30 GODINA MEĐUOPĆINSKOG UDRUŽENJA …...Tako danas na podruju Istre radi prilian broj slijepih iz cijele Hrvatske pa i ire zajednice. Ta otvorenost prema drugima nije prisutna samo

30 GODINA MEĐUOPĆINSKOG UDRUŽENJA

SLIJEPIH ISTRE

SVJETLOSTI TMINE

ZA IZDAVAČA:

Josip Ušić

UREDNIŠTVO:

Degoricija Verica

Kresojević Borislav

Pavlović Božo

Rubeša Juraj

Stuparić Božo

Turčić dr. Petar

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK

Dr. Petar Turčić

LEKTOR

Ivan Zoričić

SVJETLOSTI TMINE

Pula, studeni 1980.

Luis Braille, izumitelj pisma za slijepe

PREDGOVOR

U povodu značajnih obljetnica organizacija koja u Istri radi za slijepe izlazi

pred javnost brošurom u kojoj je prikazan rad slijepih i za slijepe u jednom

određenom razdoblju. Prvo izdanje izašlo je 1961. godine prigodom 10-godiš-njice

djelovanja organizacije slijepih na području Istre. Zatim slijede brošure prilikom

dvadesete i dvedesetpete godišnjice. Sada se ponovno javljamo prigodom tridesete

godišnjice.

Organizacija koja obuhvaća rad slijepih i za slijepe nekoliko puta je mijenjala

ime. Sada se zove Međuopćinsko udruženje slijepih Istre. Cilj je, međutim, tokom

svih trideset goĐina ostao isti — okupiti sve slijepe i odgovarajuće slabovidne u

svrhu organiziranog nastupanja u traženju boljih i uspješnih putova koji dovode do

komfornijeg života i rada ovog dijela naših naroda i narodnosti, u ovom slučaju na

teritoriju Istre.

Granice između pojedinih kategorija građana moraju nestati ili se toliko

smanjiti da nestane osjećaja manje vrijednosti kod lica pogođenih izvjesnim

nedostatkom. Svi, bez ikakvih rezervi, rame uz rame, jedan uz drugoga, s

neokrnjenim elanom moraju se uklopiti, stopiti u naše socijalističko samoupravno

društvo. Kod tog moraju učestvovati u radu jednakom potisnom snagom, jednakom

energijom, svaki na svom polju rada, svaki prema svojim mogućnostima, maksimalno

dajući sve od sebe. Time ćemo ispunjavati zadatak što nam ga je u amanet ostavio

nikada dovoljno prežaljeni i nikada zaboravljeni voljeni drug Tito.

Ovo izdanje, kao što su to bila i ranija, treba da bude ogledalo našeg rada, barem u

glavnim crtama, polaganje računa pred javnošću o našem radu.

O oblicima i načinu rada bilo je mnogo dogovaranja, mnogo sastanaka.

Nastojali smo dakle da bude zastupljena demokratičnost u radu, kao i javnost rada. U

1980. godini uvedena je i kolektivnost u upravljanju Udruženjem. Brošura je

daljnje proširivanje demokratičnosti i javnosti rada Međuopćinskog udruženja

slijepih Istre.

Nastojali smo da u svemu radimo u duhu naše stvarnosti, na čemu ćemo i dalje

bezrezervno nastaviti. Naš cilj je u radu da budemo uz naše članove od rođenja do

smrti, da uđemo u sve momente njihova života, da smo uz njih, kako u radosnim,

tako i manje radosnim momentima. Vodila nas je misao da svatko mora od društva

dobiti sve šio ga pripada i da svatko mora dati društvu sve što društvu pripada.

Nadamo se da smo u napisima u ovoj knjizi bili dovoljno jasni, tako da će i javnost

dobiti pravu sliku našeg rada i ocijeniti ga kao dobar, savjestan i konstruktivan rad,

što nam je bilo uvijek pred očima i uvijek jeĐina želja.

Vjerujemo da smo u tome uglavnom uspjeli, kao i u prethodnim izdanjima, i u

knjizi »Svjetlosti tmine«, koja izlazi prilikom tridesete godišnjice postojanja

Međuopćinskog udruženja slijepih Istre. Ako smo u tome uspjeli, to nam je najveće

zadovoljstvo i najveća nagrada za naš rad.

Redakcijski odbor

UZ 30. OBJETNICU MEĐUOPĆINSKOG UDRUŽENJA SLIJEPIH

ISTRE

Organiziranje slijepih u nas nema dugu tradiciju. U razdoblju do socijalističke

revolucije na jugoslavenskim prostorima postojala su samo dobrotvorna društva koja

su vodila brigu o slijepima, ali udio slijepih u aktivnostima tih društava nije postojao.

Slijepi su bili samo objekt tuđe brige. Socijalistička revolucija vrši korjenitu izmjenu

društvenih odnosa oslobađajući stanja poniženosti, bijede i nepriznanja sve one koji

su u klasnom društvu bili građani drugog reda, a takav je bio i položaj slijepih.

Grupa naprednih i samosvjesnih drugova, među kojima su vodeću ulogu imali slijepi

skojevci iz ratnih dana, pokreće akciju za samostalno organiziranje slijepih naše

Republike. 16. lipnja 1946. god. osnovano je Udruženje slijepili Hrvatske — danas

Savez slijepih Hrvatske. Po prvi puta slijepi naše zemlje postaju subjekt vlastite

sudbine.

Započela je borba slijepih za vlastitu afirmaciju u društvu. Pred osnivačima

Saveza slijepih Hrvatske stajali su brojni zadaci kako organizacijski, da se

organiziranjem obuhvate svi slijepi u Republici, tako i oni mnogo značajniji koji su

trebali izmijeniti položaj slijepog čovjeka u društvu, a to su zadaci vezani za

školovanje i radno osposobljavanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje te

uklapanje slijepih u sve procese i sfere društvenog života, kako bi oni uistinu postali

ravnopravni članovi društvene zajednice.

Organiziranje slijepih, započeto odozgo na nivou Republike, širi se postupno iz

Zagreba u ostale centre te se tako osnivaju udruženja slijepih u Osijeku, Vukovaru,

Rijeci i postupno na području cijele Republike. Osnivanju Udruženja slijepih Istre

predhodilo je stvaranje Oblasnog odbora udruženja u Rijeci, čiji je zadatak bio da

poradi na osnivanju kotarskih odbora udruženja, te je tako 22. veljače 1951. god.

stvoren odbor Udruženja u Puli, koji će tijekom goĐina pod svoje okrilje okupiti sve

slijepe u Istri.

Obilježavajući 30. obljetnicu Međuopćinskog udruženja slijepih Istre, u

mogućnosti samo da sagledamo veličinu pređenog puta i one kvalitativne promjene

koje su u tom vremenu nastale u životu slijepih građana.

No o tome ne želim govoriti, jer su stranice ove knjige upravo posvećene radu,

rezultatima i uspjesima što ih je Udruženje postiglo potičući i samostalnim snagama

unapređujući brigu i zaštitu svojih članova.

U ovom kratkom osvrtu posvećenom 30. obljetnici Udruženja želja mi je da

istaknem neke specifičnosti i karakterne osobine slavljenika te vezu koja postoji

između Međuopćinskog udruženja slijepih Istre i Saveza slijepih Hrvatske.

Međuopćinsko udruženje slijepih Istre osnovano je nastojanjem organa SSH te je i

danas sastavni i nerazdvojni dio Saveza slijepih Hrvatske. Ipak nešto se u

međusobnom odnosu Udruženja i Saveza tokom proteklih 30 goĐina izmijenilo. U

počecima organiziranja slijepih bio je prisutan centralistički odnos na liniji Savez

slijepih Hrvatske i Međuopćinsko udruženje slijepih Istre, što je bilo i nužno u prvim

goĐinama dok se u Udruženju, a jednako tako i u drugim udruženjima slijepih u

Republici ne izgrade kadrovi koji će biti sposobni da samostalno vode svoja

udruženja. Razvoj demokratskih odnosa i samoupravljanja doveo je do toga da su se

udruženja slijepih, te tako i ovo u Istri, potpuno osamostalila i osposobila da

organiziraju svoje članstvo za samostalno vođenje udruženja. Danas je

Međuopćinsko udruženje slijepih Istre samostalna samoupravna asocijacija udruženja

slijepih s još 28 općinskih ili međuopćinskih udruženja u Savezu slijepih Hrvatske.

Težište aktivnosti je u samom Udruženju, a glavna riječ u svim pitanjima vezanim za

rad Udruženja pripada članstvu. Ipak Udruženje ostaje vezano neraskidivim vezama

za SSH. Unatoč svoj samostalnosti Udruženja, postoje i mnogi zajednički interesi za

sve slijepe naše Republike, a o tim zajedničkim interesima raspravlja se i odlučuju

delegatskim organima SSH, čime se osigurava prisutnost Međuopćinskog udruženja

slijepih Istre u radu SSH. S druge strane, realizacija zaključaka i dogovora

postignutih na nivou Republike, jedan je od zadataka Udruženja, čime je SSH stalno

prisutan u aktivnostima i radu Međuopćinskog udruženja slijepih Istre. Veza

Udruženja i Saveza ojačana je i time što se neke potrebe slijepih Istre zadovoljavaju

kao zajedničke potrebe svih slijepih preko Saveza slijepih Hrvatske, kao što je

proizvodnja i nabava pomagala za slijepe, izdavačka djelatnost na Brajevu pismu i

zvučnoj tehnici, informativna djelatnost među slijepima, a tu su i druge potrebe

građana bez vida.

Pridružujući se ovim kratkim prilogom proslavi 30. obljetnice slijepih Istre, ne

može se od mene očekivati da u cijelosti ocijenim rad i postignute rezultate u

Udruženju, ali dugogodišnje praćenje djelatnosti Udruženja i brojni susreti sa

slijepima Istre daju mi mogućnosti da istaknem bar neke kvalitete i neke

karakteristike prisutne u ovom Udruženju. Unatoč svim teškoćama koje postoje u

zapošljavanju slijepih i naporu koji je potrebno uložiti da se slijepa osoba zaposli,

Međuopćinsko udruženje slijepih u Istri uspijevalo je da zaposli sve svoje za rad

osposobljene članove, pa i više od toga. Bratska ruka Udruženja bila je ispružena

prema drugim udruženjima da im se pomogne u zapošljavanju njihovih članova.

Tako danas na području Istre radi priličan broj slijepih iz cijele Hrvatske pa i šire

zajednice. Ta otvorenost prema drugima nije prisutna samo u pitanju zapošljavanja

slijepih iz drugih udruženja već ona karakterizira ponašanje Udruženja u brojnim

vezama što ih slijepi Istre ostvaruju sa slijepima Hrvatske, a i drugih republika. Da

spomenem samo veze s Rijekom, Zadrom, Varaždinom kao i one na jugoslavenskom

planu s Koprom, Novom Goricom, Šapcem i sl. Time slijepi razvijaju i njeguju

drugarske i prijateljske odnose među slijepima i daju svoj doprinos jačanju bratstva i

jedinstva među našim narodima.

Slijepi Istre uvijek su nastojali da rad svog Udruženja dignu na viši stručni

nivo, što je garancija za uspješan rad, u unapređivanju brige, zaštite i pomoći

slijepim. Svojevremeno je Udruženje prvo u našoj Republici u svoju stručnu službu

uključilo socijalnog radnika. Danas je jedino od udruženja koje u svojoj stručnoj

službi ima angažiranog terenskog tiflopedagoga za rad s djecom koja su uključena u

redovne odgojno-obrazovne institucije, u tzv. integriranom sistemu odgoja i

obrazovanja, kojim je putem krenulo ovo Udruženje, kada je u pitanju odgoj i

obrazovanje djece i omladine. U pogledu socijalne zaštite slijepih te integriranog

odgoja i obrazovanja, slijepi Istre imaju zasigurno vodeće mjesto među udruženjima

naše Republike. Danas su na području Istre raznovrsnim oblicima pomoći i zaštite

obuhvaćeni svi slijepi, a jedna od značajnih tekovina zaštite jest dodatak za pomoć i

njegu što ga uživaju sva slijepa lica.

Ostvareni rezultati rada, u koje će se čitalac uputiti u ovoj knjizi, rezultat su

napora i truda što su ga ulagali i danas ulažu aktivisti Udruženja, osiguravajući time

sebi i svojim drugovima, svim slijepima Istre bolji i dostojanstve-nijii život,

integraciju i afirmaciju u sreĐinama u kojima žive i rade. Međutim, rezultati u radu

ne bi ni izdaleka bili takvi da Udruženje nije osiguralo široku podršku organa vlasti,

društveno-političkih i samoupravnih organizacija i struktura u realizaciji svojih

ciljeva i zadataka. Udruženje je uspjelo da u svom tridesetgodišnjem radu ostvari

tijesnu suradnju s brojnim društvenim činiocima iz čega rezultiraju i postignuti

uspjesi.

Ovaj moj kratki osvrt na vašu 30. obljetnicu, iako sam svjestan da nije potpun,

bio bi posve okrnjen kada ne bih spomenuo ličnost Josipa Ušića, najistaknutijeg

aktivista, Udruženja. Zahvaljujući njegovoj ustrajnosti, nesebičnosti i požrtvovnom

radu što ga je ulagao u ovih 30 goĐina za dobrobit slijepih Istre bilo je moguće

postići sve ono na što je Udruženje slijepih ponosno. Kod toga je osobni doprinos

druga Ušica nesumljivo bio velik te i on može biti ponosan time.

PRIJEĐENI PUT

Put Međuopćinskog udruženja slijepih Istre tokom prošlih trideset goĐina nije

bio, kao što to nije obično ni kod drugih, pravolinijski i bez teškoća već je bio dosta

vijugav, kako bi se moglo zaobići svaku poteškoću koja se na tom putu ispriječila, i

bez obzira na sve išlo dalje. Kada se osvrnemo na prijeđeni period, putanja našeg

Udruženja je vijugava, ali uzlazna, tako da se do danas postiglo ipak sve

najpotrebnije, kako bi naši članovi u najvećem procentu mogli živjeti kao

ravnopravni građani naše socijalističke zajednice. To sve mi ne bismo mogli postići

da kod nas ne postoji takav sistem kakav jest, jer bi, bez razumijevanja i pune

podrške naših organa vlasti, rezultati bili minimalni ili nikakvi. Kod svega toga

moramo uvijek imati pred očima, kao potisnu snagu u našem daljnjem radu, činjenicu

da stvari nikada tako dobro ne stoje a da ne bi mogle još bolje stajati.

Svugdje vrijedi postavka da je svaki početak težak, ali za početak našeg

Udruženja u Istri to vrijedi u punom smislu riječi. Počelo se ama baš mi iz čega.

Slijepi nisu imali svoju organizaciju, pa prema tome ni onoga koji će se brinuti da

organizirano žive i rade, da se ne mora svaki o sebi brinuti, jer pojeĐinac malo znači,

a udružen s drugima pridonosi jačanju društva i poretka. Kako je u našem sistemu

centralna stvar briga o čovjeku, kao osnovna karakteristika humanizma našeg

vremena, potekla je ideja da se i slijepi našeg područja udruže, kako bi organizirano

živjeli i na taj način postali ravnopravni članovi naših naroda i narodnosti, samostalno

zarađivali za svoj život i preko toga postali ponosni na rezultate svoga rada, savladali

eventualni osjećaj manje vrijednosti, osjećaj podređenosti u odnosu na druge koji su

fizički besprijekorniji, stekavši na taj način sličnu životnu radost, iako u izmijenjenim

životnim uslovima.

Ideja o organiziranju slijepih u Istri potekla je od Republičkog odbora saveza

slijepih (u zapisniku osnivačke skupštine Republički se odbor naziva »Udruženje

slijepih ministarstva Zagreb«). Na tu inicijativu sazvana je 22. II 1951. godine

Osnivačka skupština Udruženja slijepih za grad i kotar Pulu. To je stvarno historijski

datum u životu naših članova. U novom sistemu više nećemo sretati slijepe i druge

fizički i psihički hendikepirane na javnim mjestima s kapom ili posudom u ruci za

sakupljanje novčića, koje im pojedinci s većom ili manjom blagonaklonošću daju, iz

sažaljenja nad njihovim podređenim stanjem, nad njihovom nesrećom, kod nekih uz

izvjesnu dozu zlurade superiornosti. Stvorit će se ravnopravan ponosan član društva,

iako fizički ili psihički tangiran u raznom stupnju.

Jasno, novoosnovano udruženje nije imalo svojih prostorija, već je osnivačka

skupština održana u prostorijama Sindikalnog vijeća s početkom u 10 sati. Skupštinu

po službenoj dužnosti otvara povjerenik socijalnog staranja grada Pule, drug Finderle

Anđelo, koji nakon pozdrava svim prisutnima, a »u prvom redu drugu

potpredsjedniku Udruženja slijepih Ministarstva Zagreb — drugu Križanac

Dragutinu«, te predsjedniku Oblasnog udruženja slijepih Rijeka — drugu Lovriću

Luji, govori o važnosti osnivanja »odbora slijepih«. Drug Križanac obećava punu

podršku Glavnog odbora, a drug Lovirić podršku Oblasnog odbora Rijeka.

Na taj način nastalo je Udruženje slijepih Istre. Uz podršku narodne vlasti u Puli,

Glavnog i Oblasnog odbora ono je za kratko vrijeme napravilo i svoje prve nesigurne

korake.

Uz slijepe osnivačkoj skupštini prisustvovao je i drug Banković Miho,

povjerenik socijalnog staranja kotara Pula.

Skupština je donijela principjelne smjernice za rad, koje uglavnom danas važe i

koje su kroz čitavo vrijeme važile i bile produbljavane i proširivane. Trebalo je

omogućiti podesan smještaj Udruženju, naći materijalnu bazu za rad, idejnu bazu,

pružati pomoć članovima, pobrinuti se za točnu evidenciju članstva, evidenciju

njihovih životnih prilika i njihovih potreba, voditi brigu o njihovom zaposlenju, ško-

lovanju, opismenjavanju. Sve zadaci koji nas i danas zaokupljaju, možda samo u

različitom stupnju nego li onda.

U prvi odbor, pionirski odbor, izabrani su na prijedlog druga Bankovića Mihe

slijedeći drugovi:

1. Ušić Ivan — predsjednik

2. Ruža Petrović — potpredsjednik

3. Ušić Josip — tajnik

4. Banković Miho — povjerenik socijalnog staranja kotara Pula

5. Finderle Anđelo — povjerenik socijalnog staranja grada Pule

6. Kapuralin Petrica — referent zaštite odraslih GNO Pula

7. Brenko Ivan

8. Molinariić Anđela

9. Štiković Josip

10. Buić Anton — u ime Saveza boraca.

Budući da je ova skupština bila historijska, smatrali smo da nije na odmet da se

prikaže nešto detaljnije. Ponavljamo da su doneseni dalekosežni zaključci. Bilo je

govora i o bratstvu i jedinstvu Hrvata i Talijana na našem području, što još

upotpunjuje vrijednost ove skupštine. Treba napomenuti da je govor druga Križanca

prevodio na talijanski drug Lovrić.

Skupština je završila rad u 12 sati.

Počelo se odlično pa se moglo i dobro nastaviti.

Već 27. III 1951. god. izabran je u prostorijama Povjereništva socijalnog

staranja GNO Pula Izvršni odbor udruženja slijepih, kao uži štab za akciju, u

slijedećem sastavu:

1. Ušić Ivan — predsjednik

2. Petrović Ruža — potpredsjednik


4. Kapuralin Petrica — član

5. Zenzerović Anton — član.

Otvara se tekući račun Udruženja i određuje pečat. Predlaže se da se slijepima

Pule pridruže slijepi kotara Labin i grada Poreč, a da se za kotar Buzet i kotar Pazin

napravi centar u Pazinu.

Pošta za Udruženje šalje se na Povjereništvo soc. staranja GNO Pula, s tim da

se treba odmah obavijestiti Udruženje.

Najnužnija materijalna baza namjerava se postići putem obećane vage, koju

treba hitno tražiti od zemaljskog udruženja slijepih. Ukazuje se potreba za jednim

plaćenim funkcionerom za vođenje administrativnog posla za Udruženje slijepih i

gluhonijemih.

22. VIII 1951. godine održana je u 11 sati druga po redu konferencija

udruženja slijepih za grad i kotar Pulu. Konferenciji prisustvuje 26 članova,

predsjednik Oblasnog odbora drug Lovrić, predstavnici Povjereništva za socijalno

staranje GNO i KNO Pula, kotara Labin i Pazin.

Konstatirano je da je i rad krenuo, evidencija članstva je poboljšana. Vlasti

dobro surađuju, svi slijepi dobivaju potrošačku kartu R-l.

Dnevni red bio je slijedeći:

1. Čitanje uputstva o biranju delegata za skupštinu

2. Biranje kandidacione komisije (Kapuralin Petrica i Žu-fić Marija) i glasanje

3. Razno.

Za delegate u Glavni odbor slijepih u Zagrebu izabrani su:

Ušić Ivan — predsjednik

Ušić Josip — tajnik

Persilja Ivan

Buić Anton

Čelić Rudolf.

Za predstavnika u Glavnom odboru izabran je Ušić Ivan — predsjednik. Za

predstavnika u Oblasnom odboru izabran je Ušić Josip — tajnik odbora.

Glasa se tajno.

Kotar i grad Pula imali su tada 46 članova.

Udruženje slijepih, kao što se vidi, polako ulazi u sve pore života svojih

članova, što će mu biti glavni zadatak kroz čitavi budući rad.

24. VI 1952. godine u 10 sati održana je treća godišnja skupština i konferencija

Udruženja slijepih u Puli uz prisustvo predstavnika narodne vlasti i masovnih

organizacija.

Sa strane Oblasnog odbora u Rijeci bio je prisutan dr Ivo Marokini —

predsjednik odbora.

Aktivnost Udruženja slijepih u Puli je živa, ne samo u pravcu davanja pomoći

starijim slijepima već i u pravcu upućivanja djece na školovanje i uključivanju

omladine u privredu. Dvoje djece je već smješteno u Zavod za odgoj slijepe djece na

Josipovcu u Zagrebu, a u skoroj budućnosti bit će upućeno i treće dijete u taj Zavod.

Jedan će omlaĐinac biti uključen u privredu. Na daljnje školovanje bit će upućen i

nedavno unesrećen omlaĐinac.

Odbor organizacije slijepih crpi skromna sredstva i od dvije osobne vage.

U predsjednikovom referatu koji je podnio skupštini, uz iznijetu aktualnu

političku situaciju, upada u oči kritički osvrt na rad svakog pojedinog u odboru.

Prema tom osvrtu proizlazi da su prvi koraci Udruženja bili spori i teški. Izgleda da

su bili stvarno aktivni jedino tajnik Ušić Josip, blagajnica Kapuralin Petrica i član

Smojver Jelka. Ostali su veoma malo ili ništa radili. Uslijedila je vrlo konstruktivna

direktna dokumentirana kritika, koja je morala imati uspjeha.

Odbor je od osnivačke do ove skupštine održao četiri sastanka. Tajnik je

pronašao potrebne prostorije za kancelariju i najnužniji namještaj koji je dobio od

Kotarskog odbora narodne fronte. Postavljen je i honorarni službenik.

S terena organizacija nema gotovo nikakve pomoći.

Konferencija je održana u prostorijama kluba RVI.

Izabran je slijedeći odbor:

1. Vivoda Ćiril — predsjednik

2. Brenko Ivan — potpredsjednik


4. Smojver Jelka — blagajnik

5. Blašković Anton

6. Petrović Ruža

7. Ušić Ivan

8. Trepov Đuro

9. Buić Anton

10. Fariin Zdenka

11. Štiković Josip.

Nadzorni odbor:

1. Pržiklas Ana

2. Ljubičić Zorko

3. Urbinz Arđea.

Konferencija je završena u 12,30 sati.

18. XI 1953. godine (srijeda) održana je u dvorani Okružnog suda četvrta po

redu godišnja skupština. Govori se hrvatski ii talijanski, kao i na svim prethodnim

konferencijama.

Konferenciji je prisustvovao i predsjednik Oblasnog odbora slijepih Rijeka,

drug Lujo Lovrić, koji je uz Ušić Ivana i Brenka Ivana izabran u radno

predsjedništvo. Ostali su funkcioneri skupštine: Smojver Jelka — zapisničar, Ušić

Josip i Kalčić Joakin — ovjerovitelji zapisnika.

Udruženje ima ukupno 78 članova (Pula, Rovinj i Labin), 30 potpuno slijepih,

44 poluslijepa i 4 poluslijepa djeteta. U Zavod na školovanje upućeni su Jeromela

Marčelo, Kalebić Aldo i Žufić Eduard.

Već postoji prvi statut saveza slijepih po kojem se osa-mostaljuju odbori na

terenu. Već postoje i povlastice u vožnji od 75%. Predavanjima po školama li radnim

kolektivima upoznaju se naši ljudi sa životom i radom slijepih kao ravnopravnih

članova našeg društva.

Na ovoj skupštini izabran je odbor u slijedećem sastavu:

Ušić Josip, Kalčić Joakim, Smojver Jelka, Ušić Ivan, Brenko Ivan i Žudetić Marijan.

Za predsjednika je izabran Ušić Josip, za blagajnika Smojver Jelka, dok će se tajnik

naknadno postaviti.

Za članove revizione komisije izabrani su: Buić Anton, Trepov Đuro i

Friganović Ivan.

U Oblasni odbor Rijeka novoizabrani odbor uputit će između sebe jednog

člana, a isto tako i na kongres Društva slijepih Hrvatske.

Između treće i četvrte konferencije održano je 15 sjednica odbora i mnogo

sastanaka d konferencija užeg odbora i predsjedništva. Konferencija je završila u

12,15 sati.

Naknadno je za tajnika postavljen Buić Anton, a na njegovo mjesto u revizionu

komisiju Milat Roko.

5. XII 1954. u 10 sati u prostorijama Narodnog doma u Puli održana je peta po

redu konferencija saveza slijepih pod imenom »Treća redovna godišnja konferencija

Saveza slijepih gradskog i kotarskog odbora Pula«.

Konferenciji prisustvuje 39 članova.

U ime Glavnog odbora iz Zagreba prisustvuje Lovrić Lujo, u ime Oblasnog

odbora Rijeka — Vjekoslav Šulina — tajnik tog odbora, predsjednik SSRN za Pulu

drug Abrami, u ime Savjeta za prosvjetu li kulturu drug Stefanović, u ime gluhih Pule

— Jadreško Rudolf, Stojnić Bogdan i Stojnić Vasilje; penzionere zastupa tajnik

Gašparov Ivan.

Skupštinom rukovode Lovrić Lujo, Friganović Ivan i Kalčić Joakim.

Zapisničar je Smojver Jelka, a ovjerovitelji zapisnika Šulina Vjekoslav i Brenko Ivan.

Uz ostalo je utvrđeno da se mogu nabaviti ručni satovi za slijepe. (Prva ga je tražila

Petrović Ruža). Gradski odbor treba nabaviti potreban broj radio-aparata koji će se

podijeliti članovima uz popust.

Kao odlična učenica na Jordanovcu nagrađuje se sa 2.000 Đinara Tončić Đina.

Između dvije konferencije odbor je održao 17 redovnih sastanaka i više izvanrednih.

Udruženje ima ukupno 52 redovna člana i 33 izvanredna. Od redovnih 25 je 100%

slijepih, 19 sa 90% gubitka vida i 8 sa 80% oštećenim vidom. Sedam ih ima na

izobrazbi u Zagrebu — pored tri već navedena, sada se školuju i Poropat Marijan,

Tončić Đina, Ušić Anton i Kontošić Romano.

Kalac Marica upućena je na oporavak u Okroglo na teret Glavnog odbora iz

Zagreba.

20. VI 1954. godine davala su u kazalištu priredbu slijepa djeca iz Zavoda koja

su ljetovala u Medulinu. Posjet je bio slab. Neki članovi su dobili pomoć od Crvenog

križa i SSRN.

Posjećuju se članovi smješteni u staračkim domovima, njih 14. Podijeljeno im

je 7.000 Đinara.

Oni koji imaju 80% oštećeni vid, u gradskom saobraćaju voze se besplatno.

Na skupštini je izabran slijedeći odbor: Kalčić Joakim — predsjednik, Ušić

Josip — potpredsjednik, Ušić Ivan — tajnik, Brenko Ivan, Žudetić Marijan, Kalac

Marica, Trepov Đuro, Smojver Jelka — blagajnik i Vitas Josip.

Reviziona komisija: Friganović Ivan, Milat Roko i Vivoda Ćiril.

U sud časti biran je Stojnić Bogdan, tajnik gluhonijemih.

Skupština je završena u 12,30 sati.

30. VI 1956. godine održana je šesta po redu skupština udruženja slijepih u

prostorijama Osnovne organizaoije SSRN, Rakovčeva 10.

Skupštini prisustvuju: Berkeš Milan, predsjednik Glavnog odbora SSH-e,

Begonja Šime, u ime kotarskog odbora SS Rijeka, Adam Voljko, u ime kotarskog

odbora SS Zagreb, Gergorić Ivan, u ime Odjela za socijalnu politiku NOK-a Pula i

SSRNK Pula, Rak Antun, u ime kotarskog odbora RVI, predstavnik općinskog

odbora Crvenog križa Buje, Novigrad i Motovun, predstavnik narodnog odbora Pazin

i Labin, predstavnik »Glasa Istre« d »La voce del popolo«.

U vremenu između dviju konferencija postavljena je za tajnika Ferlin Zdenka,

umjesto Ušić Ivana. Uz tu dužnost ona će voditi administraciju i blagajnu, jer je

honorarni službenik Smojver Jelka morala biti, iz opravdanih razloga, razriješena

dužnosti blagajnika i administratora. Bivši gradski odbor SSH dobiva status

kotarskog odbora, te se Ferlin Zdenka prima kao stalni službenik.

Između skupština održano je šest sastanaka šireg i 13 užeg odbora. U

novembru 1955. god. prekida rad pet kotarskih odbora i povjereništava SS, a sve

njihovo poslovanje prebačeno je na Kotarski odbor.

Organizacija broji 181 člana, od toga 5 je njih do sedam goĐina života, šest od

7 do 18 goĐina, 25 od 18 do 46 goĐina i 145 njih stariji su od 46 goĐina.

Iz blivših kotarskih odbora sedmoro je djece na školovanju, koja se nisu vodila u

evidenciji dokinutih kotarskih odbora.

Nekim članovima je povišena, a nekim dodijeljena stalna socijalna pomoć.

Zaposleno je pet članova. Troškove adaptacije jednog radnog mjesta snosio je odbor.

O trojici zaposlenih izašao je članak i slika u »Glasu Istre«.

Kako nije bilo materijalnih mogućnosti, nije održan tečaj za opismenajvanje,

nije nabavljen pisaći pribor, kao ni dva šaha i inventar za društvenu prostoriju. Traži

se ukidanje najamnine za parkiranje bicikala, koja se plaća upravi tržnice u iznosu od

1.500 Đinara.

Pratioci slijepih preko 90% plaćaju u lokalnom saobraćaju 50% cijene

prijevoza.

Na ovoj skupštini izabran je slijedeći upravni odbor:

Rajšić Miloš iz Pule — predsjednik, Blašković Josip — Labin, Jukić Lovro — Poreč,

Čepak Anita — Buje, Šepić Petar — Pazin, Kalac Marica — Pula, Kontošić Romano

— Pula, Mureta Nada — Pula, Milat Roko — Pula, Ušić Josip — Pula, Rubeša Juraj

— Odjel za socijalnu politiku NO Kotara Pula, Zakinja Nevenka — Narodni odbor

općine Pula, Kain Slavko (Buzet) — Kotarski odbor Crvenog križa.

Nadzorni odbor: Friganović Ivan, Stojnić Bogdan i Vivoda Ćiril.

Za predsjednika suda časti postavljen je Kalčić Joakim.

Za delegata na kongresu SSJ izabran je Rajšić Miloš.

Sedmi skup slijepih Istre održan je 14. IX 1957. godine u prostorijama RVI

Pula u Ulici Prvog maja 6.

Skupštini prisustvuju: Tonković Franjo — potpredsjednik Centralnog vijeća

SSJ, Berkeš Milan — predsjednik

Glavnog odbora SSH, Adamčić Branko, — tajnik Glavnog odbora SSH,

Štemberger — organizacioni sekretar KKSKH, Dodić — tajnik SSRN kotara Pula,

Vezić Franjo i Rajf Nevenko — Zavod socijalnog osiguranja Pula, Poropat Sofka —

Trikotaža Pula, Jadreško Rudolf — predsjednik gluhih kotara Pula, Friganović Ivan

— tajnik KOSRVI i Jugoslavije.

Sjednicom rukovode Tonković Franjo, Berkeš Milan, Rajšić Miloš, Ušić Ante,

Mureta Nada i Čepak Anita.

Zapisničar je Friganović Ivan.

Ovjerovitelji zapisnika: Vivoda Ćiril i Iveša Josip.

Kandidaciona komisija: Milat Roko, Rot Elizabeta i Brenko Ivan.

Od ranijih 9.500 Đinara zarada slijepih se penje na 14.000 Đinara.

U organizaciju je upisano 181 slijepa, dok ih na teritoriju kotara Pula ima 190.

Kako je teritorij kotara velik, radi prisnijeg saobraćaja s članovima, osnovana

su tri povjereništva — u Pazinu, Bujama i Poreču, a u formiranju je povjereništvo u

Labinu.

Udruženje ima predstavnika u Komisiji za zaštitu odraslih Savjeta za narodno

zdravlje i socijalnu politiku KNO Pula, kao i u Komisiji za društvene organizacije

OOSSRNH, u plenumu Glavnoga odbora SSH, u Centralnom vijeću SSJ.

Udruženje je imalo predstavnika i na Kongresu SSJ.

Kontaktira također s osnovnom organizacijom SSH Rijeke, Zagreba, Nove

Gradiške, Našica, Slavonskoga Broda.

Odbor se u plenumu sastao dva puta, dok je Izvršni odbor održao 15 sjednica.

Pri Odboru postoje komisije za kulturno-prosvjetni rad i socijalna pitanja i za

zapošljavanje.

Nabavljeno je 47 knjiga na Brailleovu pismu. Postoji velika poteškoća oko

njihovoga smještavanja, jer nedostaju društvene prostorije. Osjeća se velika potreba

opismenjavanja članova Brailleovirn pismom.

Istarsko narodno kazalište dodjeljuje nam tri besplatne ulaznice za reprizne

priredbe.

Predsjednik organizacije održao je 13 predavanja u Puli, Vodnjanu i Bujama

radi upoznavanja javnosti sa životom i radom SSH uz pokazivanje pomagala i

časopisa za slijepe. Učenice Srednje ekonomske škole u Puli pišu rad »Slijepi žele

biti korisni članovi, a ne balast društvene zajednice«.

28. XII 1956. god. u dvorani Doma JNA održana je akademija u povodu 10-

godišnjice SSJ, u kojoj su učestvovali članovi SS, Istarsko narodno kazalište, članova

literarnoga kluba i pjevački zbor »Matko Brajša-Rašan«. U Puli su date dvije

predstave, u Raša jedna, Poreču jedna i u Bujama također jedna.

Na Dan borca 1957. god. upriličen je izlet naših članova u Rijeku. Prethodno

su bili Riječani u Puli.

U Istri je zaposleno 13 slijepih osoba, a između skupština zaposleno ih je 6.

Glavni odbor dao je 120.000 Đinara za zimske socijalne pomoći članovima, a sam

odbor je podijelio članovima 40.000 Đinara soc. pomoći i 45 Ker-paketa. Sve je to

malo, jer ima 68 slijepih u veoma bijednim prilikama. Predlaže se ukidanje poreza

onima koji posjeduju manje od tri hektara, a onima koji imaju više od toga da se snizi

porez. Kod kupovine radio-aparata članovima se daje regres od 4.000 Đinara. Jednom

drugu dodijeljena je pomoć za liječenje u inostrastvu, drugoj dvojici nabavljeni su

satovi. Osam članova upućeno je u odmaralište u Okroglom.

O nama je pisao »Glas Istre — Novi list« u vidu intervjua s rukovodiocima,

reportaža o slijepima, o slijepima na radnome mjestu (uz fotografije), osvrt na

proslavu 10-godišnjice SSJ i o sakupljanju pomoći za slijepe u Mađarskoj, kod čega

je naše Udruženje bilo među prvima.

Dizanjem ruku izabran je odbor u slijedećem sastavu: Rajšić Miloš —

predsjednik, Friganović Ivan — potpredsjednik (godinu dana vrši dužnost

predsjednika, za vrijeme Rajšićevih studija u Zagrebu), Ušić Anton — tajnik, Ušić

Josip — član, u ime Pule, Kontošić Romano — član, u ime Pule, Mureta Nada —

član, u ime Pule, Čepak Anita — član, u ime Buja, Šepić Petar — član, u ime Pazina,

Jukić Lovro — član, u lime Poreča, Petrovac Ruža — član, u ime Pule i Franković

Mario — član, u ime Labina.

Nadzorni odbor: Dr Agićević Jerko — stručno lice, Vivoda Ćiril i Brenko Ivan.

Predsjednik suda časti — Kalčić Joakim.

Za delegate na II. kongresu SSH izabrani su Friganović Ivan, Milat Roko,

Čepak Anita i Mureta Nada. Uz njih prisustvuju Kongresu po službenoj dužnosti, kao

članovi GOSSH, Rajšić Miloš i Ušić Josip.

Za postignute uspjehe u radu daje se nagrada od 5.000 Đinara Ušicu Josipu i

Čepak Aniti (Buje), a od 3.000 Đinara Šepiću Petru (Pazin).

Skupština je završila u 11 sati i 30 minuta.

Na prijedlog GOSSH Zagreb od 16. IX 1957. god. Friganović Ivan prima honorar od

6.000 Đinara, jer vrši dužnost predsjednika. Treba izabirati honorarnoga službenika

KOOSSH Pula (zaduženi Friganović Ivan, Ušić Ante i Ušić Josip), koji bi radio 3—4

sata dnevno uz honorar od 4—5.000 Đinara mjesečno.

Osmi skup u vidu plenarnoga sastanka SSK Pula održava se u prostorijama

RVI u Ulici I maja 6, 12. V 1958. god.

Sastanku prisustvuju: Berkeš Milan — predsjednik GOSSH, Adamčić Dr

Branko — tajnik GOSSH, drug Jurcan — predsjednik KOSSRN Pula, Gergorić Ivan

— načelnik Sekretarijata za socijalno staranje NOK Pula.

Zapisničar je bila Turak Olga.

Centralna točka ovoga skupa bila je čuvanje narodne imovine ii ugleda

Udruženja. Raspravljalo se o slučaju Česi Barice koja je preuzela blagajničku dužnost

od Ferlin Zdenke.

Vodila je neuredno knjigovodstvo, te je nastao manjak od 316.680 Đinara, radi

čega je bila osuđena na dvije godine zatvora. Utvrđeno je da za nastalo stanje

odgovara i predsjednik, pa je tajnim glasanjem smjenjen.

Između konferencija održano je 11 sjednica upravnoga odbora i 23 sastanka sa

članovima i odbornicima koji su dolazili četvrtkom poslije podne.

Zaposlene su dvije slijepe osobe (Smilović Marija i Jeromela Marčelo). U dom

u Zagrebu smještena je Šestan Irene. Njenim je roditeljima dano 9.370 Đinara za

nabavku opreme za djevojčicu. Za 9.200 Đinara nabavljeno je odijelo za Vrtačić

Blaža iz Vodnajna. Za Dan Republike, Novu godinu i Prvi maj dodijeljeno je

članovima 186.000 Đinara pomoći. Zatim su dana članovima tri ručna sata, plaćeno

liječenje u Okroglom.

Odbor je ostao u istom sastavu kako je izabran na prethodnoj skupštini, samo

što je Ušić Josip postao novi predsjednik. Skupština je počela u 10 sati, a završila u

14,30.

Deveti skup održan je 18. X 1959. godine u vidu III. godišnje skupštine SSK

Pula. Započela je u 10 sati u prostorijama Doma organizacije slijepih.

Osini članova Skupštini prisustvuju i slijedeći drugovi: Marunić Rade — ROSSH

Zagreb, Braus Ivan — predsjednik SSRN općine Pula, Lazarić Josip — tajnik NOO-a

Pula, Rakić Ivan — načelnik Sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu politiku

NOK Pula, Bašić Milan — šef Biroa rada NOK Pula.

Radno predsjedništvo: Ušić Josip, Kontošić Romano, Marunić Rade,

Friganović Ivan, Mureta Nada, Turčić Dr Petar, Rakić Ivan.

Kandidaciona komisija: Ušić Anton, Žufić Eduard, Kalčić Joakim.

Verifikaciona komisija: Turak Olga, Kalac Marica, Krivić Mirko.

Komisija za zaključke: Ušić Anton, Krivić Mirko, Kalac Marica.

Zapisničar je Zmirak Mira.

Ovjerovitelji zapisnika: Friganović Ivan i Vivoda Čiril.

30. IX 1958. god. daje ostavku na članstvo u Odboru Friganović Ivan, jer je

prezauzet poslom na položaju predsjednika KO RVI, pa je za potpredsjednika

kooptiran Kontošić Romano, a Odbor nadopunjen Žufić Eduardom.

Između skupština odražno je 28 sjednica predsjedništva, jedan plenum odbora,

dva godišnja sastanka s djecom na školovanju, njihovim roditeljima i predstavnicima

narodne vlasti i društvenih organizacija.

Udruženje broji 205 članova, od toga su 164 smještena u porodice, 28 su u

domovima i 13 na školovanju.

Neki su oslobođeni plaćanja članarine. Ima ih koji odbijaju rehabilitaciju.

Ukinuto je povjereništvo u Labinu, Bujama i Poreču, a ostaje samo u Pazinu.

Komisija za kulturno-prosvjetni rad (Žufić Eduard, Raj-šić Miloš i Kalac Marica)

traži da se radi s članovima utorkom i petkom od 16 do 19 sati.

Već četiri godine tri puta godišnje dodjeljuje kazalište u Puli četiri besplatne

ulaznice repriznih priredaba za slijepe i njihove pratioce. Kupljeno je 30 ulaznica za

gostovanja Beogradske opere u Areni.

Dobivene su prostorije koje odgovaraju i koje su kompletirane namještajem.

Održana su predavanja prigodom 40-godišnjice KPJ-u (prof. Rajšić — dva

predavanja) i 150-godišnjice rođenja Louisa Braillea (Ušić Josip — jedno

predavanje). U novinama je izašlo 6 članaka o Udruženju.

Počelo se točno voditi evidenciju o uspjehu svakoga pojedinoga učenika na

školovanju, što se onda iznosi prilikom sastanaka s njima i njihovim roditeljima.

Zaposleno je još 6 članova, pa je tako sveukupno zaposleno 18 članova, uključujući

12 njih ranije zaposlenih.

Udruženje je dobilo 777.000 Đinara dotacija (kotar, općine, Uljanik, Lokalni

saobraćaj Pula).

U odmaralištu Okroglo bilo je 15 članova. Za njihov odmor plaćeno je 150.000

Đinara.

Na skupštini je izabran slijedeći odbor: Ušić Josip — predsjednik, Ušić Anton

— potpredsjednik, Turak Olga — tajnik; članovi predsjedništva: Kontošiić Romano i

Žufić Eduard; članovi izvršnoga odbora: Jeromela Marčelo i Mureta Nada; članovi

plenuma: Gašparini Ivanka, Jukić Lovro, Poropat Marijan i Katičić Viktor.

Nadzorni Odbor: Friganović Ivan, Krivić Mirko i Kalac Marica.

Predsjednik suda časti je Vivoda Ćiril.

Radi zalaganja u radu nagrađen je sa 15.000 Đinara Ušić Anton, sa 6.000 dnara

Kontošić Romano, s po 5.000 Đinara Mureta Nada, Žufić Eduard i Friganović Ivan a

sa 4.000 Đinara Čepak Anita.

Skupština je završila rad u 13,30 sati.

Deseti skup održan je kao IV. redovna konferencija KOSSH Pula 29. X 1961.

god. s početkom u 10,30 sati.

Radno predsjedništvo: Lovrić Lujo, Ravhekar Milan — KOCK Pula,

Friganović Ivan, Žufić Eduard i Tončić Đina.

Verifikaciona komisija: Turak Olga, Peruško Anton i Poropat Marijan.

Zapisničar je Turak Olga.

Ovjerovitelji zapisnika: Ušić Anton i Vivoda Ćiril.

Kandidaciona komisija: Peruško Anton, Rosanda Vera i Kalčić Joakim.

Zaključke će naknadno sastaviti Odbor i saopćiti ih članstvu na sastanku.

Između konferencija održano je 18 sjednica predsjedništva, 13 izvršnoga

odbora i jedna proširenoga plenuma, dva godišnja sastanka s djecom na školovanju i

njihovim roditeljima.

Sada Udruženje broji 247 članova (135 muškaraca i 112 žena). Još postoji

povjereništvo u Pazinu. Pet članova je dobilo stan. Postoji komisija za kulturno-

prosvjetni i ideološko-politički rad.

Organizirana su četiri izleta, 15 predavanja po školama, u jedinicama JNA i u

društvenim prostorijama.

U apoteci na Trgu bratstva i jedinstva bila je postavljena pokretna izložba

Tiflološkoga muzeja slijepih Jugoslavije. 1961. god. održana su tri koncerta

umjetničkoga trija SSJ. Izdana je brošura za 10-godišnjicu rada KOSS — Pula.

Održan je turnir šahista u Zagrebu i Splitu. Imali smo također pet besplatnih ulaznica

za kazalište. Dano je 7.200 Đinara za ulaznice za Arenu u kojoj je bila operna sezona

Riječke opere. Sedam njih je na školovanju u Zagrebu, u Zavodu »Vinko Bek«. Osim

toga Jeramelo Marčelo pohađa gimnaziju u Puli, Tončić Đina srednju muzičku školu

u Puli, Matošević Nevija školu za fizioterapeute u Beogradu, a Poropat Marijan višu

fizioterapeutsku u Ljubljani.

Prostorije odbora su otvorene utorkom i petkom od 16 do 20 sati za sve

članove. U prostorijama imaju na raspolaganju četiri šaha, dva domina, dvije

Brailleove mašine za pisanje, radio-aparat, magnetofon, gramofon, te niz knjiga na

brailleovu i crnom tisku. Nabavljeno je 120 kilograma papira za Brailleovo pismo.

Zaposleno je 6 članova. Posjetilo se članove u domovima staraca, bilo je 13 posjeta

bolesnih kod kuće i u bolnici, 147 posjeta porodicama slijepih. Četiri člana bila su u

odmaralištu Okroglo, a osam njih na klimatskom liječenju. Izborilo se da naši

članovi, uz predočenje članske knjižice, dobivaju u trgovinama preko reda. Za

jednokratne pomoći od Centralnoga vijeća SSJ i Fonda jugoslavenske lutrije

dobiveno je 500.000 Đinara, a od Kotarskoga odbora Crvenoga križa 473.290 Đinara.

U Odbor su izabrani: Ušić Josip — predsjednik, Ušić Ante — potpredsjednik, budući

tajnik (od 1. I 1962. god. Kresojević Anna Maria), Žufić Eduard, Tončić Đina, dr.

Turčić Petar, Urban Franjo, Ostojie Marija, Katičić Viktor i Poropat Marijan.

Reviziona komisija: Gužvan Hinko, Rosanda Irma, Iveša Josip.

Predsjednik suda časti Vivoda Ćirif, Kalčić Joakim — zamjenik.

Delegat za Kongres SSJ: Ušić Josip, zamjenik je Ušić Ante.

Jedanaesti skup održan je u vidu V. redovne konferen-ce 14. VII 1963. god. u

prostorijama SS Pula, Trg Avnoja 4, s početkom u 9,15 sati.

Skupštini prisustvuju: Marunić Rade iz RO Zagreb, Ra-kić Ivan Kotar Pula,

Rubeša Juraj — općina Pula i Centar za soc. rad Pule, Urban Franjo — KOSSRN i

socijalna zaštita NOK Pula, Mirko Jeličic — Zavod za zapošljavanje, Kert Mario —

Privredna komora kotara Pula, Homan Josip — Pomoćna škola Pula, dr Petar Turčić

— Kotarski odbor CK Pula, Mustać Mici — OOCK Pula.

Radno predsjedništvo: Marunić Rade, Turčić dr Petar, De Leo Carmelo, Žufić

Eduard, Ušić Anton.

Zapisničar Perdec Karmen.

Ovjerovitelji zapisnika: prof. Rajšić Miloš i Tončić Đina.

Verifikaciona komisija: Kresojević Anna Maria, Krivić Mirko i Žufić Eduard.

Kandidaciona komisija: Rubeša Juraj, Dobnić Francesco, Kalčić Joakim.

Komisija za zaključke: prof. Rajšić Miloš, Rubeša Juraj, Ušić Anton, dr. Petar

Turčić i Ušić Josip.

Udruženje broji 277 članova.

Održano je osam masovnih sastanaka u društvenim pro-strolijama, tri sjednice

predsjedništva odbora, 16 sjednica izvršnoga odbora i niz tjednih sastanaka s

članstvom.

Pri odboru postoje četiri komisije: Komisija za rehabilitaciju i zapošljavanje —

predsjednik Ušić Josip, za kulturno-prosvjetni i ideološko-politički rad —

predsjednik Ušić Anton, sooijalno-zdravstvcna komisija — predsjednik Tončić Đina,

Komisija za stambena pitanja — predsjednik Žufić Eduard.

17. X 1962. god. zbog nedovoljnoga funkcioniranja komisije su raspuštene.

Za 1963. godinu svi su NOO općina u svojim budžetima zacrtali iznose i za pomoć

KOSS Pula.

Sva slijepa djeca su kategorizirana, pa se zna tko treba biti upućen u kakvu

školu.

Šest članova je dalo krv. Poslato je 37 molbi za oslobađanje od radio-pretplate,

isposlovane su dvije carinske olakšice, dva puta je pružena pomoć prilikom knjiženja

poljoprivrednih imanja i sudskih dioba, postavljeno je 77 zahtjeva za tuđu njegu i

pomoć i za tjelesino oštećenje.

Zaposlena su tri člana, a četiri člana penzionirana.

Sveukupno ima zaposlenih 19 članova.

Obilažena su buduća radna mjesta slijepih. Nabavljena su tri magnetofona, 20

patent bijelih štapova, 60 kilograma papira za Brailleovo pismo, 20 magnetofonskih

vrpci, 10 ručnih satova, tri džepna sata (1 je poklonjen) i sedam tabla i šila.

Uspjelo se dobiti jedan dvosobni stan.

Održano je 40 predavanja, uz prikazivanje filmova, po školama i radnim

organizacijama na temu sprečavanja sljepila. Organizirana su tri kolektivna izleta.

Na školovanju ima 11 učenika.

U odbor su izabrani: Josip Ušić, De Leo Carmelo, dr. Petar Turčić, Ušić Anton,

Višković Štefanija, Rubeša Juraj, Katičić Viktor — Labin, Brečević Marija — Pazin,

Valković Josip — Poreč, Katićić Slavko — Buzet, Kresojević Anna Maria — tajnik.

Nadzorni odbor: Gužvan Hinko, Rosanda Irma, Kalčić Joakim.

Delegati za Republičku skupštinu SSH: Ušić Anton i dr. Petar Turčić. Zamjenici su

Žufić Eduard i De Leo Carmelo.

Za uspješan rad dobili su diplome dr. Petar Turčić, Ušić Josip, Kotarski odbor

CK Pula.

Za odličan uspjeh u školi dodijeljene su pomoći: Tončić Đini — Brailleev

pisaći stroj, po pet hiljada dinara: šestan Ireni, Terlević Mariju i Terlević Ivanu.

Od odbornika su dobili po 15.000 dinara Ušić Anton i Žufić Eduard.

Skupština je završena u 13 sati.

Dvanaesti skup održan je 24. X 1965. u 9 sati kao I. općinska skupština Saveza

slijepih Pula, u društvenim prostorijama Saveza, Trg AVNOJ-a 4 Pula.

Skupštini uz delegate i odbornike prisustvuju još i slijedeće drugarice i drugovi:

Kranjčec Vlado — potpredsjednik ROSSH-e, Biondiić Pero — općinski odbor

Rijeke, Oblak Stanko — predsjednik KOS Koper, Radovan Marija — Zavod za

socijalnu zaštitu SO Pula, Barić Dragica — Komunalna zajednica soc. osiguranja,

Čavić Nenad — Zavod za zapošljavanje, Mustač Miči — OOC križa, Stančić Marko

— Udruženje penzionera, Božac Arhanđelo — predsjednik Radničkog savjeta

Lokalnoga saobraćaja Pula, Načinović Anton — Centar za soc. rad Labin, Vrančić

Anka — Soc. služba Rovinj, prof. Josip Homan — predsjednik Komisije za

Kategorizaciju i evidenciju djece d omladine ometene u psihofizičkom razvoju.

Radno predsjedništvo — dr. Petar Turčić, prof. Miloš Rajšić, Tončić Đina, Načinović

Anton, Vraničć Anka.

Zapisničar — Rubeša Juraj.

Ovjerovitelji zapisnika: Ušić Anton i Krivić Mirko.

Verifikaciona komisija: Kresojević Anna Maria, Brščić Marija li Višković

Anton.

Kandidaciona komisija: Ušić Anton, Odoni Anton i Fo-nović Blaž.

Izborna komisija: Brščić Marija, Rosanda Vera i Kresojević Borislav.

Komisija za zaključke: prof. Miloš Rajšić, Rubeša Juraj, Kresojević Anna Maria, dr.

Petar Turcići, novoizabrani predsjednik odbora. Glasanje na Skupštini vrši se tajno,

listićima.

Od 46 delegata i odbornika Skupštini prisustvuju 38, 5 imaju opravdan

izostanak, a 3 ga nisu opravdala.

Na drugom plenumu, 16. XII 1964. god. kooptirani su u Odbor, na dva

upražnjena mjesta, Jeromela Marčelo i Žufiić Eduard.

Data je ocjena rada svakoga pojedinoga odbornika.

Novi poslovnik o radu Odbora i komisija prihvaćen je jednoglasno na sjednici

IO 2. IX 1964. god.

Općine s terena ne ispunjavaju svoja obećanja, te se traži pomoć od

predsjednika kotara druga Dobrića Tomaža.

Izvršen je posjet slijepima u porodici u općini Novigrad, Umag, Buje, Poreč,

Pula i djelomično Labin. Rovinj, Pazin i Buzet ne pokazuju za to interes.

Problematika slijepih raspravljena je 23. IV 1965. god. u Soc-zdravstvenom vijeću

općine Pula.

Između skupština održane su 24 sjednice IO, 2 plenuma odbora, 2 sastanka s

članovima iz općine Pula i tri sastanaka s članovima drugih općina.

Udruženje broji 344 člana (ranije 277) i 23 izvanredna člana.

U Zagrebu se školuje 8 djece, 1 je u birotehničkoj školi, 1 u Beogradu u

fizioterapeutskoj školi, 1 pohađa gimnaziju u Puli, 1 srednju muzičku školu u Puli, 3

birotehničku školu u Zagrebu, a jedan je u Zavodu za rehabilitaciju u Osijeku.

Pružena je velika pomoć članovima u ostvarivanju prava iz novoga penzionoga i inv.

zakona. Kod toga nam je dala veliku podršku Komunalna zajednica soc. osiguranja.

Sličnu nam je pomoć dala i kod upućivanja djece na školovanje. Veliku pomoć nam

daje također i Komisija za kategorizaciju.

Kazalište nam daje 6 besplatnih ulaznica za sve reprizne predstave. Izvršeni su

pregledi djece u školi u Vodnjanu (hrvatskoj i talijanskoj) u školi Krnica, Vareški,

Rakalj, Kujici, radi odvajanja slabovidne od ostale djece i formiranja odjeljenja za

slabovidne učenike, koje je otvoreno u O. Š. »Moša Pijade«.

Preglede je izvršio naš oftalmolog u škol. god. 1965/66. Sredstva su dobivana

od Jug. lutrije, članarine, od jedne osobne vage, od pojedinih radnih organizacija na

pismeno traženje, od skupština općina prema broju slijepih na njihovoj teritoriji. Od

navedenoga broja članova 2 su predškolska djeteta, 8 ih posjećuje osnovnu školu i 4

srednju školu.

Zaposlenih ima 14 muškaraca i 7 žena. Nezaposleni su jedan muškarac i jedna

žena.

Postoje i dalje povlastice u saobraćaju. U lokalnom saobraćaju Pula imaju

besplatnu vožnju svi sa 90% oštećenim vidom i naviše. Od 95—100% gubitka vida

ima besplatno i pratilac.

Pri odboru djeluju slijedeće komisije: organizaciona, za školstvo i

rehabiliiltaciju, za zapošljavanje i raspodjelu pomagala, za suzbijanje sljepoće i soc.

zaštitu, za stambena pitanja, za kulturno-prosvjetni rad, šah i sport. Sve ove komisije

djeluju svaka na svom sektoru s više ili manje uspjeha.

Na skupštini je izabran novi Odbor u slijedećem sastavu: Ušić Josip —

predsjednik, Žufić Eduard — podpredsjednik, Kresojević Anna Maria tajnica, dr.

Petar Turčić — član

IO, Fonovć Blaž — član IO, Krivić Mirko — član IO, Ušić Anton — član IO,

Jeromela Marčelo — Pula, za plenum, Franković Mario — Labin, za plenum, Ferlić

Josip — Poreč, za plenum; Brečević Marija — Pazin, za plenum.

Reviziona komisija; Bulf Mira, Odom Anton i Rosanda Irma. Delegati za V.

saveznu skupštinu SSJ: Ušić Josip (zamjenik prof. Miloš Rajšić) i Žufić Eduard

(zamjenik Rubeša Juraj). Novčano su nagrađeni Načinović Anton sa 20.000 din.,

Vrančić Anka sa 15.000 Đinara i Katičić Viktor sa 10.000 Đinara.

Diplome su dobili prof. Josip Homan, prof. Miloš Rajšić, Rubeša Juraj,

Kresojević Anna Maria, Jeromela Marčelo, Žufić Eduard, Krivic Mirko, Fonović

Blaž, izvanredni član Višković Anton i bivši povjerenik u Pazinu Bratulić Zdenka.

Skupština je završila u 13 sati.

Trinaesti skup održan je kao II. redovna konferenca općinskoga odbora SS

Pula, 22. X 1967. god. u gimnastičkoj dvorani OŠ »Neven Kirac« Pula.

Na skupštini, kao što je to bilo i na prijašnjim, govori se hrvatski i talijanski.

Skupštini prisustvuju slijedeće drugarice i drugovi: dr. Branko Adamčić — tajnik

ROSSH-e, Šurkalo Vjera — direktor Centra za soc. rad Pula, Gregorović Ivan —

predsjednik SO Buzet, Sirotić Mario — šef soc. zaštite Buzet, Stanišić Tihomir —

»Glas Istre«, Stanišić Marko — Udruženje penzionera Pula, De Leo Carmelo — RVI

Pula, Barić Dragica — soc. radnik Pula, Alerić Adam — direktor Lokalnoga

saobraćaja Pula, Oblak Stane — predsjednik OOSS Koper, Petar Biondnlie — OOSS

Rijeka.

Radno predsjedništvo: dr. Petar Turčić, Tončić Đina, Jeromela Marčelo,

Fonović Blaž i Ušić Josip.

Zapisničar — Cvitković Anica.

Ovjerovitelji zapisnika: Odoni Anton i Krivić Mirko.

Verifikaciona komisija: Cvitković Anica, Jeromela Marčelo i Sirotić Mario.

Kandidaciona komisija — nije birana, pošto se zaključilo da je nepotrebna.

Izborna komisija — je ista kao i verifikaciona.

Komisija za zaključke: Kresojević Anna Maria, Krivić Mirko i Odoni Anton.

Od 1. I 1967. god. uvedeno je međuopćinsko financiranje OOSS Pula. Udruženje ima

424 člana (ranije lih je bilo 344).

Između skupština održano je 12 sjednica IO, 3 plenarne sjednice i vaše

masovnih sastanaka s članstvom.

Pri odboru radi 5 komisija. Dovršeno je anketiranje u porodici slijepih. Pregledano je

12.000 školske djece.

Naše Udruženje i Udruženje iz Rijeke održala su 16. I 1966. god. zajedničku

skupštinu u Rapcu.

Suradnja s općinom i masovnim organizacijama je na visini, a naročito sa

Zavodom za soc. osiguranje.

Po općinama su održani masovni sastanci s članstvom. Predstavnici odbora

prisustvovali su saborima općina.

U Zavodu »Vinko Bek« školuje se 8 učenika, u biro-tehoičkoj školi 8, u

srednjoj muzičkoj školi u Puli 1, 1 se na fakultetu sprema za profesora njemačkoga i

hrvatskoga jezika, jedan u školi za fizioterapeute, dva se nalaze na rehabilitaciji u

Osijeku. U školama Istre ima 15 slijepih i slabovidnih učenika.

Dotacije se dobivaju od općina i od radnih organizacija, od jedne osobne vage i

članarine. »Interkomerc« iz Umaga dodijelio je 2.000,00 dinara.

Školovanje su završila 4 slijepa učenika: jedna nastavnica muzike, jedan

fizioterapeut, jedan tlefonista, jedan daktilograf i jedan je osposobljen za pakovanje.

U međuvremenu su 4 zaposlena (2 ženske i dva muška), tako da je ukupno zaposleno

19 slijepih lica.

Između članova ima 31 RVT, 173 penzionera, 40 poljoprivrednika, 50 ih je

smješteno u domove, 34 prima soc. pomoć, a 77 ih je soc. ugroženo. Knjižicu

povlaštene vožnje Lokalnoga saobraćaja Pula ima 101 član. Osim toga imaju

povlastice i u drugim vidovima saobraćaja.

Vrlo teško se rješava stambeno pitanje slijepih lica.

Održano je 6 predavanja s temama iz današnje aktualnosti. Uoči Dana

Republike održana je u društvenim prostorijama svečana akademija. Organizirana su

tri, kolektivna izleta (Pohorje, Venecija, Kumrovec, Bled i Bohinj). Nastavlja se s

igranjem šaha. INK nam daje i dalje 6 besplatnih ulaznica za reprizne priredbe.

Nastojalo se organizirati tečaj stranih jezika, ali se nije uspjelo.

Izabran je slijedeći odbor: Ušić Josip — predsjednik, Odoni Anton —

potpredsjednik, Kresojević Anna Maria — tajnik. Članovi odbora iz Pule: dr. Petar

Turčić, Ušić Anton, Krivić Mirko i Matošević Nevija. Članovi odbora s terena:

Franković Mario — Labin, Brečević Marija — Pazin, Terlević Ivan — Buzet, Tončić

Đina — Buje, Ferlić Josip — Poreč i Pokrajac Anton — Rovinj.

Reviziona komisija: Bulf Mira, Cvitković Anica i Žufić Eduard. Za delegata na

Republičkoj skupštini izabran je Krivić Mirko. Za člana plenuma RO izabran je Ušić

Josip.


Četrnaesti skup od osnivanja Udruženja slijepih Istre održan je pod imenom I.

skupština organizacije SS Pula, 26. X 1969. god. u hotelu u Buzetu, s početkom u

10,15 sati.

Skupštini su osim delegata i odbornika prisustvovale slijedeće drugarice (i

drugovi: Sedić Ante — predsjednik RO SSH-e, Grgurović Mate — OOSSH Rijeka,

Rogović Franjo — OOSSH Rijeka, Oblak Stane — predsjednik OOSSS Koper,

Babić Emil — OOSSS Koper, Marinac Željko — predsjednik SO Buzet, Josip

Tušćan — predsjednik Saveza boraca Buzeta, Jakovljević Bozo — predsjednik

OOCK Buzet, Herak Mario — predsjednik SO Poreč, Cerovac Slavomir — upravitelj

Historijskoga muzeja Buzet, Sirotić Josip — šef soc. službe Buzet, Sirotić Petar —

šef soc. službe Poreč, Vrančić Anica — soc. služba Rovinj, Rubeša Juraj — Centar

za soc. rad Pula, Albanese Palmlira — OOCK Pula, Sofo Sulejman — tajnik

Udruženja gluhih Pula, Pavlović Marijana — Stambeno poduzeće Pula.

Radno predsjedništvo: dr. Petar Turčić, Sedić prof. Ante, Matošević Nevia,

Bravar Ada i Ušić Josiip.

Zapisničar je Ušić Zorica — soc. radnik SS Pula.

Ovjerovitelji zapisnika: Kresojević Anna Maria i Mato-šević Nevia.

Verifikacioria komisija: Ušić Zorica, Odoni Anton i Ra-došević Kata.

Kandidaciona komisija: Tončić Đina, dr. Petar Turčić i Paoletti Olga.

Izborna komisija: Sirotić Josip, Griparić Bruno i: Novine Viktor.

Komisija za zaključke: Kresojević Anna Maria, Vorkapić Mirjana i Štifanić

Ugolina.

Delegacija za polaganje vijenca na spomenik palim borcima u Buzetu i

Istarskim toplicama: dr. Petar Turčić, Tušćan Josip, Štifanić Srećko, Tončić Đina i

Terlević Ivan.

Skupštini prisustvuje 12 odbornika, dok je trinaesti odbornik Franković Mario

radi bolesti odsutan. Osim toga Skupštini prisustvuje 16 delegata: Ostojić Marija,

Štifanić Ugolina, Paoletti Olga, Radošević Kata, Bravar Ada, Albanese Guglielmo

Maticchio Edoardo, Novine Viktor, Vrančić Ana, Ljubičić Silvana, Mikoli Marija,

Sirotić Josip, Griparić Bruno, Mišura Andrija, Katičić Viktor i Justinlić Anton.

Neopravdano su odsutni Jukić Lovro i Ferenčić Paola.

Između skupština održano je deset sjednica 10 i četiri sjednice plenuma

odbora. Na četvrtom plenumu dali su ostavku Ušić Anton, radi teške bolesti, i Krivić

Mirko. Na njihova mjesta su kooptirane Vorkapić Mirjana i Rosanda Vera.

Rad komisija pri odboru zadovoljava, osim komisije za aktivnost žena.

Udruženje brojii 390 članova. Jedanput godišnje održani su sastanci s

članovima po općinama.

Jedna djevojčica je u predškolskoj dobi, sedam ih ima u osnovnoj školi u

Zagrebu, dvanaest slabovidne djece ima u videćim školama, pet u srednjim školama,

jedan na fakultetu i jedan u višoj školi. Svega se školuje 27 članova Udruženja.

Ukupno je zaposleno 27 slijepih i tri slabovidna. Od toga ima sedamnaest telefonista,

dva prosvjetna radnika, tri fizioterapeuta, jedan soc. radnik, jedna je zaposlena u

trikotaži, pet u ostalim zanimanjima i jedno slabovidno lice u metalnoj grani.

Izvršena je revizija zdravstvenoga stanja kod 98 članova. Od toga ih je brisano 18

zbog poboljšanja vida i pooš-travanja kriterija. Stambeno se pitanje i dalje rješava

slabo.

Izvršena su četiri kolektivna izleta: Petrova gora, Plitvička jezera, Rovinjština

— Žminj (proslava formiranja brigade »Vladimir Gortan«), Motovun — Pazin

(proslava 25-go-dišnjice priključenja Istre Jugoslaviji), Zagreb — Kumrovec —

Rogaška Slatina.

Održana su dva predavanja s tematikom iz NOR.

U Split je poslan jedan član na prvenstvo Republike u šahu — Pokrajac Anton.

Primljena su nova pravila udruženja koja se primjenjuju od 1. I 1970. god.

Izabran je slijedeći odbor: Ušić Josip — predsjednik, Matošević Nevia —

potpredsjednik, Kresojević Anna Maria — tajnik. Članovi iz Pule: dr. Petar Turčić i

Rosanda Vera. Članovi s terena: Griparić Bruno — Labin, Terlević Ivan — Buzet,

Tončić Đina — Buje, Vrančić Ana — Rovinj.

Nadzorni odbor: Bulf Mira, Cvitković Anica i Odoni Anton.

Na skupštini se glasalo javno.

Za postignuti uspjeh u radu nagrađeni su Odoni Anton s 8.000 dinara, a s po

400,00 dinara — Sirotić Petar iz Poreča i Vrančić Ana iz Rovinja.

Za odlikovanje je predložen dr. Petar Turčić.

Skupština je zaključila rad u 14,4 sati.

Petnaesti skup održan je kao XIII redovna skupština 00 SSH-e Pula, 23. I 1972.

god. u hotelu »Poareč« u Poreču. Skupština je započela radom u 10 sati.

Skupštini su prisustvovali slijedeće drugarice i drugovi: Tonković dr. Franjo — RO

SSH-e Zagreb, Suden prof. Dragutin predsjednik OOSSH-e Rijeka, Oblak Stane —-

predsjednik OOSSS-e Koper, Herak Mario — predsjednik SO Poreč, Dobrilović

Anton — tajnik SO Poreč, Sirotić Petar — šef soc. službe Poreč, Mofardin Danica

— soc. služba Poreč, Vodušek Franjo — predsjednik SO Novigrad, Peroša Ivan —

načelnik društvenih službi bujskih općina, Duda Martin — predsjednik OK SSRN i

Općinskoga centra za soc. rad Pula, Radovan Marija — predsjednica RZ Centra za

coc. rad Pula, Rubeša Juraj — predsjednik društva soc. radnika i tajnik organizacije

mentalno nedovoljno razvijenih osoba, Radojčić Luka — tajnik Soc. zdrav. vijeća SO

Pula, Rojinić Aldo — član Soc. zdrav, vijeća Pula, Sofo Sulejman — tajnik

organizacije gluhih Pula, Albanese Palmira — OOCK Pula, Jadreško Rudolf —

predsjednik gluhih Pula, Černjul Josip — direktor centra za soc. rad Labin, Faraguna

Josip — predsjednik OKSSRN Labin, Radetić Mario — šef soc. službe Pazin,

Ferenčić Paula — soc. služba Pazin, Iskra Juraj — Dramski studio Zagreb, Rudan Ive

— »Glas stre« Pula.

Radno predsjedništvo: Ušić Josip, dr. Petar Turčić, dr. Franjo Tonković,

Tončić Đina i Brečević Marija.

Zapisničar — Drandić Zordia.

Ovjeroviteljice zapisnika: Žudih Marija i Matošević Nevia.

Verifikaciona komisija: Drandić Zorica, Grbac Gvido i Terlevlić Anton.

Izborna komisija — kao i verifikaciona komisija.

Kandidaciona komisija: Terlević Ivan, Albanese Guglielmo i Sirotić Petar.

Komisija za zaključke: dr. Petar Turčić, Kresojević Anna Maria i Žudih

Marija.

Delegacija za polaganje vijenaca na spomenik Rakovcu Joakimu i palim

borcima: Herak Mario, Sirotić Petar, Rubeša Juraj, dr. Petar Turčić, Jukić Lovro,

Ferlić Josip i Matošević Nevia.

Između skupština održano je 14 sjednica Odbora.

Udruženje ima 345 slijepih, redovnih članova i 21 vanrednoga člana.

Pri Odboru postoje četiri komisije, koje su opravdale svoje postojanje.

Patronažna služba dobro je funkcionirala. Napravljeni su posjeti, porodicama

slijepih u Labinu, Buzetu i Puli.

Međuopćinski način financiranja našega Udruženja i dalje funkcionira.

Drug Lazarić Josip, predsjednik SO Pula, otvorio je 19. XII 1971. god. nove

prostorije u koje je uselilo Udruženje. Za 280.000 nd kupljen je četverosobni stan.

Inače je i dalje u nacrtu gradnja doma slijepih u Puli u Ljubljanskoj ulici.

Održana je proslava 20-godišnjice postojanja Udruženja.

U projektu je otvaranje očne ambulante pri Udruženju.

Predavanja po radnim organizacijama nisu održana.

U Zavodu »Vinko Bek« školuje se 9 naših članova, 2 člana polaze videće

škole, 1 višu, a 1 visoku školu.

Zaposlena su tili slijepa lica dz unutrašnjosti i četiri naša člana. Inzistira se i

dalje na savladavanju stranih jezika.

Održana su četiri predavanja u prostorijama Udruženja, dva s medicinskim i

dva s ddeološko-političkim temama.

Organizirana su dva izleta, osam susreta šahista s Rijekom, Koprom,

Uljanikom, RVI i gluhima.

Radi isticanja u radu sa slijepima i za slijepe dobili su srebrnu plaketu RO

SSH-e slijedeći: Albanese Guglielmo, Vrančić Ana, Kresojević Anna Maria,

Dobrilović Anton, Vodušek Franjo, Općinski centar za soc. rad Pula, dr. Petar Turčić,

Frariković Mario.

Ušić Josip i prof. Miloš Rajšić dobili su ovo priznanje (plaketu) u Zagrebu na

proslavi 25-godišnjice RO SSH-e.

Dr. Petar Turčić predložen je za počasnoga člana SSH-e.

Učenici osnovnih i srednjih škola pisali su u 1971. godini radove s temom iz

života i rada slijepih. Nagrađena su tri rada iz osnovnih i tri rada iz srednjih škola.

Prva nagrada iznosila je 200,00 din, druga 150,00 din. a treća 100.00 din. Ostali su

dobili knjige. Na skupštini je izabran slijedeći odbor: Ušić Josip — predsjednik, dr.

Petar Turčić — potpredsjednik, Kresojević Anna Maria — tajnik. Članovi iz Pule:

Tončić Đina, Matošević Nevia i Brečević Marija, članovi s terena: Terlević Ivan —

Buzet, Vrančić Ana — Rovinj, Griparić Bruno — Labin.

Nadzorni odbor: Bulf Mira, Albanese Palmira i Žufić Eduard.

Za Republičku skupštinu izabrani su: Griparić Bruno, Terlević Ivan i Brečević

Marija.

Za predstavnika u RO izabran je Ušić Josip.

Pripreme za IV šahovsku olimpijadu teku normalno, ali izgleda da do

određenoga roka neće biti završen hotel »Brioni«. S toga će se morati pronaći neko

drugo mjesto za održavanje olimpijade.


Šesnaesti skup održan je 9. XII 1973. god. u prostorijama kluba RVI u Puli,

Rakovčeva 10, pod imenom »Radna i osnivačka skupština osnovne organizacije

slijepih »Pula. Skup je počeo u 9,30 sati. Skupštini prisustvuju slijedeći: Rojnić Aldo

— SO Pula, Suđen prof. Dragutin — RO Zagreb i predsjednik 00 Rijeka, Hodnik

Zvonko — predsjednik OOSSS-e Nova Goniča, Skol Leopold — tajnik RVI Pula,

Trojan Alfons — tajnik invalida rada Pula, Finderle Anđelo, — Sirotić Petar — SO

Poreč, Lazarić Josip — predsjednik SO Pula, Oblak Stane — predsjednik OOSSS-e

Koper.

Radno predsjedništvo: dr. Petar Turčić, Finderle Anđelo, Terlević Ivan,

Matošević Nevia i Ušić Josip.

Zapisničarka — Suden Antica.

Ovjerovitelji zapisnika: dr. Petar Turčić i Finderle Anđelo.

Delegacija za polaganje vijenca na bistu Ruže Petrović,: Finderle Anđelo, Skol

Leopold, dr. Petar Turčić, Tončić Đina, Vrančić Anica.

Postoje dosta velike razlike u iznosu dodijeljenih pomoći slijepima. Neki

primaju 10.000—15.000 dinara, drugi 40— —50.000 dinara, pa čak i 80.000 dinara.

Razlike proističu iz različitih mogućnosti republika i pokrajina. Treba nastojati da

budu iznosi soc. pomoći slijepim osobama izjednačeni.

Iduća izborna skupština biti će održana 1976. god. u Pazinu.

Odbornik Griparić Bruno dao je 8. XII 1973. god. ostavku na odborništvu, pošto se

nije slagao s radom ostalih odbornika, već je silom htio da se radi po njegovim

zamislima.

Udruženje broji 418 članova.

Igranje šaha bilo je gotovo potpuno zamrlo, ali sada se opet oživljava. Neke

članice igraju i u šah — klubu »Uljanik«.

Ovo stanje je nastalo nakon smrti Ušić Ante i odlaska Poropat Maria na riječko

područje.

Jedan naš član učestvuje u radu talijanskoga kluba u Vodnjanu. Neprestano se

upotrebljava dvojezičnost u radu našega Udruženja. Više nema interesa za skupne

izlete.

Kontakte podržavamo ne samo sa RO, već i s udruženjem u Rijeci, Kopru i

Novoj Gorici.

U ovom periodu također funkcionira sistem međuopćinskoga financiranja.

Patronažna služba također dobro funkcionira. Vršene su posjete članovima kod kuće,

u bolnicama, staračkim domovima i na radnim mjestima.

U Zavodu »Vinko Bek« imamo desetoro djece. Jedna djevojka je na Muzičkoj

akademiji u Zagrebu, jedan je mladić u birotehničkoj školi.

Svi sposobni za rad su zaposleni. Telefonisti na našem području trebaju znati

strane jezike.

Ima nekih poteškoća kod nabavke pomagala.

Saobraćajni znakovi postavljaju se na nogostupu tako da slijepi često udaraju u

njih.

Dobro napreduje posao oko dobivanja dodatka za tuđu njegu i pomoć.

Stambeno pitanje je i dalje teško.

Održane su akademije prigodom Dana mladosti i Dana žena, zatim je održano

šest predavanja s medicinskom tematikom i jedna manifestacija u čast priključenja

Istre Jugoslaviji.

Zadovoljava rad komisija za sport i rekreaciju. Naši šahisti dobili su dva

pehara, o čemu je bilo govora i na Radio-Puli i u »Glasu Istre«. Jedan član, drug

Živković Nikola iz Rovinja, počeo se baviti skijanjem. Treba započeti i s rollbalom.

Sekcija za žene trebala bi biti aktivnija.

Ranije pravilo zamijenjeno je statutom. Odsada djelujemo kao OOSS Pula.

Uskoro će se ovaj naziv promjeniti u Udruženje slijepih Istre. Sada ćemo se

registrirati kod Republičkoga SUP-a kao Organizacija slijepih Pula.

Na skupštini prorađen je uz diskusiji prijedlog statuta.

Na današnjoj skupštini donosi se akt o osnivanju naše organizacije, koja

dosada nije bila registrirana. Akt o osnivanju organizacije potpisuje deset članova:

Ušić Josip, Brečević Marija iz Pule, Albanese Guglielmo — Pula, Žufić Eduard —

Pula, De Leo Carmelo — Pula, Žudih Marija — Pula, Maticchio Edoardo —

Galižana, Rosanda Vera — Vinkuran, Pokrajac Anton — Rovinj i Terlević Marijan

— Bale.

Za budući financijski plan traži se 700,00 dinara po svakom članu.

U Odbor, umjesto Griparić Bruna, kooptiran je Albanese Guglielmo.

Monografiju grada Pule dobili su prof. Dragutin Suđen, Hladnik Zvonko iz Nove

Gorice i Oblak Stane iz Kopra. Prof. Suden predsjednik je riječke organizacije.

Skupština je završila u 13 sati.

Sedamnaesti skup održan je 22. II 1976. god, kao XIV skupština

Međuopćinskoga udruženja slijepih Istre Pula u prostorijama kluba RVI — Ra

kovčeva 10 — Pula.

Skupština je započela u 9 sati.

Skupštini su prisustvovali osim odbornika i delegata slijedeći drugovi: Lovrić

Lujo — invalid, potpukovnik u penziji, osnivač našega Udruženja: Križanac Dragutin

— osnivač našega Udruženja: Finderle Anđelo — osnivač našega Udruženja: Sedić

prof. Ante — tajnik RO SSH-e Zagreb: Hotujac Zlatko — šef računovodstva

ROSSH-e Zagreb; Crnobori Albin — tajnik OK SSRN Pula; Duda Martin — direktor

Centra za soc. rad Pula; Alerić Adam — direktor Lokalnoga saobraćaja Pula; Skol

Leopold — tajnik RVI Pula: Sofo Sulejman — tajnik Udruženja gluhih Pula: Rubeša

Juraj — tajnik Udruženja mentalno zaostalih Pula; Kumar Đani — predsjednik

Društva dječje paralize; Šimunac Paško — predsjednik invalida rada Pula; Suden

prof. Dragutin — predsjednik organizacije slijepih Rijeka; Oblak Stane —

predsjednik organizacije slijepih Koper i četvorica učenika autora teme o životu i

radu slijepih.

Radno predsjedništvo: Križanac Dragutin, Lovrić Lujo, Finderle Anđelo,

Grbac Gvido i Ušić Josip.

Zapisničarka je Drandić Zorica.

Ovjerovitelj zapisnika: Rubeša Juraj i dr. Petar Turčić.

Verifikaciona komisija: Rubeša Juraj, Grbac Gvido i Matošević Nevia.

Izborna komisija — kao i verifikaciona.

Kandidaciona komisija: dr. Petar Turčić, Vrančić Ana i Albanese Guglielmo.

Komisija za zaključke: Rubeša Juraj, dr. Petar Turčić, Grbac Gvido i prof.

Rajčić Miloš.

Pravo glasa im a 30 osoba. Opravdano je odsutna Bulf Mira. Neopravdano

odsutni: Dobrić Livio, Makovac Silvano i Breze Ivan. Između skupština održano je

14 sjednica odbora. Sa sjednica je bilo svega 13 izostanaka, od čega 9 opravdanih.

Pri odboru postoje i dalje četiri komisije: za suzbijanje sljepila i soc. pomoć; za

školovanje, rehabilitaciju, zapošljavanje i nabavu tiflopomagala; za kulturno

prosvjetni i ideološko-pol. rad i za sport i rekreaciju slijepih.

Organizacija, tj. Udruženje, broji 353 člana (180 muški i 183 žene). Osim toga

imamo 23 vanredna člana. Patronažna služba i dalje dobro funkcionira.

Dobro surađujemo s centrima za soc. rad i ostalim vidovima vlasti, sa RO SSH-e

Zagreb, sa zavodima za zapošljavanje, Zavodom »Vinko Bek« iz Zagreba. Imamo

predstavnika u svim konferencijama SlZ-ova i OSIZ-a, te u općinskim konferencija

za rehabilitaciju i zaštitu invalida, u boračkim i ostalim organizacijama. Surađujemo s

organizacijama slijepih Rijeke, Kopra, Nove Gorice, Zadra i Šapca.

Međuopćinsko financiranje Udruženja slijepih Istre i dalje postoji.

Još uvijek intenzivno mislimo na izgradnju poslovnih prostorija našega

Udruženja.

Na prevenciju sljepoće, posjete bolesnima u bolnicama, ili kod njihovih kuća, za

poklone i soc. pomoći utrošeno je 8000,00 din. Soc. pomoći davali smo ili za 29.

novembar, ili za Novu godinu ili za Prvi maj. Od 95% gubitka vida pa nadalje naši

članovi su oslobođeni pretplate na radio-pri-jemnike, a pretplatu na TV plaćaju 50%.

Članovi nesposobni za rad plaćaju za 20% umanjen porez na posjed, ako im je jedini

prihod iz poljoprivrede.

Na naše traženje u statute STZ-ova ušle su odredbe o dodatku za tuđu njegu i

pomoć. Kada nemaju taj dodatak po drugom osnovu, onda ga primaju putem SlZ-a

soc. zaštite matične općine.

Radilo se također na otkrivanju djece i omladine sa slabijim vidom.

Potrebna je očna ambulanta u okviru Udruženja, kako naši članovi ne bi dugo čekali

na pregled.

Sudjelovali smo na seminarima defektologa.

Ukazuje se potreba za filmovima sa suvremenim temama o slijepima. Sada postoje

četiri djeteta za kategorizaciju. U Zavodu »Vinko Bek« imamo pet naših članova.

Jedan naš član nalazi se u Sarajevu u predškolskom razredu. Na prof. reh. i

prekvalifikaciji za odrasle slijepe u Osijeku imamo 1. člana, u birotehničkoj školi u

Zagrebu dva člana, u gimnaziji u Puli imamo jednoga člana.

Prema tome sveukupno se školuje 9 naših članova. Sastanak s djecom na

školovanju i njihovim, roditeljima održava se i dalje jednom godišnje.

Nemamo nezaposlenih članova.

Organizacija nabave tiflopomagala je dobra. Mogao bi se jedino proširiti

asortiman tiflopomagala.

Uključili smo se u akciju prikupljanja sredstava za izgradnju jednoga centra za

slijepe sa kombiniranim defektima za čitavu SRH-u.

Stambena problematika je i dalje teška.

Održavana su predavanja u povodu 30-godišnjice oslobođenja.

Gostovalo je KZD »Filip Višnjić« iz Osijeka. Održano je predavanje u povodu Dana

Republike i dva s tematikom iz medicine.

Izlete nismo održali jer nema interesa.

Treba aktivirati šahovsku i rollbal ekipu.

Na skupštini je primljen statut organizacije, koja se od sada zove

»Međuopćinsko udruženje slijepih Istre Pula«.

Dodijeljene su novčane nagrade četvorici učenika koji su pisali na temu o

životu i radu slijepih. Nagrade su iznosile 500, 300 i 200 nd.

Glasalo se listićima.

U Odbor su izabrani slijedeći drugovi: Ušić Josip — predsjednik, dr. Petar

Turčić — potpredsjednik, Kresojević Anna Maria — tajnik.

Članovi iz Pule: Jeromela Marčelo, Jukić — Tončić Đina, Krivić Mirko i Žufić

Eduard. članovi s terena: Živković Nikola — Rovinj, Mišura Andrija — Labin,

Brečević Marija — Pazin, Rigo Ana — Poreč, Makovac Silvano — Buje i

Vukmirović Ankica — Buzet.

Nadzorni odbor: Bulf Mira (do 25. VI 1978. god., od 25. VI 1978. god. Ravnić

Ljubica), Cvitković Anica, Matošević Nevija (do 25. VI 1978. god., od 25. VI 1978.

god. Kalebić Aldo).

Delegati za Republičku skupštinu SSH-e: Jeromela Marčelo, Jukić — Tončić

Đina, Mišura Andrija i Živković Nikola.

Odbornik u RO SSH-e je Ušić Josip.

Skupština je završila rad u 14 sati.

Osamnaesti skup delegata slijepih i slabovidnih lica s područja Istre, uzvanika i

gostiju održan je 23. II 1980. god. kao Petnaesta redovna Izborna skupština

Međuopćinskoga udruženja slijepih Istre Pula u hotelu »Rovinj« u Rovinju.

Skupština je počela u 9,30 sati.

Prisutno je bilo 27 od 34 izabrana delegata.

Pored delegata prisustvuju i:

prof. Dragan Suden — predsjednik RO SSH-e,

Levanić Valek — predsjednik Udruženja slijepih Varaždina,

Bojanić Boško — tajnik Udruženja slijepih Varaždina,

Kuštara Rade — predsjednik Udruženja slijepih Zadra,

Pandurski Radivoje — tajnik Udruženja slijepih iz Zadra,

Nemec Lucijan — predstavnik OOZSS Koper,

Černeha Anita — direktor Centra za soc. rad u Buzetu,

Mikšaj Vojko — tajnik SlZ-a soc. zaštite Buje,

Ćirić Dragobran — tajnik SlZ-a predškolskog odgoja i osnovnog obrazovanja Buje,

Mrak Bernard — tajnik SlZ-a soc. zaštite Pazin, Francetić Dušan — preds. Komiteta

društvenih djelatnosti Pazin,

Kumar Đani — predstavnik OKSSRNH-e Pula,

Pavlović Božidar — predstavnik SlZ-a za zapošljavanje Pula,

Kundović Miljenko — predsj. Udruženja oštećenih sluhom Pula,

Sofo Sulejman — tajnik Udruženja oštećenih sluhom Pula,

Doblanović Romano — predstavnik Centra za soc. rad Pula,

Kapuralin Anton — predsj. Udruženja umirovljenika Pula,

Radišić Mile — predstavnik Konferencije za rehabilitaciju invalida Pula,

Šaule Marija — predstavnik SDK-a Pula,

Stuparić Božo — predstavnik SlZ-a invaladsko-mirovinskoga osiguranja Pula,

Matoševiić Romeo — tajnik SSRNH-e Rovinj,

Đeldam Jakov — predsj. Skupštine soc. zaštite Rovinj,

Ignjatov Branislav — tajnik SUBNOR-a Rovinj,

Šverko Paškval — tajnik SlZ-a za predškolski odgoj i osnovno obrazovanje Rovinj,

Malusa Andrea — predstavnik SSOH-e Rovinj.

Skupštinom rukovodi radno predsjedništvo u sastavu: Ignijatov Branislav,

Stoković Dragan, Krivić Mirko, Kuftić Zlatko i Ušić Josip.

Izabrana su i slijedeća radna tijela u sastavu:

Kandidaciona komisija: Marić Marijan, Kresojević Borislav i Degoricija

Venica.

Izborna komisija: Stuparić Božo, Petrović Mirjana i Krivić Mirko.

Komisija za zaključke: Tončić Đina, Degoricija Verica i Kresojević Bonislav.

Za zapisničara izabran je Kresojević Borislav.

Ovjerovitelji zapisnika: dr. Petar Turčić i Pavlović Božidar.

Delegacija za polaganje vijenca na spomenik palim borcima u Rovinju: Sponza

Pietro, Malusa Andrea, dr. Petar Turčić, Štifanić Srećko, Jeromela Marčelo, Tončić

Đina i Antunac Ana.

Nakon toga su pročitani pozdravni telegrami upućeni skupštini od strane

Dobrića Antona — predsj. SO Labin, Licula Josipa — društvenoga pravobranioca

Labina, Udruženja slijepih iz Murske Sobote i Živkovića Nikole — člana našega

Udruženja.

Izvještaj o četverogodišnjem radu Međuopćinskoga udruženja slijepih Istre čita

drug Kresojević Borislav. U izvještaju su iznesene poteškoće i uspjesi u izradu u

proteklom periodu. Navodi se 25 zaposlenih slijepih lica. Pomagala za slijepe su

problem za sebe. Slijepi bi pomagala trebali dobivati besplatno, a da ih nabavljaju

SlZ-ovi. Neki već tako rade, pa se možemo nadati da će se takav način opskrbe

slijepih pomagalima nastaviti i primjenjivati u čitavoj zemlji. Ciljevi stabilizacije

ostvarit će se i razumnom štednjom. No, u nekim oblastima moramo više štedjeti, dok

u drugima nešto manje. Odmor i rekreacija su sastavni dio života svakoga zdravoga

čovjeka, a naročito slijepih lica. Treba nastaviti dosadašnjim putom na tom polju.

Odmoreni radnik sposobniji je za izvršavanje svakodnevnih zadataka.

Drug Ignjatov Branislav čita zadatke i program rada Međuopćinskoga udruženja

slijepih Istre za razdoblje od 1. I 1980. god. do 31. XII 1983. god.

Program rada je izvanredan, ali i ambiciozan. Dio poslova i zadataka iz

programa trebaju izvršiti i neke druge strukture zajedno s Udruženjem, ili pak

Udruženje samostalno.

Drugarica Dimitirijević Laura iznosi podatke iz zaključnoga računa.

Drugarica Ravnić Ljubica čita izvještaj Nadzornoga odbora i zapisnik o

inspekcijskom pregledu financijskoga poslovanja Udruženja drugarice Klagac

Ljudmile, višega inspektora SDK-a Pula.

Sve izvještaje skupština je jednoglasno primila.

Na Skupštini je primljen Statut udruženja u novom nadopunjenom obliku.

Drug Levanić Valek iz Varaždina predlaže da se pobrate Udruženje slijepih Istre -

Pula i Varaždina jer su Pula i Varaždin gradovi pobratimi. Predaje plaketu Udruženja

slijepih Varaždina Udruženju slijepih Istre.

Skupština je izabrala Predsjedništvo u slijedećem sastavu: Pavlović Božidar,

Kuftić Zlatko, Stuparić Božo, Stoković Dragan, Ušić Josip, Živković Nikola i Žufić

Eduard.

Za prvoga predsjedavajućega s mandatom od godine dana Skupština izabire

Ušić Josipa.

Izabran je i Nadzorni odbor kojega sačinjavaju: Ravnić Ljubica — predsjednik,

Cvitković Anica — član i Jeromela Marčelo — član.

Za tajnicu je izabrana Kresojević Anna Maria, dosadašnja tajnica Udruženja.

Za delegate u Skupštinu RO SSH-e izabrani su Kuftić Zlatko, Krivić Mirko,Stoković

Dragan i Žufić Eduard.

Za člana Predsjedništva ROSSH-e izabran je Ušić Josip

Skupština je odlučila da na zbor slijepih aktivistkinja 8. III 1980. god. u

Karlovcu, o trošku Udruženja pođu Štifanić Ugolina (Novigrad) sa pratiocem i Črnjul

Eda (Labin) sa pratiocem.

Od 1. III 1980. do 30. IV 1980. god. prikupljaju se prilozi za postradale slijepe

Crne Gore.

Dugotrajnim aplauzom prisutni prihvaćaju slanje telegrama drugu Titu, kao

najdublji izraz odanosti njemu lično i politici koju vodi.

Skupština je završila radom u 13,30 sati.

Sažeto kazano do sada prijeđeni put u organiziranju života i rada slijepih i

slabovidnih lica u Istri, to su 55 sati provedenih na 18 skupština, zajedno sa

osnivačkom, ili 824 sata provedena na 278 sastanska izvršnog odbora ili plenuma

odbora. Kod toga se raspravljalo samo na godišnjim skupštinama po 127 točaka

dnevnoga reda s 39 pod točaka. Izabrana su 54 člana verifikacionih komisija, 54

člana kandidacionih komisija, 54 člana izbornih komisija i 72 člana komisija za

zaključke. Na skupštinama je birano ukupno 18 zapisničara i 36 ovjerovitelja

zapisnika. Izabrana su sveukupno 54 člana Nadzornih odbora. U radno predsjedništvo

birano je 68 članova. Na tim skupštinama ukupno je birano 180 odbornika i 7 članova

predsjedništva. Sigurno je isto toliko bilo točaka dnevnoga reda i na sastancima

izvršnog odbora i plenuma i isto toliko radnih sati provedenih na tim sastancima. K

tome treba dodati sate provedene svake godine na sastanku s djecom na školovanju i

njihovim roditeljima. Često su se održavali i sastanci sa zaposlenim članovima u cilju

upoznavanja njihovih problema, iako su se uz to obilazila i njihova radna mjesta.

Dnevni redovi su imali za predmet sve moguće probleme života i rada slijepih i

slabovidnih i sve njihove nijanse s kojima se susreću od rođenja do smrti. Bila je

prisutna stalna briga o kategorizaciji djece, kako bi se točno znalo u koju se školu

može uputiti svako pojedino dijete. Velika se briga također posvećivala djeci

predškolskog uzrasta, te djetetu uključenom u vrtić.

Kada je ustrebalo, dodijeljivana je pomoć i rodiljama našim članicama za

njihove potrebe i za opremu novorođenčeta, ne jednom već i više puta.

Kod upućivanja u školu, u određenim slučajevima, davala se pomoć za nabavku

odijela, cipela i drugoga neophodnoga za upućivanje u novi život. Plaćao se više puta

i prijevoz do škole. Za vrijeme školovanja učenike se obilazi, nadzire u cilju

postizanja što boljega uspjeha. Pomaže se u nabavci potrebnih knjiga i ostaloga

najpotrebnijega. Kada je to bilo potrebno, davala se pomoć i u gotovom novcu. Na

kraju svake školske godine rezimiraju se postignuti rezultati u školi, odlični i

vrlodobri nagrađuju, a slabiji podstiču na bolji uspjeh.

Nemoguće je gotovo opisati sve napore, navesti sva službena putovanja,

utrošena financijska sredstva kako bi se svi zaposlili. Bilo je slučajeva kada je

Udruženje izdržavalo pojedince, plaćalo im stan i hranu, kupovalo obuću i odjeću

dok su čekali i na zaposlenje. Mnogo se puta obilazi radna mjesta u cilju poboljšanja

radnih uslova i usavršavanja stila li metoda rada naših zaposlenih članova. Opet se

kod toga dobri pohvaljuju ti nagrađuju, lošiji podstiču na bolji rad. Time se uspjelo da

najveći broj naših zaposlenih postanu dobri radnici i da nestanu barijere sa strane

poslodavaca, koje su u početku postojale kod njihovoga primanja na posao.

Postepeno zapošljavamo sve naše članove sposobne za rad. Ne samo to, čak smo u

mogućnosti da zaposlimo i ponekoga iz drugih krajeva Jugoslavije.

Od svakoga člana tražimo da bude ispravan član našega socijalističkoga

samoupravnoga društva, ali i nastojimo da svatko dobije sve što mu po zakonu

pripada. Već 1951. god. isposlovano je da dobiju potrošačke karte R-l. Već 1953.

god. imaju 75% popusta u lokalnom saobraćaju, a od 1954. god. besplatno se voze na

svim lokalnim linijama. Od 1953. god. pa sve do prestanka s radom Istarsko narodno

kazalište daje četiri do šest besplatnih karata za slijepe i njihove pratioce za sve

reprizne predstave. Od 1956. god. potrebni dobivaju soc. pomoć. Te godine pratioci

slijepih preko 90% plaćaju u Lokalnom saobraćaju 50% od cijene prevoza, a od 1965.

god. i pratioci se voze besplatno. 1957. god. predlažemo da se oslobode poreza na

posjed članovi koji žive isključivo od poljoprivrede, ako imaju manje od 3 hektara

posjeda, ili da se umanji porez za 20% onima s više od tri hektara posjeda. Te se

godine daje regres od 4000 Đinara članovima kod nabavke radio-aparata. Jedan se

član upućuje na liječenje u inostranstvo. Od 1957. god. za praznik Prvi maj, Dan

Republike ili Novu godinu posjećuju se naši članovi smješteni u domovima staraca i

dijele se pomoći najpotrebnijima. Od 1958. god. neki, se članovi oslobađaju

članarine. Te godine počinje se sa sastancilma s članovima utorkom i petkom od

16—19 sati, radi njihovoga obavještavanja i upoznavanja s novim interesantnim

stvarima, koje se tiču njihovoga života i tada, radi održavanja predavanja,

saslušavanja njihovih potreba li mišljenja, kako bi se i oni uključili u upravljanje

Udruženjem. U istom cilju svake godine, barem jedanputa, upriličuju se masovni

sastanci s članovima s terena u općinskim centrima. Godine 1959. nabavlja se i 30

ulaznica za Arenu prigodom gostovanja Beogradske opere. Od 1961. god. usavršava

se patronažna služba, pa se posjećuju bolesni članovi u bolnicama, kod njihovih kuća,

prave se posjeti porodicama slijepih na terenu radi anketiranja njihovog smještaja,

životnih uslova i potreba. Ovo postaje rutinskom praksom u radu našega Udruženja.

Kada se čekalo u redovima, uz člansku knjižicu naši članovi mogu dobiti,

preko reda u trgovinama, mogu biti preko reda primljeni na pregled u ambulantama.

Od 1963. god. oslobađaju se pretplate na radio-aparat, a od početka 1976. god.

plaćaju 50% za televizijske prijemnike.

Mnogo je truda uloženo da se završi kategorizacija slijepe i slabovidne djece.

U nekim slučajevima pomaže se kod dobivanja carinske olakšice za nabavku lijekova

i potrebnih pomagala. Nekima se pruža pomoć kod uknjižbe i diobe posjeda. Postiže

se da dobiju dodatak za tuđu njegu i pomoć i dodatak za tjelesno oštećenje.

Nabavljaju se magnetofoni, patent-štapovi, magnetofonske vrpce, papir za pisanje

Brailleovim pismom, ručni džepni satovi, budilice, i table i šila. Sve to postaje

rutinska stvar u radu Udruženja, već od 1954. god.

23. IV 1965. god. raspravljena je problematika slijepih u Soc. zdravstvenom

vijeću SO Pula, kada su raspravljana i prioritetna radna mjesta za slijepe. Ove godine

počinje se pružati pomoć i u ostvarivanju prava iz novoga penziono-invalidskoga

zakona.

1966. god. dobivaju povlastice i u drugim vidovima saobraćaja, a ne samo u

Lokalnom saobraćaju Pula. Dolazi se na ideju, s obzirom na teren na kojem se

nalazimo, da se organizira tečaj stranih jezika, što još do danas nismo postigli.

1969. god. podvrgnuto je reviziji zdravstveno stanje 98 naših članova. Tada ih je

brisano 18 iz evidencije, jer nisu ispunjavali uvjete s obzirom na poboljšano stanje

vida uslijed liječenja ili upotrebom pomagala ili promjenom dotadašnjega kriterija po

kojem netko može biti član Saveza slijepih.

Od 1972. god., kako bi se upotpunila briga za naše članove, pri Odboru

Udruženja uspostavljaju se četiri komisije koje su zadužene za pojedine sektore

života — zdravstveni, kultuirno-prosvjetni, stambeni, zapošljavanje, sport i

rekreacija.

1973. god. ukazuje se na razlike u primanjima slijepih po pojedinim republikama i

pokrajinama u cilju izjednačavanja uslova života i rada članova SS. Upozorava se na

sve veće opasnosti od sve gušćega saobraćaja i moli da se saobraćajni znakovi

postavljaju na nogostup tako da o njih ne zapinju slijepa i slabovidna lica.

1976. god. osim beneficije kod pretplate na TV prijemnike dobivaju beneficije i u

telefonskom saobraćaju. Članovi nesposobni za rad oslobađaju se poreza. U statutima

SlZ-ova unose se odredbe o dodatku za tuđu njegu i pomoć.

Moramo podvući da se mnogo radilo i na ideološko-političkom obrazovanju

naših članova. Već od osnivačke skupštine govori se u našem Udruženju hrvatsko-

srpski i talijanski, pa se i time, uz ostalo, podvlači jednakopravnost svih naših naroda

i narodnosti na teritoriju Jugoslavije. Na svakoj godišnjoj skupštini govori se o

političkoj situaciji u svijetu i ukratko prikazuje naša aktualnost. Učestvujemo u svim

javnim manifestacijama, zborovima, proslavama, nosimo štafetu, drže se ideološko-

politička predavanja u Udruženju, naši članovi su u velikom broju članovi masovnih

organizacija, u SKJ, na svakoj skupštini brzojavom podvlačimo odanost drugu Titu i

putu koji je on zacrtao, odanost našemu rukovodstvu. Drže se predavanja iz

zdravstvene tematike i opće kulture. Drže se predavanja radi razbijanja predrasuda u

vezi sa slijepima i po raznim radnim organizacijama i školama.

Već od prvoga početka usko surađujemo s našom vlašću, bez čega ne bismo

mogli ništa postići. Tako, npr. već 1957. god. imamo predstavnika u Komisiji za

zaštitu odraslih savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku KNO Pula, u

Komisiiji za društvene organizacije OO SSRN Pula, u Plenumu glavnoga odbora

SSH-e, Centralnom vijeću SSJ, šaljemo predstavnika na Kongres SSJ. Surađujemo s

Udruženjem slijepih Rijeke, Zagreba, Nove Gradiške, Našica, Slav. Broda, Kopra,

Nove Gorice, Zadra, Šapca itd. 16. I 1966. god. održana je u Rapcu zajednička

konferenca našega Udruženja i udruženja Rijeke.

Već 28. XII 1956. god., u Domu JNA Pula, u čast 10-godišnjice SSJ daju

akademiju članovi SS, članovi INK, literarnoga kluba i pjevačkoga zbora »Matko

Brajša Rasan«, i to dva puta u Puli, jednom u Raši, Poreču i Bujama. Akademije se

drže 1973. god. za Dan mladosti i Dan žena. Iste godine drži se manifestacija u čast

priključenja Istre Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Sudjelujemo na saborima općina,

seminarima iz tematike koja zadire u naš rad (defektologa, savjetovanje okulista

itd.).

Rekreaciji se daje posebno mjesto. Članove šaljemo u odmarališta i banje.

Podržavamo igru šaha, te nastupama u Splitu, Rijeci, Zagrebu, Kopru, Zadru, i Puli u

»Uljaniku«. Naši članovi igraju s članovima RVI, s gluhima itd. Osnivamo i rollbal

ekipu sa kojom također učestvujemo u natjecanjima. Dva naša člana skijaju od kojih

jedan učestvuje u republičkom natjecanju skijaša i postiže zapažene rezultate.

Organiziramo kolektivne izlete, npr. 1957. god. jedan izlet, 1963. god. više izleta,

1966. god. tri izleta, 1969. god. četiri izleta, 1972. god. dva izleta. U zadnje vrijeme

izlete ne organiziramo, jer je interes za tu vrstu rekreacije opao, vjerojatno zato što

iima mnogo njih mogućnost da se odveze svojim kolima ili kolima najbliže rodbine

kuda i kada žele.

Kako je to već ranije napomenuto, čak od 1953. god., a u cilju suzbijanja

zdravstvenoga analfabetizma i upoznavanja širih slojeva s radom i životom slijepih,

održavaju se predavanja po školama i radnim organizacijama. Npr. 1963. god.

odražno je 40 predavanja uz prikazivanje odgovarajućih filmova, 1966. god. šest

predavanja itd. Sada se također osjeća potreba za filmovima s aktuelnom tematikom

iz života i rada slijepih, jer je tematika dosadašnjih filmova zastarjela.

O našem radu više puta je govorila lokalna štampa »Glas Istre«, »Voce del

popolo« i Radio — Pula, »Novi list« u vidu reportaža s radnih mjesta, uz donošenje

slika, u vidu intervjua sa zaposlenim članovima i članovima IO (1957. god. npr.,

1973. god. govore o peharima osvojenim na šahovskom takmičenju itd.).

Godine 1961. u apoteci na Trgu bratstva i jedinstva u Puli bila je izložba

Tliflološkoga muzeja SSJ. Iste godine izdana je brošura prigodom 10-godišnjice rada

organizacije slijepih Istre, 1971. god. brošura prigodom 20-godišnjice, a 1976. god.

za 25-godišnjicu života organizacije slijepih Istre. Također u cilju popularizacije

našega Udruženja djeca po školama pišu radove u vezi sa slijepima. Tako je 1971.

god. nagrađeno 6 napisanih radnji, od kojih su tri bile iz osnovnih, a tri iz srednjih

škola. U 1976. god. nagrađene su četiri radnje.

U cilju suzbijanja sljepila vrše se pregledi po školama: 1965. u školi u

Vodnjanu, Krnici, Vareškirna, Rakiju, Kujićima, a 1967. god. pregledano je po

školama Istre 12.000 djece. Pregledi su se vršili uvijek kada smo za to dobili

odobrenje nadležnih i potrebna financijska sredstva. S realizacijom toga u posljednje

vrijeme imamo znatnijih poteškoća. Preglede su vršili oftalmolozi, te spadaju u red

specijalističkih pregleda.

Dugo je vođena borba, a i dandanas se još uvjek vodi za dobivanje prikladnih

prostorija. O tom faktoru također mnogo zavisi kvalitet i razgranatost rada. Od 22. II

1951. god. do 30. IX 1952. god. imali smo prostoriju u sklopu prostorija

umirovljenika. Od 1. X 1952. do 30. IV 1954. bili smo smješteni u prostorijama

Gradske tržnice. Od I. V 1954. do 30. IX 1958. smješteni smo u neprikladnim

prostorijama u Lenjinovoj ulici u Puli. Od 1. X 1958. do 18. XII 1971. smješteni smo

u prikladnijim prostorijama na Trgu AVNOJ-a br. 7, odakle selimo 19. XII 1971. u

još prikladni-jejsrostorije u ulici Anke Butorac 30/1, u kojima se i danas nalaziimo.

Uvijek smo se selili kada su nam prostorije postale tijesne za našu oblimniiju

djelatnost s članstvom i u interesu članstva. Ni s današnjim prostorijama nismo

zadovoljni. Još od 1970. postoji zamisao izgradnje doma za slijepe u Puli, sa svim

potrebnim prostorijama, pa čak i očnom ambulantom, kako bi naši članovi bili i u

tom pogledu bolje i pogodnije zbrinuti.

Za ovo vrijeme bilo je i nekoliko prestrukturiranja našega Udruženja. Tako je

2. IX 1964. Izvršni odbor razradio novi poslovnik o radu odbora i komisija, koji su

naknadno prihvatili i drugi članovi. Od 1. I 1970. god. primjenjuje se novo pravilo

Udruženja, također odobreno i primljeno na skupštini 26. X 1969. god. 1973. god.

pravilo je zamijenjeno statutom (od tada djelujemo kao OOSS Pula). Registrirani smo

kod RSUP-a na osnovi akta potpisanoga od 10 članova. 1976. god. donosi se novi

statut po kojemu, uz ostalo, djelujemo kao Međuopćinsko udruženje slijepih Istre

Pula. 23. II 1980. skupština prihvaća novi nadopunjeni statut Udruženja.

Vidovi naše djelatnosti zavisili su uglavnom o materijalnoj bazi. U početku bili

smo upućeni na sredstva koja smo dobivali na osnovi snalaženja i od lokalnih vlasti.

Već u početku imali smo dvije osobne vage. Sada još uvijek postoji jedna osobna

vaga koja upotpunjuje naša materijalna sredstva. Zatim smo iznajmljivali na gradskoj

tržnici prostor za parkiranje i čuvanje bicikla građanima, što je donosilo minimalne

prihode i trajalo vrlo kratko vrijeme. Namjenska sredstva Jugoslavenske lutrije počeli

smo dobivati od 1954. god., nakon održanoga Prvoga kongresa SSH-e, a preko RO

SSH-e Zagreb. Osim toga tražili smo povremeno pomoć od nekih radnih organizacija

s područja Istre.

Već 1958. god. počinju se dobivati za naš rad povremene pomoći od pojedinih

općina. Te pomoći dobivaju se na uporno, stalno traženje našega Udruženja.

Reorganizacijom kotara u SR Hrvatskoj, kotar Pula integriran je s kotarom Rijeka, te

je 9. III 1966. Kotarska skupština u Rijeci prihvatila sugestiju udruženja slijepih Pule

i Rijeke sa sastanka održanog 16. I 1966. god. u Rapcu, a nakon iznošenja

predsjednika SO Labin Goba Josipa. Na sastanku u Rapcu zaključeno je da se

slabovidna djeca u kotaru Rijeka uključe u redovne škole, da se svim osposobljenim

slijepima prizna prioritet kod zapošljavanja na određenim radnim mjestima,

prvenstveno na kućnim telefonskim centralama. Dalje, da se dodijeli stalna soc.

pomoć svim soc. ugroženim slijepim licima i da se osigura način financiranja

Udruženja slijepih. Prema prijedlogu pok. Ušić Antona treba po svakom slijepom

osigurati 200,00 dinara.

Nakon odluke i preporuka kotara Rijeke, funkcioneri Udruženja slijepih Pula

prisustvuju svim općinskim saborima i skupštinama na kojima se određuju sredstva,

uz ostale, i za nas, a u cilju postizanja povoljnijih rezultata u tom pogledu. Od

početka te godine postoji međuopćinsko financiranje Udruženja slijepih. Dobivana

financijska sredstva predstavljaju uvjet bez kojega naše Udruženje ne bi moglo ni

postojati, niti djelovati. Kod dobivanja sredstava bilo je i poteškoća, jer uvijek ima

mnogo potreba, a nedovoljno sredstava, ali smo uvijek nailazili na potpuno

razumijevanje kod odlučujućih faktora, tako da smo od dobivenih sredstava mogli

djelovati, pronalaziti nove putove rada u cilju poboljšavanja životnih uslova naših

članova, stamulirati njihov rad dajući im sve što im pripada, kako bismo imali

moralno pravo tražiti od njih da dobro rade.

Povremeno smo im prikazivali da nemaju samo prava već i obaveze prema

društvu. Materijalno smo intervenirali gdje god i kad god je to bilo najpotrebnije i

najhitnije, kako bi život i rad naših članova tekao bez većih trzavica.

Uslijed osigurane materijalne baze mogli smo, između ostaloga, učestovati u

većini javnih manifestacija, proslavi 10-godišnjice SSJ, dati svoj obol za slijepe u

Mađarskoj (1958. god.), više puta dobre nagraditi (1957, god. nagrađena su četiri

člana, 1958. god. 6 članova, 1963. god. nagrađena su 4 odlična učenika i 2 odbornika,

1965. god. nagrađena su tri lica, a diplome je dobilo njih 10, 1969. god. nagrađena su

također tri člana itd.).

U kratkim crtama iznijete su neke pojedinosti iz života i rada našega Udruženja

kojih je bilo još više i još ljepših. To je sve trebalo navesti kako bi se vidjelo da smo

radili savjesno, na dobrobit naših članova i da smo donekle ispunili postavljeni nam

zadatak. Možemo završiti dobro poznatom istinom da stvari nikada ne stoje tako

dobro da ne bi mogle i još bolje stajati. Trudili smo se da radimo dobro, ali vjerojatno

smo mogli još i bolje raditi. Tko radi taj i griješi. Nastojali smo da u radu napravimo

što manje subjektivnih grešaka. Potpuniju ocjenu rada, naše brige za slijepe, moći će

donijeti oni koji dolaze iza nas.

ABECEDNI POPIS ODBORNIKA (s dužinom trajanja njihova mandata)

1. Albanese Guglielmo — odbornik od 9. XII 1973. do 21. II 1976. god.

Ukupno dvije godine, dva mjeseca i dvanaest dana. Za zalaganje u stambenoj

komisiji i društv. polit. radu dobio je 23. I 1972. Srebrnu plaketu RO SSH-e.

2. Albanese Palmira — izabrana je u Nadzorni odbor 23. I 1972. do 22. II

1976. Ukupno 4 godine i 28 dana.

3. Banković Miho — Bio je odbornik od 22. II 1951. do 24. VI 1952. a to je 1

godina i 4 mjeseca.

Izabran je za odbornika na osnivačkoj skupštini Udruženja. Kao načelnik

Odjela za narodno zdravlje i soc. politiku NOK-a Pula bio je u mogućnosti da

pomogne mnogo Udruženju u prvim danima postojanja, pa prema tome jednim od

težih dana života i rada. Do dobivanja vlastitih prostorija ustupio nam je prostorije

svoga odjela i omogućio da nam osoblje njegovog odjela pomogne u radu.

4. Blašković Anton — iz Pule. Bio je odbornik od 24. VI 1952. do 17. XI

1953. tj. 1 godinu, 4 mjeseca i 23 dana.

5. Blašković Josip — iz Labina. U odboru je od 30. VI 1956. do 13. IX 1957,

1 godinu, 2 mjeseca i 15 dana.

6. Brečević Marija — iz Pazina. Izabrana je u Odbor tri puta uzastopce (14.

VII 1963, 24. X 1965. i! 22. X 1967. do 25. X 1969. god.). Ponovno je izabrana 22. II

1976. do 22. II 1980. god. Ukupan odbornički staž je 10 godina, 3 mjeseca i 9 dana.

7. Brečević Marija — iz Pule. Odbornica je od 23. I 1972. do 21. II 1976. 4

godine i 1 mjesec.

8. Brenko Ivan — izabran je na osnivačkoj skupštini 22. II 1951 za

odbornika. 22. VI 1952. postaje potpredsjednik Udruženja. 18. XI 1953. opet postaje

odbornik do

29. VI 1956. Od 14. IX 1957. do 17. X 1959. član je Nadzornog odbora.

Ukupan staž je 7 godina, 5 mjeseci i 10 dana.

Iako već stariji i slijep, redovno dolazi na sjednice, aktivan je 1 daje korisne

prijedloge.

9. Buić Anton — izabran je na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. u Nadzorni

odbor, kao videća osoba ispred RVI općine Pula.

24. VI 1952. do 17. XI 1953. bio je odbornik. Ukupan staž 2 godine, 8 mjeseci i 25

dana.

10. Bulf Mira — izabrana je 24. X 1965. za predsjednicu Nadzornog odbora li

bila na istoj dužnosti do 25. VI 1978. Ukupno 12 goĐina, 8 mjeseci i 1 dan.

Bez njezinog učešća rukovanje materijalnim dobrima našeg Udruženja u navedenom

periodu ne bi bilo toliko uredno. Kada se zna da bez materijalne baze nema niti

života, vidi se kolika je uloga drugarice Bulf u razvoju našega Udruženja.

11. Celić Rudolf — u Nadzornom odboru od 22. II 1951. do 24. VI 1952.

Ukupno 1 godinu i 4 mjeseca.

12. Cvitković Anica — u Nadzornom odboru od 22. X 1967. do 22. II 1981.

Ukupno 14 godina. Za svih 14 godina bila je od najveće pomoći u usmjeravanju

pravilnim putem naše politike upravljanja materijalnim sredstvima našega Udruženja.

Radi toga bilo joj je više puta odano priznanje.

13. Čepak Anita — izabrana u Odbor ispred Bujskih općina

30. VI 1956. do 17. X 1959. Svega 3 godine, 3 mjeseca i 17 dana. Za postignute

uspjehe u radu nagrađena je 14. IX 1957. sa 5000 Đinara, a 18. X 1959. sa 4000

dinara.

14. De Leo Karmelo — potpredsjednik Udruženja od 14. VII 1963. do 16. XII

1964. kada se zahvalio na dužnosti potpredsjednika zbog prezauzetosti u drugim

organizacijama. Bio je potpredsjednik 1 godinu, 5 mjeseci i dva dana.

15. Dragičević Jerko — u Nadzornom odboru od 14. IX 1957. do 17. X 1959.

Ukupno 2 godine, 1 mjesec i 3 dana.

16. Ferlić Josip — Biran za odbornika ispred članova Poreštine 2 puta

uzastopno (24. X 1965. i 22. X 1967. do 25. X 1969.). Ukupan odbornički staž 4

godine i 1 dan. Redovno je dolazio na sjednice Odbora. Točno izvršava sve zadatke

koje pred njega postavlja Udruženje.

17. Ferlin Zdenka — u Odboru je bila od 24. VI 1952. Za tajnika je

postavljena marta 1955. g. do 13. IX 1957. Ukupan staž je 3 godine, 10 mjeseci i 23

dana.

18. Finderle Anđelo — odbornik je od osnivačke skupštine od 22. II 1951. do

24. VI 1952. 1 godinu i 4 mjeseca. Bio je načelnik Odjela za narodno zdravlje i soc.

zaštitu NOG Pula. Uz njegovu pomoć Udruženje je dobilo u samome početku

najnužniji namještaj i privremene prostorije u Ulici JNA 6 u Puli.

19. Fonović Blaž — odbornik od 24. X 1965. do 21. X 1967. 1 godinu, 11

mjeseci i 27 dana. Slabovidni radnik Tvornice cementa Koromačno prekvalificiran je

za telefonista i radi u Puli. 24. X 1965. primio je kao priznanje za dosadašnji dobar

rad i zalaganje diplomu.

20. Franković Mario — iz Labina. Biran je za odbornika 14. IX 1957. do 17.

X 1959. drugi puta je biran za odbornika 24. X 1965. do 21. X 1967. i treći puta od

22. X 1967 do 25. X 1969. Sveukupno 6 godina, 1 mjesec i 4 dana.

U Odboru je bio aktivan i zdušno izvršavao zadatke Udruženja na terenu općine

Labin. Za svoj rad dobio je 23. I 1972. Srebrnu plaketu RO SSH-e prilikom 25-

godišnjice postojanja SSH-e.

21. Eriganović Ivan — član Nadzornog odbora od 18. XI 1953. do 13. IX

1957. 14. IX 1957. biran je za potpredsjednika Udruženja do 30. IX 1958. U

Nadzorni odbor biran je 18. X 1959. do 28. X 1961. Sveukupan staž 6 godina, 10

mjeseci i 21 dan. Mnogo se zalagao u rješavanju financijskih problema i blagajničkog

poslovanja Udruženja.

Za zalaganje na rješavanju problema nagrađen je 18. X 1959. sa 5000 Đinara.

22. Gašparini Ivanka — iz Ceriona. Bila je odbornica u ime članova dz Pazina

od 18. X 1959. do 28. X 1961. Ukupno 2 godine i 10 dana.

23. Griparić Bruno — Bio je odbornik u ime članova s teritorija Labina od 26.

X 1969. do 8. XII 1973. Ukupno 4 godine, 1 mjesec i 12 dana. Isticao se

oštroumnošću i korisnim prijedlozima na rješavanju problema Udruženja. Pokazao je

svoju zrelost i smisao za odborničku dužnost.

24. Gužvan Hinko — bio je Nadzornom odboru od 29. X 1961. do 23. X

1965. 3 godine, 11 mjeseci i 24 dana.

25. Iveša Josip — bio je u Nadzornom odboru od 29. X 1961. do 13. VII

1963. Ukupno 1 godinu 8 mjeseci i 16 dana.

26. Jeromela Marčelo — kooptiran je 17. XII 1964. za potpredsjednika

Udruženja, do 23. X 1965. Za odbornika je biran 18. X 1959. do 28. X 1961. i 24. X

1965. do 21. X 1967. g. i 22. II 1976 do 22. II 1980. g. 23. II 1980. biran je u

Nadzorni odbor. Ukupan staž 9 godina, 10 mjeseci i 14 dana.

Prema broju mandata može se zaključiti da je kao odbornik vrlo aktivan. Udubljuje se

u probleme i doprinosi njihovom rješavanju. Predstavlja gotovo prototip odbornika,

iako može obavljati svoju dužnost samo uz veće napore.

27. Jukić Lovro — za odbornika u ime Poreča biran je 30. VI 1956. 14. IX

1957. li 18. X 1959. do 28. X 1961. Ukupno 5 godina, 3 mjeseca i 28 dana. Pokazao

se aktivnijim u vršenju svoje dužnosti.

28. Kain Slavko — biran je 30. VI 1956. u Odbor u ime Kotarskoga odbora

Crvenoga križa Pula od 13. IX 1957. Ponovno je biran u Odbor u ime Buzeta 14. VII

1963. g. do 23. X 1965. Ukupno 3 godine, 5 mjeseci i 26 dana.

29. Kalac Marica — birana je u Odbor 5. XII 1954. i 30. VI 1956. do 13. IX

1957. Član Nadzornoga odbora postala je 18. X 1959. do 28. X 1961. Ukupno 4

godine, 9 mjeseci i 18 dana.

30. Kalčić Joakim — potpredsjednik od 18. XI 1953. do 4. XII 1954.

predsjednik od 5. XII 1954. do 29. VI 1956. član Nadzornoga odbora od 14, VII

1963. do 23. X 1965. Ukupno 4 godine, 10 mjeseci i 19 dana. Osim toga neko

vrijeme bio je i predsjednik suda časti. Pokazao se vrlo aktivan.

31. Kalebić Aldo — 25. VI 1978. kooptiran je u Nadzorni odbor do 22. II

1980. Ukupno 1 godinu, 7 mjeseci i 27 dana. Aktivan je u šahu i u igri zvučnom

loptom.

32. Kapuralin Petrica — u Odbor je izabrana na osnivačkoj skupštini 22. II

1951. kao referent zaštite odraslih GNO Pula. Vršila je dužnost blagajnika

organizacije do 23. VI 1952. Ukupno 1 godinu i 4 mjeseca.

33. Katičić Viktor — biran je u Odbor u ime komune Labin 18. X 1959. 29. X

1961. d 14. VII 1963. do 23. X 1965. Svega 6 godina i 5 dana.

Sve zadatke izvršavao je točno i na vrijeme. Pokazao se kao vrlo aktivan odbornik.

Za zalaganje u radu bio je 24. X 1965. nagrađen sa 10.000 dinara.

34. Kontošić Romano — na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. postaje član

Nadzornoga odbora, do 23. VI 1952. Za odbornika je biran 30. VI 1956. 14. IX

1957. do 30. X 1958. god. Ponovno je biran za odbornika 18. X 1959. do 28. X

1961. Ukupno 6 godina i 8 mjeseci. Za dobar rad 18. XI 1959. nagrađen je sa 6000

dinara.

35. Kresojević Anna Maria — postala je tajnica Udruženja 1. I 1962. na kojoj

se dužnosti nalazi i danas, znači 19 godina, 1 mjesec i 22 dana. Ima vrline koje treba

imati tajnik Udruženja. U Udruženju je spinitus agens, a više puta i spiritus movens

svega. Za svoj rad dobiva 24. X 1965. diplomu a 23. I 1972. prilikom 25-godišnnjice

postojanja SSH Srebrnu plaketu RO SSH-e.

36. Krović Mirko — postaje član Nadzornoga odbora 18. X 1959. do 28. X

1961. Za odbornika je biran 24. X 1965. 22. X 1967. do 27. III 1968, i 22. II 1976. do

22. II 1980. Ukupan staž 6 godina, 5 mjeseci i 14 dana.

37. Kuftić Zlatko — izabran je za člana Predsjedništva 23. II 1980. Staž u

Udruženju je 1 godina.

38. Ljubičić Zorko — biran u Nadzorni odbor 24. VI 1952. do 17. XI 1953.

To je 1 godinu, 4 mjeseca i 24 dana.

39. Matošević Nevija — odbornica je od 22. X 1967. do 25. X 1969.

potpredsjednica od 26. X 1969. do 22. I 1972. ponovno odbornica od 23. I 1972.

do 21. II 1976, u Nadzorni odbor se bira 22. II 1976. do 25. VI 1978. Ukupan staž 10

godina, 8 mjeseci i 2 dana.

Bila je vrlo dobra i radnica, što se može zaključiti po dužini staža i polivalentnosti

zaduženja.

40. Milat Roko — u Nadzornom odboru od 18. XI 1953. do 29. VI 1956.

odbornik od 30. VI 1956. do 13. IX 1957. Ukupan staž 3 godine, 9 mjeseci 1 26 dana.

41. Molinari Anđelina — odbornica na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. do

24. VI 1952. 1 godinu, 4 mjeseca.

42. Mureta Nada — odbornica od 30. VI 1956. 14. IX 1957. i 18. X 1959. do

28. X 1961. Ukupno 5 godina, 3 mjeseca i 28 dana. Za zalaganje u rješavanju

problema i izvršavanju zadataka 18. X 1959. nagrađena je sa 5000 dinara.

43. Odoni Anton — biran u Nadzorni odbor 24. X 1965. do 21. X 1967, za

potpredsjednika od 22. X 1967. do 25. X 1969, opet u Nadzorni odbor od 26. X 1969.

do 22. I 1972. Ukupno 6 godna, 2 mjeseca i 29 dana. Za savjestan rad 26. X 1969.

nagrađen je sa 800 nd.

44. Ostojić Marija — odbornica od 29. X 1961. do 13. VII 1963. Ukupno je

to 1 godina, 8 mjeseci i 15 dana.

45. Pavlovde Božidar — izabran je 23. II 1980. za člana Predsjedništva. Staž

u Udruženju je 1 godina.

46. Petrović Ruža — žrtva fašističkog terora i učesnik NOB-e Potpuno slijepa.

Za potpredsjednicu izabrana na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. do 23. VI 1952, za

odborni-cu od 14. IX 1957. do 17. X 1959. Ukupan staž 3 godine, 1 mjesec i 3 dana.

Bila je vrlo aktivan član odbora. Nenadana smrt otela ju je iz sredine u kojoj je bila

vrlo cijenjena.

47. Pokrajac Anton — odbornik od 22. X 1967. do 25. X 1969. Ukupno 2

godine i 3 dana.

48. Poropat Marijan — odbornik od 18. X 1959. do 13. VII 1963. Biran za

odbornika i 29. X 1961. Ukupno 3 godine, 8 mjeseci i 25 dana.

49. Pržiklas Ana — u Nadzornom odboru od 24. VI 1952. do 17. XI 1953.

Ukupno 1 godinu, 4 mjeseca i 24 dana.

50. Rajšić Miloš — biran za predsjednika 30. VI 1956. i 14. IX 1957. do 11.

V 1958. Ukupno 1 godinu, 10 mjeseci i 11 dana. Za svoj rad dobiva 24. X 1965.

diplomu, a 23. I 1972. Srebrnu plaketu RO SSH-e, prigodom 25-godišnjice postojanja

SSH-e.

51. Ravnić Ljubica — kooptirana u Nadzorni odbor 25. VI 1978. do 22. II

1980. 23. II 1980. izabrana je u isti odbor. Ukupno 2 godine, 7 mjeseci i 27 dana.

52. Rigo Ana — odbornica od 22. II 1976. u ime članova iz Poreča do 22. II

1980. Ukupno 4 godine.

53. Rosanda Irma — u Nadzornom odboru od 29. II 1961. s ponovnim

zborom 14. VII 1963. i 24. X 1965. do 21. X 1967. Ukupan staž 5 godina, 11 mjeseci

li 22 dana.

54. Rosanda Vera kooptirana za odbornicu 27. III 1968, a izabrana 26. X

1969. do 22. I 1972. Ukupno 3 godine, 9 mjeseci i 26 dana.

55. Rubeša Juraj — odbornik u ime službe socijalne zaštite kotara, odnosno

općine Pula u dva mandata, od 30. VI 1956. do 13. IX 1957. i 14. VII 1963. do 23. X

1965. Ukupno 3 godine, 5 mjeseci i 24 dana. Za uspješan rad i zalaganje dobiva 24.

X 1965. diplomu, a 23. I 1972. god., u ime Općinskog centra za socijalni rad Pula,

Srebrnu plaketu RO SSH-e prilikom 25-godišnjece postojanja ROSSH-e.

56. Smojver Jelka — izabrana za odbornicu 24. VI 1952. 18. XI 1953. i 5. XII

1954. do 29. VI 1956. Ukupno 4 godine i 5 dana. Neko vrijeme obavljala je

administrativne i financijske poslove Udruženja.

57. Stojnić Bogdan — u Nadzornom odboru od 30. VI 1956. do 13. IX 1957.

Ukupno 1 godinu, 2 mjeseca i 15 dana.

58. Stuparić Božo — izabran 23. II 1980. god. za člana Predsjedništva. Staž u


59. Šepić Petar — odbornik u ime socijalne službe općine Pazin od 30. VI

1956. do 13. IX 1957., 1 godina, 2 mjeseca i 15 dana. Za dobar rad 14. IX 1957.

nagrađen sa 3000 dinara.

60. Štiković Josip — izabran za odbornika na osnivačkoj skupštini, zatim 24.

VI 1952. do 17. XI 1953. Ukupno je bio odbornik 2 godine, 8 mjeseci i 25 dana.

61. Stoković Dragan — izabran za člana Predsjedništva 23. II 1980. Staž u


62. Terlevic Ivan odbornik u ime općine Buzet. Izabran 22. X 1967. 26. X

1969. d 23. I 1972. do 21. II 1976. Ukupno 8 godina i 4 mjeseca.

63. Tončić Đina — u ime općina Bujštine. Izabrana 29. X 1961. do 13. VII

1963., zatim 26. X 1962. d 23. I 1972. do 21. II 1976., a od 22. II 1976. do 22. II

1980. odbornica je Pule. Ukupan staž 10 godina, 3 mjeseca i 27 dana. Već za vrijeme

studija 5. XII 1954. nagrađena je s 2000 dinara za odličan uspjeh, a 14. VII 1963. iz

istog (razloga dobiva na dar Brailleovu pisaću mašinu). Isti stil rada zadržava i kao

odbornik.

64. Trepov Đuro — izabran za odbornika 24. VI 1952. do 17. XI 1953., od

18. XI 1953. do 4. XII 1954. bio je član Nadzornog odbora. Ukupan staž 2 godine, 5

mjeseci i 10 dana.

65. Turak Olga — tajnica od 1. XI 1957. do 31. XII 1961. Ukupno 4 godine d

2 mjeseca.

66. Turčić dr Petar — izabran za odbornika 29. X 1961, 14. VII 1963., 24. X

1965, 22. X 1967, d 26. X 1969. do 22. I 1972. Za potpredsjednika od 23. I 1972. i

22. II 1976. do 22. II 1980. Ukupan staž 18 godina, 3 mjeseca i 25 dana. Za rad u

Odboru dobio je 14. VII 1963. diplomu, 26. X 1969. predložen za odlikovanje, 23. I

1972. dobiva Srebrnu plaketu RO SSH-e prilikom 25-godišnjice postojanja SSH-e,

kada je ujedno predložen i za počasnog člana SSH-e.

67. Urban Franjo — odbornik u ime socijalne službe kotara Pule od 29. X

1961. do 13. VII 1963. 1 godinu, 8 mjeseci i 14 dana.

68. Urbinz Argea — u Nadzornom odboru od 24. V 1952. do 17. XI 1953. 1

godinu, 4 mjeseca i 24 dana.

69. Ušić Ante — tajnik od 14. IX 1957. do 1. XI 1957., potpredsjednik od 18.

X 1969. i 29. X 1961. do 13. VII 1963., odbornik od 14. VII 1963. do 16. XII 1964. i

od 24. X 1965., 22. X 1967., do 27. III 1968. Ukupan staž 7 godina, 8 mjeseci i 17

dana. Za postignute uspjehe u radu 18. X 1959. nagrađen je s 15.000 dinara, 14. VII

1963. također s 15.000 dinara.

70. Ušić Ivan — na osnivačkoj skupštini izabran za predsjednika do 23. VI

1952., za odbornika 24. VI 1952., 18. XI 1953. do 4. XII 1954. god., za tajnika 5. XII

1954. do 30. III 1955. god. Ukupan staž 4 godine, 1 mjesec i 5 dana.

71. Ušić Josip — izabran za tajnika na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. g. do

17. XI 1953., za predsjednika od 18. XI 1953. do 4. XII 1954., za potpredsjednika 5.

XII 1954., 30. VI 1956. do 13. IX 1957., odbornika 14. IX 1957. do 11. V 1958., za

predsjednika od 12. V 1958. do 22. II 1980. U Rovinju je 23. II 1980. izabran za

predsjedavajućeg Predsjedništva. Ukupan staž 30 godina.

Za postignute uspjehe i zalaganje u radu nagrađen je 14. IX 1957. s 5000 dinara, 14.

VII 1963. dobiva diplomu, 23. I 1972. dobiva Srebrnu plaketu RO SSH-e prigodom

25-godišnjice postojanja SSH-e.

72. Valković Josip — bio je odbornik u ime općine Poreč od 14. VII 1963. do

23. X 1965. Ukupno 2 godine, 3 mjeseca i 9 dana.

73. Višković Štefanija — odbornika od 14. VII 1963. do 23. X 1965. Ukupan

staž 2 godine, 3 mjeseca i 9 dana.

74. Vitas Josip — u odboru u ime socijalne zaštite NOG Pula od 5. XII 1954.

do 29. VI 1956. Ukupno 1 goĐina, 6 mjeseci i 24 dana.

75. Vivoda Ćiril — predsjednik od 24. VI 1952. do 17. XI 1953, u

Nadzornom odboru od 5. XII 1954., 30. VI 1956., 14. IX 1957. i 12. V 1958. do 17.

X 1959. Ukupan staž 6 godina, 3 mjeseca i 6 dana.

76. Vorkapić Mirjana — kooptirana za odbornicu 27. -III 1968. do 25. X

1969., Ukupno 1 godinu, 6 mjeseci i 28 dana.

77. Vrančić Ana — u Odboru predstavnik socijalne zaštite općine Rovinj od

26. X 1969. i 23. I 1972. do 21. II 1976. Ukupan staž 6 godina, 3 mjeseca i 26 dana.

78. Vukmiirović Anka — u Odboru u ime slijepih općine Buzet od 22. II

1976. do 22. II 1980. Ukupno 4 godine.

79. Zakinja Nevenka — u odboru kao predstavnik službe socijalne zaštite

NOO Pula od 30. VI i 1956. do 13. i IX 1957. Ukupno 1 godinu, 2 mjeseca i 15 dana.

80. Zenzerović Anton — izabran u ime socijalne službe kotara Pula u Odbor

na osnivačkoj skupštini 22. II 1951. god. do 23. IV 1952. Ukupno 1 godinu,i 4

mjeseca.

81. Živković Nikola — odbornik u ime slijepih općine Rovinj od 22. II 1976.

do 22. II 1980. 23. II 1980. biran je za člana Predsjedništva. Ukupno 5 godina staža.

Aktivan je u šahu, rollbalu i skijanju.

82. Žudetić Marijan — izabran za odbornika 18. X 1953. i 5. XII 1954. do:29.

VI 1956. Ukupno 2 godine, 9 mjeseci li 11 dana.

83. Žufić Eduard — kooptiran u Odbor 1. X 1958. do 17, X 1959. Izabran u

Odbor 18. X 1959, 29. X 1961. 13. VII 1963., ponovno kooptiran u odbor 16. XII

1964. do 23. X 1965., potpredsjednik od 24. X 1965. do 21. X 1967. U Nadzornom

odboru od 22. X 1967. do 25. X 1969. od 23. I 1972. do 21. II 1976. Ponovno biran

za odbornika od 22. II 1976.; do 22. II 1980. 23. II 1980. biran je za člana

Predsjedništva. Ukupan staž 19 godina, 1 mjesec i 6 dana. Za zalaganje u radu 18. X

1959. nagrađen je s 5000 dinara, a 14. VII 1963. s 15.000 dinara, 24: X 1965. dobro

je diplomu.

TABELARNI PRIKAZ SKUPŠTINA

Datum i

trajanje

Prostorije

Predsjednik

Potpredsjednik

Tajnik Nadzorni odbor

22. II 1951.

10—12 h

Opć. sind.

vijeće

Ušić Ivan Petrović Ruža

Ušić Josip

Buić Anton

Celić Rudolf

Kontošić Romano

22. VIII 1951.

10—12 h

Opć. sind.

vijeće

Vivoda Ćiril

Petrović Ruža

Ušić Josip

Buić Anton

Celić Rudolf

Kontošić Romano

24. VI 1952.

10—12,30 h

Klub RVI

Ušić Josip

Brenko Ivan

Ušić Josip

Pržiklas Ana

Ljubičić Zorko

Urbinz Argea

18. XI 1953.

10,30—12,15

Klub RVI

Ušić Josip Kalčić Joakim

Buić Anton

Milat Roko

Trepov Đuro

Friganović Ivan

5. XII 1954.

10—12,30 h

Narodni dom

Pula

Kalčić Joakim

Ušić Josip

Ušić Ivan Ferlin

Zdenka

Friganović Ivan

Milat Roko Vivoda

Ćiril

30. VI 1956.

10—12,30 h

OOSSRN Pula,

Rakovčeva 10

Rajšić Miloš

Ušić Josip

Ferlin Zdenka

Friganović Ivan

Stojnić Bogdan

Vivoda Ćiril

14. IX 1957,

9—11 h

OOSSRN Pula,

Rakovčeva 10

Rajšić Miloš

Friganović Ivan

Ušić A. od

1.XI.1957.

Turak Olga

Dragičević Jerko

Vivoda Ćiril

Brenko Ivan

12. V 1958.

10—14,30 h

Klub RVI 1.

maja 6

Ušić Josip

Friganović Ivan

Do 30.IX Kontošić

R.

Turak Olga

Dragičević Jerko

Vivoda Ćiril

Brenko Ivan

18. X 1959.

10—13,30 h

Prostorije

organizacije Trg

AVNOJ-a 4

Ušić Josip

Ušić Anton

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Friganović Ivan

Krivić Mirko

Kalac Marica

29. X 1961.

10,30—13,30

h

Prostorije

organizacije Trg

AVNOJ-a 4

Ušić Josip

Ušić Anton

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Gužvan Hinko

Rosanda Irma

Iveša Josip

14. VII 1963.

9,15—13 h

Prostorije

organizacije Trg

AVNOJ-a 4

Ušić Josip

De Leo Karmelo do

16. XI 1964.

Jeromela M.

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Gužvan Hinko

Rosanda Irma

Kalčić Joakim

24. X 1965. Prostorije Ušić Josip Žufić Eduard Turak Olga do 1. I Bulf Mira

9—13 h organizacije Trg

AVNOJ-a 4

1962. Kresojević

Ana-Marija

Odoni Anton

Rosanda Irma

22. X 1967.

9—13,30 h,

Osnovna škola

»Neven Kirac«

Ušić Josip

Odoni Anton

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Bulf Mira

Cvitković Anica

Žufić Eduard

26. X 1969.

10,15—14,15

h

Hotel u Buzetu

Ušić Josip

Matošević Nevija

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Bulf Mira

Cvitković Anica

Odoni Anton

23. I 1972.

10—13,30 h

Hotel u Poreču

Ušić Josip

Dr Petar Turčić

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Bulf Mira

Albanese Pakmira

Žufić Eduard

9. XII 1973.

9,30—13 h

Klub RVI J.

Rakovca 10

Ušić Josip

Dr Petar Turčić

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Bulf Mira

Albanese Pakmira

Žufić Eduard

11. II 1967;

9—14 h

Klub RVI J.

Rakovca 10

Ušić Josip

Dr Petar Turčić

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Bulf Mina do

25. VI 1978.

Ravnić Ljubica

od 26. VI 1978.

Matošević Nevija

od 25. VI 1978.

Kalebić Aldo

od 26. VI 1978

23. II 1980-

9,30—13,30

Hotel »Rovinj«

u Rovinju

Predsjedništvo

od 7 članova

Dr Petar Turčić

Turak Olga do 1. I

1962. Kresojević

Ana-Marija

Ravnić Ljubica

Cvitković Anica

Jeromela Marčelo

POPIS ODBORNIKA PO MANDATIMA

22. II 1951.

Banković Miho — povjerenik socijalnog staranja KNO Pula, Brenko Ivan,

Buić Anton u lime Saveza boraca, Finderle Anđelo — povjerenik socijalnog staranja

GNO Pula, Kapuralin Petrica — referent zaštite odraslih GNO Pula, Molinari

Anđela, Štiković Josip, Zenzerović Anton.

24. VI 1952.

Blašković Anton, Buić Anton, Ferlin Zdenka, Smojver Jelka, Štiković Josip,

Trepov Đuro i Ušić Ivan.

18. XI 1953.

Brenko Ivan, Smojver Jelka, Ušić Ivan, Žudetić Marijan.

5. XII 1954.

Brenko Ivan, Kalac Marica, Smojver Jelka, Vitas Josip, Žudetić Marijan.

30. VI 1956.

Blašković Josip (Labin), čepak Anita (Buje), Jukić Lovro (Poreč), Kain Slavko

(Buzet), Kalac Marica, Kontošić Romano, Milat Roko, Mureta Nada, Rubeša Juraj,

Šepić Petar (Pazin), Zakinja Nevenka.

14. IX 1957.

Čepak Anita (Buje), Franković Mario (Labin), Jukić Lovro (Poreč), Kontošić

Romano, Mureta Nada, Petrović Ruža, Ušić Josip.

12. V 1958.

Isti kao i 14. IX 1957., samo što je 1. X 1958. Žufić Eduard kooptiran u odbor

umjesto profesora Miloša Rajšića.

18. X 1959.

Gašperini Ivanka (Pazin), Jeromela Marčelo, Jukić Lovro (Poreč), Katičić

Viktor (Labin), Kontošiić Romano, Mureta Nada, Poropat Marijan (Rovinj) i Žufić

Eduard.

29. X 1961.

Ostojić Marija, Katičić Viktor (Labin), Poropat Marijan (Rovinj), Tončić Đina

(Buje), dr. Petar Turčić, Urban Franjo i Žufić Eduard.

14. VII 1963.

Brečević Marija (Pazin), Kain Slavko (Buzet), Rubeša Juraj, dr. Petar Turčić,

Ušić Anton, Valković Josip (Poreč) i Višković Stefanija.

24. X 1965.

Brečević Marija (Pazin), Ferllić Josip (Poreč), Fonović Blaž (Labiin),

Franković Mario (Labin), Jeromela Marčelo, Knivić Mirko, dr Petar Turčić i Ušić

Anton.

22. X 1967.

Brečević Marija (Pazin), Ferlić Josip (Poreč), Franković Mario (Labin), Krivac

Mirko (do 27. III 1968.), Matošević Nevija, Pokrajac Anton (Rovinj), Rosanda Vera

(od 27. III 1968.), Terlević Ivan (Buzet), Tončić Đima (Buje), dr Petar Turčić, Ušić

Ante (do 27. III 1968.), Vorkapić Mirjana (od 27. III 1968.).

26. X 1969.

Griparić Bruno (Labin), Rosanda Vera, Terlević Ivan (Buzet), Tončić Đina

(Buje), dr. Petar Turčić, Vrančić Ana (Rovinj).

23. I 1972.

Brečević Marija, Griparić Bruno (Labin, do 8. XII 1973., od 8. XII 1973. je

Albanese Guglielmo), Matošević Nevija, Terlević Ivan (Buzet), Tončić Đina i

Vrančić Ana (Rovinj).

9. XII 1973.

Brečević Manija, Griparić Bruno (Labin, do 8. XII 1973., od 8. XII 1973. je

Albanese Guglielmo), Matošević Nevija, Terlević Ivan (Buzet), Tončić Đina i

Vrančić Ana (Rovinj).

22. II 1976.

Brečević Marija (Pazin), Jeromela Marčelo, Krivić Mirko, Makovac Silvano

(Buje), Mišura Andrija (Labiin), Rigo Ana (Poreč), Tončić Đina, Vukmirović Anka

(Buzet), Živković Nikola (Rovinj), Žufić Eduard.

23. II 1980.

Bira se slijedeće Predsjedništvo: Kuftić Zlatko, Pavlović Božidar, Stuparić

Božo, Stoković Dragan, Ušić Josip, Živković Nikola i Žufić Eduard.

NAJČEŠĆI UZROCI OŠTEĆENJA VIDA U ISTRI

Od osnivanja organizacije slijepih, sadašnjega Međuopćinskog udruženja

slijepih Istre Pula, 22. II 1951. do 31. XII 1980. sveukupno je registrirano 897 osoba

oštećenog vida.

Interesantno je da su gotovo podjednako bili pogođeni muškarci i žene;

muškarci ipak nešto više (462) od žena (435). Mušakrci su zastupljeni za nešto više

od 3,02% od žena. To se donekle može protumačiti u neku ruku drukčijim položajem

muškaraca u ranijim vremenima, tako da su na nekim područjima života bili

izloženiji od žena i time podložniiji izvjesnim nepovoljnim utjecajima, pa tako i

oštećenju očiju i gubitku vida (traume, oštećenja očnoga dna, cirkulaitorni

poremećaji, toksična oštećenja vidnoga živca i sl.), ali ipak od svega toga u jednom

manjem broju.

Od 897 registriranih 376 ih je živih, 18 preseljenih s našeg teritorija, ili u druge

krajeve Jugoslavije ili u inostranstvo, 47 ih je brisano iz članstva radi poboljšanja

stanja na očima nakon liječenja ili upotrebom modernih pomagala, ili mijenjanjem

kriterija za članstvo u Savezu slijepih, 456 je umrlih.

Nas kao i čitavu našu zajednicu interesiraju živi članovi, jer radi njih postojimo i o

njima se moramo brinuti, ako ustreba od rođenja do smrti. Udruženje, kao neka vrsta

sindikata, mora se infiltrirati u njihov život, biti uz njih u svakom potrebnom

momentu, kako u teškim tako i u ugodnim situacijama.

Udruženje s članovima mora dijeliti i zlo i dobro. Prostorije Udruženja, kao što

je to napomenuto na drugom mjestu, moraju postati njihov drugi dom u kojemu će

naići na razumijevanje, pomoć i toplinu, koju će im trebati u izvjesnim slučajevima

nadomjestiti.

Treba nastojati da lim se pruži najefikasnija moguća pomoć. Za svakoga treba

znati, gotovo svakodnevno, kako živi i gdje se nalazi.

Naročito je potrebno djelovati u narodu preventivno kako bi se spriječilo barem u

nekim slučajevima regrutiranje novih slijepih ili s jačim oštećenjem vida. Zbog toga

smatramo da je korisno znati koji su najčešći uzroci koji dovode na našem terenu do

sljepila ili oštećenja vida, kako bismo na njih mogli usmjeriti našu borbu.

Svaki otklonjeni ili poboljšani slučaj predstavlja veliki uspjeh, kako u pogledu njega

samoga tako i sa stanovišta društva.

Nakon poboljšanja korist je višestruka, naročito je poboljšani osobno usrećen,

jer se uvrštava u posve drugu kategoriju ljudi, a društvo se rješava velike brige i s

materijalnog i kadrovskog stanovišta. Iz tabelarnog pregleda živih članova vidi se da

je koncem 1980. god. bio glaukom jedan od najčešćih uzroka sljepila ili jačega

oštećenja vida na našem teritoriju (povišeni tlak u oku). Nekoliko napomena u vezi s

glaukomom bit će na kraju ovoga izlaganja.

Prije upotrebe modernih pomagala bila je mirnija čak ispred povišenoga

očnoga tlaka najčešći uzrok koji je dovodio ljude u naše Udruženje. U dosta slučajeva

radilo se o takozvanoj malignoj kratkovidnosti s opsežnim promjenama na očnom

dnu i visokim brojem dioptrija. U najvećem postotku ovih slučajeva radi se o visokoj

slabovidnosti na koju se ne može mnogo utjecati optičkom korekcijom klasičnim

naočalima, kontaktnim lećama, kao mi liječenjem.

Nastoji se svaki slučaj poboljšati svim sada dostupnim sredstvima, ali još

uvijek je kratkovidnost ostala u vrhu tabele uzroka oštećenja vida na našem teritoriju.

Kod ovoga postoje objektivni i subjektivni razlozi. Među objektivne razloge na prvo

mjesto dolaze promjene na očnom dnu. Zatim u većini slučajeva radi se o ljudima u

zreloj dobi, visokoj starosti ili su to osobe koje nisu u stanju da se pridržavaju

potrebnih mjera, bilo da im to ne dozvoljava njihova životna dob ili njihova mentalna

situacija ili njihov stupanj kulturne razine. Neki kao da su se srodili sa svojim stanjem

na očima, pa ne osjećaju potrebu da si poprave položaj. Čak i jednostavne radnje u

više slučajeva za njih predstavljaju veliki napor koji im remeti životnu ravnotežu na

koju su navikli. Tu ima i dosta zdravstvenoga analfabetizma, zaziranja od naočala,

sramota od toga da okolina ima i vidni dokaz njihovih defektnih očiju, da su

»ćoravi«, što znači i manje vrijedni. To u njihovim očima i očima njihove okoline

predstavlja veliki nedostatak.

Ovo se sve manje susreće kod mlađih. No s obzirom da su naši slučajevi

većinom starijih godina, problem je zasada dosta naglašen. Kada bude sadašnja mlada

generacija došla namjesto sadašnje stare generacije, ovaj će problem vjerojatno

izgubiti na akutnosti, bit će u mnogo blažem obliku, u manjem broju. To nam

obećava i podatak iz tabelarnog pregleda brisanih članova iz kojega proizlazi da je

najviše brisanih kratkovidnih slučajeva, većinom zbog primjene kontaktnih leća.

Rješavanju problema kratkovidnosti doprinijet će ne samo napredak u svakome

pogledu već i povećanje broja oftalmologa d njihovim suzbijanjem zdravstvenoga

analfabetizma na ovom području, povećanjem broja radnika uopće ovom polju, kao

i napretkom nauke.

Na trećem mjestu uzroka gubitka vida ili jakoga oštećenja vida dolaze

promjene na očnom dnu. Tu dolaze u obzir razna oboljenja mrežnice, a prvenstveno

na bazi šećerne bolesti, našega velikoga neprijatelja. Zatim dolazi pigmentna

degeneracija mrežnice, s kojom se također vrlo teško boriti, gotovo još teže nego li s

prethodnim oboljenjem.

Ne smijemo ovom prilikom a da ne podvučemo poremećaje na očnom dnu

nastale u vezi sa stanjem cirkulacije, koje nam također zadaju velike glavobolje. Ne

manje muka imamo sa stanjem na očnom dnu u vezi s »ishabanošću« čitavoga

organizma, pa i organa vida, a na bazi staračkih involutivnih degenercija koje vrlo

često zahvaćaju i najkvalitetniji i prema tome najosjetljiviji dio očnoga dna, žutu

pjegu.

Sve su ovo obični slučajevi koji zahtijevaju izuzetne napore i od oboljeloga i

od specijalno lizobraženoga zdravstvenog kadra. Doza strpljenja ovdje mora biti

velika, jer liječenje traje dugo, a ne mora biti za kraće vrijeme ni efikasno. Ne dovodi

u mnogo slučajeva do brzoga, a još manje spektakularnoga poboljšanja. Osim toga u

arsenalu lijekova za ovo područje nema još za sada nekoga većega izbora i sredstava

koja bi u kratko vrijeme i pouzdano djelovala na obostranu veliku sreću. No i ovdje,

kao i na drugim poljima medicine, uvijek su mogući neočekivan preobrati,

poboljšanja koja se u početku nisu mogla predvidjeti ili su se samo nazirala. U

svakom pojedinom slučaju poduzima se sve što je u našoj moći, sve dosada poznato

primjenjuje, jer makroskopska slika može izgledati obeshrabrujuće, dok

mikroskopska zbivanja u predjelu promjena se ne mogu za života znati, a mogu biti

mnogo povoljnija, manje obeshrabrujuća od ma-kroskopskih, te se sve konačno može

završiti na opće zadovoljstvo. Osim toga je važno u kojem stadiju smo započeli

liječenje, jer kod uznapredovalih slučajeva rezultati će biti manje povoljni, kod

početnih, obrnuto, rezultati će biti sasvim zadovoljavajući. U novije vrijeme

pronađena su sredstva i načini kojima se pojedine vrste promjena mogu zaustaviti i

povoljno riješiti.

S 34 slučaja sljepila ili s praktički neupotrebljivim ili slabo upotrebljivim

vidom, dolaze među živim članovima katarakte. To je relativno veliki broj, jer su to

slučajevi koji se rutinski rade već svuda na svijetu i sa sve većom i većom sigurnošću

u uspjeh. Za obrazloženje ovoga ima i nekoliko mogućih objašnjenja. Pretežno se

radi o licima u visokoj starosti, tako da postoji veoma problematičan ishod kirurškoga

zahvata, kako sa strane vitalnosti organizma u cjelini tako i samoga oka. Zatim se

nekada ispriječi derutno kardiovaskularno stanje pogođenoga, poremećena cirkulacija

i slabo srce. Kao posljedica ovoga svega javlja se i kod pacijenta i kod njegove

okoline nezainteresiranost za nekim poboljšanjem s obzirom na eventualnu kratkoću

preostaloga životnoga puta lica s kataraktom. Dosta često ispriječi se i mentalno

stanje zainteresiranoga. U izvjesnom broju ovih slučajeva dodatna ispitivanja pokažu

da se radi o kompliciranoj sivoj mreni te da zahvat ne bi doveo do željenoga rezultata,

pa da se nije uputno ni upuštati u nizak.

Prema prethodnom kratkom izlaganju proizlazi da i slučajevi katarakta

predstavljaju kompleksan problem koji nije u svakom danom slučaju rješiv u korist

pacijenta. Zbog toga se u duže vrijeme može nakupiti sve veći broj tih inače u praksi

povoljno rješivih slučajeva. Prilično mnogo ima među našim materijalom i slučajeva

oštećenja vidnoga živca (42). Zaista dosta impozantan broj. No kad se uzme u obzir

da je vidni živac jedan od najosjetljivijih živaca u tijelu, osjetljiv na razne nepovoljne

faktore, onda taj broj i nije možda tako velik. Tu igraju ulogu razni faktori, od onih u

intrauterinom životu, pa do još većega broja tih faktora u ekstrauterinom životu.

Nekada ti faktori mogu ostati neotkriveni!, a nekada se zna da do tih teških stanja

dovode cirkulatorni momenti, toksični, prehrambeni, razni kemijski i fizički faktori,

ne izuzimajući mi grubu traumu. Kako se ovdje radi o finom živčanom tkivu, mjere

zbrinjavanja tih slučajeva su složene, dugotrajne i nekada nedovoljno uspješne. Kao

što je već ranije spomenuto, kod svih visoko diferenciranih tkiva, makroskopska slika

može uvelike divergirati od mikroskopskoga stanja u tom tkivu, pa ima i u ovim

slučajevima pozitivnih iznenađenja, i to u znatnom broju. Ima slučajeva kada pacijent

sa zastrašujućim izgledom dijela vidnoga živca u samoj očnoj jabučici ima normalan

vid, što se na prvi pogled ne bi nikako očekivalo. Takvi slučajevi ispadaju kao neko

čudo. Ovdje prevladavaju, kod oboljenja vidnog živca uopće, slučajevi koji se

temelje na oirkulatornim ili toksičnim uzrocima.

Na 6. mjestu uzroka sljepila ili slaboga vida na našemu terenu dolaze traume

(26 slučajeva). To su većinom slučajevi potpunoga sljepila prouzrokovani direktnim

djelovanjem traume na oko, rjeđe na njegovu okolinu. Vjerojatno da bi taj broj

traumatskih uzroka bio i veći, ali se u ovim slučajevima većinom radi o

kombiniranim povredama koje ili imaju nepovoljan konačni ishod, te do okuliste ne

stignu, ili kod politraume povreda očiju može biti lakše prirode, ili izgledati

drugorazredna od ostalih prisutnih povreda, s obzirom na opasnost po život. Većinom

se radi o mehaničkim povredama, povredama stranim česticama, eksplozivnim

povredama, kemijskim povredama itd.

Na pretposljednjom mjestu dolaze oštećenja rožnice (24 slučaja). Većinom se

radi o slaboviidnosti u jačem stupnju prouzrokovanoj zamućenjem raznoraznoga

oblika i jačine. Posljedica su obično ranijih oboljenja rožnice i veznice zajedno kao

odraz ranijih nepovoljnih materijalnih, socijalnih, a uslijed toga prehrambenih,

stambenih, prosvjetnih i drugih životnih prilika našega naroda. Nepovoljni uvjeti

dovodili su do oboljenja čitavoga organizma, kod čega su u velikom broju slučajeva

bile zahvaćene i oči. Ovaj se problem u najvećem postotku riješio nakon II svjetskog

rata poboljšanjem života, tako da us slični slučajevi danas veoma rijetki, mogu se

vidjeti samo sporadično u dugim vremenskim razmacima.

Slijedi broj sljepila ili slabovidnosti prouzrokovan na našem terenu prirođenim

uzrocima. Najviše ih ima jako sla-bovidnih bez vidljive ogranske podloge. U

lizvjesnom broju udruženi su s treperenjem očiju, drugi puta s fotofobijom,

albinizmom, a pokušaji poboljšanja vida ostali su, barem zasada, bez uspjeha.

Prema starosti naši slučajevi se većinom javljaju u zrelijem desetljeću. Najmanje ih

ima u prvom desetljeću života (7), a najviše u osmom (110). Već u drugom desetljeću

ih ima (11), skoro dva puta više nego u prvom. Od petog desetljeća pa naviše broj

progresivno raste, kako bi u osmoj postigao kulminaciju, a od njega broj naglo pada u

devetoj i desetoj deceniju. To bi otprilike odgovaralo i krivulji vitalnosti i

angažiranosti organizma. Dok je čovjek u naponu snage, rjeđe se javljaju abnormalne

devijacije. Čim počne opadati vitalnost, opada i životna sposobnost, a s time rastu i

skretanja od normale i u zdravsvtenom pogledu, što ima odraza i na stanje na očima.

Prema ovim našim statističkim podacima mogli bismo zaključiti da je zaštita

produktivnoga dijela naroda relativno dobra. Devijacije nam prave u ovom sektoru

života i dalje pojave vezane uz današnji naičn i tempo života (na bazi cirkulacije,

alkohola i drugih ovisnosti, nervnih stresova, opterećenosti itd.), iako je zaštita

zdravlja, naročito u posljednjih nekoliko decenija, znatno bolja, pa je i perspektiva

bolja.

Iz tabelarnog pregleda umrlih vidimo da naši slučajevi, iako su pogođeni

praktički jednim od najvećih fizičkih nedostataka, dugo žive. Umiru većinom u

visokoj starosti, najviše devetom i desetom desetljeću života. To može biti dokaz da

se uz dobru njegu, uz dobru podršku u životu mogu prebroditi i teške krize te da je

adaptacija našega naroda na većinu situacija u životu dobra, da je naš narod ustrajan i

žilav. To je vjerojatno uvjetovano i historijski, uzevši u obzir sve poteškoće koje su

naši narodi prošli kroz historiju.

Sve ovo govori da trebamo najveću pomoć, nakon gubitka vida, pružiti

pogođenom u prebrođavanju psihičke krize. Uz dobru podršku dotični se opat vraća u

život i nakon toga dugo živi. To se danas omogućava dovoljnom i efikasnom brigom

za svakoga slijepoga, nastojeći na svaki način da se vrati u stroj s videćima, dajući

mu osjećaj da isto vrijedi kao i ostali pripadnici naših naroda. Pomaže se, kada treba,

već od najranijega djetinjstva da se što bolje snađe u svom položaju ne udaljavajući

ga, već integrirajući ga s ostalima. Živi životom kao i svi ostali sa sličnim životnim

usponima i poteškoćama, pa se ne osjeća usamljenim. Gdje god to dozvoljava

mentalno stanje, pohađaju redovne škole zajedno s ostalom djecom. Kod

zapošljavanja daje im se prednost u zvanjima koja njima odgovaraju, materijalno su

potpomagani kako bi što lakše podnijeli nedaće vezane uz gubitak vida, nadarenima

se omogućava neograničeno napredovanje. Pomaže im se kod sklapanja brakova i u

odgoju njihove djece. Sve kao i svakom našem građaninu.

Tek u sedmom deceniju počinje nešto veći broj smrtnih slučajeva. To stoji u

vezi i s današnjim stupnjom naše medicine, koja je toliko napredovala da se

produžuje ljudski vijek.

Najveći broj umrlih je s glaukomom. Ovo možemo shvatiti kada pomislimo da

se glaukom većinom javlja u zrelijoj dobi, u pretežno istrošenijem organizmu, a ima i

slučajeva glaukoma koji se baziraju na sklerozi. Osim toga glaukom je, kako smo

vidjeli, i najmnogobrojniji uzrok sljepila na našem terenu.

Na drugom mjestu smrtnosti su katarakte (91 slučaj), jer su one obično u našim

slučajevima udružene s već navedenim težim stanjima organizma, iako su inače na

četvrtom mjestu uzroka oštećenoga vida u Istri.

Na trećem mjestu smrtnosti dolaze slučajevi kod kojih postoje promjene na

očnom dnu (82 slučajeva). To su obično teški bolesnici (dijabetes, povišeni tlak, teže

skleroze itd.), pa takvii češće i podliježu.

Na četvrtom su mjestu slučajevi kratkovidnosti, dok su po broju oštećenoga

vida na drugome mjestu. To bi možda moglo značiti da kratkovidnost nije u uskoj

vezi s općim stanjem organizma. Duže žive oni s oštećenjem vidnoga živca, zatim

traumatizirani slučajevi s oštećenom rožnicom, a najduže s urođenim uzrocima

sljepila ili slabovidnosti.

Na tabelarnom pregledu preseljenih vidi se da je najviše otišlo kratkovidnih (8

slučajeva). Većinom su otišli zbog boljih životnih prilika u sklopu porodice i

poznatih. Manji dio je vjerojatno tražio i bolje uvjete liječenja. Moguće da su iz

sličnih razloga odselila s našeg teritorija i četiri traumatizirana. Odselile su li dvije

katarakte, dva slučaja oštećenja vidnog živca. Navedeni slučajevi katarakta bili su

komplicirani s oštećenjem očnog dna.

Iz tabelarnog pregleda brisanih vidi se da je ukupno brisano 47 slučajeva, jer

nisu ispunjavali uvjete za člana Saveza zbog poboljšanja stanja na očima ili

mijenjanjem kriterija.

Od 47 njih bila su 24 muškarca i 23 žene. Kao i u cjelokupnom broju, i ovdje

postoji također paritet, podjednaki broj i muškaraca i žena. Najviše ih je bilo među

kratkovidnima, 28. Pronalaskom kontaktnih leća, stanje se na ovom polju dosta

izmijenilo. Nestalo je iz naših ambulanti nekih koji su ambulante gotovo

svakodnevno opsjedali, većinom bez većega uspjeha. Zatim slijedi broj brisanih

katarakti, (devet). Na trećem mjestu poboljšanja vida, promjenom dotadašnjeg stanja,

dolazi rožnica (četiri). Na svim ovim područjima u posljednje vrijeme najviše se

napredovalo, što ima odraza i na rezultate poboljšanja vida dotada slijepih i

slabovidnih. Manje ih ima s poboljšanjem kod promjena koje nama za sada manje

stoje pod kontrolom: kod promjena na očnom dnu (3), promjena na vidnom živcu (2),

kod glaukoma svega je jedan slučaj.

Najviše je brisanih u trećem deceniju života (19). U ovom deceniju dosta je

zastupljen »kompleks naočala«, pa mlađi radije nose kontaktne leće nego li klasične

naočale. U nekim sredinama, kako je to već napomenuto, teško je biti »ćorav«,

neimati dobar vid, što u današnje doba mnogo znači. Teško je u tim sredinama zbog

naočala biti »manje vrijedan«.

Na kratkovidnost i operiranu kataraktu po pet brisanih otpada u osmom i

devetom deceniju života, dok ih je u šestom iz istih razloga brisano 6. U drugim

decendjama javljaju se sporadični slučajevi poboljšanja vida (tri u drugom i petom

deceniju i dva slučaja u sedmom deceniju). Samo u prvom d desetom deceniju nismo

zabilježili nijedno poboljšanje vida.

Prema ovim kratkim razmišljanjima, na našem teritoriju i dalje ostaje kao

najveći problem glaukom, koji nam još uvijek, u velikom broju oštećuje vid. Zato

moramo usmjeriti naša nastojanja prema njegovom suzbijanju u vidu preventivne i

što uspješnije terapije. Kao i u čitavom svijetu, tako i kod nas, rano otkrivanje

glaukoma je među svim mjerama najvažnija mjera. Kod svakoga s početkom

staračkog vida, s visokom kratkovidnosti, s nekim nejasnim senzacijama u oštrini

viiđa, rastućim brojem »mušica« pred očima blagim glavoboljama, moramo misliti i

na glaukom i u tom smislu postupiti., To najviše zavisi o oftalmolozima jer su nekako

ovdje najsamostalnijih najcjelovitiji, iako i drugi profili liječnika mogu u tome

mnogo pomoći., Najviše mogu pomoći ipak zahvati oftalmologa, pa su kod glaukoma

nekako i najodgovorniji.

Kod glaukoma mora dakle postojati timski rad, kolaboracija s ostalim granama

medicine ali je uloga; oftalmologa veća nego kod nekih drugih uzroka sljepila. U vezi

s glaukomom moramo također pratiti sva dostignuća kod nas i u svijetu, što se tiče

ranog otkrivanja, terapije i rehabilitacije, kako bi naši bolesnici imali pouzdanu našu

pomoć.

Bez timskog rada, uske suradnje s ostalima ne možemo ni zamisliti borbu

protiv drugihuzroka sljepila, naročito onih koji se temelje na općem oboljenju

organizma.

TABELARNI PREGLED ŽIVIH ČLANOVA PO OPĆINAMA, DJAGNOZI,

DOBI I SPOLU

Općine Buje Buzet Labin Pazin Poreč Pula Rovinj Ukup.

DIJAGNOZA

cataracta 1 1 10 2 4 14 2 34

cornea 1 2 4 3 3 8 3 24

fundus 8 2 11 9 5 26 11 72

glaukom 2 6 15 4 17 21 7 72

miopija 5 1 8 4 3 48 10 79

opticus 1 3 6 7 10 14 1 42

prirođeno 1 3 3 2 17 1 27

trauma 2 5 5 3 9 2 26

GODINE

I decenij 3 3 1 7

II 1 2 7 1 11

III 3 1 1 2 4 15 2 28

IV 2 2 1 2 7 1 15

V 2 2 8 4 2 15 5 38

VI 1 1 7 6 6 21 6 48

VII 5 1 12 7 7 26 6 64

VIII 3 7 18 12 17 44 9 110

IX 3 2 8 2 7 16 5 43

X 6 2 3 1 12

SPOL

muški 10 7 32 20 24 67 17 177

ženski 9 10 30 17 23 90 20 199

Ukupno 19 17 62 37 47 157 37 376

8,4

TABELARNI PREGLED UMRLIH ČLANOVA PO OPĆINAMA,

DIJAGNOZI, DOBI I SPOLU


DIJAGNOZA

cataracta 4 4 8 12 5 43 15 91

cornea 2 2 3 15 3 25

fundus 4 2 9 13 6 35 13 82

glaukom 3 11 30 18 12 42 6 122

miopija 7 4 4 34 9 58

opticus 1 2 6 8 2 15 2 36

prirođeno 1 1 1 3 2 3 2 13

trauma ______1__________2 5 1 20__________ 29

GODINE

I decenij___________________________________________________

II

III 1 1

IV 1 3 4

V 1 1

VI 1 5 1 7

VII 1 2 2 3 3 12 23

VIII 2 1 9 5 4 39 9 69

IX____________ 2 4 15 14 12 58 12 117

X._________ ___7 15 34 44 12 93 29 234

SPOL

muški 10 15 33 41 21 113 17 250

ženski 4 7 32 25 11 94 33 206

Ukupno 14 22 65 66 32 207 50 456

TABELARNI PREGLED ČLANOVA KOJI SU PRESELILI PO OPĆINAMA,

DIJAGNOZI, DOBI I SPOLU


cataracta 1 1 2

cornea_________________________________________

fundus 1 1 2

glaukom

miopija 1 1 5 1 8

opticus 1 1 2

prirođeno

traume 3 1 4

I decenij

II 1 1

III 1 1 2

IV 1 2 1 4

V 1 1

VI 1 1 2

VlI 1 1 1 3

VIII 1 1 2 4

IX 1 1

X

Muški 3 1 4 3 11

Ženski: 1 1 4 1 7

Ukupno 4 1 4 1 7 1 18

TABELARNI PREGLED BRISANIH ČLANOVA PO OPĆINAMA, DIJAGNOZI,

DOBI I SPOLU


cataracta________________1_________1___6 1 19

cornea________________ 1 _______2 1______ 4

fundus 1 2 3

glaukom 1 1

miopija______1__________7_________5 12 3 28

opticus_______________________________ 2 2

prirođeno traume

I decenij

II 1 1 1 3

III 1 8 4 4 2 19

IV 1 1 2 4

V 3 3

VI 1 5 6

VII 1 1 2

VIII 5 5

IX 1 4 5

muški 1 10 3 8 2 24

ženski 1 1 3 15 3 23

Ukupno 2 11 6 23 5 47

TUMAČENJE UZ ZBIRNI TABELARNI PREGLED ŽIVIH,

UMRLIH, PRESELJENIH I BRISANIH ČLANOVA PO

OPĆINAMA, DOBI I SPOLU

Brojevi u zagradama predstavljaju zbroj ili horizontalnih ili vertikalnih

brojeva.

U svakom kvadratu u desnom donjem kutu nalazi se u zagradama zbroj

vertikalno poredanih brojeva u tom kvadratu.

U zadnjim kvadratima desno uz lijevu njihovu granicu u zagradama ima više

brojeva, od kojih svaki predstavlja zbroj brojeva poredanih u odgovarajućoj

horizontalnoj crti.

U donjem lijevom uglu istih kvadrata postoji zbroj svih brojeva unijetiih u tom

redu kvadrata.

U osmom, odnosno desetom redu kvadrata u donjem desnom uglu nalaze se po

dva broja: manji predstavlja zbroj slučajeva navedenih vertikalno u tom jednom

kvadratu, a veći je ukupan broj slučajeva po općinama navedenih vertikalno u svim

kvadratima te općine.

U zadnjem kvadratu desno, navedenih redova kvadrata u donjem lijevom uglu

manji broj je zbroj slučajeva u tom jednom kvadratu, a veći broj je zbroj svih

kvadrata zbirnog tabelarnog pregleda i horizontalno i vertikalno.

OPĆINE BUJE BUZET LABIN PAZIN POREČ PULA ROVINJ

Živi 1 1 10 2 4 14 2 (34)

CA

TA

RA

CT

A

Umrli 4 4 8 12 5 43 15 (91)

Preselili 1 - - 1 - - - (2)

Brisani - (6) - (5) 1 (19) - (15) - (10) 6 (63) 1 (18) (9)

(136)

Ž 1 2 4 3 3 8 3 (24)

CO

RN

EA

U - 2 2 3 - 15 3 (25)

P - - - - - - - (0)

B - (1) - (4) 1 (7) - (6) - (3) 2 (25) 1 (7) (4)

(53)

Ž 8 2 11 9 5 26 11 (72)

FU

ND

US

U 4 2 9 13 6 35 13 (82)

P 1 - - - - 1 - (2)

B 1 (14) - (4) 2 (22) - (22) - (11) - (62) - (24) (3)

(159)

Ž 2 6 15 4 17 21 7 (72)

GL

AU

CO

M

U 3 11 30 18 12 42 6 (122)

P - - - - - - - (0)

B - (5) - (17) - (45) - (22) - (29) - (64) - (13) (1)

(195)

Ž 5 1 8 4 3 3 48 (79)

MY

OP

IA U - - 7 4 - 4 34 (58)

P 1 1 - - - - 5 (8)

B 1 (7) - (2) 7 (22) - (8) - (3) 5 (12) 12 (99) (28)

(173)

Ž 1 3 6 7 10 14 1 (42)

OP

TIC

US

U 1 2 6 8 2 15 2 (36)

P 1 - 1 - - - - (2)

B - (3) - (5) - (13) - (15) - (12) 2 (31) - (3) (2)

(82)

Ž 1 - 3 3 2 17 1 (27)

PR

IRO

ĐE

NO

U 1 1 1 3 2 3 2 (13)

P - - - - - - - (0)

B - (2) - (1) - (4) - (6) - (4) - (20) - (3) (0)

(40)

Ž - 2 5 5 3 9 2 (26)

TR

AU

MA

U 1 - 2 5 1 20 - (29)

P - - 3 - - 1 - (4)

B - (1)

(39)

- (2)

(40)

- (10)

(142)

- (10)

(104)

- (4)

(85)

- (30)

(394)

- (2)

(93)

(0) (59)

(897)

Ž - 3 - - - 3 - (7)

I

DE

CE

NIJ

U - - - - - - - (0)

P - - - - - - - (0)

B - (0) - (3) - (0) - (0) - (0) - (3) - (1) (0)

(7)

Ž - - - 1 2 7 1 (11)

II

U - - - - - - - (0)

P - - 1 - - - - (1)

B 1 (1) - (0) 1 (2) - (1) - (3) - (7) 1 (2) (3)

(15)

Ž 3 1 1 2 4 15 2 (28)

III

U - - - - - 1 - (1)

P 1 - 1 - - - - (2)

B 1 (5) - (1) 8 (10) - (2) 4 (8) 4 (20) 2 (4) (19)

(50)

Ž 2 - 2 1 2 7 1 (15)

IV

U - - - - 1 3 - (4)

P - 1 - - - 2 1 (4)

B - (2) - (1) 1 (3) - (1) - (3) 1 (13) 2 (4) (4)

(27)

Ž 2 2 8 4 2 15 5 (38)

V

U 1 - - - - - - (1)

P - - - - - 1 - (1)

B - (3) - (2) - (8) - (4) - (2) 3 (19) - (5) (3)

(43)

Ž 1 1 7 6 6 21 6 (48)

VI

U 1 - 5 - - 1 - (7)

P 1 - - - - 1 - (2)

B - (3) - (1) 1 (13) - (6) - (6) 5 (28) - (6) (6)

(63)

Ž 5 1 12 7 7 26 6 (64)

VII

U 1 2 2 3 3 12 - (23)

P - - 1 1 - 1 - (3)

B - (6) - (3) - (15) - (11) 1 (11) 1 (40) - (6) (2)

(92)

Ž 3 7 18 12 17 44 9 (110)

VII

I

U 2 1 9 5 4 39 9 (69)

P 1 - 1 - - 2 - (4)

B - (6) - (8) - (28) - (17) - (21) 5 (90) - (18) (5)

(188)

Ž 3 2 8 2 7 16 5 (43)

IX

U 2 4 15 14 12 58 12 (117)

P 1 - - - - - - (1)

B - (6) - (6) - (23) - (16) 1 (20) 4 (78) - (17) (5)

(166)

Ž - - 6 2 - 2 1 (12)

X

U 7 15 34 44 12 93 29 (234)

P - - - - - - - (0)

B - (7)

(39)

- (15)

(40)

- (40)

(142)

- (46)

(104)

- (12)

(85)

- (96)

(394)

- (30)

(93)

(0) (246)

(462)

Ž 10 7 32 20 24 67 17 (177)

ŽE

NS

KI

U 10 15 31 41 20 114 19 (250)

P 13 1 4 - - 3 - (250)

B 1 (24) - (23) 10 (77) - (61) 3 (47) 8 (192) 2 (38) (24)

(462)

Ž 9 10 30 17 23 90 20 (199)

MU

ŠK

I

U 4 7 934 25 12 93 31 (206)

P 1 - - 1 - 4 1 (7)

B

UKUPNO

1 (15)

(39)

- (17)

(40)

- (65)

(142)

- (43)

(104)

3 (38)

(85)

15 (202)

(394)

3 (55)

(93)

(23)

(435)

(897)

NEKI OBLICI ZAŠTITE VIDA

Veliki napredak čovječanstva, uglavnom sve što se postiglo, u velikom

postotku može se zahvaliti i dobrom vidu, prirođenom ili dobrom vidu postignutom

pomagalima. Već samo ovaj momenat govori koliko je neophodno potrebno

pronalaženje svih mogućih putova i mogućnosti da većina ljudi zadrži ili zadobije

oštar vid. U nekim slučajevima to nije nimalo lako, jer je organ vida visoko

izdiferenciran da tako kažemo, plemenitog porijekla, jer se razvija iz mozga. Zato je

osjetljiv i relativno se lako oštećuje. Njegovi najfiniji građeni dijelovi ujedno su i

najvažniji za pravilnu funkciju vida. Većina njegovih dijelova sastoji se od finih

struktura koje ne trpe veća prestrukturiranja, veće preinake. Obično dolazi i kod

najmanje promjene, kada se ona zbiva na osjetljivom mjestu, do velikih posljedica.

Funkcija drugih organa uz takve promjene ne bi bila uopće ili vrlo malo tangirana,

dok na oku te iste promjene izazivaju dugotrajne ili nepopravljive poremećaje

funkcije. Fino satkani dijelovi oka, što su finije građe, imaju sve manju moć

regeneracije, te u slučajevima oboljenja tih dijelova tkivo finog tkanja bude

zamijenjeno tkivom grublje strukture, koje funkcionalno manje ili nikako ne

zadovoljava, pa ti dijelovi oka djelomično ili potpuno gube funkciju. To može biti

samo privremeno, a u velikom broju slučajeva trajno i nepovratno. Prema tome,

veoma je važno otklanjati situacije d agense koji mogu dovesti do promjena ina

organu vida. U vezi s ovim organom poznata postavka »bolje spriječiti nego liječiti«

dobiva svoj puni smisao. Nakon što promjena nastane, ima slučajeva kada se

prijašnja funkcija uspostavlja samo djelomično dugotrajnim mukotrpnim liječenjem.

Kod promjena na perceptornom aparatu, na primjer, ne mora pomoći nikakvo dosada

poznato liječenje.

Na mjere potrebne za očuvanje vida treba misliti kod ljudi svih uzrasta. Svako

doba ima svoje potrebe i zadatke u čijem rješavanju uveliko učestvuje i vid. U svakoj

dobi mogu postojati i izvjesni momenti koji nepovoljno djeluju na organ vida, a na

koje moramo misliti, kako bi se zaobišli ili potpuno otklonili, jer među situacijama

ima ih dosta koje se mogu predvidjeti i otkloniti. Naša je dužnost da su nam uvijek

prisutne situacije koje možemo predvidjeti, a koje mogu nepovoljno utjecati na oči.

Kao što je već navedeno, njih ima u svakoj dobi i na mnogim mjestima, no možda su

ipak za pojedine dobi neke karakteristični je nego za druge, učestalije u djetinjstvu

nego u odrasloj dobi i obratno.

Ima momenata koji mogu nepovoljno djelovati na čovječji vid, čak prije nego

je čovjek i nastao. Može se naime u pojedinim slučajevima predvidjeti da će iz nekog

braka nastati potomak koji bi mogao eventualno imati i neke promjene na očima i

time umanjiti ili onemogućiti njihovu pravilnu funkciju. Jasno da takvi pojedinci neće

moći, barem u vrijeme adaptacije na takvo stanje, tako promptno izvršavati zadatke

života koji u ovo naše moderno doba nadolaze u sve većem broju i sve većom

brzinom. Prirodno je da će se morati savjetovati da do veze hereditarno opterećenim

budućih roditelja ne dođe, ili ako dođe do veze, da po mogućnosti nemaju djece.

Postavljanje hereditarno opterećene djece na vlastite noge mnogo je kompliciranije i

teže i više opterećuje zajednicu nego kod normalne djece.

Kongenitalni i hereditarni uzroci sljepila zastupljeni su s oko 7% među svim

slučajevima slabovidnosti i sljepila. Statistike u ovom pogledu pokazuju znatan skok.

Naročito je značajna činjenica da je većina očnih bolesti recesdvno naslijedila, a to

znači da je potrebno utjecati na sklapanje brakova među rođaci|ma. Iz takvih brakova

potječe veliki broj defektnih u svakom pogledu, pa i u pogledu vida. Defekti na

očima dolaze pak u velikom broju udruženi s drugim nedostacima. Potrebno je

također obratiti pažnju na sklapanje brakova između slijepih lica. U ovim i sličnim

slučajevima, kandidatima za ženidbu treba ukazati na opasnosti do kojih eventualno

može doći kod sklapanja braka s bližim rođakom lili hereditarno opterećenom

osobom.

Mjere za očuvanje potpunijeg integriteta buduće ličnosti nastavljaju se dalje,

odmah nakon začeća. Na scenu sada stupaju ginekolozi koji kontroliraju tok i

pravilnost intrauterinog života, a sve s ciljem da na svijet dođe zdrav čovjek, koji

mora doprinijeti produžavanju i unapređivanju ljudskog roda. Ginekolozi mogu

predvidjeti i kakav će biti porođaj novog člana društva. Porođaj mora biti po

mogućnosti samo takav da novorođenče ne bude nepopravljivo ledirano, kod čega

može biti kompromitirana i pravilna funkcija očiju. Kod jačih oštećenja može doći i

do eventualnih većih i manjih krvarenja i u mozgu kao i u samom oku. Ovakva

krvarenja, naročito veća, mogu dovesti do jakog oslabljenja ili do gubitka vida, kada

se dešavaju u centru za vid u mozgu ili na samom očnom dnu i drugim dijelovima

perceptornog aparata oka.

U borbi za dobar vid budućih generacija treba obratiti pažnju i na kontrolu

trudnih žena, jer se pokazalo da neke bolesti, ako ih trudnica preboli u prvim

mjesecima trudnoće dovode do promjene na očima, što imaju za posljedicu smanjeni

ili nikakav vid.

Nekada se takvoj djeci može pomoći jedino zahvatom već u najranijem

djetinjstvu, što ne pada lako ni onome koji taj zahvat vrši, a kamoli roditeljima.

U svem svijetu, tako reći s prvim udisajima atmosferskoga zraka, u prvim satima

života novorođenog čovjeka nastupa briga za očuvanje pravilne funkcije očiju, za

očuvanje vida. Već u prvim satima života vrši se zaštita očiju od infekcije

ukapavanjom odgovarajućih lijekova koji imaju za cilj obranu očiju, još neotpornih

na oboljenje. U datom slučaju može se novorođenče zaraziti za vrijeme poroda, od

majke. Bolest bi brzo zauzela mah te može u kratko vrijeme zahvatiti više dijelova

oka, pa ako se ne bi liječilo, može dovesti do jačeg oštećenja vida, pa čak i do

potpunog sljepila. Još 1882. godine uveo je francuski liječnik Cr`ede to ukapavanje u

oči. Ovaj je zahvat imao za posljedicu nagli pad broja slijepih u svijetu. Onda je

uvelike harala spolna zarazna bolest koja je vrlo često dovodila do propasti očiju i

funkcionalno i fizički. Premda danas nema više takve opasnosti od spolnih bolesti,

ipak se još uvijek vrši taj zahvat, nazvan kredaizacija. Tim jednostavnim zahva-

tom može se riješiti velikih nevolja i pojedinac, a preko njega i čitavo čovječanstvo.

Kao u prvom satu života, tako i kroz čitavi život čovjeka sve do smrti borba za vid i

protiv uzroka njegovog oštećenja treba se voditi jednakom brigom i žestinom. Jasno,

kako je već napomenuto, ta borba nema u svim dobama života isti karakter, već je

različita i odgovara uzrastu i zadacima koje izvršava onaj koga se zaštićuje i za koga

se bori.

Kada dijete raste, izloženo je znatnom broju faktora koji baš u djetinjstvu mogu

dovesti do oslabljenja lili uništenja vida. Statistike su pokazale da jedan veći procenat

slijepih ljudi izgubi vid u djetinjstvu a naročito u prvim godinama života.

Iz istih tih statistika izlazi da se u velikom broju sljepoće gubitak vida mogao

spriječiti ili umanjiti. Često je uzrok oštećenja vida, ne samo u djetinjstvu već i u

odrasloj i odmakloj dobi kasno traženje pomoći, kasno dolaženje na pregled uopće, a

naročito liječniku za očne bolesti. Iz ovoga razloga nekada propadaju slučajevi koji

su se blagovremeno intervencijom mogli spasiti.

U najranijem djetinjstvu mjere za očuvanje vida svode se najčešće na

suzbijanje promjena na površinskim dijelovima oka lili u upoznavanju i planiranju

eventualnih popravljivih kongenitalnih promjena očiju. Što idemo dalje, borba za

očuvanje potpunog integriteta očiju sve više dobiva na žestini, jer se može slobodno

reći da nema nesretnijeg od onoga koji izgubi prethodno dobru funkciju oči. Takav

prođe mnoge teške psihičke muke dok se ne navikne na novonastalo stanje li

osposobi za daljnji samostalni život. Novi problemi nastaju već od početne

samostalnosti novorođenčeta, naročito pojavom pokretljivosti. Kod stadija u kolicima

treba naročitu pažnju posvetiti ručicama, posebno noktima. Zatim treba paziti kakve

se igračke stavljaju u kolica, radi zabave djeteta, na rubove kolica, pokrivač, okolinu,

posjetioce itd.

Svi se problemi još više zaoštravaju i novi pojavljuju kada dijete počne puzati,

a naročito pojavom prvih koraka kada još dijete nema iskustva i razumijevanja o

štetnosti pojedinih gestova ili stvari. Od sada pa kroz čitav život moraju nam biti živo

pred očima momenti uslijed kojih može doći do poremećaja, jednako što se tiče

oboljenja očiju kao i trazmh vidova povređivanja.

Srećom sada se ovdje ne moramo prvenstveno baviti problemima koji su

nekada bili u prvom planu, a vezani su bili za niski životni standard, za nedovoljnu

zdravstvenu zaštitu, za veliki primitivizam, jako naglašeni zdravstveni analfabetizam,

neobično loše stambene prilike, neobično loše higijenske uslove itd, itd. Svi ti

momenti nisu potpuno dokinuti, ali nisu ni (izdaleka onako naglašeni kao u nedavnoj

prošlosti. Svi mi danas u velikom broju tako živimo, kako se do pred nekoliko

decenija mije moglo ni zamisliti. Iz naših ambulanti, možemo kazati, gotovo potpuno

su nestala oboljenja očiju vezana za bijedu života, slično životu u getima.

ahvaljujući novoj eri iz naših su ambulanti gotovo potpuno nestala ranije toliko

česta oboljenja na bazi loše ishrane, koja su se najčešće javljala kod djece između

treće i šeste godine života, rjeđe kod starije djece i omladine do dvadesete godine, još

rjeđe u starijih. No ipak neće biti na odmet da kažemo nekoliko riječi o oboljenju

očiju zbog lošije ishrane i nepovoljnih faktora okoline.

Oči ne možemo promatrati kao nešto posebno u tijelu već samo kao sastavni

dio čitavog tijela. Istina, ima bolesti kod kojih je samo oko zahvaćeno, ali ima i

takvih slučajeva oboljenja oka koji su izraz oboljenja čitavog tijela, koji su kao prvi

znak bolesti čitavog organizma, naoko zdravog. Oči u tim slučajevima služe kao vrlo

osjetljiv uređaj za uzbunu koji traži pomoć radi sprječavanja daljnjih posljedica do

kojih može doći.

Tako kod slabije ishrane oko može biti prvo koje reagira na novonastalo stanje.

Svakome je poznato da je građevni materijal, u ovom slučaju hrana, najpotrebniji

tijelu za vrijeme rasta, znači, u djetinjstvu, naročito u ranom djetinjstvu. S toga baš u

toj dobi mora se pobrinuti za odgovarajuću ishranu mladog organizma, kako ine bi

došlo do oboljenja čitavog organizma, a s njime i očiju. Oboljenje očiju zbog

neodgovarajuće ishrane obično dugo prati oboljelog, nekada do zrele dobi života,

pogoršavajući povremeno se. U velikom broju ovih slučajeva ostaje više ili manje

oštećen vid, a u znatnom postotku može da bude jedva upotrebljiv.

Važnost borbe za dobru i odgovarajuću ishranu djeteta još postaje veća kada

pomislimo da pred djetetom stoji još čitav život sa zahtjevima modernog vremena,

koji su sve veći i kojima će ono s mnogo viiše muke moći, ili uopće neće moći

odgovoriti, zavisno o stupnju oštećenja oštrine vida. Trebamo samo pomisliti koliko

će zadataka morati riješiti u životu takvo dijete, kakvim se tempom danas živi, pa da

otprilike sagledamo važnost rada na ovom sektoru. Danas još jedino možemo vidjeti

ostatke ovog života punog lišavanja u vidu smanjene funkcije očiju, kao uspomenu na

ta vremena. Akutni slučajevi su vrlo rijetki zahvaljujući borbi za poboljšanje života.

Zajedno s ličnim standardom ide i veća mogućnost održavanja lične higijene.

Prosvjeta prodire gdje se ranije nije ni pomišljalo da se unese. Ovome treba dodati još

i velike napore koji su učinjeni i koje još uvijek činimo za poboljšanje stambenog

problema. Kao rezultat svega ovoga imamo pad broja oboljenja očiju karakterističan

za siromašne slojeve, a vezan uz slabu ishranu, slabu ličnu higijenu, slab, vlažan i

mračan stan.

U nastojanjima za očuvanje dobrog vida mogu se postići pozitivni i vidljivi

rezultati samo onda kada se u tome angažiraju svi ili većina zainteresiranih.

Uglavnom imamo dvije vrste zaštitnih mjera za očuvanje dobrog vida: mjere protiv

oboljenja organizma i očiju i mjere protiv ozljeda očiju.

U oba smjera imamo podjednako izgleda na uspjeh, iako nešto više kod mjera

protiv ozljeda očiju, jer se može kod toga predvidjeti mnoge momente i situacije kod

kojih može doći do povređivanja. Opet moramo uzeti u pomoć statističke podatke po

kojima su oko 23% slijepih, bilo na jedno ili oba oka, posljedica raznih povreda očiju.

Sprečavanje ozljeda očiju je u svakom uzrastu važno, ali naročito u djetinjstvu i

produktivnoj dobi života. U djetinjstvu naročito, jer na djeci svijet ostaje. Ona su

budućnosti i nada čovječanstva, pa oštećenje vida kod djece ima teže i dugotrajnije

posljedice.

Slično vrijedi i za ozljede očiju u produktivnoj dobi života. U produkciji učestvuju

najaktivniji dio čovječanstva, zapravo cvijet ljudskog roda. Mnoge se ozljede uz malo

više pažnje mogu izbjeći. Samu etiologiju povređivanja, naročito u djetinjstvu,

gotovo je nemoguće navesti. Nekada povrede nastaju na nesvakidašnji način, a

nekada gotovo na isti način. Najčešće se to dešava raznim iglama, ukosnicama, bro-

ševima, šiljatim štapićima, krhotinama stakla, džepnim nožićima, škaricama,

viljuškama, raznim igračkama s oštrijih i izbočenijih rubova i dijelova, praćkama,

strelicama, kod veće djece zrančim puškama, pištoljima itd., itd. Nemoguće je

nabrojiti sve čime se može povrijediti oko djeteta, jer se djeca kod igranja služe

svime i svačime, štogod im dođe do ruke. Ne bismo bili ni najmanje potpuni kada ne

bismo spomenuli ulogu koju kod povređivanja očiju djece igraju razne kemikalije,

kipuće tekućine, razne olovke. Kao opće važno, kod povreda i većih i manjih, dolazi

zatim u obzir vapno u raznom obliku, vatreno oružje kod neoprezne manipulacije, ili

kad se ostavlja na otvorenom, patrone, barut. Još ima slučajeva ranjavanja, iako

mnogo rjeđe nego iza rata, raznim ostacima oružja, oruđa i eksploziva.

U dječjem dobu rjeđe dolazi do samopovreda. Većina ih se dešava u skupnoj

igri, naročito u igri rata ili borbe. Nekada je borbenost i ratobornost potencirana lošim

odgojem. Nekada to podupiru i sami roditelji i drugi odrasli.

Dobro je poznata činjenica da se povrede najčešće dešavaju u momentu kada

jenjava nadzor nad djecom. Što je bolji nadzor, to se rjeđe dešavaju i udesi.

Treba paziti i što dijete čita i gleda. Negativno mogu na dječju maštu utjecati i razni

stripovi, filmovi, izvjesni sadržaji na televiziji koje mogu djeca shvatiti krivo, na svoj

osebujan način. Prema tome, najvažnije je djecu ne ostavljati bez nadzora, bilo kod

kuće bilo u školama, vrtićima, za-bavištima i sličnim institucijama, kojih bi moralo

biti toliko da obuhvate svu djecu kojima su neophodno potrebne. U dječje doba, i to

već u prvoj godini života ako ustreba, počinje se s borbom protiv slabovidosti na

jednom ili oba oka. Zato je zamišljena kontrola djece sa strane liječnika različitog

profila, kako bi se zapazilo svako i najmanje odstupanje od normale, pa tako i na

očima. Uspjeh ove borbe je tim bolji i potpuniji što ranije započne. Kada se počne

kasnije ili kasno, uspjesi su manji ili nikakvi.

Slabovidne su one oči čiji vid ne iznosi više od 30% normalne oštrine vida

usprkos primjeni pomagala. Najčešći uzrok slabovidnosti je škiljenje. U slučajevima

škiljenja dolazi do slabovidnosti, gubljenja funkcije, jer oko koje škilji ne fiksira

pravilno, žutom pjegom, već zbog otklona fiksira drugim nekim mjestom na očnom

dnu. To mjesto ne daje sliku (iste kvalitete kao žuta pjega već slabijeg intenziteta i

oštrine, pa se s kvalitetnijom slikom iz drugog oka, koje iravno gleda i pravilno

faksira ne može stopiti u jednu jedinstvenu sliku u mozgu. Stoga se slabija slika

potiskuje i oko koje krivo gleda, praktički ne vidi. Što to duže potraje, funkcija i tog

oka je sve više oštećena. Ima djece koja već od rođenja škilje, najčešće nakon teških

poroda, kod čega može doći do oštećenja pojedinih očnih mišića ili živaca. Mnoga

škiljenja razvijaju se tek kasnije, najčešće u prvoj do druge godine, rjeđe u trećoj,

četvrtoj ili petoj godini života. Poslije toga doba dolazi iznimno do škiljenja, a onda

se ono javlja obično kao posljedica neke druge očne bolesti (promjena na očnom dnu,

promjena na vidnom živcu, gubitka vida nakon povreda itd.).

S liječenjem škiljavosti treba započeti rano, jer je tada zagarantiran i potpuni

uspjeh, potpuno izlječenje. Čim raz-rokost duže traje, postupak je duži a uspjeh

problematičniji. Nakon nekoliko goĐina škiljenja, neliječeno oko može postati

nepovratno jače slabovidno. To postane naročito tragično, ako u kasnijem životu

strada bolje oko, a na škilja-vom oku nije više moguće popravljanje oštrine vida.

Takvo oko, iako kod pregleda nema nikakvih vidljivih bolesnih promjena, osim

otklona, ne može normalno razabirati. Ono je zahirilo, odučilo se gledati. Takvo oko

treba opet potaknuti na rad, što je osnova lječenja razrokih očiju. Prvo je i najvažnije

ustanoviti da li djetetu trebaju naočale. Često je naime uzrok ili jedan od uzroka

skiljenja dalekovidnost ili kratkovidnost. U istim slučajevima također može doći do

slabovidnositi, jer se na očnom dnu, naročito slabijeg oka, stvara manje ili više

nejasna slika. U takvim slučajevima ispravljanje oštrine vida inaočalima rješava

potpuno ili djelomično problem. Određene naočale za stalno nošenje treba dijete

stalno nositi, a strah roditelja pred opasnosti od razbijanja stakla nije opravdana. U

literaturi se iznimno opisuju ozljede oka krhotinama stakla naočala. U nekim

nesrećama mogu naočale čak i zaštititi oko.

Svakako, svaki slučaj škiljenja mora biti pod kontrolom liječnika za očne

bolesti koji će pravilno usmjeriti liječenje škiljavih očiju i dovesti do najobljeg ishoda

liječenja. Osim naočala može se odrediti i razne druge vježbe ili škiljavog ili

povremeno i ispravnog oka.Važnu ulogu kod liječenjima ima i operativni zahvat koji

može estetski dovesti do ispravljanja škiljavog oka nakon što je postignut vježbama

poželjan funkcionalni rezultat. Razrokost se danas češće zapaža nego prije, čemu

možda doprinosi i današnji način života, naročito u gradovima, koji pokazuje svoj

utjecaj i na djecu. Poznato je da i nervozna komponenta igra ulogu u razvoju

škiljavosti.

Samo iznimno postoji samo jedan uzrok škiljavosti. U velikom broju postoji

nekoliko njih, i tek kad se oni ujedine, dovode oko u otklon. Izvjesni utjecaj ima i

naslijeđe. Češće susrećemo škiljavu djecu škiljavih roditelja.

U školskom uzrastu briga o djeci ima svoje specifičnosti. Moderne učionice moraju

biti prostrane, higijena u školama mora biti na visini, s dosta svjetlosti. Klupe u

učionicama moraju biti takve da se u njima može samo pravilno sjediti li držati glavu.

Školske knjige moraju biti samo na odgovarajući način štampane, nastava ne bi

trebala biti vrlo intenzivna, kako djeca ne bi bila čitav dan opterećena, već da imaju i

vremena za boravak na otvorenom, za igru.

Također treba paziti i na ritmičko prekidanje rada. Roditelji moraju paziti da

dijete ne čita kraj lošeg svjetla, u nepravilnom položaju tijela, zgrčeno itd., itd.

Slabovidost, osim u naprijed navedenim slučajevima, može nastati i kod onih

slučajeva kod kojih postoji potpuna ili djelomična zapreka ulazu svjetlosnih zraka u

oko. U tim slučajevima treba već u djetinjstvu otkloniti prepreku. Tu dolaze u obzir

razni stupnjevi spuštenog kapka, prirođeno zamućenje leće, razna zamućenja na

površini oka (rožnici), itd. Uslijed manje greške u razvoju očnog dna, u najvećem

procentu slabovidne su i trepave oči (nistagmične oči). Kod treperavih očiju obično

dotični drži okrenutu glavu u jednu stranu, u pravcu u kojem mu oči manje trepere.

Nekada tresu i glavom. Samo mali procenat ovakvih očiju ima približno normalnu

oštrinu vida. Sve oči kod kojih se sumnja da postoji oštećen vid, iako izvana

izgledaju sasma normalno, treba uputiti na pregled okulisti.

Potrebno bi bilo kazati nekoliko riječi i o nošenju naočala. Ima u našem narodu

još dosta predrasuda u vezi s nošenjem naočala, srećom sve manje, ali još uvijek

dovoljno. Mnogi se stide nositi naočale. Smatraju da su s naočalama manje vrijedni,

jer time daju do znanja da imaju slab vid, toliko potreban u današnje vrijeme.

Iz nekoliko napomenutih činjenica vidi se kako blagotvorno mogu djelovati

naočale na oko, naročito na dječje oko, na stvaranje pravilne i oštre slike na očnom

dnu, čime se postiže oštar vid. Oni koji tek u odrasloj dobi počinju nositi naočale,

iako su to morali već od djetinjstva, nekada sa svim naočalima slabo vide. Svatko je

dužan nositi samo onakve naočale kakve mu je propisao liječnik, samo na onaj način

kako mu je to odredio liječnik. Od velike su važnosti za suzbijanje slabovidnosti i za

dobivanje dobrog Vida kod jednog dijela djece sistematski pregledi. Svako dijete

prije stupanja u školu treba da bude sistematski pregledano, kod čega će hiti

otkrivene između ostalog i eventualne greške vida i slabovidost. Sistematski pregledi

tokom školovanja trebaju se ponavljati, a s obzirom na vid, naročito u vrijeme

puberteta.

Pored svih nastojanja kod nekih se ne može postići upotrebljiv vid. Slabovidna

i slijepa djeca ranije su se odvajala od videće i odgajala u posebnim školama,

odjeljenjima za slabovidne i slijepe, u odgovarajućim zavodima. Danas međutim,

postoji tedenca da, gdje god je to moguće, ovakva djeca idu u školu s ostalom

videćom djecom, a uz specijalnu pomoć naročito izobraženog pedagoga, tiflopeda-

goga. To je tzv. integrirano školovanje slabovidne i slijepe djece. Život takve djece je

mnogo bolji, jer žive u roditeljskom domu, rame uz rame s drugom djecom, pa i

psihičko stanje u kojem se nalaze mnogo je povoljnije.

Iako oko predstavlja 1/375 ukupne površine tijela, ozljede oka u produktivnoj

fazi života čovjeka relativno su česte. Gotovo svaka peta ozljeda odnosi se na oči. To

se može protumačiti time da je oko u glavi stavljeno u prvi plan, da je upravljeno na

predmet na kojem se mora raditi. Sve što se radi, treba dobro i vidjeti. Povrede

nanose i mali uzroci, koji na drugom dijelu tijela me bi doveli do povređivanja.

Ozljede se mogu desiti na svakom polju djelatnosti: u domaćinstvu, u saobraćaju,

sportu, u poljoprivredi, u industriji, u građevinarstvu, pirotehnici, kod rada s

otvorenom vatrom, kipućim tekućinama, užarenim česticama, kod rada s električnom

strujom, sa zrakama vidljivog i nevidljivog svjetlosnog i drugog značenja. Zatim

povrede očiju mogu nastati raznim kemijskim sredstvima u kućanstvu, poljoprivredi,

raznim kemijskim laobratorijima i kemijskoj industriji. Poznate su povrede

kemikalijama iz neznanja, nepažnje, nepropisne upotrebe ili hotimično.

Treba još napomenuti i oštećenja vida nastala prekomjernim uživanjem

alkohola, čemu bismo posvetili nekoliko riječi. Oštećenje alkoholom može nastati

uzimanjem većih kolicima alkoholnih napitaka kroz duže vrijeme, naročito napitaka u

kojima ima metilnog alkohola, kada oštećenja vidnog živca mogu biti definitivna.

Slično može izazvati i etilni alkohol pod istim uslovima. Jednake pojave mogu nastati

i udisanjem para metilnog alkohola, kao i djelovanjem absorpcijom preko kože u

raznim tehnološkim procesima, kod upotrebe i proizvodnje raznih rastvarača i

sredstava za čišćenje, lakova, firnajsa, u industriji svile, kozmetskoj industriji itd.

Djelovanje alkohola može biti potencirano i ubrzano prekomjernim pušenjem kroz

duže vrijeme, naročito nezrelog, vlažnog duhana.

Povrede na radu predstavljaju najveći broj među udesima u vezi s očima, a

dovode i do velikih materijalnih gubitaka i gubitaka u vremenu. S velikim zamahom

industrijalizacije povećao se i broj ovih povreda od kojih se možemo očuvati samo

strogim poštovanjem postojećih propisa zaštite na radnom mjestu. U vezi s

povredama kao uzrokom sljepila, vrlo ozbiljno se postavlja i pitanje nužnosti

pregleda vida kao dijela profesionalne orijentacije. Ima slučajeva da su neki zaposleni

na mjestima na kojima je potrebna daleko bolja oštrina vida, što predstavlja

potencijalnu opasnost, a i rad i učinak je manji. Opasnosti se izlaže ne samo onaj koji

slabo vidi, već i njegova okolina. Svatko mora raditi samo onaj posao koji odgovara u

potpunosti njegovim sposobnostima, fizičkim, umnim i njegovoj oštrini vida. Na

radnim mjestima treba upotrebljavati lična zaštitna sredstva i zaštitna sredstva na

strojevima. Naročito je važna dovoljna rasvjeta radnog mjesta, jer kad se dobro vidi,

postižu se i bolji rezultati u pogledu kvalitete i kvantitete.

U suvremenoj industriji najčešće su povrede oka sitnim česticama koje prskaju

na sve strane na radnom mjestu. U 80% slučajeva svih povreda oka na poslu

posljedica su ovih čestica. Svakodnevno gotovo nastaju razne lakše ili teže povrede

oka komadićima pijeska, kamena, drva, stakla, željeza, čelika, bakra, i raznih drugih

metala i metalnih legura. Takve čestice lete različitom snagom i brzinom, te već

prema tome mogu zaostati na površini oka ili prodrijeti različito duboko u zid oka ili

ući u samu unutrašnjost oka. Dok strano tijelo nije prodrlo u oko, slučaj obično prođe

bez većih posljedica, ako nije došlo do naknadne infekcije proizvedene ranice. Kada

strano tijelo prodre u oko, pa makar i najsitniji komadić, naročito ako se radi o

komadićima izvjesnih metala (npr. željeza ili, bakra), situacija je vrlo teška u pogledu

prognoze, s obzirom na funkciju i fizički po organ vida. Takve slučajeve treba hitno

uputiti u ustanovu koja ima kadrovske i materijalne mogućnosti rješavanja ovih

teških slučajeva.

Veći komadići materijala bilo da potječu od materijala koji se obrađuje ili od

alata proizvedu na oku tupi udarac i obično se odbijaju od oka ili ga jako oštete.

Ovakve su ozljede česte, naročito pri sječi drva, zatim u građevinarstvu, u

kamenolomima i rudnicima.

Što se tiče povreda u saobraćaju i sportu, također je nemoguće predvidjeti sve

čime može doći do povrede očiju. Saobraćaj je u svim njegovim vidovima sve življi,

na cestama, na vodi i u zraku. Ipak izgleda da su najčešće nesreće u cestovnom

saobraćaju. Većinom su kod toga oči povređene raznim krhotinama, najčešće

staklenim, zatim dijelovima karoserije ili predmetima iz okoline.

U sportu dolazi do udaraca u oko tupim predmetom, loptom, štapom, šakom ili

nogom (nogomet, hokej, košarka, tenis, boks, skijanje itd.).

U poljoprivredi najčešće nastaju ubodi razne dubine i težine, razni teški udarci

u oči, povrede kemikalijama, izvjesne eksplozivne povrede itd. Veća je osim toga u

ovim slučajevima opasnost od infekcije zadobivene ozljede, s obzirom na ambijent u

kojem se desila i oruđe kojim je zadana. Dosta je bilo povreda očiju udarcem glave

životinje, udarom roga, repom, kopitom u oko, vilama, raznim drškama itd.

Mnoge od navedenih povreda mogu se predvidjeti i sprir ječitd. Povrede očiju

mogu nastati na svim poljima ljudske djelatnosti, u što detaljnije me možemo ulaziti.

Vrlo često dolaze također i u metalnoj industriji, naročito industriji željeza i čelika

(obrađivači željeza, tokari, glodači, kovači i dr.), zatim u građevinarstvu,

mašinogradnji, alatni carstvu, brodogradnji i sličnim zanimanjima, u lakoj i teškoj

industriji.

Udesi vezani za rad u topionicama, staklarama (ljevači, kalupari, puhači,

modelari) dolaze nešto rjeđe, ali mogu biti istog kvaliteta i posljedica kao naprijed

navedene. Ovdje se još pridružuje jako toplotno zračenje koje, kad je dugotrajno i

količinski jako, može također dovesti do nepoželjnih posljedica na oku. Naročito

treba biti na oprezu kod radova u rudnicima i kamenolomima (komadi uglja, alatki,

eksplozije, veća mogućnost infekcije itd.).

Kao što je to već napomenuto, treba biti oprezan i kod rada s kemikalijama, jer

postoji dosta velika mogućnost raznih udesa u vezi s očima (pare, direktno upadanje

u oči, sitna kemijska prašina, prskanje kemikalija, udisanje ili absorpcija preko kože).

U zreloj dobi života aktivnost pada te i mogućnost povređivanja je manja, iako može

doći do povreda svih profila i posljedica. Ozljede mogu biti slične onima u

produktivnoj dobi, ali u manjem broju. Funkcija organa vida više bude ugrožena

drugim faktorima nego povredana.

U svakoj dobi života može doći do oštećenja očiju zrakama vidljivog i

nevidljivog spektra, kao i drugim vrstama zračenja. Najčešće su pogođeni samo

površni dijelovi oka, no može da dođe do oštećenja i dubljih dijelova oka. Površinsko

oštećenje očiju obično ne ostavlja i trajnih posljedica. To se najčešće događa kod i

raznih zavarivanja, kod upotrebe kvarc-lampi, pri testiranju lučnih lampi, pri kratkom

spoju, u kino i tv studijima i ateljeima. Za obranu od ovih povreda postoje

odgovarajući štitnici i specijalne naočale. Neshvatljivo je kako se ipak vrlo često

dešavaju oštećenja, naročito kod zavarivanja. Svjetlosnim lukom bude zahvaćen ne

samo onaj koji zavaruje već i njegovi pomoćnici ili oni koji se nalaze u blizini ili su u

prolazu samo pogledali mjesto gdje se zavaruje.

Pri naglom i jako koncetriranom svjetlu dolazi do oštećenja očnog dna, do

stanja koja su znatno ozbiljnija, a mogu imati trajne posljedice. Kad ekspozicija oka

takvom svjetlu traje virio kratko, posljedice mogu biti prolazne, inače može doći do

jačeg ili trajnijeg oštećenja vida (gledanje u sunce). Još su uvijek najčešći uzrok

oslabljenja ili gubitka vida bolesti oka. Prema nekim statistikama u 70% slučajeva

oštećenja ili gubitka vida posljedica su oboljenja raznih dijelova oka. Kod oboljenja

možemo i također utvrditi izvjesne specifičnosti, već prema raznoj dobi. Kako je već

napomenuto u djetinjstvu je ishrana važan faktor za pavilno razvijanje organizma i

očiju. Uz to dolaze i drugi faktori o kojima je bilo već govora.

Posljednjih decenija smanjen je i broj trahomatoznog oboljenja očiju koje je

nekada bilo dosta čest uzrok smanjenja oštrine ili gubitka vida. Uglavnom bi se

trebalo držati postavke da svako crveno oko duže od nekoliko dana zahtijeva nadzor

liječnika, po mogućnosti okuliste. Važno je rano pristupanje pregledu, jer otezanje s

pregledom može dovući do napredovanja bolesti, javljanja komplikacija, pa se

kasnije takav slučaj teže izliječi, rezultati mogu biti djelomični a i potpuno izostati. U

produktivnoj dobi može doći, između ostaloga, do virusnog oboljenja rožnice, do

cirkulatornih akcidenata u vezi s hipertenzijom, dijabetesom, poremećenom

funkcijom bubrega itd. Stoga treba kod svakog lošeg osjećanja potražiti liječnika

kako bi se razjasnio uzrok toj pojavi. Kada već jednom dođe do cirku-latornog

akcidenta, teško je stanje ispraviti. Ovdje je problematična prognoza, a u izvjesnom

broju čak i beznadna, naročito kod većih krvarenja u žutoj pjegi, staklastom tijelu itd.

Sretniji je onaj kojemu se to desi samo na jednom oku, jer mogu biti zahvaćena i oba

oka, iako rjeđe. Uslijed začepljenja krvnih sudova koji hrane očni živac, većinom kod

ljudi s visokim tlakom, može doći do nepovratnog sljepila na jednom ili oba oka.

Reumatičari tokom vremena mogu dobiti i upalu očiju na reumatskoj bazi, pa moraju

čim osjete neke promjene na očima javiti se liječniku. Ove upale mogu ponekada biti

teške u smislu otpornosti na liječenje, te su dugotrajne, a mogu ostaviti na očima

manje ili veće posljedice. Ima ih koje se povremeno vraćaju, a tragovi; su nakon toga

različiti, od laganih oštećenja do kompletnog zamućenja nekih dijelova oka i

potpunog gubitka vida. No, i na ovom polju javljaju se nova sredstva koja skraćuju i

mijenjaju tok bolesti. Stoga je i perspektiva ovih slučajeva znatno bolja.

Slično vrijedi i za posljedice spolnih bolesti. U prošlosti su tragovi spolnih

bolesti na očima bili češći nego danas. Dosta je bilo slučajeva oštećenja ili potpunog

gubitka vida. Sada se situacija posve izmijenila, te su oboljenja očiju na ovoj bazi

postala raritetima.

Čak i jače gripozno oboljenje može ostaviti posljedice na očima, na oštrinu

vida u raznom stupnju do potpunog gubitka vida na jednom ili oba oka. Obično u

ovim slučajevima, koji srećom nisu česti, budu zahvaćeni vidni živci. Svakako treba

podvući važnost ranog pravilnog liječenja šećerne bolesti. Zbog promjena na očnom

dnu na bazi šećerne bolesti u nekim slučajevima dolazi do nepovratnog gubitka vida.

Ranije su šećeraši umirali uslijed nedovoljne mogućnosti liječenja prije nego je došlo

do komplikacije na očima. Sada su komplikacije na očima zbog šećera češće, jer je

boljim liječenjem produžen vijek i ljudi oboljelih od dijabetesa.

Dugotrajna glavobolja mora se uzeti vrlo ozbiljno jer može biti između

ostaloga znak povišenog tlaka unutar lubanje, kod čega dolazi do pritiska na vidne

živce. Zbog toga ti živci u različitoj mjeri propadaju, što ima za posljedicu različito

oštećen vid, pa i potpuno sljepilo.

Noćne glavobolje, naročito one koje postižu svoj vrhunac iza pola noći, prema

zori, mogu biti znak povišenog tlaka u očima (glaukom). Ove slučajeve mora se

razjasniti i pronaći uzrok kako ne bi došlo do kasnog postavljanja dijagnoze, kada u

mnogo slučajeva ne pomaže nikakvo liječenje, već može doći do potpunog gubitka

vida i na oba oka.

U zrelijih ljudi promjene na krvnim sudovima mogu izazvati promjene i na

raznim dijelovima oka, pa i na očnom dnu. Kod toga može biti zahvaćena žuta mrlja,

najosjetljiviji dio očnoga dna, neophodno potreban za dobivanje oštrog vida. Kako je

visoko izdiferencirana, žuta mrlja je i dosta osjetljiva, lezibilna, pa može biti prva

zahvaćena i kod nekih drugih općih oboljenja i povreda. Takvi ljudi obično ne ostaju

potpuno slijepi, ali ne vide sitnije stvari koje fiksiraju, ne mogu čitati, uvesti iglu i

slično, a mogu se u poznatim sredinama kretati.

Neke bolesti oka i čitavog organizma mogu dovesti do zamućenja. jedne ili

obiju očnih leća (katarakte). Posljedica je djelomično ili potpuno gubljenje vida. Ovi

slučajevi ne moraju predstavljati nepovratan gubitak vida, jer se nakon operativnog

odstranjivanja katarakte u velikom broju slučajeva ponovo dobije dobar vid.

Treba svakako između uzroka gubitka vida napomenuti povišeni tlak u očima

(glaukom). Prema nekim statistikama neliječenii glaukom je još uvijek najčešći uzrok

nepovratnog sljepila, čak u 60% slučajeva. Javlja se u svim uzrastima, ali pretežno se

javlja kod starijih ljudi. Kada se ne liječi, dovodi do propadanja vidnih živaca,

naročito na mjestu njihova nastajanja i potpunog sljepila.

U raritete spadaju i oboljenja očiju na bazi tuberkuloze. Pred dva-tri decenija

bila je tuberkuloza očiju vrlo česta, sada je gotovo potpuno nestala. Slično vrijedi za

traho-matozno oboljenje očiju, koje također u velikom procentu opada. Rjeđe oko

propada funkcionalno ili fizički zbog malignih tumora u samom oku ili okolini. Što

se tiče samog oka, maligni tumor može nastali na oku, u oku ili atakirati oko u vidu

metastaza.

Svako kronično gnojenje sluznog kanala treba radikalno riješiti, jer je i

najmanja ozljeda takvog oka opasna i može dovesti do kobne gnojne upale i do

gubitka oka.

Zbog svega navedenog kod dužeg crvenila oka, promjena u oštrini vida, pojave

mušica pred očima čiji se broj povećava, trajnijih glavobolja, naročito noću, kod

pojave magle ispred očiju, ne smije se oklijevati i otezati s odlaženjem na pregled

očnom liječniku. Svaki s povišenim krvnim tlakom, s pojačanim žeđanjem ili čestim

abnormalnim osjećajem gladi mora također potražiti savjet liječnika. Ova i slična

stanja u daljem toku mogu imati odraza i na očima i na oštrinu vida, toliko potrebnu

za normalan i sretan život baš u ovo naše doba, a vjerojatno još potrebniju u

budućnosti.

OBLICI ŠKOLOVANJA SLIJEPE I

SLABOVIDNE DJECE I OMLADINE

Integrirani odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece na području Istre.

U reformi odgoja i obrazovanja djece sa smetnjama u psihofizičkom razvoju uzelo je

učešća i Međuopćinsko udruženje slijepih Istre — Pula. Naime, već treću školsku

godinu, tj. od 1977. na području Istre djeluje mobilna tiflopedagoška služba.

Svrha te službe je otkrivanje, evidentiranje i praćenje slijepe i slabovidne djece u

redovnim školama s medicinskog, edukativnog i psihosocijalnog aspekta.

Sistem integriranoga odgoja i obrazovanja podrazumijeva uključivanje djece ometene

u psihofizičkom razvoju u redovne odgojno-obrazovne ustanove. Integracija je

rezultat sve razvijenije materijalne baze društva, a osniva se na stečenim iskustvima u

svijetu i kod nas. Do izglasavanja zakona o ovom sistemu odgoja i obrazovanja

prethodile su obilate pripreme i konzultacije s ljudima koji se već bave ovakovim

načinom rada. Iskustva u svijetu su već dugotrajna, a kod nas su to do sada bili samo

osamljeni i rijetki primjeri. Za razliku od segregiranoga odgoja i obrazovanja,

integracija teži za time da se djecu ometenu u razvoju približi i njihovim vršnjacima u

redovnim školama. Činjenica je da će veliki dio te djece još uvijek ostati u

specijaliziranim ustanovama, ali će se isto tako jedan dio djece sa smetnjama u

razvoju integrirati u redovnu odgojno-obrazovnu sredinu.

Da bi se slijepu i slabovidnu djecu uspješno uključilo u redovne odgojno-

obrazovne ustanove, bile su potrebne svestrane pripreme kako roditelja, stručno-

pedagoškog osoblja tako i samih učenika.

U toku prve školske godine dolazilo se do razumljivog nepovjerenja u opstanak

ovakvoga načina tiflopedagoškog rada, tj. rada koji se odvija izvan specijaliziranih

ustanova, za odgoj i obrazovanje. Međutim, rezultati su bili ohrabrujući za rad u

narednom razdoblju. Naime, uvidjela se prednost školovanja slijepe i slabovidne

djece među vršnjacima neoštećena vida. To je sredina u kojoj će oni nakon završenog

školovanja živjeti i raditi, pa će njihova prilagodba na tu istu sredinu biti mnogo

uspješnija ako se provodi od najranije dobi.

U osnivanju mobilne tiflopedagoške službe i u njenom radu polazilo se od

slijedećih načela:

1. svoj djeci i omladini sa smetnjama u razvoju treba omogućiti odgoj li obrazovanje,

odnosno osposobljavanje za život i rad;

2. svakom djetetu treba dati pravo i mogućnost da se obrazuje i odgaja na osobnoj

razini, prikladnim metodama i sredstvima, odnosno u odgovarajućim uvjetima;

3. svoj djeci sa smetnjama u razvoju treba osigurati društveno organiziran

predškolski odgoj i odgovarajuću rehabilitaciju;

4. odgoj i obrazovanje te djece i omladine, kad god je moguće, treba provoditi u

redovnim odgojno-obrazovnim organizacijama s drugom djecom i omladinom;

5. svoj djeci i omladini sa smetnjama u razvoju u procesu odgoja i obrazovanja treba

osigurati primjerenu struci nu pomoć;

6. cilj i zadaci odgoja i obrazovanja ove djece i omladine isti su kao i za ostalu djecu

i omladinu, s tim što se zadaci u izvjesnom smislu proširuju u odnosu na otklanjanje,

odnosno ublažavanje smetnji.

U skladu s ovim načelima i specifičnostima rada sa slijepim i slabovidnim

učenicima ova služba se bavi kontroli-ranim praćenjem te djece uključene u redovne

odgojno-obrazovne institucije.

Provodi se aktivna i svestrana suradnja na relaciji uče-nik-nastavnik i roditelj.

U cilju prevencije i ranog otkrivanja oštećenja vida u najranijoj dobi izvršeni su i

kompletni oftalmološki pregledi u toku 1977/78. šk. g. na području općina Buje i

Buzet. Od strane liječnika-oftalmologa i tiflopedagoga pregledano je oko 3000 djece

predškolske i osnovnoškolske dobi od kojih je njih 400 određeno za detaljniji

oftalmološki pregled.

U toku ovoga trogodišnjega razdoblja otkriveni su slučajevi djece predškolske

dobi s većim oštećenjima vida, tj. potpuno slijepih.

Poznato je da je odgoj i obrazovanje djece predškolske dobi dio odgojno-

obrazovnoga sistema i dio cjelovitoga sistema osnovnog i općeg obrazovanja. Tako

se i malom četverogodišnjem Suljkić Muji ;iz Pule pruža odgovarajuća stručna

pomoć. Budući da je ustanovljena dijagnoza fibroplasta retrolentalis i Mišo nema

nikakva izgleda da ugleda svijet, bio je potreban krajnji oprez da se u traganju, od

strane roditelja, za lijekom i liječnikom ne zapostaviti njegov normalan predškolski

odgoj.

Tiflopedagog Udruženja često se nađe u dječjim vrtićima

U navedenom slučaju obilazilo se dijete i roditelje te s konkretnim uputstvima

davala mu se mogućnost da nauči da se snalazi i utiscima stečenim pomoću sluha.

Najasniju i najkonkretniju predodžbu o predmetima stiče pomoću brižljiva i

mnogokratnog percipiranja opipam, koji se ostvaruje objema rukama.

Dječaka smo također uključili u vrtić s djecom neoštećena vida da bi se još

više poradilo na njegovoj socijalizaciji.

U sličnoj situaciji našli su se i roditelji slijepih dječaka Ugrin Miljenka i

Damira suočivši se s istinom o potpunom gubitku vida njihove djece kod kojih su još

prisutne i smetnje u vidu psihomotorne retardacije.

Uspostavljanje kontakta s dječacima na taj je način znatno otežano. Navedene

smetnje mnogo su izraženije kod starijega dječaka, koji ima četiri godine i čiji se

psihofizički razvoj ne odvija u skladu s kronološkom dobi.

Dječake se obilazi jedanput mjesečno od strane tiflope-dagoga u njihovom

roditeljskom domu i radi se s njima po pitanju orijentacije i kretanja u prostoru,

snalaženja u poznatoj sredini uz pomoć zvuka, te na planu razvoja govora i

govornoga komuniciranja.

Uz pomoć Centra za soc. rad općine Buzet i SlZ-e za društvenu brigu o djeci

predškolskoga uzrasta nabavljen im je preko našega Udruženja kazetofon. Na kazete

se snimaju određene govorne vježbe, koje im se uz pomoć navedenonoga pomagala

mogu reproducirati.

Roditelji također pokazuju veliko interesovanje za psihofizički razvoj dječaka i

uz pomoć određenih uputa koje dobivaju od tiflopedagoga u međuvremenu provode

određene vježbe. Radi se naime na tome da ih se osposobi za osnovne kulturno-

higijenske navike neophodne za njih same, a i za sredinu. Postoji mogućnost da ih se

smjesti, bar na jedno izvjesno vrijeme, u dječji vrtić u Buzetu i to naročito kod

mlađega dječaka Damira što ćemo i napraviti u narednom periodu.

Razvoj upravo navedenih dječaka predškolske dobi treba da se odvija

normalno kao i za ostalu djecu njihove dobi, pa se zbog toga i nabavljaju igračke

prilagođene njihovom senzornom oštećenju, tj. oštećenju vidnog analizatora.

Igračke trebaju da budu po mogućnosti ozvučene i taktilno prepoznatljive.

Basaneže Vesna je učenica drugoga razreda Osnovne škole u Krasici kod Buja. I

pored svoje visoke slabovidnosti i očnoga nalaza Anliridia congenita (prirođeni

nedostatak šarenice na oba oka) učenica nije trebala otići u Zavod za slijepu i

slabovidnu djecu. Naime, ona je ostala u svom roditeljskom domu i polazi redovnu

gore spomenutu školu. Budući da naša služba radi već treću školsku godinu,

djevojčicu se obilazi još od predškolske dobi. Tada se s njom radilo uglavnom na

formama odgojnog djelovanja, jer je djevojčica bila odgojno zapuštena i sa

smanjenom sposobnošću gledanja okarakterizirana kao dijete s distriktibilnom

pažnjom u klupi, remetila normalno odvijanje nastave, a to je jedna od popratnih

manifestacija slabovidnosti uz nemogućnost duže koncentracije na određeni predmet

ili zadatak koji joj je povjeren.

Polaskom u prvi razred Vesna je bila mnogo mirnija i pažljivija i nije

predstavljala problem nastavnici, a njeno ponašanje nije bilo devijantno. S njom se

radilo prvenstveno na usvajanju adekvatne nastavne građe uz pomoć primjerenih

nastavnih metoda i tiflotehničkih sredstava i pomagala.

Za potrebe slabovidnih učenika, pa tako i Vesne, nabavljene su specijalne

bilježnice s naglašenim linijama. Osim toga nabavljena je i školska klupa koja se

može podizati prema potrebama čitanja i pisanja, što se može prilagoditi konkretnom

slučaju. Udžbenici prvoga razreda bili. su štampani povećanim tiskom tako da su

učenici prošle školske godine mogli poslužiti za savladavanje početnoga čitanja.

Radni zadaci su se također štampali povećanim slovima zbog lakšeg snalaženja na

tekstu.

Nastojali smo da u drugom razredu, u toku protekle školske godine, nabavimo

za potrebe naših slabovidnih učenika udžbenike štampane povećanim tiskom, a koje

se koriste u našem Centru za odgoj i obrazovanje djece i omladine »Vinko Bek«, ali

nismo uspjeli.

Učenica se u toku ove školske godine služila udžbenicima koje su koristili i

njeni drugovi u razredu. Zbog toga se u radu s njom kako tiflopedagog, tako i

nastavnik služio vježbama na očuvanju i zaštiti vida. Pazilo se naročito na intervale

rada i odmora, te na vrijeme koje učenica može provesti čitajući određeni tekst. U

slučaju nemogućnosti da pročita određeni tekst s ploče, učenica se slobodno diže i

odlazi bliže ploči, ili joj nastavnica sama pročita tekst. Za ove dvije školske godine

Vesna je imala dvije nastavnice i niti jednoj od njih nije stvarala neki veći problem u

radu.

Za učenicu se također uz pomoć SlZ-a za predškolski odgoj i osnovno

obrazovanje nabavio kazetofon kao tifloteh-ničko pomagalo, koje će Vesni mnogo

koristiti u višim razredima.

Tiflopedagog ju je obilazio jedanputa tjedno u šokli na nastavi, a također i

individualno kod kuće. Uspjeh na kraju ove školske godine bio je dobar.

Na kraju školske godine 1979/80. nastavnica učenice drugarica Kapetanović

Marija je napisala:

«Učenica Basaneže Vesna završila je u školskoj 1979/80. god. treći razred s dobrim

uspjehom i primjerenim vladanjem.»

Zajedničkom pomoći nastavnice i tiflopedagoga prostignuti su dobri rezultati

Učenica je marljiva i aktivna. Zainteresirana je za rad. Poteškoće ima samo iz

hrvatskoga jezika zbog težine čitanja i pravilnog pisanja. Predmet koji je više

interesira i lako ga rješava je matematika. Aktivna je u radu i malo neuredna. Kada bi

postojala veća pomoć roditelja kod kuće u radu, uspjeh bi mogao biti bolji. Dobar je

drug u razredu, kulturno se ponaša. Prihvaćena je u razredu i u igri«. Titlopedagog je

također pružao stručno-pedagošku pomoć slabovidnoj djevojčici Pokrajac Sanji iz

Rovinja. Učenica je trećega razreda Osnovne škole »Savo Vukelić« u Rovinju i njena

slabovidnost je srednjega stupnja. Prije nego se djevojčicu uključilo u redovnu školu

bile su potrebne svestrane pripreme škole, a isto tako i roditelja, te nastavnice koja će

u razredu imati takovu jednu učenicu.

U prvi razred je krenula s vizusom 0,2 na oba oka. Sjedila je u prvoj klupi i

pazilo se također na adekvatno osvjetljenje na radnoj površini. Kod djevojčice su se

također odmah ispoljile izražene intelektualne sposobnosti i velika znatiželja, koja joj

je pomogla da s odličnim uspjehom završi prvi razred. Na kraju školske godine

učenica je nastavu završila nešto ranije i otišla je u Ljubljanu, gdje joj se nakon

jednog operativnog zahvata vizus znatno poboljšao i što je bio dobar preduvjet da

učenica u toku slijedeće školske godine pokaže još bolji uspjeh u radu i učenju. Sanja

se koristila specijalnim bilježnicama za slabovidne s naglašenim linijama.

Kontaktiralo se sa nastavnicom i pedagogom škole u konkretnim situacijama, kada je

kod nje dolazilo do emocionalne i socijalne nestabilnosti u porodici.

U pravi razred je krenula s vizusom 0,2 na oba oka lijepe rezultate u

savladavanju nastavne građe i u druženju sa svojim drugovima. Rezultat nije izostoa i

ovaj razred je završila s odličnim uspjehom. Roditelji su je redovito vodili na

oftalmološke preglede i stanje vida joj se znatno popravilo tako da je u toku drugoga

polugodišta trećega razreda Sanja dobila leće, koje je počela nositi i prilagođavati se

tom optičkom pomagalu. Uspjeh od prethodnih školskih godina se ponovio i Sanja je

u trećem razredu prošla odličnim uspjehom.

Tiflopedagog udruženja često posjećuje roditeljski dom djece

I njena drugarica razrednica Šubara Irena je zapisala: »Zapažanja:

Učenica: Pokrajac Sanja

Učenica je prilično slabog vida pa je stoga bio potreban poseban tretman u

nastavnom radu.

Veoma je napredna. Posjeduje dobro pamćenje i ima odličan sluh. Osim toga

brzo zaključuje. To su bili pozitivni elementi, koji su uveliko pomogli da učenica

veoma dobro savladava gradivo.

Najveći problem je predstavljalo pisanje, jer su joj često obične bilježnice bile

neprikladne, ali se brzo navikavala na njih.

Osim toga dobra suradnja između škole i doma i stručnjaka Udruženja slijepih

Pule, koja je jednom tjedno dolazila u Rovinj, uspjelo se da učenica postiže

izvanredne rezultate.

Problemi koji nailaze:

— Bit će problema u geometrijskom crtanju

— čitanju, gdje su sitnija slova

pa će trebati pronaći neko rješenje.«

Družeta Silvano je potpuno slijepo dijete, koji se u toku školske godine

1978/79. uključio u V razred Osnovne škole u Barbanu. Za njegov prelazak iz Centra

»Vinko Bek« u Zagrebu u redovnu školu bile su potrebne svestrane pripreme i

suradnja svih zainteresiranih činilaca. Bila je prije svega izražena bojazan roditelja, a

isto tako i nastavnika u vezi s uspješnom adaptacijom učenika u sredinu s vršnjacima

neoštećena vida. Na kraju četvrtoga razreda Silvano je boravio izvjesno vrijeme u

školi u Barbanu da bi se na neki način njegovi drugovi, a i sami nastavnici prilagodili

na njegovu prisutnost. Oni su se dapače pokušali saživiti s njegovom situacijom i s

načinom na koji Silvano uči i usvaja nastavno gradivo. Bilo je to novo i interesantno i

Silvano je postao dio te sredine, one iste u kojoj će on nakon završetka školovanja

nastaviti život i rad. Učenik se služi Brailleovim pismom i u školi piše Brailleovom

mašinom, koja je nabavljena putem našega Udruženja, a uz pomoć SlZ-a za osnovno

obrazovanje u Puli, kao i kazetofon koji mu mnogo koristi u nastavi stranoga jezika.

Brailleovo pismo naučili su uglavnom i nastavnici, a pogotovo nastavnica

matematike koja je upoznata i s matematičkim simbolima. Sa Silvanom je sjedio

svaki dan drugi učenik i pomagao mu kod izrade pismenih zadataka i njihova čitanja.

Silvana se redovito obilazilo i razgovaralo s nastavnicima za svaki nastavni predmet

kada god je dolazilo do dileme, da li je dovoljan slušni ili slušni i olfaktorni put

usvajanja određene nastavne građe.

Najviše se surađuje s nastavnicom stranoga jezika, jer je učeniku trebalo

štampati na Brailleovom pismu zadatke iz radne bilježnice i udžbenika, koji još za

sada nije štampan u našem RO SSH. Postoje, naime, samo kazete sa snimljenim

vježbama, koje učenik redovito sluša. Ispravljali su se također i domaći zadaci

učenika. Prve školske godine u toku boravka u redovnoj školi problem orijentacije i

kretanja nije više bio primaran, jer se Silvano uspješno snalazio u vrlo brzo poznatoj

sredini i bio je samostalan. Dodatni rad s učenikom provodio se u matematici.

Učenik, naime, tada nije imao potreban pribor za crtanje.

Tiflopedagog upućuje u rad na satu tehničkog odgoja

U istoj školskoj godini izvršena je i posjeta Centru »Vinko Bek« u Zagrebu uz

prisustvo nastavnika škole u Barbanu, učenika V raz. te predstavnika SlZ-a za

osnovno obrazovanje i predstavnika Udruženja. Posjetio se Centar i SSH (biblioteka,

štamparija, muzej). Zahvaljujući veoma dobroj organizaciji, posjet je bio naročito

koristan u radu sa Silvanom, a isto tako i s bilo kojim drugim slijepim i slabovidnim

djetetom. Silvano je V razred završio s odličnim uspjehom.

U šestom razredu krenulo se istim sistemom i načinom rada, osim što se učenika više

aktiviralo u odgojnim predmetima.

U nastavi likovnog odgoja modeliralo se uz pomoć gline, a u nastavi

tehničkoga odgoja učenik se aktivno uključio u proces izrade određenoga modela.

Udruženje je također nabavilo tiflograf za crtanje koji će kao nastavno pomagalo

mnogo pomoći u više nastavnih predmeta.

Udžbenike pisane Brailleovim pismom i reljefne karte iz zemljopisa nabavili

smo uz pomoć našega RO SSH u Zagrebu. Učenik ne posjeduje sve udžbenike nego

samo one koji se štampaju u štampariji RO.

Problem nabave pomagala postoji i prisutan je, što će se, nadamo se, uskoro

povoljno riješiti.

Drugarica pedagog Jozefina Stanišić bila je prisutna od prvoga dana uključenja

Silvana u redovnu školu i ona je napisala slijedeće:

»Koncem 1977/78. školske godine na inicijativu Međuopćinskoga udruženja slijepih

Istre Pula, a u dogovoru s roditeljem i prosvjetno-pedagoškom službom, odlučili smo

da Silvano Družeta iduću školsku godinu nastavi svoje redovno školovanje u našoj

školi. Iako smo se načelno suglasili da ga prihvatimo, ipak smo se pribojavali svega

toga, s obzirom da gotovo ništa nismo znali o radu sa slijepom djecom, nismo imali

nikakovoga iskustva, a niti uzora. Jedino ohrabrenje u svemu bilo je da u Udruženju

slijepih u Puli radi tiflopedagog s kojim smo od prvoga dana kontaktirali i od kojeg

smo očekivali veliku pomoć u radu s tim učenikom.

Predložili smo da učenik dođe u našu školu prije završetka školske godine i da

to bude neki pripremni period za nas i za njega kako bismo se iduće školske godine

svi zajedno lakše snašla. To smo i učinili. Silvano je došao u našu školu dva tjedna

prije završetka školske godine. Zajedno s tiflopedagogom napravili smo plan rada za

taj period. Predvidjeli smo da Silvano upozna učenike i nastavnike naše škole i to

smo ostvarili tako što smo zajedno s njim. boravili po jedan dan u svakoj našoj

područnoj školi koje pohađaju učenici od I do IV razreda. Prisustvovali smo nekim

nastavnim satovima, a ostalo vrijeme su djeca provela u igri li razgovoru da bi

ostvarila neposredan kontakt. Osim toga proveo je nekoliko dana među učenicima

tadašnjeg V razreda s ciljem da vidi kako se odvija rad u predmetnoj nastavi. Taj

pripremni period završili smo vrlo zadovoljni. Straha od novoga i nepoznatoga je kod

većine nas nestalo. Silvano je vrlo simpatičan dječak, bistar i spreman da radi. U

cijelom tom pripremnom periodu s nama je bila drugarica tiflopedagog, svestrano

nam pomagala i upućivala nas kako raditi. Od tada do danas ona je vanjski suradnik

našega kolektiva.

Iduću školsku godinu Silvano započinje kao da je oduvijek bio u toj sredim.

Učenici su ga prihvatili kao dobrog starog druga, a i on se tako osjeća među njima. U

radu nije bilo nikakvih posebnih poteškoća. Na nastavi se služi svojim udžbenicima i

mašinom koje ostavlja u kabinetu u školi, a kod kuće ima udžbenike iz kojih uči.

Uključen je u slobodne aktivnosti; (recitatorsku grupu) i u pionirsku organizaciju.

Marljivo uči i radi, a u tome mu pomažu i učenici i nastavnici, pa su neki od njih i

savladali Brailleovo pismo.

Silvano se ponaša kao svi ostali učenici, dobro je savladao prostor, odličan je

učenik i sada završava šesti razred.

Već treću školsku godinu Radolović Mladen, slabovidan učenik, polazi

redovnu školu u Vodnjanu. Učenik je osmoga razreda, visoko je slabovidan s očnim

nalazom: Nistagmus o. u. Međutim, i pored gore navedenih smetnji, Mladen je

uspješno savladano nastavni plan i program redovne škole.

Prilikom njegovog povratka iz Zavoda »Vinko Bek« u VI razred s

nastavnicima odgojnih predmeta (tehničkoga, fizičkoga i likovnoga), te svih onih

aktivnosti u kojima se traži intenzivna upotreba vida, posebno se konzultiralo. U tim

slučajevima obim nastavne građe se sažeo i adaptirao sposobnostima vida učenika.

Nastavnike je interesiralo koliko od Mladena mogu zahtijevati.

U ostalim nastavnim predmetima reprezentirala su mu se kvalitativno i

kvantitativno ista znanja kao i njegovim drugovima.

U nastavnim i vannastavnim aktivnostima služio se tehničkim pomagalima, a u

individualnom radu korištene su vježbe na očuvanju i zaštiti vida. Što je veoma

važno, pod redovnom je kontrolom liječnika oftalmologa i uz pomoć pravilnih

metoda rada, adaptacija na videću sredinu nije išla na štetu njegovih preostalih vidnih

sposobnosti.

Mladen je polaznik muzičke škole i odličan je učenik u razredu. Ove školske

godine on je završio osmi razred i zajedno sa svojim vršnjacima upisao se u jedan od

srednjoškolskih centara u Puli.

Mladen se osjeća vrlo ugodno u razredu medu svojim vršnjacima u Osnovnoj

školi Vodnjan.

Drugarica direktor Osnovne škole Vodnjan Anita Forlani na završetku

Mladenovog školovanja u istoj školi je napisala:

Ove godine završio je osmi razred u našoj školi Radolović Mladen, učenik koji

je i s većim teškoćama u vidu, postigao odličan uspjeh.

Učenik je prvi put bio upisan u našu školu 1. IX 1972. godine u prvo razred,

koga je vodila drugarica Vera Sučević.

Prva dva razreda je učenik proveo u školi Vodnjan te postigao vrlo dobar

uspjeh. Kada je prešao u speoijalnu školu za slabovidnu i slijepu djecu u Zagrebu 1.

IX 1974. god., Mladen nije prekinuo vezu i prijateljstvo sa svojim razredom s kojim

je stalno surađivao i dopisivao se. Došlo je i do posjeta grupe slijepih učenika iz

Zagreba u Vodnjanu što je posebno obradovalo male učenike IV razreda.

Pri završetku 1976/77. školske godine, preko Saveza slijepih iz Pule, upoznati

smo bili o povratku Mladena u našu sredinu, pa su odmah započete pripreme psiho-

pedagoškoga karaktera za njegovo uključenje u normalan razred.

Razrednom i nastavničkom vijeću date su informacije i savjeti o budućem radu

i počela je suradnja između škole, pedagoške službe Udruženja slijepih iz Pule, te

SlZ-e za osnovno obrazovanje.

Treba reći da se učenik s velikim entuzijazmom uključio u rad razreda i

slobodnih aktivnosti, bez naročitih poteškoća, te da je stekao ugled među vršnjacima

za svoje vrline (šahista, svirač, folklorista), a i za svoje radne i ljudske osobine, pa je

više puta bio predložen za odgovorne zadatke samoupravnog karaktera, ina primjer za

predsjednika Školskog sportskog društva »Mladost«.

Razrednica, drugarica Elvira Ježić, stalno je pratila napredovanje učenika u

tijesnoj suradnja sa tiflopedagogom i roditeljima. Uprava i pedagoška služba škole su

posebno cijenile taj rad d pratile napredovanje učenika, koji je sve tri godine završio

razred odličnim uspjehom i primjernim vladanjem, te bio nagrađen.

Mišljenja smo da je školovanje Mladena Radolovića u Vodnjanu bilo veoma važno

za njegov razvoj, jer je povratak u familijarnoj sredini veoma pozitivno djelovao.

Učenik je samostalan u radu, dobro usmjeren na društveno kulturno-umjetnički

rad, pa smo uvjereni da u buduće neće imati posebnih poteškoća u školovanju i

uključivanju u udruženi rad.

Njegovim povratkom iz specijalne škole u matičnu, možemo reći da smo već

unaprijed primjenili intencije reforme odgoja i obrazovanja te da uključivanje učenika

sa teškoćama u razvoju u redovno školovanje je potpuno pedagoški opravdano i

pozitivno.«

U toku jednoga polugodišta obilazilo se slijepu mentalno retardiranu djevojčicu

Čerin Sandru iz Pule. Kod nje je prisutan veliki raskorak između mentalne i

kronološke dobi.

Međutim, takova kombinacija psihosomatskoga oštećenja nije odvojeno

sljepoća plus mentalna retardacija, to je jedan čisto novi hendikep koji ima svoju

psihologiju, pedagogiju i specijalne metode rada. Za djevojčicu bi bio najadekvatniji

smještaj u jednu ustanovu za osobe s kombiniranim smetnjama, koja kod nas, na

žalost, ne postoji. Tako je djevojčica prepuštena brizi roditelja i samo uz pomoć

kontinuiranoga individualnoga rada moglo bi se očekivati barem minimalne rezultate.

Iz naprijed navedenoga vidi se da su na našem području u redovne škole uključena

uglavnom praktički slijepa i slabovidna djeca, tako da u nastavnom radu s njima

postoje neke specifičnosti.

U edukaciji slabovidnih ne radi se o čistoj primjeni tehnike u zaštiti vida, nego

se upoznaju psihičke posljedice defekta vida na ličnost djeteta i treba se pronaći

pedagoški pristup u njegovu uklanjanju. Nastavnikova bitna zadaća je suzbijanje

posljedica smanjenoga vida. Njihove psihičke smetnje nisu opće i uzrokovane

isključivo vidnim oštećenjem. Potrebno je sagledati somatski, socijalni i psihički

položaj slabovidnoga djeteta u procesu edukacije.

Ono što karakterizira nastavu s tom kategorijom djece sastoji se u slijedećem:

ograničenost u upotrebi vida, naročito u čitanju i pisanju; povećana potreba za

posebnim, pretežno individualno adaptiranim testovima; za sredstvima nastave; za

tehničkim i optičkim pomagalima, za racionalnim korištenjem vizusa.

Za sve ove učenike potrebno je nabaviti još veći broj određenih tiflotehničkih

pomagala u čemu bi mogao mnogo pomoći i Centar »Vinko Bek«. Postoji dobra

suradnja sa SlZ-ovima za osnovno obrazovanje, koji su odmah bili voljna da se

nabave određena pomagala za potrebe tih učenika.

Međutim, najvažnije što tiflopedagog ili bilo koja osoba koja radi sa slijepim,

praktički, slijepim i slabovidnim učenicima može da postigne sastoji se u tome da ih

se osposobi i razvije do te mjere, da su sposobni ispravno i stvaralački postavljati se i

odnositi prema sebi, svojoj okolini, prema porodici, vršnjacima, radu, učenju i

vlastitom nedostatku.

Za to je svakako najpodesnija vlastita porodica.

Institucionalni oblici školovanja i osposobljavanja

Najveći broj slijepe djece u SR Hrvatskoj još uvijek polazi osnovnu školu pri

Centru za odgoj i obrazovanje »Vinko Bek« u Zagrebu. Ovaj Centar je jedinstvena

ustanova za odgoj slijepe i slabovidne djece u Republici. U njemu je obuhvaćeno

predškolsko odjeljenje, osnovna škola, posebna odjeljenja osnovne škole za djecu sa

složenim smetnjama, te srednja škola.

Trenutno se s našeg područja u Centru nalazi četvero učenika koji polaze

posebna odjeljenja za djecu sa složenim smetnjama.

Jedanputa godišnje Udruženje organizira sastanak s djecom i roditeljima iz

Centra i onih u redovnim školama, gdje se razgovara o postignutom uspjehu i o

eventualnim poteškoćama.

Srednje obrazovanje provodi se u Centru za odgoj i obrazovanje za smjerove

telefoniste, administrativnih tehničara, a u 1979. god. započelo se i sa školovanjem

programera. U Centru se vrši i dopunsko obrazovanje odraslih uz rad i iz rada. Za

osobe koje upotpunjavaju svoje znanje i stiču kvalifikaciju takovim vidom školovanja

organiziraju se posebni seminari, omogućuje im se dobivanje potrebne literature, a

Centar osigurava skripte na Brailleovom pismu i na uvećanom crnom tisku.

Pulić Gordan, Rovinj Cetina Milica, Pula

Šergo Barbara, Poreč Mirković Goran, Fažana

Centar »Vinko Bek« u Osijeku, kamo su također odlazili naši članovi i sticali

određenu kvalifikaciju, radi na stručnom osposobljavanju slijepih za razne poslove

pakiranja u industrijskim granama. Osim toga Centar osposobljava učenike za rad na

poslovima montaže, grafičke industrije, na doradi plastike, za poslove u

drvnoprerađivačkoj industriji, metalnoj struci itd. U Centru se vrši osposobljavanje za

telefoniste. Ovo osposobljavanje vrši se za invalide rada, koje su uputile na

rehabilitaciju invalidske komisije zajednica mirovinskoga i invalidskoga osiguranja.

Ova ustanova vrlo je značajna za slijepe osobe koje se osposobljavaju za rad u

industriji.

U SR BiH u Sarajevu postoji Zavod za slijepu djecu koji pored

osnovnoškolskog obrazovanja vrši i profesionalnu orijentaciju i pripremni dio

obrazovanja i osposobljavanja koji se najčešće provodi u Centru za profesionalnu

rehabilitaciju i zapošljavanje slijepih. Škola s praktičnom obukom Centra vrši obuku

slijepih lica za zvanje kvalificiranih radnika: metalostrugara, trikotažera, pletača,

telefonista i plastičara.

Među nabrojanim ustanovama svakako je važno napomenuti i Višu školu za

fizioterapeute — tehničare kamo su također odlazili naši članovi i sticali pomenuto

zvanje.

SLIJEPI I RAD

Sva stremljenja u radu sa slijepima mogu se svesti uglavnom na brigu oko

oblikovanja svakoga slijepoga u našem socijalističkom samoupravnom društvu u

potpunu ličnost sposobnu za samostalan život, jednako kao i svi videći. Postigavši to,

slijepi članovi našega društva mogu živjeti pod gotovo istim uvjetima kao i ostali

pripadnici naših naroda i narodnosti. Glavni cilj je mogućnost sticanja svih potrebnih

sredstava za život, za samostalno stvaranje životne materijalne baze. Time se lice

oštećena vida izjednačuje sa svakim ostalim Jugoslavenom, što ga čini ponosnim i

zadovoljnim. Posjedovanje vlastitoga, zarađenoga dinara, najbolji je način

pobjeđivanja osjećaja manje vrijednosti i depresije. To stvara mogućnost životnoga

optimizma, nasuprot zapostavljenosti, nasuprot osjećaja u nesigurne životne

egzistencije i mogućnosti eventualnoga nedostajanja najosnovnijih sredstava za život,

padanja na najniže životne grane, na grane pojedinca prepuštenoga u borbi za život

samom sebi. Instinkt za samoodržanje je jedan od najjačih instinkta uopće tako da je

takav pojedinac spreman na sve samo da se održi.

Tu se regrutuju kriminalci iz nužde, lopovi, propalice iz nužde, amoralni tipovi koje

je na taj stepen natjerala neizvjesnost.

Današnji naš stupanj razvitka skoro je potpuno eliminirao tu mogućnost, jer

društvo, putem propisa i zakona, onemogućava da se ponovi ranija zapuštenost i

osamljenost slijepih.

Onemogućava se slika slijepoga prosjaka koji je primoran da na javnim

mjestima u ispruženoj ruci drži kapu ili neku drugu posudicu u koju trebaju

dobronamjerni prolaznici spustiti najosnovnije za prosjakov život. Tako postoji,

između ostaloga, i Zakon o određivanju poslova i radnih zadataka na kojima se

zapošljavaju slijepi invalidi rada, odnosno slijepe invalidne osobe (Narodne novine

SRH br. 12/79.). Prema navedenom zakonu osnovne organizacije udruženoga rada i

radne zajednice obavezne su zaposliti slijepe osobe. Ovaj zakon propisuje da se

slijepi zapošljavaju na slijedećim radnim mjestima:

1. telefoniste na kućnim telefonskim centralama od najmanje 25 kućnih priključaka i

4 prenosnika za PTT mrežu;

2. na sortiranju i pakovanju gotovih prehrabenih a drugih industrijskih proizvoda u

industriji i trgovini težine do najviše 10 kg;

3. na montiranju (spajanju) predmeta manjih veličina izrađenih iz plastičnih masa ili

metala (električni prekidači i utičnice, rasvjetna tijela, manji transformatori, spajanje

vijaka s pripadajućom maticom i spajanje obujnica u odgovarajuće cjeline);

4. bušenje električnim vertikalnim bušilicama, koje se obavlja ručno prema

predhodno izrađenim šablonama;

5. na izrađivanju ambalaže od kartona (krojenje, zasje-canje, prelamanje —

oblikovanje i šivanje);

6. fizikalno-terapeutsko medicinskoga tehničara.

Vrlo precizno navedena su radna mjesta na kojima se prvenstveno zapošljavaju

slijepi. Kod toga se vodi računa o njihovom socijalnom ili ekonomskom položaju.

Uz navedena radna mjesta mogu se odrediti unutar radne zajednice ili OOUR-a i

druga podesna za zapošljavanje slijepe osobe, uz eventualnu adaptaciju pojedinih

oruđa za rad u cilju poboljšanja uvjeta rada slijepih osoba.

To je solidna zakonska osnova za sticanje solidne i trajne životne materijalne

baze slijepih. Isključena je samovolja pojedinaca i krivo tumačenje jer je zakon

veoma jasan i precizan.

Već 23. IV 1965, znači pred punih 14 goĐina, raspravljena je problematika

slijepih u Socijalno-zdravstvenom vijeću Skupštine općine Pula. Između ostaloga

razmotrena su i radna mjesta na kojima se prvenstveno zapošljavaju slijepi, a tek kad

njih nema, onda se mogu zaposliti na tim mjestima videće osobe. Znači da je to bilo

već tada na našem području uočeno i riješeno u duhu sadašnjega zakona. Od

navedenoga datuma postupalo se po donesenim zaključcima na toj sjednici, a sada je

to i ozakonjeno. Početne poteškoće kod zapošljavanja slijepih, umjetno postavljane

zapreke kod toga, davno su na našem terenu nestale i oborene. Tako smo uspijevali

do sada zaposliti sve naše nezaposlene slijepe članove, pa čak i pojedince iz drugih

krajeva Jugoslavije.

Do danas uspjeli smo zaposliti ukupno 101 slijepo i slabovidno lice. Od toga je

bilo 60 muških i 41 žena. Među zaposlenima bilo je 51 telefonista, 7 prosvjetnih

radnika, (dva profesora i 5 nastavnika), 6 zdravstvenih radnika (3 s višom i 3 sa

srednjom fizioterapeutskom školom), 4 kartonažera — pakera, 4 radnice u trikotaži, 4

daktilografa, 1 soc. radnik, 1 metalac, 1 tapetar, 1 cestar, 1 električar, 1 fakturist, 2

skadištara, 1 radnik u mlinu, 1 garderober, 6 radnika, 1 pralja, 1 službenik u

zdravstvu, 1 slastičar, jedan ribar, 2 knjigovođe, 1 rukovodilac organizacije, 1

prodavač i jedan administrator.

Između gore navedenih zanimanja, ima ih za koje su se naši članovi osposobili

posebnim školovanjem, osposobljavanje za samostalan rad (telefonisti, maseri,

kartonažeri, pakeri, radnice u trikotaži, socijalni radnik, muzičari, profesori,

nastavnici, daktilografi). Oni su polazili određene škole propisano vrijeme ili

skraćeno osposobljavani za samostalan rad uz redovni rad na radnim mjestima u

privredi ili ustanovama (neki telefonisti, metalac, tapetar, cestar, paker, nastavnik

muzičkoga odgoja).

Treća kategorija naših zaposlenih je ona koju smo mi primili kao već

zaposlenu (električar, fakturist, skladištar, radnik u mlinu, garderober, pralja,

službenik u zdravstvu, slastičar, ribar, rukovodilac organizacije, prodavač,

administrator, daktilograf, paker).

Redovno je školovano njih 55 (28 ženskih i 27 muškaraca).

Skraćeno osposobljavanje na radnim mjestima u privredi ili ustanovama prošlo

je njih 22 (15 muškaraca i 7 ženskih). Zatečenih na radnim mjestima ima 24 (18

muškaraca i 6 žena).

Od 48 telefonista njih 21 su ženske i 27 muškaraca.

Od 7 prosvjetnih radnika 5 ih je ženskih (1 profesorica i 4 nastavnice) i 2

muškarca (1 profesor i 1 nastavnik).

Od 6 zdravstvenih radnika 4 su muškarca i 2 ženske.

Od 4 kartonažera — pakera 3 su muškarca i 1 žena.

Četiri trikotažerke su sve žene.

Od 4 daktilografa 2 su muškarci i 2 žene.

Iz tabele »Pregled zaposlenih« može se vidjeti kako su raspodijeljena i mjesta s

jednim do dva zaposlena.

Z

A

NI

M

A

N

J

E

Tel

efon

ist

Pro

svje

ta

zdra

vst

vo

Rad

nic

i

Pak

eri

Tri

ko

taža

Dak

tilo

gra

fi

So

cija

lni

radn

ik

met

alac

Tap

etar

Ces

tar

Ele

ktr

ičar

Fak

turi

sta

Sk

ladiš

tar

Cem

enta

ra

Gar

do

rob

er

Pra

lja

Slu

žben

ik

Sla

stič

ar

Rib

ar

Kn

jigo

vođ

a

Ruko

vo

cila

c

Pro

dav

ač

Ad

min

istr

ato

r

S

P

O

L

M 29

2 4 6 3 - 2 1 1 1 1 1 - 2 1 1 - - 1 1 - 1 1 1

Ž

2

2

5 2 - 1 4 2 - - - - - 1 - - - 1 1 - - 2 - - -

U

k

u

p

n

o

5

1

7 6 6 4 4 4 1 1 1 1 1 1 2 1 1 1 1 1 1 2 1 1 1

Iz gornjega tabelarnoga pregleda proizlazi da se naši zaposleni članovi bave,

kao što je i prirodno, najviše zanimanjima njima najdostupnijima. Njih 50% radi kao

telefonisti. Zatim slijede zanimanja koja se mogu obavljati bez ostatka vida ili sa

slabijom oštrinom vida (prosvjeta, maseri, manuelni radnici na jednostavnim

poslovima, na poslovima u trikotaži, radnici kartonažeri-pakeri i daktilografi). Slijede

rjeđa zanimanja na kojima rade dok im to dozvoljava iskustvo i preostali vid, nakon

čega se obično moraju penzionirati. Neki opet prelaze prekvalifikacijom u druga

zanimanja, koja imaju jednostavniji proces proizvodnje.

TABELARNI PREGLED NAČINA OSPOSOBLJAVANJA Način

osposobljavanja Spol: M Ž Ukupno

Spec. školovanje 27 28 55

Skrać. školovanje 15 7 22

Bili već zaposl. 18 6 24

Ukupno 60 41 101

Za navedene u ovom pregledu, najveći broj je osposobljen za rad uz

maksimalnu brigu Međuopćinskoga udruženja slijepih Istre Pula.

Samo briga našega Udruženja ne bi bila dovoljna za njihovo uvođenje u život,

već je bila možda važnija kod toga uska suradnja Udruženja s odgovarajućim SlZ-

ovima, radnim organizacijama i ustanovama. Bez navedenoga ovaj veliki zadatak na

dobrobit naših članova ne bi se ostvario.

Bez sredstava se ništa ne može niti početi, a materijal na baza naših nastojanja

dolazila je od spomenutih institucija i organizacija. No kod svega toga bila je

odlučujuća i velika briga Udruženja, vođena oko osposobljavanja i zapošljavanja

članova.

Udruženje je dodjeljivana srdestva pomoglo dobro kanalizirati i upotrijebiti.

Samo tom tijesnom suradnjom moglo se njih 74 uzdignuti na taj stupanj da mogu

samostalno zarađivati sredstva za život i postati korisni članovi društva.

Također i između onih koji su na radu izgubili vid uslijed bolesti ili povreda (njih 27)

bila su šestorica o čijoj je prekvalifikaciji vodilo brigu Udruženje.

Kod ostalih brinulo se da dobiju sve što im je društvo omogućilo da imaju,

pomagano je da u određeno vrijeme idu u penziju i bdjelo nad njima, kao i nad

svakim članom, u cilju čim ljepšega i sadržajnijega života.

Kako bi ovo izlaganje bilo potpunije, zaokruženije, sadržajnije, navesti ćemo

po kategorijama i poimenično po općinama imena članova do sada obuhvaćenih

školovanjem i zapošljavanjem.

Prikaz obuhvaća sedam istarskih komuna ili bolje rečeno istarsku subregiju.

Naše Udruženje počelo je zapošljavati slijepe članove u drugom polugodištu 1955.

god.

Ovaj prikaz obuhvaća zapošljavanje od prvih početaka do konca 1979. god.

1. Slijepi članovi koji su osposobljavani putem specijalnih zavoda, škola i fakulteta

55

2. Slijepi članovi koji su osposobljavani na intervenciju Udruženja slijepih uz

pomoć SlZ-ova soc. zaštite, SlZ-ova za zapošljavanje i SlZ-ova mirov. i inval. osigur.

22

3. Građani kojd su zatečeni na radnim mjestima, a raznim bolestima ili ozljedama na

radu ili ratu izgubili su vid, Udruženje ih je zaprimilo u članstvo

24

I Prikaz zaposlenih slijepih članova koji,su prošli kroz škole i zavode za slijepe i

osposobili se za samostalan rad:

BUJE

1. Budimir Vesela — telefonist (Umag)

2. Cvitić Elda — telefonist i telex (Buje)

3. Maćešić Đorđe — telefonist i teleprinter (Umag)

4. Mikoli Marija — telefonist (Umag)

5. Morožin Vanda — telefonist i teleprinter (Umag)

6. Ranogajac Marija — telefonist (Umag)

7. Tončić Đina — nastavnik muzičkoga odgoja

(Buje i Umag)

8. Tošić-Spaić Danka — telefonist (Umag)

9. Žužić Anđelka — telefonist (Buje)

BUZET

1. Gršković Ivica — maser (Istarske toplice)

2. Terlević Ivan — maser (Istarske toplice)

3. Vukmirovdć Anka — maser (Istarske toplice)

LABIN

1. Golja Vilma — telefonist (Labin)

2. Lovrec Stjepan — kartonažer (Raša)

3. Pavšić Danilo — telefonist (Rabac)

4. Peruško Vineti — telefonist (Labin) ;5. Rojnić Milan — telefonist (Raša)

6. Žagrić Zorko — telefonist (Raša)

PAZIN

1. Brečević Marija — trikotažer (Pazin)

z. Gašperini Ivanka —trikotažer (Pazin)

3. Prenc Željko — telefonist (Pazin)

POREČ

1. Justinić Anton — socijalni radnik (Poreč)

PULA

1. Bakša Franko — telefonist (Pula)

2. Brečević Marija — telefonist (Pula)

3. Golja Vilma — telefonist (Pula)

4. Fonović Blaž — telefonist (Pula)

5. Jeromela Marčelo — telefonist (Pula)

6. Jovanović Dara — telefonist (Pula)

7. Kalebić Aldo — telefonist (Pula)

8. Kontošić. Romano — telefonist (Pula)

9. Kalebić Miliborka — telefonist (Pula)

10. Kovač Derviša — trikotažer (Pula)

11. Kuftić Slavica — telefonist (Pula)

12. Kuftić Zlatko — telefonist (Pula)

13. Ladiha Marica — telefonist (Pula)

14. Legović Marija — telefonist (Pula)

15. Matošević Nevija — viši fizioterapeut (Pula)

16. Mureta Nada — trikotažer (Pula)

17. Rajšić Miloš — profesor (Pula)

18. Ranogajac Antonija — telefonist (Pula)

19. Ribarić Jolanda — telefonist (Pula)

20. Rojnić Milan — telefonist (Pula)

21. Sandrić Zlatko — telefonist (Pula)

22. Šestan Irene — nastavnik muzičkoga odgoja (Pula)

23. Stoković Dragan — telefonist (Pula)

24. Terlević Anton — telefonist (Pula)

25. Terlević Marijan — telefonist (Pula)

26. Tončić Đina — nastavnik muzičkoga odgoja (Pula), prešla iz Buja

27. Ušić Ante — telefonist (Pula)

28. Žudih Marija — telefonist (Pula)

29. Žufić Eduard — telefonist (Pula)

ROVINJ

1. Knapić Gracijela — nastavnik (Rovinj)

2. Košara Branko — daktilograf (Rovinj)

3. Kranjčić Milica — nastavnik (Žminj)

4. Ljubičić Silvana — viši upravni tehničar (Rovinj)

5. Pokrajac Anton — telefonist (Rovinj)

6. Poropat Marijan — maser (Rovinj)

7. Sinčić Edi — daktilograf (Rovinj)

8. Terlević Marijan — paker (Rovinj)

9. Živković Nikola — viši fizioterapeut (Rovinj)

II Prikaz zaposlenih slijepih, za koje je posebno bilo zainteresirano Udruženje

slijepih i ostali nadležni SlZ-ovi za njihovo skraćeno osposobljavanje i zapošljavanje,

za samostalan rad u što kraćem roku. Ovo osposobljavanje je izvršeno direktno na

radnim mjestima u privredi ili ustanovama gdje su slijepi ostali na radnom mjestu, a

bilo je i slučajeva da su se osposobljavali u jednoj radnoj organizaciji, a zaposlili u

drugoj.

BUJE

1. Makovac Silvano — telefonist (Umag)

LABIN

1. Božac Franko — metalac (Labin)

2. Griparić Bruno — telefonist (Raša)

3. Katičić Viktor — telefonist (Labin)

PAZIN

1. Prenc Joakim — tapetar (Pazin)

2. Šuran Petar — telefonist (Pazin)

3. Šuran Ivan — telefonist (Pazin)

POREČ

1. Meden Olimpija — telefonist (Poreč)

PULA

1. Cetina Zdenka — telefonist (Pula)

2. Družetić Radenko — telefonist (Pula)

3. Hajdarović Franjo — nastavnik muzičkoga odgoja (Pula)

4. Iveša Josip — cestar (Banjole)

5. Kalčić Joakim — paker (Pula)

6. Grbin Anita — telefonist (Pula)

7. Mičeu Margerita — kartonažer (Banjole)

8. Nedeljković Branko— telefonist (Pula)

9. Zandomenigo Ester — telefonist (Pula)

10. Vorkapić Mirjana — telefonist (Pula)

11. Pantelie Radivoj — telefonist (Pula)

12. Besedić Davor — telefonist (Pula)

13. Banović Davor — telefonist (Pula)

14. Macuka Dragica — telefonist (Pula)

LABIN

1. Bolanac Albino — električar (Labin)

2. černjul Eda — fakturisit (Labin)

3. Dobrić Livio — skladištar alata (Koromačno)

4. Fonović Blaž — mlinar u cementari (Koromačno)

5. Mišura Andrija — garderober (Raša)

6. Tomičić Anđelo — radnik (Koromačno)

7. Tomičić Ivan — radnik (Koromačno)

PAZIN

1. Vranić Kata: — pralja (Pazin)

PULA

1. Dorčić Bruno — radnik (Pula)

2. Kalac Marica — službenik u školskoj poliklinici (Pula)

3. Krivić Mirko — slastičar (Pula)

4. Laginja Mario — ribar (Banjole)

5. Odoni Anton — knjigovođa (Pula)

6. Prždklas Ivan — radnik (Pula)

7. Rosanda Irma — knjigovođa (Pula)

8. Šego Milena — profesor (Pula)

9. Trepov Đuro — rukovodioc (Pula)

10. Ušić Ivan — prodavač (Pula)

11. Ušić Josip — administrativni radnik (Pula)

1. Lesić Ivan —radnik (Rovinj)

2. Pokrajac Nerina — daktilograf (Rovinj)

3. Racan Vjekoslav— skladištar (Rovinj)

4. Terlević Marijan — paker (Rovinj)

5. Vida Bruno — radnik (Rovinj)

UKUPAN BROJ ZAPOSLENIH PO OPĆINAMA

Općine I-grupa II-grupa Hl-grupa Ukupno

1. BUJE 9 1 - 10

2. BUZET 3 - - 3

3. LABIN 6 3 7 16

4. PAZIN 3 3 1 7

5. POREČ 1 1 - 2

6. PULA 29 11 11 51

7. ROVINJ 9 - 5 14

UKUPNO 60 19 24 103

Ovo izlaganje biti će još potpunije ako navedemo i spisak slijepe i slabovidne

djece i omladine koja se nalaze u redovnim školama, zavodima za slijepe i one koji

su vra-ćeni iz zavoda kao mentalno nesposobni za osposobljavanje i zapošljavanje.

Osim već 55 navedenih lica u tabeli, danas imamo 4 slijepa i slaboviidna djeteta u

redovnim školama, i to:

1. BASANEŽE VESNA — područna škola Krasica III razred.

2. POKRAJAC SANJA — Osnovna škola Royinj — IV razred.

3. DRUŽETA SILVANO — Osnovna škola Barban — VII razred.

4. RADOLOVIĆ MLADEN — I razred opće srednje škole«.

Djeca uključena u redovne zavode za slijepe i zavode usmjerenoga

obrazovanja:

1. PULIĆ GORDAN — predškolsko spec. odjeljenja, V BEK« Zagreb

2. MIRKOVIĆ GORAN — predškolsko spec. opredjeljenje V. BEK« Zagreb

3. ŠERGO BARBARA — Zavod »V. Bek« II razred.

4. CETINA MILICA — Zavod »V. Bek« VIII razred.

5. KVARANTA NADIJA — C. O. U. O. u Beogradu. III razred.

Na našem području ima još 3 djece predškolske dobi,, a to su:

1. SULJKIĆ MUJO — uključen u redovni vrtić — 5 god. (Pula)

2. UGRIN MILJENKO — uključen u redovni vrtić — 5 god. (Buzet)

3. UGRIN DAMIR — uključen u redovni vrtić — 5 god. (Buzet).

Veći je broj Omladinca i starijih članova koji su bili upućeni u zavode na

rehabilitaciju, a vraćeni su kućama kao mentalno retardirane osobe, pa bi šira

društvena zajednica trebala brinuti za smještaj osoba sa kombiniranim smetnjama.

BUJE

1. Žudih Marija

2. Ceh Rita

3. Đukačić Marijan (kasnije vraćen na područje Karlovca)

4. Smoković — Behlić Dragan (upućen na rehabilitaciju u Osijek, zbog

poboljšanja vida).

PAZIN

1. Sergo Josip (upućen u Osijek)

2. Širol Neviija (vraćena kući zbog nesposobnosti školovanja).

POREČ

1. Brnobić Nela (nakon VIII razr. prekinula školovanje)

2. Dasena Anton. (također je vraćen kao nesposoban)

3. Rosa Đulijano

4. Ipša Mirela

PULA

1. Močenić Josip

2. Lazarić Željko

3. Bulić Ivan

4. Bulić Milica

POMAGALA ZA SLIJEPE

Pomagala u životu svakoga čovjeka igraju veliku ulogu, jer se bez njih ne bi

mogao razvijati kako treba, ne bi mogao ići prosperitetu i napretku. Uloga pomagala

je još i veća kod lica kojima su priroda ili slučaj oduzeli neku od njihovih

sposobnosti. Njihova ličnost ostala hi bez pomagala još nepotpunija, znatno iza onih

koji posjeduju te sposobnosti. O pomagalima zavisi ljudski rod u svim dobima

ljudskoga života i razvoja, u djetinjstvu, odrasloj i odmakloj dobi života. No nekako

najpresudniju važnost imaju ona pomagala koja dovode do formiranja ličnosti, jer na

njima počiva daljnje usmjerenje svakoga pojedinca, a preko njega i čitavoga

čovječanstva. Sve što čovječanstvo više napreduje, to se pronalaze sve savršenija i

savršenija pomagala putem kojih se omogućavaju sve veći i krupniji koraci ka

napretku i poboljšanju načina života. Naročito je to postignuto u posljednje vrijeme.

Što se pred tridesetak i manje goĐina nije moglo ni zamisliti, danas je to dio

svakidašnjice bez koje se život ne bi odvijao kako se odvija. Zapravo nas dovodi do

čuđenja i divljenja kako su starije generacije bez tih dijelova sadašnjice ipak mogle

postizati uspjehe i živjeti bez njih. Trebalo im je mnogo više napora, vremena i

upornosti, rezultati nisu bili kao danas po obimu i približavanju savršenstvu.

Kod formiranja organizacije nismo ni znali kakovih sve pomagala ima putem

kojih se oštećeni vidom mogu sa-sma ili djelomično približiti videćim, putem kojih se

mogu vinuti na razinu ostalih. Tim pomagalima mogu se slabovidna i slijepa djeca

školovati, sticali znanja neophodno po-trebana za daljnja život i postojanje.

Pomagala su im od neocjenjive koristi i važnosti. Pošto je naša zemlja nakon II

svjetskoga rata bila porušena, morali smo se boriti za održanje gologa života

preživjelih, tako da smo u finijim pothvatima morali imitirati one u ostalom svijetu,

koji su imali sreću da vihor užasnoga rata manje zahvati ili uopće ne prođe preko

njihove zemlje. U mnogo slučajeva morali smo se obraćati za pomoć inostranstvu.

Napredak tehnike u poslijeratnom vremenu svagdje je išao vrlo brzo, ali je

logično da je taj hod bio različit u raznim dijelovima naprednijega svijeta, već prema,

udarcu ratnoga biča.

Tako je tehnika pomagala išla nejednakomjerno naprijed, ali opet se ipak išlo

naprijed. Kod nas je prvenstveno napredovalo ono što je služilo rekonstrukciji baze

života, temelja na kojima će se moći nadgrađivati finija struktura života. Tako smo u

početku morali uvoziti sva tiflopomagala, dok smo kasnije mogli se i na tom polju

početi osamosta-ljivati. Trebale su nekada dvije, pa i tri godine dok je neko pomagalo

stiglo do nas. Za uvoz bile su potrebne devize koje su nam također trebale iza sve

ostale za život najpotrebnije stvari, možemo reći za sve, osim za zrak. I u tim teškim

vremenima naše je društvo ipak uspjelo otkidati od ustiju i davati devize i za potrebe

naših slijepih. Kada se i platilo u devizama, prolazilo je mnogo vremena dok se je

primilo naručeno pomagalo. Kako se poboljšavala materijalna baza, a sjećamo se vrlo

dobro koliko smo oko toga imali poteškoća i izvana, i iznutra, tako se moglo lakše

doći i do potrebnih deviznih sredstava. Naša industrija je također počela proizvoditi

pomagala. Kako bi sve to teklo što racionalnije, nabavljanje je u početku bilo posve

centralizirano, da bi se kasnije decentraliziralo, prešavši, sa Saveznoga odbora

slijepih Jugoslavije na republičke odbore. Time je bio znatno skraćen put do

dobivanja pomagala, pa se skratilo i čekanje od uplate do primitka potrebnog

pomagala, a neka pomagala izrađena kod nas, postala su odmah dostupna licima

oštećena vida.

U našim dokumentima spominje se prvi put nabavka pomagala u zapisniku sa

skupštine 15. XII 1954. u kojem piše da je utvrđeno da se mogu nabaviti ručni satovi

za slijepe. Prva je tražila i dobila sat Ruža Petrović, žrtva fašističkog terora, kojoj je

neprijatelj iskopao oba oka. Zaključeno je da se nabavi i potreban broj radio-aparata,

koji će se uz popust podijeliti članovima. Najprije je, dakle, bilo govora o

pomagalima za odrasle. To je razumljivo, jer se školovanje i odgoj djece vršio

centralizirano.

O današnjem integriranom odgoju djece u videćim školama ili uvrštavanju

slijepe i slabovidne djece u vrtiće za vi-deću djecu, onda se nije ni sanjalo.

Satovi za slijepe bili su švicarski, najbolje izrade, o čemu se može zaključiti da je

briga za nabavku pomagala za slijepe, bila već od samoga početka na najvećoj

mogućoj razini.

Među prvim pomagalima za slijepe u Istri počele su stizati dvostrane pisaće

ploče češke izrade, s kojima su naši članovi bili veoma zadovoljni. Kasnije su stizale

znatno kvalitetnije pisaće ploče, ali zbog nedostataka u finalnoj obradi, nisu baš u

potpunosti zadovoljavale.

Prve Brailleove pisaće mašine i magnetofoni dobiveni su 1960. Prvi

dvokanalni magnetofon za potrebe organizacije dobiven je još 1958. god.

Ne treba niti napominjati da nabavka pomagala nije tekla sasvim glatko, da je tu bilo

dosta poteškoća, da je nabavka povremeno išla lakše, dok je ponekad zapinjala. Naša

nastojanja su na koncu ipak uvijek bila uspješna, sve su naše narudžbe uvijek bile

konačno realizirane.

Osvrnuvši se na pređenih 30 godina, možemo ustvrditi da u nabavku pomagala

nisu investirana baš mala sredstva. To nas sve ispunjava zadovoljstvom,

zadovoljstvom onoga tko uspješno ispuni svoju dužnost. Razumije se da je i svaki naš

član, osim novčane pomoći koje je pružilo društvo u širem smislu, kao i naša

organizacija, učestvovao u investiranju, već prema svojim mogućnostima. Bilo je

dosta slučajeva kada je neophodno potrebno pomagalo članu poklonjeno, u slučaju da

dotični nije imao mogućnosti da učestvuje u nabavci, a zaslužio je da mu se dadne na

dar.

Za 30 godina postojanja organizacije slijepih u Puli nabavljena su 23 velika

strujna magnetofona, 19 reporterskih magnetofona s mrežnim ispravljačem, dovoljno

velikih i malih magnetofonskih traka, koje članovi mogu kupiti kada god im to

ustreba. Nabavljeno je i 15 Brailleovih pisaćih mašina, 115 muških i ženskih

Brailleovih ručnih satova, 25 džepnih satova, 35 stolnih budilica, diktafona s

potrebnom opremom, 25 grunding philips kazetofona, mnogo jednostavnih većih i

manjih pisaćih ploča i šila. Po tvorničkim cijenama nabavljena su tri velika radio-

aparata i 4 tranzistora, kao i 1 dijaprojektor koji Udruženju služi prilikom održavanja

predavanja. Udruženje je kupilo oko 500 kg papira za Brailleovo pismo, koji se

također uvozi, dok je u radionicama RO Saveza slijepih u Zagrebu naručeno mnogo

releja obiju vrsta za kućne telefonske centrale.

Pored toga pribavljeno je mnogo bijelih štapova za slijepa lica, svih postojećih

oblika. Od navedenih velikih strujnih magnetofona članovi su do sada otkupili 22

komada. Jednim se koristi Udruženje u Puli, dok ostali stoje na raspolaganju

članovima.

Članovima su na raspolaganju 2 garniture domina, 10 garnitura šaha, garnitura

čovječe ne ljuti se, 3 lopte za rol-lbal i druge društvene igre. Spomenuti diktafon dat

je besplatno radi adaptacije radnog mjesta za slijepo lice, itd.

Na kraju treba istaći da nam je Zavod za zapošljavanje radnika u Puli nabavio jednu

telefonsku centralu, što nam je mnogo koristilo pri zapošljavanju slijepih telefonista.

Od nabavljenih 25 kazetofona, 17 ih je ustupljeno članovima po nabavnoj cijeni, a 8

poklonjeno novozaposlenim članovima.

Prema navedenom briga o nabavljanju svega onoga što nam stoji na

raspolaganju u vidu pomagala za slijepe bila je stalno prisutna. Nastojali smo da naši

članovi dođu do svega onoga sto im je potrebno za postizanje višega standarda

života, za sticanje novih znanja i saznanja. Za to je trebalo dosta vremena i truda, a

još više materijalnih sredstava. Materijalna sredstva, kako je to već napomenuto,

većinom su se dobivala od društva i naših članova.

Nabava tiflopomagala je jedan od osnovnih zadataka našega Udruženja, koji

nije kampanjskoga karaktera, već njegov trajni zadatak. To je jedna od najvećih

našiih obaveza prema članstvu.

Kuftić Zlatko na radnom mjestu u Službi SIZ mirovinsko-invalidskog osiguranja –

Pula

Legović Marija na radnom mjestu u RO «Otpadu» - Pula

Pantelić Radivoj na svom radnom mjestu u OOUR «Remont» - Pula

Šverko Aliče na svom radnom mjesu u «3. januaru» - Pula

Besedić Davor u Trikotažnoj industriji «Arena» - Pula

Sanrić Zlatko na radnom mjestu u «Tehnomontu» - Pula

Šuran Ivan na radnom mjestu u RO «Puris» - Pazin

Šuran petar na radnom mjestu u «Istraplastici» - Pazin

Nedeljković Branko i Bakša Franko na radnom mjesu u Medicinskom centru - Pula

Stoković Dragan na radnom mjestu u RO «INA – plinara» - Pula

Družetić Radenko na radnom mjestu u Zajednici osiguranja «Croatia» - Pula

Meden Olimpija na radnom mjestu u Skupštini općine Poreč

Kuftić Slavica na radnom mjestu u RO «Industrochem» - Pula

Černjul Eda na radnom mjestu prije gubitka vida

KULTURNO-ZABAVNI I DRUŠTVENI ŽIVOT SLIJEPIH

Kao što je već ranije istaknuto na drugom mjestu, organizacija slijepih nije u

početku imala odgovarajuće prostorije, već je prve dane provodila kao podstanar.

Jasno da u takvim stambenim prilikama prostorije organizacije slijepih nisu mogle

postati drugi dom lica oštećena vida Istre. U skučenim prostorijama, s drugim

djelatnostima u istoj sobi, iako srodnima s najnužnijim namještajem, nije moglo biti

nii iriječi o nekom razgranjavanju djelatnosti. Sreća u nesreći u takvim prilikama bila

je činjenica da je sve bilo u začetku pa tako i prikupljanje podataka o onima koji

trebaju koristiti usluge ii kojima treba služiti organizacija slijepih. Zbog toga se i

moglo nekako životariti i u onako teškim prilikama. Možda niti osnivači u ono

vrijeme misu mogli sagledati do kakvih će se razmjera sve to razviti, te da će se

organizacija toliko razgranati i ojačati da će biti sposobna da bude gotovo u svakom

momentu uz svakog člana. S kakvim smo se sve nasljeđem našli nakon II svjetskog

rata, stvarno je trebalo dosta se uzdignuti iznad sredine u kojoj se živjelo, da tako

relativno rano dođe i do pomisli da se osnuje jedna ovakva organizacija. Kako se

ranije gledalo na slijepe i defektne vidom, znaju svi stariji. Zdravstveni analfabetizam

bio je toliko razvijen da je biti »ćorav« bila velika sramota, pa su mnogi sakrivali taj

svoj nedostatak, da ne bi bili izdvojeni iz društvenih tokova i života. To je u velikoj

većini slučajeva značilo pasti! na prosjački štap. Možda je i ovo bilo jedan od povoda

da se stvori organizacija za ovaj soj ljudi koji je do tada bio neorganiziran, a u

znatnom procentu gotovo bez igdje ičega.

Smatramo da su ipak jedan od glavnih uzroka stanja u početku, kod osnivanja

organizacije, bile teške prilike u zemlji. Potreba i zahtjevi sa svih strana, nigdje ništa

ili vrlo malo, svi pružaju truke, a svima se u isti čas nije moglo dati. To je bilo

nemoguće. To ne bi bilo moguće ni danas, kada se ovo današnje ne da ni usporediti s

onim ondašnjim. Postojao je, i trebao je postojati neki prioritet, već prema važnosti

po vitalnost društvenog organizma. Tako smo i mi došli u određeno vrijeme na red i

samo tada smo mogli doći na red, dobivši minimalno, da na tom minimalnom kasnije

se nastavi samostalno raditi. To je u neku ruku dobro, jer kada se sve dobije gotovo

na tanjuru, onda se ne izoštrava moć snalaženja, sposobnost da iz malih stvari

naprave veće, pa oštroumnost može otupiti. Osim toga je vrlo dobro poznat

psihološki momenat da se najviše cijeni ono što je stečeno na težak, a ne na laki

način. Na taj način bili su primorani neki od onih koji su kumovali rađanju

organizacije slijepih Istre da se dovijaju na sve moguće načine.

Iz navedene tabele pregleda skupština razabire se da je tek 18. X 1959.

naznačeno kao mjesto održavanja skupštine »prostorije organizacije — Trg AVNOJ-

a 4 Pula«. Do tada se selilo, gdje je bilo slobodnog mjesta i najpovoljnije određenog

dana, počev od 22. II 1951. od prostorija Općinskog sindikalnog vijeća; 24. VI 1952.;

18. XI 1953.; 14. IX 1957. i 12. V 1958. klub RVI. 5. XII 1954. Narodni dom Pula i

30. VI 1956. Općinska organizacija SSRN Hrvatske — Ra-kovčeva 10 Pula. Stalne

prostorije organizacije bile su do 1959. godine skučene, te iako se radilo, rad se nije

mogao razviti u takvom obimu kao što bi se bio razvio u prikladnijim prostorijama,

odgovarajućim prostorom i namještajem. Nakon dobivanja društvenih prostorija

moglo se bolje raditi, moglo se raditi kako je trebalo raditi, kako je to najbolje

odgovaralo članstvu. Iz izvještaja na skupštinama vidi se da su od tada postizani i

bolji rezultati. Tokom života u novim prostorijama pokazalo se da i one nisu potpuno

na visini. Sve bi se bilo nekako podnijelo da nije dolazilo povremeno do poplava

otpadnim vodama i materijalima iz kanalizacije lili zbog podvodnog položaja

prostorija i nedovoljne odvodne moći kišnice. S toga se 19. XII 1971. organizacija

preselila u sadašnje prostorije, u četverosobni stan od 100 m2 na Verudi, koje

uglavnom odgovaraju svrsi.

Prostorije su kompletirane potrebnim namještajem, pet plakara i tri ormara.

Time su uslovi života i irada umnogome poboljšani.

Već od 1964. god., kod donošenja srednjoročnog petogodišnjeg plana razvitka

općine Pula, pa zatim 1970. godine kada je donesen sličan petogodišnji plan, bilo je

zacrtano da se za potrebe slijepih izgradi dom s društvenom prostorijom, tri uredske

prostorije, prostorija za očne preglede, čekaonica i 20 stanova za naše članove.

Vjerujemo da dok to ne bude realizirano, neće biti ni trajnijeg rješenja naših

stambenih prilika. Ništa na svijetu nije savršeno, pa tako ne bi bio na budući dom, ali

dosada sve prostorije u kojima smo bili nisu bile građene za nas. Nismo mogli

učestvovati u njihovom planiranju. Kod planiranja prostorija doma bili bismo prisutni

i mi najzainteresovaniji, pa bi vjerojatno dom bio prikladniji, funkcionalniji za

njegovu svrhu.

Možda je pitanju prostorija posvećeno nešto više prostora, ali smatramo da je

to jedno od karĐinalnih pitanja o kojemu zavisi znatan postotak produktivnosti rada,

kvaliteta rada, autoriteta same organizacije. Smatramo da i u takav dom rado će

zalaziti zainteresirani, kao da ulaze u svoju kuću. On po svom izgledu mora pružiti

uvjeravanje da se u organizaciju koja u njemu djeluje može imati potpuno povjerenje.

Konačno prostorije u neku ruku izražavaju i stupanj društvenog standarda

cjelokupnog društva i prema posjetiocima naše zemlje kao i prema vani.

Tokom ovih 30 goĐina nastojalo se posvetiti veliku pažnju baš kulturno-zabavnom i

društvenom životu naše organizacije. Nakon tri desetljeća možemo otprilike i

ocijeniti i to naše nastojanje i reagiranje članstva na to usmjerenje. Moramo

napomenuti, a skoro i podvući da je to morao stvarati mali broj ljudi, a da iz mase

našeg članstva nije došao nikada ili vrlo rijetko neki od važnijih prijedloga za tu

djelatnost. Radilo se amaterski, pa je vjerojatno organizatorima nekada manjkalo i

snalažljivosti, što je opet u takvim situacijama i prirodno. Možemo sa sigurnošću

tvrditi, bez grižnje savjesti, da je još više intuicije nedostajalo članstvu. Nije ni čudno,

kada uzmemo u obzir većinu naših članova, njihovu životnu dob, prosvjetno-kulturnu

razinu, njihovo zdravstveno stanje i druge žvotne prilike. Možemo kazati, da smo

donekle i uspjeli. Da je moglo biti bolje, to sigurno stoji«

Naše djelovanje možemo nekako podijeliti u dva dijela, na prvu polovicu i

drugu polovicu života naše organizacije. U prvom razdoblju ljudi su bili željni svega,

pa su se i više odazivali pozivima na učestvovanje i na ovom polju rada. Standard im

je bio niži, pa su putem organizacije dolazili do onoga što u svojoj režija nisu mogli

postići. Kako je jačala materijalna baza društva, kako je pojeĐinac mogao doći do

sve više stvari po svojem ukusu i nahođenju, kada i kako i gdje hoće, interes za

skupne akcije unekoliko opada. Sasvim razumljivo i ljudski, čak ni u inostranstvo

nisu htjeli u većem broju, iako smo mislili da je u neku ruku putovanje u inostranstvo

nešto nesvakidašnje. Osim toga su i cijene usluga polako rasle, ne uvijek paralelno s

primanjima, pa i u ovome leži jedan od glavnih uzroka mijenjanju interesa naših

članova za ove i slične poduhvate. Sigurno ima i sa strane organizatora kod toga

nekih propusta.

Iako prilike nisu bile idealne, ovom se faktoru poklanjala velika pažnja, jer da

se čekalo na bolje prilike, skoro idealne, bilo bi se malo maklo od početka. Kako se

gledalo na kulturno-zabavni i društvena život naših članova, toliko potreban baš ovoj

kategoriji ljudi, najbolje se vidi iz pisanih dokumenata naše organizacije.

Već 20. VI 1954. za naše članstvo dala su priredbu slijepa djeca iz Zavoda

»Vinko Bek«, koja su bila na ljetovanju u Medulinu. Pošto se bilo tek u početku

gajenja i propagiranja ove djelatnosti među našim članstvom, a s obzirom i na

dotadašnje navike u društvu, posjet priredbi bio je slab.

Treba naglasiti da je već od 1954. god., započeto s lijepim običajem, barem je

to tada prvi puta zapisano, obilaska članova u domovima za stare i nemoćne i

posjetom porodicama u kojima su bili smješteni. U ovakoviim slučajevima pretežno

se radi o stvarno nemoćnim ljudima, koji nemaju fizičke mogućnosti i interesa za

neki kulturno-zabavni i društveni život. Smatralo se da i ovi momenti izazivaju kod

njih jednu vratu osjećaja sličnog onome što ga drugi proživljavaju doživljavajući

kulturno-zabavni li društveni život. Svaki naš posjećeni član osjećao se zadovoljnim i

veselim, čak i počašćenim, našim dolaskom, što je sve bilo krunisano malim, čednim

prigodnim darom. Mnogi su od posjećenih za taj susret živjeli i dugo prije i još duže

nakon njega. To se vrši svake godine, barem jednom godišnje, prilikom nekoga od

većih državnih praznika. Ovo je unijeto i u naš Statut, kao unutarorganizacijski

zakon.

U 1965. god. bio je predviđen tečaj za opismenjavanje članova, kao prvi korak

u novu eru, bez kojega se ne može niti zamisliti kulturno-zabavni i društveni život u

novoj socijalističkoj Jugoslaviji. Nabavilo se je u tu svrhu i sve potrebno za

realizaciju tečajima.

14. IX 1957. nabavljena su već 47 izdanja na brailleovom pismu. Istarsko

narodno kazalište od 1954. god. pa sve do njegovog zatvaranja dodijeljuje tri, četiri

pa i šest besplatnih ulaznica za naše članove i njihove pratioce za reprizne priredbe,

čak tri puta godišnje. Pokazalo se da je taj broj ulaznica dovoljan, jer nikada nije bilo

više reflektanata.

Prije toga, 28. XII 1956., održana je akademija u Domu JNA u Puli u povodu

10-godišnjice SSJ, u kojoj učestvuju članovi Saveza slijepih, članovi Istarskog

narodnoga kazališta, članovi literarnog kluba i pjevački zbor »Matko Brajša-Rašan«.

U Puli su održane 2 priredbe, u Raši, Poreču i Bu-jama po jedna.

4. VII 1957. organiziran je izlet do Rijeke za naše članove.

Iste te 1957. učenici Ekonomske škole u Puli pišu rad na temu »Slijepi žele biti

korisni članovi, a ne balast društvene zajednice«.

Nastojalo se što više prodrijeti u sve društvene strukture i na taj način nastojalo

oslabiti li dokinuti zdravstveni analfabetizam koji je vladao ranije u vezi s osobama

oštećena vida. Pridonosilo se raspršavanju predrasuda, kojima je bio obavijen taj soj

ljudi. Dokazivalo se što slijepi mogu, da su oni toliko sposobni da mogu na mnogim

poljima života i rada ići rame uz rame s ostalim članovima našega društva. Odmah u

početku, još 1953. god., održavana su predavanja po školama i radnim

organizacijama u cilju približavanja videćih osoba osobama oštećenoga vida,

upoznavanja sa životom i radom slijepih, koji su isto sposobni da budu vrijedni

članovi našega društva.

U 1957. god. održano je 13 takovih predavanja, demonstrirajući uz predavanje

časopise i pomagala za slijepe, što im sve omogućava da drže korak sa drugima.

»Glas Istre« te godine piše o nama u vidu intervjua sa zaposlenim našim članovima,

donoseći i fotografije s radnih mjesta na kojima rade slijepa lica, kao i u vidu

intervjua s rukovodiocima organizacije.

Ovo se prakticira i kasnijih godina, ali su ovi pionirski, početni koraci bili

dosta teški i imaju naročitu vrijednost. Veoma je dobro poznato da je teška borba s

predrasudama, naročito kada su one stoljećima stare.

18. X 1959. počelo se s održavanjem sastanaka sa slijepom djecom na

školovanju, njihovim roditeljima i predstavnicima zainteresiranih organa vlasti,

barem jedanput godišnje. Na tim sastancima sumirani su postignuti uspjesi u školi,

dobri pohvaljivani i nagrađivani, lošiji podsticani na postizanje boljih rezultata.

Gradila se baza budućeg kulturno-prosvjetnoga i društvenoga života, uz prisustvo

svih zainteresiranih. Smatramo da je to jedan od vrlo korisnih vidova usavršavanja

našega stila rada. Te godine se u dokumentima prvi put spominje komisija za

kulturno-prosvjetni rad, štab koji treba da taj rad unapređuje, podržava i pronalazi sve

nove i nove načine usavršavanja.

Zaključeno je također da se s članovima radi u društvenim prostorijama

svakoga utorka i petka od 16 do 19 sati u cilju njihovoga uzdizanja i uključivanja u

tokove zbivanja. Kasnije se prelazi na rad s članstvom samo utorkom, kada se

pokazao da je rad sa članstvom dva puta sedmično zamoran i da većina članova nije u

mogućnosti da dolazi češće na skupove.

1959. god. nabavljeno je 30 ulaznica za »Arenu«, kako bi i naši članovi u

većem broju prisustvovali gostovanju Beogradske opere. Održavana su predavanja u

povodu 40-godišnjice KPJ i 150-godišnjice Louisa Braillea. Te je godine u novinama

izašlo 6 članaka u vezi s našom organizacijom.

Organizacija je pomogla da 15 naših članova provede određeno vrijeme u

odmaralištu »Okroglo«.

Sličan metod rada njeguje se i kasnijih godina. Tako je 1961. god. održano 15

predavanja o životu i radu slijepih uz prigodan film. Predavanja su održana u

jedinicama JNA, školama i radnim organizacijama.

Organizirana su četiri kolektivna izleta.

U apoteci na Trgu bratstva i jedinstva postavljena je izložba Tiflološkoga

muzeja Saveza slijepih Jugoslavie.

Prigodom 10-godišnjice organizacije slijepih u Puli izdata je brošura

»Svjetlosti tmine«.

Predstavnici Saveza slijepih Jugoslavije, umjetnički trio, dali su tri koncerta.

Istarsko narodno kazalište daje i te godine pet besplatnih ulaznica za reprizne

priredbe, kao i za Arenu, prigodom gostovanja Riječke opere.

U društvenim prostorijama, koje su otvorene od 16 do 20 sati utorkom, postoje

četiri garniture šaha, 2 garniture domina, 2 brailleove mašine za pisanje, radio-aparat,

gramofon, magnetofon, te niz knjiga na brailleovom i crno bijelom tisku. Nabavljena

su 126 kg brailleovoga papira.

U odmaralište »Okroglo« upućena su četiri člana, a osam ih je upućeno na

klimatsko liječenje.

U 1963. god. moglo se sa zadovoljstvom utvrditi da su sva djeca

kategorizirana, gdje je kategorizacija bila potrebna, te se odsada znalo tko može biti

upućen u koju školu. To je vrlo važna stvar za budućnost takve djece, jer se točno zna

svako dijete uputiti u pravu školu.

17. X 1962. privremeno su prestale s radom komisije pri odboru, pošto im je

bila privremeno zamrla aktivnost. Naših 6 članova dalo je krv te smo se na taj način

uklopili u tu djelatnost.

Po školama i radnim organizacijama održano je 40 predavanja, uz prikazivanje

filma u vezi sa sprečavanjem sljepila.

Organizirana su tri kolektivna izleta.

U 1965. god. izvršeni su, kao i ranijih godina, posjeti našim članovima po

domovima i porodicama u Novigradu, Umagu, Bujama, Poreču, Puli i Labinu.

Također se posjećuju predstave u Istarskom narodnom kazalištu.

U 1967. god. održavaju se sastanci s članovima u općinskim središtima.

U organizaciji je održano 6 predavanja s aktualnim temama.

Uoči Dana Republike održana je u prostorijama organizacije svečana

akademija. Organizirana su tri kolektivna izleta (Venecija, Pohorje, Kumrovec, Bled,

Bohinj).

I te godine imamo šest besplatnih ulaznica za Istarsko narodno kazalište.

Potrebno je organizirati, s obzirom na područje na kojem djelujemo, kurs

stranih jezika za naše telefoniste.

U 1969. god. izvršena je revizija zdravstvenoga stanja jednoga dijela naših

članova, pa ih je 18 brisano iz članstva radi poboljšanja oštrine vida liječenja, ili

uslijed neispu-njavanja uvjeta za člana Saveza po novom kriteriju.

Izvršeni su kolektivni izleti na Petrovu goru i na Plitvička jezera. Išlo se u

Rovinj i Žminj na proslavu osnivanja brigade »Vladimir Gortan«. Posjetilo se

Motovun i Pazin u sklopu proslave 25-godišnjice priključenja Istre matici zemlji,

Jugoslaviji. Organiziran je izlet sa zadržavanjem u Zagrebu, Kumrovcu i Rogaškoj

Slatini.

U organizaciji su održana dva predavanja sa tematikom iz NOR-a.

U 1972. god. i dalje dobro funkcionira patronažna služba. Posjećeni su članovi na

području općina Labin, Buzet i Pula.

U organizaciji su održana četiri predavanja: dva sa ideološko-političkom

tematikom i dva sa tematikom iz medicine.

U 1971. god. pišu se u osnovnim i srednjim školama zadaci sa tematikom iz

života i rada slijepih. Nagrađeno je 6 radova — 3 rada iz osnovnih škola i 3 rada iz

srednjih škola.

Od 1973. god. ne postoji više interes za kolektivne izlete, vjerojatno radi

povišenja cijena usluga i drugih već ranije navedenih uzroka.

I dalje se posjećuju članovi u domovima i u porodicama.

Održana je akademija za Dan žena i za Dan mladosti. U organizaciji je također

održano 6 predavanja s medicinskom temtiikom.

Naši članovi sudjeluju u manifestacijama u čast prisjedinjenja Istre Jugoslaviji.

U 1976. god. navodi se u izvještajima također posjećivanje članova po

porodicama, bolnicama i domovima, uz prigodne poklone.

Osjeća se potreba za filmovima sa suvremenom tematikom, jer postojeći ne

odgovaraju sadašnjem vremenu.

Nabavka poimagala teče dobro, samo treba proširiti asortiman.

Održana su predavanja u povodu 30-godišnjice oslobođenja i za Dan

Republike. Održana su i 2 predavanja iz medicine.

U Puli je gostovalo Kulturno-zabavno društvo »Filip Višnjić« iz Osijeka.

Iz iznijetoga vidi se da je Odbor organizacije nastojao da bude kulturno-prosvjetni i

društveni život članstva u granicama mogućnosti, čim bujniji i raznovrsniji. Nastojalo

se da naše članstvo ne bude okrenuto samo sebi, već da učestvuje i u svim nijansama

života našega društva, kao ravnopravni i dobri pripadnici.

Velika važnost se posvećuje njegovanju i produbljivanju bratstva i jedinstva

naših naroda i narodnosti. Održavali smo tijesne veze s organizacijama Kopra, Nove

Gorice, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita, Šabca itd., kao i sa Republičkim odborom

SSH-e Zagreb. Nastojat ćemo učvrstiti veze s organizacijom u Šabcu. Postojali su

pokušaji uspostavljanja veza s organizacijom slijepih Trsta.

U našoj organizaciji od prvoga dana govori se hrvatsko-srpski i talijanski. Ima

slučajeva da jedan član govori hrvatsko-srpski, a drugi mu istovremeno odgovara na

talijanskom, uopće ne opažajući da u isti mah govore dva jezika.

Iz ankete zaposlenih naših članova, dakle najaktivnijega našega dijela članstva,

vidi se da možemo nastaviti sa sličnim stilom i metodom rada na ovom polju

djelatnosti, uz sve veće uključivanje mlađih članova, koji će toj djelatnosti davati sve

novi i novi polet i svježe životne sokove.

SPORT I REKREACIJA

Na polju sporta i rekreacije također treba postići da slijepi i slabovidni idu

uporedo s videćima. Jasno, to prvenstveno važi za discipline koje su dostupne licima

oštećenog vida. Ide se za time da svatko mora osjetiti blagodati koje pružaju sport i

rekreaciju. Kod lica oštećena vida treba to sve, u neku ruku, čak i potencirati. Time se

omogućava i slijepima i slabovidnima da jačaju u najvećoj mogućoj mjeri, da

razvijaju sve više svoje tjelesne sposobnosti, a neke i da stiču. Kod toga razvijaju se i

umne sposobnosti, jer se bez misaonoga rada ne može ništa postići. Na taj način

dolazi do one davno utvrđene činjenice da samo u zdravom tijelu može postojati i

zdrav duh, u osvježenom tijelu, osvježen duh. Kao i na mnogim poljima života, tako

se i na ovom polju slijepi i slabovidni moraju približiti i po mogućnosti izjednačiti s

ostalim pripadnicima naših naroda i narodnosti.

Udruženje slijepih Istre, ranije pod drugim nazivima, počelo je na ovo misliti

vrlo rano, već nakon prevladavanja početnih poteškoća oko »prohodavanja i

osovljavanja na vlastite noge«.

U dokumentima Udruženja spominje se po prvi puta rekreacija članstva, kada

je 26. VI 1954. god. u Istarskom narodnom kazalištu u Puli održana priredba slijepe

djece iz Zavoda u Zagrebu, koja su ljetovala u Medulinu.

Od 1957. god. pri Odboru postoji Komisija za kulturno-prosvjetni rad, u čije

zadatke spada i briga oko rekreacije članstva. Znači prema dokumentima organizirana

briga za rekreaciju postoji od 1957. god. pa sve do danas, znači pune 23 godine. Od

1957. god. pa sve do zatvaranja Istarsko narodno kazalište daje besplatne ulaznice za

repriz-ne predstave, prve dvije godine po tri ulaznice, a kasnijih godina po šest

ulaznica. Dok je postojao interes članstva, organizirali su se skupni izleti, u početku

dva do tri godišnje, a kasnije po jedan godišnje. Bilo je izleta koji su trajali i više

dana. Zadnjih pet goĐina zajedničkih izleta nije bilo, jer je interes za tu vrstu

rekreacije u znatnoj mjeri opao, tako da nismo bili u mogućnosti sakupiti dovoljan

broj izletnika, koji bi bio rentabilan za organizaciju izleta.

Od 1960. god. šalju se na oporavak u odmaralište članovi koji se za to prijave.

Udruženje učestvuje u troškovima oporavka. Kako je većina naših članova starije

dobi, boležljiva i time nepokretnija, odaziv nije velik, ali mogućnost postoji da se

izađe u susret onima koji za to pokažu interes.

Podrobnije o ovome, zainteresirani mogu se obavijestiti iz poglavlja »Prijeđeni

put« u kojem je točno reproduciran rad pojedinih skupština i navedeni podaci o

postojećim tijelima Udruženja.

Isto što vrijedi za rekreaciju, vrijedi i za aktivno bavljenje sportom. Tek 18

naših članova lima interesa i aktivno se bavi sportom. Od toga ima 10 šahista, 6

igrača zvučnom loptom i dva skijaša. Trebalo bi poraditi i na stvaranju interesa za

kuglanje, plivanje i atletiku, čime se kod nas još nismo bavili.

Već 1965. god. spominje se komisija za sport i šah, pa je od te godine

organizirana igra šaha pri našem Udruženju. Kod igre šaha bilo je također oscilacija,

pa je jednom došlo skoro do odumiranja igranja šaha, da se kratko vrijeme nakon

toga ponovno aktivira.

Prvo vrijeme radilo se na osposobljavanju sportista vježbanjima i spremanju u

Puli, kako bi nakon tih priprema nastupili i javno, ne da postignu neke vrhunske

rezultate već da učestvuju u sportu kao i drugi naši ljudi prema onoj da nije važno

pobjediti, već učestvovati.

Prvi pisani dokumenti o radu naših članova na sportu i rekreaciji javljaju se u

1973. god. u vidu izvještaja sa sastanka Komisije za sport i rekreaciju, upućivanja na

takmičenje, programa rada komisije itd. Kao na prvi pisani do-kumenat je izvještaj

Živkovića Nikole sa skijanja na Bohinju, gdje je u trčanju na 14 km zauzeo 9 mjesto,

iako mu je to bilo prvo skijanje u životu. Staza je bila veoma naporna, puno uspona i

spustova, krivina i neravnina, tako da su mnogi već nakon nekoliko kilometara

odustali spustu na 200 m nije imao sreće, diskvalificiran je. Izvještaj je datiran sa 20.

III 1973. Figurira kao prvi pisani do-kumenat o aktivnom bavljenju sportom naših

članova. Natjecanje je bilo između Hrvatske i Slovenije. Do tada se samo općenito

govorilo o sportu i rekreaciji, spominjala se uz ostalo i to područje bavljenja naših

članova.

Prvi pisani izvještaj Komisije za sport i rekreaciju upućen je 5. IV 1973.

Općinskom odboru saveza slijepih Pula. Između ostaloga u tom izvještaju razmatrana

je i mogućnost bavljenja igrom zvučnom loptom uz zaključak da se što prije nabavi

potrebna oprema i osigura prostorija za trening, kako bi se započelo radom.

Konstatira se da ima 7 kandidata za tu igru, dovoljno za dvije kompletne ekipe. U to

vrijeme predsjednik je te Komisije Žufić Eduard, a tajnik Terlević Marijan.

4. VI 1973. Odbor osnovne organizacije saveza slijepih Pula odobrava Živković

Nikoli troškove prisustvovanja prvenstvu u skijanju slijepih skijaša na

međurepubličkom takmičenju u Bohinju. Ovo se navodi kao jedan od dokaza

jednodušnosti Odbora, kada se radi o održavanju i proširivanju kreativnosti i naših

članova. U svakoj prilici i u svakom potrebnom vidu pomaže se raznolikost bavljenja

naših članova i time motivira svaku korisnu djelatnost.

Komisija podnosi 6. XII 1973. Odboru osnovne organizacije saveza slijepih Pula

izvještaj o radu u 1973. god. Konstatira se da je rad bio obiman, a da nisu izostali ni

zapaženi uspjesi, a sve kao posljedica i potpunoga razumijevanja odbornika koji su

omogućili materijalnu bazu izvršenja plana.

Pokušaj osnivanja ekipa za igru zvučnom loptom nije uspio iz objektivnih

razloga. Komisija međutim poziva i voljna je primiti sve zainteresirane članove i

uključiti ih u bilo koji vid sporta. Pokrenut će se oni sportovi za koje bude bilo

interesenata.

26. XI 1972. održana je osnivačka skupština saveza za rekreaciju i fizički

odgoj invalidnih osoba općine Pula, kod čega je postavljen cilj: okupljanje svih

invalidnih osoba na polju sporta, a među njima i osoba oštećenoga vida. Tako

udruženi u savez, moći ćemo bolje prosperirati, nego da smo ostali sami. No opet je i

dalje glavni teret ostao na Odboru osnovne organizacije saveza slijepih Pula,

gotovo sve do dans.

29. I 1974. donijet je plan rada za 1974. god. u kojem se i dalje inzistira na

oformljenju ekipe za igru zvučnom loptom. Zaključeno je da se pošalje naše skijaše

na prvenstvo Hrvatske. Komisija predlaže da se sportašima koji idu na prvenstvo plati

razlika pansiona i putni troškovi.

Odbor na svojoj sjednici (XIII) od 23. II 1974. traži da se organizira igra

zvučnom loptom i preuzima obavezu da će za sve susrete izvan Pule platiti putne

troškove i troškove smještaja za vrijeme takmičenja. U Puli će Odbor platiti naknadu

za dvoranu, trenera i potrebne rekvizite.

Za Živković Nikolu plaćaju se putni troškovi za odlaženje na skijanje i

pansion, na više od 50 dinara (do 50 din. plaća RO Zagreb).

30. I 1974. dodijeljuje se oprema za igru zvučnom loptom: Živković Nikoli, Terlević

Antonu, Sandrić Zlatku i Kalebić Aldu.

26. IX 1974. uslijedio je poziv Općinskoga odbora slijepih Zadra na turnir

zvučnom loptom u povodu proslave 30-godišnjice oslobođenja Zadra. Turnir je

održan 26. d 27. X 1974. u Zadru. Za osvojeno prvo, drugo i treće mjesto dodijeljen

je pehar.

U izvještaju o radu 3. X 1974. izvještava se i o aktiviranju igre zvučnom

loptom maja mjeseca 1974.

15. i 16. VI 1974. na republičkom prvenstvu igre zvučnom loptom u Splitu, osvojeno

je 8 od mogućih 9 mjesta.

Marta 1974. god. Živković Nikola učestvuje na republičkom prvenstvu slijepih

skijaša u Mrkoplju. Na takmičenju bio je povrijeđen, te nije ušao u kvalifikaciju.

6. X 1974. Odbor odobrava učestvovanje četvorici igrača na turniru igre zvučnom

loptom u Zadru. U ekipi je bio i trener i vozač koji ih je vozio. Na tom takmičenju

naši su igrači osvojili zadnje mjesto, sedmo, iza Osijeka, Zadra, Zagreba, Splita,

Novoga Sada i Virovitice. Za nas su nastupili: Živković Nikola, Kalebić Aldo, Žufić

Eduard i Terlević Anton. Njih je pratio zamjenik trenera Butković Anton i vozač

Duras Slavko sa kombijem Općinskoga zavoda za urbanizam i komunalne poslove

Pula. Rezultat ndje bio zadovoljavajući, jer je ekipa bila bez većega iskustva, bila je

nepotpuna, sa svega 13 treninga, od čega 6 po starim pravilima a 7 po novim

pravilima. Ostale ekipe igrale su po starim pravilima, zbog čega su postigle i bolje

rezultate.

4. XII 1974. donesen je program rada za 1975. god. u kojem se predviđa i

prijateljski susret naših irollbalista s rollbalistima Rijeke, Kopra, Zagreba i Zadra.

Zacrtano je slanje naših skijaša i rollbalista na republičko prvenstvo slijepih skijaša,

odnosno irollbalista. Osim toga konstatirano je da treba organizirati turnir u igri

zvučnom loptom u povodu 30-godišnjice oslobođenja grada Pule.

Prema navedenom programu izvršeni su i predviđeni zadaci. Susreti možda nisu

održani točno na predviđeni datum, već su po potrebi dani održavanja susreta

pomaknuti za kraće Vrijeme.

U 1975. god. plan i program rada bio je gotovo identičan s planom i

programom rada predviđenim za 1974. god., pa je a obim bavljenja na polju sporta i

rekreacije bio sličan kao i 1974. god.

18. III 1976. također je donesen plan rada za 1976. god. u kojem se predviđaju

treninzi igre zvučnom loptom po dva sata sedmično i odlazak na republičko

takmičenje u igri zvučnom loptom. Predviđeno je i aktiviranje članstva u raznim

sportskim granama — plivanju, veslanju, povlačenju užeta itd.

Kod takmičenja izvan Pule, svim sportašima se plaćaju dnevnice i putni

troškovi, kao i njihovim pratiocima d aktivnim funkcionerima SS Pula.

Potrebno je nabaviti opremu koja nedostaje.

Zaključeno je da na susrete izvan Pule idu samo oni sportaši koji redovno

vježbaju. Sastav ekipe za odlazak na takmičenje određuje Komisija za sport i

rekreaciju. Predsjednik ove Komisije je Jeromela Marčelo, a tajnik je Dragaš Velimir.

19. VI 1976. naša ekipa rollbala učestvuje na turniru u Ilirskoj Bistrici. Ekipu

sačinjavaju: Živković Nikola, Sandrić Zlatko, Terlević Anton. Na tom takmičenju

postignuti su slijedeći rezultati: Pula — Novo Mesto 3:5; Pula — Koper 1:5. Rezultat

nije zadovoljavajući, jer naša ekipa nije bila dovoljno pripremljena. Osim toga

postojale su [razlike u propozicijama, a posebno naše igre u obrani.

20. XI 1976. učestvovali smo na turniru igre zvučnom loptom. Od 12 mogućih

mjesta, zauzeli smo 11. mjesto. Re-dosljed ekipa bio je slijedeći: Osijek, Zadar,

Zagreb II, Zagreb I, Rijeka, Novi Sad, Split, Zaječar, Subotica, Beograd, Pula i

Virovitica. Našu ekipu sačinjavali su slijedeći igrači: Žufić Eduard, Živković Nikola,

Terlević Ivan i Kalebić Aldo. Pratioci su bili Butković Anton i trener Žufić Drago.

23. XI 1976. podnesen je izvještaj o radu u 1976. god. i plan i program rada za

1977. god. Zacrtan je susret sa rollbalistima Rijeke, rollbalistima Kopra u Puli, sa

rollba-iistima Zadra ilii Zagreba u Puli ili u Zadru i Zagrebu. Zaključeno je da treba

učestvovati na republičkom prvenstvu u rollbalu i skijanju. Pripreme i treninzi

rollbalistima održavati će se dva puta sedmično po dva sata. Treba uputiti zahtjev

Odboru RVI za pomoć radi uključivanja u kuglanje.

Navedeni plan i program rada izvršen je prema predviđanjima, a rezultati naše

ekipe bili su nešto bolji nego 1976. god. Slični i rezultati postignuti su i na skijanju. U

kuglanje se nismo uspjeli uključiti.

22. XI 1977. održana je sjednica komisije sa sličnim sadržajem kao i 23. XI

1976. Bio je podnesen izvještaj o radu u 1977. god. i plan i program rada za 1978.

god. Sjednica se nije bitno razlikovala od sličnih sjednica ranijih godina. Kao što je to

već napomenuto, rezultati rada u 1977. god. bili su zadovoljavajući, iako je moglo

biti i bolje. U 1978. god. radit će se po planovima po kojima se već nekoliko godina

radi.

15. XII 1977. podnesen je SIZ-u fizičke kulture općine Pula plan budžeta za 1978.

god. u iznosu od 76000,00 din.

Od 18. do 26. II 1978. u ime našega Udruženja na skijaškom natjecanju slijepih

skijaša SSH-e u Kranjskoj Gori učestvuju Živković Nikola i Pokrajac Anton. Pratilja

je bila Živković Ivanka. Živković Nikola je diskvalificiran u spustu, a u trčanju na 9

km osvojio je prvo mjesto i zlatnu medalju.

22. IV 1978. učestvujemo u Kopru u igri zvučnom loptom protiv ekipe Kopra s

rezultatom Pula — Koper 9:6. U ekipi su učestvovali Žufić Eduard, Kalebić Aldo,

Kuftić Zlatko i kao rezerva Sandrić Zlatko. Golove su dali: Žufić 7, Kalebić 2.

Također smo učestvovali u rollbalističkom prvenstvu u kojem smo zauzeli 9. mjesto.

Redoslijed ekipa bio je slijedeći: Osijek, Zadar, Zagreb, Vukovar, Rijeka, Virovitica,

Split, Slav. Brod i Pula.

Našu ekipu su sačinjavali: Žufić Eduard, Terlević Anton, Kuftić Zlatko i

Kalebić Aldo. Pratioci su bili Žufić Marino i Šnalc Marijan.

14. VI 1978. Odbor moli da bude našim rollbalistima na raspolaganju dvorana

za treniranje svakog ponedjeljka od 16 do 18 sati, počevši od 18. IX 1978.

24. VI održano je natjecanje između rollbal ekipa Zadra i Pule sa rezultatom

Pula: Zadar 1:5. U našoj ekipi su bili: Žufić Eduard, Terlević Anton, Kuftić Zlatko i

kao rezerva Sandrić Zlatko.

18. IX 1978. podnosi se Savezu za fizičku kulturu općine Pula program rada i

sredstava za 1979. god. Prema tome dokumentu 10 naših članova se bavi šahom, 6

igrom zvučnom loptom i dva skijanjem. Za treninge igre zvučnom loptom besplatno

koristimo dvoranu za košarku u sportskom centru »Mirna«, svakog ponedjeljka od 16

do 18 sati. Između ostaloga se predviđa susret s Koprom u rollbalu u Kopru i uzvratni

susret u Puli. Isto tako i treba se održati susret s Rijekom, i to jednom u Rijeci, a

jednom u Puli. Predviđena su dva dana za takmičenje u rollbalu, jednom u Zadru, a

drugi puta u Puli. Slično dva dana u Šapcu i dva dana u Puli.

U maju 1979. god. održat će se republičko takmičenje rollbalista u Osijeku, u

trajanju od tri dana. Savezno takmičenje bit će održano u oktobru 1979. god. u

Beogradu.

Prvenstvo rollbalista Hrvatske planirano je u Zagrebu uoči Dana Republike.

U februaru 1979. god. učestvovati će dva skijaša na takmičenju u Kranjskoj Gori.

Za ostvarenje svih predviđenih sportskih manifestacija naših članova i za potrebnu

opremu traži se za 1979. god. 133.698,80 din.

18. i 19. XI 1978. ekipa rallbalsiat učestvovala je na otvorenom prvenstvu

Hrvatske u Zagrebu. Postignuti su slijedeći rezultati: Pula — Zadar 2:7; Pula —

Rijeka 0:3; Pula — Vršac 3:4; Pula — Dubrovnik 1:2.

Našu ekipu su sačinjavali: Žufić Eduard, Živković Nikola, Sandrić Zlatko i

Kuftić Zlatko. Pratioci su bili Živković Ivanka i Butković Anton.

6. XII 1978. Komisija za sport i rekreaciju održala je sjednicu i izabrala za

tajnicu Terlević Encu, jer dotadašnji tajnik Diragaš Velimir već tri puta nije

prisustvovao sastanku. Zaključeno je da se šahiste i rollbaliste Kopra primi 16. XII

1978. na uzvratni prijateljski susret.

Sportska ekipa rollbalista prima zaslužni pehar

Protiv Kopra u rollbalu borit će se i naša druga ekipa rollbala u sastavu: Bakša

Franko, Stoković Dragan i jedan štićenik Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje

slijepih Birotehničke škole Zagreb.

Zaključeno je da se naši sportaši učlane u Konferenciju za rekreaciju, sport i

šah invalida Pule, uz godišnju članarinu od 120,00 din.

Na sport li rekreaciju u MUSI Pula daje se mnogo zbog već ranije iznijetih

motiva. Odbor je u svakoj situaciji izlazio u susret svakom opravdanom i

dokumentiranom zahtjevu, dajući punu moralnu i materijalnu pomoć, najveću koja je

bila u njegovim mogućnostima. Ne samo da se tražilo na sve odgovarajuće strane

moralnu i materijalnu podršku već se je svaki put odvajalo i iz naših skromnih

sredstava, kao što se i to jasno vidi iz naprijed navedenih dokumenata.

To se stalno radi već od prvoga dana kada se moglo početi sa sportom i

rekreacijom naših članova pa sve do današnjega dana.

ŠAH MEĐU SLIJEPIMA

Šah spada u najplemenitije društvene igre, jer oštri i osvježuje duh, a time

osvježuje i tijelo. Uči kombinacijama i rješavanju problema. U velikoj mjeri

apsorbira šahista, uljepšava mu život, jer vrijeme provedeno uz šahovsku tablu

pretvara u momente zadovoljstva koji se nastavljaju i dugo nakon završene igre. Zbog

toga prelazi u hobi, a dobro odigrana partija izaziva želju za drugom partijom i tako

redom, sve to dovodi do raznovrsnih lijepih doživljaja i uljepšavanja života igraču

šaha. To dokazuje i činjenica da se nekako lakše uspijevalo stvoriti ekipu šaha nego li

druge sportske ekipe. Na polju šaha postigli smo i dosta dobre rezultate. Možda se

sve ito zbilo i zato što je šah u neku ruku dostupniji onima koji žele igrati nego li

ostale igre kod kojih treba više aktivnoga kretanja, pa šah mogu igrati i oni koji nešto

vide kao i oni koji ništa ne vide, oni koji su pokretni, kao i oni koji su majne pokretni.

Stoga je šah igra koju bi se moglo omasoviti među našim članovima, uz malo dobre

volje pokazane naročito sa strane članstva, a i organizatora.

Već 1957. god misli se na uvođenje šaha kao društvene igre naših članova i

postavlja zadatak Udruženju da se na tome poradi. Do 1972. god. ta se tendenca

javlja zabilježena samo u općim dokumentima, dokumentima sa sjednica Odbora ili

izbornih sjednica. To je sve dok se nije pojavio veći interes među članstvom za igru

šaha i kada je šahovska ekipa bila već toliko osposobljena da je mogla nastupati i u

javnosti. Od tada imamo i posebne dokumente koji govore o radu i na ovom polju u

našem Udruženju. Tako je prvi pisani dokumenat koji govori o aktivnom bavljenju

šahom poziv Općinskoga odbora SSH-e Rijeka od 4. XII 1972. kojim se poziva na

Šahovski turnir sjeverno-jadranski kup 16. XII 1972. u prostorijama SS Rijeka. Prvo

kolo turnira počinje 16. XII 1972. u 10,30 sati.

18. XII 1972. imamo i drugi dokumenat u vidu izvještaja o prisustvovanju

naznačenome turniru. U igri učestvuju sa strane našega Udruženja: Pokrajac Anton iz

Rovinja, Terlević Marijan iz Bala, a iz Pule Žufić Eduard, Ušić Josip i Brečević

Marija. Kapetan pulske ekipe je Pokrajac Anton. Između četiri ekipe, Pula je zauzela

treće mjesto (Rijeka 9,5 bodova Nova Gorica 6 bodova, Pula 5,5 bodova i Kopar 3

boda). Riječka ekipa primila je radi toga jedan pehar u trajno vlasništvo i drugi

prelazni pehar koji će pripasti svaki puta drugome, onome koji pobijedi u Sjeverno-

jadranskom turniru. Slijedeći susret zakazan je u Novoj Gorici.

Osim toga naše Udruženje vrši izvjesnu propagandu u cilju boljega

upoznavanja s igrom šaha slijepih, te 8. I 1973. za tombolu Škole za medicinske

sestre Pula daje jednu garnituru šaha za slijepe.

U programu rada za 1973. god. Komisije za sport, rekreaciju i šah Općinskoga

odbora saveza slijepih Pula, već kao prva točka stoji prijateljski susret šahista naše i

riječke organizacije u ožujku 1973. god. u Puli, a uzvratni prijateljski susret na jesen

iste godine u Rijeci. Odmah se zatim navodi da za te susrete treba osigurati 2500,00

dinara. Slični se susreti predviđaju i sa OOSS-e Kopra, uz osiguranje 2500,00 dinara.

Predviđa se i susret s organizacijom Nove Gorice, u kojem cilju treba osigurati

daljnjih 3000,00 dinara.

Dvojicu najboljih šahista uputit će se na savezno prvenstvo, te je potrebno

osigurati daljnjih 2000,00 dinara. Da bi se dobilo kandidate za ovo prvenstvo, održat

će se turnir interni, između naših šahista. Za ovo nisu bila predviđena sredstva.

Zacrtani su susreti sa šahistima »Uljanika«, šahovskoga kluba Pula, šahistima

invalidima i šahistima gluhonijemima. Sve bi se to održalo u Puli uz trošak od 500,00

dinara.

Prema sjećanju, iako nema naročito u tom smislu pisanih dokumenata, susreti

između šahovskih ekipa Pule, Rijeke i Kopra počeli su u decembru 1969. god., što je

sve prethodilo susretima svake godine, a pod nazivom Sjeverno-jadranski kup slijepih

šahiista. Zapravo, postojala je već 1958. god. šahovska ekipa organizacije slijepih

Pule, ali se šah nije tada još redovno igrao. Tu ekipu su sačinjavali: Poropat Marijan

(sada je prof. defektologije u Opatiji), Ušić Ante, Žufić Eduard, Jeromela Marčelo,

Kalebić Aldo i Kati-čić Viktor. Navedeni su bili pioniri igre šaha u našoj organizaciji.

Prvi susret ekipe bio je u Rijeci, juna 1958. s ekipama Rijeke, Splita Šibenika i Zadra.

Susret se održava pod nazivom Jadranski kup slijepih šahista kao preteča Sjever-no-

jadranskog kupa slijepih šahista. Najbolji igrači s ovoga susreta igrali su zatim svake

godine do 1966. god., svake godine u drugoj organizaciji, kao predstavnici rada na

igri šaha u svojim organizacijama. Turnira su se održavali, osim u Rijeci, u Puli, u

Splitu, u Šibeniku i Zadru. Opet najbolji šahisti s ovih turnira slani su na republička

takmičenja, a s ovih povremeno na savezna takmičenja.

Ovaj način igre traje do 1966. god., kada je iz ekipe naše organizacije, zbog

teške bolesti morao otići pok. Ušić Ante, a Poropat Marijan, zbog novoga radnoga

mjesta, prešao na područje riječke organizacije. Naša šahovska ekipa na taj način

ostala je bez najaktivnijih članova i rad ekipe je zamro, da se opet aktivira 1972. god.

Kada je već bila uhodana igra šaha u našoj organizaciji, 1973. god. u planu i rada

Komisije predviđeno je pozivanje šahovskoga majstora, koji bi održao otprilike 20

sati teorije šaha, kako bi se naši članovi čim bolje teoretski spremili i u budućnosti

postizali bolje rezultate. Za ovo treba predvidjeti 3000,00 dinara. Komisija traži

daljnje 2000,00 dinara, koje bi podijelila kao stimulans najboljima na bilo kojem

polju sporta.

Za nabavku sportskih rekvizita potrebne su daljnje 4000,00 dinara. Iako je

Komisija bila tek osnovana, donijela je vrlo obiman i ambiciozan plan rada, koji je

morao pridonijeti unapređenju sporta među našim članovima.

Na sjednici komisije 5. IV 1973. predlaže se Općinskom odboru SS Pula da se

na savezno šahovsko prvenstvo upute Pokrajac Anton i Terlević Marijan,

prvoplasirani između naših članova. Prvenstvo će se održati na Visu od 15. do 31. VII

1973.

Na susretu s Riječanima treba osigurati doručak i ručak.

Zadužuje se Pokrajac Anton da organizira dolazak šahovskoga teoretičara, koji

treba održati našim članovima teoriju šaha u cilju poboljšanja kvaliteta naših šahista.

Već 13. IV 1973. Općinski odbor SS Pula izvještava Republičku komisiju za sport i

šah o izboru Pokrajac Antona i Terlević Marijana za predstavnike organizacije SS

Pula na saveznom šahovskom prvenstvu. Općinski odbor SS Pula za njih plaća za

pansion 148,00 din. dnevno, dok oni sami snose putne troškove. Sredstva za ovo

prvenstvo odobrena su na sjednici Općinskoga odbora 3. VII 1973.

Iz izvještaja 10. IX 1973. o učestvovanju na saveznom prvenstvu slijepih

šahista na Visu vidi se da je Terlević Marijan zauzeo, od 34. moguća mjesta, 32.

mjesto, jer je svjež šahist, bez iskustva za ovako velike turnire. Pokrajac Anton

plasirao se nešto bolje. Pokrajac je od 13 igranih partija dobio 6, 5 remizirao a 2

izgubio. Terlević Marijan međutim 2 partije je dobio a 2 remizirao.

Prema dokumentu od 19. X 1973. donijeta je odluka o isplati troškova za

odlazak šahista na Sjeverno-jadranski turnir u Novu Goricu, u vidu dnevnica

šahistima i ostalim i troškove za prijevoz. Turnir se održava 27. i 28. X 1973. u

Novoj Gorici. Na tom turniru naša je ekipa zauzela prvo mjesto, dok je drugo mjesto

zauzela ekipa Nove Gorice treće mjesto ekipa Rijeke, a četvrto mjesto ekipa Kopra.

U ime naše organizacije na turniru su učestvovali Pokrajac Anton, Terlević Marijan,

Brečević Marija, Kalebić Aldo i Žufić Eduard.

Naša ekipa je dobila jedan pehar u trajno vlasništvo i jedan prelazni pehar.

Ekipu su prevozili Popović Erminio i Bravar Božo.

Ekipu je pratio i predsjednik odbora Ušić Josip.

Organizacija je u tu svrhu dala 3316,00 dinara.

Na ovom susretu za Novu Goricu su igrali: Uršić Jože, Bukvić Ilija, Ferfolja

Klaudije i Žgavc Marijan.

Za Koper su igrali: Starić Jaka, Oblak Stane, Grbec Jože i Nemec Lucijan.

Za Rijeku su igrali: Rauher Anđelo, Pavelić Ante, Bion-dić Pere i Muškardin

Mario.

U izvještaju o radu Komisije za sport i rekreaciju i šah za 1973. god. od 6. XII

1973. daje se rezime rada kroz čitavu 1973. god. Konstatira se da su u 1973. god.

postignuta veoma zapaženi uspjesi, za što treba zahvaliti li odbornicima Udruženja

koji su imali razumijevanja za potrebe na ovom polju irada i odobravali potrebna

materijalna sredstva za ostvarenje zacrtanih zadataka. Napominje se da je u ožujku

Živković Nikola na prvenstvu slijepih skijaša Hrvatske postigao veoma dobre

rezultate.

Odigrano je šahovsko prvenstvo između naših šahista na kojem je osvojio prvo

mjesto Poropat Anton, drugo mjesto je pripalo Terlević Marijanu, treće Brečević

Mariji, četvrto Kalebić Aldu, peto Terlević Antonu, šesto Žufić Eduardu i sedmo

Ušić Josipu.

Nakon ovoga prvenstva odigran je i prijateljski susret sa slijepima Rijeke, koji

su naši igrači izgubili.

U srpnju poslani su na savezni turnir slijepih šahista naši najbolji šahisti

Pokrajac Anton i Terlević Marijan. Postigli su dobre rezultate i veliko iskustvo u

igranju i na ovako velikim turnirima. Zahvaljujući baš tome stečenom iskustvu,

zauzeli smo na Sjeverno-jadranskom turniru slijepih šahista prvo mjesto. Ovo je sve

dokaz da se u igri šaha napreduje i da se zato ne troše uzalud materijalna sredstva.

Predviđenom turniru s Koprom i Novom Goricom nisu se mogle iz opravdajućih

razloga odazvati navedene ekipe, pa stoga ti susreti nisu ni održani. Komisija se

ponovno sastala 29. I 1974. radi donošenja programa irada za nadolazeću 1974. god.

U programu se predviđa interno prvenstvo između naših šahista, angažiranje

predavača dz teorije šaha, a sve u cilju usavršavanja naših šahista. Predviđa se

također susret sa slijepim šahistima Rijeke i učestvovanje na Sjeverno-jadranskom

turniru. Radi čim većega stimuliranja za učestvovanje na tom turniru predviđena je

nagrada za prvo mjesto u iznosu od 1000,00 dinara, za drugo mjesto 700,00 dinara a

za treće 500,00 dinara. Zacrtani su i susreti sa slijepim šahistima Kopra, Zadra i

Zagreba, kao i šahovskim klubovima Pule. Dvojica naših šahista trebaju učestvovati

na republičkom prvenstvu slijepih šahista.

Predlaže se isplata sportašima koji idu na prvenstvo razlike pansiona i putnih

troškova, a za prijateljske susrete dnevnica i putnih troškova.

Za sve ovo treba osigurati 18000,00 dinara.

Odbor Udruženja slijepih Pula u vezi s ovim 23. II 1974. donosi slijedeće

zaključke: Na susret s Rijekom treba uputiti šest prvih ploča internoga takmičenja

naših šahista, jednu rezervnu ploču i, već prema tradiciji, kao vođu puta predsjednika

Udruženja. Pristaje se na stimuluse predviđene u programu rada Komisije za sport i

rekreaciju za 1974. god. (prvo mjesto 1000,00 din., drugo 700,00 din., i treće mjesto

500,00 dinara).

Odobren je besplatan put li učestvovanje jednom šahisti na republičkom

takmičenju na teret Udruženja.

Za takmičenja izvan Pule plaća putne troškove i smještaj za vrijeme trajanja

takmičenja.

Znači sve se odobrava, kako je to Komisija predvidjela, samo da se i na polju

sporta naši članovi čim više osposobe i nadvladaju eventualne poteškoće u vezi sa

svojim stanjem, pa tako izjednače s ostalima.

RO SSH-e dopisom od 8. III 1974. izvještava da se od 18. do 26. V 1974. god.

održava i tradicionalni turnir slijepih šahista u Bavarskoj. Na turnir treba poslati

najbolje, a dnevni boravak košta 10 DM, pa treba blagovremeno osigurati potrebna

sredstva, RO SSH-e daje pratioca — tumača.

Organizacija 21. III 1974. moli Šahovski savez Hrvatske da uvede u (registar

šahista i naše slijepe šahiste. Kasnije se odustalo od posebne registracije, već je

zaključeno da se naši članovi registriraju preko šahovskoga kluba »Uljanik«.

Komisija 27. III 1974. određuje da se 7. travnja održi na šest ploča prijateljski

susret sa slijepima Rijeke. Predlaže se da drug Pokrajac Anton učestvuje na turniru u

Bavarskoj i na republičkom turniru slijepih Hrvatske.

9. IV 1974. podnose izvještaj1 učesnici susreta šahista u Rijeci iz kojega se

vidi da su ispale prva i druga ploča (Pokrajac Anton i Terlević Marijan), jer su

odgovarajući šahisti zakasnili na vezu s Rijekom. Turnir je izgubljen s 5:0 za Rijeku,

jer su u igri učestvovali samo slabiji šahisti.

10. V 1974. donosi se odluka po kojoj se u Bavarsku upućuje Pokrajac Anton

u vremenu od 17 do 26. V 1.974. god. Imenovani se upućuje i na republičko

prvenstvo slijepih šahista u Split od 1. do 15. VII 1974. god. Na takmičenje se

upućuje potpuno besplatno.

Organizacija slijepih Kopar izvještava 25. VI 1974. god. i poziva na turnir koji

će se održati 21. i 22 rujna 1974. god. i navodi cijenu pansiona. 27. VII 1974. god. o

tome istome izvještava u detalje, kako bi svaka pozvana organizacija mogla točno

planirati potrebna sredstva koja spadaju na svaku organizaciju (putni troškovi i

pansion).

U izvještaju učesnika Sjeverojadranskog kupa slijepih šahista, održanoga 21. a

22. IX 1974. god. u Kopru, a pod datumom izvještaja 23. IX 1974. god., vidi se da je

na tom turniru naša šahovska ekipa bila na trećem mjestu sa 7,5 bodova (Rijeka 8

bodova, Kopar 8 bodova, Nova Gorcia 0,5 boda). Za učestvovanje na turniru naše je

Udruženje dodijelilo 1.105,30 dinara.

Naši šahisti su igrali kako slijedi: Pula—Koper 1,50:2,50; Pula—Nova Gorica

3,5:0,5; Pula—Rijeka 2,5:1,5. Ujedno se odlučilo u vezi s molbom organizacije

slijepih Split da u buduće i ta organizacija učestvuje na ovom turniru.

Predsjednici organizacija bili su za to da i Split učestvuje u

Sjevernojadranskom turniru, ali su komisije za sport i rekreaciju organizacija to

odbile, radi izbjegavanja stvaranja velikih grupa, što bi dovelo do većih poteškoća u

financiranju. Predlaže se da Split organizira Jadranski turnir, uključivši uz

dalmatinske organizacije i Rijeku i Pulu, kao što je to bilo od 1958. god. do 1966.

god.

Dogovoreno je da sve četiri organizacije (Koper, Nova Gorica, Pula i Rijeka)

učestvuju zajedno, u tehničkom smislu, prilikom većih svečanosti i proslava.

26. IX 1974. dobilo je naše Udruženje poziv za učestvovanje na (turniru koji će se

održati 26. i 27. X 1974. u Zadru, a povodom 30-godišnjice oslobođenja Zadra.

3. X 1974. Komisija za sport i rekreaciju podnosi izvještaj o dosadašnjem radu iz

kojega se vidi da je u veljači i ožujku održan turnir između naših igraač, angažiran

predavač teorije šaha, ali je uspio održati samo 2 predavanja jer je preopterećen

drugim poslovima.

Izvještava se o već navedenom uspjehu na Sjeverno jadranskom kupu (21. i

22. rujna). 7. travnja 1974. održan je susret s Rijekom, s rezultatom 5:0 za Rijeku. Isti

je rezultat postignut i s invalidima. Nije održan susret s Koprom, Zadrom ili

Zagrebom iz materijalnih razloga.

Pokrajac Anton osvojio je u Splitu 6 mjesto, a na republičkom takmičenju 9

mjesto.

Planira se susret s gluhonijemim šahistima.

4. XII 1974. Komisija donosi plan rada za 1975. god. u kojem se također

planira susret između naših šahista i slijepih šahista Rijeke i Kopra, susret sa

šahistima društvenih i radnih organizacija Pule, učestvovanje šahista na republičkom

turniru, turnir sa šahistima Zadra i Zagreba, održavanje Svjevernojadranskog kupa u

Puli, turnir šahista u povodu 30-godišnjice oslobođenja Pule i da budemo domaćini

republičkoga šahovskog prvenstva.

Za sve sportske manifestacije potrebno je osigurati 34.000,00 din. Gore

navedeni susreti održani su kao što je zacrtano: odražn je interni turnir između naših

šahista, sa šahistima Rijeke i Kopra, sa šahistima PTT Pula, sa šahistima

»Elektroistre«, Tvornice stakla »Boris Kidrič« Pula, šahistima RVI i gluhonijemih.

Na republičkom turniru učestvovao je u lime naše šahovske ekipe Pokrajac Anton.

Sjevernojadranskii kup održan je od 21 do 22. XII 1975. god. Isto suodr žani i susreti

sa šahistima Zadra i Zagreba. U čast 30-godišnjice oslobođenja Pule za našu

šahovsku ekipu u Domu JNA Pula igrail su Pokrajac Anton, Terlević Marijan,

Brečević Marija i Kalebić Aldo. Republičko šahovsko prvenstvo, umjesto u Puli,

odigrano je u Splitu.

18. III 1976. Komisija je donijela sličan plan rada, kao za 1975. god., samo je

financijski dio plana nešto drugačiji, jer iznosi 36.500,00 din. Donose se osim toga

slijedeći prijedlozi: da se za bod u internom prvenstvu u šahu kao stimulans dade

10,00, a za prva tri mjesta i pismena priznanja; putni troškovi i dnevnice plaćaju se

sportašima, pratiocima i ostalim licima koja budu određena u ekipu; treba nabaviti

opremu koja nedostaje; treba osigurati prostoriju za odigravanje šahovskih susreta; za

tri izostanka s internoga prvenstva slijedi diskvalifikacija; pravo učestvovanja na

internom prvenstvu imaju samo oni koji redovno vježbaju u Udruženju; sastav ekipe

određuje Komisija za sport i rekreaciju.

30. V 1976. održan je susret slijepih šahista Pule i Rijeke. Za Pulu su nastupili:

Pokrajac Anton, Terlević Marijan, Kalebić Aldo, Jeromela Marčelo, Terlević Anton i

Živković Nikola. Za Rijeku su igrali: Rauhar Anđelo, Borac, Naravlić, Timek, Tus i

Stipeč.

Rezultat je bio 5:1 za Rijeku. Jedini poen za Pulu dobio je Pokrajac Anton.

Kao pratilac išao je Jeromela Josip.

Na ime troškova susreta naše je Udruženje dalo 560,00 dinara.

19. VI 1976. išlo se na sličan susret u Ilirsku Bistricu. Za naše Udruženje su nastupili:

Pokrajac Anton, Terlević Marijan, Jeromela Marčelo i Živković Nikola.

U turniru su učestvovale ekipe Kopra, Novoga Mesta i Pule. Postignuti su

slijedeći rezultati: Pula—Novo Mesto 3:1; Pula—Koper 2,5:1,5.

Udruženje je omogućilo ovaj susret dodijelivši zato 1.508,20 din.

30. VI 1976. odlučeno je na sastanku Komisije da na Sjevernoj adranski kup,

koji se održava u Rijeci 25. i 26. IX 1976., idu četiri člana ekipe i jedan rezervni

igrač, koji je na internom prvenstvu zauzeo peto mjesto, kao i predsjednik udruženja s

pratiocem. Za sličan susret u Zadru određeno je šest članova.

U izvještaju od 5. IX 1976. god. daju se rezultati s internoga prvenstva u šahu

održanoga od 25. III do 20. V 1976. god. Učestvovalo je 8 šahista. Turnir se održava

jednom sedmično. Na turniru su postignuti slijedeći rezultati: Pokrajac Anton 7

poena, Kalebić Aldo 6 poena, Terlević Marijan 5 poena, Jeromela Marčelo 3 poena,

Žufić Eduard i Hajdaro-vić Franjo po 2 poena, Ušić Josip i Terlević Anton po 1,5

poen.

Po svakom poenu dat je stimulans od po 10,00 dinara. Za potrebe Komisije za

sport i rekreaciju samo od 30. IX 1976. dodijeljeno je 7.754,45 dinara.

22. X 1976. o našem susretu sa šahistima oštećena sluha pišu i Sportske novosti u br.

59/75. slijedeće: »Tradicionalni šahovski susreti u Puli«

»U prostorijama Saveza slijepih u Puli održan je tradicionalni susret članova

šahovskih sekcija Saveza slijepih i osoba oštećenoga sluha.

Natjecanje je održano u povodu 30-obljetnice Saveza osoba oštećena sluha.

Uspješniji su bili šahisti Saveza slijepih, koji su pobijedili rezultatom 4:2.

Pojedinačni rezultati: Pokrajac—Martinko 1:0; Kalebić— Jurak 1:0; Terlević—

Gregorovdć 1:0; Jeromela—Horvat 0:1; Hajdarović—Gorišek 0:1; Žufić—

Radovdić: 1:0.

U čast Dana Republike d 30-godišnjioe SSH-e organizirano je u Zagrebu od

27. XI do 1. XII 1976. otvoreno pojeĐinačno prvenstvo slijepih šahista Hrvatske.

Pravo učestvovanja imali su igrači s najmanje drugom kategorijom. Troškove puta i

boravka snosile su organizacije čiji su igrači nastupili.

Predviđene su bile i nagrade za postignute uspjehe: prva nagrada 2500,00 din;

druga nagrada 2000,00 din; treća nagrada 1500,00 din; četvrta nagrada 1200,00 din.;

peta nagrada 1000,00 din. i šesta nagrada 800,00 din. (dopis RO SSH-e od 3. XI

1976. god.).

Istoga dana izvještava šahovski klub slijepih »Polet«, da se od 27. do 30. XI

1976. organizira pojedinačno prvenstvo slijepih šahista Hrvatske u povodu 20-

godišnjdce osnutka Kluba. Prvenstvo se organizira za treću i četvrtu kategoriju igrača

i vankategornike. Iz zapisnika sastanka Komisije za sport i rekreaciju od 23. XI 1976.

god., vidi se da su i u 1976. god. postignuti zadovoljavajući rezultati, opet zahvalivši

uskoj suradnjli Komisije s Izvršnim odborom udruženja i drugim faktorima u

Komuni. Ujedno je donijet plan i program rada za 1977. god.

Opet je predviđeno interno šahovsko prvenstvo, predavač teorije šaha, susret sa

šahistima Rijeke i Kopra u Puli, susret sa šahistima Zadra u Puli lili Zadru, susret sa

šahistima Pule d Zagreba u Puli i u Zagrebu, odlazak na Sjeverno-jadranski kup u

Novu Goricu, učestvovanje jednoga člana na republičkom prvenstvu u šahu,

prijateljski susret naših šahista sa šahistima OOUR-a i drugih organizacija. Zatim je

predviđeno aktiviranje članstva d u drugim vidovima sporta. Predviđena je nabavka

potrebne opreme. Podvučeno je opet da pravo nastupa u internom prvenstvu imaju svi

redovni članovi Udruženja. Komisija će naknadno odlučiti o nagradama

prvoplasiranih.

Odlučeno je da Udruženje učestvuje u nabavci prelaznog pehara, koj će se

dodijeljivati pobjedniku Sjevernojadranskoga kupa.

Za financiranje navedenoga programa rada Komisije u 1977. god. potrebno je

4.8600,00 dn.

22. XI 1977. održana je sjednica koja je imala sličan dnevni red ,i slične zaključke

kao i sjednica od 23. XI 1976. Razlika je u potrebama za realizaciju zacrtanoga

programa, koje su predviđene u visini od 76.000,00 dinara, koliko bi stajala

realizacija aktivnosti Komisije za sport i rekreaciju, u 1978. god.

1. II 1978. RO SSH-e u svom dopisu predviđa četiri republička prvenstva: u

skijanju, rollbalu, atletici i kuglanju. Ovaj dopis trebao bi da nam posluži kao

orijentacioni program rada i nastojanja za budućnost. Na osnovi ovoga treba nastojati

da se i naši članovi zainteresiraju za atletiku i kuglanje, pošto već drugi njeguju te

sportske discipline. To će se ostvariti, čim se prijavi dovoljan broj zainteresiranih.

Već 23. XI 1977. god. pokrenuta je inicijativa da se uputi zahtjev udruženju RVI da

nam pomogne u uključiva-iju naših članova u kuglanje.

24. IV 1978. pripremljen je d pročitan izvještaj o učestvovanju naših šahista u

susretu u Kopru. Rezultati su bili slijedeći: Terlević—Oblak 1:0, Kalebić—Grbec

0:1, Radolović—Počkaj 1:0, Jeromela—Nemec 1:0, Žufić—Jevnikar 0 : 1, Ušić—

Rožac 1:0.

24. VI 1978. podnijet je izvještaj o susretu šahista Pule i Zadra. U toj igri

postignut je rezultat: Zadar—Pula 2,5:1,5; Pojedinačni rezultati toga susreta: Zulić—

Terlević 0,5:0,5; Rajić—Kalebić 1:0; Ukalović—Radolović 1:0 i Kočevar— Žufić

0:1.

U septembru 1978. god. sastala se Komisija, a na dnevnom redu bilo je

izvršenje programa rada i međuljudski odnosi. Konstatirano je da za izvršenje plana

treba još naknadnih 30.000,00 dinara.

Planiran je prijem Zadrana za susret u šahu. Zatim treba učestvovati na

Sjevernojadranskom kupu u Izoli. Na tom susretu trebaju učestvovati sva četiri

igrača. Predsjednik udruženja išao bi na teret sredstava planiranih za sjednice i

skupštine. Zacrtan je i susret s Koprom i to do kraja listopada. Zbog pomanjkanja

sredstava Pokrajac Anton ne može učestvovati na republičkom prvenstvu u šahu.

18. IX 1978. dostavilo je Udruženje SOFK4 Pule plan rada za 1979. god., sličan kao

što je bio i ranijih nekoliko godina. U tom planu predviđeno je interno takmičenje

naših članova, pet susreta s radnim i društvenim organizacijama u Puli. Susret naših

šahista sa slijepim šahistima Kopra, Rijeke, Zadra i Šabca.

U novembru 1979. god. bit ćemo domaćina Sjevernojadranskog kupa slijepih

šahista Kopra, Nove Gorice, Pule i Rijeke. Dva šahista i jednoga pratioca uputiti

ćemo u Split, na republičko takmičenje. Zatim se planira i savezno takmičenje u

Beogradu na kojem ćemo i mi učestvovati s jednim do dva šahista.

Za realizaciju navedenoga plana i za financiranje i drugih sportova potrebno je

osigurati 133.698,80 dinara.

Svojim dopisom od 27. XI 1978. RO SSH-e daje u zadatak učestvovanje

slijepih šahista na republičkom takmičenju u Iloku, od 13. do 21. I 1979. Za to

takmičenje treba odabrati najbolje šahiste, jer će to takmičenje biti kvalifikacionoga

karaktera, s obzirom da će se u 1979. god. održati prvenstvo slijepih šahista

Jugoslavije.

6. XII 1978. održan je prošireni sastanak Komisije. Između ostaloga odlučeno

je da se drugove iz Kopra primi na uzvratni prijateljski susret 16. XII 1978. god.

Zatim je razmatrano učlanjenje naših šahista u Općinsku konferencu invalida, sekciju

za spoirt, rekreaciju i šah. Preporučeno je svim našim članovima da se upišu u

pomenutu Konferenciju. Jedino putem te Konferencije moći će se ubuduće dobivati

financijska sredstva za daljni rad naših sportaša. Članarina te Konferencije iznosi

120 dinara godišnje.

Iz navedenih glavnih dokumenata razabire se da naše Udruženje mnogo radi na

uključivanju naših članova u razne vidove sporta. Nema gotovo niti jednoga zahtjeva

članova u tom pogledu kojemu nije udovoljeno, bilo materijalno ili moralno, samo da

se što više razvije sport i što veći broj članova učestvuje u sportu i rekreaciji. Može se

konstatirati da je mogao biti odaziv članstva veći, masovniji, ali s obzirom na njihovu

starosnu dob i zdravstveo stanje, mogli bismo biti zadovoljni i s postignutim.

Naveden je bio razlog da smo imali dosta poteškoća kod postizanja i ovog nivoa

na kojem se nalazi sport u našem Udruženju. Moralo se na razne načine stimulirati i

one koji su sposobni za sport, kako ne bi došlo do splašnjavanja te djelatnosti. Kod

toga je bilo i uspona i padova, većih i manjih uspjeha i neuspjeha, povremenoga

razbuktavanja ove djelatnosti, kao i tinja-nja. Bilo je, makar i kraćih perioda, kada je

izgledalo da će se na ovom polju skoro stati. No uvijek se našao poneki entuzijast

koji je u sve ponovno ulio život i novi polet, tako da su se stvari ponovno pokrenule s

mrtve točke i ponovno poradilo na ovom važnom polju ljudskoga života.

U SVOJIM DRUŠTVENIM PROSTORIJAMA

Živeći i radeći u virio teškim uvjetima zbog loših i nepodesnih društvenih i

službenih prostorija, neprekidno smo razmišljali o tome kada, kako i uz čiju pomoć

riješiti to za život i rad slijepih zaista najteže pitanje.

Uz nesebičnu pomoć i podršku SO Pula, a posebno njezinog tadašnjeg

predsjednika druga Lazarića, koncern 1971. godine konačno je Udruženje uselilo u

nove, lijepe i funkcionalne prostorije na prvom katu Ulice Anke Butorac broj 30. Tu

su lijepe tri kancelarije, društvena dvorana, spremište za arhivu, skladište, prostrani

hodnik i sanitarni čvor. Raspored prostorija takav je da osigurava nesmetan rad svih

onih koji se istovremeno zateknu u njemu.

Predsjedništvo Udruženja za vrijeme sjednice

Dio naših članova u društvenim prostorijama

Nadzorni odbor na sastanku u prostorijama udruženja

Istina, sadašnje službene i društvene prostorije i nisu baš pri ruci svima

slijepima — nekako su dosta daleko od centrag rada. Međutim, autobusi lokalnog

saobraćaja imaju svoju stanicu u neposrednoj blizini, pa tako i nema nekih većih

teškoća za članstvo pri dolasku i odlasku iz Udruženja. Svakako da bi prostorije

locirane negdje u centri grada bile pristupačnije što će nas u buduće motivirati da o

tom problemu vodimo računa. Ipak mislimo da smo problem službenih i društvenih

prostorija rješili za duži period.

ŠTAMPA O NAMA

»Glas Istre«, 25. VI 1954.

TREBALO JE ČUTI I VIDJETI

Priredba Zavoda za odgoj slijepe djece iz Zagreba u puljskom Narodnom kazalištu

Ako je vrijedno pogledati kakvu nogometnu utakmicu, susret u boksu ili neki

strani film, onda je sigurno bilo mnogo vrednije pogledati ovu kulturno-umjetničku

priredbu, koju je u Narodnom kazalištu u Puli davala Osmogodišnja škola Zavoda za

odgoj slijepili iz Zagreba. Učenici ove škole nalaze se sada na odmoru u Medulinu.

Došli su da uživaju u našem moru, da osjete blizinu naroda Istre, iako ne mogu da

uživaju u ljepoti naših krajeva. Oni ne vide, ali ipak osjećaju blizinu onih, koji ih

vole, onih, koji za njih brinu, koji ih odgajaju i pripremaju za život. Oni su svjesni da

su članovi naše velike zajednice koja za njih brine i trude se da se dostojno pripreme

da svojim radom koriste toj zajednici.

Zavod za odgoj slijepih u Zagrebu djeluje već petu godinu. U ovo kratko

vrijeme Zavod je postigao vidne rezultate, tako da već mnogi od njihovih pitomaca

djeluju u javnom životu. Tako, osiim mnogih majstora u pletarskoj struci i

drvodjelstvu ima ih oko 60 na službi kao telefonista u telefonskim cenltralama.

Pitomci Osmogodišnje škole Zavoda, osim redovnih školskih predmeta, mnogo gaje i

lijepu umjetnost. Njihove priredbe u Zagrebu su na zamjernoj visini te služe kao

primjer drugim školama i učenicima, koji se odgajaju u normalnim prilikama. Da je

tako, mogli su se uvjeriti posjetioci priredbe koju su pitomci škole dali u Puli 20.

lipnja. Čudno je samo što se na ovoj priredbi misu u većem broju vidjeli oni koji se

bave odgojem omladine kao i ostalo građanstvo. Šteta je što kazalište nije bilo

ispunjeno do posljednjeg mjesta, jer priredba ovakove vrste i ove osmogodišnje škole

to zaslužuje.

Posjećivanjem njihove priredbe odali bi priznanje radu i zalaganju njihovih

nastavnika, a to je ujedno veliko zadovoljstvo djeci, koja u brojnom posjetu osjećaju

ljubav odraslih prema njima.

Priredba je bila upravo na visini. Na početku je upravitelj Zavoda Stjepan

Barač lijepim i biranim riječima pozdravio sve prisutne predstavnike vlasti, Saveza

komunista, kao i predstavnike ostalih organizacija. Zatim je mješoviti zbor pod

ravnanjem prof. Franje Tonkovića otpjevao nekoliko pjesama. Slijedilo ie nekoliko

uspjelih točaka, koje su pitomci izvodili solo lili u grupama: recitacije, nastup na

klaviru, gimnastičke vježbe, sviranje na harmonici. Učenik Josip Ceglec je na klaviru

dobro i sa razumijevanjem izveo Beethovenovu »Sonatu u G-duiru« i »Prvi let malog

vrapca« od Bjelinskog. Na kraju je folklorna grupa ove škole izvela i jedan splet

narodnih kola. Dostojni završetak lijepe priredbe. Narodna kola su vrlo lijepo

uvježbana i izvedena te mogu da posluže kao primjer mnogim folklornim grupama,

koje rade pod normalnim uvjetima.

Prof. F.B.

»Glas Istre«, 6. VII 1956.

KONFERENCIJA UDRUŽENJA SLIJEPIH ODRŽANA U PULI

Na godišnjoj konferenciji Kotarskog saveza slijepih u Puli, koja je održana 30. lipnja,

referat o radu i budućim zadacima Dodnio je predsjednik revizionog odbora drug

Ivan Friganović.

Na konferenciji je konstatirano da je zajednica omogućila i dalje omogućuje,

slijepim uspješnu borbu za ostvarenje svojih prava. Slijepima je danas osigurana

ravnopravnost u društvenom životu. Osnivanjem Zavoda za školovanje i odgoj

slijepih, oni svojim nastojanjima i radom pokazuju jednaku vrijednost kao i radnici

normalnog vida.

U toku godine po okulisti pregledano je 212 slijepih. Preko Udruženja vodi se

briga o slijepima i pruža im se pomoć, kako moralna tako i materijalna. S gubitkom

vida od 29 do 100 posto na području kotara Pule ima 180 slijepili, od kojih 14 njih

nisu članovi Udruženja. Do sedam godina starosti ima ih pet od 7 do 18 godina —

šest, do 46 godina — 25 i preko 46 godina 145 slijepih. U školama se danas nalazi

sedam slijepih učenika. Za posljednju godinu dana rehabilitirano je i zaposleno pet

slijepih članova Udruženja.

Sve forme kulturnog, društvenog i političkog života u radu sa slijepima nisu

bile zastupljene. Zato se kao glavni zadatak za budući rad Udruženja postavlja: veća

povezanost s političkim i društvenim organizacijama, okupljanje članstva i njihovo

uzdizanje, rad na rješavanju socijalnih problema slijepih, na njihovoj rehabilitaciji,

školovanju, smještaju u domove i tako dalje. U svim tim nastojanjima U-druženju će

pružiti pomoć i podršku i Savjet za narodno zdravlje NOK, kao i druge političke i

društvene organizacije, Socijalistički savez, Savez boraca i druge.

Skupština je izabrala novi kotarski odbor, predsjednika suda časti, revizionu

komisiju i delegata za Kongres Centralnog vijeća Saveza slijepih Jugoslavije.

"Glas Istre« 1. I. 1957.

DAJTE DA RADIM...

Milosrđe, to je nekad bio pojam brige za slijepe. Milosrđe i bijeli štap — vodič,

susretali su se po uglovima naših gradova gdje su slijepci stajali tapkajući na mjestu

poderanom obućom po izgaženom snijegu. Sažaljivi pogledi granana i pokoji dinar

što je farizeski zvučio u plehnatoj škrabici, bili su popraćeni patetičnim glasom:

»Udijelite slijepom!«

Nestali su kod nas »Karitasi«. Nestalo je milosrđa, kao jedine pomoći. Ostao je

samo tu i tamo bijeli štap vodič. Ulogu staraoca preuzela je zajednica.

— Danas slijepi više ne tapkaju po uglovima gradskih ulica, oni više nisu

prosjaci — rekao je Miloš Rajšić, slijepi predsjednik Kotarskog saveza slijepih u Puli

i član Centralnog odbora Saveza slijepih Jugoslavije.

Miloš Rajšić, dvadeset i osam godišnji predsjednik kotarskog saveza slijepih

jedan je od takvih. U maloj kancelariji svoje organizacije, on kao i drugi ljudi, vodi

brigu o ostalim članovima svoje organizacije. Čim je došao u Pulu, počeo je raditi na

oživljavanju kulturno prosvjetnog rada slijepih »Novi život« u Zagrebu danas je

solidna institucija, pedeset knjiga beletrističkih i političkih djela, pisanih Brailleovim

pismom.

Ovdje su iznijete samo neke od briga slijepog predsjednika. Mnogo je već

odvalio. Kulturno umjetničko društvo slijepih »Novi Život« u Zagrebu danas je

solidna institucija, kojoj je Rajšić bio prvi predsjednik. Sada je to samo ugodno

sjećanje na nekadašnje napore i uspjeh. A priznanje? To je dobio kad je rukovodio

plenarnim sastankom Centralnog odbora Saveza slijepih Jugoslavije.

Miloš Rajšić slijepi predsjednik, je apsolvent filozofije, Predavao je povijest u

Radničkoj gimnaziji u Rijeci. Primili su ga bili na probu, honorarno, a kasnije se čak i

Republički savjet za prosvjetu za njega interesirao. Ocijenili su ga najbolje. U Puli

kažu: »Još nije diplomirao«.

— Kad sam došao u Pulu — priča Miloš Rajšić, — javio sam se u svoju

partijsku organizaciju. Sekretar mi je rekao: »Pa, mi vas nećemo pozivati na sve

sastanke«. Ja nisam bio zadovoljan. Stanujem u dijelu grada gdje živi malo

intelektualaca. Mogu pomoći u radu svoje organizacije, barem predavanjima. Iako

slijep Rajšić je aktivan, nemiran, pun inicijativa. Brzo je po tom bio zapažen »Dajte

da radim, jer je volim rad« govorio je. Nedavno je izabran i u Školski odbor

Brodograđevno industrijske škole.

Često dokasno uvečer gori svijetlo u kancelariji Kotarskog saveza slijepih u

Puli. Zatim se pustom ulicom razli-ježu nesigurni koraci čovjeka čijem vidu neonsko

svjetlo ne pomaže, kao ni suncem obasjan dan.

LJ.B.

»Novi list«, 4. I 1957.

POVODOM 10-GODIŠNJICE SAVEZA SLIJEPIH

Ovih dana održana je u kino-dvorani Doma JNA u Puli svečana akademija

povodom desetogodišnjice Saveza slijepih Jugoslavije. Predsjednik Kotarskog odbora

Saveza slijepih Miloš Rajšić osvrnuo se na historiju djelovanja slijepih i na njihovo

socijalno zbrinjavanje. Slijepe u Puli pozdravio je i predsjednik Kotarskog odbora

Saveza slijepih iz Rijeke Šime Begonja, a Ivan Siljan, predsjednik Općinskog odbora

Socijalističkog saveza, istaknuo je važnost Saveza slijepih, naročito u kulturno-

prosvjetnom radu i u ime Socijalističkog saveza dao je Kotarskom odboru slijepih u

Puli pedeset tisuća dinara.

Poslije ovog, uručen je Josipu Ušicu električni aparat za brijanje, kao dar u

znak priznanja za njegov dugogodišnji rad u Savezu Slijepih u Puli. Predsjednik

Kotarskog odbora saveza slijepih Miloš Rajšić objavio je imena autora najboljih

sastava na temu: »Slijepi žele da budu korisni članovi, a ne balast društvene

zajednice«. Prvu nagradu dobila je Đina Bilbašić, drugu Josipa Visković i treću

Aleksandar Saldo. Svi su oni učenici Srednje ekonomske škole u Puli. Nagrađeni su

knjigama.

U umjetničkom, dijelu programa akademije nastupio je mješoviti zbor KUD

»Brajša Rasan« pjesmom Ive Lotke Kalinskog: »Ja prokleh« i Mokranjčevom

»Desetom rukoveti«. Zatim su neki članovi Narodnog kazališta za Istru čitali

odlomke iz neobjavljenog romana »Drugi čovjek« koji je napisao slijepi profesor

Stanislav Šarić. Čitane su i neke pjesme Katice Lukšić, slijepe randice iz Osijeka.

Literarni program akademije uredila je profesor Ljubica Filipić-Ivezić.

LJ.B

»Glas Istre«, 15. III 1957.

RUŽA PETROVIĆ — GOST PULJSKE DJECE

Male nožice tapkale su na mjestu. Čekali su je nestrpljivo. Pozvali su je još

neki dan. Obećala je da će doći.

Gdje je tako dugo? Svakom minutom raslo je nestrpljenje. Uzbuđenje također.

Glavice, pokrivene pionirskim kapama, nadvirivale su se preko ograde — tko će prvi

ugledati automobil.

Konačno. Šofer je zaustavio kola ispred osmoljetke »Neven Kirac«. Došao je

dragi gost — Ruža Petrović ... Zapljeskale su ručice, mnogo malih ruku. Doček su

priredili sami, oni najmanji, koji su postali đaci tek ove godine.

Izašla je iz auta. Umjesto uzvika, umjesto radosti, djeca su zanijemila.

Zaboravili su pljesak. Uzdignute glave, blijeda, obučena u crno, sa maramom iste

takve boje na glavi, krenula je vođena ispod ruke, prema vratima škole. Ruža

Petrović je slijepa. Njen korak jednak je koracima tolikih slijepih, gotovo nečujan, ali

oprezan. Pogledi djece nisu se skidali s nje. Zadržavali su se najviše tamo gdje su

ostale samo brazgotine, prazne očne šupljine.

Ruža nije vidjela tu djecu. Ni njihove crvene marame, koje su tako brižno

popravljali dok su je očekivali, ni, ni lutku one male djevojčice što ju je pomno

zamatala da ne ozebe.

Ni crveno cvijeće na stolu do kojeg su je odveli nije vidjela. Osjetila je sve to. I

mališane, za koje je tražila da joj se opišu; osjetila je toplinu kojom je primljena.

Nekoliko puta maramicom je prebrisala očne kapke, što joj se nikada ne otvaraju, i

trepavice, što su joj neprestano sljubljene jedna uz drugu.

Djeca su toga dana, 8. marta, priredila u svojoj školi literarno sijelo. U čast

svom dragom gostu, u čast svojim majkama... S Ružom Petrović sjedio je za stolom

Štab pionira osmoljetke »Neven Kirac«, načelnik, tajnica i blagajnica ...

Dirljivo je bilo u samom početku. Direktoru škole, Edi Girardiju, zadrhtao je

glas, orosile su mu se oči kada je pozdravio goste, i one koji su priredili ovaj prijem,

svoje pionire ... »Taj dan nije samo dan žena, taj dan — dan je naših majki...

Došla vam je u goste ona, koja je u ratu dala vid da bi vama bilo bolje da bi sretno

živjeli u našoj zemlji...« — Donijela sam vam tortu, djeco. Hoćete da jedete? rekla je

tiho. Uzbuđenje joj nije dozvoljavalo da bude glasnija. A torta je bila velika, torta

koja se prema običajima u Istri, nosi u svatove, kada se rodi dijete ... Samo u velikim

i sretnim časovima.

Bila je zadovoljna, kada je čula da je torta lijepa, kada je čula usklik djece: —

Kako je velika! .. . Pioniri su njoj predali svoje darove: crni veliki šal, a podmladak

Crvenog križa: crnu suknju, onakvu, kakve nose žene u Istri.

Pionirke su čitale svoje radove posvećene majci, majčinom danu ... Drhtavi glasovi

postajali svi sve mirniji, jači... Ruža Petrović je pljeskala, svaku pjesmicu, pričicu,

svaki sastav pomno je slušala.

Zamolili su je da priča nešto o sebi. Ispričala se: — Teško je meni promisliti,

opet bih plakala ... Da, teško je sjećati se onih dana, kada su joj uzeli najvrednije —

vid. Bilo je to 22. srpnja 1944. godine. Imala je tada 33 godine. U njeno selo Rezanci

došli su talijanski fašisti. Muškarci su se razbježali od kuće. Žene su ostale u

domovima. Fašisti su pljačkali. I Ružin dom su opljačkali. Natovarili su na njezina

kola ii pšenicu i tele iz staje ... Sama je morala voziti u garnizon. Tu su je zatvorili.

Izgleda da su znali da su u njenoj kući bili Kotarski komitet SKOJ-a, Kotarski

komitet Žminja, a jedno vrijeme i Agit-prop, da je njenu kuću Partija smatrala

svojom. Ujutro oko 3 sata, izveli su je napolje. Prijetili su joj da će joj iskopati oči.

Nije mogla vjerovati. Odveli su je nekoliko kilometara, a onda svezali za stablo

drena. Ujutro su je seljaci našli bez očiju.

Kada je ozdravila, opet nije klonula. I slijepa plela je rukavice za partizane.

I danas radi sve kućne poslove — kuha, sprema . . . Samo vatru treba da joj naloži i

kruh izvadi iz peći netko drugi ... Njene su ruke izrađene. Čvrsto su grlile djecu, koja

su k njoj došla. Htjela da joj pjevaju. I pjevali su. Oni najmlađi najviše. Zapjevala je s

njima. A prije odlaska, zaže-ljela je da s njima zapleše kolo. Radost je sve više rasla.

Veselo se oprostila s djecom, a ona su joj od srca uputila svoju želju: — Dođi «nam

opet!

Kada su djeca došla da je pozovu, da dođe k njima u Pulu, upitala je: — Ima li

koje među vama iz mojeg doma ... Naravno. I njen dom, dječji dom »Ruža Petrović«

pozvao ju je tog dana k sebi u goste.

U domu je većina djece bez majke. Oni koji su bili kod kuće dočekali su je sa

cvijećem pred domom. Bila je ganuta. Dolazili su ostali štićenici, postepeno, iz škole.

Zajedno su ručali. Mnogi nisu bili u stanju da prinesu žlicu ustima. Nije im se jelo.

Ona, čije ime nosi njihov dom, koji im je zamijenio i oca i majku, došla je k njima.

Silvana Završ-nik dvanaestogodišnja djevojčica, poklonila joj je ručni rad što ga je

sama izvezla, Renato Basarić duborez u drvu: sliku uokvirenu školjkama. Poklonili

su joj i sliku, kada su se slikali s drugom Titom i drugaricom Jovankom Broz. Opisali

su joj sve što se na slici vidi. Pamtit će Ruža Petrović sve ono što su joj rekli, a oni će

sigurno uvijek znati cijeniti njezinu žrtvu da njima bude bolje ...

I plakali su i smijali se, pjevali i plesali kolo. Sve to, i plač i smijeh, pjesma i

kolo, bilo je jednako lijepo — sve je bilo od srca ...

B. Mogorović

»Glas Istre« od 30. III 1962, broj 14

ODRŽAT ĆE SE TJEDAN PREVENCIJE SLJEPOĆE

U utorak, 27. marta, održan je u Puli sastanak Kotarskog odbora Saveza

slijepih, na kojem je oformljen Koordinacioni odbor za pripremu i provođenje Tjedna

prevencije sljepoće, koji će se održati od 8. do 14. aprila. Ova akcija uslijedit će

neposredno iza svjetskog Dana zdravlja, koji će odlukom Svjetske zdravstvene

organizacije biti posvećen temi »Čuvaj vid — spriječi sljepoću«.

Akcija u Puli i na području našeg kotara karakterizira će niz raznih oblika

obilježavanja prevencije sljepoće, razna predavanja i slično. Da bi se postigao što

bolji uspjeh, odlučeno je da se u petak 30. marta održi u vijećnioi Narodnog odbora

kotara sastanak, na kojem će se usvojiti konkretni program i plan provođenja Tjedna

prevencije sljepoće na području pulskog kotara. U Koordinacioni odbor izabrano je

20 drugova i drugarica.

»Glas Istre« od 6. IV 1962, broj 15

U TOKU MJESECA APRILA OVE GODINE PLAN PREVENTIVNE AKCIJE

PROTIV SLJEPOĆE

Ovogodišnji 7. april, svjetski Dan zdravlja, posvećen je temi »Čuvaj vid —

spriječi sljepoću«. U povodu toga Savez slijepih Jugoslavije organizira ove godine od

8. do 14. aprila Tjedan prevencije sljepoće. I u kotaru Pula izvršene su sve pripreme

da se takva akcija provede. Osnovan je Koordinacioni odbor, koji broji 20 članova. U

odbor je ušao širi krug aktivista, društvenih radnika, Odbor je održao prvi sastanak

prošlog petka, na kojem je usvojen program akcije.

S obzirom na to da je program vrlo obiman, zaključeno je da se Tjedan

prevencije sljepoće u kotaru Pula provodi kroz cjeli mjesec april. Predviđeno je da se

angažiraju i druge društvene organizacije i da se velika pažnja posveti aktivnostima u

komunama. Svakako je vrijedno pažnje to da će se održati savjetovanje s referentima

higijensko-tehničke zaštite, a osim toga u komunama sastanci s inspektorima rada i

referentima HTZ te izvršiti obilazak općina, zapravo organizacija i članova Saveza

slijepih. U školama, ustanovama i poduzećima bit će održana predavanja koja će

spremiti slijepi profesor Miloš Rajšić i oftalmolog dr Petar Turčić. Predviđeno je da

narodna i radnička sveučilišta također organiziraju predavanja i prikazivanje filmova

sa tematikom o vidu i prevenciji sljepoće. Vrijedan pažnje je i prijedlog da se izvrši

analiza radnih mjesta u nekim poduzećima, školama, ustanovama kako bi se došlo do

podataka što treba učniti da bi se otklonile mogućnosti pojave slabljenja vida kod

ljudi koji na njima rade. U periodu od 15. do 21. aprila bila bi održana priredba na

kojoj bi nastupili slijepi članovi organizacije, kao i neka omladinska kulturno-

umjetnička grupa. Priredba bi se održala u dvorani Doma JNA ili Istarskog narodnog

kazališta.

H.


SUSRETI POBIJEĐENA TAMA

Bijele i crne tipke klavira. I zvuci. Bacha, Mendelssohna. Vježbe. Kajdanka i

uporna volja i želja da se savlada ono još nesavladano u muzici. To je svijet dvadeset

jednogodišnje Đine Tončić. Muzika je njen život, sve ono što joj pruža radost, njen

životni cilj. Učenica je šestog, završnog razreda Niže muzičke škole u klasi profesora

klavira Duška Nožice. Dok sunce, ovo proljetno probija kroz prozor i tjera kanarinca

da se oglasi na pozdrav nježnim cvrkutom, Đina priča svoju životnu priču sadržanu u

dvadeset i jednoj godini. Jednog jutra probudila se još kao dijete i — pokrila oči

rukama ne vjerujući. Oko nje je bila tama. Gusta, neprozirna. I uvijek tako. Imala je

više od dvanaest godina kada je otišla u Zavod za slijepu djecu u Zagreb. Učila je

uporno i završavala po dva razreda u jednoj školskoj godini. Pomogli su joj tetka Ana

i barba Ivan Antonaci. Prihvatili je kao svoje dijete, brinuli se oko nje. Jer oca je

izgubila kada je imala sedam godina, a mati, na selu, nije joj mogla sve to pružiti. I

završila je Đina osnovno školovanje. Što dalje?

— Muziku volim. Pomogli su mi. Sada sam učenica Niže muzičke škole, a

kada je završim, nastavit ću školovanje u srednjoj muzičkoj. Poslije toga željela bih

raditi i studirati na pedagoškoj akademiji. Od Narodnog odbora općine primam

stipendiju, a organizacija Saveza slijepih nabavlja mi svu potrebnu literaturu, sve ono

što mi je za rad u školi potrebno. Nailazim na puno razumijevanje svih. Prvih dana u

školi nije bilo lako. Ali sada mogu samo najpohvalnije govoriti o svojim drugovima i

drugaricama u školi, profesorima. Ponekad me netko od mojih školskih drugova pita:

»Kako možeš tako?« »Čovjek sve može« — odgovaram. »Ako ima volju, ako želi

nešto da postigne, čovjek sve može. Volim muziku, klavir, uživam da vježbam na

njemu. Ponekad ruke neće da slušaju misao, pa mi je onda teško.

Dok ruke ne postanu poslušne i prsti zaigraju po dirkama klavira i počnem

drugovati s melodijama Mendelssohna, Mozarta. Klasičnu muziku obožavam, volim

i zabavnu, ali džez još uvijek mi je stran. Vjerojatno ste čuli — slijepi muzičar Rej

Čarls jedan je od najboljih muzičara Amerike. Eto vidite ...

— Vrijedna je ona djevojka. Stalno uči, vježba — kaže teta Ana.

— Dobro je to dijete — kaže barba Ivo, spremajući se za odlazak u ribolov. —

Dođite još koji put da porazgovaramo, izaći ćemo malo čamcem na more.

— Klavir imam i ovdje u kući. To mi puno pomaže — kaže Đina. I pogled

njenih očiju okreće se prema teti Ani, koja sjedi s nama za stolom. Kao da time želi

nešto reći, nešto što se ne govori, što se osjeća.

Tiho proljetno, nedjeljno prijepodne, sunce, žuti kana-rinac koji pjeva i njene

riječi:

»Dolazi proljeće. Sunce. Kiša je bila tako dosadna.« I tako: muzika je vratila

samopouzdanje, muzika je postala njen život, njen vid, njena svjetlost. Drugovanje

s melodijama.

— Čovjek sve može — zvoni kao najljepša melodija njena izrečena misao. A

to dvadeset jednogodišnja Đina kaže kao nešto što se samo po sebi razumije.

V. Hubač


AKCIJA TJEDNA PREVENTIVE PROTIV SLJEPOČE USPJEŠNO SE

ODVIJA

U toku mjeseca aprila, kao što je već poznato, održava se akcija Tjedna

prevencije sljepoće. U kotaru Pula akcija se odvija dobro. U nekim osnovnim

školama održana su predavanja iz oblasti zaštite vida, a nabavljeno je i šest

dijafilmova na tu temu, koji će se prikazivati u svim osnovnim školama. Osim toga,

za narodna sveučilišta nabavljen je kratkometražni film »Čuvajmo oči«. U Rovinju je

17. aprila održana projekcija toga filma, sutradan u Poreču, a 19. aprila u Labinu. Uz

film je dr Petar Turčić, oftalmolog, održao predavanja o zaštiti vida. Ovim oblikom

aktivnosti bit će obuhvaćene i druge općine.

Vrijedno je pažnje i ono što je učinilo brodogradilište »Uljanik« u Puli: služba

HTZ i sindikalna podružnica obratili su se Koordinacionom odboru za provođenje

akcije, da se nakon prvomajskih praznika u tri večeri za njihove članove održi

predavanje o zaštiti vida, koje je pripremio dr Turčić.

Osim toga, 21. aprila u Domu JNA bit će održana priredba, na kojoj će pored

članova Saveza slijepih nastupiti i ženski pjevački zbor Muzičke škole u Puli i sekcija

harmonikaša te folklorna sekcija Omladinskog kulturno-umjetničkog društva »Istra«.

V.H.

»Glas Istre« od 31. VIII 1962, broj 36

PROLAZNICI KROZ PULU I GRAĐANI PULE!

Naš servis osobnih vaga u Puli od 1. septembra raspolagat će kasa-blokom,

tako da će naši ugovarači vaga biti dužni da svakom građaninu koji se važe daju kasa-

blok, a na zahtjev na taj blok su dužni da napisu i težinu dotične osobe. Ovo smo

uveli zbog prigovora koje smo primili od građana, da na vagama nemamo nikakve

kontrole.

Jedini naši prihodi su dvije osobne vage i servis za parkiranje bicikla na

Gradskoj tržnici.

Parkirajte svoje bicikle kod našeg servisa! Za vrijeme obavljanja raznih

poslova u gradu, uz minimalnu naplatu od 20 dinara, on će vam biti na sigurnom

mjestu.

Češćim kontroliranijeg vlastite težine kontrolirate ujedno i vaše zdravlje, a time

pomažete i socijalno ougrožene članove našeg Saveza.

Kotarski odbor Saveza slijepih Pula.

»Glas Istre« od 21. XII 1962, broj 52

TETA LUCI JA BILA JE GANUTA

Svi u Balama znaju za slijepu staricu Luciju Godina ali malo ima onih koji

poznaju njenu prošlost. Teti Luciji sada je 76 godina, a već 75 godina, ili od ranijeg

djetinjstva, potpuno je slijepa. U 23. godini ostala je bez roditelja i time sama

prepuštena borbi za život. Imala je dvije sestre, ali one su se udale i malo su marile za

nju. Nakon smrti majke tadašnja ju je općina smjestila u jednu kuću u Balama

nazvanu »staračkim domom«, jer su u njoj bili smješteni nemoćni starci. Pod dolasku

u tu kuću Lucija je živjela s jednom staricom, ali je ona uskoro umrla. Pomoć koju je

primala od općine nije bila dovoljna ni za najbjedniji život, pa je bila prisiljena da

počne i sama nešto raditi. Najprije uz pomoć susjeda, a kasnije potpuno samostalno,

Lucija je godinama šivala papuče, koje je onda prodavala mještanirna Bala.

Iz doba oslobodilačkog rata Lucija se posebno sjeća jednog detalja koji je

vezan direktno uz nju i njezin dom. Negdje 1944. godine jednog dana u kuću su joj

dovedena četiri partizana, ranjena prilikom nekog okršaja s fašistima u blizini Bala.

Dovedeni su radi liječenja u njezinu kuću, jer su na nju fašisti najmanje sumnjali.

Lucija se u početku bojala tih ljudi. Nije znala kako da se prema njima ophodi, kako

da s njima govori. Bojala se da su joj fašisti nekoga podmetnuli, sarno da bi je onda

mogli okriviti za pomoć partizanima. Da ipak nije podvala, uvjerila se kad je opipala

njihove rane. Međutim, i dalje se bojala da će fašisti u Balama saznati za njih, pa će

onda stradati, a s njima i ona sama. Prvog dana nije imala hrane koju bi pripremila za

njih, ali već sutradan je jedan čovjek donio potrebne namirnice. A kada su oni

ozdravili i napustili kuću, sjeća se Lucija, nešto od te hrane je ostalo i za nju. Lucija

se sjeća da se jedan od ranjenih partizana zvao Milan i da je govorio talijanski. Kada

joj se zahvaljivao na gostoprimstvu, obećao je da će joj doći u posjet nakon

oslobođenja, ali do danas se nikada nije javio.

Nakon oslobođenja mnogi Talijani iz Bala su optirali za talijansko

državljanstvo i selili u Italiju. Zvali su i Luciju da pođe s njima, ali ona nije htjela da

napusti svoje Bale. U tadašnjem Narodnom odboru općine Bale su joj obećali pomoć,

koju i danas prima i od nje živi.

Život Lucije Godina je pun uspomena. Većinom su te uspomene ružne, vezane

uz teškoće s kojima se morala boriti u svom životu. Prilikom nedavne proslave Dana

Republike teta Lucija je doživjela nešto što je nazvala najljepšim trenutkom u svom

životu.

29. novembra dva predstvanika Narodne omladine iz Bala i jedan predstavnik

Lovačkog društva posjetili su bolesnu staricu u njezinom stanu, zaželjeli joj sretan

praznik Dan Republike i brzo ozdravljenje te uručili skromne poklone svojih

organizacija, među kojima d jednog zeca. Bolesna i slijepa starica je bila upravo

ganuta tim posjetom. »Prije sam se nadala smrti, nego vašem dolasku«, rekla je.

»Nemam riječi kojima bih vam se mogla zahvaliti na poklonu, vama d vašim

organizadijama. Posebno vam se zahvaljujem na posjetu. U životu, vjerujte mi, nikad

nisam bila sretnija od ovog trenutka. Jer, dok su se ljudi veselili raznim praznicima,

smijali se, pjevali i plesali, ja sam ostala uvijek sama u svojoj kući, u vječnoj tami,

potpuno zaboravljena. Nikad me nitko nije posjetio u prazničkom danu do danas, a i

danas su došli omladinci kojima sam se najmanje nadala. Normalno bi bilo da

njihova misao bude okupirana zabavom, a eto, oni vode brigu i o nama nemoćnim

starcima. Drago mi je da se veselite Danu Republike, ali vjerujte mi, moje je današnje

veselje veće od vašeg. Moram vam priznatii još nešto: ovo je prvi put u životu da

svojom rukom diram zeca, a ovo će biti prvi put i da ga jedem.«

Teta Lucija je na kraju rekla da se još uvijek nada da će je, ako je samo živ, jednom

posjetiti i nekadašnji partizan Milan, koji se, kad je bio ranjen, oporavljao u njenoj

kući.

Mlada delegacija je napustila kuću Lucije Godina sa suzama u očima. Članovi

aktiva Narodne omladine su joj obećali da njihov posjet neće izostati ni prilikom

budućih praznika.

Albino Jurman

»Glas Istre« od 19. VII 1963, broj 29

PLODNA DVOGODIŠNJA DJELATNOST SAVEZA SLIJEPIH U ISTRI

U nedelju je održana peta redovna skupština organizacije slijepih kotara Pula,

na kojoj je raspravljano o radu i problemima slijepih na području Istre u toku protekle

dvije godine, odnosno od četvrte skupštine organizacije, održane u oktobru 1961.

godine.

U navedenom razdoblju broj članova Saveza slijepih u Istri popeo se od 238 na

277. Na skupštini je naglašeno da se Savez slijepih i na našem području sve više

afirmira u rješavanju niza problema s kojima se susreću članovi organizacije. Značaj

Saveza slijepih sve više uviđaju i u svim općinama. Na primjer općinske skupštine,

odnosno ranlije narodni odbori općina, prema svojim mogućnostima, osiguravaju

financijska sredstva za upućivanje na školovanje slijepe djece i omladine, a vode

brigu i o rješavanju drugih problema slijepih. Od prošle skupštine, zahvaljujući

komisiji za kategorizaciju pri Kotarskom odboru Saveza slijepih i medicinskom

osoblju, kategorizirana su sva slijepa lica na području Istre, tako da sada se znade

koliko članova treba uputiti u predškolski razred, koliko u redovnu školu, a koliko

treba rehabilitirati, odnosno osposobiti za poslove koje će moći obavljati usprkos

oslabljenom ili izgubljenom vidu. Nadalje, Kotarski odbor saveza slijepih vodio je i

brigu da se pojedini članovi Saveza oslobode od radio-pretplate, intervenirao kod

Komunalnog zavoda za socijalno osiguranje kako bi pojedini članovi stekli pravo na

dodatak zbog tjelesnog oštećenja i za tuđu njegu i pomoć, zatim poduzimao korake

kod privrednih organizacija za zapošljavanje rehabilitiranih slijepih lica.

Kotarski odbor saveza slijepih se angažirao i na rješavanju stambenih problema

svojih članova. Međutim na tom polju nije mnogo učinjeno. U Puli, na primjer,

Narodni odbor općine je bio obećao da će osigurati za članove Saveza slijepih šest

stanova, a dobiven je samo jedan dvosobni stan.

Žalosno je da su dva stana čak i izgubljena, jer su po smrti ranijih korisnika

članova Saveza slijepih dodijeljena trećim osobama, što se ubuduće ne bi smjelo

dogoditi, već bi trebalo barem takve stanove da opet dobiju članovi Saveza slijepih.

Zahvaljujući suradnji Kotarskog odbora Saveza slijepih i zdravstvenih organizacija

velika pažnja poklanja se i zdravstvenom prosvećivanju u vezi s vidom. Na području

Istre održano je više predavanja o zaštiti vida uz prikazivanje dijafilma »Čuvajmo

oči«, i drugih brojnih predavanja po školama i u narodnim sveučilištima. Na skupštini

je posebno spomenuta pomoć u odjeći li obući u vrijednosti od oko 700 000 dinara,

koju je organizaciji slijepih dodijelio Kotarski odbor Crvenog križa.

Na skupštini je izabran novi Kotarski odbor Saveza slijepih, dva delegata za

Republičku skupštinu i reviziona komisija.

»Glas Istre« od 31. V 1968, broj 23

PLENUM ORGANIZACIJE SLIJEPIH

Osnovna organizacija Saveza slijepih u Puli održala je u nedjelju, 26. maja,

svoj Plenum, na kojem su doneseni neki zaključci značajni za daljnju aktivnost. Prije

svega tu spada odluka o uključivanju u proslavu 25-godišnjice pripojenja Istre matici

zemlji, zatim donošenje završnog računa za prošlu godinu i predračuna prihoda li

rashoda za ovu godinu, te odobrenje regresa slijepim i njihovim pratiocima za

korištenje odmarališta Saveza slijepih Jugoslavije.

Tretirana je i problematika zapošljavanja slijepih i njihovog uključivanja u

radni proces, kojom su prilikom istaknuti uspjesi, ali i još uvijek otvoreni problemi.

PRIZNANJA

Svakoga veseli kada dobije priznanje, pa makar i malo, jer svako priznanje

znači da je dotadašnji rad bio takav da ga treba posebno podvući, istaći i nagraditi.

Zato svako priznanje ispunjava ponosom onoga kome se daje. Momenat dobivanja

priznanja, kao i vrijeme nakon toga, a i neposredno prije toga, predstavljaju ugodne,

svijetle momente koji se pamte i koji se usijecaju u pamet. Svaka uspomena na to

izaziva sreću, ispunjava zadovoljstvom i ponosom, te sve to zajedno, između

ostaloga, čini ljudski život sadržajnijim. Primljeno priznanje predstavlja i obavezu da

se radom nastavi, barem u onom stilu i obimu koji je doveo do dodijeljivanja

priznanja. Najveće ushićenje uz dobivanja priznanja može, međutim, potrajati samo

kraće vrijeme, jer je dokazano da tko spava na lovorikama, ne nastavlja dobrim

radom. Stil rada treba neprestano usavršavati, a obim rada proširivati, jer da toga nije

bilo u prošlosti, ništa se ne bi moglo odvijati u znaku progresa. Da toga nije bilo

razvoj bi stao, svijet bi stao, tapkalo bi se u mjestu. Svaki zastoj i tapkanje u mjestu

na nešto dulji rok znači nazadovanje, propadanje.

Ovo zlatno pravilo života koje je vrijedilo u prošlosti, vrijedi u sadašnjosti i

vrijedit će u budućnosti, dovelo je do svega ovoga što imamo i što je postignuto.

Prema tome priznanja i za Međuopćinsko udruženje slijepih Istre predstavljaju

podstrek za postizanje daljnjih još boljih uspjeha, predstavljaju obavezu za daljnje

usavršavanje stila rada i daljnje proširivanje, razgranavanje obima rada, a sve u

interesu i za dobrobit članova.

Možemo se pohvaliti, da, između ostalih priznanja, imamo i 10 zahvalnica s

potpisom Predsjednika Republike, druga Tita. Zahvalnice smo uokvirili d ukrašavaju

naše prostorije. Na njih smo naročito ponosni i predstavljaju nam najdraže i najveće

priznanje. Drug Tito je za nas izdvojio jedan dio svoga vremena, kako bi nam se javio

i pokazao time da se našem Udruženju posvećuje pažnja i odaje priznanje i s

najvišega mjesta.

To je dokaz nebrojeno puta iskazane brige druga Tita za svakoga pojedinoga

građanina SFRJ, nebrojeno puta dokazane njegove ljubavi za svakoga našega

čovjeka. To ujedno predstavlja veliku podršku našem radu, podsticaj na sve bolji i

bolji rad, kako bi opravdali povjerenje druga Tita, koje nam je na ovaj način iskazao.

Ovo nam je stalno pred očima i pomoglo nam je u savlađivanju svih poteškoća u

našem radu.

Pored toga, kako je naše Udruženje bilo domaćin od 6. do 19. IV 1972. IV

svjetske šahovske olimpijade slijepih, u kojoj su učestvovale reprezentacije 22

države, posjedujemo sliku s prijema olimpijske reprezentacije kod druga Tita u

Bijelom dvoru.

Kao što je vjerojatno poznato svima, olimpijada je održana u hotelu

»Belvedere« u Medulinu. Mi smo bili izabrani za domaćina, pa je i to jedno veliko

priznanje našem Udruženju za rad i postignute rezultate.

26. listopada 1971. među prvima smo dobili Srebrnu medalju pulske komune za

unapređenje rada s najtežim invalidima, slijepim osobama.

23. listopada 1973. na takmičenju za Sjeverno jadranski kup u Novoj Gorici, u

kojem učestvuju ekipe slijepih šahista Rijeke, Nove Gorice, Kopra i Pule dobili smo

pehar, kao priznanje za osvojeno prvo mjesto na turniru.

22. lipnja 1974. dobili smo od Organizacije slijepih Rijeke specijalno izrađen

suvenir, figuru istarskog svirača na roženicama. Osim toga dobili smo 22. rujna 1974.

godine diplomu za osvajanje trećega mjesta u takmičenju slijepili šahista za Sjevernoj

adranski kup u Kopru. Istoga dana dobili smo i priznanje u povodu 25-godišnjice

Osnovne organizacije Zveze slepih Slovenije Kopar.

Od RO saveza slijepih Hrvatske 16. lipnja 1976. godine, na VI redovnoj

skupštini RO, dodijeljena nam je srebrna plaketa u znak priznanja, u povodu 25-

godišnjice našega Udruženja i 30-godišnjice Republičkoga udruženja slijepih.

26. rujna 1976. dobili smo diplomu za sudjelovanje na takmičenju slijepih šahista za

Sjeverojadranski kup u Rijeci.

Udruženje umirovljenika Pula dodijelilo nam je priznanje 1976. godine za

suradnju i pomoć slijepim umirovljenicima.

6. ožujka 1977. osvojio je zlatnu medalju u brzom hodanju slijepih skijaša naš

član Živković Nikola koji je istoga dana zauzeo i drugo mjesto u skijaškom slalomu.

24. III 1977. učestvovali smo u prijateljskom susretu sa šahistima RVI Pula i

dobili u znak priznanja monografiju grada Pule.

21. svibnja 1977. dobili smo priznanje i diplomu za osvojeno 7. mjesto na

republičkom takmičenju u rollbalu od strane Saveza za sport i rekreaciju invalida

SRH.

11. lipnja 1977. dodijeljeno nam je priznanje prigodom 30-godišnjice

Međuopćinskog društva sljepih in slabovidnih Kopra.

30. rujna 1977. dobivamo diplomu u povodu 30-godišnjice postojanja i

djelovanja Međuopćinske organizacije osoba oštećenoga sluha Pula.

24. prosinca 1977. na sastanku predsjednika, potpredsjednika i tajnika

organizacije slijepih Šabac i Izvršnoga odbora Međuopćinskog udruženja slijepih

Istre Pula dobili smo na poklon i uspomenu na prvi susret navedenih dvaju udruženja

knjiga Parmaković Dragoslava »Mačvanski partizanski odred«.

8. travnja 1978. dobili smo priznanje Organizacije slijepih Rijeke u vidu

istarskih suvenira.

24. lipnja 1978. dobivamo zastavu i monografiju Zadra u povodu takmičenja

slijepih sportaša u Puli.

24. rujna 1978. u Izoli dobili smo diplomu radi učestvovanja u takmičenju

slijepih šahista za Sjeverojadranski kup.

18. prosinca 1978. dobili smo plaketu Međuopćinskoga udruženja slijepih

Zadra u povodu proslave njihove 25-go-dišnjice.

U 1978. godini dobili smo od Organizacije slepih iz Šabca tri brošure i Spomen

knjigu grada Šapca uz model stroja za tkanje karakterističnoga za šabački kraj.

19. maja 1979. dobili su naši rollbalisti priznanje za osvojeno 7. i 8. mjesto na

takmičenju rollbalista u Šibeniku.

26. svibnja 1979. u povodu Tjedna invalida i Dana mladosti dobili smo u

Kopru diplomu i dva pehara za učestvovanje u šahu i rollbalu.

24. veljače 1980. naš član Živković Nikola dobiva zlatnu i srebrnu medalju za

osvojeno prvo i drugo mjesto na republičkom prvenstvu slijepih skijaša

Možda će nekome pasti u oči da je prošlo 20 godina od dobivanja prvoga

priznanja. To je period u kojem smo se mi dokazivali svojim radom, kako bismo se

istakli i dobili prvo priznanje.

To je vrijeme kada smo se borili s poteškoćama koje su neizbježne u svakom

radu na početku. Stoga je i nastala izreka, da je svaki početak težak. Za ovo vrijeme

morali smo preboljeti »dječje bolesti« naše organizacije, također neizbježne u

»djetinjstvu« svake organizacije. To je vrijeme kada smo teškom mukom sticaili

potrebno iskustvo u radu, vlastitim snagama, jer gotovo da i nismo imali uzora u koji

bismo se mogli ugledati. Nakon toga slijedilo je daljnjih 29 priznanja, kao dokaz da

smo se relativno dobro snašli, dobro radili, a na dobrobit naših članova i naše veliko

zadovoljstvo.

SLIJEPI O SEBI, SVOM UDRUŽENJU I DRUGIMA

TONČIĆ ĐINA

Kaže da je rođena prije 38 goĐina u Oprtlju nedaleko od općinskog središta

Buje. Djetinjstvo provodi s roditeljima čije su predrasude mogle biti kobne. U

Zavodu »Vinko Bek« u Zagrebu završava osnovnu školu a nižu muzičku. U toj školi i

dolazi do životnog opredjeljenja — muzika. Po povratku iz Zagreba u Puli završava

srednju muzičku školu, stiče zvanje stručnog učitelja i s tim se zvanjem zapošljava u

školama Buja i Umaga — na svakoj polovicu radnog vremena. Radeći u Bujama i

Umagu, u Puli u redovnom roku završava pedagošku akademiju, stiče viišu stručnu

spremu ili naziv nastavnika muzike. Nakon četiri godine rada u Bujama i Umagu

1970. godine zapošljava se u OKUD-u »Istra« u Puli, koje prestaje s radom nakon

integracije u Centar odgoja i umjetničkog obrazovanja »Ivan Matetić Ronjgov« u

Puli. Član je SKJ. Posebno je ponosna i radosna što je baš ona bila prvi radnik u

novom centru kojega je OOSK primila u svoje redove. U privatnom životu nema

problema. Stambeno joj je pitanje riješeno.

Na poslu nema nikakvih poteškoća. Ono što uvijek želi i svojim ponašanjem

čini, to je da ima isti tretman kao i svaki drugi radnik — čovjek. Ne prihvaća

benificije, teško joj padaju sažaljenja. Kaže da s ljubavlju obavlja složeni i odgovorni

posao prosvjetnog radnika. Učenica koju ona odgaja ove je godine osvojila i prvo

mjesto u Hrvatskoj i u Jugoslaviji na takmičenju harmonikaša. Kolektiv ima veliko

razumijevanje prema nama. Naime, u mom kolektivu čak nas troje slijepih radimo.

Sada je izvanredni student Pedagoškog fakulteta u Rijeci, OOUR Nastavne

djelatnosti u Puli. Opredijelila se za studij glazbenog odgoja.

O svom Udruženju imam samo riječi zahvalnost i pohvale. Posebna zahvalnost

i poštovanje drugu Ušicu. Udruženje me otkrilo kao slijepog invalida, pratilo me i

zdušno pomagalo sve do mog prvog osobnog dohotka koga sam primila u Bujama i

Umagu. Kada se sada sjetim posjeta u Zagrebu, papira, Brajeve mašine, knjiga,

zaposlenja u Bujama d Umagu, te stana u Bujama, o tome bi se dalo jako mnogo

pisati. Stotinu i jedan zaposleni slijepi. Zamislite. Pa to je impozantna brojka. To se

ne bi moglo ostvariti bez i mimo Udruženja. Utoliko su obaveze nas mlađih prema

Udruženju veće, utoliko se više moramo angažirati na daljnjoj afirmaciji Udruženja

na osiguranju kontinuiteta rada. Mislim da su se mlađi bili počeli nekako povlačiti, ali

su se blagovremeno trgli. Kolektivno rukovođenje, odlučivanje i odgovornost prilika

su da se mlađi uključe u rad, da se osposobljavaju i da na taj način očuvaju sve ovo

što smo do sada postigli. Sama, kaže dalje Đina, daje onoliko koliko objektivno

može. Poziv prosvjetnog radnika angažira je gotovo preko cijelog dana. Priznanja

koja je Udruženje dobilo izraz su njegovoga permanentnog djelovanja na rješavanju

složenih problema s kojima se svakodnevno susreću naši članovi. Takvo djelovanje

nije ni moglo, a nije ni prošlo nezapaženo. Druga nagrada grada Pule visoko je

društveno priznanje našem društveno-humanitarnom Udruženju zbog čega smo svi

mi njegovi članova ponosni.

O drugima bi se isto tako moglo dosta toga napisati. Prvo i najvažnije je i to da

Udruženje samo ne bi bilo u stanju postići one rezultate koje je postiglo da nije bilo

razumijevanja kod mnogih drugih. Spomenut ću samo društveno-političke i

samoupravne zajednice i udruženi rad. Zamislite, ponavljam, stotinu i jednog slijepog

zaposlenog. Ta bi brojka bila daleko manja, možda je ne bi ni bilo da nije bilo

podrške pomoći i razumijevanja drugih. Tu i tamo javljale su se teškoće, posebno u

sistemu financiranja. No, one su prevazilažene na bazi obostranog razumijevanja i

tolerancije. Najčešće teškoće bile su u subjektivnom gledanju pojedinih ljudi dok je

politika prema Udruženju apsolutno dobra. Za pohvalu je način financiranja

stručnjaka — tiflopedagoga. Vidite da sredstva izdvaja više samoupravnih interesnih

zajednica i da u tom pogledu već niz goĐina nemamo nikakvih teškoća.

Na kraju moram reći da sve ovo nas članove Udruženja obavezuje da i u

buduće ulažemo napore na razvijanju i njegovanju suradnje sa svima, na još čvršćem

povezivanju Udruženja i svakog njegovog člana u društvene tokove, u naš

samoupravni socijalistički mehanizam. Tu je naše mjesto, tu nam je perspektiva.

Iskreno zahvaljujem redakcijskom odboru što mi je pružio priliku da na ovaj način

kažem nešto o sebi, o svom Udruženju i o drugima.

JOSIP UŠIĆ

Protekli 30-godišnji rad u Udruženju slijepih dao mi je mogućnost da upoznam

ne samo probleme slijepih članova našeg Udruženja nego i šire društvene zajednice i

zbog toga sam uvijek bio u mogućnosti da usporedim uspješnost rada našeg

Udruženja s drugim udruženjima bilo u Republici ili šire u zemlji. Svaka ta

usporedba, bez pretjerane skromnosti, uvjeravala me u spoznaji da dobro radimo i da

u svom radu postižemo zapažene rezultate, što me nukalo da i dalje ulažem napore i

ustrajem u radu.

To ne znači da u proteklom razdoblju i u Udruženju i oko njega nije bilo

problema, bilo subjektivne ili objektivne naravi i da ih i u buduće neće biti. Neki od

njih su se teže, a neki lakše rješavali, ali sam uvijek najteže doživljavao

subjektivistički i tradicionalistički pristup rješavanja problema naših slijepih

sugrađana, posebno kad se govori o njihovim mogućnostima rada i obrazovanja.

Zadnjih nekoliko goĐina najviše me vesele uspjesi koje postižemo u uključivanju

slijepe djece u redovni sistem odgoja i obrazovanja (predškolske ustanove, osnovne

škole i centri odgoja i usmjerenog obrazovanja). Dosadašnje iskustvo i postignuti

rezultati daju nam pravo da ustvrdimo da je koncept integriranog odgoja i

obrazovanja slijepe djece u Istri postao pedagoška stvarnost.

Čime sam u ovom trenutku nezadovoljan?

Izdvojio bih samo neke probleme koji u posljednje vrijeme zaokupljaju moju

pozornost:

1. Nedovoljna angažiranost jednog broja članova našeg Udruženja u radu

Udruženja. Posebno me smeta kad su neaktivni mlađi, zdravi i sposobni ljudi za koje

je društvo u cjelini i Udruženje učinilo mnogo od školovanja do zapošljavanja.

Uvjeren sam da će i takvih pojedinaca ubuduće biti sve manje.

2. Nerazumijevanje pojedinih sredina vezano za financiranje rada Udruženja,

posebno tiflopedagoške službe koja uspješno radi na problemima integriranog

obrazovanja slijepe djece i omladine.

3. Pretjerano administriranje pojedinih institucija kad se radi o ostvarivanju prava

slijepih građana.

4. Neshvatljivo mi je da nakon toliko godina upornog uvjeravanja nemamo u

središtu grada, u blizini značajnijih i javnih institucija, rezerviran parking prostor za

invalida, da se i dalje postavljaju saobraćajni znakovi po pločnicima ulica i da su ti

pločnici zakrčeni parkiranim automobilima. Stanje je u našem gradu takvo da

onemogućava sigurno kretanje građanima uopće, a da ne govorimo o slobodnom

kretanju invalida i o našim slijepim sugrađanima. Nadajmo se da će se i to riješiti.

I ovom prilikom moram istaknuti primjer radnih ljudi zaposlenih u OOUR »Lokalni

saobraćaj« — Pula, koji su donijeli odluku da sve naše članove i njihove pratioce bez

traženja regresa na svim svojim linijama prevoza besplatno. Nadam se da će takvih i

sličnih razumijevanja u narednom periodu biti više.

Autobusi OOUR «Lokalni saobraćaj» - Pula pružaju besplatnu pomoć članovima

našeg Udruženja

ZLATKO KUFTIĆ

Svi znamo Zlatka. Kod toga ne mislim samo na nas zaposlene u Zajednici

zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, gdje i on radi, već mnoge druge Puljane koji

na bilo koji način surađuju s Udruženjem slijepih Pula. Ima samo 27 goĐina, a dva

života. Jedan davno prohujali pun dječje bezbrige i sunca i drugi težak, neizvjestan sa

strepnjom za sutra. Danas taj krhki, uporni, mladi čovjek živi svoj novi vijek,

smireno, sa svim brigama i radostima, koje prate svakog čovjeka u naše vrijeme.

Razlika je jedino što su njegovi dani svi isti bez sunca i oči mu pokriva vječni mrak.

Zlatko Kuftić rođen je u selu Kuftići 1953. godine, kao i ostalih četvero njegove

braće, bio je zdravo i napredno dijete. Ljudi kažu da se za jednu sekundu može

dogoditi nešto što se ne događa u sto godina. Kako inače govoriti o jednom

proljetnom danu 1963. godine, kada je taj mali desetogodišnji dječak u bezazlenoj

igri pao u kreč i povrijedio oči. Nije pomoglo liječenje i kirurška intervencija. Ostao

je invalid, slijep na oba oka.

I tada počinje ona uporna borba pripreme za život. Da život ne bude samo puka

egzistencija, već sadržajem i društveno koristan, jer se samo na taj način lakše

podnose sve lične teškoće. Naše je društvo humano i posebno se brine za

rehabilitaciju i pomoć onima kojima je to potrebno.

Zlatko je bio vrijedan i uporan učenik. Odlazi 1965. u Zagreb, gdje završava

osnovno školovanje za slijepe, u međuvremenu bio je na liječenju u bolnici u

Skoplju, gdje se podvrgao ponovnoj operaciji. Nakon liječenja odlazi u Osijek gdje

završava školu za kvalificiranog telefonistu. I tako nakon niza neuspjeha u liječenju,

jedna velika radna pobjeda, koja imu donosi osjećaj sigurnosti i samostalnosti.

Prvo zaposlenje je 19. IV 1971. u »Industrochemu« u Puli na mjestu telefoniste. Tih i

nenametljiv pokazao se kao vrlo vrijedan i pouzdan radnik. Nakon 7 godina po

potrebi službe premješten je u MIO i zdravstvo u Puli, gdje se i sada nalazi. Posebno

je zapažen njegov korektan i staložen odnos s ljudima koje uslužuje na svom radnom

mjestu.

Aktivan je i vrijedan suradnik u Međuopćinskom udruženju slijepih u Puli.

Time uzajamno vraća dug prema ustanovi koja se brine i rješava sve probleme

slijepih osoba.

Oženio se 1974. godine i ima petogodišnjeg sinčića. Supruga mu je također

slijepa osoba i zaposlena na telefonskoj centrali. Žive normalnim, svakodnevnim

životom, kao većina pulskih obitelji. Sami odlaze na posao, kreću se ulicama,

održavaju svoj stan, iako im je vid toliki da jedva razaznaju sjene ispred sebe. Zar se

baš u tome ne vidi snaga i veličina njihovih napora da nisu drugom na teret i da žive

svoj život skoro sasvim sličan ostalima. Koliko puta mi je rekao da ne želi privilegije

tamo gdje može da radi kao li ostali ljudi.

Vrlo je zadovoljan što Međuopćinsko udruženje slijepih u Puli, ovako lijepo

radi i požrtvovano se brine o svakom svom članu ma području Istre. Zar nije

pohvalno da momentalno nema nijedne slijepe osobe nezaposlene, koja je sposobna

za rad, ni nezbrinute, ako je stara i bolesna. Ima zamjerku na pravilnik o raspodjeli

stanova u radnim organizacijama, što se barem mala prednost ne daje slijepim

osobama, koje ipak nisu sposobne ponijeti isti teret kao zdravi, ma koliko se oni

trudili da se njihov hendikep ne primjećuje.

Zlatko je samo jedan od mnogih koji su hrabro savladali nesretni udes u životu,

kroči svojim putem i živi svoj život, zahvaljujući pomoći naše društvene zajednice i

svojoj čvrstoj odluci da uspije.

AKTIVNOST U ORGANIZACIJI NE SMIJE PRESTATI

MIRKO KRIVIĆ

Ovim riječima započeo je razgovor umirovljenik MIRKO KRIVIĆ,

dugogodišnji član Udruženja slijepih u Puli. U želji da nešto više kaže o svom

iskustvu i svojim utiscima na temu — Slijepi o sebi i drugima — KRIVIĆ nije.

mogao a da se ne podsjeti svojih prvih susreta s organizacijom slijepih Istre, čijim je

članom postao 1959. godine.

Članstvo je, razumije se, bilo uvjetovano gubitkom vida na osnovu definicije

sljepoće. Ali vrata ove organizacije otvorena su i svima koji žele pomoći, bilo

iskustvom, aktivnošću ili materijalnim učešćem. Solidarnost i razumijevanje potrebni

su zbog zajedničkog rješavanja svakodnevnih životnih problema i potreba.

Samo jednom čovjek ostaje bez vida, tog dragocjenog čula, i samo tada odjednom

osjeti potrebu ne samo za razumijevanjem, podrškom i hrabrenjem članova porodice,

već isto toliko, a možda i više, potrebu za svojom organizacijom, organizacijom u

kojoj ljude more iste brige i problemi, vezuju iste misli i želje. Ovako zajednički

organizirani puno je lakše suosjećati sa svima koje je pogodila ista ili slična sudbina,

npr. s ljudima koji su izgubili sluh.

Otkako je postao član Udruženja slijepih Istre, prije 21 godinu, koliko traje

njegova invalidnost, drug KRIVIĆ uvijek je aktivan, uvijek u pokretu. Organizacija

je i njemu mnogo pomogla počevši od rješavanja stambenog problema do normalnog

uključivanja u sve tokove društvenog života. Zahvaljujući brizi organizacije i

njegovoj aktivnosti u njoj umirovljenički dani su mu sadržajniji, ispunjeni lijepim

uspomenama. Posebno ga raduje što svojim radom u Komisiji za stambenu

problematiku članova Udruženja slijepih Istre može pomoći da se što efikasnije

rješavaju ovi važni životni problemi svakog čovjeka.

Govoreći o slijepima i težini invalidnosti spominje slijepe koji su od rođenja i

one koji su oslijepili u kasnijoj dobi ističući poznatu istinu da je unutarnji svijet

jednih bogatiji od drugih, ali da u međusobnim kontaktima i suradnji jednih i drugih

te djelatnosti organizacije dolaze do zajedničke slike svijeta i života u njemu.

A o ostalim kategorijama invalida, koji iz objektivnih razloga nisu postigla potreban

stupanj organiziranosti, drug Krivić misli da su oni više briga društvene zajednice

koja preko djelatnosti stručnih službi i institucija rješava probleme njihove

rehabilitacije i zaštite. Kod svih invalida zajedničko je, doduše, pitanje provođenja

rehabilitacije i zaštite, ali u svim kategorijama invalidnosti nije, na žalost, postignuto

sve što je na tom polju bilo moguće, a to »moguće« velikim je dijelom ovisilo upravo

o aktivnostima odgovarajućih invalidskih organizacija.

Mnoge su invalidske organizacije osnovane kasnije od organizacije slijepih, i

nemaju tako bogato iskustvo pa im je organizacija slijepih spremna pomoći. »Poznato

je«, sjeća se drug KRIVIĆ, »da je i našu organizaciju pratilo sve ono što je od

oslobođenja do danas pratilo razvoj našeg društva u svakom pogledu. U početku

nismo imali ni stolica dovoljno, a da i ne govoirimo o telefonima, magnetofonima,

satovima i drugim pomagalima. Danas imamo lijepo uređen poslovni prostor i

društvene prostorije, ali smatram da one nisu dovoljno iskorištene. Na žalost, dok

smo bili bez osnovnih uvjeta za rad, kao da smo bili aktivniji. Da li je to pitanje

goĐina? Mnogi smo stariji! Mislim da se ne radi o sukobu generacija, ali trebali bi da

se mladi više angažiraju u društvu. Ja sam sa svim članovima u vrlo dobrim

odnosima. Slažemo se kad god je u pitanju neka akcija i stalno imam na umu da

aktivnost u svojoj organizaciji ne smijemo prekinuti, ne samo zbog nas i našeg

zadovoljstva već i zbog onih koji dolaze, koji očekuju našu pomoć i podršku da se

rehabilitiraju i uključe u svakodnevni život i rad.«

PORTRETI

PROFESIONALNA I LJUDSKA OBAVEZA PREMA ČOVJEKU MORA BITI

VODILJA SVAKOG ŽIVLJENJA

Tajnik Skupštine općine Buje IVAN POROPAT savjestan je i odgovoran

pregalac u životu i radu komune u kojoj djeluje već punih 18 godina.

Od rodnih dana, sela na krasu u Ćićariji u općini Buzet, do Bujštine put nije dalek.

Geografski mala razdaljina, gotovo od grada do predgrađa, ali u životu nekadašnjek

seoskog dječaka proteklo je na tom putu razdoblje punog društvenog angažiranja.

Predsjednik odbora za proslavu Poropat Ivan

Već u 15. godini života, pod utjecajem sudbonosnih ratnih zbivanja postaje

zreo i aktivan omladinac. Uspješno izvršava zadatke za ciljeve NOB-a, rukovodi

omladinskom organizacijom u svom rodnom selu i općini Buzet. Uvijek u žiži

događaja socijalnog staranja za sve one kojima je pomoć potrebna, tamo gdje je

najosjetljivije, najdelikatnije.

Od vremena obavljanja dužnosti referenta za socijalnu zaštitu u općini Buzet

pa do rukovodioca u općini Buje, drug POROPAT ne izostaje da kontaktira i surađuje

s organizacijom slijepih Istre. Stoga ga u povodu 30. obljetnice postojanja i rada ove

humanitarne organizacije Međuopćinsko udruženje slijepih Istre predlaže i bira za

predsjednika Odbora za obilježavanje ove značajne obljetnice, čija će se centralna

proslava održati u Bujama 22. veljače 1981., na dan osnivanja organizacije.

Izborom druga Ivana Poropata za predsjednika Odbora za proslavu građani oštećena

vida Bujštine, a preko njlih i slijepi Istre, zahvaljuju se drugu Poropatu te pored

drugih zaslužnih građana za uspjehe ove organizacije na listu svojih aktivista,

odbornika, stručnih i društveno-političkih radnika, suradnika i prijatelja sa

zadovoljstvom bilježe njegovo ime. Nije to samo spontana i trenutna zahvalnost. To

je skromno priznanje čovjeku koji je završivši studij za socijalni rad na Višoj školi za

socijalne radnike u Zagrebu 1959. u svom diplomskom radu, među ostalim, naglasio

upravo ono što se u njegovom svakodnevnom djelovanju uspješno potvrđuje:

»Profesionalna i ljudska obaveza prema čovjeku mora biti vodilja svakog življenja«.

Izražavamo iskrenu želju Udruženja slijepih Istre da kontakti i suradnja druga

Poropata s našim Udruženjem bude i dalje kontakti korisne suradnje, pomoći i

razumijevanja kao i do sada. To nam ulijeva vjeru u stalni napredak i dobrobit bujske

komune, slijepih u njoj, slijepih Istre i cijele naše zemlje.

ŽIVOT ORGANIZACIJE NJEGOVA JE BRIGA

Obilježavanjem 30. godišnjice rada i djelovanja organizacije slijepih u Istri

bilježi se i radni vijek čovjeka čije je ime nerazdvojno vezano uz organizaciju. Nema

događaja u životu slijepih Pule, Istre ni Hrvatske a da Josip UŠIĆ nije na djelu,

aktivan i uporan. Život organizacije vezan je s njegovim životom.

Ušić Josip dugogodišnji predsjednik Udruženja

Nema sela, zaseoka ni grada u Istri u koje nije stupila noga ovog vrijednog i

upornog pregaoca. Putem po Istri vodi ga organizacija pod njegovim vodstvom, za

članove podnosi zahtjeve u vezi s liječenjem, medicinskom i profesionalnom

rehabilitacijom, školovanjem. Dnevno brine o pomagalima za slijepe, njihovom

zapošljavanju, društvenom životu. Upućuje, obilazi, podsjeća. I na tom putu ne

mimoiđu ga ponekad ni neprijatnosti. Ljuti se, jer i strpljenje ima kraj. Ljudi za koje

se zalaže ne mogu dugo čekati. Teško podnose neizvjesnost, teže od ostalih.

Razumjeti ih, pomoći im nije samo pitanje osobnog angažmana već i društvena

obaveza.

Da li će građanin bez vida uspjeti, hoće li se snaći, smoći snage da se snađe u

novoj radnoj sredini glavna je preokupacija dugogodišnjeg predsjednika njegove

organizacije. Josip UŠIĆ — bilo u funkciji tajnika, potpredsjednika ili predsjednika

organizacije — često se nalazi na terenu i izvan radnog vremena. Naći smještaj za

slijepu osobu, provjeriti angažiranost pratioca, funkcioniranje pomagala, pristizanje

zvučne bibloteke — zadaci su koje on svesrdno obavlja.

Zahvaljujući njegovu osjećaju za ovu kategoriju invalida, kojoj i sam pripada, i

funkcionalnosti organizacije, osobe u čije je školovanje i rehabilitaciju zajednica

investirala našli su svoje mjesto u radnim organizacijama, život im je postao puniji i

sadržajniji.

Analizirajući njegov život i rad, sada kad odlazi u mirovinu, članovi Udruženja

slijepih Istre osjećaju svojom dužnošću odužiti se drugu UŠICU, odužiti se aktivnom

sudioniku borbe u životu svakog člana organizacije ovim skromnim recima.

Bili bismo nepravedni a da ne spomenemo da je drug UŠIĆ dao svoj prilog

rješavanju problema i drugih kategorija invalida u Istri. Na radnim skupovima i

skupštinama organizacije osoba oštećena sluha, Društva za pomoć mentalno

retardiranim osobama, ratnih vojnih invalida i drugih drug UŠIĆ je uvijek isticao

povezanost i sličnost problematike rehabilitacije i zaštite invalidnih osoba.

Spomenimo da je drug UŠIĆ sudjelovao u organizaciji i osnivanju Konferencije za

rehabilitaciju i zaštitu invalida u Puli i bio njen prvi predsjednik.

Iako se zbog problema financiranja humanitarnih organizacija do kojih je došlo

u općini Pula, zahvalio na dužnosti predsjednika Konferencije, spreman je da

surađuje jer, kako i sam ističe, život organizacije slijepih Istre njegova je jedina

obaveza koja ga ispunjava zadovoljstvom.

UZOR SPORTAŠIMA

ŽIVKOVIĆ NIKOLA rođen je samo pet godina prije drugog svjetskog rata.

Dijete siromašnih, ali i ponosnih roditelja iz sela Zečeva u Šibenskoj Rogoznici. Kao

i svi njegovi vršnjaci, nije imao niti je mogao imati djetinjstvo. Samo što je kročio u

život, sudario se sa stravičnom istinom, istinom surovog bratoubilačkog rata.

Zbjegovi koji su nekada trajali i po nekoliko mjeseci bili su jedini spas, bili su jedini

način da se spasi goli život. Glad, zima, fizičko i psihičko iscrpljenje morali su

ostaviti teške tragove na tom krhkom, neishranjenom organizmu. Bolest je napala oči,

a o liječenju u to vrijeme nije moglo biti ni govora.

Ali Nikola se ne predaje. Sa samo 11 godina otisnuo se u svijet, u nepoznato.

Roditelji ga upisuju u Zavod za slijepe i slabovidne u Zemunu. Tu završava

osmogodišnju, ali i nižu muzičku školu. U isto vrijeme završio je i zanat i dobio naziv

klavir-štimera. Pokušava Nikola i liječenje očiju, ali u tome ne uspijeva. Ni

beogradski ni sarajevski stručnjaci ne mogu mu pomoći. Bolest je učinila svoje. Kao

mladić sa svoje 24 godine završava srednju školu za fizioterapeute u Beogradu, a

odmah zatim se zapošljava u OKR »Dr Martin Horvat« u Rovinju gdje i sada radi.

Njegovi radni drugovi u njemu imaju vrijednog i marljivog suradnika, pocijenti

stručnog i savjesnog radnika, a porodica pažljivog i nježnog oca i supruga. Naše

Udruženje ima u Nikoli odanog člana i aktivnog društveno-političkog i sportskog

radnika. Drug Živković u međuvremenu stalno radi na svom stručnom usavršavanju.

Završio je višu školu za zdravstvene tehničare fizioterapeutskog smjera i na taj način

stekao višu stručnu spremu.

Sportom se bavi od najranijeg djetinjstva ili točnije od početka školovanja.

Nije od tada imao nikakvih posebnih želja ili opredjeljenja. Njega je zanimao

rekreativni sport, a ne sportski rezultati. Bavi se nogometom, hrvanjem, atletikom.

Sudjeluje i na takmičenjima čak i republičkog ranga. Prije nekoliko godina

opredjeljuje se za dvije sportske grane — rollbal i skijanje. U rollbalu je uvijek u

prvoj postavi. Ističe se snažnim i preciznim udarcima i efektnim obranama. S ekipom

rollbala osvojio je niz sportskih priznanja i trofeja. Kaže da mu fizički napori ne

padaju teško, ali da ga svaki uspjeh veoma obraduje.

Od prije nekoliko godina skijanje je postalo njegova opsesija, njegovo

opredjeljenje. Da je to tako, pokazuju i postignuti rezultati. Drug Živković 1978.

godine osvaja prvo mjesto i zlatnu medalju na republičkom prvenstvu u brzom

hodanju na skijama u Sloveniji. On se pobrinuo da nas 1980. godine dvostruko

obraduje. Osvaja dvije medalje, i to zlatnu i srebrnu u spustu i brzom hodanju.

Uspjesi hvale vrijedni, uspjesi kojima se radujemo svi — on, njegova porodica,

članovi Udruženja, prijatelji i znanci. Nije pravo samo njegovim direktnim sportskim

rivalima. Skromnost koja ga krasi u životu prisutna je i u sportu. Kaže nam na

svečanoj sjednici Predsjednjištva Udruženja: »Nisu ovo samo moje medalje. One

pripadaju Udruženju, svima nama. Neka ih u vitrinama Udruženja, neka bogate

riznicu naših sportskih trofeja«. I zaista tri medalje, dvije zlatne i jedna srebrna sijaju

u vitrini punim sjajem, sijaju za prošla vremena, ali služe i kao uzor, kao motivacija,

kao dokaz da se ustrajnim oradom mogu postići i vrhunski sportski rezultati.

Ocijenivši da drug Živković dostojno i samopregorno re prezentira naše Udruženje,

donesena je odluka da se o trošku Udruženja za njega nabavi kompletna skijaška

oprema.

Za postignute rezultate primio je i zasluženu nagradu — ručni sat od

Udruženja, od SlZ-a Socijalne zaštite Rovinj priznanje, te istarske roženice od SlZ-a

za fizičku kulturu Pule.

Vjerujemo da će drug Nikola još niz godina braniti boje našeg Udruženja, da

će još dugo biti aktivni sportaš i da će postizati dobre rezultate. To mu iz svega srca

svi mi želimo, a na dosadašnjim uspjesima iskreno mu čestitamo i zahvaljujemo.

UZORAN RADNIK

ŽUFIĆ EDO rođen je prije 42 godine. Već 23 godine radi na telefonskoj

centrali Skupštine općine Pula. Bez vida je ostao nesretnim slučajem, kada je imao

samo 11 godina. Ipak, upornim radom završava osmogodišnju, a zatim i školu za

telefoniste. Uzoran je radnik u svojoj radnoj organizaciji, što potvrđuje i brončana

medalja općine Pula, koju je kao takav i dobio. Nježan je i pažljiv suprug i roditelj,

uzoran sportaš i neumorni aktivist u Udruženju. Gotovo niti jedne godine nije bio bez

zaduženja u Udruženju, njegovim komisijama i odborima. Trenutno je predsjednik

komisije za rekreaciju i sport. Član je i prvog Predsjedništva udruženja. Sportom se

bavi iz hobija, ali mu je i veoma stalo do sportske afirmacije Udruženja. Sve u svemu

zadovoljan je onim što jest, onim što ima. Budućnost mu je osigurana.

Četrnaestogodišnji sin odličan je učenik, a to mnogo znači. Zadovoljstvo je tim

veće što mu je i stambeno pitanje riješeno na zadovoljavajući način.

Daljnji razvoj i afirmaciju Udruženja smatra obavezom svakog člana, smatra je

neophodnom. Ugled koji je Udruženje do sada steklo radom i ponašanjem mora se

čuvati, njegovati i dalje razvijati. Na tome se, kaže Edo, moraju svi članovi

angažirati.

IZVOD IZ MIROVINSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA ZA

INVALIDNE OSOBE

Zakonodavstvo obuhvaća život gotovo u svim njegovim situacijama, sačinjeno

u jezgrovitom stilu, najneophodnijim riječima razumljivim za one koji ga se moraju

pridržavati. Sve se kreće, sve se mijenja pa tako i zakoni, pa se nastoji da zakoni

obuhvate svakidašnji život jednog perioda postavkama trajnijeg karaktera, koje će po

mogućnosti biti valjane na duži period i prikazivati što vjernije doba njihovog

nastajanja. Tako je novo zakonodavstvo izraz našeg vremena. Nešto je zadržalo iz

ranijih epoha, a nešto je sa-sma novo u njemu što predstavlja osebujnost današnjeg

vremena. Skoro svaki dan rađa nešto novo, ali bitne stvari se gotovo ne mijenjaju, već

mogu potrajati dugo, dok traje način života koji ih je stvorio. Čak ni veoma korjenite

promjene ne mogu sve izmijeniti, jer se pozitivna iskustva prenose generacijama.

Naši su zakonodavci također preuzeli mnoge pozitivne stvari iz zakonodavstva prije

našeg socijalističkog sistema, stvari koje predstavljaju srž čovjekovog življenja.

Ovaj izvod predstavlja zbir propisa koji reguliraju život, kada više pojedinac ne može

biti onoliko aktivan član zajednice, ali i pored toga ostaje član naših naroda i

narodnosti, koji se ne može odbaciti, već mu treba omogućiti i dalje život dostojan

čovjeka u našoj socijalističkoj stvarnosti. U tome jest i najuzvišenija crta našeg

poretka, što svakome osigurava dostojan život od rođenja do smrti. Čak i poslije smrti

ima normativa kojima se odaje pošta i pokazuje briga za fizički nestalog člana i

njegovu porodicu. U tim momentima pomoć zajednice je potrebnija, nego u ostalim

prilikama u životu pojedinca. Ništa nije vječno, itako neće vječno trajati ni norme

dane u ovom izvodu, ali sigurni smo da će se mijenjati, ako se budu mijenjale, samo

na bolje u smislu savršenijeg, sveobuhvatnijeg, u smislu proširenja prava ove

kategorije građana.

PORODIČNA MIROVINA

1. Uvjeti za stjecanje prava

a) Opći uvjeti

Član 77.

(1) Članovi porodice umrlog osiguranika iz čl. 29. i 30. Zakona stječu pravo

na porodičnu mirovinu:

1) ako je osiguranik imao najmanje 5 godina staža osiguranja ili najmanje 10

godina mirovinskog staža, pod uvjetom da je ispunjena i gustoća staža osiguranja

utvrđena društvenim dogovorom, u skladu sa zakonom;

2) ako je osiguranik imao 20 ili više godina mirovinskog staža;

3) ako je osiguranik ispunjavao uvjete u pogledu godina mirovinskog staža i

starosti za stjecanje starosne ili invalidske mirovine, ili bio korisnik starosne odnosno

invalidske mirovine, ili korisnik naknade osobnoga dohotka odnosno privremene

naknade u vezi s pravom na profesionalnu rehabilitaciju odnosno s pravom na

zaposlenje.

(2) Dok se ne zaključi društveni dogovor u smislu stava 1. točka 1. ovog člana,

uvjet gustoće staža osiguranja ispunjen je ako je osiguranik u posljednjih 5 godina

prije smrti imao najmanje 40 mjeseci efektivnog staža osiguranja odnosno u

posljednjih 10 godina prije smrti — najmanje 60 mjeseci efektivnog staža osiguranja.

(3) Pri utvrđivanju da li je ispunjen potrebni staž osiguranja u posljednjih 5

odnosno 10 godina prije smrti (stav 2) primjenjuju se odredbe člana 66. stava 3.

ovoga statuta, tako da se razdoblje od 5 odnosno 10 godina produžuje još za onoliko

vremena koliko je osiguranik u tom razdoblju proveo na odsluženju vojnog roka u

Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

(4) Ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica nesreće na poslu ili

profesionalne bolesti, članovi porodice stječu pravo na porodičnu mirovinu bez

obzira na dužinu mirovinskog staža i staža osiguranja umrlog osiguranika.

b) Posebni uvjeti koje trebaju ispunjavati članovi porodice

Član 78.

(1) Bračni drug osiguranika (udovica, udovac i razvedeni bračni drug) stječe

pravo na porodičnu mirovinu ako ispunjava posebne uvjete propisane u čl. 84. do 87.

Zakona.

(2) Dijete stječe pravo na porodičnu mirovinu ako ispunjava posebne uvjete iz

čl. 89. i 90. Zakona, a pastorče, unuče i dijete bez roditelja — ako ispunjava još i

posebni uvjet, i to:

1) pastorče — ako ga je osiguranik odnosno korisnik

prava uzdržavao sam ili zajedno s bračnim drugom u svojemu kućanstvu;

2) unuče, brat i sestra — ako nemaju vlastite prihode dovoljne za uzdržavanje;

3) drugo dijete bez roditelja uzeto na uzdržavanje — ako nema vlastite prihode

dovoljne za uzdržavanje, a osiguranik odnosno korisnik prava ga je uzdržavao u

svojemu kućanstvu najmanje 3 godine prije svoje smrti, ili kraćem vremenu — ako je

smrt prouzročena nesrećom na poslu ili izvan posla.

(3) Roditelj (otac i majka, očuh i maćeha i usvojitelj osiguranika) stječe pravo

na porodičnu mirovinu pod uvjetom iz člana 91. Zakona.

2. Osnovica za određivanje porodične mirovine

Član 79.

(1) Porodična mirovina određuje se od starosne odnosno invalidske mirovine

umrlog osiguranika (osnovica za određivanje porodične mirovine), i to:

1) poslije smrti osiguranika — od starosne mirovine koja bi osiguraniku

pripadala u času smrti prema navršenom mirovinskom stažu, ili — ako je to za

korisnika povoljnije — od invalidske mirovine koja bi osiguraniku pripadala za slučaj

invalidnosti u smislu člana 1. točka 1. ovoga statuta;

2) posije smrti osiguranika koji je umro uslijed nesreće na poslu ili

profesionalne bolesti, kao i osiguranika korisnika mirovine koji je bio ratni ili

mirnodopski vojni invalid I. do VI. grupe ili drugi invalid I. do VI. grupe izjednačen s

mirnodopskim vojnim invalidom (član 54) — od invalidske mirovine određene u

visini 85% od mirovinske osnovice;

3) poslije smrti korisnika starosne mirovine — od mirovine koja je korisniku

pripadala u času smrti;

4) poslije smrti korisnika invalidske mirovine — od mirovine koja mu je

pripadala u času smrti;

5) poslije smrti invalida rada — korisnika prava na naknadu osobnoga dohotka

u vezi s pravom na profesionalnu rehabilitaciju ili na privremenu naknadu u vezi s

pravom na zaposlenje — od invalidske mirovine koja bi invalidu pripadala u času

smrti za slučaj invalidnosti u smislu člana 46. stava 1. točke 1. ovoga statuta.

(2) Kao najmanja osnovica za određivanje porodične mirovine (stav 1. toč. 1. i

3. do 5) uzima se starosna mirovina određena za mirovinski staž od 20 godina.

3. Visina porodične mirovine

Član 80.

Porodična mirovina određuje se od osnovice za porodičnu mirovinu (član 79),

ovisno o broju članova porodice koji imaju pravo na mirovinu, i to:

1) ako mirovina pripada samo bračnom drugu i djeci osiiguranika, ili samo

roditeljima, ili samo braći, sestrama i drugoj djeci bez roditelja uzetoj na uzdržavanje

— mirovina se određuje u ovim postocima:

za jednoga za dva za tri za četiri ili

člana člana člana više članova

70% 80% 90% 100%

2) ako mirovina pripada bračnom drugu, djeci i roditeljima osiguranika,

mirovina se određuje tako da se bračnom drugu i djeci odredi u postotku prema točki

1. ovoga člana, a roditeljima — ostatak od pune svote osnovice. Ako bi bračnom

drugu i djeci, s obzirom na njihov broj, pripadala puna svota osnovice za porodičnu

mirovinu, roditeljima se određuje mirovina u visini 10% od osnovice, a bračnom

drugu i djeci — u visini 90'% od osnovice;

3) ako mirovina pripada bračnom drugu, djeci ili roditeljima i drugim

članovima porodice (brat, sestra i drugo dijete bez roditelja uzeto na uzdržavanje),

bračnom drugu, djeci ili roditeljima mirovina se određuje po točki 1. ovoga člana, a

drugim članovima porodice pripada ostatak od pune svote osnovice za porodičnu

mirovinu.

Član 81.

Ako pravo na porodičnu mirovinu ima bračni drug i bivši — razvedeni bračni

drug osiguranika odnosno korisnika prava, obojica se smatraju jednim članom

porodice u smislu ovoga statuta i porodična mirovina određuje im se

Član 82.

(1) Ako porodična mirovina pripada samo bračnom drugu i djeci osiguranika,

ili samo roditeljima osiguranika, ili samo drugoj djeci bez roditelja (član 80. točka 1),

a neki od njih žive odvojeno, ukupna svota mirovine dijeli se na jednake dijelove.

(2) Ako porodična mirovina pripada bračnom drugu, djeci i roditeljima

osiguranika, a neki od njih žive odvojeno, ukupna svota porodične mirovine

prethodno se podijeli

225

na dio koji pripada bračnom drugu i djeci i dio koji pripada roditeljima (član 80.

točka 2), pa se svaki dio dalje raspodjeljuje na jednake dijelove.

(3) Ako mirovina pripada bračnom drugu, djeci ili roditeljima osiguranika i

drugoj djeci bez roditelja, a neki od njih žive odvojeno, ukupna svota porodične

mirovine prethodno se podijeli na dio koji pripada bračnom drugu, djeci ili

roditeljima i na dio koji pripada drugoj djeci bez roditelja (član 80. točka 3), pa se

svaki dio dalje raspodjeljuje na jednake dijelove.

(4) Mirovina se dijeli u smislu st. 1. do 3. ovoga člana i u slučaju kada se

nekome od korisnika privremeno obustavi isplata dijela porodične mirovine koja mu

pripada, kao i u slučaju mirovanja prava koje pripada pojedinom član porodice, ako

se porodična mirovina ponovno ne određuje u smislu člana 126. Zakona.

4.) Otpremnina i novčana naknada bračnom drugu Član 83.

(1) Udovica koja nije navršila 45 godina života i udovac koji nije navršio 60

godina života do smrti bračnog druga, a nisu stekli pravo na porodičnu mirovinu po

drugome temelju ni pravo na starosnu ili Invalidsku mirovinu i nisu u radnom odnosu

niti obavljaju samostalnu djelatnost na temelju koje su osigurani, stječu pravo na

otpremninu ako su ispunjeni opći uvjeti za stjecanje prava na porodičnu mirovinu

(član 77).

(2) Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se u visini šestomjesečne svote

porodične mirovine koja bi brač-nom drugu (udovici odnosno udovcu) pripadala da je

sam stekao pravo na porodičnu mirovinu, a ako su drugi članova porodice

osiguranika stekli pravo na porodičnu mirovinu — u visini deveterostruke mjesečne

svote dijela mirovine koji bi mu pripadao po članu 82. ovoga statuta da je korisnik

porodične mirovine.

(3) Otpremnina određena po stavu 2. ovoga člana ne može premašiti najvišu

svotu mirovinske osnovice od koje se određuje mirovina.

(4) Otpremnina iz ovoga člana isplaćuje se odjednom nakon pravomoćnosti

rješenja.

Član 84.

(1) Udovici koja nije stekla pravo na porodičnu mirovinu, kao i udovici kojoj

je prestalo pravo na porodičnu mirovinu prije navršene 45. godine života, pripada

pravo na novčanu naknadu kao radniku koji je privremeno izvan (radnog odnosa, uz

uvjete propisane odredbama člana 88. st. 1. i 2. Zakona.

(2) Visina novčane naknade, kao i potanje uvjete za ostvarivanje korištenja i

trajanje korištenja naknadom iz ovoga člana utvrđuje Skupština Zajednice posebnim

općim aktom.

(3) Udovici koja nije stekla pravo na porodičnu mirovinu nakon smrti

osiguranika — udruženog poljoprivrednika, ne osigurava se pravo na novčanu

naknadu u smislu stava 1. ovoga člana.

MINIMALNA MIROVINA I ZAŠTITNI DODATAK UZ MIROVINU

1. Minimalna mirovina

Član 85.

(1) Korisniku starosne i invalidske mirovine ostvarene na temelju mirovinskog

staža od 40 (muškarac) odnosno od 35 (žena) godina, kao i korisniku invalidske

mirovine ostvarene na temelju invalidnosti prouzročene nesrećom na poslu ili

profesionalnom bolešću, osigurava se prema članu 95. stav 1. Zakona pravo na

minimalnu mirovinu, bez obzira na visinu prihoda korisnika mirovine.

(2) Visina minimalne mirovine iz stava 1. ovoga člana utvrđuje se društvenim

dogovorom u smislu člana 95. stava 2. Zakona.

(3) Pravo na minimalnu mirovinu ne pripada korisnicima starosne ili

invalidske mirovine koji su pravo na mirovinu ostvarili kao osiguranici — udruženi

poljoprivrednici.

2.) Zaštitni dodatak uz mirovinu

Član 86.

(1) Korisnicima starosne, invalidske i porodične mirovine osigurava se zaštitni

dodatak uz mirovinu, ako im mirovina iznosi manje od propisane granične svote

najnižeg mirovinskog primanja i ako ni korisnik mirovine ni članovi njegova

kućanstva nemaju dovoljnih drugih prihoda za uzdržavanje, ako zakonom i ovim

statutom nije drugačije određeno.

(2) Kao prihodi korisnika mirovine i članova njegovi kućanstva uzimaju se u

obzir svi prihodi korisnika mirovine i članova njegova kućanstva ostvareni na temelju

radnog odnosa, samostalne djelatnosti, poljoprivredne djelatnosti, mirovine i drugoga

dohotka od imovine i prihoda podložnog porezu. U ukupne prihode ne ulaze:

mirovina korisnika o čijem se pravu na zaštitni dodatak rješava, novčana naknada za

tjelesno oštećenje i doplatak za pomoć i njegu druge osobe — po odredbama zakona i

ovoga statuta, ni druga primanja njegova ili članova njegova kućanstva za koje je,

prema posebnim propisima kojima se ustanovljuje pojedino primanje, izričito

utvrđeno da se ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju imovnoga stanja kućanstva.

(3) Ako se kućanstvo korisnika mirovine sastoji samo od članova koji nemaju

drugih prihoda osim mirovine, smatra se da ni korisnik mirovine, kojemu se

osigurava zaštitni dodatak uz mirovinu, ni članovi njegova kućanstva nemaju drugih

prihoda dovoljnih za uzdržavanje, ako prihod ostvaren na temelju mirovine ne prelazi

graničnu svotu najnižega mirovinskog primanja po članu kućanstva.

(4) Pod kućanstvom korisnika mirovine podrazumjeva se zajednica života,

privređivanja i trošenja ostvarenih prihoda svih članova kućanstva, bez obzira na

srodstvo.

Član 87.

(1) Osnovica za određivanje visine zaštitnog dodatka jest razlika između svote

mirovine koja korisniku pripada po zakonu i ovome statutu i granične svote

najnižega mirovinskog primanja.

(2) Ako su ispunjeni uvjeti u pogledu imovnoga stanja (stav 3), zaštitni dodatak

određuje se u visini 100% od osnovice — za korisnika invalidske mirovine stečene na

temelju invalidnosti prouzročene bolešću ili povredom izvan posla, u odgovarajućem

postotku od osnovice ovisno o dužini mirovinskog staža — za korisnike starosne

mirovine, a o broju članova porodice — za korisnike porodične mirovine i iznosi:

a) za korisnika starosne mirovine — muškarca koji ima mirovinski staž

manji od 15 godina — 70% od osnovice, od 15 i više a manje od 25 godina — 80%

od osnovice, od 25 i više a manje od 30 godina — 90% od osnovice, od 30 godina i

viši — 100% od osnovice;

b) za korisnika starosne mirovine — ženu koja ima mirovinski staž

(manji od 15 godina — 75% od osnovice, od 15 i više a manje od 25 godina — 85%

od osnovice, od 25 godina i više — 100% od osnovice;

c) za korisnika porodične mirovine — ako se mirovinom koristi:

1) 1 član porodice — 70% od osnovice,

2) 2 člana porodice — 80% od osnovice,

3) 3 člana porodice — 90% od osnovice,

4) 4 lili više članova porodice — 100% od osnovice.

Ako zaštitni dodatak pripada članovima porodice iz člana 80. toč. 2. i 3. ovoga

statuta, zaštitni se dodatak određuje u postotku u kojemu je određena porodična

mirovina.

d) za korisnike iznimne mirovine kojima je mirovina priznata po propisima

koji su bili na snazi do 31. prosinca 1964. — 100% od osnovice.

(3) Graničnu svotu najnižega mirovinskog primanja, kao i visinu prihoda

kućanstva korisnika mirovine koja utječe na pravo na zaštiitni dodatak, utvrđuje

Skupština Zajednice posebnim općim aktom u skladu s odredbama člana 96. stava 3.

Zakona.

Član 88.

(1) Korisniku starosne ili (invalidske mirovine ostvarene na temelju

mirovinskog staža od 35 ili više a manje od 40 godina (muškarac), odnosno od 30 ili

više a manje od 5 godina (žena), zaštitni dodatak uz mirovinu pripada u visini 100%

od osnovice iz člana 87. stava 1. ovoga statuta, bez obzira na visinu prihoda

kućanstva korisnika mirovine.

(2) Kada se porodična mirovina ostvaruje poslije smrti osiguranika ili korisnika

mirovine u slučajevima iz stava 1. ovoga člana, korisnicima porodične mirovine

pripada pravo na zaštitni dodatak uz mirovinu li određuje se u odgovarajućem

postotku od osnovice, bez obzira na visinu prihoda njihova kućanstva.

Član 89.

(1) Zaštitni dodatak uz mirovinu pripada od dana od kojega pripada mirovina,

ako je zahtjev za priznanje prava na zaštitni dodatak podnesen u roku od 6 mjeseci od

dana primitka rješenja o pravu na mirovinu. Ako je zahtjev podnesen poslije toga

roka, zaštitni dodatak pripada od prvog dana slijedećeg mjeseca nakon podnošenja

zahtjeva i za 6 mjeseci unatrag.

(2) Ako su uvjeti za stjecanje prava na zaštitni dodatak ispunjeni poslije

ostvarivanja prava na mirovinu, pravo na zaštitni dodatak pripada od dana ispunjenja

uvjeta, a najviše za 6 mjeseci unatrag, računajući od prvog dana slijedećega mjeseca

nakon podnošenja zahtjeva.

(3) Zaštitni dodatak isplaćuje se zajedno s mirovinom.

(4) Korisnik zaštitnog dodatka uz mirovinu dužan je prijavljivati svaku

promjenu koja utječe na pravo ili na visinu dodatka, i to:

a) u roku od 8 dana — promjenu u cenzusu prihoda nastalu zbog toga što je

neki od članova kućanstva stupio u radni odnos ili stekao pravo na mirovinu, kao i

zbog smanjenja broja članova kućanstva;

b) od 31. siječnja svake godine — ostale promjene nastale u protekloj godini.

(5) Pravo na zaštitni dodatak prestaje i isplata se obustavlja kada se izmijene

činjenice ili okolnosti u pogledu cenzusa prihoda koji utječu na pravo na taj dodatak,

i to:

a) s prvim danom slijedećega mjeseca nakon nastale promjene zbog toga što je

neki od članova kućanstva stupio u radni odnos ili stekao pravo na mirovinu, kao i

zbog smanjenja broja članova kućanstva;

b) sa 1. travnjom slijedeće godine zbog svih ostalih promjena nastalih u

protekloj godini, ali tako da se do tada zaštitni dodatak isplaćuje u svoti u kojoj je

isplaćen za prosinac protekle godine.

Član 90.

(1) Zaštitni dodatak uz mirovinu ne pripada korisnicima mirovine:

1) kojima se mirovina isplaćuje u inozemstvu u smislu člana 123. Zakona, ako

međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno;

2) kojima se mirovina ne isplaćuje za vrijeme njihova boravka u inozemstvu

— za sve vrijeme boravka u inozemstvu, ako taj boravak traje duže od 6 mjeseci.

(2) Zaštitni dodatak ne pripada korisnicima prijevremene starosne mirovine i

korisnicima starosne, invalidske ili porodične 'mirovine koji su pravo na mirovinu

ostvarili kao osiguranici — udruženi poljoprivrednici odnosno kao članovi njihovih

porodica.

PROFESIONALNA REHABILITACIJA DJECE

Član 91.

(1) Pravo na profesionalnu rehabilitaciju, prema odredbama člana 97. Zakona

imaju djeca invalidi iz člana 31. istoga zakona, koja se redovitim školovanjem pod

redovitim uvjetima ne mogu osposobiti za samostalan život i rad zbog invalidnosti

prouzročene povredom ili bolešću u smislu odredaba zakona i ovoga statuta, ili zbog

ometenosti u fizičkom lili psihičkom razvitku u smislu posebnih propisa o

kategorizaciji i evidentiranju takve djece.

(2) Djeca invalidi iz stava 1. ovoga člana mogu ostvariti pravo na

profesionalnu rehabilitaciju prije nego što navrše 45 (muškarci) odnosno 40 (žene)

godina života, ako su ispunjeni ovi uvjeti:

1) da postoji vjerojatnost da se dijete, s obzirom na prirodu uzroka i stupanj

njegove nesposobnosti, može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za život li

rad;

2) da je dijete završilo osmogodišnju školu odnosno obavezno specijalno

obrazovanje predviđeno republičkim propisima o specijalnom školstvu;

3) da postoji mogućnost da se osposobljavanje djeteta, s obzirom na društvenu

razvijenost i druga osobna svojstva, rehabilitacijom može postići najduže u roku od 4

godine.

(3) Dijete koje ne ispunjava uvjete prethodnoga školovanja iz točke 2. stav 2.

ovoga člana, ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju ako je navršilo 15 godina

života i ako su ispunjeni uvjeti iz toč. 1. i 3. istoga stava.

(4) Dijete osiguranika (član 31. točka 1. Zakona ima pravo na profesionalnu

rehabilitaciju ako osiguranik, u času podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na

profesionalnu rehabilitaciju djeteta, ispunjava uvjete mirovinskog staža i staža

osiguranja za stjecanje prava na profesionalnu rehabilitaciju (član 15).

Član 92.

(1) Za djecu koja su zbog invalidnosti ili zbog zdravstvenog stanja, prema

propisima o specijalnom školstvu, obavezna na specijalni odgoj i obrazovanje, za čiju

je provedbu potreban smještaj u organizacijama internatskog tipa, ako su ispunjeni

uvjeti iz člana 91. ovoga statuta, dio troškova za njihov smještaj u takvim

organizacijama, kao i troškova u vezi s profesionalnom rehabilitacjom, snosi

Zajednica.

(2) Odredbe stava 1. ovoga člana primjenjuju se i kada je dijete smješteno u

drugome mjestu u drugu porodicu, ako .mu je za obavezno osnovno školovanje

potrebna nastava u specijalnoj školi.

(3) Općim aktom Skupštine Zajednice utvrđuje se koje troškove iz st. 1. i 2.

ovoga člana snosi Zajednica, uzimajući pni tome u obzir visinu prihoda kućanstva u

kojemu dijete živi. Istim aktom utvrđuje se koji se prihodi uračunavaju u prihode

kućanstva i tko se smatra članom kućanstva.

Član 93.

(1) Profesionalna rehabilitacija djece provodi se u zaštitnim organizacijama, u

specijalnim organizacijama za rehabilitaciju, u radnim i drugim organizacijama, kao i

na odgovarajućim tečajevima i u specijalnim stručnim školama za djecu ometenu u

fizičkom li psihičkom razvitku.

(2) Trajanje profesionalne rehabilitacije djece određuje se ovisno o načinu

provedbe rehabilitacije i o vrsti i stupnju stručne spreme koju treba postići

rehabilitacijom.

Član 94.

(1) Pravo na profesionalnu rehabilitaciju djece-invalida prestaje:

1) ako dijete ne započne rehabilitaciju u roku od godine dana od dana

određenoga za početak rehabilitacije, osim ako je bilo spriječeno uzrocima koji su

izvan njegove volje;

2) ako dijete svojevoljno prekine rehabilitaciju ili ako ne izvršava dužnosti u

vezi s provedbom rehabilitacije i tako onemogućuje svoje osposobljavanje za rad;

3) ako nastanu takve promjene u fizičkom i psihičkom stanju djeteta koje

onemogućuju daljnju provedbu rehabilitacije;

4) ako prilikom ponovnoga pregleda djeteta stručni organ vještačenja ustanovi

na temelju rezultata do tada provedene rehabilitacije da ne postoji vjerojatnost da se

dijete rehabilitacijom osposobi za život i rad.

(2) Dijete kojemu je pravo na profesionalnu rehabilitaciju prestalo pod

okolnostima iz toč. 3. i 4. stava 1. ovoga člana, stječe ponovno to pravo ako se u

povodu novoga zahtjeva utvrdi da su nastale promjene koje ponovno omogućuju

profesionalnu rehabilitaciju, odnosno koje čine vjerojatnim da će se rehabilitacijom

dijete osposobiti za samostalan život i rad.

(3) Djetetu kojemu je pravo na profesionalnu rehabilitaciju prestalo pod

okolnostiam iz toč. 1. i 2. stava 1. ovoga člana, ako je mlađe od 18 goĐina —

uspostavlja se pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a ako je starije od 18 goĐina —

može se uspostaviti pravo na rehabilitaciju, i to nakon ocjene novoga zahtjeva,

okolnosti zbog kojih je prestalo pravo, kao i uvjeta za uspješan nastavak i završetak

rehabilitacije u odgovarajućem roku.

Član 95.

(1) Poslije uspješno završene profesionalne rehabilitacije do odgovarajućeg

zaposlenja dijete ima lista prava i dužnosti koje prema zakonu i ovome statutu, ima

invalid rada u razdoblju od završetka profesionalne rehabilitacije do stupanja na

odgovarajući posao na koji je upućen.

(2) Za vrijeme iz stava 1. ovoga člana osposobljeno dijete ima pravo na

privremenu naknadu u visini od 50% od granične svote najnižega mirovinskoga

primanja.

(3) Privremena naknada iz stava 2. ovoga člana pripada djetetu invalidu od

dana završetka profesionalne rehabilitacije do dana stupanja na posao, ako se prijavio

radi zaposlenja nadležnom organu zajednice za zapošljavanje u roku od 30 dana od

dana kada je rješenje o priznanju prava na privremenu naknadu postalo konačno.

(4) Korisniku iz stava 2. i 3. ovoga člana, kojemu neovisno o njegovoj volji

prestaje zaposlenje, pripada privremena naknada i za vrijeme od prestanka toga

zaposlenja do dana stupanja na novi posao.

(5) Odredbe st. 2. i 3. člana 27. ovoga statuta primjenjuju se d na korisnika

privremene naknade iz st. 3. i 4. ovoga člana.

NAKNADE PUTNIH I SELIDBENIH TROŠKOVA

Član 96.

(1) Osobe osigurane po zakonu imaju po odredbama ovoga statuta pravo na

naknadu putnih troškova u vezi s ostvarivanjem odnosno korištenjem pravima:

1) kada su od nadležnog organa zajednice upućene ili pozvane u drugo mjesto

radi ocjenjivanja invalidnosti, preostale radne sposobnosti, tjelesnog oštećenja,

postojanja opasnosti od invalidnosti, kao i potrebe pomoći i njege druge osobe;

2) kada su od nadležnog organa zajednice upućene u drugo mjesto radi

profesionalne rehabilitacije ili prilagođavanja za rad;

3) kada su upućene u drugo mjesto radi stupanja na odgovarajući posao koji

im je osiguran.

(2) Pravo na naknadu putnih troškova imaju i osobe određene kao pratioci

osiguranih osoba iz stava 1. ovoga člana.

Član 97.

(1) Naknadu putnih troškova u slučajevima iz člana 96. stava 1. točke 1. ovoga

statuta snosi Zajednica za osobe iz čl. 19. i 242. Zakona, koje su podnijele zahtjev za

ostvarivanje prava iz mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, za osiguranika-

konisnike prava iz mirovinskog d invalidskoga osguranja koji se pozivaju na ponovni

odnosno kontrolni pregled kod stručnog organa vještačenja, kao i za članove porodice

osiguranika kod kojih je potrebno ocijeniti postojanje invalidnosti kao uvjeta za

stjecanje određenoga prava.

(2) Naknadu putnih troškova snosi Zajednica i u slučaju kada stručni organ

vještačenja drugoga stupnja, u žalbenom postupku ili drugim povodom, ocijeni da je

potrebno donijeti nalaz i mišljenje na temelju neposrednoga pregleda osiguranika

odnosno invalida rada ili članova njihove porodice.

član 98.

Naknada putnih troškova obuhvaća:

1) Naknadu za troškove prijevoza u odlasku i povratku;

2) naknadu za troškove prehrane i smještaja za vrijeme putovanja li boravka u

drugome mjestu.

Član 99.

(1) Osiguranici kojima je priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju

odnosno pravo na zaposlenje (čl. 13. i 14.) imaju pravo na naknadu prijevoznih

troškova ako im je zbog korištenja priznatim pravom, prema stanju invalidnosti i

tjelesnog oštećenja a s obzirom na udaljenost od mjesta određenoga za rehabilitaciju

odnosngo za zaposlenje, potreban stalni prijevoz, a nije im osiguran besplatan

prijevoz.

(2) Naknada prijevoznih troškova u smislu stava 1. ovoga člana pripada i

djeci-invalidima u vezi s korištenjem priznatim pravom na profesionalnu

rehabilitaciju.

Član 100.

Osiguranici kojima je priznato pravo na zaposlenje i koji su upućeni radi

stalnoga zaposlenja u drugo mjesto, imaju pravo na naknadu se razredbenih troškova

(član 39).

Član 101.

Skupština Zajednice općim aktom određuje vrstu i način upotrebe prijevoznih

sredstava, uzimajući u obzir zdravstveno stanje osiguranika i dužinu puta, potanje

uvjete i način ostvarivanja naknade putniih troškova, svotu naknade za troškove

prehrane i smještaja za vrijeme putovanja i boravka u drugome mjestu, kao li najvišu

svotu naknade selidbeniih troškova.

ORGANIZACIJE KOJE SU POMOGLE PRILIKOM IZDAVANJA I

TISKANJA OVE KNJIGE

Spisak organizacija udruženog rada, samoupravnih interesnih zajednica i

sindikalnih organizacija koje su dale financijsku pomoć za tiskanje knjige:

1. Sindikalna organizacija Organa uprave Skupštine općine Buje

2. Skupština SIZ socijalne zaštite općine Buje

3. SIZ u oblasti kulture općine Buje

4. Sindikalna organizacija »Intercomeirc«, Umag

5. PIK »Umag« — Vina bujštline, Umag

6. Sindikalna organizacija »Buje — Eksport«, Buje

7. Sindikalna organizacija »Proleter«, Buje

8. »Umbert Gorjan«, Novigrad

9. »Jedinstvo« — OOUR Komunalna djelatnost, Umag

10. »Istraturist«, Umag

11. »Istra — auto« — OOUR Transport, Umag

12. Sindikalna organizacija Doma zdravlja, Umag

13. Sindikalna organizacija Tvornice cementa, Umag

14. OOUR »Velepromet«, Umag

15. Savez sindikata Hrvatske — Općinsko vijeće Umag

16. Mlinotest »Ajdovščima« — Sindikalna organizacija, Umag

17. Skupština SIZ socijalne zaštite općine Buzet

18. SIZ osnovnog obrazovanja općine Buzet

19. Centar odgoja a usmjerenog obrazovanja, Buzet

20. Sindikalna organizacija OOUR-a »Istarske toplice«, Buzet

21. Sindikalna organizacija »Istarske pivovare«, Buzet

22. ŠHG »Istra« — Buzet, OOUR Šumarija

23. SIZ socijalne zaštite općine Labin, Centar za socijalni rad

24. »Elektroprivreda« Rijeka, OOUR TE Plomin

25. Sindikalna organizacija OOUR Ugljenokopa Labin

26. Sindikalna organizacija Tvornice cementa Koromačno

27. Organizacija sindikata OOUR TAS »Prvomajska — Raša«, Raša

Organizacija sindikata OOUR TSD »Prvomajska — Raša«, Raša

Organizacija sindikata RZ ZS »Prvomajska — Raša«, Raša

28. »25. maj« Sindikalna organizacija Tvornice lutaka i igračaka, Labin

29. Tvornica poljoprivrednih strojeva, Labin

30. Sindikalna organizacija Tvornice hidratiziranog vapna, Most Raša

31. SOUR »Rabac«, Labin

32. RO »Metalac« — Sindikalna organizacija, Labin

33. Sindikalna organizacija »Istratrans«, Labin

34. Skupština SIZ socijalne zaštite općine Pazin

35. SIZ za kulturu, fizičku i tehničku kulturu, Pazin

36. Tvornica »Pazinka«, Pazin

37. GRO »Vladimir Gortan«, Pazin

38. Sindikalna organizacija Tvornice trikotaže »Istranka«, Pazin

39. RO »Kamen«, Pazin

40. RO »Istraplastika«, Pazin

41. Skupština SIZ socijalne zaštite općine Poreč

42. SIZ odgoja i osnovnog obrazovanja općine Poreč

43. SIZ u oblasti kulture općine Poreč

44. Savez sindikata Hrvatske — Općinsko vijeće Poreč

45. Sindikalna organizaaija RZ SOUR »Plava laguna«, Poreč Sindikalna

organizacija »Plava laguna« — OOUR »Albatros« Poreč

46. »Anita« ROUT Vrsar, RZ »Zajedničke službe«, Vrsar

47. »Riviera« — OOUR »Lanterna«, Poreč »Riviera« — OOUR »Mirna«, Poreč

48. Sindikalna organizacija IKB Umag, Ekspozitura Poreč

49. Skupština SIZ socijalne zaštite općine Pula

50. SIZ za zapošljavanje, Pula

51. Radnici RO »Arenaturist«, Pula

52. Sindikalna organizaaija TLS »Boris Kidrič« — OOUR »Vatrostalno staklo«,

Pula

Sindikalna organizacija TLS »Boris Klidrič« — OOUR »Rasvjetno staklo«,

Fažana

53. Općinska konferencija za rehabilitaciju ti zaštitu inva-lida, Pula

54. Savez sindikata Hrvatske, Općinsko vijeće u Puli

55. Sindikalna organizacija »Put« — OOUR »Kanalizacija«, Pula

Sindikalna organizacija »Put« — OOUR »Niskogradnja«,

Pula

Sindikalna organizacija »Put« — OOUR »Komunalne

djelatnosti«, Pula

56. »Istra« TRO Pula, OOUR »Veleeprodaja« »Istra« TRO Pula, OOUR

»Maloprodaja« »Istra« TRO Pula, RZ ZS

57. Sindikalna organizacija »Tehnomont«, Pula

58. Radna organizacija »Ikus«, Pula

59. Sindikalna organizacija RO »Mesopromet«, Pula

60. Sindikalna organizacija Tvornice cipela »Astra«, Pula

61. RO »Istrapublik«, Pula

62. GIO »Export — Import«, Pula

63. »INA — plinara«, Pula

64. Sindikalna organizacija ZMIORH, Područna služba u Puli

65. Sindikalna organizacija »Otokar Keršovani«, Pula

66. Sindikalna organizacija Medicinskog centra, Pula

67. Radna organizacija za ceste — Sindikalna organizacija, Pula

68. Sindikalna organizacija OOUR »Transjug«, Pula

69. SDK, Pula

70. Sindikalna organizacija RO »Mehanika«, Pula

71. Sindikalna organizacija »Otpad«, Pula

72. RO »Arena« Modna trikotaža »Olga Ban«, Pula

73. RO »Industrochem« — Sindikalna organizacija, Pula

74. Sindikalna organizacija OOUR-a za upravljanje i održavanje pruga, Pula

75. GIK »Istra« — Radna organizacija »Istragradnja«, Pula

76. Sindikat RO »Brioni«, Pula

77. RO »Badel« — OOUR Fazana

78. Sindikalna organizacija Istarske osnovne banke, Pula

79. Građevno poduzeće »Primorje« — Sindikalna organizacija, Pula

80. Tvornica cementa Pula

81. RZ OKPD Valtura, Pula

82. Sindikalna organizacija RO »Puljanka«, Pula

83. Sindikalna organizacija Tvornice »Siporex«, Pula

84. RO »Elektromlin«, Pula

85. PTT, Pula

86. Skupština SIZ socijalne zaštite općine Rovinj

87. SIZ društvene brige o djeoi predškolskog uzrasta, odgoja i osnovnog

obrazovanja općine Rovinj

88. Sindikalna organizacija Stručne službe SIZ u stambeno--komunalnoj oblasti

općine Rovinj

89. »Jadran«, Rovinj

90. Sindikalna organizacija Tvornice duhana i ambalaže, Rovinj

91. Sindikalna organizacija GRO »Aldo Rismondo«, Rovinj

92. Sindikalna organizacija RO »Mirna«, Rovinj

93. PKB OOUR »Turističko — ugostiteljska organizacija«, Rovinj

94. RO »Istarski boksiti«, Rovinj

95. Sindikalna organlizaaije bolnice »Prim. dr Martin Hor-vat«, Rovinj

96. Sindikalna organizacija »Obrada«, Rovinj

I ovom prigodom im se najsrdačnije u ime Međuopćin-skog udruženja slijepih Istre

— Pula zahvaljujemo.

Redakcija

SADRŽAJ

Predgovor 7

Uz 30 obljetnicu Međuopćinskog udruženja slijepih Istre (Dragutin Suđen,

Predsjednik Saveza slijepih Hrvatske) 9

Prijeđeni put (Pripremio dr Petar Turčić) 13

Najčešći uzroci oštećenja vida u Istri (Pripremio dr. Petar Turčić) 75

Neki oblici zaštite vida (Pripremio dr. Petar Turčić) 89

Oblici školovanja slijepe i slabovidne djece i omladine (Pripremila Verica

Degoricija) 105

Slijepi i rad (Pripremio dr .Petar Turčić) 123

Pomagala za slijepe (Pripremio dr. Petar Turčić) 135

Kulturno-zabavni i društveni život slijepih (Pripremio

Dr. Petar Turčić) 147

Sport i rekreacija (Pripremio dr. Petar Turčić) 157

Šah među slijepima (Pripremio dr. Petar Turčić) 167

U svojim društvenim prostorijama (Pripremio Borislav

Kresojević) 181

Štampa o nama (Pripremio Borislav Kresojević) 185

Priznanja (Pripremio dr. Petar Turčić) 201

Slijepi o sebi, svom udruženju i drugima (Pripremili:

Kresojević, Pavlović, Rubeša, Stuparić) 205

Portreti (Pripremili: Kresojević, Rubeša) 213

Izvod iz mirovinskog i invalidskog osiguranja za invalidne osobe (Pripremio Božo

Stuparić) 221

Spisak (Pripremio Josip Ušić) 237

Tisak: OOUR Tiskara »O Keršovani — Pula

Documents

30 GODINA MEĐUOPĆINSKOG UDRUŽENJA …...Tako danas na podruju Istre radi prilian broj slijepih iz cijele Hrvatske pa i ire zajednice. Ta otvorenost prema drugima nije prisutna samo