Ahmet Hromadi

Ahmet Hromadi

ZELENA UMALEDENA GORA

U toj gori dalekoj, u toj gori tamnoj pade snijeg. Pade i osta. A sa snijegom se zacari i led. Uvue se svuda. U srce drveta, u kamen, u zemlju, u vodu. I tako posta planina vjenog leda i snijega.

Sunce se nije ugasilo, ali njegovi topli zraci nisu stizali do te planine. Na njihovom putu stajali su oblaci, mrki i neprobojni. Sunce nije darivalo ivot ni zemlji, ni travki, ni ivom stvoru. Sve je bilo sleeno, sve snijegom zameteno. Ispod debelog bijelog pokrivaa leale su sleene srne i vukovi, medvjedi i lisice, a na granama drvea ptice, one iste to su nekad budile umu i doekivale zoru pjesmom. Led je okovao leptira na arenom cvijetu, i bubamaru u travi, i vrijednu pelicu. Led nije nita ostavio, nita potedio. Njegovi vjeni zarobljenici postajali su i svi stvorovi koji bi zalutali u ovu umu, a njih je bivalo sve vie i vie jer je uma uvala svoju tajnu.

Jednom u umu zaluta pas. Zaluta i osta.Ne zna se da li je to bio jedini pas koji je ostao negdje u dubokom snijegu okovan ledom, ali je sigurno da nijednog drugog psa nisu toliko traili, nisu toliko alili, jer je taj pas imao velikog prijatelja djeaka. I taj djeak niti je prestao da tuguje niti je prestao da trai svog vjernog pratioca. Uzalud su ga tjeili, uzalud su mu savjetovali: Uzmi drugog psa. Imae opet dobrog i vjernog prijatelja.

Ne odmahivao je glavom djeak. Zato? pitali su ga. Zato to postoji samo jedan pas kome dugujem sve, koji mi je spasao ivot.I to je bila istina.Jednom su se igrali pored rijeke. On, djeak, i njegov pas. I najednom, odronila se obala i djeak je pao u vodu. Brza voda ga je ponijela u virove i odvukla bi ga sigurno da nije u vodu skoio pas, zaplivao snano i izvukao prijatelja. I tada je presreni djeak, grlei svog spasioca, rekao:

Ovo ti neu zaboraviti nikad... nikad!

Pas je bio odan djeaku.I on je bio radostan to voda nije odvukla njegovog prijatelja, to e opet moi da se igraju u poljima i lugovima, da tre kroz visoku travu i ita, ispod drvea, da preskau jarke i potoke, da tre dok se ne zamore, dok ih ne zaustavi no ili nevrijeme.I igrali su se opet. Dugo, dugo.Ali jednog jutra djeak ne pronae svog prijatelja. Dozivao ga je i ekao uzalud.Poao je da ga trai i traio ga je svuda. Opet uzalud. Pas se nije vratio, a dani su prolazili, prolazili...Djeak je tugovao.Prestao je ak i da se igra, ali nije prestao da se raspituje za svog nestalog prijatelja. Sve dok mu nepoznati putnik ne ree: Ako je tvoj pas zalutao u ledenu goru, nemoj ga vie traiti. Kakva je to gora? upita djeak zaueno.

Putnik otkri djeaku tajnu planine i djeak odlui: Krenuu da traim svog prijatelja.Krenuo je.Putovao je dugo.Gazio je puste ravnice, brda i doline, zaustavljao se samo kad je morao, dok ne stie u podnoje planine, oblacima zavijene, snijegom zametene. Doeka ga ledeni dah, preprijei mu put vjetar. Ali djeak ne stade, ve hrabro krenu naprijed u snijeg i vjetar.

Zalazio je sve dublje u planinu. Posrtao je, padao, prkosio je vjetru, snijegu i ledu, jer je odluio da dozna istinu. Dozivao je svog prijatelja, odazivao mu se samo vjetar urlikom i jaukom.Bila je to strana planina.Bila je to nesavladiva i nemilosrdna planina.Djeak je ve bio osuen. Poeo je da gubi snagu, poeo je da ga hvata slatki san. Ali jo je koraao, jo je prkosio planini.I tada se dogodilo to, neoekivano.Razmakli su se iznad planine oblaci, otvorili put suncu. I, ko zna poslije koliko godina, zaigrali su topli zraci po ledu i snijegu i poeli da ih tope, poela je da se budi, da oivljava planina.Drvee je stresalo svoje bijele i debele pokrivae.I gle uda! Zapjevala je u umi ptica, pa onda druga, trea... Javili su se glasovi sa svih strana, odzvanjali su radou i sreom.Ispod dubokog snjenog pokrivaa izvlaile su se zvijeri, izvlaili su se mnogobrojni i udni stanovnici planine.Djeak je dozivao svog psa.Pas je neoekivano dotrao djeaku. Tu si! iv si! uskliknuo je djeak. Tu sam, prijatelju moj! potvrdio je pas laveom.Nije potrebno govoriti da su bili sreni. I koliko su bili sreni to su opet zajedno, to su mogli da napuste planinu po kojoj su se lomile ledene gromade, sipale lavine, ruila itava snjena brda.urili su prijatelji da to prije stignu kui, a sa njima je krenula u svijet i pria o ledenoj planini, pa ih je pretekla, a kud god su stizali, uli su kako ljudi govore: Jedan djeak je imao veliko i toplo srce. I djeakovo srce je otopilo ledenu goru.DRAGULJI

Svaki iv stvor ima svoju sreu. Ima je i ti. Ona e stii kad-tad. To smo i u koli uili kazao sam ja, i nastavio: Moda u jednoga dana pronai up zakopanih dukata. Kau da ih ima mnogo pod zemljom, ispod ruevina, ali ko e svu zemlju prekopati, ko pod svaki kamen zaviriti! Nemoj da se ali rekla je nana ozbiljno. Nikad se ne zna, niko nita ne zna! A ja znam da me ta srea nee nikad obradovati. Ne zna bila je uporna nana. Ti si jo pti koji nije ni poletio. A kuda e, na koju e stranu poletjeti, e, to emo vidjeti. Ispriau ti jednu priu pa e moda jo neto nauiti. Hoe li da slua?

Hou sloio sam se odmah, jer volim da sluam tvoje prie.

E onda sluaj dobro! Pria nije izmiljena, a nije tako ni stara. I ja sam je ula i priau kako sam ula. Eto, ivio u naem selu ovjek, ivio kao i svi ostali, radio kao i svi ostali, krpio dan na dan, no na no. Orao je, kopao, kosio travu, odlazio u umu da sijee i dovozi kui drva. I ba u umi, ovoj naoj, golemoj umi dogodilo mu se to. Jednom, iznenada kao u snu. A ta se dogodilo? pitao sam, jer je nana malo zastala da predahne. Saznae ako bude sluao. Pa sluaj. U svakoj umi, pa i u naoj, kriju se tajne u zemlji, u peinama, ispod korijenja drvea, kriju se blaga neznana i nedokuiva. Kad bi ljudi samo znali gdje treba traiti, koji kamen podii, kad bi im neko doapnuo prave rijei kojima se prodire do tajni, bilo bi mnogo srenih. Ili vie nesrenih, ne zna se nikad? A ko, opet, ne bi elio da bude srean? Pa elio je i taj ovjek koji se po ko zna koji put opet naao u umi, koji je jo od djetinjstva upoznao mnoge staze, mnoge njene kutke, vidio ono to oko moe vidjeti, uo ono to uho moe uti. Pjesmu ptica, um lia, apat vjetrova, urlik divljih zvijeri. Ali jednom, uo je djeji pla. Pravi pravcati. I nije se ni zaudio mnogo, a i zato bi se zaudio? Zar je samo jednom i samo jedno dijete zalutalo u umi? On je tako i pomislio. Nalo se dijete u umi, uplailo se pa sada plae ili trai pomo. I krenuo je kroz travu tamo odakle se uo pla, da pronae dijete, da sazna zato plae, ije je i kako se nalo u umi. Traio ga je i nije ga naao jer je pla naglo prestao. Pa gdje li je to dijete? pitao se zaueno. Kao da je u zemlju propalo.

Poeo je da ga doziva. Hej, javi se! Gdje si i zato plae?Ali odgovor nije dobio, samo je planina prenosila i vraala njegov glas. Pomislio je ak da se prevario, da nije uo pla djeteta ve da je to bio glas neke udne ptice. A onda je odjednom uo uplaen krik. Djeji krik. I istovremeno je vidio kako je kroz travu pobjegla nepoznata ivotinja, a zatim je otkrio sve: ono dijete koje je plakalo i iji je krik uo pronaao je u jednoj rupi, nemono da iskoi i uplaeno, toliko uplaeno da nije moglo ni rijei progovoriti.

A, tu li si odahnuo je ovjek. Upao si u rupu i ne moe da iskoi.Nije se dvoumio i nije mu bilo teko da dokui djeaka, da ga izvue i spusti u travu.Pitao ga je: iji si, mali? Kako si doao u umu?Nije dobio odgovor. Kao da je odjednom postao nijem rekao je ovjek. Ili se uplaio one ivotinje ili mene.Pitao se ta da radi, pa je poeo da miluje djeaka po kosi elei tako da ga umiri i odobrovolji za razgovor. Hajde, kai bar jednu rije, malia! Kai, ne boj se! Nema ega da se boji.Ali prije nego to je uo i jednu rije iz djeakovih usta, djeak je skoio i poeo da bjei. Kuda? povikao je ovjek. Kuda bjei?A onda je i sam potrao jer se pobojao da e se djeak izgubiti u planini, da se moe sunovratiti u kakvu provaliju ili da mu se moe dogoditi ko zna kakva nesrea.Zaudo, djeak je trao brzo, bre nego to bi se moglo i pomisliti, a onda je najednom nestao, izgubio se u travi, u gustom etinaru, kao da ga je zemlja progutala.ovjek ga je uzalud dozivao, traio, ne vjerujui ni sam da ga je tako neoekivano izgubio. Traei ga i dozivajui naao se ispred visokih kamenih litica koje su mu zatvorile put.

Ma gdje li je djeak? Kud je nestao? pitao se uzalud, dok nije odnekud izmeu litica zauo glas:

ovjee, sluaj me dobro i ne plai se: pomogao si djeaku i ne trai ga vie jer on je sad siguran.

Ali ovjek nije mogao da se ne plai. A i kako ne bi jer je glas dolazio odnekud iz dubine, jer mu se odjednom uinilo da se naao u nekom zaaranom kraju planine.Tek kad se malo pribrao, mogao je da progovori i upita: Ama ko si ti, i odakle mi se javlja? Ja te ujem, ali te ne vidim. Jesi li ovjek, duh ili arobnjak?

Odgovorio mu je onaj isti glas: Nisam ni duh ni arobnjak, ali vidjeti me nee jer ne elim da me vidi. Ali zbog toga ne mora da se boji jer sam ti sad prijatelj. Zbog djeaka kome si pomogao i zbog toga to hou da ti se oduim. Pa ako vjeruje u moje rijei, onda me posluaj. Pred tobom je otvor u stijeni pa kreni i ui u peinu bez straha i vidjee to nisi vidio i saznae to drugi nisu saznali.

Krenuo je.Uao je bez straha kao da ga je neko gurnuo, kao da ga je neko vukao ne doputajui mu vie da razmilja, da se koleba. I naao se brzo u neobinoj, ogromnoj prostoriji osvijetljenoj neobinim svjetlom koje se rasipalo na sve strane titravim bljeskom, kao da su se palile i gasile zvijezde. Zastao je zadivljen, zauen i zaslijepljen tim bljeskom, dok mu se oi nisu privikle i dok nije ponovo uo poznati glas:

Djeak ti se zahvaljuje na pomoi. Ja sam ve rekao hou da ti se oduim i zato me sluaj. Mogu ti pokloniti mudrost koja e ti pomoi da ivot proivi lake i sigurnije. Mogu ti pokloniti korijenje trave koja e ti dati snagu kakvu ima mali broj ljudi. Mogu ti pokloniti dragulj da postane bogat. Razmisli i odaberi, jer moe da se pokaje to nisi odabrao najbolji poklon. A ja ne bih elio da se pokaje. Pogledaj dobro. Dragulji su oko tebe, svuda oko tebe i moe ih dohvatiti rukom.I zaista.Oni su bili tu.Bilo ih je mnogo i svi su bili jednaki, svi su bili divni, svi su rasipali svoj sjaj.ovjek nije mnogo razmiljao. On se brzo i lako odluio. Dragulj! Uzeu dragulj izgovorio je pohlepno. Znao sam javio se onaj glas. Ali ipak jo malo razmisli. Moda nisi izvrio najbolji izbor, moda e se pokajati.

Neu se pokajati nije se dao pokolebati ovjek i pruio je ruku i prihvatio najblii dragulj, elei da ga to prije osjeti u svojoj ruci, da se uvjeri nije li to ipak san ili kakva varka.

Ne, nije bilo sumnje. Dragulj, veliki dragulj bio je pravi i bio je njegov. Drao ga je u ruci, drao je itavo bogatstvo, ali je odmah pomislio:"Kad bih mogao uzeti jo koji? Kad bih mogao uzeti punu aku? Onda bih tek bio bogat. Onda bih tek imao sve."I moda bi odmah poeo da trai i moli da ga nije preduhitrio onaj glas: Znam ta misli, prijatelju. I ne udim se, ne zamjeram ti. Malo je onih koji bi se drugaije ponaali na tvom mjestu. Jer ko nema, taj eli da ima. Ko ima dosta, eli da ima vie. Zato posluaj jo jednom moj savjet. Ponesi dragulj i kad izae odavde, dobro promisli ta e uiniti. Ako bude pametan, moda e biti i sretan. I pamtie ovaj dan. Ako ne bude pametan, poalie i pokajati se to si od tri dara odabrao ba taj. To je sve to ti mogu i to ti elim rei i ti moe da ide.Izaao je kao u snu.Izaao je u umu, na suncu nosei u ruci dragulj. Tu je tek postao siguran da je sve to je doivio i vidio prava istina. I tu ga je tek uhvatila neodoljiva radost koju nije mogao da savlada. Dragulj! vikao je. Ja imam pravi dragulj! Ja sam bogat!Gledao je dragulj i nije mogao da ga se nagleda.Divio mu se i nije mogao da mu se nadivi.Oko njega je sad sve bilo drugaije, ljepe nego prije.Nebo.

Sunce.

Drvee.

Trava i cvijee.

Pjesma ptica i pjesma lia, vjetra u liu, u kronjama drvea, zuj pela.

Nije vie ni pomislio zbog ega je doao u umu, nije mu ni palo na pamet da sijee drva.urio je kui.urio je a nije znao zbog ega uri. inilo mu se, jednostavno, da se i tamo sve promijenilo, da vie nee morati da misli kako e proivjeti dan i ta e mu donijeti novi, jer je sad imao u ruci dragulj koji e moi da rijei sve, da ga oslobodi svih briga i nevolja.

Ali tek to je stigao kui, brige su poele, jer se sjetio rijei i pouka koje mu je uputio nepoznati dobrotvor.

Ko je on pitao se i zato mi je dao one savjete?Razmiljao je, razmiljao i odluio da sauva tajnu.Odluio je da sauva dragulj dokle god moe i dok ne doe pravo vrijeme da ga pokae.Odluio je tako.Ali nije izdrao dugo.Nije mogao i najprije je sve ispriao svojoj eni, pokazao joj dragulj. ena se obradovala i ona je bila srena, ali tek to je proao prvi val radosti, ona ga je upitala: Zato si donio samo jedan dragulj? Zato nisi uzeo vie, zato nisi natrpao pune depove kad ih je bilo toliko?

On joj je uzalud objanjavao, uzalud dokazivao zato nije mogao da uzme nijedan dragulj vie. ena je bila uporna: A spasio si djeaka? Zar je to malo? Zar to ne vrijedi mnogo vie od jednog dragulja? I pitanje je je li to pravi dragulj i koliko uopte vrijedi?ena je bila pohlepna, ona je bila neumoljiva u svojoj pohlepi i naredila muu: Otii e opet u umu. Molie, kumie dok ne dobije nove dragulje. Kui se ne vraaj bez njih.ta je mogao da uini?Krenuo je opet u umu, uvjeren da ide uzalud jer je razmiljao o svemu to mu je onaj nepoznati rekao i ve je poeo da se kaje to ga nije posluao i to od tri poklona nije odabrao koji drugi.umu je poznavao dobro.Zapamtio je dobro i ono mjesto gdje je naao djeaka i litice ispod kojih je bila peina.Ali kud sad?Uzalud je traio, uzalud hodao po umi. Nikako nije mogao da pronae ono mjesto, da otkrije visoke litice. Uzalud je traio, uzalud je dozivao. uma mu nije otkrila tajnu.Morao je da se vrati kui bez novih dragulja, potiten i razoaran.Kod kue ga je doekala ena pitanjima i pogrdama.Nije mogao, nije umio da joj objasni, da je umiri. Ona je tjerala svoje. Ona je mislila samo na dragulje i ona je eljela mnogo, mnogo novih dragulja.Ali ni to nije bilo sve jer su njegove nevolje tek poele.Dragulj je najednom nestao.Kao da se istopio, kao da ga je odnio vjetar.A ena je poela da ga mui, jo vie, jo nemilosrdnije. A u selu su uli priu o njemu i dragulju i svi su navalili na njega da ga vide, da im pokae mjesto gdje ga je dobio.Ljudi su bili pohlepni.Sjekli su drvee.Kopali su zemlju.Prevrtali stijene.Ali dragulje nisu nali i sav svoj bijes iskalili su na njemu.Nisu vjerovali da im je pokazao pravo mjesto i nisu ga putali na miru.I to muenje je trajalo dugo, predugo.I taj ovjek, koji je mislio da je postao bogat, koji je mislio da je postao srean postao je odjednom nesrean.Vie nije imao prijatelja.Vie nije imao nita.Ostao je sam a ljudi su mu se smijali, ljudi su ga smatrali ludakom, jer je sada i sam svakog dana odlazio u umu i traio dragulje koje nije mogao nai...DIVLJI KONJ

Gledali su ga na planinskim panjacima gdje samo vjetar miluje trave, gledali su ga na izvorima gdje slijee ptica i pije vodu edna zmija.Gledali su ga izdaleka.Konju plamene grive nije se moglo prii jer je upoznao sve opasnosti i uvao se: ovjeka da ga ne uhvati, zvijeri da ga ne zaskoi. U divljini je rastao, u divljini je morao i mogao da opstane.Jurile su ga zvijeri.Jurili su ga vjetrovi i oluje.Gaali su ga gromovi, osvjetljavale put munje a zatvarale guste magle.

Izmicao je konj plamene grive u svoje ume, u tamne estare, u klance neprohodne. Pa nek se nae, nek ga uhvati ko moe!

U visinama ga je grijalo sunce.

U pustim ravnima ekao ga je neizmjeran prostor koji e preletjeti kao na krilima, gdje ga niko nee stii ni prestii.

Pratila ga je samo njegova sjena.Divio mu se ko ga je uo, ko ga je vidio i uo topot njegovih kopita.Proulo se o njemu nadaleko, proulo se i ispriale mnoge prie. U jednoj gori je danjivao, u drugoj osvanjivao gdje je ko elio, tamo ga je i vidio. A gora mnogo svud moe proi, svud moe stii.

Neki su obilazili ume u nadi da e ih posluiti srea, da e bar vidjeti tog konja iz prie. Moda i hoe!Neki su davali blago da im ga uhvate i dovedu zauzdana i osedlana. Ko bi im tada bio ravan, ko bi jahau na takvom konju stao na put! Ko bi s njim upario u trci, ko u boju!Puste elje.Puste sanje.Plamenogrivog konja uvaju ume njegove. Nestaje im mu zaprijeti opasnost, pojavljuje se gdje ga ne oekuju. Da pase travu netaknutu, da pije vodu nemuenu.

Ko su mu prijatelji?Ptice.One su uvijek blizu, one sve vide. Oglasie se kad treba, dojavie mu ta treba. Jer one su vjena straa. Niti e ih neznan iznenaditi, niti e im znan neopaeno prii. Kad zatreperi list uju, kad se okruni kap rose uju um. A gdje sve ne stanuju i gdje se sve ne kriju u kom grmu, u kom drvetu, u kom nevidu?Koga uma, koga ptice doekuju dobrodolicom, nema ega da se boji. Otvorie mu se puti, nai e to trai.

Djeak je to znao.Djeak koji je obilazio ume traei ljekovite trave one koje e pomoi bolesnom da ozdravi i zdravom da ne oboli. Nekad sam, nekad s majkom, ali u umu je stizao esto. Izlazio je na visove i proplanke gdje su rasle rijetke trave, gdje se rascvjetavao i krunio cvijet kome se pridavala udotvorna mo.

Doekivale su ga tiine.

Doekivali su ga nebrojeni vidljivi i nevidljivi stanovnici ume, pratei ga budnim okom i znatieljom.

Ko si? pitali su ga neujni glasovi. Kud ide? pitali su.A on je iao svojim stazama ispod drvea, ispod kamenih urvina, negaenim poljanama i livadama, neosvojenim strminama, da se popne do samog sunca.Kad je ugledao konja pored izvora, nije se uplaio a nije se mnogo ni zaudio. Kao da je ba tada i ba tu oekivao susret. Kao da ga je konj ekao i doekao. Kao da je znao da mu dolazi prijatelj. I zato se nije ni uznemirio ni pobjegao kad mu je djeak priao i pruio ruku. Pusti da te milujem govorio mu je. Pusti da te gledam.I milovao ga je.I gledao ga je.Konj je pustio djeaka da se raduje, a njegove krupne oi su govorile. Neu pobjei. Neu nestati. Ponijeu te daleko. Proi emo umama koje su samo meni znane. Dii emo se u visove gdje oblak stanuje, nai emo trave nebrane.A ta bi djeak i poelio vie? I ko je bio sreniji od njega ko u umi, ko u bijelom svijetu? Ko e mu biti ravan? Kome se kao njemu ostvario san snova?

Konj spreman, a spreman i djeak: pa e zajedno po beskraju tamo gdje ih ne ekaju, gdje uma sustie umu, gdje oblak baca sjenu, gdje e ih vidjeti samo orao i kliknuti:

Gle konja krilata! Gle djeaka neustraiva!Djeak jae, djeak raste. Oko njega se vije griva plamena, u njegovim grudima kuca srce razdragano. Pred njim se otvaraju i zatvaraju prostori, pa mu se ini da prolazi kroz nevidljive kapije i da e se zaustaviti tek kad stigne do zdanja ija vrata ne otvara klju ve srce i rije tajanstvena. Jer tu car uma stanuje, tu su tajne nebrojene ostale.Dan je trajao koliko je trajao, jer djeak nije imao arobnu mo da zaustavi sunce i sjene, tanane sjene koje e najaviti no.Dok se ptice ponu spremati za noite, dok zvijer pone da se sprema za noni pohod, stii e konj i djeak do ruba ume gdje e se i rastati.Konj e u svoju umu, pa kud stigne.Djeak e kui, a no koja ga eka bie mu duga, preduga. U razdanje e biti na nogama, prije sunca u umi. Nee znati da je konj napustio tu goru i da ga vie nee vidjeti ni on ni oni koji e ga traiti.Je li konj samo promijenio boravite? Privremeno. Je li se vratio u svoj zaviaj, tamo gdje se vide i pasu, gdje se utrkuju divlji konji njegova roda slobodni i nejahani? Ako je, nek mu je srean povratak!Djeak e ga pamtiti.Djeak e ga pominjati.Djeak e strahovati da njegovog prijatelja ne uhvate.Znao je da potjere nisu prestale, da zamke nisu skinute. Uhvate li ga, skole li ga crno mu se pie. Krotie ga, muie ga. Nee ga grijati sunce gorsko, nee ga milovati vjetrovi, ni zvati mirisne trave. A zar bi to mogao izdrati?PRIJATELJI

Medu je zadesila nesrea. Upao je u trnjak, izgrebao se, izranjavio, a u apama mu je ostalo toliko trnja da nije mogao ni da hoda ni da stoji. Trnje se toliko duboko zabolo da nije mogao da ga povadi, a nikog nije bilo da mu pomogne. Trpio je bolove, jaukao i urlao tako da ga je cijela uma ula. Izdri, medo! dovikivali su mu. Nisi jedini koji pati.Izdravao je. A ta mu je drugo i ostalo! Morao je da se bori, morao je da izdri ne samo bolove ve i glad i e. I ko zna da li bi izdrao da se nenadano nije pojavio spasilac djeak, koji je naiao umom, pa kad je uo i ugledao nemonog medu, priao mu bez straha. Kakav te to jad spopao? upitao ga je. Ne pitaj jedva je izgovorio medo. Ne pitaj nego pomai ako moe.Djeak se nije skanjivao. Poeo je da vadi jedan po jedan trn iz medinih apa, iz tijela, paljivo, koliko je mogao paljivije. Medo mu se prepustio kao malo dijete, prestao je ak i da jaue i da urla, iako su bolovi bili strani. Ba si baksuz govorio je djeak. Kod toliko ume, kod tolikih livada da zaglavi u trnjaku.Malo se i bojao ali nije odustajao. Zar medo jednostavno nije mogao da se razbjesni, da poludi, da bijes iskali na njemu? Dovoljno bi bilo da ga zubima dohvati, da ga apom mlatne. Dovoljno, i previe.Gledale su ih ptice.Gledala su ih mnoga stvorenja skrivena u grmovima, u travama, u liu.Svi su ekali, svi su se pitali hoe li djeak uspjeti i ta e medo uiniti ako stane na noge, ako ga napuste bolovi.Pitao se i djeak, ali nije odustajao. Pa kad je izvadio i posljednji trn koji je mogao, rekao je: Pokuaj da stane na noge, da prohoda. Potrudi se i hodaj paljivo.Medo ga poslua. Uspravi se, uvjeri se da moe, uvjeri se da je spasen. Obradova se kako se nikad dotad nije obradovao, poe da se zahvaljuje djeaku. ime da ti se oduim? upita ga. Pokai mi mjesto gdje dozrijevaju najslae maline ree djeak. I ostanimo prijatelji. Tako i bi.OGLEDALO

Bilo je ljeto. Bilo je toplo. arko sunce je prilo trave i list, prskao je kamen, zemlja ekala kiu. Sve ivo se sklanjalo u hladovinu, svi su urili vodi, a vode je bilo sve manje. e je natjerala i ptice i zvijeri da se pokrenu, oko opsjednutih izvora i potoka stvarale su se nepamene guve, jaki su potiskivali nejake, uli su se samo krici i vapaji.

Medu su progonila jata muva, nije se imao kud skloniti ni od njih ni od vruine pa krenu umom malom jezeru da se okupa i rashladi. Izae na pustu poljanu i odmah opazi velikog orla kako savija krugove i sputa se zemlji da ujagmi plijen koji mu je bio na oku i dohvatu. E, nee! uzjoguni se medo, jer nije volio orlove nee se danas ozalogajiti pa makar lipsao od gladi.Podie glas da preplai orla i pouri da se uvjeri kakvu je rtvu odabrao. Kad tamo u travi zec preplaen, nemoan, ne zna ni kud bi ni ta bi pa samo prevre oima i eka kad e ga orao zgrabiti i odnijeti u visine.

Ne boj se, malia! ohrabri ga medo. Stigao sam u pravi as da ti pomognem. Hvala ti jedva prozbori zec. Bio sam izgubljen. Priberi se. Doi sebi posavjetova ga medo. I bjei kud te oi vode i noge nose. Ja moram svojim putem, a onaj se lopov moe lako vratiti.Prije nego to krenu, medo pogleda u nebo da se uvjeri je li isto, a zec ree: Imam jedno ogledalo. Hoe li da ti ga poklonim?Medo i ne stie da bilo to kae a zec mu prui ogledalo i nastavi: Nije arobno, ali e ti dobro doi! Malo ko ima takvo ogledalo!Medo nikad nije imao ogledalo, nije ga dotad ni vidio. On se ogledao samo u bistroj vodi i zato se obradova poklonu kao nekoj dragocjenosti. Poe da se ogleda, poe da zagleda ogledalo sa svih strana, a onda ree: Biu glavni! Ko bude elio da zaviri u ovo ogledalo, morae dobro platiti!Dok se bavio ogledalom, zec je nestao i ne stie ni da mu se zahvali pa krenu jezeru, zamiljajui unaprijed kakvo e uenje izazvati kad pokae ogledalo medvjedima, a bogme i ostalima, jer malo e se ko nai da odbije ogledanje.MEDENI

Zvali su ga Medeni.Zvali su ga Doktor.Medi je bilo svejedno kako ga zovu. Bio je dobroduan i dobronamjeran. Izbjegavao je sukobe i svae, ali je uvijek i svuda branio slabe. Iao je uporno svojim putem, radio i gradio, gajio pele, skupljao ljekovite trave, lijeio bolesne. Kome je pomo bila potrebna, njega je traio.Mnoge je izlijeio.Mnoge je digao na noge.Hvalili su ga i kudili. Ponajvie ga je ogovarala i oko njega spletkarila jedna lija, koja je umislila da sve zna i da svima moe da soli pamet. Kud je stigla, govorila je: Medo, pa doktor! Ko mu vjeruje nek vjeruje, ali mene on nee lijeiti!Medeni je saznao ta lija govori o njemu. Nije na to ni obraao panju, nije imao ni vremena, ni potrebe. A lija se sama ujela za jezik. Kad su je nenadano spopali grevi pa poela da se previja i kuka, nije joj ostalo nita drugo nego da trai medinu pomo. Zovite ga! molila je. Umrijeu ako ne doe!

Medenog su lako i brzo nali i on je ne asei stigao do lije, koja ga jedva doeka. Dobila si trovanje ree joj Medeni, im je pregleda. Dau ti lijek, a ti dobro pazi ta jede i pije. Dau ti i jednu staru pouku: Ne muti izvor iz koga e vodu piti.

Medeni je kazao ta je imao da kae i krenuo na svoju stranu, a lija ostala da razmisli o sebi. Moe biti da je izvukla pravu pouku. Ali ud nije promijenila.Medeni nije naputao svoju umu. Upuivao je mladog medu u svoje tajne, uio ga je i nauio svemu to je znao. Tajne su pohranjene u zemlji, u korijenu biljke, u kamenu govorio mu je. Ko trai, jednom e ih i nai.Mladi medo je bio dobar uenik, a kakve je tajne otkrivao ne zna se.PANDA

Mali Panda je bio veseo.Mali Panda je bio bezbrian.Kako i ne bi kad ga je majka pazila i uvala kao oko u glavi. Ljuljukala ga je u krilu, dizala u nebo, igrala se s njim u visokim travama, na izvorima i potocima. Malia je uio, spremao se za ivot. Jer, jednom e ostati sam, boriti se sam.Kad ga je majka izvodila u visove, na beskrajne visoravni, pokuavao je da dohvati oblak, da uhvati zrak sunca. Kao i sva djeca, malo je znao, mnogo se udio i zapitkivao.Sluao je zviduk i pjesmu vjetrova. Gledao je kako gone oblake kao neka velika stada, kako povijaju trave i diu u nebo vodu, itave vodoskoke. Pitao se otkud im tolika mo. Pitao se kolika su im i kakva su im nevidljiva krila.esto su se iznad visoravni, u vedru nebu palile munje, esto su tutnjale grmljavine i pucali gromovi. Kao najtei topovi. Malom Pandi se inilo da e se nebo zapaliti, da e gromovi razoriti i sruti visove u koje je svakog dana gledao, po kojima je hod hodio.

Hvatao ga je strah.

Bjeao je pod majine skute, sklanjao se u njenom krilu, sluajui kako ga smiruje, govorei:

Ne boj se! Majka te uva. Ne moe ti se nita dogoditi.Ponekad su nepogode trajale kratko. Ponekad due. Malia se bojao dok nije porastao, dok se nije privikao. Kao to se privikao na kie i oluje.Uivao je u svom djetinjstvu. Sve do jednog dana, kada se sve iznenada i nepovratno promijenilo.Ili su stazom on i majka. Polako, bezbrino. Majka prva a on za njom trudei se da ne izostane. I upravo kad je ugledao na nebu veliku pticu i malo zastao da osmotri na koju e stranu skrenuti, majka je nestala. Kao da se pod njom provalila zemlja, kao da ju je ugrabila neka neman i povukla u dubinu.uo je samo njen glas. Bjei! govorila mu je. Bjei kui i tamo me ekaj. Tamo me ekaj dok ne doem.Majka je znala da je izgubljena i da se ne moe izvui iz klopke u zemlji. eljela je samo da spasi svoje dijete, a s njom ta bude, zato je i postupila kako je postupila, jer je strahovala da se malia i sam ne nae u klopci ili da ga ne uhvate. Sudbina bi mu tada bila ista kao i njoj izgubio bi slobodu, izgubio bi sve.Mali Panda je posluao majku. Dugo ju je ekao kod kue i nije doekao. Nestala je. Uhvatili su je i odveli ko zna kud. On je ostao sam. On je ostao siroe.KOZOROG TRUBA

Padinama stjenovitim, umama gustim kretala su se i pasla samo stada kozoroga. Bila je to njihova gora, njihovo carstvo, koje se visilo u nebo, a irilo do nizija i velikih voda. uvali su svoje tajne i branili goru kao rodnu kuu. Drali su strae, ekali spremni najezde zvijeri koje su uvijek bile blizu. Bez uma, bez izvora i panjaka oni ne bi opstali.Truba Kozorog je dizao uzbune s visa najvieg, gdje su se kupili oblaci i vjetrovi, gdje su se raale munje. On je uvijek bio na svom mjestu, uvijek budan.Imao je dobrog prijatelja cvrka. On mu je i poklonio trubu, a i rekao: Nije arobna, ali je prava! uvao sam je dobro, uvaj je ti jo bolje. Hou obeao je kozorog. Naui me da sviram, biu ti zahvalan do groba.Cvrak je bio pravi uitelj, a kozorog marljiv uenik. Uio je i nauio, ulo se o njemu nadaleko. Ponosio se njime cvrak, ponosili kozorozi. Kakav truba! divili su se. Ili je arobnjak, ili mu je truba arobna.ivio je dugo.Trubio je i svirao, sam i sa svojim prijateljem cvrkom. Dok se njihova muzika toila umama, zastajao je ak i vjetar. Ptice su stizale u jatima da ih sluaju i da im se pridrue svojom pjesmom. U ranim zorama, u tihim predveerjima.Dani su prolazili.Godine su prolazile.Jednog dana kozorog se obrati cvrku, ree mu: Osjeam da me izdaje snaga. Osjeam da me izdaje glas. Teko je, ali moram se povui. U pravo vrijeme, u pravi as.Cvrak se nije zaudio. Zato je i rekao. uvaj trubu. Pokloni je onom u koga vjeruje, ko e te dostojno zamijeniti. Tako e i biti sloi se kozorog. Nadam se da neemo dugo ekati.Ostali su zajedno. ekali zajedno. Glas trube nije budio tiine.

MI VITEZ

Neki maak, mlad i snaan maak, okupi druinu i poe da vlada svojim krajem kao kralj. inio je to mu je palo na pamet, napadao i jae od sebe i slabije od sebe, uzimao i grabio do ega je stigao i to mu se nalo na putu. Niko se nije naao da ga zaustavi, a on je postajao sve silniji, sve gori.Mievi su ga se bojali kao groma. Progonio ih je, lovio, tamanio. Uzalud su se krili i sakrivali u duboka sklonita, uzalud bjeali preko voda, maak im je uvijek bio na tragu i blizu. ta da radimo? pitali su se. Kako da se oslobodimo ove napasti?Teko im je bilo, sve tee. ekali su sudbinu dok im jedan stari mi ne dade savjet. U gori, u svojoj kuli, ivi uveni mi Vitez. On se nieg ne boji, on je jedini koji bi mogao ukrotiti i urazumiti maka. Idite, potraite ga, molite nemate ta izgubiti.

Nemamo ta izgubiti rekoe uglas mievi. Potraimo tog Viteza.

Kako rekoe tako i uinie. Zaputie se u goru, naoe kulu, pa kuc, kuc na kapiju dok im se ne otvori. Kakvo vas dobro ili zlo naputi do mene? upita ih mi Vitez, koji se pojavi u oklopu s maem, u odori koja je dolikovala jednom takvom neboji.Kad saslua priu, kad ga mievi poee moliti i kumiti da im pomogne i da ih izbavi od zla koje ih je snalo, Vitez im ree: Idite vi odakle ste i doli. I ekajte. Ja u smisliti kako u tom maku smrsiti konce. Hou, tako mi mog maa!

Mievi mu se zahvalie i vratie u svoj kraj i svoja sklonita, uvjereni da e njihov zatitnik odrati obeanje i da e maak platiti za sve to je uinio.

Maak se nije smirivao. On se pojavljivao i tamo gdje su ga oekivali i gdje ga nisu oekivali. Mievi su ivjeli u strahu sve do jednog dana, jednog arkog dana kad je mi Vitez zaskoio i skolio maka, a njegovu druinu razjurio.Tada je pozvao mieve i rekao: Uinio sam to ste od mene traili i to sam morao. Maak je sad va. Sudite mu.Mievi su se skupili sa svih strana da vide silnog maka privezanog za drvo, oerupanog, bez brkova, sjaja i moi. Bila je to i njihova pobjeda. Dok su se mievi radovali, dok se maak previjao i grio na suncu, Vitez se povukao. Otiao je u svoju goru, svojoj kuli, gdje je dugo ivio siguran i zadovoljan.Kakva je presuda izreena maku, ne zna se pouzdano. Mnoge su se prie isprele i splele pa jedni tvrde da su maka drali u zatoenitvu, a drugi da su ga protjerali u neke tamne ume odakle se nije vratio. Konano, zar to nije svejedno? Mievi ga se vie nisu bojali.ZEII

Zeii su se igrali i uili. Pod svodovima loza, u divljim travama, u stjenovitim i sjenovitim zaklonima, gdje ih nije mogla zaskoiti grabeljiva zvijer. Mlade su uili stariji, iskusniji i snaniji, koji su ve proli kolu i premetnuli preko glave mnoge nevolje. Uvijek je bila blizu i uvijek budna i Staramajka, zeica koja se smjestila na uzvisini kraj izvora odakle je mogla i da uje dobro i vidi dobro, odakle je mogla da najavi opasnost i uzbuni zeie. Opasnost se krila i u gustim umama i u visokom nebu. uvajte se govorila je ona. Ne ludujte. Ne igrajte se tamo gdje vas moe vidjeti orao, gdje vas eka ljuta zvijer. uma krije i vas i njih.Kao da se nikad nije odmarala ni spavala, tu staricu nita nije moglo iznenaditi. Bila je uvijek na svom mjestu, dozivala i okupljala zeie i plela, neprestano plela: kapice i rukavice, alove i arapice, sve za malie, sve za svoju djeicu, da spremni doekaju zimu, da se ne premrznu kad udari snijeg i zavlada stud. Jer oni su bili njena jedina briga.Dobro je ula, dobro vidjela. Nita nije moglo izmai njenom uhu i oku. Umjela je da otkrije blizinu napadaa i tako je spasila mnoge ivote, zato su je zeii toliko voljeli i pazili.Brzo im proe ljeto. Doekae jesen i zimu. Kad poee da padaju ledene kie i da savijaju drvee hladni vjetrovi, starica ih okupi i podijeli im svu odjeu koju je splela i sauvala. Svakom poneto ree im. Koliko imam, toliko i dajem!Zar treba kazati koliko su se obradovali zeii? Koliko je bila srena starica?PATAK GIZDAN

Dosta puta ga je smoila kia, dosta puta opeklo sunce dok nije stigao da nabavi kiobran. I mada nije naao ni posve nov ni posve star, patak ga je toliko cijenio da ga je nosio i danju i nou, i po kii, i po snijegu, i po suncu. Kao kralj krunu. Kao paun rep.Taj patak je inae volio da se kiti i kooperi pa su mu dali ime Gizdan. Gladio se neprestano, ogledao u vodi, esto je mijenjao ogrlice i vijence spletene od cvijea i trava. Bilo da se etao obalom, bilo da je plivao on se trudio da ga svi zapaze. elio je vie od svega da promijeni odjeu, da se pokae u novom perju pa se neprestano propitivao kako bi to uinio i ko bi mu u tom pomogao. Ja u ti pomoi ree mu jednom neki stari patak. Otkriu ti tajnu, a ti e mi za uzvrat pokloniti kiobran. E, to ne mogu! ree Gizdan bez razmiljanja. Bez kiobrana bih bio kao bez nogu. Niko me ne bi ni pogledao. Kako hoe odgovori lukavi patak. Znaj samo da e se pokajati.Gizdan se na kraju pokoleba i pristade na pogodbu. Tada mu patak ree: Ima usred movare malo ostrvo pokriveno travama. Ko ih okusi, dobie to poeli. Malo e se pomuiti, ali e i doi do onog to eli.

Gizdan ne saeka da stane vjetar, koji je dizao valove po vodi, ve zapliva, zaputi se ostrvu, ali ne stie ni do njega ni do novog ruha. Naie na ivo blato u vodi, zamalo osta iv, zamalo iznese ivu glavu, pa kad se vrati svojoj vodi i svojoj obali, izgledao je tako da ga ni majka ne bi prepoznala.

Ko visoko leti, nisko pada ree paiima koji se okupie oko njega. Ostao sam bez kiobrana. Prevaren sam. Ko mi je kriv? Dobio si ipak neto ree mu jedan patak. Dobio si pouku. Pa, odsad pamet u glavu, Gizdane. Jer pameti nikad nije dosta.Gizdan nije imao ta da kae. I nije ni kazao.MAAK

Ja sam maak.Moji su preci nekad davno, davno ivjeli samo u umama. U gustim i tamnim umama, po kojima ljudska noga nije gazila. U drutvu s mnogobrojnim ivotinjama i pticama. Kad su bili gladni, morali su da love. Kad im je bilo hladno, izlazili su na sunane poljane ili se verali do vrkova najvieg drvea da se ugriju. Kad su padale kie, zavlaili su se u svoja sklonita i ekali da se povuku s neba mrki oblaci i da se ponovo javi sunce pa da mogu opet krenuti u skitanje i lov.Divlje make jo i danas ive u umama, ali njih nema vie tako mnogo kao nekad. U umi se ne ivi lako, jer se tamo mora svaki ivi stvor izboriti sam i za hranu i za miran kutak. I lovaca je sve vie i oni nose sve opasnije puke. Zaboravili su luk i strijelu. Zaboravili su prake. Ni zamke im vie nisu potrebne. A nekad nekad su to bila njihova jedina oruja.

Kau da se divlja maka najprije pribliila lovcu.

Bilo je to jednom davno u jednoj dalekoj i nepoznatoj umi.Bilo je to jednom kad su dugo, dugo padale hladne kie.U lovevoj kolibi je plamsala vatra. A jedna maka se prikrala vratima. Pritajena u travi, ona je posmatrala kako plamti vatra. Ona je bila gladna jer ve dugo nije mogla nita da ulovi. Ona se zbog toga spremala da uskoi u kolibu, da ugrabi komad mesa i pobjegne. Ali ona nije znala da je lovac otkrio njeno prisustvo u travi. I nije dohvatio puku ni opalio. Nije se bacio na maku ni komadom drveta ni kamenom. On je pomislio da je maka gladna i dobacio joj komad mesa. A maka ona je dograbila meso i pobjegla daleko u umu.Drugog dana se opet prikrala kolibi. Lovac joj je opet dobacio komad mesa.I treeg dana tako.I etvrtog dana tako.I jo nekoliko dana tako obilazila je ta maka kolibu i prikradala se kroz travu. I odlazila je uvijek s dobrim i slatkim mesom u zubima. I sve manje se bojala lovca. Ta zato bi ga se bojala kad nije pucao na nju, kad joj je davao hranu?Jednom je dovela pred kolibu i svoje maie. A maii kao svi maii na svijetu! Oni su bili neumorni u igri. Oni su bili znatieljni i im su opazili vatru potrali su u kolibu. Poeli su da se igraju oko vatre. Da izvode stotinu i jednu vragoliju. Bilo im je toplo, bilo im je lijepo pod krovom. Tu su bili zaklonjeni od ledene kie, od ledenog vjetra.Majka njihova se napokon odluila pa i sama ula u kolibu. Dugo je ostala pored vrata, oprezna i spremna za skok, spremna za borbu. Jer dok je ona tu, njenim maiima nije moglo, nije smjelo nita da se dogodi.Tako je, eto, jedan lovac dobio goste. Tako su maii otkrili svog prijatelja.

Ne varajte se divlje make jo nisu postale pitome make! Jo dosta vremena je trebalo da protekne pa da to postanu, da zaborave umu i ivot u umi. Ne zna se ni sasvim pouzdano kako su je prenijeli iz ume u ljudsko naselje, i ta se sve dogodilo dok nisu make stigle u svako selo, u svaki grad na svijetu.

Ja sam maak!Ispriao sam vam, eto, jednu staru, staru priu.Meni je sad dobro.Ja vie ne strahujem od kia i ledenih zima, ja vie ne strahujem ni od gladnih dana.Kad padaju snjegovi i duvaju bijesni sjeverni vjetrovi, zavlaim se u najtoplije kutke, negdje u blizini pei, i spavam i drijemam koliko mogu i koliko mi je volja Ponekad otvorim oi, pogledam ima li neto da se pojede pa opet nastavim svoj san. Tako danju. Tako i nou. Pa i ta bih drugo radio kad napolju zavija vjetar i kad pada snijeg?Poesto sanjam mieve.Izvlae se iz rupa, dolaze sa svih strana. Ima ih stotine. Ima ih hiljade. Tre i igraju se oko mene, a ja ne mogu da skoim, ne mogu nijednog da dohvatim svojim apama.Ponekad i lovim prave pravcate mieve. Oni me dobro poznaju pa bjee im me opaze. Ja ih gonim. Ako se sakriju onda ekam. Ja umijem dugo, dugo da uim na jednom mjestu, vrebam kad e se miija njukica pomoliti iz rupe. I ta da se pria mnogo! Ponekad nadmudrim ja mia, ponekad mi mene.Ako me upitate ta jo volim, kazau vam: volim da lutam livadama kad izraste trava, po poljima kad izrastu ita, da jurim za arenim leptirovima i velikim bumbarima, da se prikradam i hvatam zrikavce. Volim da se penjem na krovove, da pretraujem tue tavane. Zbog toga me esto gone i grde, ali ta mogu. Volim jo i da sam ist pa se umivam svakog jutra.Eto, to je sve o meni.Sve!Jo samo neto. Kad sam veseo, predem pjesmice koje sam nauio od svoje majke. Kad sam ljut, umijem dobro da ogrebem pa zato nemojte da me zadirkujete i ljutite.Ja sam maak!U GRADU

Dosta je vode proteklo otkad je taj divlji maak, taj delija, napustio zaviaj. Dosta je nevolja preturio preko glave. Ali je jo vjerovao u svoju zvijezdu.Maak Skita i je Bodlja stigoe u grad. Uputie se ulicama, zagledani u ono to dotad nisu vidjeli, zaueni a bogme i uplaeni! Nije ni ala nai se u nepoznatom svijetu u kome svak svoju brigu brine, u kome te niko nee ni pozdraviti ni za zdravlje upitati. Bojim se. Mnogo se bojim zakuka, najednom, je. Nae su ume, nae su livade, a ovdje nit ima kud pobjei, niti se gdje skloniti. Umukni! obrecnu se na njega maak. Nisam te molio da poe sa mnom, neu te drati na dlanu.Pomiri se je sa svojom sudbinom, pusti da ga maak vodi pa neka bude ta e biti.I bi dobro dok se malo ne osmjelie, dok maak ne odlui da pree ulicu, i to ba tamo kud niko nije prelazio. Uini mu se da moe, ali tek to zakoraie s nogostupa naoe se u smrtnoj opasnosti! Zatrubi truba, zakripae konice, a iz kola se isturi medo i poe da ih grdi. Slijepci! Nespretnjakovii! uzviknu. Zato ne pazite kud gazite? Ili vam je ivot dodijao? Gubite se dok ste jo itavi!

Medo se ponaao nadmeno, vikao je i prijetio, dok se maak ne snae, dok ne sijevnu oima.

Dosta je, debeljko! uzviknu i on i podie tap. Nestani mi s oiju! Jer tako mi moga brka, nauiu te dobrom ponaanju.Moda se medo prepao, moda nije elio da se uputa u svau, tek on se povue, upali kola i odmagli.Maak je jo malo bjesnio a je utio. On se bio toliko uplaio, da je jedva stajao na nogama, da je ostao bez glasa. Dobro si ga potkaio ree kasnije. I neka si! Kivan sam i ja na medvjede, dosta su mi jada zadali.Znao je da maku gode pohvale, a raunao je da e maka tako smekati, a onda nagovoriti da ga ponese. Zaista bi mu to sad dobro dolo, zaista bi to bila pomo u pravi as.Maak shvati ta njegov prijatelj oekuje, pa ga die na rame i ree: Dobro gledaj! Dobro otvori oi! Dobro nauli ui! Ovaj put smo sreno proli, a drugi put ko zna?Maak je hodio opreznije, a je ga je upozoravao, pa bez po muke preoe raskrsnicu. Iako maku ne bi milo naie na lisca, koji je as proputao vozila, as pjeake. Nije mnogo vjerovao u lisiji rod, ali kad lisac propusti ispred sebe jato gusaka bi mu jasno da ni njega nee zaustaviti. I zaista lisac ga i ne pogleda.Je ugleda kronje drvea, pomisli da su na domaku ume i da e se tako i prije vremena ostvariti njegova elja da se vrate tamo odakle su poli. Da e se osloboditi svih briga i strahova. On nije znao nita o parkovima, on se radovao unaprijed.

uje li ptice? upita maka. ujem, ujem odazva se maak. Ta nisam gluv!I eto ih u parku. Eto ih da vide ta jo nisu vidjeli. Gdje je je mogao mugnuti u travu, gdje se maak mogao zavaliti u hladovinu i smiljati kako bi ugrabio labuda koji je plovio vodom na dohvatu njegove ape. Lako bi da je smio, da je bio sam. Bolje je ne vui vraga za rep ree sam sebi. Bolje i gladan nego pretuen i utamnien. Moda e do noi neto smisliti.

Moda e nai stalno prebivalite i ostati u gradu...

CIRKUS

Mada im u gradu niko ne poeli dobrodolicu, mada ne naoe poznanika ni prijatelja, maak i je odluie da ostanu u gradu i da okuaju sreu. I bilo je vrijeme da se smire. Dosta su lutali, esto se kajali to su napustili svoje ume, svoj zaviaj, ali su izdravali, nadajui se da e jednom nai ono to su traili siguran kutak, siguran krov nad glavom.

Boriemo se i snalaziti ree maak. Nemamo ta da izgubimo, jer nas nigdje i ne ekaju bijeli dvori. Tako i jeste sloi se je. Nama i ne treba mnogo.Maak je oekivao da e se je opirati njegovu naumu i bi mu drago to se prevario: je mu je bio pravi prijatelj, teko bi mu pao rastanak s njim. Draemo se zajedno ree. Dok smo zajedno, niko nam nita ne moe!I je je tako mislio. On je vjerovao maku, vjerovao u njegovu mo i samo se uz njega osjeao sigurno. Jedino bi s njim krenuo i na kraj svijeta.Zaudo, je se snalazio dobro. On se u parku osjeao kao kod kue a zato i ne bi: imao je gdje da prespava, imao je gdje da se odmori. U visokoj travi, u grmlju, mogao je da se skloni pred svakom opasnou, otkrio je takva sklonita da ga ne bi pronala ni roena majka. Imao je gdje i da se zabavi parkom se uvijek neko kretao, igralita su se punila malianima koji su se ljuljali na ljuljakama, klackali na klackalicama, utrkivali na toboganima i izvodili stotinu i jednu vragoliju. Je im se samo pridruio i priklonio. Sklopio je poznanstva, uio je a i sam je umio da pokae ta zna.Maak je jutrom kretao u potragu za poslom, a vraao se kasno tek da prespava i da se odmori. On je znao, on je shvatio da u gradu nee opstati skitarajui, ni traei milostinju ve radei, pa je prihvatao to mu se nudilo: ekao je na eljeznikoj i autobuskoj stanici da ponese prtljag putnicima, iskrcavao je i ukrcavao brodove u pristanitu, pomagao ribarima u ribolovu. Bio je prezadovoljan kad bi se otisnuo na puinu, zadovoljniji kad bi poeli da izvlae pune mree. To je bila prilika i da omasti brk i da se osladi do mile volje.Maku je teko padalo pjeaenje, a pjeaio je mnogo. On je nerado i s ustruavanjem ulazio u tramvaje i autobuse jer mu se inilo da ga svi zagledaju i da mu se podsmjehuju. Moda i zbog odjee koju jo nije stigao da promijeni. Ili zbog neeg drugog.

Je mu se udio, ak ga je i prekorijevao.

Kako svi, tako i mi govorio mu je. Ako te ko mrko pogleda, pokai mu zube. Drugi put nee.

Kad god je mogao, on je izbjegavao puteestvije po gradu, a da samo pjeai nije mu ni padalo na pamet. On se snalazio sve bolje i na ulici i u vozilima i u guvama. Stizao je gotovo uvijek da uhvati sjedite i u tramvajima i u autobusima i sebi i maku, ali najprije sebi. Ustupi mjesto starijem govorio je mlaim putnicima. Zdrav si, prav si, a noge te ne bole.Maak ga je vodio sa sobom samo onda kad bi mu njegova pomo bila potrebna, a je je bio zadovoljan i kad je ostajao sam. Nije se on ni otimao za posao, a brige je preputao maku. Dok maak ne ree:

Nema vie ljenarenja, prijatelju! Poinjemo da radimo u cirkusu.

A ta? upita je. Saznae kad tamo stigne. Oprosti se s parkom, ovamo se vie neemo navraati.

Jeu ba i ne bi pravo to e tako napreac napustiti to ugodno boravite, ali on se ne usprotivi i krenu kud ga maak povede. A kad u cirkus tamo ih doekae jednooki lisac i druina kakvu dotad nisu upoznali. Dobro nam doli! pozdravi ih medo, bubnjar. Sa sreom, momci! ohrabri ih zec, svira.

Neki se s njima upoznae, neki i ne upoznae, a lisac ree: Na posao! Pokaite ta znate.

Maak dobi trubu, je dobo. Medo bubnjar prihvati da ih poui. Svaki je poetak teak ree on. Ali sve se moe nauiti.Maak i je se zgledae. Ponimo! ree maak. Ponimo! pridrui mu se je.Medo ih jo jednom dobro pogleda i nastavi: Najavljivaemo predstave i pozivati publiku. Pokaite se, jer ete prije otii nego to ste doli.

Nisu imali vie ta da kau. Maak poe da trubi, a je udari u dobo. Medo ih je posmatrao.MI SVIRA

Dobro je svirao.Dobar ga je glas pratio.Meu mievima je bio omiljen. Oni su ga obilazili, dolazili su sa svih strana da ga vide, uju i pozovu u goste. Bio je njihov, imali su ime da se ponose. Dobar je hvalili su ga i cvrci, ti neumorni svirai. Kao da je nau kolu uio.abe ga nisu podnosile. One su bile zavidne i govorile: Mi svira? Mi pjeva? Ko je to ikad uo!Mi se nije obazirao na ogovaranja. On je svirao ujutro, u predveerje, uvijek kad je to elio pa ko hoe da ga slua, neka slua!udan mi reklo bi se!MI MOREPLOVAC

Mi jedan, mi vrijedan poe da gradi amac. Imao je elju da zaplovi rijekom, da stigne do mora, do zemlje gdje snijeg ne pada i ne duvaju hladni vjetrovi, gdje svakojake hrane ima u izobilju.Gradio je uporno, po suncu i pri svjetlu mjeseca, a posmatrala ga je stara kornjaa, koja mu jednom ree: Gle majstora! Ko je i gdje vidio takav amac? Ko je uo da je iko sagradio amac od drvene kore? Ko nije, ue spremno joj odgovori mi. Ba si budala! nastavi kornjaa. to e ti amac kad te ja mogu preko svake vode prevesti. Dovoljno je samo da me zamoli. Neu te zamoliti. Gledaj ti, prijo, svoj posao, a ja u svoj. Dala sam ti dobar savjet, upamti! A dobar savjet zlata vrijedi. Savjetuj ti koga hoe ree mi na kraju. A mene ostavi na miru.Kornjaa se povue, a mi nastavi da radi i gradi. I kad zavri gradnju, uzviknu: Gotovo je! More mi vie nije daleko.ula ga je kornjaa, ali se ne javi. Gledala je kako mi otiskuje amac, kako se mui da ga odri na vodi. Uzalud. Jer amac se zaas raspade kao ljuska jajeta, a vajni moreplovac jedva izroni i dopliva do obale, srean to se nije utopio.

to si traio, to si i naao javi se kornjaa. Bolje bi bilo da si me posluao. Bolje bi bilo priznade mi pomirljivo. Ko priznaje, pola mu se prata zakljui kornjaa mudro. Hajde skokni do mene pa da vidi kako se plovi!Tako i bi. Tako se miu ispuni elja. Tako postade moreplovac.LUTALICA

Taj maak nije imao ni stalno boravite ni svoje ognjite. Gdje mu je bila glava, tu mu je bila i hrana.Lutao je od nemila do nedraga. Nigdje se nije dugo zadravao, nigdje okuio.Doekivali su ga i gonili psi esto je bjeao, a esto se i branio.Bio je snaan i brz, a povrede i rane lijeio je sam.Dobro se snalazio i osjeao dok su trajali topli dani. Umio je da se raduje, a nedae je zaboravljao.Zimu je ekao sa strahom. Kao i svi beskunici, znao je da mora izdrati hladnou i glad jer teko onome ko u sleenoj noi nema svoje mjesto kraj tople pei.

Upamtio je svakojake nevolje, ali je nastavljao svoja lutanja.Ko zna dokle je stigao i gdje ga moete sresti? Ako se pojavi pred vaom kuom, otvorite mu vrata, nahranite ga i napojite.MUNJA

Dali su mu ime po djedu koga nije pamtio, koga je malo kad i pominjao. Pominjali su ga starci, govorei mu: Isti si djed. Glavom i bradom. A on je bio maak i po!A ni Munja nije bio maiji kaalj niti se svakoj ui sklanjao s puta niti se kome klanjao. On je vrsto stajao na nogama, iao svojim putem i ponaao se kao da je itav svijet njegov.Mnogi su ga se bojali.Mnogi su ga ogovarali, ali ga se i klonili.Munja je izvodio vratolomije, junaio se i zapoinjao tue sa psima, sa svakim koga nije podnosio ili ko njega nije podnosio. Kada bi uokolo jurcao s miom na leima, to je bilo dovoljno da mu se ude i da ga gledaju kao osobenjaka.A njemu to nije smetalo pa je govorio: Ko se udi, nek se udi. Ko se smije, nek se smije. Meni to ne smeta!

On je tjerao svoje.ZABRINUTI MAAK

Dodija jednom maku da goni mia, dodija miu da se skriva pred makom, pa sklopie primirje. Sjedoe da porazgovaraju. Teak je ivot ree maak. Teak je, zaista potvrdi mi.

Maak kihnu, mi se zakalja, a onda nastavie razgovor.

MAAK: Svak svoju muku mui,

svak svoje zna.Bolestan sam esto,nesanica me mui.Malo mi treba,al nita ne pada s neba.

MI: Nije crno tako,nae se i mrvica koja.

Sunce nas grije,

nebo nam se smije.

Ne treba kriti

moe i gore biti!PISAC O SEBI

Moja majka mi je rekla da sam se rodio u selu Bjelaju pod planinom Osjeenicom, ali je u knjigama roenih ostalo zapisano: da sam se rodio 11. oktobra 1923. godine u Bosanskom Petrovcu, u rodnoj kui, u rodnom mjestu moga oca. A knjige su knjige. Zapisano i ostalo. Bjelaj nije daleko od Bosanskog Petrovca, svega petnaestak kilometara hoda, putem ispod planine, pa to nije toliko vano. I zabune nema. Moj otac, umar, koji je ba te godine i u te dane moga roenja premjeten u Bjelaj, nije ni sam bio siguran gdje da me upie. I ostalo je kako je zapisano u knjigama. Ali ja znam da sam se rodio u Bjelaju, da sam tamo proveo djetinjstvo i mladost, da su tamo ostali moji najljepi dani igre i radosti. Tamo sam zavrio osnovnu kolu, tamo su moji roditelji ostali sve do 1941. godine, do rata. Ja sam uio graansku kolu u Bosanskom Petrovcu, srednju tehniku u Sarajevu i Zagrebu. Svakog ljeta, i uvijek kad sam mogao, vraao sam se u Bjelaj, i bio sam uvijek nanovo srean to u se tu sastati sa svojim prijateljima, to u moi sa njima da provodim dane, da obilazim poznate i drage kutke, ili, prosto, da lutam umom, u potrazi za jagodama, malinama i ljenicima.

Ima jedno mjesto koje me, ipak, ponajvie privlailo. Stara tvrava na brdu, gola i pusta, ali za nas djeake uvijek prepuna tajni. Tamo smo odlazili esto. Tamo smo traili ono to nikad nismo pronali: zakopano blago i zakopano oruje. Kopali smo zemlju, ispod zidina prevrtali kamenje, a pronalazili samo ostatke razbijenog zemljanog posua i nita vie. Ali tajna je tajna. I mi smo se nadali. Mi smo vjerovali da emo otkriti bar jednu od mnogobrojnih tajni sakrivenih u zidinama tvrave.Tvrava je bila i kua mnogobrojnih avki.O tvravi su se priale prie.U tvravi smo i ja i moji prijatelji proveli mnogobrojne asove, mnoge dane, iz tvrave sam ponio mnoge uspomene.Ali ne manje od tvrave, privlaila me planina. U proljee, kad se kitila listom. Ljeti, kad su dozrijevale jagode. Podjesen, kad su dozrijevali ljenici. Upoznao sam mnoge staze i puteve po njoj, vidio sam tamo prvog zeca, kunu i vuka, uo sam pjesmu nepoznatih ptica, upamtio sam zauvijek um planine na vjetru, upamtio urlik vjetra nad njom, i prasak gromova i bljesak munja. Upoznao sam ljepotu. Upoznao sam prirodu i zauvijek zavolio i umu i ivot u njoj.Proljee mi je bilo najdrae godinje doba. U proljee su padale sve granice koje je djeci postavljala zima, u proljee je sve opet bilo nae: i gajevi, i panjaci, i planina. U proljee smo pronalazili stare cijevi, a kad nije bilo cijevi, pronalazili smo vrste uplje kosti, pravili topove i pucali. Barut se uvijek odnekud pronaao. A jednom veselje umalo to se nije zavrilo nesreom, velikom nesreom. Plamen upaljenog baruta zahvatio je jednog mog druga po licu, po oima. Mislili smo i vjerovali svi da e ostati slijep. Sreom, naa se strahovanja nisu obistinila. Oi su mu ostale zdrave, ali su mu po licu ostali oiljci i brazgotine. Ta nesrea nije bila pouka samo za njega. To je bila pouka i za sve druge. Pa ipak, nikad u proljee nisu prestajali da odjekuju pucnji po brdu, oko stare tvrave, na visinama i u zabaenim jarugama. Djeca su uvijek odlazila tamo gdje je postojala najmanja opasnost da ih stariji iznenade i rastjeraju.Tako je, eto, teklo moje djetinjstvo.Prve knjige sam proitao u graanskoj koli. Dogodilo se da sam u prvom razredu na kraju kolske godine primio na poklon knjigu Daniela Defoa "Robinzon Kruso" tada sam poeo da itam mnogo i poudno. Uzimao sam knjige iz kolske biblioteke, a i kupovao sam kad god sam imao dovoljno novca. Ponajee sam obilazio izloge knjiare ukraene knjigama, obilazio sam ih i bespomono zagledao arene korice, koje su me mamile iza debelog stakla. Jednom je u taj izlog dospjela i knjiga ila Verna "Svjetionik na kraju svijeta". Poelio sam da proitam tu knjigu. Zbog nje sam ko zna koliko puta proao pored izloga, ali nisam je mogao kupiti, nisam je ni kupio. I, gle sluaja! Ba tu istu knjigu dobio sam na kraju druge kolske godine kao priznanje za dobar uspjeh u koli.Vie nisam prestajao da drugujem s knjigom. Pa i u srednjoj tehnikoj koli, gdje se nije trailo da uenici itaju mnogo, a nisu ni imali vremena da itaju, ja sam itao. Pronalazio sam vrijeme. Pronalazio sam i knjige. Sabirao sam ih, uvao i odnosio kui u svoje rodno selo. Tako sam poeo da stvaram i svoju biblioteku. Moje knjige su itali i mnogi moji prijatelji, aci, koji su se ljeti vraali kui iz raznih gradova i kola, i seoski omladinci koji su zavrili osnovnu kolu. Tako je nastala jedna italaka grupa. Knjige nisam donosio samo ja. Knjige su donosili i moji prijatelji. Bilo je tu knjiga zabavnih. Bilo je knjiga zabranjenih. I tako je trajalo sve do 1941. godine, do rata. Tada su mnogi ljudi, pa i ja, morali da se rastaju od dragih knjiga, kao od najdraih prijatelja. Okupacija je donijela svoje zakone. Knjige su se morale itati kriom, u zaklonima, jer su se svuda pojavili pijuni, jer su svi koji su itali ma i najmanje i najnevinije knjige postali opasni. Ja sam tada svoje najbolje i najdrae knjige zapakovao. Zakopao sam ih ispod jedne konice u pelinjaku, gdje se niko ne bi sjetio da ih trai. Mislio sam rat nee dugo trajati. Mislio sam da mi knjige nee dugo ostati zakopane. Ali dogodilo se drukije. Te knjige su zauvijek ostale u zemlji, jer je kua ispod koje se nalazio pelinjak poruena. Knjige su ostale ispod gomile kamenja. Kad sam poslije rata jednog dana doao tamo, nisam mogao nita uiniti. Pa, i da sam raistio gomilu kamenja, ne bih nita dobio. Naao bih u zemlji istruli sanduk i u sanduku istrule knjige. Znao sam to. I bilo mi je ao. Bilo mi je neobino ao i bio sam tuan kao da sam se nalazio na grobu nekog prijatelja. Te knjige bi me vratile dragim uspomenama. Dragim drugovima koji su bili sad rasijani na sve strane, koji su izginuli u bitkama i u logorima, od kojih mnoge neu vie nikad vidjeti. One su bile jedan dio moje mladosti, i mladosti mojih prijatelja, mladosti koju je prekinuo rat. Knjige, skupa sa mnom, zakopao je i moj brat, koji se nije i nee nikad vratiti kui. I on je zauvijek ostao na bojnom polju.Mogao bih da ispriam mnoge prie o knjigama s kojima sam drugovao. O njihovim sudbinama. U ratu posebno. Gledao sam knjige nagorjele, gledao sam knjige izbaene iz kua, gledao sam knjige kako stoje u bibliotekama, u svojim policama, mrtve i naputene. U ratu su i one, knjige, na kojima se odgajaju ljudi da budu dobri i plemeniti, postajale svjedoci mnogobrojnih zloina i bile su nemone. Po njima su nemilosrdno gazili, njih su unitavali i sakatili. Meni ih je bilo ao jer su knjige za mene bile uvijek kao ivi stvorovi.

Isto tako kao to sam iz rodnog kraja ponio uspomene na djetinjstvo, ponio sam mnoge drage uspomene i iz Sarajeva na kasnije godine, na mladost. Tu, u kolskim klupama, i izvan kolskih klupa, stekao sam nove poznanike i prijatelje. Upoznao sam mladie i djevojke plemenite i hrabre, uvijek spremne da pomognu drugom, uvijek spremne na rtvu. Upoznao sam ih u oskudici. U radosti. Na izletima. U demonstracijama. Oni su pripadali jednoj mladosti koja je sanjala o revoluciji i koja se spremala da brani zemlju ako bude napadnuta. I, kad je bilo potrebno, kad je dolo vrijeme, oni su ostavili udbenike i sveske, oni su izali iz klupa i prihvatili puke.Rat nas je rasprio na stotine strana.

Mnoge vie nikad nisam vidio.Mnogi su postali junaci.Tada, krajem marta 1941. godine, kad je u naem razredu, u naoj koli, odran posljednji as i kad smo poeli da se razilazimo kuama, rat nam je jo uvijek bio nepoznat. O junatvu, o tragedijama, o pokoljima i pomorima, o seobama sluali smo prie ili itali knjige. Ali mi smo bili generacija koja je morala da upozna sve strahote rata. Drugog svjetskog rata, koji nije zaobiao, koji nije ni mogao da zaobie nau zemlju.Opet sam se naao u Bjelaju, s poznanicima i prijateljima koji su tamo ivjeli, s acima koji su se iz raznih gradova i raznih kola, kao i ja, povratili u moje i druga najblia mjesta. Tu, u kraju pod planinom, daleko od velikih gradova, od pruga, od granica, u tiini koja je vladala svuda, prie o ratu koji tek to nije poeo, liile su na velike lai. I vijesti o poetku rata stigle su tamo sa zakanjenjem.Ali to je bio jo samo poetak. Prve rtve su pale kasnije. Dolo je strano vrijeme. Niko vie nije bio siguran, i nita vie nije bilo sigurno. Kao da su iznikli iz zemlje, iz tamnih skrovita, pojavili su se ljudi spremni na svaki zloin. Preko noi su mijenjali odjeu, preko noi su postali ubice i palikue.Padali su na zemlju strani dani i jo stranije noi.Tih dana, i kasnije, vidio sam mnogo, i nauio mnogo. Uio sam kako se kale ljudi. Uio sam kako se rtvuje i odrie. Kako se voli i umire za svoju zemlju. Pokuao sam da poneto od onog to sam doivio u svom rodnom kraju, u tim burnim ratnim danima, opiem u romanu "Labudova poljana". Ne znam koliko sam uspio da na itaoca prenesem ono to sam elio. Da ih upoznam sa svojim prijateljima. Jer opisivao sam i sebe i njih u tim danima, opisivao sam svoje drage drugove koji su iz malog sela pod planinom krenuli na nepoznate puteve i nestali u ratnom vihoru.Pisao sam i o onima koji su ostali ivi, i s kojima jo i danas drugujem, i o onima koje nisam poznavao, a o kojima sam sluao prie. Pisau jo, jer mislim da je to moj dug prema dragim drugovima.Jednog, dana, odmah nakon osloboenja nae zemlje, nakon zavretka rata, navratio sam u svoje rodno mjesto. Bilo je porueno. Bilo je popaljeno i pusto. Jo se na svoja ognjita nisu bili vratili oni koji su se raselili, jo su svuda stajali tragovi rata.Vidio sam dosta pustih sela.Vidio sam dosta pustih ognjita.Ali ovdje, u mom selu, bilo mi je najtee. Tu mi je bilo sve poznato. Ljudi, kue, svaki kamen i puteljak. Svuda me je poneto podsjealo na djetinjstvo, na prolost, na igre i radosti djetinjstva. A djeaci s kojima sam se nekad igrao tu bili su ve mladii, ako su ostali na ivotu. Znao sam da se svi vie nikada nee sakupiti ovdje da obnove uspomene, da se porazgovaraju. Ali znao sam da e se uskoro na pustim ognjitima obnoviti ivot i da e na poljanama, po putevima, u naputenoj koli odjeknuti veseo djeji smijeh, da e grupa djeaka krenuti u lugove i gajeve da trai ptija gnijezda, da e krenuti u planinu da beru jagode i maline. Tako je i bilo. I srea je to je bilo tako, to se svuda, to se i u moj kraj vratila sloboda i radost.Piscu esto postavljaju pitanje: kada je poeo pisati i kako je poeo pisati. Ja na takva pitanja ponekad odgovaram: Poeo sam da piem u koli.I meni se ini da je ba tako. Da su moji slobodni pismeni sastavi bile i moje prve prie. Posebno kad sam pisao o svom zaviaju. Kad sam pisao o svojim prijateljima, o umi, o prirodi. Napisao sam, istina, i nekoliko pravih pravcatih pria, ali one nikad i nigdje nisu bile tampane, a ja se vie i ne sjeam da li ih je neko osim mene i proitao.Ali, ako ostavim po strani kolske zadatke i svoje skrivene prie, onda bih mogao rei da sam, zapravo, poeo da piem kad sam 1944. godine postao novinar u redakciji "Osloboenja". Tada, u malom podgrmekom selu Sanici, napisao sam prve reportae, pa sam se odluio da napiem jednu poduu priu koju sam dao Skenderu Kulenoviu, tada ve poznatom piscu, i on mi je nakon itanja pripovijetke rekao:

Ti ima talenta. Nastoj da pie.Tu priu nisam nikad objavio.Objavio sam jednu drugu, odmah nakon osloboenja, u Sarajevu. A nekoliko godina kasnije, poetkom 1948. godine, kad sam kao glavni urednik vodio omladinski asopis "Zoru", poeo sam da piem vie, da pomiljam i na roman, koji sam kasnije i napisao, i tampao pod naslovom "Labudova poljana".

Tada sam objavio i jednu pripovijetku pod naslovom "Draginja".To je pria koju su pohvalili i moji itaoci i moji kritiari, a za mene je to jo i danas moja najdraa pria. Moda zato to sam jednog dana ratne jeseni 1944. u jajakoj bolnici upoznao bolniarku kojoj su morali da odsijeku obje noge. I ona se nije alila. Ona nije plakala. Ona je bila junak dok je u bitkama iznosila ranjenike iz vatre, ona je i ostala junak. Njoj je bilo teko, ona je znala ta je izgubila, ali ona nije oajavala, ona se ak smijala i alila. Kasnije sam o toj djevojci esto mislio. I napisao sam o njoj priu.Dugo nisam bio siguran da mogu pisati za djecu. Pokuao sam jedanput da napiem priu i napisao. Zatim sam napisao jo nekoliko, pa sam se onda okuraio i napisao ih toliko da sam mogao sastaviti knjigu, koja je dobila naslov "Patuljak vam pria". Dobila je takav naslov zato to su u njoj sakupljene prie iz ume, to su u njoj sakupljene bajke. Zbog nje me esto pitaju: Zato pie bajke?

A ja odgovaram: Zato to ih volim.Ali meni se ini da sam sve te bajke koje sam napisao negdje davno uo. U umi kad su ptice pjevale, kad je sve listalo i sve cvjetalo. Zimi, kad je zemlju pokrivao snijeg i kad sam, iza zamrzlog stakla, iz tople sobe, posmatrao kako jata bespomonih ptica trae zaklon i hranu. Ljeti i u jesen, kad je palilo sunce, kad su bjesnile oluje. Posmatrao sam prirodu. Posmatrao ivot. Posmatrao sam ptice i zvijeri. I vidio sam ih srene. Vidio sam ih tune. Vidio sam ih lude od mrnje. Vidio sam njene majke, dobre prijatelje. Pa, zar to nije dosta? Za jednu, za mnogo bajki. Tako su se one i rodile. Bajke o malom, bijelom slavuju koji luta zemljom a ne moe da nae drutvo, jer niko ne zna kojem rodu pripada. Po pjesmi je slavuj. Po perju nije. I niko nee da ga primi u jato, niko nee da mu pomogne. Ili bajka o zlatokljunoj ptici koja je vie voljela smrt nego ropstvo. Ili bajka o plamenoj ptici koja je ivjela usamljeno, koja je bila tuna, pa ipak, kad je bilo potrebno, rtvovala je svoj ivot za mnogobrojna jata iz ume, rtvovala je sebe za njihov spas.Kad se naem u umi, kad se naem u prirodi, meni se ini da na sve strane neko nevidljiv, neko sakriven iza grmova, iza drvea, u kronjama i liu apue, apue prie. A ja ih samo sluam i pamtim, pa poslije piem.Ja nisam nikad vidio bijelog slavuja, niti sam sluao njegovu pjesmu, ali sam uvjeren da on negdje ivi ili je ivio.Ja nisam vidio ni zlatokljunu pticu.Ja nisam vidio ni Plamenu.Ali zar je to vano?Prie iz ume, prie nepoznatih i nevidljivih pripovjedaa upamtio sam u djetinjstvu. Prie iz stare tvrave i o staroj tvravi takoe. Pa je tako nastala i knjiga "Patuljak iz Zaboravljene Zemlje". Pria o Sunanu i Pahuljici, o patuljcima koji lutaju zemljom i koji su stigli u tvravu, u nau tvravu. I ja i moji vrnjaci rasli smo okrueni planinama. Dolazili su nam u posjete vjetrovi. Zaklanjali su nam vidike oblaci i magle. Poznavali smo ud oluje, a nismo se bojali gromova ni kia. A znali smo da se negdje iza naih planina, negdje daleko, valja i umi nepregledno i plavo more. Znali smo, a niko od nas nije tamo odlazio, niko ga nije vidio. A onda je neko otkrio da se sa vrha tvrave, kad je nebo isto i dan tih, vidi to daleko more. Samo do vrha tvrave nije bilo stepenica. Onaj ko je poelio da se tamo popne morao se verati uz okomite i visoke zidove. Morao je biti smion. Morao je savladati mnogobrojne zapreke. Zbog toga su mnogi pokuavali pa odustajali. Ali nali su se i takvi koji su se popeli Djeaci koji su bili najsmjeliji meu svojim vrnjacima, i oni su sa vrha tvrave vikali:

Vidi se more. Daleko, daleko iza planine.Ko zna da li su ga zaista vidjeli...Ko zna nije li to bila samo magla, negdje daleko iza planine...Ali oni su bili uvjereni da vide more, oni su sanjali o njemu, sluali prie o njemu, i oni su eljeli da ga vide. Pa, eto, i vidjeli su ga.Ja se nisam nikada popeo do vrha tvrave. Ali ja sam poznavao tvravu, i ja sam prisjeajui se davnih pria poeo da piem svoj roman o patuljcima, o plemenitom i neustraivom Sunanu, o svom prijatelju Jelenu, o djeacima s kojima sam dolazio u staru tvravu na brdu i o tvravi koja jo uvijek tamo stoji i koja e jo sigurno dugo tamo stajati i mamiti djeake.

Isto onako kao to sam obnavljajui uspomene na djetinjstvo i tvravu poeo da piem o patuljcima, tako sam negdje, sjeajui se stare i drage planine, poeo da piem i knjigu "Okamenjeni vukovi". Pisao sam je i napisao prolazei poznatim planinskim stazama, obilazei poznate poljane i izvore, obilazei mjesta koja sam zavolio. Ispriao sam priu o jednom srndau i o oporu vukova. Ispriao sam priu o vjenoj borbi u planini. Jednu od mnogobrojnih. Ne znam da li se ono to sam opisao i ispriao dogodilo ba tu, u mojoj planini, ali sam uvjeren da se negdje dogodilo, a ja sam elio, i ja sam napisao priu.Jednog proljenog dana, gotovo u isto vrijeme, ugledali su svijet jedan srnda i sedam vukova. I nije prolo mnogo vremena a oni su se sreli na obali potoka, ali jo tada nisu bili, jo tada nisu ni znali da e postati najljui neprijatelji, i da e ti isti vukovi danima i noima traiti i goniti ba toga srndaa. A dogodilo se ba tako. U krilu divlje planine rasli su, igrali se i spremali se za ivot i vuii i srnda. O njima su se jo brinule majke, i sve to je bilo oko njih, i sve to se dogaalo oko njih, inilo im se zabavno i lijepo. Ta, bili su djeca. Nestana i bezbrina. Jo mali srnda nije poznavao ud planine, jo nije poznavao svoje neprijatelje, pa je ak bio spreman da se i poigra s malim vuiima.

Mali srna je izrastao u snanog i najljepeg srndaa u umi.Mali vuii pretvorili su se u najstranije vukove u planini i, gdje god su stizali, i dokle su stizalij pravili su pusto.Ispred njih je sve bjealo. O njima se govorilo samo sa strahom i mrnjom. A niko nije mogao da ih uhvati, niko nije mogao da ih uniti. Oni su bili snani i lukavi. Pa ipak, jednog dana dogodilo se udo. Upravo kad su gonili srndaa, kad su ga dotjerali do vrha planine i kad je ve bilo jasno da im nee pobjei, raspukla se zemlja, zatutnjala je itava planina, iz zemlje je suknuo plamen i pepeo. Otvorio se vulkan.Ostali su na planini, ostali su zauvijek okamenjeni vukovi.Ostala je zauvijek pria o njima.Ja sam priu samo napisao.Napisao sam i knjige "Bistri potoci", "Djeak jae konja", "Bijeli cvijet" i "Zelena uma".elim da napiem jo dosta pria za djecu i nadam se da u ih i napisati.ivim u Sarajevu.Ahmet Hromadi

BIOGRAFIJA

AHMET HROMADI je roen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom selu zavrio je osnovnu, a graansku kolu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehniku kolu uio je u Sarajevu i Zagrebu, a na kraju diplomirao na Vioj pedagokoj u Sarajevu.Prvi put se javlja u knjievnosti 1944. godine kad je poeo da pie kao novinar Osloboenja. U poetku je pisao prie, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Pisao za djecu i odrasle, ali veina njegovih djela pripada djeijoj literaturi. Motive za svije knjige nalazio je u svom irem zaviaju Bosanskoj Krajini. Napisao je veoma zanimljive i mnogo itane knjige za djecu: Patuljak vam pria, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Najvei dio radnog vijeka proveo je u izdavakoj djelatnosti.

Radio je u Osloboenju kao saradnik, novinar i urednik, potom je bio urednik lista Krajina u Bihau i glavni urednik omladinskog asopisa Zora u Sarajevu.

Izdavakom djelatnou poeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu (kasnije Veselin Maslea), gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, iji je urednik bio do kraja svog radnog vijeka. U Maslei je radio neko vrijeme i kao generalni direktor sve do penzionisanja.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja.Umro je u Sarajevu 2002. godine.