54

2. BIBLIJA, CRKVA I KNJIŽEVNOST

2.1. BIBLIJA I CRKVA

2.1.1. Teorije recepcije i čitanje Biblije

Osoba koja želi studirati Bibliju mora podosta znati o tome kako knjigu

shvaćaju kršćanske crkve koje ju drže svetom. Takav student naravno ne

mora prihvatiti ništa od onoga što o Knjizi misli Rimokatolička,

Anglokatolička, Ruska pravoslavna crkva ili bilo koja reformirana evangelička

zajednica. Međutim, kako bi proučavatelj uvjerljivije hvalio, nijekao ili

jednostavno promišljao stavove uglednih ustanova, mora poznavati tvrdnje o

kojima namjerava raspravljati.

Odnos književnih djela i njihovih kritičko-interpretacijskih prikaza u ovome je

sličan odnosu Biblije i različitih teologija. Nitko ne može biti prisiljen da

tumačenja Lyndall Gordon ili Helen Williams o T.S. Eliotu prihvati kao

potpunu istinu – ali onaj tko njihove interpretacije želi negirati, mora ih

poznavati isto tako dobro kao i onaj tko ih misli prihvatiti.

Zbog ograničenih mogućnosti, pisac ovih redaka može nešto podrobnije

govoriti samo o rimokatoličkom stavu prema Knjizi. Važnije je ipak to da

namjera teksta nikako nije promidžba vjere ili određene vjeroispovijesti.

Čitatelj će sam zaključiti s čime se slaže, što će mu kao budućemu

stručnjaku za književnost ili jednostavno zainteresiranoj osobi trebati te što

misli napadati ili hvaliti.

Pojam čitateljske zajednice prihvaćen je unutar sustava književnih teorija

što se nazivaju reader response theories, dakle u širem smislu teorije

recepcije.1 Riječ je o sustavima upravljenim čitatelju. Pojam čitateljske

zajednice posebno tumači Stanley Fish u knjizi Is There a Text in This

Class? Ima li u teksta u ovoj predavaonici? Pojmovi žanra, autora, razdoblja

i teksta po Fishu su uspostavljeni u čitateljskim, odnosno interpretativnim

zajednicama više nego u pojedinim tumačima ili interpretatorima. Ustvari

nema pravoga tumača bez neke čitateljske ili interpretativne zajednice.

Odgovor na upit iz naslova Fishove knjige bio bi s jedne strane negativan,

jer, po tome teoretičaru, smisao teksta nije zauvijek isti i nije nepromjenjiv. S

1 Usp. Biti: 404; Cuddon: 733

55

druge strane, odgovor bi bio i pozitivan jer određena zajednica koja čita ipak

uspostavlja smisao teksta i time sam tekst u predavaonici, ili u nekom

drugom obliku međusobnoga suobraćaja. Točnije, zajednica verificira

značenje teksta.2

Primijenimo li prikazanu teoriju na odnos crkve i Biblije, valjalo bi reći da

crkva smisao teksta ne uspostavlja, ona za njim stalno traga. Tako želi

shvatiti smisao koji je sam Bog u tekst unio, naravno po stavovima crkve.

Ovime smo se od Fisha istina prilično udaljili, jer on inzistira na tome da

smisao uspostavlja čitateljska zajednica. No, crkva bi zacijelo rekla da je Bog

na njezinu čelu, te da ju vodi i nadahnjuje u ispravnu tumačenju.

Čitatelj Biblije u XXI. stoljeću mora biti svjestan da će pripasti određenoj

čitateljskoj zajednici, da će ga stav prema problemima koje knjiga otvara –

recimo prema tomu što je povijesna istina, a što istina izrečena metaforom –

svrstati u određenu zajednicu. Moguće su individualne i posebne mijene,

iako je često riječ o manjim ili većim utjecajima druge čitateljske zajednice.

Kršćanske crkve ili, šire, kršćanski svijet, u smislu čitanja Biblije, u nekim je

aspektima sličan onomu što Fish zove čitateljskom zajednicom. U užem

smislu zajednicu čine vjernici, ali mogu joj pripadati i oni koji ne vjeruju, ali

prihvaćaju kršćansku kulturu. Pripada li čitatelj drugoj čitateljskoj zajednici,

recimo agnostičkoj ili ateističkoj, mora također biti svjestan da će ta

pripadnost usmjeravati, ako ne i određivati njegovo čitanje Biblije.

Činjenica da netko ne ide na posao na dan kad se slavi Kristovo rođenje

određuje način kojim će čitati o tome događaju u Bibliji. Podatak po kojem su

u povijesti postojale i vladale čitateljske zajednice koje su naređivale ići na

posao upravo na taj dan, i to u zemljama s većinom koja se na taj dan htjela

odmarati ili slaviti, također je dobro poznata. Mislim reći da su u mojoj

mladosti komunisti naređivali obavljati sve poslove na Božić.

Pružit ću čitatelju ove knjige ključne stavove Rimokatoličke crkve o Bibliji,

kako bi ih lakše razumio, a onda će sam odabrati svoje daljnje postupke.

Nema teksta koji na neki način nije posredovan dvjema okolnostima: prva su

2 Usp. Fish: 11 ( „Thus the act of recognizing literature is not constrained by something in the text,

nor does it issue from an independent and arbitrary will; rather it proceeds from an collective decision

as to what will count as literature, a decision that will be in force only so long as a comunity of

readers or believers continue to abide by it.“ ) Usp. i 302 – 322.

56

okolnost uvjeti u kojima je tekst objavljen, a druga su okolnost stavovi

moćnih tumača prema tomu tekstu.

Pripovijest koju je Tolkien mogao napisati i izravno odnijeti svojoj budućoj

supruzi, s izričitom namjerom da ju ne čita nitko drugi do nje, također je

posredovana okolnostima. Posredovana je uvjetom osobne ljubavi među

autorom i recipijenticom, činjenicom da ju on namjerava uskoro zaprositi,

zatim povijesnim okolnostima borbi u prvom svjetskom ratu, u koje se autor

mora vratiti. Sve navedene okolnosti već čine određenu interpretaciju.

Nobelom ovjenčani Goldingov Gospodar muha pojavio se kao i svaka druga

knjiga, ali tek nakon što je djelo niz nakladnika odbilo. Podatak koji kaže da

se tekst nije pojavio kao ciklostilom3 tiskan i onda potajno raširen uradak,

stvorila je kontekst. Student koji ovaj roman čita na hrvatskom jeziku sa

sviješću da je riječ o jednoj od najraspravljanijih knjiga na američkim

sveučilištima u drugoj polovici XX. stoljeća, te da ona nešto govori o

kršćanskoj tradiciji koju su njegovi pretci s mukom za njega obranili, također

ima već pred sobom vrlo jasnu interpretaciju.

Jesenjinova pjesma Doviđenja dragi, uvjetovana je već time što je

napisana krvlju na zidu hotela i što autor nakon toga nije napisao ništa, nego

je počinio samoubojstvo.

Druga je razina, ili druga okolnost, kritika koja piše o svim

spomenutim djelima, i uz to ih nagrađuje ili ih jednostavno ignorira u svakom

smislu te tako opet djeluje na svijest čitatelja. Ideologija biva ovdje

naglašeno važnom, katkad na štetu djela, katkad uzdižući i njegove

nevrijedne dijelove.

Biblija također dolazi s interpretacijom, znači posredovana je, samo

što je to u njezinu slučaju jače naglašeno nego u knjiga koje su samo

umjetnost. Nije riječ tek o tom da su knjigu komentirali mnogi: od Jeronima

koji ju je preveo na latinski do Freedmana koji je u XX. stoljeću istraživao

arheologiju zemlje gdje je pisana. Riječ je puno više o tom da se na nju

pozivaju i brane ju moćne ustanove, te da ju s druge strane napadaju

također moćne ustanove i uhodana promidžbena industrija. Riječ je konačno

o tome da se zbog osoba iz Biblije vodio više nego jedan rat, da je ona

3 Naprava koja je bila u uporabi prije izuma stroja za kopiranje i omogućavala je da se tekst na papiru

na određeni način umnoži.

57

nadahnula više nego jedan mir, da su se zbog nje razarale i gradile države i

cijele kulture. Zaboraviti takve okolnosti znači svjesno smanjivati mogućnost

pravilna čitanja.

2.1.2. Otvorena i zatvorena djela

Zašto su potrebni katekizmi i slične knjige? Zašto je nužno dalje tumačiti

Bibliju, kad je ona sama po sebi vrijedna i u njoj je moguće naći odgovore na

sve nedaće?

Odgovorit ćemo na ovaj upit najprije zaobilazno, opet pomoću jedne od

književnih teorija u XX. stoljeću. Umberto Eco u knjizi Opera aperta,

Otvoreno djelo, uči da imamo otvorena i zatvorena djela. Zatvorena djela

unaprijed određuju čitateljev odgovor na svoje tvrdnje, opise i stavove.

Detektivske pripovijetke i romani Agathe Christi jesu uglavnom upravo takva

zatvorena djela. Zločin jest ili nije počinila određena osoba. Vjerojatno bi

najzatvoreniji tekst bila uputa za pripravak određenoga lijeka: čitatelj se

mora pozorno držati svih uputa do posljednje vrste sastojka i svakoga grama

mjere. Nešto manje zatvorena djela bili bi recepti za jelo.

Suprotno tomu, otvorena djela kao da traže suradnju čitatelja i mogu se

shvaćati, i interpretirati, na različite načine.4 Primjer bi bila Eliotova Pusta

zemlja, gdje nije jednostavno dati odgovor ni na upit o tome završava li djelo

naznakom nade ili ironijom; nije lako reći ni to jačaju li kršćanski simboli u

poemi ili oni slabe. Tek iz usporedbe prvotnih i kasnijih pjesnikovih

napomena, ako se one shvate kao sastavni dio teksta, biva jasnijim

naglasak na kršćanstvu u posljednjim napomenama.

Biblija je u nizu svojih simbola i njihova rasporeda vrlo otvoreno djelo.

Poglavito je otvorena ako u njoj tražimo izravne upute za to kako postupati u

skladu s njezinim mislima u svakodnevnom životu, i to dugo nakon vremena

nastanka biblijskih tekstova. Biblijski su simboli višesmisleni, a iskazi često

4 Usp. Eco: 4; „ A work of art, therefore, is a complete and closed form in its uniqueness as a

balanced organic whole, while at the same time constituting an open product on account of its

susceptibility to countless different interpretations which do not impinge on its unadulterable

specificity. Hence, every reception of a work of art is both an interpretation and a performance of it,

because in every reception the work takes on a fresh perspective for itself.

Nonetheless it is obvious that works like those of Berio and Stockhausen are „open“ in a far more

tangible sense. In primitive terms we can say that they are quite literally „unfinished“: the author

seems to hand them on to the performer more or less like the components of a construction kit.“

58

tumačivi na različite načine. Nadalje, moglo bi se učiniti da su tvrdnje iz

raznih knjiga međusobno vrlo suprotstavljene. Evo nekih primjera.

Krist se dragovoljno predao na muku i smrt. Znači li to da politički i

vojni vođe, koji žele slijediti Krista, moraju sebe i svoj narod predati

dragovoljno na milost i nemilost napadačima? Ili moraju žrtvovati sebe i

svoje vojnike u borbi za dobrobit ostaloga dijela svojega naroda?

Krist je kazao da onomu tko te udari po jednom obrazu, moraš dati i

drugi obraz kako bi te udario. Znači li to da onaj tko je lažno optužen i žele

mu nepravedno oteti djedovinu mora prepustiti zlomu tužitelju i ono što taj ne

traži?

Krist je rekao u evanđelju po Luki da onaj koji dotad nije imao mača

mora nabaviti to oružje. Što ovdje znači riječ mač? Je li to samo preneseno

značenje koje zapravo govori o duhovnoj ljubavi i strpljivosti, pa i o

teološkom i biblijskom znanju? Ili kršćanin, a onda i država s kršćanskom

većinom stanovništva, imaju pravo na stvarno oružje i pravu oružanu borbu?

Navedeni i idući primjeri pokazuju potrebe dodatnih tumačenja biblijskih

tekstova.

2.1.3. Nasilje u Starom zavjetu: istaknuta mjesta

Već je naglašeno da je Biblija posebno ranjiva kad se pojedini dijelovi trgaju

iz cjeline koju je stvorila. U Bibliji ima u tome smislu doista pogibeljnih

mjesta: ona kao da se suprotstavljaju općoj poruci ljubavi i nade – koja na

tolikim stranicama u Svetom pismu prelazi granice stališa, roda, nacije

vremena i, konačno, same smrti. Navest ćemo teška mjesta jedno po jedno,

a onda iznijeti i neke načine kojima su se prikazani događaji dosad tumačili.

a) Nakon što se kralj Sidkija bio pobunio, Babilonci su osvojili i uništili

Jeruzalem, kraljeve sinove u Ribli pred njegovim očima pogubili, njega

oslijepili, a stanovništvo godine 587. odveli u progonstvo. Na kraju Psalma

137. govori se o tome da je blažen onaj tko uzme babilonsko dijete i smrska

ga o zid.

b) Knjiga Brojeva na početku 31. poglavlja navodi da je JHVH rekao Mojsiju:

Iskali osvetu Izraelaca na Midjancima, a poslije toga pridružit ćeš se svojim

59

pretcima. Nakon toga su Izraelci poubijali muškarce, a žene odveli u ropstvo.

Mojsije se uskoro razljutio i tražio da poubijaju i sve žene koje su poznale

muškarca te svu mušku djecu. Žene koje nisu poznale muškarca, kaže

Mojsije, ostavite za se (Br 31,18).

c) Ponovljeni zakon donosi u 20. poglavlju uputu o ratu. Pri borbi s udaljenim

gradovima, treba im najprije ponuditi mir. Ako ne pristanu, nakon borbe valja

sve muškarce pobiti, a žene, djecu i stoku treba uzeti i u njima uživati, jer je

to plijen koji je dao Jahve (Pnz 20,14). Međutim, u ratu protiv kanaanskih

naroda – Hetita, Amorejaca, Kanaanaca i Perižana, Hivijaca i Jebusejaca –

valja sve uništiti i predati svetomu heremu 5 (Pnz 20,17). Knjiga tvrdi da tako

zapovijeda JHVH.

d) Čini se da je zapovijed provedena i pri osvajanju Jerihona, što je opisano

u Knjizi o Jošui. Grad je bio osvojen nakon što su stari Izraelci sedmoga

dana sedam puta obilazili oko njega noseći Kovčeg saveza i trubili u bojne

trublje od ovnujskih rogova. Zidine su tada pale, i taj dio pripovijesti poznaju

mnogi, a dio što slijedi manje je tumačen: nakon pada uslijedio je pokolj (Još

6,21). Izvješća nalazimo i u opisu zauzeća grada Aja, pa onda u 10,28 i

10,35. Tako je i u Ezekielu 9,6.

2.1.4. Mogućnosti tumačenja nasilja

Glede iznesenih primjera dobro je prije svega pogledati Tumačenje Biblije u

Crkvi. Tekst govori da se Biblija ne smije tumačiti tako da potiče rasizam,

antisemitizam ili seksizam.6

Spis možemo tumačiti ako za njega znamo i ako ga pošteno proučavamo, a

ne ako o njemu stalno šutimo i pravimo se da ga nema.

Maimonides, ugledni rabin rođen 1135., drži da prije navedena zapovijed

nije apsolutna te da je i Jošua u svojim borbama dao tri mogućnosti

građanima: bježati, živjeti s Izraelcima i boriti se.7

5 Jedno od značenja riječi je uništenje, za podrobnosti usp. Lilley 171 – 173.

6 Skupina pisaca, T: 137

7 Usp. Drazin: 77 – 83 ; većina navoda od ovoga mjesta do poglavlja Što je katekizam nalaziva je i na

http://en.wikipedia.org/wiki/Herem; war or property (uvid 15. siječnja 2012.) Navode iz Drazina,

60

Kršćanski tumač John Yoder (rođen 1927.) kaže da je propis o ubojstvu i

plijenu bio poseban u to vrijeme jer je sprječavao pljačku, pa je vodio prema

nenasilju.8

Carl Ehrlich, suvremeni profesor hebrejske Biblije sa sveučilišta u Yorku, drži

da je većina židovskih komentatora šuteći prelazila preko navedenih mjesta

iz Jošue.9 Suvremeni se istraživači uglavnom slažu oko toga da su prikazi iz

ove knjige pripovijesti nastale u deuteronomističkoj školi, no, Ehrlich misli da

valja ispitati kako se židovska zajednica odnosila prema njima.10

Budući da je Kristova preegzistencija dobro posvjedočena u Bibliji (1 Kor

8,6; Kol 1,16; Iv 1,1), kršćanski teolozi i uopće pisci također mogu promišljati

tumačene okolnosti iz Staroga zavjeta.

Utjecajni rabin Šlomo Aviner, rođen 1943., misli da su, s humanističkoga

stajališta, osvajači bili u krivu kad su uzeli zemlju Kanaancima. No, kaže, ima

samo jedna dopuna: „Božja nam je zapovijed naredila biti narodom zemlje

Izraela / of the Land of Israel/.“ 11

Lustick ispituje i rečenicu iz Estere 8,11 koja dopušta uništiti, ubiti i zatrti

svaku vojsku narodnu ili pokrajinsku koja bi ih napala, ne štedeći ni djecu ni

žene.12

Za ukupnu procjenu mjesta korisno je znati da je ovdje također riječ o

pripovijesti koja nije povijesno potvrđena, te da se židovski narod u fabuli

brani od onih koji ih žele zatrti. No, i naracija bez povijesne utemeljenosti u

utjecajnoj knjizi biva pogibeljnom u primjeni poruka na konkretan život.

Biolog s Oxforda Richard Dawkins, koji se deklarira ateistom, drži da su prije

spomenute zapovijedi nemoralne.13 Niz znanstvenika drži da je osvajanje

Kanaana bilo genocidno.14

Ehrlicha, Lusticka, Dawkinsa, Pitkanena i Lilleya naknadno sam provjerio iz samih knjiga i ovdje

donio prema tim izvorima. 8 Yoder: 115 – 116

9 Ehrlich: 118. („Among Jewish commentators … the disturbing nature of Joshua has for the most

part been passed over in silence…“). Supruga profesora Ehrlicha, rabbi Michal Shekel, izvršna je

ravnateljica rabinske udruge grada Toronta. 10

Ehrlich: 117 11

Lustick: 76 navodi Šlomu Avinera: Messianic Realism 115 – 116; ugledni rabin ustvari rabi riječ

catch, kvaka, na mjestu gdje smo u prijevodu stavili dopuna. 12

Usp. Lustick: X 13

Dawkins: 281. Dawkinsova knjiga Iluzija o Bogu prevedena je i na hrvatski, a korisno ju je

poznavati vjernicima, agnosticima i ateistima. Tekst u jednom dijelu govori o problematici kojom se

bavi ovo poglavlje. Knjiga je pisana esejističkim stilom, a sadrži povišene i podrugljive tonove.

Naravno da svaki autor u svjetonazoru koji je izabrao vidi najveći udio dobra. Nevolja biva u tome

61

Pekka Pitkanen, sa Sveučilišta Gloucestershire, govori o demonizaciji

drugoga prije samoga nasilja, te kaže da se biblijski materijal ne smije rabiti

da bi se postupci opetovali.15 Esej također vidi nevolje oko povijesnih

činjenica i naracije o njima, naime bi i sama naracija mogla poslužiti kao

dopusnica za nasilje.16 Tekst također napominje da nema neinterpretiranih

činjenica.17

Naravno, sva prikazana tumačenje ograničuju se upravo i isključivo

na ovdje izdvojena mjesta. Sa stajališta cjeline biblijske poruke, potrebno je

uputiti na razvoj stavova, i brojna mjesta koja utemeljuju čovjekove moralne

djelatnosti u Bibliji.18 Izraze tolerancije srećemo ih u i u Ponovljenom zakonu

(33,3), Levitskom zakoniku (19,33), Izaiji (56,6), Ruti i na nizu mjesta u

Novom zavjetu. No, ipak na tim su mjestima i surječja posve drugačija.

Treba vidjeti što se može učiniti u prije navedenim situacijama.

Pokušaji tumačenja koji slijede donose različite stavove. Među njima će biti i

onih koje ne prihvaćaju kršćanske crkve ili druge vjerske zajednice, te onih

koje ne bi prihvatili ateisti. Promišljanja ćemo također navesti bez komentara

o tome koliko su ona logički održiva. Neka od njih bivaju korak na putu koji bi

opravdao mnoštvene zločine u bližoj i daljnjoj povijesti, što je s etičkoga

stajališta nedopustivo. Brojevne oznake sa zagradom ne prate slovne

oznake iz prethodnoga članka, nego nastoje protumačiti stav prema svim

mjestima.

što se nerijetko za sve zlo okrivljuje „drugi“, dok se „naši“ nastoje nekako opravdati. Tako i

Dawkinsonova tvrdnja po kojoj „pojedini ateisti mogu činiti zla djela, ali oni ne čine zla djela u ime

ateizma“ (Dawkins 2007: 253) izgleda tragikomično u svjetlu komunističkih zlodjela.

Zainetersiranima preporučujem knjige Anta Bakovića Batinama do oltara i Hrvatski martirologij. S

Dawkinsom je raspravljao John Lennox, profesor matematike s Oxforda. Preporučljive su njegove

knjige The Bible and Ethics (2011) i Gunning for God: A Critique of the New Atheism (2011). 14

van Wees: 242; slično: Leonard Kravitz: Crime and Punishment in Jewish Law (1999., str. 31);

Shaul Magid: Subverting Scriptures: Critical Reflections on the Use of the Bible (str.234) ; Robert

Cohn: The Other in Jewish Thought and History: constructions of Jewish Culture and Identity (1994,

str. 76 – 77). 15

Pitkanen: 280 – 281. 16

Usp. Pitkanen: 281 17

Usp. Pitkanen: 292 18

Usp. Skupina pisaca, Papinska biblijska komisija: Biblija i moral, Biblijski korijeni kršćanskog

djelovanja (podatci su u popisu literature).

62

1) Peta zapovijed Ne ubij dana je za ljude, a ne za Boga. JHVH je Bog i

vrhovni Gospodar, on život daruje i ima ga pravo uzeti. Sve što kaže i učini

je ispravno, a bira osobe koje želi da za njega provedu određene zadatke.

2) Svi Hetiti, Perižani i drugi narodi, nazočni na određenom području i u

određenom dobu, bili su od prvoga do posljednjega posve pokvareni. JHVH

je znao da se ne mogu popraviti i stoga ih je uništio. Mojsije i Jošua samo su

sredstva kojima provodi svoju volju. Što je bilo s umorenim ljudima nakon

smrti, u ovom času nije dostupno znanstvenoj spoznaji. Tumačenje je u

osnovi samo dopuna prvomu ovdje iznesenomu stavu.

3) Usprkos tomu što je i prije i nakon ulaska izabranoga naroda u Kanaan

bilo seoba i nasilja, ova je seoba posebna. Nju je naredio sam Bog i izabrani

je narod napravio ono što je morao napraviti. Riječ je o novoj dopuni prvomu

pruženomu govoru.

4) Biblija ne govori samo o tome kakvi bi ljudi i njihove zajednice trebali biti,

nego opisuje kakvi oni doista jesu u stvarnosti. U povijesti je bilo velikih

seoba pri kojima su jači i tehnički napredniji narodi osvajali zemlju na kojoj

su do tada živjeli slabiji narodi. Nasilje se provodilo i nad pripadnicima

manjina u već oblikovanim državama. Postupci su znali dovesti do

nestanaka cijelih nacija. Malo je tko izvan toga kruga i mnogi su postupali

poput Mojsijeve i Jošuine vojske, ili bi možda bili tako postupali da su imali

snage. Na podlozi suvremenije povijesne zbilje, opisi iz Staroga zavjeta

govore da je ljudski rod napredovao u tehnici ubijanja, a nije napredovao u

etici.

5) Uključimo li JHVH u uobičajeni red ljudske prosudbe, njegove su

zapovijedi neodržive sa stajališta etičke i pravne znanosti. Stoga su i

postupci osoba koje su provodile naredbe uvelike izvan moralnih normi. Ni

jedan današnji vojnik ili vojni zapovjednik ne smije tako djelovati.

6) Nasilje su činili i drugi narodi pri svojim seobama, dok su osvajali

kontinente ili njihove manje, a ipak lijepe dijelove. Tako su nasilje provodili i

63

pripadnici židovskoga naroda, pa i drugih naroda u bližoj i davnijoj povijesti.

No, nakon što je počinjeno nasilje opisano u Bibliji, netko je jednostavno

izmislio da je JHVH naredio takve postupke, kako bi time opravdao narod.

7) Opisi iz Staroga zavjeta jesu fikcija i predstavljaju metaforičan govor,

napad na Jerihon uopće se nije dogodio kako je to prikazano.

8) Točno je da je riječ o fikciji, no stav pripovjedača prema događajima

posve je stvaran. Pripovjedač je možda dijelom epski odmaknut, no očitije

biva da opravdava nasilje nad ženama i djecom, dapače, moglo bi se učiniti

da u njemu uživa. S druge strane, ako pripovjedač koji opisuje nasilje uživa

ili opravdava, to ne smije činiti današnji čitatelj i ne znači da to čini središnja

inteligencija koja živi iza cijele knjige.

9) Riječ je o kušnji poslušnosti Bogu. Pravi vjernik mora dokazati da je voljan

provesti sve što Bog od njega traži. Ipak, nije dokazano da je nakon biblijskih

vremena JHVH tražio od neke osobe ili zajednice činiti opisane pojedinosti.

10) Prikazana djela doista stavljaju na kušnju, ali prije svega čitateljevu

dobrotu. Kušnja je slična onima kroz koje su morali prolaziti Abraham, Job i

žena Sirofeničanka koju je Krist naizgled najprije odbio, a onda nakon

pokazane vjere ipak izliječio. Čitatelj ne smije činiti onako kako su pogrješno

činile osobe koje su provodile prije opisana djela. Valja ipak napomenuti da

su pri Abrahamovoj žrtvi te u razgovoru sa Sirofeničankom božanske osobe

na kraju iskazale milost upravo tada nazočnim ljudima u kušnji.

René Girard također piše o razlikama u prikazu nasilja u Bibliji i mitu. Razlika

je u tome što „u mitu doznajemo o smaknućima od počinitelja koji drže da su

počinili ispravnu stvar linčujući svoje žrtve, dok u Bibliji o tome doznajemo od

samih žrtava“.19 U svjetlu tumačenih mjesta iz Svetoga pisma, ova

napomena izgleda netočnom. Na nizu mjesta Biblija prikazuje nasilje i sa

stajališta nasilnih osoba.

19

Girard, 1999: 392

64

2.1.5. Što je katekizam?

Odgovore na neke od opasnih upita iz prijašnjih članaka daju i katekizmi.

Oni su u Ecoovu smislu vrlo zatvorena djela, jer moraju biti konkretni i jasni.

Pisac ovih redaka ne poznaje ni jednu vjersku zajednicu koja nema neku

vrstu zakonika, pisane ili usmene zbirke uputa pojedincu o tome što mu je

činiti u određenoj životnoj situaciji. Ustvari nema ni jedne organizirane

skupine osoba – od udruga za zaštitu šuma, preko stranaka do država i

državnih saveza – koji nemaju takve pisane upute. Oni se mogu zvati

zakonici, pravilnici, ustavi, regule. Dio takvih pravila unutar crkve jesu

tumačenja načina kojima određena zajednica shvaća Bibliju – i na temelju

toga određuje dužnosti čovjeka.

Neke vjerske zajednice svoje katekizme tako i nazivaju te vrlo rado o

njima govore. Druge radije o tome govore tiše, a niz zajednica rado ističe da

je Biblija sama po sebi dostatna.

Riječ katekizam izvedena je iz grčkoga kata što znači dolje, i echein

što bi bilo zvučati. Smisao bi se mogao povezati ovako: ulijevati zvuk.

Kateheza je vjerska pouka, a katekizam je temeljna knjiga za tu pouku.

Katekizmi uče vjernike što i kako im je postupati u svakodnevnom

životu; oni upućuju vjernika koja su mu prava i dužnosti prema drugim

ljudima, Bogu i samoj toj zajednici ili crkvi. Ovdje nam je bitno to što

poučavaju vjernike kako moraju shvaćati Bibliju, ako žele doista pripadati

određenoj vjerskoj zajednici.

Kršćanski katekizmi izvode svoje misli i upute iz Biblije. Katekizmi

međutim, kako je rečeno, uče i o samoj Bibliji, izdvajaju ono što je bitno za

određenu vjersku zajednicu i na temelju toga uređuju život vjernika. Opet ću

kazati kako nitko ne smije prisiliti čovjeka da prihvati određenu vjeru, a to i

sam katekizam katoličke crkve naglašava.

Katekizam znači ne daje tek moralne upute, on tumači i Bibliju

određujući kako valja shvatiti pojedine njezine dijelove. Tumačenja različitih

vjerskih zajednica razlikuju se, a time se razlikuju i teologije. Evo primjera.

Ima kršćanskih zajednica koje čvrsto vjeruju u uskrsnuće na kraju svijeta i

vremena. Ali, ne vjeruju u posebno razvijen zagrobni život između smrti

čovjeka i njegova uskrsnuća na tom kraju svijeta i vremena, po drugom

Kristovom dolasku. Duša nakon smrti, po ovom tumačenju, boravi u nekoj

65

vrsti duboka sna i čeka Boga koji će zaustaviti vrijeme i uskrisiti mrtve. Tada

tek dolazi jedini sud. Kristovu parabolu o siromašnom Lazaru koji nakon

smrti boravi u krilu Abrahamovu, i očito mu je dobro, te o bogatašu koji se

nakon smrti muči u ognju i žeđi pakla (Lk 16,19-31) oni koji ne vjeruju u

zagrobni život prije sudnjega dana shvatili bi kao preneseno značenje koje

se ne zbiva doista. Ili bi shvatili da je riječ o opisu konačnih događaja, koji se

zbivaju nakon kraja svijeta i vremena, poslije velikoga suda. Inačice ovoga

nauka govorile bi da duša nije besmrtna, nego propada s tijelom – što ne

znači da ne može biti uskrišena.

Suprotno tomu, katolička bi interpretacija rekla da je rečeno mjesto s

Lazarom jasan dokaz zagrobnoga života, koji se zbiva nakon smrti i

posebnoga suda za pojedinu dušu, a prije velikoga konačnoga suda za sve

duše – koje su po tomu očito besmrtne.

U ovom je obzoru zanimljiv i prijenos mjesta s dobrim razbojnikom iz

Lukina evanđelja. Vjerske zajednice koje vjeruju u zagrobni život odmah

nakon smrti imaju ovakav tekst Kristovih riječi razbojniku: On mu reče:

Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u Raju (Lk 23,43).20 No, ima i

Biblija koje uređuju druge vjerske zajednice, pa one to prenose drugačije: A

Isus mu je rekao: „Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju.“ 21 Mjesto

zareza tako bitno određuje okolnosti. Prema prvoj inačici razbojnik će u danu

Isusova iskaza bit s Isusom u raju. Prema drugoj inačici, Isus govori danas,

ali to ne znači da će razbojnik biti istoga dana s njim u raju.

Nemaju pravo oni koji misle da su ovi problemi daleko od književnosti.

Hamlet u svom monologu iz III. čina govori o smrti kao spavanju, ali navodi i

to da u tom spavanju koje je smrt mogu doći snovi. Upravo zbog njih čovjek

ne će počiniti samoubojstvo i radije trpi zla koja poznaje u ovome svijetu,

nego ona o kojima ne zna ništa podrobnije. Dava li time Hamlet za pravo

katoličkim teolozima, koji tumače da ima puno mogućnosti, i dobrih i loših, za

čišćenje duše nakon smrti, a prije velikoga suda? Ili bi ovo mjesto davalo za

pravo protestantskim teolozima koji su govorili da nema čistilišta, a ono se

20

Usp. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1983. 21

Usp. Biblija, Prijevod Novi svijet, Watchtower Bible and Tract Society of New York, Inc. Brookly

New York U.S.A., tiskano 2011.

66

imenom doista i ne navodi u Bibliji? Zbog tih se upita u Shakespeareovo

vrijeme gubio život.

Želimo li prenijeti rečeno na plan književne teorija u XX. stoljeću

dolazimo i do novoga historizma, koji se posebno zanima za nazočnost

utjecaja teksta u široj kulturi, ili za „prisutnosti književnoga teksta u svijetu“22.

Vratimo se samoj Bibliji i odnosu raznih teologija prema njezinim

mislima. Kad biste katolike pitali ima li smisla molitva za mrtve, rekli bi da

ima, česte su i mise za dobro pokojnih. Učenje za katolike ima potvrdu u

Drugoj knjizi Makabejskoj gdje se prinosi žrtva za mrtve (12,42-45). Pitate li

katolike ima li pomoći s neba od strane pravednih svetaca koji su tijelom

umrli, reći će da ima. Potvrdu za to nalaze također u Drugoj knjizi

Makabejskoj, gdje se prorok Jeremija, odavno pokojni, moli za narod i za

Sveti grad, konačno pruža Judi i sveti mač. (15,12-16). Rečeno se, istina,

zbiva u snu, što usložnjava tumačenja, koje nadalje može umnožiti iskaz da

je san vjerodostojan. Mnoge će zajednice koje svoju teologiju temelje na

Bibliji, međutim, reći da Makabejskih knjiga uopće nema u njihovoj Bibliji.

Tako vidimo da je skup pravila određene vjerničke zajednice najizravnije

povezan sa značenjem Biblije. Nekih knjiga u pojedinim vrstama Biblija,

odlukom određenih tijela, uopće nema, a neke su tamo nazočne. Upit o

tome je li prije bila djelatna određena teologija, a onda odluka o nazočnosti

knjige, ili je bilo obratno, prjelazi okvire ove rasprave.

Najveći dio Biblije ipak je zajednički svim kršćanima. Razlike unutar

pojedinih knjiga koje imaju sve zajednice nisu velike. Ali se tumačenja i tih

knjiga, vidjeli smo na primjeru bogataša i Lazara, pa i dobra razbojnika i

Krista, ipak mogu razlikovati.

Možda je korisno ovdje uputiti na knjige koje su povezane s Biblijom

koju tumače, no nisu katekizmi. Riječ je o biblijskim teologijama, koje

objašnjavaju biblijske osobe, događaje, djelatnosti, riječi i pojmove te

isključivo iz toga izvode teologije. Poznat je tako Rječnik biblijske teologije, o

kojem podatke možete naći u popisu literature. Čitatelju je ipak korisno znati

kojoj vjerničkoj zajednici pisac takve knjige pripada.

22

Šporer: 65

67

2.1.6. Osnovni podatci o izabranim katekizmima

Aurelije Augustin (354. – 430.) pisao je ovako: „Ja ne bih vjerovao Evanđelju

kad me ne bi na to poticao autoritet Katoličke Crkve“.23 Iskaz pokazuje koliki

je bio autoritet katoličke crkve glede suda o različitim tumačenjima Biblije.

Nikakva pojedinačna objava glede Biblije, koja bi konačno tumačila

određene riječi, nema valjanosti ako ju za to određena tijela Crkve ne

potvrde – jasno u katoličkom svijetu. Stav katoličke crkve prema Bibliji

zapisan je u Katekizmu katoličke crkve. Katekizam propisuje i koje knjige

Svetoga pisma, dakle koji dijelovi Biblije, imaju kanonski status, znači koji su

dijelovi službeno priznati. 24

Stav katoličke crkve prema Bibliji pokazuju dvije misli iz katekizma.

Prva govori o poštivanju: „Zbog toga je Crkva uvijek poštivala Sveta pisma,

kao što štuje samo Tijelo Gospodnje.“ 25 Ova mi tvrdnja izgleda pretjeranom,

poglavito u katoličkom svijetu, gdje je razina upoznatosti s biblijskim

tekstovima u povijesti, a osobito među običnim vjernicima, bila niža nego u

crkvama reformirane zajednice.

Valja znati da Crkva drži kako je pozvana, dapače je dužna, tumačiti

Bibliju. Njezin je autoritet iznad autoriteta bilo koje pojedinačne objave glede

riječi iz Biblije. Rečeno pojednostavljeno, ni jedan vjernik ne može tvrditi

kako je dokraja shvatio smisao nekoga dijela Biblije, ili cjelinu, ako to ne

potvrde za to zadužena tijela crkve, konkretno bi to bila Kongregacija za

nauk vjere.

Augustinov iskaz koji smo naveli, iz Contra Epistulam Manichei quam

vocant fundamenti, jedan je od temelja za iskaz Drugoga vatikanskoga

sabora: „Sve naime što je u svezi s tumačenjem Pisma podliježe konačno

sudu Crkve, koja vrši božansko poslanje u službi čuvanja i tumačenja riječi

Božje“.26 Naravno, po istom Drugom vatikanskom koncilu vjera je

dragovoljan čin, i nitko ne može biti prisiljen prihvatiti učenje Rimokatoličke

crkve, posebno ne može biti prisiljen od same crkve. Rečeno jednostavnije:

nitko te ne prisiljava igrati nogomet, ali ako si odlučio igrati u našoj ligi, igraj

23

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 46 24

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 47 25

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 43 26

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 46

68

po pravilima koje mi određujemo. Pravila su takva da je u katolicizmu

autoritet Crkve iznad autoriteta pojedinačne objave.

Oni koji kritiziraju ovakav stav reći će da je onda autoritet Crkve

važniji i od autoriteta Biblije. Oni koji ga brane reći da je autoritet Crkve

temeljen na Bibliji, te da sve vjerske zajednice imaju neku vrstu katekizma i

određeno tijelo koje odlučuje o tome što je za tu zajednicu valjana

objasnidba određenoga biblijskoga problema.

U suobraćaju s Biblijom uvijek valja primjenjivati poniznost i oprez,

pomno čitanje i dogovor. Naravno da je rečeno lakše reći nego ostvarivati.

Prvi katolički katekizam sličan djelima kakva imamo danas napisao je

nizozemski isusovac Petrus Canisius u XVI. stoljeću. Djelo Summa doctriane

Christianae pojavilo se u Beču 1555., a konačna inačica godinu nakon toga

u Koelnu. Djelo sadrži 222 upita, 2000 navoda iz Biblije i još 200 iz djela

crkvenih otaca.27

Srednji kršćanski nauk biva katekizam iz kojega je autor ovih redaka

počeo učiti o vjeri. Knjiga je izdana godine 1972., pisana je većim dijelom

također u obliku upita i odgovora. Inače, ovaj uzorak preferiraju studenti

početkom XXI. stoljeća kad pripremaju ispite iz vrlo različitih struka. Djelo je i

danas preporučljivo za svakoga tko želi upoznati osnove katoličke vjere.

Augustinova tvrdnja s početka prethodnoga poglavlja u povijesti

katoličke crkve katkada se shvaćala, rečeno litotom, dosta kruto. Biblija u

srednjem vijeku uopće nije bila dostupna svima, većim dijelom zbog

siromaštva i nepismenosti. Katolička crkva držala je da je običnim ljudima

dostatno slušati kako Crkva tumači Sveto pismo u crkvi, a nije im potrebno

samo Sveto pismo čitati ni posebno proučavati.

Protestanti su, naprotiv, inzistirali na prijevodima Biblije na sve

narodne jezike, poglavito na prijevodima Novoga zavjeta, čime se

upoznatost s Pismom povećala. U Engleskoj je Henry VIII. izdao naredbu da

svaka crkva mora imati primjerak Biblije dostupan svima – ne mislim rečenim

opravdati one njegove postupke koji se ne sviđaju ni kraljevim apologetima.

27

Cathechismus minimus (Kleiner Katechismus) , skraćena inačica, izlazi 1556. u Ingolstadtu.

69

Pravoslavne crkve također imaju svoje katekizme. Uz ostale, poseban ugled

u pravoslavlju uživa Veliki katekizam pravoslavne, katoličke, istočne crkve,

znan i kao Katekizam svetoga Filareta. Djelo je objavljeno godine 1830. u

Moskvi. Pravoslavni katekizam u obliku sažetih upita i odgovora napisao je i

Constas H. Demetry, svećenik Grčke pravoslavne crkve.

Godine 1530. Luther je napisao duži katekizam namijenjen učiteljima i

roditeljima. Izjave nisu zamišljene da bi se učile napamet, nego ih valja

opetovano čitati i nad njima promišljati. Lutherov manji katekizam namijenjen

je mlađoj djeci i sadrži jednostavne izjave koje tumače upiti i odgovori.

Godine 1647. izdana je u Engleskoj knjiga Westminster Confession of

Faith, koja je bila katekizam za prezbiterijance i druge reformirane kršćanske

zajednice.

2.1.7. Biblija je višesmislena

Po Katekizmu katoličke crkve, iz kojega preuzimam podatke za ovaj dio

knjige, smisao je Biblije višestruk. U ovom smo času opet samo naizgled

daleko od književnosti. Ustvari smo blizu svim književnim tekstovima: oni

nerijetko namjerno teže višestrukosti smisla. Podsjetit ću na knjigu Williama

Empsona Seven Types of Ambiguity (1930.) koja je utemeljila niz misli što će

ih prihvatiti anglo-američka Nova kritika. Prije svega je višesmislenost po

ovoj knjizi odrednica kakvoće pjesništva. Mnogi književni tekstovi imaju

izravno i preneseno značenje – od Cesarićeva Oblaka do Montaleovih

Limuna. Kako bismo ih bolje shvatili, moramo razumjeti ukupnu kulturu u

vremenu nastanka, nakane samoga autora i čitateljstvo kojemu se autor

obraćao te, konačno, literarne konvencije koje su ga vodile.28

Evo kako se višestrukost smisla pokazuje u učenju katoličke crkve o Bibliji:

„Doslovni smisao jest značenje što proizlazi iz riječi Svetog pisma a utvrđuje

se egzegezom, koja se drži pravila ispravna tumačenja. Svaki smisao

(Svetog pisma) temelji se na doslovnom (Toma Akv., Summa, I 1, 10).

28

Usp. Jasper 23 – 37 za niz odnosa biblijske hermeneutike i teorije književnosti

70

Duhovni smisao. Zahvaljujući jedinstvu Božjega nauma, ne samo tekst

Svetoga pisma, nego i stvarnost i događaji, o kojima se govori, mogu biti

znakovi.“

Duhovni smisao dalje se dijeli na ove smislove:

1) „Alegorijski smisao: Do dubljega shvaćanja događaja možemo doprijeti

ako prepoznamo značenje koje imaju u Kristu; tako npr. prelazak

Crvenoga mora znak je Kristove pobjede, a time i krštenja.

2) Moralni smisao: Događaji, o kojima Sveto pismo pripovijeda, mogu nas

ponukati da ispravno djelujemo. Opisani su za 'upozorenje nama' (1 Kor

10,11)

3) Anagogički smisao. Određene stvarnosti i događaje možemo sagledati

u njihovu vječnom značenju, kojim nas uznose (grčki: anagoge) prema

našoj Domovini. Tako je crkva na zemlji znak nebeskog Jeruzalema.“

Sažeto je višesmislenost izrazio sljedeći distih: Littera gesta docet, quid

credas allegoria / Moralis quid agas, quo tendas anagogia.

Slovo uči događaje, alegorija što vjerovati, /Moral što činiti, anagogija kamo

težiti.29

Najjednostavnije rečeno, doslovni smisao govori o povijesnom događaju, ili o

događaju koji je prikazan kao da se stvarno dogodio. Duhovni alegorijski

smisao govori kako se taj događaj može razumjeti u svjetlu Kristova života.

Duhovni moralni smisao uči što je etički ispravno činiti. Duhovni anagogički

smisao tumači događaj u obzoru kraljevstva nebeskoga.

Doslovni smisao židovskoga prijelaza preko Crvenoga mora pod

Mojsijevim vodstvom jest povijesni događaj koji se mogao zbiti, ili se stvarno

zbio, u XIII. stoljeću prije Krista. Židovi su izašli iz Egipta koji je za njih bio

kuća ropstva preko mora i pustinje te ušli u Kanaan, zemlju meda i mlijeka.

Duhovni alegorijski smisao govori o krštenju Kristovu na Jordanu, ali

još više o tome da Krist vodi sve koji u njega vjeruju iz grijeha (Egipat u

doslovnom smislu) putom muka križa (progoni Egipćana, more i pustinja) u

spas (Kanaan u doslovnom smislu).

29

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 46.

71

Duhovni moralni smisao uči da se grijeha valja riješiti iako to

podrazumijeva muke. Duhovni anagogijski smisao govori da će Krist na kraju

svijeta i vremena konačno uvesti vjernike u Novi Jeruzalem, grad i zemlju

spasa.

Bilo bi pogrješno misliti da se doslovni i duhovni smisao uvijek

razlikuju. Kristova smrt i uskrsnuće imaju duhovni alegorijski smisao koji je

isti doslovnomu: Krist je povijesno doista umro i doista uskrsnuo, i to svaki

kršćanin, koji misli prihvatiti vjeru, mora vjerovati. U tom je smislu bitna

napomena iz knjige koju ćemo uskoro šire prikazati, naime iz Tumačenja

Biblije u Crkvi.

„Suprotno suvremenom mišljenju ne postoji nužno razlika između ta dva

smisla. Kada se biblijski tekst izravno odnosi na pashalni misterij Krista ili na

novi život koji odatle proizlazi, njegov literalni (doslovni, nap. D.S.) smisao

jest duhovni smisao. To je redovito slučaj u Novom zavjetu. Odatle proizlazi

da kršćanska egzegeza često govori o duhovnom smislu u svezi sa Starim

zavjetom.“ 30

Sve rečeno odnosi se na kršćansku i katoličku interpretaciju. Židovska

vjera ne vidi u izlasku iz Egipta preko mora i pustinje preobliku Kristova djela

stoga što Krista i ne priznaje za Boga.

Mogućnosti koje čuvaju starozavjetni tekstovi i njihova otvorenost

različitim interpretacijama, označavana je i kao potencijalnost smisla Staroga

zavjeta: „Ova ukorijenjenost Novoga zavjeta u Starom zavjetu temelji se na

potencijalnosti smisla koji je stvarno prisutan u starozavjetnim tekstovima

(...) kao što se kasniji razvoj židovski predaja (Mišna, Tosefta, Talmud)

također temelji na potencijalnosti smisla istoga Staroga zavjeta.“31

Rečeno ne znači da novozavjetni tekstovi ne čuvaju višesmislenost.

Kristova donja haljina bila je od jednoga komada, nešivena, otkana u

komadu odozgor do dolje (Iv 19,23). Haljina je već za Origena simbolizirala i

cjelinu Kristova učenja, pa nema samo doslovno značenje. 32

30

Skupina pisaca, T: 96 31

Popović: 273 32

Usp. Jasper:24

72

Knjiga Tumačenje Biblije u Crkvi, iz koje ću često navoditi i na koju ću se

pozivati, spominje i treći smisao, sensus plenior ili puni smisao. Taj se

smisao definira kao najdublje značenje teksta, koje je Bog naumio, ali koje

ljudski autor nije jasno izrekao. Tako bi kontekst Mateja 1,23 dao puni

smisao proroštvu iz Izaije 7,14 glede djevice koja će začeti sina. Hebrejsko

almah, što znači mlada djevojka ali ne nužno i djevica, nenamjerno je ali

točno protumačeno i dopunjeno u Septuaginti s parthenos, grčkom riječi koja

označuje upravo djevicu. Tumačenje Biblije u Crkvi međutim upozorava da

bez kontrole i verifikacije crkvenih tijela korištenje pretpostavljenoga punoga

smisla može dovesti do subjektivnih interpretacija koje su bez vrijednosti.

Iskaz dobro pokazuje katolički stav prema Bibliji i njezinu tumačenju.

Ipak, kaže Tumačenje, puni smisao ima svoj temelj u činjenici da je

Duh Sveti glavni autor Biblije, a on može upravljati ljudskim piscem u izboru

njegovih izričaja na takav način da ti izričaju govore punu istinu, a da sam

autor ne shvaća svu dubinu onoga što piše.33

2.1.8. Puni smisao i zablude namjere

Misli navedene na kraju prethodnoga poglavlja usporedive su s onima koje

iznose William Kurtz Wimsatt i Monroe Beardsley u svom utjecajnom eseju

Intentional Fallacy – Intencionalna zabluda ili Zabluda namjere (1946.). Oni

tvrde da namjere samoga pisca glede smisla koji namjerava unositi u djelo

nisu presudne za interpretaciju knjige. Interpretacija književnoga djela nije

spiritistička seansa, koja će prizvati pisca i pitati što je namjeravao reći.

Izaija također nije znao, ili nije morao znati, ništa o Djevici Mariji i nije

namjeravao na nju aludirati kad je govorio da će mlada djevojka ili djevica

začeti i roditi i sina – ali to nikako ne znači da budući tumači moraju robovati

Izaijinim namjerama ili ne-namjerama. Oni gledaju ustroj i značenja teksta

što je pred njima.

U kršćanskom tumačenju Biblije opisani su problemi posebno izraženi

u egzegezi Staroga zavjeta: Izaija nije morao biti svjestan ni toga da će

kršćanski tumači u njegovim pasusima o sluzi koji trpi biti shvaćani kao

navještaj Kristove muke.

33

Usp. Skupina pisaca T: 99

73

Katolička crkva uči da ipak valja shvatiti nakanu svetih autora, a za to

je potrebno poznavati ondašnju kulturu, književne vrste i načine izražavanja.

Naravno da se literarno obrazovan čitatelj ovdje može prisjetiti daljnjih

rasprava oko upita intencije, dakle namjere pisca, koje su se vodile u XX.

stoljeću. Anglo-američka nova kritika usredotočila se na tekst i nije voljela

zadirati u autora, pa ni u njegove namjere. Eliot je govorio da je poštena

kritika upravljen prema djelu, a ne prema njegovu autoru. Uz to je pisao da

kritičar ustvari nema pravoga uvida u namjere autora, pa ne može

procjenjivati ni to je li autor tim svojim namjerama bio vjeran. Stav radikalizira

Jakobson kad izjavljuje da je optužiti pisca za ideje i osjećaje iz njegovih

djela jednako apsurdno kako su bili apsurdni postupci srednjovjekovne

publike kad je tukla glumca koji je glumio Judu. No, ima u ovom stavu i

pretjeranosti, iako je doista teško raščlaniti sve poruke umjetničkoga teksta i

načine na koje spis gradi značenja.

Intencija se vratila kao element u prosudbi djela u spisima E. Hirscha,

a poseban joj je smisao dala Linda Hutcheon koja proširuje značenje

intencije i tumači ju kao učinak koji nastaje u komunikaciji što ne obuhvaća

samo autora, nego i tekst, čitatelja i konačno ono što ona zove diskurzivnom

zajednicom, dakle društvo koje tekst prihvaća i tumači. 34 U našem bi slučaju

to bila Crkva.

Biblijski tekstovi češće bi dali pravo onima koji zastupaju potrebu

raščlambe intencija autora stoga što su nerijetko oštro podvojeni u tonu. Na

jednoj su strani očite pohvale Bogu, a na drugoj poruge svima koji djeluju

protiv njega. Knjiga o Joni biva primjerom duhovitosti i blagosti u postupku

prema onima koji od Božjih nauma bježe, a Otkrivenje je primjer strahotne

žustrine. S druge strane, upravo Otkrivenje i apokaliptičnu literaturu nije lako

tumačiti ako ne znamo kontekst vremena u kojima djela nastaju. Progoni

židovske zajednice za vrijeme grčke okupacije urodili su Danielovom

apokalipsom koja mora pobuditi nadu unutar prorokova naroda. Progoni

kršćana za vrijeme rimskoga cara Domicijana moraju utješiti ovu zajednicu

dok njezini članovi stradavaju. Ni prva ni druga okolnost ne znači da je cijelo

značenje teksta iscrpljeno u tim povijesnim i biografskim okolnostima.

34

Usp. Biti: 146 – 148; riječ o varijaciji Fishovih, već tumačenih stavova.

74

2.1.9. Tko verificira tumačenje?

Smisao biblijskih riječi, rečenica i širih dijelova verificira crkva koja svoj stav

objavljuje u katekizmu, čime se vraćamo na prethodna poglavlja. Točnije bi

time bilo govoriti o crkvama i katekizmima, no valja vjerovati da razlike

između kršćanskih tumačenja i verifikacija ipak nisu tako drastične da se ne

bi dale prevladati.

Po katekizmu katoličke crkve „Bog je nadahnuo ljudske autore svetih

knjiga“, nadalje, te nadahnute knjige „naučavaju istinu“. Ipak, „kršćanska

vjera nije „religija knjige“. „Kršćanstvo je religija Božje 'Riječi', ne neke

napisane i nijeme riječi, nego Riječi utjelovljene i žive.“35

Navedeno upozorava i na to da riječi Biblije ne valja tumačiti samo u njihovu

doslovnom smislu te da sve što u Bibliji u pojedinom retku piše nije za

katoličku crkvu nužno zakon – valja paziti na cjelinu i interpretacije koje su

unutar Crkve bile bitne kroz desetljeća. Tako su u evanđelju ostale zapisane

Kristove riječi da nikoga na zemlji ne valja nazivati ocem, jer svi imamo

jednoga Oca (Mt 23,9). Unutar katoličke crkve ipak se svećenici, biskupi i

konačno sam papa nazivaju ocima. Suprotno tomu, upravo je to pojedinost

na kojoj inzistira veći dio reformiranih crkvi, koji ne pristaje da se njihovi

dužnosnici nazivaju očinskom oznakom. Naravno da se pritom pozivaju na

evanđelje i same Kristove riječi. Tako je način interpretacije, doslovan ili

prenesen, i u toj pojedinosti bitan.

Na ovom ćemo mjestu opet uputiti na bitnu sličnost u samim procesima

kojim se prihvaća određeno tumačenje biblijskoga teksta i određena

interpretacija književnoga djela koje nije i sveti tekst. U tumačenju biblijskoga

teksta očito djeluje odnos pojedinoga bibličara i njegove crkve. Unutar

književne kritike opet nalazimo sličnosti s verifikacijom smisla. Korisno je

naime znati da tumačenja određenoga književnoga teksta koja pruža neki

autor ipak mora na ovaj ili onaj način ovjeriti kritičareva zajednica. Svakomu

tko je objavio znanstveni tekst poznato je da takav spis mora proći najprije

prvo čitanje urednika, a onda i dvije anonimne recenzije. U svakom slučaju,

ono što Fish naziva interpretativnom zajednicom svakako biva

35

Skupina pisaca, Katekizam: 44

75

nezaobilaznim, iako on naglašava da se te zajednice mogu mijenjati. Odnosi

moći i ovdje igraju nemalu ulogu.

Držim da je Martins u pravu kad tvrdi da je ravnovjesje između samoće i

mnoštva, naime prosudbe jednoga kritičara i prihvaćenosti od strane

određene zajednice, bitno i za etičku snagu interpretacije. 36

2.1.10. Tumačenje Biblije u Crkvi / Biblija i kristologija : uvodna napomena

Knjigu navedena naslova objavila je Papinska biblijska komisija godine

1993. 37 Djelo je bitno za svakoga tko misli o Bibliji govoriti unutar katoličke

kulture, a ovdje nam je zanimljivo i stoga što pokazuje jasnu bliskost

postupaka kojim se tumači svaka književnost i postupaka kojim se

objašnjava Biblija. Rečeno je nov dokaz bliskosti biblijskih i književnih

ustroja.

2.1.11. Enciklike o Bibliji iz 1893. i 1943.

Katolička crkva bila je u XX. stoljeću živo zainteresirana za proučavanja

Biblije koja su poduzimali istraživači što nisu bili od crkve izravno potaknuti,

niti im je primarni interes bio da njihova dostignuća budu u skladu s

dogmama. Poticaji su dolazili sa strane upravo književnih kritičara, ali i

filozofa.

Razvoj misli u enciklikama – papinim dokumentima koji tumače suvremeni

svijet na temelju katoličke vjere – govori i o mijenama vremena i o načinu

kojim je Crkva na njih reagirala. Uz ovdje navedene enciklike, valja podsjetiti

na dvije okolnosti. Godine 1902. papa Lav XIII. utemeljio je Biblijsku

komisiju. Sedam godina nakon toga, godine 1909., Pio X. osniva i Biblijski

institut.

Enciklika pape Lava XIII. Providentissimus Deus (otprilike: Bog u punoj

providnosti) iz 1893. javila se dok rastu proučavanja koja nisu vodila računa

o tome da je predmet njihova interesa sveti spis. Liberalizam je bio skrajnje

siguran u sebe, kaže sadašnji papa Benedikt XVI. o tome vremenu. Znanost

nije držala da se mora prilagoditi svojemu predmetu ni u samom polazištu

istraživanja. Enciklika govori ovako: „Svete knjige ne mogu se poistovjetiti s

36

Usp. Martins: 210 37

Vrlo koristan pregled, tumačenje i komentar ovih dokumenata pruža Popović 2004: 313 – 332

76

uobičajenim spisima, nego, budući da ih je diktirao sam Duh Sveti, i jer imaju

izuzetno važan sadržaj, mnogočime misteriozan i težak, za njihovo

shvaćanje i tumačenje trebamo uvijek dolazak istoga Duha Svetoga.“ 38

Svaki žanr ima svoje zakonitosti, pa tako i sveti spis, i pristupati mu na

istovjetan način kako se pristupa običnomu romanu jest, po ovom stavu,

pogrješno.

Ova se encklika morala suočiti s činjenicom da je znanost otkrila kako je

zemlja starija od pet ili šest tisuća godina, što su neki mislili da su godine

starosti temeljene na podatcima u Bibliji. Enciklika točno odgovara da

biblijski pisac nije imao namjeru prodrijeti u tajne prirode, što i nije presudno

za spas čovjekove duše, nego je rabio više ili manje figurativan jezik

/figurative language/.

Papa je držao da su neki od onih koji su prepisivali svete tekstove

/copyists/ mogli pogriještiti u iznosu pojedinosti. Upozorio je da nije

dopušteno tvrditi kako su sami sveti pisci bili u krivu. Nadalje, smisao nekoga

dijela može biti dvojben ili teško tumačiv /ambiguos/. Tada valja uporabiti

hermeneutička znanja da bi se smisao razjasnio. Enciklika je izrijekom

potaknula proučavanja istočnih jezika, poglavito semitskih.

Papa je upozorio na metodu koja je sebe nazivala „višom kritikom“

/higher criticism/ i koja je držala da može suditi o izvorima, integritetu i

autoritetu biblijskih tekstova samo na temelju unutarnjih naznaka /internal

indications/. Misli se unutarnjih naznaka u samom biblijskom spisu. Papa je

držao da takve naznake mogu biti samo popratni dokazi, te da valja

poznavati ukupne povijesne dokaze za određeno doba. Rečena osuda „više

kritike“ ipak je znatno usporila proučavanje biblijskih tekstova u katoličkom

svijetu.

U praksi je još Desiderius Erasmus iz Rotterdama (1466. – 1536.)

proučavao sam tekst biblijskih spisa. Njegovo izdanje Novoga zavjeta s

usporednim grčkim i latinskim stupcima rabili su prevoditelji na njemački i

engleski.

Enciklika pape Pija XII. Divino afflante Spiritu (Nadahnuti Duhom

Svetim) iz 1943. nastala je u drugačijim okolnostima. Spis je morao obraniti

38

Skupina pisaca, T: 17; predložio bih u prijevodu „iznimno“, umjesto „izuzetno“.

77

katoličku interpretaciju od napadaja koji su se suprotstavljali uporabi

znanosti u egzegezi.39 Enciklika je tako naglasila i potrebu za proučavanjem

književnih vrsta, kazujući da katolička egzegeza mora „biti uvjerena da taj

dio njezine zadaće ne može biti zanemaren bez ozbiljne štete“. Uz

navedenu žanrovsku problematiku, spis je naglasio važnost izvornih

biblijskih tekstova, dakle hebrejskih i grčkih, i njihova pomna znanstvenoga

proučavanja. Raymomd Brown, koji je među vodećim katoličkim

stručnjacima za novozavjetno i posebno ivanovsko područje u XX. stoljeću,

nazvao je encikliku Magna Charta biblijskoga napretka – dakle temeljnim

dokumentom koji vodi u slobodno znanstveno istraživanje. U predgovoru

knjizi Tumačenje Biblije u Crkvi, Biblija i Kristologija, iz godine 1993., papa

Ivan Pavao II. govori o pristupima Svetomu pismu:

„Daleko od dokidanja razlika, Bog ih poštuje i njima se koristi (usp. 1 Kor 12,

18.24. 28.) Iako se on izražava ljudskim jezikom, ipak ne daje svakom izrazu

jednoobličnu vrijednost, nego koristi njegove moguće nijanse uz krajnju

pregibljivost, prihvaćajući pritom i sva ograničenja. To je ono što čini zadaću

egzegeze tako složenom, tako nužnom i tako čudesnom. Nijedan od

ljudskih vidova jezika ne može biti zanemaren. Suvremeni pomaci u

lingvističkim, književnim i hermeneutičkim istraživanjjima naveli su biblijsku

egzegezu da istraživanja književnih vrsta pridoda i mnoga druga gledišta

(retoričko, narativno, strukturalno); druge humanističke znanosti, kao što je

psihologija, i sociologija, jednako su dale svoj doprinos.“ 40

2.1.12. Pregled teksta Tumačenje Biblije u Crkvi

I.Poglavlje: Metode i pristupi za interpretaciju.

a) Tumačenje prikazuje različite oblike interpretacije Biblije te donosi stav

Papinske biblijske komisije o njima. Tako je prikazana povijesno-kritička

metoda s posebnim naglaskom na djelima Richarda Simona i Jeana

Astruca. Poglavlje ističe Hermanna Gunkela koji pozornost upravljuje prema

književnim vrstama svakoga odlomka i prema njegovoj izvornoj životnoj

situaciji. Tumačenje ističe činjenicu da prije ove metode ni židovska ni

kršćanska egzegeza nisu imale svijest o konkretnim i različitim povijesnim

39

Usp. Skupina pisaca, T: 10 40

Skupina pisaca, T: 16

78

okolnostima u kojima je Božja riječ bila ukorijenjena. Tekst zatim opisuje i

vrjednuje dosege retoričke analize, narativne analize i semiotičke, gdje je

ekspliciran i Greimas.

Treća skupina prikazanih metoda odnosi se prije svega na kanonski pristup

koji nastoji interpretirati svaki tekst u svjetlu kanona Pisma, tj. Biblije

prihvaćene kao norme vjere zajednice vjernika.41 Naglašeno je i nastojanje

što ga poduzima Brevard S. Child koji želi ispitati konačni kanonski oblik

teksta kako ga je prihvatila određena zajednica. Ova skupina govori i o

pristupu uz pomoć židovskih tradicija interpretacije te po povijesnoj

učinkovitosti teksta.

Četvrta skupina propituje sociološki, antropološki i psihološki pristup. Peta

skupina govori o teologiji oslobođenja te o feminizmu u obzoru tumačenja

Biblije.

Zanimljiv je peti dio gdje se tumači fundamentalističko čitanje, koje ima

suvremeni temelj u Američkom biblijskom kongresu što je održan 1895. u

New Yorku. Fundamentalističko čitanje Biblije inzistira na doslovnom

značenju. Ono će kazati da je Bog doista stvorio svijet u šest dana, točnije

šest puta po 24 sata.

Kritika ovoga dijela je bitna, a pozoran će čitatelj uočiti kako se katolička

misao razvijala u stavu prema Bibliji, ne izmijenivši poštivanje:

„Fundamentalizam izbjegava tijesni odnos božanskog i ljudskog u suodnosu

s Bogom. On odbija dopustiti da je nadahnuta Božja Riječ bila izrečena

ljudskim jezikom i da su tu riječ sastavili, po Božanskom nadahnuću, ljudski

pisci čije su sposobnosti i izvori bili ograničeni. Zbog toga razloga,

fundamentalizam teži da postupa s biblijskim tekstom kao da je Bog diktirao

riječ po riječ.“ 42

(...)

„Fundamentalizam također neopravdano inzistira na nepogrešivosti detalja u

biblijskim tekstovima, posebno u pogledu povijesnih činjenica ili navodnih

znanstvenih istina. Materijal koji od početka nikada nije imao nikakvih

znanstvenih pretenzija fundamentalizam historizira, jer smatra povijesnim

41

Skupina pisaca, T: 57 42

Skupina pisaca, T: 81

79

sve što je priopćeno ili pripovjeđeno glagolima u prošlom vremenu, bez

nužne pozornosti na mogućnosti simboličnog ili figurativnog značenja.

(...)

Glede Evanđelja, fundamentalizam ne vodi računa o razvoju evanđeoske

tradicije, nego naivno miješa konačni stadij te tradicije (što su evanđelisti

zapisali) s početnim stadijem (riječi i djela povijesnog Isusa).“ 43

b) Upravit ćemo sada pozornost na dijelove koji pokazuju koliko se stav

Rimokatoličke crkve razvio u dvadesetom stoljeću i koliko valja biti oprezan

pri čitanju ovih dokumenata.

Godina 1893.: „Svete knjige ne mogu se poistovjetiti s uobičajenim spisima,

nego, budući da ih je diktirao sam Duh Sveti, i jer imaju izuzetno važan

sadržaj, mnogočime misteriozan i težak, za njihovo shvaćanje i tumačenje

trebamo uvijek dolazak istoga Duha Svetoga.“ (Enciklika Providentissimus

Deus: prema T:17).

Godina 1993.:„Zbog toga razloga, fundamentalizam teži da postupa s

biblijskim tekstom kao da je Bog diktirao riječ po riječ.“( T: 81)

Surječja dvaju spisa posve su drugačija, oni imaju drugačije naslovljenike i

uloge, međutim je očito da se težište pomiče s Božjega diktata prema

Božjemu nadahnuću. Navedeno govori da se na kraju stoljeća šire otvaraju

vrata mogućnosti po kojoj je dio biblijskih tekstova alegorična pripovijest koja

ne mora biti povezana s povijesnim događajima, ali opet na svoj način govori

istinu.

II. poglavlje: Hermeneutička pitanja.

Poglavlje govori o pristupu Bibliji Hansa Georga Gadamera i Rudolfa

Bultmanna, koji se temelje i na Heideggeru. Riječ je o egzistencijalnoj

interpretaciji novozavjetnih spisa, pa Bultmann govori o „predrazumijevanju“

i „životnom odnosu“ tumača sa stvarnošću o kojoj tekst govori. Gadamer

rabi termin Zugehörigkeit, koji označuje temeljnu srodnost tumača i njegova

43

Skupina pisaca, T: 81, 82

80

objekta, dakle teksta iz Biblije. Shvaćanje se ostvaruje u spoju različitih

horizonata teksta i njegova čitatelja, što se naziva Horizontverschmelzung,

znači stapanje obzora. Tumačenje priznaje korisnost ovih interpretacija, ali

upozoruje na opasnost od „zatvaranja kršćanske poruke unutar granica

određene filozofije“ 44

Sama povijesna istina ovdje je znatno manje bitna od činjenice utjecaja

prikazanoga događaja na život pojedinca koji se s porukama biblijskoga

teksta sreće. Primjer bi mogao govoriti i ovako: nije bitno je li se Pavao

doista obratio uz dramatičnu pojavu svjetla i glasa na putu u Damask – bitna

je poruka po kojoj svaki progonitelj može nakon iskrena obraćenja postati

dobrim vjernikom, u konačnici: ispravnim čovjekom.

Poglavlje Smislovi nadahnutog pisma dopunjuje dva smisla iz Katekizma

katoličke crkve, pa donosi i treći – puni smisao ili sensus plenior. Problem

sam već tumačio, ali ga je korisno prikazati opet:

„On ima svoj temelj u činjenici da Duh Sveti, glavni autor Biblije, može

upravljati ljudskim piscem u izboru njegovih izričaja na takav način da oni

izriču istinu, a da sam autor ne shvaća svu dubinu tih izričaja. Ta dublja

istina bit će potpunije otkrivena tijekom vremena, s jedne strane, dodatnim

božanskim ostvarenjima koja bolje očituju značenje tekstova i, s druge

strane, uključivanjem tekstova u kanon Pisma.“ 45

III. Poglavlje: Posebna obilježja katoličkog tumačenja

Tekst donosi upozorenje: „postoji opasnost da se pripiše nekim biblijskim

tekstovima značenje koje oni ne izriču, nego koje je plod kasnijeg razvoja

tradicije. Egzegeta se mora čuvati te opasnosti“. 46

U uvodu dijela Posebna obilježja katoličkog tumačenja autor posebno ističe

odnose između Staroga i Novoga zavjeta.

IV. Poglavlje: Tumačenje Biblije u životu crkve

Dio govori o službenom stavu same Rimokatoličke crkve prema nekim

izazovima današnjice:

44

Skupina pisaca, T: 89 45

Skupina pisaca, T: 99 46

Skupina pisaca, T: 101

81

„potrebno je izbjeći tendenciozna čitanja, tj. ona čitanja, koja umjesto da

budu poučljiva prema tekstu, ne čine ništa drugo nego ga koriste za svoje

ograničene ciljeve.“ Na ovom je mjestu poticajno istaknuti usporednicu s

interpretacijama umjetnina i književnosti posebno. Uvijek je pogrješno

tumačiti književne tekstove prilagođuju njihove simbole svojim potrebama,

najčešće svojim školama interpretacije ili uopće svjetonazorskim sustavima.

„Jasno da treba također biti osuđena svaka aktualizacija koja je usmjerena u

smislu suprotnom evanđeoskoj pravdi i ljubavi; na primjer one aktualizacije

koje bi htjele utemeljiti na biblijskim tekstovima rasnu segregaciju,

antisemitizam ili seksizam.“ 47

Dosadašnje izlaganje zahtijeva komentar.

Neka poglavlja Tumačenja ne bi izgubila na vrijednosti da su navedeni autori

djela koja propituju biblijsku egzegezu. Tada čitatelj ne bi morao posizati za

drugim izvorima da dozna nešto o Robertu Alteru koji je bitan autor

naratološkoga pristupa (The Art of Biblical Narrative). Elizabeth Cady

Stanton mogla je biti spomenuta u surječju govora o ženskom pristupu (The

Woman's Bible, 1974). Na ovom su području svakako bitne i Mieke Bal, sa

svojom knjigom Lethal Love (1987.), te Phyllis Trible koja je pisala o Ruti.

Zanimljiva je i knjiga Anne Brown, koja je prevedena na hrvatski: naravno da

su odnosi nezaslužene podložnosti odnosno nadređenosti česta tema ovih

pristupa. 48

Odnos semiotike i Biblije ispitivao je Roland Barthes (Structural Analysis

and Byblical Exegesis, 1974). Držim da bi čitatelje mogao zanimati i

doprinos Northropa Fryea, kako u Velikom kodu, tako i u Anatomiji kritike –

dakle u knjigama koje su nalazile temeljne oblike književnosti Zapada

upravo u Bibliji. Točno je da je u ovim knjigama više riječ o primjeni biblijskih

struktura na književnost, ali je istina da Fryeevo tumačenje pomaže shvatiti

ustroj samih biblijskih tekstova.

Kakvoću koja navodi autore i potkrjepljuje tvrdnje brojnim navodima ima dio

knjige naslovljen Biblija i kristologija. Riječ je o neizostavnoj literaturi za

svakoga tko proučava Bibliju.

47

Skupina pisaca, T: 137 48

Usp. Brown: 76

82

2.2.BIBLIJA I KNJIŽEVNOST

2.2.1. Uvod i Fryeevi simboli

Prije svega valja naglasiti kako ni jedan biblijski tekst nije pisan s namjerom

da postane književnost u današnjem smislu riječi. S druge strane, pisci

biblijskih tekstova služili su se književnim sredstvima i tehnikama, i tako su

stvorili djela koja, uz ostala, imaju i književnih vrijednosti.

Odgovor na upit o tome što je književnost – a na to ovdje odgovaramo –

pomaže nam shvatiti u čemu je Biblija slična književnosti, i naravno u čemu

se od nje razlikuje.

U drugom poglavlju svoje Anatomije kritike 49 Frye tumači kakvo sve

značenje mogu imati pojedine riječi i sintagme u književnim djelima. Pritom

valja prije svega iznijeti njegovu definiciju riječi simbol. On pod simbolom ne

podrazumijeva riječ prenesena značenja, nego doslovno svaki element

književnoga djela – riječ, glas, sliku, lik, alegoriju – koji se može izdvojiti kako

bismo ga protumačili. Frye misli da postoji više vrsta simbola, a sugerira da

svaki od njegovih velikih modusa ipak karakterizira uočljivija uporaba jedne

od tih vrsta simbola.

Kako bi čitatelju postao jasnijim ustroj cijele Fryeeve knjige i samoga

poglavlja, pružit ću najprije shemu koja se oslanja na učenje o modusima, ali

će oni – u skladu s redom autorova tumačenja – biti okrenuti naglavačke.

Pojedini će simboli i imena faza biti protumačeni poslije, jer shema služi

samo kao orijentir.

IRONIJSKI MODUS (XX.st., različiti žanrovi ) simbol motiv

junak ima manje moći

od prosječnoga čovjeka

NISKOMIMETSKI M. (realizam, roman) simbol znak

junak ima moći

koliko i prosječan čovjek

VISOKOMIMETSKI M. (renesansa, tragedije) simbol slika

49

Frye 1979: 85 – 137 ; iduće tumačenje oslanja se na navedeno mjesto.

83

junak ima više moći

od prosječna čovjeka,

ali ne i od svoje okoline

MODUS ROMANSE (srednji vijek, legende) simbol arhetip

junak ima više moći

od obična čovjeka,

ali je ipak ljudsko biće

MITSKI MODUS (Biblija, simbol monada

junak je po podrijetlu, grč. mitovi)

inteligenciji i moći

osoba nadmoćna čovjeku

2.2. 2. Motivi

Frye počinje tumačiti simbole kao motive i znakove time što kaže da se naša

pozornost dok čitamo kreće u dvama pravcima. Usredotočimo li se na same

sveze među riječima u tekstu, opažamo da pisac, recimo Mann u Toniju

Krögeru, ponavlja riječi zelena kola ili su mu bitni smrt, olovka i vrijeme u

Čarobnoj gori. Isto tako vidimo da je u Kafkinu Procesu očita povezanost

junakove nemoći i njegova neznanja glede suda, pa i njegove

poluanonimnosti; u Kiklopu je bitna sveza rata i Polifema. U Matoševu

sonetu Jesenje veče djeluje ciljana uporaba samoglasnika /o/. U 18.

poglavlju Geneze, u pripovijesti o pohodu trojice gostiju Abrahamu i Sari,

znakovito se opetuje glagol smijati se.

Takve simbole, koji upućuju na poveznice unutar samoga djela, na

centripetalni aspekt teksta, Frye naziva motivima. Naravno da ih ima u svim

modusima, ali se čini da ih autor drži posebno naglašenima u ironijskoj fazi,

iako tu svezu ne ističe dosljedno.

Primjeri usredotočenosti na „ono unutra“ u Bibliji jesu i prefiguracije.

Prije smo spomenuli odnos prijelaza Crvenoga mora i ulaska u Kanaan s

Kristovim obećanjem kraljevstva Božjega i vječnoga života. Poznata je

prefiguracija Jonina boravka u utrobi velike ribe i Kristova silaska u grob.

84

Jošua, koji je Izraelce uveo u obećanu zemlju Kanaan, nosi ime koje je po

osnovnom značenju isto imenu Isusovu, koji će kršćane uvesti u kraljevstvo

Božje.

Drugačiji primjer usredotočenosti „prema unutra“ biva i opis smrti

kralja Jehorama, sina Ahabova. Nakon što ga je Jehu ubio, zapovijedio je

dvorjaniku Bidkaru da njego tijelo hitnu na njivu Nabota Jizreelca (2 Kr 9,

25). Naime je Jehoramov otac Ahab na prijevaru i poticaj svoje supruge

Izabele oteo malomu čovjeku Nabotu vinograd i ubio ga (1 Kr 21). Ovo

mjesto moramo poznavati da bismo razumjeli zašto Jehu naređuje hitnuti

Jehoramovo tijelo upravo u taj vinograd.

Biblija poznaje i igre riječima, koje ću podrobno tumačiti u dijelu koji

govori o glasovnim figurama. Neka sad bude spomenuta sveza hebrejskoga

glagola smijati se i imena Izak, koja, ako čitamo izvornik, djeluje u 18. i 21.

poglavlju Geneze.

2.2.3. Znakovi

Posve su suprotni motivima oni simboli koje Frye naziva znakovima i koji

upućuju prema području izvan samoga teksta. Znanstvenik ovako govori:

kad vidimo skupinu crnih znakova na papiru shvatimo da tvore riječ mačka, a

ti nas znakovi upućuju na sisavca koji je krznat i mijauče, onda nas ta mačka

sjeća jedne posve konkretne mačke koja u našoj kući sjedi na fotelji.

Frye kaže da najčišće primjere simbola kao znakova srećemo u

realističkoj i naturalističkoj prozi. Dobar primjer uporabe simbola kao

znakova biva Balzacov opis prizemlja pansiona Gospođe Vauquer. Simboli

tu upućuju prema nečemu izvan teksta, prema van, prema određenu

prostoru i definiranu vremenu. Imamo točno određeni salon, osvijetljen

dvama prozorima s ulice i staklenim vratima, zatim stubište, blagovaonicu sa

žalosnim naslonjačima i stolicama presvučenim zagasitim i svijetlim

prugama; vidimo i okrugli stol s pločom od svetoanskoga mramora – koji

neke podsjeća na mrtvačnicu.

Svaki je simbol, znači svaki element književnoga djela, u određenoj

mjeri znak i u određenoj mjeri motiv. Simboli kao znakovi nalaze se u djelima

iz svih faza, ali se najočitije pokazuju u umjetninama niskomimetskoga

modusa realističnoga romana.

85

Biblija također nerijetko inzistira na točnosti opisa: u 22. poglavlju

Prve knjige Kraljeva doznajemo o smrti zloga kralja Ahaba: u borbi kraj

Ramot Gileada jedan je od zapovjednika aramejskih bojnih kola nasumce

odapeo strijelu i pogodio izraelskoga kralja između nabora pojasa i oklopa (1

Kr 22,34). U devetom poglavlju Druge knjige Kraljeva, u gore tumačenu

događaju, doznajemo da je u jizreelskoj dolini Jehu ubio kralja, izvornik ima

Jehorama, strijelom koja mu se zabila posred srca (2 Kr 9,24). U četvrtom

poglavlju Sudaca vidimo da je Jaela ubila Siseru tako što mu je zabila

šatorski čavao u sljepoočice.

Ovdje ćemo napraviti bitnu digresiju, koju čini i Frye, dajući definiciju

književnosti. U književnosti su upiti činjenice podređeni primarnom

književnom cilju stvaranja ustroja riječi radi njega samoga. Znakovne

vrijednost simbola podređene su važnosti što ju simboli imaju kao sustav

međusobno povezanih motiva. Gdje god postoji takav samostalan ustroj

motiva, riječ je o književnosti. Gdje te autonomije, samostalnosti, uopće

nema, riječ je o jeziku koji je oruđe što ljudskoj svijesti pomaže shvatiti nešto

drugo, daje uputu za uporabu novoga stroja, tumači rast biljke, građu

hipofize i zapravo cijelu zbilju. Književnost primarno nije takva – ona izriče

istinu na nadčinjeničnoj razini.

Za Čarobnu goru nije presudno je li Hans Castorp zapravo živio ili nije

– to je razina čistoga znaka. Međutim nam je bitno da Mann već od početka

plete mrežu povezanih motiva – riječi, sintagmi, podataka, slika – koji

podsjećaju na smrt. Tako pisac spominje ranu smrt Hansovih roditelja i

njegova djeda, pa onda poluhumorističan podatak o tome da mrtvace u

švicarskim predjelima zimi voze u dolinu bobom, zatim činjenicu da su

Hansa smjestili u sobu gdje je nedavno umrla jedna pacijentica, slijede

posjete moribundima, pacijentima koji su na samrti, i razgovor s voljenom

osobom koji je kao dubok san i vječnost.

Fryeu su ovakva opetovanja tako važna da njima definira i samu

umjetnost. Čini se, kaže, da je u temelju svih umjetničkih djela neko načelo

povratnosti, a ta se povratnost obično naziva ritmom kada se giba u

vremenu i uzorkom kada se razastire u prostoru. Bitnost ponavljanja,

povratnosti, ističe i Lotman u svojoj Strukturi umjetičkoga teksta.

86

Biblija je specifična u ovom obzoru. Ona ima jaku nutarnju koheziju,

čvrstoća ustroja joj je važna i u njoj ima opetovnosti na svim razinama.

Opetuju se tri božanske osobe, dakle u biti glavni lik Bog koji sve knjige drži

na okupu. Opetuju se i pripovijesti o ljudima koji su određeni upravo

odnosom prema Bogu – pogledamo li prethodni primjer sa smrću kraljeva

vidjet ćemo da su obojica ubijena strijelama. U tom je ustrojnom ponavljanju

Biblija slična književnosti, Biblija je znači kao književnost.

S druge strane, svakomu je proučavatelju Biblije potrebno znati da je

Knjiga bila i ostala oruđe koje ljudskoj svijesti pomaže shvatiti nešto drugo.

To drugo bi u filozofskom obzoru moglo biti Drugo u odnosu na ljudski rod –

Biblija je bila oruđe koje promiče vjeru u Boga, koji je čovjeku Drugo, ili Prvo.

Zato je bitnost Biblije u posljednjih 1700 godina uvijek ovisila o tome

je li se događaj koji ona opisuje uopće zbio. Fryeevim rječnikom kazano:

vrijednost nekih simbola kao znakova bila je ključna, vrijednost drugih

simbola kako znakova nije bila presudna. U tome se možemo osloniti na

smislove u Bibliji kako ih objašnjava Katekizam i Tumačenje. Naime, katkad

je doslovno značenje isto kao i duhovno, katkad nije tako.

Pavao je dobro osjetio problem: „Ako li nema uskrsnuća mrtvih, onda

ni Krist nije uskrsnuo. Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše

propovijedanje, neosnovana je i naša vjera.“ (1 Kor 15,13-14).

Suprotno tomu, i nije odviše bitno je li Jona doista bio u utrobi ribe,

znači je li riječ prvenstveno o motivu ili o znaku. Kršćanski tumači pravu

istinitost navedenoga simbola promatraju sličnom pravoj istinitosti događaja

iz Kristovih parabola: nije bitno je li netko doista napravio i iznajmio vinograd

pokvarenim ljudima, bitna je pouka koja uči da je Bog pravi vlasnik dobara

na zemlji i da nasilje vodi u smrt.

Naravno, bit će tumača koji će svaku riječ i svaki događaj iz Biblije

držati presudnima, a takvi će se zalagati za fundamentalističko tumačenje

Svete knjige. Riječ je o konzervativnom stavu.

Svaka osoba koja se ne drži pripadnikom kršćanske ili židovske vjere

može cijelu knjigu promatrati kao ustroj motiva, u kojem je sveza s vanjskim

svijetom nebitna. Bit će tada riječ o posve liberalnom stavu prema knjizi.

Rečenim nismo iscrpili mogućnosti usporedbe književnosti i Biblije.

Treba biti svjestan toga da veličina i ugled pojedinih književnih djela nerijetko

87

ovisi i o prihvaćenosti ideja na kojima se ta književna djela temelje.

Književna djela bit će suđena u obzoru istinitosti zahvata u stvarnost, dakle

putem istinitosti na razini onoga što Frye zove znakovima. Eliot o tom piše u

eseju Religija i književnost, iz 1935.: „Veličina književnosti ne može biti

određena samo književnim mjerilima. Međutim, moramo znati da sud o tom

što jest a što nije književnost može biti određen samo književnim

mjerilima.“50

Eliot želi reći da i u književnosti postoji sustav vrijednosti samih

temeljnih zamisli. Pisac koji je svjesno hvalio nacizam ili komunizam u svojim

djelima bit će manje cijenjen nakon što ti sustavi misli propadnu. Vrijednost

Ovidijevih Metamorfoza bila je u starorimsko doba veća nego danas, dijelom

i zato jer su bogovi što se tamo opisuju bili dio službene i od države priznate

religije.

Književnost je tako i u ovom aspektu dijelila usud Biblije. Ako svjesno

promičemo misao po kojoj je veći dio onoga što je u Bibliji zapisano samo

lijepa pripovijest, onda naravno napadamo i važnost Knjige. Kad bi takav

stav u svijetu prevladao, Biblija bi bila još i manje važna od mnogih isključivo

književnih djela. S druge strane ne treba dokazivati jesu li Cordelia i Lear

stvarno živjeli, jer rečeno ne utječe na vrijednost Shakespeareove tragedije.

Biblija znači nije samo književnost, ona je kao književnost, ali ima u sebi i još

jednu dimenziju, naime dimenziju svetosti.

2.2.4. Slika

Balzac u Ocu Goriotu želi uz sve ostalo, ali prije svega, dati sliku pariškoga

društva u XIX. stoljeću. Suprotno tomu, Shakespeare u Kralju Learu uopće

ne želi dati sliku zemlje Britanije u pretkršćansko vrijeme – on prikazuje ljude

zahvaćene opakim žudnjama za političkom moći i tjelesnim zadovoljstvima.

Shakespeare ne prikazuje u Hamletu prije svega Dansku u srednjem vijeku,

nego trulež svake korumpirane države. Jasno da je Hamlet konkretan lik, ali

je još i više slika svakoga čovjeka koji zaprepašten stoji pred misterijem zla.

Frye tvrdi da simboli koji služe prikazu ovakvih pojedinosti jesu nešto

između primjera i upute, a naziva ih slikama. Riječ je o simbolima koji se ne

50

Eliot: 97 „The 'greatness' of literature cannot be determined solely by literary standards; though we

must remember that whether it is literature or not can be determined only by literary standards.“

88

povezuju ponajviše s izravnom stvarnošću kako to čine simboli znakovi,

nego žele uz to prikazati upravo tipične, ključne sadržaje i dati opću sliku

stvarnosti – a ta slika nosi i neku pouku, neki primjer.

Frye dobro uočava da književnim djelima nije jedini zadatak, a nije ni

primaran zadatak, pružiti uvid u pojedino razdoblje povijesti, nego ta djela

žele biti primjerima. Stoga su i mnogi simboli u takvim djelima slike koje

moraju imati važnost i za ono što je čitateljevo tu i sada. Nije slučajno da se

Kumičićeva Urota s potresnim opisom smrti Zrinskih i Frankopana pojavila u

doba germanskih i mađarskih posizanja u posljednje ostatke hrvatske

samobitnosti. Fabrijevo Vježbanje života pojavilo se u doba kad rastu srpski

apetiti za hrvatskim prostorom.

Kad Dostojevski prikazuje Raskoljnikova koji nakon ubojstva čisti

krvave ruke o crvenu podstavu, pa misli Crveno je, a na crvenom se krv

toliko ne vidi, riječ je o motivu koji je povezan s drugim motivima što se

odnose na ubojstvo i koji su sjekira i groznica. Riječ je nadalje o znaku jer

opisuje pojedinost konkretna događaja. Konačno imamo u tome i sliku jer

ona upozorava na skrivene zločine komunizma, ali na koncu i svakoga

ekstremizma.

Frye navodi nekoliko najčešćih tipova slika:

– concetto kao alegorija (oprimjerit ćemo Goetheovom prispodom vode i

njezina puta s visina na zemlju i ljudske duše, Eliotovom slikom Krista na

Veliki petak kao ranjenoga kirurga, pa je onda crkva bolesnička sestra, a

svijet bolnica)

– slika iz simbolizma (primjer je Rimbaudova pjesma Kraljevanje)

– objektivni korelativ (stanje duše zločinaca u Macbethu posredovano

krvavim bodežom koji lebdi, muklim udarcima na vrata u noći, krvavim

rukama lady Machbeth koje ne bi sprali ni svi miomirisi Arabije)

– heraldički simbol ( bio bi zacijelo Marinkovićev Kiklop i Melvilleov bijeli kit)

Biblija se, upravo kao i neki oblici književnosti, služi simbolima kao slikama.

Velika riba na dnu mora s prorokom u svom trbuhu nije zoološki opis kita,

nego slikovit prikaz pakla i odvojenosti od Božje blizine. Egipat u Izlasku nije

povijesni traktat, nego je za kršćane slika odvojenosti od Boga zbog grijeha.

89

Pustinja je slika kušnje koju vjernik mora proći, lažna ugoda i lažni bog

predstavljeni su zlatnim teletom. Biblijski zaplet o Davidu koji neizravno ubija

Uriju Hetita kako bi zadobio njegovu ženu, kaje se i biva mu oprošteno, ali

biva kažnjen od Boga, nije samo historiografija. Riječ o primjeru koji ne valja

slijediti.

2.2.5. Arhetip

Iduću vrstu simbola Frye naziva arhetipom, a u teoriji književnosti poznajemo

ga barem dijelom pod nazivima konvencija i žanr.

Teoretičar u pojmu arhetipa vidi simbol koji pojedinu pjesmu povezuje

s drugom i time pomaže da se sjedini i integrira naše iskustvo književnosti.

Arhetipska se kritika bavi prvenstveno književnošću kao društvenim činom i

kao modusom priopćavanja. Ona proučava konvencije i žanrove te

pokušava uklopiti pjesmu u organizam pjesništva kao cjeline. U arhetipskoj

se kritici pjesnikovo svjesno znanje razmatra samo ako on aludira na druge

pjesnike ili ih oponaša („vrela“). Jedini se arhetipski kritičar može zanimati za

njezin odnos s ostalim dijelom književnosti.

Na ovom se mjestu Frye donekle približuje intertekstulanosti, koju će

nešto poslije u znanost o književnosti unijeti poststrukturalisti s Julijom

Kristevom. S druge strane, i na razini termina i na razini oblika, ističe bliskost

s Jungom. Frye ipak u svom arhetipu stapa i elemente onoga što je za

Junga arhetip – koji djeluje iz podsvijesti – i elemente simbola, koji je za

Junga očitovanje arhetipa.

Frye kaže da se proučavanje žanrova temelji na oblikovnim

analogijama, te da je zapravo riječ o proučavanju konvencija. Kritika koja se

umije baviti takvim temama morat će se zasnivati na onom aspektu

simboličnosti koji dovodi pjesme u međuodnose, a za glavna područja

djelovanja odabrat će simbole koji pjesme povezuju. Glavni cilj takve kritike

nije promatrati pojedinu pjesmu kao jedinu imitaciju prirode, već naravni

poredak kao cjelinu koju oponaša naravni poredak riječi.

Frye proteže svoj pojam simbola arhetipa na područje koje je nešto

šire od pojma žanra. Tvrdi da je konvencija ili arhetip katkad zbroj politike

nakladnika i očekivanja čitatelja.

90

Tumačeći primjerima Fryeeve arhetipe, počet ćemo s pastoralom.

Izvore ovomu žanru, ili arhetipskomu skupu simbola koji ga tvore, možemo

naći u Starom zavjetu i pripovijesti o Abelu, zatim u Psalmu 23. i u

evanđeoskoj slici Krista kao dobroga pastira. Drugi je izvor antička

književnost s Teokritom i Vergilijem. Frye navodi iz engleske književnosti

Shakespeareove šumske komedije, Sydneyjevu Arkadiju i Miltonov Lycidas.

U gimnazijskom programu u Hrvatskoj imamo San ivanjske noći.

U hrvatskoj je književnosti žanr pastorale vrlo dobro zastupljen, a

potaknut je i Sannazarovom Arcadijom, koju čita Zoranić. Pastoralnoga

arhetipa ima i u Vetranovića, recimo u pjesmi Pastiri. Među hrvatskim je

pastoralama možda najpoznatija Gundulićeva Dubravka, a žanr je živ i u XX.

stoljeću sa Šopovom Vunenom pastoralom, koja simbole seli u snovito-

letačko-ontološke prostore.

U arhetipski bi red slika vjerojatno ulazile i tipične sveze bijele boje s

moralom: tako Šop redovito u svom opusu rabi bijelu boju kao znak čistoće,

a Fabrio završava i Vježbanje života i Berenikinu kosu bjelinom, koja je

dvostruk znak čistoće i poraza.

Žanrovi su bitni za biblijski način prezentacije: psalmi tvore zaseban

žanr koji je blizak današnjoj poeziji. Pripovijesti o Juditi, Tobiji, Ruti i Joni

vrlo su blizu našemu poimanju pripovijetke. Pripovijesti o patrijarsima iz

Geneze blizu su legendama, dok Izlazak naginje romanima, točnije romansi.

Evanđelja predstavljaju poseban žanr – kojemu ne pripadaju samo ona

kanonska, nego i apokrifna Tomino i Nikodemovo. Sama evanđelja ipak

pokazuju neke srodnosti s biografijama, iako se od njih razlikuju.

Želimo li pronaći arhetipski skup slika koji je ponešto udaljen od

uobičajena pojma žanra, možemo se zadržati na arhetipu spasa junaka

romanse iz vode. Najčešće je to more, a može biti personificirano pomoću

zvijeri koja u njemu živi. Arhetipski je uzorak opet Biblija s Noom, tragove je

već sadržavala pripovijest o Lotu. Zatim nalazimo slike ovoga arhetipa u

Mojsiju koji je spašen u košarici iz Nila, a poslije spašava svoj narod

razdvajajući more. Jona je također spašen iz vode Božjom intervencijom.

Kristove su jaslice prefiguracija broda dok je snijeg koji tradicija uporno

91

stavlja uz taj događaj točna preoblika mora. More će Krist poslije umiriti

svojim rukama i tako spasiti apostole na lađi. U svjetovnoj književnosti

imamo Coleridgeovu Poemu staroga mornara i Melvilleova Ishmaela koji se

spašava iako Moby Dick uništava brod. Conradov pomorac Marlowe

spašava se nakon puta morem i rijekom, a vjerojatno bi Kurtz bio

prefiguracija zle zvijeri koja je nadvladana. S ovakvim smo simbolima već

pomalo zašli u posljednju fazu, na područje mita, svete pripovijesti ili

predaje, gdje je junak neki bog ili naš, judeokršćanski Bog.

2.2.6. Monada

Najopćenitija vrsta simbola za Fryea je monada, a riječ je o arhetipu koji je

povezan s bogom ili s Bogom. Postoje simboli koji su zajednički svim ljudima

i razumljivi su svim ljudskim bićima: hrana i piće, putovanje, seksualno

zadovoljenje koje poprima oblik braka; zatim vrt, grad i potraga. U obliku

monade, ti su simboli povezani s velikim božanskim bićem koje je najčešće

antropomorfno. Vjerojatno je najbolji primjer upravo junak evanđelja, koji za

sebe kaže da je kruh života; on je također put, istina i život; on je hram koji

sam može razrušiti i opet izgraditi, on je janje koje se žrtvuje i konačno

ljubav. Za njega Pavao iz Tarza u Poslanici Kološanima kaže da je u njem

sve stvoreno i na nebesima i na zemlji.

Ovu fazu uporabe riječi Frye zove anagogijskom fazom. Književni

oblik na koji najviše utječe anagogijska faza jest mit ili sveta pripovijest, pa

tako i Sveto pismo, Biblija. Frye tvrdi da anagogijsku kritiku najviše nalazimo

u svezi s religijom, pa kad pjesnik ili kritičar prelaze iz arhetipske u

anagogijsku fazu, samo religija može oblikovati kakav izvanjski cilj.

Zanimljiva je njegova misao po kojoj su umjetnici sretniji kao sluge

religije nego kao sluge politike. Misao je prije svega točna za društva u

kojima je religija izgubila izravnu političku moć, znači izvan teokratskoga

državnoga sustava.

Valja biti oprezan, jer Frye nikada i nigdje ne kaže da je Biblija samo

književnost, samo pripovijest i samo mit, nego uči da ona uz sve ostalo

sadrži u sebi elemente koje sadrži i književnost, ali u praksi biva i nešto više,

kako smo naglasili, biva svetom knjigom.

92

Toma Akvinski razlikuje esenciju i egzistenciju, a elemente možemo

ovako predstaviti: čovjek u sebi ima žile i krv kao dio esencije, a to da on

jest, da živi i egzistira, djelo je Božje. Biblija ima u sebi metafore i

pripovijesti, ali to da ona jest sveta knjiga i nositelj misterija, djelo je Božje.

Naravno za kršćane, za ostale to ne mora biti tako. Neutralna bi kritika

kazala da je Biblija bitna jer ju ljudi i njihove ustanove vide takvom.

2.2.7. Sličnosti biblijskih i književnih ustroja

U knjizi The Great Code, The Bible and Literature, Frye razrađuje dvije

hipoteze. Prva tvrdi da se biblijski pisci redovito služe pripoviješću, dakle

povezanim redom događaja. Frye zove mythos svaku pripovijest u

književnosti.51 Pripovijest o Samsonu, pripovijest o Ehudu iz Sudaca,

pripovijest o Jehuu iz Druge knjige Kraljeva samo su manje pripovijesti.

Cijela je Biblija jedinstvena velika pripovijest o ljudskom padu i otpadu od

Boga, o lutanju kroz pustinju grijeha, zatim o središnjem događaju

iskupljenja koje donosi Spasitelj. On je privremeno otišao, ali će doći opet,

suditi svima koji su ikad živjeli i pravedne uvesti u raj na zemlji, Novi

Jeruzalem.

Biblija se učestalo služi metaforama.52 Sam Isus na oproštaju sa svojim

učenicima kaže, Ovo sam vam govorio u slikama (Iv 16, 25). Isusovi iskazi

Ja sam vrata (10,9), Ja sam svjetlo svijeta (Iv 8,12) imaju u sebi udio u

metafori. Kad Krist kaže da je svjetlo svijeta, ne misli na problematiku ulične

rasvjete u ondašnjem Jeruzalemu, nego na uputu koju je dao svojim djelima

i riječima i koju kršćanin mora slijediti kako bi shvatio svijet i spasio sebe.

Tama nije mračna noć za koju valja kriviti lošu gradsku upravu, nego je tama

grijeh u koji pada čovjek. Kad Krist kaže da je on vrata, sigurno ne misli na

građevinarski termin, nego kazuje da je život po Isusovim uputama način

kojim kršćanin može ući u kraljevstvo Božje i dobiti vječni život.

Oni koji nisu kršćani i koji ne pripadaju židovskoj vjeri sve što je zapisano u

Bibliji mogu shvatiti kao više ili manje uspješnu pripovijest i metaforu. Što

valja shvatiti kao potpunu i pravu istinu, vjernicima određuju njihove

zajednice, točnije katekizmi ili knjige slične naravi.

51

Usp. Frye 1983: 32 52

Usp. Frye 1983:53

93

Svaka osoba sama za sebe može u današnjem svijetu birati što će držati

doslovnom istinom, a što prenesenim značenjem. Nakon izbora, ona bi

mogla pripasti pravim članom određenoga kolektiva, dakle određene

čitateljske zajednice i konačno određene crkve ili druge ustanove.

No, biblijskim i književnim sustavima nisu zajednički tek pripovijest i

metafora, iako ove dvije komponente jesu istaknuta zajednička obilježja.

Ovdje ćemo ukupne zajedničke osobine svrstati u šest skupina:

1) Književni i biblijski sustavi rabe simbole koji su motivi, znakovi, slike,

arhetipovi i monade – u već tumačenu Fryeevu smislu.

2) Nazočnost stilskih figura, kako onih s pojačanim utjecajem zvuka (npr.

apofonija), tako i onih bez toga (metafora).

3) Očita blizina biblijskih tekstova pojedinim književnim žanrovima, ili

drugačije rečeno, književni žanrovi imaju jedan od izvora u Bibliji. Na

najširem planu to su lirika, epika i drama – ovo posljednje ipak djeluje

uvjetno, najviše u Jobu. Na planu vrsta bitna je nazočnost legende, sage i

romanse.

4) Temeljne tehnike pripovjedne književnosti, kakve su opis, naracija i

dijalozi, te konačno rasprave, poglavito u Pavla, u Bibliji bivaju bitnim

činiteljima tvorbe pojedinih tekstova.

5) Biblija je, kao i druga književnost, puna interteksta:53 Stari zavjet rabi,

mijenja, nadograđuje i svojim svrhama prilagođava teme i motive iz

egipatske i mezopotamskih kultura, a Novi je Zavjet intertekstualno bogato

povezan sa Starim.

6) Višeznačnost, uvjetovana otvorenošću u Ecoovu smislu, niza biblijskih

tekstova.54

Tako se zajedničkim elementima biblijskih i književnih ustroja pokazuju iste

vrste simbola, figure, žanrovi, tehnike pripovjedne književnosti, intertekst i

višesmislenost.

Naslov Biblija kao književnost kazuje:

53

Usp. Culler: 32 „ Literature is a practice in which authors attempt to advance or renew literature

and thus is always implicitly a reflection on literature itself.“ Culler će poslije kazati da pomoću

intertekstualnosti i autoreferencijalnosti ne možemo definirati književnost, nego da one ističu razine

uporabe jezika i reprezentacije, što da je i drugdje uočljivo. „ The intertextuality and self-reflexivity

of literature is not, finally, a defining feature but a foregrounding of aspects of language use and

questions about representations that may also be observed elsewhere.“ (Culler: 33). 54

O elementima pod brojevima od 2, 3 i 5 govore i posebna poglavlja ove knjige, koje je po

naslovima lako povezati s ovdje iznesenim tvrdnjama.

94

a) Biblija je u nekim aspektima svojega ustroja nalik književnosti

b) Biblija se tumačila i metodama kojima se tumačila književnost

Ne valja zaboraviti još jednu pojedinost. Koliko je god točna Fryeeva tvrdnja

po kojoj u književnosti nije presudan znak, dakle odgovara li nešto doslovnoj

istini, ipak je književnost velika po tome što na preneseni način tumači zbilju,

kazuje o njoj istinu. Važnost Orwellovih, Huxleyjevih i Hellerovih slika

komunizma i kapitalizma u romanima 1984, Vrli novi svijet i Kvaka 22 bitna

je stoga što ova djela na prenesen način istinito tumače zbilju. U tome je

književnost također slična Bibliji. Svako svjedočenje za vjeru i za Božju

nazočnost u svijetu – ma kako različito mogli navedene vrijednosti shvaćati –

povećava presudnost ove knjige. Time se vraćamo i na prvo poglavlje, koje

kaže da je Biblija za kršćane i židove sveta knjiga. Ona je književnost i

ujedno je još nešto, a to nešto je sveta poruka. Nismo daleko od književnosti

ni s ovom dodatnom oznakom. Malo je toga u književnosti što ne nastoji

nadrasti samu književnost i prenijeti istinu cijelomu društvu.

Nadalje, iza Biblije svojim autoritetom stoje moćne ustanove, naime razne

kršćanske crkve, ustvari jedna Crkva. Samo slijepac ne vidi da iza mnogih

romana i pjesama također stoje autoriteti povezani s raznim ustanovama –

od nacionalnih zajednica koje promiču svoje pisce, preko liberalnih ili

konzervativnih svjetonazora do lijevih ili desnih stranaka i skupina stranaka

koje više vole i promiču pisce koje drže „svojima“.

Frye je dokazao u Anatomiji kritike da se književni žanrovi i epohe mogu

izvesti počevši od Biblije. Podsjetit ću na pet epoha po kojima junaci od

Biblije pa do dvadesetoga stoljeća imaju sve manje moći i inteligencije, u

usporedbi s junacima prvoga modusa koji on zove mitskim. Znači da je taj

prvi modus moraju dobro poznavati oni koji misle poznavati književnost

Zapada. Biblija je nazočna kao intertekst u književnosti na najjednostavniji

način: od Dantea do Eliota i od Rabelaisa do Tolstoja, ona je navođena i

stoga bitna za razumijevanje određenih književnih djela. Pojedine riječi i

pojedine rečenice iz njih također nam nisu jasni ako ne razumijemo da se

odnose na Bibiliju. Stoga Knjigu također valja ozbiljno studirati.

S druge strane, i sama je Biblija u sebi sažela niz prijašnjih djela, u njoj je jak

intertekst bliskoistočnih književnosti i drugih tipova tekstova, koje ćemo

95

uskoro tumačiti. Biblija ih je na svoj način uporabila i promijenila im značenje

u skladu sa svojim temeljnim zadatcima.

2.2. 8. Vrijednost Biblije kao književnoga teksta

C.S. Pepper tvrdio je da vrijednost književnoga djela ovisi o stupnju

jedinstva predodžbe / imaginative integration / te količini i raznovrsnosti

materijala koji je integriran /amount and diversity of material integrated/. 55

Uskoro ćemo vidjeti da Biblija pokazuje raznovrsnost i količinu integriranoga

materijala već na razini žanrova, te njima sukladnih tema koje su prikazane.

Građa obuhvaća raznolikosti od povijesnih činjenica do visoko lirskih

dijelova, od opisa osobne muke pojedinca do distanciranih teoloških traktata.

Složenost žanrova obuhvaća kronike i lirske pjesme, pripovjedne vrste i

dramsko-tragične elemente, koji djeluju u vrijednim tekstovima (Job,

Evanđelje po Marku). Biblija nadalje prikazuje stotine i stotine ljudskih

sudbina i povijesno doba koje seže od početaka svemira, a završava s

krajem svijeta i vremena. Samo doba od patrijarha Abrahama do autora

Druge Petrove poslanice zahvaća raspon od godine 2 000 prije Krista do

kraja prvoga stoljeća nakon Krista. Predožbeno jedinstvo knjige tvori stalan

odnos koji prožima sve knjige: čovjek i Bog. U konačnici, kako je već

istaknuto, cijela je Biblija za kršćane metafora za jednu osobu: Isusa Krista.

Upiti:

1. Je li Biblija u Ecoovu smislu otvoreno ili zatvoreno djelo? Protumačite.

2. Je li katekizam otvoreno ili zatvoreno djelo u Ecoovu smislu? Što uče,

upućuju i poučavaju katekizmi? (V)

2. Navedite dva mjesta iz Staroga zavjeta s opisom teških nasilja i iznesite

dva suprotstavljena tumačenja.

4. Kako se, po djelu Tumačenje Biblije u Crkvi, Biblija ne smije tumačiti?

55

Usp. Wellek – Warren: 243

96

5. Navedite različita tumačenja Kristove parabole o bogatašu i Lazaru.

te Kristu i dobrom razbojniku. (V)

6. Vrste i podvrste smisla po biblijskoj egzegezi. Navedite primjer.

7. Protumačite fundamentalističko čitanje Biblije.

8. Što o nadahnutosti Biblije Duhom Svetim kaže enciklika Providentissimus

Deus iz 1893., a što Tumačenje Biblije u Crkvi iz 1993.? (V)

9. Primijenite teoriju o intencionalnoj zabludi na tumačenje Biblije; navedite

primjer.

10. Koje autorice primjenjuju ženski pristup Bibliji?

11. Tko piše o semiotičkim i strukturalističkim aspektima Biblije? Imenujte

knjigu. (V)

12. Primijenite Fryeevu teoriju o motivima i znakovima na Bibliju. (V)

13. Kojih šest zajedničkih elementa ukupnih ustroja sadrže Biblija i

književnost? ( Prema poglavlju 2.2.7.)

14. Biblija i vrijednost književnoga djela po C.S. Pepperu.

Literatura:

1. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska,

Zagreb 1998.

2. Brown, Ann: Obrana žene. Feminizam i Biblija, STEPpress, Zagreb 1996.

3. Cuddon, John Anthony: Literary Terms and Literary Theory, Penguin,

London 1998.

3. Culler, Johnatan: Literary Theory A Very Short Introduction, Oxford

University Press, Oxford 1997

5. Botica, Stipe: Biblija i hrvatska tradicijska kultura, Školska knjiga, Zagreb

97

2011.

6. Dawkins, Richard: The God Delusion, Houghton Mifflin, Boston 2008.

7. Dawkins, Richard: Iluzija o Bogu, Izvori, Zagreb 2007.

8. Drazin, Israel: Maimonides and the Biblical Prophets, Gefen Publishing

House, Jeruzalem 2009.

9.Eco, Umberto: The Open Work, Harvard University Press, Harvard 1989.

10.Ehrlich, Carl S., Joshua, Judaism, and Genocide u: Jewish Studies at the

Turn of the Twentieth Century, BRILL, Koeln 1999.

11.Fish, Stanley: Is There a Text in This Class, Harvard University Press,

Harvard 1980.

12. Frye, Northrop: Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb 1979.

13. Frye, Northrop: The Great Code, The Bible and the Literature, The

Harvest Book, New York 1983.

14. Fish, Stanley: Is There a Text in this class? The authority of

Interpretative Communities, Harvard University Press Cambridge (Mass.)

1980.

15. Girard, René: Violence and the Sacred , Translated by Patrick Gregory, Johns Hopkins University Press Baltimore 1977. (prvi puta objavljeno na francuskom 1972.)

16. Girard, René: “Violence in Biblical Narrative”, u: Philosophy and Literature, Vol. 23, nº 2: 387-392. , 1999.

17. Léon-Dufour, Xavier: Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 1969.

98

18. Lilley, J.P.U.: J. P. U. Lilley, Understanding the herem, Tyndale Bulletin

44 1993, 171 – 173.

19. Jasper, David: Biblical Heremeneutics and Literary Theory, u: The Bible

in English Literature, Rebecca Lemon et al. (urednica), Wiley-Blackwell,

Chichester 2012.

20. Lustick, Ian: For the land and the Lord: Jewish Fundamentalism in Israel,

Council on Foreign Relations, New York 1988.

21. Martins, Manuel Frias: Em Theoria (A Literatura) / In Theory (Literature),

Ambar, Lisabon 2003.

22. Pitkanen, Pekka: Memory, Witness and Genocide in the Book of Joshua,

u: Reading the Law: Studies in Honour of Gordon J. Wenham, Continuum

International Publishing Group, London 2007.

23. Popović, Anto: Biblijske teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004.

24. Popović, Anto: Od slike Božje do Božjeg sinovstva, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2008. .

25. Porter, Stanley E. (urednik): Dictionary of Biblical Criticism

and Interpretation, Routledge, New York 2007.

26. Rebić, Adalbert: Metode tumačenja Biblije od starine do danas, Kritika 12 (1970), str. 302 – 312.

27.Skupina pisaca: Katekizam katoličke crkve, Hrvatska biskupska

Konferencija, Zagreb 1994.

28. Skupina pisaca: Tumačenje Biblije u Crkvi

Biblija i kristologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1995.

(kratica u fusnotama: T)

99

29. Skupina pisaca: Enciklopedijski teološki rječnik, Kršćanska sadašnjost,

Zagreb 2009.

30. Skupina pisaca, Papinska biblijska komisija: Biblija i moral, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 2010.

31. Šporer, David: Novi historizam, AGM, Zagreb 2005.,

32. Wees, van Hans: Genocide in the Ancient World, u: Oxford Handbook of

the Genocide Studies, Oxford University Press, Oxford 2010.

33. Wellek, René i Warren, Austin: Theory of Literature, Pengiun Books,

London 1993. (prvi puta objavljeno u USA 1949.)

34. Yoder, John Howard: If Abraham is our Father, u: The Original

Revolution: Essays on Christian Pacifism, Wipf and Stock, Eugene 1971.