35, Č( =$ 1$- '-( Č-( · 3hwudqd 6derohn 3ulþh ]d qdm gmhþmh xkr '-( -( â72 35,ý( 6$ 3/$1(7( 86$.$ 3odqhwd jxvdnd /hghql þrymhn

Petrana Sabolek Priče za naj dječje uho

1

Sabolek Petrana

PRIČE ZA NAJ DJEČJE UHO


2

Online poetska zbirka za djecu Stihovnica svaštovnica

pohranjena je u Hrvatskom arhivu weba u izvornom

obliku, bez lekture i korekture, s pristupom putem portala

digitalna.nsk.hr.

Korištenje ovog djela dopušteno je uz obvezno

pridržavanje propisa o zaštiti autorstva, a kopiranje,

umnožavanje, dijeljenje, objavljivanje, prikazivanje i

izvođenje uz suglasnost autorice.


3

GDJE JE ŠTO

PRIČE SA PLANETE GUSAKA

Planeta gusaka 5 Ledeni čovjek 13 Srebrna dolina 20 Lijena kraljica 24

PRIČE SA RUBA SNA

Novogodišnja zgoda mačka Hektora 33 Priča ptice stanarice 39 Tragovi u snijegu 42 U kući miševa više nema 46

PRIČE ZA NAJ DJEČJE UHO

Ukleta kuća 54 Tajna Lukinog skladišta 61 Htio bih biti kornjača65 Invazija mrava iz porodice Rufa 68

PRIČE, LJUBAVNE

Ukršteni gumbi i raspjevani dimnjačar 73 Sebastijan iz 3. c. 77 Pismo, ljubavno 81

Zaljubljeni vlakovi 84


4

pri e sa planete gusaka


5

PLANETA GUSAKA

Ian se od svojih jedanaestogodišnjih vršnjaka uistinu nije razlikovao ni po čemu sve do onog dana kada je najednom postao toliko pametan da mu je bilo najpametnije da odmah napusti školu.

I to je i učinio. Jer što bi i radio u njoj kad je već znao napamet sve što se u školi uči. Od povijesti, književnosti, zemljopisa, matematike, fizike, kemije, biologije do astrologije… Najednom je progovorio i na svim jezicima svijeta, postao talent za sve umjetnosti i sportske vještine, a i sve tajne kompjutera najednom su mu se našle u malom prstu.

I jedino što ni Ian nije znao bili su neobjašnjivi razlozi, o kojima se pitali i njegovi roditelji, i prijatelji, i rođaci, i učitelji, i liječnici, a i sav ostali svijet koji je čuo za njegov slučaj: otkuda upravo njemu najednom toliko znanje?!

No dok mu je većina većinom zavidjela na neobjašnjivoj sreći dotle je Ian svoju sreću već zakratko počeo tražiti na drugoj strani.

Nakon početnog oduševljenja, ponajviše stoga što više ne mora učiti, pisati zadaće i odlaziti u školu, Iana je počela loviti užasna dosada. Roditelji i prijatelji, okupirani svaki svojim poslom i obvezama nisu imali vremena za cjelodnevna druženja s njim, a da stvar bude gora ostao je i bez dotadašnje razbibrige.

Već je znao napamet i sve knjige, i sve filmove, i sve muzičke brojeve, a što se kompjutorskih igrica tiče više ga nijedna nije uspijevala nadigrati. I jedini spas od


6

ubitačne dosade bilo mu je društvo neobične prijateljice - začudno pametne guščice Junone.

Vjerno je sjedila uz njega, osobito kada je Ian, tražeći rješenje za svoju situaciju zaključio da mu ovaj svijet više nema što ponuditi i da će za sebe morati potražiti neki drugi, manje dosadan svijet.

Ako postoji, povjerio je Junoni, on će ga naći, a ako ne postoji, sam će si ga napraviti. Znanja je imao dovoljno, vremena napretek, a i najsuvremeniji teleskop za svemirska istraživanja bio mu je nadohvat ruke.

Darovao mu ga je svjetski poznati znanstveni institut, u paketu namijenjenom najpametnijoj djeci svijeta među kojom se Ian našao gotovo na prvom mjestu.

Junonu je inače pronašao nedugo prije toga na jednoj od prvih izložbi kućnih ljubimaca u svome gradu, gdje je među nebrojeno prekrasnih životinjica svake vrste posegnuo baš za tom, glupom guščicom, kako su ga kasnije prijatelji zadirkivali. Nije prezao od zadirkivanja, znao je da će tako biti, no Junona je bila oličenje guščje ljepote kojoj Ian ni tom zgodom nije mogao odoljeti.

Riječ je o njenom perju. Snježno-bijelom uokolo trbuha te u gornjem dijelu tamno-sivom s bijelo obrubljenim završetcima kakvo je Ian viđao samo u dvorištu svoje bake. Oduševilo ga je i na Junoni na čiji se boks, inače, ni prije, a ni poslije njega, više nitko živ ni osvrnuo nije.

I kako je tom prigodom samo Ian ostao uz Junonu tako je sada jedino Junona ostala uz njega.


7

Pravila mu je društvo od jutra do noći, a i noću dok je teleskopom upirao u zvjezdano nebo.

Tražeći za sebe neki novi svijet pomno je promatrao nebo, no kako se zamišljeno nebesko tijelo nije ukazivalo ni preko granica svemira to je Ian odložio i teleskop i okrenuo se k već spomenutoj zamisli - njegovom stvaranju.

- Mogao bi ga nazvati Planeta gusaka! - šaljivo mu je dobacila Junona, no Ian, okupiran poslom, nije ju čuo. Upravo je završavao svog limenog pomoćnika, pametnjakovića unaprijed nazvanog Nai jer osim Ianovog znanja Nai je dobio i sposobnost da u prisutnosti trećih lica postane nevidljiv. Tako će moći raditi danonoćno, na smjenu, ocijenio je Ian pa budući da su tako i radili to su u Ianovoj sobi, pretvorenoj u priručni laboratorij, učas niknuli novo stvoreni zameci novog svijeta: specijalna umjetna voda, specijalni umjetni zrak, specijalno umjetno bilje, a već je bila spremna i specijalna svemirska letjelica za put do Novog svijeta.

I budući da im je i opet nedostajalo samo odgovarajuće nebesko tijelo, ni preveliko, ni premalo, ni prevruće, ni prehladno, na koje bi se specijalne zametke moglo postavilo, to je Ian ponovo izvukao onaj teleskop te nastavio, naizmjenično s Naiem piljiti u nebo.

No trud se ovoga puta isplatio. Nai se naime najednom oglasio začudnim robotskim poklikom:

- Vi-dim ju! Vi-dim ju! Zvat će se Ian-Nai! Ian-Nai! - Ian-Nai? - ponovila je Junona u sebi, nekako

neveselo, no nije prigovorila. Planeta je ipak trebala nositi Ianovo ime, a i Nai je puno pomogao.


8

Bilo kako bilo, tek čudesna letjelica za put u novi svijet istog je časa poletjela u zrak. Kretala se brzinom bržom od svjetlosti pa njeno lansiranje nije zabilježio ni jedan ovozemaljski uređaj. Registrirali su ga samo nepogrešivi senzori Ianove najvjernije prijateljice, neslućeno mudre i pametne guščice Junone.

Znala je Junona da je u letjelici Ian te da će njegov nestanak silno uznemiriti njegove roditelje. Zato je istog časa izvukla iz Ianovog kompjutera skicu njegovog Novog svijeta, skicu rakete za Novi svijet kao i sve priređene zametke te posloživši sve to u specijalnu mapu krenula je s mapom pred Ianove uplakane roditelje.

Ovi, međutim, neutješni i nerazumni, umjesto da pokušaju shvatiti što im Junona "mapom" pokušava reći uporno su gurali ustranu i "glupu" gusku i njenu "glupu" mapu, s kojom pak se prepametna Junona jednako uporno gurala pred njih.

A u isto vrijeme, na planeti Ian-Nai, stvaranje Novog svijeta već se bližilo kraju. Svi specijalni zameci već su bili postavljeni pa je Ian već i natrag krenuo po prve probne stanovnike.

Primio je, međutim, putem i hitno Naievo bežično upozorenje: "Trava, biljke i drveće rastu nevjerojatnom brzinom; vode u rijekama i jezerima dižu se jednako prebrzo i mislim da smo u opasnosti - visoke vode će preplaviti Ian-Nai!"

No Ian je samo nehajno odmahnuo rukom i nastavio put Zemlje. Usput je svejedno odgovorio Naiu da su uzorci i programirani za nagli rast, ali samo do


9

određene visine, što znači da strahu od poplave nema mjesta.

- Mi, guske, jako volimo vodu i visoku travu! - dočekala je Junona Iana čim se pojavio na vratima. - Na planeti Ian-Nai mi bismo bile jako, jako sretne.

- Vidim da si preturala po mojim stvarima i da želiš u svemir. - uzvratio joj je Ian, pogledavši je ispod oka. Junoninu tajnu da sve razumije te da zna čak i govoriti, dotad je znao samo on, a uz njeno dopuštenje i Nai.

- Jesam, preturala sam, priznajem, a ti priznaj da pogodnijih probnih stanovnika od gusaka nemaš. Za razliku od ostalih živih bića, nama, guskama, uvjeti života na Ian-Nai gotovo su idealni. Kao da potječemo baš s nekakve takve, vodene planete. - pojasnila je.

- U redu, priznajem pa ako želiš možeš odmah sa mnom. Vraćam se čim umirim roditelje. - kratko je uzvratio i požurio u roditeljsku sobu.

A Junona je samo to i čekala. Pokupivši na brzinu tek nekoliko sitnica preduhitrila je Iana te prije nego se on vratio sama se otisnula njegovom raketom put željene planete.

Umjesto objašnjenja ostavila mu kratku poruku, naškrabanu oštrim guščjim perom iz svog krila u kojoj je stajalo: "Ovo je najbolje rješenje, osobito ako nešto krene po zlu, tvoja Junona."

A da će upravo tako i krenuti, Junona je znala bolje nego itko. Stoga je i stigla gotovo u posljednji čas da spasi Naia sigurne pogibelji.

Zgrabivši ga svojim koščatim guščjim kljunom za robotski gležanj u posljednji ga je tren iščupala iz ruku


10

opasne bujice što je nesretnog Naia nezaustavljivo nosila ravno u ralje džinovskog slapa. Smjestivši ga nakon toga u jednako veliku džinovsku polutku kokosovog oraha konačno je i sama odahnula.

- Ne znam što je pošlo po zlu, no još danas ću ti zamijeniti sve vodo-neotporne šarafe vodo-otpornima kako bi i ti bio prilagođen na život uz visoku vodu. - rekla je Naiu otirući mu s limenog oklopa zaostale kapljice vode.

- Ša-ra-fo-ve će za-mi-je-ni-ti Ian. - uzvratio je Nai poznatim mehaničkim glasom.

- Na Iana ćemo, nažalost, morati zaboraviti. - Junona će. - Ovo će odsad biti samo tvoj i moj dom, naša planeta po imenu Planeta gusaka.

- Pla-ne-ta se zo-ve Ian-Nai, Pla-ne-ta gu-sa-ka ne pos-to-ji! - protuslovio je Nai.

Očekivala je Junona ovakav otpor - Nai je jako volio Iana.

. - Nai ne že-li Pla-ne-tu gu-sa-ka, Nai že-li pla-ne-tu Ian-Nai! - vikao je iz one kokosove polutke najvišom frekvencijom kojom jedan robot može iskazati svoj bijes, neslaganje, nezadovoljstvo.

- Ne ljuti se, Nai, ali Ian za ovu priču više ne bi imao vremena. - pokušala mu je objasniti Junona.

- Ne-toč-no! - vikao je i dalje. - Ian ima i pre-vi-še vre-me-na!

- Odsad ga više neće imati, morat će učiti. - nije popuštala Junona.

- Ne-toč-no! Ian ne-ma što uči-ti, Ian već sve zna! - nije popuštao ni Nai.


11

- Više ne zna. Na svim čipovima u njegovoj glavi ostavila sam samo onoliko znanja koliko ga imaju i njegovi vršnjaci. Sve ostalo pažljivo sam obrisala. Ian će dakle i opet morati u školu, i opet će morati učiti tako da više ni njemu neće biti dosadno. - konačno je objasnila.

- Ian bi-ti ja-ko tu-žan kad se sje-ti pla-ne-te Ian-Nai, ra-ke-te za No-vi svi-jet i svog po-moć-ni-ka Naia. - nastavio je Nai nižom frekvencijom glasa kojom je pokazivao nemoć, žalost, mirenje sa sudbinom.

- Ian neće biti tužan, Nai. Naprotiv. Tek sad će biti sretan, a na nas je već i zaboravio. Ostajemo mu u sjećanju samo kao nestvarni san, a ako ne vjeruješ, evo, pogledaj. - rekla je Junona i usmjerila teleskop prema Ianovoj sobi.

Ugledao je tako Nai poznatu sobu u kojoj je Ian i toga časa preturao po onoj Junoninoj mapi i tko zna po koji put pregledavao skice rakete za Novi svijet i planete Ian-Nai, iščitavao Naievu poruku, osobito Junoninu škrabotinu.

Njom se najviše bavio. Slušao ga je stoga Nai kako i tog časa mrmlja: "Zbilja je nevjerojatno koliko mi se sve ovo čini poznatim! Kao da sam sve ovo već negdje vidio, ali gdje, nikako se ne mogu sjetiti. Osobito mi je poznata ova škrabotina. Kao da je pisana guščjim perom, što sam ga i sam držao u ruci, kao što sam, kako mi se čini, držao i tu škrabotinu radi koje sam, čitajući je, bio ljut, ljut, ljut...

Kao što sam ljut i sada zbog ove glupe pjesmice kojoj nikako da upamtim kraj. Ali nije važno, stižu Zlatko i Mario pa ćemo učiti zajedno."

I veselo zafućkavši gurnuo je Ian pod krevet sve


12

te čudesno poznato-nepoznate stvarce te žurno otvorivši prozor s osmijehom pozvao prijatelje: "Hej, Zlatko, Mario, požurite, čekam vas!"

Nai nije rekao ni riječ. Okrenuo je teleskop na drugu stranu te bez daljnjeg opiranja prepustio Junoni svoje metalno tijelo. Neka zamijeni na njemu sve oštećene šarafove, neka ih uglanca svojim guščjim perom i neka mu krati vrijeme svojim čarobnim pričama.

Bio je spreman slušati ih kao što ih je slušao i Ian. Otvorenih usta, tim više što je guščje pero kojim bijahu napisane bilo porijeklom iz onog hrabrog guščjeg jata, navodno Junonina roda, a što je prema legendi nekoć davno, samo hrabrim guščjim gakanjem spasilo čak i veliko Rimsko carstvo.


13

LEDENI ČOVJEK U neko prastaro vrijeme, u neviđenoj zabiti vječnog leda, smjestilo se bilo neobično selo. Zvalo se Bezimen-selo pa se i njegovi stanovnici zvali Bezimen seljani.

Bezimen-selo nije imalo ni putova ni mostova ni željezničku prugu, njegovi seljani nisu znali niti za papir, kotač, struju, a o radiju, televizoru, telefonu, mobitelu i kompjutoru nisu mogli ni sanjati. Čak ni vlastita imena nisu imali već su se nazivali Muškarac, odnosno, Žena, uz dodatak broja borovih iglica dobivenih prilikom rođenja. Uvijek jednu više od prethodno rođenog tako da su, prepoznavanja radi, svoje iglice uvijek morali imati uza se, u kožnoj vrećici oko vrata.

I kako u Bezimen-selo nikad nitko nije dolazio, a ni Bezimen seljani nisu iz svog sela nikad izlazili to su živjeli u uvjerenju da je njihovo mjesto jedino mjesto na svijetu, a oni, njegovi stanovnici, jedini stanovnici svijeta.

Dakako da je to bila strašna neistina. Velika zabluda s kojom se uvijek teško suočiti zato i ne čudi što su se jednoga dana, kad je spomenuta istina konačno pokucala i na vrata Bezimen-sela, Bezimen seljani opasno uzmuvali.

Krivac je bila snažna zimska oluja što je toga jutra i do Bezimen-sela dovitlala jedan letak, običan, papirnati, kojim se tamošnje mještane pozivalo na novogodišnju podjelu dječjih darova.

Pozivao ih je osobno Djed Mraz, sa slike na


14

letku, u svojim saonicama u koje su bila upregnuta dva snažna jelena. Jedva su vukli saonice prepune darova ojima je Djedo bio okružen.

Prizemljivanje letka, a što ga je oluja kao u inat bila spustila nasred glavnog seoskog trga, odjeknulo je Bezimen-selom jače nego da je na trg pala atomska bomba. Vrhunac je zapravo nastupio kad je nakon pada letka mrtvu tišinu na trgu rasporio glas golobradog dječarca, imenom Muškarca sa Sto osam iglica, a koji je, pred čitavim selom, jasno glasno i bez uvijanja ustvrdio da Bezimen-selo ima - susjeda.

- Ova stvarca to jasno potvrđuje! - uzviknuo je podižući sa zemlje papirnati letak.

- Ne slušajte ga, rađaju mu se zle misli, a one truju! - prijeteći je povikao glavni vrač u selu, po imenu Muškarac sa Tri iglice.

- Istina ne truje. - uzvratio je golobradac. Svi znamo da Bezimen seljani ovu stvarcu nisu mogli napraviti, a budući da ona ipak postoji onda postoji i onaj tko ju je napravio, dakle, susjed! - odrješito je ustvrdio na što se seoski vrač samo suho nakašljao, a poglavar sela, inače, Muškarac s Jednom iglicom, u pratnji svoje žene, imenom Žena s Jednom iglicom, bez riječi napusti trg. Za njim trg su šutke napustili i ostali. Mladi golobradac otišao je posljednji nakon čega se onom letku posve zameo trag.

- Imam ga, imam, dokaz koji sam tražio konačno se nalazi u mojim rukama! - likovao je iste večeri u osami svoje izbe taj Muškarac sa Sto osam iglica čvrsto držeći onaj letak u ruci. - To je trag kakvom sam se oduvijek nadao zato ću sada, kada sam konačno došao do njega


15

okrenuti i nebo i zemlju kako bih došao do istine. Moram pronaći susjeda i dovesti ga u selo kako bi ga seljani vidjeli.

Sluteći da je letak zalog budućnosti odlučio je čuvati ga kao zjenicu oka, barem dok se ne pojavi novi trag.

- Led će to učiniti umjesto mene! - rekao je naglas i istom kradom skliznu u mrklu zimsku noć gdje je uz pomoć mjesečeva svjetla do jutra klesao u ledu likove sa slike na letku.

Klesao je vjerno, sa svim sitnicama što ih je bio uočio na slici, a kako su mu upomoć bili i mraz i inje te čarobni sjaj mjeseca, to je s jutrom, na glavnom seoskom trgu, umjesto bezlične ledene gromade, osvanuo vedri lik bradatog djeda, opremljenog brojnim neobičnim stvarima sa letka.

Zahvaljujući isklesanoj skulpturi Bezimen seljani su se tek sada mogli pobliže upoznati sa sadržajem letka. Tek sada su mogli vidjeti sve one neobične stvarce o kojima je govorio letak, a pred kojima su oni ustrašeno žmirili, žmireći zapravo pred istinom.

Ledeni čovjek, kako su odmah nazvali skulpturu, plijenio je skladnim linijama i zagonetnim prizorom pa je otad čitavo selo danomice mudrovalo nad njim. Naglas su se pitali: tko je bradati djedo; zbog čega je bor tako neobično okićen; čemu služe i komu su namijenjeni blještavi paketići ispod bora; što će djedu neobična naprava i zašto jeleni ne šeću, kao u šumama Bezimen-sela, već su privezani uz tu neobičnu djedovu spravu?!

Bilo je i drugih pitanja, dakako, bez odgovora, zato je pao dogovor da će Ledenog čovjeka čuvati kao


16

oko u glavi dok njegova zagonetka ne bude u potpunosti riješena, dakle, dok ne dođu do odgovora i na posljednje pitanje.

A ista pitanja mučila su i mladog golobradca. Zapravo, njega su dodatno mučile još i boje. Na ledu se nisu vidjele, ali na letku jesu. Pitao se kako ih je susjed uopće osmislio, a potom i napravio, stvorio ih toliko stvarnima da sve sitnice na letku izgledaju kao da su žive?!

I kao po narudžbi u taj se čas oglasila oluja: grmnula je kao grom iz vedra neba, udarila pravim ljetnim žarom, gromovima i vatrometom munja, prolivši ponad Bezimen-sela spektar duginih boja u kojem je Ledeni čovjek na seoskom trgu oživio točno kao na onom letku! Vidjevši to seoski je vrač izletio iz svoje izbe te pred Ledenim čovjekom stao vikati iz sveg glasa:

- Evo, to je ta slika, sada je dobro pogledajte i priznajte da ju je samo nebo poslalo! Nebo nam, dakle, slikom poručuje da ne tražimo nepostojeće stvari, da ne tražimo druge svjetove kojih nema!

Za osupnutim vračem u oduševljeno talambasanje selom krenuli i svi ostali pa je i opet samo naš golobradac ostao sam, po strani, prepušten svojim mislima.

"Uzmimo da je vrač u pravu" govorio je još iste večeri naglas u svojoj izbi. "Uzmimo da je uistinu nebo zaslužno što je Ledeni čovjek oživio. Ali kome zahvaliti što ovaj na slici, na ovom letku, u svom crvenom kaputu, djeluje tako živo čak i kada nebeskih munja nema?" pitao se i dalje zamišljeno promatrajući letak na kojem mu nenadano oko zape za jelene i saonice.


17

- Krenut ću drugim putem. - reče i začas opet skliznu u hladnu zimsku noć, otisnuvši se ovog puta u šumu u kojoj će od borovog granja napraviti spravu kao na slici, privezati za nju dva šumska jelena i onda vidjeti hoće li se i što dogoditi.

I dogodilo se. Kad je čudesna naprava bila gotova i kad je privezao uz nju dva snažna šumska jelena saonice su pojurile za jelenima po onom, stoljetnom snijegu i ledu Bezimen-sela brzinom kakvu golobradac nije mogao ni zamisliti. Nije bilo šanse obuzdati jelene i zaustavi se, no nije ni htio. Nije mu bilo suđeno ostati u Bezimen-selu zato se prepustio jelenima i neobičnoj spravi da ga nose kamo je i sam stremio - u budućnost.

No završio je tek u susjednom gradu, Leden-gradu, do kojeg su jeleni dojurili gotovo bez daha i zaustavili se tik uz onog "susjeda" sa letka što je baš toga časa na gradskom trgu dijelio djeci novogodišnje darove.

"Bože kako je svijet mali!" - prostrujalo je golobradcu kroz glavu kad je ugledao pred sobom identičan prizor kao na slici sa letka.

Naravno da mu je s vremenom i sve drugo, ponajprije u svezi s letkom postalo jasno. Zapravo naučio je otad još mnogo novoga sve sa željom da jednog dana i svojim Bezimen-seljanima pokaže naučeno, upozna ih čak i sa "susjedom", ako ga u međuvremenu već nisu i sami upoznali.

Govorio je tako sam sebi dok su godine prolazile, a onda, kada je već i sam obrastao u dugu kovrčavu sijedu bradu, nalik Djedu Mrazu, krenuo je


18

posjetiti svoje Bezimen-selo. Znali su inače Bezimen-seljani da je golobradac,

točnije, njihov Muškarac sa Sto osam iglica svojedobno nestao, pričali su o tome godinama, no kako se nestali nikako nije vraćao to je konačno i njegova sudbina pala u zaborav. I zato je sada, kad se ponovo pojavio i podsjetio ih na tog, nestalog Bezimen seljanina, odnosno, sebe, prvo je morao podastrijeti pred Bezimen seljani svih svojih sto osam borovih iglica.

Pregledavali su ih Bezimen seljani poduže vrijeme, uspoređivali ih sa svojim iglicama, no kako se na kraju ipak pokazalo da iglice ne lažu i da je bradati pridošlica uistinu njihov davno izgubljeni i već gotovo zaboravljeni Muškarac sa Sto osam iglica, došljacima bijaše dopušteno ući u selo. Kažem došljacima budući da je sa Muškarcem sa Sto osam iglica došao i takozvani - susjed.

Čuđenje s obiju strana bilo je za očekivati. No da će susret biti šok za sve - ipak je bilo van očekivanja.

Čudio se ponajprije Muškarac sa Sto osam iglica. Nije naprosto mogao vjerovati da se Bezimen-selo nije promijenilo niti za jotu te da njegovi seljani još uvijek nisu odgonetnuli tajnu Ledenog čovjeka. Čudesna skulptura, na vlas ista kakvom ju je upravo on isklesao, nekoć, davno, dok je još golobradi dječarac bio, još uvijek je stajala na istom mjestu.

Čudili se, s druge strane, i Bezimen seljani, ponajprije činjenici da susjed uistinu postoji i da ga je njihov Muškarac sa Sto osam iglica ipak pronašao i doveo te da je navlas isti njihovom Ledenom čovjeku. Čudili se i što je došao na neobičnoj spravim što im je


19

donio i okićeni bor, i darove ispod bora, sve navlas isto kako je ledena skulptura govorila.

No najviše se ipak čudio sam susjed, najbolji prijatelj našeg Muškarca sa Sto osam iglica, poznatiji inače kao Djed Mraz iz susjednog Leden-grada. Krenuo je, naime, u Bezimen-selo kako bi učinio uslugu dragom prijatelju i svojom pojavom pomogao Bezimen seljanima da lakše shvate tko je Djed Mraz, čemu služe njegove saonice i sve ostalo, osobito darovi.

Sve to trebalo im je biti potpuno nepoznato - mrmljao je sam sebi naglas - a kad tamo, u tom selu, nasred trga, već je stajao njegov lik ovjekovječen iskričavim sjajem stoljetnog leda Bezimen-sela?!


20

SREBRNA DOLINA

U jednako prastaro vrijeme, kada se priroda tek

rađala pa još nigdje ničega nije bilo put je naveo Priču na mjesto na kojemu je već sve na svojem mjestu bilo: i zelene travnate padine, po čijem su tepihu trčkarale razigrane srne i zečevi; i cvjetne livade, ponad kojih je prelijetalo nebrojeno parova šarenih leptirovih krila; i guste srebrne šume, u čijim su krošnjama pjevali korovi raspjevanih ptica a vesele se vjeverice igrale živahnu igru skrivača; i ogromno jezero boje neba, uz čuje su se žute i bijele cvjetove lopoča praćakale zlatne ribice i smaragdne patke.

Mjesto se zvalo Srebrna Dolina i svim tim stvarima koje su je krasile kao da je bila izronilo iz nepreglednog mraka što je još uvijek posvuda vladao.

Ugledavši ju Priči zastao dah. U Dolini su se, naime, već uredno smjenjivali dan i noć pa danje svjetlo više nikog u Dolini nije zbunjivalo kao što im je već bilo normalno da Sunce u sumrak ode na počinak. Već se znalo da će tada na Sunčevo mjesto zasjesti Mjesec, oko kojeg će se načičkati Zvijezde te će skupa, iskričavim nebeskim sjajem, svu noć svijetliti pute u Dolini.

Noćni sjaj s neba bio je nebeska uspavanka što ju je smislila Priroda očarana najzaljubljenijim parom u Dolini, Crnim labudom i Bijelom labudicom. Voljeli su se tako silno da nisu imali vremena niti za san pa su i noću


21

plutali jezerom neumorno svijajući svoje duge vratove jedan uz drugi. Umjesto sna krijepili su se noćnim sjajem a kako su s jutrom, s dolaskom Sunca, zvjezdanu uspavanku preuzimale ptice to je Dolinom danonoćno odzvanjalo:

Ona nam je svjetlo danje, sjajna niska od biserja; on sunčevih noći sanje, crni dragulj od paperja. Jezero im dragi dom, vedro nebo topla deka - u srcu tek jedna želja: do sto ljeta, dovijeka! I dok je tako pjesma smjenjivala uspavanku, a

uspavanka pjesmu, smjenjivali su se i dani u Dolini. Jedan blistaviji od drugoga jer u Dolini nije bilo nikog pred kim bi se trebalo skrivati, pred kim bi bježati trebalo.

Za danima pak smjenjivale se i godine, prolazila su zapravo čitava stoljeća tako da se s vremenom i samoj Dolini počelo činiti kako je vrijeme za nju stalo. Zaustavilo se u danu u kojeg su se slili svi dani u Dolini, toliko jednaki da se dan od dana više ni po čemu razlikovao nije.

"A što ako je vrijeme zaboravilo na mene, ako me nije htjelo povesti sa sobom, ili je jednostavno krenulo nekim drugim putem, nije važno kojim, tek, ukoliko je u budućnost ipak otišlo bez mene?" sve češće se počela pitati Dolina.

"Sve u svoje vrijeme, Dolino!" uzvrati joj jednom Vrijeme te izvirivši iza brijega dobaci: "Upravo ti donosim korak, korak s vremenom!"

"Korak s vremenom?" upitno će Dolina, no


22

odgovor je već bio tu. Na vrhu brijega stajao je Čovjek. "Čovjek k'o čovjek!" promrsi površni pogled, no

onaj drugi, podozriv, sumnjičavo je zavrtio glavom. Čovjek mu se nije dopao: na ruci stajao mu sokol, o ramenu visjela mu puška, a uz skute njuškalo mu pseto.

"Gostima valja izreći dobrodošlicu!" trgnu Dolinu osjećaj gostoprimstva, no danak budućnosti bio je brži.

Nemirno pseto već se bilo otelo čovjekovom skutu pa stuštivši se niz padinu uskipjela mu je slina frcala na sve strane kad je s krvavim plijenom u razjapljenoj gubici mahnito dojurio nazad. Plijen nije bio osobit. Radilo se o sićušnom zečiću što je još časak prije živo skakutao među brojnom braćom, tucetom snježno bijelih zečića.

U akciji je, iako se nije činilo, već bio i sokol: stojeći nepomično poput kipa netremice je piljio u pristalu čaplju što mu je oko sokolovo već bilo uzelo na nišan. I čim se čaplja vinula u nebo vinuo se i on te obrušivši se na nju svom snagom svojih snažnih lovačkih krila nesretna je čaplja učas postala nemoćan plijen njegovih oštrih kandži.

I čak se i čovjekova mirnoća pokazala ubitačnom: mirno je podigao pušku, još mirnije nanišanio i krajnje mirno opalio, no kad mu je pas umjesto željene smaragdne patke dovukao mrtvo tijelo bijele labudice začuđenim se pogledom hitnuo na labudicu pa ljut što je promašio metu žurno krenuo iz Doline.

Dakako da je pokupio i svoje trofeje, zeca i čaplju, dok je mrtvu bijelu labudicu nije htio ni pogledati. Da ga ne bi podsjećala na promašenu metu radije ju je šutnuo nogom pod granje srebrnog bora.


23

Surova stvarnost što je toga dana stigla i u Dolinu zaustavila je dah i samoj Priči. Od tog dana, naime, ni u Dolini više nikad neće biti kako je bilo prije - pogledom joj reče Dolina.

I doista. Tuga Crnog Labuda za Bijelom Labudicom te ogromnih porodica ptica i zečića za izgubljenom Čapljom i Zečićem bila je tolika da se Priroda toga časa zarekla kako će čovječju bešćutnost kazniti time što više nikad neće progovoriti ni riječ.

Zato i danas šuti. Progovara, zapravo, samo svojom uvijek jednako neponovljivom ljepotom koju, međutim, i opet vide samo oni koji imaju dušu.

Štoviše, Priča tvrdi, da oni mogu za sunčanih dana čuti čak i onu nebesku uspavanku kojom Dolina i danas tješi Crnog Labuda:

Ona danas već je zvijezda i cijelom se svijetu smiješi dok iz svog nebeskog gnijezda sjajem iskri dragog tješi. No utjeha ta je 'zalud jer uz sebe - On Nju želi: zvijezde gleda kao usud - sjaju im se ne veseli. Obdan, obnoć, danomice, jezerom k'o noćca pluta, obdan, obnoć, onkraj zvijezda, nemilo bez cilja luta."


24

LIJENA KRALJICA

U vrijeme kada su na svijetu živjele kraljice,

živjela je i ova - lijena kao trut. Kažu da joj se nije dalo hodati, da joj se nije dalo

sjediti, stajanje joj nisi smio niti spomenuti i zato je jednog dana odlučila da više uopće neće ustajati iz kreveta.

U krevetu će je sluge hraniti, kupati i presvlačiti, glumci će pred njenim krevetom izvodili predstave, a plesači plesali, kraljica će iz svog kreveta dijeliti zapovijedi i udjeljivati milost, a kako bi vidjela koliko je njen narod radišan defilirat će pred njenim krevetom i slikari, i urari, i zlatari, i postolari, jedan za drugim, svaki sa svojom rukotvorinom u ruci.

I kako se kraljici nije smjelo protusloviti to je u kraljičine dvore najednom nahrupilo čitavo kraljevstvo. Marljiv narod, čekajući prijem kod kraljice, posve je okupirao kraljevsko zdanje pa dok bi noću spavali po hodnicima i stubištima palače ili gužvali zelene travnjake prelijepog kraljevskog vrta dotle bi se danju motajući posvuda i time ako drugima neprestano bili na putu.

Osobito su bili na smetnji brojnim kraljičinim slugama što su ispunjavajući svakojake zahtjeve svoje hirovite kraljice neumorno jurili čas ovamo, čas onamo.

No nisu jurili dugo. Tek do trenutka kad više nije imao tko juriti, dok nije i posljednji sluga posve spao s nogu od umora.


25

A kad se to dogodilo kraljevstvom je krenula neugodna priča. Govorilo se da je kraljevska palača strašno neuredna, osobito da je prljava kraljičina soba, naročito njen krevet iz kojeg kraljica, raščupana i neuređena od jutra viče, psuje i kara te poput vještice prijeteći maše kraljevskim štapom.

Priča je nažalost bila istinita i bacila je u očaj čitav dvor. Osobito glavnog podanika dvora što je ruku prekriženih na leđima čitave dane zabrinuto hodao gore-dolje. Znao je sve potankosti o zaštiti kraljevstva, no kako ga zaštiti i od same kraljice, e, tome se uistinu nikako nije uspijevao domisliti. Nisu mu bili od pomoći ni brojni dvorski savjetnici. Svi odreda složni da kraljicu treba dići iz kreveta, no nijedan nije znao kako to učiniti. Svaki nasilan pokušaj sigurno bi završio bacanjem u tamnicu, a svi ostali odavna su se pokazali bezuspješnima. Neučinkovite su bile i brojne lažne uzbune što su ih dvorski savjetnici, osobno izvodili, gotovo svakodnevno. Da bi ih kraljica čula ispod njenih bi prozora vikali paničnim glasom da kraljevstvo gori, da nadire neprijateljska vojska, da je narod teško obolio, da je kraljevska riznica opljačkana… No, vikali su uzalud jer bi se kraljica nakon svake takve uzbune još jače utaborila u svom krevetu odakle bi vikala glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako su oko nje sve sami nesposobnjakovići i lijenčine te da stoga i nije čudo što kraljevstvo gori, što neprijateljska vojska nadire, što je narod teško obolio, što je kraljevska riznica opljačkana…

- Nemoćni smo, nemoćni! - kršili su ruke zdvojni


26

savjetnici i jedan za drugim redom odstupali. - Nemam ni ja više što čekati. - ustvrdio je na

kraju i glavni podanik dvora te se i sam spremio za odlazak. Spakirao je kofere i već je bio i ključ u bravu stavio kad ga nenadano povuče za nogavicu jedan debeli brkati mišonja.

- Ja sam glavni miš u kraljevstvu i tražim hitan razgovor. Po mogućnosti s glavnim podanikom dvora. - predstavio se miš.

- Ja sam taj! - obrecnu se na nj glavni podanik dvora pa kimnuvši glavom u pravcu kofera doda: - Reci brzo što imaš, vidiš da odlazim.

- Vidim. - uzvrati miš pa značajno se nakašljavši povjerljivo će na uho glavnom podaniku: - Ja, i moji miševi, dići ćemo kraljicu zauvijek iz kreveta ukoliko je istina ono što se priča da u njenom krevetu ima toliko mrvica da bi se njima mogli nahraniti svi miševi našeg kraljevstva.

- Čak i susjednog. - s uzdahom je priznao glavni podanik dvora.

- Dobro, ako je tako, onda, molim, uđimo, želim pregovarati. - uzvratio je miš, a i glavni podanik dvora, zainteresiran, okrenuo se na peti i ponovo ušao u dvor. Premjestio je ključ iz vanjske brave u unutarnju te tri puta zaključao vrata na koja je stavio čak i upozorenje: "Hitni pregovori - ne smetaj!"

Naravno da nitko nije smetao, osim toga ni pregovori nisu bili lagani. Trajali su puna tri dana tako da je narod iskreno odahnuo kada su se četvrtog vrata dvora konačno otvorila i u dovratku se pojavili pregovarači s najnovijom kraljevskom poveljom u ruci.


27

Znatiželjno su slušali što u njoj piše, a u njoj je pisalo: "Ukoliko miševi dignu kraljicu iz kreveta u ovom će kraljevstvu dovijeka živjeti pod posebnom zaštitom dvora."

- Pod posebnom zaštitom dvora?! - s nevjericom je zapljuštalo među presretnim miševima. Živjeli bi, dakle, bez mačaka u blizini, kako se inače živi i u kraljičinom dvoru iz kojeg je kraljica, kako joj ne bi oćnim mijaukanjem remetile san, već odavna dala izbaciti na ulicu sve dvorske mačke.

- Što je to? - nezainteresirano zapitala kraljica glavnog podanika dvora kada je stao pred njen krevet s molbom da stavi potpis na povelju. No ne sačekavši odgovor, uz posprdno "Ah, sjećam se, miševi!" potpisala ju je pa okrenuvši se na drugu stranu istog časa zaspala.

I budući da je život bez mačaka značio ostvarenje svih mišjih snova to su se istog časa digli na noge miševi cijelog kraljevstva - pod okriljem mraka, u koloni jedan po jedan, na vrhovima prstiju, poletno poput baletana, bešumno su krenuli put kraljičinih dvora.

Naravno da je kraljica u to vrijeme već čvrsto spavala. I naravno da joj ni u snu nije bila mišja urota, okupacija horde sivih dugo-repića što su svoju kraljicu, čim su stigli do njenog kreveta, počeli okretati i lijevo, i desno, vrtjeti je na njem kao zeca na ražnju kako bi pokupili ispod nje sve mrvice kruha, kolača, mesa, sireva...

Nimalo jednostavna akcija, mora se priznati, jer da se kraljicu pri tom probudilo otišla bi glava, zato su miševi bili i više nego oprezni. A kada pak je sve bilo gotovo, nahranjeni preko glave mrvicama iz kraljičine


28

postelje i mrtvi od umora izvalili su se na najbliže mjesto, na kraljičin krevet, gdje su skutreni uz svoju kraljicu, pod njenim toplim pokrivačem, istoga trena i sami pozaspali čvrsto poput kraljice.

Spavali su tako čitavu noć. Kao i ostatak dvora na kojem ionako nitko do svitanja nije smio ni oko otvoriti. Svi su morali čekati jutro, a što je prema izričitoj kraljičinoj naredbi stizalo s dolaskom kraljičine sobarice.

Tiha bi djevojka, naime, ušla u kraljičinu sobu i snažnim zamahom desne ruke razgrnula s kraljevskih prozora kraljevske zastore, a istodobno, još snažnijim zamahom lijeve ruke strgnula s usnule kraljice kraljevski pokrivač.

I naravno da je tako bilo i tog jutra. Sobarica je i tad postupila kako je rečeno, no budući da se toga časa u kraljičinoj sobi, uz očekivani par kraljičinih očiju otvorilo još i milijun pari neočekivanih sivih mišjih očiju to su ustrašena kraljica i njena sobarica zavriskale što su najviše mogle. Usplahirena je kraljica istom poput srne iskočila iz svog kreveta te uz svoju sobaricu još jačom cikom krenula u nezaustavljivi bijeg kroz palaču.

Za njima, pak, u bijeg se dalo i sve ostalo što se toga časa našlo na dvoru. Ponajprije ona horda nenadano probuđenih, a jednako ustrašenih sivih miševa što su istom i sami počeli panično iskakati odasvud. Osobito iz izgužvanih nabora kraljičinih posteljnih plahti, iz njenih jastuka i pokrivača, iz njene noćne haljine i kape za spavanje, naročito iz kraljičine duge raščupane kose u kojoj su se s mirom gnijezdili čitavu noć. Suludim trkom i sami su se raspršili preko svečanih sala i dvorana te brojnih dvorskih hodnika i stubišta do


29

nepreglednih vrtnih staza i travnjaka. Jurili su glavom bez obzira baš kao što su jurile kraljica i njena sobarica, a i sav ostali narod što se bio zatekao u dvoru u kojem mu je toga jutra pete opasno potprašila nečuvena cika i vriska iz kraljičine sobe.

A kada pak se sve razbježalo i kada su dvori ponovo utonuli u davno zaboravljeni mir život je krenuo starim tijekom. Polegla trava u kraljevskom perivoju ponovno je digla uvis vlati pa je čitav vrt ponovo zazelenio. Mirisna svježina cvijeća i drveća ponovno je ispunila zrak, a ugledavši zelenilo i cvijeće ptice su se opet sjatile ponad dvora. Pjesmom su dozivali bivše sluge što su se istom i sami sjatili k dvoru gdje su se samovoljno, bez prijetnji i naredbi prihvatili posla. U miru i tišini, bez nepotrebne halabuke s veseljem su maljali sobe, prali podove, čistili ormare i ladice, laštili zlatno i srebrno posuđe, uređivali staze i nasade, sad već ponovo prelijepo uređenog kraljevskog vrta. Radili su zapravo i brojne druge poslove sve dok dvori opet nisu bljesnuli starim, odavno neviđenim sjajem.

Naravno da kraljica o svemu tome nije imala pojma. Usplahirena od straha i onemoćala od trčanja skutrila se bila uz visoke zidine svoga kraljevstva što su joj se u bijegu pred miševima ispriječile na putu. Stajala bi pod njima i danas da je nisu pronašli neki dobri ljudi te je ugostili u svom domu dok se ne odmori i oporavi.

A kad pak su na kraju prepoznali u njoj svoju kraljicu krenuše s njom i u dvor, vratiti je kući. Putem su je čak i zabavljali, pričajući joj o sebi, svom životu, ljepotama njenoga kraljevstva. Kraljica ih je slušala pozorno, ali šutke, bez riječi, nijemo promatrajući krajolik


30

u prolazu. Progovorila je tek na kraju puta molbom da je okupljeni narod pričeka u svečanoj kraljevskoj dvorani.

I narod je čekao. Također bez riječi, no s neskrivenom zebnjom jer dići kraljicu iz kreveta i to mišjom okupacijom baš i nije bio čin dostojan hvale.

No da strahu nije bilo mjesta pokazalo se zakratko, čim se pokazala i sama kraljica. U času, dakle, kad je u dovratku vrata zablistala ozarenim licem i čarobnom ljepotom kojoj se sada iskreno divilo čitavo kraljevstvo.

Lelujali su oko kraljice bogati nabori bijele krinoline od samih zlatnih niti istkani, a s glave, sred besprijekorno očešljane crne kose, caklila se briljantna kruna.

- Nikad više u neprovjetren krevet, nikad više u krevet pun mrvica, nikad više bez mačaka na dvoru! - uskliknula je kraljica kad se ponovno našla na kraljevskom tronu. No glavni podanik dvora istom se značajno nakašlja i diskretno je upozori šapnuvši joj na uho:

- Oprostite, štovana kraljice, ali ono s mačkama neće ići. Podsjećam vas na posljednju kraljevsku povelju prema kojoj su svi miševi vašeg kraljevstva od danas zaštićena vrsta.

- Oh, da, imate pravo, to s miševima sam posve smetnula s uma. - zacvrkutala je kraljica te bez ikakvog daljnjeg pitanja nastavila tonom od kojeg se svako uho u dvorani topilo od miline.

- Nisam ni sanjala da imam tako lijepo kraljevstvo i tako dobre i vrijedne ljude. Ali sada kada to znam obećavam da će odsada sve biti drugačije.


31

- Živjela kraljica! Živjela kraljica! - prolomilo se istom toliko glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako sretan narod slavi svoju novu-staru kraljicu.

A glavni podanik dvora i najbrkatiji miš u kraljevstvu šeretski namignuvši jedan drugom, istom se prvi poklonilše kraljici, onako kako i priliči, duboko do zemlje.


32

pri e sa ruba sna


33

NOVOGODIŠNJA ZGODA MAČKA HEKTORA

Živio jednom jedan neobičan mačak po imenu Hektor. Bio je veći od većine mačaka u okolici i nevjerojatno spretan. Nepogrešivo je skakao s grane na granu, s drveta na drvo, prelijetao i ponad najvišeg drveća u šimi - ponad čitave šume u kojoj je živio.

Pekmezaste gradske mačke pribojavale su se tolike mačje sposobnosti zato u Hektorovu šumu, kako su je nazivale, nikad zalazile nisu. No ni Hektor nije odlazio u grad.

Zazirao je od gradske vreve, osobito širokih ulica s rijekom ljudi na njima, a strah su mu ulijevali i jureći automobili te brojne visoke zgrade. Nikako se nije mogao oteti dojmu da su ga upravo otuda, dok je bio još jako mali ekspedirali u šumu, i ostavili u njoj na milost i nemilost samotnom životu.

No kako je Hektor bio borac, a šuma gostoljubiva pa je i njemu pružila dom to je Hektor, preživjevši, svoju šumu silno zavolio.

Volio je u njoj svako drvo, svaku travku, cvijet, životinju, osobito nebesko plavetnilo što je izranjajući ponad drveća toliko plijenilo ljepotom da se Hektor zarekao kako će jednoga dana i do njega doskočiti i dodirnuti ga.

No skočiti do neba nije jednostavno. To ne može svatko. Shvatio je to i Hektor, ali budući da od svog


34

zavjeta nije odustajao to je vježbao i dalje, s još većim žarom. Uporno iz dana u dan, od jutra do mraka, skakao bi do prve, druge, treće grane, do vrha, manjeg, većeg, još većeg bora.

A zaletavajući se tako k nebu uzeo je Hektor jednog dana malo poveći zalet pa ne samo da je preskočio jedan od najvećih borova u šumi, već i veći dio šume, štoviše, čak i dio grada, u kojem se konačno i zaustavio "ateriravši" na glavni gradski trg na kojem je Djed Mraz upravo dijelio djeci darove.

Sretni mališani bučali su u mjeri da bi Hektor najradije istog časa pobjegao, no još se nije bio pravo ni snašao, a već se nalazio u Paulinim punašnim ručicama. Živahna djevojčica, s kapom od maštovitih pletenicama već ga je čvrsto držala u naručju i cikćući od sreće dozivala mamu iz sveg glasa:

- Mamice, mamice, pogledaj što mi je donio Djed Mraz! Donio mi je mog mačka Rikija!

Zbunjeni Hektor nije znao što misliti. Paula mu se dopala na prvi pogled, a o tolikoj ljepoti i pitomosti grada nije mogao ni sanjati.

Iskričava svjetlost okićenih borova i upaljenih novogodišnjih žaruljica smiješila mu se iz svakog izloga i iza svakog okna; iskrila je i sa svih uličnih drvoreda i lampiona, te s pročelja svake zgrade. Osobito ga se doimao prekrasni bor pokraj kojeg je sada ostao čvrsto zarobljen u Paulinom naručju.

- Ali, Paula, to nije Riki! On je još uvijek kod Djeda Mraza! - oglasila se Paulina mama.

- Tako je, Paula, tvoj Riki je još uvijek kod mene. No ako ga odmah ne uzmeš morat ću ga dati nekom


35

drugom. Najprije Saši. Pogledaj kako mu se sviđa. Sve vrijeme stoji uz njeg i drži ga za rep. - potvrdio je i Djed Mraz pokazujući joj krasno upakiranog plišanog mačka što ga je Saša i tog časa držao za rep.

- Baš lijepo što mu se sviđa i ako mene pitaš možeš mu ga odmah dati. - jogunasto je uzvratila Paula pa ni ne osvrnuvši se na plišanog Rikija nastavila: - Ti, Djedice, najbolje znaš da sam ja zamolila donijeti mi pravog mačka. Naglasila sam, velikog i čupavog, poput ovog u mom naručju s kojim bih se mogla natjeravati uokolo. A čak sam dodala i to da ne želim lijepog, plišanog, kakav je taj, Riki, kojeg će Saša s veseljem vući za sobom kao krpenu lutku.

- Oprosti, Paula, ja nisam Riki, ja sam Hektor. - pokušao je pripomoći i Hektor, no nepokolebljiva Paula, stisnuvši ga još jače k sebi, i njemu odbrusi:

- Što se mene tiče možeš se i tako zvati, Hektor! - Tko? Što? Hektor? Opasni Hektor iz šume? -

ciknuo je najednom nekakav sablažnjiv glas iz mraka, ispod bora. - Bježi, Paula, taj će te pojesti! - Ne pričaj gluposti! - obrecnu se k sablažnjivom glasu prelijepa bijela mačkica skutrena uz lampion na trgu. - Zar ne vidiš da je krotkiji i od tebe?! Paula ga stišće i stišće, a on ništa! Nije još ni mijauknuo, a kamoli da bi je ogrebao.

- Dođi, princezo, i ti ćeš biti moja. - pozvala je Paula k sebi i tu, bijelu mačkicu ispod lampiona.

- Stvar se jako zakomplicirala. - dobacio je Djed Mraz Paulinoj mami.

- Ništa se nije zakompliciralo. - uzvratila je Paula umjesto mame pa i ne čekajući da se mama oglasi


36

dodala: - Rikija daj Saši, a Hektor i Princeza idu sa mnom. Naše je dvorište dovoljno veliko za oboje, zar ne mama?!

Mama nije mogla protusloviti. Njihovo je dvorište uistinu bilo jako veliko. No nije protuslovila ni bijela mačkica.

- Opet si me nazvala princezom, zar će to biti moje novo ime? - stidljivo je upitala Paulu čim se mama okrenula k Djedu Mrazu.

- Da, ako se slažeš. - uzvratila je Paula. - Naravno da se slažem! - mazno je mijauknula

ushićena Princeza. - I ja se slažem! - dobacio je i Saša. - Zapravo,

puno ti hvala, Paula, što mi prepuštaš svog Rikija. Ja sam baš takvog mačka htio. - dodao je pa čvrsto držeći u ruci plišanog Rikija odjuri k svojoj mami.

- Ako je tako onda će i meni biti pravo. Tvoje ću želje, Paula, s veseljem ispunjavati. - obećao je i Hektor. - Uostalom i meni će biti zanimljivije vježbati udvoje.

- Vježba udvoje?! A što vježbaš? - zapita ga najednom Djed Mraz.

- Skačem uvis. - uzvratio je Hektor. - Htio bih dodirnuti nebo, no ono je tako visoko da treba jako puno vježbati.

- Dodirnuti nebo?! - s čuđenjem je ponovio Djed Mraz. - Zar je to jedina želja koju imaš?

- Pa, iskreno, i nije. - krizmajući će Hektor. - Želio bih još i iskričavu šumu. Znate, moja je šuma svojom gostoljubivošću već odavna zavrijedila da bar na tren bljesne ljepotom kakvom ove večeri blješti čitav grad.

- O, da, doista blješti. - morao je priznati Djedo. -


37

Znači, dodirnuti nebo i iskričava šuma... - mrmljao je i dalje spremajući se za odlazak. Uprtivši vreću s nepodijeljenim darovima na pleća i mahnuvši djeci u znak pozdrava žurno je nestao iza ugla.

S odlaskom Djeda Mraza razišli su se i svi ostali. Saša je sa svojom mamom i Rikijem otišao na jednu, a Paula sa svojom, Hektorom i Princezom na drugu stranu.

Ciknuo je Hektor od sreće kad je iza Pauline kuće ugledao šumu, svoju šumu, Hektorovu šumu. Istom je jednako sretno ciknula i Paula kad je shvatila da su Hektor i ona prvi susjedi.

Od silne radosti i uzbuđenja jedva su zaspali, a ujutro kad se pospano zimsko sunce konačno dovuklo na nebo poskakali su iz kreveta i krenuli u posjet Hektorovoj šumi.

Put ih je vodio preko drvenog mosta, granice između grada i šume. Hektor je već na njem počeo lagano zastajkivati osupnut onim što mu se već otamo počelo ukazivati. A ukazivala mu se njegova šuma - blagdanski urešena baš kako je želio.

Raznobojne novogodišnje žaruljice svijetlile su sa svake grane svakog drveta u šumi, iskrile sa svake iglice svakog šumskog bora. Jeleni, srne, zečevi i vjeverice, sa srebrnim i zlatnim mašnama vezanim oko rogova i repa prešetavali su se snježno-ikričavim šumskim stazama, a korovi tisuće ptica različitih vrsta rojili se u zraku. Prelijećući šumom pjevale su svaka svojim cvrkutom, a uz zvuke novogodišnjih zvončića oko vrata šumom je zvonilo, i zvonilo.

- Paula, Princezo, pogledajte, ovo je prekrasno!


38

Moja je šuma najljepša šuma na svijetu, a ja sam najsretniji mačak na svijetu! - klicao je presretni Hektor pa u zanosu ushićenja, dok se Paula i Princeza još nisu ni snašle, poletio je uvis k vrhu najvišeg bora u šumi. Ovog puta bi ga i preskočio da mu nisu najednom, kad se našao uz sam vrh bora, zaškripale pokraj uha kočnice zlatnih saonica Djeda Mraza.

- Uspori Hektor! - doviknu mu iz saonica Djedo. - I mi bismo s tobom!

- I mi bismo htjele dodirnuti nebo! - dobacile su uglas Paula i Princeza, šćućurene uz Djeda.

Pod njegovim velikim toplim ogrtačem srećom je bilo još dovoljno mjesta i za Hektora koji, stoga, istom spretno skoči k njima pa zajedno nastaviše dalje, saonicama Djeda Mraza, put Hektorovog sna.


39

PRIČA PTICE STANARICE

Vani zima, snijeg, a po mom dvorištu nebrojeni

tragovi ptičjih nožica. Zar ptice nisu otišle na jug, prođe mi kroz glavu, kad jedna, kao da mi je pročitala misli, zacvrkuta s ograde neobičnom pričom.

Dogodila se navodno jedne opake zime, kad je studen stigla krajnje neočekivano, banuvši na vrata poput nenadanih gostiju tako da su ju, što se ptica tiče, upoznale samo one čiji je odlazak preduhitrila.

Ne mogavši se, naime, više vinuti u nebo i odletjeti na jug morale su ostati u svom domu bez obzira na hladnoću i snježne vijavice kojima se snažni vjetar u kovitlacima nezaustavljivo razbacivao gustim, debelim pahuljama snijega.

I budući da snježne vijavice nisu tjednima sustajale debljina snježnog pokrivača rasla je vrtoglavom brzinom.

Naočigled su ostajali zavijani pod snijegom prvo prozori i vrata, a potom i krovovi, i dimnjaci kuća, čak i najviših zgrada u gradu. Nakon njih snijeg je prekrio i gradske dinosauruse - ogromne jablanove iz Aleje jablanova da bi na kraju progutao i najvišu točku u okolici - crkveni toranj.

A progutavši i crkveni toranj izbrisala je zima s lica zemlje i gradove, i sela, i šume, i ceste, oduzela oku sve živopisne boje jer dokud je pogled sezao sve je bilo bijelo, bijelo sve do samoga neba!


40

I iako se upravo čovjek najviše trudio doskočiti snježnoj nevolji - nije mu uspjelo. A krenuo je na snijeg već prvog dana. Metlama i lopatama meo ga je sa staza i ulaza u kuću, izbacivao iz dvorišta i sa ulica, prtio se ulicama i s ralicama te ostalom, takozvanom protu-snježnom mehanizacijom, no kad je snijeg progutao i ralice i tu, takozvanu, protu-snježnu, čovjek je i sam morao odstupiti.

Pobjegavši pred snijegom u sigurnost doma svoga, zabarikadiran u svoja četiri zida, ostao je u njem, ali sada i u njem pod snijegom; sam ili s obitelj, s većim ili manjim zalihama hrane i vode te svejednako ustrašen, nerijetko i bolestan tako da drugo i nije mogao već skrušeno moliti da snijeg čim prije sustane, i okopni, da na nebu opet zasja sunce pa da on i opet izađe na svjetlost dana i krene na posao, u školu, trgovinu, šetnju...

Nasuprot čovjeku, miševi i mačke, primjerice, nisu se tužili. Ta su čudesna bića i u takvom uvjetima nepogrešivo njušila ono što im je oduvijek bilo srcu milo: miševi, dakle, i najsićušniju mrvu hrane, a mačke i najsićušniji mišji rep radi čega su se i po tim nepreglednim hodnicima ledenog snježnog labirinta neprekidno povlačili.

I najzanimljivijima su se pokazale - ptice. One, koje su morale ostati i kojima, budući da su pobijedile i ovakvu zimu, jesenja seoba više nije padala napamet.

Spasilo ih je zajedništvo, objašnjavale su kasnije ostalim pticama - selicama. S početka, šćućurene od straha u gomilu, nijemo su promatrale moć zime, no začas shvatile da njihovo perje božanski grije, osobito


41

dok se stisnu jedna uz drugu, kao tada, kad je onima u sredini postajalo čak i vruće, čak toliko da su svako malo morale na rub gomile kako bi se rashladile. Zalepršale bi tada krilima i istom stresle snijeg sa sebe, a usput, protežući nožice, njihovom toplinom otapale bi i snijeg pod sobom.

Hrabre i složne na taj su se način do kraja zime odupirale snijegu. Osobito kada su shvatile da im ni u tim uvjetima nije problem doći do vode i hrane radi čega su zapravo i selile na jug. Vodu su, naime, nalazile u otopljenom snijegu, a hranu u dozrelim bobicama grmolikog raslinja ili neubranim plodovima krušaka, jabuka, šljiva, oraha, kestenova, što su ostali zameteni u grmlju ili pod suhim lišćem odnosno snijegom.

Zaključivši stoga da zimu mogu preživjeti i kod kuće, ptičji pametnjakovići kao što su vrapci, vrane, grlice, sjenice, svrake, djetlići, sivi ćukovi, crvendaći, čavke, divlje patke, fazani, galebovi i još neke druge, što ih se danas naziva pticama stanaricama, s jeseni više ne odlaze na jug.

Kažu da neka bijele rode, čvorci, kosovi, kukavice, slavuji, lastavice i druge, takozvane, ptice selice, ako im je baš volja i dalje svake godine potežu amo-tamo istim dugim, neizvjesnim putem prema jugu.

Ispričavši mi sve to, kao da mi je željela otkriti svoju tajnu, razgovorljiva ptičica s ograde veselo je odlepršala. Ja pak ostah ponosna što zahvaljujući njenoj priči više ne postavljam glupa pitanja: otkud u mom dvorištu i zimi na snijegu svježi tragovi ptičjih nožica?!


42

TRAGOVI U SNIJEGU Da je mogao samo naslutiti kamo će ga noćašnji san odvesti i što će sve morati u njem preživjeti Sivko ne bi ni legao u krevet. Sjedio bi budan, makar i na pragu kuće, i čekao jutro. Isto ono kojemu toga jutra, i unatoč buđenju, nije mogao vjerovao da je doista spašen. Zato je i ostao zabarikadiran ispod pokrivača pa nikako da se oglasi braći što su ga uporno dozivala.

- Probudi se, Sivko, vani je snijeg, idemo se igrati! - vikali su uglas.

- Otvori oči i ustani! Snijeg bi se mogao i otopiti prije nego istrčimo iz kuće! - moljakali su Riđko i Crnooki.

- Spavalica, spavalica! - ruganjem je pokušao i Dugouhi.

- Pustite ga na miru! - oglasila se i mama, Zečica. - Ako hoće još spavati, neka spava.

Posljednji se oglasio i najmlađi, Zlatorepić. - Sivko, da nisi, možda, bolestan? - šapatom se

obratio nepokretnom smotku na krevetu: - Ne, nisam bolestan, ne brini. - konačno će i

Sivko pa umirena braća veselo izjuriše iz kuće. Međutim, dalje od vrata nisu mogli. Tek koji

korak. Duboki snježni pokrivač iskrio je duž padine brijega, a po takvom snijegu samo je Sivko imao hrabrosti otisnuti se. Napravio bi tragove u snijegu po kojima su zatim i ostala braća mogla skakutati i igrati tu svoju najomiljeniju igru.


43

- Zašto nisi htio ustati i otići s braćom? - upitala je mati Sivka kad su ostali sami.

- Zato, mama, što sam ti htio nasamo reći da ja tebe jako, jako, volim. - značajno će Sivko.

- Oh, dušo, pa i ja tebe volim. - uzvratila je mama Zečica iskreno začuđena. Ovakvom izljevu nježnosti, iskazanom bez posebnog povoda nije se nadala pa iako su je Sivkove riječi obradovale ipak se učas, nošena poslom, izgubila negdje u kuhinji.

A Sivko je samo taj trenutak i čekao. Istog je časa još dublje zaronio pod svoj pokrivač gdje se žurno zavjetovao naglas: "Ja, Sivko, najstariji sin u obitelji Zec obećavam da više nikad neću krenuti za nepoznatim tragovima i učiniti ono što sam učinio noćas, u snu, kad sam nastavio za prvim tragovima na koje sam naišao i tako završio pred vratima najljućeg neprijatelja, ispred jazbine krvoločne vučice!"

Ponovno ga je prošla jeza kad se sjetio sna u kojem ga je ranjena Vučica molila da joj pomogne. Bez Sivkove pomoći njen maleni Vučić sigurno bi uginuo i zato je Sivko odlučio ostati uz njih i pomoći im. Dok Vučica ne prizdravi donosit će Vučiću hranu te im pomagati i na drugi način, obećao je, iako je unaprijed znao da takvo što neće biti nimalo lako.

Dvoreći ih čitave je dane jurio iz vučje jazbine u šumu i obrnuto, a noću, umjesto da onako umoran odmori i mirno spava, čvrsto bi stiskao uha kako ne bi čuo svoju voljenu majku što ga je, tražeći ga, svu noć kroz plač dozivala po brijegu.

Zato su mu već i u snu i najstrašnije pala upravo majčina pitanja kojima ga je dočekala nakon što ga je


44

konačno pronašla: zbog čega je krenuo za neprovjerenim tragovima kad mu je ona nebrojeno puta rekla da to ne čini i zbog čega je on, njen Sivko, između nje, njegove rođene matere i one, krvoločne vučice ipak izabrao Vučicu?!

Naravno da Sivko na ta pitanja nije znao odgovoriti. Zato je i bio presretan kad je shvatio da ih je jutarnjim buđenjem izbjegao. A da u snu nije dobro postupio, bilo mu je odmah jasno, što pak je i bio razlog za jutarnju ispriku majci.

Poštivat će odsad i njen davnašnji savjet da za nepoznatim tragovima ne smije ići, a što mora prenijeti i na ostalu braću radi čega je zadovoljan iskočio ispod pokrivača i izjurio iz kuće.

- Hej, malci, pronašao sam pravila za našu igru tragovi u snijegu! - pozvao ih je čim ih je ugledao. - Morate čuti što kažu.

- Reci, reci, brzo reci! - sjatila su se braća oko njega. Ne postojanje čvrstih pravila igre često je izazivalo žustre međusobne prepirke, odlučujuće stvari su bile nejasne pa se nikad nije točno znalo tko je u prednosti, odnosno, tko je uistinu pobijedio.

- Dakle, ovako. - započeo je Sivko kad se braća konačno umiriše. - Prvo i najvažnije pravilo glasi da se nepoznati tragovi ne priznaju. - značajno je naglasio.

- Ne priznaju se??? Ali dosad smo išli za svim tragovima što smo ih pronašli u snijegu! Svatko je išao za onima na koje bi prvo naišao! - pobunila su se braća.

- Žao mi je, bila je to pogreška, zato dobro upamtite: tko krene za nepoznatim tragovima isključuje se iz igre!


45

- Isključuje? - zažamori se nezadovoljstvom. - Diskvalificira se! - važno je priskočio Sivku,

najmlađi, Zlatorepić. - Tako se to stručno kaže u sportu. Zar ne, braco?

- Jest, tako se kaže, diskvalificira se. - potvrdio je Sivko i pozvao braću na još jedno upoznavanje s njegovim tragovima za kojima jedino smiju ići.

Odmah će ih napraviti u svim smjerovima i u dovoljnom broju kako bi se braća mogla stuštiti niz brijeg i upustiti se u svoju najomiljeniju igru.


46

U KUĆI MIŠEVA VIŠE NEMA

- Gotovo je, u kući miševa više nema, konačno sam smazao i posljednjeg. - zadovoljno će sivi mačak Micko pa zamahnuvši ogromnim repom lijeno krenu prema gospođinoj crvenoj plišanoj fotelji.

Gospođa je otišla u kupovinu, a on, njen debeli brkati mačak, ispunivši dobiveni nalog da očisti kuću od miševa, sada će, do gospođinog povratka, u njenoj fotelji s mirom drjemuckati i presti.

No taman kad se najudobnije smjestio, taman kad je već i presti počeo, dopre Micku do uha jedno tiho, jedva čujno: "Ciu!".

Nakostriješila se na Micku i posljednja mačja dlaka, a duga snažna repina opasno mu je skočila uvis.

- Tko je to cijuknuo? - ljutito je grmnuo. - J... a... - stigao je izlomljeni odgovor. - Glasnije! - Ja!

- Ime trebam! - Mi... mi... mišji cijuk!... Mišji cijuk iz tvog sna! -

ustrašeni je glasić jedva promucao. - Mišji cijuk iz mog sna? - sumnjičavo je ponovio

Micko i nastavio preslišavati se. - Umor me je opasno smlavio pa već spavam i stojeći. I čak i sanjam. A taj prokleti mišji cijuk progoni me i u snu. I to sve zbog gospođe. Od podruma do tavana jurio sam za miševima zato sam sada, kada ih više nema, toliko umoran da i spavam stojeći, i sanjam, a koga bi drugoga nego te, proklete miševe.


47

I uvjerivši se da je u pitanju bio samo ružan san Micko je ponovo spustio rep. Ponovo je uronio u meke nabore gospođine fotelje i ponovo zaspao. No čim mu je brk zatitrao a poznato mačje predenje ponovo se razlegnulo kućom, krenulo je u smočnici šaptom tišim od tišega.

- Braćo, miševi, ovako više ne ide: ili Micko ili ja, mene taj lijeni mačak svakog dana sve više izluđuje. - odlučno će nejaki glasić iz okrnjene vaze iza vrata.

- I mene! - I mene! - I mene! - zapljušti najednom sa svih strana. - Tišina! Svi imamo isti problem zato neka se javi

onaj koji ima ideju kako Micku doskočiti. - prekinuo je galamu najstariji miš skriven u prašnjavoj čarapi s rupom, zagubljenoj ispod najniže police. - Imam ja! - stiže najednom iz prastare škrinje u kutu k kojoj se istom sjati cijeli mišji rod iz smočnice. Zbijenih glava pažljivo su slušali što im je nejaki mišić iz škrinje govorio pa odlučno, jer mu je ideja bila odlična, istog trena krenuše u akciju. Složno, bez ijedne riječi, razletjeli su se po kući i s mirom, u mrtvoj tišini, počeli je pospremati.

Sijevali su stoga žustri mišji repići i u hodniku, i u kuhinji, i u kupaonici, i u smočnici, osobito u dnevnoj sobi gdje je Micko, sklupčan u gospođinoj fotelji blaženo spavao.

Sijevali bi možda i dalje da nije najednom sijevnuo i gospođin ključ u bravi. Škljocanje brave bilo je dovoljno glasno ne samo za miševe, što su u sekundi nestali u svojoj "mišjoj rupi" u smočnici već i za


48

pospanog Micka koji je unatoč dubokom snu u zadnji čas iskočio iz gospođine fotelje.

I tako je najednom sred gospođine dnevne sobe ostao samo zabezeknut gospođin pogled, a i Mickov, pospani, kojim je s nevjericom gledao neviđenu čistoću kakvom je gospođina kuća toga časa blistala.

Neoprano suđe bilo je oprano, svaka nepospremljena stvar sada se nalazila na svom mjestu, prašine nije bilo niti za lijek, a pod je bio ulašten da su se u njem i gospođa, i Micko ogledali kao u ogledalu.

Misleći da je to Mickovih ruku djelo presretna gospođa zaronila je rukom u svoju košaru i u znak zahvalnosti podastrla pred Micka sve na svijetu: i kolačiće za mačke, i šunku za mačke, i sir za mačke, i mlijeko za mačke, i salamu za mačke...

Naravno da se Micku smiješio brk dok se sladio svime čime ga je gospođa darivala. Štoviše, sladio se tako i sutradan, i prek-sutradan, i pre-prek-sutradan, točnije punih deset dana sve dok se jedanaestog nije dogodilo ono na što je Micka sve vrijeme upozoravala ona njegova, nakrivo usukana dlaka izrasla sred podužeg mišjeg brka ispod nosa.

Opasno ga je zasvrbjela i jasno upozorila da će mu onaj, koji mu je priredio ovakvo veselje, koji je, dakle, pospremao gospođinu kuću dok je Micko u gospođinoj fotelji bezbrižno spavao, na kraju ipak poslati račun na naplatu.

A tako je i bilo. "Račun" je stigao jedanaestog dana kad se Micko najednom našao u smrdljivoj uličnoj kanti za smeće kamo ga je neočekivano smjestila gospođa osobno. Ubacila ga je u kantu samo jednim


49

zamahom svoje snažne debele ruke zatekavši ga u svojoj crvenoj plišanoj fotelji sred, dotad neizrecivog nereda u kući.

- Jesam li ja tebe, Micko, lijepo upozorila da lijenčinama i nezahvalnicima u mojoj kući nema mjesta? Jesam! Jesam li ti lijepo rekla da ne dozvoljavam nikakav nered, ponajmanje ovakav kakav si ti danas napravio? Jesam! I jesam li ti najmanje tisuću puta zabranila da priđeš mojoj crvenoj plišanoj fotelji? Jesam. Čak sam ti i objasnila da se mačju dlaku, što si je ti i sada na njoj ostavio, naprosto ne da očistiti…- urlala je tako gospođa i o brojnim drugim stvarima da je gotovo i Micko zaurlao slušajući je.

Naravno da je gospođa bila u pravu. No i Micko je bio u pravu. Nije bio kriv za nered u kući. Ovog puta, nikako. Ipak, krivca nije mogao čak ni on prokazati. Nije imao pojma tko bi mogao stajati iza takve stvari.

A razmišljao je, čameći tako, kad se najednom kroz gospođinu ljutitu tiradu ubaci Micku u uho i jedno posve uljudno kucanje po kanti: "Kuc!, kuc!, kuc!…"

- Tko to kuca? - zapitao je ljutito. - Ja. - uzvrati onaj koji je pokucao. - Ne znam tko si i ne zanima me. Nisam

raspoložen za zafrkanciju. - ljutito odbrusi. - Nije zafrkancija, ali ti odlučuješ. Ako ti je u kanti

udobnije nego na gospođinoj crvenoj plišanoj fotelji, nema frke. Samo reci, ja odmah mičem pete. - uzvrati neznanac izvan kante.

- A otkud ti znaš za gospođinu plišanu fotelju? I otkud znaš da je crvena te da sam baš ja u kanti?

- Oh, pa znam ja i puno više od toga.


50

- Na primjer? - Znam, na primjer, da si se baš ti, i to baš na toj

fotelji, izležavao punih deset dana. Punih deset dana nezasluženo si se sladio slasticama iz gospođine košare. Punih deset dana uživao sve blagodati ovoga svijeta i nijednom se nisi zapitao tko je za to zaslužan. Kao da te uopće nije zanimalo od koga će ti jednoga dana za tu uslugu stići račun na naplatu.

- A ti, kao, znaš odgovor? - uzvrati Micko nakon što ga je ona sfrkana dlaka opet zasvrbjela opravdanim pitanjem: "Jesam li te ja, Micko, upravo na to upozoravala?"

- Da, ja znam odgovor. - stiže izvan kante. - Da čujem. - Ciu!, ciu!.... - Ne cijuči, reci na koga misliš! - odbrusi Micko.

Klikeri mu još nisu proradili. - Mislim na miševe, tvoje najvjernije kućne

neprijatelje. - uzvratio je brkati miš izvan kante. - Ne pričaj gluposti. U kući miševa više nema.

Osobno sam ih sve potamanio. - ustoboči se Micko. - To ti misliš, Micko, ali krivo misliš. - opet će

brkonja. - Osim toga, kome bi drugom i uspjelo ako ne spretnim miševima pospremiti sav onaj nered što ga ti i tvoja gospođa svakodnevno napravite u kući?!

Micko nije uzvratio. Morao se složiti da je njegov sugovornik izvan kante u pravu. Zato je upitao: - A zbog čega biste vi, miševi, pospremali umjesto mene?

- Da bi ti dospio u ovu kantu. - A što vi time dobivate? - Nagodbu.


51

- Nagodbu?! - ponovio je sa zanimanjem Micko. - Ne zvuči loše, zato reci što nudiš i što tražiš.

- Ništa osobito. Želim da samo ostane sve po starom. - uzvrati miš.

- Objasni, bojim se da ne razumijem. - Jednostavno je. - miš će. - Kao prvo, mi, miševi,

pospremali bismo i dalje kao dosad dok bi se ti i dalje izležavao, čak i na gospođinoj crvenoj plišanoj fotelji. Kao drugo, ti bi se i dalje sladio onim što gospođa podastre pred tebe, izuzev jednog komada sira što bi ga morao ustupiti nama, miševima. I, kao treće, na gospođina pitanja o miševima odgovarao bi kao i dosad da u kući miševa više nema.

- I to bi bilo sve? - Da, to bi bilo sve. - U redu. - odlučno uzvrati Micko pa iskobeljavši

se uz mišju pomoć iz one kante u znak prihvaćanja nagodbe pruži brkatom mišu svoju ruku.

No useliti se ponovo u gospođinu kuću činilo se apsolutno nerješivim. Gospođa za Micka više nije htjela ni čuti. Uzalud je obilazio njen prag, uzalud joj se ulizivao pričom da u njenoj kući miševa više nema isključivo njegovom zaslugom, a i svi drugi pokušaji bili bi uzaludni da jedne večeri, kada se gospođa najudobnije smjestila pred svoj TV prijemnik nije najbrkatiju miš iz smočnice krenuo u šetnju ravno preko njeno TV ekrana.

Ugledavši ga gospođa je vrisnula i od straha skoro pala u nesvijest, a kako pak je Micko istom skočio i pojurio za mišom i time ju spasio, vrata gospođine kuće ponovo su mu se širom otvorila.

Stoga i danas, čim se gospođa makne iz kuće


52

njen lijeni mačak Micko i vrijedni miševi zaigraju svoje neviđeno "kolo". Miševi pospremaju, a Micko, ispružen na gospođinoj plišanoj fotelji, niti da trepne na njihovo uporno zanovijetanje što mu dolijeće svakog časa sa svih strana:

- Micko, evo opet tvoje dlake na tepihu! - I na podu! - I na kauču! - I prestani već jednom mahati tom debelom

mačjom repinom jer si opet srušio tabletić sa stola! - I sa ormarića! - I sa televizora!

- Joj, Micko, Micko, tko zna gdje bi završio kad bi te gospođa opet našla na njenoj fotelji. - A što bi tek bilo da zna da uz tebe Micko, u njenoj kući, dok nje nema, miševi kolo vode?!


53

pri e za naj dje je uho


54

UKLETA KUĆA

Da, bila je prazna, napuštena, već godinama.

Nitko u njoj nije živio, nitko je nije obilazio, nitko za nju nije pitao, štoviše, čak je i natpis "Na prodaju" već bio izblijedio, a zainteresiranih za kuću još uvijek nije bilo.

"Neće ih ni biti jer je kuća ukleta!", govorili su odrasli, mada ni sami nisu znali objasniti što to zapravo znači. Uporno su samo ponavljali da u njoj žive duhovi, a možda i neka druga nevidljiva bića, radi čega iz kuće, navodno, svako malo dopiru neki, sumnjivi zvuci. I uzalud sam ih ja razuvjeravala, uzalud se zaklinjala da kao prva susjeda kuće nikad nisam čula ništa sumnjivo sve je ostajalo kako je i bilo, i kuća je, i dalje, svakim danom sve više propadala.

Ma više nije ni nalikovala kući, radilo se samo o ostatku kuće: četiri zida od crvene opeke s neotpalim komadima žućkaste žbuke te šest prozorskih rupa uz koje su sa zarđalih panti otužno visjela polomljena prozorska krila. Vrijeme i nevrijeme poskidali su joj s krova i dovoljan broj crjepova da se iskrivljeni krovni dio cerio k nebu poput krezuba babinog zubala, dok se uokolo kuće, duž čitavog dvorišta, šepirio korov. Čvrst i neuništiv već je ozbiljno prijetio da će kuću, makar samo visinom, uskoro u cijelosti progutati.

I vjerojatno bi se to i dogodilo da one crne prozorske rupe nisu počele sve češće bacati k meni tužne, molećive poglede. Zaklinjale su me neka učinim nešto što bi skinulo s kuće zloslutni naziv i opet vratilo u nju izgubljeni život.


55

Što bi to bilo, nisam imala pojma. No voljna pomoći, jedne noći, dodatno naoružana hrabrošću i s tatinom baterijom u ruci provukla sam se kroz omanje okno u prizemlju te skliznuvši kao po toboganu u hipu se našla u unutrašnjosti "uklete kuće".

Naravno da me je bilo strah. Srce mi je tuklo kao ludo, debele graške znoja kapale su mi niz lice, a neumorno cvokotanje zubi i klecanje koljena, što su me nezaustavljivo vukla k podu neću ni spominjati.

U kući je, naime, vladala užasna atmosfera. Uz neopisivu tminu te tišinu što je doslovce zaglušivala, smrdjelo je iz svakog kuta baš kao što smrdi pokraj vlažnog panja pod kojim u šumi rastu gljive. I mada se duhovi još nisu bili pojavili ja više nisam sumnjala: njihov dolazak bio je samo pitanje vremena.

A onda se nasreću pojavio još jedan uljez. Provukavši se poput mene kroz rupu, ali na krovu kuće, najednom se počeo slijevati poznatim mjesečevim svjetlosnim sjajem ravno s neba preda me! Obasjavši čitavu kuću mjesec je svojim spasonosnim svjetlosnim tuljcem zorno govorio da uz njega i mene u kući drugih uljeza nema.

Umirena, oslonivši se o zid iza svojih leđa, zaspala sam gotovo istog trena. Čini se stojeći jer me u istom položaju dočekalo jutro. Sumnjivo u svakom pogledu, zapravo prepuno crnih gustih oblaka kroz koje je nejaki tračak danjeg svjetla kolebljivo provirivao. Ukazivao se u otvoru one iste mjesečeve rupe govoreći jednako zorno da je na pomolu - ljetna oluja.

Ne želeći je dočekati u "ukletoj kući" žurno sam krenula napustiti je. Međutim, baš toga časa, u kutu


56

sobe, i unatoč slabom svjetlu, opazih čudna bića: podno najtamnijeg dijela stropa, ovješeni nožicama o strop, čitav ih je čopor visio glavom prema podu. Štoviše, svojim otvorenim očima piljili su ravno u mene pa više nije bilo sumnje da su se u kući konačno pojavili i ti - toliko spominjani duhovi..

Pa ja sam i došla ovamo zbog njih, upoznati se s njima, podsjetih samu sebe te umjesto odlaska krenuh predstaviti im se.

- Ja… ja sam, Luna! - promucah. - Dje…djevojčica iz susjedstva!… Do…došla sam pogledati kuću i u...upoznati se s vama du… duhovima i ostalim ne…nevidljivim bićima…

- Nevidljivih bića nema, Luna, a ako misliš na one spodobe što vise sa tropa to su slijepi miševi. Upravo su zaspali zato govori tiše da ih ne probudiš. - dopre najednom odnekud, jasnim šapatom.

- Slijepi miševi? - ponovih s nevjericom pa umirena vlastitim glasom nastavih sama sebi verglajući sve ono što sam znala o tim, netopirima, šišmiševima, i što ja znam kako ih se još sve ne naziva. - Da, bit će da su to oni. Baš sam nedugo pročitala u školskom časopisu da noću prelijeću uokolo, a danju spavaju u špiljama i mračnim napuštenim kućama, ovješeni zadnjim nogama o strop.

No iako sam govorila tiho moje verglanje nije ostalo bez odjeka. Najprije je probudilo njih, šišmiše, što su najednom prhnuli sa stropa tako mahnito da su digli na noge i ostale, dotad jednako nevidljive potepuhe kuće: čopor poljskih miševa, tri ofucane mačke šućmuraste boje te jednog olinjalog psa.


57

I, naravno, dok su šišmiši zujali zrakom dotle su ostali divljali po tlu. Jurili su kroz kuću opasnije i od oluje, no dok su oni cijukali, frktali, režali i mijaukali, dotle se oluja, svojom gromoglasnom zvučnom svitom oglasila od tavana do podruma.

Jednolično dobovanje kiše po komadima nepolomljenih stakala na oknima, odnosno, neprekidno lupanje otvorenih prozorskih krila po ogoljelim zidovima, osobito jezovito škripanje zarđalih panti na nezatvorenim ulaznim vratima stvaralo je dojam da kuća puca po "šavovima" i da će se za koji časak srušiti poput kule od karata. Neospornoj zvučnoj kakofoniji pridružio se i moj nenadani vrisak: "Zmija!" Ciknula sam ne uspjevši zatomiti krik pred onim, nečim, sitnim, ljigavim, zmijolikim, a što mi je netom gmižući prešlo preko bosog stopala.

- Neugodno jest, no ne moraš se bojati, nije zmija nego sljepić, gušter bez nogu. - opet me je umirio glas od maloprije. - Nije otrovan, a i sam je ustrašen, boji se oluje.

- Hvala što me hrabrite. - iskreno uzvratih te osokoljena nastavih: - Vi sigurno znate da sam ja Luna, djevojčica iz susjedstva, već sam se predstavila, no sada moram dodati još i to da sam jako, jako sretna što sam se konačno upoznala s vama, duhovima i ostalim nevidljivim bićima. Vi ste sigurno jedan od njih jer iako razgovaram s vama ja vas ne vidim.

- Zastani, Luna, zastani načas i prestani o duhovima. Zar doista ne vidiš da ih ovdje nema? A što se mene tiče ja sam čovjek kao i ti, točnije, čovjek s medvjedom, što ga iz razumljivih razloga moram držati


58

podalje od drugih, iza ovog zida, iza tvojih leđa. Pogledaj kroz neku od pukotina i vidjet ćeš nas, kao što i ja vidim tebe.

Naravno da sam ja odmah provirila kroz najbližu pukotinu u zidu iza sebe i istom veselo pljesnula rukama.

- Oh, pa ja vas poznajem! Vi svake godine dolazite u naš grad i zabavljate nas! Dok vi svirate - medvjed pleše!

- Da, od toga živim, zato sam i opet došao. Stigao sam noćas, prije mraka pa da ne bih nikome smetao uvukao sam se u ovu kuću. Uglavnom je prazna, a već toliko poznajem prilike da sam pomislio kako nitko neće zamjeriti ako se medved i ja smjestimo u njoj.

- Jest, kuća je prazna, a prazna će nažalost i ostati. Vlasnika nema, a ostali su previše ustrašeni da bi za nju i pitali, a kamoli ušli unutra ili je kupili. - uzvratih.

- A što s kućom nije u redu, osim što je treba u cijelosti obnoviti? - Priča se da je ukleta i da u njoj žive duhovi i oni drugi.

- Ah, zato ih i ti stalno spominješ. - zaključi čovjek s medvjedom. - No ne razumijem zbog čega najednom uzdišeš? Zar ti je žao što ih u kući nisi zatekla?

- Pa, iskreno govoreći, gotovo i da jest. Htjela sam se, naime, sprijateljiti s njima te prijateljstvom razbiti strah od njih i kod ostalog svijeta čime bi kuća prestala biti ukleta pa bi se u nju opet vratio život.

- Oh, pa to je vrlo plemenito s tvoje strane, Luna, no kući se može pomoći i bez izmišljotina kao što su duhovi. - čovjek će.

- Mislite? - uzvratih s nevjericom.


59

- Naravno, no ovom pričom i meni si dala misliti zato mi sada daj i malo vremena. Obećavam da ćemo smisliti nešto što će uistinu pomoći kući.

Nisam pitala što bi to bilo. Nekako sam vjerovala čovjeku s medvjedom. Otkad sam ga upoznala smatrala sam ga dobrim budući da se ni prema medvjedu nikad nije ponio ružno. Nije ga korio niti kažnjavao čak ni onda kada bi ovaj iz čistog hira odbio zaplesati.

A da me osjećaji nisu prevarili pokazalo se već zakratko. S nevjericom sam, naime, pratila kako se na kući najednom započelo s ozbiljnim radovima. Vrvjelo je oko nje od zidara, tesara, soboslikara, krovopokrivača, čak su i vrtlari došli radi onog opasnog korova u dvorištu. Zaklonjeni velikim zidarskim zaslonima do zadnje su minute bili tajanstveni u pogledu onoga što se iza zaslona skriva, točnije što će se s kućom dogoditi.

A tajna je bila otkrivena tek onog nedjeljnog prijepodneva kad sam ja, Luna, pred nebrojeno znatiželjnih, svečano prerezala crvenu vrpcu i "Ukletu kuću" proglasila - otvorenom! Uzdah divljenja prisutnih bio je s razlogom: jer samo je ruka čarobnjaka mogla onakvo strašilo ulice pretvoriti u najljepšu kuću u kvartu!

Znatiželjnici su i bez poziva istog časa krenuli obići i njenu unutrašnjost, gdje se tek imalo što vidjeti.

Skrivala je, naime, kuća i sobu s iskrivljenim ogledalima, i sobu sa sitnim životinjicama, poput pravih miševa, zamorčića i sljepića, i sobu u kojoj su izdresirani medvjed, dvije mačke, jedan pas, vjeverica i srna, svi odjeveni u vesele cirkusantske odore, složno izvodili svoju zanimljivu igru. Najhrabriji, poput Lune, mogli su posjetiti i sobu "duhova", po čijim su zidovima plazile


60

čudesne sjene tih izmišljenih, nevidljivih bića, a kuća je obilovala i fliperima i sličnim aparatima za igru, slušanje muzike, gledanje crtića…

Vrvjela je još brojnim zabavama po želji, baš kao što su se po želji mogli dobiti i sok, i čaj, i kava te drugi napitci kao i brojni sitni kolačići što ih je na licu mjesta osobno spravljala vesela i ljubazna supruga čovjeka s medvjedom.

I kako je gradu nedostajao baš nekakav, takav, neobični sadržaj to je otad i u mom susjedstvu postalo živo i veselo. Za kišnih dana svijet je zujao po sobama kuće, a za sunčanih, čitave bi obitelji, na prekrasno uređenoj travi u dvorištu provodile piknik.

Presretna zbog života koji se vratio u kuću, a time i u moje susjedstvo moje lice i danas blista srećom. A da je i kuća sretna, nema dvojbe: ponad glavnih ulaznih vrata i danju i noću bljeska blistavi neonski natpis na kojem stoji: Ukleta kuća - nije na prodaju!


61

TAJNA LUKINOG SKLADIŠTA Lukinu se sobu svakojako nazivalo, no nekako se ipak uvriježio naziv skladište mada ni to nije bilo odgovarajuće. I u skladištu je, naime, unatoč puno stvari, uvijek red, uvijek se zna koja stvar na kom mjestu stoji pa se uvijek na tom mjestu i nalazi dok su se u Lukinoj sobi u uvijek sve stvari nalazile na istom mjestu, u sredini sobe, na nepreglednoj gomiletini koječega. Izvirivale su, naime, otamo i odjeća, i obuća, i sportska oprema, i školske stvari, i društvene igre, dakle, patike, majice, cipele, hlače, gaće, košulje, pribor za crtanje, CD-i, stripovi, knjige, bilježnice, pa skije, peraja, pancerice, špekule, raznorazne kocke i figurice, teniske loptice, lopte za nogomet i košarku, ribički štapovi, kutije, torbe, vreće i vrećice, nebrojeni komadi pazli, lego kocki, karata, i slično, a bilo je čak i staklenke, s mamcima za ribe, suhim biljem, čudesnim primjercima leptirovih krila, zanimljivim oblucima riječnoga šljunka, u jednoj čak i usahla voda i u njoj žaba, žuto-zelena, buljooka, što ju je Luka još tko zna kada bio ulovio u obližnjoj bari. Luka nije bacao ništa, čuvao je i nepotrebne stvari radi čega je gomila u njegovoj sobi svakim danom postajala sve veća. I sve opasnija. Visinom samo što nije dosegla strop pa kako se je mogla strovaliti nekom na glavu to u Lukinu sobu više nitko nije ulazio. Čak ni Lukina mama. Zapravo, kako joj je Luka zabranio da gomilu smanji i za najmanji zgužvani papirić to je


62

uzvratila jednakom prijetnjom: svaka Lukina stvarca koja se nađe u njenom hodniku završit će u kanti za smeće. I tako su, zbog spomenutih razloga, dakle, vrata na Lukinoj sobi uglavnom bila zaključana. Osobito zimi, kad su se ukućani većinom i zadržavali u kući dočim je ljeti, kad je Luka u svojoj sobi samo spavao ratna sjekira oko njegovog skladišta uglavnom bivala zakopana. No ljeto je začas prošlo, dugi ljetni praznici također i već je stigao i prvi dan škole. Školsko zvono samo što se nije oglasilo, učenici su u učionicama već lagano zauzimali mjesta, a Luka je još uvijek preturao po onoj gomili u svojoj sobi tražeći neku bilježnicu i olovku te neke hlače i košulju kako bi se i sam mogao pojaviti u razredu. I iako je bio red da bar prvog dana škole stigne uređen i na vrijeme Luki se nažalost i opet nije posrećilo. Stigao je kao i lani, maksimalno izgužvan, uletjevši u razred u posljednji čas, tik pred učiteljicom. Srećom da je stigao na vrijeme pa je čuo kako već sutradan moraju donijeti u školu i sve knjige, i sve bilježnice, a i sve ostalo određeno za novu školsku godinu. I samo što nije kliknuo “Super!" morao je “pregristi” jezik. Jasno se sjećao da mu je mama već s početkom ljetnih praznika donijela iz obližnje knjižare sve te stvari. Bile su poredane u novu školsku torbu točno po učiteljičinom spisku i sve upakirane gotovo kao rođendanski poklon. No kako je on taj "poklon" još iste večeri totalno raskupusio to se sada, nakon ljetnih praznika, više nije mogao sjetiti ni kako je nova torba izgledala, a kamoli što je sve u njoj bilo. Bio je siguran samo u jedno da se i


63

posljednja stvarca iz te torbe, a time i sa učiteljičinog spiska još uvijek nalazi kod njega, u njegovom "skladištu". I zato je Luka, vrativši se iz škole, istog časa zabio nosom u onu gomilu. Klečeći na koljenima kopao je po njoj te je i lijevom i desnom bacao preko ramena sve ono za što je mislio da se one večeri nije nalazilo u torbi. Posao je bio velik, ništa manji od same gomile, stoga i ne čudi što je bio posve smetnuo s uma mamine prijetnje. Još manje je računao s obiteljskim "odborom za doček odbačenih stvari", a koji je, u sastavu mama, tata, sestra i mlađi brat uredno skupljao sve što je preko Lukinih ramena odletjelo u mamin hodnik. Skužio ih je Luka puno prekasno, kad se gomila već gotovo istopila, a nedostajuće stvarce već bile uredno spakirane u tri ogromne vreće za smeće. Već su bile i na mjestu za odvoz otpada, uz ogradu, nasuprot Lukinog prozora. Promatrao ih je stoga Luka iz svoje sobe nemoćno uzdišući - više nije bilo šanse spasiti iz vreća ni najmanji zgužvani papirić. Baš onako kako je i sam zaprijetio mami, pade mu na um, kad konačno opazi i nju: staklenku sa usahlom barskom vodom i žabom. Stajala je ispred jedne od vreća pa nije mogao ne vidjeti kako sada ravno u nj

Documents

35, Č( =$ 1$- '-( Č-( · 3hwudqd 6derohn 3ulþh ]d qdm gmhþmh xkr *'-( -( â72 35,ý( 6$ 3/$1(7( *86$.$ 3odqhwd jxvdnd /hghql þrymhn

35, Č( =$ 1$- '-( Č-( · 3hwudqd 6derohn 3ulþh ]d qdm gmhþmh xkr '-( -( â72 35,ý( 6$ 3/$1(7( 86$.$ 3odqhwd jxvdnd /hghql þrymhn