Ahmed Muradbegović - U vezirovim odajama

7/27/2019 Ahmed Muradbegović - U vezirovim odajama

http://slidepdf.com/reader/full/ahmed-muradbegovic-u-vezirovim-odajama 1/15

U VEZIROVIM ODAJAMA

Ne znam, gdje sam to cuo i tko mi je pripovijedao,ali se sjecam da sam sejoš kao dijete od srcatome smijao...~ Biloje to u vrijeme, dok sujoš Osmanlijeupravljalenašom Bosnom, i dok su naši ljudi, jašuci'- plemenite atove, putovali citave mjesece do sultanovaCarigrada, zaustavljajucise u pojedinim mjestima,negdje dan, negdje dva, anegdje, bogme icitave tjedne.Onda nije bilo poreznih ureda, ni eksekutora,koji pobiru kao danas, od naroda poreze i nose ihu državnu kasu, gdje se posebni cinovnici brinu

dalje o njima. Ljudi su davali samo deseto od godišnjega prihoda sultanu.Taj prihod bi se unovcio i novac se predavaonajpouzdanijem i najspretnijem medu njima, i on

bi ga onda nosio veziru u Carigrad, da ga preda usultanovu blagajnu.Razumije se, da bi takva covjeka, koji donosinovce sultanu, docekivali u vezirovim odajamakao kakva pašu, priredivali njemu u cast citave

gozbe i nastojali da ga što bolje udobrovolje, kako bi onda što oduševljenijepripovijedao, kad se vratiu Bosnu, svojim zemljacima o silnom bogatstvu imoci u carskome Istambulu, o vezirovim odajamai o tome, kako su Osmanlije najdivniji ljudi nasvijetu i da nitko drugi ne bi umio ljepše pocastitisvoga gosta od njih. To je bila i narocita politika osmanlijska, jer suoni mnogo cijenilijunaštvo naših Bosanaca, što se,u ono vrijeme, smatralo najvecom ljudskom vrlinom,iako su vrlo cesto pripovijedali najsmješnije

pripovijetke o njihovoj tvrdoglavosti, sramežljivostii prevelikoj osjetljivosti.Elem, bilo tako ili ne bilo, nama nije ovdje na

pameti da pripovijedamo o politici osmanlijskoj,ni o njihovoj vještini upravljanja državom, vec o

jednoj zgodi, koja se desilanašem dobrom BošnjaninuRedži Pašalicu, koji je, u ono doba, nosio



poreze su1tanui bio priman u vezirske odaje.Bio je taj Redžo, po svoj svojoj prirodi, i nutarnjoji vanjskoj, pravi pravcati Bošnjanin, sa svimvrlinama i mahanama i svim onim osobinama kojei danas, u mnogo cemu, rese naše ljude iz tog krajai daju im onaj njihov, zaseban i ponešto osebujanznacaj, kojemu se mi katkad zadivimo, a katkad,opet, nasmijemo.Onje bio silno sramežljiv, osjetljiv kao dijete, asilovit i cudljiv, kao kakvo ždrijebe kad prvi putosjeti dodir s gospodarom, pa mu želi u jednometrenu da pokaže svu svoju vrijednost, ali i svoj nekinarociti ponos, koji ne podnosi mnogo stege, niikakvih drugih spona.

I njega su baš odredili da pojaše vilovita ata,saspe novce u bisage, naoružan do zubi, kao što sei prilici takome junacini i carskome službeniku,koji ovakvo povjerenjeuživa i kod cara i kod ljudi,okrene prema carskom Istambulu i izvrši svojudužnost.I Redžo se spremio na put.Uzeo jela koliko muje trebalo dok ne dojaši do

prvoga hana, osigurao se u svemkako treba ijezdiodan i noc sa prekidima i bez prekida, jezdio, dok nije, napokon, u Istambul dojezdio.U tom carskom gradu, na prekrasnom Bosporu,ondje gdje se grle dva mora, kako to naš pjesnik

pjeva, i dodiruju se dva svijeta u jednome uzlu,raspitivao se Redžo za carske saraje i za vezirovekonake. Kakoje, ponešto, ali vrlo slabo, natucao iturski, ubrzo je saznao, gdje konaci carski vezir izaputio se tamo damu preda blago Bosne, koje mu

je za to povjereno.

Kad je vezir saznao ko je odsjeo u njegovimkonacima, i što gaje njemu dovelo, naredi smjestada odlicnog gosta uvedu u njegove hareme i da mutamo prirede docek od nekoliko dana, kakav sesamo najvecem dostojanstveniku prireduje i kojise nikad više u životu ne zaboravlja.Voljeli su Osmanlijemnogo naše pare, a s njima



i ljude, koji su im davali.I ~vese tako i izvršilo.Redžu su uveli u vezirove hareme i odredili muodaju, upravo do vezirove. Dali mu na raspoloženje

poslugu, koja je na svaki njegov mig vrebalada mu volju istog casa ostvari.Osim toga, ponudili mu vezirovu kociju, da se unjoj po Istambulu provoza i razgleda, kakvoje sve

blago Bog sultanu dao.Da se naužije bosporskih ljepota, krasnih sarajai džamija sa kopljastim minaretima, što do nebasamog strše.I da radi što god gaje volja bilo!I Redžo se vozio u vezirovoj kociji cijeli Božji

dan, razgledao gdje god je šta bilo, dobra i lijepa,divio se svemu i svacemu i od silna zacudenja nigovoriti više nije znao.Sjedioje samo na svilenom boku, njihao se kaou bešici, smihuljio se od neke cudne pritajeneradosti, ne shvacajuci pravo što se s njime zbiva.Sa svih strana stizale mu pocasti. Vojnici u janjicarskimkaftanima pozdravljali sa svih strana iklicali vezirovoj pratnji pokraj Redže, a carigradskiodlicnici, hodže, paše i hadžije sagibali se prednjim dozemlje i dižuci tri put ruke odtla srcu,bradii celu, izražavali mu svoje poštovanje!A ostali gradani klicali mu na sav glas i pratiligana svestrane pogledima,pratnjom i neprestanimozdravljanjem.A Redžo se samo smiješio.

Nije znao je li na nebu ili na zemlji.Pricinjalo mu se, na cas, da gaje Bog uzeo sebiu raj, da ga nagradi za sve ono štoje dobra na ovoj

zemlji ucinio, pa se sad po Božjem raju vozi i pravedan ga narod prati.I tako 'je bilo do veceri!Pred vecer on zaželi kuci u vezirov harem, da semalo odmori.Tu mu dode na um da uzme divit i hartiju i danakiti knjigu šarovitu svojima u Bosnu i opiše im,



prije svoga povratka, kakva ga je cast zapala i što je sve vidio u velikom carskom Istambuiu.Znao je on dobro da je Bošnjak zaboravan, paako ne ucini istog casa ono što hoce, kasnije mu tone pada više na pamet i od svega mu ostane samo

još blijeda sjena u pameti, koja ga nece više ni nakakvo djelo potaknuti.A Redžo je svakako htio da i njegovi o svemtome doznaju.I uvedoše ga u odaju. Pokazaše mu u njoj gdje je divit i hartija i klupa,na kojoj se knjige pišu.Pokazašemu i pepeo u caši od kristala, kojim sesvježa tinta posušuje.I ostaviše ga onda, sa mislima, sama.

Tad se istom okrenuo Redžo po odaji koja mujedodijeljena.Pogledao svudunaokolo, a ono u njoj,Bože mili,sve od zlata i dragoga kamenja.Do zidova svud divani, samomsvilom i kadifom

presvuceni! Na kristaInim prozorima zavjese odsamihkoralja izvezene,pa sve na njima trepti, i kaokrv se sve u svjetlu ljeska.Dolje, na tlima, cilim iz Perzije, za lakat debeli!

Noge u njih do gležanja zapadaju! A široki i dugackikao kakve poljane, a teški toliko da ih šestoricaljudi ne bi podignuli.A gore na stropu, po svima zidovima, svakojakeslike sastavljeneod arapskogpisma, pa se vide ladekako plove po moru, galebovi kako lete raširenihkrila, i džamijekako se nebu penju, a sve od samihslova koja može svak citati i sve znati što u tome

piše.Klupa, na kojoj se knjige pišu, od slonove kosti,

pa bijela kao snijeg, a pokrivena odozgo zelenomsvilom, da ti se srce rastapa, kad sjedneš za nju i

pocneš pisati.Redžo, neko vrijeme se cudio, divio i u sebiuzdisao sjecajuci se svoje sobe kod kuce, koja jedoduše vrlo lijepo uredena i svim tim stvarima istotako ispunjena, ali koja seprema ovoj sobi cini, kao



kotac prema carskim sarajima, da se ni porediti snjome ne da. Razblažio se Redžo i sav mekahan u srcu, kaokruška kad potpuno dozrije, sjeo za klupu i poceoda piše.Pisao on i pisao...I svega i svašta vec napisao!I cudenja! I divljenja!A najviše žaljenja što ce ipakjednom poci odavdei što nece moci dovijeka u tom raju ostati!I taman vec i da svoj potpis pod to pismo metne,a ono mu pero od trstike zakvaci gdje ne treba,

povuce zlatnu tintaricu sa sobom i u istom casucijelu tintu na zelenu svilu izlije, na bijelu klupu odslonove kosti, i sve u jednom casu, kao i njegov

život u tom trenu, - pocmi...Redži se smrkne pred ocima!Takva sramota i takav belaj!$to ce sad od sveg toga biti!Sto ce reci vezirovi službenici!A što vezir sam!Spopadne ga neka muka iod muke sav pocrveni.Izvadi iza pasa svoju dugu, zlatom izvezenumahramu i ne misleci što radi, pocne kupiti njometintu, da još spasi što se spasiti dade!Ali ubrzo uvidi da time još vecu štetu cini i jošviše tintu razmazuje.I ne misleci opet što cini, zgužva svu tintomuprljanu mahramu u rukama kao loptu i opet jemetne za pas.A onda se digne i pocne od muke po sobi hodatii sve se više gristi.Što ce reci službenici?A što vezir sam!

I kako je hodao sve više i nemirnije po sobi, ikako sumu koraci sveužurbanije šuštili po cilimu,tako je i poslugu uzbunio!I posluga se pojavila na vratima!I vidjela!Redžo sav crven kao rak, i smeten kao jare ukupusu, bunca nešto i pokazuje na klupu.



Gledaju oni i vide što se tamo zbilo!Sad i Redžo zastane.Osjeti da mu se tlo ispod nogu izmice.Ceka samo da koji službenik otvori paklenskuvatru na njega i zdrobi mu na kamaru sve živo ineživo, kao štoje to i zaslužio za to.Ceka Redžo i ceka, a ono ništa!

Nitko se od posluge i ne maknu.Jedan samo, najstariji valjda medu njima, uslužnose nasmiješi, uze klupu u ruke, i kao strijela istrcas njome iz sobe.I dok bi dlanomo dlan udario, on se opet s njomevrati.Ali sad je ona bila bijela, a na njoj opet sasma

nova svila, sa zlatnim resama, koje su se niz bridovespuštale i sa srebrnim vezovima, koji su se nasredini ljeskali.I opetje metnu na njezino staro mjesto! I, davšiznak ostalima, smjerno i ponizno, sa sklopljenimrukama na prsima i rakovim koracima, ne okrecucini cas leda vezirovu gostu, izade polagahno sa citavom

poslugom iz odaje.I ostavi Redžu opet sama i ponovno zadivljena!Mederje ovo nešto! kliktao je sav preneražen ucitavoj duši Redžo! Mjesto da me ukori i na pasijakola izgrdi, što ucinih to u tolikom vezirovomdobru, on mi opet drugu klupu donese i ponudi mida nastavim sa pisanjem, kao da se ništa pravo nidogodilo nije!E, to su bogme ljudi! I spahije! I valije! I to jeBoga mi cojstvo, kakvo se rijeko gdje na citavomsvijetu nade.I Redžo, sav uspokojen, sjede ponovo za klupu

da dovrši svoje pismo i carskim ga službenicima preda, da ga oni za vremena prenesu konjskom poštom prije njega u Bosnu.I istog casa zaboravi što je maloprije bilo.I tako se, eto, primaknula vecera.

Na veceru sazvao vezir najvece carigardske odlicnikesvomegostu u pocast i htio ga time do kraja



osvojiti.U sam mrak, dok su sa sviju carigradskih minaretaodjekivaliu carobnu istocnjackuvecer tankiglasovi mujezina pozivajuci vjernike na molitvu,uvezirove su hareme,jedan pojedan, u pratnji svojihsluga i robova, ulazili dostojanstvenici, sve jedanmocniji od drugoga, sve ugledniji od uglednijega.Bilo je tu beglerbega, paša i valija. Dolazili su,s pratnjom, i sami sultanovi veziri, da pozdravegosta iz dalekeBosne, kojaje toliko krvi za osmanlijskocarstvo dala i tolikim se junaštvima istaknula.I sve je bilo u raskošna odijela obuceno i najvecimodlicjima iskiceno.I sve se je to oko Redže kretalo u nekom skladnom,

odmjerenom redu, u nekoj cudesnoj, nevidenojsaglasnosti sa svim tim napravama i uredbamaoko njega, da je jadnom covjeku pamet zastajalai pred ocima mu se pocelo da muti.Išao je od jednoga do drugoga, rukovao se snjima na osmanlijsku sa objema rukama i grlio sesad sa pašom, sadsa vezirom, a sadopet sa valijom,kakoje to bio obicajmedunjima, kad se tako medusobom sastaju, a nije više znao ni kuda ga vode, nigdje nogom staje, ni što od njeg biva.Tek malo kasnije, u vezirovoj kucnoj džamiji,kud subili svipozvanida zajednickiobave posljednjudnevnu molitvu na smiraju dana prije velikenocne molitve, on se malo smirio.Ondje, u džamiji, pred Bogom, gdje nema višedrugog dostojanstva ni drugoga sjaja osim Božjega,išcezava sve zemaljsko i pravovjerni se udubljujeu se i zaboravlja na sve drugo oko sebe.Tu se i Redžo okrijepio toliko, da je mogao

sabranije poci u odaju, gdje se zajednicki veceralo,i odakle se onda odlazilo u dvorane za pušenje irazgovor do posljednjemolitve, kad se onda povlacilona spavanje u odaje.U odaju za jelo uvedoše prvo gosta.I na cas ga u njoj ostaviše, da li namjerice, ilislucajno, to se nije znalo, tek on osta tako sam i



ponovo se sam u sebi prenerazi.Rekoše mu da se ovdje jede, a sve što je prednjim nije ga nicim na to podsjecalo.Ono, istina,na okruglom prostoru, u sredini, bila

je smještena t.zv. sofra, koja se sastojala od velikog,okruglog, vrlo nisko spuštenog stola, koga suzvali sinijom i koji je bio, takoder, sav od slonovekosti.Taj stol je stajao na nekoj beskrajno velikoj

ponjavi od najfinije arapskesvile, na cijim su rubovimastajali srebrenim i zlatnim koncima ispletenikonopcici, koji su se za vrijeme jela, poput omcemetali svakom pojedinom oko vrata, da mu takodrže njegov komad svilene ponjave, koji bi mu

odijelo cuvao, da se ne zamastijelom. Na stolicu se dalje vidjele zlatne i srebrne kašikei noževi za rezanje mesa u onolikom broju, po

prilici, koliko je bilo gostiju.I po tome samo moglo se reci, da se ovdjejede.Ali po svemu drugom nikako.Pa to zapravo i nije bila odaja. Bioje to silan, nasve strane otvoren prostor, iz koga se mogaojasnovidjeti sav Istambul, u vecernjem sjaju fenjera isvijeca,jedan dio Zlatnog Roga, sultanovi saraji u

procelju i, daleko tamo, maloazijskabrda, vocnjaciistambulskih posjednika i more produženo u sjeni,kao tamna razlivena rijeka.Pa ovo smo mi napolju! pomislio je u sebi Redžo.Pa kakva je to onda odaja? I zbog cega su tone znam, nazivali odajom.I Redžo se sumnjivo ogledao oko sebe.Tekjedno mu je bilo nejasno, zašto se ne osjecamrmor vjetra s mora, šuštaj lišca sa vocaka, glasovi

ljudisa ulicai iz vrtova?Zbogcegaje sveto takotiho, ako je u otvorenom prostoru?Tako se Redžo sam pitao, i nikako da to riješi.U citavom prostoru vlada grobna tišina, i niBožije se pseto ne cuje da lane, iako ih je u Carigraduvidio u tolikom broju, kao nigdje na svijetu!To gaje zbunjivalo i kazivalomudaje to,možda



ipak, nekakva odaja!Ali ni s tim se nije mogaopomiriti!Jer gdjemožeobicna soba za jelo, pa makar ona i carska bila, ane samovezirova, da bude kolik citav Istambul!To

je nemoguce! I neka mu nitko ne kaže da je toodaja, jer on mu to nece više vjerovati.Medutim on nije, na svoju nevolju, mogao danadode na to da je ta odaja bila sagradena odnajprozirnijeg i najfinijeg venecijanskog stakla,koje se nije ni zamjecivalo kod vecernjeg svjetla, ikoje je covjeku docaravalo potpuno sav slobodni

prostor, što se nalazi oko njega i potpuno ga prenosilou njeg.Dok je on to pitanje rješavao, a to je moglo biti

tek trenutak dva, i ostali su uzvanici u taj prostor unišli.Sad se išlo sofri.Veziri i beglerbezi,a za njima ostali sve do našegRedže, metali su sebi oko vrata one zlatne konopcice,zastiruci se tako, svaki svojimkrajem ponjaveod svile, i sjedali da jedu.I u kratko vrijeme, svi su uzvanici bili tom ponjavomtako medusobno povezani, da su sa svomsofrom i svim što je na njoj i oko nje, sacinjavali

jedno jedinstveno tijelo - ciji se nijedan djelic ne bi mogao pomaknuti, a da sve ostalo ne povuce zasobom.A to je bilo sve u skladu s obicajima kod jela.Tamo se nije, kao na zapadu, davalojelo svakome

pojedinom zasebno na tanjiru, nego su svi jeliiz iste posude zajedno, kako bi se tim nacinomvjersko bratstvo pokazalo i pri jelu, kao i pri molitvi,gdje su isto tako svi bili u redovima povezani,

bez razlike moci i bogatstva, siromah kraj gavana,trhonoša kraj vezira, zanacija pokraj ucenjaka.I tako se jelo.Prvoje na stol došla corba.Redžo je, ko i drugi, kusao vanredno ukusnutekucinu zlatnom žlicom i sladio se njezinim mirisomi njezinim tekom.



Iza corbeje došlo neko cudno, njemu nepoznato jelo od nekakva povrca, koga nikad nije u životuvidio.Tek veziri i paše su ga uzimali u ruke, kidali snjega neke slatke ljuske, i sisajuci iz njih sok, kaocele što sisaju med iz cvijeca, upravo uživali u tojslasti i nije se znalo komeje bolje prijalo.Bile su to zapravo articoke, jelo koje Turci najradije

jedu.I Redžo uze jednu.Ion, poput drugih, oljušti ovajjedan kožnat zub,iz reda onih, koji su se na sve strane nizali, i prinese

jeziku. No articoka nije Redži prijala.

anje vrati bez rijeci i saceka, dok ne dode drugona red.A tada se pojavi peceno angorskojanje na velikom

pladnju od bakra.To je bilo nešto za Redžu.Svi se latiše srebrnih noževa i poceše s rezanjem

janjeta, jedini Redžo, da pokaže pred svima, kakose zapravou Bosnijanje jede, prihvati siroceza dva

buta otraga i u tren oka na dvoje ga raskide tako,da u njegovoj ruci osta cijeli but, a na drugu stranu

pade ostali dio janjeta.Carigradlije se malo zadiviše toj vještini. Zgledašese ispod oka i kao dajedan drugom izjaviše:Sadje došao pravi! I sadje njegov cas!Redži kao da od toga porastoše malo krila. Onsav oživje u jelu.Komadi debelog buta janjeceg samo su se sklizaliniz grlo. Vilice suklopotale žvacucislatku hranu,ajezikje neprestanomljackao. Vidjelo sejasno

kako mu prija! I dok bi izbrojio polahko sto, mesa na butu sasvimnestade, au ruci ostadejoš samoovecapraznakost i ništa više na njoj.Ali sad nastade nova nevolja za Redžu.Kost je bila tolika, da je nije mogao natrag uzdjelu vratiti. A ne bi ni lijepo bilo miješati sostalim mesom praznu oglobanu kost. To je on



dobro znao! Bioje covjek od reda. I bioje napokonsada medu samim vezirima.Pa što da ucini s njome?Kamo da je ostavi.

Na siniju od slonove kosti nije se usudio, da jene zamrlja,kao onu klupu kadje pismo pisao, zbogcega gajoš i sada sram obuzima.Da je metne pod siniju, ni to nije mogao, jer bitime uprljao svilenu ponjavu, koja mu se pricinjala

još skupocjenijom od sinije.Pa što da ucini s njome?Obazre se unaokolo, da vidi što drugi radi skostima.Ali ni oddrugih nije ništapametna mogaoda vidi, što bi mu pomoglo da se riješi te nesretne

košcure... Nitko od prisutnih, nije glabao kosti. Svi su onirezali samo meso, jeli ga, i kad su ga pojeli, nisuimali za što da se dalje brinu.A on se sada, itekako, brinuo.Prirodena sramežljivost ga spopadala sve više iviše.I što je dalje vrijeme prolazilo, on je bivaonemirniji sve izgubljeniji.

Najednom mu sine u glavu spasonosna ideja.Podigao je oci iznad sviju i zagledao se u širok otvoren prostor oko sebe. Pa što da se ja mucim? pomislio je sam u sebi.Bacicu kost napolje, i pašce u travu, ili negdje nazemlju, gdje nikome nece više smetati, i tim ce bitistvar riješena.Tako smisli i u isti cas se odluci.Zamahne s onom kosti iz sve snage, a kako sesnažan desio, a i kost samapo sebi bila prilicno glomazna,ma toliko da bi na njoj i mlado medvjedce

moglo ici, a ne samo janje, poleti ona zrakom,iznad glava i vezira, tolikom silom, da je sve zazviždalonad njima, i poput kakve bombe, sruci seu staklo.Ivsadse istom, desi, što sve zaprepasti.Citav prednji zid od stakla, riknu ko ranjenazvijer, kao da se cijeli saraj sruši, i uz strašnu



grmljavinu slomi se u ponor.Sve se brecnu i zamrije.Kroz razjapljen otvor poce puhati vjetar sa Bosporai lepršati u svilenim turbanima.Iz vana se ocu romor carigardskih ulica, pjesmamornara iz luke i dozivi stražara pred palacom.U Redži se smrznu i posljednja kaplja krvi. Onistom sada vidje gdje je dosad bio i što je timeucinio.Istom sada razriješi zagonetku, koja ga je u

pocetku mucila.Spozna da je to sve iz stakla napravljeno i da jeon time strašnu štetu svome gostoprimcu nanio.Poce od bljedila prelaziti u crvenilo, a onda opet

u bljedilo.Sav unutarnji slom njegove duše ocitovao se u

bojama na njegovu licu. Vec kakva su ga cuvstvaspopadala. Najednom ga obli znoj. Osjeti ga najprije natjemenu, pa na bradi, pa onda, zatim, na svemudrugom ti~~lu!Cak i nožni palac osjecao je kakomu se znoJl.Od ostalih medutim nitko ne izusti ni rijeci.Svi su oni razabrali u cemu je stvar. Vidjeli su

jasno strahovite muke na Redžinu licu i svima je bilo na pameti samo jedno, da je bolje i zid da sekucni sruši, nego da se gost u kuci uznemiri.Ali Redžo nije tako osjecao.Onje mislio da oni svojom šutnjom samo pojacavajuono, što je vrelo i kljucalo u njima.Da mu timejoš strašnije prezir svoj izreknu.A znojenjega sve to više spopadalo.I što su gosti

bili šutljiviji, što su daljeprihvacali na poziv veziragostoprimca za jelo, to su u njegovu srcu sramežljivost

i bijes na se sama sve to više rasli i svega više nerazumnijim cinili.Da me bar grde, mislio je on sam u sebi! Da

povade puške i napere ih svi u me, i svi ko jedan,u moje srce ispale lakše bi mi bilo, nego što ovakosvi od reda šute! Što se pretvaraju! Što svoj prezir skrivaju!Aja dobro znadem što o meni misle.



I znoj ga sve to više oblijevao. Cas hladan, kaoled, a cas opet vreo i gust, kao katran.I nikako da prestane.Vec muje poceo i na siniju od slonove kosti dakaplje.I na ponjavu od najljepše arapske svile.Pa u cijeloj nevolji i znoj ga sada smucivao.Cinio gajoš ludim,još bezumnijim ijoš ocajnijim.

Najednom se sjetio rupca. Povadio ga iza pasa,i ne misleci više što je s njime pred sat-dva radio,i kako gaje svega zamociou tintu, poceo sa takvimrupcem svud po celu brisati. I po licu. I po vratu.Pa cak i po prsima koja je, sav u muci, bio dotle do

pojasa razdrljio.

U tren oka, ma dok drugi nisu mogli ni rijec jednu izustiti,onje bio savumrljan u tintu. Ionako,crn i ocajan, sav iznakaženod grižnje i stida,postao

je sada, iznenada, tako smiješan i toliko izoblicen,da su svi od reda unaokolo prasnuli u nesuzdržljivgrohot i svi su se u njem izgubili.Pa cak i domacin! Ion se nije mogao savladati!I onje od toga dobio takav grcevit napad smijeha,da je poceo padati po siniji i valjati se po ponjavi.I ostali za njim.Sve se treslo, hihotalo i grohotalo!Sve kidalo, savijalo i valjalo!I urlalo, i tulilo, i grcilo.Jedini Redžo nije.Onje, naprotiv, kipio, siktao i bjesnio.Sam, medu tolikim tudincima, osramocen svojimcinom, sjetio se napokon i onoga, što je srupcemucinio od sebe, i savse odtog uzgoropadio.Skocio je iza sofre, kao nožem podboden, i ne

znajuci više što radi sa sobom, nagnuo premaizlazu, da bježi.Ali kakoje bio vezan onom omcomoko vrata sasvima, i kako u onom bunilu nije mogao ni najkrajnjommišlju da se sjeti, kako da se toga riješi,onje povukao svu siniju, i sve goste za sobom i sveih onda, kao vrece, potezao po sobi.



A kako je bio snažan i silan u tom svome izbezumljenomnaletu, on ih je prebacivao iz jednogakuta u drugi, i ljudi su se prevrtali, davili i gušili utoj gužvi i smijehu, kao da su pijani.Padali sujedan preko drugog, a po njima zdjele,

jelo, mast i ostaci articoka, tako da se uskoro nijeviše znalo ko je vezir, a ko nije, ko je paša, ako

beglerbeg, što je covjek, a što articoka.Sve je ležalo polumrtvo na tlima, sve grcalo isve, napokon, u pomoc vikalo.Jer pomocije i trebalo!Strcalo se sve, što je bilo u kuci, da pomognenemocnicima: i robovi i stražari i evnusi i vojnici,i sve ostalo zabezeknuto, obezglavljeno i bespomocno.

Nitko nije pravo shvacao u cemuje cijela stvar.Veziri se svi grohocu i po zemlji prevrcu, i u

pomoc vicu, a opasnost se prava ni u cemu ne vidi.Je li to šala, ili kakva igra,ko bi odmah razabrao.Ko je krivac i gdje treba pomoci, ni to pravo neznaJu.Tek jedno im upadalo u oci. Svi su drugi doljena tlima, jedini još Bošnjak stoji uspravan nadsvima, i jedini se onjoš na tle ne da.I sad kao da im sinu nešta u glavu. Jedan odevnuha trgnu krivu demiskiju, mahne njome krajsamoga Bošnjakova uha i rasjece mu omcu okovrata i oslobodi tim udarcem i Bošnjaka i ostale.I na cas kao da sve zastade. Umiri se i utihnu.Vec je svima dosta bilo!Redži samo nije bilo! On se trgnu i proklevšinešto krupno na svom zvucnom materinskom jeziku,okrenu se spram izlaza, i, ko ptica, poletje navrata...

Za njim! Za njim! povikaše Osmanlije.Vratite ga! zapovijedaoje vezir. Ne dajte mu dauvrijeden ode!Ali dok su se svi ostali snašli i dospjeli da istrceza Redžom na vrata, on je vec na svome konju

jahao, i vec sukao mahniti, i on i konj, prema Bosni jurili.



Uzalud su ga svud po Carigradu tražili. Uzaludza njim na sve strane pitali.Onje vec davno negdje po Balkanujašio i svomse dragom zavicaju vracao.I nije prošlo ni nekoliko tjedana, onje na svomkonju vec do kuce dospio.I ondje se tek zaustavio.A kad bi ga tamo ko za Carigrad upitao, i da li

je sultanova vezira tamo vidio, on bi samo okom prijeko sijevnuo i kroz zube protisnuo:Vrag nek nosi i Carigrad! Nikad više u njega! Ako me, kadgod, za vezira upita, neka znade da setime samo svojom rusom glavom igra...

Documents

Ahmed Muradbegović - U vezirovim odajama