31604 Horvat 12 irodalom 1 184 2korr - tankonyvkatalogus.hutankonyvkatalogus.hu/pdf/NT-31604__betekinto.pdf · preminuli Janko Polić Kamov te već spomenuti Fran Galović. Pje-sme

5

POVIJESNO-POLITIČKE PRILIKE

Prvu polovicu XX. stoljeća obilježavaju mnogobrojni i sudbonosni povijesni doga-đaji svjetskih razmjera. Nakon atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu, Austro-Ugarska je 28. srpnja 1914. objavila rat Srbiji i izazvala oružani sukob čime je započeo I. svjetski rat. Još se tijekom rata raspravljalo o novom uređenju srednjoeuropskog i balkanskog prostora nakon završetka rata. Dio hrvatskih političara budućnost „hrvatskih zemalja“ vidio je u federalizaciji Austro-Ugarske Monarhije, drugi su zagovarali stvaranje samostalne hrvatske države a treći su bili za osnivanje južnoslavenske države (Jugoslavenski odbor).

„Jugoslavenski odbor, organizacija hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih emigranata iz Austro-Ugarske koja je u doba I. svjetskog rata vodila akciju za oslobođenje južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu.

Hrvatski politički emigranti u Italiji, Ante Trumbić, Frano Supilo, Ivan Meštro-vić i drugi, nakon tajnoga Londonskog ugovora kojim je Antanta obećala ustupi-ti južnoslavenska područja Italiji (26. travnja 1915.), započeli su političku akciju

Objava o raskidu veza s Austro-Ugarskom. Trg sv. Marka, 29. 10. 1918.

31604_Horvat 12_irodalom 1_184_2korr.indd 5 2016. 03. 23. 16:50

6

ustrojavanja čvršćega predstavništva svih južnoslavenskih naroda Austro-Ugar-ske.

Jugoslavenski je odbor u svojem djelovanju uspio zainteresirati sile Antante kako za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u zajedničku državu tako i za pra-vedno rješenje jugoslavensko-talijanske granice, ali on nije znatnije utjecao na razvoj prilika u domovini niti je imao riječi prilikom provođenja ujedinjenja 1. prosinca 1918. Jugoslavenski odbor prestao je s radom u ožujku 1919.“

(Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)

Pred sam kraj I. svjetskog rata na prijedlog Narodnog vijeća SHS hrvatski Sabor 29. listopada 1918. godine donosi odluku o raskidu svih državnih i pravnih veza Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austrijom i Mađarskom. Ovim je aktom Hrvatska izašla iz Austro-Ugarske Monarhije. Spajanjem teritorija na kojem su u raspaloj Austro-Ugarskoj Monarhiji živjeli Slovenci, Hrvati i Srbi (Hrvatska, Bosna, Slovenija i Vojvodina) istodobno je proglašena Država Slovena-ca, Hrvata i Srba (Država SHS).

„Narodno vijeće SHS, političko tijelo Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji, utemeljeno u Zagrebu 5. X. 1918. Poticaj za njegovo stvaranje dale su četiri stranke iz Banske Hrvatske (Starčevićeva Stranka prava, Hrvatska pučka seljačka stranka, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka), koje su 24. IX. 1918., nakon dvadeset dana pregovora, objavile ujedinjenje s Na-rodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji (osnovana u Splitu 2. VII. 1918), Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca za Hrvatsko pri-morje i Istru (osnovana u Sušaku 14. VII. 1918.) i sa slovenskim Narodnim svetom (osnovan u Ljubljani 16. VIII. 1918.). Dana 5. X. 1918. predstavnici tih političkih organizacija sastali su se u Zagrebu i utemeljili Narodno vijeće, te pritom sastavili Pravilnik. U njem se ističe da je Vijeće političko tijelo koje predstavlja sve Slovence,

Hrvate i Srbe s prostora Ugarske i Austrije, a cilj je njegova rada ujedinjenje svih Slovena-ca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu uređe-nu u skladu s demokratskim načelima.”

(Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)

Ubrzo je Narodno vijeće poslalo posebno izaslanstvo u Beograd s ciljem da se s pred-stavnicima srbijanske vlade dogovori način ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Unatoč brojnim upozorenjima Stje-pana Radića koji je zahtijevao da se prije ula-ska u zajedničku državu sa Srbijom definira


7

položaj Hrvatske u novoj državi, 1. prosinca 1918. regent Aleksandar Karađor-đević proglasio je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Nastanak nove države u Hrvatskoj je doživljen s oduševljenjem.

Novu su državu od početka razdirale brojne suprotnosti i problemi. Neka-da najnerazvijeniji krajevi Austro-Ugarske Monarhije (uglavnom teritorij današ-nje Hrvatske i Slovenije) u novoj su državi postali najrazvijeniji s industrijskom pro izvodnjom i relativno značajnim kapitalom. Najveći dio političke moći drže u rukama srpske stranke, Srbija izlazi iz I. svjetskog rata na strani pobjednika s relativno značajnom vojskom čime nastoji nametnuti svoj autoritet i u novoj dr-žavi. Centralistički organizirana vlast ubrzo rađa otpor u Hrvatskoj što dovodi do stalne političke krize u državi. Najjaču potporu među hrvatskim biračima imao je Stjepan Radić i njegova Hrvatska seljačka stranka koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam. Poslanik Radikalne stranke Puniša Račić izvršio je 20. lipnja 1928. atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić bio je teško ranjen te je umro od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. u Zagrebu.

6. siječnja 1929. godine kralj Aleksandar izvršava državni udar i uz pomoć vojske preuzima svu vlast, ukida ustav, raspušta skupštinu, zabranjuje djelovanje brojnih političkih stranaka, uvodi strogu cenzuru i proglašava Kraljevinu Jugo-slaviju. Kralj je državu administrativno podijelio na devet banovina i Beograd sa Zemunom i Pančevom kao posebnom jedinicom s ciljem da razbije hrvatski nacionalni prostor u više administrativnih jedinica.

Politička nesigurnost i Velika gospodarska kriza pokrenuli su veliki iseljenički val u prekooceanske zemlje, ponajviše u Sjedinjene Američke Države. U želji da

Atentat u Marseilleu


8

ublaži svoju diktaturu kralj Aleksandar 3. rujna 1931. godine donosi novi ustav bez ikakve demokratske parlamentarne procedure. Na taj način nastojala se pri-kriti diktatura.

Prigodom državničkog posjeta Francuskoj 9. listopada 1934. godine u Marse-illeu je ubijen kralj Aleksandar. Pri atentatu koji je vjerojatno organizirao ustaški pokret stradao je i njegov domaćin, francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Bio je to kraj diktature.

Budući da je prijestolonasljednik, Aleksandrov sin Petar bio maloljetan, kralja je zamijenilo tijelo, tzv. namjesništvo čiji je najistaknutiji član bio Pavle Karađor-đević. Namjesništvo je počelo polako vraćati Kraljevinu Jugoslaviju u ustavno stanje. Pred izbijanje II. svjetskoga rata, Kraljevina Jugoslavija postajala je sve ne-stabilnija.

Vlada Dragiše Cvetkovića pokušala se dogovoriti sa čelnikom najjače hrvatske stranke, HSS-a, Vladkom Mačekom oko političkoga uređenja zemlje. Sporazum Cvetković-Maček potpisan je 26. kolovoza 1939. Formirana je zajednička vlada kojoj je Cvetković bio predsjednik, a Maček potpredsjednik. Stvorena je Banovina Hrvatska koja je obuhvaćala teritorij Hrvatske, a dodani su još i svi oni teritoriji na kojima živi više od 40 % Hrvata – Srijem i Zemun, Bosanska posavina, cijela Hercegovina. Obnovljena je funkcija bana – za bana je imenovan dr. Ivan Šubašić iz HSS-a. Hrvatska je trebala dobiti i svoj sabor, međutim, to nije realizirano jer je za nekoliko dana u Europi počeo rat.

Namjesništvo i vlada Kraljevine Jugoslavije 25. ožujka 1941. u Beču potpisali su protokol o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Nakon dva dana su protunjemački orijentirani visoki časnici Jugoslavenske vojske izvršili vojni puč. Zbog toga je Njemačka 6. travnja 1941. napala Kraljevinu Jugoslaviju. Tzv. „travanjski rat” trajao je do 17. travnja i potpisivanja kapitulacije. Kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada otišli su u emigraciju još 14. travnja.

Pod okriljem sila osovine 10. travnja 1941. proglašena je fašistička Nezavisna Država Hrvatska na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem. NDH je bila skoro u potpunosti ovisna o Njemačkoj i Italiji a morala je prepustiti znatne hrvatske na-cionalne teritorije: Italiji su pripojeni Sjeverna i Srednja Dalmacija, dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara a Mađarskoj Baranja i Međimurje.

KNJIŽEVNE PRILIKE

Prva desetljeća XX. stoljeća prošla su u oštrom suprotstavljanju umjetnosti s kra-ja XIX. stoljeća, odbacivanju realizma, simbolizma, naturalizma i impresionizma. Raznolikost i raznovrsnost umjetničkih smjerova onemogućuje jednoznačno ime-novanje razdoblja. Nema jedinstvenih stilskih formacija, ali je svima zajedničko odbacivanje tradicije, suprotstavljanje tradiciji i modernosti pa se zato ovo raz-doblje naziva modernizmom ili razdobljem modernističkih pokreta ili avangar-dom u značenju prethodnice novog vremena.


9

AVANGARDA

U sjeni I. svjetskog rata događaju se velike promjene u društvu, na području književnosti i umjetnosti uopće. Nagla industrijalizacija, so-cijalne revolucije, društveni potresi govore o krizi zapadnjačkoga druš-tva koja se temelji na logocentrič-kom poimanju svijeta. Ideologije i kulturne vrijednosti na kojima je svijet počivao izgledaju poremeće-ni, šire se različiti oblici relativiza-ma i iracionalizama. Pojavljuju se pokreti usmjereni protiv službenih i institucionaliziranih oblika vlasti, kulture i umjetnosti. Nastoje se ra-zoriti razni autoriteti i tradicija na kojima počiva njihova moć. Nega-tivni stav prema tradiciji i službeno prihvaćenim vrijednostima rezulti-rat će buntovništvom protiv kon-formizma i ustaljenih vrijednosti. Rušenjem, razaranjem i negacijom starih struktura želi se stvoriti nešto sasvim novo što će na pravi način izraziti stanje u kojem se našao europski čovjek početkom XX. stoljeća.

avangarda (franc. avant-garde: prethodnica), pojam vojne terminologije, rabi se kao metafora i u drugim područjima, a terminološku je vrijednost u novije doba dobio u povijesti književnosti i umjetnosti. Skupna oznaka za umjetničke i književne pokrete koji su u europskoj kulturi djelovali 1910.–30., premda se nisu javljali pod tim imenom, osim ne-kih glasila u Španjolskoj ili Ukrajini. Takvi su pokreti često nastupali s izazovnim programima i manifestima, te se značajke pokreta pa i skupine pokreta izvode iz tekstova pretežno provokativna značenja, a njihove postavke nisu doživljavale puno umjetničko ostvarenje.

(Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,Zagreb)

1914. godina nije samo početak I. svjetskog rata, iste godine umire Antun Gu-stav Matoš, u prvim danima rata ubijen je Fran Galović, umire Ivan Zajc tvorac hrvatske nacionalne opere i objelodanjen je pjesnički zbornik Hrvatska mlada li-rika. Među dvanaestoricom autora nalaze se i takvi koji će nesumnjivo obilježiti

Edvard Munch: Krik


10

sljedeća desetljeća kao što su Ivo Andrić i Tin Ujević, ali su tu i rano preminuli Janko Polić Kamov te već spomenuti Fran Galović. Pje-sme objavljene u zborniku u znaku su Matoševe i Vidrićeve poezije, za-bavljene umjetničkom formom i ar-tističkim pitanjima. Novo će vrije-me najaviti ponajprije časopisi koji će biti najčešće kratkoga vijeka di-jelom zbog financijskih poteškoća a dijelom zbog zabrana. U njima će razni programatski tekstovi govo-riti o novom shvaćanju umjetnosti.

ČasopisiKokot (1916. – 18.), urednik: Ulderi-ko Donadini, izašlo 14 brojeva.Vijavica (1917. – 19.), urednik: An-tun Branko Šimić, izašlo 4 broja.Juriš (1919.), urednik: Antun Bran-ko Šimić, izašlo 3 broja.Plamen (1919.), urednici: Miroslav Krleža i August Cesarec, izašlo 15 brojeva.Književna republika (1923. – 27.), urednik: Miroslav Krleža, izašlo 34 broja.Književnik (1924.), urednik: Antun Branko Šimić, izašlo 4 broja.Pečat (1939. – 40.), urednik: Miro-slav Krleža, izašlo 15 brojeva.

Antun Branko Šimić: Namjesto svih programa

„Mi ne znamo šta je to umjetnost; to ne zna, uostalom, niko do sada. Velika stvar je, uistinu. Od Platona i Plotina pa do Kanta i današnjih estetika napisana je o umjetnosti silna gomila knjiga; ali je, uistinu, o umjetnosti napisano, rečeno vrlo


11

malo; čudno malo; tek nekoliko istina. I mada se zna o umjetnosti tih nekoliko isti-na, ona se ne zna: umjetnost. Niko još nije pogledao do nadno toga bezdana koji se zove umjetnost; da li se to uopće može kad je bezdan? I da li to uopće treba?

Mnogo je da umjetnost postoji. Znate li šta to znači da čovjek stvara. Da stvara umjetnost, to će reći nove stvari; djela, vječna djela. Kakav je morao biti osjećaj umjetnika koji je prvi doživio čas spoznaje da je stvorio Nešto; stvar u kojoj je za vječno ostavio sebe i kroz koju je, poslije svršenosti, protekao jedan viši vječni život, često kad mislim na umjetnika i na to čudo kojemu je ime Stvaranje, sjetim se na Gospoda koji je u blato udahnuo nešto od sebe: dušu.

Umjetnost, jer je vječna, ne može ostarjeti ni zastarjeti; ona, zapravo, ne može biti ni stara ni nova. Griješe oni koji misle da se bitno razlikuje stara, to će reći u prošlosti stvorena, umjetnost od današnje, to će reći u naše vrijeme stvarane, umjetnosti. Ra-zlika je samo u shvaćanju, u umjetničkim pravcima, umjetnost je jedna. Razlika je, potrebna savršena uostalom, samo u djelima umjetnosti koja su stvorena juče, prek-juče il danas, dakle u vremenu da postanu bezvremena, bezdobna, izvan vremena.

Umjetnost, jer je ljudska, ne može biti ni demokratska, ni aristokratska, ni gra-đanska, ni bohemska, ni socijalistička. Kad se stvara, ne misli se za koga se stvara. Za sve ljude, dakako.

Umjetnost ne teži ni za čime; teži jedino da bude umjetnost. Štaviše, umjetnost ne teži ni za ljepotom; ni za ljepotom. Ko mi zna jasno reći od estetika šta je to što se zove ljepota u umjetnosti? Ako je ljepota, umjetnička ljepota, ono isto što i umjetnost, čemu onda, pored riječi umjetnosti, riječ ljepota? Ako ljepota nije isto ono što i umjetnost, no ono za čime umjetnost mora težiti, onda te ljepote nema; jer umjetnost ne teži ni za čime.

Umjetnost je ekspresija umjetnikovih osjećanja; ovaploćenje umjetnikove unu-trašnjosti u zvucima, bojama, linijama, ili riječima; stoga, u ekspresiji. Umjetnost se dakle otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti. Umjetnici stvaraju umjetnost, estetici obilaze oko pojma ljepote. Umjetnici stvaraju djela, estetici, veoma mnogi, plove tek u spekulacijama. (Ne bismo prolili ni suze da sutra sve one grdne germanske spekulativne Estetike stigne sudbina crljenoga ognja kao onu biblioteku u Alek-sandriji.) Ima pisaca estetike i danas što ne misle samo da umjetnost mora težiti za ljepotom, no da umjetnost mora »prikazivati« samo lijepe stvari. Ali umjetnici u stvaranju ne čine razliku između lijepih i ružnih stvari.

(Ne čine razliku Michelangelo; ni Meštrović, koji stvara s jednako prasnage ono Sjećanje i onoga Srđu Zlopogleđu; ni Rodin, koji poslije svojega Homme au nez casse glave preružna starca, stvara bistu nevina, divna djevičanskog djevojčeta.)

Sva je umjetnost dakle u ekspresivnosti; u ekspresivnosti, ne u ljepoti.Mi ne znamo, ni poslije ovoga svega, šta je to umjetnost. Ali, možda, Mi osje-

ćamo šta je to umjetnost.Sva su djela umjetnosti i nacionalna. Mada se pojam te nacionalnosti ne da uvi-

jek držati na dlanu, ipak je uvijek razlika između onoga što piše Goethe i onoga što piše Victor Hugo. U umjetnosti se mora očitovati nacionalnost, jer se u um-jetnosti očituje duša umjetnika (a mi znamo da naša duša ne može biti prosta od svega onoga što čini nacionalnost).


12

Kod nas, na Jugu, još je vrlo neodređen pojam naše nacionalnosti, u umjetno-sti. Ne čudimo se: Balkanci smo; narod mlad i koji je tek protro oči iza barbarskog snivanja. No naša zemlja, koja je pokazala da može roditi velikim stvarima, na-vlastito velikim stvarima krvi, moći će da rodi i velikim stvarima umjetnosti (ona je sebi već osvjetlala lice: narodna je pjesma; Mažuranić je; Meštrović je), dakako; onda ćemo poslije tih velikih i dovoljnih stvari uvidjeti šta je bitnost naškosti i šta je naša umjetnost; naša poezija, naša skulptura, naša muzika, naša arhitektura. Danas je kod nas samo vrijeme za stvaranje; vrijeme za rad, kako voli reći Rodin. Mi smo na cesti da stvorimo naš stil; našu kulturu. I naš stil bit će. I naša kultura bit će. Naš stil i n a š a kultura, različni od svih drugih stilova i kultura; jer ćemo biti mi. A biti, to će reći b i t i r a z l i č a n od drugih (reče ne znam ko prije mene).“

Vijavica, Zagreb, 1917.

Rad na tekstu

Gornji programatski tekst Antun Branko Šimić započinje pomalo šokantnom rečenicom: „Mi ne znamo šta je to umjetnost;“. Nasuprot tomu, cijeli tekst go-vori o njegovom shvaćanju umjetnosti. Potražite najznačajnije autorove misli o umjetnosti!Pokušajte usporediti koncepciju umjetnosti koju donosi ovaj tekst sa shvaća-njem umjetnosti u doba romantizma ili realizma!

„U prvim godinama dvadesetoga stoljeća sve je češće dolazilo do prekida s jezičnom i idejnom potkom dotadašnje književnosti. Sve što je označavalo ili moglo označa-vati duh prošlostoljetnoga građanstva i njegova konformizma, sve, pa čak njegov dekadentizam i artizam, dovodilo se sad u pitanje. Tradicionalni jezik i njegova iner-cija napadnuti su prvi. Mogućnost reproduciranja umjetničkih djela te sve znatnije postojanje masovne kulture stimulirali su nove književnike da razaraju jezične na-vike prošlosti, da ih banaliziraju i da stvaraju sasvim nove, mehanikom inspirirane i energijom nabubrene rečenice. U književnim tekstovima veličala se destrukcija i naglašavala novostečena mišićavost. Vrlo su borbeni naraštaji tadašnje avangarde, žestoko usmjereni protiv svega što ih je podsjećalo na svijet upljesnivio građanskom ideologijom. Pisci ranih avangardnih pokreta s lakoćom su se udruživali i pokreta-li kratkovječne časopise, tiskali letke i jednodnevne brošure. Turbulentni raskid s prethodnom kulturom nije bio i raskid s cjelinom građanskoga prethodništva nego samo s jednim njegovim slojem. Hrvatski avangardisti nisu naime nikad odbaci-li umjetnički svijet moderne, nipošto se nisu neprijateljski odnosili prema njegovu dekadentnom krilu, s njegovim slojem koji se hranio bečkom secesijom i esteticiz-mom.“

(Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.)


13

Janko Polić Kamov(1886. – 1910.)

Život

Rođen je na Sušaku, današnjem istočnom dijelu grada Rijeke. U rodnom listu upisan je kao Giorgio Antonio Politeo, kasnije će u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijeniti prezime u Polić, te dodati nadi-mak Kamov. Obitelj Polić bila je mnogobrojna, a imućni roditelji mogli su pružiti svojoj djeci izvrsne uvjete na-obrazbe. Ante Polić bio je za tadašnje vrijeme izuzetno

liberalnih shvaćanja, u kući se glumilo, pjevalo, recitiralo, priređivao se kućni časopis Soko. Osnovnu školu završava na Sušaku s odličnim ocjenama i odličnim vladanjem.

Brojne smrti u obitelji i očev bankrot pogodit će mladića koji će već u gimna-zijskim danima imati puno problema zbog svog buntovnog i problematičnog po-našanja. Biva isključen iz sušačke, pa iz senjske gimnazije, školovanje nastavlja u Zagrebu, kamo se obitelj preselila zbog financijskih problema, ali školu nikada neće završiti. Jedno vrijeme priključit će se putujućem kazalištu, međutim, shva-tivši kako nema odviše glumačkog talenta, napušta družinu i vraća se kući. Zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. Nakon smrti roditelja 1906. godine, odlazi u Ve-neciju gdje će biti svjedokom agonije svoga brata Milutina koji je obolio od teške bolesti tuberkuloze kostiju. Uskoro i sam poboljeva od upale pluća.

Od 1908. do 1910. ljeta provodi na otoku Krku u Punti kod brata Vladimira, primorski zrak trebao bi mu pomoći u ozdravljenju, liječnici mu preporučuju mirovanje. U prvo vrijeme čini se da mu je bolje, međutim, 1910. godine naglo odluči otputovati u Španjolsku. Odlazi u Barcelonu gdje teško bolestan umire u bolnici Santa Cre. Poko-pan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici kojoj danas nema traga.

Književni rad

Kamov se u književnosti javlja 1903. godine kao su-radnik Novoga lista. Od tada pa do smrti okušao se u brojnim književnim vrstama, pisao je pjesme, novele, drame, eseje, feljtone te jedan roman. Budući da nije mogao naći nakladnika, 1907. godine sam je objelo-danio dvije zbirke pjesama (Psovka i Ištipana hartija) te dvije drame (Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi).


14

Prema književnim povjesničarima ro-man Isušena kaljuža pisana je u razdoblju od 1906. do 1909. godine, ali je objelodanjena tek 1957. godine. Posmrtno su objavljene i tzv. samostanske drame (Djevica i Orgi-je monaha) te Čovječanstvo i Mamino srce iz 1910. godine. Kamovljeve novele, koje sam naziva i „lakrdijama”, obiluju groteskom i psihologijom, ali i društvenom satirom ili, kako sam autor kaže, „karikaturom”.

Njegova poezija na tragu avangardistič-kog prevrednovanja dovodi u začudne od-nose književno tradicijski formiran oblik i sadržaj. Stoga je dominantna odlika Kamov-ljeve lirike negiranje sklada, kao i prevlada-vanje rubnih psiholoških stanja poput očaja, bezizlaznosti i sl. Među prvima u hrvatskoj književnosti pisao je slobodnim stihom.

Roman Isušena kaljuža tipičan je primjer rane avangardističke poetičke usmje-renosti i literarnog napredovanja prema novim načinima izražavanja u još domi-nirajućem konceptu književnog modernizma pa Isušenu kaljužu treba promatrati kroz spektar i modernističke i avangardisitičke poetike. Suprostavljajući se on-dašnjim načelima književnog stvaranja, Kamov se služi načelima šoka, subverziv-nosti, prevrednovanja i negiranja, što će postati temeljnim odrednicama literature u sljedećim desetljećima pa ne čudi da je Isušena kaljuža u povijesti hrvatske knji-ževnosti nazvana i „anti-romanom”.

Pjesma nad pjesmama

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.

Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,o gola ljubavi moja.

Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.


15

Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša;svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal ‒ i tragika će biti očajna pjesma naša;zatravit će nas ljubav naša ‒ šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;šuma će biti hram naš i trava postelja naša ‒ kaos božanstvo naše,a duše naša žrtva.

Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete ‒ o nezakonska ženo moja i nezakonska lju-bavi moja;i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma našai krvavo ko ljubav naša;i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;hvatat će ga i vezati, i zločin će biti hrana njegova.

Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;gle, pospani su i zijev im je glazba dana;njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;zakoni su njihovi ko bog njihov ‒ o nema srca božanstvo njihovo;jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezin ko miris strvine;nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.

Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;on će biti onaj koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;i okovi će biti vjerenica njegova.

Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova ‒bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:O bezimeni, naše si dijete!I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.


16

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.

Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

Rad na tekstu

Po tematskoj podjeli kamo biste uvrstili ovu pjesmu? Navedite glavne razloge!Pronađite i raščlanite usporedbe pomoću kojih se opisuje žena!Kakav je odnos lirskog protagonista prema ženi?Po čemu se ova pjesma odvaja od dotadašnje pjesničke tradicije?Usporedite Kamovljevu pjesmu s istoimenom pjesmom iz Biblije!

„Slijedio je zov novosti, odbacio proklamirani ustroj Crkve i nacije. Bio je futu-rist prije nego što je Marinetti objavio svoj prvi futuristički proglas. Suprotsta-vio se tradiciji hrvatske književnosti tako što ju je sukobio sa silinom biblijske slikovnosti kojoj je udahnuo novu živost. U hrvatsku poeziju među prvima je uveo slobodni stih da bi njime ispisao svoje jobovske stihove i biblijske rečenice. Ali njegov Mojsije ne izvodi narod u prostore nade, u obećanu zemlju nego je u Kamova taj predvodnik lažac, čovjek smiješan, i tvorac lažnih zakona. Pisao je Janko Polić nestrpljivo pa i preuranjeno, pisao je iz nacionalne književnosti u koju je sve uvijek dolazilo naknadno i sa zakašnjenjem. Najranije od svih hrvatskih pisaca ustao je protiv katoličkih pritisaka na seksualnost, žestoko je u tekstovima sukobio prirodu s kulturom, mehaniku s emocijama. U hrvatskoj je književnosti bio usamljen iako su ga srodne duše nakon smrti brzo prepoznale.

(…)Kamov je doživio čudnu sudbinu; on koji je bio najveći protivnik školništva,

na kraju je postao školski primjer avangarde. U njega ima svega što određuje naje-litniji avangardizam. Njegovi tekstovi obiluju nihilizmom i psovkom, zagovaraju tjelesnost i pokret, afirmiraju mehaničnost i ismijavaju esteticizam. Bio je pisac osporavanja, revolucionaran do paroksizma, liričar koji nije napisao dopadljivih pjesama ali je bolje od drugih afirmirao instinkt i oživio stanje lirske izvornosti, njezin sinkretizam, dodir oprečnih osjetila i inače drugdje nespojivih slika.“

(Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.)


17

EKSPRESIONIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

„Često kad mislim na umjetnika i na to čudo kojemu je ime Stvaranje, sjetim se na Gospoda koji je u blatu udahnuo nešto od sebe; dušu.“

(Antun Branko Šimić Namjesto svih programa)

ekspresionizam (novolat.), umj. smjer koji se na poč. 20. st. pojavio najprije u sli-karstvu, kao opozicija naturalizmu i institucionaliziranom im-presionizmu, s tezom da umj. djelu nije svrha niti objektivno prikazivanje vanjskoga svijeta niti puko odražavanje osjetnih dojmova već direktni izraz (ekspresija) autorovih emocijskih re-akcija na njegov doživljaj stvarnosti. Te se reakcije najčešće očitu-ju u obliku osjećaja nelagode, tjeskobe i sličnih mučnih duševnih stanja izazvanih spoznajom o čovjekovoj potpunoj izgubljenosti i bespomoćnosti u suvremenome dehumaniziranome svijetu.

(Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, mrežno izdanje www.enciklopedija.hr)

U hrvatskoj književnosti ekspresionizam se odlikuje primarno preko pjesničkog, a kasnije i dramskog opusa autora između 1914. i 1952. Dominantna ličnost rane faze svakako je Antun Branko Šimić, pjesnik i novinar rodom iz Drinovaca, koji je u svojoj jedinoj, za života objavljenoj, zbirci Preobraženja prikazao unutarnju ekspresiju i vlastite emocije preko niza tema i simbola. Zbirka započinje pjesmom Moja preobraženja, koja služi kao svojevrsni manifest, a završava antologijskim pjesmama Opomena i Budući. Pjesnički opus obogatili su i Ivo Andrić i Tin Ujević, u svojoj ranoj fazi, ali i Miroslav Krleža. Krleža, koji će se profilirati u najvećeg hrvatskog pisca XX. stoljeća, znakovit je i zbog svog dramskog opusa koji tako-đer sačinjava dio ekspresionističke baštine hrvatske književnosti. Naime, njegova groteskna krabuljna igra Kraljevo smatra se prvom ekspresionističkom dramom u svijetu, a elemente pravca prikazivao je i u kasnijim, ratnim dramama kao što su Golgota i Vučjak.

„Hrvatski književnici početkom stoljeća osjetili su poetičku bliskost s onime što su u svojim programima i književnim tekstovima proklamirali njemački ek-spresionisti. Stoga je ta relacija utjecaja dominantna. Svakako je Krležina drama Kraljevo (1915.) bila ono mjesto koje je strukturnom inovativnošću te tematskom nekonvencionalnošću hrvatsku književnost možda najbeskompromisnije, dakako prije Zenita, otvorila avangardnim iskustvima. Pritom svakako valja imati na umu


18

i pjesništvo Janka Polića Kamova, koje u nekim svojim medijacijama i nije toliko avangardno koliko ga se takvim želi prikazati. Dakle Krleža u drami dekonstruira fabulu, koje gotovo i nema, kaotičnost sajma postaje okvirom zbivanja, ali i njezi-ne strukture, tako da simultanizam postaje jednim od najvažnijih kompozicijskih načela.

Ratni kontekst, koji je svakako pridonio općem duhovnom osjećaju beznađa, kaotičnosti i tjeskobe, u nekim je aspektima i ne samo hrvatskoga ekspresionizma bio njegov generator. Kako se privodio kraju, tako je umjetnost sve više poprima-la prepoznatljiv oblik. Pritom su nezaobilaznu ulogu odigrali časopisi. Šimićeva Vijavica (1917.) bila je prva tiskovina toga tipa u kojoj su se organizirano iznosili stavovi putem manifesta, proglasa i programa, u kojima se prepoznaju elementi nove umjetnosti.“

(Sanjin Sorel, Hrvatsko avangardno pjesništvo, Filozofski fakultet, Rijeka, 2009.)

Zenit je bio avangardni dadaistički umjetnički časopis koji je izlazio jednom mje-sečno u Zagrebu, od veljače 1921. do svibnja 1924., a nakon toga u Beogradu do prosinca 1926. godine. Inicijator, urednik i izdavač bio je Ljubomir Micić koji je vrlo brzo uspio privući velik broj domaćih i inozemnih suradnika i čitatelja.


19

Antun Branko Šimić(1899. – 1925.)

Život

Rođen je u Drinovcima. Školovao se u rodnome mje-stu, Širokom Brijegu, Vinkovcima i Zagrebu. Iako je bio jedan od najboljih učenika zagrebačke Donjograd-ske gimnazije, nije završio školovanje. Razlog je bio nemogućnost istodobnog izdavanja književnog časo-pisa i školovanje (ravnateljstvo gimnazije to nije do-puštalo). Šimić odustaje od školovanja i posvećuje se

književnomu radu, kojim se bavio do kraja života živeći na rubu siromaštva. Go-dine 1923. obolijeva od teške upale pluća, a nakon toga i od tuberkuloze. Odlazi na liječenje u Cavtat i Dubrovnik, no ne uspijeva pobijediti bolest.

Pučku školu završio je u Drinovcima. Od 1910. pohađao je širokobriješku fra-njevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije. Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji nisu dozvoljavali objavljivanje novina učenicima, preki-da školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo.

Književni rad

U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti, te svoju poetiku izlaže u svojim pro-gramatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920.) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Ši-mić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi otuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj upotrebi slo-bodnog stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnov-


20

ne izraze pjesnikovog doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on pri-sutan i u bojenju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobra-ženjima raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922. i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje. Riječ je o autoru koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvat-ske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće. Šimićeva Sabrana djela uključuju njegovo pjesništvo razasuto po časopisima, kao i članke posvećene likovnoj umjetnosti i književnosti, pjesnikovu korespondenciju i dr.

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove očivelike i nijeme rastu pored stvariNaslonivši uhona ćutanje što ih okružuje i mučipjesnici su vječno treptanje u svijetu

Razgovor o tekstu

Što je tema ove pjesme?Koju ulogu imaju pjesnici u životu?Kakav je odnos između pjesnika i čuđenja?Pjesma je grafičkim izgledom drukčija od tradicionalnih pjesama.Zašto Šimić izdvaja prvi stih kao zasebnu ritmičku, značenjsku i sintaktičku cjelinu?Koje poruke sadrži ta pjesma?


Documents

31604 Horvat 12 irodalom 1 184 2korr - tankonyvkatalogus.hutankonyvkatalogus.hu/pdf/NT-31604__betekinto.pdf · preminuli Janko Polić Kamov te već spomenuti Fran Galović. Pje-sme