339764.Stulli.folklorna Graa Tekst Autora

8/17/2019 339764.Stulli.folklorna Graa Tekst Autora

1/107

Predgovor

Prije više od pola vijeka – pedesetih godina dvadesetoga stoljeća – tadašnji Institut za

narodnu umjetnost (sada Institut za etnologiju i folkloristiku) prikupljao je pjesme, priče,

običaje, plesove u Istri. Nas nekoliko – Olinko Delorko, Nikola Bonifačić Rožin, Lelja Taš,

Ivan Ivančan, Živko Kljaković i ja, uz institutske vanjske suradnike Ivu Jardasa i Ivu

Jelenovića (većinom su sada pokojni) – obišli smo veliki broj istarskih sela. Svoje zapise uz

opažanja, te fotografije i crteže predali smo u institutsku dokumentaciju. Potom su objavljene

tri knjige: Istarske narodne pjesme Olinka Delorka (1960), Istarski narodni plesovi Ivana

Ivančana (1963) i moje Istarske narodne prič e (1959).

Među rukopisnim zbirkama čuva se moja Folklorna građ a istarskog crnogorskog sela

Peroj, prikupljena god. 1954; prijepis zapisâ i uvod napisani su ubrzo nakon boravka na

"terenu" – godine 1955. Dio zabilježenih kazivanja iz Peroja uključen je u moje netom

spomenute Istarske narodne prič e. Bili su to ovi tekstovi sadašnjega izdanja rukopisne

perojske zbirke: pripovijetka br. 7; predaje (povijesne) br. 1 i 2, te predaje (sljeparije,

štrigarije) br. 1, 2, 7, 11, 12 i 13 – mjestimice s malo izmijenjenim naslovom. Delorko je u

svoju knjigu unio dvije perojske pjesme (br. 10 i 20 ovoga izdanja).

Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva "Croatica-Montenegrina" poželjelo je da u

cjelini objelodani moju perojsku rukopisnu zbirku. Rado sam to prihvatila, no nađoh se u

nedoumici: kako ću poslije pedeset i više godina, doslovce poslije cijeloga radnog vijeka,

svih stečenih znanja i iskustava (jer bila sam tada početnica), dati u tisak taj rani uradak?

Odlučih da, osim nekoliko najnužnijih ispravaka, ne mijenjam i ne dopunjujem

tadašnju zbirku, koja je dokument upravo takva kakva jest. Ona nije antologijski izbor, nego

je preslik zatečenoga kazivanja.

1


2/107

Važno je i ovo: I ja i ostali suradnici sve što smo slušali zapisivali smo rukom,

magnetofon je bio još nedostižan san. Premda smo, za razliku od svojih prethodnika, već bili

svjesni važnosti točnoga zapisivanja i svih opažanja o kazivaču i njegovoj okolini

(performance i konteksta), gotovo je nemoguće bilo provesti to potpunije samo s bilježnicom

i naliv-perom u ruci. Nisam, dakako, mogla bilježiti interpunkciju adekvatno usmenom

kazivanju. Riječi-poštapalice zapisivala sam nekako otprilike. Mjestimice je u zapisu bilo

nejasnoća i slučajnih zabuna kazivačevih. Takva sam mjesta sada za tisak neznatno dotjerala.

Pričama i pjesmama dodala sam naslove. Dodala sam i tumačenja riječi na kraju svakoga

teksta – posve praktična, tek radi lak šeg razumijevanja. Uvod rukopisnoj zbirci, koji slijedi za

ovim Predgovorom, sačuvan je u izvornome obliku, premda bih sada koje što drugačije

napisala.

Uz pregled kazivača dodajem da su svi bili pismeni osim Milice Romanić i

osamdesetdevetogodišnje Kate Popović, najbolje kazivačice pjesama. A upravo ona je uz

jednu pjesmu primijetila da je bila napisana "u libru". Upućuje to na moguće podrijetlo i

načine širenja mnogih tradicija, koje se katkada smatraju "čistim izvornima".

Ovi tekstovi nisu građa za jezikoslovne studije, no oni mogu predočiti sliku mješavine

riječi i oblik â u vrijeme njihova zapisivanja.

Izmijenila sam već spomenuti administrativno suhoparan naslov rukopisne zbirke. Iz

njega se nije razabiralo koliko se sastav prvobitnoga crnogorskog stanovništva u Peroju

tokom stoljećâ izmiješao ženidbama i doseljavanjem, zadržavši ujedno i podosta starih

obiljež ja. Svo to šarenilo vidljivo je iz tekstova.

Dodajem na kraju pregled razvrstanja pripovijedaka prema kasnije objavljenom,

izmijenjenomu izdanju međunarodnoga kataloga (The Types of the Folktale. Antti Aarne's

2


3/107

Verzeichnis der Märchentypen (FF Communications No 3) Translated and Enlarged by Stith

Thompson. Second Revision. FF Communications No 184. Helsinki 1961).

Uvod rukopisnoj zbirci

Građu ove zbirke prikupila sam u istarskom selu Peroj u vremenu od 26. VIII. do 1. IX. 1954.

Poznato je da su Peroj naselili crnogorski doseljenici u polovici 17. v. te da su sve do

najnovijeg vremena sačuvali pravoslavni crkveni obred, ćirilsko pismo i - ukratko - živu

svijest o svome porijeklu, što ih donekle odvaja od ostalog istarskog stanovništva. Perojskim

se dijalektom posebno bavio prof. Ribarić i utvrdio postojanje brojnih crnogorskih jezičnih

elemenata. Ova naša zbirka može tek djelomično poslužiti kao slika perojskog dijalekta, jer

tražeći folklornu građu, ja nisam mogla sistematski inzistirati na svakom jezič nom obliku.

Bilježila sam ono što sam čula, pa budući da Perojci rado nastoje govoriti književnim

jezikom, a s druge strane upijaju u svoj govor i brojne jezične elemente iz susjednih hrvatskih

istarskih sela, to je i jezik ove naše zbirke vjerna slika svih tih mješavina koje se susreću u

svakodnevnom perojskom govoru.

Selo Peroj bilo je osobito zanimljivo kao objekt folklornog ispitivanja, da se utvrdi

koliko toga jedna kompaktna etnička grupa, došavši u novu sredinu, može kroz 300 godina

sačuvati od svojih starih tradicija, a koliko toga prima od nove sredine. Nakon svoga

šestodnevnog ispitivanja došla sam do zaključka da neke folklorne fenomene Perojci čuvaju

iz svoje stare sredine, a neke, i čini mi se brojnije, poprimaju ovdje u Istri. Peroj više nije

posve crnogorsko selo, tu je doseljeno više porodica iz hrvatskih istarskih sela i, što je još

važnije, gotovo u svakoj perojskoj porodici ima bar ponetko (obično žena, majka, snaha),

koja porijeklom nije Perojka već Istranka iz kog drugog sela. Istina je da te žene prelaze na

pravoslavlje, djeci daju srpska imena i uopće se prilagođuju novoj sredini, ali istovremeno

3


4/107

one neizbježno unose u novu sredinu i svoje tradicije, pa se tako današnji perojski folklor u

mnogočemu stapa s narodnim stvaralaštvom čitave Istre.

Vidjela sam neke primjerke perojske narodne nošnje, koja je očito specifična i

vjerovatno njihova od starine (detaljno su perojsku nošnju ispitivali predstavnici zagrebačkog

Etnografskog muzeja, gdje je ta nošnja i postavljena). Bilježila sam narodne pjesme,

pripovijetke, običaje, praznovjerja. Pri tome mi se čini da je u najvećoj mjeri perojskim,

autentičnim pečatom obilježen svadbeni običaj, a unutar tog običaja osobito svadbene

pjesme, koje se potpuno razlikuju od istarskih pjesama. (Pjesme "Rosna rosna košutice" i

"Dobri dobri čovječe" vrlo su srodne risanskim svatovskim pjesmama, Vuk I, br. 127 i 49, što

bi možda značilo da su te pjesme zaista donesene iz stare postojbine, jer ovdje očito nije u

pitanju literarni utjecaj Vukov.) Razumljivo je zašto se baš u svadbenom običaju, toj

kolektivnoj, obrednoj manifestaciji gdje sudjeluje čitava zajednica, starina morala čišće

sačuvati nego u onim folklornim oblicima koje prenose pojedinci, koji se šire od usta do usta.

Istranka, udata u perojsku familiju, prilagodila se starinskom svadbenom običaju, ali

je ona u novu zajednicu unijela svoje misli, svoja praznovjerja, i tako se u toj novoj sredini

udomaćio istarski krsnik, štrigo, orko ("Sljeparije, štrigarije" br. 4, 5, 11, 13, 14, 15, 16, 17).

Predaja o svećeniku – istjerivaču đavola (br. 2) izraz je neke vrste vjerskog praznovjerja, a

lako je moguće da se osniva na istinitom događaju, tj. da je taj pop Jovo zaista istjerivao

đavole, a možda ujedno i s uspjehom pomoću sugestije liječio neka duševna oboljenja, kao

što je to u ovom našem slučaju nedvojbeno bila histerija. Vjerovanja o vukodlaku (br. 1, 18)

poznata su i u ostaloj Istri, ali se danas u Istri vukodlak često stapa sa štrigom, zaboravljaju se

njegova specifična svojstva, dok se ovdje u Peroju vjerovanje u vukodlaka sačuvalo s brojnim

karakterističnim detaljima, pa nije isključeno da su ovo praznovjerje Perojci možda sačuvali

od starine. Kratki tekst br. 9, kao i bilješka u fusnoti, pokazuju da su termini "sljeparija" i

4


5/107

"privid", koje upotrebljavam za ovu vrst praznovjerja, u narodu prilično rašireni. Riječ

sljeparija upotrebljena je i u tekstu Predaje br. 15.

Narodne pjesme u ovoj zbirci, osim svatovskih, nisu stare perojske, već su dijelom

varijante istarskih narodnih pjesama (3, 15, 21, 28), dijelom su odraz nekog pučkog izdanja

Vukovih pjesama (1, 2, 3, 4, 5, 9, 17, 20, 22, 25, 26 i mo žda još neke), dok su ostale

donesene s različitih strana. Ako izostavimo Vukove pjesme, potrebno je upozoriti na naivnu

osebujnost pjesme br. 8 i na pjesničku ljepotu pjesama br. 13, 15 (nažalost nepotpuna), 16,

28. Sve se ove pjesme "pjevaju ili kantaju", a "pojati" znači pjevati u dvoje svatovske i slične

starinske pjesme na starinski način; pojati znadu samo još tri ili četiri starca u selu. (Perojske

je napjeve bilježio prof. M. Vasiljević iz Beograda.)

Narodne se pripovijetke u Peroju zovu "kazalice". Pripovijeda se, kao i drugdje, zimi

oko ognjišta, kad "frmentun špeljaju" (lupe kukuruz), kad čuvaju mrtvaca, a pripovijeda se iz

godine u godinu sve manje. Osim lokalne predaje o doseljenju u Peroj, perojske "kazalice"

nemaju u sebi ništa specifično niti samobitno i sve su one primljene već tokom kasnijeg

života na istarskom tlu. Jedan je dio perojskih pripovijedaka primljen iz knjige i odatle počeo

kolati u usmenoj predaji. Nikola Romanić pripovijedao mi je priče br. 1, 2, 3, 4. Tvrdi da ih je

čuo od starijih ljudi u Peroju, što je sigurno istina, ali u Peroju kruži još i danas nekoliko

primjeraka "Srpskih narodnih pripovijedaka" Tihomira Ostojića (Dubrovnik 1911.), koje

sadrže i obrasce naših tekstova br. 1 i 4. Našem broju 1 odgovara kod Ostojića pripovijetka

br. 25. "Carev najmlađi sin" (Ostojić ju je uzeo iz zbirke K. Blagajića). A našem broju 4

odgovara Ostojićeva pripovijetka "Zlatna jabuka i devet paunica" (uzeta iz Vukove zbirke).

Obje su ove pripovijetke u Peroju svježe preuzete iz Ostojićeve knjige. Tekst br. 1 gotovo i

nema zanimljivih modifikacija, što se lako može ispitati usporedbom štampanog i našeg

teksta. Drugačije je s pripovijetkom br. 4. Nismo je prepisali čitavu zbog velike duljine, već

5


6/107

ćemo ovdje spomenuti glavna odstupanja od štampanog teksta: Umjesto tri careva sina koji

redom čuvaju zlatnu jabuku od nepoznatih kradljivaca, ovdje nema jabuke i samo je jedan

sin, Đovanin, koji bez naročitog povoda polazi u svijet da traži "najljepšu žensku od ovog

svijeta". Ovaj početak pripovijetke prilagođava je bliže istarskoj sredini. Umjesto devet

paunica ovdje je devet labudova, koji su zapravo vile; paunica je zamijenjena labudicom pod

utjecajem pripovijetke "Carev sin i labud-djevojka" iz iste Ostojićeve zbirke. Sva su ova

odstupanja neznatna. Romanić mi je ovu "kazalicu" pripovijedao dulje od jednog sata, bila

sam umorna i ljutila sam se na sebe što ovako uzaludno gubim vrijeme, ali ono što je

Romanić dodao na kraju, bila je nagrada za sav taj "uzaludni" trud. Vukova odnosno

Ostojićeva pripovijetka završava sretnim bijegom carevića i njegove žene iz zmajeva ropstva.

Naš je pripovjedač još malo produžio priču (vidi tekst br. 4); govori o vilinskom carstvu

besmrtnosti i o babi, zapravo smrti, koja vreba odbjeglog Đovanina. Ne znam kako je

Romanić došao do ovog motiva. U Istri nisam naišla na nj. Nešto slično ima u rukopisnim

pripovijetkama iz dubrovačke okolice, koje se čuvaju u Bogišićevoj biblioteci u Cavtatu.

Možda je ovaj završetak priče ipak neka baština iz stare postojbine Perojaca? Možda ju je

Romanić primio od svojih roditelja, koji su porijeklom iz okolice Kistanja u Dalmaciji?

Možda je to talijanski utjecaj? Ovo je pitanje zasada otvoreno.

Zanimljive su tri varijante priče o "kralju Kiklijanu" (Dioklecijanu), što ih

pripovijedaju Nikola Romanić i njegova majka (vidi tekst br. 3), koje pokazuju kako se za čas

se stvaraju varijante. Razumije se da Nikola i njegova majka nisu tu nijedan detalj izmislili,

već su samo iz svojih sjećanja izvukli motive koje su ranije, vjerovatno u različitim

prilikama, bili negdje čuli. Priču je po svoj prilici Nikolin otac donio iz Dalmacije a Nikola je

možda neki detalj čuo i u Istri. Ove su varijante svakako zanimljiv dodatak obilnoj literaturi o

motivu "kralja Mide".*

Iako su Nikolini roditelji doseljeni iz Dalmacije (Srbi), on se potpuno* O tome je poslije objavljena moja Narodna predaja o vladarevoj tajni, Zagreb 1967.

6


7/107

osjeća Perojcem, kaže da nikada nije vidio Dalmaciju, a i ostali ga Perojci smatraju svojim.

Vrlo je siromašan, gotovo bez zemlje, kao što su to obično doseljenici iz drugoga kraja, zato

je i morao privređivati kao radnik.

Štokovac Justo također je doseljenik i vrlo siromašan, na jednom jutru zemlje odgojio

je on osmero djece. Usput je radio po istarskim mjestima najprije kao zidarski radnik, a

kasnije na različitim poslovima. Kao dijete od 4-5 godina doselio je s roditeljima u Peroj iz

Žbandaja (Poreština). Pripovijetke koje mi je kazivao čuo je na različitim stranama Istre, a

kaže da se i u Peroju slično pripovijeda. (Perojci smatraju Justa i Nikolu svojim najboljim

pripovjedačima, iako nijedan nije pravi Perojac). Justo je izvrstan pripovjedač, slikovit i pun

humora, a naročito dobro pripovijeda (kao i mnogi drugi) kada ga samo slušam, bez

bilježenja. Tako mi je pričao vrlo raširenu istarsku pripovijetku o vještom lopovu. (Imam je

zabilježenu u nekoliko svojih zbirki.) Tri brata izuče zanate, pa pop, koji je kum najmlađemu,

pita oca što su izučili. Stariji su izučili obične zanate (čini mi se za krojača i postolara), a

najmlađi izuči za lopova. Pop hvali zanate starijih, a otac se srami reći što je najmlađi izučio,

pa kad ipak prizna, pop nije u Justovoj priči nimalo ljut niti zgranut (kao što je to u svim

ostalim varijantama), već sasvim spokojno primjećuje: "A, kompare, samo ko zna ukrest, to

je najbolji, to je zlatan zanat." I da bi utvrdio valjanost svoga "fijoca", pop zahtijeva da mu

ovaj ukrade konja iz staje, ponjavu iz kreveta i prsten sa ženine ruke, te na kraju i njega

samoga. Sama fabula, dakle, potpuno odgovara poznatom tipu pripovijetke, ali Justo je uspio

da joj udari svoj pečat, da ulije malo svoje životne filozofije, izrasle na iskustvu čovjeka koji

je osjetio kakvu malu korist donosi u životu pošten rad.

Pripovijetku br. 5 čuo je Justo u Puli prije I. svjetskog rata na talijanskom jeziku od

nekog zidara, koji je navodno rodom iz Pule. Može biti da je to talijanska pripovijetka,

uvodni je dio zaista mnogo bliži talijanskoj pripovijeci nego našoj, no ona je ujedno srodna i

7


8/107

raširenoj našoj priči o Baš-Čeliku. Znamo da su u Puli niži slojevi pučanstva gotovo

isključivo potjecali iz naših istarskih sela, pa su oni sigurno donosili sa sobom i svoje

narodne pripovijetke. Ova priča lijepo pokazuje kako je kod pripovijedaka teško, a često i

nemoguće, točno razlučiti je li pripovijetka "hrvatska" ili "talijanska".

Pripovijetka br. 6 odgovara potpuno, u svim detaljima, Grimmovoj priči KHM 134.

Die sechs Diener , pa mi se čini da mora potjecati iz knjige, bez obzira na to što je motiv o

čudesnim pomoćnicima raširen i inače u istarskoj usmenoj predaji.

Najljepša je Justova, a čini mi se i jedna od najljepših priča među svim mojim

istarskim zapisima, ona o "Pipeti dobrome vojniku" (br. 7). Isluženi je vojnik posebna tema u

međunarodnom pripovjedačkom repertoaru. Lik koji je bio živa, osobena, tragična i smiješna

figura i vukla se po cestama, gostionicama, šumama, gradovima i selima srednjovjekovne

Evrope, taj je lik tek periferično okrznut u pisanim književnim spomenicima, tek je

jednostrano zahvaćen Commediom dell' Arte i bio bi nepoznat u svom živom obliku, da ga

usmena predaja nije do današnjeg dana sačuvala u svoj punoći njegove okorjele i

tragikomične naravi. Pipeta je 19 godina bio vojnik, ne zna se gdje niti protiv koga, ne zna se

je li bio srednjovjekovni bezimeni vojnik plaćenik talijanskih kondotjera, ili vojak bilo koje

zaraćene strane 30-godišnjega rata, ili nesretni seljak povučen strašnom obavezom

dvanaestgodišnjeg služenja svome bečkome cesaru, ili je on sve to bio i sve te tragove ponio

na svojoj okorjeloj koži, u svome neumrlom vojničkom torbaku, bočici rakije i luli duhana.

Ne zna se što je bio, tek – Pipeta je otpušten iz vojske, slobodan, bogat: tri karantana, tri

novčića zveckaju mu u džepu, za jedan mu je dan osiguran kruh, rakija i duhan. Sve su ceste i

raskršća otvoreni pred Pipetom, on može putovati kući. Ali ta kuća za njega više ne postoji,

njegovi su samo još drumovi. O tome bi se mogla pisati romantična pripovijest, ali narodna

pripovijetka, iako otkrivene u vrijeme romantizma, nema za romantiku smisla. Pipeta ne

8


9/107

razmišlja o sudbini i sentimentalne bi meditacije zaista poremetile vanjski i unutarnji lik ovog

vjekovnog vojaka. Tragika je sakrivena duboko unutra. Tri puta poklanja Pipeta starome

prosjaku svoj posljednji novčić, onaj za duhan, rakiju i kruh, bez geste i velike tuge, po nekoj

prirodnoj dobroćudnosti i boemskoj naravi staroga vojnika, i s jednakim spokojstvom prima

on i starčev poklon: moć da mu svi ulete u torbu kada on vikne "marš u protsak!". Ovo je

uvod u pustolovine staroga vojnika. Od gostionice do gostionice, od sela do sela osvanjuje u

njegovom "protsaku" najprije samo kruh, duhan i rakija – pojam vojničkog blagostanja – pa

pomalo i pečene kokoši i ostale dobre stvari. U njegovom protsaku zaglavljuje i strašna

aždaja, koja je proždirala svakoga dana po jednu djevojku iz grada; na jetki i lakrdijaški način

zamjenjuje dobri vojnik Pipeta kršćanskog svetoga Jurja i spasava kraljevu k ćer od aždaje.

Sv. Juraj odbio je da se oženi kraljevom k ćerkom, pokrstio ju je i pošao u svijet da

propovijeda "vjeru Isukrsta". Pipeta ne misli na propovijed ni Isukrsta, ali ni on se ne može

smiriti u carskome dvoru, on odbija da se oženi, "jer ja tu živit neću". Stari vojnik, povučen

nekoć davno tuđom snagom u svijet i ratove, ne može više imati dom, niti svoj seljački niti

carski, njegovi su sada drumovi, i on tek moli "da se š jetite za ovog nesretnog vojnika

Pipeta". Vječni vojnik Pipeta ima već 78 godina i on se prisjeća što su od njega učinili pa sad

nema žene, djece niti ikakve porodice, "kud ću i kako ću, crknut ću, niko ni vidit me neće".

Ali taj smiješni i nesretni Pipeta, bezimeni vojnik tko zna kojih gospodara, naučio je da se

svakoga trenutka bori za svoj život, da ga tvrdoglavo otima hiljadama napadača, da ga

nagonski štiti, ne razmišljajući o mukama i tegobama, o nedostatku radosti i smisla. U tome

je njegova žilava snaga, stvaralačka snaga bezimenih, koji su tog isluženoga vojnika

oblikovali i nama predali. Pipeta se ne da smrti, stari vojnik zatvara i smrt u svoju torbu.

Ubiti smrt, stara je to tema, i ne samo folklorna. Naša je priča naivno i bezbrižno rješava, s

djetinjim humorom i konkretnošću: smrt je u torbi, nitko ne umire. Ali tu je brzo i

9


10/107

rezignacija: smrt je opet na slobodi, a Pipeta, umoran i iznemogao, sam želi da umre, kuca na

nebo i pakao. Još jednom njegova komična tragika, ni u paklu ni u raju neće da ga prime,

starome skitnici niti poslije smrti nema nigdje mjesta. I još jedan njegov burleskni gest: ubaci

svoj torbak kroz nebeska vrata, prevarivši tako svetoga Petra, i eto ga gdje vječno sjedi na

svome torbaku blažen u raju.

Među furlanskim narodnim pripovijetkama (D. Zorzut, "Sot la nape", Udine I, 1924;

II 1925; III 1927) ima pripovijetka sa sličnim osnovnim motivom: junak je tamo stari prosjak

Pieri Pipeta, koji Bogu i Petru takođe pokloni tri novčića, dobije vreću, spasi kraljevu k ćer od

đavola, zatvori smrt it.d. Ali ovaj furlanski prosjak Pieri Pipeta drugačiji je od našega Pipete,

on je pravi lakomisleni, dobroćudni i nepobožni boemčina, bez tragične note našeg istarskog

vojnika. Taj nam primjer još jednom razotkriva pojavu da srodna pripovjedačka shema

narodnom pripovjedaču ostavlja slobodu individualnog oblikovanja likova.

Justo mi je kazivao još dvije pripovijetke, zapravo anegdote, vrlo duhovite (br. 8, 9).

U selu Dubrova kraj Labina bila sam prošle godine također čula pripovijedati anegdotu o psu

koji uči govoriti (kao u ovoj zbirci tekst br. 9), samo je tada nisam zabilježila. Justo mi je

kazivao i dvije anegdote, koje zbog pretjerane lascivnosti nisam zabilježila. Sudeći po ovim

dvjema Justovim anegdotama, kao i po onima što ih je kazivao Mitar Vučetić (br. 13, 14), a i

po napomenama drugih ljudi o tome što se pripovijeda, može se zaključiti da u ovom kraju

(kao i drugdje) dugačka pripovijetka postepeno izumire, dok i danas živo kolaju novelističke

pripovijetke satiričkog i erotskog karaktera.

Na kraju još neke napomene o Peroju: Perojci, iako žive na moru, ništa na moru ne

privređuju, ribu kupuju u susjednom selu Fažana, a cijelo selo Peroj posjeduje jedan jedini

mali čamac. Bave se poljodjelstvom, ponajviše maslinom i lozom. Prema meni su bili vrlo

10


11/107

srdačni, otvoreni i gostoljubivi. Kuće sa im građene na isti način kao u svoj Istri. Selo Peroj

sudjelovalo je vrlo aktivno u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Zagreb, god. 1955.

11


12/107

PRIPOVIJETKE

1. Carev najmlađi sin

Jedanput je bio jedan car slijep na oba oka i imao je tri sina. I onda njemu jedne noći se

usnilo da ko bi uvatio crnu lisicu i da bi on s onin salon oči svoje pomazao, da bi opet

progledao. I onda on svoje sine zamolio ako bi oni ikako uvatili crnu lisicu. Onda sva tri brata

otišli u lov da uvate crnu lisicu. I kad su došli u šumu, su se razgovorili jedan sa drugim: Taj i

taj dan čekajmo se na ovo mjesto. I svaki svojin puton otišli. I onda onaj dan kad su se opet

stali, najstariji brat nije ništa uvatio, i srednji brat isto ništa nije uvatio, a najmlađi brat uvatio

je srnu i crnu lisicu i nekoliko zecova. Ali to je bratoma vrlo teško bilo da je najmlađi brat to

uvatio. I oni žedni bili i u šumi stigli na jedan stari bunar da bi se napili. A to je dubok bunar

bio – i tko će dolje, tko će dolje, po špagu spustili najmlađeg brata. Onda taj brat kad je stigo

u bunar, gleda i vidi unutra velike sobe i pokuca na vrata i mu odgovara : naprijeda. On ulazi

unutra i opazi đevojku i ona mu kaže:

- Otkada sam ovdje dovedena, još nijesam viđela krsnoga duha osim tebe sada.

I onda nju on oslobodi. To je bila jednog cara šćer ukradena. I oni je potegnu iz

bunara vanka na gornji svijet. I onaj najstariji brat, kad je vidio, kaže:

- Ova će biti moja.

On onda ide naprijeda u drugu sobu i nađe drugu đevojku još i ljepšu i ona mu isto

kaže:

- Otkada sam ovdje dovedena, još nijesam viđela krsnoga duha osim tebe sada.

I nju isto oslobodi. Onda srednji brat, kad je izvuču iz bunara, srednji brat kaže:

- Ova će biti moja.

12


13/107

Onda on ti ide nazad u treću sobu i nađe najljepšu djevojku. I ona mu isto kaže:

- Mladiću, mladiću, otkada sam ovdje dovedena, još nijesam viđela krsnoga duha

osim tebe sada.

I on joj kaže na to:

- Đevojko, đevojko, vi ćete biti moja.

I ona mu odgovara na to:

- Dobro je, ja ću ti dati pola mog zlatnog prstena i pola moje marame. Ali ti ćeš mene

oslobodit, a sebe ćeš pogubiti, tvoja braća će te u jamu ostaviti. I onda ti veži kamen za špag

za viđet što će tvoja braća tebi napravit.

I onda on zadrma špag i oni povuču. Kad su dovukli do pola bunara, oni popustili.

Onda ona njemu kaže:

- Ti ćeš ići onda u četvrtu sobu.

I ona mu dala zlatan štap u ruku, od jedne strane ima zlatnu baticu1, a sa druge

srebrenu.

- Ako udriš zlatnijen krajon, onda doć će Arap i donijeće ti svakakvoga, jela i mužike

će svirati na sve strane. A ako udriš sa srebrnijen krajon, doć će kod tebe dva janjca, jedan

bijeli, a jedan crni, i onda ko uzjašeš na crnoga, crni će te povući devet puta u diblje neg si

bio, na crni svijet; a bijeloga ko uzjašeš, će te odnijet na bijeli svijet.

On udre štapom po stolu i dođu dva janjca i onaj crni mu se nuđa, a bijeli ne da mu se

uvatit. Onda što će on, zapre oči i namisli: koga uvatin, uvatin, na sljepačke oči. I onda uvati

janjca i uzjaše na janjca, na crnoga – i onda se nađe na crni svijet. Tamo nema nikoga, samo

ladovina. I on ide da se odmara kod jednog jezera i zaspa. I sve jednom čuje iza sna jednu

šumlju i u snu izvadi svoju sablju i udri sabljom po jezeru te ubije u jezero zmaja, osječe mu

glavu. I onda spava mirno naprijeda. Kad se naspavo dobro, izbudi se on i kako se izbudio,

13


14/107

nađe ozgo sebe veliku ticu koja raskrilila krila ozgo njega i mu čini lad. I on se trene. Tica mu

kaže:

- Ne boj se ti mene, erbo ti si moja sreća. Koliko godina sam ovdje, nikada nijesam

mogla pogojiti moju djecu od prokletog zmaja, on bi mi sve podavio. Sad ti meni ka ži šta je

tebe najviše potrebno, ja ću za te sve učinit.

I on na to kaže:

- Ja ne bi ništa želio, samo da se nađem na bijeli svijet gdi sam i bio.

Tica mu kaže:

- To je lako, evo vidiš tamo onaj hotel i poslušaj ti mene: ajde ti unutra i doći će Arap

koji će ti donijeti svakojaka jela i treba da paziš, da uzmeš zalogaj i da staviš u usta i pojedeš

prije neg Arap. I onda on mora tebi da dade sve što ti njemu pitaš, besplatno. I ti ga pitaj tri

tovara mesa i tri tovara kruva i tri tovara smokava. Dok se ja vratim kući, da pustim to jelo za

moju djecu. I uzet ću jednu malenkost mesa poputnicu.

I to mu Arap dade. On uzme i nosi tici. I onda tica uzme njega i nosi ga na bijeli

svijet. I tica mu kaže:

- Svaki put kad zapijuknem, stavi mi zalogaj mesa u usta.

I ona nosi njega na bijeli svijet, Kad pijukne, stavi joj svaki put zalogaj u usta. Imao

još jedan zalogaj, koji mu je pao. A tica zapijuknula, a on mesa nema. Šta će on, izvadi sablju

i rasječe sam sebi petu. A tica odmah razaznala da to je njegovo meso i drži ona ispod jezika.

Kada ga iznese na isti bunar di su ga njegova braća unutra kalali2, onda mu kaže:

- Sad razjaši.

On kaže:

- Ne mogu, erbo sam mnogo umoran.

E, tica mu kaže:

14


15/107

- Znam ja šta je tebi, ti si sebi petu rasjekao.

I onda ona mu čini opet priunuti ono meso na nogu ka što je i bilo. Ona mu kaže:

- Evo, careviću, tebi moje pero od krila moga. Ako ti bude nješto potreba, zapali pero

i pomisli na mene, ja ću ti odmah doći.

I on ide u carski grad, ali ne ide kući, ide kod jednog zlatara, ako bi ga primio za

učenika. I taj zlatar ga primi.

I onda se ženi najstariji carov sin, ali đevojka je kazala:

- Ja ću se ženiti kada budem imala moj zlatan mlin, kojega sam ga i imala.

I onda carević ide od zlatarije do zlatarije pitati ko bi mogo takov zlatan mlin

napravit, ali nema zlatara koji bi mogo to napravit. I tako svaki zlatar kaže. I stigne baš tu di

je bio taj ki je išo da se uči. I zlatar kaže:

- Dobro, ja nijesam sposoban, ali pitat ću moga učenika.

On onda pita i on kaže:

- Gazda moj, kažite vi da ćete napraviti zlatan mlin, ali toliko i toliko zlata nek vam

dadu. U roku od osam dana mlin će biti gotov.

I onda oni da će dat zlato. Osmi dan idu za mlin i pitaju zlatara oli je napravljen. On

kaže:

- Ne znam, da upitan mog slugu.

I on upita svoju slugu i mu kaže:

- Gotovo je.

I gospodar dođe i pogleda taj mlin kako je fino sagrađen. I ondar mu kaže gospodar:

- Pa slugo moja, ti znaš više neg ja, onda ti budi gazda, a ja tvoja sluga.

(A on je iša u šumu i zapalio pero od tice. Tica je došla i mu kaže:

- Šta ti je?

15


16/107

- U tu jamu i tu i tu sobu je zlatan mlin koji mi je potreban.

I tica vrati se i donese njemu taj mlin.)

Onda dođe carov sin, preda zlato i nosi mlin kući.

Kada to opazi đevojka koja se ženi za najstarijega brata, ona kaže:

- Ovaj mlin je bio i dosada moj - pozna ga ona - kad je ovaj mlin ovđe, i najmlađi

carević nije daleko.

I taj stariji carević se ženi. Bila velika proslava i onda dođe gospodar svojoj slugi i mu

kaže:

– Danas se ženi najstariji carević, ajmo da idemo viđeti svaću.

A sluga zlatarova kaže:

- Ajte vi, gazda, a ja ću radit, vrlo sam siromah, da nješto zaradim.

I gospodar otišo svaću gledati. A najmlađi carević otišo u šumu i zapali pero. I tica

dođe i mu kaže:

– Šta biš, careviću?

– Ja bin želio imati jednog vranca konja i bugarsko3 odijelo. Danas mi se brat ženi.

Želio bin ići u svatove, da me ne poznadu.

Onda to njemu tica sve dala. I najmlađi carević ide u svatove sa vrancon konjon i

bugarskin odijelon. Kad je on svatove zapazio, onda zove carevića na megdan:

– O careviću, careviću, iziđi mi na megdan.

I onda kad je carević to čujo i odma otišo na megdan tome bugarinu. I kako ga je lako

udario taj bugarin, odma ga je na zemlju iz konja rastavio. I on pobjegne ća. Ide u šumu i opet

užeže pero, tica dođe i poda joj konja. On ide opet u svoju zlatariju da radi. Dođe njegov

gospodar i mu kaže:

16


17/107

– Ajde, sinko, da ti je bilo viđeti čuda koga nijesam nikada vidio. Došo jedan silni

junak na vrancu konju, koji je ima na sebe bugarsko odijelo, da takoga ne može poroditi

majka. I zazove carevića na megdan i carević mu je odmah došo na megdan i kako ga je lako

udario, odmah ga je od konja rastavio. I on odleti kajno siva tica, da ga ne bi niti tica uhvatila

bila.

Kad opet, srednji brat se ženi. I ona đevojka kaže:

– Kada budem ja imala zlatnu prešlicu ki što sam je imala, onda ću da se ženim.

I oni opet idu pitat koji zlatar to bi mogo napravit. Idu opet k onom zlataru. Zlatar

kaže:

– Ja nijesam sposoban, ali pitat ću moju slugu.

I sluga kaže gospodaru svome:

- Preslicu mi ćemo napravit ali neka donesu toliko i toliko kila zlata.

I onda oni donijeli i kazao je sluga:

- Do osam dana preslica zlatna je gotova.

Onda sluga ide u šumu i zapali pero od tice, tica dođe i pita njega:

- Šta biš, pobratime?

- Ženi mi se srednji brat i đevojka neće da se ženi dok ne bude imala zlatnu prešlicu

koju je imala za svog života.

Tica se vrati i donese njemu zlatnu preslicu. I onda kroz njekoliko dana dođe njegov

gospodar k njemu i mu kaže:

- Je li si napravio zlatnu prešlicu?

On kaže:

- Jesam.

- Nu da vidim.

17


18/107

Kad to gospodar vidi, začudi se i mu kaže:

- Aj, mili Bože, kako si mogo ti ovo napravit? Ja sam stari zlatar, ali to ne bin nikada

napravio.

I onda dođe carević za prešlicu. I onda se ženi kroz njekoliko dana srednji carević. I

onda kaže gospodar slugi:

- Slugo moja, oćemo li ići gledati svaću? Carević se srednji ženi.

Sluga kaže:

- Gospodaru moj, ja sam siromah, treba da radim, a vi kai gazda možete ići.

Onda gazda ide gledati svaću, a sluga ide u šumu i zapali pero i tica dođe. I tica upita

njega:

- Šta biš, pobratime?

A on kaže tici:

- Evo danas mi se srednji brat ženi i želio bin imati jednog šarca konja i bijelo odijelo.

I onda ide i on gledati svaću. Kad je svaću zapazio, zove srednjog carevića na

megdan. I carević mu iziđe na megdan i on što ga je prvi put s buzdovanom udario, ga je

odmah na zemlju iz konja rastavio. Onda njegov gospodar dođe kući i mu kazuje kako je fino

bilo.

- Aj, da si bio, slugo moja, što biš bio vidio. Došo jedan junak koji je imao šarca

konja i bijelo odijelo, da ne može poroditi majka ljepšoga junaka, i onda srednjog carevića

izveo na megdan. Kaže mu: Careviću, careviću, iziđi mi na megdan. Carević mu je izišo na

megdan i kako ga je lako udario, odmah ga je iz konja na zemlju rastavio. I taj junak poletio

je sa svojin šarcon konjon, da ga ne bi bila nijedna tica uvatila.

Onda se ženi najmlađa đevojka i ona kaže:

- Kada buden ja imala zlatnu jabuku kao što sam imala, onda ću se ženiti.

18


19/107

I onda carevići idu od jednog zlatara do drugoga ko bi to napravio. I opet idu kod

onoga što su i bili i pitaju gazdu ako bi bio on kadaran napraviti zlatnu jabuku. On kaže:

- Ne, pitati ću moju slugu.

Pita on svoju slugu i sluga kaže:

- Ja ću napraviti zlatnu jabuku i oni nek nam donesu toliko i toliko zlata.

I onda oni zlato donijeli. A sluga ide u šumu i zapali pero. Tica dođe i pita:

- Što biš, pobratime?

- U tu i tu jamu je ostala zlatna jabuka i želio bin je imati, erbo se ženi najmlađa

sestra, koja se nalazi kod carevića, i ona želi imati zlatnu jabuku ki što je i imala.

Onda carevići došli po zlatnu jabuku i donijeli u carske dvorove i jabuku đevojki

poklonili. I kad je ona jabuku opazila, odmah je kazala da nije niti najmlađi carević daleko.

I onda kralj kaže đevojki koja živi kod nji:

- Treba da se ženiš. U moju državu imam mnogo generala i mnogo ministra i po

tvojoj želji uzmi koga oćeš.

Ona kralju kaže:

- Dobro je, evo vi imate mnogo vojske u vašu državu i treba da prođe sva ta vaša

vojska kroz vaše dvorove. I ja ću mimo stajati s jabukon u ruku i koga ja buden po ramenu

tuknula s jabukon, taj će biti moj.

I onda kralj daje naređenje svoj svojoj vojski da prolaze kroz njegov dvor. Tud je bilo

i ministra i generala i sve to prošlo i djevojka nije nikoga tuknula. I kralj njojzi kaže:

- A šta čekaš, nesretna žensko, pa bilo je u mene u moju državu velikije bogataša,

ministra, generala i tu ti nije ništa po volji bilo.

A ona odgovara kralju:

- Vojska je prošla, ali treba da prođe i svi civilni narod.

19


20/107

I onda kralj daje naređenje svom svome narodu taj i taj dan da prolaze kroz njegove

dvore. I đevojka stoji sa jabukon u ruku. Čitavi narod prođe i ona nikoga nije tukla s jabukon

po ramenu. I kralj njoj kaže:

- Još ti nije po volji ništa?

A ona odgovara kralju:

- Treba da dođu i gobasti i šepasti pa makar i ćoravi, erbo tu nije svi narod.

I onda tu dođe red isto i na zlatarova slugu i onda i on prolazi. I kad on dođe njojzi

spod ruku i ona ga je poznala, tuknula ga je s jabukon po ramenu i uhvatila ga za desnu ruku i

poljubila ga i mu kaže:

- Ti si moj dečko.

I uzela ga je za ruku i ulize u kraljeve dvore. Kad je kralj to zapazio, on hi oženi. I dao

in je kralj jednu malu sobicu i kuhinjicu da tu ki sirote živare. Kralj njojzi kaže:

- Šta možeš da učiniš s tin siromašićon, a mogla si biti velika gospođa?

Došlo vrijeme, neprijatelj ultimira rat kralju, a kralj se užalostio, erbo ima malo svoje

vojske. A ta najmlađi carević koji se oženio (a oni nijesu znali da je to carević) otišo u šumu i

zapali pero i tica dođe, tica mu kaže:

- Što biš, pobratime?

I on tici kaže:

- Želio bin imati jednog konja ždrlina i od te i te države odelo od generala.

I on ide kralju u kraljove dvore i pokloni se kralju i tu se razgovaraju. Govori kralju:

- Čuo sam tako i tako da će neprijatelj udrit na vas.

On mu kaže:

- Istina je, toga i toga dana.

A taj general kaže njemu:

20


21/107

- Ne bojte se ništa, ja ću udrit sa mojon vojskon, a slučajno ko bi bila potreba, bite mi

pomogao, a mislim da neće.

I onda potukle se dvije vojske. Onda taj general otišo u šumu i pita tici toliko i toliko

hiljada vojske (to bila vojska ka i sad što je) i tica njemu to dade. I ide u vojsku na pomoć

careviću. I onda carević s pomoćon zadobio vojsku. A taj najmlađi carević isto bio u vojsku i

ostao ranjen u desnu ruku. I u vojsku dođe taj car i zaveže s maramicon tom generalu desnu

ruku. I rat je završio. Onda oni se razgovaraju u carske dvore:

- Evo je bio veliki rat i neprijatelj na nas udario i opet mi rat zadobili. A ta sirota

najmlađa sestra oženila jednog siromaha koji je noć i dan kod tebe u kuću i samo spava.

A ona ko bi to čula je proplakala i kaže caru:

- A ko je vama rat zadobio! Vi ga nijeste zadobili, niti vi niti vaša vojska, već je

zadobio rat moj čovjek i osto ranjen u desnu ruku. I vi ste mu s maramicon, s faculeton ruku

zavezali.

I to caru nije bilo uvjerovati i kaže:

- Pozovi mi ga odma da ga vidim.

I ona zove svoga čovjeka. I on dođe i drži desnu ruku u džepu, mu se pokloni i kralj

mu kaže:

- Šta ti je ruci da je ne izvadiš? Izvadi je.

I onda on izvadi ruku i kralj opazi maramicu s kom mu je ruku vezao. I kralj se

uvjerovao i mu kaže:

- Koji si ti?

- Evo ja san vama rat zadobio i vi ne poznate mene. A ja vas poznan, erbo vi ste moj

otac, a ja san vaš najmlađi sin carević. Kad smo išli lov lovit polak crne lisice, lov smo

ulovili, ulovio sam srnu i crnu lisicu i njekoliko zecova. I taj i taj dan smo se stali, a oni lova

21


22/107

nijesu ništa ulovili, njima to je vrlo teško bilo. I stigli smo u jednu veliku pustinju, žeđa nam

je dodijala; onda u tu pustinju našli smo jedan stari puć4, onda ko oće ko neće i mene su kalali

dolje. I oslobodio san u taj puć tri đevojke ko su bile sve tri sestre od toga i od toga kralja,

ukradene od zmaja. I zmaj hi je stavio u taj puć u veliku dibinu u sobe unutra i one su imale

svaka svoju sobu. I unutra su same živjele i su imale svakakvoga jela. I onda ja san hi

oslobodio; najprvo najstariju sestru i onda najmlađu, koja mi je dala za uspomenu pola svog

zlatnog prstena i pola maramice i mi je kazala: "Tebe će braća iznevjeriti." A meni to nije

bilo uvjerno. "Onda ako ne vjeruješ, priveži kamen za špag pa ćeš viđeti." I oni to izvukli do

pola puća i onda su pustili u puć i đevojkama zaprijetili da one ne smiju kazati šta je s

najmlađin carevićon, da oni će kazati da u šumu su ga zvirad pojela. I onda oni idu kući i

donjeli su crnu lisicu i košutu i njekoliko zecova; taj lov sam sve ja uvatio. I onda si ti

progledao. Đevojka mi je dala zlatan štap i na jedan kraj štapa zlatna batica, a na drugi

srebrena. I kazala: Kada udriš zlatnin krajon, doć će Arap koji će ti nosit svakakvoga jela i tu

će mužika svirat svakojaka, a kad udreš srebrenijen krajon, doć će dva janjca. Onda ko

uzjašeš na crnoga, iznijet će te na crni svijet devet puta diblje, a ko na bijeloga, odnijet će te

na bijeli svijet. I tako ja uzjahao na crnoga i se nađem na crni svijet u veliku dibinu, tamo nije

ništa ko ne samo ladovina. Ja kraj jednog jezera san se odmorio i spavam, iza sna čujem

nješta, izvadin sablju i mahnen po vodi i zasječen zmaju glavu. I probudin se iza sna i vidin

nada mnon di velika tica raširila krila i mi čini lad. I tica mi kaže: Ne boj mi se ti, dragi brate,

ti si sreća moja, toliko godina ovde živin, nikada nijesan mogla moje tičice uzgojiti od

prokletoga zmaja, koga si mi ti danas pogubio.

Onda mi kaže tica: Ono šta najvoliš ću ti učinit. Ja odgovaran ptici da bin želio biti na

bijeli svijet di san i bio. I tica mi govori: Ajd vidiš tamo onaj otel, Arap je unutra, ali treba da

budeš hitar i da staviš u usta zalogaj prije nego on i onda Arap će ti morati dati sve ono što

22


23/107

budeš pita. I onda pitam tri tovara mesa i tri kruova i tri tovara smokava i Arap to meni dade.

I ja nosim tici i tica pušti male tiće. I onda tica mene iznijela opet na bijeli svijet.

I kad je to car razumio, proli suze niz bijelo lice i odma starijog i srednjog sina

opravio ća od sebe, a najmlađoga sina sebi zadržao.

1kugla; 2spustili; 3čobansko; 4zdenac

2. Najmlađi brat i zmaj

Jedanput bio jedan siromah ribar i ide vatat ribu; jednog dana uvati sa mrežon jednu velju

ribu i riba mu kaže:

- Ti pusti mene, erbo ja sam tvoja sreća. I on ide kući i žena mu kaže:

- Šta nisi ništa uvatio?

- Jesam uvatio jednu velju ribu koja mi je rekla nek je puštin, da ona je moja sreća.

Žena mu kaže:

- Kad je tvoja sreća, nemoj da je puštaš više. Sutra kad budeš išo ribarit, ako je uvatiš,

nemoj je puštiti.

On ide ribarit i čim je mrežu ostavio u vodu, odmah tu veliku ribu uvati i riba mu se

moli da je pušti živjeti. On kaže ribi:

- Ne mogu da te puštin, jerbo žena me je zastrašila, kad si moja sreća, da nek te ne

pušćan više.

- Onda dobro. Ti mene ubi, tri kila mesa daj svojoj ženi, ali ti nemoj da ga jedeš, nek

izije sama ona; tri kila daj svojoj kobili i tri kila daj svojoj kučki, a ono što bude više, ti

prodaj.

23


24/107

Na koncu devet mjeseca rodila mu je žena tri sina, koji su imali znak na čelo od

rođenja: najstariji je imao sunce na čelo, a srednji je imao mjesec na čelo, a treći je imao

zvijezdu na čelo. Tri kila mesa što je dao kučki kučka je izlegla tri mala brecića1 koji su imali

svaki svoj znak na čelo: jedan je imao sunce na čelo, drugi je imao mjesec na čelo, treći je

imao zvijezdu na čelo. Tri kila mesa što je on zakopao tu su izrasle tri zlatne sablje i pri

svakoj sablji svoja flaša rasla, jedna flaša i sablja imala značku sunce i sunce, druga mjesec i

mjesec, a treća sablja i flaša imala je značku zvijezdu, sablju i flašu.

Kad su se oni svi tri brata izgojili, došli su na dvajst godina, uzeli su svaki svoga

konja po znaku i svaki svoga pasa po znaku i svaki svoju sablju i flašu po znaku. Otišli su po

svijetu. Najstariji brat je kazo srednjom bratu, rastali se jedan od drugoga, i prije bratu kaže:

- Ako ti se u flašu voda muti, ondar znači da se nalazin jako u velikoj i teškoj nevolji.

Onda otiđu jedan ća od drugoga. I najstariji brat stigne u carski grad, di je bilo to sve

užalošćeno, zastave sve crne vjejale i taj junak popita o čemu se matra, da zašto je taj grad u

žalosti. I onda narod mu kaže da mora danas car pokloniti šćer zmaju, a on pita da di je to i

oni mu kažu da je na to i na to jezero. I onda taj junak ode baš tamo i nađe đevojku kod jezera

di sjedi i plače i mu kaže:

- Ajde zbogon, neznana delijo, erbo zmaj će doći što će pojest tebe i mene.

A on kaže:

- Ne boj se ti zmaja dok je mene i moje desne ruke.

I on junak sjede pri njoj i zaspa, te jednom jezero se zamuti a đevojka stala vrišćat. A

junak se iza sna razbudio i vidi zmaja di iz jezera leti k đevojki i on brže bolje skoči na noge

lagane i uhvati sablju u desnu ruku i rasiječe zmaju glavu. Ali zmaje imade devet glava; kako

mu glave siječe, opet glave mu prilipću. I onda dade naređenje svome pasu, kako glave

siječe, pas nosi na suvo iz jezera glave; i onda ostade još jedna glava zmaja i zmaj se moli:

24


25/107

- O, brate, pušti me živjeti, nikada više nikomu nauditi neću.

A junak mu sasiječe i devetu glavu. I onda izvadi on iz glave devet jezika i jezike

raspolovi, pola jezika sebi drži, a pola dade carevoj šćeri. A ona njemu dade pola zlatnog

prstena i pola svoje maramice. I onda njoj kaže:

– Kada bude godina i jedan dan, ja ću doći opet u ovaj grad.

Erbo ona je kazala:

- Ti si me oslobodio i ja oću da se oženim za tebe.

I onda su se rastali jedan od drugoga i junak ide ća. I ona ide kući svojoj i stane se na

Ciganina, onaj koji je doveo na jezero. Kad je Ciganin carovu šćer zapazio, brže bolje iz

gostione skočio i njoj kaže:

- Kako si se oslobodila?

I ona njemu sve to rastomačila i onda on nju strašno zastrašio da "ti moraš kazati

tvome tati da sam te ja od zla oslobodio i onda ja i ti ćemo se oženiti." Pa su došli u carove

dvore i kad je car šćerku zapazio da opet se ona vratila kući svojoj, on se razveselio. A

Ciganine govori caru:

- Evo danas ja san vašu šćerku oslobodio, ja san danas zmaja pogubio.

I pita šćerku eli je istina. Ona od straha od Ciganina morala je reći:

- Jest, istina, Cigan me oslobodio.

I ondar care kaže Ciganinu:

- Kad si ti moju šćerku oslobodio, odmah ću te oženiti za nju, bit ćeš mi najprvi

ministar moj.

Onda Ciganin čeka od dana do dana da se ženi. A ona produžuje dok dođe godina i

jedan dan od onoga rastanka. Kad je došla godina i jedan dan, onda carova šćer se ženi za

Ciganina. A onaj junak koji je oslobodio carovu šćer stigo je onaj dan baš u carev grad. I

25


26/107

onda carova šćer daje naređenje vojski da neka idu razgledat po svemu gradu ako nađu

jednoga junaka sa konjom i sa jednijen brecićon. I ko ga nađu, da neka ga činu doći u carske

dvore. I oni svi grad obašli, a ništa nijesu našli. Vraćaju se nazad u carske dvore, Careva šćer

kaže njima:

- Ali nijeste sve obašli, ajdete iz grada u toliko gostionica, pogledajte, morate ga naći.

I onda oni opet išli i našli su tog junaka sa konjon i sa brecićen i uzmu ga sa sobon u

carske dvorove. Kad je ona njega zapazila, primila ga ispod ruke i išla je u gornje tavane. I

onda kaže ćaći svome kralju:

- Evo, ćaća, ovaj je dečko mene oslobodio od prokletoga zmaja. I on ima znakove

koje sam mu ja dala, pola prstena moga i pola maramice moje. A on kako je zmaja ubio,

zmaju jezike povadio i od svakog jezika polu meni dao i polu sebi zadržao. A Ciganine kad je

mene zapazio da idem kući, onda on popita mene kako san se oslobodila i ondar me je strašno

zastrašio da moram kazati da on me je oslobodio i da je on zmaja ubio. Ako ne budem tako

kazala, da će on mene ubit. I onda od velikog straha ja san morala tako kazati. A ovaj dečko

je mene oslobodio kojog san čekala godinu i jedan dan.

I onda odmah care ga ženi za nju, a onog Ciganina dali su na streljanje. Se oženu,

veliko veselje učinili i onda jedne noći idu spavati. I ujutro kad se digne, umije se i kaže ženi:

- Koliko san po svijetu hodo, nikada nijesan vidio ovako fini palac 2 ki što vidin sada

ovo ovde na drugu stranu preko kuće.

A žena mu kaže:

- Znaš šta ti je? Ko god unutra ide u ti palac, nikada više ne izađe.

Onda on uzme svoga konja i ide na šetnju i uđe u tu palac on i konj i brecić. Kako ušo

unutra, odmah se ukamenio on i konj i brecić.

26


27/107

Onda srednjom bratu zamuti se voda u njegovu flašu i ide da potraži starijega brata i

stigne u carski grad i ide u carove dvore. Kad je žena njega zapazila, odmah k njemu skočila i

primi ga za ruku, sluge uhvate konja, vežu i ide u palac unutra. Uveče idu spavat i sablju stavi

po dugo u krevet (ona uvijek misli da je njezin muž, a to je brat bio). Onda ujutro se digne,

umije se i gleda na prozor i vidi tu palac i kaže:

- O, mili Bože, koliko svijeta san obašo, nikada još nijesan vidio za života svoga

ovaku lijep palac kajno što je ovaj.

Žena kaže:

- Šta ti nijesan kazala još prekjuče ko unutra ulazi, da nikada više ne izađe?

A on ne odgovara ništa. Popije kavu i spremi konja svoga i uzjaše na konja i ode na

šetnju. I onda ulazi i on u taj palac. Čim dođe u palac, okameni se on i konj i brecić.

Onda najmlađeme bratu u flaši mu se voda zamuti. Najmlađi brat ide da traži srednjog

brata i dođe u carski grad i ide u carske dvorove. Kada njega carova šćer zapazi, brže bolje k

njemu skoči i primi ga za ruku, a sluge konja spreme i on ide s njom u carske dvorove. Kad je

došla doba, idu na spavanje i onda po dugo svoju sablju metne u krevet i ujutro digne se i ide

da se umije. Umio se i njoj kaže:

- Aj, mili Bože, koliko san prošo svijeta, nikada ovako fin palac nijesan vidio kao šta

vidin ovo sada.

- Pa to san ti kazala - ona govori - još njeki dan da ko ulazi unutra, da se nikada više

ne vraća.

Ondar on njoj govori:

- Zar vi mene ne poznate? Ja nijesan vaš čovjek, ja san tekar najmlađi brat, a vaš

čovjek jest u palacu unutra, to je moj brat, i isto i srednji brat jest se okamenio u palacu. I

27


28/107

ondar znaš šta je: ako dođe makar muva spod moju sablju, i to ću napola rasjeći, ali samo ću

osloboditi čitavi narod koji se nalazi unutra.

I on spremi konja i ide u tu prokletu palacu. Kad on ulazi unutra i ide k njemu njeka

stara babetina sa jednom palicon da ga dune. A on brže-bolje izvadi sablju i rasiječe staroj

babi glavu, i onda svi narod koji se nalazio unutra, opet došli svi u život kajno šta su i bili.

Onda brat najstariji osto kod cara, car mu poklonio polovicu kraljevstva i mu izručio carstvo

nek vlada on sa njima, a ta njegova dva brata, srednjog brata i mlađega, postavio je za dva

vjerna ministra.

1psići; 2palača

3. Car Kiklijan

Kad je bio kralj Kiklijan, on je imao kozje uši i ko bi njega obrija, on bi ga vaje1 smaka. On

bi ga pita:

- Šta si mi vidio?

- A vidio san kozje uši.

On bi ga vaje1 onda smaka. I tako ima je jednoga lapca2 i poša je cara Kiklijana brijati.

I on kad ga brije:

- Jesi li mi što vidio?

- Nijesam - govori.

Dođe on gospodaru i što dalje ide, taj lapac vavije čezne. Pita njega gospodar:

- Slugo moja, što se ti misliš i što ti čezneš oka'3 si obrija cara Kiklijana? Ako ti ne

mereš nikome kazati, odi pod polje, iskopaj jednu rupicu i kaži zemlji.

28


29/107

On je pošao i tri puta rekao, kad je iskopa:

- Zemljo, u našega cara Kiklijana ima kozje uši.

Iz zemlje iznikle tri tršljake, same one svire:

U našega cara Kiklijana ima kozje uši.

(Čula od pokojnog muža)

1odmah; 2sluga; 3otkada

3a.

Sin Nikola upada pri kraju prič e majci u riječ , govoreć i da je pogreš no pripovijedala i sad

oboje kazuju ovakav zavr š etak prič e o Kiklijanu:

... Iz zemlje iznikle tri tršljake. Pastiri napravili svire i svire sviru:

- U našeg cara Kiklijana ima kozje uši.

Ondar care to začuje i care sebi dozvao toga lapca i pita on njega:

- Šta san začujo da pastiri svire napravljaju i svire da sviru da u na šeg cara Kiklijana

imade kozje uši i onda da si ti to zemlji iskazao. Treba da ideš i da ubereš tršljaku i da

napraviš sviru ovde kod mene, da ja vidin i da ti š njome zasviriš.

I ondar on otišao ubrat tršljaku i došo caru Kiklijanu i napravio sviru, da se on

potpuno uvjeri. I on sviri na tu sviru i svira sviri:

- U našeg cara Kiklijana imade kozje uši.

Onda care na to govori da zemlja se zaklela da na nju se moraju svake tajne razaznati.

29


30/107

3b.

Nikola Romanić pripovijeda treć u varijantu prič e o Kiklijanu:

Bio car Kiklijan koji je imao kozje uši i svaki koji bi došao njega obrijati, bi ga car

pita:

– Šta si mi vidio?

On bi mu kazao:

- Kozje uši.

Onda bi ga car uništio. Jednom pozove jednoga siromašnoga dečka da ga brije i taj

dečko njega brije i kruva jede. Kako ga brije, car Kiklijan – njemu zamirisalo – i upita njega:

- Šta jedeš?

On mu kaže:

- Jedem kruva.

I mu kaže car Kiklijan:

- Daj meni malo.

I on izjede taj kruv i care njemu kaže:

- Mi se vidi da nijesan nikad još ovako dobrog i mirisnoga kruva io što ga jeden sada.

Pa š čim ga umijesila tvoja majka?

- E, moja majka ima malo dijete i umijesila ga je sa mlijekon svojijen.

- Pa vidiš onda si mi brat.

Obrije ga on i mu kaže car:

- Vidiš mi šta?

On mu kaže:

- Ne vidin ništa.

30


31/107

- Pa dobro je to - care govori - i da vidiš, ne bin ti mogao ništa, erbo san io kruh što ga

je tvoja majka sa svojijen mlijekon umijesila i polak toga ne bin te moga pogubiti. Erbo sad si

moj brat.

4.

Zavr š etak prič e, o kojoj se detaljnije govori u uvodu:

Poslije godinu dana Đovanin popita ženu svoju:

- Ženo moja, oćemo li ići na moju starinu da vidin oca moga i majku moju.

A vila mu kaže:

- Ja l' se šališ, ja li ozbiljno divaniš? Znaš ti da više od tvog roda nema nikoga? Onde

di su bili tvoga tate carski dvorovi, ondek sada dubi rastu, da bi ni tri čovjeka opasala. Zar ti

misliš da je to juče bilo? Al je toga tristo pedeset godina.

A on opet neće da se uvjeruje svojoj ženi vili. Onda njemu ona vako kaže:

- Ajmo, Đovanin. Svaki svojin konjon. Mi ćemo stići tamo, a od carovoga grada nema

ništa. Onde današnji dan silna šuma raste i po putu kada budemo mi išli, nemoj ti tvoga konja

uzastavljat, erbo tvoja smrt uvijek tebe ište, ali nigdi ne može te naći. Doći ćemo preko mora.

Tu ćeš viđet neku staru babetinu di se u vodu guši i ona će te moliti da je oslobodiš, ali ne

smiješ - sčin biš je taknujo, ti biš odmah umro. Poslije dalje ćemo ići preko polja ravnoga,

isto jedna stara po trnu se valja, a i ona bit će tvoja smrt, ali ne smiješ da ustavljaš, erbo biš

umro.

Stigli oni u carevićev grad, ali nema grada, to nastala velika gora i unutra stare zidine

i to sve povaljato. I ona mu kazala di su bili baš carski dvorovi. I onda on se potpuno

uvjerovao.

31


32/107

5. Najljepša od svijeta

Bio jedan kralj, imao je jednog sina i tri šćeri. Ovaj ostarao je otac i obolio, sva četvorica bili

su za ženit. Kad je stari ima za umrijet, onda on je učinio svoj govor djeci da ćeri moraju da

ožene onoga koji reče prvi "dobro jutro", a sin najljepšu od svijeta. Onda prođe nekoliko

vremena, ćer se popenje na balkun, ona starija, i jedan je bio pod balkunon i zva njoj je

"dobro jutro": To je bio jedan guva1 i ona se onaj put žalila bratu, koga mora ona da ženi,

jednog guvu. Brat njoj reče:

- Sestro moja, potreba je da slušamo oca.

Malo dana potom ide na barkun srednja sestra. Tako i njojzi nazvo je:

- Dobro jutro, curice.

To je bio jedan koji je popravlja lumbrele2. Poton opet malo vremena ide na barkun

treća sestra i jedan mladić njoj je zazva:

- Dobro jutro, curice.

To je bio jedan koji je veživao lonce, jedan ligapinjate. A to nijesu bili ljudi, nego to

su bili zmajevi, a pribacili su se u ljude. Tako sve tri sestre da su se otputile, da se nije znalo

za njima dok hi nije našao na konac par godina njihov brat. I to hi je našao tako što je on

tražio za sebe ženu. Uza je svoj brod i mornare i ide da traži ženu tu najljepšu od svijeta.

Putova je godinu i jedan dan. Stigo je do starijega kunjada3, nađe svoga kunjadu i on vidi

jednu vilu tako lijepu. O - pomisli - bit će da tu je može bit ta cura koju traži on. A tu mu je

bila njegova starija sestra. I on odlazi u tu vilu i zagleda svoju sestru. Ona do đe dolje,

pozdrave se i poljube, pitaju se za zdravlje i pita za njezinog muža, I ona mu veli:

- Molim te odlazi sade, jerbo doći će brže on, on je zmaj, on će te pogubiti.

32


33/107

A on njojzi veli:

- Ne znaš kako bi se mogo sloboditi?

Ona njemu reče:

- Leži spod onu draču i nemoj ti ustajati dok on ti ne da ruku. Onda moći ćeš doći.

Prošlo jedanajst sati, puhne vjetar, čini mu se da će ova drača iskočit iz zemlje. I u

tom skoči njegov kunjado i veli mu:

- Aj, šta si tu, kunjado moj?

I dade mu ruku i ga podigne iz zemlje i ga odvede u kuću, tu mu dade jesti i piti i ga

pita gdi putuje. I on njemu veli da on traži najljepšu od svijeta, ko bi on znao di je. On na to

se nasmije i mu govori da zna on kadi4 je, ali da on će teško dobit, jerbo da je čuva zmaj od

sedam glava. On mu odgovori:

- Ali život izgubit, ali nju odvesti.

On mu govori onda:

- Dobro, dat ću ti svu spremu, hranu i ugljen za brod, a ti imaš za putovati još jednu

godinu i jedan dan do drugog kunjada. Evo tebi pero od goluba. Hrani 5 ga dobro, da kad ti

bude u potrebi, da pomisliš na ovo pero i ja ću ti doć u pomoć.

I on to uzme i ode naprijed. Za godinu i jedan dan stigao je do drugoga kunjada,

upazio je jedan porat6 i tu bila samo jedna vila i on pomisli: tu će biti moj kunjado. Ostavi

brod sa malon barkon i ide na kraj. Pogleda mu sestra, srednja sestra, i upazi brata. Ide dole,

uvati brata, pozdrave se i poljube, pita ga za zdravlje i on pita nju za njezinog muža. Ona

njemu govori:

- Brate, sad ćeš morat odlazit, on će brzo kući i on je zmaj, on bi tebe pogubio.

On pita:

- Ne znaš ti kako bi se ja očuva od tega?

33


34/107

Ona njemu veli:

- Leži se pod onu venku7 i on će izaći vanka, ali nemoj se preplašiti. I kad ti dade

ruku, onda možeš se dići, a prvo nemoj.

Tako potle jedanjst sati on je mislio da će se sva ova drva što su bila u dvorištu

izguliti - i na to skoči vanka njegov kunjado i ugleda ga i mu govori:

- A tu si, kunjado?

On mu odgovara:

- Jesam.

Dade mu ruku i ga digne iz zemlje, odvede ga u kuću, dade mu jesti, piti i ga pita za

zdravlje i ga pita kud misli putovat. I on mu veli da traži najljepšu curu za je oženit, ako bi on

znao di je to. On mu veli:

- Znam ja di je, ali teško je nju odvesti. Ali kad je već tako, ja ću tebe reći đe je, nju

ima zmaj od sedam glava. Ali čuj, da ti rečen, ti nećeš njemu odvesti je sa svon tvojon

vojskon, jedino kako te ja naučin. Strašne zadatke dati će ti, ali ti se nemoj plašit toga ništa,

sve ćemo mi to opravit. Najzadnje dati će ti borbu, vojsku, on te neće pustit s tvojon sabljon

da ti se boriš, nego on će tebi njegovu sablju dati. Ali pazi, on će te odvest na pod8 gdi ima na

hiljadu sablje svijetle ko sunce, režu ko brijaća britva, ali s onima ti mu nećeš glavu odrezati,

nego jedino u jednon ćošku je jedna stara ržava i to će njemu glavu odrezat. Nemoj ti druge

uzet nego onu. I kad budete zaratovali, nemoj ti kad bude on pitao da nek se odmarate, nemoj

ti da biš prista, dok mu ne osiječeš sviju sedam glava, jerbo kad biš prista, one bi mu opet

urasle gore. Evo tebi ovo pero od gavrana; kad ti bude od potrebe, promisli na njega, ja ću ti u

pomoć biti. I sad ćeš ti putovati godinu i jedan dan do trećog kunjada, dat ću ti hrane i ugljen

da možeš stići tamo.

34


35/107

I on putuje dalje i na konac godinu i jedan dan opet stigne, vidi tamo jednu vilu i tu

ostavi brod i sa malon barkon ide na zemlju da vidi. I dođe tamo, ugleda ga sestra najmlađa i

dođe k njemu, se pozdrave i poljube. Pita ga kako je, sve on njoj ispriča, pita za kunjada i ona

mu veli:

- Brate, sad ćeš morat odlaziti, jerbo brzo on će stići i on bi te pogubio.

On nju pita kako bi se oslobodio i dočekao ga.

- Nikako, brate, treba da se vraćaš na brod, a ja ću njemu reći da poznan da to je tvoj

brod. I onda mi ćemo te dozvat i ti dođi sa barkon. Kad dođeš na obalu, pruži ruku prvo

njemu da te istegne iz barke.

On se vraća na svoj brod. Kad stigne njezin muž kući, ona njemu reče:

- Dragi muže, evo brod moga brata.

- Ajde, budala, ti ne znaš, nije to tvoj brat, di bi on znao doć vamo.

- Jest, jest, ja ga poznan, to je brod njegov.

Onda on reče:

- Onda ajmo viđet.

I idu. Zazove svoga brata i odma vidi da skače on su dva mornara u barku i jedri

prema mostu9. Ondar kad dođe na most, upazi kunjada i sestru i kunjado mu dade ruku, zvuče

ga iz barke i ga odvede u kuću,dade mu jesti piti i ga pita kuda putuje. On mu reče:

- Idem tražiti najljepšu od svijeta.

Na to se on nasmije i mu veli:

- Znam, znam, jerbo si bi kod onijuh drugih kunjadi, ali pazi bit će velike poteškoće.

Ali nemoj se plašit, sve ćemo to mi dobit, znam ja kako ti je navijestio srednji kunjado, a opet

ću ti ja ponoviti, da ne biš zaboravio zadatke; mi ćemo sve to učiniti, ali samo ka bude borba

– da ti uzmeš sablju onu ržavu i ne smiš ostaviti borbu dok mu ne skineš sviju sedam glava.

35


36/107

Sada ja ću tebe dati sve šta ti treba, živeža i ugljen, i ti ćeš putovati godinu i jedan dan. I evo

tebi - govori - ovo pero od moga papagala: kadi god bude do potrebe, promisli, ja ću ti bit u

pomoć i ovi drugi kunjadi isto, metni sve zajedno da budemo zajedno stigli.

On je položio sva tri pera zajedno i se spremio i putuje godinu i jedan dan. Evo stigne

tamo, tamo vidi ednu veliku vilu i reče:

- E, tu bit će.

Veže brod i sa malon barkon ide na zemlju. Kad je na zemlji, opazi sedan portuni

gožđeni i sedan straža, na svakem portunu jedna. I on pita za gospodara. Prvi mu odgovori:

ne može da on govori š njin.

- E -on odgovara - došo san ja baš za š njin govorit.

I oni mu odgovore:

- Počekaj malo, pitat ćemo ga, ko dozvoli.

I oni išli pitat njega. On ji reče:

- Pustite ga nek ide.

Otvore njemu portune i ga prate tamo. Kad ga upazi ovaj zmaj, reče njemu:

- Crv od zemlje, šta si došo vamo izgubiti život?

- Nisam, ja sam došo, čuo sam da ti imaš jednu curu najljepšu od svijeta i došo sam da

mogla bi biti za me.

A on mu odgovori:

- He, nijesi dostojan ti imati takvu curu.

On mu odgovori:

- Pa bilo šta bilo, pokaži da je vidin.

- E, to možen.

I onda ga odvede u sobu di je cura. Kad je ugleda, on veli zmaju:

36


37/107

- Šta rečeš, to ću učiniti, ali ona mora moja biti.

On mu veli:

- Nećeš ti učinit ono što ja tebi rečen.

- Ti se ne brini, ja i moji ljudi to ćemo učinit.

Onda on njemu veli:

- Vidiš ovo stablo u korti10 - a to stablo bilo je debelo, četiri ljudi nisu ga mogli ubaći -

ti ovo stablo moraš ponijeti noćas na oni školj11 i ga usaditi i da on raste. I ujutro ja ću doć

viđeti. Ko budeš ti to učinija, može bit da ću ti je dati.

A to zmaj je mislio da on neće učiniti. On navečer u škuro12 promislio je na svoje

kunjade. Kako je on promislio, tako oni su bili kod njega i on njima govori:

- Dao mi je taj zadatak da ja moran ovo stablo odnesti na onaj školj i posadit ga i šutra

ujutro da on dođe rano da vidi da raste.

Oni govore:

- To ćemo najlak še.

I oni u noći uzmu stablo i nose na školj i ga usade. Drugo jutro dođe zmaj sa sedam

glava i vidi da stablo raste. I onda on ide zmaju. Zmaj mu veli:

- Dobar si kad si to učinio, ali još jedno: vidiš - kaže - onaj školj pun šume.

Kaže:

- Vidim.

- Ti treba ovu noć svega da prekopaš, posiješ šenicu, požnjedeš, uvršeš, samelješ,

umijesiš kruh i spečeš i meni doneseš u osan ur za marendu.

- Dobro - kaže - kad nije drugo, i to ću.

Njemu se je činilo to vrlo teško. Navečer promislio je na ona pera. Kako je on

promislio, tu su bili njegovi kunjadi i on in govori šta treba da učine. Oni govore:

37


38/107

- To ćemo najlak še.

U noći oni prekopali, posijali, požnjeli, povrhli, samljeli, umijesili i spekli kruh; u šest

sati bilo je ispečeno i on uzme jedan hlib toga kruva i nosi zmaju. Kad ga vidi zmaj da mu je

donio kruha, začudio se i preplašio. Al mu govori:

- Treba još jednu - kaže - ujutro treba da ratujemo.

On mu govori:

- Pa dobro, i to ćemo.

- Ali ne pustin te s tvojon sabljon, dat ću ti ja sablju bolju od ove.

A on se nećka i reče zašto da ne bi on sa svojon sabljon sjeko.

- Jerbo ti je tupa - mu govori on.

Onda ga odvede na pod, tu je bilo na hiljade sablje. Onda mu kaže zmaj:

- Sada biraj.

On gleda, prova jednu, prova drugu i gleda di bi upazio onu ržavu koju su mu rekli

njegovi kunjadi i upazi je u jenen kantunu13 i on uzme onu. Ta zmaj je znao da s onon će mu

odsići glavu i mu govori:

- Vidiš da je ržava, da ne siječe ništa, uzmi ove nove, svijetle, koje režu ko brivaća

britva.

A on mu odgovori:

- Ne treba meni da ona reže, samo kad ona meni lijepo stoji u ruci.

E, zmaj mu dozvolio misleći da će ga prevarit, da će ga činiti da budu se odmarali.

Onda sutra ujutro ima započeti borba. Prvo zore promisli on na svoje kunjade i njegovi

kunjadi odma bili su tu i još drugijuh vojnika š njima. Započme se borba, tu se bore, odsiječe

mu jednu glavu, malo poslijen mu odsiječe i drugu, malo kašnje i treću. Kad mu je odsjeka

treću, zmaj pita odmor. Kaže:

38


39/107

- Ne, ja se nijesan umorio još.

Ratuju naprijed, odsiječe mu četvrtu, malo kašnje odreže i petu. Opet zmaj pita

odmor, on mu ne da.

- Ajdmo skroz.

Osiječe mu šestu, zmaj na silu je štio odmor. Kaže:

- Eli tvoja glava eli moja, ja ti odmora ne dam.

I odsiječe mu sedmu. Onda ostanu slobodni, uzme curu i ode. Prođe kroz kuće

svojijuh kunjada, tamo su malo bremena veselili se i onda otputi se svojoj državi. Dođe kući,

vjenča se i živi sa svojon najljepšon ženskon do života svoga. A mene su poslali nek van

pričan.

(Čuo u Puli prije I. svjetskog rata dok je tamo učio za zidara, na talijanskom jeziku od nekog

zidara Puležana.)

1brusač; 2kišobrani; 3šurjak, svak; 4gdje; 5čuvaj; 6luka; 7"čime se veže loza", 8tavan; 9obala,

riva; 10dvorište; 11otok; 12u mraku; 13u uglu

6. Kraljevićevi čudesni pomoćnici

Bio je kralj od Belgije, imao je jednog sina, otac mu je ostarao, a ta sin mu se nije ćio da ženi.

Otac ga tera da nek se ženi, on kaže ocu:

- Ćaće, ja ne mogu najti za sebe đevojku.

Kaže:

- Nemoguće da u našoj državi nema đevojke za te.

39


40/107

Otac pozove sve one da hi vidi, ko bi kako zabra za sebe si ženu. On veli ocu:

- Tato, nema za mene tu.

Onda otac kaže:

- Ajde traži di znaš, vidiš ja sam ti ostarao, brže ću umrijet, da ti predam državu.

I jedan dan sin uzme konja i novaca i uputi se po svijetu. Putuju ći srete se na jednu

babu. Ona mu nazivlje:

- Zdravo, moj gospodine. Kuda ti po ovima putima, koje ja nijesam nigda viđela da

ovuda putuje narod sa konjima.

On njoj veli:

- Babo moja, idem da tražim najljepšu curu šta mogu.

- E - ona njemu veli - e sinko, daleko je još, ali ti ćeš tamo nastradati.

- Ma - kaže - babo, ja idem.

Govori:

- Sretan ti put bio, ali pazi, njejna majka je carica od štriga1.

Onda on putuje naprijed, vidi tamo na polju jednog čovjeka koji leži na travi. On dođe

do njega i pita šta radi. Kaže:

- Slušan kako trava raste.

Taj je dobro čuo!

- Eli biš ti došo mene za slugu ?

Kaže:

- Oću.

I idu zajedno. Idu malo naprijed, vidi jednog drugog čovjeka koji je bio naturalni, a

sve ujedanput proteže se do 50 kilometara dužine. Onda dođu oni do njega, pita on njega:

- Kako ti možeš tako da narasteš?

40


41/107

A on njemu veli:

- To je još malo. Ka bi do potrebe, mogu se i sto kilometara dići.

On pita eli bi mu došo za slugu. On mu odgovori:

- Oću.

I odoše napred sva trojica zajedno. Idu malo naprijed, opet opaze jednog trećog

čovjeka gdi trese se na suncu, a tako vruće je bilo, a on se treso. Pita njega on da što mu je da

tako se trese. On veli šta je više vruće, njemu više zima. I onda on ga pita ko bi mu za slugu

došo. Kaže:

- Oću.

Odoše sva četiri zajedno. Idu malo naprijeda, sretu opet jednog starog čovjeka sa

veženima očima. Pita on njega:

- Zašto, striče, imaš vežene oči?

Kaže:

- Moram da vežem, jerbo tako silu imam u očima da mogu i gore privaliti.

On pita:

- Eli biš mi došo za slugu?

Kaže:

- Oću.

Tako putuju sva petorica zajedno. Idu malo naprijed, vide jednog čovjeka, stoji tamo

nasred polja ko jedna mala gorica. Približu se bliže, pita on njega:

- Kako si ti tako debeo doša?

- E - kaže on - ja bi pojio do petsto volova, pedeset bureta od pedeset hekta popio

svaki u jedan dan.

Pita on njega eli bi doša mu za slugu. Kaže:

41


42/107

- Možen.

Tako idu i stignu do grada ove carice od štriga. Onda nađe on sobe i postavi svoje

sluge da se odmore i uvečer on ide k ovoj štrigi pitat je da mu dade šećer za ženu. Ona njemu

odgovori da njezina šćer nije za njega. On joj veli:

- Mora biti; šta rečeš, to ću učiniti.

Onda ona odgovori:

- Šutra ja ću sto volova ubiti i pedeset bačva od pedeset tolitra svaka, to moraš sve

izjesti i ispiti.

A on njoj odgovori:

- Dobro, ja oli moja sluga.

- Mene je svejedno, ali jedan sam mora.

Onda dobro. Ujutro ona zove bekare2 i ubijeju volove, sto volova, pedeset bačva.

Tamo skuvaju. U podne sve on izjede taj šta je puno io. Kada ona vidi da to je sve izjedeno i

ispijeno, ona veli šćeri:

- Šćeri moja, bojim se da ćeš ga morat uzet, ali još jedno ćemo mu predložiti.

On uvečer dođe i kaže:

- E, esmo li gotovi?

- Ne, još jedno. Ja - kaže - vozila sam se preko Ocejana, na treći dio Ocejana i ispao

mi prsten i ti treba da mi ga doneseš. Ko to učiniš, dat ću ti ćerku.

Tako on ide na stan i svojima slugama reče.

- Pa to ćemo najlak še, svi ćemo ići da ga nađemo.

Dođu k moru; onaj šta bi bio izio sve ono šta bi vidio, pođe piti more. I pije, pije, pije,

mnogo ga je osušio, ali više mu je dodijalo.

I on govori onome koji se dužio do sto kilometara:

42


43/107

- Nek ti zajaše na vrat onaj koji dobro vidi i - kaže – produži se da vidi di je taj prsten.

I tako onaj mu zajaše za vrat i on se produži. Vidi prsten u dibini od dva metera vode

(bio je ispio ono drugo). I onda taj se je bacio i uzme prsten i odnese ga svome gospodaru.

Odoše kući i onda oni ostanu kod kuće, a mladi taj carević nosi prsten štrigi. Kad ga štriga

upazi, videći da prsten nosi i ona veli šćeri:

- Šćeri moja, prsten nosi, ali ja ću mu još dat jedan zadatak, koji stalno neće mu

uspjeti.

I dođe on, preda joj prsten i reče:

- Jesmo svršili te zadatke?

Majka govori:

- Još jedno. Večeras moja ćer će ići s tobon u tvoju sobu u krevet spavat, a ja ću doći

u ponoći; ako je nađem s tobon, bit će tvoja, ako ne, ništa.

Ona uvečer sprema ćer i vodi je k njemu. Majka ode, a ona ostaje š njime. Sade oni se

pogovaraju, njegove sluge i jedan govori:

- Ti šta si debeo ćeš sjesti na vrata, da ne može štriga unutra, a onaj drugi koji dobro

sluša kako trava raste, taj neka sluša da ne bi ona kuda došla. A ti šta dobro vidiš, treba da

paziš, da gledaš, da se ne bi ona kuda provukla. A ti koji se produ žiš do sto kilometera,

produži se sve okolo postelje, slučajno ako bi ona uzela šćerku preko tebe, pa biš čuo.

Kad je bilo prošlo jedanajst sati, oni su svi pospali. Štriga dođe, odnese šćerku. Falilo

je dvadeset minuta do dvanajst, probude se oni, vide da cure nema.

- O - viknu - ajme, odneslo nan je, šta ćemo sade?

Jedan govori:

- Ti šta se dužiš toliko, nek te zajaše onaj koji vidi dobro i pogleda ko bi je di vidio.

I tako su učinili i zagledao je je na jednoj gori. I ta govori:

43


44/107

- Evo je gori na gori.

Oni mu govore:

- Uzmi je i odnesi je.

- Ne mogu, daleko mi je pet kilometara.

Opet mu onaj reče:

- Upri s očima, zavrni goru i uvati nju.

I tako je učinio i uvati curu i je dovuče u sobu. Falilo pet minuta do dvanajst. Tačno u

dvanajst dođe štriga, majka njezina, i nađe šćer u sobi. Onda ona reče:

- Dobro, sad ide ona sa mnon. Sutra dođi, ćeš je uzeti.

Uzme šćer i je vodi kući. Drugi dan ide po curu. Onda cura mu govori:

- Samo jedno još, ako tu učiniš, onda bit ću tvoja. Ja ću sutra petsto metara drva

doterat na ono polje, ti oli tvoja sluga ić ćete u sredinu, polit ćemo sa petrolijon i zapaliti.

Ako ostaneš živ, onda bit ću tvoja.

On kaže:

- Dobro, još tu ćemo učinit.

Ide slugama, tako in govori. Reče onaj koji je treso se - što je vrućije bilo, njemu više

zima - kaže:

- Ja ću poći.

I on ide i tamo nasred toga polja on se sjede, okolo njega naslažu ta drva, poliju ga

napro3 sa petrolijon i nažgu. I to gori dok je izgorilo. Kad je izgorilo, ona veli da ne treba ga

iskati, da ga nema već. A on govori:

- Nađi ljude i treba tražit.

Kad oni počnu prećat s lopatama, to ti ga najdu u sredini di dršće i govori:

- Šta ste me stavili u jaceru4

.

44


45/107

- E - onda kaže - nema drugo, tvoja sam.

Majka je spravi da putuje sa svojin mužon, ali ona govori šćeri:

- Ja ću poslati moju vojsku da hi pogubi pa ti ćeš se opet meni vratiti.

Onda tu stali par dana i oni putuju prama njegovem domu. Kad su iza šli njekoliko

daleko od grada, štriga uputi njekoliko stotina svojih vojnika sa konjima da hi pogube. Onaj

ki je čuo da trava raste, to čuje: njeko za njima bježi. I gledaju nazad i vide silna vojska. Oni

su bili na vrhu, a vojska je bila u dolini, koja je letila za njima. Onda jedan reče:

- To je nama sreća kad su oni u dolini. Ti si ispio toliko mora, ajde bacaj to da hi

potopiš.

I tako on je počeo bacat iz sebe, potopio je svu vojsku. Oni onda idu naprijed, štriga

vidi da nema nikakve novosti, sprema drugu vojsku. Dok su oni stigli do njiuh, oni su puno

se udaljili, ali bome brže bi hi bili stigli. I čuju da konji bježe.

- E - kaže - opeta nesreća za nama.

Onda veli taj što je popio toliko more, kaže onome šta je gore rušio sa očima, kaže:

- Znaš šta, upri s očima i digni u zrak planinu, tako će se i oni pobiti.

I tako je učinio. Oni onda idu naprijed. E, štriga vidi da ni od druge vojske nema

nikakve koristi. Onda sprema treću vojsku i ona juri za njima, ali prvo neg je ona do njih

došla, oni su bili preko granice, a preko konfina 5 nije smjela njezina vojska. Tako da oni su

došli do svoje države i svoga doma i tu zakonio6 on nju. Tu veliko veselje napravili i oni su

ostali živeći onđe, a ja san došo tu u Peroj ko sirotinja da pričam vama.

1vještice; 2mesari; 3dobro, jako; 4ledara, ledenica; 5granica; 6vjenčao

7. Pipeta dobar vojnik

45


46/107

Jedanput, znaš, nisu činili dvije godine ni tri vojske, nego su činili po petnajst godina

u stara vremena. I taj sirotinja ostao je soldat i nakon devetnajste godine vraća se kući. A to je

bio zarobljen u jednoj drugoj državi. Onda nije bilo vlaki ko što je sada, da može čovjek

svugdi da se vozi. On je mora sve to na noge učinit, jerbo ni šoldi nije ima za se vozit. Ništa

nije imao neg sirotinja tri karantana, jednoga je držao za kruh, jednoga za rakiju, a jednoga za

čiku1. I sad on putuje za doma i imao je protsak 2 za držati kruh si nutra. I putuje, putuje, puno

vremena putuje po šumama. U jedan dan nađe se u jednoj velikoj šumi, izađe pred njin jedan

stari čovjek, tako suh, ružan i zamoli njega:

- Pipeta dobar vojnik, daj mi šta u ime Boga.

On odgovori:

- Šta ćeš da ti dam kad sam i ja velika sirotinja, nemam ko ne tri karantana3.

Opet on mu ponavlja.


E, on misleći izmislio: dat ću mu jedan karantan, ovoga od rakije. Onda taj starac se

izgubi i Pipeta ide naprijed, ide naprijed. Evo mu se predstavi drugi stari, još stariji od onoga,

opet i onaj ga zamoli da mu šta dade. Kaže:

- Šta ćeš da ti dan kad san velika sirotinja i ja. Imao san tri karantana, jednoga san dao

jednome starcu. Sad šta ćeš da tebe opet dan?

Po drugi put mu pita:

- Pipeta dobar vojnik, daj mi.

E, baci se u žep i dade mu jedan karantan, dâ mu je onoga od čike. I zgubi se ta stari; on

putuje naprijed, putuje, putuje nekoliko. Evo predstavi mu se opet jedan stari, još stariji od

one dvojice i pita ga:

46


47/107


- Šta ćeš da ti dan kad san sirotinja ja. Imao san tri karantana i bili su dva starci, dao

san svaken svoga, sad šta ćeš da ti dan tebe? Da si baren komad kruha kupin, da ne crknen od

glada.

On opet ponavlja:

- Pipeta dobar vojnik, daj mi šta u ime Boga. Šta budeš reko, to će ti u protsak poći.

I onda taj Pipeta dao mu je i onaj treći karantan, ostao je prez ništa. Ide, ide, stigne u

jedno malo selico. Tu je bila jedna oštarija4, nije moga od gladi naprijed, ide unutra i pita ko

bi mu dali šta za jist. A tako slabi bili gospodari da mu nisu stili ništa dati brez šoldi. Zalile

ga suze, kuda ću sada tako gladan? Sjeća se da mu je kašnji stari reka da šta bude zapoveda,

to da će mu u protsak doći. I promisli da bi mu barem došlo malo kruha i sira u protsak. Pipne

za protsak i nješto napipa. Ide s rukon unutra, zvadi kruha i sira. Bogme promisli on na

rakiju, dođe mu i rakija. E, kaže, fala Bogu, san se naija sada, sad ću putovati dalje. Putuje i

putuje, ogladni opeta, bome on promisli na jednu kokoš pečenu i leba i rakije. Bome to sve

nađe u protsaku. On više ne misli za kući, nego ide po svijetu. Tako da on je dobro živario

brez dela ni brez nikakve brige. Njekoliko vremena potom dođe u jedan grad od druge

države, gdi tu ovaj grad bio svi u luto5. Jerbo tu je bila jedna kraljevina i je bilo jedno jezero,

iz tega jezera bi izišla jedna haždaja i taj grad dnevno je mora mu dati večeru: jednu ovcu i

jednu curu oliti dečka. Isporedilo se u ovaj grad svaki jedan dan za mu dati večeru. Dođe red

na kralja. Kralj nema ko ne jednu ćer i mora dat on tu ćer.

Kako je Pipeta stupio u grad, videći ovo luto, pita on šta je to tako ovaj grad žalosan. I

narod mu kaže u čemu se tiče. I on ide k caru i on njemu veli da šta bi on dao da mu spasi

šćer. Car reče:

- Dat ću ti polovicu moje države i novaca koliko oćeš i šćer za tvoju ženu.

47


48/107

- Ne treba meni toliko, jer ja tu živit neću, a ja ću je oslobodit. Daj ti meni cigareta i

rakije da mi ne manka za svu noć.

Onda kaže:

- Dat ću ti, neće ti prefaliti.

I uvečer kad je bila ona doba, odvedu njega i nju do tog ezera. Tu cijeli grad hi je

pratio i plakao. A on se smije, kaže:

- Narode, zašto plačete? Vi treba da pjevate i da plešete i da činite veliko veselje,

danas je dan za oslobođenje vašog grada.

Tako došli tamo bliže jezera, tu počelo se mračiti, a od straha svi građani pobegli.

Dođe aždaja, oće da pojede njega i nju, a on njoj veli:

– Marš u protsak! - i aždaja mora da ide u protsak. Saveže on protsak, onda tu stoje

celu noć.

Ujutro dođu ljudi da vide šta je š njima. Nađu njega i nju da se smiju i razgovaraju,

začude se svi do jednoga. Onda kralj ga ufati, ljubi i grli, bolje neg svoju majku. I on reče:

- Sada dovezi mi šes kovača mladih junačnih, da odnesu u grad ovu haždaju.

I tako došli i odnesli ga. Kaže:

- Sad počnite lupat po njemu dok ga ubijete.

Ubili oni njega i onda kralj veli Pipeti:

- Ajde, sinko - kaže - pridajen ti pô moga kraljevstva i šćerku za zaručnicu tvoju.

- Neću, ne treba meni ništa, nego samo da van bude uspomena, da se š jetite za ovog

nesretnog vojnika Pipeta.

Kralj dade njemu njekoliko zlata i kolajnu okol vrata. I ode on po svijetu. I gre, gre

puno godina, dok je on i ostara. Bogme poče je mislit i mislit: svega iman, žene neman, dece

neman, nikakve porodice svoje, kud ću i kako ću, crknut ću, niko ni vidit me neće. Tako ide

48


49/107

još naprijed, imao je sedamdest i osan godin. Navečer u neku dobu noći dođe smrt, zove

njega:

- Pipeta, došla doba da ideš sa mnon.

- Ko si ti ? - pita on nju.

- Ja san - kaže - smrt.

- Mene još nije doba, nisan prošo sve ono koje mi je srce želilo.

- A kad nisi, niti nećeš.

Na to on se skoči, reče:

- Marš u protsak!

Nema drugog, mora smrt da stoji unutra. Sad on drži nju u protsaku. Njekoliko

vremena smrt ga je molila da je pusti, a on neće.

- Neću te doj za sto godina iskat.

On kaže:

- To je mene malo.

Veli ona:

- Neću dvisto.

Drža ju je deboto6 godinu dana. Viđela je smrt da je u gubitku, pita ona njega i opeta.

On njojzi odgovori:

- Ako me nećeš nigda dojti iskati, ću te pustiti.

Vidi ona da pomoći nema, obeća mu, potpiše da neće nigda ga iskati. I tako on nju

pusti. Tako on je živio puno vremena. Ostarao je da nije mogao drugo7 ni nogu za nogon

dizat**. Onda misli što je učinio: kud ću sada, ne mogu više ništa, ni jesti ni piti ni ništa.

Ide do kraljestva8, cuka na vrata. Petar mu otvori, pita njega:

- Šta biš ti?** pa!i"a pripovje!a#eve $ene% &'ije moga i starost ( protsa) ajat+&

49


50/107

Da ko ima mesta da ga primi. Pita ga:

- Ko si ti?

On mu veli:

- Pipeta dobar vojnik.

On mu govori:

- Nema mesta za tebe! - i zatvori mu vrata u nos.

Onda ide na pakao. Tuče. Otvori mu đavo, pita ga da šta bi, on mu reče da nek mu

dade malo mesta. Pita on njega:

- Koji si ti?

Reče on njemu:


- Nema mesta za tebe! - zatvori mu vrata.

Ide u purgatorio9, tuče na vrati; otvore, pitaju da šta bi; da nek ga prime unutra.

- Ko si ti?


- Nema mesta.

Vrati se opet pa reče: Neće me Bog, neće vrag niti njegova mati, sad k

Documents

339764.Stulli.folklorna Graa Tekst Autora