52014 živovre liturgijsko-pastoralni list lo...2014/08/21 · Pričest euharistijskim Tijelom Kristovim i zajedništvo vjernika u Crkvi, stoga, se nazivaju istom riječju: commu-nio

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo52014

liturgijsko-pastoralni list

Liturgija i mjesna Crkvaod 18. svibnja do 14. lipnja 2014.

2014 5God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Euharistijsko i eklezijalno Tijelo

naša tema: Liturgija i mjesna crkva 2 Crkva oblikovana liturgijom, Ante Crnčević

Katedrala u liturgijskome životu mjesne Crkve, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, I. Šaško, I. Raguž,I. Bodrožić, S. Slišković

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

Sedma vazmena nedjelja

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

u duhu i istini 38 Vjernikova zahvala za župu

Molitva župnih vijećnika

trenutak: pisma čitatelja 40 Ambon smješten izvan prezbiterija?

živo vrelo

Lyonel Feininger: Katedrala, 1926.; Essen, Museum Folkwang

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 5–2014

PEuharistijsko i eklezijalno Tijelo

P ritjelovljujući se Isusu Kristu u sakramentu krštenja, kršćani se ugrađuju u njegovu Crkvu, koja je Tijelo Kristovo. Udovi smo Crkve i dionici Kristova dara spasenja po uključenosti u život

mjesne ili partikularne Crkve, u kojoj u potpunosti živi sveopća Crkva. Župa, kao jedinica zajednica mjesne Crkve pruža mjesto najintimni-jega odnosa s Kristom i Crkvom. Intimnost vjernikova života, stoga, uvijek je u povezanosti s Crkvom kojoj on pripada. Iz toga je razloga kršćanska starina riječima Corpus Christi označavala tri međusobno povezane zbiljnosti: Kristovo tijelo rođeno od Djevice Marije, njego-vo euharistijsko tijelo koje se daruje u slavlju zajednice te eklezijal-no Tijelo Kristovo, Crkvu (usp. Benedikt XVI., Sacramentum carita-tis, 15). Tako je Krist, prinoseći sama sebe u žrtvi za naše otkupljenje, u tome daru navijestio i otajstvo Crkve. U slavlju euharistije, u kojoj nam se daje Kristovo Tijelo, ostvaruje se na najintimniji način eklezi-jalno zajedništvo vjernika. Pričest euharistijskim Tijelom Kristovim i zajedništvo vjernika u Crkvi, stoga, se nazivaju istom riječju: commu-nio. Tako se lice i božansko ljudska narav Crkve najvjernije očituju u euharistijekome slavlju mjesne Crkve koje predvodi biskup, okružen svojim prezbiterima.

Korisno je, u tome duhu, razmišljati o liturgijskome životu mje-sne Crkve, osobito o slavlju sakramenata, kao putu oblikovanja Crkve i njezinoga zajedništva. Između euharistije koja izgrađuje Crkvu i sa-me Crkve koja »čini« euharistiju stoji uzročna povezanost: Crkva može slaviti euharistiju upravo zato što se sâm Krist njoj prvi darovao u žrtvi križa. Tako Crkva i njezina liturgija uvijek objavljuju prvenstvo Božje ljubavi: Bog nas je u Kristu prvi ljubio (usp. 1Iv 4, 19).

Za život mjesne ili partikularne Crkve najočitije mjesto eklezijalno-ga i euharistijskoga zajedništva jest katedralna crkva. Kao »majka« svih crkava u biskupiji, ona čuva povezanost sa životom svih zajednica (župa) u toj mjesnoj Crkvi. U katedrali se redovito slave ređenja, mi-sa posvete ulja i sakramenti inicijacije, kako bi se trajno očitovalo lice Crkve kao zajednice vjernika pod jednim pastirom, Isusom Kristom. Iz toga razloga, na početku gradnje svake crkve polaže se temeljni kamen koji je simbol Krista. Crkva počiva na Kristu, jedinome temelju svake kršćanske zajednice. Euharistija nas uvijek iznova vraća tomu teme-lju i tješnje združuje s onima koji su srasli s Kristom u njegovoj Crkvi.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgija i mjesna Crkva

LLLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

Kada se čini da je među partikularnim Crkvama

teško pronaći vidljivi vez jedinstva i kada se čini da – uslijed rastućih ra-

znolikosti – pojam opće Crkve ostaje na razini ide-je ili »principa jedinstva«, ponovno otkriće liturgije, kao veza zajedništva i sa-kramentalnoga predznaka neke mjesne Crkve, pred-stavlja se kao otvoren po-gled u ono što nazivamo

»otajstvom Crkve«, pri-sutnim i vidljivim u svim partikularnim Crkvama.

Liturgija tako postaje uje-dinjujućom snagom koja

pomiruje i prema jednome usmjeruje sve raznolikosti

partikularnih Crkava.

L ice Crkve, zajednice Kristovih vjernika, na jedinstven se način otkriva u njezinim liturgijskim slavljima. U liturgiji je ona na najvidljiviji način ono što jest – zajednica koja izrasta iz su-

sreta božanskoga s ljudskim. Crkva se u liturgiji samospoznaje kao stvarnost koja proizlazi iz darovanosti; ne postoji sama od sebe ni-ti može živjeti samo za sebe. Prepoznaje se kao zajednica koja je po-zvana živjeti drukčiju, novu dimenziju života, nemjerljivu jedinica-ma ljudskih vrijednosti. Iz toga razloga Crkva iz dana u dan slavi Kri-stova otajstva spasenja; po njima se trajno ukorjenjuje u zbilju bo-žanskoga života i neprestance bistri spoznaju o svome poslanju u svi-jetu: nastavljati među ljudima uprisutnjivati Kristovo djelo spasenja. Vjerna tome poslanju, Crkva proživljava sudbinu Isusova života: kat-kada biva hvaljena u svojoj mudrosti i u djelima koja poduzima, a katkada osporavana zbog tih istih riječi i djela; biva joj nuđeno i kra-ljevsko dostojanstvo, ali se susreće i s progonstvom te biva izgnana iz života društva. No, unatoč toj dijalektici života i unatoč svemu bogat-stvu njezine povijesti, narav Crkve ne može biti sagledana kroz vid-ljivost njezinih djela. Ona je otajstvena stvarnost. Liturgija u njoj ču-va tu uzvišenu dimenziju njezina života.

Ono što u Crkvi kroz sva stoljeća njezine povijesti ostaje trajnim, neovisno o naklonosti ili nenaklonosti svijeta i društva, jest njezina uronjenost u zbilju Kristova otajstva – po sakramentalnim slavlji-ma. Liturgija u Crkvi čuva »kontinuitet otajstva« kroz putove povije-sti. Bez sakramentalnoga susreta s Kristom Crkve ne bi bilo. Ona se rađa iz sakramenata i živi od sakramenata. Slaviti sakramente, sto-ga, znači slaviti život, promatrati i susretati život u perspektivi spase-nja. Djelom naviještanja i služenja u ljubavi Crkva susreće i dodiruje svijet, suživljuje se s njime; po liturgiji se ona urezuje u tkivo od ko-jega je život satkan, preobražava ga i daje mu novi »okus« – ne svo-jom snagom, nego služeći snazi Kristova djela spasenja. Kao što sa-kramentalna epikleza (po obrednim gestama i riječima) uprisutnju-je Krista u liturgijsko slavlje Crkve, tako i životna epikleza Crkve, oči-tovane u vjerodostojnosti života, uprisutnjuje Krista u zbilju svije-ta. Epikletska narav Crkve hrani se liturgijskim susretima s Kristom.

Biti u Crkvi i biti Crkva, znači biti u trajnoj težnji prema punini Dara od kojega Crkva živi. Težnja ne ostavlja prostor potpunomu mi-ru; ona rađa napetost, protegnutost, bol zbog otrgnutosti od onoga iz čega težimo i od čega želimo biti »oslobođeni«. Čini se, katkada, da su

Crkva oblikovana liturgijomO odnosima liturgije naspram mjesne Crkve

Ante Crnčević

3

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145

napetosti, brige i trpljenja Crkve obilježeni poglavito nastojanjem oko mje-sta koje Crkva zauzima u svijetu. Ne čudi da postoje takve napetosti. Crkva je poslana svijetu, ima zadaću naspram svijeta, pa stoga i mjesto koje joj pri-pada iz povjerene joj zadaće. No, ako u Crkvi izostane one napetosti koja ni-je vezana za »mjesto u svijetu«, nego je rođena iz čežnje za puninom dara od kojega živi u svijetu, lice Crkve ostaje zasjenjeno, nejasno; rekli bismo danas – »netransparentno«. Govor o »transparentnosti« Crkve lako krije zamku: Crkva biva promatrana kroz njezino susretanje sa svijetom, s ljudskim ne-daćama, s izazovima koje donosi svijet; očekuje se da bude u svemu su-vre-mena te u društvu biva utoliko prihvaćena ukoliko umije na očekivan i pri-hvatljiv način odgovoriti na pitanja koja nameće zbilja svijeta. No, odgovor koji je Crkva, vjerna svome poslanju, pozvana dati, nije uvijek očekivani od-govor. On može biti i protivan ljudskim očekivanjima. Odgovor koji Crkva daje nije uvijek su-vremen; on može biti i protivan vremenu jer njezino po-slanje nije da bude nužno suvremena, nego ponajprije suvječna, da u sve-mu upućuje na život koji ne prolazi. »Naravan čovjek ne prima što je od Du-ha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosu-đivati.« (1Kor 2, 14) »Transparentnost« Crkve, stoga, ima se promatrati u njezinoj hrabrosti i spremnosti za takvu »ludost«, pa i po cijenu ugroženo-sti mjesta koje joj pripada u svijetu.

Opća Crkva prisutna u mjesnoj CrkviCrkva u svijetu živi kao konkretna zajednica Kristovih vjernika u određeno-me prostoru. Živi kao »mjesna Crkva«. U tome smislu Drugi vatikanski kon-cil podsjeća da se Crkva kao otajstvena stvarnost očituje »u punom i djelat-nom sudjelovanju svega svetog naroda Božjeg u liturgijskim slavljima, na-vlastito u euharistiji, u jednoj molitvi, pri jednom oltaru, kojemu predsje-da biskup okružen svojim prezbiterijem« (SC, 41). To drevno načelo izrasta iz iskustva ranokršćanskih zajednica kojima je redovito ravnao biskup. No, budući da u promijenjenim okolnostima života biskup ne može sâm i posvu-da predsjedati svemu svojem stadu, on ima zadaću »uspostaviti zajednice vjernika, među kojima se ističu župe uređene po mjestima pod pastirom ko-ji zamjenjuje biskupa; one na neki način predstavljaju vidljivu Crkvu raspro-stranjenu po cijelom svijetu.« (SC, 42). Tako se pripadnost partikularnoj ili mjesnoj Crkvi živi kroz uključenost u život neke župne zajednice.

Liturgijsko zajedništvo Crkve s Kristom postaje izvorom i preobrazujućom snagom njezina poslanja.

4

NAŠA TEMA Liturgija i mjesna Crkva

U mjesnoj ili »partikularnoj Crkvi« (usp. ZKP, kan. 368) opstoji i na konkretan se način očituje »opća Crkva« (usp. LG, 26). Crkva je či-tava u svakoj od partikularnih Crkava, ili, kako to kaže sv. Petar Damjanski: in pluribus una, et in singulis per mysterium tota. U tome se smi-slu nijedna partikularna Crkva ne može sma-trati samodostatnim ili »zasebnim« subjektom, kao što se opća Crkva ne može smatrati nekom »krovnom« organizacijom ili skupom svih par-tikularnih Crkava. Zato se ispravno teološko promišljanje o licu Crkve i o njezinu poslanju u svijetu ne odvaja od života mjesne Crkve, ko-ja konkretizira (su-stvara) i u zbilju svijeta ucje-pljuje poslanje koje je Krist povjerio jednoj i je-dinstvenoj Crkvi. Na sličan se način vrjedno-vanje djelovanja neke mjesne Crkve ne može u cjelini sagledati bez onoga teološkog vidika po kojem se promatra opću Crkvu.

Drugi vatikanski koncil, nadahnjujući se u novoj razradbi ekleziologije iskustvom prvih sto-ljeća i tradicijom istočne Crkve, otvorio je nove poglede na nutarnji odnos između opće Crkve i

partikularnih Crkava. Pojam sveopće Crkve pokazuje se često nejasnim. On može označavati »preegzistentnu i eshatološku Crkvu svih vremena, a tako i empirijski postojeću opću Crkvu« (W. Kasper). No, pripadnost Crkvi živi se kroz uključenost u život neke partikularne ili mjesne Crkve. Kao što jedna Cr-kva postoji »u i po« mnogim partikularnim Crkvama (LG, 26), tako i sve par-tikularne Crkve postoje »u i po« toj jednoj Crkvi. Misao o općoj Crkvi ostala bi na razini apstrakcije kada se ne bi na vidljiv način ostvarivala u obliku i ži-votu partikularnih Crkava. To su okviri u kojima želimo razmišljati o mjestu liturgije u životu partikularne Crkve. Kada se čini da je među partikularnim Crkvama teško pronaći vidljivi vez jedinstva i kada se čini da – uslijed te uvi-jek rastuće raznolikosti – pojam opće Crkve ostaje na razini ideje ili »principa jedinstva«, ponovno otkriće liturgije, kao veze zajedništva i sakramentalno-ga predznaka neke mjesne Crkve, predstavlja se kao otvoren pogled u ono što nazivamo »otajstvom Crkve«, prisutnim i vidljivim u svim partikularnim Cr-kvama. Liturgija tako postaje ujedinjujućim elementom koji pomiruje i pre-ma jednome usmjeruje sve raznolikosti partikularnih Crkava.

U životu mjesne Crkve liturgija nije tek jedan od oblika ili načina njezi-noga djelovanja i pastoralne skrbi za vjernike. Liturgija daruje Crkvi pred-znak božanskoga – u svemu što Crkva čini. Sama se Crkva u liturgiji uvijek iznova samospoznaje, oblikujući i usmjerujući svoje poslanje i svoja djela u svjetlu Kristova nauma o spasenju svijeta. Zato koncilska tvrdnja da je li-turgija »vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega stru-ji sva njezina snaga« (SC, 10) treba biti misao kojom Crkva trajno preispi-tuje sebe i način svoga djelovanja naspram svijeta.

Liturgija uvijek očituje prvenstvo Kristove

ljubavi prema Crkvi.

Nepoznati autor, 12. st.; Museu Nacional d’Art

de Catalunya, Barcelona.

5

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145Tragom gore otvorenih tema postaje jasnim ne samo da liturgija pri-

pada Crkvi, nego da ujedno i očituje samu Crkvu. Koncil izrijekom kaže da se liturgijski čini »tiču (pertinent) svekolikoga Tijela Crkve; oni ga očitu-ju (manifestant) i djeluju (afficiunt) na njega« (SC, 26). Tim trima glago-lima na zbijen je način izražen odnos koji se oblikuje između liturgije i Cr-kve. Naslanjajući se dijelom na smjernice koje je ponudio G. Cavagnoli, za-ustavit ćemo se u razmišljanju nad tim trima ‘razinama’ odnosa liturgije naspram Crkve.

Liturgija pripada Crkvi i čini nas pripadnima CrkviLiturgijski čini pripadaju Crkvi. Kao što se ne može biti kršćaninom bez pripadnosti zajednici vjerujućih i bez pritjelovljenja Kristovu Tijelu, koje je Crkva, tako se ne može ni slaviti liturgiju bez udjela u zajednici (Crkvi) u kojoj je slavlje jedino moguće. Samo zajedništvo omogućuje slaviti. »Bi-ti zajednica« (pripadati zajednici) i »zajednički djelovati« supostoje na na-čin da se međusobno traže i upućuju jedno na drugo; postoje zajedno ili ne postoji nijedno od njih (G. Bonaccorso). Samo pripadajući zajednici može-mo slaviti u zajednici. Štoviše, plodnost slavlja u zajednici recipročna je na-šoj pripadnosti zajednici koja slavi.

To se posebice očituje u iskustvu obrednoga slavlja. Obred zahtijeva izla-zak iz zatvorenosti u sebe i otvaranje drugima, oblikujući novo iskustvo u koje-mu se pomiruju osobno i zajedničko, nutarnje i izvanjsko, subjektivno i objek-tivno, očekivano i darovano. Upravo taj izlazak iz sebe, susret s Drugim te spo-znaja da i drugi na sličan način osjećaju potrebu za Drugim, stvaraju zajed-ništvo u kojemu se ostvaruje slavlje. Gdje vlada zatvorenost i gdje je sve pod-vrgnuto vlastitim potrebama i očekivanjima, slavlje nije moguće. Liturgijsko slavlje zajednice vjernika nije kompenzacija onoga što nedostaje našoj osob-noj vjeri i osobnomu duhovnom ili molitvenom životu; liturgija je, napro-tiv, počelo iz kojega se rađa i oblikuje osobni duhovni život; ona je eklezijalno iskustvo unutar kojega na nov način promišljamo o sebi, o osobnoj izgradnji vjere, o mjestu koje nam pripada u Crkvi, o poslanju koje se upravo nama po-vjerava. Tako uočavajući pripadnost liturgije Crkvi, na nov način spoznajemo da nas liturgija čini pripadnima Crkvi. Udioništvom u liturgiji postajemo više Crkva; posvješćujemo svoje mjesto u Crkvi i odgovornost za nju.

Nerijetko se čuju (opravdani) prigovori da našim liturgijskim slavljima nedostaje djelatnoga udioništva i sudjelovanja vjernika, pa se sudjelovanje nastoji izazvati ili nametnuti na način da se plijeni pozornost obrednim »isko-racima« u drukčije i različitō od uobičajenoga i redovitoga, ili se pak prisutne pokušava držati u napetosti snažnim ili dojmljivim glazbenim izričajem, na-činom govora, otvaranjem tema koje uvijek bude zanimanje ljudi… No, u ta-kvim »slavljima« ljudi i dalje ostaju pojedinci, zatvoreni u sebe, nepreobraže-ni Događajem koji je prvi razlog liturgijskoga okupljanja. Nema radosnoga i svjesnoga sudjelovanja u liturgiji gdje se ne živi iskustvo Crkve i gdje unapri-jed nije probuđena svijest eklezijalnoga zajedništva. Zato pokušati graditi li-turgijsko zajedništvo bez oblikovanja eklezijalne svijesti i pripadnosti, može voditi k tome da se samom liturgijom rastače crkvenost vjere i slavlje vjere po kojemu se pred vjernike iznosi »uvijek nov« Događaj spasenja.

6


Liturgija pripada Crkvi; nije vlastita skupu pojedinaca koji osjećaju sa-mo potrebu za ritualizacijom svoje osobne vjere. Nespremnost i nemoć vjernikâ da se živo uključe u liturgijski događaj i da iz njega crpe snagu za život velikim dijelom proizlaze iz razloga što ne postoji dostatno izgrađena svijest o crkvenosti vjere i liturgije. Kao što je stoljećima liturgija bila ‘kle-rikalizirana’ te je kao takva vjernicima pružala okvir za njegovanje osob-ne pobožnosti i molitve, tako danas prijeti opasnost da liturgija postane do te mjere ‘laicizirana’ (ili oblikovana u skladu s očekivanjima prisutnih) da pruža prostor pukoj ritualizaciji osobnoga življenja vjere. Bez produbljenja eklezijalne svijesti vjere ni naša zajednička slavlja ne će biti ‘eklezijalna’.

Prihvatimo li koncilsku postavku da »liturgijski čini nisu privatni čini, nego slavlja Crkve koja je ‘sakrament jedinstva’, to jest sveti puk okupljen i uređen pod biskupom« (SC, 26), nužno je pitati se u kojoj se mjeri u liturgi-ji osjećamo Crkvom. Nije li porazna istina da pojedini vjernici dolaze redo-vito na nedjeljna liturgijska slavlja, ali se ne sustežu priznati da se »u svemu ne slažu« s Crkvom ili da imaju drukčiji stav prema nekim pitanjima glede života, morala, kršćanske etike ili glede mjesta koje Crkva zauzima u druš-tvu. Što ostaje od liturgije ako se niječe osobna pritjelovljenost Crkvi i su-življenost s njezinim poslanjem? Odgovor bismo mogli tražiti na tragu pro-mišljanja: što je nedjeljni obiteljski objed ako u obitelji vladaju nepovjere-nje, neiskrenost i otuđenost njenih članova.

Da bismo liturgiju prepoznali kao slavlje u Crkvi i kao »događanje Cr-kve«, potrebno je probuditi svijest o mjesnoj Crkvi u koju životom urasta-mo i u kojoj se osjećamo članovima jedne, opće Crkve, koja u svijetu na-stavlja Kristovo djelo spasenja. Naše nedjeljno »ići u crkvu« potrebno je dozrijevanja do svijesti da nedjeljom obnavljamo svoje »biti Crkva« i »gra-diti Crkvu« kako bismo bili svjesni i odgovorni nositelji njezinoga poslanja u konkretnoj zbilji svijeta. Ondje gdje nas je život doveo – do ljudi, do rad-nih mjesta, do susretâ s ljudima i do mogućnosti da stvaramo i djelujemo – tu se ostvaruje naše kršćansko i eklezijalno poslanje i tu je na provjeri zre-lost naše pripadnosti Crkvi.

»Zašto ostajem u Crkvi?«, pitao se Hans Urs von Balthasar. Između ostaloga odgovara: »Jer mi samo ona, kao Crkva apostolâ, svjesna Gospo-dinova naloga i svoga služenja Gospodinu, može pružiti kruh i vino živo-ta. ‘Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.’ […] U Crkvi ostajem zato što ju svi mi, začudno, još nismo uspjeli ubiti svojim mjerama i očekivanjima.«

Liturgija očituje i zahvaća CrkvuDruga postaja razmišljanja o odnosu liturgije i (mjesne) Crkve tiče se litur-gijskoga očitovanja Crkve. Crkva se na osobit način pokazuje u svoj jasno-ći svoga lica kada slavi Kristova otajstva. Priznamo li da je Crkva otajstvena stvarnost, »sakrament najtješnjega sjedinjenja ljudi s Bogom« (KKC, 775), moći ćemo spoznati da se sakramentalna slavlja događaju po Crkvi i za Cr-kvu. I ovdje je vrijedno uvidjeti kako se Crkvi pridružujemo po sakramenti-ma, po kojima živimo zajedništvo s njom i u njoj. Liturgija na najvjerniji na-čin otkriva svijetu, a i nama koji smo u Crkvi, što Crkva u sebi jest.

7


Spoznaje o Crkvi ne izrastaju iz pokušajâ oblikovanja tvrdnjâ i definicijâ koje kazuju što Crkva jest. Crkva, naime, nije tek »ustanova« koja bi se svo-jim statutom mogla jasno predstaviti. Crkva je način življenja, način bivo-vanja. Zato »otajstvo Crkve« nosi otajstvo samoga Boga te ona, kao takva, zadire duboko u istinu o čovjeku i u istinu o svijetu.

U euharistijskome slavlju, snagom Kristova dara, ostvaruje se njegova želja o jedinstvu mnogih s Jednim« i u Jednome. Pavao poučava Korinća-ne o smislu euharistijskoga zajedništva: »Čaša blagoslovna koju blagosliv-ljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedniš-tvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.« (1Kor 10, 16-17) Otajstvo euharistije ujedi-njuje nas s Kristom i tako nas čini »jednim tijelom s njim«, njegovim Tije-lom, Crkvom. Po euharistiji nismo tek pripadnici Crkve, nego jesmo Crkva. Ranokršćanski je govor Crkvom (ekklesia) nazivao svaku euharistijsku za-jednicu jer je bila najizvrsnije mjesto zajedništva vjernika nekoga mjesta ili grada. Crkva je ondje gdje je euharistijsko zajedništvo s Kristom. Opomenu kršćana u Korintu Pavao započinje riječima: »Kada se okupljate na Sasta-nak (ekklesia)…« (1Kor 11, 18). Drukčije bismo rekli: »Kada postajete Cr-kvom…«. Doći na euharistiju znači pritjeloviti se Crkvi, participirati na nje-zinu otajstvu i njezinu životu.

Euharistijski odnos s Crkvom ostvaruje se samo kroz konkretnu za-jednicu vjernika, kroz »mjesnu Crkvu«, danas strukturiranu u zajedniš-tvu župâ (ili drugih ustrojbenih jedinica). U prva tri stoljeća mjesna Cr-kva, okupljena na euharistijski sastanak, nosila je naslove »Crkva Bož-ja« (ekklesía toũ Theoũ), »čitava Crkva« (hóle he ekklesía), »katolička Cr-kva« (katholikè ekklesía). Neovisno o činjenici da su pojedini izrazi tijekom povijesti dobili nova značenja, Crkva se kao takva, u svojoj punini i cjeli-ni, prepoznaje i susreće upravo u euharistijskom zajedništvu okupljenoga mjesnoga bratstva, predvođenoga biskupom (ili prezbiterom kojemu je on povjerio pastirsku službu u zajednici). Crkva ne postoji kao »apstraktna« ili daleka institucija; ona je živa zajednica ljudi koji zajedništvo s Kristom žive na sasvim određenome prostoru i konkretnim životnim prilikama. Cr-kva zadobiva »prezime« po mjestu koje određuje život ljudi: Crkva Zagre-bačka, Crkva Đakovačko-osječka, Crkva Dubrovačka… U svakome euhari-stijskome slavlju molimo za mjesnu Crkvu, za njezina pastira, ali i za Crkvu prisutnu u svim krajevima svijeta. Ujedno, svakoga dana, na svakome kra-ju svijeta vjernici okupljeni na slavlje euharistije mole i za nas koji u ovo-me kutku Zemlje ostvarujemo zajedništvo s Kristom i živimo poslanje koje je on povjerio svojoj Crkvi.

Euharistijske zajednice prvih kršćana svojim oblikom zajedništva uno-sile su radikalnu novost u uvriježene načine zajedništava koja su gradili lju-di onoga vremena. Dok je u starozavjetnome okružju etnička pripadnost

Budući da je jedan kruh koji blagujemo, jedno smo tijelo mi mnogi. Euharistija pruža jedinstvo mnogih s Jednim i u jednome.

Marko I. Rupnik, detalj mozaika.

8


(etnia) bila temelj zajedništva, a u poganskome svijetu collegia (pripad-nost nekoj interesnoj skupini ili zanimanju), kršćanske su zajednice gradile nov oblik odnosa: u njima nema podjela na Židov – Grk (Kol 3, 11), muško i žensko (Gal 3, 28), slobodnjak i rob (1Kor 12, 13), bogataš i siromah (1Kor 11, 20-21)… Zajedništvom s Kristom kršćani tvore »novi narod«, ujedinjen »novim rođenjem« i Kristovim darom otkupljenja. Ni danas ne postoji za-jednica koja bi bila toliko otvorena svima, kao što je to Crkva, unatoč tomu što ju mnogi gledaju kao zatvorenu instituciju. Crkva je otvorena svima ko-ji žele biti Crkva, živjeti udioništvo u Kristovu otajstvu.

Biti u Crkvi znači biti dionik Kristova života, njegova dara otkupljenja. U njoj se ne može biti i pri tom odbijati zajedništvo s Kristom. Poslanje Crkve neodvojivo je od poslanja koje je Otac povjerio Kristu šaljući ga u svijet. Zato zadivljuje činjenica da u ranoj Crkvi, koja svoje poslanje ostvaruje uspostav-ljajući različite »službe« u kršćanskim zajednicama, ne postoji nijedan naziv za neku crkvenu službu koji u novozavjetnim spisima ne bi bio vezan uz Kri-stovo poslanje. Krist je »Apostol naše vjere« (Heb 3,1), »Učitelj i Gospodin« (Iv 13, 13), »veliki svećenik« (Heb 2, 17; 10, 21), biskup (episkopos), »čuvar duša svojih« (1Pt 2, 25), đakon, poslužitelj (Rim 15, 8; Fil 2,7). Službe u Cr-kvi stoga promatramo kao nastavak vršenja Kristova djela posvećenja ljudi. Svećenik u liturgiji zajednice koja mu je povjerena vrši svoju službu u snazi Kristove osobe (personam Christi gerens, OURM, 30). Crkva se tako pred-stavlja kao odsjaj i ostvarenje djelâ koja je činio Isus.

Slavljenje euharistijskoga otajstva, u kojemu vjernici postaju jedno Ti-jelo s Kristom, tvori Crkvu kao Kristovo tijelo, kao Otajstvo Krista, djelo-tvorno i preobrazbeno naspram čovjeka i svijeta. To biva jasnijim ako uoči-mo da najranija »sakramentologija« nije poznavala govor o sedam sakra-menata, nego nauk o jednom i jedinstvenom sakramentu – Otajstvu Kri-sta, Otajstvu koje je Krist i koje se uprisutnjuje u Crkvi, u obličju Crkve. Ka-snije rasprave o otajstvu euharistije, otvarajući brojna teološka pitanja, ne-rijetko su ostavljala po strani dvije osnovne dimenzije euharistijskoga otaj-stva: okupljenost (synaxis) vjernika, koji po otajstvenom zajedništvu s Kri-stom postaju Crkva, te liturgijski čin (praxis) u kojemu se ostvaruje cjelo-kupno Otajstvo Krista. Stoga, u životu kršćanske zajednice ne bi smjela ni-kada izostati liturgijska kateheza koja će u vjernicima bistriti spoznaju o eu-haristiji kao izvoru zajedništva mjesne Crkve i kao otkupiteljskoj snazi ko-joj se Crkva s povjerenjem izručuje. Euharistija i Crkva jedna su drugoj po-vjerene. (H. de Lubac)

Znakovi eklezijalnoga jedinstva u euharistiji: nadahnuća iz povijestiSvijest da euharistija tvori i oblikuje Crkvu te da Crkva živi od euharistije, u crkvenoj je disciplini njegovana raznim obrednim i običajnim oblicima. Liturgijsko iskustvo ranokršćanskih zajednica može biti nadahnjujuće i za današnja pastoralna traganja. Ovdje ćemo, služeći se studijom koju je pri-redio Hervé Legrand, izdvojiti nekoliko najznačajnijih primjera.

Sv. Ignacije Antiohijski na prijelazu iz prvoga u drugo stoljeće poučava kršćane u Filadelfiji da na dan Gospodnji slave samo jednu euharistiju »jer samo je jedno tijelo našega Gospodina, samo jedan kalež po kojem se sje-

9

dinjujemo s njegovom krvlju, samo jedan oltar kao što je biskup jedan, u zajedništvu sa svojim prezbiterima« (Phil., 4, 1). Euharistija očituje za-jedništvo mjesne Crkve i župne zajednice. Kao sa-krament jedinstva, eu-haristija zahtijeva trud svih da, koliko god je to moguće, zajedno sudje-luju u njoj. Premda svje-sni novih i promijenje-nih okolnosti života, one nas danas ne oslobađaju obveze o brizi za eklezijal-no zajedništvo u euharistiji. Broj nedjeljnih slavlja u župnoj zajednici trebao bi biti domišljen brigom za jedinstvo zajednice, a ne podilaženjem osobnim preferencijama pojedinaca ili skupinâ u župi. Nedjeljno slavlje koje obliku-je i tvori Crkvu, koja ne poznaje podjele na Židov – Grk, slobodnjak – rob, muško – žensko, ne bi trebala dopuštati podijeljenost na mlade i odrasle, djecu i starce… Katkada nedjeljna euharistijska slavlja, umnažana iz želje za boljom »pastoralnom ponudom« i iz osjetljivosti za razne potrebe (i navike) ljudi, svojim brojem i raspršenošću zajednice postaju znak nejedinstva i ne-dostatno izgrađenoga eklezijalnoga duha u župi.

Drugi primjer vrijedan spomena jest praksa Crkve prvih stoljeća da se u euharistiji posvećuje i lomi samo jedan kruh kako bi svi, pričešćujući se od istoga kruha, mogli istinski iskusiti da po euharistiji postaju jedno Tijelo s Kristom. U crkvama je bio i samo jedan oltar, što sv. Jeronim opravdava istinom da je »samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva« (In Isaïam prophetam; PL, 14,186). U istome duhu nastojalo se i da, gdje god je to bilo moguće, u gradu bude samo jedan oltar jer »koliko je oltara, toliko je i odijeljenih skupina« (tot habent altaria, quot schismata; Jero-nim, In Amos, II, 3; PL 25, 1022). Ponegdje je to načelo bilo vrjednije od brige da svi sudjeluju u euharistiji, pa se ideja o jednome oltaru i jednoj ne-djeljnoj euharistiji pomno poštivala još u 4. st. i u velikim gradovima: Mila-nu, Kartagi i Aleksandriji.

Spis Nauk dvanaestorice apostola s početka 2. stoljeća izriče jedinstvo Crkve simbolizmom kruha: »kao što je kruh koji lomimo bio u zrnju rasut po poljima te skupljen u jedno, tako i Crkva biva sabrana sa svih krajeva ze-mlje« (9, 4), što je prepjevano u hrvatskoj liturgijskoj pjesmi »Od sva se če-tiri vjetra…«. Kršćanin kao član zajednice nositelj je odgovornosti za Crkvu u kojoj je Kristu pritjelovljen pa su vjernici bili pozivani na eklezijalnu od-govornost sudjelovanja u nedjeljnoj euharistiji kako svojom nenaznočno-šću ne bi »unakazivali lice Crkve i osakaćivali Kristovo tijelo ostavljajući ga bez udova« (Const. apost., II, 59, 1-2). I ovdje možemo biti poučeni da »ne-djeljna dužnost« ne proizlazi tek iz brige za osobni duhovni život, nego još prije iz svijesti o pripadnosti Crkvi i iz odgovornosti za njezino lice.

Euharistijskim zajedništvom kršćani bivaju oblikovani u »novi narod Božji«, jednu obitelj, prisutnu u svijetu kao Crkva.

10


Liturgijska je povijest bogata i primjerima koji govore o važnosti jedin-stva mjesne ili partikularne Crkve. Još je i danas sačuvana obredna gesta da svećenik, razlomivši posvećenu hostiju prije pričesti, komadić hostije stavi u kalež. U pozadini te geste zadivljujući je običaj iz prve Crkve: u gradovima gdje je broj vjernika iziskivao da se pored euharistije kojoj je predsjedao bi-skup (u katedrali) prirede i druga slavlja, koja su po drugim crkvama (titu-li) u gradu predvodili prezbiteri, biskupu bi kod lomljenja kruha pristupa-li akoliti koji su komadić posvećenoga kruha (fermentum) odnosili u zajed-nice kojima su pripadali, a prezbiteri bi kod slavlja u ‘svojim’ zajednicama taj komadić stavljali u kalež i na taj način svima očitovali povezanost s onom synaxis u kojoj predsjeda biskup, jednost Krista i jedinstvo euharistije. Ta-ko se u mnoštvu očitovalo jedinstvo, a euharistija – premda slavljena na više mjesta – ostajala je sakramentalni vez i kvasac (fermentum) toga jedinstva.

Povezanost među partikularnim Crkvama živi i kroz molitveni spomen svetih apostolâ, prvakâ pojedinih mjesnih Crkava i svetih mučenika. Spo-men rimskoga biskupa u euharistijskoj molitvi prije spomena dijecezan-skoga biskupa (što je praksa već u prvome tisućljeću), očituje da je u oku-pljenoj zajednici prisutna Jedna Crkva koja opstoji u svakoj mjesnoj Crkvi.

Ta povezanost tiče se i samih vjernika. Kada bi kršćani, klerici ili laici, kretali na put, od svoga bi biskupa (ili predstojnika zajednice) primali pi-sano »jamstvo zajedništva« (litterae communionis ili litterae communica-toriae) kojim bi se predstavljali zajednici u koju bi dolazili. Pripadati ne-koj mjesnoj Crkvi, značilo je biti u zajedništvu s cijelom Crkvom. I obrnuto: tko je bio izvan zajedništva vlastite partikularne Crkve, u kojoj je jednoć po krštenju Kristu pritjelovljen, ostajao je izvan zajedništva cijele Crkve. Slič-na je praksa vrijedila i za prezbitere: od svojih bi biskupa dobivali preporu-ku (litterae commendatitiae) da prezbitersku službu mogu vršiti i u drugim mjesnim Crkvama. U tome smislu i »celebret« kojim se jamči svećeništvo i pripadnost nekoj mjesnoj Crkvi ne može biti sveden na značenje »svećenič-

ke iskaznice«, nego u njemu treba prepoznati i način čuvanja zajed-ništva među mjesnim Crkvama.

Na kraju, uočavajući u svim na-vedenim primjerima »euharistij-sku poveznicu eklezijalnoga zajed-ništva« i svjesni otajstvene snage kojom euharistijsko slavlje obliku-je Crkvu i njezino zajedništvo, mo-žemo riječima luteranskoga kano-niste Rudolpha Sohma s kraja 19. stoljeća ustvrditi da je »institucio-nalna forma Crkve izrasla iz same strukture euharistijskoga slavlja«. Slaviti euharistiju, živjeti ju i bri-nuti se jasnoću njezinoga obred-noga izraza, znači njegovati ljepo-tu kristovskoga lica Crkve.

Mjesna Crkva u svojoj katedralnoj crkvi pronalazi

mjesto jedinstva svih zajednica od kojih je

sazdana i svih poslanja kojima je urešena.

LLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

11


PP rilično dugo u meni živi želja, viđena kao stvarna potreba, da svojim katedralnim crkvama, u svim njihovim vidicima, pristu-pamo na vjernički način. Kao svaka druga crkva – s opravda-

nim razlogom smijemo reći: još i više – katedrale su građene radi pri-hvaćanja vjerničke zajednice. U toj sam nakani čitao teksotve autorâ koji su već pokušali to učiniti, kako na teorijskoj i općoj razini, tako i u primjeni općih uvida u konkretnim mjesnim Crkvama. Ovo što izno-sim stanovita je prerada i prilagodba razmišljanja nadbiskupa Piera Marinija, liturgičara i dugogodišnjega ravnatelja Ureda papinskih li-turgijskih slavlja (opći teološko-liturgijski vidik) i poticaja Ludwiga Schicka, nadbiskupa bamberškoga (vidici primijenjeni na konkretnu katedralu). Smatram to dobrim putokazom za stvaranje vrijednih (po-najprije katehetskih, ali i povijesno-umjetničkih) prikaza o našim, hr-vatskim katedralama, ali i o crkvama općenito, kako se ne bismo zau-stavili na pukome iznošenju činjenica iz prošlosti: o nastanku, o razvo-ju oblika, o osobama, pri čemu može izostati crta života i temeljnoga razloga njihova građenja i postojanja.

Katedrale pred prijetnjom ‘vjerskoga turizma’Dojmljiva je slika koju donosi prorok Izaija o Jeruzalemu (usp. Iz 60, 1ss): »Tebe obasjava Gospodin, i Slava se njegova javlja nad to-bom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sja-ja. Podigni oči, obazri se: svi se sabiru, k tebi dolaze. Sinovi tvoji dola-ze izdaleka, kćeri ti nose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širiti se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k te-bi će pritjecati.« Polazeći od toga, govoreći o crkvama, susrećemo izri-jeke koji će naglašavati da su to Božji prostori, ali jednako tako i dom Božjega naroda.

U novije se vrijeme, nažalost, i u Hrvatskoj pokušavaju stopiti dvi-je kategorije pohoditelja crkava, a naročito onih stolnih i prvostolnih – vjernici i turisti. Tako se nastoji izbrisati razlikovanje između turistâ i hodočasnikâ, na što Crkva mora biti pozorna. Naime, time se ne samo u okvirima pozitivnih propisa otvaraju problematični odnosi, gdje bi cjelokupnu hodočasničku zbilju htjela prekriti ‘turistička djelatnost’, s ozbiljnim posljedicama za poslanje Crkve, nego se narušava sam smi-sao građenja i brige za crkvene građevine.

Lako je vidljivo da turisti i vjernici, po svojoj definiciji, imaju razli-čite nakane kada dolaze u crkve. Turisti dođu razgledavati (vjerojatno puno puta razgledavajući i moliti), dok hodočasnici dolaze moliti. Tu-rist tako ne traži ista žarišta, ista mjesta kao hodočasnik (možda ih u

Crkva se okuplja u katedrali ponajprije da

bi slavila Gospodina. Upravo po sudjelovanju

u liturgijskome slavlju, kojim predsjeda mje-

sni biskup, u katedrali vjernik doživljava pri-

padnost mjesnoj Crkvi, sazrijeva u vjeri i isto-

dobno iskusuje pripad-nost širemu kontekstu,

tj. sveopćoj Crkvi. Prijašnji su naraštaji

vjernika izgradili zgradu kao izražaj svoga za-

jedništva i vjere, a svaki je novi naraštaj pozvan ući u taj prostor s istim

osjećajem dioništva istoga misterija, istoga otajstva Božje ljubavi

očitovane po Crkvi.

Katedrala u liturgijskome životu mjesne CrkveIvan Šaško

12


ona i biskupska crkva, budući da mjesna Cr-kva postoji tamo gdje ju okuplja mjesni bi-skup. Običava se reći da je katedralna crkva crkva-majka svim drugim crkvama u bisku-piji, dom svih vjernika i otvorena svima.

No, Crkva se okuplja u katedrali ponajpri-je da bi slavila Gospodina. Upravo po sudje-lovanju u liturgijskome slavlju, kojim pred-sjeda mjesni biskup, u katedrali vjernik do-življava pripadnost mjesnoj Crkvi, sazrijeva u vjeri i istodobno iskusuje pripadnost širemu kontekstu, to jest sveopćoj Crkvi. Upravo za-to koncilska konstitucija o liturgiji napomi-nje: »Stoga svi trebaju, navlastito pak u stol-noj crkvi, uvelike cijeniti liturgijski život bi-skupije oko biskupa; neka budu uvjereni da se Crkva poglavito očituje u punom i djelat-nom sudjelovanju svega svetog naroda Bož-jeg u istim liturgijskim slavljima, navlastito u istoj euharistiji, u jednoj molitvi, pri jed-nom oltaru, kojemu predsjeda biskup okru-žen svojim prezbiterijem i služiteljima.« (Sa-crosanctum Concilium, 41) Time se kaže da katedrala nije spomenik, nego mjesto na ko-jemu Crkva živi i raste u svojoj vjeri. Prijaš-nji su naraštaji vjernika izgradili zgradu kao izražaj svoga zajedništva i vjere, a svaki je no-vi naraštaj pozvan ući u taj prostor s istim osjećajem dioništva istoga misterija, istoga otajstva Božje ljubavi očitovane po Crkvi.

Dakle, ulaskom u (prvo)stolne crkve, naj-prije se doživi (veći) prostor koji ima slavi-teljsku namjenu. On nije poglavito namije-njen za svu širinu vjerničkih djelatnosti (po-put: rasprava, skupova, susreta, glazbenih izvedba, umjetničkih izložbi i slično). Taj je prostor crkvene dvorane namijenjen odvija-nju obrednih čina. Upravo radi toga taj pro-stor treba čuvati obilježja prikladna slavlju, što se očituje u posebnome odnosu prema prostorima za klanjanje pred Presvetim ili prema prostorima za pobožnosti.

Urediti i njegovati taj prostor kao izražaj slavlja čuva njegovu simboličku snagu obliko-vanja kršćanskoga identiteta. U liturgijskome katedralnome prostoru možemo iščitati nosi-ve sastavnice crkvenosti i kršćanskoga živo-

polazištu niti nema), nego ga vuče otkrivanje privlačnosti i to s pretežitom željom za stjeca-nje informacija. Hodočasnik je usmjeren če-žnjom za ‘poznatim’ mjestima. Koliko god mu u izvanjskome smislu crkva bila ‘nepoznata’, on ju kao vjernik poznaje, on joj je pripadan, njegova je. Njegovo gibanje u crkvi je dio otaj-stva njegove vjere: od škropionice (krstioni-ce), vođen prema oltaru i svetohraništu, pri-vučen križem, slikom, mjestima pobožnosti… Sve su to mjesta protkana otajstvom Isusa Kri-sta, onim što kršćanina čini kršćaninom i što je na osobit način vidljivo u stolnim (katedral-nim) i prvostolnim (metropolijskim) crkvama.

Prostornost i duhovnost katedraleOvdje nam je želja izložiti misli koje poma-žu razumjeti značenje katedrale za pojedinu biskupiju i dati okvirne odgovore na pitanja kao što su: Koji je smisao njezina postojanja; zašto je građena; kakvo značenje ima u živo-tu biskupije; što ju razlikuje od župnih crka-va i svetišta?

Ime joj dolazi od pridjeva cathedralis, te bi se – držimo li se kruto jezičnih pravila – uvijek trebalo reći: katedralna crkva. Kao cr-kva, ona nosi sve odlike povezanosti zajed-nice vjernika i građevine. Zajednica vjernika je zajednica pozvanih, tako da je u dnu riječî koje se odnose na tu zajednicu uvijek neka skupljenost, su-pozvanost. Radi se o ljudima koji su od Boga pozvani na jedno mjesto ili, kako običavamo reći: Duhom Svetim sabrani u jedno, ne samo u duhovnome, nego i u pro-stornome smislu. Tako je istinska slika Crkve upravo nedjeljno euharistijsko slavlje. Ni ka-tedralnu se crkvu ne može ‘razumjeti’ u njezi-nu značenju, ako je prazna, ako ju ne promi-šljamo u odnosu na okupljene vjernike.

U zauzimanju stajališta o tome kakva će biti crkva važno je znati radi čega se gradi, kakva će zajednica u njoj slaviti, tako da obi-lježja zajednice, odnosno liturgijskih slavlja na stanovit način određuju kakva će biti cr-kva. Što, dakle, katedralnu crkvu razlikuje od ostalih crkava? Ona je crkva biskupijske zajednice, crkva mjesne Crkve. Zbog toga je

13

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145ta, na tragu i kao odražaj kršćanskoga nau-ka i predaje Crkve. U tome se prostoru nalazi stanovita ‘duhovna matrica’ u kojoj se postaje kršćanima; u kojoj se rađa na novi život, slu-šajući Riječ i slaveći Kristovo vazmeno otaj-stvo, osobito u euharistiji. To je prostor u ko-jemu se usvaja istinski kršćanski duh, izgra-đuje ljudskost i uči svjedočiti vjera. Katedrale se uvijek ističu svojom ljepotom i uzvišenošću te time ostaju slika duhovnoga doma (papa Pavao VI.). Osim toga, katedrala je simbol mi-stičnoga Kristova tijela koje moli, pjeva i ko-je se klanja; koje se hrani milošću i ljubavlju.

Prostorna žarišta za žar vjereU sakramentalnosti liturgijskoga prostora uvi-jek pronalazimo i arhitektonska žarišta. Budu-ći da je riječ ne o bilo kakvoj skupini ljudi ko-ja tvori liturgijsku zajednicu, upućeni smo na pozvanost i na odgovor na poziv da budemo dionici Kristova prinošenja i molitve nebesko-mu Ocu. Mi se sjedinjujemo u Kristu, ali jed-nako tako očitujemo jedinstvenost na razini znaka. Tako u sadašnjemu poimanju liturgij-ski prostor ne živi odijeljenost pojedinih dije-lova (tako ne postoje više, na primjer, pokraj-ni oltari kao značenjska središta, nego je cije-li prostor usredotočen na jedan oltar). U tome se prostoru vidi jedinstveni ‘organizam’ Crkve koja je jedna, sveta, katolička i apostolska.

No, ta jedinstvena zajednica u sebi ima različitost darova i služba, koja se vidi i u pro-stornome ustroju. U prostoru se od davni-na razlikuju dva temeljna prostora, nazvana grčkim pojmovima bema i aula. Prvi je po-jam vezan uz glagol ‘baíno’ koji znači ‘uspi-njati se, popeti se’, dok aula označuje ‘dvori-šte’ ili ‘palaču’. Na Zapadu je ‘bema’ nazvana prezbiterijem, prema svojoj funkciji, jer su se u njemu nalazili samo prezbiteri. U središtu ‘beme’ je oltar, središte svekolikoga slavlja. Ta podjela prostora i njihovo razlikovanje ni-je hijerarhijske, nego teološke naravi, tako da u slavlju prednost ima jedinstvenost zajedni-ce pred razlikovanjem.

Što se razlikovanja tiče, od patrističkih se vremena mogu naći tri glavne osi slavlja: am-

Katedralna crkva je crkva-majka svim drugim crkvama u biskupiji, dom svih vjernika i otvorena svima.

bon, oltar i katedra. Zajednica je jedna, ali su ta žarišta višestruka u uzajamnome odno-su, odražavajući različita uprisutnjenja Kri-sta u liturgiji. Ipak, istinsku okosnicu čine Ri-ječ i euharistijski darovi, budući da se pomo-ću njih gradi euharistijska zajednica. Biskup-ska katedra je u službi Riječi i Kruha života. Trajno vrijedi riječ sv. Augustina: »Premda smo pastiri, pastir sluša s trepetom ne samo ono što je upućeno pastirima, nego i ono što je upućeno stadu.« (Sermo, 47, 2) Ta su žari-šta u prostoru ujedno i znakovi vjere koji go-vore otajstvom i kada je crkva prazna.

Ambon i biskupska povezanost s RiječjuRazmatrajući pobliže pojedina žarišta vidi se da ambon nije samo neka vrsta govornice, mje-sto govorenja tijekom liturgije, nego je liturgij-sko mjesto Riječi koja se naviješta u obredu.

Lyon

el Fe

inin

ger

14


Nazvan je tako, jer se na njega uzlazi, uspinje (anabaíno) ili zbog toga jer opasuje (ambio) onoga tko uđe u taj prostor, ili zbog toga što je imao stubište s dvije strane (ambo). Negdje je zvan i analogium (od ana-logos), jer se s njega naviješta riječ koja dolazi odozgor; ili pak pir-gus, jer je podignut poput tornja.

Ambon je u crkvama prisutan odmah na-kon razdoblja prvih progonstava Crkve. Re-dovito je riječ o zidanome elementu na koji se dodaju mozaici ili freske. Kao jedinstvena for-ma u sebi je u starini sadržavao različita mje-sta za navještaj pojedinih čitanja. Njegovo je semantičko značenje uvijek otkrivalo poveza-nost s navještajem Krista uskrsloga. Ambon je prostorna ikona Uskrsnuća; baš kao što je nedjelja njegova vremenska ikona. To je te-meljni razlog da se u oblikovanju redovito po-kušalo evocirati vrt u kojemu se susreće pra-zan grob; mjesto u koje se ulazi i naviješta ne vlastita riječ, nego riječ Uskrsloga i Živoga. Taj se vidik u novije vrijeme zanemario, pre-puštajući da to ne bude prostor, nego tek po-moćni stalak s kojega se iznosio i razlagao na-uk ili upućivali moralni poticaji. Nesporazum je doveo do zamjene simbola funkcijom. Pro-stor je to koji govori o Neprisutnome u grobu, o Neprisutnome koji se uprisutnjuje u svome narodu sakramentalnom snagom.

Ambon u katedralnoj crkvi ima posebno značenje za biskupiju. Njegova je važnost ve-zana uz biskupa, a on je pak posebno vezan uz Evanđelje, što je vidljivo i iz obreda ređe-nja, gdje se otvoreni evanđelistar drži nad glavom ređenikâ. Biskupu je povjereno jam-stvo apostolskoga naslijeđa i vjerodostojnoga tumačenja evanđelja.

»Ako je dužnost naviještanja evanđelja vlastitost cijele Crkve i svakoga njezina dje-teta, to je s posebnoga naslova dužnost bi-skupâ, koji na dan svetoga ređenja, koje ih postavlja u apostolsko sljedništvo, prima-ju kao glavnu obvezu naviještanje Radosne vijesti i to tako da pozivaju ljude na vjeru u snazi Duha Svetoga i osnažujući ih u živosti vjere.« (Ivan Pavao II., Pastores gregis, 26) Zbog toga teološkoga razloga, liturgija pred-

viđa da kada, u odsutnosti đakona, prezbiter treba navijestiti evanđelje, najprije traži bi-skupov blagoslov. Posebna povezanost izme-đu ambona, evanđelistara i biskupa naglaše-na je na vidljiv način i po obrednome blago-slovu koji biskup s katedre evanđelistarom podjeljuje vjernicima nakon navještaja koji je bio s ambona.

Usredišnjenost oltara – stola i žrtvenikaI prema najstarijim podatcima i prema naj-novijim odredbama i smjernicama (usp. Op-ću uredbu Rimskoga misala) oltar u sakra-mentalnim znakovima uprisutnjuje žrtvu križa te je ujedno stol gozbe Gospodnje, na koju su pozvani vjernici Božjega naroda, ka-da su pozvani na misu; oltar je središte za-hvaljivanja koje se ostvaruje u euharistiji.

Izvorište euharistije nalazi se u Kristovoj Posljednjoj večeri s apostolima, kada je re-kao: »Ovo činite meni na spomen.« (Lk 22, 19; 1Kor 11, 24.25) Apostol Pavao oltar nazi-va »stolom Gospodinovim« (1Kor 10, 21), ali treba reći i to da je euharistija od prvih nara-štaja kršćana zvana i žrtvom. Gospodnja ve-čera je i žrtva, a Gospodinov stol je oltar, pri čemu je to postalo tehničkim pojmom. Saže-to bismo mogli reći da pojam stola upuću-je na formu, a pojam oltara na teološku na-rav. To se odražavalo i na materijale od kojih su izrađivani. Premda je od 4. st. proširena uporaba oltara od kamena, do kraja 6. st. bi-lo je oltarâ od drveta, što je razlog činjenici da nam u cijeloj sjevernoj Africi nije sačuvan ni-ti jedan oltar iz toga vremena. Taj običaj dr-venoga oltara u koptskim se crkvama zadr-žao kao prevladavajući do danas.

U prvome tisućljeću susrećemo oltare u formi kocke ili kvadra, s bogatom simbolikom otvorenosti cjelovitosti svijeta. Dojmljiv je po-datak da je car Justinijan u Svetoj Sofiji u Ca-rigradu (polovinom 6. st.) dao izraditi oltar u formi zlatne kocke sa stranicom od jednoga metra. Osim toga, oltari su bili nadsvođeni ci-borijem (‘nebom’), što je označavalo ne samo dostojanstvo i važnost, nego se time upućiva-lo na žrtvu i djelovanje Duha. Nije stoga slu-

15

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145čajno što je u središtu svoda ciborija redovito bio prikaz goluba kao simbola Božje-ga Duha. Jednako tako vid-ljiva je podudarnost napu-štanja prakse građenja ci-borija na Zapadu s pomanj-kanjem davanja pozorno-sti Duhu Svetome u sakra-mentalnoj teologiji.

U razvoju poimanja ol-tara posebnu važnost ima čašćenje mučenikâ (kao slike Krista) i stavljanje njihovih relikvija ispod oltarne ploče (men-ze), što povezuje Kristovu žrtvu i žrtvu Crkve, svećeničkoga naroda. S vremenom (potkraj prvoga tisućljeća) slabi svijest o svećeništvu Božjega naroda te se relikvijari svetih stavlja-ju na oltar, a kada nema relikvija, iznad men-ze se podiže oltarna slika sa svetima u odno-su prema Kristu i Blaženoj Djevici Mariji. Ol-tar je tako postao nositeljem retabla, odno-sno kipova i svetohraništa, a njegov je polo-žaj promijenjen te je naslonjen na zid apside. U najnovijoj reformi ponovno se vraća smi-sao odnosa oltara prema zajednici, ali nipo-što s nekom ideološkom isključivošću koja bi zanemarila razvojne i kontekstualizirane po-make značenja. Oltar je sačuvao svoju uzdi-gnutost, prateći spasenjsko uzdignuće Kri-sta: »Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« (Iv 12, 32; usp. Iv 8, 28). I stube koje vode prema oltaru tradicionalno su sačuvale usmjerenost prema gore.

U katedralnoj crkvi oltar ima posebno snažnu simboliku zajedništva po pričesti Ti-jela i Krvi Kristove. Communio Crkve i euha-ristije trajno se međusobno povezuju i ne mo-gu se razdvojiti. Koliko je to važno osjeća se i u ekumenskim nastojanjima da se svi kršća-ni nađu za istim oltarom. Zbog toga je Crkva razvila svijest da oltar u crkvi mora biti samo jedan (usp. Ignacije Antiohijski, Ad Magne-sios, 7,1). U katedrali je to oltar mjesnoga bi-skupa koji je viđen kao onaj o komu na stano-vit način ovisi život njegovih vjernika u Kristu

Povezanost s biskupom po slavljima koja su mu pridržana gradi zajedništvo cijele mjesne Crkve.

(usp. SC, 1; LG, 26). Kada vjernici, naročito nedjeljom, sudjeluju u euharistiji koju pred-vodi biskup; kada svećenici koncelebriraju s njime za istim oltarom, tada se na najizvrsniji način očituje crkveno zajedništvo. Istina je da oltar svake crkve u biskupiji postaje biskupo-vim kada tamo slavi, ali je jednako tako istina da katedralni oltar ostaje trajnim simbolom zajedništva mjesne Crkve. Spominjanjem bi-skupa u euharistijskoj molitvi svećenik potvr-đuje da euharistiju slavi u ime biskupa koji ni-je nazočan. Zbog toga su i odredbe o ređenju oblikovane tako da upućuju na katedralne cr-kve (usp. Biskupski ceremonijal, 480), što ne izražava samo činjenicu da se ređenje tiče ci-jele biskupijske zajednice, nego također da je oltar u katedrali prvi oltar biskupije, prvi oltar na kojemu novi prezbiteri slave euharistiju.

Katedra u katedraliZnak koji više od drugih obilježuje katedral-nu crkvu jest prisutnost katedre, sjedišta bi-skupa. Katedralna crkva po njoj dobiva svoje ime. Važno je razlikovati katedru od redovi-toga sjedišta predsjedatelja liturgijskoga slav-lja. »Katedra je istaknut znak učiteljstva koje pripada svakomu biskupu u njegovoj Crkvi… Mjesto predsjedanja ili sjedište svećenika sla-vitelja označuje službu predsjedanja liturgij-skom skupu i vođenja molitve svetoga puka.« (Blagoslovi, 880-881) Katedra je simbol apo-stolskoga sljedništva u Crkvi, što je konstitu-tivni element u Crkvi.

16


Za biskupa je katedra i predsjedateljsko mjesto u smislu liturgijske funkcije. Zato će i za nju vrijediti odredbe glede smještaja ko-je poštuju vidljivost, komunikacijski odnos sa zajednicom, ulogu predvoditelja molitve. U tome se elementu isprepliću ministerijal-no i sveopće svećeništvo, a predsjedateljsko mjesto ima ulogu poniznoga posredništva i povezivanja polova (prezbiterij-oltar i au-la-ambon). Sveti je Augustin lijepo napisao: »Za biskupe se uredi povišeno mjesto, kako bi odozgor promatrali i nadzirali. Naime, na grčkome ime episkopos (biskup) znači baš to. Biskup će biti svjestan toga mjesta: to će ga mjesto dovesti u opasnost ako tamo gore ne stoji kao da je na zemlji, ponizno, pod noga-ma zajednice.« (Enarrationes in ps., 126, 3)

Mjesna Crkva, Katolička Crkva ne može biti bez biskupske katedre, bez biskupa. Vid-ljivo je kako su one zajednice koje su preki-nule apostolsko sljedništvo morale promije-niti značenje biskupskoj katedri. Od mjesta predsjedanja biskupa, katedra je pretvorena u prijestolje, tron Riječi. Katedra pomaže ra-

zumjeti što je mjesna Crkva. Zbog toga se u slučajevima da u nekoj biskupiji nema bisku-pa kaže da je ‘ispražnjena (vakantna) stolica’. Sva pak predsjedateljska mjesta u crkvama biskupije u izravnoj su povezanosti s kate-drom i znak su kolegijalnosti prezbiterija oko svoga biskupa. Biskupska katedra jamči i bi-skupski kolegijalitet i zajedništvo mjesne Cr-kve sa svim ostalim Crkvama širom svijeta, a osobito s Rimskom Crkvom.

Stara ikonografija je na trijumfalnim luko-vima bazilika ostavljala prikaz ispražnjene ka-tedre na koju je stavljen križ (s oznakama pro-slavljenosti), ponekad zajedno s vazmenim Ja-ganjcem ili golubom. Prazna katedra svjedoči iščekivanje povratka Gospodina kao suca živih i mrtvih. U skladu s teologijom istočnih Crka-va Gospodin će se vratiti na kraju vremena u svećeničkome ruhu da bi proslavio posljed-nju euharistiju s čovječanstvom. Tada više ni jedan oltar niti ambon ili katedra ne će ima-ti smisla, kako piše u Knjizi Otkrivenja: »Hra-ma u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevla-dar, hram je njegov – i Jaganjac!« (Otk 21, 22)

Poticajni zaključakOve naznake ne pomažu samo bolje upozna-ti ulogu katedralne crkve u životu biskupije, nego pobuditi želju za dolaskom u katedralu i za učenjem kako biti (više) Crkva. Za vjerni-ka niti jedan ulazak u katedralu nije samo in-formativan, ‘virtualan’. On je virtualan u smi-slu snage (virtus; virtualitas) Duha Svetoga koja nam daje živjeti stvarnost katedrale kao zajedništvo s Kristom i s braćom i sestrama. Ući u katedralu i biti u njoj znači očitovati povezanost sa svojim biskupom te s braćom i sestrama u istoj mjesnoj Crkvi. Nadalje, pri-sutnost u katedrali prigodom posebnih slav-lja (ređenja, jubileji, važni spomeni) kojima predsjeda biskup pomaže vjernicima bisku-pije osjetiti se združenima u istoj otajstvenoj zbilji, kako mjesne, tako i sveopće Crkve.

Katedrala treba postati mjestom na ko-jemu se doživljava raznolikost crkvenih ka-rizma i mjestom na kojemu se ‘relativiziraju’ različitosti duhovnosti koje su prisutne u bi-

…posvetiteljska služba za cijelu mjesnu Crkvu.

17

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145skupijskoj zajednici, u nastojanju da one do-biju novu vrijednost u združenosti oko bitnih vidika vjere i života Crkve. Zajedništvo u Cr-kvi nije plod naših nastojanja, osjećaja, pri-jateljstava, nego je dar koji nam Bog daje po Kristu u Duhu Svetome. Crkva se izgrađuje kao Kristovo tijelo u sudjelovanju na euhari-stiji kojoj predsjeda biskup.

Zbog toga se u katedralnoj crkvi osobi-ta brižnost treba usmjeriti prema: uređiva-nju mjesta slavlja prema odredbama Crkve, posebno pazeći na upoznavanje i poštivanje Drugoga vatikanskog sabora i velikih predaja Crkve na Istoku i Zapadu; uzornosti slavlja, s posebnom pozornošću na raznolikost služba; važnosti liturgijske glazbe i osjetljivosti pre-ma homiletskom pristupu.

U katedrali se redovito trebaju slaviti slje-deća slavlja: konventualna misa; sakramen-ti kršćanske inicijacije s obredima katekume-nata; sveta potvrda; sakrament pomirenja (i

Liturgijski kalendarS V I B A N J 18 N PETA VAZMENA NEDJELJA 19 P Svagdan: Dj 14,5-18; Ps 115,1-4.15-16; Iv 14,21-26 20 U Svagdan; ili: Sv. Bernardin Sijenski, prezbiter

Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a 21 S Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezb., i dr., mučenici

Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8 22 Č Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica

Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 23 P Svagdan: Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 24 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21 25 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 26 P Sv. Filip Neri, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26 – 16,4a 27 U Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijski, biskup

Dj 16,22-34; Ps 138,1-3.7c-8; Iv 16,5-11 28 S Svagdan: Dj 17,15.22-18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15 29 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO 30 P Svagdan: Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a 31 S POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan

vl.: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b); Otpj. pj: Iz 12,2-3.4b-6; Lk 1,39-56

L I PA N J 1 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 2 P Svagdan; ili: Sv. Marcelin i Petar, mučenici

Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 3 U Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Dj 20,17-27; Ps 68,10-11.20-21; Iv 17,1-11a 4 S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19 5 Č Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 6 P Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup

Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; Iv 21,15-19 7 S Svagdan: Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25 8 N PEDESETNICA. DUHOVI 9 P Svagdan; ili: Sv. Efrem, đakon: 1Kr 17,1-6;

Ps 121,1-8; Mt 5,1-12 10 U Svagdan: 1Kr 17,7-16; Ps 4,2-5.7-8; Mt 5,13-16 11 S Sv. Barnaba, apostol, spomendan

vl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13 12 Č Svagdan: 1Kr 18,41-46; Ps 65,10-13; Mt 5,20-26 13 P Sv. Antun Padovanski, prezb. i crkv. naučitelj, spomendan

od dana: 1Kr 19,9a.11-16; Ps 27,7-9.13-14; Mt 5,27-32 14 S Liturgija kvatri: Prigodna čitanja, str. 119-130; Mt 25,14-30

u obliku zajedničkoga pokorničkog bogosluž-ja), naročito u korizmenome vremenu. Upra-vo je služba pomirenja specifično biskupska.

U katedrali se Crkva očituje kao povlašte-no mjesto na kojemu se kršćanin rađa, raste i razvija se, s posebnom zahvalnošću za nara-štaje onih kršćana koji su ostavili dragocjenu baštinu u duhovnome i kulturološkome smi-slu. To je vidljivo i u običaju da se u katedrala-ma pokapaju mjesni biskupi. Ti su grobovi ne samo spomen na pojedine živote, nego na raz-doblja i nadahnuća koja su obilježila jedno vri-jeme i čuvaju zdrav duh poniznoga služenja sa sviješću o prolaznosti i radosti nebeske Crkve.

Obično se uz katedrale nalaze i riznice. I one pokazuju da prošlost nije bez povezano-sti sa sadašnjošću, jer se iz tih riznica odre-đeni predmeti i danas koriste u liturgijskim slavljima. Taj jedinstveni pristup pokazuje ne samo osjetljivost Crkve za kulturu, nego i te-ološku narav njezina hodočašća na zemlji.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: 525.3 Pjevajte GospodinuOtpj. ps.: Neka dobrota tvoja, Gospodine (www.hilp.hr) ili: 534 AlelujaPrinosna: 217 Bože, tvoj smo sveti narodPričesna: 136 Gospodine, ja vjerujem ili: 551 O Spase roda ljudskoga Završna: 554 Isus je uskrsnuo

18. svibnja 2014.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Ps 98, 1-2

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 6, 1-7Izabraše sedam muževa punih Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihU one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služe-nju zanemaruju njihove udovice. Dvanae sto-rica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, bra-ćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo po staviti nad ovom službom, a mi ćemo se po svetiti molitvi i posluživanju riječi.« Prijed-log se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stje pana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Par-menu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. I riječ je Božja rasla, uve-like se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 1-2.4-5.18-19Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude

nad nama, kao što se u tebe uzdamo!Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Slavite Gospodina na harfi,na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Drugo čitanje 1Pt 2, 4-9Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo posta vljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i odre-đeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko sve-ćenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.Riječ Gospodnja.

19


Molitva vjernika

Braćo i sestre, uputimo svoje molitve Bogu Ocu, koji nas je u Kristu pozvao da se životom ugrađujemo u živi hram, zajednicu njegova svetoga naroda. Molimo zajedno:

Čuvaj nas u svojoj istini, Gospodine.1. Za tvoju Crkvu: da, vjerno živeći put Kristove

ljubavi, sve svoje služenje i djelovanje podloži izgradnji tvoga Kraljevstva među ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: prati ih svojim svjetlom i obdari mudrošću svoje ljubavi te uzmognu Crkvu uvijek voditi putem koji tebe proslavlja i k tebi vodi, molimo te.

3. Za našu domovinu: obnovi u svima odgovornost i brigu za opće dobro, a duh evanđelja neka prodahne i oplemeni sva naša nastojanja i sve želje, molimo te.

4. Za nas sabrane oko tvoga stola: potakni nam srca da budemo uvijek otvoreni tvojoj riječi te nam ona bude put života, molimo te.

5. Za sve koje si pozvao iz ovoga života: učini ih dionicima tvoga nebeskog Doma i vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Bože, vrelo istine i mudrosti, ti si nam u svome Sinu objavio svoje lice i pokazao puninu svoje ljubavi. Usliši nam molitve i daj da, slijedeći Kristov put, jednom prispijemo gledanju tvoga lica. Po Kristu Gospodinu našemu.

Neka se ne uznemiruje vaše srce… Idem pripraviti vam mjesto.

G. Lehoczky, vitraj u evangeličkoj crkvi u Saarlouisu, Njemačka.

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs,vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Iv 15, 1.5

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 6Ja sam put i istina i život, govori Gospodin; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Evanđelje Iv 14,1-12Ja sam put i istina i život.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.


20

Put, istina i život i smireno srce

Peta vazmena nedjelja

Uznemireno srce nalazi smirenje u vje-ri. To je prva uputa ovog Ivanova od-lomka. Isus ne analizira nemir srca.

Opaža ga kod svojih učenika, zna za njega, ra-zumije ga, zna odakle dolazi i, nadasve, zna kako se smiruje. Razlog uznemirenoga srca nije odmah jasan. Razumjet ćemo ga iz načina kako Isus smiruje uznemirenost. Neposredno nakon pranja nogu, na koncu posljednje veče-re, Isus zna da je srce njegovih učenika uzne-mireno. Naraslo je neprijateljstvo u gradu, Ju-da je već napustio dvoranu, a slutnja dolazećih groznih događa osjeća se i za stolom dok su učenici još uvijek zaštićeni učiteljevom blizi-nom. Srca su uznemirena i Isus ne prelazi pre-ko toga. Poziva svoje učenike na vjeru u Oca i u njega. Govori o bogatstvu kod Boga. Kod Oca ima mnogo stanova. Poučava učenike ka-ko odlazi pripraviti im mjesto kod Oca. Govo-ri kao netko tko je već bio na mjestu na koje ponovo odlazi. Došao je od Oca, vraća se Ocu i obećava ponovni povratak svojima. Njegovi ga slušaju, ali ne znaju kako je kod Oca, ni ka-kva su mjesta, ni kako se dolazi Ocu. Oni ne razumiju Isusov govor. Toma će izreći zbunje-nost: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?«

Isus kaže za sebe da je put, istina i život. On je put, a cilj je Otac. Put, međutim, nije različit od cilja. Ne ide se s Isusom ni za Isusom pre-ma Ocu. Ide se putem koji je Isus. On je put. To znači da se onaj koji ide Ocu ne odmiče od Isu-sa. Put je obilježeni prostor kojim se stiže do cilja. Put pamti prethodna iskustva. Putem se ide jer je istim putem već ranije netko išao. Put je jamstvo da idemo prema cilju. Tko još nika-da nije prošao putem kojim ide, premda ga ne zna, može se osloniti na iskustvo koje put pam-ti. Put je sigurnost da idem prema cilju, prem-da još nikada nisam bio na cilju. Tko ostaje uz Isusa zna da je na putu Ocu. I zna, nakon Isu-sovih riječi, da je Isus prisutnost Oca.

Isus je istina. Kao i sigurnost puta, tako je i sigurnost istine u Isusu. Istinu nije lako naći.

I nije lako ostati u njoj. Previše je magle, polu-istina, volje za neistinom. Tko hoće istinu tre-ba ostati na putu.

Potom život. Isus kaže da je život. Ne kaže da je živ, nego da je on život. Drugi su živi, ali nisu život. Živa bića su dobila život, ali nisu ži-vot. Živa bića mogu prenijeti život, uključiti se u mrežu života u kojoj primaju i prenose život, ali svejedno nisu život.

Smirenje nemiraIsus je put, istina i život. To je rješenje nemi-ra. Srce je uznemireno kada ne zna kamo bi krenulo, u što bi se dalo, kojim bi se putem usmjerilo. Oni koji su išli za Isusom, a njegov put završava na križu, lako će se naći pred pi-tanjem isplati li se ići tim putom. Kad Isus ka-že da je on put, otvara svojim učenicima oči za put i djelo Očevo koje ljudsko nasilje preokre-će u put spasenja. Smirenje srca dogodi se ka-da ono otkrije Isusa kao put, prepozna u nje-mu cilj i kada zna kako do njega doći.

Srce je uznemireno kada ne zna što je isti-na. Isusovi učenici, zatečeni nasiljem nad uči-teljem, lako mogu upasti u pitanje što je isti-na: jednoglasna osuda i odbacivanje Isusa ili on sâm. Istina je smirenje. Lakše je u istini čak

Code

x Egb

erti,

10. s

t.

21

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145i kada je bolna, nego u laži. Laž se naoko čini privlačnom. Na površini se ponekada čak či-ni i zaštitom. Ipak, u svojoj srži laž je ne samo udaljavanje od istine i obmana, nego i proma-šeni put. Tko slijedi laž silazi s puta. Otkriće da svijet može biti suglasan protiv istine i da se može pristati uz istinu usprkos osudi, za uče-nike je spasonosno.

Srce je uznemireno kada osjeća približa-vanje smrti i gubitak života i životnih odno-sa. Pred osuđenim i ubijenim učiteljem učeni-ci lako mogu upasti u dvojbe što je život i u što ga se isplati utrošiti. Isus ne govori o produže-nju života ili odgodi smrti. Ne tješi kratkotraj-nim rješenjima. Otvara oči za temelj života. Temelj života je život sam. Ne neko živo biće, nego život iz kojega su proizišla sva živa bića.

Njegova povezanost s Ocem toliko je du-boka da Isus nije samo put do Oca ili istina o njemu ili životna povezanost s njim, nego je svatko tko je u odnosu s Isusom istovremeno u odnosu s Ocem. Otac ne čeka na koncu pu-ta niti je on zadnja istina koju će Isus otkri-ti tek na koncu puta. Otac je prisutan u Isusu, u onome što on govori i čini i u onome što on jest. Otac prebiva u Isusu i Otac čini djela ko-ja Isus čini. Djela koja Isus čini najsnažnije su svjedočanstvo povezanosti Isusa i Oca.

Smireno srce i djelaUznemirenost srca je dobra prigoda za susret s Isusom, za dublje upoznavanje njegova po-slanja i povezanosti s Ocem i za jasnije razu-mijevanje usmjerenosti života Isusovih učeni-ka. To zajednica vjernika prepoznaje i na tom gradi svoje zajedništvo. U nedjeljnom susre-tu uvijek iznova otkriva Božju prisutnost koja smiruje uznemirenosti s kojima vjernici dolaze u liturgiju. Srce se smiruje kada čovjek otkrije put, razazna istinu, uzmogne ju razlikovati od laži i privida i kada otkrije izvor života koji stru-ji u njemu samome, a kojim on ne gospodari.

Vjera na koju Isus poziva nije samo ukla-njanje nemira srca niti je samo dublje razumi-jevanje Isusa i njegova odnosa s Ocem. Ona je istovremeno i osposobljenost za djela koja je Isus činio. Tako se Očeva prisutnost preko Isusa u svijetu nastavlja preko djela njegovih učenika, njegove Crkve. To je vjernicima ne-prestano mjerilo vjernosti Isusu. Dok se u Cr-kvi i preko nje događaju ista djela koja je Isus činio, Crkva je povezana s Isusom i Ocem.

Nakon susreta sa živim Bogom u riječi, kru-hu i vinu vjernici mogu izići u svijet i u svoje svakodnevne odnose i tamo nastaviti činiti ono što je činio Isus: smirivati uznemirena srca i svjedočiti o Učitelju koji je put, istina i život.

Ante Vučković

Odjeci Riječi

Put, istina i život. Tim riječima Isus objavljuje sebe. On nije put, istina

i život zbog mudrosti koju posjeduje ili zbog čudesnih djela koja je činio, nego zbog toga što je jedno s Ocem.

Došao je među ljude da im bude put k Ocu, put u vječno zajedništvo

s njim. Izvan toga puta nema istine i nema života. Samo je jedna istina i

samo je jedan život. Isus je put u tu zbilju. Izvan toga puta sve je

zabluda i sve je smrt.

Služba naviještanja u zajednici Dj 6, 1-7Izvještaj o izboru i ustanovi »sedmorice« pripada odlomcima Djela apostolskih koji nose temeljno značenje. Tekst uvodi u svjedočanstvo o Stjepanovu djelovanju, progonu, govoru i kamenovanju (Dj 6, 8-7, 60), ali i o Filipovu misionarskome djelovanju (Dj 8). Teološki gledano, riječ je o inicijativi Dvanaestorice kojom se uspostavlja novi zbor u zajednici i koji u njoj dobiva službu. Stjepan i Filip ipak se ne će brinuti za udovice i siromahe, nego će i sami, poput apostola, naviještati Božju riječ. Ta služba riječi podrazumijeva prenošenje i čuvanje tradicije, kao njezinoga kerigmatskog razvoja u propovijedanju i naviještanju. Prijedlog Dvanaestorice, izbor u zajednici, stavljanje u službu molitvom i polaganjem ruku apostola (usp. Dj 14, 23), više odgovaraju Lukinoj slici Crkve negoli povijesnim prilikama prvobitne zajednice u Jeruzalemu. Ti muževi moraju biti na dobrom glasu, puni Duha i mudrosti. Takvi su bili i Stjepan i Filip.

Mario Cifrak

Zrnj

e uz Prvo čitanje:


22

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpj. ps.: 530 Kliči Bogu, zemljo svaPrinosna: 239 Danas Isus ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 559 Nek mine, Majko ili: XIX Radujte se, kršćani

25. svibnja 2014.

Šesta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

usp. Iz 48, 20

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože, neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 8, 5-8.14-17Polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Filip siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu.Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo.Kliči Bogu, sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu.Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!«Dođite i gledajte djela Božja:čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhute rijeku pregaziše.Stoga se njemu radujmo!Dovijeka vlada jakošću svojom.

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,pripovjedit ću što učini duši mojoj!Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,naklonosti ne odvrati od mene!

Drugo čitanje 1Pt 3, 15-18Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srci-ma vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, do-bre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, prave-dan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

23

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek.

Psaltir iz 1225., Nacionalna biblioteka Francuske, Pariz.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaAko me ljubite, zapovije-di moje čuvajte, govori

Gospodin. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.

Iv 14,15-16

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnu-ćem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, govori Gospodin, i Otac će moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje Iv 14, 15-21Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, nebeski nas je Otac obdario darom ljubavi i okrijepio snagom svoga Duha. Obratimo mu se smjernom molitvom da uvijek budemo vjerni suradnici Duha Svetoga.

Daj nam svoga Duha, Gospodine.1. Neka Duh Sveti bude Nadahnitelj i Branitelj tvoje

Crkve u naviještanju evanđelja, u življenju vjere i u zauzimanju za dobrobit svekolikoga društva, molimo te.

2. Prodahni mudrošću Duha Svetoga papu Franju i (nad) biskupa našega I.: daj da u službi upravljanja i naučavanja budu vjerni suradnici Duha Svetoga i istinski svjedoci tvoje ljubavi, molimo te.

3. Sve obitelji u našemu narodu pohodi svojom milošću da spoznaju dar zajedništva i uzvišenost sakramenta iz kojega su nastale; pomozi svim supružnicima da jedni drugima budu pomoć i poticaj u življenju vjere i odgoju djece na putu spasenja, molimo te.

4. Naše mlade, koji u ovome svetom vremenu Vazma pristupaju sakramentu potvrde, obdari oduševljenjem za Kristovo evanđelje i pomozi da se u svim životnim brigama i traženjima daju voditi svjetlom tvoga Duha, molimo te.

5. Nas, sabrane u tvoje ime, ispuni svojim mirom i učini radosnim nositeljima tvoje ljubavi svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, u daru Duha Svetoga dao si nam Branitelja koji nas čuva postojane u tvojoj istini. Obnovi u nama sve što je tebe nedostojno i pomozi da svakodnevno rastemo u spoznanju Dara koji si u nas pohranio. Po Kristu Gospodinu našemu.


24

Šesta vazmena nedjelja

Utješeni uskrsnim i duhovskim nemirom

tak negoli odlazak. Ni za nas vjernike nije riječ o Kristovu dolasku koji bi bio isključivo vezan uz budućnost. Evanđelist Ivan ponovni dola-zak povezuje s djelovanjem Duha Svetoga me-đu vjernicima i stavlja snažan naglasak na sa-dašnjost. Učenici već poznaju put k Ocu kojim je Isus prošao. Stoga, ne samo da će prepozna-ti Oca – što u biblijskom smislu uključuje i za-jedništvo – nego su ga u Isusu već prepoznali.

Bitno za CrkvuVjerujem da svatko od vas tko čita ovaj tekst ima iskustvo oproštaja i opraštanja od neko-ga. Štoviše, siguran sam da vam je i sada pred očima neko mahanje rukom, slika vlaka, auto-busa, broda, aviona koji odlazi, zadnji pogled i stisak ruke. Vjerujem da još živo osjećate ka-ko su koraci rastanka teški, kako zapinje riječ u grlu i kako ste uspjeli – možda tek na kratko – posvijestiti što je bitno u životu, što bismo htje-li staviti u putnu torbu ili zgurati u riječ ‘zbo-gom’. I baš onda kada se okrećemo i ostajemo sami nakon rastanka, pokušavamo zbiti i osje-ćaje i riječi u bitno.

Takav je i Isusov govor učenicima: oprošta-jan, oporučan, željan utjehe i ujedno utješan. On čuva prisnost dvorane Posljednje večere, toplinu bliskosti prijatelja i sigurnost poveza-nosti, ali ovonedjeljna liturgija Riječi progova-ra napetostima, suprotnostima, jer osim toga dražesnog ozračja postoji i nesigurnost i opa-snost samarijskih putova. Tako je i život apo-stola i prvih kršćana, a ništa manje ni naš, obi-lježen utjehom i izazovom. Iz toga izranjaju i različite slike Crkve: Crkva koja stavlja pozor-nost na nutarnjost i Crkva koja javno navije-šta; Crkva potpore i poštovanja; ona koja pi-ta i ona od koje se traže odgovori; propovijeda, a trajno je i sama metom propitkivanja, jer se

U svome oproštajnom govoru Isus upu-ćuje učenicima riječi prepune utjehe, a evanđelje započinje riječima: »Ako me

ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.« Za sve na što Isus poziva učenike, obećaje im svoga Du-ha. Uronjeni u Pedesetnicu zaustavljamo se u proslavi uskrsnuća i nade. To je ime kršćan-ske radosti. Kršćanska nada vrijedi samo ono-liko koliko ne ponižava drugoga čovjeka i samo onoliko koliko uspijeva sa svetih stranica Bi-blije sići i ući u život s drugima. I dok ispisujem ova slova, pomalo se nađoh u nedoumici: Krist u susretu s čovjekom nije za sobom ostavljao grafite niti ispisivao svitke. Postao je putnik, slušatelj; postao je blizak i tješitelj.

Ponovno darivanje srcaNaše je vrijeme dubokih ranjavanja i vrijeme potrebe za utjehom. Dragi su mi ljudi koji znaju tješiti riječima – a (pre)malo ih je. Osobno mi se čini da ni sâm ne posjedujem taj dar, te mi je lakše s nekim tko je neutješen šutjeti, a iskusio sam da je i to utjeha. Kaže poslovica: tko šuti či-ni se da pristaje. Šutnjom se često pristaje biti dionikom tuđe boli, brige, neuspjeha… Slatkim se riječima nikada ne mogu liječiti rane. Pone-kad nije ništa tako nepodnošljivo kao nasilne riječi utjehe. Njihovo licemjerje, uvijek neže-ljeno, razdražuje i potiče očaj. Nalik su prazni-ni koja opterećuje i ne košta ništa. Tješiti zna-či nekoga podići na noge, vratiti volju za živo-tom, ponovno darovati srce. Čovjek je lomljiv, krhak, pa i za srce kažemo da se slama – najče-šće tako da se izvanjski ne čuje ni lomljava, ni vrisak, niti se vidi trag pukotine. No, nije riječ samo o govoru. Posrijedi je vjera koja je u služ-bi nade i utjehe. Odakle nama utjeha? Isus po-ručuje: »Molit ću Oca i on će vam dati drugoga Tješitelja – Branitelja.« Zabrinut je za trenutke u kojima će učenicima biti nepodnošljivo i ka-da će se osjetiti napuštenima. U ovome opro-štajnom govoru Učitelja više progovara povra-

25


od nje traži jasnoća i dosljednost. Ova nedjelja označuje Crkvu prisutnu na putovima čovje-ka, ali ne prenametljivu; sigurnu u Božju pri-sutnost, ali ipak poniznu i skromnu; vidljivu, ali sposobnu uzmaknuti sa sjajnih pozornica; poduprtu Duhom Braniteljem u protivština-ma, ali nikada zahvaćenu fanatizmom. Mistič-no iskustvo i umorne noge. Proročka oštrina i spremnost na prihvaćanje kritike.

Utjeha blizineDražesne oproštajne riječi ne zaboravljaju re-alizam koji Isus stavlja u svoj govor: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.« Premda je riječ o množini, Isus zapovijedi svodi na jed-nu: Ljubite jedni druge! Kao da kaže: Ljubite jedni druge i smatrat ću vas uvjerljivima; ne-ću vas ostaviti siročad. Ako se prihvaća ljubav, prihvaćaju se i zapovijedi; ako nismo sposobni davati, pokazat ćemo se puno nesposobnijima primati. Vrijedi i obratno.

Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga Sve-višnjega, studenac živi, ljubav, plam i poma-zanje duhovno. Pisac duhovskoga himna mož-

da je mišlju krenuo u ono iskustvo u kojemu Izaija Boga naziva ‘majkom tješiteljicom’ (usp. Iz 66, 13). Ta Božja utjeha utjelovljuje se u Isusu Kristu koji se definira kao prvi Tješitelj (usp. Iv 14, 15).

Ne tješimo mi, već Bog, no Bogu trebamo mi da bi on mogao tješiti. Potrebni smo mu mi, ka-ko bi ljude gledao utješnim pogledom, kako bi našim rukama prenio dodir utjehe i našim ri-ječima utjehu odjenuo u svoju riječ. »Tješite se uzajamno« – govori Pavao Solunjanima. Ako utjehu čuvamo za sebe, pokvarit će se; nepodije-ljena se ne može zadržati ni sačuvati, a toliki će svoje iskustvo zaviti u riječi psalmiste: »čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh« (Ps 69, 21).

Utjeha je u blizini, jer i riječ Branitelj na grčkome znači »parakletos« (od parakaleo), ‘onaj koji je dozvan blizu’, onaj koji je Bližnji. A Duha Svetoga opisujemo slikama koje nas do-diruju, koje osjećamo dok im izgovaramo poj-move: slikom oluje i vjetra koji ruši i postav-lja u pitanje prekrute i okamenjene odnose; slikom disanja i daha u kojemu se čita oslobo-đenost od straha i mogućnost predaha; slikom vatre koja je, u povezanosti s toplinom, čitana kao metafora ljubavi; slikom vode koja natapa i oplođuje, koja spaja vode međusobno kako bi se slijevale u isti uvir; taj Duh je uvijek Duh gi-banja i nemira. Biti kršćanin znači biti utješen uskrsnim i duhovskim nemirom.

Ivan Šaško

Odjeci RiječiCrkva i Božji naum spasenja Dj 8, 5-8.14-17Luka pokazuje da progon kršćana iz Jeruzalema ne znači samo neku tešku situaciju, nego da ima i pozitivan učinak. Ispunjava se nalog i obećanje Uskrsloga: »Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« (Dj 1, 8). Svjedočanstvo za Krista u Judeji i Samariji. Time Luka pojašnjava da širenje evanđelja i univerzalnost spasenja nemaju razlog u odbijanju židovskog naroda, nego da odgovaraju spasenjskoj volji i Božjemu naumu. Filip je jedan o sedmorice koji su puni Duha i koji su vodili helenistički dio zajednice u Jeruzalemu. »Naviještati Krista« je ‘formula’ ranokršćanske zajednice, a sadržajno znači propovijed o spasenjskome značenju Isusa Krista. Filipovo je djelovanje bilo uspješno. Oni su čuli i vidjeli: čuli su riječ evanđelja, viku nečistih duhova i vidjeli čudesa koja je učinio Filip. Riječ i djelo konstitutivni su elementi biblijske objave Boga.

Mario Cifrak

uz Prvo čitanje:


26

29. svibnja 2014.

Uzašašće Gospodina našega Isusa KristaUlazna pjesmaGalilejci, što stojitei gledate u nebo? Ovaj Isus kao što ste ga vidjeli da odlazi u nebo, isto će tako doći, aleluja.

Dj 1,11

Zborna molitvaSvemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 1,1-11Bi uzdignut njima naočigled.

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uzne-sen, pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetom. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i go-vorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovje-di im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo, »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.«Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspo-staviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.«Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su ne-tremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odje-ći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 47, 2-3.6-9 Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,

Gospodin uza zvuke trublje!Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje Ef 1,17-23Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo! Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom će-te ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upo-znate koje li nade u pozivu njegovu, koje li boga-te slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema na-ma koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvor-nosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena ime-novana ne samo na ovom svijetu nego i u budu-ćemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ Gospodnja.

27


Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojiteOtpj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: 231 Jedan kruh ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 542.4 Evo ja sam s vama ili: Evo ja sam s vama (ŽV 4/2006)Završna: 563 Kako krasno svršuje se

Krist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu Očevu da bi nama otvorio put u vječnost. Zajedno ga zamolimo:

Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Ti si pred očima učenika uzašao u slavu neba:

daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika, uvijek bude poslušna tvome Duhu te sva svoja nastojanja usmjerava prema daru vječnosti, molimo te.

2. Ti si učenike poslao da budu svjedoci velikih djela tvoje ljubavi: probudi u svim krštenicima odgovornost za spasenje drugih i za kršćansko lice društva u kojemu žive, molimo te.

3. Ti si iz trpljenja i smrti uzašao u novi život: svima koji trpe rasvijetli smisao križa i pomozi da te u trpljenju još više ljube, molimo te.

4. Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio u vjeri: obnovi u našim obiteljima dar vjere da ustrajnim življenjem evanđelja budemo snaga koja u život društva unosi ljepotu tvoga Kraljevstva, molimo te.

5. Ti si svojim vjernima u nebu pripravo mjesto: primi u nebesko blaženstvo naše drage pokojnike, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćem k Ocu postao si na nov način prisutan među nama. Razbistri nam pogled vjere da tvoju blizinu možemo uvijek prepoznati te naš život bude put k slavi koju si nam pripravio. Koji živiš.

Molitva vjernika

Ovaj Isus, koji je od vas uznesen na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.

Hunterov psaltir, Sveučilišna knjižnica u Glasgowu, oko 1170.

Pričesna pjesmaEvo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta, aleluja!

Mt 28, 20

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi.

Pjesma prije evanđelja Mt 28,19a.20bPođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje Mt 28,16-20Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.

Svršetak svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i pro-zbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učeni-cima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«Riječ Gospodnja.


28

Boravak u Americi u meni uvijek ostav-lja nelagodu. Tako je bilo i posljednji put. Čini mi se da se u toj »zemlji sno-

va« sve protivi mojemu duhu koji žudi za tan-koćutnošću, jednostavnošću i poetičnošću živ-ljenja. Osjećam kao da mi duh ne može pra-vo misliti, kao da je okovan praktičnošću, go-ropadnošću i korisnošću američkoga duha. Posebno me uvijek iritiraju neljudski nebode-ri, iako moram priznati da ih volim gledati iz-daleka, jer me podsjećaju na veličinu osamlje-nosti svakoga čovjeka. Ipak, motreći prije ne-koliko mjeseci njujorške nebodere, pala mi je na pamet jedna lijepa, zapravo, dobra misao Clivea S. Lewisa o neboderima. Ona će mi po-služiti kao uvod u razumijevanje svetkovine Kristova uzašašća.

Jednokatna i dvokatna stvarnostLewis na jednome mjestu piše da moderni lju-di uglavnom gledaju stvarnost jednodimenzi-onalno ili dvodimenzionalno, odnosno, stvar-nost može imati samo jedan ili dva kata. Tako će »jednokatni« reći da postoji samo jedan kat: svijet i ništa izvan svijeta (naturalisti), ili svijet kao bog (panteisti). »Dvokatni« će pak tvrditi da stvarnost ima dva kata: svijet je prvi kat, Bog je drugi kat, pri čemu prvi nema nika-kvih dodirnih točaka s drugim katom. Zato će ti »dvokatni« ljudi bez problema vjerovati da postoji nešto izvan svijeta, da postoji Bog, da postoji besmrtnost duše, ali ne i da postoje an-đeli, ili da je Krist uskrsnuo, uzašao na nebo.

Protivno tomu, Lewis piše da kršćanska vjera promatra slojevitije stvarnost: ona nali-kuje neboderima koji nemaju samo jedan kat, nego više katova. Postoji, dakle, cijeli niz kato-va, posredovanja između Boga i svijeta. Tako kršćani vjeruju da postoje anđeli, da Bog dje-luje u svijetu, i k tomu najvažnije, kršćani vje-ruju da je Bog ušao u svijet, postao čovjekom u Isusu Kristu, da je taj isti Isus Krist, ljudskom dušom i tijelom uskrsnuo i kao takav uzašao na nebo i sjeo zdesna Ocu. Posve je razumlji-

vo, tvrdi Lewis, da će »jednokatni« ili »dvo-katni« ljudi tu činjenicu vjere smatrati mito-loškom i neprimjerenom. Kristovo uskrsnuće, a još više njegovo uzašašće, smiješno im je u svojoj realnosti, ono može biti tek puka meta-fora, možda nekakav simbol opće ljudske vje-re u besmrtnost duše.

Uzašašće Gospodinovo

Uzašašće i neboderi

Jacq

uelin

e Hen

riot-B

uchi

29


Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Slaviti čovještvo iznad čovještvaAko uzmemo ozbiljno u obzir kršćansku vje-ru, koja nalikuje neboderima i koja nam stvar-nost pokazuje slojevitom, postaje razvidno da Kristovo uskrsnuće, a posebice Kristovo uza-šašće, ne tematiziraju uopće vjeru u besmrt-nost duše.

Današnja svetkovina kazuje nam koji je krajnji cilj čovjeka, njega kao tjelesnoga i du-hovnoga bića, a to je duhovno i tjelesno zajed-ništvo s Bogom, jer je Isus Krist duhom i tije-lom uzašao na nebo. Da to nije tako, da Isus Krist nije uskrsnuo, još više, da je uskrsnuo, a da nije uzašao duhom i tijelom na nebo, mi bismo očajavali u svojemu čovještvu ovdje na zemlji. Bili bismo ili tjelomrsci, koji žive samo za duh, ili duhomrsci, koji žive samo za tijelo. Zato nas Kristovo uzašašće oslobađa od očaja. Ono je događaj koji bih nazvao slavljem naše-ga čovještva. Slavimo svoje čovještvo, kojemu je Bog Kristovim uzašašćem u nebo darovao neizmjerno dostojanstvo. Zato i stoji u zbor-noj molitvi da je »Kristovo uzašašće naše uz-dignuće«, ili u popričesnoj molitvi »da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njim u istoj sla-vi gdje je On, naša Glava i prvijenac«.

No, ovo nas slavlje ne smije učiniti pasiv-nim promatračima Kristova uzašašća, u skla-du s riječima anđela: »Galilejci, što stoji-te i gledate u nebo?« Pozvani smo biti aktiv-ni svjedoci Kristova uzašašća: da slavimo svo-je čovještvo tako što se izdižemo nad čovješ-tvom, da letimo duhom i tijelom onamo gdje je uzletio Isus Krist, kako ga prikazuju neka umjetnička djela. Da, treba već sada letjeti on-kraj sebe, uzlaziti izvan sebe duhom, srcem, tijelom, cijelim bićem k Bogu. A najbolje ćemo uzlaziti duhom i tijelom već sada, ako ulazimo po onim »neboderima«, onim brdima s kojih je uzlazio već Krist za svojega zemaljskoga ži-vota: to je brdo Tabor, gdje uzlazimo stalno misleći na Kristovu slavu; to je brdo blažen-stava, gdje uzlazimo promjenom vlastita živo-ta; to je brdo molitve, gdje uzlazimo tako što svoju volju usklađujemo s Kristovom voljom; to je brdo magarac, gdje uzlazimo svojim tije-lom koje je uzjahano i pripitomljeno Kristom; to je brdo križa gdje uzlazimo raspetošću svi-jeta (Gal 6, 14): »Ono za čim svijet žudi, neka ti bude križ. Ako ti je svijet po Kristu raspet, tada se svom ljubavlju prikloni onomu što svi-jet smatra križem.« (sv. Bernard)

Ivica Raguž

»Što stojite i gledate u nebo?« Svjedoci Isusova uzašašća k Ocu opomenuti su

da ne budu slijepo zagledani u nebo, nego da svjedočanstvo o Kristu koji je

uzdignut nose svim ljudima. Spoznaja o Isusovu uzdignuću otkriva zbilju

novoga načina njegove prisutnosti u svijetu. Moć uzdignuća daje mu svaku

moć, moć prisutnosti uvijek i svugdje gdje su ljudi otvoreni njegovoj blizini

i ljubavi. Kristovo uzašašće stvara u vjerniku odnos koji ne počiva na uskomu iskustvu dodira i gledanja.

Novi početak u Isusovu uzašašću Dj 1, 1-11Luka ne završava svoje evanđelje pripovijedanjem koje govori samo o stvarnosti uskrsnuća, nego i o Kristovu uzašašću, a time započinje i Djela apostolska. Život kršćanske zajednice gleda se u svjetlu Isusa uzašloga u slavu, a ne samo u svjetlu uskrsnuća na novi život. Isus nije samo uskrsli Gospodin; on je uzašli Gospodin i stoga će apostoli primiti Duha Svetoga koji je vodio Isusov život i poslanje (usp. Dj 2, 33). Uzašašće se, tako, vrlo intimno odnosi na život zajednice koja moli i klanja se (Evanđelje), kao i na njezino poslanje (Djela apostolska). Da bi se posvetili slobodno i velikodušno i jednomu i drugomu, kršćani su trebali znati da će se Krist vratiti, ali je bila pogrješna njihova zabrinutost o neznanju trenutka kada će se taj dolazak zbiti. Otac je tu odluku pridržao sebi. Oni moraju radije imati nakanu ispunjenja svoje vlastite uloge u povijesti, za koju ih je Isus pripremao, a Duh Sveti opunomoćio.

Mario Cifrak

Zrnj

e


30

1. lipnja 2014.

Sedma vazmena nedjeljaUlazna pjesma Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim, aleluja.

Ps 27,7-9

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 1,12-14Bijahu jednodušno postojani u molitvi.

Čitanje Djela apostolskihPošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeru-zalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1.4.7-8aPripjev: Vjerujem da ću uživati

dobra Gospodnja u zemlji živih.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Drugo čitanje 1Pt 4,13-16Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 14,18Neću vas ostaviti kao siročad, govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17, 1-11aOče, proslavi Sina svoga!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na ze mlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

31


Braćo i sestre, otvorena srca iznesimo pred nebeskoga Oca svoje molitve da snagom Duha Svetoga obnovi u nama dar vjere i spremnost za radosno udioništvo u životu Crkve.

1. Da Crkva, zajednica vjernika, bude uvijek poslušna mudrosti Duha Svetoga te trajno raste u istini vjere i u ljubavi prema svakomu čovjeku, molimo Gospodina!

2. Da svi koji u Crkvi nose službu naviještanja evanđelja budu svojim životom vjerni svjedoci onoga što propovijedaju, molimo Gospodina!

3. Da svi mi budemo uvijek otvoreni djelovanju Božjega Duha te, povjeravajući Bogu svoje živote, spremno sudjelujemo u širenju Radosne vijesti i u izgradnji Božjega kraljevstva među ljudima, molimo Gospodina!

4. Da u licima ljudi koji trpe u osamljenosti, siromaštvu i drugim nedaćama, umijemo prepoznati Božji poziv na radosno dijeljenje ljubavi kojom nas je on sam ljubio, molimo Gospodina!

5. Da svi koji su u vjeri preminuli, ugledaju Božje milosno lice i prime nagradu vječnoga života, molimo Gospodina!

Bože, darivatelju života i izvore svake obnove, tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da se po snazi tvoga Duha trajno obnavljamo u novosti života kojega si nam darovao uskrsnućem svoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Ulazna: Slušaj, Gospodine (ŽV 5/2012)Otpj. ps.: Vjerujem da ću uživati (ŽV 5/2011) Prinosna: 260 O da bude radost ili: 231 Jedan kruhPričesna: 136.3 Jedno smo tijeloZavršna: 558 Pobjedni dan slavimo ili: 561-562 Kraljice neba

Oče, proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe…

Biblia sollemnis, Metropolitanska knjižnica, Zagreb, 14. st.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaMolimo te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Iv 17, 22

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom.

sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«Riječ Gospodnja.


32

OTAJSTVO I ZBILJA Sedma vazmena nedjelja

R iječi naviještenoga svetog Evanđelja Isusova je velikosvećenička molitva na posljednjoj večeri. U njima se ćuti

uzvišeni zanos kojim je odisalo cijelo njegovo biće neposredno prije muke i smrti, ali i slav-noga uskrsnuća i prijelaza k Ocu. Stoga, sadr-žavaju i najbolju poruku za ovo razdoblje uskr-snoga vremena kada slavimo Kristov slavni odlazak u nebesku slavu.

Ljudska slavaUsredotočen na govor o slavi, Isus moli vape-ći: Oče, proslavi Sina da Sin proslavi tebe; Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije nego li je svijeta bilo. Osim što izravno moli za vlastitu proslavu kod Oca, Isus će pod-sjetiti i na slavu kojom se proslavio u svojim učenicima. On govori razumljivim riječima o temi koja nam se čini sasvim bliskom i pozna-tom. U svijetu u kojem se često govori o sla-vi, slavnima i proslavljenima, Isusova molitva može nam zvučati kao izraz naravnih ljudskih potreba. No, osim korištenja istih riječi doista nema ništa zajedničkoga između slave o kojoj govori Isus i one o kojoj govore ljudi. Štoviše, istim riječima izriču se sasvim suprotne i su-

protstavljene stvarnosti kao što je slava Božja i slava ljudska, slava onoga svijeta i slava ovo-ga svijeta.

Mi ljudi navikli smo da je slava tek izvanj-ska manifestacija, pojavnost koja je privid, poput dima ili magle što se rasplinjuje; pojav-nost koja s godinama nestaje i troši se s potro-šenim novcem. Slavni među ljudima najčešće su oni napuhani ljudskom ohološću, bilo da je ona potaknuta količinom znanja ili utjecajnim zvanjem, iznimnim uspjehom ili zemaljskim napretkom, gomilom novca ili koncentraci-jom moći. Ljudima su slavni oni koji su ušli u znanstvene enciklopedije i priručnike, zasluž-ni za razvoj čovječanstva i dobrobit čovjeka. A nekada ni to, jer danas je za slavu dostatno tek nekoliko stupaca novinskoga nekvalitetnog papira ili nekoliko minuta prostora u medij-skim emisijama i zabavnim programima. Do-voljno je pronaći nekoliko istomišljenika ko-ji će nam zapljeskati, pohvaliti rezultate i na-graditi ljudski doprinos, pa i kada se gubi sva-ka mjera dobroga ukusa i kriteriji o onome što istinski zavrjeđuje pohvalu, pljesak i nagradu.

Zato je ljudska slava uvijek bila pitanje ze-maljskih moda i nestalnih vjetrova, koji pušu čas ovamo čas onamo. Bila je i pitanje moćnih interesnih skupina i kojekakvih lobija, ili pak mutnih struja koje na površinu izbace tolike sumnjive i čudne osobnosti i čudake kojima se plješće kao slavnim ličnostima samo zato što su poznati u javnosti, a da nitko nema hrabro-sti reći da je najčešće riječ o »smeću« koje su struje izbacile na površinu i jednom će ih poto-piti u svojim muljevitim dubinama. Mnogima je važno da im slavni budu predmetom zabave i napasanja osjetila, hrana niskih strasti, prize-mljenih želja, iskrivljenih ideja i nezdravih am-bicija. Ljudska se slava svela na ‘biti poznat’, imati određeni broj poklonika djela i lika, su-vremenim jezikom nazvanih ‘fanova’. Malo tko vodi računa o tome da biti slavan znači bi-ti zapisan u knjigu Jaganjčevu – knjigu živo-ta, jer slava stečena bez Boga nije dugoga vije-

Proslava Sina Božjega za slavu čovjeka

33

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145ka i postojanog sjaja, ma kolikim blještavilom bila popraćena. Ljudska slava najčešće je ‘sla-va’ koja ne baca svjetlo nego sjenu na ono što je iskonski vrijedno kao ljudsko i krjeposno, pa i na druge ljude, umjesto da ih obaspe svjetlom.

Kristova slavaSlava o kojoj Krist govori nije takva. Njego-va slava ne dolazi izvana, ne dolazi od ljudi i njihovih umjetnih i lažnih kriterija po koji-ma stvaraju slavne i iskazuju im počasti. Nje-mu slava dolazi iz dubine bića povezanoga s Ocem, jer je ona duhovna moć koja prožima cijelo biće i prenosi se na druge. Isus je imao upravo takvu unutarnju moć koju je na neki način skrivao u ljudskome tijelu, u obličju slu-ge u kojemu, na prvi pogled, tjelesnom oku ni-je bila vidljiva. No, kada je došao trenutak da se oprosti od svojih, u zanosu je izgovorio rije-či molitve Ocu, riječi pune uzvišenog osjećaja, jer je bio došao čas prijelaza k Ocu, čas s jedne strane bolan po muci i smrti, a s druge slavan po uskrsnuću. Upravo će smrt postati ‘okidač’ kojim će se o uskrsnuću osloboditi sva ta unu-tarnja snaga. Koncentracija vječne slave neiz-mjernoga Boga, zatomljene u malome i smrt-nome ljudskom biću, u vremenu lišena izvanj-ske pojavnosti, sjaja i ljepote, zabljesnut će puninom besmrtnoga života kroz prizmu nje-

gova presvetoga tijela, po kojem je bila do kra-ja prilagođena našemu pogledu i vidu.

No, Isusov govor o slavi ne zaobilazi ni ljudski rod, jer je Bog odvijeka htio s nama podijeliti svoju vječnu slavu, radi čega je i po-slao svoga Sina. Doista, i sami smo pozvani na slavu i na slavan život, s time da nam Isus nu-di pravu slavu, istu koju je sam posjedovao. U slavi njegova uskrsnuloga tijela i mi smo pro-slavljeni. Zato i reče da se proslavio u svojim apostolima. A proslavio se jer ih je obasuo sla-vom uskrsnuća, jer im je dao život vječni, jer im je objavio Božje ime, jer im je predao riječ i objavu Očevu, jer im je prenio objavu Pre-svetoga Trojstva. Kao što Isus očekuje slavu za nagradu, nakon što je proslavio Oca izvr-šivši na zemlji povjereno mu djelo, tako smo i mi pozvani proslavljati Boga na zemlji, kako bismo primili vječnu proslavu na nebesima. Kao što je Isus Oca proslavio onom istom sla-vom koju je imao prije negoli je svijeta bilo, i mi smo pozvani proslavljati Oca onom slavom kojom se Isus proslavio u nama, a to je slava uskrsnuća, vječna i najveća slava kojom može biti proslavljeno ljudsko biće. Stoga, kao sino-vi svoga Oca nebeskoga, poput Isusa, prosla-vimo Oca na zemlji, u svome tijelu, kako bi i on nas proslavio vječnom slavom u nebu.

Ivan Bodrožić

Proslava o kojoj Isus govori u velikosve-ćeničkoj molitvi započinje Judinim izla-skom iz dvorane Posljednje večere. Za-

počinje izdajom Isusa. Proslaviti Oca znači ući potpuno u izvršenje njegove volje. Njegova je volja da svi budu di-onici njegove slave – vječnoga života. Isus, vršeći volju Očevu, postaje svim ljudima put do te slave. Slaviti Boga

znači dopustiti mu da se on proslavi po nama, očitujući veličinu svoje ljubavi.

Zrnj

e

U susretu s Božjom prisutnošću Dj 1, 12-14Djela apostolska najprije izvješćuju kako su se učenici vratili s Maslinske gore u Jeruzalem, koji je bio udaljen »jedan subotni hod«. Ta je razdaljina iznosila dvije tisuće lakata, odnosno oko osamsto metara. Ušavši u grad, učenici su se smjestili u »gornju sobu«. Riječ je o »velikom blagovalištu na katu« (Lk 22, 12) gdje je Isus sa svojim učenicima proslavio pashalnu večeru. »Na istome mjestu« dogodit će se i silazak Duha Svetoga (Dj 2, 1). Otada će to postati središnje mjesto okupljanja prve Crkve. Kasniji kršća-ni to će mjesto u Jeruzalemu nazvati Sveti Sion, kao mjesto naročite Božje prisutnosti, kao što je nekoć Slava Božja prebivala u Hramu na Sionu. Crkva je novi duhovni hram Božji. Taj je hram utemeljen na apostolima, čija nam imena pisac Djela apostolskih ovdje donosi. Bili su »jednodušno postojani u molitvi«. Lukina je namjera pokazati ideal prve jeruzalemske Crkve kako bi i svoju zajednicu potaknuo na takav život.

Darko Tepert



34

Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivenaOtpj. ps.: 537 Pošalji Duha svojega (www.hilp.hr) ili: Pošalji Duha svojega (ŽV 6/2011)Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši se ili: VI Izvore vode živePričesna: 542.5 Svi se napunišeZavršna: 565 Milost Duha Svetoga

8. lipnja 2014.

Nedjelja Pedesetnice. DuhoviZborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika. Po Gospodinu.

Darovna molitvaIspuni, Gospodine,obećanje svoga Sina:nek nas Duh Sveti uvedeu otajstvo ove žrtvei otvori nam svu istinu.Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 2, 1-11Čitanje Djela apostolskihKad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto izne-nada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše go-voriti drugim jezicima, kako im već Duh da-vaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Ži-dovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divi-li se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas ču-je na svojem materinskom jeziku? Parti, Me-đani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, prido-šlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1ab.24ac.29b-31.34Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,

i obnovi lice zemlje!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibaju,i opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,i tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje 1Kor 12, 3b-7,12-13U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Nitko ne može reći: »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetom. Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

35

2014

I svi se napuniše Duha Svetoga…

Andrea Orcagna: Pedesetnica, oko 1262.-1265., Galleria dell’Accademia, Firenze.

Pjesma prije Evanđelja Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje Iv 20, 19-23Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas: Primite Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«Riječ Gospodnja.


Molitva vjernika

Braćo i sestre, u poslušnosti Božjoj riječi i u zajedništvu ispovijedanja vjere s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskom, djelitelju svakoga dara, i zajedno molimo:Gospodine, obdari nas svojim Duhom.1. Čuvaj u svojoj Crkvi dar Duha Svetoga, kako bi mogla

svim narodima vjerodostojno naviještati velika djela tvoje ljubavi, molimo te.

2. Daj da pastiri Crkve budu uvijek otvoreni mudrosti Duha Svetoga te svetošću života i nesebičnošću služenja očituju svima da si ti voditelj svoga naroda kroz svijet, molimo te.

3. Svojim svjetlom rasvijetli sve koji upravljaju narodima i državama; pomozi im da se ravnaju odgovornošću za dobro svih ljudi te, brinući se za siromašne i nemoćne, doprinose izgradnji boljega svijeta, molimo te.

4. Budi nam bliz u našim obiteljima: daj nam spoznati da smo u obitelji dar jedni drugima i pomozi da jedni drugima budemo potpora u življenju vjere i u ostvarenju poslanja koje nam povjeravaš, molimo te.

5. Obnovi u svima nama ono što je grijehom ranjeno; vodi nas svojim Duhom da te možemo proslaviti svojim životom te budemo nositelji tvoje ljubavi prema svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

Gospodine, iskazujemo ti hvalu za tvoj veliki dar – – Duha Svetoga. Neka nas, molimo te, prodahne snaga tvoga Duha da zajedništvo s tobom uvijek rasvjetljuje i obnavlja sva naša zajedništva s braćom ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.


36

Pedesetnica. Duhovi

Svetkovina Pedesetnice svoj korijen ima u Starome Zavjetu. Na taj se je blagdan obilježavala godišnja zahvala za plodo-

ve zemlje. Čovjek je svojim prinosima simbo-lično Bogu uzvraćao od dara koji je sam od Bo-ga dobio. Bila je to potvrda svijesti o Bogu kao darivatelju svega dobra. Poslije izlaska iz egi-patskoga ropstva taj je blagdan poprimio no-vo značenje. Pedeset dana nakon Pashe slavio se spomen sklapanja Saveza na Sinaju kada je Bog po Mojsiju svome narodu dao Zakon, ploče Zapovijedi. Isus Krist nije došao »dokinuti Za-kon i proroke, nego ispuniti« (Mt 5, 17). Tako je i sa starozavjetnim svetkovinama. U Kristu one dobivaju svoj puni smisao. Pedesetnica je opet dan zahvalnosti Bogu za najveći mogući dar, posinstvo u Isusu Kristu. U njemu je sam Bog postao čovjekom i dao svoj život ljudima. S dru-ge strane, u njemu je i najveće čovjekovo uzdar-je Bogu. On je prvorođenac Božji koji je sišao s nebesa, ali je i prvorođenac svega stvorenja koji je uzišao na nebo. Tako je Isus Krist istodobno dar Božji čovjeku i čovjekov dar Bogu.

Nadalje, u Isusu Kristu dogodio se ne samo novi Vazam, izlazak iz svake vrste ropstva, ne-go i novi Savez. Umjesto u kamene ploče, no-vi je Zakon upisan u srce čovjekovo. Duh Sve-ti je onaj koji ga svakodnevno upisuje. Zato svetkovina Duhova nije tek spomen na prošli događaj, nego slavlje stalne Božje prisutnosti među nama. Ujedno se sjećamo da Božji Za-kon nije ograničen na jedan narod, nego da po njemu »ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom« postaju izabranici, a svako ljudsko sr-ce znak saveza između Boga i čovjeka.

PedesetnicaKonkretan povod ovoj svetkovini događaj je opisan u Djelima apostolskim, u odlomku oda-branu za današnje prvo čitanje. Vrijeme doga-đaja je nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo. Učenici su u ozračju straha i neizvjesno-sti. Susret s Uskrsnulim donekle je bio oda-gnao razočaranje uzrokovano mukom i kri-žem, ali ih je njegovo uzašašće na nebo iznova ostavilo u nesigurnosti. Ponovno se povlače u uski krug svoje skupine. Nalaze se »svi za-jedno na istome mjestu«. Sve se mijenja do-laskom obećanoga Duha Svetoga. Sveti Luka govori vrlo slikovito. Rabi simbole vjetra i vatre. Duh poput snažna vjetra odnosi nji-hov strah te kao moćna vatra razgoni mrak i rasvjetljava tamu u kojoj se nalaze. Nakon toga oni »razglašuju veličanstvena djela Božja«. Ranije su bili tek skupina ljudi, uje-dinjenih krivim razlogom, strahom, a sada postaju zajednica u kojoj je svaki pojedinac vrijedan. Okuplja ih isti Duh.

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinća-nima govori o tijelu kojemu je svaki pojedi-ni krštenik jedan od udova, dok u Poslani-ci Galaćanima otkriva da to tijelo na okupu drže »ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdr-žljivost«. Zato »razglašavanje veličanstve-nih djela Božjih« nije govor, nego življenje. Ono je dodatno osnaženo činjenicom da se ne prenosi bilo kakva poruka, nego svjedo-

Slavlje stalne Božje prisutnosti

OTAJSTVO I ZBILJAS.

Dal

í: Sila

zak D

uha,

196

4.

37

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520142014520145či događaj. Kršćanstvo nije poruka, nego ži-vot. Sadržaj naše vjere je osoba Isusa Krista te njegovo uskrsnuće i proslava. Zato kršćan-sko propovijedanje nije govorenje naučene istine, nego svjedočenje iz dna vlastite eg-zistencije, iz punine vlastite duše, iz »hra-ma Duha Svetoga«. On je prisutan u svakome pojedinom kršćaninu te uči tko je Isus, što zna-či za njega i što mu govori. Radi se o životnom iskustvu, a ono je uvijek razumljivo na svakome jeziku. Makar i bez riječi možemo razumjeti ra-dost ili žalost druge osobe te u njoj sudjelovati i suživjeti se s tim osjećajem. Dok se u Isusu Kri-stu Bog objavio kao utjelovljena Riječ, Mudrost Božja, po Duhu Svetom pokazao se kao radost, život, volja i ljubav. Po Isusu Kristu postao je dionikom našega ljudskog života, a po Duhu Svetom kojega je izlio na svakoga od nas, sve nas je učinio dionicima svoga Božanskog življe-nja i ostao stalno prisutan među nama.

OproštenjeJeruzalem nije samo mjesto gdje je Isus usta-novio euharistiju, trpio, umro i uskrsnuo, nego i grad gdje je svijetu darovan Duh Sveti. Dje-la apostolska svjedoče da su u tome trenutku u Jeruzalemu bile tisuće ljudi. Oni su već došli puni vjere i entuzijazma. Željeli su potvrditi sa-vez vjernosti s Bogom, a on im daje Novi Savez. Piscu je važno to pokazati. Zato rabi već dobro poznate svetopisamske slike. Ponajprije, doga-đaj predstavlja gotovo istim onim riječima ko-jima je opisano primanje ploča Zakona na Si-naju. Nadalje, podsjeća na obećanje dano pro-

roku Joelu da će Bog »izliti svoga Duha na sva-ko tijelo« (Jl 3, 1). Tako se ognjeni jezici spu-štaju na pojedinačne osobe, a onda se navo-de i predstavnici svih naroda. Konačno, neizo-stavna je asocijacija na gradnju kule u Babilo-nu (Post 11). Tada je Bog »pobrkao jezike« ka-ko bi narod odvratio od pogrješnog uvjerenja da cijelo čovječanstvo mora isto misliti i isto či-niti. Danas pokazuje da jedinstvo nije unifor-mnost, nego da se istinsko zajedništvo ljubavi nalazi u različitosti, kao što Duh Božji daje lju-dima sudioništvo u različitosti Osoba jednoga Božanskog života. Zato evanđeoski ulomak sli-kovito progovara o novom stvaranju. Svojim je Duhom Bog stvorio svijet, a istim ga Duhom i obnavlja. Zbog toga evanđelist spominje kako Isus »dahne u njih«. Usto, sve se događa »ono-ga istog dana, prvog u tjednu«.

Na koncu, kao što je prvom čovjeku dana odgovornost za svijet, Isus »novomu čovjeku« povjerava zadaću opraštanja grijeha šireći duh posinstva. Pokazujući im svoje rane, za koje su i sâmi odgovorni, te nudeći poruku mira, naj-prije je svoje učenike uvjerio u moć opraštanja, a onda ih poslao naviještati isto oproštenje. Tu je kršćanima povjerena odgovornost. Nije nam dana vlast kontrole komu će se grijesi oprostiti, a komu ne će, nego zadaća da »ljudima iz sva-kog naroda pod nebom« objavimo Božje opro-štenje. Kojima ne objavimo, oni ne će upozna-ti Boga koji prašta, nego će ostati pod teretom grijeha i neslobodni, robovi umjesto djece koja u Duhu kliču: »Abba, Oče!«.

Slavko Slišković

Naslov Dj 2, 1-11Silazak Duha Svetoga smješten je na pedeseti dan nakon Pashe, na blagdan Pedesetnice. Tim se blagda-nom slavio i spomen obnove Saveza, što se osobito učvrstilo upravo u vrijeme kad su nastajala i Djela apostolska. Sveti pisac navodi da su svi bili »zajedno na istome mjestu«. Jasno je da je to mjesto ona »gornja soba« u kojoj se okupljala zajednica još od dana kad je Isus s njima ondje proslavio Pashu. U tome ozračju iznenada se pojavljuje šum s neba, »kao kad se digne silan vjetar«. U hebrejskom jeziku riječ ruah označava pojmove »vjetar«, »dah« (usp. Iv 20, 22) i »duh«. Usto, pokazali su se i »kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih«. Ovi ognjeni jezici simboliziraju silinu i moć koju će imati svjedočanstvo apostola, osnaženo Duhom Svetim. Učenici počinju »govoriti drugim jezicima«. Dar jezika odlikuje se upravo time što je razumljiv svima. Evanđelje nije zatvoreno u uzak krug.

Darko Tepert


OTAJSTVO I ZBILJA

38

U DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

Vjernikova zahvala za župu

Hvala ti, Gospodine, što si nam darovao Crkvu,otajstvo tvoje prisutnosti u svijetu

i znak vječnoga zajedništva s tobom.Hvala ti, Gospodine, što si nam darovao župu,vjerničku obitelj koja živi od tvoje ljubavi.

Hvala ti za mjesto gdje djeca rastu u jednu zajednicu,gdje mladi pronalaze tvoju blizinu, susret i nadu,gdje muževi i žene razmjenjuju životna iskustvai zajedno se zalažu za dobro svojih bližnjih;gdje su obuhvaćeni titraji postojanja od rođenja do smrti.

Hvala ti, Gospodine, što postoji župa,prostor uzajamne darovanosti,gdje se može izraziti briga i suosjećanje,gdje življena vjera pokazuje svoju snagu,gdje se zajednički moli i pjeva,gdje se tebi obraćamo za blagoslovza sva važna djela i događaje.

Hvala ti, Gospodine, što postoji župa,jer u njoj gori plamen žive Riječi evanđelja;u njoj se vjera naviješta i prenosi drugima,u njoj se odgaja za ljudskost i sebedarjepo uzoru na Isusov prolazak zemljom.

Hvala ti, jer se u župi zemaljske obitelji susreću u svjetlu i daru iste nebeske obitelji;jer u njoj žive različitosti u jedinstvu,jer se u njoj spajaju jezici, krajevi i narodi,jer nas upućuje prema novoj domovini.

Hvala ti za župu u kojoj se učimo poštivati druge,usklađivati svoje korake s tvojom voljom,nesebično raditi i nositi kruh gladnimate tvojom riječju natapati zemlju,radujući se nedjelji i hraneći se s tvoga oltara.

39


Hvala ti za župu, taj predivni vrt uskrsnuća,u kojemu na zemlji živi odsjaj neba.Svojim nas Duhom pretječi i prati,milošću nas jačaj u izgradnji tvoga Tijela.Okupljaj nas u vjeri oko vjerne Majkei pogledom nas njenim na hodočašću krijepidok se ne smirimo u tebi, u zagrljaju tvome,sada i u vijeke vjekova. Amen.

Molitva župnih vijećnika

Gospodine, Bože svemogući i vjerni,krštenjem i pomazanjem svoga Duha,

pozvao si da ti služimo u tvojoj Crkvii postavio nas da u ljubavi dijelimo radost vjere.

Izabrao si nas da budemo dio tvoga svetog narodai darovao nam milost svećeničke, proročke i kraljevske službe,da ti upućujemo molitve i slavimo neizrecivost tvoje dobrote, da naviještamo i svjedočimo tvoju ljubav u svim okolnostima,te da se brinemo za svijet koji si stvorio svojom mudrošću.

Nama si povjerio odgovornost za našu župnu zajednicu.U tvoje ime okupljeni, molimo za blagoslov u našemu radu.Ti se pouzdaješ u nas krhke i slabe ljude.Prati nas svojim Duhom da ti budemo vjerni,da tražimo nove putove dobra, nosimo svjetlo istinei svakomu čovjeku pokazujemo prostore novoga života.

Želimo biti dio rasta tvoga kraljevstvau ovome vremenu, u našoj hrvatskoj domovini.Gospodine, ti poznaješ našu spremnost.Jačaj u nama sigurnost da si s namai ne napusti nas u trenutcima kušnjâ.

Pomozi nam da oslobodimo srce,da bismo mogli primiti i darovati ono što nam ti dobrostivo povjeravaš, i da bismo kao Crkva svim ljudima objavljivali tvoje istinsko lice i poziv na svetost.Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

mons. Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

Odgovarajući na postavljeno pitanje nastojat ćemo držati se važećih liturgijskih odredaba, ali i spomenuti neka iskustva iz li-turgijske povijesti. U oblikovanju odgovora po-moći će nam i razmišljanje kojim Enrico Mazza (RPL, 2013., br. 3) daje širu interpretaciju odredaba iz Opće uredbe Rimskoga misala.

U Općoj uredbi Rimskoga misala (br. 295.) čitamo: »Prezbiterij je prostor u kojemu je po-dignut oltar (ubi altare exstat) i odakle se na-vješćuje Božja riječ, a svećenik i ostali služite-lji u njemu vrše svoju službu.« Ta rečenica ima deskriptivni karakter i ne spominje ambon kao element unutar prezbiterija. Izrijekom se kaže da u prostoru prezbiterija stoji oltar i da se iz prezbiterija naviješta Božja riječ. O ambonu se izrijekom govori u br. 309.: »Dostojanstvo Bož-je riječi traži (requirit) da u crkvi bude priklad-no mjesto (locus congruus exsistat) za navije-štanje, prema kojemu će se za vrijeme liturgije riječi sama od sebe (sponte) obraćati pozornost vjernika. Zgodno je da takvo mjesto općenito bude nepomičan ambon, a ne tek običan stalak. Uzevši u obzir raspored svake crkve, ambon tre-ba da je postavljen ondje gdje će vjernici moći dobro vidjeti i čuti zaređene služitelje i čitače.«

Govoreći o ambonu i o njegovu mjestu unu-tar liturgijskoga prostora Uredba, dakle, uopće ne spominje prezbiterij, nego govori o priklad-nome mjestu. Kriterij prikladnosti polazi uvi-jek od smisla slavlja i od značenja koje pojedini obredi imaju unutar cjeline i obredne dinamike slavlja. Teološki smisao i obredna dinamika da-ju osnovni tloris prostornoj rasporedbi mjestâ obrednoga događanja. Čini se da je prezbiterij u arhitekstonskim traganjima posljednjih deset-ljeća oblikovan kao prostor svekolikoga liturgij-skoga događanja, nerijetko po matrici »obredne pozornice«, bez da se dostatno – prije traženja prostornoga i oblikovnoga rješenja – uranjalo u

Ambon smješten izvan prezbiterija?

smisao liturgijskih čina i unutarnju povezanost među njima. Ako se u Općoj uredbi nigdje izri-jekom ne kaže da je ambonu vlastito mjesto u prezbiteriju, to zacijelo nije bez dubljega razlo-ga. Činjenica da ambon danas nalazimo redovi-to u tome prostoru, govori o nedostatnosti su-vremenih teoloških i arhitekstonskih promišlja-nja o ambonu i njegovu odnosu prema obrednoj dinamici navještaja Božje riječi.

U osvrtu na povijest liturgijske arhitekture lako je zamijetiti da je izvorno mjesto ambo-na – a kada govorimo o njegovoj »izvornosti« mislimo na tradiciju sirijske Crkve – duboko unutar prostora zajednice, u ‘crkvenoj lađi’. Razlozi takvomu rješenju zacijelo nisu oni koji počivaju na zakonitosti akustike (osobito ka-da je riječ o arhitekturi sirijske crkve), nego su znatno snažniji: mjesto i značenje koje navje-štaj Riječi zauzima u strukturi euharistijskoga slavlja. Po navještaju Riječi sam Krist »dolazi svojoj Crkvi« i naviješta joj svoju riječ; navje-štaj riječi jest »utjelovljenje Riječi« u tkivo Cr-kve, u zajednicu vjernika.

Razmišljajući o prikladnome mjestu za ambon i naslanjajući se na drevnu liturgijsku tradiciju, Patoralna nota Talijanske biskup-ske konferencije o uređenju novih crkava (god. 1993., br. 9.) naznačuje da ambon može biti smješten također izvan prezbiterija, u blizini zajednice, kako bi se na snažniji način mogao iskusiti navještaj koji je upućen zajednici te ka-ko bi se na vidljiviji i doživljeniji način mogla oblikovati procesija s Evanđelistarom. U tome smislu, dobra su rješenja koja nastoje ambo-nu dati mjesto na rubu prezbiterija, s korisnim i osmišljenim »iskorakom« ili »blagim zadira-njem« u prostor zajednice. No, korisno je, u cjelovitosti oblikovanja prostora, razmišljati i o mogućnostima »dubljega usijecanja« mjesta ambona u prostor zajednice.

U oblikovanju i uređivanju liturgijskoga prostora redovito se ambon smješta u svetište (prezbiterij). Razmišljajući o otajstvenoj dinamici Božje riječi u liturgijskome slavlju, molim vas za pojašnjenje može li i neko drugo mjesto, izvan prezbiterija, biti prikladno za ambon.

M. Šoštarić, Zagreb

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

5500

5500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

Gospodine, izlij na sav svijet darove svoga Duha.Misal opata Diethelma Blarera iz opatije St. Gallen, 16. st.

Documents

52014 živovre liturgijsko-pastoralni list lo...2014/08/21 · Pričest euharistijskim Tijelom Kristovim i zajedništvo vjernika u Crkvi, stoga, se nazivaju istom riječju: commu-nio