Jacques Mercier

PovijestVatikana

UVODNI TEKSTPAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI

NAPISAO

Akademik Franjo anjekPREVELA

Vesna Pavkovi

B A R B . A . T ZAGREB, 2001.

Sadraj

Predgovor (Petar Stri) 9

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI (Franjo anjek) 13

-PRVI DIOJEDINSTVENO OKRUENJE

1. OSMI BREULJAK 47

2. PETROVA MUENIKA SMRT U NERONOVU CIRKUSU 543. GROB NA BREULJKU 63

4. BAZILIKA NAD GROBOM 72

5. VATIKANSKI GRAD 856. NAJMANJA DRAVA NA SVIJETU 91

DRUGI DIODVADESET STOLJEA POVIJESTI

7. PETAR I CAR (1. 5. stoljee) 1031. BARBARI! (5. stoljee) 112

8. U OPASNOSTI (518.-754.) 120

9. G E S T A D E I P E R F R A N C O S D J E L A B O J A POLUENA PO FRANCIMA (754.-844.) 130

10. PROPAST JEDNOG SNA (844.-896.) 138

11. TEKA BITKA SREDNJOVJEKOVNOG PAPINSTVA (896.-1049.) 14712. DUHOVNI PREPOROD PAPINSTVA (1049.-1124.) 156

14. DVA MAA (1124.-1181.) 167

15. NA VRHUNCU (1181.-1216.) 177

16. KRAJ JEDNOG RAZDOBLJA (1216.-1271.) 188

17. PAPINSTVO U FRANCUSKOM RVNJU (1271.-1377.) 194

18. RASKOLI I KONCILI (1377.-1447.) 204

19. RENESANSNI PAPE (1447.-1534.) 212

20. PROTUREFORMACIJA (1534.-1590.) 223

21. POETAK MISIJSKOG APOSTOLATA (1590.-1700.) 232

22. RAZUM PROTIV VJERE (1700.-1775.) 241

23. VATIKAN U OLUJI (1775.-1814.) 247

24. SAIJ PA RAZAIJ (1814.-1870.) 258

25. ZATOENIK VATIKANA (1870.-1922.) 269

26. PROCVAT (1922.-1963.) 275

27. NASPRAM MODERNOG SVIJETA (1963.-1976.) 284

TREI DIO

ORGANIZACIJA VATIKANA28. PAPA 29329. OPA UPRAVA CRKVE: KARDINALSKI ZBOR I RIMSKA KURIJA 30130. SREDINJA UPRAVA CRKVE: UPRAVNA TIJELA I SLUBE 31731. VLAST I UPRAVA DRAVE VATIKANSKOG GRADA 327

ETVRTI DIO

NEKI PROBLEMI DUHOVNOG I SVJETOVNOG14. KRIZE IDENTITETA: HEREZE, RASKOLI I NOVI TERITORIJI

339

Sadraj 7

34. FINANCIJE SVETE STOLICE 351

35. VATIKAN I NEKRANSKE RELIGIJE 35536. SLAVNO DOBA VATIKANA: SVETE GODINE 362Pogovor 367

PRILOZII. Kronoloki slijed papa 371II. Pape u statistikama 404III. Imena papa 408IV. Diplomatski odnosi Svete Stolice 410V. Crkveni sabori i sinode Katolike crkve 417VI. Adrese vanijih vatikanskih ustanova 422VII. Glosarij nekih pojmova crkvenog jezika 428VIII. Kazalo imena 435

Predgovor

Kad spomenemo Vatikan odmah, ve u prvome trenu, u svijesti krana, ali i znatnoga dijela ovjeanstva stie asocijacija: dvomilenijsko sredite i du-hovnosti i svjetovnih poruka.

Naime, bez obzira na to jesu li neki pripadnici ljudskoga roda neznaboci, pogani, agnostici ili neto drugo, bez obzira na civilizacijsku ili kulturnu razinu, ili na boju koe, svako ljudsko bie ipak u svojoj nutrini, moda u svojoj dui, ako ne i u srcu ili u mozgu, u fizikome dijelu tijela osjea onaj alac usaen u praiskonu ljudskoga nastanka, koji ga bode da trai ono neto, to emo nazvati Apsolutnim (i to bez navodnika). A to je upravo ono neto to u stalnome ljudskom nemiru izaziva elju za isto tako stalnim pokuajima kretanja prema Beskonanome. A to neto uvijek je beskrajna dobrota, pravedan ocjenitelj djela i nedjela, kojega ljudi vjere nazivaju Bogom.

U traenju smisla svega toga, to se u konanosti sublimira u Bogu, potrebni su i oni koji e vjerno tumaiti i navijetati rije Boju, pa u tom smislu ljudi najee i doivljavaju prostore u kojima obitavaju takve, u naelu, visoke moralne i etine linosti. U kranskome svijetu, pa i u znatnome dijelu ovjeanstva, ljudi tako doivljavaju i jedan manji dio rimskoga gradskoga prostora, smjetenog na vatikanskom breuljku Vjenoga grada, ali i kao Sveta ili Apostolska Stolica. No, manje se taj prostor u veine ovjeanstva, pa ak i u krana, doivljava kao svjetovna, i k tome jo kao upravna zajednica; a Vatikan, odnosno Stolica, jo je i sve to.

U hrvatskoj povijesnoj literaturi imamo veih ili manjih objavljenih osvrta na tu znamenitu gradsku cjelinu u Rimu, ali ne i opsenijih isto tako temeljitih monografija i sinteza. No zato ima vei broj rasprava i drugih lanaka znanstvene i strune, a jo vie od ope publicistike vrijednosti, kao i arheografskih izdanja kojih sadraji govore o stoljetnim odnosima Hrvata sa Svetom Stolicom, o (ak i bliim) vezama izmeu pojedinih papa i istaknutijih pripadnika hrvatskoga naroda, ili pak hrvatskih drava i vladara s pojedinim papama ili sa Svetom Stolicom u cjelini? U stranome svijetu postoji opsena literatura. No sada u rukama imamo i mi, na hrvatskom

jeziku moe se odmah istaknuti u prijevodu jedno veoma solidno djelo.Prema odabiru akademika Franje anjeka, francuskoga studenta i dok-

toranta te povjesniara, prevedena je knjiga francuskog autora Jacquesa Merciera o povijesti Vatikana, odnosno o dvadesetstoljetnom ivotu Apostolske Stolice.

Ve sam akademikov odabir a nije naodmet rei da je prof. dr. Franjo anjek i sveenik, i redovni profesor, i donedavni dekan Katolikoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dodatno upuuje na profesorovo iscrpno poznavanje ove problematike, odnosno svojim odabirom meu vie slinih, dobrih djela, upozorava nas da je rije o iscrpnom i temeljitom radu francuskoga istraivaa, o knjizi koja u pet velikih

cjelina sveobuhvatno govori o nastanku, razvoju i sadanjosti Vatikana. A taj Vatikan svoje poetke zahvaljuje ni vie ni manje ve Neronovim carskim vrtovima, pa i zloglasnomu podruju gdje su u glasovitim gladijatorskim igrama izgubile ivot tisue ljudi, meu njima i brojni krani. A ta je smrt bila i prirodna za to slavno doba antike, kad se ima u vidu surova nesnoljivost vladajuih struktura prema novoj religiji, te da je manje od dva desetljea dijelila Kristovu smrt na Bliskome istoku (J. Mercier: petak, 7. travnja 30. godine) od registrirane prve pojave Isusovih sljedbenika u glavnome gradu golemoga afroazijskoga i europskog imperija. Tako je prirodno bilo i to da ak i Petar nae surov kraj svojega zemaljskog ivota u carskome Cirkusu, a upravo je ovo masovno gubilite postalo prapoetak Vatikana. Jer Gdje je Petar, tu je Crkva!, ustvrdio je jo sv. Ambrozije, odnosno usklikuje: Gdje je Crkva, nije smrt, nego vjeni ivot!.

Taj prvi Kristov nasljednik, prvi meu apostolima, na istome mjestu ima na stotine nasljednika, pa tako i danas ima vie nego ivotnoga mirotvorca, prvoga nakon niza stoljea, koji je izabran iz redova klera izvan (snanoga i do danas veoma utjecajnoga) talijanskoga crkvenog kruga.

Mercier se izvrsno snalazi u zaista sloenim problemima jedne tako znaajne duhovne cjeline iji ivot traje ve dva tisuljea, i to s organiziranim komponentama na svim kontinentima. Istodobno, najmanja je to drava na svijetu, s vladarom koji je ujedno i duhovni pastir Crkve, u ijoj je ingerenciji Vatikanski Grad na prostoru od samo etrdeset hektara, ali i nekoliko patrijarhijskih bazilika, vie svetita, papinskih vila, zgrada administracije itd. i izvan Rima, dok mjesni dijelovi Crkve u raznim dijelovima svijeta raspolau i s vlastitom imovinom. (Sveukupno ipak je vrijednost manja od imovine pojedinih na prvi pogled marginalnih te manje poznatih i utjecajnih sekti.) No zato je tu golemo umjetniko, kulturno i arhivsko blago, i to sauvano ne samo u Rimu, u osnovnome dijelu krila Crkve.

A sve su to pratili usponi i padovi, irenje Crkve i raskoli, reformacije i misijski entuzijazam, konzervativizam i otvaranje potrebama suvremenoga hoda ovjeanstva, uobiajeno negativno djelovanje birokracije i okretanje stvarnim potrebama vjernika; tu su i sloeni problemi duhovnoga i svjetovnog odnosa, npr. u 20. st. prema nacistikome i staljinistikome ideologijskome poganstvu te nasilju, nekranskim religijama, nehumanim ratnim i medicinskim opcijama itd.

Svemu tome Jacques Mercier pridaje znatnu, prema potrebi i veliku panju, pa se u tome izdvaja u nizu slinih stvaralakih i izdavakih pothvata. U zadnjoj cjelini daje opsean dodatak s kronolokim popisom papa, pojmovnikom crkvenoga jezika i druge potrebne informativne odjeljke. Cijela je knjiga protkana i znanstvenim aparatom, s osloncem na vrela i probranu literaturu, a tu je jo i kazalo.

Jednom rijeju, iz pera francuskoga istraivaa nastala je veoma uspjela sinteza dvadesetstoljetnoga hoda duhovne i svjetovne snage, zasnovane na vjeri u ivot, i snage navjetenja radosne rijei Boje. No, tu je i posve opipljiva, realna strana transcendentalnoga odnosa, vjere u nemogue, u sve tee dokuivo praktinome umu dananjega ovjeka okruenog ipovima, televizorima, raunalima, internetom, a kojem je toliko potrebno duhovno ohrabrenje, obina lijepa ljudska rije u ovome svijetu u kome se stalno na pijedestal stavlja utrka za materijalnim dobrima i zaborav onoga to u sebi sadri plemenitost ljudske due.

Ohrabrenje prua i prof. Franjo anjek u svojoj opsenoj studiji koja uvodi u

Mercierovo izdanje na hrvatskome jeziku: Pape, Apostolska Stolica i Hrvati. I o tome ima, rekosmo, objavljenih tekstova, ali profesorov tekst zadnji je u tome nizu osobito uspjeli zgusnuti, gotovo leksikonski, ali i znanstveni prikaz (sa osamdesetak biljeaka). Lijep je to sadraj koji zaokrueno govori o razdoblju u rasponu od prije tisuu etiristo godina pa do naih dana, od prvih susreta Slavena, potonjih Hrvata u njihovoj konanoj domovini na istonoj obali Jadrana, s jednom vjerom, neobinom i za njih i za cijelo to barbarsko doba koje je netom zamijenilo plemenitu antiku.

K tome i jedna vie nego zanimljivost: upravo prvi trag o Slavenima, odnosno o kasnijim Hrvatima u njihovoj konanoj domovini zabiljeen je u papinskoj kancelariji 599. godine: govor je o doljacima u Istri, gdje je i danas najzapadniji dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa. A samo desetak godina poslije, za cara Heraklija i pape Dalmatinca Ivana IV., ve ima podataka i o prvim susretima jadranskih Slavena, tj. potonjih Hrvata, i s Apostolskom Stolicom, te dodire autor prati do naega vremena, kada Ivan Pavao II. godine 1994. i 1998., kao trei papa posjeuje Hrvatsku (ali prvi koji to nije uinio zbog banalnih meteorolokih uvjeta dvojica papa samo su se zbog vremenske nepogode zadrali u Zadru i na zapadnoj obali Istre). Ne treba zaboraviti npr. ni odnos Ivana VIII. i Grgura VII. u 9. i u 11. stoljeu, kada zbog iznimnoga poloaja Svete Stolice, koji je imala u tadanjem europskom svijetu, dolazi i do prvoga faktinoga meunarodnog priznanja hrvatske drave.

Na zasebnome mjestu nikako ne smijemo zaboraviti ni ona dva krasna datuma iz 1248. i 1252. godine, kada Inocent IV. senjskomu biskupu i krkim benediktincima ispod Omilja doputa slubeno obraanje Bogu, tj. litur-giju glagoljanjem, hrvatskim jezikom i pismom, a to postaje prvi trajniji kapitalni in nakon to je Bog smio uti rijei upuene sa Zemlje na hebrejskom, grkom i latinskom jeziku i pismu. Divna je to potvrda prava jednoga naroda, od strane Svete Stolice, kad se zna s kakvim je intenzitetom za hrvatskim prostorom, etnosom i identitetom posezalo romanstvo, hungarstvo, germanstvo, velikosrpstvo itd.

I, tako, dolazimo do nezaobilaznoga Poljaka, nasljednika nekadanjeg ribara imuna, koji je kao apostol Petar preplovio pola ondanjega svijeta (vanijega za njega i druge tadanje krane). Ivan Pavao II. postaje putnik po Zemlji koji navijeta rije Boju u suvremenom ozraju. Za posjeta Hrvatskoj sadanji papa istie da su Hrvati prvi Slaveni koji su stupili u kontakt s kranstvom i koji nakon dugih godina bolnoga iskustva s nasiljem s pravom ele mir, ali ne diktatorski, nego demokraciju utemeljenu na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bia. U tom smislu Ivan Pavao II. istie upravo za nas, u Hrvatskoj (listopada 1998.): Bit ete mi svjedoci!. Optimistiki i opravdano oekujui da mu budemo i djelotvorni svjedoci.

Knjiga Jacquesa Merciera i uvodna rasprava u tom djelu hrvatskoga znanstvenika Franje anjeka ulaze u red kapitalnih izdanja svjetske historio-grafije. Sadraj je poticajan i drugim istraivaima, ali i studentima raznih

studijskih usmjerenja na vie fakulteta humanistikih i kulturnih sadraja, kao i svoj hrvatskoj intelektualnoj i iroj javnosti, naravno, i onoj crkvenoj (to ne treba odvie isticati). Potrebno je to djelo uzeti u ruke i iz teksta provjerenih znalaca dvomilenijskoga ivota kranstva, a time i Svete Stolice te Vatikanskoga Grada, to bolje se upoznati s procesima, zbivanjima i lino-stima u Crkvi i oko nje, ali i s drugim pojavama u tome dugome vremen-skom hodu.

Akademik Petar Stri

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA IHRVATI

U ranosrednjovjekovnoj tradiciji sauvalo se sjeanje na doseljenje Hrvata iz Bijele ili Velike Hrvatske u VI./VII. stoljeu, koji se u novoj domovini stapaju s romanskim, ilirskokeltskim i gortakim vlakim puanstvom sredinjih balkanskih podruja. Na prostoru od istarske jadranske obale do rijeke Drine, koja voljom cara Teodozija Velikog (395.) dotad jedinstveni Rimski Imperij razgraniuje na Istoni i Zapadni, oblikujui civilizacijsku, kulturnu i religijsku meu Rima i Carigrada, univerzalnog, katolikog i nacionalnog, pravoslavnog kranstva, Hrvati se ustaljuju na podruju koje povezuje etnike, konfesionalne i drutvene posebnosti na ovom susretitu naroda.1

Prvi susret Hrvata s papinstvom i Apostolskom Stolicom datira iz vremena cara Heraklija (610.-641.) i pontifikata pape Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.). U diplomatikim spisima, osobito u Registrima korespondencije papinske kancelarije, moe ih se slijediti iz godine u godinu, ak iz dana u dan, kao to to dokazuje npr. dopisivanje pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom pet papinih pisama otposlanih izmeu 7. i 10. lipnja 879.

Odnosi rimskih prvosveenika s Hrvatskom mnogostruki su i idu od upoznavanja u vrijeme pontifikata Grgura I. Velikog (590.-604.) i Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.) do meunarodnog priznavanja za pape Ivana VIII. (872.-882.) i Grgura VII. (1073.-1085.), od borbi za ravnopravnost hrvatskog jezika i glagoljskog pisma u liturgiji Rimske crkve za pontifikata Ivana VIII., Aleksandra II. (1061.-1073.) i Inocenta IV. (1243.-1254.) do rjeavanja gordijskog vora hrvatskog katolicizma u vezi s heterodoksnom Crkvom bosanskohumskih krstjana u razdoblju od Inocenta III. (1198.-1216.) do pape Pija II. (1458.-1464.). Od XIII. stoljea Hrvati su nosioci europskih integracijskih procesa i kao takvi pobornici unionistikih i ekumenskih gibanja na tlu zapadne kranske ekumene. U doba ratova za krst asni i sloboduzlatnu protiv otomanskih osvajaa hrvatski je narod siguran oslonac papin-stva i antemurale christianitatis za srednju i zapadnu Europu.

Povijesni susret Hrvata s Apostolskom Stolicom i papinstvom

Povijesni susret Hrvatske s papinstvom dovodi se u vezu s pontifikatom pape Ivana IV. Dalmatinca ije poslanstvo, predvoeno opatom Martinom, uspostavlja prve veze Apostolske Stolice s Hrvatima, koji su, nakon razornih barbarskih hordi Gota, Huna, Vandala, Avara i drugih u miru zaposjeli poluotok Istru, Dalmaciju, Ilirik i podruja izmeu Drave, Save i Dunava.

Hrvatsko naseljavanje istarskog poluotoka bilo je poznato i papi Grguru I.

1 F. ANJEK, Geopolitischer und kirchenpolitischer Uberblick, u: Religion und Kirchen in Ost(Mittel)Europa: Tschechien, Kroatien, Polen, Be (Schwabenverlag), 2001, str. 126.

Velikom, neumornom borcu protiv ropstva, rata i nasilja. Ovaj ugledni rimski patricij, koji se isticao otroumljem, neposrednou i skromnou, uporno se zauzima za uspostavu mira meu europskim narodima, koje e zbliiti kranska vjera i rimska uljudba. Spomenuti papa sa zanimanjem prati dolazak i naseljavanje Slavena i Hrvata na graninom istarskom podruju te dalje uz istonu jadransku obalu, o emu u srpnju 600. godine Grgur I. pie Maksimu, prvaku Salonitanske crkve. Glavni grad rimske Dalmacije, Salona, u to vrijeme jo nije poruen i najvei je grad na toj jadranskoj obali. Dodue, u pismu papa openito spominje Slavene, ali dogaaji upuuju na Hrvate koji se sa sjevera, na putu iz Bijele ili Velike Hrvatske, tj. podruja gornjeg toka rijeke Visle, oko dananjeg Krakowa, potkraj VI. i poetkom VII. stoljea pojavljuju u Istri. Papa Grgur I. zbunjen je neposrednom opasnou koja (romanskom stanovnitvu uz istonu jadransku obalu) prijeti od slavenskog naroda (i) zato to su ovi preko istarskog prijelaza ve poeli ulaziti u Italiju.2

Organiziranjem hrvatske drave u dalmatinskom zaleu i snoljivou nunom za suivot sa starosjedilakim puanstvom i romanskim gradovima na obali i na otocima izgradit e se mostovi suradnje, a time i raspriti papina bojazan. Knjigom pastoralnih uputa papa Grgur I. Veliki utisnuo je trajan peat u duhovnu i svjetovnu knjievnost hrvatskog srednjovjekovlja, dok su njegovi moralnodidaktiki Dijalozi, pisani glagoljicom, svojevrstan i rairen molitvenik hrvatske legendarnohagiografske proze.3

U nastojanju da iz Ilirika protjera Avare izvjetava tri stoljea poslije car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet (t 959.) basileus Heraklije (610. 641.) zatraio je pomo od Hrvata koji su nastavali Bijelu ili Veliku Hrvatsku. S Porfirogenetom, autorom zanimljive povijesnodiplomatske rasprave De administrando imperio (O upravljanju Carstvom) slae se i anonimni grki tekst poznat pod naslovom udesa sv. Dimitrija (VIII. st.), koji pobunu i oslobaanje zatoenih krana, avarskih talaca na tromei Drave, Save i Dunava, dovodi u vezu s hrvatskim napredovanjem od jadranskih ala prema obalama Drave i Dunava.4

Potkraj Heraklijeve vladavine na Petrovu stolicu u Rimu dolazi papa Ivan N. Dalmatinac, sin Venancija, skolastika iz Salone, s reputacijom teologa i politiara, odluan protivnik podjela unutar kranske ekumene i neustraivi borac za mir. Iako relativno kratak trajao je neto manje od dvije godine, tj. od 26. XII. 640. do 12. X. 642. pontifikat pape Ivana N. bogat je nastojanjima oko povezivanja mladih europskih naroda s rimskokranskim kulturnim naslijeem. Kontroverzni Anastazije Bibliotekar (815.-878.), protupapa Benediktu III. (855.-858.) i prvi suradnik velikog pape Nikole I. (858.-867.), u rimskom zborniku Liber pontificalis uz ime Ivana N. upisat e da je ovaj papa po narodnosti

2 F. II, Prirunik izvora hrvatske histonje, Zagreb, 1914, str. 174; N. KLAI, lzvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972, str. 1. O odnosima Hn,ata s Apostolskom Stolicom i papinstvom kroz povijest v. J. KOCIJANI, Pape i hrvatski narod, Zagreb, 1927. (drugom zagrebakom izdanju 1998. J. Kolari pridodaje opiran tekst Pape i hrvatski narod 1927.-1998., str. 587-699); I. MLIVONI,

Pape i Hrvati, Zagreb, 1993; Vatikan i Dubrovnik (zbornik, uredio Pulji), Dubrovnik, 1994; F.ANJEK, Pape i Hrvati, u: B. PETRAF. ANJEK Ivan Pavao i Hrvati, Zagreb, 1995, str. 215-231; Hrvatska/Sveta Stolica. Odnosi kroz stoljea (zbornik), Zagreb (Most/The Bridge), 1999. (dvojezino hrvatskotalijansko izdanje

3 E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjievnost, u: Povijest hrvatske knjievnosti 2, Zagreb, 1975, str. 288-289 i 392-393.4 F. DVORNIK, Les Slaves, Paris, 1970, str. 66; F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 218.

Dalmatinac (...) u svoje vrijeme (...) poslao opata Martina s mnogo novca po itavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenika koje su pogani zarobili.5 Vijest o papinskom poslanstvu u krajeve koje su nedugo prije toga zaposjeli Hrvati govori i o tome da se ono vratilo u Rim s kostima ilirskih svetaca Anastazija ili Staa (308.), Mavra, Venancija i drugih rtava Dioklecijanova progona krana u Dalmaciji i Iliriku. Posmrtne ostatke muenika iz svoje domovine spomenuti je papa dao pohraniti u oratoriju sagraenom uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu. Na velikom mozaiku uz Staa, Mavra i Venancija nalaze se jo i likovi sv. Dujma, Antiohijana, Asterija, Gajana, Pavlinijana, Septimija i Telija.6

Razumljiv je interes pape Ivana IV. za rodnu Salonu i politike promjene koje su na tom prostoru uslijedile dolaskom Hrvata. Prvotni cilj papinskog poslanstva bio je otkup zarobljenih krana u Dalmaciji i Istri, a njezin neposredni rezultat trijumfalni povratak s dijelom moi (posmrtnih ostataka) najuglednijih dalmatinskih kranskih muenika za Dioklecijanovih progona upuuje na miran suivot Hrvata, novih gospodara ovih podruja, s preostalim romanskim stanovnitvom zapadnog Ilirika. Porfirogenetova vijest da car Heraklije posla i dovede iz Rima sveenike (i) naini od njih nadbiskupa, biskupa, prezbitere i akone, pa pokrsti Hrvate7 dade se utvrditi djelovanjem Ivanovih nasljednika, koji se u VII. i VIII. stoljeu zauzimaju za pokrtenje Hrvata i obnovu crkvenog Ilirika, teko stradalog za seobe naroda u prethodnim stoljeima.

Organizaciju Crkve u Hrvata valja promatrati u kontekstu odnosa Rim-AkvilejaCarigrad, tri jurisdikcijska izvorita preko kojih Hrvati dolaze u doticaj s kranstvom i koja bitno utjeu na oblikovanje srednjovjekovne crkvenosti izmeu dalmatinskog (romanskog) episkopata i ninskog (hrvatskog) biskupa, kao i u odnosima izmeu.Rima i Akvileje (Oglaja).8

U potvrdi zakljuaka Drugog splitskog sabora (928.) papa Lav VI. istie da splitskom nadbiskupu in Croatorum terra, tj. u zemlji Hrvata, pripadaju ista prava koja je neko u starini imala Salonitanska crkva.9 Romanska veina na poznatim splitskim saborima 925. i 928. inzistira na ukidanju ninske biskupije, jer da ova u starini nije imala biskupa nego nadpopa s biskupskom jurisdikcijom.10 Ninskom biskupu Grguru, koji sebe naziva i biskupom Hrvata (Episcopus Croatensis), predlae se jedno od utrnutih dijecezanskih sredita s hrvatskoga prostora: Skradin, Sisak ili Duvno.11 Institucija Hrvatskog biskupa (Episcopus Croatensis) ponovno se javlja sredinom XI. stoljea kao Episcopus Regni (Croatiae), a nepovratno nestaje nakon 5 L. DUCHESNE, Le Liber pontificalis, sv. I, Paris, 1886, str. 330: Joannes, natione Dalmata, ex patre Venantio scholastico, sedit annum unum, menses novem, dies XVIII. Hic temporibus suis misit per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias per sanctissimum et fidelissimum Martinum abbatem propter redemtionem captivorum, qui depraedati erant a gentibus. Slino pie i Amaury (t855): Ipse Johannes cum thesauris ecclesiae multa millia hominum per Istriam et Dalmatiam a captivitate et servitute paganorum redemit, et ad ecclesiae unitatem eos reduxita (L. Duchesne, idem, n. 1).6 6 F. RAKI, Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia, sv. I, Zagreb, 1877, str. 277; F.

ANJEK, Pape i Hrvati, str. 218. Likovi na mozaiku predstavljenih dalmatinskih muenika oznaeni su poimence.

7 KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom,g1. XXX/, reprint izdanje, Zagreb, 1994, str. 85. Usp. F. DVORNIK, Les Slaves, str. 65-66; N. KLAIC, Izvori, str. 14; F. ANJEK, Poeci kranstva u Hrvata, Crkva u svijetu, XI (1976) 3, str. 201.

8 F. ANJEK, Crkva i kr anstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb, 1993, str. 117-119.9 Usp. J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbomik Kragevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, sv. I, Zagreb, 1967, str. 39; N. KLAI, Izvori, str. 36.10 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbornik, I, 26, str. 37; N. KLAI, Izvori, str. 36.11 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbornik, I, 26 i 27, str. 37 i 39; N. KLAI, Izvori, str. 36-37.

utemeljenja zagrebake biskupije (1089.-1091.). Od Hrvatskih biskupa, osim Grgura Ninskog, poznati su jo: Marko (1042.-1044.), Rajner (1060.-1066.), Anastazije (aulae regis cancellarius, 1069.), Grgur I. (1074.-1078., u doku-mentu iz 1078. spominje se kao biskup hrvatskoga kralja), Petar (1086.) i Grgur II. (oko 1089.)12

Pape priznaju hrvatsku dravu

Diplomatski kontakti papinskog Rima s Hrvatima, vidjeli smo, uspostavljeni su jo u VII. stoljeu za pontifikata Ivana IV. Dalmatinca. Za pape Agatona (678.-681.) pokrteni Hrvati (...) nepokolebivom se vjerom zaklinju da nikada nee provaljivati u tue zemlje i ondje ratovati, nego e radije ivjeti u miru sa svima koji to htjednu.13

Diplomatskopolitiki odnosi Apostolske Stolice i Hrvata dolaze u krizu za vladanja kneza Domagoja. Ovaj, po Mleanima najgori hrvatski vladar, nije, ini se, imao razumijevanja prema politikim protivnicima, jer je dao pogubiti jednog urotnika unato zadanoj rijei da to ne e uiniti, pa ga papa Ivan VIII. godine 875. podsjea na vladarsku velikodunost, savjetujui mu da svoje protivnike ne kanjava smru nego izgonom iz zemlje, kao to to prilii jednom kranskom vladaru.14

Nakon kratke Zdeslavove vladavine (878.-879.), kojega isti papa hvali i preporuuje mu sigurnost legata Apostolske Stolice na proputovanju za Bugarsku, na hrvatsku politiku scenu dolazi knez Branimir (879.-892.). Ovaj se Ivanu VIII. obraa kao dragi sin (koji) u svemu eli biti vjeran i posluan sv. Petru. Zauzvrat, papa mu 7. lipnja 879. nad cijelom Hrvatskom priznaje zemaljsku vlast (principatum terrenum!),15 to je u ondanjojpolitikoj terminologiji i praksi znailo da se Hrvatsku smatra neovisnom i suverenom dravom, jer je takvom priznaje vrhovni crkvenopolitiki autoritet kranske Europe. Papa pozdravlja kneza Branimira kao najdraeg sina, to je uobiajeni izraz kurijalne kancelarijske prakse, a ovaj mu zauzvrat obeava odanost svoju i cijelog svog naroda. Prijateljski odnosi hrvatskog vladara i rimskog prvosveenika upotpunjeni su tijekom godine 880. uzajamnom razmjenom poslanika.

U doba drutvenih, kulturnih i religioznih promjena na prostoru zapadne kranske ekumene hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075.-1089.) podupire reformnu politiku pape Grgura VII. (1073.-1085.), monog saveznika u obnovi Hrvatskog Kraljevstva

12 12 O naslovu i ulozi biskupa Hrvata v. M. BARADA, Episcopus Croatensis, Croatia sacra, 2/1932, str. 161-215; F. ANJEK, Crkva i krIanstvo u Hrvata, str. 125-129; F. ANJEK, Zagrebaka (nad)biskupija, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebake nadbiskupije 1094.-1994., Zagreb, 1994, str. 31.

13 KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom, str. 85. Stjepan K. Saka, ugledni hrvatski orijentalist, Porfirogenetov tekst dovodi u svezu s pontifikatom pape Agatona (678.-681.) i njegovim izvjeem caru Konstantinu IV. Pogonatu (680.) da misionari s uspjehom djeluju meu novoobraenim Langobardima, Francima, Slavenima.... Pod ovim posljednjim Saka vidi Hrvate, jedini slavenski narod koji je u to vrijeme u neposrednom dodiru s kranstvom. Usp. S. K. SAKA, Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu, Croatia sacra, 1/1931, str. 1-84; F. SANJEK, Poeci kranstva u Hrvata, str. 204; F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 47.

14 F. ANJEK, Kranstvo na brvatskom prostoru, str. 239.15 M. MATIJEVISOKOL, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII, Split, 1990, str. 50: Nam in die ascensionis

Domini (...) sursum manibus benediximus tibi et omni populo tuo omnique terretue, ut hic et in eternum corpore simul et anima saluatus et principatum terrenum, quem habes, prospere et securiter regere possis. Usporedan hrvatski prijevod otisnut je na str. 51: Blagoslovili smo tebe i sam tvoj narod kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vjenosti moe tijelom i duom zdrav sretno i sigurno vladati zemljom koju ima.

koje se uz papino dravnopravno priznanje afirmira i na meunarodnom planu.Zvonimirovo vladanje, utemeljeno na proklamiranim naelima prava i pravednosti, odlikuje se drutvenom ravnoteom, relativnim gospodarskim prosperitetom i kulturnom izgradnjom cjelokupnoga hrvatskog teritorija. Iz teksta Zvonimirove zavjernice papi, u listopadu 1075., saznaje se da ga je, nakon izbora za kralja, opat Gebizon, izaslanik pape Grgura VII., zastavom, maem, ezlom i krunom u crkvi sv. Petra u Solinu uveo u upravu kraljevstava Hrvatske i Dalmacije.16 Novookrunjeni hrvatski kralj, kojeg su narod i kler prije samog ina krunjenja jednoglasno aklamacijom izabrali za kralja, u znak zahvalnosti odluno izjavljuje da e u svemu uvati vjernost prema Apostolskoj Stolici.

Valja podsjetiti da ceremonijal izbora i krunjenja kralja Zvonimira slijedi rimski protokol, kakav je bio na snazi u Carigradu. Papin izaslanik opat Gebizon okrunio je Zvonimira nakon to su ga narod i kler jednoglasno izabrali (aklamirali) za kralja Hrvatske i Dalmacije. Slian postupak prieljkivao je na Boi godine 800. i Karlo Veliki, kad ga je papa Lav III. u bazilici sv. Petra u Rimu okrunio za cara. Karlov biograf Einhard (Eginhard) pie da je car bijesan napustio baziliku sv. Petra jer ceremonijal krunjenja nije slijedio rimski protokol, jer ga je papa okrunio prije aklamacije naroda. Na taj nain papa je elio naglasiti da je car primio vlast od Boga posredovanjem Petrova nasljednika, dok je Karlo Veliki zastupao laiko poimanje vlasti, to je izriito naglaeno pri krunjenju i posveti bizantskih careva: inu krunjenja, koje obavlja patrijarh, prethodi narodni izbor (aklamacija). Ovaj naoko beznaajni nesporazum bio je poetak stoljetnih sukoba izmedu carstva i papinstva na podruju zapadnoga kranstva. Zvonimirovo je krunjenje obavljeno u skladu s rimskim protokolom krunjenja i posvete bizantskih careva.17

Zvonimirova prisega vjernosti ili zavjernica odraz je crkvenih i drutvenih prilika onoga doba. Hrvatski se suveren obvezao da e promicati pravednost i potivati dostojanstvo ljudske osobe te e se odluno suprotstavljati prodaji ljudi u bilo kojem obliku i primoravanju slobodnih na podreenost i ropstvo. Hrvatski se kralj odrie prava na laiku investituru, Crkvi on obeava pomo u suzbijanju simonije i nikolaitizma, a kao uvjereni kranin sprjeavat e sklapanje nezakonitih i razvrgavanje zakonitih brakova u vremenu kad su konkubinat i nezakonite veze mukaraca i ena bile svakodnevna pojava i kad se enidba smatrala samo graanskom ustanovom, pa nazonost i blagoslov sveenika nisu uvijek bili nuni za njezinu valjanost.

Prisega vjernosti i obveza plaanja godinjeg prinosa od dvjesto bizantskih zlatnika ne umanjuju ugled Zvonimira kao samostalnog vladara jedne suverene

16 J. STIPII M. AMALOVI, Dtplomatiki zbomik, I, 109, str. 139-140; N. KLAI, Izvori, str. 68; Kralj Zvonimir. Dokumenti i spomenici, Zagreb, 1990, str. 17-18; F. ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata, str. 137. Usp. F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica u svjetlu crkvenopolitikih odrednica grgurovske reforme, u: Zvonimir kralj hrvatski (zbornik), Zagreb, 1997, str. 27-35.

17 EGINHARD (EINCHARD), Vita Karoli Magni Imperatoris 28, Paris, 1994, str. 80 (s usporednim francuskim prijevodom, str. 81). Usp. F. ANJEK, Crkva i krIanstvo, u: Hrvatska i Europa: kultura, znanost, umjetnost, sv. I, Zagreb (HAZU), 1997, str. 232, bilj. 43.

drave. Nije rije o podlaganju hrvatskog vladara i njegove zemlje papinom svjetovnom vrhovnitvu i izvravanju uobiajenih vazalnih obveza, kao to su isticali neki hrvatski povjesniari (M. Kostreni), nego samo o priznanju duhovnog autoriteta Rimske crkve i Petrovih nasljednika nad kranskim svijetom. Uzajamni interes hrvatskog kralja i pape reformatora nalazi potvrdu u povijesnim vrelima. Papa Grgur VII., naime, pismom od 4. listopada 1079. podsjea istarskog grofa Vezelina, podanika Svetog Rimskog Carstva, da je Apostolska Stolica dala kraljevsku krunu hrvatskodalmatinskom kralju Dmitru Zvonimiru te e svaki neprijateljski pokuaj protiv njega smatrati napadom protiv iste Apostolske Stolice. Stoga papa Hildebrand prijeti i nareuje Vezelinu da se ne bi usudio na ve spomenutog kralja dii oruje, imajui na umu da, to god poduzme protiv njega, istodobno to isto ini i protiv Apostolske Stolice.Dmitar Zvonimir, dodue, plaa dvjesto bizantskih zlatnika kao tributum ili pensio, kao to to ine Vilim Osvaja ili danski kralj Swein Estridson, obvezuje se na consilium (povjerljivost), zaklinje adjidelitatem sacramento (vjernost), ali ni u kojem sluaju na auxilium et tutionem (pomo i zatitu) odnosno servitium sancti Petri to ine vojvode Spoleta i Beneventa koji su lenski podanici Papinske Drave niti svoje kraljevstvo (dominium!) stavlja in ius et proprietatem sancti Petri pod vlast i u posjed svetog Petra.18

Pod vodstvom Gerarda, legata pape Grgura VII., nacionalni sabor dalmatinskih i hrvatskih biskupa 1074./1075. rehabilitira glagoljatvo i poduzima korjenitu obnovu klera i crkvenih struktura, a splitski nadbiskup Lovro, Zvonimirov duhovni otac i savjetnik, godine 1075. posveuje Formina, biskupa oivljene dijeceze u Ninu, gradu u kojem je neko stolovao hrvatski biskup Grgur Ninski (oko 900.-929.).19

Pape, glagoljatvo i irilometodska batina u Hrvata

Kranstvo Slavena, podijeljeno u dvije kulturne zone, oblikovane pod utjecajem dvaju razliitih crkvenih obreda, ali i dviju crkvenih jurisdikcija, izraava dvije specifine orijentacije ranosrednjovjekovne europske civilizacije. Podruja Hrvata, Slovenaca, Moravljana, eha, Slovaka, Poljaka i Polapskih Slavena pripadaju jurisdikciji Rima i kulturnocivilizacijskom utjecaju Zapada, a Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bjelorusi, Srbi i Ukrajinci dio su istone (pravoslavne) kranske ekumene, one u zajednitvu s ekumenskim patrijarhom u Carigradu.

Neovisno o nekim duboko uvrijeenim razlikama, nastalima pod utjecajem klera istonog i zapadnog obreda tonije, pod utjecajem punog jedinstva Crkve prije istonog raskola (1054.), obje zone zadravaju dosta slinosti i paralelizama,

18 Usp. F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 30-33; F. ANJEK, Grgurovska obnova u Zvonimirovoj Hrvatskoj, u: Deveuto godina Baanske ploe (1100.-2000.), Baka, 2000, str. 84.

19 Papinska pisma i interventi u drugoj polovici stoljea odraz su nastojanja Rimske kurije da se u Hrvatskom Kraljevstvu ostvare temeljne odrednice ope crkvene obnove. Odmah nakon zavretka rimske sinode 1074. papa Grgur VII. alje u Hrvatsku svojeg osobnog zastupnika Girarda da na nacionalnom saboru dalmatinskih i hrvatskih biskupa u Splitu 1074./1075. utvrdi smjernice obnove. Na saboru su rehabilitirani crkvenoslavenska liturgija i popovi glagoljai, koju je pokrajinska sinoda petnaestak godina prije (1060.) osudila, a papa Nikola II. zabranio (1061.). Usp. F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 27-35; F. ANJEK, Grgurovska obnova, str. 86.

jer ih povezuju ne samo istovjetne kranske vjeroispovijesti nego i zajednika slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se sauvao u slavenskih naroda i takoer oblikovao njihovu viziju svijeta, nadnaravnog, ovjeka i drutva.

Glagoljica, koju anonimni pisac irilova itja smatra darom veim i dostojnijim negoli je sve zlato, srebro, drago kamenje i prolazno bogatstvo,20 povijesno je zajamena u Bugarskoj, Makedoniji, Moravskoj, ali je opsegom upotrebe i vremenskim trajanjem od tisuu godina ostavila najdublji trag na hrvatskome nacionalnom prostoru. Glagoljsko pismo nailazi na svestranu uporabu ponajprije u Istri, Hrvatskom primorju, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, ali je isto tako prisutno i u Lici i Krbavi, junoj Dalmaciji i Hercegovini, u junim predjelima zagrebake dijeceze i na prostoru dananje banjaluke biskupije.21

Hrvati su jedini narod na prostoru zapadne kranske ekumene s tisuljetnom liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku, prvobitno na crkvenoslavenskom, a zatim na ivom hrvatskom jeziku, to je doista izvorna, jedinstvena pojava. Od vremena samostalne narodne drave pa sve do sredine stoljea glagoljica se u Hrvatskoj upotrebljava kao pismo kojim su se prepisivali biblijski kodeksi, bogotovni tekstovi, djela nabone i svjetovne knjievnosti najirega spektra, upne matice, kronike, knjige samostanskih rauna, notarski spisi, a upotrebljuje se i u svagdanjem ivotu.

Papa Nikola I., koji je 867. pozvao u Rim slavenske apostole Konstantina (irila) i Metoda, vjerojatno nije o njima znao nita pouzdano. Njegov nasljednik, papa Hadrijan II. (867.-872.), doekao ih je s dunim potovanjem, jer su sa sobom donijeli posmrtne ostatke na Krim prognanog pape Klementa Rimskog (t99.). Papa Hadrijan II. ne samo da je odobrio glagoljicu kao liturgijsko pismo nego je odredio da se slavenske bogoslune knjige za vrijeme ponoke izloe na glavnom oltaru u rimskoj crkvi sv. Marije od Jaslica i zaelio da Konstantin i Metod s uenicima treu boinu misu pjevaju u bazilici sv. Petra na slavenskom jeziku.

Papa Hadrijan II. (867.-872.) i njegov nasljednik Ivan VIII. (872.-882.) s dunom panjom primaju slavenske apostole. Zbog propusta Rima da Bugarima poalje biskupe, ovi su se okrenuli Carigradu, drugom Rimu, iako su jurisdikcijski posredovanjem ohridskog metropolita potpadali pod prvi Rim. Pape u Konstantinuirilu i Metodu vide svoje sumiljenike i suradnike preko kojih e nastojati osigurati prostor koji su naselili Slaveni i pokuati vezati ih uz Zapad. Obnova srijemske biskupije s Metodom na elu u oima rimskog prvosveenika zamiljena je kao konano rjeenje crkvenog ustrojstva Panonije i Ilirika.

Kad je Metod imenovan legatom Apostolske Stolice za slavenske narode, sigurno se njegov crkvenoupravni i duhovni autoritet mogao osjetiti i u Branimirovoj Hrvatskoj, jer su se ve tada Hrvati susreli s irilovim i Metodovim knjigama i sa slavenskim pismom, te su poeli izgraivati pisanu kulturu (ne samo) na latinskom jeziku i pismu (nego i) na hrvatskom (slavenskom) jeziku i pismu.22

U lipnju 880. papa Ivan VIII., odobravajui slavensko pismo, koje je pronaao filozof Konstantin (iril), a kojim se dostojno slavi Boga, proroki istie da zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise ili ita sveto evanelje ili boanska itanja Novoga i Staroga saveza, dobro prevedena i protumaena, ili 20 Vita Constantini, XIII, 18; usp. F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 221.21 Usp. B. FUI, Kultumopovijesni vidovi glagoljske epigrafike, Croatica christiana periodica, VII (1983) 12, str. 135-18922 Usp. J. BRATULI, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995, s posebnim osvrtom na glagoljicu u duhovnosti i kulturi hrvatskoga naroda, str. 5-30.

ako se pjeva itava `sluba asova' na tom istom slavenskom jeziku. Onaj, naime, koji je stvorio tri glavna jezika hebrejski, grki i latinski stvorio je i sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu.23 Ni pismo pape Stjepana V. (885.-891.), kojim se zabranjuje slavensko bogosluje, nije moglo zaustaviti povijesna kretanja u Hrvatskoj, gdje su glagoljica i bogosluje na narodnom jeziku uhvatili duboke korijene, koji se nisu dali iskorijeniti ni kasnijim zabranama. Uoi Prvoga splitskog sabora (925.) papa Ivan X. (914.-928.) obraa se ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihovilu, izvrsnom vojvodi Humljana (...) i itavom narodu koji obitava Slavoniju i Dalmaciju, za koje vrhovni sveenik ne sumnja da pripadaju prvencima Apostolske i Ope Crkve, potiui ih da svoju najmlau djecu od malih nogu daju na nauke, podrazumijevajui da to budu latinski studiji, jer koji bi se izabrani sin svete Rimske crkve, kao to ste vi, radovao prikazivati Bogu (misnu) rtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku.24

Pod predsjedanjem Teuza, legata pape Nikole II. splitski sabor godine 1060. pod prijetnjom izopenja (zabranjuje) da se Slaveni (tj. hrvatski glagoljai) promaknu u svete redove ako nisu nauili latinski25 kako se razabire iz pisma kojim papa Aleksandar II. godine 1063. potvruje zakljuke navedenoga sabora. Nigdje se izriito ne zabranjuje ni slavensko bogosluje ni kleriko reenje glagoljaa sa znanjem latinskog. Protupapa Honorije II. (1061.-1064.) istodobno doputa slavensko bogosluje te se ono bez zapreka iri meu njegovim pristaama uz hrvatsku obalu.26 Pristaa reformnih ideja pape Grgura VII (1073.-1085.), hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075. 1089.) spretnom je politikom uspio dobiti Dalmatinsku Marku, Istru do Labina, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke, auz neznatne materijalne rtve dobiva od pape krunu i priznat je vladarom i u Dalmaciji.27 Da se Hrvatska sauvala u svojim povijesnim granicama, a i Hrvati kao politiki narod, nemale zasluge ima Katolika crkva, osobito pape koji stoljeima na Hrvatsku i na Hrvate gledaju kao na zaseban politiki subjekt. Pripomogla je nedvojbeno i glagoljica s bogoslujem na narodnom jeziku, po emu se Hrvatska i Hrvati razlikuju od drugih politikih entiteta i naroda na podruju zapadne kranske ekumene.

Godine 1248., na molbu senjskog biskupa Filipa, imajui na umu da je jezik podreen stvari a ne stvar jeziku, papa Inocent IV. potvruje uporabu glagoljice i narodnog jezika u bogosluju, ali samo u onim krajevima u kojima se ve upotrebljavaju. Iz papina odgovora senjskom biskupu proizlazi da u Slavoniji (tj. u Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje sveenstvo dotine zemlje tvrdi da ga ima jo od bl. Jeronima.28 Slino je doputenje 1252. dano omialjskim benediktincima na 23 IVAN VIII, Industriae tuae, u prijevodu A. Fazinia, v. F. ANJEK, Pape, slavenski apostoli i arilometodska batina u Hrvata, Bogoslovska smotra, LI (1981) 1, str. 1624 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatikt zbornik, I, 24, str. 34: Vnde hortamur uos (...) ut uestros tenerrimos pueros a cunabulis in studio litterarum deo offeratis. Usp. N. KLAI, Izvori, str. 32; F. ANJEK, Povijesni razvoj visokoga kolstva u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na 1874. godinu, u: zborniku Matija Mesi, prvi rektor Sveuilita u Zagrebu, Zagreb Slavonski Brod, 1997, str. 131.25 J. STIPII M. AMALOVI, Diplomatiki zbornik, I, 67, str. 96: Item. Sclavos, nisi Latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri (...) omni modo prohibemus. Usp. N. KLAI, Izvori, str. 59.26 Usp. N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, str. 368-375; F. ANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 34 27 Zvonimirova zavjernicau papi Grguru VII. jedan je od najljepih tekstova naega srednjovjekovnog latiniteta, a Baanska ploa, napisana glagoljicom i hrvatskim jezikom, stoji na poetku hrvatske knjievnosti kao dragi i ugaoni kamene (J. Bratuli). Zanimljive misli o glagoljici i Baanskoj ploi daje akademik Lujo Margeti (Baanska ploa, Rijeka, 2000)28 T. SMIIKLAS, Diplomaticki zbornik, sv. IV, Zagreb 1906, str. 343; N. KLAI, Izvori, str. 147; F. ANJEK, irilometodska

batina, str. 127; M. BOGOVI, Put glagoljice od redovnika preko seoskih sveenika do biskupskoga dvora. U povodu 750e obljetnice pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.), Croatica christiana periodica, XXII (1998) 41, str. 62: Episcopo Sceniensi. Porrecta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius

Krku za redovnikesveenike Slavene koji ne mogu uiti latinski.29

Juraj iz Slavonije, sedamdesetih godina XIV. stoljea student Sorbone, a zatim profesor Parikog sveuilita, zapisat e oko 1390. da je hrvatski biskup bio prvi koji je, poznajui oba jezika, latinski i hrvatski, misnu rtvu slavio as na jednom, as na drugom jeziku. Ueni Hrvat navodi da se glagoljicom, koju naziva hrvatskim alfabetom (alphabetum chrawaticum), podjednako slui kler u Istri, za koju tvrdi da je dio hrvatske domovine, kao i kler ostalih hrvatskih krajeva preciznije, biskupija Krbave, Knina, Krka, Splita, Trogira, ibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora i Senja.30

Stav pape Inocenta IV. u vezi s crkvenoslavenskom liturgijom u Hrvata potaknut e razvoj glagoljskog pisma i knjievnosti. Od tog se vremena glagoljica slobodno iri, prepisuju se i sastavljaju vani liturgijski i neliturgijski tekstovi, glagoljsko se pismo upotrebljava i u profanim poslovima (pravni tekstovi, notarski spisi, oporuke itd.). Hrvatski glagoljai ne zaboravljaju zasluge papa u vezi s glagoljicom, pa ih redovito spominju pri datiranju: V to vrime bie otac vrhovni gospodin papa Inocencij (IV), V vrime svetago oca pape Aleksandra (IV), kada umri blaeni mu papa Martin (V)31 itd.

Nikola Modruki (t1480.), prijatelj nekoliko papa (Kalist III., Pio II., Pavao II., Siksto IV.) i poslanik Svete Stolice u Bosni i u Ugarskoj, slovio je kao odluan branitelj glagoljice, koju je po Hrvatih i Dalmaciji (...) od svetoga Jeronima narejene sveta mati Rimska crikva vele asno prijela.32 I ve spominjani Juraj iz Slavonije (1416.), prepisujui Jeronimovo pismo Sofoniju, uz izjavu velikoga crkvenog pisca da je na na (tj. latinski) jezik svojedobno preveo gotovo sve Psalme, hrvatski je glagolja na margini pojasnio: Ovdje se radi o prijevodu Psaltira na slavonski (tj. hrvatski) jezik.33 Na Tridentskom saboru (1545.-1563.) glagoljicu i glagoljae odluno brani krki biskup dominikanac Albert Dujam Glirii (1550.-1564.).34

Za protestantske krize hrvatski glagoljai objavljuju knjige na svim trima pismima latinici, glagoljici i bosanici za sveeniku subrau na prostoru od Istre do Carigrada, ne optereujui se odve idejnim i vjerskim razlikama izmeu protestantizma i katolianstva. Matija Vlai Ilirik (1520. 1575.), najugledniji hrvatski protestantski pisac i inicijator poznatih Magdeburkih centurija, u papi otkriva negativnog imbenika koji je kroz povijest ometao kranstvo da se

terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. Unde ut illis efficiaris conformis, et in terre consuetudinem in qua consistis episcopus immiteris, celebrandi divina secundum dictam litteram a nobis supplicitar licentiam postulasti. Nos igitur, attendentes quod sermo rei et non est res sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus ubi de consuetudine observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur, auctoritate presentium conce- dimus postulatum (...) Datum Lugduni, iiij. kalendis aprilis (tj. 29. oujka), (pontificatus nostri) anno Ve.

29 M. BOGOVI, Putglago jice, str. 60 (prema Diplomatic`kom zborniku, IV, 479).30 F. ANJEKJ. TANDARI, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60. do 1416.), profesor Sorbonne i pisac, kanonik i penitencijar

stolne crkve u Toursu, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23 (7); F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 270-275.

31 F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 8832 F. ANJEK, Ibidem.33 ANJEK J. TANDARI, Juraj iz Slavontie, str. 734 Usp. S. KRASI F. SATTA, Albert Dujam Glirii, hrvatski teolog na Tridentskom saboru, Zbornik nadbiskupa

metropolite dr. F. Frania, Split, 1987, str. 388-394 i 405; S. KRASI, Papinski dekreti iz 1622. i 1623. o osnivanju katedri za hrvatskijezik na europskim visokim kolama i sveuilitima, Povijesni prilozi, 16/1997, str. 75.

razvije kao snana Isusova poruka svijetu (J. Bratuli). Vlai e Katalogom svjedoka istine i Centurijama potaknuti ne protestantske, nego katolike povjesniare na kritiko istraivanje crkvene povijesti.35

Papa Urban VIII. (1623.-1644.) potaknut e isusovca Bartola Kaia da priredi hrvatsku redakciju Rituala rimskog (1640.), objedinjujui bogoslunirri jezikom raspreno i razjedinjeno tijelo nacije (J. Bratuli). Spomenuti papa financira i tiskanje glagoljskog Misala (1631.) te je o svojem troku dao dopremiti u Rim vei broj glagoljskih rukopisnih brevijara, misala i lekcionara. Rimsko duhovno ozraje potaknut e Jurja Kriania (1618. 1683.) da razmilja o Moskvi kao duhovnom sreditu koje e zajedno s Rimom slavenske katolike narode obraniti od Germana i Turaka.

Inicijativom pape Klementa XI. (1700.-1721.), podrijetlom iz Albanije, koji je trogirskog dominikanca i zagrebakog biskupa Augustina Kaotia 1702. proglasio blaenim, tiskani su glagoljski Misal (1706.) i prvi svesci za hrvatsku crkvenu i svjetovnu povijest prevanog djela Illyricum sacrum talijanskog isusovca Danijela Farlatija i suradnika.

Preporod hrvatskog glagoljatva na prijelomu XIX. i XX. stoljea ima dva velika pokrovitelja, papu Lava XIII. i bosanskosrijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U Rimu godine 1905., u redakciji Dragutina Paria, posljednji je put tiskan hrvatski glagoljski misal, koji iz liturgijske uporabe 1927. istiskuje latinicom transkribirani Vajsov misal. Ovo izdanje glagoljskog misala odobrio je papa Pio X., koji je bio rodom iz Venecije i nesklon glagoljici.

Poloaj hrvatskoga glagoljatva na razmeu istone i zapadne kranske ekumene jedan je od najizrazitijih aspekata irilometodske batine, u kojemu i hrvatska glagoljaka knjievnost oznauje prostor civilizacijskog i kulturnog susreta izmeu Rima i Carigrada u slubi europskog knjievnog i vjerskog jedinstva. Vitalnost irilometodske tradicije hrvatsko glagoljatvo prenosi kroz stoljea sve do modernih vremena, a narodni jezik u bogosluju Zapadne crkve, dar koji su Hrvati oduvijek uivali, moda je ba njihovom zaslugom s Drugim vatikanskim saborom postao ope dobro cijele katolike ekumene.

Pape i heterodoksna gibanja u Hrvatskoj

Nakon izjalovljenih milenaristikih iekivanja tijekom XI. i XII. stoljea na podruju zapadne kranske ekumene pojavljuje se razdoblje obnove. U novonastalim gradovima s kolektivnom samoupravom do izraaja dolazi novi tip ovjeka koji na budunost gleda neovisno o feudalnim strukturama, ali u sredini s naglaenim individualizmom i tenjom za uspjehom pod svaku cijenu sve je vie i onih koji se u takvom drutvu ne snalaze, kao to je sluaj sa sezonskim radnicima i nemalim brojem skitnica, koji slijede zov brojnih propovjednika religije bez Idera i klerike dominacije. Albigenzi, katari, patareni i ostali zagovornici dualistikog svjetonazora svojim pesimizmom ugroavaju temelje ondanjega drutva. Njima se zajednikim silama suprotstavljaju Crkva i Drava.

35 Rijetki protestantski povjesniari slijede Vlaieve povijesne koncepcije, ali ih zato prihvaaju ugledni katoliki povjesniari poput Baronia, Medine, Sandersa i dr. Usp. F. ANJEK, Matija Vlai Ilirik (1520.-1575.) kao povjesniar, Dani Hvarskog kazalita, Split, 1992, str. 108.

U XII. stoljeu krivovjerci dualistikog usmjerenja djeluju i u Hrvatskoj. Njihova se zajednica isprva naziva Crkvom dalmatinskom (1167.), zatim Slavonskom crkvom (poslije 1210.) i, konano, od sredine XIII. stoljea, Crkvom bosanskom. Spomenute krivovjerce dualistikog svjetonazora osuuje splitska sinoda godine 1185. U potvrdi sinodalnih zakljuaka papa Urban III. (1185.-1187.) preporuuje hrvatskim biskupima da ne dopuste osnivanje svjetovnjakih zajednica koje se nazivaju bratstvima.36

Prve vijesti o heterodoksnom kranstvu u Bosni stiu u Rim iz Duklje na prijelomu XII. i XIII. stoljea, na temelju kojih 11. listopada 1200. papa Inocent III. pie hrvatskougarskom kralju Emeriku da je njegov vazal bosanski ban Kulin dao sigurno utoite i zatitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira. tovie, plemeniti mu Kulin, ban bosanski, potuje ove krivovjerce vie od samih katolika, nazivajui ih naprosto kranima.37 U pismu upuenu splitskom nadbiskupu Bernardu, isti papa 21. studenoga 1202. istie da u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su ozbiljno osumnjieni i jako ozloglaeni (pristalice) osuenog katarskog krivovjerja. Ban Kulin, koji sebe ne smatra pozvanim baviti se teolokom problematikom, moli papu da u Bosnu poalje kompetentne ljude koji e njega i podanike mu poduiti u spornim pitanjima. Ivan de Casamare, izaslanik pape Inocenta III., stie u Bosnu zimi godine 1202./1203. i na crkvenodravnom saboru odranom 8. travnja 1203. na Bilinom polju uz rijeku Bosnu (dananja Zenica), u prisutnosti bana, vlastele, predstavnika klera i mnogobrojnog naroda, uspijeva privoljeti prvake onih ljudi koji se u Bosni na poseban nain nazivaju povlasticom kranskog imena (da) u ime svih koji pripadaju njihovu bratstvu, a bili su ozloglaeni kao raskolnici i oklevetani kao pristalice manihejske sljedbe, unaprijed se odriu krivovjerja i raskola te e ubudue djelovati u zajednitvu s Rimskom crkvom, potujui njezin nauk i obiaje.38

Bilinopoljska abjuracija bosanskih krstjana posluit e papi Inocentu III. kao model za statutarnu potvrdu junofrancuskih siromanih katolika (1207.)i talijanskih humihjata (1208.).

Bosanskohumski krstjani slijede primjer kranskih zajednica iz prvih stoljea Crkve i odluno se protive etatistikoj politici ugarskog dvora koji se unutranjim religioznim previranjima u Bosni koristi da bi uz pomo kriara slomio njezine tenje za samostalnou. Papa Grgur koji je po svojem legatu Jakovu de Pecoraria 1233. domaeg biskupa glagoljaa razrijeio uprave bosanskom biskupijom, u dva navrata, 1233. i 1238. godine, uzima u zatitu sv. Petra i Apostolske Stolice bana Mateja Ninoslava od napada Kolomanovih kriara.

Grgur IX. tijekom 1238. izuzima bosansku dijecezu iz nadlenosti du-brovake metropolije, a 1247. njegov nasljednik Inocent IV. stavlja je pod jurisdikciju kalokog nadbiskupa. Nasljednik Ivana iz Wildeshausena, biskupa odstupnika zbog kriarskih upada u Bosnu, Ugrin Ponsa prenosi rezidenciju bosanskih biskupa u akovo (1252.). Na taj je nain, ironijom povijesti, prostor

36 T. SMIIKLAS, Diplomatiki zbomik, sv. II, Zagreb, 1904, str. 202-203; F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, Zagreb, 1975, str. 49; F. ANJEK, Crkva i kr.lanstvo, u: Hrvatska i Europa, sv. II, Zagreb, 2000, str. 236-237; F. ANJEK, Srednjovjekovna povijest (izabrani tekstovi), Zagreb, 2000, str. 135.

37 Usp. F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, str. 56-57; Crkva i kranstvo 2, str. 237-23838 F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, str. 59-62

bosanske katolike biskupije preputen utjecaju heterodoksnih krstjana, koji na jugoistonim granicama zapadne kranske ekumene organiziraju snanu Crkvu bosansku, koja na tlu srednjovjekovne bosanske drave prua utoite i monu zatitu krivovjercima najrazliitijih opredjeljenja i postaje simbol otpora naih dana, to se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim krajevima kranstva.39

Jak utjecaj heterodoksnih krstjana u XIII. i XIV. stoljeu bio je stalni izazov Rimskoj kuriji. Dominikancima se u raspravama s krivovjercima prikljuuju franjevci. Papa franjevac Nikola IV. godine 1291. povjerava svojoj redovnikoj subrai inkvizitorska prava u Bosni i Humu. Na pitanje Bartola de Alverna, vikara bosanskih franjevaca, smiju li krtavanje povjeriti sveenicima ovih krajeva koji ele slijediti na (tj. rimski) obred krtenja, ali su neuki i nekanonski reeni, Grgur XI. godine 1373. odgovara: Drimo da spomenuta braa (franjevci) mogu dopustiti da ovi neuki sveenici krste, ali pod uvjetom da tu ne bude nikakva dogovora naopake volje. U pismu od 7. oujka 1402. papa Bonifacije 1X. izjavljuje da su franjevci u kratkom vremenu obratili petsto tisua (!) nevjernika. Broj je nedvojbeno pretjeran, ali je odraz bosanskih prilika na prijelomu XIV. i XV. stoljea, kad naglo slabi utjecaj heterodoksnih krstjana u korist franjevaca, pa brojni simpatizeri Crkve bosanske trae katoliko krtenje.40

Dubrovaki dominikanac Ivan Stojkovi, ambasador Parikog sveuilita kod pape Martina V. i cara Sigismunda, 7. prosinca 1422. u rimskoj bazilici sv. Marije Velike podsjea na opasnost od krivih nauka navodei kao primjer maniheizam koji se najprije pojavljuje u Aleksandriji kao iskrica iz koje je tinjao mali oganj, ali kako nije odmah uguen iz njega se razbuktao veliki poar, koji se proirio vrlo daleko tako da je zahvatio gotovo cijelu Crkvu, a traje sve do naih dana, to se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim kranskim krajevima.41

Stojkoviev suvremenik papa Eugen IV. s panjom prati vjerska zbivanja u Bosni. O dogaajima ga izvjeuje hvarski biskup Toma Tommasini, kojega papa u svojstvu legata alje na dvor Stjepana Tomaa (1443.-1461.). Tommasinijevim posredovanjem bosanski se kralj javno odrekao zabluda heretike Crkve bosanske i prigrlio vjeru Rimske crkve.42 Iz papina pisma od 3. studenoga 1445. ini se da bosanski krstjani ne prihvaaju tajnu Utjelovljenja, istiu da su muka i uskrsnue Kristovo tek prividni znakovi bez stvarnog temelja, zastupaju avlovu jednakost s Bojom svemoi, odbacuju Stari a iskrivljuju Novi zavjet, osuuju enidbu i odreene vrste hrane, koje je

39 F. ANJEK, KrManstvo Bosne i Hercegovine, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 128; F. ANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani, Hrvatski narodni godinjak Napredak za 1996., Sarajevo, 1995, str. 185-186; F. ANJEK, Euzebije Fermendin i heterodoksno kranstvo na hrvatskim prostorima, u: 'ivot i djelo O. Euzebija Fermendina (zbornik radova), Naice, 1998, str. 100-101.

40 O Crkvi bosanskoj i krstjanima v. D. MANDI, Bogomilska Crkva bosanskih krsjana, Chicago, 1962 (reprint 1979); J. SIDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975; F. SANJEK, Bosanskohumski krstjani, Zagreb, 197541 W. BRANDMLLER, Das Konzil von PaviaSiena 1423.-1424., sv. II, M0nster, 1974, str. 114; Hrvatska i Europa, str. 238-239: Manicheus siquidem in Alexandria parva ignis scintilla fuit, et quia non statim fuit extincta, in tantum ignem crevit, ut pene totam ecclesiam periclitaverit, et tam longe lateque se difudit, ut eciam usque ad hec nostra tempora duret, ut patet in regno Boecie (Croacie) seu Bosne et plerisque aliis partibus christianitatis.42 . MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962, str. 34-35; F. ANJEK, Heterodoksno kranstvo u naim krajevima u Kapistranovo doba, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 88.

Bog stvorio za ovjeka a oni ih odbacuju kao neiste.43

Papa Nikola V. u veljai 1449. naglauje Tomaevu odanost Rimu, iako je svjestan neposrednog ugleda i politike moi krstjana, pod ijim su utjecajem mnogi plemii i baruni, posebno herceg Stjepan Kosaa i vojvoda Ivan Pavlovi. Ivan Kapistran, misionar Podunavlja i legat Apostolske Stolice za srednju i istonu Europu, poetkom srpnja 1455. javlja papi Kalistu III. da se velik broj bosanskih krivovjeraca, koji su ispovijedali patarensko vjerovanje, obratio vjeri Rimske crkve. Slavni propovjednik i branitelj Beograda protestira da papin tienik srpski despot ur Brankovi na granicama Bosne doputa i potie nasilno prekrtavanje katolika na pravoslavlje. Iz Kapistranova pisma proizlazi da se mnogi od bosanskih krivovjeraca patarenske vjere obraaju na rimokatoliku vjeru, iako nemali broj ovih radije umire bez vjere nego da prihvati vjeru Raana, tj. pravoslavlje.44

Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) u svojoj Kozmografiji istie da u Bosni nalaze utoite mnogi krivovjerci koje neki nazivaju manihejcima. Opasna je to vrsta ljudi koji ispovijedaju dva poela svih stvari, poelo dobrai poelo zla. Ovi odbacuju prvenstvo Rimske crkve i ne priznaju da je Isus iste naravi s Ocem. U svojim pak Komentarima pripovijeda kako je bosanski kralj stavio manihejce svojega kraljevstva pred izbor: ili da prihvate krtenje Rimske crkve ili da napuste Bosnu: Otprilike dvanaest tisua primilo ih je krtenje, a oko etrdeset (!) ili neto vie tvrdokorno je ustrajalo u krivovjerstvu te napustilo zemlju i nalo utoite u Humu kod vojvode Stjepana (Vukia Kosae), saveznika nevjernika.45 Da si pribavi papinu potporu, Stjepan Toma alje u Rim tri predstavnika krstjana Jurja Kuinia, Stojsava Tvrtkovia i Radmila Vjeninia koji se 14. svibnja 1461. iste godine u bazilici sv. Petra, pred papom i brojnim auditorijem, sveano odriu `manihejskih zabluda'.46 Kardinal Ivan Torquemada, koji je po elji istoga papes predstavnicima krstjana vodio teoloku raspravu, napisao je Symbolum pro informatione manichaeorum regni Bosnae. S turskim osvajanjima nestaje i Crkve bosanske, iako se povijesno ne moe dokazati tvrdnja o njihovu masovnom pristupu islamu. Sauvana vrela podsjeaju da su mnogi ugledni krstjani potraili sigurnost u dubrovakim mirima ili na podruju mletake Dalmacije.47

43 43 D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 34; F. ANJEK, Pojam 'stvaranja' u Crkvi bosanskohumskihkrstjana, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, XXI (1995) 1-2/41-42, str. 8. Anonimniredaktor glagoljicom pisanih Dijaloga pape Grgura (XIV. st.) duboko ali neverni bonane o nesrinokralevstvo bosansko na koga ni rosa ni da(d) ne padi Pokle rodi i shrani i brani tolike i takovejeretike ki govore da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela lovianskoga i da je blaena diva Marie

bila anjel (...) To su neisti patarini v kralestvu prokletom bosanskom ki osujuju matrmonij i jili. Usp. E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjievnost, u: Povijest hrvatske knjievnosti, sv. II, Zagreb, 1975, str. 392; F. ANJEK Pojam 'stvaranja', str. 9.44 E. FERMENDIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892, str. 222-225; F. ANJEK, Euzebije Fermenclin i heterodoksno kranstvo, str. 102-103.45 PII II., Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt, vol. I, Citt22 del Vaticano, 1984, str. 316-317: Rex Bosne (...) manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta. Duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta (!) aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, confugere. Usp. S. M. DAJA, Katolianstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austrougarske okupacije, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 16546 PII II., Commentarii, str. 317. Usp. D. KAMBER, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra, 3/1932, str. 27-93; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 132; F. ANJEK, Srednjovjekovna povijest, str. 142. Tekst abjuracije predstavnika Crkve bosanske iz 1461. Vidi u: N. LOPEZ MARTINEZ V. PROANO GIL, Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (EI bogomilismo en Bosnia), Burgos, 1958, str. 131-132.47 O nestanku Crkve bosanske v. A. MIJATOVI, Problem nestanka 'Crkve bosanske' u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, II (1978) 2, str. 1-16; F. ANJEK, Dobri muje' Crkve bosanskohumskih krstjana, Humski zbornik 4,

Djedu bosanskom, duhovnom predstojniku krstjana i biskupu Crkve bo-sanske, zapadni izvori pripisuju ulogu katarskog pape. Kardinal Konrad iz Uracha, legat Grgura IX. u Francuskoj, u lipnju 1223. izvjeuje francuski episkopat da se meu albigenzima pojavio stanoviti Bartol iz Carcassonnea koji djeluje u ime krivovjernog bosanskog pape. Inocent IV. poziva ugarski episkopat da se energinije suprotstavi krivovjerju in Bosniae partibus gdje je ono raireno ne samo u narodu nego i kod prvaka i uglednih ljudi dotine zemlje (...) u kojoj su krivovjerci dobro organizirani i imaju poglavara kojeg nazivaju papom.48

Pape u Hrvatskoj otkrivaju predzie kranstva

Hrvati u XVI. stoljeu, uz nebrojene rtve, napokon zaustavljaju otomanske osvajae u njihovu pobjedonosnom pohodu prema srcu Europe. Njihovo junako dranje sprijeit e daljnji turski prodor na mletaka podruja u sjevernoj Italiji i dalje u Furlaniju, Koruku, Kranjsku i tajersku, pa e njihovu domovinu pape nagraditi asnim naslovom predzia kranstva (antemurale christianitatis).U potrazi za ovim naslovom najee se u hrvatskoj historiografiji spominje ime pape Lava (1513.-1521.). U elji da materijalno i novano pomogne hrvatsku obranu, ovaj u pismu od 15. svibnja 1516. preklinje francuskog kralja Franju I.: Ako padnu (hrvatske) utvrde Jajce, Knin, Klis ili Skradin (...) Turcima e preko Jadranskog mora biti otvoren put do talijanskih zemalja.49 Dodue, u pismima Lava X. u vezi s Hrvatskom nigdje se izriito ne spominje izraz antemurale christianitatis, ali papa u hrvatskom otporu vidi bedem obrane protiv otomanskog prodora na Zapad. Spomenuti naslov, kojim je jo godine 1143. Bernard iz Clairvauxa oslovio kranske branitelje Edese, u vezi s Hrvatima i Hrvatskom prvi je upotrijebio Krsto Frankopan Brinjski u memorijalu upuenom 1523. papi Hadrijanu VI.: Sveti Oe! Hrvatska je predzie ili dver kranstva, a naroito pograninih zemalja Koruke, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi ona, sauvaj Boe, bila zauzeta, onda one gore spomenute muke prijete medanim zemljama i put e do njih Turcima irom biti otvoren. Jer kada imadu Hrvatsku, ne treba im vie prelaziti ni rijeka, ni gora, ni mora i od toga (Europi) prijeti vea opasnost od nedavno zauzetih (...) Beograda (1521.) i Rhodosa.50

I u prethodnom stoljeu renesansni pape pokazuju velik interes za obranu Hrvatske. Potaknut carigradskim izvjeem Ivana Stojkovia, profesora Parikog sveuilita i animatora Baselskog sabora (1431.-1439.), koji 10. oujka 1436. javlja u Basel: Ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s istonim crkvama, Carigrad e pasti u turske ruke, a poslije toga treba oekivati da e i HrvatskoUgarsko Kraljevstvo biti opustoeno mnogo nemilosrdnije nego prethodnih godina.51 Papa Eugen IV. nastoji mobilizirati europske vladare da

Zagreb Stolac, 1999, str. 129-131; F. SANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 240.48 J. IDAK, Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici XIIL stoljea, Zgodovinski asopis, 6-7/1952-1953, str. 294-297; F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani, str. 105-106.

49 E. PIVEVI, Pisma pape Leona X. o stanju u Hrvatskoj, Mogunosti, )0C(VII (1989) 12, str. 1185 1186; F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 224-225; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 245-24750 V. GLIGO, Govori protiv Turaka, Split 1983, str. 356; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 24651 Stojkovieva pisma od 10. oujka i 17. studenoga 1436. objavio je E. Cecconi (Studi storici sul Concilio di Firenze, Firenze

se zajednikim snagama odupru osvajakoj politici Otomanskog Carstva. Iz korespondencije Eugena IV. i Dubrovake Republike (1443.-1444.) vidi se da je isti papa na razliite naine pomagao obranu hrvatskih podruja. I njegov nasljednik Nikola V. (1447.-1455.) novano pomae obranu Dalmacije, Bosne i Huma. Papa Kalist III., pod zapovjednitvom Janosa Hunyadija (Sibinjanin Janka), organizira uspjenu obranu Beograda (1456.). Ova e pobjeda, bar na neko vrijeme, zaustaviti turski prodor prema Ugarskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj. Ueni humanist Enea Silvio Piccolomini kao papa Pio II. (1458.-1464.) nastoji pokrenuti kriarsku vojnu u obranu Europe od Turaka. Materijalno pomae obranu Hrvatske financiranjem gradnje stratekih utvrda, kao to je npr. tvrava Revelin uz dubrovaka Vrata od Ploa. Papa Pio II. htio je osobno iz Dubrovnika koordinirati kriarske operacije za osloboenje okupiranih kranskih zemalja na Balkanskom poluotoku, ali se njegov dolazak u Hrvatsku zaustavlja u Anconi, gdje je preminuo 14. kolovoza 1464.52

U jeku najeih turskih navala na hrvatski teritorij, tijekom XV. i XVI. stoljea, kada su ve izgubili svaku nadu u kransku solidarnost monih europskih zemalja, Hrvati se za pomo obraaju nebu. U prekrasno sroenoj prozi i stihovima hrvatskih humanista ove molitve suprotive Turkom izljev su narodne due i uvjerenja da nas samo Bog moe spasiti, kao to to izrijekom istie Marko Maruli u poruci upuenoj godine 1522. papi Hadrijanu VI.53 Valja imati na umu da su molitve i govori, koje su predstavnici Hrvata izrekli na crkvenim i dravnim saborima, pozivi upueni papama i europskim vladarima, potaknuli javno mnijenje i pokrenuli odgovorne na korisne inicijative, ali su prije i iznad svega svjedoci duhovne snage naroda koji u tim izuzetno tekim i traginim trenucima s vjerom u Boga i smionou hrabro ide ususret budunosti, siguran da se nebo ne moe ogluiti njegovu pravednom vapaju.

Spomenute molitve, govore, poslanice i predstavke imuna Koiia Benje, Petra Lucia, Stjepana Posedarskog, Marka Marulia, Bernardina, Frana, Krste i Vuka Frankapana i mnogih drugih itatelj e nai u vrlo zanimljivim Govorima protiv Turaka.54 Turska osvajanja, izazov i prijetnja moralnom i fizikom unitenju hrvatskog naroda, opisana su u djelima i predstavkama Ivana Viteza od Sredne, Ivana esmikog (Janus Pannonius), Nikole Modrukog, Bartola urdevia i drugih.

Poznati humanist, zagrebaki kanonik i ostrogonski nadbiskup, diplomati dravnik Ivan Vitez od Sredne (1400.-1472.), nakon poraza kranske vojske kod Varne u Bugarskoj (1444.), podsjea papu Eugena IV. na nepredvidive posljedice za Europu ako se njezini politiki voe ne ujedine i zajedniki organiziraju obranu od otomanskih napada. U pismu od 17. rujna 1448. Ivan Vitez podsjea papu Nikolu V. na injenicu da su Turci u zadnjih stotinu godina pokorili Grku, Makedoniju, Bugarsku, Albaniju i druge kranske zemlje te da je tuno spominjati se i sjeati svih tih mnogobrojnih zemalja koje su podnosile poraz za porazom, oholu porugu, pustoenje, pokolje, ropstvo, gubile vjeru, jer im je osvaja nametao tue obrede, obiaje, zakone i tui nevjerniki jezik, tako da nita sveto ni svjetovno nije ostalo

1869, str. ccxviiccxix i ccliiicclviii). Usp. F. ANJEK, Ivan Stojkovi i poeci humanizma u Hrvata, Mogunosti, XXXVII (1990) 1-2, str. 225; F. ANJEK, Ivan Stojkovi Dubrovanin (1392/95.-1443.) diplomat i pobornik europskih integracija, u: Hrvatska srednjovjekovna diploma- cija, Zbornik diplomatske akademije, Zagreb 1999, str. 136.

52Usp. F. LISIAR, Program dubrovakog senata za doek pape Pija IL (1464.), Croatia sacra, 5/1933, str. 97-109; L. VOJNOVIC, Papa Pijo i Dubrovnik (1464), Novo doba, 14. I. 1934., str. 5; F. ANJEK, Crkva i krlanstvo 2, str. 246-247.53 Epistola Domini Marci Marvli Spalatensis ad Adrianvm Pontificern Maximum de calamitatibvs occvrentibvs et exhortatio ad commvnem omnivm christianorvm vnionem et pacem, Romae, 1522, reprint, uvod i prijevod latinskog izvornika na hrvatski i engleski, ZagrebSplit, 199454 Priredio V. Gligo, Split (Logos) 1983

nedirnuto, nita nije ostalo neokaljano emu se moglo natetiti maem, nasiljem, ognjem i jarmom. Ivan Vitez sa zebnjom u srcu obavjetava papu da se neprijatelj kranskog imena uvrstio na rubovima ovog naeg (HrvatskoUgarskog) Kraljevstva i nae (hrvatske) domovine, koja se dosad obranila oslanjajui se na svoje snage.55Godine 1479. Dubrovanin Matej Ranjina izvjeuje papu Siksta IV. o mogunostima i uvjetima mira s Turcima. Matej Ranjina, pravni savjetnik i tajnik kardinala Giuliana della Rovere, kasnijeg pape Julija II. (1503.-1513.), sugerira Sikstu IV. naela suivota krana i muslimana, naglaujui da se nevjernicima ne smije nametnuti rat ako oni ele s kranima ivjeti u miru.56

Osnutkom rimske Kongregacije za irenje vjere (De propagandajide) pape Grgur XV. (1621.-1623.), Urban VIII. (1623.-1644.) i njihovi nasljednici duhovno i novano pomau hrvatska podruja pod turskom okupacijom. Ta je pomo osobito dragocjena u prosvjeti, odgoju i etikom ustroju Hrvata pod turskim vrhovnitvom.57

U izgradnji jedinstvene kranske ekumene

Zbog posebnoga zemljopisnog poloaja i specifinih povijesnih okolnosti u kojima se susreu i proimaju grka i rimska civilizacija, Hrvatska u oima papa znai prostor za susrete i dijalog (Pavao VI.) u kojemu se stoljeima njeguje unionistiki duh kranskog zbliavanja.

Odmah po svojem izboru, papa Nikola IV. apelira na srpskog kralja Uroa da prihvati sjedinjenje s Rimskom crkvom. U pismu od 23. srpnja 1288. papa se ispriava to osobno ne moe do srpskog vladara, ali mu alje dva franjevca, Marina iz Kotora i Ciprijana Barskog, siromanih zemaljskim dobrima ali vrlo bogatih znanjem o boanskim stvarima.58

U doba drutvenih, politikih i religioznih lomova u Europi, u XV. i XVI. stoljeu, snane hrvatske linosti poput Ivana Stojkovia (t1443.), Andrije Jamometia (t1484.), Marka Marulia (t1524.) i drugih izvanrednom pronicljivou duha i neiscrpnom energijom potiu obnovu Crkve, sjedinjenje krana, kulturno i politiko jedinstvo europskih naroda, batinika jedinstvene rimskokranske civilizacije i kulture.

Stojkovieve rasprave s husitima na Baselskom koncilu (1433.) i pregovore s predstavnicima istonih kranskih zajednica u Carigradu (1435. 1437.) pomno prati papa Eugen IV. Ueni se Dubrovanin zauzima za jedinstvenu kransku ekumenu, a u opem saboru vidi jedinu moguu zajedniku tribinu s 55 M. KURELAC, Hrvatski humanisti rane renesanse, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 101-102; F. ANJEK, Crkva i kranstvo, str. 247.56 M. KURELAC, Matej Ranjina i mogunost mira izmeu Venecije i Porte: Poslanica papi Sikstu N. godine 1479., Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 179-182; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 24757 Usp. S. M. DAJA, Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, str. 166-177; F. ANJEK, KrIanstvo Bosne i Hercegovine, str. 142-

148.

58 Usp. F. ANJEK, Kranstvo Bosne i Hercegovine, str. 141

pravom na slobodnu debatu. Uvjeren da e se jedinstveni Zapad u zajednitvu s kranskim Istokom mnogo uspjenije suprotstaviti otomanskoj ekspanziji, ueni Dubrovanin marljivo prikuplja znanstvena djela najireg spektra, koja e pridonijeti povezivanju kranskih zajednica i brem napretku europske znanosti u osvit humanizma. Iz svoje ambasade u Carigradu Stojkovi, vidjeli smo, poruuje papi i saboru: Carigrad e pasti u turske ruke, ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s Istokom, a tada e biti ugroene njegova domovina Hrvatska i cijela srednja Europa.59 Papa Eugen IV. nije se ogluio na apele hrvatskog teologa, ija je nedvojbena zasluga da su predstavnici Istone crkve, predvoeni carem Ivanom VIII. Paleologom i patrijarhom Josipom II., prisustvovali Firentinskom saboru, na kojem je 1439. sveano potpisan akt jedinstva, koji e imati veliko znaenje za slavenske zemlje i narode. Dok su Grci usmjeravali razgovore na organiziranje zajednike obrane od Turaka, predstavnici slavenskih naroda bili su skloniji stvarnim raz-govorima o vjerskom jedinstvu Rima i istonih crkava.60

Izaslanik Baselskog sabora u Carigradu (1435.-1437.), Stojkovi poziva predstavnike pravoslavlja na raspravu o uspostavi crkvenog zajednitva. Odbili su ga, ini se, samo Srbi. Naime, prema izjavi Silvestra Siropulosa,61 srpski je despot Brankovi carskom ambasadoru Androniku Kantakuzenu kratko odgovorio: Ja sam susjed Latina (tj. katolika) te sam esto s njima opio i druio se, pa tono znam njihov jezik, raspoloenja i obiaje. Zato, budui da dobro znam to se na njih odnosi, neu poslati poslanike na Sabor.62

Godine 1467. papa Pavao II. potvruje pismo svojeg prethodnika Nikole V., kojim je ovaj 24. kolovoza 1453. oviastio Jeronima iz Potomlja na Peljecu da u Vjenom gradu podigne gostinjac za hodoasnike iz hrvatskih krajeva.63 Dana im je i crkvica sv. Marine, koju Hrvati posveuju sv. Jeronimu. Uz crkvu su osnovani Zbor i Kaptol sv. Jeronima. Da bi tko postao lanom spomenutih ustanova, morao je biti iz Ilirske zemlje, to po jednoj presudi Rimske Rote, koju je 24. travnja 1656. potvrdio papa Aleksandar VII., treba razumjeti osobe koje potjeu iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne.64 Veliki pokrovitelj zavoda bio je papa Siksto V. (1585.-1590.), ija se obitelj na Apeninski poluotok doselila iz Kruice u bokokotorskom zaleu. Kad je papa Lav XIII. godine 1901. preimenovao Zavod sv. Jeronima u Collegium Hieronymianum pro croatica gente, u Beu, Budimpeti, Rimu, pa ak i u Petrogradu smatralo se to provokacijom i politikim skandalom, iako Hrvatska u to vrijeme nije bila ni crkvenoupravni ni politiki subjekt.65

59 F. ANJEK, Ivan Stojkovi Dubrovanin, str. 136; kao gore, str. 21, bilj. 5160 Usp. J. TURINOVI, Ivan Stojkovi u slubi zajednitva Crkve, Croatica christiana periodica, XIV (1990) 25, str.

211-220.

61 Usp. V. LAURENT, Les Mmoires du Grand Ecclesiarque de l'Eglise de Constantinople Sylvestre Syropoulos sur le Concile de Florence (1438-1439), Paris, 1971, str. 164-165.62 A. PAVLOVI, Katolici i pravoslavni u naim krajevima prema grkim vrelima iz XV. stoljea, Croatica christiana periodica,

KV (1990) 25, str. 107.63 Usp. F. ANJEK, Crkva i krianstvo u Hrvata, str. 374.64 Usp. I. GOLUB, Jeronim Patri o svetojeronimskom sporu oko Ilirske zemlje, Croatica christiana periodica, VI (1982) 9, str. 112-120. U skladu s izjavom Rimske Rote otac hrvatske historiografije Ivan Lui kod Johannesa Blaeua naruuje kartu Illyricmn hodiernum za prvo izdanje svoje povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam 1666). Dvije godine poslije Blaeu je ukljuuje u svoj Veliki atlas (Atlas maior, 1668).65 F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 252.

Dominikanac Andrija Jamometi, ueni teolog i pravnik, vrstan poliglot i okretan diplomat, sedamdesetih godina XV. stoljea zauzima se za prisniju suradnju europskih drava i naroda radi uspjenije obrane naslijea rimskokranske civilizacije. U doba kad su Turci ve zauzeli Balkan, a otomanskom se osvajau posljednjim snagama odupirala tek njegova domovina Hrvatska, ugledni potomak ninskih i krbavskih Jamometia sudbonosno se naao u sreditu nevienih politikih intriga. Utvrdivi da naglaeno proimanje svjetovne vlasti s papinstvom sputava slobodu Crkve te, u sluaju nepovoljnih politikih kretanja, uzrokuje neeljene posljedice i na religioznom polju, to dokazuje konkretnom injenicom da je papinska vojska u rukama nedostojnih ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne kranskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije husitsko krivovjerje, Jamometi u oivljavanju Baselskog koncila (1482.) nailazi na otpor prijatelja iz mladosti pape Siksta IV. (1471.-1484.) s kojim je za studentskih dana na Padovanskom sveuilitu kovao planove o opoj obnovi Crkve i kranskom zajednitvu.66

Splianin Marko Maruli, humanist, ljubitelj antike i oduevljeni renesansni stvaralac, ija brojna i izuzetno zanimljiva djela (Pouke, Evanelistar, Pedeset prispodoba) ulaze u povijest europske duhovnosti, prije pet stoljea oivljava ideju o jedinstvenoj kranskoj zajednici europskih naroda, batinici drevne mediteranske civilizacije. Maruli je svjedok hrvatske katastrofe na Krbavskom polju (9. IX. 1493.), doivio je pad Beograda (1521.) i zauzimanje dijelova svoje domovine, o emu s mnogo duevne tjeskobe, ali i pouzdanja podsjea svoje suvremenike Lava X. i Hadrijana VI.67

Na prijelomu XV. i XVI. stoljea hrvatski dominikanac Benjamin, podrijetlom iz primorske glagoljake sredine, kao savjetnik novgorodskog arhiepiskopa Genadija ekumenski djeluje u prevoenju Biblije i zapadnih teolokoznanstvenih spisa na ruski jezik.68 Njegov e posao nastaviti Karlovanin Juraj Kriani (1618.-1683.), teolog i polihistor, inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne crkve s Rimskom. U svojem radu nailazi na potporu pape Aleksandra VII. i njegovih nasljednika.69

Pape i Crkva u Hrvata u XIX. stoljeu

Oslobodilakim ratovima u XVII. i XVIII. stoljeu povean je prostor hrvatskih biskupija uz granicu s Turskom (Dubrovnik, Makarska, Senj, Split, Zadar i Zagreb). Papa Klement XIV. dijeceze srijemsku (1678.) i bosansku (1703.) ujedinjuje u jedinstvenu bosanskosrijemsku biskupiju (1773.) sa sjeditem u akovu, s podrujem izmeu Save, Drave i Dunava, osim Baranje koja je jurisdikcijski dodijeljena biskupu u Peuhu (Pecs).

66 Usp. I. TOMLJENOVIC, Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog dominikanca Andrije Jamometia, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 203-212; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 252-253.

67 Usp. M. TOMASOVI, Marko Maruli, Zagreb, 1989; F. ANJEK, Smrt i posljednji sud u Marulievo doba, u: Marko Maruli. Latinska manja djela 1, Split, 1992, str. 156-157; ut supra, str. 22, bilj. 5368 Usp. . DADI, Hrvatski dominikanac Benjamin, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23, str. 44-48; F. ANJEK, Crkva i kranstvo 2, str. 253.69 Usp. I. GOLUB, Kriani, Zagreb, 1987; F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 370-371.

Papa Lav XII. bulom Locum beati Petri 30. lipnja 1828. pokree korjenite crkvenoupravne promjene ujedinjujui cijelu Dalmaciju u jedinstvenu crkvenu pokrajinu sa sjeditem u Zadru i podrunim biskupijama od ibenika do Kotora. Tisuljetna splitska metropolija svedena je u red biskupije s podrujem ukinutih dijeceza trogirske i makarske. Ukinute su i druge povijesne biskupije: ninska je prikljuena zadarskoj nadbiskupiji, skradinska ibenskoj, rapska i osorska pridruene su krkoj, a pianska i novigradska transkokoparskoj. Dubrovaka nadbiskupija svedena je u red biskupije, s pridruenim podrujem stonske i korulanske biskupije, te je zajedno s hvarskom, splitskom i kotorskom dijecezom ukljuena u dalmatinsku crkvenu pokrajinu s metropolitanskim sreditem u Zadru.

Viestoljetni san da Zagreb, duhovno i nacionalno sredite svih Hrvata, postane ishoditem hrvatske crkvenosti poeo se ostvarivati tek sredinom stoljea. Ideja o primatu Zagreba nad Crkvom u Hrvata sazrela je jo za biskupovanja Stjepana II. Babonia (1225.-1247.), ali njezino ostvarenje sprjeavaju brojne neprilike: tatarska pustoenja, graanski sukobi, viestoljema borba za krst asni i slobodu zlatnu.70

Put do konana osamostaljenja Zagreba i Banske Hrvatske u odnosu prema Ugarskoj crkvi nije bio ni brz ni lagan. Iako se javno isticalo, to u biti nije netono, da je za uspostavu zagrebake nadbiskupije zasluan car Franjo Josip I. koji je svojom gestom dobrostivo udovoljio prastarim eljama Kraljevstva dalmatinskog, hrvatskog i slavonskog,71 a pregovori na relaciji BeBudimpetaRimZagreb trajali su punih sedam godina.Prvi korak k uspostavi zagrebake nadbiskupije nije doao od cara nego od Hrvatskog sabora, koji je 10. listopada 1845. donio zakljuak (l. 9) kojim stalei i redovi Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (mole cara da) vlau koja mu pripada kao apostolskom kralju podigne zagrebaku biskupiju u nadbiskupiju te da se novoj nadbiskupiji podloe biskupije senjska i akovaka, sufragani Kalocse i krievaka unijatska biskupija, koja je, crkvenoupravno, bila pod vlau ugarskog nadbiskupaprimasa u Esztergomu (Ostrogonu). Kaloki i ostrogonski nadbiskupi osporavaju osamostaljenje Crkve u Hrvata, dok se politiki Be svim silama trudi da se iz popisa sufragana budue zagrebake metropolije iskljui Knin, grad koji prema bekom ministarstvu vanjskih poslova i ministru vjera grofu Thunu nije u Hrvatskoj nego u Dalmaciji.

Papa Pio IX. bulom Ubi primum placuit 11. prosinca 1852. zagrebaku biskupiju uvrtava u red nadbiskupija i proglaava je metropolitanskim sreditem Hrvatskoslavonske crkvene pokrajine s podrunim (sufraganskim) biskupijama u akovu, Senju i u Krievcima. Ukljuujui krievaku grkokatoliku eparhiju u zagrebaku metropoliju, Pio IX. misli na ekumenski dijalog, koji njegov nasljednik Lav XIII. stavlja pod pokroviteljstvo slavenskih apostola irila i Metoda.

70 U temeljima kapucinske crkve u Varadinu 1972. naen je latinskim jezikom pisan spomenpergament s naznakom da je spomenutu crkvu za pontifikata Klementa XI. (1700.-1721.) posvetio zagrebaki biskup Martin Brajkovi. U tekstu doslovno pie: Godine Gospodnje tisuu sedamsto este, dana 14. srpnja, ja Martin Brajkovi, biskup zagrebaki, upravni opat od Blaene Djevice Marije u Topuskom, savjetnik Svetog Carskog i Kraljevskog Velianstva, naslovni upan garenike upanije i primas Hrvatskog Kraljevstva (...). Usp. F. ANJEK Pape i Hrvati, str. 229 (prema fotoprilogu objavljenom u Kani, br. 11/1972, str. 45.71 . J. AGIBUNI, Katolika crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983, str. 61.

Sveano ustolienje prvog zagrebakog nadbiskupa Jurja Haulika 8. svibnja 1853. izveo je kardinal Viale Prel, nuncij Svete Stolice u Beu i papin izaslanik, a sveanosti su prisustvovali svikoliki dostojanstvenici, graanski i vojni, na elu kojih se nalazio svijetli ban barun Jelai.72

Bosna i Hercegovina od svih su krajeva nastanjenih Hrvatima najtee stradali za turske okupacije. Nakon hercegovakog ustanka (1875.) i prestanka turske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom (1878.), u tim je podrujima uspostavljena redovita crkvena uprava. Papa Lav XIII. bulom Ex hac augusta 1881. na navedenom podruju osniva crkvenu pokrajinu s vrhbosanskom metropolijom u Sarajevu i sufraganskim biskupijama banjalukom i mostarskotrebinjskom.73

Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), biskup i teolog, humanist i vizionar, politiar i kulturni djelatnik, pokrovitelj Akademije i utemeljitelj Hrvatskog sveuilita, koji je sve svoje umne i tjelesne sposobnosti ugradio u crkveno, kulturno i politiko jedinstvo hrvatskog naroda i ire junoslavensko i europsko zbliavanje, u svojim ekumenskim shvaanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan.

Na Prvom vatikanskom saboru (1869.-1870.) i tijekom svojeg dugog ivota svim silama nastoji otkloniti zapreke koje dijele Istonu i Zapadnu crkvu. Put jedinstvu i zajednitvu vidi u ravnopravnom dijalogu. Strossmayer svoje revolucionarne i proroke vizije Crkve u odnosu prema nauku o papinoj neprevarljivosti nalazi kod Ivana Stojkovia, koji dri da se nepogreivost Apostolske Stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se protee na tijelo Crkve, koje je hijerarhijski podreeno toj osobi s kojom tvori saborsku zajednicu.74 Stav o dosezima i oportunosti dogme o papinoj nezabludivosti Strossmayer obrazlae sabornicima 2. lipnja 1870., dokazujui da je nezabludiva cijela Crkva: papa u zajednici s biskupima, klerom i vjernicima. Hrvatskom prelatu nije upitan primat rimskoga biskupa, ali ne podupire tvrdnju da papa ima redovnu crkvenu vlast i u svojoj biskupiji, kao da je biskup u svojoj biskupiji tek papin kapelan. Dalekovidnost hrvatskog prelata potvrdit e u nae vrijeme Drugi vatikanski sabor. I sam Pio IX. prisutan u sabornici za Strossmayerova interventa o papinoj neprevarljivosti, izrazio je svoje zadovoljstvo izjavivi da se Hrvatii (Croatino) sjajno drao.75

Strossmayer punu potporu svojih stavova nalazi u papi Lavu XIII. (1878.-1903.). akovakosrijemski biskup ubraja se meu zaetnike suvremenih ekumenskih gibanja, iako svoja plemenita nastojanja nije mogao provjeriti u praksi, jer ona druga (tj. pravoslavna) strana nije odgovorila njegovu pozivu bojei se pokatolienja.

Izgraen na obnoviteljskim idejama Lava XIII. (1878.-1903.), Pija X. (1903.-1914.) i Pija XI. (1922.-1939.), Hrvatski katoliki pokret (HKP) i Katolika akcija (KA) odgovor su na postupnu dekristijanizaciju hrvatskog drutva pod sve snanijim utjecajem ateizma i materijalizma. Usmjereni duhovnoj i

72 Narodne novine, 9. V. 1853; F. ANJEK, Pape i Hrvati, str. 229.73 U nastojanju da Zagreb postane istinsko duhovno sredite svih Hrvata, biskup Strossmayer inzistira da pitanje obnove crkvenih struktura u BiH valja rjeavati u obliku budueg ujedinjenja svih brvatskih crkvenih pokrajina pod vodstvom zagrebakog metropolita, koji je, u njegovoj viziji, ve primas Crkve u Hrvata. Usp. . KOKA, Uspostava redovite hijerarhije u BiH 1881., Studia vrhbosnensia 1, Sarajevo, 1986, str. 21-60; F. ANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 37-39.

74 F. ANJEK, Hrvati i Pariko sveuilite (X111XV. st.), Rad HAZU 476, Zagreb, 1998, str. 133; F. ANJEK, Europski pogledi J. J. Strossmayera, u: Tri stoljea visokog kolstva u Osijeku (zbornik), Osijek, 2001, str. 4075 Daljnji je tijek Sabora poznat. Strossmayer naputa Rim uoi 18. srpnja 1870. ne elei Petrovu nasljedniku rei non placet, a savjest mu nije doputala izrei placet, koji e nakon duga promiljanja dati objavljivanjem saborskih akata u veljai 1873. Usp. F. ANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 40-41.

intelektualnoj izobrazbi mladih, HKP i KA naglaeno su nazoni u irenju prosvjete i buenju religiozne svijesti u najirim slojevima hrvatskog puanstva, zauzimajui se za izgradnju novog i pravednijeg drutva, proetog kranskim vrijednostima.76

Za pontifikata Benedikta XV. (1914.-1922.) Crkva u Hrvata strukturira se u Kraljevini SHS kao jedinstvena crkvena zajednica iz koje e Rapallskim ugovorom (1920.) biti iskljueni Istra s Rijekom, grad Zadar te otoci Cres, Loinj, Lastovo i Palagrua, koji su pripojeni Italiji, te dio bakobaranjskih HrvataBunjevaca, koji u sasta