2014 | Simboli životinja

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo92014

liturgijsko-pastoralni list

Simboli životinjaod 7. rujna do 4. listopada 2014.

2014 9God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Čuđenje i udivljenje

naša tema: Simboli životinja 2 Nebesa i dar novoga života,

Ante Crnčević

Lav i grifon – životinje s dvoznačnom simbolikom, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

S. Slišković, I. Šaško, A. Crnčević, I. Raguž, A. Vučković

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Rođenje Blažene Djevice Marije

Uzvišenje svetoga Križa

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

trenutak: pisma čitatelja 40 Odvajanje euharistijske službe

od liturgije Riječi

živo vrelo

Grifon iz samostana San Juan de la Peña, Španjolska. (Foto: Shutterstock)

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 9–2014

SČuđenje i udivljenje

S imboli vole slojevitost i igru značenjâ. U zbilju koju označuju, uprisutnjuju i na taj način ‘stvaraju’, unose nas na uvijek nov način upravo zbog toga što se ne zadovoljavaju jednoznačno-

šću i jasnoćom. Razumjeti simbol znači ući u njegovu »komunika-cijsku igru«, postati dijelom i dionikom zbilje koju uprisutnjuje. U kršćanskome simboličkome govoru, koji zahvaća sav stvoreni svijet, pa i onaj koji je ‘stvoren’ u ljudskim zamišljajima, susrećemo po-najprije simbole i simboličke čine koji su postali dijelom slavljenja otajstava spasenja. Riječ je o liturgijskim simbolima. No, uz njih, na rubu promišljanja o Kristu i o povijesti spasenja, a time i na rubu sla-vljenja liturgijskih čina, susrećemo i drugu skupinu simbola, zajed-ničkih raznim religijama, civilizacijama i predajama. Oni zadivljuju i zastrašuju, pokazuju i skrivaju, produbljuju spoznaju ali i ostavljaju u neznanju…

Kršćanska ikonografija i arhitektura obiluju prikazima životinj-skoga svijeta, bićâ koja nalazimo u prirodi, ali i onih koja su izrasla iz pučkih vjerovanja i čovjekove mašte. Može se katkada činiti da takva umjetnička ostvarenja nose trag nedostatno kristijanizirane ljudske misli i spoznaje, ili snagu pučke predaje koja se nije dala pobijediti kršćanskom porukom. No, dublje analize pokazuju koliko je taj svi-jet simbola, unatoč svojoj dvoznačnosti i višeznačnosti, prodahnut istinom o Kristu i otajstvu spasenja u koje je uveo sav svijet. Riječ je počesto o simbolima koji povezuju suprotstavljeno i pomiruju ono što se ljudima čini nepomirljivim. Kršćanstvo je upravo takvo: u Kristu, bogočovjeku, dogodio se susret onoga što je kroz svu povijest trpjelo napetost suprotstavljenosti i nepomirenosti. Kršćanska je umjetnost, stoga, rado tematizirala i u igru simbolâ unosila teme zla i dobra, ta-me i svjetla, nevidljivoga i vidljivoga svijeta. Ne podliježući iskušenju govora o pomirbi »dvaju počela«, dobra i zla, kršćanska je umjetnost nastojala osvijetliti Kristov prekid lanca zla i grijeha, otkrivajući po-bjedu Kristove ljubavi, darovane svakomu čovjeku. Korisno je udubiti se u taj svijet simbola, ispripovijedan u kršćanskoj, osobito srednjo-vjekovnoj umjetnosti. On vodi od čuđenja do udivljenja, od neznanja do pronicanja u istinu.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Simboli životinja

ULLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

U svetopisamskoj predaji i kršćanskome govoru

svijet ptica pokazuje se u različitim značenjima.

Katkada se govori o njiho-voj uzvišenosti i ljepoti,

a katkada o njihovoj ma-lenosti i nevrijednosti;

drugdje ih susrećemo u iznimnome umijeću pre-

življavanja, ali i u njihovoj krhkosti i bespomoćnosti.

»Pjev« kršćanskoga simbo-lizma pticâ ‘harmonizira’

i u naraštaje ucjepljuje evanđeosku istinu o po-

mirenosti zemlje i Neba, čovjeka i Boga.

U bogatome simbolizmu kršćanske tradicije izuzetno mjesto zauzimaju bića iz biljnoga i životinjskoga svijeta. Riječ je o dvama strukturiranim i osmišljenim sustavima simbola

unutar kojih susrećemo gotovo sve »velike teme«: rađanje, život, umiranje i smrt, obnovu života, objavu onostranosti, svjetlo i tamu, dobro i zlo, besmrtnost, vječnost… Slojevitost i razvijenost značenja ipak podliježe razvrstavanju na »rodove«, pa je moguće govoriti o vlastitostima simbolizma cvijeća, drveća, divljih životinja, ptica, ri-ba, čudovišnih bića i slično. Životinje su uključene u svetopisamsko pripovijedanje ljudske povijesti i povijesti spasenja: počevši od zmije iz vrta stvaranja (usp. Post 3, 1-4), preko goluba koji prenosi Božju odluku Noi (Post 8, 6-12) i kita iz čije utrobe Bog spašava proroka Jonu (Jona 2, 1-11) do Isusovih prispodoba o izgubljenoj ovci (usp. Mt 18, 12-13) i zmaja iz Knjige Otkrivenja (usp. Otk 12). S osloncem na tu tradiciju te na patrističku misao srednjovjekovna je literatura razvila kršćanske i kristološke bestiarije (bestiarium), kao specifični smjer srednjovjekovne didaktičke književnosti. Bestiariji su (u ana-logiji prema herbarijima) općenito bile zbirke poema ili priča, često s likovnim prikazima, u kojima su primjeri i alegorije iz životinjskoga svijeta služili za pouku o ispravnome moralnom i vjerskom životu, a nerijetko i za interpretaciju kršćanske povijesti spasenja. Jedan od najstarijih i najpoznatijih sastavio je početkom 12. stoljeća Filip iz Thaona (Normandija), koji u trideset i osam poglavlja opisuje svi-jet životinja prema njihovim odabranim vrstama. Najveći razvoj, osobito glede umjetničkih prikaza, bestiariji su doživjeli na područ-ju Engleske. Osim književno-alegorijske i didaktičke usmjerenosti, s naglaskom na moralne pouke, bestiariji su svojevrsnim enciklo-pedijskim pristupom donosili i razvijali ondašnje kozmološke spo-znaje, a bili su poznati i »specijalizirani« bestiariji, kao na primjer aviarium, u kojemu su bile prikazane samo ptičje vrste.

Ipak, srednjovjekovni bestiariji imaju i svoje prethodnike. Za izvor i nadahnuće osobito im je služio Physiologus, djelo nepozna-toga autora na grčkome jeziku, nastalo u 2. stoljeću, vjerojatno u aleksandrijskome kulturalnom krugu, kao zbirka pučkih predaja i alegorija vezanih uz životinje koje se spominju u grčkome prijevodu Svetoga pisma. Prijevodom te zbirke na latinski jezik (5. st.) izvršen

Nebesa i dar novoga životaO simbolizmu pticâ u kršćanskoj tradiciji

Ante Crnčević

3

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo92014

je utjecaj na zapadnu kršćansku misao, pa tematiku bestiarija nalazimo i u kasnootačkoj literaturi te kod kršćanskih pisaca srednjega vijeka (Izidor Seviljski, Rabanus Maurus, Hugo od Sv. Viktora).

Osjetljivost za alegorijski govor otvorila je, navlastito u romaničkome i gotičkome razdoblju, prostor prikazivanju raznovrsnih životinjskih bića, pa i onih izmišljenih ili mitskih (sirene, grifoni, zmajevi, himere, čudovišna bića), prisutnih u minijaturama i ilustracijama kodeksa, u fresko umjetno-sti te u arhitekturi, osobito u detaljima portala i kapitela, ili pak u kamenoj plastici tornjeva gotičkih crkava i katedrala.

Iz raznolikosti likovnih i skulptorskih prikaza životinja te iz slojevitosti njihovoga simbolizma izdvojili smo za ovo razmišljanje svijet ptica i nje-gov simbolički ustroj, ograničujući se na tri ptice koje najčešće susrećemo u govoru kršćanske ikonografije. Golubica je tijesno vezana uz objavu Bož-jih poruka i očitovanje njegove blizine (objava Noi, silazak Duha na Isusa kod njegova krštenja), a orao je drevni simbol »božanskoga glasnika« te je, osim općenitoga nositelja Božje objave i nadahnuća, našao mjesto i među simboličkim likovima četiriju evanđelja. Pelikan je, čuvajući drevni simbo-lizam sebedarne žrtve, u kršćanstvu postao nositeljem značenja Kristova darivanja, slavljenoga u otajstvu euharistije. Prije razmišljanja o tim oda-branim kršćanskim simbolima, pokušajmo vidjeti zajednička im značenja, vezana uz pripadnost svijetu ptica.

Kršćanska žudnja za nebomPtica i nebo dva su značenjski i simbolički vezana pojma. Latinska riječ avis, ptica (od čega, preko deminutiva avicula, dolaze tal. uccello, franc. oiseau, i španj. ave), nastala je, čini se, iz sanskrtskoga korijena va, gdje va-mi znači disati, puhati. Na isti korijen naslanjaju se grčki glagol ao (disati), imenica aetes (vjetar) te latinska imenica aer (zrak). U sanskrtskome jeziku vis označava pticu i nebo, pa bi ptica značila »biće koje nastanjuje nebo«. Drugdje je ta poveznica istaknuta na drukčiji način. Tako se njemački Vogel naslanja na fliegen, letjeti, pa bi ptica bila »biće koje leti«.

Ptica je, ne samo životno, vezana uz prostor i značenje neba. Neograni-čena nebeskim prostranstvom ona je simbol slobode (»Prosto zrakom ptica leti, prosto gore zvěr prolazi«, pjeva D. Demeter), a iznimna ljepota i razno-likost njihova pjeva vezana je uz dar govora. Uz pticu, koja gleda odozgor, veže se mudrost otkrivanja istine, a poveznice neba i vječnoga života obliko-

Noa pred povratkom golubice, navjestiteljice pomirenoga svijeta.

Rudolf Mirer

4

NAŠA TEMA Simboli životinja

vala je metafore u kojima se ljudska duša predstavlja u slikama ptice. Neke drevne mitologije (osobito u hinduističkoj predaji) govore o mitskoj ptici iz čijega je jajeta, položena u kaos, nastao kozmos. U Japanu su šintoistički hramovi i »portali« koji vode prema njima urešeni arhitektonskim formama (torii) pre-poznatljivima po blago zakrivljenim i u crveno obo-jenim arhitravima, kojih je prvotna funkcija privući ptice da se ondje spuste i odmore, čime se postiže iskonski sklad zemaljskih i nebeskih energija (Yin i Yang). I sam pojam torii, kako neki tumače, ozna-čava »mjesto gdje se ptice (tori) odmaraju«. (Dru-gi, pak, taj pojam izvode iz toori-iru, ući i proći.) U etruščanskoj i rimskoj civilizaciji pticama su pripisi-vane odlike božanskoga života, pa se promatranjem njihova kretanja otkrivala budućnost (auguri). Mit-ska bića koja očituju snagu božanskoga, objavljujući obećanje ili prijetnju božanstva, redovito su prikazi-vana s krilima: helenska Gorgona, egipatske sfinge…

U svetopisamskoj predaji i kršćanskome govoru svijet ptica pokazuje se u različitim značenjima. Kat-kada se govori o njihovoj uzvišenosti i ljepoti, a kat-kada o njihovoj malenosti i nevrijednosti; drugdje ih susrećemo u iznimnome umijeću preživljavanja, ali i

u njihovoj krhkosti i bespomoćnosti. Značenja su izvedena iz povezanosti ptica s beskrajnošću neba i sposobnošću letenja, iz njihova oblika i boje perja, iz načina ponašanja vlastita pojedinim vrstama… »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju, niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih?« (Mt 6, 26) Tim riječima Isus poučava svoje učenike o pouzdanju u Božju providnost, opominjući ih da se ne brinu tjeskobno za ono što će biti sutra, nego da se u slobodi povjere Bogu tražeći »najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravednost (usp. Mt 6, 33). Tako je život ptica, na neki način, za sve kršćane velika škola čvrstoga pouzdanja u Boga. Život ptica na jedinstven način otkriva trajnu Božju brigu za svako stvorenje, pa se i spasenje čovjeka, koji je kruna stvaranja, ne događa bez Božje brige i mimo njegova promisla: »Ne prodaju li se dva vrapca za nov-čić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. […] Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.« (Mt 10, 29.31) Iz duhovnosti te škole sv. Hilarije iz Poitiersa poučava kršćane prisličujući ih vrapcima (passer domesticus) koji grade gnijezda uz ljudske nastambe i na istome mjestu ostaju čitavoga života, otporni na sve uvjete života: »Tako i mi osta-jemo u Crkvi, ne strahujući pred mijenama vremena, uzdržavajući se od grijeha i uzmičući svakoj zamci.« (Tractatus in Psalmos, CXXIII, 9) Sveti Ambrozije služi se još izravnijom slikom: »Tko ne umije letjeti poput orla, neka ‘lêta’ barem kao vrabac«, (»Qui non potest ut aquila volare, volitet ut passer«, De fuga saeculi, V, 31). Ptice su slike života svetih jer prebivaju u visinama i jer uvijek teže »za onim što je gore«.

Pogledajte ptice nebeske: ne siju, ne žanju, niti sabiru

u žitnice, a ipak ih hrani vaš nebeski Otac!

5


Metafore koje ljudsku dušu predstavljaju u slikama uzetim iz života pti-ca ne moraju imati uvijek religijsko značenje. Lakoća kojom ptice prevla-davaju prostranstva i kojom lebde »nad zemljom« doima se kao oslobođe-nost od sile teže, pa se u metaforama pticâ predstavlja iskonska čovjekova žudnja za oslobođenjem od usuda zemlje, prolaznoga života i smrtnosti. »Dobiti krila« znači osloboditi se, steći hrabrost, pronaći pouzdanje, biti slobodan »kao ptica na grani«.

»Pjev« kršćanskoga simbolizma pticâ ‘harmonizira’ i u naraštaje ucje-pljuje evanđeosku istinu o pomirenosti zemlje i Neba, čovjeka i Boga. U pro-mišljanju o značenjima triju odabranih ptica, goluba, orla i pelikana, slijedit ćemo poglavito istraživanja koja su priredili L. Frigerio (Bestiario medieva-le, Milano 2014.) i M. P. Ciccarese (Animali simbolici, Bologna 2002.).

Golubica: u posluhu i poniznostiSimbol goluba (ili golubice) u značenju mira i zajedništva među ljudima i narodima danas je poznat kao međukulturalni i općeprihvaćeni znak, pa se nerijetko zaboravlja judeokršćanska potka toga značenja. Vrijedno je pri-znati da je golubica još i prije kršćanske interpretacije i proširenosti motiva golubice s listom (ili grančicom) masline iz Knjige Postanka (8, 6-12), bila poznat simbol sa širim značenjem čistoće, nježnosti i vjerne ljubavi, pa se čini logičnim da je u prikazima i opisima bila vezana uz »božice ljubavi«: feničku Aštartu, grčku Afroditu i rimsku Veneru. Ta su značenja, međutim, izrasla najvećim dijelom iz onoga što je ljudsko opažanje moglo zamijetiti kao jedinstveno u životu tih ptica.

Kršćanska je predaja u svome simbolizmu dala golubu (i golubici) mjesto ispred svih drugih ptičjih porodica. Ivan Krstitelj svjedoči: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu.« (Iv 1, 32). I sinoptici daju isto svjedočanstvo: »dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba« (Lk 3, 22; usp. Mt 3, 13-17; Mk 1, 9-11). U Lukinu opisu ne nalazimo metaforičnost ili simbolizam koji bi izrastao iz kulturalne predaje ili iz mitoloških značenja goluba; riječ je o opisu događa-ja prema Krstiteljevu viđenju: Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba (grč. somatikò, os peristeràn, Vulgata: corporali specie, sicut columba). Ti-me je otvoren put novomu i jedinstvenomu značenju u kršćanstvu: golub je nositelj nadahnuća i silaska Duha Svetoga. Stoga kršćanska ikonografija otajstvo Isusova utjelovljenja, u prizoru anđelova objavljenja Mariji iz Na-zareta, redovito prikazuje s motivom goluba koji silazi nad Mariju, premda evanđelja taj događaj ne opisuju na takav način. Slično se ponavlja i u prika-zu dvanaestorice apostola i Blažene Djevice Marije, okupljenih na dan Pede-setnice u Jeruzalemu, kod primanja obećanoga dara uskrsloga Gospodina – Duha Svetoga, unatoč tomu što Djela apostolska svjedoče o drukčijemu viđenju toga događaja (Duh silazi u obliku ognjenih jezika).

Prizor goluba koji lebdi nad Isusom kod njegova krštenja, prema Evan-đelju po Luki, bit će toliko snažan u kršćanskoj umjetnosti da će se golub početi prikazivati općenito kao znak Božje objave i nadahnuća, bilo da je ri-ječ o novozavjetnim događajima, bilo da je riječ o prizorima iz starozavjet-ne povijesti spasenja ili pak iz života svetaca. Značenje objave i prisutnosti

6


Duha u simbolu goluba postalo je i znatno ši-re pa će se u zapadnoj tradiciji motiv goluba redovito pojavljivati nad mjestom s kojega se naviješta i tumači Božja riječ, nad ambonima i pulpitima (propovjedaonicama). Duboka ukorijenjenost takvoga simbolizma doprinijet će da u prikazima Presvetoga Trojstva golub bude jedan od redovitih elemenata.

Odakle tolika naklonost kršćanstva simbo-lu goluba? U pripovijesti o Noi i potopu golub, donoseći maslinov list (ili grančicu) kao znak da su se potopne vode počele povlačiti, znak je obnovljenoga saveza Boga s čovjekom te otada postaje univerzalnim simbolom pomi-

renja. Za kršćanske je pisce Krist »novi Noa«, posrednik novoga i konačno-ga pomirbenog saveza s Bogom (Tertulijan, Ćiril Jeruzalemski). Takvim se objavljuje kod krštenja na Jordanu: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!« (Mt 3, 17). U tome okviru produbljuje se značenje goluba kao modela vjerne i pouzdane ljubavi, što se pak oslanja na pučka vjerovanja da golubovi žive u paru, ostajući vjerni jedno drugomu do kraja života, da zajedno podižu mlade i skrbe se za njih …

Iz tih se zamjedaba mogu interpretirati i stihovi iz Pjesme nad pje-smama o zaručnici koju zaručnik, zadivljen njezinom ljepotom, naziva golubicom. Ljepota o kojoj pjeva, ne odnosi se samo na tjelesnu, nego i na duhovnu ljepotu, pa su kršćanski egzegete u tim opisima zaručnice vi-djeli nagovještaj Crkve koja živi mistično zaručništvo s Kristom-Zaručni-kom. Stih da su zaručničine oči poput dviju golubica, Origen interpretira kao posjedovanje Duha Svetoga za ispravno (ili duhovno, kako kaže Grgur Nazijanski) razumijevanje i tumačenje Svetoga pisma. Taj »duhovni vid« i povezanost s mudrošću, o čemu govori Grgur Nazijanski, oslanja se na tada rašireno uvjerenje da golubica iz visine može u odrazu na površini vode vidjeti prijeti li joj opasnost od ptica grabljivica koje lete znatno iznad nje, a čime se produbljuje razmišljanje o Duhu Branitelju. Tako prirodna pla-host goluba otvara prostor snazi Duha Svetoga, kojom se krštenik odupire svakoj prijetnji zla.

Susrećemo i književne slike u kojima je sâm Krist nazvan golubicom, ili je pak opisan slikama koje su vlastite životu golubice. Prudencije pjeva: tu mihi Christe columba potens. Kod prikazanja prvorođenca Isusa u hramu (usp. Lk 2, 21-24) za žrtvu su bile prikazane dvije grlice i dva golubića, u čemu crkveni oci čitaju najavak Kristove poniznosti i blagosti.

U otačkim poticajima Crkva je pozvana biti poput golubice, ponajpri-je zbog toga što je: prodahnuta Duhom Svetim, čuvarica objavljene Božje riječi, zaručnica Kristova, urešena ljepotom jer nosi odsjaj Božje ljubavi. Ekleziološku obojenost simbolizma golubice kršćani pronalaze i u Kristovu pozivu apostolima da budu »bezazleni kao golubovi« (Mt 10, 16), a isto-vremeno mudri poput zmija. Golubinja bezazlenost počiva na drevnome pučkom vjerovanju da je golub ptica bez žuči, koja je shvaćana kao izvori-

Golubice u slici dušâ pokojnikâ koje se napajaju Božjom slavom u njegovoj

vječnosti.

Motiv mozaika nad ulaznim vratima

mauzoleja Galle Placidije, Ravenna, 5. st.

7


7

šte gorčine i ljutnje. Oslonac takvome vjerovanju ne nalazimo u ondašnjim spoznajama iz antičkih zooloških i sličnih priručnika. Tek se ponegdje tvrdi (kao kod Aristotela) da je kod nekih ptica, pa i kod goluba, žuč veličinom jedva zamjetljiva. Zaključuje se, stoga, da je takva predaja nastala u kontek-stu kršćanske interpretacije goluba u značenju Duha Svetoga, koji je izvor mira i blagosti, te je tome simbolizmu, u pučkoj interpretaciji, »trebalo« potražiti i određenije uporište u stvarnome životu goluba. Tako Augustin opominje: »Želiš li, čovječe, biti golubica, trebaš biti u Crkvi Gospodnjoj bez ikakve žučljivosti i opakosti. Živi bez gorčine grijeha i imat ćeš pravo bi-ti nazvan golubicom Gospodinovom.« (Ennar. in Ps., LIV, 8) Slične tvrdnje i poticaje nalazimo kod Tertulijana, Ciprijana, Kromacija i drugih.

S tim razumijevanjem apostoli su prikazivani u formi golubica, kao na primjer na oltaru u Vauclusu ili na svodu baptisterija u Albengi, 5. st. Na isti su način predstavljani i katekumeni koji u krštenju unaprijed gledaju očišćenje od svojih grijeha i želju da, poput »bijelih golubica«, budu oprani i urešeni pomirenošću s Bogom. Na kraju, to je i svaki krštenik. »Vlastitosti golubice« osobito su zahtijevane od svećenikâ, kršćanskih učitelja i navje-stitelja Riječi te od svih koji se žele posvetiti životu kontemplacije ili me-ditiranja Svetoga pisma (Origen, Jeronim). Oslonac takvome tumačenju možemo pronaći u riječima proroka Izaije: »poput laste ja pijučem, zapo-mažem kao golubica« (38, 14), uz napomenu da Vulgata te riječi prevodi: »razmatrat ću kao golubica« (meditabor ut columba).

Iz ovoga širokoga spektra značenja, povezanih s Kristom i njegovim da-rom Duha Svetoga, na kršćanskim su grobovima golubice, uz križ ili Kri-stov monogram, čest znak. Nalazimo ih u povezanosti s raznim motivima: s grančicom masline ili s krunom mučeničke pobjede u kljunu; uz grozd, sa zrnom grožđa u kljunu, što govori o životu koji kršćanin nalazi u euharistiji; drugdje dvije golubice piju vodu iz posude, što je znak kršćanskih duša koje se, po snazi Kristova uskrsnuća, napajaju vječnim životom (kao na primjer u mauzoleju Galle Placidije u Ravenni). Takve su interpretacije već rano utjecale na poimanje ljudske duše u formi golubice, pa je tako i sv. Benedikt, ka-ko pripovijeda Legenda aurea Jaco-pa iz Varazzea, u viđenju gledao dušu umrle sestre Skolastike kako lebdi u obliku golubice. Slično nalazimo i u Pru-dencijevu opisu smrti mučenice Eulalije, te na skulptorskome prikazu mučeništva sv. Juste, na jednome kapitelu katedrale u Bresci.

Kristološki i euharistijski simboli-zam golubice dosegnuo je svoj najjasniji izraz u srednjovjekovnoj praksi izrade tzv. euharistijskih golubica ili malenih svetohra-ništâ u formi golubica, izrađenih od mjedi te po-zlaćenih ili emajliranih, s otvorom na leđima, a u njima bi se, obješenima nad oltarom, čuvale

Euharistija je susret s Kristom i njegovim mirom.

Kolumbarij, posuda u obliku golubice za čuvanje euharistije.

8


hostije za pričest vjernika. Kao liturgijski predmet spominje ih već papa Silvestar na početku IV. stoljeća, a posebnu umjetničku vrijednost zadobit će na franačkome području, posebice u poznatim zlatarskim radionicama u Limogesu.

Široki spektar kršćanskoga značenja golubice danas je uvelike zaborav-ljen ili sveden na (katkada neumjesno naturalističan) prikaz, osobito uz slavlja sakramenta potvrde. Usuđujem se reći da bi katkada o Duhu Sve-tom, o njegovoj darovanosti i preobrazbenoj snazi, bilo lakše razmatrati bez takvih izravnih »slika« koje ‘zaustavljaju’ misao i pogled na ‘vjernome’ prikazu goluba, lišenu svake simboličke snage i vlastitu znakovlju ornito-loških društava ili golubarskih udruga. Riječ je o zamjeni simbološke ko-munikacijske dinamike pukim prikazom ili znakom koji nije kadar unijeti nas u zbiljnost otajstva i u dubine njegove događajnosti. Ovdje ponuđeni uvidi u blago kršćanskoga nadahnuća imat će opravdanja ako nas barem oslobode suvremene opasnosti izjednačavanja simbola i znaka, pa taman nam bogatstvo prošlosti i dubina kršćanske misli ostali i dalje nedohvatljivi i nerazumljivi.

Orao: pod zaštitom Kristovih krila»Kralj među pticama«, orao, na prvu pomisao izmamljuje divljenje lakoći i veličanstvenosti njegova leta, umijeću lebdenja, oštrini pogleda, brzini kojom se sunovraćuje prema zemlji, vještini i snazi u lovu… Udivljenje pred tim vještinama i vlastitostima dalo je orlu mjesta na vojničkim zastavama i štitovima (kod Perzijanaca, Grka, Rimljana…, sve do velikih vojski iz no-vije povijesti), na grbovima i zastavama kraljevstava i država, na grbovi-ma plemićkih obitelji. Znakovlje s motivom orla govori o snazi i moći koju ljudi i kraljevstva žele pokazati pred drugima. Znak orla, jednoglavoga ili dvoglavoga, crnoga ili crvenoga, nosi prijetnju, ulijeva strah i time iziskuje poštovanje pred onima koji se njime rese. Ne čudi da se na tragu značenja nepobjedive moći orao veže i uz božanska bića, uz Zeusa i Jupitera.

Premda je orao u kršćanskoj ikonografiji čest znak, njegova kršćanska interpretacija nije oblikovana na značenjskim matricama grabežljivosti i pri-jetnje, kakve susrećemo u vojničkoj, imperijalnoj ili plemićkoj heraldici. Što-više, kršćanski simbolizam orla stoji na značenjski sasvim suprotnoj strani. U Svetome pismu orao se pojavljuje u kontekstu govora o Božjoj zaštiti najma-njih i najslabijih. Predaja, naime, govori o poslovičnoj brizi orla za mlade koje brižno čuva, dugo othranjuje u gnijezdu i naposljetku ih uči letjeti podupirući ih svojim krilima. Mojsije, prije nego što narodu predaje Gospodnje zapovi-jedi, prenosi Božju riječ: »Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjer-no pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve na-rode – tâ moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.« (Izl 19, 4-6) Prije svoje smrti Mojsije saziva narodne starješine podsjećajući ih na Božju vjernosti i brigu prema Izabranome narodu: »Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima.« (Pnz 32, 11) Slično i Izaija poučava: »Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i

9


ne sustaju, hode i ne more se.« (Iz 40, 31) Slijedeći te metafore, crkveni oci

značenje orla primjenjuju na Krista, osobito kada je riječ o interpretiranju starozavjetnih tekstova u kojima se spo-minje orao. Kristološki simbolizam orla, osobito u govoru o Kristovu uskrsnuću i pobjedi, oslanja se na spoznaje o visini do koje se orao uzdiže, brzini kojom leti, snazi kojom pobjeđuje neprijatelja, širi-ni krila kojom lebdi ili zakriljuje mlade … Tako sveti Jeronim govori da nas je Krist »na križu zaštitio svojim krilima«. Mak-sim Torinski je još izravniji: »Kao što orao ostavlja nizine i diže se u visinu, do-sežući nebo, tako je i Spasitelj napustio dubine podzemlja i uzdigao se u visine, prodrijevši u sama nebesa.« Hilarije iz Poitiersa kršćane naziva orlovima jer po daru uskrsnuća zadobivaju »duhovno tijelo«. Crkva je predstavljena u slici gni-jezda koje Krist orao štiti svojim krilima, a »neprijatelje« odbija prijetnjom svojih kandža i kljuna (Grgur iz Elvire).

Na temelju raznih predaja kršćani su u stara vremena bili prispodoblji-vani orlovima. Tadašnja su vjerovanja povezivala značenje orla sa solarnim simbolima, ističući da orao ima sposobnost mirno gledati u sunce, bez opa-snosti da bude zaslijepljen. Orao je, prema istome vjerovanju, svoje mla-de »kušao« upravo sposobnošću ustrajnoga gledanja u sunce; oni koji ne bi mogli podnijeti tu kušnju bili bi odbacivani. Kršćani su pozvani uprijeti pogled gore, prema nebesima, prema »Suncu pravde« (Mal 3, 20), Kristu Gospodinu. Tko nije zagledan u svjetlo, »svjetlo istinsko koje rasvjetljuje svakoga čovjeka« (Iv 1, 19), očituje se kao »sin tame«. Tako je orao obliko-vao simbolički govor o nebeskome Ocu kao pravednome sudcu. Ista preda-ja utjecala je i na formiranje tetramorfnoga predstavljanja četiriju evanđe-lista, gdje je znak orla dodijeljen evanđelistu Ivanu, koji se u svojim spisima pokazao zagledanim i uronjenim u Kristovo božanstvo.

»Ko orlu ti se mladost obnavlja«, pjeva psalmist (Ps 103, 5). I ta slika, izrasla iz pseudoznanstvenih predaja, našla je mjesto u kršćanskoj interpre-taciji. Već Aristotel spominje orlovsku dugovječnost (makrobios), a prije spomenuta zbirka Physiologus prenosi da se orao, nakon što osjeti da su mu od starosti krila otežala i vid izgubio oštrinu, iz visine velikom brzinom strovaljuje u čistu izvorsku vodu, u koju uranja tri puta, da bi se potom uzdi-gao obnovljen i pomlađen, pobjeđujući smrt. (Slična vjerovanja vežu se i uz jednu drugu pticu, feniksa, uvelike zastupljenog u zoološkom simbolizmu.) Čovjek, odjeven u odijelo stareži i grijeha, osjeća smrtnost, nalazi »izvor života«, krsni zdenac, gdje odlaže »staroga čovjeka«, biva uronjen u život Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i odjeven u novost života, u život koji ne umi-

Pod zaštitom krila njegovih…

Detalj s portala bazilike sv. Marije Velike, Bergamo, 14. st.

10


re. Augustin potvrđuje: »in Christo renovabitur sicut aquilae iuventus nostra« (Ennar. in Ps. LXVI, 10). Te simbološke poveznice s otajstvom krštenja pomažu crkvenim ocima u obliko-vanju novih značenja, kao na primjer onih vezanih uz snagu kršćanske pokore.

Istinu da je orao ptica grabežljivica Biblija ne skri-va (usp. Job, 39, 29-30), ali srednjovjekovna kršćanska umjetnost takvoj naravi orla redovito daje drukčiji predznak: orao koji nosi

»plijen« predstavlja Krista koji duše vjernika izbavlja iz zla i nosi ih u nebe-ski mir te pokazuju Gospodinovu uzvišenost nad svim stvorenjem. Takvo-me interpretiranju pridružuje se posebice motiv orla koji grabi zmiju, čime se izravno otvara tema Kristove eshatološke pobjede nad Zlom i čovjekova izbavljenja iz moći grijeha i smrti. Može se reći da kršćanski simbolizam orla čuva njegovu dvoznačnost, ponegdje jasno pokazanu motivom dvo-glavoga orla, povezujući teme očinske blagosti i sudačke strogosti, roditelj-ske zaštite i neprijateljske okrutnosti… U toj napetosti i suprotstavljenosti predstavljena je sva povijest spasenja, otkana susretom sa zlom i pobjedom nad njim, po snazi Kristove smrti i uskrsnuća.

Pelikan: nježnost Kristove žrtve»Pelikane nježni (Pie Pelicane), Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri pre-svetoj…«, pjeva euharistijski himan Klanjam ti se smjerno, kojega se li-terarno očinstvo pripisuje svetomu Tomi Akvinskom ili nekomu bliskom sljedbeniku njegove misli. Kristološki i euharistijski simbolizam pelikana ne pronalazi oslonca u svetopisamskoj predaji jer je ondje samo uzgredno spomenut (usp. Lev 11, 1¸; Ps 102, 7; Iz 34, 11; Sof 2, 13); u Novome Zavjetu ne nalazimo mu spomena. Značenja pelikana u interpretaciji euharistij-skoga simbolizma izrasla su, čini se, iz pogrješnoga zaključivanja o načinu kako pelikan hrani svoje mlade. Pelikan, naime, donosi mladima hranu u kljunu, odnosno u rastezljivoj membrani formiranoj poput vrećice ispod donjega dijela kljuna, te ju polagano »daje« mladima da ju kljucaju. Budući da mladi stoje ispod pelikana i kljucanjem hrane (najčešće ribe) ostavljaju krvavu mrlju na bijelome perju pelikana, promatrač može lako zaključiti da je pelikan svojim kljunom otvorio prsa dajući samoga sebe mladima za jelo. Tako su iz jednoga privida stvoreni slika i zaključak o pelikanovoj nesebič-noj ljubavi i očinskomu samodarivanju, što je postalo metaforom Kristova sebedarja, očitovanoga na križu i aktualiziranoga u otajstvu euharistije. No, prije nego se rodila ta metafora, sveti Ivan Zlatousti istu je misao izrekao

Snagom odozgor svladan je »stari

neprijatelj«.

Motiv s antičkoga mozaika u Carigradu

(Foto: Shutterstock)

11


drugim riječima: »Kao što žena hrani vlasti-tom krvlju i mlijekom onoga koga je rodila, tako i Krist neprestano hrani vlastitom krvlju onoga koga je sam rodio.« Krsne kateheze, III, 19).

Slika iz koje je nastala metafora o peli-kanovoj nesebičnoj žrtvi ima i jednu drugu, slojevitiju predaju: pelikan, vjerovalo se, če-sto svoje mlade u gnijezdu ubija kljunom, a njihova ih majka oplakuje u gnijezdu tri dana te se nakon toga samoranjava da bi njezini mladi, poliveni njezinom krvlju, oživjeli. Po-stojale su i druge, slične predaje, ali uvijek s istim završetkom: pelikanovim samora-njavanjem i oživljavanjem mladih vlastitom krvlju. Tako se u jednom Komentaru Psa-lama, pripisivanom Euzebiju Cezarejskom, spominje vjerovanje da smrt mladih u peli-kanovu gnijezdu dolazi od zmijskoga otrova, čime se otvara prostor simbolizmu zla koje je pobijeđeno Kristovom žrtvom. Sveti Augu-stin navodi takve predaje među pukom i ne skriva svoju sumnju u njiho-vu istinitost, ali ih rabi kao metaforu da bi iskazao snagu Kristove ljubavi, očitovane prolijevanjem krvi u žrtvi križa radi otkupljenja čovjeka od smrti (Ennar. in Ps., CI, I, 8).

Metafora pelikana priziva na jednu od »velikih« tema i starih religijskih ‘matrica’ o podrijetlu zla i način njegova prevladavanja: u prvotni red ne-kim oblikom pobune ulazi zlo koje rađa nasiljem, prepoznatljivim po borbi »svih protiv svih«; nasilje biva razriješeno novim oblikom »nasilja«, struk-turiranim i »uređenim« kao borba »svih protiv jednoga«, pri čemu taj »je-dan« postaje »žrtvom otkupnine«, umiranja za druge, što pak daje razlog obožanstvenju i kultu onoga koji je žrtvovan… Te je teme na poseban način istraživao René Girard, koji naposljetku, nakon svoga vraćanja kršćanstvu, pokazuje da se pobjeda nad zlom ne razrješuje nekim oblikom saveza izme-đu dobra i zla, nego Božjim promislom ostvarenim u Isusu Kristu, koji »de-konstruira« i uništava zlo i time prekida lanac zla i nasilja, čime se otklanja teorija o povezanosti svetoga i nasilja.

U Kristovoj žrtvi potrebno je vidjeti vrijednost njegova sebedarja. On nije žrtva tek zbog nasilja koje je nad njim izvedeno niti je postao »božan-stvom« po žrtvi kojom se darovao za spas ljudi, nego je Bog koji se iz ljubavi žrtvovao, uzevši krivicu drugih na sebe. Ljubav je suprotstavljena nasilju, sebedarje nasilno odabranoj žrtvi. Time je izokrenut red starih mitoloških i religijskih matrica o otkupljenju. Molitveni vapaj »Pelikane nježni« (Pie Pelikane) čuva tu »božju nježnost« u kojoj je pobijeđeno svako zlo i nasilje. Prolivena Kristova otkupiteljska krv nije tek trag nasilja, nego svjedočan-stvo izlivene ljubavi i darovanoga života, koji je zalog življenja svih onih koji se po vjeri povjeravaju njegovu daru otkupljenja.

Kršćanski simbolizam preoblikovao je grabežljivoga pelikana u sliku Kristova sebedarja, očitovanoga na križu i darovanoga u otajstvu euharistije.

Gil de Siloé: pelikan na retablu oltara u crkvi kartuzije Miraflores, Burgos, Španjolska, kraj 15. st.

NAŠA TEMA

12

Simboli životinja

NLav i grifon – životinje s dvoznačnom simbolikom

Ivan Šaško

Nije rijetkost, štoviše čini se pravilom, da su uz građevinu crkve, uz liturgijski prostor, predmete i spise, vezani prikazi raznih životinja. Neke od tih životinja nalazimo u njihovim stvarnim

obličjima, a neka su bića čudnovat spoj koji ponekad pobuđuje asoci-jacije mitologijskih ozračja, povezujući stvarnost i maštu. Bez obzira na to, te su životinje uvijek odražaj smišljenoga čitanja i iskustvenosti susreta čovjeka s najdubljim pitanjima, a kršćanstvo je dalo svoja tu-mačenja i omogućilo nove oblike komunikacije Radosne vijesti.

Simbolika životinja u kršćanstvu ima dugu tradiciju i to ne samo onu koja se provlači kao prenošenje biblijskoga nasljeđa iz židovske i starijih kultura. Ti su simboli nadograđivani, obogaćivani, naročito u potrebama da se ilustrira nešto što riječi nisu uopće ili nisu dostat-no mogle prenijeti, ili je verbalnoj slici bila potrebna oduvijek važna komplementarnost s likovnom slikom.

Pored velikoga broja likova svetih u biblijskim se prizorima često pojavljuju životinje koje predstavljaju određene odlike ili pak sim-boliziraju konkretne osobe. Poneki nas simboli prate do današnjega doba, premda se mogu doživjeti propitivanja o tome koliko ih shva-ćamo na način na koji su ih shvaćali kršćani prije nas.

Naime, korijeni tih simbola sežu duboko u razne starije kulture ili su u kršćanskoj kulturi dobili svoje specifičnosti, kao, na primjer, vazmeno janje kao čista žrtva klanica, kojega se navještaj ispunja u Kristu. Janje je značilo i spremnost na pomirenje, blagost, što se sve saželo u Kristovoj žrtvi na križu koja je donijela pobjedu nad smr-ću, zbog čega je Jaganjac u kršćanskoj ikonografiji rado prikazan s pobjedničkim barjakom. Upravo u tome prostoru pobjede nad grije-hom, smrću i zlom postoji zanimljiv spektar simbolike životinja koje su izražavale snagu, borbu, nadmoć i zaštitu. Od početnih interpre-tacija s puno osjetljivosti prema istančanosti do našega je vremena prijeđen put koji je simboliku pretvarao u čistu alegoriju ili pak u pojednostavljivanja koja su ponijela okrnjena ili čak oprečna znače-nja od početnih.

Da bismo vidjeli nevidljivo u vidljivome, potrebno je krenuti od izvorâ koji su stvorili podlogu za stvaranje neobičnosti koje obuhvaća pojam ‘bestiarij’. Potrebno je ponovno pokušati učiti i razumjeti je-zik koji je ostao uvelike zaboravljen ili okovan pukim promatranjem izvedbe umjetničkih djela kojima je oduzeta snaga govora, te ujedno, dakle, i srž umjetnosti.

Simbolika životinja u kršćanstvu ima dugu tradiciju i to ne samo

onu koja se provlači kao prenošenje biblijskoga

nasljeđa iz židovske i starijih kultura. Ti su

simboli nadograđivani, obogaćivani, naročito

u potrebama da se ilustrira nešto što

riječi nisu uopće ili nisu dostatno mogle

prenijeti, ili je verbalnoj slici bila potrebna

oduvijek važna komplementarnost s likovnom slikom.

13

Simbolički govor uvijek po-vezuje posrednost i neposred-nost, prepoznatljivost koja može postati mutnom i dale-kom. Sveti Pavao nam kaže da je s pomoću vidljivoga moguće vidjeti nevidljivo jer je svijet ko-ji doživljavamo osjetilima ilustracija božanske zbilje. Svaka stvorena stvarnost u sebi nosi zrcalo našega života i smrtnosti. Tako se i životinje posta-vljaju kao poticaji, opomene, prizivi koji od zemlje upućuju k nebu.

‘Monstruoznost’ i spoznajaBiblija je zacijelo prvo vrelo za razumijevanje simbolike životinja u kršćan-skoj kulturi. Od zmije iz Knjige Postanka do zmaja iz Knjige Otkrivenja postoji prisutnost raznolikih tragova životinjskoga svijeta: golub iz pripovi-jesti o Noi, kit u kojemu boravi prorok Jona, Samson i Danijel u odnosu na lavove, Balaamova magarica, Isus s pogledom na vrapce, psići ispod stola, mreže prepune riba, Petar koji čuje pijetla…

U teološkome brušenju pojmova, osim svetoga Pavla, velik su doprinos dali Origen i sv. Augustin (naročito u djelu De doctrina christiana), razvi-jajući alegorijsko čitanje Svetoga pisma. Za učenoga hiponskoga biskupa svijet može biti podijeljen na stvari i znakove (res et signa), a baš sve na se-bi nosi pečat Božje volje koji pomaže od zemaljskoga ići prema nebeskome, od vremenitoga prema vječnomu. U patrističkome su vremenu kršćanski pisci životinje promatrali poglavito kao slike, metafore, simbole, korisne za duhovni rast i za odgoj u vjeri. U tome se njihov pristup razlikuje od kasni-jih zanimanja za prirodu i ‘znanstvenost’. Srednji vijek je sve čitao kroz bi-blijsku leću, premda je spajao djela Plinija Starijega, Herodota, Aristotela, Pauzanije, Vergilija, Cicerona, Ovidija.

I za ovaj kratki prilog, slijedeći djela L. Frigerija i M. P. Ciccarese, važno je usvajanje polazišta koje se nalazi u značenju. Prvo je pitanje što neki likovi i prikazi znače. Za naš suvremeni senzibilitet pojedino će nazivlje djelovati neprimjereno, a imaginarij daleko od uporabljivoga za bilo kakvu spoznaju. No, romaničke su crkve često pretrpane bićima i životinjama ka-kve se ne susreću u ‘stvarnosti’, da bi se očitovala Božja veličina koja nadi-lazi nama dohvatljivu stvarnost.

Nije zato neobično što se među tim likovima nalaze i oni koje zovemo ‘monstrumima’ ili ‘monstruoznima’. Ti su nazivci zastrašujući i djeluju od-bojno, a zapravo im je značenje došlo od glagola ‘monstrare’ (pokazati), jer oni omogućuju spoznati nešto upućujući na neku zbilju. Radi se o ‘pokazi-vanju’ da sav svijet, aluzije i simboli u njemu, sudjeluje u slavi Onoga koji ga je stvorio, kao neprestano očitovanje svetoga. Tako bestiarij u srednjemu vi-jeku postaje izražaj najuzvišenijih teoloških i metafizičkih spoznaja. Simbol nema kao prvu svrhu ukrašavati (dekoracija) niti pripovijedati (naracija), te zbog toga ne mora zajamčiti izravnost razumijevanja. Simbol ima odgojnu vrijednost i traži napor tumačenja, sposobnost raščlambe, čežnju i misti-

Čudovišna i mitska bića, simboli prijetnje i obrane.

Zvekir, batić na ulaznim vratima, Italija, 16. st.

Simbolički govor uvijek po-vezuje posrednost i neposred-nost, prepoznatljivost koja može postati mutnom i dale-kom. Sveti Pavao nam kaže da je s pomoću vidljivoga moguće vidjeti nevidljivo jer je svijet ko-ji doživljavamo osjetilima ilustracija božanske zbilje. Svaka stvorena stvarnost u sebi nosi zrcalo našega života i smrtnosti. Tako se i životinje posta-vljaju kao poticaji, opomene, prizivi koji od zemlje upućuju k nebu.

‘Monstruoznost’ i spoznajaBiblija je zacijelo prvo vrelo za razumijevanje simbolike životinja u kršćan-skoj kulturi. Od zmije iz Knjige Postanka do zmaja iz Knjige Otkrivenja postoji prisutnost raznolikih tragova životinjskoga svijeta: golub iz pripovi-jesti o Noi, kit u kojemu boravi prorok Jona, Samson i Danijel u odnosu na lavove, Balaamova magarica, Isus s pogledom na vrapce, psići ispod stola, mreže prepune riba, Petar koji čuje pijetla…

U teološkome brušenju pojmova, osim svetoga Pavla, velik su doprinos dali Origen i sv. Augustin (naročito u djelu jajući alegorijsko čitanje Svetoga pisma. Za učenoga hiponskoga biskupa svijet može biti podijeljen na stvari i znakove (res et signa), a baš sve na se-

kom. Sveti Pavao nam kaže da je s pomoću vidljivoga moguće vidjeti nevidljivo jer je svijet ko-ji doživljavamo osjetilima ilustracija božanske zbilje. Svaka stvorena stvarnost u sebi nosi zrcalo našega života i smrtnosti. Tako se i životinje posta-vljaju kao poticaji, opomene, prizivi koji od zemlje upućuju k nebu.

Biblija je zacijelo prvo vrelo za razumijevanje simbolike životinja u kršćan-skoj kulturi. Od zmije iz Knjige Postanka do zmaja iz Knjige Otkrivenja postoji prisutnost raznolikih tragova životinjskoga svijeta: golub iz pripovi-jesti o Noi, kit u kojemu boravi prorok Jona, Samson i Danijel u odnosu na lavove, Balaamova magarica, Isus s pogledom na vrapce, psići ispod stola, mreže prepune riba, Petar koji čuje pijetla…

U teološkome brušenju pojmova, osim svetoga Pavla, velik su doprinos dali Origen i sv. Augustin (naročito u djelu De doctrina christiana), razvi-jajući alegorijsko čitanje Svetoga pisma. Za učenoga hiponskoga biskupa svijet može biti podijeljen na stvari i znakove (res et signa), a baš sve na se-

Čudovišna i mitska bića, simboli prijetnje i obrane.

Zvekir, batić na ulaznim vratima, Italija, 16. st.

14


čku susretljivost. S tim raspoloženjem, imajući na pameti da su religijama, pa tako i kršćanstvu, posebno zanimljive teme pobjede nad zlom kao neprijateljem (a posljednji je grijeh i smrt), izno-sim razmatranje o životinjama koje u sebi sadrže snagu simboličkoga, ali i odliku višeznačnosti. Zato je potrebna biblijska prizma, da bismo ih mogli čitati u svjetlu kršćanstva.

Lav u simbolici trostruke naraviLav je životinja koja je dobila epitet kralja. Što je to ‘kraljevsko’ u njemu? Zacijelo je prepoznata tjelesna građa i glasanje koje ulijeva strah, snaga i hrabrost za suočavanje s opasnostima, praved-nost i blagost u odnosu na podložnike i nepri-jatelje. Ta je životinja oduvijek simbol vezan uz božanstvo među najstarijim narodima: babilon-skom i egipatskom. U Staroj Grčkoj i Rimu lav je sunčani simbol, a njegova je griva viđena kao kruna od sjajnih zraka. Oni se nalaze u pratnji Apolona i Dionizija, vuku Cibelina kola, imaju zaštitničku moć na ulaznim vratima hramova i gradova; nose stupove i grede; nalaze se na zna-kovlju vojske kao i na grbovima vladara i velika-ša. Tomu je tako, budući da je lav označavao više od dokaza neustrašivosti, sve do predstavljanja prasukoba suprotstavljenih svjetova, duhovnoga i materijalnoga, dobra i zla. Tako je lov na lava pridržan kraljevskomu rodu, a pobjeda nad njim

znak božanskoga izabranja. U starini su junaci redom predočavani kao oni koji su uspjeli ubiti lava i sa sobom ponijeti njegovu kožu. Od ‘Ilijade’ do kovanica Aleksandra Velikoga lavlje su ralje, pandže i druga obilježja pri-vlačila sve koji su željeli posredovati sličnost vrlina i mana junaka prošlosti.

Čuvajući odliku simbola, lav je stanoviti prototip dvoznačne životinje. Svaka se karakteristika može shvatiti i kao pozitivna i kao negativna. Snaga može postati nasilje, a hrabrost okrutnost, zaštita prijetnja i opasnost pred snažnom zvijeri. To svjedoči i Biblija. Bog sebe uspoređuje s ričućim lavom koji lovi plijen (usp. Iz 31, 4; Am 3, 8) kada nastupa protiv bezbožnika (usp. Jer 27, 44). No, lavovi su također njegovi neprijatelji kojima će Gospodin polomiti zube, kako bi obranio one koji su mu vjerni (usp. Dn 6, 23; 2Tim 4, 17). Anđeo viče kao da riče dok silazi s neba (usp. Otk 10, 3), ali jednako je opisan i đavao koji riče tražeći koga da proždre (usp. 1Pt 5, 8). Faraon je opi-san kao lav posred naroda, a s lavovima su uspoređeni osvajači, zli izraelski poglavari te svi koji progone nedužne (usp. Ps 21, 4). Na kraju tih primjera valja istaknuti da tumači Svetoga pisma u starini redom daju kristološko značenje tekstu iz Otk 5, 5 koji govori o pobjedi lava iz plemena Judina. Isti-na je tako da je lav čas korišten kao slika Krista, a čas Antikrista; predstavlja

Lav, nositelj kraljevskoga i božanskoga dostojanstva.

Motiv venecijanskoga lava u Motovunu.

(Foto: Shutterstock)

15

Zaštita snagom Kristove pobjede…

Lav na južnom dovratniku portala katedrale sv. Lovre u Trogiru, 1240. (Foto: Shutterstock)

Boga u snazi, a đavla u okrutnosti. Ipak, u većini slučajeva kršćansko ga tuma-čenje vidi u pozitivnome svjetlu, vje-rojatno zbog snažnoga teksta iz Otkri-venja koji preuzima sliku iz Post 49, 9– lava iz roda Judina.

Velik utjecaj na važnost simbolike lava ima spis pod nazivom ‘Fiziolog’ nepoznatoga autora, čini se iz II. ili III. stoljeća, nastao u ozračju aleksandrijskoga gno-sticizma. U tome spisu piše da lav ima ‘tri naravi’: pr-va govori da lav briše vlastite tragove kako lovci ne bi našli njegovu jazbinu. Tako bi i Krist, taj lav duhovni pobjednik iz korijena Davidova, poslan od nevidlji-voga Oca, skrio svoje duhovne tragove, to jest svoje božanstvo.

Druga se narav odnosi na to da bi lav bdio i dok bi spavao. Ta neprestana budnost upućuje na Kri-sta koji spava na križu, ali njegova božanska narav je budna zdesna Ocu, jer ne će zaspati čuvar Izraela. Ta budnost i otvorene oči bile su razlog da su njihovi likovi stavljani na ulaze kao čuvari svetih mjesta. Običaj je to koji se proširio, najčešće s lavovima ‘stuponoscima’ (stilofori-ma) sve do suvremenosti, najprije na području Mediterana, a zatim i šire. Lavovi-čuvari stavljali su se i pored prijestolja vlada-ra, ako već njihovi likovi nisu tvorili podnožja i noge takvim pred-metima. Osim čuvanja, lav je predstavljao i pravednost. Još je Plinije Stariji zapisao da samo lav ima milosrđa za onoga koji ga moli, koji se pred njim prostire. Salomonovo prijestolje s lavovima koji su predstavljali dvanaest plemena izraelskih brzo je postalo modelom za druge vladare, pa i za biskupske katedre.

Treća bi narav lava bila najvažnija za kristološku perspektivu. U ‘Fiziologu’ piše, naime, da se lavić rađa mrtav i takav ostaje tri dana, sve dok ne dođe otac koji ga budi u život. Tomu se dodaje vjerovanje o budnosti: da lav spava otvorenih očiju. To je dvoje pomoglo u usporedbi s Kristovim umiranjem i pobjedom nad smrću (usp. sv. Grgur Veliki, Hom. in Ez I, 4, I).

Simbolici lava pridružuje se simbolika lavice u njenoj okrutnosti, koja je smatrana većom od one koja je pridana lavu. Ona je izabrana kao pred-stavnica Babilonskoga carstva, a korištena je i kao slika oholosti Jeruzale-ma. No, i ovdje ambivalentnost pronalazi svoje mjesto, jer je lavica postala simbolom Kristova mističnoga tijela, Crkve, majke apostola i učitelja koje ona hrani i brani. Ta se dvojnost osjeća i na antropološkome planu, jer se u slici lava pojavljuju: Kir, Nabukodonozor, Herod i Neron, kao i: Mojsije, apostoli, evanđelisti.

Spomenimo i pripovijest o Samsonu (Suci 14, 5-8). Njegov lik ima dvo-struku tipološku vrijednost. Kada se čita kao pralik Krista, tada je lav sim-bol okrutnosti naroda, poraženoga i raspršenoga, ali jednako tako onoga

Treća bi narav lava bila najvažnija za kristološku perspektivu. U ‘Fiziologu’ piše, naime, da se lavić rađa mrtav i takav ostaje tri dana, sve

Boga u snazi, a đavla u okrutnosti. Ipak, u većini slučajeva kršćansko ga tuma-čenje vidi u pozitivnome svjetlu, vje-rojatno zbog snažnoga teksta iz Otkri-venja koji preuzima sliku iz Post 49, 9

Velik utjecaj na važnost simbolike lava ima spis pod nazivom ‘Fiziolog’ nepoznatoga autora, čini se iz II. ili III. stoljeća, nastao u ozračju aleksandrijskoga gno-sticizma. U tome spisu piše da lav ima ‘tri naravi’: pr-va govori da lav briše vlastite tragove kako lovci ne bi našli njegovu jazbinu. Tako bi i Krist, taj lav duhovni pobjednik iz korijena Davidova, poslan od nevidlji-voga Oca, skrio svoje duhovne tragove, to jest svoje

Druga se narav odnosi na to da bi lav bdio i dok bi spavao. Ta neprestana budnost upućuje na Kri-sta koji spava na križu, ali njegova božanska narav je budna zdesna Ocu, jer ne će zaspati čuvar Izraela. Ta budnost i otvorene oči bile su razlog da su njihovi likovi stavljani na ulaze kao čuvari svetih mjesta. Običaj je to koji se proširio, najčešće s lavovima ‘stuponoscima’ (stilofori-ma) sve do suvremenosti, najprije na području Mediterana, a zatim i šire. Lavovi-čuvari stavljali su se i pored prijestolja vlada-ra, ako već njihovi likovi nisu tvorili podnožja i noge takvim pred-metima. Osim čuvanja, lav je predstavljao i pravednost. Još je Plinije Stariji zapisao da samo lav ima milosrđa za onoga koji ga moli, koji se pred njim prostire. Salomonovo prijestolje s lavovima koji su predstavljali dvanaest plemena izraelskih brzo je postalo modelom za druge vladare, pa i za biskupske

Treća bi narav lava bila najvažnija za kristološku perspektivu.


Velik utjecaj na važnost simbolike lava ima spis pod nazivom ‘Fiziolog’ nepoznatoga autora, čini se iz II. ili III. stoljeća, nastao u ozračju aleksandrijskoga gno-sticizma. U tome spisu piše da lav ima ‘tri naravi’: pr-va govori da lav briše vlastite tragove kako lovci ne bi našli njegovu jazbinu. Tako bi i Krist, taj lav duhovni pobjednik iz korijena Davidova, poslan od nevidlji-voga Oca, skrio svoje duhovne tragove, to jest svoje

Druga se narav odnosi na to da bi lav bdio i dok bi spavao. Ta neprestana budnost upućuje na Kri-sta koji spava na križu, ali njegova božanska narav je budna zdesna Ocu, jer ne će zaspati čuvar Izraela. Ta budnost i otvorene oči bile su razlog da su njihovi likovi stavljani na ulaze kao čuvari svetih mjesta. Običaj je to koji se proširio, najčešće s lavovima ‘stuponoscima’ (stilofori-ma) sve do suvremenosti, najprije na području Mediterana, a zatim i šire. Lavovi-čuvari stavljali su se i pored prijestolja vlada-ra, ako već njihovi likovi nisu tvorili podnožja i noge takvim pred-metima. Osim čuvanja, lav je predstavljao i pravednost. Još je Plinije Stariji zapisao da samo lav ima milosrđa za onoga koji ga moli, koji se pred njim prostire. Salomonovo prijestolje s lavovima koji su predstavljali dvanaest plemena izraelskih brzo je postalo modelom za druge vladare, pa i za biskupske

Treća bi narav lava bila najvažnija za kristološku perspektivu.

16


koji je za nas sačuvao med Božje riječi. Ako se pola-zi od lava koji je po snazi svetopisamske riječi sim-bol Krista, tada se izokreću uloge, jer je Samson tada slika naroda koji je razapeo Krista kao zločinca, ali se zatim vraća k njemu, otkri-vajući dobrotu i slast evan-đeoskoga nauka.

Značenjska raskoš veza-na uz lava proširuje se na hagiografiju, jer su srednjo-vjekovni pisci često donosi-li pripovijesti iz života sve-taca u kojima se oni susreću s ‘dobrim i lošim’ lavovima. Sjetimo se sv. Jeronima i odnosa lava i zahvalnosti, zatim sv. Makarija koji se

brinuo za dva lavića koji su mu uzvratili ljubav i prepoznali ga u životnoj tjeskobi arene, ne želeći mu nauditi. Tomu se pridružuje i epizoda o sv. Antunu, opatu, komu su dva lava pomogla u kopanju groba za svoga prija-telja. No, i u takvim pripovijestima lav je opasnost i zaprjeka (na primjer: monahu Šimunu na putu iz Rima prema Pisi).

Grifon – neobično biće kristološkoga značenjaŽeleći se nadovezati na životinjski lik lava i dodatno predočiti dio dvojnosti, ambivalentnosti simbolike životinja, osobito na tragu čitanja pobjede, a sve u svjetlu snage simbola i povezivosti onoga što zovemo stvarnim i onoga što zovemo nestvarnim, izabrao sam lik grifona, bajkovitoga bića koje ima glavu orla, a tijelo lava. U grifonu se na paradigmatski način susreće ona napetost do proturječja koja resi simboliku i srednjovjekovni bestiarij. U toj je životinji bilo viđeno utjelovljenje zla ili pak najuzvišeniji izražaj dobra.

Značenjska vrijednost, sa svojom iznimnom hiperboličkom zahtjevno-šću, toliko je bila problematična da je nakon Srednjega vijeka uporaba to-ga lika nestala iz kršćanskih (alegorijskih) tumačenja, što je pogodovalo ne samo preživljvanju, nego i većoj prisutnosti lika grifona u heraldici (grbo-slovlju). Rado je korišten kao dio znakovlja raznih vojnih postrojba, ali i u grbovima i zastavama gradova, udruženja i društava vezanih uz trgovanje.

Pojavak takvih prikaza hibridnih bića lavljega tijela i glave ptice grabe-žljivice vodi nas do poznatih ozračja u starome Egiptu i Mezopotamiji. Tako na Darijevoj palači imaju ulogu budnih čuvara grada i vladara. I u drugim mitologijama grifoni su budni i nemilosrdni čuvari velikih bogatstava. He-rodot govori općenito o ‘krilatim čudovištima’, a Plinije Stariji naglašava kljun i izdužene uši koje upućuju na budnost.

Grifon, biće s lavljim tijelom i glavom orla.

Motiv iz Ashmoleova bestiarija, 13, st. Bodleian

Library, Oxford.

17


Lik toga bića u ikonografiji odlikuje, dakle, prednji dio koji pripada orlu (glava s velikim kljunom, noge na kojima su ubojite pandže i dva ogromna krila), a stražnji lavu (uključujući rep). Ta tipična forma doživljavala je, kako u srednjemu vijeku tako i u renesansi, slobodnije izvedbe, već prema naho-đenju pojedinoga umjetnika. Spoj odlika lava, kralja životinja, i orla kao kra-lja zračnoga prostora dovodi do povezivanja iznimne snage i brzine. Upravo se oko toga ispreplela mreža maštovitih napisa koji su se čak povezivali s pojedinim mjestima njihova obitavanja na Istoku (na primjer: Turska, Ar-menija, Indija, Kina).

Izgleda da je takvo biće uvijek vezano uz štovanje Sunca (faraoni, Apolon). Pretpostavlja se da je upravo vezanost uz tu solarnu crtu europskomu srednjo-vjekovlju bilo polazište za vezanje grifona uz pozitivnu simboliku. Naime, orao je jedina životinja koja može gledati sunce, a da ne oslijepi. Štoviše, sunce ga obnavlja, a ujedno je i lav povezan sa svjetlošću zvijezda.

U njihovoj združenosti gospodara zemlje i neba očituje se vrhovno iza-brano biće koje bi odražavalo dvije Kristove naravi: božansku i ljudsku. Sveti Izidor Seviljski piše da je Krist lav jer kraljuje i ima snagu; on je orao, jer nakon uskrsnuća uzlazi na nebo. Tu je sliku preuzeo i Dante u svojoj osjetljivosti prema mitološkoj ikonografiji te ju ugradio u stihove ‘Čistili-šta’: »Međ četir zvijeri bjehu usred srijede / kola trijumfa, s dva kotača s boka, / što grifa o vrat upregnuta slijede. / On u vis diza dva krila visoka, / te srednja pruga između njih osta; tako nijednoj nije sjeko toka. / Vrh im je visok, te nevidljiv posta; / dokle je ptica, zlatna su mu uda, / a druga bijela s crvenila dosta.« Vidi se da je Dante povezao boje: orlovski dio zlatan (što govori o Kristovu božanstvu), a lavlji bijel, pomiješan s crvenim, što je slika ljudskosti Krista uskrsloga.

Kao takav, simbol Krista, grifon je u umjetnosti predstavljen u borbi sa zmijama, svojim smrtnim neprijateljima, ili protiv zmajeva, ili u stavu čuvanja euharistijskoga kaleža. To je nedvojbeno bio razlog da ih se proma-tralo kao čuvare ‘svetoga grala’, a motivi kaleža i kraj njega grifona postali su česti na liturgijskome ruhu (naročito oltarnicima i antependijima). Me-đuprožetost neba i zemlje približila je papin-sku službu simbolici grifona, tako da se i uz likove papa može ponegdje naći ta simbolika Učiteljstva koje upravlja zemljom i sveće-ništva koje se uzdiže do neba, da bi primilo odredbe izravno od Gospodina.

Ako pak pomnije razmotrimo prikaze u srednjovjekovnim katedralama, naći ćemo se pred grifonima kao prijetnji, u stavu napada na ovce, ali i na prestravljene ljude. Dvojnost i višeznačnost ostaju prisutni u tome liku, kao dokaz da se kršćanski bestiarij nikada nije odvojio od ambivalentnosti. Čitajući, dakle, drugu semantičku stranu, lako se dolazi do zaključka da je lav simbol đavla koji ričući obilazi žrtve, a orao ne prestaje biti grabe-

Združenošću lava i orla, gospodarâ zemlje i ne-ba, u grifonu se očituje vrhovno izabrano biće koje ponegdje simboli-zira dvije Kristove naravi: božansku i ljudsku.

18


Čudovišna bića na crkvama: čuvari od

demonskih sila i zaštita onih koji onamo dolaze.

Replike rigalicâ ili vodorigâ na tornjevima

katedrale u Zagrebu.

žljivac koji se obrušava na ovčice, to jest na najslabije članove kr-šćanske zajednice. Tako Hrabanus Maurus vidi u toj kombinaciji Sotonu u njegovu posvemašnjem paklenom sjaju.

Neke inačice i izvedenicePremda se ne radi o izravnome kršćanskom sadržaju, popularnost grifona potaknuta je i temom ‘uzdizanja Aleksandra Velikoga’, koji bi se – baš uz pomoć grifona – penjao do neba. Na više je mjesta prikazan kako na prijestolju ili na lađi, nošen grifonima, uspijeva u nečuvenom podvigu. No, na tome ga putu presreće anđeosko biće i prekorava ga što se usudio poduzeti takvo putovanje i vraća na ze-mlju. Pouka je u neprihvatljivosti samouzdizanja te u kažnjavanju onih koji su oholi i misle da svojim silama mogu doći do spasenja. U tome leži razlog zašto su kršćani rado prikazivali i tu mitsku te-mu na svojim crkvama i na drugim mjestima.

S grifonom se po izgledu može povezati još i lik himere, premda nema u sebi dvojnosti i označuje samo negativnost. Ime bi dolazilo od grčkoga pojma za kozu, premda je himera spoj lavlje glave (s prednje strane), zmije (kao da je rep) i jarca ( u sredini, na hrptu). Danas se pod pojmom ‘himera’ razumijeva tlapnja, izmišljotina, iluzija, varka, ali za srednjovjekovnu simboliku taj je lik bio važan kao simbol zla u trostrukoj pojavnosti: u nezasitnoj okrutnosti la-va, u otrovnoj laži zmije i u bludnosti jarca. Tu je trostruku nega-tivnost opjevao pjesnik Fulgencije (6. st.), da bi skrenuo pozornost na odnos prema grijehu (u kontekstu nedopustive požude): od lavlje strastvenosti, preko ugode koju predstavlja jarac, do grizo-dušja koje je poput ugriza zmije, nakon što je progovorila savjest i shvatila se pogrješka.

Zbog biblijske tipologije zmaja, lik himere se gubi. Ostao je sačuvan na nekim mjestima, među kojima je najpoznatiji onaj na ambonu u crkvi sv. Ambrozija u Milanu. Tamo je prikazana hi-mera koja bježi pred pijetlom (ne nekim junakom) koji je simbol navještaja Kristova svjetla. Njegovo svjetlo raspršuje mrak koji je obitavalište grješnosti u kojemu se skrivaju čudovišta.

Gledajući spomenute likove asocijacija se sigurno upućuje i prema onim sastavnicama liturgijske arhitekture iz vremena go-tike koje mogu zbuniti svojom smještenošću na građevinu crkve, a zovu se francuskim imenom les gargouilles, što bi logikom ono-

matopeje na hrvatski moglo biti prevedeno kao ‘grgljalice’ (blizu francuskoj zvučnosti) ili ‘žubornice’, jer se radi o zvuku koji proizvodi protjecanje vo-de), ali ih zovemo ‘rigalice’ i ‘vodorige’.

Te – banalno rečeno – odvodne cijevi ne nose u sebi srednjovjekovnu simboličku suptilnost i raskošnost o kojoj smo govorili, ali svojom formom upućuju na povezanost, premda nisu uvijek rađene kao čudovišta, nego ima i sasvim prepoznatljivih životinja (najčešće ptica) u toj funkciji.

Radi se o grotesknim bićima koja su spoj ljudskoga i životinjskoga, a u životinjskome spajanju radi se o maštovitim stapanjima. Nadahnuća za

19


Liturgijski kalendar

RUJAN 7 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE 9 U Svagdan; ili: Sv. Petar Claver, prezbiter

1Kor 6,1-11; Ps 149,1-6a.9b; Lk 6,12-19 10 S Svagdan: 1Kor 7,25-31; Ps 45,11-12.14-17; Lk 6,20-26 11 Č Svagdan: 1Kor 8,1b-7.10-13;

Ps 139,1b-3.13-14.23-24; Lk 6,27-38 12 P Svagdan; ili: Presveto Ime bl. Dj. Marije

1Kor 9,16-19.22b-27; Ps 84,4-6a.8a.12; Lk 6,39-42 13 S Sv. Ivan Zlatousti, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 1Kor 10,14-22; Ps 116,12-13.17-18; Lk 6,43-49 14 N UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA 15 P Bl. Djevica Marija Žalosna, spomendan

vl.: Heb 5,7-9; Ps 31,2-6.15-16.20; Iv 19,25-27 (ili: Lk 2,33-35)

16 U Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, mučenici, spomendanod dana: 1Kor 12,12-14.27-31a; Ps 100,1b-5; Lk 7,11-17

17 S Svagdan; ili: Sv. Robert Bellarmino1Kor 12,31 – 13,13; Ps 33,2-5.12.22; Lk 7,31-35

18 Č Svagdan: 1Kor 15,1-11; Ps 118,1-2.16-17.28; Lk 7,36-50 19 P Svagdan; ili: Sv. Januarije, biskup i mučenik

1Kor 15,12-20; Ps 17,6-7.8b.15; Lk 8,1-3 20 S Liturgija kvatri

Prigodna čitanja str. 10-27, Evanđelje: Lk 5,1-11 21 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU 22 P Svagdan: Izr 3,27-34; Ps 15,2-5; Lk 8,16-18

23 U Sv. Pijo iz Pietrelcine, prezbiter, spomendan

od dana: Izr 21,1-6.10-13; Ps 119,1.27.30.34.33.44; Lk 8,19-21

24 S Svagdan: Izr 30,5-9; Ps 119,29.72.89.101.104.163; Lk 9,1-6

25 Č Svagdan: Prop 1,2-11; Ps 90,3-6.12-14.17; Lk 9,7-9 26 P Svagdan; ili: Sv. Kuzma i Damjan, mučenici

Prop 3,1-11; Ps 144,1a.2-4; Lk 9,18-22 27 S Sv. Vinko Paulski, prezbiter, spomendan

od dana: Prop 11,9 – 12,8; Ps 90,3-6.12-14.17; Lk 9,43b-45

28 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 29 P SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli, blagdan

vl.: Dn 7, 9-10.13-14 (ili Otk 12,7-12a); Ps 138,1-5; Iv 1,47-51 30 U Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Job 3,1-3.11-17.20-23; Ps 88,2-8; Lk 9,51-56

L ISTOPAD 1 S Sv. Terezija od Djeteta Isusa, dj. i crkv. naučit., spomendan

od dana: Job 9,1-12.14.16; Ps 88,10b-15; Lk 9,57-62 2 Č Sveti Anđeli Čuvari, spomendan

vl: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10 3 P Svagdan: Job 38,1.12-21; 40,3-5;

Ps 139,1-3.7-10.13-14b;Lk 10,13-16 4 S Sveti Franjo Asiški, redovnik, spomendan

od dana: Job 42,1-3.5-6.12-17; Ps 119,66.71.75.91.125.130; Lk 10,17-24

izradu očito su nađena u biblijskim knjigama, ali i u poganskim izvorima. Te su figure postavljene tako da s jedne strane imaju svoju funkcionalnost odvođenja vode, ali im se traži i dublji smisao. Neki smatraju da su postav-ljeni na zidove crkava kako bi tjerali zle sile od crkve, kao čuvari crkava od demona, dok drugi drže da im je smisao u tome da svojom (demonskom) pojavom, koja plaši, ljude potaknu da se sklone u crkvu.

Puno je toga što je uvjetovano određenim vremenom i posebnostima, a pripada crkvenome govoru. Valja ga uvijek dublje proučavati i razumijevati u višeslojnosti koja raduje – i kada su najtužnije i najtjeskobnije teme u pitanju. U konačnici sva simbolika svodi se na pobjedu Krista nad grijehom i smrću i darivanje radosti u kršćanskoj vjeri.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 220 Gdje god su dvojica ili: Pravedan si, Gospodine (ŽV 9/2012)Otpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 154 Žeđa duša mojaZavršna: 766 Djevice nevina ili: 224.4 Oče naš dobri

7. rujna 2014.

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Pravedan si, Gospodine, i pravi su sudovi tvoji: učini sluzi svompo svojoj dobroti.

Ps 119, 137.124

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te, da ovom žrtvomtebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo.Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 33, 7-9Ako bezbožnika ne opomeneš, krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin:»Tebe sam, sine čovječji,postavio za stražara domu Izraelovu:kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ’Bezbožniče,umrijet ćeš!’ – – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega putaon će umrijeti zbog svojega grijeha,a ti si spasio život svoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji

poslušate, ne budite srca tvrda!Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje Rim 13, 8-10Ispunjenje Zakona jest ljubav.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.Riječ Gospodnja.

21


Molitva vjernika

Braćo i sestre, Krist je prisutan gdje god se ljudi okupljaju u njegovo ime i pouzdanom molitvom zazivaju Božju milost. Snagom toga zajedništva uputimo svoje molitve nebeskome Ocu:Obnovi nas u ljubavi, Gospodine!1. Za tvoju Crkvu: da vođena svjetlom tvoga

Duha bude mjesto istinskoga zajedništva tvojih vjernika i putokaz spasenja svima koji te traže, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima: ohrabri ih da u ljubavi kojom ih ljubiš budu zauzeti za dobro svojih bližnjih i za njihovo spasenje, molimo te.

3. Za braću i sestre koje je grijeh zarobio: pohodi ih svojom dobrotom da spoznaju veličinu tvoje ljubavi te krenu putem obraćenja, molimo te.

4. Za ovu zajednicu molitelja: razbistri nam pogled vjere da umijemo prepoznati potrebe naše braće; nadahni nas da naviještanjem tvoje riječi i djelima ljubavi budemo graditelji tvoga Kraljevstva, molimo te.

5. Daj nam u poniznosti i ljubavi prihvaćati svaku pouku i svaku opomenu kojom nas zoveš na vjerodostojan život evanđelja, molimo te.

Gospodine Bože, ti si nam u Kristu pokazao puninu svoje ljubavi. Daj da nam ovo slavlje sakramenta ljubavi pomogne u spoznaji tvoje dobrote i u izgrađivanju istinskoga zajedništva s braćom u vjeri. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pogriješi li brat tvoj, pokaraj ga nasamo…

Luigi Montanarini, Pro Civitate Museum, Asiz.

Pričesna pjesma Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša mojačezne za tobom;žedna mi je duša Boga, Boga živoga.

Ps 42, 2-3

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječjui svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom. Koji živi.

Pjesma prije Evanđelja 2Kor 5, 19Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio i položio u nas riječ pomirenja.

Evanđelje Mt 18, 15-20Ako te posluša, stekao si brata.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago,dat će im Otac moj, koji je na nebesima.Jer gdje su dvojica ili trojica sabranau moje ime, tu sam i ja među njima.«Riječ Gospodnja.


22

Bratska odgovornost

Dvadeset i treća nedjelja

Ž iveći u pluralnome svijetu, u kojemu je pravo na različitost jedna od glavnih vrjednota, čini se nekorektnim bilo koji

oblik života okarakterizirati pogrješnim. Svima je zajamčena sloboda izbora, premda je ona ne-rijetko izgovor za bijeg od svakoga odgovornog biranja. Moj trenutni poriv postaje jedino mje-rilo. Takav nas stav naizgled oslobađa odgovor-nosti za izbore drugih. Čak indiferentnost pre-ma njima predstavljamo kao vrlinu, nazivajući ju tolerancijom. Ako nas ono što drugi čini, ma-kar to smatrali pogrješnim, ne pogađa osobno, teško ćemo se odvažiti na pokušaj popravljanja. Plaši nas reakcija druge osobe. Rijetko tko pri-znaje da nije u pravu. Čak nas ni okolina neće podržati budući da smo »gurali nos gdje mu ni-je mjesto«. Šutnja je poslovično »zlata vrijed-na«. Dovedeni smo u situaciju da je nekorektno ukazati na nekorektno vladanje.

Sinovi saveza i djeca BožjaDanašnja svetopisamska čitanja, međutim, pred nas stavljaju potpuno drukčiju zadaću: opomenu! Ona je plod svijesti o Izabranom narodu kao sinovima Saveza s Bogom i kasnije kršćanske vjere u Oca nebeskoga koji nas sve međusobnom čini braćom i sestrama. Otuda i odgovornost jednih za druge.

Ponajprije prorok Ezekiel, djelujući u iz-gnanstvu krajem 6. i početkom 5. stoljeća prije

Krista, progovara o svome pozivu. Bog ga je postavio da bude »stražar doma Izraelova« u smislu da stalno upozorava narod kako se ne bi odmetnuo od Saveza i zalutao u mnogoboštvo ili da se neki pojedinac ne bi udaljio od zajedni-ce. Posljedica je to vjere u zajedničku dužnost cijeloga naroda koja vodi njegovu spasenju ili propasti, ali i postupnoga sazrijevanje svijesti o osobnoj odgovornosti kojom pojedinac može postići život, ali i zaslužiti smrt. Istaknuta je i briga za bližnjega čiju će krv Bog »tražiti iz tvo-je ruke«. Tako i grješnik i prorok moraju snosi-ti pozitivne i negativne posljedice svoga pona-šanja. No, bitno je naglasiti da Bog ovu zadaću povjerava proroku kao »sinu čovječjem«. Kao čovjek i sam je podložan slabosti, ali Bog ga, unatoč tome, izabire da bude znak drugim lju-dima.Čovjek je pozvan biti posrednik spasenja drugoga čovjeka.

Tu zadaću još jasnije ističe Isus u današ-njem evanđelju. On je svjestan da će i u zajed-nici njegovih učenika biti slabosti pa ne želi da grijeh pojedinca obeshrabri druge ili baci lja-gu na cijelu Crkvu. No, ujedno mu je stalo do svake osobe i ne želi ni jednu izgubiti. Crkva nije zajednica pravednika, nego osobâ koje su na putu prema nebeskoj domovini. One slave Boga, ali i griješe; idu pravim putem, ali i za-lutaju; padaju i ustaju. Isus želi da svi stignu do cilja. Zato govori o potrebi bratske pomoći onima koji griješe, padaju i lutaju.

Danas izrečena pouka smještena je odmah iza prispodobe o izgubljenoj ovci. Za Isusa nema

G. Va

ngi, a

mbo

n u

crkv

i sv.

Pija,

San

Gio

vann

i Rot

ondo

23


izgubljenih, ali mu je potrebna pomoć da bi ih vratio na pravi put. On donosi vrlo razrađen sce-narij što učiniti kada jedan brat pogriješi. Brat mora reagirati kao dobri pastir. Naglasak je na prihvaćanju i razumijevanju, suosjećanju i su-patnji, po uzoru na Božje milosrđe. Pri tome in-zistira da se radi o »bratu«, pa i pomoć mora biti bratska. Svi, naime, znamo da nam je puno lakše govoriti o nečijoj pogrješci kada ta osoba nije s nama, nego susresti ju nasamo te u najvećemu povjerenju porazgovarati o njezinim teškoćama. Potrebno je, doista, biti brat da bi se moglo prići drugomu i upozoriti ga na njegovu slabost. Čak moraš biti izuzetno siguran u svoje bratstvo jer osoba kojoj prilaziš zasigurno neće lako prizna-ti da griješi, pa će možda i grubo reagirati. Isus je toga svjestan pa želi osnažiti bratsku riječ nekolicinom svjedoka. Opet je naglašeno brat-stvo, jer potrebno je biti brat da bi se u uskome krugu nekoga upozorilo kako griješi i potaknulo na popravak, a ne ponizilo. »Dvojica ili trojica« nisu tu da bi svjedočili kako smo mi u pravu, nego da pomognu grješnika izvesti od grijeha prema obraćenju. Oni su »sabrani« u Isusovo ime i znak su njegove nazočnosti. Na koncu, Isus predviđa da ni to neće biti uvijek uspješno, ali nam ne dopušta da prestanemo biti braća i onima koji su slabi. Doista, treba biti brat, pun strpljivosti i obzirnosti, da bi se tako dugo čekalo

prije nego što se nečija pogrješka objavi svima. Čak ako ni to ne urodi plodom, grješnik ne pre-staje biti bratom. Ostaje bol odvojenosti koju je grijeh prouzročio. Grijeh ima snagu narušiti od-nose. U sukobima nema komunikacije. Isus zato toliko inzistira da treba ustrajati u komunikaciji do krajnjih granica. No, čak i prestanak komuni-kacije treba gledati u smislu poziva na obraćenje budući da odvojenost od zajednice boli i grješ-nika. Bol koja mu se tako zadaje, odnoseći se prema njemu kao prema »poganinu i cariniku«, gorak je lijek koji ga treba potaknuti na obraće-nje i povratak u jedinstvo Crkve.

Odgovornost za spasenjeIsusova pouka o odnosu prema »bratu koji po-griješi« nije bitna samo za uređenje odnosa na zemlji, nego se tiče i vječnosti. Grijehom naru-šena komunikacija onemogućuje »jednoduš-nost« molitve. Naša prividna suglasja puna su nutarnjih podjela od kojih bježimo i ne želimo ih riješiti. Tako već ovdje na zemlji »vezujemo« ono što ostaje »vezano i na nebesima«, zabo-ravljajući pouku svetoga Pavla o ljubavi kao temelju vjerničkoga ponašanja. U njoj se zrcali Isusovo učenje o najvažnijoj zapovijedi, a nje-zino življenje svedeno je na vrlo jednostavnu pouku: da »ljubav bližnjemu zla ne čin i«.

Slavko Slišković

Odjeci Riječi

»Istinovati u ljubavi«, govoriti istinu samo iz ljubavi i radi stvaranja prostora

ljubavi, načelo je koje pojašnjava smisao bratske opomene. Istina koja

»ubija«, ne vodi k obraćenju i uspostavi zajedništva. Iz toga razloga opomena

započinje »nasamo«, »u četiri oka« i vodi k zajednici. Smisao opomene jest vratiti

u zajedništvo, mjesto susreta s Bogom. Zajednica nije bez grijeha, ali je jedino

mjesto pomirenja.

Briga za spasenje bližnjih Ez 33, 7-9Današnje čitanje dio je govora o sudu (Ez 33, 1-20). Usred prijetnji kući Izraelovoj riječ je o ulozi samoga proroka. On je pozvan prenijeti Božju riječ o spasenju, jer Bog hoće da se ljudi obrate i da se tako spase. Proro-kova je zadaća da bude budan, prepozna znakove vremena i pravovre-meno upozori narod na njegove stranputice. Prorok treba upozoriti na-rod na Boga govorom koji pomalo straši i koji je paradoksalan. Osjećamo da je Bog drukčiji. On prijeti narodu sudom, a opet zadužuje proroka da učini sve kako bi ga od takvoga suda sačuvao; Bogu »nije do smrti bez-božnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi« (Ez 33, 11). Po proročkoj riječi, Bog čini sve da smrtnu osudu, kojom je zaprijetio, ne bi morao izvršiti. Riječ je o paradoksu, o »nedosljednosti« Božjega djelo-vanja. Takve se nade polažu u Boga. U proročkoj riječi Bog pokušava otkloniti svoj vlastiti sud i upozorenjem stati samom sebi na put.

Mario Cifrak

Zrnj

e uz Prvo čitanje:

G. Va

ngi, a

mbo

n u

crkv

i sv.

Pija,

San

Gio

vann

i Rot

ondo


24

8. rujna 2014.

Rođenje Blažene Djevice MarijeUlazna pjesma Radosno svetkujemo Rođenje blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Zborna molitvaGospodine, obdari nas nebeskom milošću: rođenjem Isusovim iz Djevice počelo je naše spasenje; daj da nam blagdan njezina Rođenja učvrsti mir.Po Gospodinu.

Darovna molitvaPomoglo nam, Gospodine, čovjekoljublje tvoga Sina.Rođenjem od Djevice on Majčina djevičanstva nije umanjio nego posvetio: nek nas oslobodi krivice da ti omili dar naš žrtveni. Po Kristu.

Prvo čitanje Mih 5, 1-4a…dok ne rodi ona koja ima roditi..

Čitanje Knjige proroka MihejaOvo govori Gospodin:»I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih. Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se Ostatak njegove braće vratiti sinovima Izraelovim.On će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom Imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir!Riječ Gospodnja.

Ili, po volji: Rim 8, 28-30Koje Bog predvidje, te i predodredi

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredida budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva;koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16, 6Pripjev: Radujem se u Gospodinu, radujem!Ja se u tvoju dobrotu uzdam,nek mi se srce raduje spasenju tvome!

Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro,pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg!

Pjesma prije EvanđeljaSretna li si, Djevice Marijo, i svake hvale prodostojna; iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist Gospodin.

Evanđelje Mt 1, 1-16.18-23Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga.

Čitanje svetog evanđelja po MatejuRodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova,sina Abrahamova: Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nah-šonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj. Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Aha-zja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Amon. Amonu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel.

25


Ulazna: 568.2 Radosno svetkujmo ili: 600 Zdravo Djevo čistaOtpj. ps.: Radujem se u Gospodinu (ŽV 9/2006)Prinosna: 371 Raduj se, grade Nazaret ili: 230 Darove prinesitePričesna: 770 Kog zemlja, more ili: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 616 Ljiljane bijeli

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nam je po poniznoj Djevici iz Nazareta poslao svoga Sina i tako ispunio svoj vječni naum spasenja. Okrijepljeni tim darom, zazovimo njegovu očinsku dobrotu zajedno moleći:Čuvaj nas, Gospodine, na putu spasenja.

1. Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu da vjerno živi Kristovo evanđelje i svim ljudima svjedoči ljepotu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Obnovi svojom milošću sve krštenike da svakodnevno pobjeđuju grijeh i radosno žive dar otkupljenja, molimo te.

3. Obdari sve roditelje odgovornošću za duhovni život svoje djece i za njihov rast u vjeri, molimo te.

4. Daj nam u radosti nasljedovati Marijin put poniznosti kako bismo bili služitelji Kristova spasenjskog dolaska među naše bližnje, molimo te.

5. Učvrsti nam vjeru da nikakva iskušenja života ne ugase pouzdanje u tebe, molimo te.

Svemogući Bože, upućujemo ti ponizno ove molitve po zagovoru Majke tvoga ljubljenoga Sina. Pomozi nam da, nasljedujući njezin put vjere i poniznosti, trajno rastemo u spoznanju Isusa Krista te vjerodostojno živimo evanđelje koje nam je objavio On koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesma Evo, Djevica će začeti Sina, on će spasiti narod svoj od grijeha.

Iz 7, 14; Mt 1, 21

Popričesna molitvaGospodine, svoju si Crkvu okrijepio svetim otajstvima.Daj da se raduje zbog rođe -nja Djevice Marije, jer je ono svemu svijetu nada i zora spasenja. Po Kristu.

Zerubabelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj zače to, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:

Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – – što znači: S nama Bog.

Riječ Gospodnja.

»Et egreditur virga de radice Iesse« Marija u poveznici ljudskoga i božanskoga »roda«.


26

Rođenje Blažene Djevice Marije

Pred izazovom Utjelovljenja ljudska se oholost buni, proturječi, pronalazi razloge koji su prebrzi i preglasni da bi bili uvjerljivi i da bi obuhvatili život. Čovjek pronalazi svo-ja objašnjenja, dok duboko u njemu postoji čežnja za istinom kojoj nije dostatno ljudsko objašnjenje, nego Božja riječ i objava.

Poznajemo ljudsku kušnju koja iz nara-štaja u naraštaj poziva čovjeka da nastoji za-mijeniti Boga. Kušnja u različitim obličjima, poput početne Adamove, ili kušnje gradnje Babilonske kule, ili kušnje u liku političke, gospodarske ili religijske moći. Ponuda da će ljudi biti »poput bogova« ispresijeca naše živote, osobne i zajedničke povijesti, svijajući gnijezdo u srcima, tražeći gdje se može ucije-piti u našu sebičnost i ostavljajući za sobom pustoš nemira i nezadovoljstva, pustoš pre-varenosti i samoće bez ispunjenja.

Nema povijesti bez imena i snaOvaj jednostavan popis imena pokazuje ispreplitanje veličine i bijede u koju se usijeca najljepši odraz ljudskosti – Isus Krist, koji se »nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sam sebe obespravio« i postao ljudima sli-čan, postao čovjekom. Niti jedan dio povijesti nije ostao bezimen, Bogu nepoznat i nevažan. To nam govore imena ljudi i Ime nad svakim imenom, ime Bogočovjeka koji je zagrlio svu našu ljudskost, svaki naš odmak i svaki po-vratak Bogu.

Ne postoji čovjek koji iza sebe ne bi imao niz onih od kojih se sastoji ovozemaljsko ro-doslovlje. Pa ipak, u Isusovu rodoslovlju, na koncu ove povijesti rađanja dolazi do uzne-mirujućega raspleta. U popisu imena, kao za-dnja karika, nalazi se Josip koji ne razumije što se događa. Evanđelje time govori da nisu dovoljni ljudski naraštaji, koji slijede jedan za drugim u vremenu, da bi se ispunio Božji plan: potreban je zahvat Božjega Duha, za-hvat Životvorca koji objavljuje ljubav Boga Stvoritelja i Boga Otkupitelja.

Simfonija životnosti rađanja i davanja imena

Evanđelje iznosi niz imenâ, neobičnu simfoniju prošlosti izabranoga naro-da u tri stavka, s naizgled jednakim

ritmom. Tako je stvorena melodija povijesti spasenja u tri tonaliteta koji pokrivaju vrijeme od Abrahama do Davida, od Davida do pro-gonstva u Babilon, te od babilonskoga sužanj-stva do Isusa. Ime do imena i glagol roditi se.

Nisu nabrojeni ljudi kao roditelji, nego kao primatelji dara: »Abrahamu se rodi Izak. Iza-ku se rodi Jakov…« I sve tako do Josipa i Ma-rije »od koje se rodio Isus koji se zove Krist«. Upravo u tome izrijeku: biti rođen, roditi se, leži istina do koje dopire čovjek prosvijetljen vjerom. U njoj je i današnja Radosna vijest.

Može se netko pitati što ta imena imaju s Radosnom viješću. No, baš se između tih imena provlači predivna poruka koja unosi radost i ljepotu u život otvoren početku s Bo-gom, ali jednako tako i poruka koja izaziva: Bog je pohodio našu povijest, dao se imeno-vati, postati jedan u nizu života za one koji ne vjeruju ili – za nas vjernike – jedan jedini koji daje smisao tomu životnom nizu.

Moz

aik u

nar

teks

u st

are

bazil

ike sv

. Pet

ra, V

atika

n, 8

. st.

27


Pred nama je pravedni Josip i dvije vr-ste sna: ljudski i božanski. Josip je – kako lijepo pokazuje hrvatski prijevod – snovao, razmišljao o tome kako da Mariju »potajice otpusti«, da joj najmanje našteti, da ju ne povrijedi i ne preda nemilosrdnim propisi-ma ljudske zaslijepljenosti, ali se u tu ljudsku misao umiješao Bog; i ljudski san – ispunjen strahom – pretvorio u božanski san, oslobo-đen tjeskobe: »Ne boj se uzeti k sebi Mariju.« To je san u kojemu Bog čovjeka vraća njego-vu dostojanstvu; to je začeće nezamislivoga, početak novoga, rođenje vječnosti.

Niz imena obilježuje knjigu naraštaja koja seže do izvora, do samih početaka stvaranja. Kao da odgovara hebrejskomu imenu sefer toledot koje se povezuje s prvim stranicama stvaranja svijeta. Isusov dolazak na zemlju i jest novo stvaranje, početak novoga čovje-čanstva koje se rađa od Marije po Duhu Sve-tome. Obično ljudsko rođenje po tijelu koje ima neobičnost Božjega zahvata u kojemu čovjek nije sebi dovoljan. U našemu nebe-skom rodoslovlju nalazi se Isus Krist, njego-va muka i uskrsnuće, ljubav koju slavimo u euharistiji.

»Život je moj…«Kada bismo ljudska traženja sveli na jedno, zacijelo bi se u središtu našlo pitanje života. I danas, kao i kroz cijelu povijest, čovjek je privučen tim otajstvom i činilo mu se toliko puta da je korak do otkrivanja njegove bîti. A život izmiče, nedohvatljivo bliz, jednostavan, a ipak neshvatljivo složen. Uvijek veći od nas.

Prema mnogim pitanjima možemo biti hladni, možemo ih čuti i ne čuti, proći mimo njih kao da nas se ne tiču. Samo život nije ta-kav. Mi, kršćani, vjerom spoznajemo njegovu nedokučivost i ljepotu. I to na jedini mogući način – po ljubavi; po životu koji je darovan.

Ovaj se blagdan može slaviti kada shvati-mo koliko je nevjerodostojna i gruba rečeni-ca koja se poput pripjeva čuje na raznim mje-

stima, u ustima mladih i starih, rečenica koja glasi: To je moj život i ja s njime činim što že-lim. Tako razmišljaju supružnici koji odluču-ju ne biti Božji suradnici i posredovati život djeci. Dijete je moje; ja odlučujem hoću li ga roditi. Tako razmišlja majka koja se nije su-srela s tišinom Dara ljubavi. Ili majka koja je doživjela neprihvaćanje drugih ljudi, pritiješ-njena težinom i prijetnjom svakodnevice do bolne točke prekidanja života. Tijelo je moje i koristim ga kako mi se sviđa. Tako razmišlja svatko tko se ne osvrće na svoje rodoslovlje započeto Božjim dahom i svoj život uništava drogom i alkoholom tražeći kraće putove do životne srži. Život je moj… Tako razmišlja čo-vjek koji misli da ima pravo na oduzimanje vlastita života. Život je moj… govori onaj tko je spreman u ime ideologije umiranja razoriti i svoj život ubijajući druge.

Istina je ipak drukčija, radosna istina: Život nije tvoj. I to je najradosnije. Život je puno veći, neizmjeran, Božji. I Bog, komu pripada život, koji jest život, objavljuje se kao ljubitelj čovjeka.

Blažena Djevica Marija na čelu je onih ko-je je Bog izabrao, pozvao, opravdao i prosla-vio. U bezgrješnome začeću ona je predodre-đena od Gospodara života, da svijetu podari vidljivost Života; rođenjem je pozvana na su-radnju u otkupiteljskome djelu vraćanja čo-vjeka u radost i slobodu; zbog toga je oprav-dana, puna milosti i proslavljena kao dionica slave svoga Sina.

No, današnje slavlje očituje da je i na po-četku nama darovanoga života (i u tome smislu našega života) Božji poziv; u Kristu smo izabrani prije postanka svijeta; u ljubavi smo posvojeni, da bismo bili sveti i neporoč-ni (usp. Ef 1, 3-5). Na svijetu smo jer nas je Bog pozvao; a svrha i konačnica našega živo-ta nije smrt, nego zajedništvo s Bogom. Život nije naša svojina, nego je dar.

Ivan Šaško


28

Nedjelja, 14. rujna 2014.

Uzvišenje svetoga KrižaUlazna pjesma Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.

usp. Gal 6, 14

Darovna molitvaGospodine, ova žrtva na oltaru križa oduzela je grijehe svijeta: daj da i nas oslobodi svake krivlje. Po Kristu.

Prvo čitanje Br 21, 4b-9Kad bi koga ujela ljutica,pogledao bi na mjedenu zmiju i ozdravio.

U one dane: Narod putem postane nestr-pljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod, i Go spodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 78,1-2.34-38Pripjev: Ne zaboravite djela Božjih!Poslušaj, narode moj, moju nauku,prikloni uho riječima usta mojih!Otvorit ću svoja usta na pouku,iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Kad ih ubijaše, tražiše gai opet pitahu za Boga;spominjahu se da je Bog hridina njihovai Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahui jezikom svojim lagahu njemu.Njihovo srce ne bijaše postojano s njimenit bijahu vjerni Savezu njegovu.

A on im milosrdno grijeh praštaoi nije ih posmicao;često je gnjev svoj susprezaoda ne plane svom jarošću.

Drugo čitanje Fil 2, 6-11Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te,jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Zborna molitvaBože, po tvojoj volji naš je Spasitelj podnio smrt na križu da otkupi sve ljude. Daj da u ludosti križa upoznamo tvoju mudrost i moć te u nebu postignemo vječno otkupljenje. Po Gospodinu.

29


Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimoOtpj. ps.: Ne zaboravite djela Božjih (ŽV 9/2008)Prinosna: 228 Po obećanjuPričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: 207 Prigni se, svako koljeno ili: 481 Častimo te

Braćo i sestre, Krist je u svome posluhu nebeskome Ocu prihvatio put poniznosti i križa te tako svim ljudima očitovao Božju slavu. U zahvalnosti za dar otkupljenja uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu, zajedno kličući:

Kriste, usliši nas.

1. Za Crkvu u svijetu: da ustrajnim propovijedanjem i vjerodostojnim životom svakodnevno objavljuje veličinu tvoje ljubavi, iskazane na križu, molimo te.

2. Za sve tvoje vjernike: da radosno žive dar krštenja te budu tvoja vjerna slika pred Ocem nebeskim i pred svim ljudima, molimo te.

3. Za ljude koji zbog trpljenja ne osjećaju radost života: svojom pobjedom na križu ozdravi njihovu tjeskobu i daj im otkriti smisao križa, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam svakodnevno hoditi putem poniznosti te po snazi tvoga križa ljubiti sve ljude, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: uzdigni ih k sebi i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si u svojoj vjernosti Očevoj volji prihvatio križ i smrt da bi nas oslobodio grijeha i smrti i doveo nas u Očev dom. Daj nam vjerno hoditi putem na koji si nas izveo i koji nam svakodnevno objavljuješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Kao što je Mosije podigao zmiju u pustinji…

Motiv s vratnica katedrale u Szegedu, Mađarska.

Evanđelje Iv 3,13-17Sin čovječji ima biti podignut.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu:»Nitko nije uzašao na nebodoli onaj koji siđe s neba,Sin Čovječji.I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinjitako ima biti podignut Sin Čovječjida svaki koji vjeruje,u njemu ima život vječni.Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjerujene propadne, nego da ima život vječni.Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu,nego da se svijet spasi po njemu.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma A ja kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi, govori Gospodin.

Iv 12, 32

Popričesna molitvaGospodine Isuse Kriste,ti si nas otkupio svojim križem, stablom života, i okrijepioovom svetom gozbom.Molimo te, privedi nas k slavi uskrsnuća, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.


30

Stati pred križ, gledati raspetoga Gospodina Isusa Krista i raz-matrati otajstvo križa, istinski je čin vjere. Pred križem ili po-stajemo istinskim vjernicima ili se naša vjera pokazuje nemoć-

nom i uzaludnom. Vjera pred Kristovim križem biva okrijepljena, ili pak kušnjom sumnje i neprihvaćanja prizemljena. Ako u Raspetome ne vidimo uzvišeno djelo ljubavi, naša vjera još nije razumjela cijenu otkupljenja, nije proniknula u otajstvo Krista, u smisao njegova si-laska na zemlju i njegova trpljenja. Samo vjera koja se s poniznošću klanja i istodobno divi pred Kristovim križem, prepoznaje da je u križu razlog svakomu našem pouzdanju u Boga i oslanjanju na njego-vu riječ. Pred križem zato nalazi mjesto i suza kajanja – zbog grijeha od kojih je sročena presuda Raspetomu – i suza radosti, zbog sigur-nosti da smo na tom istome mjestu upravo snagom Kristova križa izbavljeni od osude i propasti.

Kako vidimo Kristov križ?Kako kršćanska vjera vidi križ i raspetoga Gospodina? Dostatno je, barem i površno, pogledati povijesni razvoj likovnoga prikazivanja Kristova križa. U najstarijim prikazima prevladava motiv »slavnoga križa« (crux gloriosa), urešena dragim kamenjem (crux gemmata), ovjenčana granama bilja (arbor vitae), znakovima života. Taj je križ često bez Kristova tijela jer ističe slavu križa. Takav pristup možemo pratiti i u doba romanike koja je Krista na križu prikazivala zaodje-vena u kraljevsku ili svećeničku odjeću, s kraljevskom krunom, otvo-renih očiju i snažno raširenih ruku koje pokazuju životnu snagu, a ne bol i nemoć tijela. S vremenom se pogled na otajstvo križa mijenja pa u prikazima modernoga doba prevladavaju motivi trpećega Krista (u naglašenoj vidljivosti rana, tragova bičevanja i trnove krune), s izmučenim, malaksalim ili mrtvim tijelom.

Ti su prikazi odraz duhovnosti i kršćanske misli pojedinoga kul-turalnoga razdoblja. Naše je vrijeme naslijedilo uvriježenost prika-zivanja trpećega Krista na križu, ali danas križ ne zaokuplja odveć snažno naše vjerničko promišljanje. Stoga nam govor o slavi križa postaje još daljim i nerazumljivijim. Križ susrećemo posvuda. Pred njim ćemo se pokloniti i pobožno prekrižiti. Nosimo ga kao znak, ali on sâm kao da ostaje lišen značenja koje ga je učinilo kršćanskim znakom. Križ koji ćemo nositi kao znak, nerijetko odabiremo prema tome kako je »dizajniran« i oblikovan, ne pitajući se oblikuje li križ nas, nadahnjuje li »mudrost križa« naše živote i preobražava li naše životne križeve. Križ je ostao simbolom trpljenja. No, ne otkriva li takav simbolizam istinu da je misao o trpljenju i patnji još uvijek jača od istine o Kristovoj proslavi na križu? Još nam je uvijek lakše saža-liti se podno Kristova križa, nego prihvatiti i razumjeti križ kao put proslave i uzdignuća.

Uzvišenje svetoga Križa

Gledati Raspetoga

Podignut da svi koji u njega gledaju, budu ozdravljeni.

Odilon Redon

31


Put uzvišenjaBlagdan uzvišenja svetoga Križa uvodi nas u spoznaju istine o otajstvu križa. Vodi nas ko-rak dalje od razmišljanja o onome što je razlog Kristovu trpljenju na križu (zlo, grijeh, čovje-kov neposluh Bogu) te nam rasvjetljuje zbilju u koju nas unosi Kristov križ. U svjetlu blagdana na Raspetome ne vidimo samo izmučeno lice i rane, vidljive tragove patnje i muke; ne vidimo tek sredstva njegova mučenja, čavle i krunu. Ispod svih tih znakova urezan je put Kristove proslave jer je njegovo trpljenje rođeno iz pot-pune ljubavi. Za spasenje ljudskoga roda Bog je odabrao put ljubavi. U tome ga nije sprije-čilo ni trpljenje koje su mu namijenili ljudi, niti smrt koja je vlastita ljudskoj naravi koju je prihvatio. Zato je križ, mjesto izvršenja kazne i trpljenja, postao mjestom Kristova uzdignuća. Ondje je njegova ljubav progovorila najrazu-mljivijim jezikom: predanjem samoga sebe.

Riječi današnje liturgije to otajstvo naziva-ju uzdignućem i uzvišenjem. Ponizivši se pred ljudima i njihovim sudom, Krist je uzdignut na križ da bi se po njegovoj poniznosti uzvi-sio Bog i da bi se proslavio u svojoj ljubavi. On svoju slavu i kraljevanje pokazuje ljubavlju, pa i po cijenu smrti i trpljenja.

S tim mislima kršćani na Istoku današnji blagdan slave gotovo jednakom svečanošću kao i svetkovinu Gospodinova uskrsnuća.

Prepoznajući u Kristovu križu mjesto njegove proslave, relikvija Križa na današnji dan biva svečano nošena, »uzdignuta« i u blagoslovnoj gesti okrenuta prema svim četirima stranama svijeta, kako bi se pokazalo da je sav svijet spa-šen po otajstvu križa. Relikvija svetoga Križa biva urešena grančicama bosiljka i svečano položena na posebno pripremljeno mjesto, urešeno istim mirisnim biljem, koje se smatra »kraljevskim cvijećem« (basilicum, od grčke riječi basileus, kralj), čime se želi ispovjediti vjera u Kristovo kraljevsko dostojanstvo, po-kazano na križu, prijestolju njegove slave. Pri-tom se svečano pjevaju poklici: Kyrie, eleison. Isus se na križu objavio kao Kyrios, Gospodin, onaj komu pripada slava.

Trpljenje, stoga, ne smije biti zaprjekom radosnome prihvaćanju Kristova puta. U to-me svjetlu apostol Pavao završetak Poslanice Galaćanima ispisuje, kako sam ističe, »velikim slovima« kojima kršćane poziva da se ne boje križa, a sâm otkriva svoj put vjere: »Bože sa-čuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gos-podina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu.« (Gal 6, 14) Usuđuje-mo se, zato, moliti: Daruj mi, Gospodine, poni-znost da križ i trpljenje umijem prepoznati kao put uzdignuća u slavu u koju si po križu uzdi-gnut. I ne dopusti da ljepota slave bude zasje-njena i zapriječena strahom pred trpljenjem.

Ante Crnčević

Odjeci Riječi

Zmija i »ûzdignuti pogled« označavaju dva čovjekova iskustva: grijeh i

ozdravljenje od grijeha. Zmija – vezana za zemlju i stvorenost – pokazuje da

grijeh izranja iz stvorenja, iz čovjekova srca. Ûzdignuti pogled otkriva da grijeh

može biti pobijeđen samo »odozgor«. Biti zagledan u zemlju i biti zagledan »u ono

što je gore«, slike su grješnosti i spašenosti. Kršćanin se prepoznaje po pogledu.

Mjedena zmija Br 21, 4b-9U doba kraljeva (10. – 6. st. prije Krista) bio je običaj na jednom kultnom mjestu u Izraelu prinositi kâd pred mjedenom zmijom. Kralj Ezekija uni-štio je tu skulpturu u 8. st. prije Krista i dokinuo taj kult (usp. 2Kr 18, 4). Pripovijesti o spasenjskoj snazi zmija nalaze se u predajama drugih kul-tura (npr. grčki Asklepije). Podizanje mjedene zmije i ozdravljenje koje se postiže pogledom na nju teško je spojivo s Božjom zapovijedi: »Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vo dama pod zemljom.« (Izl 20, 4) Već su rabini o tome razmi-šljali. U Knjizi Mudrosti (1. st. prije Krista) i u Mišni (2. st. poslije Krista) nalaze se razmišljanja: Je li zmija mogla ubiti ili sačuvati život? Odgovor: Bila je tu da vas pouči; kadgod Izraelci svoje misli uprave u visinu i svoja srca drže u pokornosti svomu nebeskom Ocu, spašeni su; u protivnom, nestaju (usp. Mudr 16,5-7; Raši).

Mario Cifrak

Zrnj

e uz Prvo čitanje:


32

21. rujna 2014.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin.Iz koje god nevolje zavapek meni, ja ću ih uslišiti,i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakonsveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedi i postignemo vječni život. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemošto vjerom i djelom ispovijedamo. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 55, 6-9Misli vaše nisu moje misli.

Čitanje Knjige proroka IzaijeTražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 145, 2-3.8-9.17-18Pripjev: Blizu je Gospodin

svima koji ga prizivlju.Svaki ću dan tebe slaviti,ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.Velik je Gospodin i svake hvale dostojan,nedokučiva je veličina njegova!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Pravedan si, Gospodine,na svim putovima svojimi svet u svim svojim djelima.Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,svima koji ga zazivaju iskreno.

Drugo čitanje Fil 1, 20c-24.27aMeni je živjeti Krist.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo:Krist će se uzveličati u mome tijelu,bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Dj 16, 14bOtvori, Gospodine, srce našeda se priklonimo riječima Sina tvoga!

Evanđelje Mt 20, 1-16aZar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’

33


Braćo i sestre, molitvom se utecimo Bogu Ocu, koji nas ne uslišava po našim zaslugama, nego po obilju svoje dobrote i milosrđa.

1. Prodahni svoju Crkvu žarom vjere i pouzdanja u tebe da bude zajednica onih koji životom svjedoče tvoju prisutnost u svijetu, molimo te.

2. Svoju Crkvu, nazvanu tvojim vinogradom, obdari vrijednim pastirima i služiteljima koji će se radovati samo tvojoj nagradi na nebesima, molimo te.

3. One koji gospodare ljudskim radom nadahni istinskom pravednošću da svakomu radniku udijele zasluženu plaću, molimo te.

4. Blagoslovi naš rad i naša nastojanja u izgradnji ovoga svijeta i pomozi da, unaprjeđujući zemaljski život, svakim danom rastemo u spoznanju tebe i tvoje dobrote, molimo te.

5. Svima koji dovršiše dane zemaljskoga života budi vječna nagrada u tvome nebeskom kraljevstvu, molimo te.

Bože i Oče naš, ti svojom dobrotom nadilaziš svako naše nastojanje i sve preobražavaš u dobro. Oslobodi nas tjeskobne navezanosti na dobra ovoga svijeta i učini nas radosnim graditeljima tvoga vječnoga kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduOtpj. ps.: 124/III Blizu je Gospodin svima

(strofe: 1.,2. i 6.)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 167.1 i 5 O Stvoritelju ljudi

Idite i vi u moj vinograd…

Codex aureus iz opatije Echternach, Luxemburg, 1030.-1050.

Molitva vjernika

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svojim otajstvima. Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa da plodove otkupljenja donosimoi u otajstvima i u vladanju.Po Kristu.

I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjedna-čio si ih s nama, koji smo podnosili svu tego bu dana i žegu.’Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijate lju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«Riječ Gospodnja.


34

sustvaratelj, onaj koji djeluje i stvara. Oni koji vjeruju u Boga trebali bi zato biti veći stvaratelji od onih koji ne vjeruju. Trebali bismo biti stvaratelji u njegovu »vinogra-du«.

Božji vinograd jest on sam, a to znači da čovjek treba na neki način »kultivirati« sa-moga Boga, kako piše sveti Augustin. »Kul-tiviramo« Boga tako što smo sustvaratelji, tako što činimo djela, stvaramo i djelujemo u ovome svijetu. Svojim »kultiviranjem«, odnosno svojim djelima, mi zapravo Boga štujemo: »Kultiviramo Boga tako što ga štujemo, a ne tako što ga oremo.« (Coli-mus enim eum adorando, non arando, sv. Augustin). Svojim djelima Boga ne mije-njamo, nego ga štujemo, klanjamo mu se i tako ulazimo u zajedništvo s njim. Zaista prelijepa i poticajna misao: naša su djela adoracija Boga. Djeluješ i klanjaš se Bogu; što više djeluješ, tim se više klanjaš Bogu.

Dvadeset i peta nedjelja

Kristova prispodoba o kraljevstvu nebe-skom progovara ponajprije o Bogu, ali

također i o nama; kazuje nam kakav je Bog i kakvi smo mi.

Djelovanje kao klanjanjeBogu nije draga besposlenost; njega poga-đa velika nezaposlenost u današnjem druš-tvu, jer domaćin iz prispodobe odlazi na tr-gove i besposlene zove u svoj vinograd. U grčkom izvorniku koristi se pridjev argós. On dolazi od imenice érgon, koja znači dje-lo, i od negacije a. Riječ je, dakle, o ljudima koji su bez djela, nedjelatni. Bog želi da čo-vjek bude čovjek djela, djelatan, da nešto čini i stvara. Tko vjeruje u Boga, ne bespo-sličari, ne ljenčari, nego naprotiv, čini dje-la, djeluje i stvara. Drukčije i ne može biti, jer je Bog Bog stvoritelj, Bog djelâ i Bog ko-ji djeluje. Kako vjerovati u Boga stvoritelja, Boga koji djeluje i stvara i ne biti stvaratelj,

U Božjem vinogradu

Fran

cesc

o Fo

ntan

esi: V

inog

rad,

196

2.

35


Ta pak važna misao predstavlja ujedno i temeljni kriterij istinskih djela i istinskoga djelovanja, tj. onih djela i djelovanja koja su jedino prihvatljiva i važeća u Kristovu kraljevstvu. Istinska su djela, naime, ona kojima se ne klanjaš sebi, nego kojima se klanjaš Bogu!

Darivanje kao klanjanjeBog se, također, u prispodobi ne očituje samo kao Bog koji voli djela, nego kao Bog koji voli milost: »A ja hoću i ovomu posljed-njemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno či-niti sa svojim što hoću?« On ne slijedi samo logiku zasluga, nego iznenađuje logikom nezasluženoga darivanja. On nije automat koji nekomu nešto mora dati zbog zasluga. On je slobodan, kako se naglašava u prispo-dobi, slobodan da daruje, a to znači da daje više od naših zasluga, više od naših djela. I dobro da je tako jer da je drukčije, propali bismo.

Zamislite što bi bilo da Bog daje samo ono što smo zaslužili, da njegovo davanje slijedi naša djela! Bilo bi to pogubno, jer do-bro znademo kakve su naše zasluge i naša

djela. Zato je dobro i spasonosno za nas da je on Bog koji daruje »milost na milost«, Bog dara. Možda se pitamo zašto Bog ne sli-jedi samo naša djela, zašto nas daruje. Bog nas daruje jer nas ljubi i jer svojom ljubavlju želi da postanemo jedno s njim. Bog tako se-be daruje ljubeći nas i ljubi nas darujući se-be. Da on slijedi samo naše zasluge, ne bi ga bilo briga za nas, ne bi nas ljubio i ne bi htio sebe dati nama. Bit istinskoga dara uvijek je sebedarivanje, ljubav koja želi jedinstvo s ljubljenim.

Nemojmo, stoga, biti mrmljajuća bića, a znamo da stalno mrmljaju oni koji su uskogrudni, stisnuti i grčeviti, neslobodni i zatvoreni u svoja ‘velika’ djela i ‘velike’ za-sluge. Slijedimo Božje misli darivanja, a ne svoje misli (prvo čitanje), budimo slobodni, velikodušni, veliki u darivanju, u kojemu nam je manje stalo do nas, a više do drugih. Tako sada vrijedi u ovoj prispodobi i ovo: daruj i klanjaj se Bogu, što više daruješ, ti-me se više klanjaš Bogu. Klanjanje Bogu ta-kođer je i kriterij tvojega darivanja. Istinski daruješ, kad se klanjaš Bogu, a ne sebi.

Ivica Raguž

Božje i naše misli Iz 55,6-9Pred kraj Deuteroizaijina teksta nalazimo nagovor na sudjelovanje u dobrima novoga saveza (Iz 55, 1-5), gdje prorok potiče sve one koji su u nevolji da svoju istinsku hranu potraže kod Boga (55, 1-2). Stoga je izraelski narod pozvan da se obrati i da traži Gospodina (55, 6), jer on će mu se smilovati i biti velikodušan u praštanju (55, 7). Riječ je o putu obraćenja i pomirenja s Bogom. U tome nastojanju oko obraće-nja i svetosti vjernik se ne treba bojati jer Bog je uz njega, što je vidlji-vo i kod samoga Deuteroizaije: »Ne boj se, jer ja sam te otkupio; ime-nom sam te zazvao: ti si moj!« (43, 1). Bog gleda čovjeka s ljubavlju i milosrđem. U praštanju se očituje njegova svetost. Slikom neba koje je »visoko iznad zemlje« Bog izriče razliku između svoga načina gle-danja i svojih misli i ljudskog načina gledanja i ljudskih misli (55, 9). Čovjekovo obraćenje Bogu predstavlja približavanje takvom pogledu na svijet i na bližnje, pa ono nužno uključuje i ljubav i milosrđe.

Darko Tepert

Odjeci Riječi

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Gospodar vinograda izlazi čak pet puta u istome danu tražiti

radnike. Stalo mu je da se svi nađu u vinogradu i budu dionici njegove

nagrade. Dan je slika života, a večer, kada se udjeljuje nagrada, trenutak

Božjega suda. Božja pravednost izgrađena je na ljubavi. Kršćanstvo nije »religija zaslugâ«, nego život iz Božje ljubavi, koja nas oplemenjuje

i zove da budemo dostojni Dara koji nadvisuje svaku našu zaslugu.


36

28. rujna 2014.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pravedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine: postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj!

Dn 3, 31.29-30.43.42

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvo s tobom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 18, 25-28Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti,živjet će i neće umrijeti.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin: »Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije prave-dan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bez-božnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umri-jeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 25, 4b-9Pripjev: Spomeni se, Gospodine,

svoje nježnosti!Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj.

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Drugo čitanje Fil 2, 1-11Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnikâ i podzemnikâ.I svaki će jezik priznati:»Isus Krist jest Gospodin!«-na slavu Boga Oca.

Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaMilosrdni Bože,nek ti ovaj naš prinos bude drag da nam otvori izvor svakog blagoslova.Po Kristu.

37


Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 96 Spomeni se, GospodinePrinosna: 224.3 Oče naš dobri ili: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 260 O da bude radostZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

Hajde danas na posao u vinograd.

Ernst Oldenburg

Braćo i sestre, molitvom se obratimo nebeskome Ocu koji nas šalje da budemo graditelji njegova Kraljevstva i svjedoci njegova spasenja svakome čovjeku. Molimo zajedno:

Budi s nama, Gospodine!1. Ne dopusti, Gospodine, da u tvojoj Crkvi

ponestane zanosa za vjerno naviještanje evanđelja i za radosno služenje braći ljudima, molimo te.

2. U svim svojim vjernima probudi odgovornost za izgradnju kršćanskoga društva u kojem će ljubav ujedinjavati sve ljude, molimo te.

3. Sve odgojitelje i učitelje djece i mladih u našemu društvu prodahni ljubavlju prema Istini koja pobjeđuje svako zlo i grijeh, molimo te.

4. Okrijepi nas, Gospodine, kad posustanemo na putu evanđelja, podigni nas kada pod grijehom pokleknemo i obnovi nam želju da te još više ljubimo, molimo te.

5. Otvori nam, Gospodine, oči vjere da prepoznamo bližnje koji su potrebiti naše pomoći i ljubavi, molimo te.

Upravljaj i vodi, Gospodine, svoj narod putem spasenja. Tvoja milost nek nam bude snaga koja će preobražavati naš svagdašnji život u zbilju tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja Iv 10, 27Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin, ja ih poznajem i one idu za mnom.

Evanđelje Mt 21, 28-32Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i dru-gomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljev-stvo Bo žje! Doista, Ivan dođe k vama putem prave dnosti i vi mu ne povjerovaste, a cari-nici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, ma-kar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisli-ste da mu povjerujete.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvom naviještamo smrt Gospodnju. Obnovi nam duh i tijelo da spremno prihvatimo trpljenjes Kristom te budemo njegovi subaštinici u slavi. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika


38

Prispodobu o dvojici sinova Isus pripovi-jeda u hramu u tijeku rasprave sa sveće-

ničkim glavarima i narodnim starješinama. Jeruzalemski su ga prvaci pitali s kojom vla-šću čini i govori. Tražili su da im otkrije svoju punomoć, podrijetlo vlasti na koju se oslanja. Razlozi zbog kojih je Isus izložen tim pitanji-ma bili su izgon trgovaca iz hrama, izlječenje slijepih i hromih i poklici mnoštva »Hosana Sinu Davidovu«. To je svećeničke i narodne prvake jako uznemirilo. Osjetili su se izazva-nim i htjeli su znati odakle Isusu vlast da iz hrama izbacuje one kojima su oni dopustili da budu u njemu te kojom moći liječi i što o sebi misli kada dopušta da mu mnoštvo kliče kao Mesiji. Isus je izložen pitanju identiteta. Tko je on? Sve se događa u hramu koji glavari sve-ćenički i narodne starješine osjećaju svojim, a u kojemu se Isus ponaša kao na svome.

Na pitanje o vlasti kojom čini i govori, Isus svojim sugovornicima postavlja protupitanje. Pita ih odakle je krst Ivanov, od neba ili od ljudi. Tako se u raspravi otvaraju dva pitanja, jedno o Isusovoj vlasti i drugo o podrijetlu Ivanova krsta. Nijedno neće biti odgovoreno. Glavari neće odgovoriti Isusu na njegovo pita-nje, a Isus neće odgovoriti njima na njihovo.

Pa ipak, Isus će ispripovjediti tri prispodo-be koje odgovaraju na neodgovorena pitanja: prispodobu o dvojici sinova, o vinogradarima ubojicama i o svadbenoj gozbi. Dvije posljed-nje prispodobe jasno odgovaraju na pitanje kojom vlašću Isus govori i čini.

Dva sinaPrispodoba o dvojici sinova počinje pitanjem slušateljima. Oni trebaju reći svoje mišljenje. Dvojica sinova ponašaju se na sasvim različi-te, suprotne načine. Prvi grubo odbija očevu zapovijed. Poslije se ipak predomisli i posluša. Drugi, naprotiv, odmah obeća, ali ništa ne uči-ni. Isus pita svoje slušatelje koji je od dvojice sinova izvršio očevu volju. Odgovor je kratak i jasan: onaj prvi. Nakon točnoga odgovora slije-

Dva sina i dva odgovora

di Isusov oštri sud slušateljima. Njih su u kra-ljevstvu Božjem pretekli carinici i bludnice. Ove dvije rubne društvene grupe vrijede za odbojne i nepoželjne. Carinici su radili za neprijatelja, za rimsku vlast i usput se sami bogatili utjeru-jući porez svojim sunarodnjacima. Bludnice su rubni, nemoralni dio društva koji se najčešće zaobilazi zbog moralne i religiozne nečistoće.

O čemu govori Isusova priča? Prvo što opa-žamo jest razlika riječî i djelâ. To je razlika koju Matej često ističe. Djela su važnija od riječi. Ri-ječi bez djela su prazne.

U priči ima jedan važan moment koji omo-gućuje i nešto drukčije shvaćanje. Riječ je o dvojici sinova, o jednome koji kaže »Da« i drugome koji kaže »Ne«. Onaj prvi je najprije odbio poslušati, ali se kasnije predomislio. Ta promjena mišljenja, promjena stava, od ne u da signalizira važno događanje u prvome sinu. Promijenio je mišljenje. Pokajao se zbog svoga ne. Donio je drukčiju odluku. Nakon odbijanja nije ostao tvrdoglavo uz svoj negativni stav. Promijenio se. Poslušao je. Nadvladao je sa-moga sebe i dobio borbu sa svojim ne.

Drugi sin nije doživio nikakvu promjenu. On je svoj neposluh sakrio iza prividnih riječi posluha. Nije obećao, pa se predomislio. Nije mu iskrsnulo nešto što bi bilo razlogom da ni-je uspio poslušati. On se poslužio riječima da bi sakrio svoje nedjelovanje.

Priča je sasvim jednostavna. Uzeta je iz sva-kodnevnoga života. No, kada ju Isus priča, ona

Dvadeset i šesta nedjelja

39


postaje oštra jer se odnosi na odnos prema Bogu. Isus je priču usmjerio protiv svojih slu-šatelja koji su odbili odgovoriti odakle je bio Iva nov krst. Najprije ih je usporedio s carini-cima i bludnicama, pri čemu su pali u lošije svjetlo od javnih grješnika i društveno omra-ženih grupa. Carinici i bludnice sinovi su koji su najprije rekli ne nebeskomu Ocu, a poslije se predomislili. Svećenički i narodni glavari su nebeskom Ocu rekli da, ali njihov način života je posve besplodan jer je ostao bez djelâ. Pr-vi su povjerovali Ivanu Krstitelju na njegovu propovijed i obratili se, a drugi odbijaju i reći odakle je Ivanov krst.

U trenutku kada su Isusu odgovorili na njegovo pitanje o tome koji je sin poslušao oca, sami su sebi izrekli sud. Presudili su sami sebi. Još jednom se pokazala neočekivana i važna učinkovitost Isusove priče. U njoj grješnik lako prepozna što je ispravno, a što krivo. Ono što ne vidi na samome sebi, vidi u priči. Za razliku od Davida koji se prepoznao u Natanovoj pri-či, pokajao se i promijenio, svećenički glavari i narodne starješine ustrajat će u svome stavu i njihovo će srce postati još tvrđe i kruće.

Isus i Ivan zajedno su u jednome Božjem djelovanju i obojica propovijedaju obraćenje jer se približilo Božje kraljevstvo. Svećenički i

narodni prvaci nisu odgovorili na ovaj poziv. Iza njihove religiozne retorike krije se nepo-sluh Bogu i okorjelo srce na njegov poziv.

Aktualnost prispodobeIsusova je prispodoba sasvim jednostavna. Daleko je jednostavnija od priče u Lukinu evanđelju o rasipnome sinu i milosrdnome ocu. Pa ipak, jako je aktualna. U sekularnome svijetu, koji ne mari puno za religiozni život, svako malo pojavi se netko od »carinika i blud-nika«, netko tko se predomisli i kaže da pozivu nebeskoga Oca. Njihove životne priče auten-tično svjedoče blizinu kraljevstva nebeskoga. Nasuprot njima, ima mnogo vjerskih službe-nika koji ne prestaju govoriti svoj da, a žive kao da ni nema kraljevstva nebeskoga. Posluh Bogu pojavljuje se na rubu društva, daleko od hrama, a neposluh se ustoličio usred hrama.

Čudesnost ove Isusove priče u njezinoj je otvorenosti. »Carinicima i bludnicama« drži otvorenu mogućnost da se predomisle, a »pr-vacima svećeničkim i narodnim« pruža prigo-du da se konačno odluče za posljedice svoga »Da« te prepoznaju odakle dolazi Ivanov krst.

Nedjeljni euharistijski susret prigoda je i za hrabro suočavanje s istinom kako je Isus vidi u svojoj priči.

Ante Vučković

Gospodar, slika nebeskoga Oca, ima »dva sina«. Na poziv da ide u vinograd prvi odgovara odlučno: »Neću«. Drugi velikodušno izražava spremnost: »Evo

me, gospodaru«, zapravo: »Ja, gospodine« (»Ego, kyrie«). Kao da kaže: »Pa ja

sam tu, ne trebaš računati na druge«. Evanđelje upravo toga velikodušnog sina,

koji na kraju ipak ne ode u vinograd, stavlja na drugo mjesto. Na prvome

je mjestu onaj koji se predstavlja u neposluhu. »Ali se predomisli i ode«. Za

zajedništvo s Bogom potrebni smo ovoga »predomisliti se«, obraćenja koje nas

vraća u posluh Bogu.

Obratiti se da bismo živjeli Ez 18,25-28Očito je negodovanje naroda zbog toga što »put Gospodnji nije prave-dan« (Ez 18, 25). Ljudi to prosuđuju na temelju vlastitoga iskustva iz kojega vide da grješnici mogu u životu imati više uspjeha i materijalne dobiti od pravednika, od onih koji nastoje živjeti prema Božjim zapo-vijedima. Bog im na prorokova usta pokazuje da svatko bira svoju su-dbinu. Pritom je važna krajnja odluka. Čovjek koji živi sveto, mora do zadnjega trenutka paziti da ne bi napustio Božji put (18, 26). S druge strane, grešnici do zadnjega trenutka imaju priliku obratiti se te tako zavrijediti život (18, 27-28). U doba proroka Ezekiela još nije bila izgra-đena svijest o uskrsnuću i o vječnome životu, pa je dugovječnost viđe-na kao nagrada za pravednike. Ipak, riječi koje za obraćenoga grješnika kažu: »živjet će i neće umrijeti« – premda u prorokovo doba obećavaju dug život – u kasnijemu, kako židovskom tako i kršćanskom, tumače-nju dobivaju značenje obećanja vječnoga života.

Darko Tepert

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Josip

Biff

el, 1

979.

OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

Hvalevrijedna su nastojanja u žup-nome pastoralu koja su usmjerena prema unaprjeđenju liturgijskoga života, koji je sre-dište života zajednice i ishodište svih njezinih aktivnosti. Događa se katkada da se takvim nastojanjima istakne samo neki vidik liturgij-skoga života, koji se u određenim okolnosti-ma čini važnim, a da se zaboravi cjelokupnost i smisao slavlja. Čini se da se u »prijedlogu« koji spominje čitateljica dogodilo upravo to: isticanje potrebe razumijevanja i razmatranja naviještene Riječi, bez dostatne osjetljivosti za obrednu cjelinu i povezanost liturgije Riječi i euharistijske službe.

Prijedlog o kojemu je riječ ipak nije nov. On je već prošao kroz »eksperimentiranja« i traganja mnogih zajednica, osobito u zapad-noj Europi, još u prvome desetljeću poslije-koncilske obnove. Ponegdje se nedjeljna eu-haristija priređivala na način da bi se liturgija Riječi slavila na različitim mjestima (u dvora-nama), s prilagodbama za razne skupine (dje-cu, odrasle), nakon čega bi se u crkvi zajedno slavila euharistijska služba. Drugdje su, u pri-godi pastoralnih okupljanja, duhovnih obno-va ili duhovnih vježbâ (osobito u redovničkim zajednicama ili na susretima nekih skupina i duhovnih pokreta) pokušaji bili još radikal-niji: ujutro bi se slavila liturgija Riječi, nakon čega bi se »sudionici susreta« povlačili u cje-lodnevno razmatranje, a euharistijska služba bi se slavila navečer, pod idejom da čitav dan bude posvećen »razmatranju i slavlju«. Ideje se mogu činiti privlačnima, možda nekomu i korisnima za duhovni život, ali se nameće pi-tanje što u toj posvećenosti dana ostaje od sa-moga slavlja euharistije, obredno strukturira-

Odvajanje euharistijske službe od liturgije Riječi

noga za jedinstvo susreta s Gospodinom koji je kao Riječ i Tijelo darovan u istome gozbe-nom slavlju. Riječ koja se u slavlju euharistije naviješta ne doživljava se samo slušanjem i razmatranjem, nego i bliskošću s euharistij-skim spomen-činom, pa se euharistijska litur-gija Riječi ne može izjednačiti s nekim drugim (neeuharistijskim) oblicima liturgije Riječi.

Susrećući se s tim pitanjima i traganjima, uputa Kongregacije za bogoštovlje Liturgicae instaurationes iz 1970. godine, slijedeći od-redbe iz konstitucije Sacrosanctum concilium, jasno ističe (br. 2b): »Liturgija Riječi priprav-lja euharistijsku službu i k njoj vodi, te s njom tvori jedan i jedinstveni kultni čin (unum eun-dem actum). Nije dopušteno odvajati jedan dio od drugoga, slaveći ih u različito vrijeme ili na različitim mjestima.« Te su odredbe po-novno istaknute i proširene uputom Redemp-tionis sacramentum (br. 60) iz 2004. godine: »Također nije dopušteno unutar istoga dana slaviti pojedine dijelove mise u različito doba.«

Uz jasnoću tih odredaba korisno je i zami-jetiti da se pokušajima »razdvajanja« liturgije Riječi i euharistijske službe dokida slavlje i da nije riječ o tome da je u slavlje unesen neki ele-ment, nego je slavlje prekinuto radi elemenata koji ne podliježu obrednosti i zajedništvu slav-lja (razmatranje, duhovni razgovor, razmjena iskustava). Nakon takvoga prekida nema više nastavka slavlja, nego može biti samo pokušaj »rekonstrukcije« izgubljenog slavlja. Nije do-pustivo da liturgijsko slavlje, nazvano vrhun-cem i vrelom svekolikoga života Crkve, postane sredstvom postizanja širih pastoralnih ciljeva u nekoj zajednici. Slavlje nema cilja izvan sebe. U protivnom, prestaje biti slavlje.

U susretu članova pastoralnoga vijeća moje župe razmatrana je potreba nastojanja da čitava zajednica »svjesno i aktivno« sudjeluje u slavlju euharistije. Pritom smo raspravljali i o prije-dlogu da se nakon liturgije Riječi omogući »kraće vrijeme« za »rad po skupinama«, razmjenu mišljenja i iskustava ili za osobnu meditaciju kao oblik priprave za sudjelovanje u euharistij-skoj službi. Može li se to smatrati ispravnim i prikladnim? Molimo vaše pojašnjenje.

članica Župnoga pastoralnog vijeća

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

5500

5500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

Pablo Picasso, 1962.

Documents

2014 | Simboli životinja