Adrian P. Kezele

ODABRANI ČLANCI O

DEKONSTRUKCIJI ILUZIJE

serija članaka objavljivana kao anti(najava) za seminar

„Uvod u dekonstrukciju iluzije“ prvo za 2013. godinu, a onda za 2014. godinu

1. Maya – ono što nije Ovo pričom o susretu indijskog mudraca Adi Shankare i naizgled svemoguće boginje Maye otpočinjem seriju napisa o dekonstrukciji iliuzije. Njihova je namjena informirati vas o slijedećem: 1. duhovna potraga ima kraj 2. kraj se naziva prosvjetljenje ili buđenje 3. koliko god se opirali, osuđeni ste na njega Ako vam je dosta priča i konstrukcija i konačno biste željeli shvatiti što je oko vas i u vama istinito, a što lažno, nudim vam i skup i radionicu "Dekonstrukcija iluzije" u Novom Vinodolskom, od 01. do 05.05.2013. Da biste uopće razumjeli o čemu će biti riječi i na toj osnovi odlučiti da li je to za vas ili nije, predlažem da pročitate ovaj i još pet, šest napisa koji će uslijediti tijekom slijedećih mjesec dana (ili da pratite gore navedene časopise sa cjelovitim tekstovima). U njima, ili točnije, putem njih, ispričat ću vam kako izgleda kraj potrage, barem otprilike. I neću govoriti napamet, niti objašnjavati što sam i gdje od koga čuo. Govorit ću stoga i jedino zato što taj put poznajem. Za početak, pođite sa mnom na mali izlet u prošlost. Indija, godina je...

Ono što nije Početak devetog stoljeća značio je mnogo za tradiciju Indije, prije svega zbog pojave jednog iznimnog čovjeka poznatog pod imenom Adi Shankara. U svom kratkom životu ne dužem od 32 godine, Adi Shankara je učinito gotovo nevjerojatno mnogo toga. Između ostalog, "napisao" je niz spisa koje i danas čine osnovu većine onog što u obliku duhovnih učenja dolazi iz Indije. Ali, nemam namjeru objašnjavati što je Adi Shankara mislio ili napisao. Umjesto toga ću vam ispričati priču o njegovom susretu sa Šivom. Da, radi se o bogu Šivi, a susreti s bogovima su uvijek ponešto sumnjivi sa stajališta zdravog razuma. Umjesto slijepog vjerovanja, u takvim je slučajevima, pa tako i u ovom, mudro prije svega obratiti pozornost na poruku. Dakle, zamislite mladog isposnika u dobi od nepunih dvadeset godina (Adi Shankara je vrlo rano postao poznat kao mudrac koji je proputovao cijelu Indiju šireći znanje) koji se, hodajući s nekolicinom učenika dobro utabanom stazom pored rijeke Gange, približava svetom gradu Varanasiju. Već tada Varanasi se mogao pohvaliti s preko 2000 godina zabilježene povijesti!

Prilazi gradu su mnogobrojni, polja su ispresjecana stazama jer svakog trenutka u njega ulazi i izlazi na stotine hodočasnika. Adi Shankara bi bio samo jedan od njih da se toga trenutka nije dogodilo nešto što je zabilježeno u priči koju vam sada želim prenijeti na svoj način. Ispred male skupine hodočasnika odjednom se pojavljuje nepoznati čovjek, vjerojatno stranac, mleća ili "nedodirljivi" ćandala, kako su tada nazivali sve izvan kastinskog sustava. Sa svoja četiri psa, taj im je čovjek zapriječio put. Šankarova pratnja odmah skače i viče na nepoznatog neka se skloni s puta velikom učitelju. Čovjek, međutim, ne obraća pozornost na njih nego čvrsto gleda mladog Šankaru u oči. Polako izgovara: "Želiš li da ti s puta maknem ono što je vječno, ovaj atman... " i pritom stranac široko pokazuje rukom pokazujući naizgled na sve oko njih; a zatim ruku usmjeruje prema sebi... "Ili želiš da sklonim ovo meso koje nazivate tijelom?" U tom trenutku događe se nekoliko stvari. Mladi Adi Shankara odjednom shvaća da su ga oči prevarile, kao što su prevarile i sve ljude u njegovoj pratnji. Vrijeme se usporava i sažima u jednu točku. U njoj su pokretni samo on i nepoznati čovjek koji sada počinje izgledati sasvim drugačije. Sve ostalo je nepomično. Još jedan otkucaj srca i Shankara prepoznaje pridošlicu kao boga Šivu – onog istog s kojim se družio u svojim unutarnjim putovanjima. Pada na koljena ispred njega i u tom trenutku odlučuje napisati svojih "Pet misli" (Maneesha Panchakam) o nepostojanosti izvanjskog. Taj će kratki spis kasnije imati velikog utjecaja na duhovnu, ali možda još važnije, društvenu stvarnost cijele Indije koja se dugo vremena borila s nepravednošću kastinskog sustava. Nitko sa sigurnošću ne može reći što su mladi Adi Shankara i bezvremeni bog Šiva tada razgovarali, i kakav je to utjecaj imalo na sve ono što je Shankara učinio poslije toga, ali to nam sada nije ni bitno. Nas zanima jedna naizgled nevažna stvar – nešto što se dogodilo na kraju njihovog susreta. Koliko god mudar bio, Adi Shankara je ipak bio samo mladić. Nije se mogao suzdržati pa je, prije rastanka, upitao: "Kako si to učinio? Kako postižeš da jedna stvar izgleda kao neka druga?" Razumjeli bismo da se Šiva samo nasmijao i nestao jer, naposljetku, zašto da ljudima otkriva božanske tajne? Međutim, na našu sreću, on je ipak odgovorio na pitanje. "Za to mi služi moja vrhunska čarolija! Točnije moja čarobna pratilja." Kao da je cijelo vrijeme bila tu, iza Šive, pred Šankaru je iskoračila prelijepa mlada djevojka i naklonila mu se. Šiva ju je predstavio: "Njeno ime je Maya." Vjerojatno je cijeli taj surset zapravo bio namješten tako da Shankara upozna Mayu, iako se to dogodilo naizgled ovisno o njegovom posljednjem usput postavljenom pitanju. Sve drugo, koliko god važno i veliko bilo u Šankarinom životu, od tog je trenutka bilo obojano njegovim poznavanjem Maye. I dok je za vas i mene Maya samo ime koje podsjeća na našu Maju, za Šankaru je, kao i za mnoge poznavatelje sanskrta, vrijedila latinska "nomen est omen".

Korijen "ma" znači "ne", a "ya" se može prevesti kao "to". "Maya" dakle znači, "ne to" ili "nije to". Ono što nije. I dok se Shankara divio ljepoti onog što nije, Šiva je rekao. "Pitaš se kako sam zavarao tvoja osjetila i prikazao ti se kao odbačeni i "nedodirljivi"? A što misliš kako je stvoreno sve ovo što vidiš?" U tom trenutku se Maya nasmiješila a svijet oko njih se primijenio. Ispred očiju mladog Šankare stvorilo se sve što je ikada želio. Njegove želje nisu obuhvaćale materijalno bogatstvo, ali zato jesu pravedan svijet, poštene ljude, znanje u svakom srcu, ljubav i mir za sve... I to se stvorilo ispred njega! Trebalo je samo zakoračiti i bit će tamo... Maya mu je pružala ruku i smješila se. Šiva ga je pozorno gledao. "Želiš li to? Želiš li takav svijet? Daj ruku Mayi. Tvoj je." I mladi je Shankara ispružio ruku. Bez sumnje, to su bile njegove želje. I znao je; njihovo ispunjenje, svijet koji mu je pokazan i koji ga čeka, jednako je stvaran kao i svijet u kojem je dosad živio... Još je milimetar dijelio njegove prste od nježne djevojačke bjeline ispruženog Mayinog dlana. Još djelić sekunde i njegove bi se želje ispunile. I tada je shvatio! Nekako, iza svog tog Mayinog sjaja, uspio je zadržati pogled na Šivinim prodornim očima. Povukao je ruku. I dalje se smješeći, Maya je učinila to isto. Bio je to trenutak koji je preokrenuo ostatak Šankarinog života. Vrlo je vjerojatno da je promijenio živote milijuna ljudi, a možda će sada promijeniti i vaš. Neki kažu da je pojam maye postao poznat širom Indije tek nakon što ju je opisao Shankara. Iako, naravno, ako je Maya Šivina tajna čarolija, mora biti da ju je on koristio i prije susreta s mladim mudracem. No, kako god bilo, Shankara se srećom nije odlučio za "ono čega nema" pa makar to bilo i ispunjenje njegovih najdubljih želja. Umijesto toga odlučio se za ono što jest, bez obzira kakvo to bilo. Ni u jedno trenutku nije optužio Mayu ni za što. Kako bi i mogao? Što bi uopće i postojalo bez njene čarobne ruke? Međutim, osim što ju je poštovao i prihvaćao, Shankara se nije previše bavio njenim svijetom. Kasnije će ju opisati kao nerođenu, ali smrtnu. Drugim riječima, za razliku od ostalih božanstava iz legendi i priča koji su uvijek bez početka i bez kraja, Maya nema početak, ali može imati kraj! Ta spoznaja je prošla Šankarinim umom kad je u Šivinom prisustvu bio u napasti prigrliti Mayu. Ono što je stvarno, što doista jest, što je istinito – to mora postojati! Mora biti. I koliko

god bilo skriveno, zamagljeno, začarano "onim što nije", on će, Adi Shankara, posvetitit svoj život, žrtvovati ga ili izgubiti ako je potrebno, samo da to pronađe!

Susret između Šankare i Maye dogodio se prije mnogo stoljeća u dalekoj zemlji Indiji. Ali, jeste li sigurni da se taj susret ne ponavlja sada i ovdje, samo što umjesto njemu Maya pruža ruku vama? I tko bi mogao znati koliko puta se to dogodilo i koliko puta ste... Ali, to sad više nije važno. Maya ima kraj. Iluzija se može dekonstruirati. To je sve što vam je potrebno znati da biste sada, danas, sutra, što prije, učinili isto što je učinio mladi Adi Shankara, kad je uz osmijeh spoznaje otklonio ruku prelijepe Maye. Iako se i ona smješila, znala je da se radi o njenoj smrtnoj presudi. Barem u slučaju Adi Šankare. A što je s vama?

***

2. Iluzija u vašem životu

Ako mislite da cijela ova priča o Mayi nema veze s vama, te da ste više-manje ukorijenjeni u realnom životu, pokušajte razmisliti o sljedećem: Što zapravo znate o svijetu koji vas okružuje? Što MOŽETE znati o svijetu koji vas okružuje? Prvo, ljudska osjetila su ograničena. Od ukupnog broja podražaja koji nas okružuju mi uspješno selekcioniramo jednu izoliranu - manju - količinu. O onome što osjetilima ne možemo dohvatiti (pa čak ni njihovim produžecima u obliku instrumenata), a što bi moglo biti ključno za cjelovitu sliku svemira, ne možemo niti razmišljati. Drugo, pitanje je što zapravo i postoji "tamo vani"? Duhovnost već dulje vremena s pravom koketira s kvantnom fizikom koja pokazuje zavidnu sposobnost da naš um sveže u čvor, barem što se tiče poimanja stvarnosti.

Svjetlost je istodobno i val i čestica, kaže nam srednjoškolska fizika. Promatrač djeluje na objekt promatranja samim činom promatranja, dodaju kvantni fizičari. I kao da to nije dovoljno zbunjujuće, tu se pojavljuje još i neodređenost kvantne funkcije, višestruke mogućnosti postojanja u smislu ili/ili odnosno niti/niti stanja, te silan niz pojava za koje danas možemo reći da nisu samo izmišljotina drevnih mistika. I treće –a što je u smislu dekonstrukcije iluzije nama od najvećeg interesa - usred svega toga "nepoznatog" što nas okružuje, pojavljuje se naš um, naša svjesnost, koja očigledno tumači stvari na svoj način. Nema ni jednog podražaja koji je, navodno, došao iz vanjskoga svijeta, a da nije prošao kroz niz filtera prije nego ga možemo nazvati doživljajem. U punom smislu riječi, ono što mislimo da se događa oko nas, zapravo se događa u našem umu! Između vas i prave stvarnosti, kakva god da je ona, nalaze se barem dvije barijere. Prva je sposobnost vašeg senzornog i živčanog sustava za zapažanje podražaja, a druga je sposobnost vašeg središnjeg živčanog sustava, mozga ili možda nekog duhovnog ili duševnog entiteta, kako god hoćete, da protumači te podražaje. Naizgled nema načina da saznate jeste li samo "mozak u epruveti"; jeste li zapeli negdje u jednom ili drugom obliku nekakovog kozmičkog Matrixa i jesu li sva vaša iskustva samo isprogramirani električni (ili pak duhovni, nije važno) impulsi koje kontrolira neka nepoznata sila. Dodajte tome činjenicu da su ljudi vrlo skloni funkcionirati prema obrascima koje bi naš mladi Shankara u svoje vrijeme nazivao vasanama a danas ih neki zovu memima, i dobit ćete samo djelomičnu sliku sna u kojem se nalazite. Ljudi djeluju na osnovi naučenog. Njihove misli ispunjene su uvjetovanim sadržajem. Reakcije su im predvidljive. Činjenica da se radi o kolektivnom snu, o masovnoj hipnozi koju dijeli većina pripadnika ljudske vrste, ne pomaže mnogo. Štoviše, služi kao izgovor za ostanak u zagrljaju iluzije, iako je njena gospodarica Maya već odavno izgubila privlačno djevojačko obličje i pretvorila se u čudovište iz noćne more. Možda zvuči grubo, ali većina ljudi su poput zombija koji se kreću naokolo, potpuno nesvjesni onog što se doista događa. Neki od njih su zadovoljni u svom komi nalik stanju. Većina ipak nije. Ipak, rijetki uopće traže izlaz. Izlaz iz čega, upitat će mnogi, potpuno nesvjesni stanja u kojem se nalaze. U današnjem svijetu, probuđenost je usamljeno stanje. I vrlo rijetko stanje. Ali, dobra vijest je da je ipak moguće. Završetak "onog što nikada nije započelo" nije paradoks. To je istinita stvarnost. Ono što vam želim reći je da postoji izlaz iz stanja potpune obuzetosti snom i Mayinim zagrljajem. "Budnost" ili "prosvjetljenje" je naziv za odsustvo programa. Ali, vidite, radi se o vrlo skliskom terenu. Pri tom ne mislim na budnost. Jednom postignuta, ona je stabilna i nesumnjiva. Nema ničeg nejasnog ili neodređenog u vezi nje. Ali, "put" do toga je druga priča. Vrlo je lako iz jednog programa skliznuti u drugi; iz jednog sna prijeći u drugi, misleći da napredujete, a zapravo plešete začarano kolo s plesnom mjastoricom Mayom.

Ako želite van, morate prekinuti taj ples. Rečeno informatičkim rječnikom, nije vam potrebno reprogramiranje. Potrebno vam je deprogramiranje. Potrebna vam je dekonstrukcija iluzije.

***

3. Potraga

Sreća i istina Postoje dvije sile koje neumoljivo i neprikosnoveno upravljaju vašim životom. Kad ljudi čuju za prvu od njih, ponekad ustuknu i zbune se. "Nije moguće", kažu. "Zar doista sve što radim radim zbog toga?" Na kraju, međutim, kad o tome razmisle, shvate da su bez sumnje u njenoj potpunoj vlasti. Druga od njih im je naizgled draža i njeno im ime zvoni ponosno u umu i srcu. Međutim, kad o tome razmisle, ljudi često shvate da gotovo ništa nisu radili zbog nje. Štoviše, na kraju se pokaže da ih je većina toga što su činili od nje udaljavalo. Paradoksalno, međutim, ta druga sila upravlja prvom, u nju se umata i iza nje se skriva. Možda je to zbog toga što je ljudi ne podnose golu, pa i ona sama štedi njihove oči i uši, prikazujući se onakvom kakva nije. Ili, možda je točnije reći – prikazuje im se onakvom kakvu je ljudi mogu razumjeti. Govorim o sreći i istini, naravno. To su dvije sile koje u vlasti drže svaki vaš pokret, svaki vaš osjećaj i svaku vašu misao. Što se tiče sreće, mogli bismo reći da ljudi razmišljaju ovako: "Nije važno što je i kakvo je, samo da sam sretan."

Što se tiče istine, ljudi vrlo rijetko razmišljaju o njoj, a kad tvrde da ih zanima samo ona, obično nesvjesno lažu. To je zato jer za nju vrijedi slijedeće: "Nije važno kako se osjećam, gdje sam ili gdje nisam, samo da je istinito." Tko bi pri zdravoj pameti pristao na to? Sreća izgleda mnogo prihvatljiviji vodič na putu kroz život. A opet, kad jednom shvatite da se radi samo o konceptu; samo o našoj zamisli o tome kako bi stvari trebale izgledati, a ne o životu samom, možete li to zanemariti? U priči s kojom smo počeli, Adi Shankara je odbacio Mayinu ruku u ime stvarnosti. Da li će to učiniti sretnijim nego što je bio tada odnosno sretnijim nego što bi bio u novom svijetu znanja o kojem je sanjao? To je teško reći. Naime, za razliku od sreće, istina se ne može prepoznati na razini motivacije. Štoviše, kao što sam napisao, ljudi ju zapravo teško podnose golu i neukrašenu. Usprkos tome, zajedno sa srećom iza koje se često skriva, istina upravlja našim životom i drži ga u apsolutnoj vlasti. Koliko god željeli biti sretni, i koliko god uporno i teško radili u smjeru ostvarenja sreće, nećete uspjeti pobjeći zagrljaju istine. U svom ste životu to osjetili mnogo puta, a vjerojatno ćete doživjeti još poneki put. Sreća nije trajno stanje. Čini vam se da se nalazi na nekom mjestu, vi ulažete znatne napore da do nje dođete i doista, tamo je i pronađete. Ali, nakon nekog vremena, njezin sjaj blijedi i vi krećete dalje, u potragu za nekom novom srećom, na nekom drugom mjestu. Taj se ciklus ponavlja milijun puta, na tisuću različitih načina i oblika. Sve dok na kraju istina ne preuzme stvar u svoje ruke. Gola i neukrašena.

Potraga Do shvaćanja iluzornosti svojega života ljudi dolaze svakoga dana. Također, svakoga dana pokušavaju to razumijevanje odbaciti i nastaviti sa svojim snovima. A jedno od najžešćih područja odbacivanja istine je suvremena duhovnost. Da, dobro ste pročitali – to je upravo ono mjesto na kojem ljudi započinju i provode svoju potragu. Iako se upravo tamo najviše govori o "buđenju" i "prosvjetljenju", gotovo je izvjesno da toga tamo najmanje ima. Koliko ljudi je tako izišlo iz zagrljaja Maye? Koliko njih je završilo svoju potragu? Budite iskreni u odgovoru na ovo pitanje, i bit će vam jasno da su putevi kojima ljudi hodaju u prividnoj potrazi za izlazom, načinjeni od onog istog materijala od kojeg su načinjeni svi snovi. Međutim, nemojte ovo shvatiti kao kritiku duhovnosti. Radi se samo o opisu činjeničnog stanja i ukazivanju na ograničenja u kojima živimo. Na određeni način, prirodno je da ljudi, čak i onda kada deklarativno traže izlaz iz iluzije, zapravo čine sve da bi ostali u snu koji im se sviđa. Ili ga žele promijeniti na način koji im odgovara. Maya koristi motivaciju sreće da bi nas zadržala u zatvoru. To je odlična strategija koja čini nepotrebnim troškove održavanja i čuvanja zatvora. On čak nije ni zaključan, budući da rijetko tko iz njega želi izići. Zašto i bi, kad je uređen poput hotela s pet zvijezdica! All inclusive. A cijena – prava sitnica! Cijeli vaš život.

To su loše vijesti. A dobre su slijedeće: iluzija kao takva nije postojana; ona ima kraj. Može trajati jako, jako dugo; možda čak nezamislivo dugo, ali će ipak jednom završiti. I ta činjenica je poput skrivenog virusa u tkanju snova u kojima ljudi provode svoje nazovi živote. Traže sreću i ponekad je pronalaze. Mogu se smiriti neko vrijeme, ali ne zauvijek. Zatim počinju potragu ponovo. Ta nestalnost i nemogućnost trajnosti, uzrokovana je nestvarnošću snova. To je svijet kojim gospodari iluzija, a ne istinit svijet budnosti. Problem je, međutim, u tome što, iako nema čuvara na vratima zatvora, njegova gospodarica Maya osjeća kad se netko previše približi otkriću izlaza. Zbog toga je njezin zagrljaj gotovo nepostojeći na mjestima gdje te opasnosti nema, a raste tamo gdje postoji mogućnost da netko pobjegne iz njenog carstva. I tako nastaje ta paradoksalna sistuacija u kojoj je zanimanje za duhovnost logičan nastavak nepostojane potrage za srećom (kad nas više ne zadovoljavaju stvari izvan nas, odgovore počinjemo tražiti unutar nas), ali nas istovremeno čini izloženim Mayinom budnom oku. Zamke koje nam ona postavlja su tim veće i opasnije, što smo dulje i dalje na tom putu. Zapravo, ako ćemo pravo, sam PUT je Mayina najveća zamka.

***

4. Jaje Maye i izlaz velik poput svemira

U prethodnom nastavku serijala o dekonstrukciji iluzije, pod nazivom "Potraga", najavio sam priču o Mayinom jajetu. Iza zgodnog naziva - "Jaje Maye" - krije se prispodoba koja mi je pala na um tijekom jednog sastanka sa skupinom ljudi koji su, barem naizgled, željeli pobjeći iz zagrljaja iluzije. Brzo sam dohvatio pisaljku i na priručnoj tabli nacrtao otrpilike ovo što se nalazi na slici desno. Svijet snova mi se uvijek činio nalik nekom zatvorenom sustavu, s jasno određenim granicama, nevidljivim izlazom, ali s mnoštvom kombinacija i mogućnosti koje sadrži unutar sebe. Tako je, slično "kozmičkom jajetu", nastalo "jaje od Maye" ili "Mayino jaje". Kao i svaki shematski prilaz i ovaj ima svoje manjkavosti. Sedam područja imaju svoje sive zone, a sasvim je moguće da mnogi ljudi osciliraju između pojedinih skupina ili se nalaze u nekoliko njih odjednom. Također, nema baš jasne hijerarhije između brojaka od jedan do sedam. Ali, sve u svemu, "jaje Maye" na prilično zoran način prikazuje što se događa s ljudima na njihovom životnom i duhovnom "putu". Prva skupina su takozvani "ne zanima me" ljudi. Svi ih jako dobro poznajete. U ovom trenutku to je još uvijek većinska skupina prosječnih pripadnika ljudskoga roda koji ne postavljaju suvišna pitanja o tome što je život, te gdje su i što su oni u njemu. Naziv "ne zanima me" nije u potpunosti točan, jer svakako postoje stvari koje njih zanimaju. To su uglavnom udobnost, moć, novac, seks i materijalno bogatstvo. Nije nužno da ih to zanima u pretjeranoj količini. Nisu to samo loši, sebični ljudi, koji bi učinili sve da dobiju ranije navedeno. U tu skupinu spadaju i obični, povučeni građani koji se brinu oko svoje plaće, obitelji, mirnog života i drugih dobrih i ugodnih stvari za koje misle da im po pravu pripadaju – i ne zanima ih ništa drugo. S prvom skupinom Maya nema previše posla. Oni ostaju tamo gdje jesu, bez nekog posebnog nadzora i intervencija. Problem je, međutim, što održavanje stanja zadovoljstva s vanjskim okolnostima života nije moguće zauvijek. Prije ili kasnije, nešto se poremeti, naiđu teškoće - i ljudi prve skupine polako prerastaju u drugu. "Ljudi koji pomažu sami sebi" (self-help) su oni koji na ovaj ili onaj način, zbog bolesti, neuspjeha ili stalnih udaraca "sudbine", shvate da ipak ne mogu samo čekati i žaliti se. U njima se javlja poriv za aktivnijim sudjelovanjem u oblikovanju svog života te uklanjanju teškoća iz njega. U toj fazi ima svačega: od aktivnog tjelesnog vježbanja i osobnog psihoterapeuta, preko čitanja literature o uklanjanju stresa, osobnog programiranja i uklanjanja negativnih psiholoških i emocionalnih obrazaca, površnog traženja spasenja u molitvi i vjeri, pa do zanimanja za alternativne oblike liječenja. Ni ovdje nema previše posla za Mayu. Sama motivacija "ljudi koji pomažu sami sebi" ograničena je snolikim okruženjem u kojem se nalaze. Budući da nema nekog poriva za izlaskom iz toga, Maya miruje. Ti ljudi još uvijek traže samo svoju vlastitu sreću. Njeno svemirsko jaje načinjeno od iluzije je sigurno. Treća, četvrta i peta skupina prikazane su u istoj ravnini. Iako, naravno, nisu baš potpuno iste, a na četvrtu koja je namjerno u sredini, vratit ću se kasnije. "Ja mogu sve" ljudi (treća skupina) su iskoračili iz područja samo-pomoći i odlučili aktivno mijenjati svijet u kojem se nalaze. Tu su razno razni "duhovni aktivisti", mirovnjaci i zagovornici skupnih akcija usmjerenih prema promjeni svijeta i ostvarenju određenih zamisli koje smatraju dobrima. Međutim, ta je skupina svoje ime dobila po sve brojnijim poklonicima realtivističke duhovnosti koji vjeruju da je

stvarnost upravo onakva kakvu će ju sami stvoriti. Ostvarivanje želja, "kozmičke narudžbe", uspjeh, privlačenje idealnih partnera... i sve to promjenom načina razmišljanja, raznim "tajnama" i "magijama". Sve dok ostaju na tome, s njima Maya također nema nikakvih problema. Ona nije ugrožena promjenom, pa će im pružiti sve što god požele. Ako je potrebno, zatvor će dobiti i šestu zvjezdicu. S Mayinog stajališta, problematično je jedino to što se ti ljudi prije ili kasnije zasite svoje moći upravljanja snom. San je ipak samo san. A gdje je budnost? Dugo vremena takvi će ljudi tvrditi kako toga nema ili da nije važno, potkrepljujući svoju samohipnozu uspjehom i moći. Jednom će, međutim, shvatiti da to ipak nije tako, da budnost postoji kao što postoji i istina. U tom trenutku, Maya se počinje osjećati neugodno i prisiljena je reagirati. Kako točno reagira, o tome malo kasnije. Četvrtu skupinu, "teoretičara i praktičara" čine ljudi koji su počeli postavljati pitanja. Nije nužno da su za njih životno zainteresirani, ali ih privlači. Čitaju knjige koje izlaze iz okvira samopomoći i/ili rješavanja problema, razgovaraju i misle o raznim temama, raspravljaju s drugima, važu razna mišljenja, izlažu se neobičnim zamislima. U ovu skupinu spadaju i praktičari raznih tehnika, poput joge ili meditacije. Nisu se vezali za neko posebno učenje i drže do svoje samostalnosti, ali osjećaju da u životu postoji nešto više od onog što vide oko sebe i što su do sada živjeli. Postavljanje pitanja je poprilično opasna radnja za Mayu. Jer, prije ili kasnije nekome padne na um pitanje o opstojnosti nje same. A to se ne može dopustiti, pa u ovom slučaju Maya jednostavno mora reagirati. I reagira. "Teoretičarima i praktičarima" će ponuditi odgovore. Određene koncepte. Zamisli i priče. To je oružje koje uvijek koristi i koje u većini slučajeva djeluje savršeno. Upitna je jedino količina i snaga uporabe. Na ovoj razini koncepti su poprilično blagi, jer nema potrebe za više. Odgovori se nude; ili se do njih dolazi, ali tek toliko da se stvori određeni dojam kretanja – puta kojim se ide, uvida, napretka, savladavanja prepreka i slično. Ovdje moram spomenuti da su ljudi u četvrtoj skupini zapravo u najboljem položaju za dekonstrukciju iluzije. Paradoks intenzivne potrage i još intenzivnijeg stiska Maye još je blag. Kasnije će on postati mnogo snažniji. Zamka će se produbiti i izlaz će biti mnogo dalje nego što je to u ovom trenutku. Petu skupinu čine takozvani "sve je dobro" ljudi. Iako je ona u Mayinom jajogramu stavljena na istu razinu s trećom i četvrtom, ovdje se već počinje nazirati snažan utjecaj koncepata i uvjerenja. Maya ne bi bila gospodarica iluzije kad ne bi znala na koji trik je ljude najlakše uloviti. Svi padaju na sreću, ljubav i pozitivu, pa je to prva konceptualna zamka u koju će upasti. "Sve je dobro" ljudi su oni koji nekako dođu do zaključka, ili bivaju uvjereni, da je cijeli svijet upravljan nekom dobrom silom. Iako se može spominjati izraz "Bog", prije će to biti Ljubav. Uglavnom, što god se dogodilo, za dobro je, potrebno je prihvatiti stvari kakve jesu i ne se previše u to miješati. Kakav slastan zalogaj za Mayu! Možda čak slasniji od treće skupine aktivista koji ju pokušavaju mijenjati po svojoj volji i u tome uspjevaju! Da li je sve u redu u snu? Pa, naravno da jest. Nema problema. Nikakvih. Osim što sanjate. I u snu čak niti ne sanjate da postoji nešto drugo - budnost!

U fazi treće, četvrte i pete skupine čovjek može ostati cijeli život, ili možda nekoliko života, ako razmišljate na taj način. Mayi je realtivno lako nositi se s takvima. Više manje, oni sami sebe drže u njenom naručju, dok ona samo tu i tamo pruža malo dodatne potpore. Pravi izazov za Mayu su ljudi koji se "probude" i iz tog stanja i odjednom shvate da sve to zajedno nije dostatno. Njihova potraga za srećom i odgovorima i dalje je nezadovoljena. Spavaju. I u snu shvate da sanjaju. Odjednom, nekako, počnu propitkivati samu prirodu sna. U tom trenutku Maya upotrebljava svoje najjače oružje: koncepte o "prosvjetljenju". Buđenje i izlaz nisu više nepoznata pitanja. Odgovori se moraju ponuditi jer inače postoji opasnost da zarobljenik sam od sebe pronađe put van. Slijedi Mayin najjači stisak u dvije posljednje skupine. "Tradicija-škola-guru" ljudi, okrenut će se nekom izvoru znanja, svetom učitelju, tradiciji i školi u kojoj se čuva znanje o prosvjetljenju. S malo bistrine u umu, čovjek bi vrlo brzo shvatio da niti nema znanja o prosvjetljenju u Mayinom jajetu, niti ga itko može čuvati. Ali, bistrine nema. Maya ne dopušta bistrinu. I počinje najdublja zamka iz koje se teško izvući. Stvar je u tome da čovjek ni ne zna gdje je. Štoviše, zbog obilate uporabe riječi "prosvjetljenje" i sličnih, te ozračja koje se širi oko "tradicije-gurua-škole" uvjeren je da je na putu prema izlazu. Naposljetku, tako mu je i obećano. A on vjeruje. Maya je sigurna. Sedma skupina "božjih ljudi" su u istom položaju. Samo im je Maya umijesto ljudi i škole ponudila nekog Boga. A oni su prihvatili jer im se tako činilo ispravnim, iako bi svakome pri zdravoj pameti bilo jasno da u religiji ima i prviše iluzornih priča. Vjera se međutim uzima kao koncept koji vodi do... čega već. Uglavnom, kako god bilo, i ovdje je Maya odnijela pobjedu, čvrsto zatvorivši granice svog snolikog svijeta.

Izlaz velik poput svemira U plesu s Mayom, gospodaricom iluzije, možete se vrtjeti životima, ponovo i ponovo, ni ne shvaćajući gdje ste i što radite. Ipak, što god se događalo, stvarnost se uporno probija kroz velove sna. Taj proboj osjećate kao nezadovoljstvo i poriv za promjenom. Zavisno od toga gdje ste unutar Mayinog jajeta, protumačit ćete ga različito i djelovati na svoj način. Jednom, međutim, naizgled slučajno, naići ćete na putokaz koji pokazuje prema izlazu. Takvih putokaza ima mnogo: iluzija je prepuna nedosljednosti i rupa kroz koje možete propasti u istinu, samo kad se ne bi tako čvrsto držali svog sna. Izlaz postoji. Nalazi se pred vama. Nije čak ni malen. Zapravo je velik i širok poput svemira. Ništa manje od toga ne bi dostajalo.

5. Prosvjetljenje u mreži snova

Da li se želite probuditi? Da li želite prosvjetljenje? Doista? Kako znate da je tako? Što o tome zapravo znate, pa da makar uz malu mjeru sigurnosti odgovorite s "da" ili "ne"? "Željenje" prosvjetljenja je mnogo nezgodnije pitanje nego se naizgled čini. Kao što smo vidjeli proučavajući "jaje Maye", naše želje su uglavnom usmjerene prema sreći. Čvrsto grleći svoj jastuk za spavanje, ljudi najčešće počnu maštati o buđenju. Takve su maštarije vođene obilnim količinama sreće i ispunjenja. Da li ipak možemo na neki način povezati prosvjetljenje i sreću? Jedino u smislu da će nas motivacija sreća voditi dalje i dalje, sve dok ne dođemo do kraja. Ako pak u ovom trenutku – a to je, za većinu, trenutak usred sna – poistovjetimo prosvjetljenje s našim tumačenjima sreće, sasvim sigurno ćemo pogriješiti. Potraga za zadovoljenjem našeg viđenja sreće neće dovesti do budnosti. Umijesto toga zadržat će nas u snu. Možda nešto ljepšem nego što je to bilo do sada, ali još uvijek u snu. A kako je s ljubavlju? Prosvjetljenje mora da je prepuno tog predivnog osjećaja! Svi traže ljubav, ali ako smo u "snu", kako onda možemo uopće znati što je to? Tužna je činjenica da većina ljudi nema gotovo nikakvog pojma o tome što ljubav zapravo jest. Kliše je govoriti o pravoj ljubavi, a izrazi poput istinska ljubav ili savršena ljubav pomažu samo djelomično. Neprobuđeni će tim izrazima pripisati svoje viđenje stvarnosti. Situacija je zapravo smiješna. Kad se probudite i vidite kako stoje stvari, možete se u nedogled zabavljati na račun ljudske sljepoće. Potraga za ljubavlju kod većine ljudi je nalik potrazi za izgubljenim naočalama koje nosite na čelu. Tu su, s vama, samo ste zaboravili da ste ih maknuli s očiju.

Priče se na taj i sličan način raspredaju u nedogled. Recimo, mogli biste tako razmišljati o prosvjetljenju kao spoznaji Boga; ostvarenju svoj najdubljeg jastva, stvaranju idelanog svijeta, iznimnim moćima, vječnom životu ili bilo čemu što vam padne na um. Sve to će biti jednako smiješno i iluzorno. Znate li zašto? Zato jer o tome ne znate ništa! Niste tamo, pa zapravo izmišljate. Ili ponavljate ono što ste negdje pročitali ili od nekoga čuli. Drugim riječima, to su vaša uvjerenja i koncepti. To je konstrukcija iluzije koja vam u tom trenutku odgovara. Ali - mogli biste se pobuniti - ako je netko prosvjetljen i kaže mi što je i kako je u prosvjetljenju, zar onda neću ipak znati? Na žalost, ne. Bit će to samo još jedna priča iz sna. Iluzija u iluziji. Zbog toga prosvjetljeni često odaberu jednostavno šutjeti o tome. Bolje i tako nego stvarati dodatni teret u noćnoj mori spavača. Buđenje je za spavače sklisko tlo. Koliko god pokušavali, ne mogu ga uhvatiti u svoju mrežu snova. Ipak, usprkos svemu tome ili možda upravo zahvaljujući tome, čak i onaj koji spava može uhvatiti odsjaj odsjaja stanja prosvjetljenja. Tanka nit zbog koje prosvjetljenje izmiče shvaćanju neprobuđenih, još se neko vrijeme vidi nakon što smo ostali praznih ruku pokušavajući razumjeti o čemu se radi. Mreža snova istkana je od koncepata. U prosvjetljenju toga nema.

***

6. Anti-iluzorna monomanija

Iako sa stajališta prosvjetljenja zapravo i nije bitno koliko vremena ćete provesti u iluziji i da li će do konačnog proboja doći sada ili za trideset godina ili trideset života, sila istine je vrlo snažna. U određenim vremenima, ona je takva da se kreće poput plimnog vala. Na početku ove serije članaka napomenuo sam da smo dočekali posebno vrijeme. Njegova posebnost je upravo u tom plimnom valu istine. Mnogi ljudi će nezdrživo krenuti prema buđenju. To se već događa i nema povratka natrag. Barem za neke među nama. Poriv koji će takve voditi k dekonstrukciji iluzije može se jedino usporediti s porivom za spašavanjem golog života. Osjećaj je sličan onom kad vam voda dođe do grla i činite sve da biste osigurali još jedan udah i produžili mogućnost pronalaska izlaza iz nemoguće situacije. Jer, živjeti u iluziji samo još sekundu dulje – to je nemoguća situacija! Većina ljudi koji se danas zanimaju za duhovnost nisu ni približno u toj poziciji. Uglavnom se bave osobnom i duhovnom kozmetikom. Traže malo bolji san u kojem bi se malo bolje osjećali. Zbog toga mnogo oklijevaju, čekaju neko kasnije vrijeme, traže utjehu, zabavljaju se proučavajući njima zanimljive "duhovne" stvari, rade psihološke analize, vježbaju zgodne tehnike, često su duhovni turisti i uglavnom - ne miču se s mjesta. Zapravo, čak i to je pretjerano optimistično. Oni idu unatrag, udaljavajući se od prosvjetljenja. Subjektivno, oni imaju osjećaj da nešto rade, ali u biti... Kad dođe do mogućnosti stvarnog proboja, uglavnom ustuknu. Razlozi su poznati: posao, brak, muž, žena, djeca, obaveze, vrijeme, sigurnost, nemogućnost, itd. S druge strane, za istinsko buđenje zahtijeva se neka vrst anti-iluzorne monomanije. Ponekad, to može izgledati kao ludost (što u određenom smislu i jest). Doista, što može stati na put onome tko će radije iskočiti iz svoje kože nego trpjeti laž još jednu jedinu sekundu? Kad sam jednom držao predavanje o toj temi, netko je ustao i rekao: "Lako je vama govoriti na taj način. Vi niste u situaciji prosječnog čovjeka." "U pravu ste", odgovorio sam. "Nisam, niti bih ikada mogao biti. Radije bih umro nego bio u situaciji prosječnog čovjeka." Nemojte ovo pogrešno shvatiti. Ne radi se o uvredi ili omalovažavanju. Radi se o činjeničnom stanju. "Radije bih umro" nije metafora. To je opis onoga čime sam spreman platiti istinu. Vlastitim životom. To je anti-iluzorna monomanija o kojoj govorim. Nema opravdanja. Nema ustupka. Nema ni najmanje mogućnosti da bi bilo drugačije. U svemu tome nema čak ni emocionalnog naboja. Vraćanje natrag u situaciju koju nazivamo "prosječnom", a podrazumijeva ne-probuđenost, toliki je paradoks i tolika nemogućnost, da je veća vjerojatnost kako će središtem Zagreba prošetati Crvenkapica ili iznad nje proletjeti Batman. Kada osjetite tako nešto, znači da ste prešli rub litice i nema vam više spasa. Nitko i ništa vas više ne može zaustaviti. Svijet u kojem ste živjeli ranije, raspast će se na komadiće. Ali, vas više nije briga. Snovi jednom moraju završiti. Što god da je na kraju puta, neka bude.

Malo toga se može reći onima koji se već tako osjećaju. Gotovo sve je suvišno. Neće im biti lako, jer Maya ima mnogo načina da put prema izlazu začini mnogobrojnim teškoćama. Jedino... možda bi im muke mogle biti malo lakše? Da, na određeni način, to bi se moglo učiniti. Smanjenje muka nije od presudne važnosti, ali točno je da je pitanje prosvjetljenja toliko zamućeno raznim konceptima, da pomaže ako u svemu tome imate barem neki putokaz.

*** Ovdje završava serijal članaka o Dekonstrukciji iluzije, 2013. Moguće je da ću se jednom ponovo vratiti toj temi, ali taj povratak nije siguran. Drago mi je što je seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije" popunjen dvostruko, s druge strane... Hm, da, čekam na vas s druge strane. :-)

***

7. Do vrha i natrag

Kao što sam najavio, ovog ću ljeta 2014. godine malo više pisati o dekonstrukciji iluzije. Ne znam hoće li vas to rashladiti ili zagrijati, ali prije nego što počnem, dužan sam vam nekoliko upozorenja. Uz određene ograde i objašnjenja za koja nema mjesta u kratkom članku, moglo bi se reći da dekonstrukcija iluzije vodi do cilja duhovnog putovanja, do legendarnog prosvjetljenja. Svi ljudi koji krenu istraživati tajne svoje svijesti i zakonitosti življenja, prije ili kasnije naiđu na tu zamisao. Neki budu privučeni, neki odmahnu rukom.

Kao cilj, prosvjetljenje je uvijek postavljeno negdje daleko u budućnost, vjerojatno u neki od sljedećih života, a smatra se da do njega uglavnom vodi dugačak i naporan put. S obzirom na to da je tako daleko i u praksi gotovo neuhvatljivo, podložno je raznim opisima. O njemu se raspredaju priče koje uglavnom nisu od praktične pomoći. Služe više kao razbibriga duhovnim tragateljima u stankama između napornih vježbi, molitvi, meditacija, služenja, posta i drugih sličnih aktivnosti. Prosvjetljenje je također česta tema intelektualnih rasprava "učenih" forumaša. Članci koje ćete pročitati (i općenito, pristup kroz dekonstrukciju iluzije) idu u suprotnom smjeru od "opisa prosvjetljenja" ili objašnjenja što je i kakvo je ono. Razlog za to nalazi se u činjenici da su takva objašnjenja i priče odlična dimna zavjesa koja skriva upravo ono o čemu se pokušava govoriti! Drugim riječima, svaki opis prosvjetljenja njegova je suprotnost, a svaki pokušaj "razumijevanja" s pozicije u kojoj se nalazimo prije prosvjetljenja predstavlja korak natrag u maglu iluzije. I sad, gotovo da se čini kako bi ovdje valjalo stati, zar ne? :-) Sve što vam kažem i sve što će se, kao posljedica toga, stvoriti u vašem umu, bit će sasvim pogrešno – barem što se tiče prosvjetljenja. Nema nikakvog načina ni mogućnosti da se opiše prosvjetljenje. Nema nikakvog načina da ga razumijete s pozicije prije njega. Sve što ću napisati služi kao putokaz. Budisti bi rekli – prst koji pokazuje prema Mjesecu. To NIJE Mjesec, ali ako se nekim slučajem usudite pogledati u smjeru u kojem pokazuje, prestat ćete gledati prst, a ugledati ono na što je on usmjeren. Ovo je, dakle, prvo upozorenje. Ako vas doista zanima prosvjetljenje, gledajte kuda vam se pokazuje, a ne u ono čime vam se pokazuje. Drugo se upozorenje odnosi na svrhu i razloge. Čitajte pažljivo. Nema nikakvog pametnog razloga zbog kojeg biste željeli biti prosvijetljeni. Usprkos legendama i mašti duhovnih fantazista, prosvjetljenje nije od praktične koristi. Nakon njega nećete biti pametniji, bolji, smireniji, zdraviji ili sposobniji. Odnosno, ako se javi želja da to budete, za to ćete morati učiniti točno isto što činite i sada. Ako je tome tako, zašto onda ljudi ipak tome teže? Pada mi na um usporedba s osvajanjem planinskog vrha. Nepotpuna kakva jest, ipak će poslužiti da barem malo osvijetlimo ljudsku težnju za nemogućim. Od pripreme za osvajanje vrha planine ima praktičnih koristi: bolja kondicija, zdravlje, disciplina, snaga, koordinacija... mnogo toga dobroga. Od samog osvajanja... hm, ništa se ne mijenja. Sve što ste mogli zamisliti, a da je za vas dobro i da vam može praktično poslužiti, već ste učinili. A opet, neki ljudi ne mogu odoljeti. Jednostavno se moraju popeti!

8. Izvan sna

Prije nego što krenete u dekonstrukciju iluzije, morate znati – i prihvatiti – da ljudi, po svojoj naravi, u uobičajenim okolnostima, nikako ne žele zaviriti iza filmskog platna. Ako im se ne sviđa ono što vide, žele zamijeniti neugodne scene s onim oku ugodnima. Ako ih nešto boli, prije svega žele povratiti, ili prvi puta steći, stanje ugode. Riječju, ljudi žele biti sretni i to je glavni i osnovni pokretač cijelog ljudskog života. To je ujedno i pokretačka snaga pomoću koje Maya, boginja iluzije (čije ime na sanskrtu znači "ono što nije"), plete svoju mrežu iz koje se gotovo nemoguće izvući. Ta "nemogućnost" nije zasnovana na nekim preprekama ili teškoćama čije savladavanje zahtijeva neku posebnu vještinu, postupke ili vrijeme. Vrata Mayinog zatvora širom su otvorena. Ne treba ih zatvarati ni zaključavati, jer nitko ni ne želi izići. To je zatvor s pet zvjezdica. Ili s još više njih. Naime, kao što napredni stvaratelji svoje stvarnosti znaju, sve je moguće u našem svemiru. Kvantna je fizika sa znanstvene strane objasnila mogućnost točnosti te tvrdnje. Vrijeme, prostor, pojave, nastanci i nestanci, kvarkovi i ljudska bića, sve je pod izravnom upravom nevidljivih obrazaca koji se u ljudskoj svijesti zapravo svode na – namjeru. Pravilno projicirana namjera, uz mali dodatak naučenih vještina, i stvarnost se oblikuje pod vašim prstima – ili bolje rečeno mislima – baš kako vi zapovijedate! Nema tog čovjeka koji neće osjetiti uzbuđenje pred takvim mogućnostima! Život se, odjednom, iz noćne more pretvara u lucidni san u kojem je dovoljna samo jedna jedina misao i sve što poželite stvara se pred vašim očima. Tko bi tome odolio? Sigurno ne milijuni duhovnih tragatelja koji oduševljeno preuzimaju uzde u svoje ruke i stvaraju za sebe život pun obilja, sreće i zdravlja. I tko im to može zamjeriti? Svi to želimo. Prosvjetljenje se ponekad naziva i buđenjem. Mnogo sam puta, međutim, čuo kako ljudi kažu "da je njihovo buđenje počelo" onda kad su počeli shvaćati zakonitosti sna u kojem se nalaze, te ga oblikovati

po svojoj volji. Naravno, tome nije tako. Buđenje nije počelo. Samo je gospodarica Maya ponudila slađi kolačić zbog kojeg odlučujemo, pored otvorenih vrata, ostati u njenoj kući. U prošlom sam članku usporedio nepraktičnost prosvjetljenja s nepraktičnošću osvajanja planinskog vrha. Ali, ta je usporedba blijeda u odnosu na izlazak iz filma, ili sna, koji zovemo svojim životom. Kakve praktične koristi ima od TOGA? Nikakve. Nezamislivo nikakve. Budući da ne znate baš ništa o svijetu izvan sna, bilo kakva zamisao koju imate sada, unutar sna, beskorisna je za buđenje i nakon njega. Drugim riječima, svaka konstrukcija koji ste stvorili, bilo spontano, bilo zato što ste tako naučili ili odabrali, u procesu buđenja bit će dekonstruirana.

***

9. U svijetu, ali ne od njega

Photo by Dave Fitch

Čitajući prethodne članke, možda ste pomislili da vas odgovaram od dekonstrukcije iluzije i njenog mogućeg završetka u prosvjetljenju.

Zapravo, samo vas upozoravam. Nešto tako drastično i konačno kao što je dekonstrukcija iluzije, ne može početi s novim pričama i poticanjem nade u "bolje od ovog sada". Jednostavno vam pokušavam prenijeti istinu o tome da penjanje na vrh planine nije nužno na popisu korisnih vještina te da izlazak iz sna ne može biti shvaćen umom kojeg ste oblikovali sanjajući. Ako ste spremni za dekonstrukciju, onda nema ničega što bih mogao napisati, reći ili učiniti, a što će vas od toga odgovoriti. Poput fanatičnog alpiniste, vi ćete se popeti na taj vrh, usprkos svemu. Čak i usprkos sebi samome. Ali, uvijek ima onih koji izlazak iz kino dvorane u kojoj se neprestano projiciraju filmovi samo za nas, poistovjećuju s nekim boljim i ljepšim filmovima. Ako njih želite, ostanite unutra, sjedite i gledajte, trudite se i radite na poboljšanju mjesta na kojem ste se našli. Bolji filmovi mogući su samo ovdje. Ako iziđete, filmova više nema. Također, nema nikakvog jamstva da će vam se "ono vani" svidjeti više od vašeg sadašnjeg sna. Štoviše, postoje mnogobrojne indikacije da neće. A jednom kad iziđete, povratka više nema. To jest, možete vi i dalje sjediti u kino dvorani (i hoćete, jer ono vani nije mjesto na kojem bi se uopće i mogli zadržavati), ali vas filmovi više nikada – zapamtite ovo: NIKADA VIŠE – neće uvući u sebe. Bit ćete u svijetu, ali ne od njega. Jeste li, gledajući dječju bezazlenost u vjerovanju u bajke, ikada zažalili što vi više za to niste sposobni? Jeste li ikada poželjeli ponovno osjetiti silno uzbuđenje zbog dolaska Djeda Mraza i poklona koje će vam donijeti, umjesto da vam misli zaokupljaju problemi svakodnevice s kojom ste suočeni? Ako jeste, onda možete otprilike naslutiti jedan mali djelić onoga što osjeća probuđeni među ljudima koji i dalje sanjaju i vjeruju da je njihov san stvaran. Dekonstrukcija iluzije nije za duhovne početnike. Ona nije eksperiment kojeg ćete napraviti da vidite kako ćete se osjećati. Posebice nije za one koji traže olakšanje od briga, problema, bolesti ili nemira. Neće vam dati nikakvo egzotično iskustvo, niti vam promijeniti stanje svijesti. Radi se jednostavno o tome da je vrh te planine tamo i da vam ne da mira. Možete se vi još par godina ili desetljeća motati u njenom podnožju, ali duboko u sebi znate da ćete se na kraju popeti na nju. Što se mene tiče, dužan sam vam prenijeti ova upozorenja. Za razliku od drugih praktičnih programa kojima se inače bavim, a koji su korisni i preporučljivi svakome, ovo je izlazak na drugu stranu. Sve što poznajete s ove strane, bit će izgubljeno – poput sna nakon buđenja, bilo lijepog, bilo ružnog. Ako nastavite putem na koji vam sada ukazujem, tih će upozorenja biti još, sve do samog procesa dekonstrukcije iluzije. Kao što sam napisao, oni koji su spremni, neće osjetiti veliku neugodu zbog toga. To su ljudi koji su istražili sve, ili gotovo sve, što se može istražiti u ovom svijetu, i ne preostaje im ništa drugo nego – izaći van, probuditi se. Za sada, međutim, prestajem s upozorenjima. U člancima koji slijede pokušat ću detaljnije opisati narav procesa dekonstrukcije iluzije.

10. Tehnike i amortizeri za smanjenje muka

Loša je vijest da nema pouzdane tehnike koja bi mogla dovesti do dekonstrukcije iluzije. Stvar se zapravo svodi na protok vremena ili, s oprezom rečeno, na sazrijevanje. Putokazi su, međutim, sasvim realna opcija. Kao i ugradnja dobrih amortizera za ugodnije prolaženje preko neizbježnih rupa na putu. Radeći s ljudima u procesu dekonstrukcije iluzije, shvatio sam sljedeće: iako ima iznimaka, ukoliko postoji barem neko iskustvo nekonceptualne stvarnosti, proces se odvija brže i lakše. Patanđali je, uz vasane, govorio i o stanju svijesti u kojem vasana nema. Nazvao ga je joga – "nepomična svjesnost"; ili "svijest bez vrtloga". Opisao je i jednostavnu tehniku za postizanje tog stanja, koju, prilagođenu i dorađenu, poučavam pod imenom Integralna meditacija. Ona vas neće izravno dovesti do prosvjetljenja, a to vrijedi i za druge meditacije koje sam upoznao (a neke od njih i poučavao) tijekom posljednja tri desetljeća mojeg rada s ljudima. Odnosno, da budem točniji, broj prosvijetljenih ljudi koji su do toga došli uporabom takvih tehnika više-manje ravan je nuli. Međutim, ja i dalje s entuzijazmom nastavljam poučavati Integralnu meditaciju i štoviše, u ovom je trenutku preporučujem kao neku vrstu poželjne prakse unutar dekonstrukcije iluzije. Zašto? Prvo, stanje joge koje se njome postiže je stanje bez vasana, bez mentalnih obrazaca. Što je više i češće takvo iskustvo prisutno, to će biti "lakše" izdržati "udarac" nekonceptualne stvarnosti prosvjetljenja. Drugo, potencijalne dobrobiti za čovjeka ogromne su. Od smanjenja napetosti i psihičke stabilnosti do iskustava viših stanja svijesti. Naravno, sve se to nalazi unutar Mayinog svijeta, ali ako uopće postoje "amortizeri" koji će vam pomoći u procesu dekonstrukcije, onda je to to. Točno je da bi vas "mnogobrojne dobrobiti" mogle zadržati u Mayinom zagrljaju. I točno to se događa onima koji nemaju sreće pa ne naiđu ili ne vide putokaz koji pokazuje na izlaz. Ipak, i za takve dođe

vrijeme za buđenje u istini. Stanje joge koje iskušavaju učinit će svoje i, ako nije previše zasjenjeno naknadnim konceptima (tradicijom, školom itd.), putokazi će se pojaviti sami od sebe. Sada je već punih osamnaest godina od kada su se takvi putokazi pojavili u mojem životu. S obzirom na prisutnu monomaniju, nije bio problem žrtvovati sve što je bilo potrebno i slijediti ih. Nakon konačnog iskoraka trebalo mi je punih petnaest godina prilagodbe prije nego što sam počeo pripremu za plimni val koji trenutno vlada unutarnjim svijetom ljudi. Putokaze sam, međutim, ostavljao posvuda u svojim knjigama. Svaka od njih, bez obzira na temu, sadrži i pukotine na koje su se spremni mogli spotaknuti i iznenađeno primijetiti barem trag svjetla istine. Tek je prije nekoliko godina došlo vrijeme da otvoreno progovorim o dekonstrukciji iluzije. Međutim, nezahvalno je govoriti o bilo kakvim tehnikama koje vode do prosvjetljenja. To je otprilike kao da u snu, iz sna, drugom sanjaču pokušate objasniti kako da se probudi. Razvio sam određeni sistem rada koji se do sada pokazao uspješnim kod barem trećine onih koji su se njemu izložili. Ako vam se taj postotak uspješnosti čini malim, zapitajte se koliko prosvijetljenih ste do sada vidjeli ili barem čuli za njih? Izuzmite od toga priče i bajke o indijskim "svecima" i "učiteljima". Jeste li ikada čuli nešto ovakvo: "Boštjan iz Kranja je prosvijetljen."? Možda je ipak došlo vrijeme i za to? Možda je vrijeme da se skine veo nemogućnosti sa stanja koje je, uistinu, jedino moguće! "Amortizeri" su u tom procesu poželjni. Ne inzistiram da imate iskustva u meditaciji prije dekonstrukcije. Proveo sam kroz proces i one koji toga nisu imali. Bilo je nešto teže, ali može se. Treba reći i to da je bilo i onih koji su odustali usred procesa jer, iz bilo kojih razloga, nisu mogli nastaviti. Takvih je otprilike 5%. Priprema za sam proces duga je i prožeta je mojim upornim objašnjavanjem DA VAM PROSVJETLJENJE NIJE POTREBNO. Međutim, ima onih koji na izlazak ne gledaju kao na pitanje potrebe. Vrh planine je tamo, sjećate se? I oni jednostavno moraju gore. I na tom mjestu, vidite, dolazi u igru "kontrolirani" proces dekonstrukcije iluzije. On smanjuje količinu muke kojoj ćete biti izloženi. To nije bitno za samu dekonstrukciju, ali bi moglo biti bitno vama kao ljudima koji ste, usprkos svemu, odlučili izići iz sna. U.G. Krishnamurti rekao bi vam da bježite glavom bez obzira od te "tragedije" koja se zove prosvjetljenje. Jed Mckenna s tim bi se složio i kroz usamljenu "spiritualnu autolizu" obećao vam nekoliko godina depresije, suicidalnih misli, rubnih psihoza i tjelesnih problema. Ono što vam proces dekonstrukcije iluzije nudi "samo" je nekoliko mjeseci intenzivnog rada i to tako da ne morate odustati od svog posla i života, ili pak završiti u ludnici ili ašramu. Nakon toga, doduše, slijedi nekoliko godina "mamurluka" - ali u načelu, ni traga "mukama" koje sigurno slijede ako ste prepušteni sami sebi i udarcima gromova koji donose prosvjetljenje.

11. Tri faze procesa dekonstrukcije iluzije

Ako bismo procesu dekonstrukcije iluzije govorili kao o "tehnici" ona ima tri faze:

1. Putokaz prema izlazu Prva je faza informiranje o tome "što je što" kod prosvjetljenja. Kao sredstvo mogu poslužiti ovi (ili slični) članci ili recimo, vrlo, vrlo, vrlo rijetke knjige ili ispravne informacije o tome. Budući da stvari stoje tako kako stoje, mnogi ljudi jednostavno nemaju nikakvog znanja o tome što bi prosvjetljenje bilo ili ne bi bilo. Neki drugi misle da imaju, iako to "znanje" nije zasnovano na samom prosvjetljenju, nego na njihovim uvjerenjima o tome. Čak i ako su djelomično točna, ili čak točna, zagrljaj Maye time nije ništa manji. Putokazi pokazuju na "procjepe" i u konačnici dovode do uvida da ne možemo znati kako stvari stoje dok smo unutar iluzije.

2. Ocrtavanje "puta" Suočeni s putokazom, neki će ga ljudi prigodno zanemariti (i tako je najbolje), neki će se šobuniti jer "misle da znaju" a ono što im se govori je drugačije od njihovog neprosvjetljenog znanja. Ali, neki će ipak osjetiti unutarnji poriv da ga slijede. Druga je faza zapravo izravan dodir s probuđenjem u živom čovjeku. Doslovce, dovoljno je par sati. Tome služi seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije" . Radi se o objašnjenjima putem predavanja i razgovora te, ako ima vremena, nešto prakse. Najvažniji dio ipak je osobne naravi u smislu da svatko od polaznika dobije određeni dojam o tome kako sve to skupa izgleda. Uvijek ima pitanja na koja ni jedan tekst ili knjiga ne mogu odgovoriti i koja su individualne naravi. Susret i radionica zasigurno će uzdrmati vaše koncepte o vama samima, duhovnosti i, naravno, prosvjetljenju, a to je upravo ono što vam je potrebno kao dobra priprema za stvarni proces.

3. Dekonstrukcija iluzije Proces dekonstrukcije iluzije individualni je, neki kažu i osamljeni posao. Međutim, ako biste doista bili sami u tome, gotovo da nema načina da izbjegnete velike probleme. S druge strane, uz malu bi podršku to moglo biti drugačije. I kraće. Treća je faza zapravo rad u manjim skupinama (do deset osoba u skupini). Traje minimalno četiri mjeseca, a može se produžiti i na znatno dulje vrijeme. Zahvaljujući suvremenoj komunikaciji, 90% rada odvija se online, preko mailova ili drugačije. Ne volim usporedbe, posebice u ovom slučaju kada tehnike zapravo nema. Ako bih, međutim, morao nekako opisati način rada, onda je to metoda "sokratovskih pitanja". To znači da nema gotovih informacija niti zaključaka, osim onih do kojih je osoba u procesu sama došla. Takav način razvija ono što su drevni Indijci zvali viveka – moć razlučivanja. Upravo je viveka ta koja na koncu igra presudnu ulogu u razlučivanju iluzije od stvarnosti. Treća bi se faza nekima mogla učiniti pretjerano intelektualnom. Ali, to je samo prividno. Ispod površine beskompromisne analize koja na iluziju ima učinak sličan učinku atomske bombe, odigravaju se i snažni emocionalni procesi, suočavanja sa zabludama i neizbježno odustajanje od konstrukcija i priča. Nekima će takav proces ići malo sporije, pa pridruživanje nekoj skupini ne znači da će osoba unutar nje proces i završiti. Možda će biti potrebno i više vremena. Do sada sam kroz taj proces proveo nekoliko skupina. Od prve skupine koja je brojala njih šestero, do njih četrdeset podijeljenih u četiri skupine prošle godine. Proces se neznatno promijenio tijekom tog vremena. Neki su detalji isplivali na površinu kao važni, a neki drugi dijelovi postali su sporedni. Ali u biti, dekonstrukcija je ostala ista. Ključni je dio procesa razvoj određenog načina razmišljanja koji se naziva viveka.

12. U što vjerujemo, to ne znamo

Tijekom posljednja dva tjedna vodili smo vrlo zanimljive rasprave u komentarima postova o dekonstrukciji iluzije. Kao što sam unaprijed znao, iako su riječi jasne, kao i poruka koju prenose, potrebno je dosta ponavljanja prije nego prosječni čitatelj dokuči što sve to znači i koliko je različito od većine toga što je do sada pročitao ili čuo o prosvjetljenju. Jedan od komentara iz prethodnog posta "Tri faze procesa dekonstrukcije iluzije", potaknuo me na malo duži odgovor kojeg sam na kraju odlučio objaviti kao zaseban članak. Na činjenicu kako prosvjetljenje nema praktične dobrobiti ukazao sam više puta. Usporedio sam ga s osvajanjem planinskog vrha. Nema praktičnih koristi niti posebnih pametnih razloga zašto bi se to učinilo, osim što je planina tamo. Neki su nato istaknuli kako je planina sama sebi svrha, s čime sam se složio, iako je to samo način izražavanja – isključiva svrha samoj sebi znači da nema svrhe za bilo kog drugog. Međutim, ako pokušavate biti pozitivni u smislu izražavanja bilo čega u svezi prosvjetljenja, vjerojatno je da ćete završiti u konstrukciji iluzije, a ne u njenoj dekonstrukciji. Ljudi zasnivaju svoj život na konstrukcijama. Nekih su svjesni, a neke su toliko duboke da o njima ni ne razmišljaju. Kad ističem da dekonstrukcija iluzije uklanja SVE iluzije, onda to i mislim – SVE i SVAKU. Da biste to učinili, morate biti spremni preispitati svaku postavku za koju ste prethodno mislili da je točna. Nijedna – ponavljam, NIJEDNA – ne smije ostati neispitana. Za to propitkivanje potreban vam je dobar "alat", a to je viveka o kojoj sam mislio pisati u ovom članku, ali sam to odgodio na par dana. Komentar zbog kojeg sam tako odlučio najprije potvrđuje moju poruku: "Biti prosvijetljen stvarno nema smisla, nakon svih ovih komentara, a i onih prijašnjih. :)" U redu. Zapamtite ovo. Ako vam bilo tko, bilo kada, kaže da prosvjetljenje nečemu služi, onda on/ona sam ne zna ništa o tome, a vas pokušava uvući u svoju vlastitu priču u koju vjeruje.

Mogli biste, po uzoru na planinu, reći da je prosvjetljenje samo sebi svrha. Bili biste u pravu u smislu da ćete na kraju to učiniti, popeti se na taj vrh, ili propasti u tu provaliju, ne zbog nekog razloga, nego tako... zato jer je to stvarnost kakva jest. Tu je. Možete zatvarati oči pred njom dugo, dugo vremena, ali na kraju, to vam ništa ne vrijedi. Vi spavate, a stvarnost je i dalje tu. Ako ste u stanju pomiriti se s tom "svrhom bez svrhe", onda u redu; imate barem donekle pravilan uvid u to što se događa ili će se dogoditi tijekom buđenja. Međutim, onog trenutka kad počnete tražiti razloge, posebice one u postavkama koje ste naučili do sada i na koje oslanjate svoj život, tog ste trenutka zaspali još dubljim snom i riječ "prosvjetljenje", kao ni silan trud koji ćete, možda, uložiti u potragu za njim, neće značiti baš ništa. Drugi dio komentara zbog kojega pišem ovaj dodatni članak, ova je rečenica: "Ako me to ne približava Bogu, čemu onda sve to?" S ovim ću biti vrlo oprezan. Ne zbog potencijalnog bogohuljenja u mojim riječima, nego zbog opasnosti da netko shvati kako tvrdim da Bog ne postoji. Da ne biste donijeli takav pogrešan zaključak, pažljivo čitajte, molim. Osnovne pretpostavke osobe koja je ovo napisala glase: Bog postoji. Moja je svrha približiti se njemu. Te su pretpostavke zasnovane na uvjerenju. Očigledno, ako mu nismo blizu, ni ne znamo postoji li. Vjerujemo da postoji, ali ne znamo. Nadalje, zašto bismo mu bili blizu? Odakle ideja da mi moramo biti blizu njemu? Ili, obrnuto, kako znamo da mu nismo blizu, pa se mu moramo približiti? Itd. Ne znamo ništa od toga. Djelujemo na osnovi uvjerenja. Ali, pazite, to su uvjerenja zbog kojih donosimo odluke! Njima opravdavamo svoje postupke. Kroz njih procjenjujemo drugačije ideje (u ovom slučaju prosvjetljenje, koje, eto, nema smisla, ako ne zadovoljava ono u što vjerujemo). Vidite li snolikost te situacije? Radi se o magli koja nikad – NIKAD – neće nestati sve dok jasno ne uvidimo što je iluzija, a što nije. Netko bi mogao sad reći da je upravo to svrha i korist od prosvjetljenja. Ali, opet, čak i to uviđanje... čemu ono služi? Svrha je samome sebi, to jest ne služi ničemu; jer sve što uopće možemo zamisliti, vezano je za naše snove, kakvi god oni bili. Ako tražite smisao i svrhu, bježite od dekonstrukcije iluzije i idite raditi nešto drugo. Ionako ću uskoro prestati pričati o ovome, pa se možemo okrenuti smislenim stvarima i korisnoj duhovnosti.

Ako vam pak stvarnost kakva jest ne da mira i, bez obzira na to što shvaćate da je većina toga ili pak možda sve u vašem životu iluzija te ne marite hoće li ta stvarnost na kraju ispasti dobra za vas ili možda neće, onda ste u skupini anti-iluzornih monomaničara i do istine ćete doći ovako ili onako. Adrian vam samo – bez razloga – nudi put s manje muka, potencijalno čak zabavan i svakako sigurniji (ako vam je do toga ipak stalo).

***

13. Viveka

Pojam viveka znači "razlučujuća snaga". Radi se o tome koliko ste sposobni razlučiti jedno od drugog. Viveka se može odnositi na grube psihokognitivne sposobnosti poput, recimo, sposobnosti čitanja u smislu razlikovanja različitih grafema (slova), ili pak na razlikovanje boja (u tom je smislu "sljepoća za boje" poremećaj viveke na perceptivnoj razini). Pitanje budnosti (percepcije stvarnog svijeta) i sanjanja (percepcije iluzornog svijeta) svodi se također na pitanje viveke. U kojoj ste mjeri sposobni razlučiti jedno od drugog? Budući da izraz viveka ima jogijsko podrijetlo, evo što o tome kaže Patanđali. Nakon što je objasnio stanje joge, govori o tome kako će se javiti određena zbunjenost zbog miješanja različitih stvarnosti (stanja svijesti). Tek kad toga nestane, dolazi do stanja oslobođenosti ili kaivilye.

II. 25: tadabhāvātsaṃyogābhāvo hānaṃ tuddṛśeḥ kaivalyam। २५

Kada zbunjenosti nestane, dolazi stanje slobode. Ali, što će ukloniti tu zbunjenost? Odgovor je:

II. 26: vivekakhyātiraviplavā hānopāyaḥ। २६

Razlučivanje (viveka) je sredstvo kojim se to postiže.

Patanđalijeve Joga sutre neobično su snažan i vrijedan spis. Njegova je izravna tema joga –posebno stanje bivanja ili svijesti po sebi, kao i razvoj stanja svijesti koji slijedi nakon toga. Prosvjetljenje NIJE glavna tema Joga sutri! Međutim, Patanđali je ostavio dovoljno procijepa, dovoljno "crnih rupa", o koje će se svatko otvorena uma prije ili kasnije spotaknuti. U trenutku pada, kada se konstrukcije nametnute tumačenjima raznih tradicija i škola raspadnu, jasno se pokazuju putokazi koji pokazuju prema van, na mjesto koje se ne može opisati, pa čak ni tako sažetim jezikom kao što je to jezik joga sutri. Viveka se, dakle, ističe kao sredstvo konačnog uklanjanja zbunjenosti lažnim i sagledavanja istinitog. U redu, ne želim vas opterećivati jogijskim razmišljanjima, pa čak ni iskustvima. Prosvjetljenje nije jogijsko iskustvo. Ono dolazi na kraju toga, kad iskustvo prestane. Upotrebljavam izraz viveka jer je praktičan. Mogao bih vam umjesto toga pisati traktate o Noamu Chomskom i neurolingvistici koja, u konačnici, ukazuje na isto mjesto. Ili pak o dekonstrukcionalizmu Jacquesa Derride, koji, usprkos svojoj neobičnosti, ukazuje na poantu koju svi uglavnom uspješno ignoriramo. Umjesto toga, probat ću to izreći jednostavnije. Pojmovi koji postoje u našem umu su konstrukcije. Oni utječu na našu percepciju, od nje stvarajući dodatnu konstrukciju koja podupire onu prethodnu. Riječi kojima se izražavamo (a to znači i misli koje imamo) označavaju pojmove, ali – budući da nisu identične njima – zahtijevaju novu konstrukciju. Između iluzije i stvarnosti stoji dakle: riječ (misao), zatim spoznajni proces (percepcija, intelekt) i pojam (značenje, jogijska vasana). Ili, još jednostavnije: Mi najčešće pridajemo riječima značenje koje one nemaju, PODRAZUMIJEVAJUĆI da ga imaju. Cijeli naš život zasniva se na nepreciznim konstrukcijama riječi, misli i pojmova. Nikad, ili gotovo nikad, nismo toj zamršenoj tmuši niti, kotačića, razbacanih ideja, mrlja i ožiljaka pristupili sustavno, od onog što je očigledno, jasno i svima vidljivo. Umjesto da vidimo to što vidimo i znamo to što znamo, mi podrazumijevamo mnogobrojna značenja, a među njima radimo selekciju prema uvjerenjima. Uporaba viveke znači prestanak s tim. Viveka znači da jasno vidimo KOLIKO I KAKVO ZNAČENJE NOSE RIJEČI (MISLI). Ni manje ni više. Učenje viveke u početku je dekonstrukcija značenja određenog pojma – dolazak do onog što on doista znači, bez bilo kakvih dodataka. U tom procesu mnogobrojni pojmovi otpadaju kao izmišljeni i iluzorni. Malo njih ostaje.

Proces dekonstrukcije na određeni je način proces u kojem ponovno učimo misliti i govoriti. Jednom kad to savladamo, iluzorne konstrukcije više nas ne mogu zaštititi od stvarnosti. Zato taj proces može biti bolan. Međutim, jednom kad takvo razmišljanje savladamo, preostaje nam da ga primijenimo na svijet oko sebe i VIDIMO kako stvari zapravo stoje. Savladana viveka nije stvar filozofije. Zaključak kojeg donosite na osnovi viveke nije vaše mišljenje. Nitko ga nikada i nikako ne može osporiti. Viveka vam otkriva stvari kakve jesu. Nikakvi argumenti nakon toga više ne dolaze u obzir. Dva čovjeka koji upotrebljavaju viveku vide i znaju ISTU STVARNOST. Kao što teoretičari znanosti znaju, a danas i mnogi laici koji su zavirili u zbunjujuće dubine suvremene fizike, znanost otkriva funkcionalnu istinu – istinu koja djeluje, a ne istinu koja je sigurna i apsolutna. Na određeni je način viveka suprotna tome: nju ne zanima praktična istina, funkcionalna istina (kao što sam vam govorio – nema koristi od dekonstrukcije iluzije), već ono što jest, kakvo jest. Prva dva koraka u procesu dekonstrukcije iluzije odnose se na učenje viveka načina razmišljanja na primjeru onog što nam je zanimljivo – na primjeru prosvjetljenja. Ako to naučite (a hoćete, ukoliko ne pokleknete pod teretom spoznaje da je većina toga što ste mislili da znate izmišljeno), ostatak puta prema konačnom zaključku je poput sklizanja niz tobogan.

***

Za sada, posljednji članak u ljetnoj seriji 2014.