristi, nego njihovo obdržavanje proizlazi iz posebne situacije u kojoj se Izrael našao zahvaljujući Božjoj milosti. Izrael treba i pokazati to što je postao po nezasluženom i slobodnom Božjem izboru.

4. U ŠKOLI KOD PROROKA Proroštvo je jedan od originalnijih fenomena biblijskog iskustva. Zbog nemogućnosti da se na ovom mjestu potanko razloži, iznijet će se samo neke smjernice za oris temeljne strukture proročke duhovnosti, te glavni ambijenti i načini na koje su u njima djelovali. 4.1 Temeljna struktura proročke duhovnosti

Često se mislilo o prorocima kao o proricateljima budućnosti, ili, prema drugima, kao donositeljima novosti, i to na taj način da bi ih se moglo nazvati pravim stvarateljima hebrejske religije. Nitko ne sumnja da su proroci produbili Izraelovu vjeru, i da su dakle stare tradicije bile razmatrane u svjetlu njihova iskustva. Ali shvaćati proroke ponajprije kao proricatelje budućnosti i navjestitelje novosti značilo bi zatajiti njihovu najdublju originalnost. Poznati stručnjak Lohfink je stoga napisao, ne bez doze paradoksalnosti: "Proroci nisu izumitelji, nego prvenstveno branitelji staroga; oni su, u pravom smislu riječi, konzervatori."2 Tko je zapravo prorok, i odakle mu snaga za njegovo kritiziranje? Proroci su prije svega ljudi Božji. Gospodin nije predmet njihova razmišljanja i njhova govora, nego živa osoba s kojom su u zajedništvu, u čije ime i na čiju zapovijed progovaraju. 4.1.1 Osobna razina: proroci su ljudi vjere ("krenuti od sebe") Vjeru nisu samo propovijedali, nego su je i živjeli. Tek iz zajedništva s Bogom izvire svijest poslanja, i spremnost da se ono izvrši, bez obzira na vanjske i unutarnje protivštine, kojih neće manjkati. Iz zajedništva s Bogom, prorok prihvaća da njegovo življenje bude znakovito za druge. Da na sebi, kao prvi, primijen poruku koju naviješta. Da bi to ostvario prorok će prihvatiti izoliranost i samoću, prihvaća živjeti iskustvo progonstva, trpljenje, kušnju Božjeg naroda kojemu je poslan – kroz sve to snagumu daje zajedništvo s Bogom, pa makar ono bilo i "borbeno". Osim toga, prorok živi onaj tip vjere, katkad jako težak, koji se sastoji u tome da vjeruje u svoje poslanje bez obzira na učestale neuspjehe. Prorok nikad ne gubi nade. U tom

2 LOHFINK N., I profeti ieri e oggi, Brescia 1967, 34-35.

SSD Duhovnost SZ 11

smislu tipičan je lik proroka Jeremija. Njegova je knjiga puna ispovijesti koje nam otkrivaju njegovu patnju, razočarenja i krize autentičnog čovjeka vjernika. Jeremija je volio imati mira, sa svima biti u toplim i srdačnim odnosima. A Bog ga je pozvao da navijesti riječ osude, riječ koja je izazvala podjele i sukobe, njegovu osobnu osamljenost. Stoga možemo zateći proroka gdje dovodi u pitanje svoje zvanje i gdje se tuži na Boga (Jer 20,7-18). No samoća, klevete i trpljenje nisu jedina Jeremijina bol. Svoj je narod istinski volio: tako i tragedija njegova naroda koji ne sluša Božjega glasa postaje dodatna bol za njega (8,21; 14,7).

No uz ove, možemo pronaći i drugačije ispovijesti, one radosne, pune nade, npr: "No ti, Gospodine, mene poznaješ i vidiš: ispitao si srce moje, ono je s tobom" (12,3). Kao i svi proroci, iako u trpljenju, Jeremija je u dubini svoga bića iskusio Božji mir i nadu. 4.1.2 Vjerska razina zajednice: povratak bitnome ("poći k svojima") Proroku je stalo da obnovi vjersku poruku u svoj njenoj originalnoj čistoći. Zato prorok reagira na komotne prilagodbe i na formalizam, kojima su ljudi skloni kako vrijeme odmiče. Vjeru želi ponovno usmjeriti na svoje pravo središte koje uvijek buja životnom novinom. Tako se proroci predstavljaju kao "nemirni duhovi", ali ne stoga što bi nešto novoga od sebe izmišljali, nego jer su znali ponovno svoje uho usmjeriti na osluškivanje uvijek žive Božje riječi, koja poziva na zajedništvo s Bogom. 4.1.3 Politička razina zajednice: prorok tumači sadašnjost ("poći k društvu") Prorok nije onaj koji proriče budućnost, već onaj koji u nizu sadašnjih zbivanja zna uočiti Božji plan spasenja sa čovjekom, koji zapaža znakove vremena i zna dati vjerski smisao činjeničnoj stvarnosti. Proroci su pozorni na sve događaje političkog života, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, na sva društvena i vjerska događanja. Njihova djelatnost ne sastoji se samo u tome da opišu činjenice koje se događaju, nego ih vrednuju s jedne strane u ključu vjernosti savezu (možemo reći da ih uspoređuju s vjerskim iskustvom koje dolazi iz prošlosti), i s druge strane ih vrednuju po ključu koliko doprinose ostvarenju budućnosti kako ju je Bog zamislio. Proročka aktivnost nije aktivnost pukog ljetopisca: iza povijesnih zbivanja otkrivaju Božji plan.

Proročko vrednovanje sadašnje stvarnosti je drugačije. Političari u vrijeme proroka Amosa prave svoje analize: uočavaju opasnost u volji velesila da im zagospoduju i u slabosti vlastite vojske. Stoga traže ljudska savezništva. Traže spas i u poslušnosti Bogu, u molitvama i kultu, ali Bog kojemu se obraćaju shvaćen je prvenstveno kao jamac njihova uspjeha. Prorok Amos vrednuje stanje polazeći od odnosa prema Savezu. Uočava opasnost ne zbog drugih, nego zbog nevjernosti Savezu: stoga i spas, po proroku, dolazi tek s obraćenjem. 4.2 Glavni ambijenti i načini proročkog djelovanja

Treba istaknuti da su za vjeru bila teška vremena u kojima su proroci djelovali. Uzimajući u obzir i različitosti pojedinih vremena, svejedno se može reći da su se svi proroci našli pred istim problemom: problemom integracije vjere u autentično svagdašnje življenje. Izrael više skiće pustinjama i ne spava pod vedrim nebom u šatorima, nije više nomadski narod. Izrael sada ima svoju zemlju, nalazi se u novoj situaciji, situaciji blagostanja u odnosu na onu prijašnju, u boljem životnom standardu nego prije: kako živjeti vjeru u toj novoj situaciji blagostanja? Osim toga Izrael je postao država, treba voditi politiku: kakvu politiku? Obzirom na ovaj problem integracije vjere u konkretno svagdašnje življenje, kod proroka se zapaža dvostruka vjernost u njihovu proročkom djelovanju: vjernost Božjem savezu i vjernost svome vremenu. 4.2.1 Ambijent vjere u povijesti; pozitivno polazište Proročko djelovanje polazi uvijek od vjere. Ne polazi negativno od kritike čovjeka i društva ("Hajde da vidimo što nas smeta, pa da to popravimo"), nego pozitivno od govora o

SSD Duhovnost SZ 12

Bogu i njegovom planu spasenja ("Hajde da vidimo što Bog hoće od nas danas, pa da to ostvarimo"). U njihovoj svijesti i u njihovoj poruci dominira vertikalna dimenzija: zauzeti su da u ovom svijetu obrane središnje mjesto za Boga. Ta vertikalna dimenzija ih osposobljava da uoče ljudska proturječja i suprotnosti. Proročka kritika nastaje iz dubokog uvjerenja da Bog koji je jednom u povijesti oslobodio Izraela iz Egipta, da je on Bog koji je prisutan i u sadašnjem trenutku povijesti radi ostvarenja jednog svog određenog projekta koji nadilazi sva ljudska dostignuća, i koji se ne da zarobiti u nikakve institucije, zakone ili okolnosti. Stoga proroci relativiziraju sve ono što bi se htjelo prikazati kao apsolutno i definitivno (danas npr. demokracija, ljudska prava, slobodno tržište, ulazak u EU, poboljšanje životnog standarda...), "čuvajući" to mjesto isključivo za Gospodina Boga i njegov naum. Samo Bog je apsolutan, sve drugo se može, mora i na koncu će se promijeniti. Riječ je dakle o proročkoj borbi protiv idolatrije. 4.2.2 Ambijent politike

Proroci su uvijek reagirali protiv svakog oblika idolopoklonstva, i to ne samo u vjerskim stvarima, nego i u politici. Tako su npr. reagirali protiv političke i vjerske tendencije da se apsolutiziraju Narod i Hram (Božji narod i Božji hram), pročitaj Jer 7,1-15. Proroci drže da se do spasenja dolazi putem vjernosti Gospodinu, a ne putem ljudskih savezništava. Npr. u Izaijinoj koncepciji vjera i nevjera su pozitivni i negativni čimbenik povijesti: vjera kao pozitivna snaga i nevjera kao počelo propasti (Iz 7,1-9b). 4.2.3 Ambijent društva Na puno mjesta prisutna proročka kritika društva, npr. Mal 2,10-16 i Am 2,6-12. Važno shvatiti da mjerilo po kojem proroci prosuđuju vlastito vrijeme ne ovisi o sistemu ili vremenu u kojem žive, nego jedino o odnosu prema Bogu. Uvijek polaze od vjere (odnos s Gospodinom) kad kritiziraju društvene (ne)prilike. 4.2.4 Ambijent kulta Hebrejski kult se nalazi u kontekstu Saveza, te je uloga bogoštovlja praktički da obnavlja taj Savez, što sobom nosi i vjerske i političke implikacije. Budući da je riječ o Savezu, hebrejski kult nije određen samo za adoraciju, obožavanje Božjeg veličanstva, nego i za vlastito obraćenje i poslanje naroda, vjernika. U tom smislu biblijski proroci naviještaju Božju suverenost na SVIM područjima života, koja se očituje osobito putem pravde i pravednosti, a ne samo u području obredne prakse (Am 5,21-24). Gospodin Bog ne traži nešto od nas (naše darove, molitve, žrtve), Gospodin Bog traži nas, i to u cijelosti. Stoga proroci ističu osobnu dimenziju bogoštovlja: raspoloženje srca na obraćenje Bogu (Jer 31,31-33). 4.2.5 Ambijent savjesti društva, javnog mnijenja – Načelo ljekovite kritike Proročki govor prijetnje daje ozbiljnost sadržaju koji se naviješta, ali proroci znaju i naviještaju da Bogu nije drago kažnjavati (što je inače zahtjev pravednosti): Jer 12,7-8; 45,3. Kazna u Božjim očima i proročkom govoru nije sinonim za Božju osvetu, nego je prvenstveno medicinalnog karaktera, da potakne na vjernost Savezu: Ez 22,1-16. Bog nikad ne kažnjava do kraja, da istrijebi, nego da pročisti. U Božjim očima, svjedoči prorok, povijest spasenja je uvijek otvorena.

SSD Duhovnost SZ 13

5. DEUTERONOMISTIČKA DUHOVNOST Knjiga Ponovljenog zakona (Deuteronomij) je vrhunac jedne duhovne struje koja svoje ishodište ima u Sjevernom kraljevstvu, ali je svoje najbolje plodove urodila u vrijeme reforme kralja Jošije u Južnom kraljevstvu. Preuzima mojsijevske predaje radi aktualizacije i reinterpretacije povijesti izabranog naroda – od Mojsijeve smrti do Izgnanstva – sve pod jednim temeljnim vidom: vidom religiozne vjernosti. Središnja tema ove tradicije se stalno ponavlja, to je pitanje za aktualizaciju: kako DANAS shvatiti savez i zakon? Tri su pravca po kojima se odvija ova aktualizacija. 5.1 Liturgijsko-navjestiteljski kontekst kao sredstvo

Izvješća i govori u Pnz jasno otkrivaju da se aktualizacija postiže kroz stil liturgijskog navještaja. Mojsijeve riječi su izravne, uključuju slušatelja: "ti" i "vi" stalno odjekuju. Događaji ne pripadaju prošlosti, nego su "danas". Riječ "danas" se jako često upotrebljava u ovoj knjizi. O Bogu se ne govori općenito, nego se ističe da je riječ o tvom Bogu, vašem Bogu, našem Bogu. 5.2 Trajan osvrt na srž Zakona

Savez se aktualizira, ne toliko naglašavajući pojedine slučajeve i propise Zakona, koliko ponovnim otkrićem same srži Zakona, one temeljne logike zbog koje su i donesene sve ostale pojedinačne odredbe. Za deutoronimističku tradiciju ova srž je zakon ljubljene ljubavi.

Pročitaj Pnz 10,12 – 11,17 (kontekst prelaska u Obećanu zemlju, podsjećanje na temelje egzistencije izabranog naroda, poziv na pozorno slušanje u 9,1: "Slušaj, Izraele"). Temelj svega je Božja ljubav, koja je bila prva na potezu izabranjem Izraelskog naroda, i to ne zbog neke određene Izraelove kvalitete (7,7ss), nego iz čiste milosti. Odgovor na tu milost ljubavi je deuteronomistička duhovnost ljubljene ljubavi, koja se očituje kroz

(1) pozorno slušanje, i (2) vjernu poslušnost čujenome, tj. praktično služenje Ljubitelju.

Izrael Božjom milošću posjeduje dar Božji, ali je na njemu želi li ga sačuvati i razvijati. Milost ne dokida odgovornost, i to je razlog s kojega se u Dt često naglašavaju blagoslovi i prokletstva, život i smrt, kao posljedice odgovarajućih alternativa koje je Izrael slobodan odabrati. 5.3 U skladu s novim kontekstom Izraelove egzistencije Aktualizacija Dt vodi računa o novom vjerskom, društvenom i političkom kontekstu u kojem se nalaze njegovi suvremenici. Od konfederalnih plemena koja su se bavila pretežito nomadskim stočarstvom u vrijeme događaja Izlaska i zaposjedanja Kanaana, postaju država vezana uz određeni teritorij, poljoprivreda zauzima značajnije mjesto, dolazi veće blagostanje i sigurnost života.

Bilo je potrebno prilagoditi monoteistički koncept Boga dinamične povijesti, novom statičnijem kontekstu u kojem je postojala napast štovanja kanaanskih bogova plodnosti i blagostanja. Također je trebalo na novi način premisliti duhovnost vjere i ovisnosti o Bogu, koji je bio u skladu s iskustvom pustinje i nomadskog načina života. U promijenjenim prilikama, u vremenu poboljšanog životnog standarda, trajna opasnost za vjeru dolazi od zaborava Boga (nema potrebe za koju bi se molili), i od samodostatnosti ("Što će mi Bog, kad mogu i sam"). Stoga se Dt osvrće na iskustvo iz pustinje, kao na temeljnu poduku iz vjeronauka koju Izrael ne smije zaboraviti, a ta se odnosi na:

(a) iskustvo vlastite nedostatnosti, i (b) iskustvo blagotvorne prisutnosti Božje.

SSD Duhovnost SZ 14

6. DUHOVNO ISKUSTVO MUDROSNE TRADICIJE Mudrosno razmišljanje je drevnoga porijekla, i uvijek je pratilo Izraelovo iskustvo. Bez njegovog doprinosa Izraelova duhovna avantura bila bi puno drugačija. Od već navedenih duhovnih tradicija razlikuje se određenim vlastitostima i po pitanju metode i po pitanju interesa, što ju čini posebnom. Ona je poput mosta kojim se uspostavlja dijalog duhovnosti i razuma, duhovnosti i iskustva, Izraelove duhovnosti i kulturne baštine okolnih naroda. U svom nastojanju da svijet upoznaju i razumiju, mudroslovci se ne pozivaju izravno na objavu (iako su uvjereni vjernici), nego na razum, iskustvo i dijalog. Svijet promatraju bez mističnih velova, njegov smisao i sadržaj može se otkriti na racionalan i "znanstveni" način. Polaze od univerzalnog poimanja čovjeka kao Božjeg stvorenja, a ne kao pripadnika Izabranog naroda; koji svoj život treba usmjeravati u skladu s mudrošću koju donosi iskustvo pozornog promatranja životne stvarnosti, a ne toliko izravno se pozivajući na božansku objavu. Oni neće reći kao proroci: "Gospodin Bog je rekao, zato...", nego predmnijevajući dakako Gospodina Boga kao glavnog i odgovornog za svijet, reći će: "Stvari u svijetu stoje ovako, zato...". Postojala je određena napetost između proročke i mudrosne tradicije. Izaija 3,1-3; 5,21; 10,13; 19,11; 29,13-15; 30,1 – ali kasnije i Jeremija 4,22; 8,8; 9,22; 49,7; 50,35 znali su biti rezervirani u svezi s mudrošću. Ne radi se o načelnom odbacivanju, nego o određenim dvojbama. Što je i razumljivo uzme li se u obzir da mudrosna tradicija ide putem iskustva i istraživanja, a proročka putem poslušnosti objavi. 6.1 Univerzalnost Nastojanje mudroslovaca se sastoji u tome da se stvori zajedničko polazište utemeljeno na zdravom razumu oko kojega se svi ljudi dobre volje mogu složiti. Mudroslovci su otvoreni dijalogu koji nadilazi izraelske granice. Oni se ne nameću pozivanjem na božanski ili kakav drugi autoritet, nego svoje stavove brane uvjerljivošću razuma. Sredstva kojima se služe nisu zapovijedi ili naredbe, nego uvjeravanja, savjeti, motivacije – za svoje stavove ne traže poslušnost, nego suglasnost. Mudroslovac nastoji kritički asimilirati poznate mu kulture i uvesti ju u ambijent vlastite duhovnosti. Na taj način mu uspijeva izbjeći zamku da izda vlastitu izvornost i vlastitu vjeru. S druge strane nastoji vlastitu vjeru izreći jezikom koji će biti razumljiv i drugim kulturama. Mudroslovac iskustvo Boga pokazuje u širem obzoru nego li ga pruža Tora. Predmet njegova razmišljanja nisu prvenstveno događaji koje je Jahve učinio ua Izraela, nego teme koje bi danas mogli nazvati profanima, npr. posao, suživot, društvo, politika. Njegova teologija je teologija stvaranja. Njegov cilj je ovladavanje svijetom: poznavanje, stručnost, ali i političnost i etičnost. Mudroslovac je uvjeren da je Bog čovjeku povjerio određenu autonomiju u okviru stvaranja.

Sve to može na prvi pogled izgledati ne toliko blisko s vjerom i duhovnim iskustvom, ali zapravo jest. Mudroslovci su zapravo odgajatelji u vjeri. Odgajatelji za temelje vjerskog iskustva. Njihovi humanistički poticaji na zdrav razum i umijeće življenja, imaju za cilj odgojiti čovjeka prikladnog za odabire i zahtjevnost saveza s Bogom. U biti svi ti poticaji na razumno i čestito življenje stvaraju u čovjeku raspoloženja prikladna i potrebna za dijalog/suživot s Bogom. Stoga mudroslovci među krepostima osobito ističu: odvažnost i jakost, samokontrolu, unutarnju slobodu, vjernost, razboritost – sve odreda neophodno da čovjek bude čovjek i prikladan za Boga. 6.2 Povezanost vjere i mudrosti Kod izraelskih mudroslovaca vjera i iskustvo međusobno utječu jedno na drugo. Vjera relativizira iskustvo, i usmjerava ga na transcedenciju. Iskustvo sa svoje strane ne dopušta da se vjera pretvori u dogmatizam. Mudrosno istraživanje iskustva naposljetku se nužno otvara

SSD Duhovnost SZ 15

objavi.: polazeći od iskustva, istražujući ga, na koncu se dođe do pitanja tamnih razumu, koja samo Božje otajstvo može rasvijetliti. Mudroslovci, prihvaćajući stvarnost kakva jest, i istražujući njen dinamizam, na koncu dolaze do religiozne strukture tog dinamizma, utemeljene u Bogu. "Naletili" su na otajstvo, i to priznaju: Izr 30,1-6. Moglo bi se reći da je upravo jedan od zadataka izraelskih mudroslovaca razotkriti lažne sigurnosti, bile one utemeljene na teološkim ili racionalnim postavkama. Prava mudrost dolazi uvijek od Boga, i može se naći i iskustvu fragmentarnosti svijeta u kojem živimo. Mudroslovci traže red u svijetu, određeni smisao u povijesti i svijetu, dakle određeno pravilo življenja. Svijet i povijest djeluju kao mnoštvo djelića, čini se slučajno, postavljenih zajedno na ovakav ili onakav način. Je li sve slučajnost, ili postoji određeni red, zakonitosti, na koje se čovjek može osloniti? Stara mudrosna tradicija zaključuje da se ništa slučajno ne događa, i da sve ima svoj smisao. Utemeljenje reda na taj način opravdava i načelo retribucije: tko radi dobro, dobro će zauzvrat dobiti; tko radi zlo, zlo će mu se o glavu obiti. Načelo retribucije je najosjetljivija točka stare mudrosne tradicije, jer se može razviti u prepojednostavljeno shvaćanje povijesti, a slobodno Božje djelovanje pretvoriti u zatvorenika ljudske potrebe za racionalnošću. Ovaj je rizik nadvladan u Jobu i Propovjedniku, jer se izraelska mudrosna tradicija ne zadržava na racionalnim okvirima spoznaje stvarnosti, nego promatrajući do kraja njen dinamizam priznaje svoju nemoć pred Otajstvom koje joj je izvor i smisao.

7. DUHOVNOST BABILONSKOG IZGNANSTVA I POVRATKA U logici povijesti izabranog naroda, mogućnost izgnanstva izgledala je jednaka besmislici. Bog koji je svojim velikim i brojnim djelima pokazao se kao Izraelov spasitelj, koji je odabrao sebi Izraela za svoj narod i dao mu svoja obećanja: da će posjedovati zemlju, da će ostati vjeran kući Davidovoj "dokle bude mjeseca", da će mjesto njegova prebivališta u Jeruzalemu ostati dovijeka – s izgnanstvom bi se sve naopačke okrenulo, i tada bi Bog zapravo porekao sve ono što je obećao, prevrtljiv i nedostojan svoga imena. To ne može biti! Pa ipak, sve ono što se činilo besmislenim, i daleko od logike Božje – upravo se dogodilo! Osim svih drugih problema koje je izgnanstvo donijelo, postavilo se i pitanje vjere: je li Bog još uvijek Spasitelj? Je li vjeran svojim obećanjima? Da bi dao odgovor na ovo pitanje Izrael je morao premisliti cijelu svoju vjeru, tradiciju, zakonodavstvo i povijest. Sve starozavjetne knjige obilježene su u većoj ili manjoj mjeri ovim opsežnim premišljanjem. Tako je ono što je izgledalo kao besmislica, kao kraj vjere, postalo zapravo jedan veliki skok naprijed u vjeri Izraela. Izgnanstvo, a možda i više napetosti koje su uslijedile po povratku iz izgnanstva, utjecale su na Izraela da si posvijesti pravo lice Božje, prisilile su ga da obnovi pravu sliku o Bogu, i tome onda sukladno pravi pojam o izabranju i mesijanskoj nadi. Radilo se o temeljitom preoblikovanju teologije izabranog naroda koje je zadiralo u samo srce njegove duhovnosti. Duhovno sazrijevanje "par excellence". Ovdje ćemo se pozabaviti samo Knjigom proroka Ezekijela, svećeničkom tradicijom i konačnom redakcijom Petoknjižja, te tzv. Deuteroizaijom.

7.1 Ezekijelova teologija i duhovnost Ezekijel je svoje proročko poslanje vršio među izgnanicima u Babilonu, negdje od 590. do 570. pr. Kr. Nekoliko godina ranije (597) Jeruzalem je po prvi puta kapitulairao pred vojskom kralja Nabukodonozora. Mladi kralj Joakim, njegova kraljica majka, visoki dvorski službenici i svi drugi vješti kakvom umijeću ili znanju bili su prisilno odvedeni u Babilon. Među njima je bio i Ezekijel.

SSD Duhovnost SZ 16

7.1.1 Kontekst Ezekijel je živio u izganstvu u Babiloniji. (Gdje je Babilonija?) Situacija je bila puna problema. Npr. izgnanici su bili nepokolebljivo uvjereni u slavodobitan ishod ove tragedije izabranog naroda: mislili su da Jeruzalem neće biti uništen; da će izgnanstvo skoro završiti i da će se oni moći ponovno vratiti u obećanu zemlju; Bog kažnjava, ali je i vjeran, tako je oduvijek bilo. Moglo bi se činiti da su takva razmišljanja plod vjere, ali zapravo su to bile samo iluzije kojom je narod navezan na svoju prošlost varao samog sebe da ne prihvati istinu. Kad je nekoliko godina kasnije (587) Jeruzalem razoren, i Hram uništen, onda su svi dobro shvatili da je nada u skori povratak zapravo bila iluzija. U tom trenutku nastupio je problem obeshrabrenosti i nevjere u Božja obećanja. Sjeća li se Gospodin još uvijek svoga naroda? Je li moguće još nadati se? K tome, u izgnanstvu treba pridodati i nemogućnost prinošenja žrtava u hramu, dakle nemogućnost opsluživanja Zakona i življenja u skladu s onim što Bog zapovijeda. I još k tome duševno trpljenje jer su stranci u tuđoj zemlji, istrgnuti s vlastitih korijena... Mnogi će nastojati nadvladati ove teškoće asimiliranjem u ambijent, prihvaćajući tamošnju kulturu, društvene odnose, pa čak i vjerovanja. Zbog toga su mnogi izgubili vjeru. Drugi su ipak imali hrabrosti da ostanu vjerni svojoj vjeri i svom identitetu: oni su "ostatak" Izraelov, znak Božji među narodima.

7.1.2 Ezekijelova uloga U takvoj situaciji Ezekijel kao prvo nastoji usmjeriti duh izgnanika prema budućnosti, oslobađajući ih od napasti da se okreću nazad. S tom svrhom je razotkrivao i uništavao jednu po jednu sve prognaničke iluzije. Naročito mit o Jeruzalemu: Bog nije vezan uz Jeruzalem. Također i mit o Davidovoj dinastiji: Bog jest dao obećanje Davidu i njegovu potomstvu, ali Božje obećanje nije nikad strogo vezano na tjelesno potomstvo. Tako i o Hramu: ne ovisi Jahvin značaj o kamenom hramu, niti o bilo kakvoj drugoj instituciji. Sve je propalo, ali se ne smije plakati. U tom smislu je ilustrativan prorokov primjer kad mu je žena umrla. Pročitaj Ez 24,15-24. Riječ je o simboličkom činu. Stari svijet zasluženo umire, i ne zaslužuje ničije suze. Gospodin želi ponovno graditi, ali ne s ostacima ruševina, nego s novim materijalom. Poput drugih proroka i Ezekijel je izgovorio mnoge teške riječi, ali ne zato da Izraelu uništi nadu, nego iluzije. Prava nada se temelji u Bogu, a ne u iluzijama. Tek nakon što su razorene iluzije moguće je govoriti o nadi. U trenutku kad čovjek više nema ljudske sigurnosti, upravo onda se pokazuje stamenost Božje vjernosti. Pročitaj Ez 37,1-14. "I znat ćete da sam ja Jahve (onaj koji je bio jest i bit će, tu, uz vas za vas, na vašu korist)" – je formula saveza. Jahve će uspostaviti novi savez. U tom novom savezu očitovat će se u punini njegova ljubav i stvaralačka moć. Spasit će svoj narod od grijeha i zloća njegovih, pomoću Duha Svetoga koji će u njima izvesti spasenjsku i nezasluženu preobrazbu dostojnu novog stvaranja i novog Izlaska. Pročitaj Ez 36,22-28. 7.2 Svećenička tradicija (P) i konačna redakcija Petoknjižja

Sloj P Petoknjižja se drži u svojoj konačnoj redakciji posljednjim (najmlađim) slojem, iz vremena izgnanstva, iako u sebi sadržava i jako stare materijale, koji su najvjerojatnije pripadali tradicijama vezanim uz jeruzalemski hram. P obrađuje stare predaje ne s "kozmetičkim" namjerama, nego da bi iz njih s većom jasnoćom "izvukao" njihovo vjersko značenje, u potrazi za odgovorima na situaciju u kojoj se izabrani narod nalazi.

7.2.1 Kontekst Vrijedi ponoviti određene stvarnosti vezane uz izgnanički položaj izabranog naroda. Izrael živi u nevjerojatnoj situaciji. Bez hrama, bez liturgije, kako se može ostati vjeran vjeri otaca? Može li se još uvijek imati povjerenja u Boga otaca, sada kad se čini da je Bog samog

SSD Duhovnost SZ 17

sebe porekao? Ne treba zaboraviti da je nekada u starini pobjeda jednog naroda nad drugim označavala pobjedu boga jednog naroda nad bogom poraženog naroda. Po toj logici je dakle bog Marduk jači Jahve? Osim toga, Babilonija nije samo središte jednog prostranog carstva, nego i jedne itekako žive kulture i privlačne liturgije.

7.2.2 Uloga P Izraelskom narodu raspršenom i iskušavanom, P upućuje s puno živosti poruku nade, poziv na povjerenje riječi Božjoj, navješćujući jedinstvenu suverenost Jahve, jedinoga Boga. Dominantna perspektiva izvještaja o stvaranju (Post 1,1 – 2,4a) nije porijeklo stvarnosti, nego afirmacija Božjeg suvereniteta nad cjelokupnom stvarnošću, koji je izvor svemu što postoji, svime ravna i svemu daje smisao. Sve što postoji je pod Božjom kotrolom. Svako djelo stvaranja je izloženo po fiksnoj shemi, čime se želi naglasiti odgovarajući uzročno-posljedični odnos između onoga što Bog zapovijeda i onoga što se potom zbude. Pisac je uvjeren da se ljudsko spasenje ostvaruje kad čovjek ispravno izvršava ono što mu Bog nalaže, i zato pokazuje kako je poslušnost već ugrađena u cjelokupni svemir: ona je općeniti zakon života, a ne samo za čovjeka. U tom smislu vrijedi pročitati i Post 17, gdje P na nov način prikazuje Abrahamov poziv. U rr. 1-14 samo je Bog onaj koji govori. Od Abrahama ni riječi, jedino da pade ničice. Pročitaj Post 17,1-14. Riječ je o sklapanju saveza, ali nema bilateralnosti. Sve je Bog odredio. Na čovjeku je samo da se pokloni i da to prihvati. Božje savezničko obećanje nije uvjetovano čovjekovim odgovorom. (Čovjek kad ne prihvaća, propada, ali je to njegov problem, sam si je tome kriv, ali ukoliko prihvati, spašava se). Božje obećanje je utemeljeno isključivo na Božjoj riječi, i stoga se ne može iznevjeriti, iako se ne ostvaruje na način na koji bi mi ljudi to očekivali. Abrahamov slučaj, čitan iz perspektive izgnanstva, tako postaje izuzetno znakovit. Riječ Božja je potakla Abrahama na jedan radikalan izbor. On je sve ostavio oslanjajući se jedino na Božja obećanja. Ali, godine prolaze, potomstvo nikako ne dolazi, ostvarenje obećanja Božjih, zbog kojih se sve riskiralo, čini se sve daljim. Bogu se ne žuri ispuniti obećano. Izakovo žrtvovanje (Post 22) nas uvodi u samu srž ovoga iskustva. Bog je Abrahamu obećao potomstvo, a sada traži da mu žrtvuje sina. Ne samo da se Bogu ne žuri održati svoju riječ, nego je izgleda spreman i pogaziti ju – takvo je upravo iskustvo izabranog naroda u izgnanstvu. Bog je otajstven, njegovi putovi nisu naši putovi. U kontekstu prognaničke situacije možemo razumjeti i još jedan interes P: inzistiranje na određenim propisima. Šabat (Post 2,1-3), dijetetski propisi (Post 9,4-6), obrezanje (Post 17,10-14), zabrana miješanih ženidbi (Post 28,1-9). Izvršavanje ovih zapovijedi ne shvaća se kao zasluga na temelju koje Bog sklapa savez s čovjekom (savez koji ovisi o čovjeku), nego kao znak prihvaćanja Božjeg saveza i života u skladu s njime. U izgnanstvu izvršavanje ovih zapovijedi postat će znakovi vjerničkog identiteta, očitovanje smjelosti pojedinca da živi u vjeri svojih otaca, i želje da pripada izabranom Božjem narodu. 7.3 Deuteroizaija (Iz 40 – 55)

Prognanicima u Babilon i jedan nama nepoznati prorok ("Prorok utjehe", "Deuteroizaija") upućuje riječi utjehe i nade. Moglo bi se reći da su biblijski tekstovi nade nastali svi u kontekstu ljudskih promašaja. Iz 54,5-10 razmatra o Bogu koji je pravedan, te stoga kažnjava svoj narod, ali čija vjernost, milosrđe, sućut nadmašuje daleko vlastitu pravednost. Pročitaj Iz 54,5-10. Osobito r. 7. Pravedni Bog je toliko vjeran svome savezu da neće zakazati ni ako Izrael sa svoje strane zakaže. Jamac je tome njegova riječ koja nikad nije izgovorena uludo, nego uvijek obistinjuje ono što naviješta. Pročitaj Iz 55,10-11.

SSD Duhovnost SZ 18

Na tu se riječ trebaju prognanici osloniti, a ne na neku svoju ili bilo čiju drugu.

Značajni Deuteroizaijini tekstovi su i tzv. "Pjesme o sluzi Jahvinom": Pročitaj Iz 41,1-4 (-7);

49,1-6; 50,4-9; 52,13–53,12.

Lik Sluge, Božjeg izabranika određenog za poslanje spasenja, je tajanstven. Tko je zapravo taj Sluga? U njima možemo prepoznati i pojedinca i narod (individualno i komunitarno tumačenje): ta se dva vida isprepliću, i tekstovi ne udovoljavaju našoj želji za jasnim razlikovanjem jednog od drugog vida. Sluga tako može biti izraelski narod i/ili samo vjerni "ostatak" i/ili Mesija. I/ili jer poziv/poslanje Božjega naroda nalazi svoje ostvarenje u Mesiji, a Mesijin poziv/poslanje oživljava u zajednici. Različiti subjekti (pojedinac ili zajednica) su intimno povezani: u njima se uprisutnjuje isti plan Božji, i to po istoj logici odvijanja. Ovi su tekstovi najvjerojatnije nastali u vrijeme povratničke krize. Povratak iz Babilonije, iako opjevan kao novi Izlazak, bio je zapravo jedno veliko razočaranje, koje je i opet potaknulo niz pitanja o Božjoj vjernosti, i djelotvornosti njegove ljubavi. Pjesme o Sluzi Jahvinom u tom kontekstu razmišljaju osobito nad spasenjskim značenjem progona koji doživljavaju proroci (npr. Jeremija) ili "ostatak" Izraelov (koji se na Božju riječ vratio iz plodne i bogate Mezopotamije u siromašnu i zapuštenu zemlju koju sada nastanjuju neki drugi narodi neprijateljski raspoloženi prema povratnicima). Odgovor je slijedeći: upravo preko patnje koja pročišćava – a to patnja pravednika, jer ju nisu zaslužili, nego nevini trpe – spasenje dolazi svima. U takvom kontekstu razmišljanja i slika Mesije (i njegova naroda) se mijenja: on više nije zamišljan kao kralj u pobjedničkoj slavi, nego kao prorok koji trpi. Mesija će biti veliki pravednik koji nevin trpi za spas drugih.

Na to bi se nadovezalo razmišljanje Knjige o Jobu: kako to može biti da je Bog pravedan, ako nevini trpi? i obračun s različitim teologijama i duhovnostima (Jobovi prijatelji) koji negiraju stvarnost jer se čini da ide protiv vjere u dobroga Boga, da bi se to razmišljanje praktički završilo ne u intelektualnoj spoznaji određenog odgovora, nego u mističnom susretu i priznanju koje proizlazi iz toga iskustva da je Bog totalno drugačiji od svega što mi možemo zamisliti ili razumjeti. Dakle, ta se potraga za smislom patnje nevinih (izgnanstvo, prognanička kriza) završava ne u racionalizaciji svega što postoji (a. svi su krivi, ili b. Bog je zao), nego u prihvaćanju Boga kao istine koja je iznad svih naših shvaćanja, i koji od nas ne traži da negiramo stvarnost kada nam ona ne paše, niti njenu zagonetnost, nego da ju živimo u povjerenju prema njegovoj ljubavi koju nam je objavio u svojoj riječi.

8. NEKI ELEMENTI STRUKTURE SZ DUHOVNOG ISKUSTVA 8.1 Povijesna dimenzija ili dimenzija realnosti življenja

Biblijski čovjek živi u povijesti, u konkretnoj stvarnosti svoga vremena, i ne bježi od sučeljavanja vjere s datostima koje živi. U oblikovanju njegovog duhovnog iskustva imaju udjela sva životna događanja, bilo ona koja jasnije upućuju na prisutnost Božje providnosti, bilo ona kod kojih se čini da je Bog zapravo odsutan ili da ga uopće nema, bilo ona koja se čine indiferentnim obzirom na Božju prisutnost. Riječ je zapravo o metodološkom postupku. Za razliku od mitskoga čovjeka (koji polazi od onoga što je tipično, shematsko i općenito, zanemarujući pri tom pojedinačne osobitosti), biblijski čovjek polazi upravo od onoga što je konkretno i pojedinačno. Tek NAKON uvažavanja činjenica stvarnog života, nastoji situaciju proučiti, ne bi li u njoj

SSD Duhovnost SZ 19

pronašao određene općevažeće konstante. Ne radi se dakle o postupku koji polazi od općeg prema pojedinačnom (tako da vjera uvijek može naći udobno utočište u nepogrešivim principima), nego od pojedinačnog k univerzalnom. Prednost se daje stvarnosti kakva jest, pa čak kad ona dovodi u pitanje i određene postulate vjere. Ne želi se žrtvovati istina konkretne stvarnosti da bi se sačuvala "vječna" istina, niti se želi pojedinačno previdjeti da bi se općenita shema mogla održati.

Ova je metodološka smjernica od iznimno velikog značaja. Usmjerava vjeru na ono što se događa u svijetu, i prisiljava ju da ostane u vezi sa stvarnošću. Konkretna povijesna stvarnost je mjesto Božje objave: mjesto gdje je Bog prisutan, gdje djeluje, i gdje čovjek ima priliku upoznati Boga i njegov dar spasenja.

8.2 Memorija

Povijesna stvarnost, svagdanjica, na prvi se doživljaj očituje ponajviše kao fragmentarna, nepovezana i bez nekog određenog smisla, što ostavlja dojam zbunjenosti i nesigurnosti. Izrael je poput ostalih naroda u potrazi za sigurnošću pred takvom stvarnošću, ali njen smisao i povezanost u Bogu, za razliku od drugih naroda Starog Istoka, ne traži izvan stvarnosti u kojoj živi (mit), nego upravo u njoj (povijest spasenja). U tom su vidu pojedini događaji njegove povijesti osobito znakoviti za prepoznavanje Božje prisutnosti i njegova načina djelovanja, što fragmentarne situacije povijesne stvarnosti povezuje u cjelinu i svemu daje smisao. Taj niz znakovitih nekad doživljenih događaja postao je ključ za razumijevanje i tumačenje načina Božjeg djelovanja i u sadašnjici. Zato je od prvotne važnosti sačuvati živo sjećanje na te događaje koji su se nekad zbili (objektivno, činjenice) i na njihov doživljaj B. prisutnosti (subjektivno, vjera), radi smislenog tumačenja onoga što čovjek sada proživljava. Izrael dakle čuva u svom sjećanju i spominje se ne samo Božjih (a) djela, nego i (b) riječi kojima su ta djela protumačena, i (c) znakova kojima se njihova spasenjska važnost izražavala i dalje prenosila. Sama djela (činjenice) ne bi mnogo govorila ni onima koji su ih doživjeli, a kamoli tek drugima nakon toga, da ih ne prate riječi koje posvješćuju njihov značaj. (I sami često puta nismo svjesni važnosti određenih postupaka i događaja, dok nam netko na njih ne ukaže). No da bi sjećanje bilo označeno kao važno (i time se potvrdila riječ koja ga tumači) i da bi se dalje prenosilo, potrebni su znakovi. Tako se razumije temeljna uloga liturgije u duhovnom iskustvu Izraela: blagdani, šabat, liturgijska slavlja, propisi – sve su to memorijali, spomenčini stvarnosti koja u svojoj spasenjskoj dimenziji ostaje uvijek aktualna za pojedinca i narod. Po liturgijskim znakovima memorija se uprisutnjuje u obliku sadašnje stvarnosti. 8.3 Otvorenost za budućnost

Izraelovo iskustvo ne može se razumjeti bez otvorenosti sadašnjeg trenutka prema budućnosti. Biblijski čovjek ne vjeruje samo u Božju prisutnost u povijesnim zbivanjima, nego je i uvjeren da povijest još nije do kraja otkrila svoj smisao. Potpuno objašnjenje stvarnosti, njezina povezanost i smisao, nalaze se naprijed, u budućnosti. Lako je otkriti mehanizam ovakvog duhovnog iskustva. Zbog trajne konstatacije o postojanju jaza između Božjih obećanja i surove povijesne stvarnosti, umjesto da postavi u pitanje Božju vjernost i istinost njegovih riječi, Izrael je pročišćavao vlastito shvaćanje obećanja, sve više oslanjajući se na Boga što se tiče njihove realizacije. Čvrsta vjernost riječi Božjoj, unatoč događajima koji tu istu riječ stavljaju u pitanje ili ju poriču, ostavlja sadašnju situaciju otvorenom dok se Božja riječ potpuno ne izvrši u od Boga određenoj budućnosti. Nada Izraelova u budućnost je teologalna: ne temelji se na povjerenju u čovjeka i njegove sposobnosti, niti na optimističkim vrednovanjima tijeka događanja, nego se isključivo temelji na Božjoj riječi i njegovoj vjernosti. U srazu Božje riječi i stvarnosti, Izrael je uvijek isticao Božju vjernost, ne bježeći pri tom od prihvaćanja trenutnog realnog stanja stvari. Tako

SSD Duhovnost SZ 20

se otvorenost sadašnjeg trenutka prema budućnosti pokazuje kao objedinjujući čimbenik vjere u Božju vjernost i konkretne življene stvarnosti. 8.4 Zajedničarsko iskustvo

Biblijsko iskustvo se događa unutar povijesti, ali i unutar zajednice izabranog naroda. Unutar te zajednice nastaju se i razvijaju pojedini svjedoci Božje prisutnosti i djelovanja: proroci, svećenici, mudraci i dr. 8.5 Kreativna vjernost

Bog je vjeran i djeluje u korist naroda, ali njegovo djelovanje je uvijek novo i drugačije. Stoga je i mentalitet njegova naroda drugačiji od npr. Grka. Grci su zamišljali univerzum kao kozmos, tj. kao skladan sustav u temelju kojeg su nepromjenjivi zakoni. Hebreji zamišljaju univerzum kao događaj u Božjim rukama. Stoga su im i različiti putovi duhovnog iskustva. Grci su ponajprije usmjereni na otkrivanje zakonitosti stvari da bi se prilagodili tome unaprijed već zadanom redu. Hebreji žele ući u taj red tražeći volju Božju, uvijek slobodnu i nepredvidljivu (to ne znači hirovitu!). Stoga se prilagodba ne sastoji od ulaska u unaprijed zadane koordinate koje su nepromjenjive (slika pretinaca), nego od ulaska u jedno usmjerenje kojim se tek treba ići (slika putovanja). Tražena kvaliteta za ulazak na to putovanje je vjernost i nadilaženje nostalgije: pročitaj Iz 43,16-21. 8.6 Dijaloška sposobnost

Biblijske stranice, i one najvažnije, pokazuju kulturalno, egzistencijalno i izražajno zajedništvo s problemima i idejama okolnih naroda, istovremeno uspjevši sačuvati izvornost vlastitu svom židovskom narodu. Duboka solidarnost s ambijentom u kojem se nalaze, a istovremeno originalna prisutnost koja nije plod tog ambijenta.

9. SHVAĆANJE ODNOSA SZ I NZ U POVIJESTI KRŠĆANSTVA (prema: T. SÖDING, Više od knjige. Razumjeti Bibliju, KS, Zagreb 2001, 89-115)

9.1 Staro doba

(a) Nema mjesta – Marcion (85. – oko 160.) Za nj ne postoji samo napetost između SZ i NZ, nego i nepomirljiva suprot-nost. U svojim „Antitezama“ koje su nam poznate samo kroz Tertulijanovu opsežnu kritiku Adversus Marcionem libri quinque, on tu suprotnost dokazuje na primjeru brojnih proturječja, posebice obzirom na sliku o Bogu. SZ, kako Marcion misli naviješta slabašnog, nasilnog, nesigurnog, poluznajućeg Boga koji s jakim, milosrdnim, suverenim, sveznajućim Isusovim Bogom nema ništa zajedničko. Zato je SZ za kršćane, prema njemu, neprihvatljiv.

(b) ima mjesta (b1) sav naš – PseudoBarnabina poslanica (oko 135.); SZ je objava, ali u biti govori uvijek samo o Isusu Kristu i o Crkvi – Zato je SZ isključivo Sveto pismo kršćana, a ne Židova.

(b2) priprava za NZ – Irenej (+202). SZ u svemu uvelike upućuje na Mesiju, Isusa, što znamo tek nakon događaja Isusa Krista. Na djelu je božanska pedagogija: u Božjemje planu da grješne ljude najprije polagano upozna sa svojim stvarnim bićem. Bog ima strpljenja s ljudskom tromošću. On svoje objave prilagođuje svakom određenom vremenu.

SSD Duhovnost SZ 21

9.2 Novije doba

(a) nije nužan – F. Schleiermacher (1768-1834); Zbog povijesnog pijeteta ne smijemo se odreći SZ, jer su ga Isus i apostoli poznavali i upotrebljavali… Ali ako ga već prihvatimo onda ga treba staviti na pravo mjesto: ne ispred, nego iza NZ, u nekom smislu kao njegov dodatak, da ne bi nastao dojam kako najprje treba proraditi SZ da bi se mogao shvatiti NZ, nego da odmah bude jasno da kršćanin može samo polazeći od NZ razumjeti SZ…

(b) treba, kao negativna pozadina – R. Bultmann (1884-1976); SZ svojom teologijom, duhovnosti i etikom poslušnosti Zakonu tvori dijalektičku suprotnost NZ-u s njegovom teologijom, duhovosti i etikom pravednosti iz vjere… Vjeri je potreban pogled unatrag u starozavjetnu poviejst kao povijest neuspjeha, a time i obećanja,kako bi znala da se situacija opravdanih ističe samo na pozadini neuspjeha.

(c) nužan, kao uvod u NZ – H. U. von Balthasar (1905-1988); Stari savez jest i ostaje teološki, a time i epistemološki uvod u shvaćanje NZ. Samo pretpostavka, samo uvod. Nije relevantan sam po sebi, nego samo u okviru njegove kristocentrične dramatičnosti događaja spasenja, kao ono što je odražava i potvrđuje očito kao predigru.

(d) sam po sebi dostatan – M. Görg Na teološkoj razini ne, ali na egzistencijalnoj razini u SZ sadržani svi bitni elementi autentičnog (pa i kršćanskog) života.

9.3 Suvremena načela

(a) Načelo novosti NZ u odnosu na SZ NZ je svjedočanstvo smjene eona prouzročene od osobe Isusa Krista. SZ sam od sebe nije nužno upućen na neki nastavak u NZ;

(b) načelo jedinstva: isti Bog; SZ nužan za razumijevanje NZ; NZ je ispunjenje SZ. (c) napeto zajedništvo: NZ može biti novi a da zbog toga ne obezvrijedi SZ, i SZ može

biti stari a da zbog toga ne slovi kao zastario ili prevladan.