2014 - hilp.hrna ili bezoblična tvar (što se, kako primjećuje T. Ladan, u totalitarnim režimima primjenjuje na narod koji, proglašen »masom«, postaje »tije-sto« koje se može

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo102014

liturgijsko-pastoralni list

Lomiti i blagovati Kruhod 5. listopada do 1. studenoga 2014.

2014 10God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Kruh prepun spomena

naša tema: Lomiti i blagovati Kruh 2 Kruh razlomljen za život svijeta, Ante Crnčević

O žlici – prilog kulturi blagovanja, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, S. Slišković, A. Crnčević,I. Raguž, I. Šaško

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Trideseta nedjelja kroz godinu

Svetkovina Svih svetih

u duhu i istini 36 Prilozi za marijansku pobožnost

trenutak: pisma čitatelja 40 Napomene i(li) tumačenja

u liturgijskome slavlju?

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

M. Blažević, reljef na svetohraništu kapele Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, Zagreb, 2014.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 10–2014

SKruh prepun spomena

S lavlju pripada blagovanje. Religijska iskustva to potvrđuju na po-seban način. Biblijska predaja predstavlja židovstvo kao religiju u kojoj jelo i blagovanje nose značenje svetoga i božanskoga na na-

čin koji nije usporediv ni s jednom drugom religijom. Obećana zemlja, kao ostvarenje Božjega kraljevstva, predstavljena je kao »zemlja kojom će teći med i mlijeko«. Slika obilja hrane postaje okvir za razumijeva-nje svega u čemu se prepoznaje Božji dar: u zajedništvu, miru, blago-stanju, odsutnosti nasilja i nepravde… Kršćanstvo, slaveći spomen na Božje djelo otkupljenja, ostvareno u Isusu Kristu, okuplja vjernike oko stola, u blagovanju Krista, darovanoga u kruhu i vinu. Krist se svojim darom otkupljenja ucjepljuje u ljudsku zbilju i postaje bliskim kao što nam je blizak kruh. Pokazuje se potrebnim kao što nam je nužan kruh, prihvatljivim i razumljivim kao što nam je jestiv kruh. Otajstvo euha-ristije i otajstvo Kristova samopredanja za spasenje svijeta uzbiljuju se »prilikama« kruha i vina. Sakramentalna pretvorba kruha i vina ne oduzima prostor razmišljanju o širim kulturalnim značenjima kruha i vina, plodova »zemlje i rada ruku čovječjih«, kako bismo uvidjeli da Kristovo otajstvo pretvorbom zahvaća sveukupnost zemlje i ljudskoga života. Kruh može biti shvaćen kao element koji simbolizira sve stvore-no, sve što je potrebno obnove i spasenjske preobrazbe.

U prvome ovogodišnjemu broju našega lista susreli smo teme kr-šćanske »kulture blagovanja«. Tema ovoga broja nastavlja i produblju-je te misli usredotočujući se na značenja kruha, unesenoga u sakramen-talno iskustvo vjere. Kruh svojim nastajanjem, od zrna koje umire i klija za novi život, preko žetve i žrvnja koji nose značenje žrtve, do izručenja ognju koji preobražava i rukama koje ga lome, sabija i pripovijeda isti-nu o Kristu, njegovoj žrtvi i sebedarnom umiranju da bi bio Kruhom za život svijeta. Za razumijevanje euharistije i pronicanje u njezinu otajstvenost korisno je poznavati simbolizam kruha. Ispod kore kruha umiješen je život zrna, a zajedno s njim strpljivost ratara koji iščekuje žetvu; ruke koje ga zahvalno primaju i lome da bi bio pružen za hranu drugima ponavljaju Isusovu gestu za koju je rekao: »Ovo činite meni na spomen.« I gesta lomljenja, i gesta pružanja, i Isusove riječi, i sâmi kruh, čuvaju spomen na njega. O kakva bi radost življenja zavladala svi-jetom kad bi nas svako lomljenje i uzimanje kruha podsjećalo na Onu gestu, punu sebedarne ljubavi i služenja ljudima!

Urednik

NAŠA TEMA

2

Lomiti i blagovati kruh

K

LLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

Kruh, njegova krušnost, sabranost od mnoštva zrnja koja u sebi nose

iskustvo umiranja i rasta u darovanome životu,

njegova izručenost rukama koje mijese i ognju koji

preobražava, njegova raz-lomljenost i razdijeljenost imaju nam što reći i pou-čiti nas: o Kristovoj poni-

znosti i sebedarju, o životu vjere, o zajedništvu Crkve,

o žrtvi, o zauzetosti i lju-bavi prema potrebitima,

o naravi sakramentalnoga slavlja koje zahvaća svaki kutak naše osobe i života. Potrebno je učiti od kruha

– za životnost vjere i za ljepotu slavljenja

Kristova sebedarja.

Kruh, jednosložna riječ, u sebi je zbila mnoštvo značenja i sažela cijelu povijest ljudskoga života. Kruh je sinonim života. Boriti se za kruh, (ne)imati kruha, zarađivati za

kruh… izrazi su koji pripovijedaju živote ljudi. Misleći na život, govorimo o tvrdome ili gorkome kruhu, kruhu sa sedam kora, kruhu svagdanjem (ili nasušnom), a »kora kruha« ili njegova »mrva« postale su slikom sveukupnosti životnih briga. Krenuti »trbuhom za kruhom«, »tražiti kruha povrh pogače« ili »htje-ti kruha bez motike« očituju raznolikost stavova pred darom života. »Živjeti o suhu kruhu«, »ostati bez kruha«, »nemati ni za kruh« i »jesti tuđi kruh« predočuju nam nepoželjna stanja si-romaštva, života u tuđini ili iskustvo ovisnosti o pomoći drugih, pa se ostvaren život predstavlja izrazom »imati kruh u rukama«. Čini se da danas nismo dovoljno svjesni koliko odnos prema kru-hu pripovijeda o ljudima, njihovim životima, stavu prema životu i o samoj kulturi življenja. Ondje gdje ga ima u izobilju, on sve manje govori o životu. Na jednome kraju zemlje ima ga napretek, na drugome su ga gladni. Jedni ga biraju (po vrsti, obliku, okusu ili sastavu) ili ga »izbjegavaju« (zbog njegove hranjivosti), drugi su ga željni upravo da bi bili nahranjeni. I to je priča o ljudima, o njihovoj oholosti, o zaboravu potrebitih, o previdu da je život dar i da ga se živi u zajedništvu s drugima.

Slične »krušne« izričaje susrećemo i u svetopisamskoj baštini. Za onoga tko trpi i osjeća napuštenost od Boga reći će se da jede »kruh suza«, kruh tjeskobe ili pepela (usp. Ps 42, 4; 80, 6; 102, 10; Iz 30, 20), a za onoga tko osjeća blagoslov života, da blaguje kruh »s radošću« (Prop 9, 7). Budući da u starozavjetnoj vjeri grješnost i neposluh Bogu imaju za posljedicu da čovjek blaguje kruh »u znoju lica svoga« (Post 3, 19), grješniku se upućuje opo-mena da jede kruh opačine ili laži (usp. Izr 4, 17), a lijenu čovje-ku da jede »kruh besposlice« (usp. Izr 31, 27). Obilje i nestašica kruha, stoga, za starozavjetnoga vjernika imaju vrijednost zna-ka: obilje kruha očituje Božji blagoslov (usp. Ps 37, 25; 132, 15; Izr 12, 11), dok nestašica znači Božju kaznu za grijeh (usp. Jr 5, 17; Ez 4, 16; Tuž 1, 11; 2, 12).

Kruh razlomljen za život svijetaO značenjima kruha u liturgijskome zajedništvu Crkve

Ante Crnčević

3

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410Susrećući i blagujući kruh u slavlju euharistije, postajemo dionici

ispunjenja mesijanskih obećanja, darovanih u Kristu, »Kruhu života«. Blagujući Krista u tvarnosti kruha, otkrivamo svu zbiljnost i životnost njegove otajstvene prisutnosti, ali također sâm kruh doživljavamo na nov način. Blagujući Život susrećemo život na nov način, preobraženim pogledom, kako bismo spasenje mogli iskusiti u preobrazbi života.

Kada riječi mijese kruh…Razmišljanje o kruhu u liturgijskome iskustvu vjere vodi nas do znače-njâ koja su izvedena iz razumijevanja otajstva Krista. Tako je kruh po-stao slikom u govoru o potrebi za Bogom i o darovanosti života, o žrtvi i prinosu, o Božjoj riječi koja je hrana ljudima, o zajedništvu, ljubavi, dobroti, služenju… Tim ćemo se temama približiti u drugome dijelu na-šega razmišljanja. Korisno je, međutim, o kruhu razmišljati iz samoga pojmovlja. Riječ kojom su pojedine kulture nazvale kruh, otkriva nam na koji ga način vrjednuju i u kojoj mjeri on oslikava njihovo poimanje života. Ta izvorna značenja, nerijetko zaboravljena, mogu pridonijeti proširenju razumijevanja i produbljenju življenja otajstva koje se uzbi-ljuje u kruhu, »plodu ruku čovječjih«.

Kruh uvijek govori o lomljenju i dijeljenju. Znak je jedinstva i zajed-ništva ne tek po tome što se u slavlju nekoć zahtijevalo da bude jedan kruh, nego upravo po tome što biva razlomljen i razdijeljen. Zadivljuju-će je da hrvatska riječ kruh (prisutna i u drugim slavenskim jezicima) znači komad, ulomak, dio (hljeb) te time otvara širok prostor oblikova-nju životnoga i euharistijskoga simbolizma kruha. Polazno je značenje »ono što se odlama«, lomi ili krši. Iz istoga je indoeuropskoga korijena (qreu) nastala i riječ krhak, a vjerojatno i kriška (T. Ladan), premda bi se ta imenica, prema P. Skoku, mogla izvesti iz glagola križati, koja je u korijenskoj i značenjskoj svezi s latinskom imenicom crux, križ. Bîti kruha, pored njegove osnovne hranidbene uloge, pripada i to da ostva-ruje zajedništvo među ljudima, u obitelji. Stoga mu je upravo lomljenje dalo ime. Ne čudi da u nekim kulturama, kao u židovskoj, kruh biva uvijek lomljen, nikada rezan nožem. Rezanje je, naime, poimano kao čin nasilja, neprihvatljiv nad tom osnovnom i darovanom hranom.

Od zrnja, povjerena zemlji, izložena žezi sunca i gladi pticâ, do kruha razlomljena na stolu zajedništva…

Vincent van Gogh, 1890., Van Gogh Museum, Amsterdam

4

NAŠA TEMA Lomiti i blagovati kruh

Pojmovna i značenjska raščlamba hrvatske riječi kruh otkriva jedan sloj njegova značenja. Grčki jezik nudi stariji sloj: ho ártos pokazuje značenjsku vezu s iranskim arta, meljivo, brašno, ili je pak izveden iz starijih grčkih oblika koji govore o pripravljanju i mljevenju. Pučki i govorni oblik poznavao je i imenicu mâza (ječmeni kruščić), a izveden je iz glagola másso, gnječiti, mijesiti (tijesto), od čega je preko kasno-latinske imenice massa riječ ušla u suvremene jezike, pa i u hrvatski (masa), s raznim ali u sebi povezanim značenjima: osnovno svojstvo tvari; količina ili težina; mnoštvo nepovezanih pojedinaca; neoblikova-na ili bezoblična tvar (što se, kako primjećuje T. Ladan, u totalitarnim režimima primjenjuje na narod koji, proglašen »masom«, postaje »tije-sto« koje se može gnječiti i razvlačiti, pretvarajući ga u željene ‘oblike’).

Novogrčka riječ za kruh je to psomí, ali je kroz umanjenicu to psomíon (krušna mrvica) i kroz izvedenicu ho psomós (zalogaj) vidlji-va veza s glagolom psáo, trti, mrviti, komadati. Tako i grčki jezik čuva vlastitost kruha da bude razlomljen i razdijeljen da bi se njime gradilo zajedništvo i jedinstvo.

Latinska riječ panis predstavlja kruh u svojstvu osnovne hrane; po-stanjem je bliska riječi panós, pšenica, u mesapskome jeziku (izumrlom jeziku područja današnje južne Italije), a jezikoslovci obje riječi izvode iz korijena pa koji znači hraniti, a susrećemo ga i u latinskome jeziku u glagolu pascere, koji odgovara hrvatskomu pâsti, a njegova seoba kroz druge jezike vodi i do slavenskoga glagola pìtati (hraniti dijete ili ne-moćnu osobu). U hrvatskome jeziku ponegdje susrećemo i riječ pića, u značenju hrane (ponegdje samo u značenju hrane za stoku), pa se čini da i ona vodi do spomenutoga korijena. Među jezikoslovnim teorijama nije nepoznata ni ona koja korijen pa razumijeva u značenju zaštititi, (ne isključujući značenje hraniti), pa bi iz toga korijena nastala i riječ pater, otac. Time bi latinski panis, kruh, bio izričaj očinske zaštite i brige koja se ponajprije očituje u hranjenju.

Može nam, kao izvedenica iz latinske riječi panis, biti zanimljiva i riječ companio, koja je zapravo prevedenica gotskoga vojnoga pojma ge-hlaiba (u alemanskome galeipo), u značenju druga ili sudruga, a čije bi doslovno značenje bilo sukrušnik, nadahnuto vjerojatno činje-nicom da su vojnici pri opskrbi hranom zajedno dijelili jedan kruh (T. Ladan). U liturgijskome govoru za svece koji su dijelili isto životno iskustvo, posebice mučeništvo, kažemo da su »drugovi« (tal. compa-gni), a u pozadini pojma krije se upravo to »sukrušništvo«, dijeljenje istoga života i puta svetosti. (Iz istoga korijena dolaze i riječi u današ-njem govornome jeziku ‘kompanjon’, ‘kompa’ i ‘kompić’, noseći trag onoga što je odavna nestalo: zajedno dijeliti kruh.) Zanimljivo bi bilo upustiti se u analize riječi kruh i u drugim jezicima i jezičnim skupi-nama. Spomenimo samo da njemački Brot, engleski bread te pojmovi u nordijskim jezicima (bröd, brød) čuvaju indoeuropski korijen bhru, danas prepoznatljiv i u njemačkim glagolima brennen (gorjeti), bra-ten (peći) i brühen (vreti), iz čega se opet približavamo već viđenim značenjima kruha.

5

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410

Ova jezična »mjesidba« kruha (koju smo većim dijelom oslonili na analize Tomislava Ladana) približava nas onomu što kruh jest, osnov-nom hranivu, temeljnoj hrani u mnogim kulturama euroazijskoga kon-tinenta. Od zaborava otrgnuta značenja pomažu nam razumjeti slojevi-tost životnih tema koje se vežu uz kruh, ali i otvoriti nam nova obzorja za ‘dublja’ i ‘viša’ doživljavanja kruha u njegovoj liturgijskoj uporabi. Liturgija ne isključuje spomenuta značenja; ona ih produbljuje i proši-ruje, preriče na nov način, daje im iskustvo i ‘okus’ božanskoga i tran-scendentnoga, dodajući i ona značenja koja su vlastita novosti Kristova otajstva. Blagovati Krista u otajstvu euharistije znači prepoznati ga i prihvatiti kao »osnovno hranivo«, »kruh svagdanji«, »kruh života«, u zahvalnosti za njegovu »razlomljenost« i u spremnosti da i sami bude-mo spremni lomiti se za život svijeta i izgradnju njegova kraljevstva.

Euharistija i krušnost kršćanskoga životaU kulturi mediteranskih naroda ne postoji hrana koja bi bila slojevitija i bogatija značenjima od kruha. Još i prije kršćanstva kruh je nosio pred-znak sakralnoga. Kršćanski govor o kruhu nadograđen je na tu kultural-nu potku. U kulturu se trajno ugrađivao odnos poštovanja prema kruhu: kruh se s poštovanjem primao; pazilo se da mrvice kruha ne padaju po podu, a ako bi pale, s pozornošću bi bile dizane da ne bi bile gažene; nije bilo dopušteno baciti preostali ili ‘ostarjeli’ kruh, nego se nastojalo pri-praviti ga na nov način kako bi ponovno bio jestiv. Još i danas se negdje čuva običaj da se tijesto, prije nego se stavi u pećnicu, blagoslovi znakom križa, ili pak da se u njegovu površinu ureže znak križa. To nije tek puko blagoslivljanje kruha, nego ispovijedanje da je kruh znak blagoslova, dar, mjesto očitovanja Božje darežljivosti i dobrote.

Euharistijska se obrednost oslanja na Isusove geste s njegove posljed-nje večere s učenicima, pa prisutnost kruha u euharistiji nije moguće gle-dati mimo toga događaja kao predznaka i izvan njegova (pred)značenja. Kristološko, pashalno i otkupiteljsko značenje euharistije ipak ne dokida one značenjske vidike koje je izgradila kultura življenja i kultura ophođe-nja s kruhom. Korisno je proniknuti u ta značenja, nerijetko zasjenjena ili nedostWatno prisutna u kršćanskoj duhovnosti i govoru o euharistiji.

Predano preobrazbenoj snazi tijesta, zrno zaboravlja sebe i klicu života koja je u njega pohranjena. Mnoštvo zrnja daruje život jednom kruhu.

© Shutterstock

6


Euharistijsko blagovanje, čuvajući tvar-nost kruha i zbiljnost blagovanja, unosi nas u sasvim nov odnos s Bogom, sa svijetom i s nama samima. Kruh u euharistiji daje nam iskusiti Boga uprisutnjena u zbilju ljudsko-ga života. Blagovanje uspostavlja odnos du-hovnoga i tjelesnoga. Uzimanje hrane, nai-me, dotiče svekoliku egzistenciju. To nam je jasnije ako se prisjetimo da se post ne tiče samo tjelesnosti ili odricanja od hrane, nego da je izraz jednoga slojevitijeg konstrukta u koji su ugrađeni volja, odnos prema svijetu, prema drugima, prema Bogu, suodnos tijela i duše, izvanjskoga i nutarnjega života… Bez sumnje, smisao i vrijednost hrane i hranje-nja jasnije i razumljivije se čitaju iz iskustva posta, nego iz kulinarskih recepata i pro-midžbenih poruka o hranjivosti i zdravstve-noj korisnosti nekih jela.

Čovjek se, zacijelo, ne mjeri prema onom što blaguje i onome što odijeva, ali potreba za jelom može mu pomoći u dubljoj spozna-ji samoga sebe. Posvješćujući nam životnu potrebu za jelom, blagovanje otkriva da nismo apsolutni gospodari i oblikovatelji vlastite egzistencije. Jelo očituje našu ljud-skost, ograničenost, malenost. Prije nego otvori oči, smogne snage za sjedenje i hoda-nje i prije nego izusti i jednu riječ, ljudsko biće jede. Jelo nas veže za zemlju, za stvo-renost; svakodnevno nam poručuje da smo

samo stvorenja. Od prvoga gutljaja majčina mlijeka pa sve do posljed-njega, teško progutanog zalogaja na koncu života, ne prekida se uzaja-mnost između tijela i zemlje niti se gasi žudnja za preobrazbom tijela (G. Lafont). I bolesno odbijanje hrane kao i njezino prekomjerno uzimanje očituju se kao čovjekova pobuna protiv prirodnoga reda i sklada koji je u njega usađen. Hrana je istovremeno i dar i uvjetovanost; ona posreduje ljepotu zajedništva, ali se u njoj ujedno naslućuju »nasilje« i destrukcija, vlastiti svakom pripravljanju hrane i blagovanju. Nije moguće blagovati, a da se nekom stvorenju na neki način ne nanese »rana« – branjem, ubi-janjem, pripravljanjem… Suvremeni protesti protiv uzimanja nekih jela jer ona pretpostavljaju neki oblik nasilja nad životinjama (i biljkama), u dubini, barem dijelom, nose nespremnost prihvaćanja istine da smo stvorenja i da smo dionici mreže međuovisnosti stvorenjâ, te pokušava-ju čovjeku dati nemoguću misiju: uspostavu konačnoga (ili prvotnoga) reda i sklada među stvorenjima. Potreba za jelom vraća nas istini o stvo-renosti i uči poniznosti pred Onim iz čije ruke izvire svaki život.

Ondje bijaše jedan dječak s pet kruhova… Nemoć dječaka otkriva

snagu dara, pružena u razlomljenome kruhu.

Marko I. Rupnik: Umnoženje kruha, crkva sv. Josipa Radnika, Rače,

Slovenija, 2011.,

7

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410Svi ti vidici jela i blagovanja mogu nam po iskustvu euharistijskoga

kruha i vina na nov način osvijetliti otajstvo Boga i otajstvo čovjeka. Va-lja nam, ponajprije, promatrati dalekosežnost činjenice da je Bog utje-lovljenjem prihvatio ljudsku narav i čovjekovo životno iskustvo, a s nji-me i potrebu za blagovanjem. Otajstvo Božje poniznosti, odabrane radi čovjekova spasenja, očituje se ne samo u Kristovu trpljenju i umiranju, nego i u blagovanju: on »prima grješnike i blaguje s njima« (Lk 15, 2), susreće ljude za stolom, u blagovanju (usp. Lk 7, 36-50; 10, 38-42).

Ne smijemo iz vida izgubiti ni drugu dimenziju blagovanja: Krist blaguje s ljudima i sve čini da bismo na životan i iskustven način ra-zumjeli temeljnu istinu: on je kruh života, on je onaj koji se daje za jelo, za život svijeta. Pred mnoštvom na obali Tiberijadskoga jezera Isus obznanjuje da »kupljeni kruh«, plod rada ruku čovječjih, nije dostatan za istinski život (usp. Iv 6, 1-15). Glad koju mnoštvo osjeća, pokazu-je krhkost ljudske naravi. Čovjek ne može živjeti ako zaniječe potrebu primanja, ovisnost o drugome, o darovanome… U nestašici kruha, izra-ženoj rečenicom »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju« (Iv 6, 5), Isus propituje učeničko poimanje njega te daje jesti do mjere da »svi jedoše i nasitiše se« (Mt 14, 20; usp. Iv 6, 12), a »preostali« kruh očituje nastup mesijanskoga vremena, u židovstvu naviještanoga slikama obilja. Nije riječ tek o »umnoženju« kruha koji su donijeli ljudi, nego o preobrazbi i darivanju kruha. Slika nemoćnoga dječaka koji je jedini u košari imao kruha, daje naslutiti dublju istinu koju Isus otkriva: potrebno je u poni-znosti otvoriti se daru da bismo iskusili ljepotu živ-ljenja. Ljudi koji bi se trebali skrbiti da djeca imaju dostatno hrane, ovdje bivaju nahranjeni služenjem jednoga dječaka. Time je dimenzija nezasluženo-sti i dara još jasnije istaknuta. Štoviše, evanđelist Ivan ne rabi uobičajeni pojam paîs (dječak), nego njegovu umanjenicu paidárion, dječačić, dijete. Mnoštvo koje je slijedilo Isusa bilo je nahranjeno ne samo kruhom, nego i spoznajom o daru kruha od kojega se živi novim životom.

Ni ona »bolna« ili »destruktivna« dimenzija hrane, vlastita njezinu prikupljanju, pribavljanju i probavljanju, nije bez značenja u promi-šljanju o otajstvu euharistije. Euharistija nije idealizacija života, nego njegova spasenjska preobrazba. Euharistija je rez u život, zahvat koji nikada nije bez boli, bez odricanja i žrtve. Divna je misao crkvenih ota-ca da u euharistiji mi bivamo blagovani i da postajemo ono što smo primili, Kristovo otajstveno Tijelo koje je Crkva, zajednica spasenja. Ako smo blagovani i na taj način preobraženi u novost postojanja, on-da moramo prihvatiti »sudbinu« svake hrane i jela: nužno je prihvatiti rez, lomljenje, pripravljanje, preobrazbu…, sve što je nužno da bi se postigla »jestivost« hrane. Slaveći euharistiju i postajući »kruh za ži-vot svijeta«, kršćanin se izručuje toj preobrazbenoj boli, neodvojivoj od odricanja, novoga zalaganja, obraćenja i veće otvorenosti u ljubavi za živote drugih.

Euharistija nosi i u tkivo kršćanskoga življenja urezuje »sudbinu kruha«. Ona nije idealizacija života, nego njegova spasenjska preobrazba, rez u život, zahvat koji nikada nije bez boli, bez odricanja i žrtve.

8


Slaviti euharistiju i po njoj biti dionikom spasenja osposobljuje nas za spremnost preuzeti sudbinu kruha: njegov mučni put od bačenosti i umiranja zrna, preko izloženosti »pticama«, »trnju« i »oskudnosti« tla; rast s povjerenjem i pouzdanjem u Stvoritelja, sa sviješću da » zrno« raste, a da ni samo ne zna kako; izloženost žezi sunca, oštrini srpa i muci žrvnja; konačno, prepuštenost rukama koje mijese i ognju koji sažiže jedan život da bi nastao drugi, kako bi kruh bio jestiv i hranjiv, koristan za život. Euharistija nas unosi u tu »školu kruha«, omogu-ćujući preobrazbu naših života i naše stvarnosti u novost koju nam je Krist pripravio. Uzvišeno otajstvo Krista, njegova darovanost vjernici-ma i osposobljenje za kršćansku preobrazbu svijeta povjereni su nam u »skromnim« znakovima kruha i vina. Svaki put kad nam se Krist izno-va uprisutnjuje i daruje »u siromaštvu sakramentalnih znakova kruha i vina, u svijet biva položeno sjeme one nove povijesti u kojoj su ‘silni oboreni s prijestolja’, a ‘uzvišeni ponizni’« (Ivan Pavao II., Ecclesia de eucharistia, 58), učeći nas Kristovoj poniznosti koja je preobrazila svi-jet, i životu koji umire podarila predokus vječnosti.

Vrijedno je razmišljati nad uvijek aktualnom poukom sv. Ivana Zla-toustoga: »Što je uistinu kruh? Tijelo Kristovo. Što postaju oni koji ga primaju? Tijelo Kristovo; ali ne mnoga tijela, nego jedno tijelo. Doista, kao što je kruh jedan, makar načinjen od mnogih zrna koja se, makar i ne želeći, nalaze u njemu, tako da njihova razlika nestaje zbog njihova savršenog sjedinjenja; na isti smo način i mi uzajamno sjedinjeni izme-đu sebe i svi zajedno s Kristom.« (In I Ep. ad Cor. hom., 24, 2)

Krušni okus euharistijeUključenje blagovanja u sakramentalno iskustvo Krista pokazuje ta-kođer da sakramentalno udioništvo zahvaća osobu u cijelosti, u sve-obuhvatnosti egzistencije. Euharistijsko blagovanje ostavlja dostatno prostora da otajstvo euharistije bude prihvaćeno i u dimenziji žrtve i u dimenziji gozbe. Povijesne mijene i pojedini pravci u duhovnosti znali su isticati jedan nauštrb drugoga vidika. U godinama neposredno na-kon Drugoga vatikanskoga sabora nije nedostajalo onih koji su euhari-stijsko slavlje nastojali oblikovati poglavito pod aspektom gozbenoga zajedništva, slično kao što se danas javljaju pokreti s duhovnošću su-protnoga nagnuća i ne bez isključivosti naspram euharistije shvaćene kao gozbe. Smijemo se pritom pitati: ne proizlazi li želja u nekim današ-njim pokretima da se umanji gozbeni karakter euharistije upravo iz či-njenice da je gozba u redovitome životu izgubila redovitost i bogatstvo značenjâ koja bi bila govorljiva za euharistijsko i eklezijalno iskustvo Krista? Koji bi bio smisao euharistijskoga kruha, ako bi se nije kala nje-gova krušnost, razlomljenost, darovanost, blagovanje, snaga zajedniš-tva…? Svoditi ga na dimenziju »znaka« u svrhu spomen-čina Isusove žrtve značilo bi reducirati sami smisao te žrtve.

Ne treba bježati od istine da je oblik slavlja euharistije već na prijela-zu iz prvoga u drugo tisućljeće uvođenjem »hostijâ« umjesto redovitoga oblika kruha u stanovitoj mjeri zasjenio istinitost kruha kao euharistijske

9

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410materije. Naglašavanje teme o Kristovoj prisutnosti u euharistijskim prilikama potisnulo je u drugi plan misao o zbiljnosti sakramentalno-ga događanja uprisutnjenoga u činu blagovanja. Kruh je nadomješten hostijama u kojima kruh nije odveć vidljivo i okusno iskusiv. Oblici pi-jetizma pred otajstvom Kristove prisutnosti otvarali su prostor strahu pred svakim dodirom euharistijskoga kruha (hostije), pa je Kristovo tijelo u euharistiji na određen način »dematerijalizirano«, otklanjajući svaki »destruktivni« oblik koji je vlastit iskustvu blagovanja i sužavajući prostor doživljavanja euharistijske preobrazbe. Redukcionistički zahva-ti nad materijom sakramenta, kruhom, vjerni su pokazatelji smještanja toga otajstva u uske prostore nutarnjega promatranja i u »iskustva du-še«. I danas bi bilo korisno, u toj široj slojevitosti, promatrati nove po-kušaje vraćanja i ograničavanja načina primanja euharistije (pričešćiva-nja) na geste koje ne dopuštaju iskusiti zbilju blagovanja. Rasprave koje nametnuto pitanje o »ispravnome« načinu pričešćivanja – na jezik ili na ruku – svode na govor o dostojnosti jedne ili druge geste ostaju time na površini problema, zaboravljajući znatno šira pitanja: istinitost sakra-mentalne zbilje, zahvat euharistije u svekoliki život (ne samo u nutarnji ili duhovni), odnos razmatranja i euharistijski dosljednoga životnog dje-lovanja, osposobljenost za dijeljenje i lomljenje kruha svim potrebitima, euharistijski odnos prema svemu stvorenome…

Kruh uzet za tvar središnjega sakramentalnog slavlja, ima što reći i o naravi kršćanskoga obreda. Obred čuva potreban sklad između tjelesno-ga i duhovnoga u iskustvu spasenja. Slavljenje otajstava vjere u kršćan-stvu se ne može odvojiti od tjelesnoga doživljavanja. Duhovnost koja bi htjela graditi prvenstvo razuma i interiornosti, a pritom isključujući ili obezvrjeđujući dimenziju tjelesnoga iskustva, odnosno gradeći su-protstavljenost duše i tijela, bila bi »slaba« duhovnost (G. Bonaccorso).

Otajstvo euharistije čuva okus kruha i radost njegova lomljenja da bismo mogli blagovati Tijelo koje nas čini Crkvom.

10


Ispravno vrjednovanje neodvojivosti tijela od duhovnoga iskustva nudi »sigurniji« i cjelovitiji put vjere jer on nije izgrađen suprotstavljanjem duhovnoga i materijalnoga (tjelesnoga), nutarnjega i izvanjskoga. Li-turgijsko slavlje nije bijeg od života, od svijeta, od vremena, od tijela, nego je otvaranje sveukupne čovjekove egzistencije Božjemu spasenj-skome zahvatu. Kruh, plod rada i ruku čovječjih, pomaže vjerniku da u slavlju ne zaboravi stvarnost života, svijet, bližnje, svoje mjesto i po-slanje u svijetu. Korisno je i ovdje prisjetiti se kršćanske prakse iz prvih stoljeća: kršćani su za euharistiju donosili kruh od svojih kuća, onakav kakav su u obiteljima pripravljali i blagovali svaki dan. Jedan dio bi se odvajao za euharistiju, a drugi, kao dar kršćanske ljubavi, ostavljao za potrebe siromaha, za koje se skrbila kršćanska zajednica. Blagujući u euharistiji kruh koji su sami pripravili i kakav blaguju svaki dan, a koji po snazi sakramentalnoga čina biva Kristovim tijelom, kršćani su bili pozvani izručiti sav život Kristovoj otajstvenoj preobrazbi.

Vino, koje zajedno s kruhom, oblikuje tvar za slavlje sakramenta euharistije također je bremenito značenjima. Spomenimo ovdje samo jedno, znakovito za značenjski suodnos s kruhom. Ako je kruh oda-bran kao osnovno hranivo, jelo svagdanjega života, onda vino treba motriti kao piće slavlja i gozbe. Vino je, nadalje, simbol biranosti: ono se ne pije uz svako jelo i u svakome trenutku. Zajedništvo kruha i vina u euharistijskome slavlju otvara sakramentalnoj preobrazbi sav čovje-kov život: i njegovu muku i radosna iskustva, i tjeskobne brige i tre-nutke slavlja.

Neki pokušaji raspravljanja o otajstvu euharistije u desetljećima na-kon Drugoga vatikanskoga sabora (premda ne sasvim novi) stavljali su u pitanje smisao uporabe pšeničnoga kruha kao nužne tvari za slavlje euharistije, ističući kako bi euharistija trebala biti u potpunosti »inkul-turirana« u svaku zbilju ljudskoga života na zemlji, čime bi se u euhari-stiji moglo rabiti i neko drugo osnovno jelo, posebice u kulturama koje ne poznaju pšenični kruh. Takva se razmišljanja u prvome dojmu čine razumnima i privlačnima, ali zanemaruju širi vidik teološkoga promi-šljanja o euharistiji jer je ona značenjski i zbiljski uvelike šira od znače-nja blagovanja. Promatramo li, naime, kršćanske sakramente u cjelini, zamjećujemo da su četiri prirodne tvari ili simbola koja susrećemo u njihovoj slavljeničkoj zbilji: voda, pšenični kruh, vino i ulje. Voda, kao jedan od praelemenata, oblikuje istinu o novome životu, podarenu u otajstvu krštenja, i zacijelo nije strana nijednoj kulturi. Pšenični kruh, vino i maslinovo ulje nedvojbeno ocrtavaju identitet jednoga, premda ne jedinstvenoga, kulturalnog podneblja, mediteranskoga. Uzbiljujući snagom liturgijskoga simbolizma stvarnost Krista, oni ujedno čuvaju spomen na zbilju Kristova ucjepljenja u ljudsku povijest u jednoj kon-kretnoj stvarnosti života, određenoj kulturom, jezikom i svime što obli-kuje konkretnost ljudskoga života. Euharistijsko jelo, noseći obilježje jedne kulture, pomaže nam razumjeti stvarnost Kristova uzbiljenja u kruhu i vinu te povezuju naš povijesni trenutak s onom poviješću i onim spasenjskim trenutkom u kojemu je Krist sišao među ljude.

11


U svakome euharistijskom slavlju bivamo nahranjeni Kruhom života i osposobljeni biti »kršćani poput kruha«, spremni biti razlomljeni za život svijeta.

Đuro Seder, Posljednja večera, 1985.

Učiti od kruhaCrkva živi od euharistije. Misao je to koja može umnogome nadahnji-vati i usmjeravati život Crkve. Možemo ju prihvatiti i kao testament velikoga pape, svetoga Ivana Pavla II., podaren u njegovoj zadnjoj en-ciklici: Ecclesia de eucharistia (2004.). Crkva i euharistija jedna su drugoj povjerene (H. de Lubac). U ovome trenutku povijesnoga hoda Crkve više smo, čini se, zaokupljeni brigom kako »dostojno« slaviti euharistiju i »odnositi se« prema onomu što nam je u njoj povjereno, nego propitivanjima koliko se kao Crkva i kao pojedinci izručujemo i povjeravamo euharistijskoj preobrazbi. Povijest nas uči da su ona prva pitanja bila glasnija i prisutnija upravo u trenutcima kada su utihnula ili bila zaboravljena ova potonja. Liturgijska obnova u Crkvi, stoga, kao prvi korak zahtijeva obnovu Crkve liturgijom i iz liturgije. Valja primi-jetiti da u raspravama, katkada neplodnim i ideologiziranim, o »pita-njima« euharistije biva zaboravljeno da je Crkva povjerena euharistiji. Slavlje euharistije je izručenje Crkve Gospodinu. U kruhu i vinu ona predaje također sebe jer je potrebita trajne preobrazbe za novost života u koju nas euharistija unosi i koje je predokus. Krist nas u euharistiji hrani svojim tijelom i svojim životom. Euharistijski »kruh« ipak nije samo hrana za snagu vjere i nutarnji život; on je nadahnuće i svjetlo sveukupnoga »kršćanskoga biti«. Kruh, njegova krušnost, sabranost od mnoštva zrnja koja u sebi nose iskustvo umiranja i rasta u darovanome životu, njegova izručenost rukama koje mijese i ognju koji preobražava, njegova razlomljenost i razdijeljenost imaju nam što reći i poučiti nas: o Kristovoj poniznosti i sebedarju, o životu vjere, o zajedništvu Crkve, o žrtvi, o zauzetosti i ljubavi prema potrebitima, o naravi sakramentalno-ga slavlja koje zahvaća svaki kutak naše osobe i života. Potrebno je učiti od kruha – za životnost vjere i za ljepotu slavljenja Kristova sebedarja. Izreku »biti dobar kao kruh« možemo s punim pravom prevesti u »biti kršćanin kao kruh«.

NAŠA TEMA

12

Lomiti i blagovati kruh

12

O žlici – prilog kulturi blagovanjaIvan Šaško

Sve u žlicu stane: oči i ruke obiteljske sreće;

ljubavi odraz i otvorene rane, koje teško i godine liječe. Žlica spaja: gospodara i roba, bogata i bijedna, vojnika i težaka. Prati život sve do tame groba, nekad slatka – medna, nekad gorka – suzna, kao kruh seljaka. I sjećanja budi; u mirisu živi. Ima li još ljudi oko istog stola i na istoj njivi, koje gozba spaja u trenutku boli, nudeć’ žlicu nade? U njoj leži, diše djelić toplog neba – i od lijeka više – darovanost Onog tko nam vječnost dade.

NAŠA TEMA Lomiti i blagovati kruhNAŠA TEMA Lomiti i blagovati kruh

13

Pamtite li žlicu koju ste, ponosno i ljubomorno istodobno, prvi put nazvali svojom? Vidjeti dijete sa žlicom koju drži sâmo ili pod budnim okom majke, koja – kao kontraforima – podržava

djetinju ruku dok ju podiže prema usnama i usvaja tako običnu kretnju, prepoznatu kao samostalnost i nenavezanost, znači stajati pred prediv-nim korakom u sraštenost s ljudskim društvom, kulturom i zajedniš-tvom predaje i spomena. Taj pokušaj neovisnosti, koji ima prethodniš-tvo najčešće u majčinsko-očinskoj ljubavi, početna je točka lûka, napeta sve do pronađenih ostataka nekoga prastarog groba, u kojemu su ostali tragovi civilizacije, zbijeni u krhotine posuđa, zarđalo oružje i namjerno ostavljenu žlicu. Žlica, kao govor djetinjstva i starosti; žlica kao vremen-ski trag slojeva koji pred nama zjape kao nepoznanica ili nam se očituju kao govor prethodnih stoljeća, po raznovrsnosti materijala i oblika, su-govornik je svačijega razmišljanja o životu.

Opisuje ju se kao sredstvo, oruđe kojim se zahvaća, prenosi, kuša, miješa… Predmet je to školjkasta oblika koji uspijeva uokviriti more i zbiti polja; svinuti masline i rastvoriti stijenje. Taj je, obično maleni predmet, prostor u koji smiju zaći i približiti mu se samo oni koji se posebno vole i poznaju. Predivna je mjera bliske udaljenosti povjere-nja i prisnosti. Žlica je jamac stabilnosti, rođene iz obrata i – iako za-mišljana i promatrana kao prazna – u njoj uvijek treperi obrat punine. Tako je, kažu, nastalo i njezino ime – iz obrata. Najprije se zvala lžica, ali je izgovaranje bilo teško i jednostavnost ju pretvori u žlica.

Ta hrvatska riječ, sveslavenskoga korijena, značila bi »ono što je izdubeno iz drva« ili je pak očitovanje značenja srodnoga latinskog imena ligula. A ono je inačica druge latinske riječi – lingula. Tako je žlica povezana s malim jezikom, te time i s doticanjem jezikom, liza-njem, oblizivanjem. I baš u najranijoj dobi, kada se čovjeku predaje materinji jezik kao ključ dodira sa svijetom i verbalnoga zadiranja u njegovu zbilju, daje mu se i žlica, kao ‘lizalica’ okusa tuđe dobrote.

Žlica je produžetak ruke kojom se zahvaća; produžetak osjetila ko-jim se ispituje, prilagođava, preoblikuje darovana stvarnost. Ona je izraz hrabrosti izlaganja i zadiranja u nepripadnost, kao i izraz bo-jažljivosti, strepnje pred nepoznatim. Žlica je prisutna u građenju svjetova kao ‘zidarska žlica’; ona je bila u razaranjima u noževima i mačevima u obliku jezika, pod imenom ligulae; čamila je pod bede-mima na katapultima koji su neprijatelje obasipali kamenjem, vatrom i tekućinom; ostajala zaboravljena na bojišnicama, otkinuta od ratne

14


opreme pokošene mladosti… I samo ih žličarke nose u letu, nedostižno vi-

soko do sunčana soka i pjene oblaka.Pa ipak, uz sve to, – taj instrumen-

tum cavum et oblongum – znak je blago-vanja sloge, blagostanja i mira. Ne kaže se

uzalud da je »nekomu žlica (ili sjekira) pala u med«, a za onoga tko dobro živi da »jede ve-likom žlicom«. Žlica je također genus mensu-rae, vrsta mjere i dostatnosti, kada se radi o li-

jeku, začinima, ili općenito o svemu što ‘ozdrav-lja’ tijelo i duh; ali i nedostatnosti, koja se očituje u njezinoj umanjenici – »pije kao na žličicu«.

Žlica je simbol prave mjere, pa i jedinstvenosti u kojoj se zrcali snaga njezine ograničenosti, jer niti onaj tko se utapa u izobilju – tako kažemo – »ne jede s dvije žlice«. Žlica je optužnica ljudske nemoći i klonuća; svjedok je oproštaja i posljednje nepotrebnosti. Ne kaže se, stoga, uzalud »da je netko bacio žlicu pod plot«, kada mu je smrt po-kucala na vrata.

I ponovno: mada je često zagrljena s govorom o smrti, ona je po-najprije simbol života. Još više od toga. U svijetu koji je zahvaćen traženjem korisnoga i isplativoga teško se pronalazi višak od kojega čovjek živi, a sve to rađa nesposobnošću za slavlje i užitak. U svijetu korisnoga toliko je mjesta na kojima se radi, hvata vrijeme, cijedi nje-gova iskoristivost, a žlica i svojim izgledom govori: da je slika ‘razvu-čenoga vremena’, zaustavljene pravocrtnosti, užurbanosti i prisile; da je udubljeni prostor sigurnosti kojoj se ne žuri. Žlica se otvara daru i plodu. Mi uvijek blagujemo nešto što je u konačnici dar i otkrivamo veliko ‘biti zajedno’ koje nije motivirano zaradom. Žlica je znak prije-laza iz konzumizma u konzumaciju, jer je konzumacija (od sumere + cum, uzeti zajedno, uzeti s nekim) čin slobode i iskustvo sreće, ople-menjena korisnost koja nije nužna, za razliku od konzumizma koji je nasilje nad radosnom neponovljivošću, iskrivljena slika darovanoga. Kada bi čovjek izgubio moć proizvoditi, bio bi siromašan, ali kada bi izgubio moć konzumacije, postao bi nesretan. Može se jesti i rukama, ali kada čovjek to doživi, tada je vjerojatno njegova sloboda skučena ili je narušena pravednost. I na to upozorava žlica.

Lađica i žličica za tamjan, mirisni kad i molitvu

uzdignutu pred Božje lice.

Žlica za pričest pod prilikom kruha, utopljena u kalež s posvećenim vinom

(u istočnoj liturgijskoj tradiciji).


opreme pokošene mladosti… I samo ih žličarke nose u letu, nedostižno vi-

soko do sunčana soka i pjene oblaka.

tum cavum et oblongumvanja sloge, blagostanja i mira. Ne kaže se

uzalud da je »nekomu žlica (ili sjekira) pala u med«, a za onoga tko dobro živi da »jede ve-likom žlicom«. Žlica je također rae, vrsta mjere i dostatnosti, kada se radi o li-

jeku, začinima, ili općenito o svemu što ‘ozdrav-



gova iskoristivost, a žlica i svojim izgledom govori: da je slika ‘razvu-čenoga vremena’, zaustavljene pravocrtnosti, užurbanosti i prisile; da je udubljeni prostor sigurnosti kojoj se ne žuri. Žlica se otvara daru i plodu. Mi uvijek blagujemo nešto što je u konačnici dar i otkrivamo veliko ‘biti zajedno’ koje nije motivirano zaradom. Žlica je znak prije-laza iz konzumizma u konzumaciju, jer je konzumacija (od cum, uzeti zajedno, uzeti s nekim) čin slobode i iskustvo sreće, ople-menjena korisnost koja nije nužna, za razliku od konzumizma koji je nasilje nad radosnom neponovljivošću, iskrivljena slika darovanoga. Kada bi čovjek izgubio moć proizvoditi, bio bi siromašan, ali kada bi izgubio moć konzumacije, postao bi nesretan. Može se jesti i rukama, ali kada čovjek to doživi, tada je vjerojatno njegova sloboda skučena ili je narušena pravednost. I na to upozorava žlica.



15


Liturgijski kalendarL ISTOPAD 5 N DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P Svagdan; ili: Sv. Bruno, prezbiter

Gal 1,6-12; Ps 111,1-2.7-10c; Lk 10,25-37 7 U Svagdan: Gal 1,13-24; Ps 139,1-3.13-15; Lk 10,38-42 8 S Svagdan: Gal 2,1-2.7-14; Ps 117,1-2; Lk 11,1-4 9 Č Svagdan; ili: Sv. Dionizije; Sv. Ivan Leonardi

Gal 3,1-5; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 11,5-13 10 P Svagdan: Gal 3,7-14; Ps 111,1-6; Lk 11,15-26 11 S Svagdan: Gal 3,22-29; Ps 105,2-7; Lk 11,27-28 12 N DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Svagdan: Gal 4,22-24.26-27.31 – 5,1;

Ps 113,1-5a.6-7; Lk 11,29-32 14 U Svagdan; ili: Sv. Kalist, papa i mučenik

Gal 5,1-6; Ps 119,41.43-45.47-48; Lk 11,37-41 15 S Sv. Terezija Avilska, djevica i crkvena naučit., spomendan

od dana: Gal 5,18-25; Ps 1,1-4.6; Lk 11,42-46 16 Č Svagdan; ili: Sv. Hedviga; Sv. Marija Margareta Alacoque

Ef 1,1-10; Ps 98,1-6; Lk 11,47-54 17 P Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Ef 1,11-14; Ps 33,1-2.4-5.12-13; Lk 12,1-7 18 S SV. LUKA EVANĐELIST, blagdan

vl.: 2Tim 4,10-17b; Ps 145,10-13b.17-18; Lk 10,1-9

19 N DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Svagdan: Ef 2,1-10; Ps 100,1b-5; Lk 12,13-21 21 U Svagdan: Ef 2,12-22; Ps 85,9ab-14; Lk 12,35-38 22 S Svagdan: Ef 3,2-12; Otpj. pj.: Iz 12,2-3.4bcd.5-6;

Lk 12,39-48 23 Č Svagdan; ili: Sv. Ivan Kapistranski

Ef 3,14-21; Ps 33,1-2.4-5.11-12.18-19; Lk 12,49-53 24 P Svagdan; ili: Sv. Antun Marija Claret, biskup

Ef 4,1-6; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 12,54-59 25 S Svagdan: Ef 4,7-16; Ps 122,1-5; Lk 13,1-9 26 N TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Svagdan: Ef 4,32 – 5,8; Ps 1,1-4.6; Lk 13,10-17 28 U SV. ŠIMUN I JUDA, apostoli, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 19,2-5; Lk 6,12-19 29 S Svagdan: Ef 6,1-9; Ps 145,10-14; Lk 13,22-30 30 Č Svagdan: Ef 6,10-20; Ps 144,1-2.9-10; Lk 13,31-35 31 P Svagdan: Fil 1,1-11; Ps 111,1-6; Lk 14,1-6

STUDENI 1 S SVI SVETI

Budući da je dio gozbe i zajedništva oko stola, žlica nije mimoiđe-na niti u obredu. Tu je našla svoje najveće priznanje. U kršćanskome se obredu najčešće nalazi na dva mjesta. U istočnoj liturgiji njome se Krist, hrana života, pod prilikama kruha, umočena u posvećeno vino, daje kršćanima. Ona je posrednik nebeske i anđeoske hrane za sve koji su sjedinjeni s Bogom po ljubavi i žrtvi. Žlica u prostoru preobra-ženosti i pobožanstvenjenja. Osim toga, ona je mjera dobra mirisa, jer se njome zahvaća tamjan i stavlja u kadionicu, da bi označio našu molitvu kao miomiris koji se uzdiže Bogu. Žlica kao mjera najboljega ukusa i najdivnijega mirisa.

Kad uhvatite žlicu u ruke, odvagnite njezinu težinu, slijedite sklad i gipkost, osjetite žudnju ispunjenja i pitajte se može li u nju stati i vaš život. I postat će tekuće ogledalo, buka slapa, čije se izlizano kamenje pretvara u dodir iskrenosti životopisa koji nikada ne može biti izli-zan. I udarac žlicom po rubu tanjura, zadovoljan smijeh sustolnikâ, uz odlaganje te kuhinjske dirigentske palice, postanu simfonija sjećanja, zgusnuta u pohvalu o dobroj kuharici. Tada čovjek poželi imati svoju žlicu ili se prisjeti neke prijašnje.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: VII Velik je GospodinOtpj. ps.: Vinograd Gospodnji (ŽV 10/2005)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 183.1 i 6 Ti, Kriste, Kralj si vjekovaili: 610 O Marijo mila

5. listopada 2014.

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir,ti si Gospodar svega.

Est 13, 9-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,bolji si nego što zaslužujemoi želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši, a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvu koju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 5, 1-7Vinograd Gospodina nad vojskamadom je Izraelov.

Čitanje Knjige proroka IzaijeZapjevat ću svojemu dragome pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi? No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime.Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80, 9.12-16.19-20 Pripjev: Vinograd Gospodnji dom je Izraelov.Ti prenese čokot iz Egipta,pogane istjera, a njega zasadi.Mladice svoje ispruži do morai svoje ogranke do Rijeke.

Zašto si mu srušio ograduda ga beru svi što putem prolaze,da ga pustoši vepar iz šume,da ga pasu poljske zvijeri?

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Nećemo se više odmetnuti od tebe;poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.Gospodine, Bože nad vojskama, obnovi nas,razvedri lice svoje i spasi nas!

Drugo čitanje Fil 4, 6-9To činite i Bog mira bit će s vama!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!Riječ Gospodnja.

17


Bogu, svemogućem Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam podari spasenje, uputimo svoje ponizne molitve:1. Za Crkvu u svijetu: da svi njezini sinovi i kćeri

svojim životnim predanjem budu graditelji tvoga kraljevstva na zemlji, molimo te.

2. Za papu našega Franju i biskupe, okupljene na biskupskoj sinodi i zagledane u teškoće kršćanskih obitelji, da u otvorenosti tvome Duhuprepoznaju putove milosrđa i ljubavi prema svima koji se udaljiše od tebe, molimo te.

3. Za sve navjestitelje tvoje riječi: prodahni ih snagom Duha da s nesebičnim zalaganjem pripravljaju dolazak tvoga Sina, molimo te.

4. Za narode koji žive mučno iskustvo rata i progonstva: ispuni ih svojom utjehom, a sve odgovorne nadahni da se odlučno založe za mir u svijetu i za dostojan život svakoga čovjeka, molimo te.

5. Za sve nas ovdje sabrane: da u poniznosti i zahvalnosti prihvaćamo život kao tvoj dar te u njemu uvijek prepoznajemo tvoju očinsku blizinu, molimo te.

Svemogući Bože, utječemo se tvojoj dobroti i molimo te: prati svojim blagoslovom naš životni hod da uvijek budemo spremni prihvatiti Krista, čiji slavni dolazak iščekujemo. Koji živi.

Molitva vjernika

Vinograd će biti iznajmljen drugim vinogradarima…

Nino Gasparri: Krist u vinogradu, Pro Civitate christiana Museum, Asiz.

Pričesna pjesma Dobar je Gospodinsvima što se u nj uzdaju,duši koja ga traži.

Tuž 3, 25

Popričesna molitvaSvemogući Bože,daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimo u ono što smo primili. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Iv 15,16Ja vas izabrah iz svijeta da idete i rod donosite i rod vaš da ostane, govori Gospodin.

Evanđelje Mt 21, 33-43Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus glavarima sveće ni-čkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki doma-ćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se pri-bližilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vi-nogradarima da uzmu njegov urod. A vino-gradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenova-še. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.Naposljetku posla k njima sina svoga misle-ći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogra-dari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznaj-miti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismi-ma: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«Riječ Gospodnja.


18

Božje vlasništvo i ljudski životi

Isus glavarima svećeničkim i narodnim starješinama govori u prispodobama. To je jasan govor, ali nije napad na slušatelje.

Pristupa im obazrivo i s nakanom da dopre do njihovih srdaca. Ukazuje im na posljedice nji-hova stava. Oni još nisu u stanju samima sebi priznati da će njihov otpor prema Isusu zavr-šiti osudom i okrutnim ubojstvom. Isus, pak, vidi kamo ih vodi njihov otpor. I pokušava im otvoriti oči da to i sami uvide. To čini pričom. Na koncu prispodobe Matej kaže da su glavari i starješine razumjeli da je Isus govorio o nji-ma. Govorio je njima i govorio im je o njima samima. Pa ipak, govorio im je prispodobom. Ne izravno. Barem ne u početku. Nakon pris-podobe reći će im i izravno da će im se oduzeti kraljevstvo Božje. Prispodoba je način da im dođe blizu, a da ne budu osuđeni. Htio im je otvoriti oči da opaze kako su se zaputili putem koji završava u nasilju.

Sve počinje time što je domaćin zasadio vi-nograd. Njegova je zemlja, njegov trud i njegov vinograd. Zasadio je vinograd, ogradio ga, isko-pao u njemu tijesak i podigao kulu. Učinio je sve što treba učiniti da bi vinograd urodio plo-dom. I kada je učinio sve, iznajmio je svoj vi-nograd i otišao. Trud oko vinograda i njegovih plodova prepustio je drugima, vinogradarima.

Zapitamo li se o čemu Isus govori, opazit će-mo da on opisuje i izabrani narod i pojedinačni ljudski život. Bog se pojavljuje kao domaćin koji je stvorio sve preduvjete da bi život mogao biti dobar. Njemu pripada sve. Pa ipak, on se povlači, odlazi daleko i trud oko svoga vino-grada prepušta drugima. Kao da su ljudi dobili svoj život u najam. Naoko on je sasvim njihov. Nema ničega što bi ukazivalo na to da on pri-pada nekom drugomu. Domaćin se na počet-ku ne pojavljuje i na vinogradu nema nikakvih posebnih obilježja koja bi govorila da on nije onih koji u njemu rade. Tek kada dođe berba, pokazat će se da vinogradari nisu vlasnici. I ta-

da će se dogoditi sukob. Vinogradari su u me-đuvremenu preuzeli vinograd kao da je njihovo vlasništvo. Svakoga tko bi im u ime domaćina htio to osporiti, oni odbijaju. Isus opisuje ljud-ski otpor prema Bogu onako kako on izgleda s Božje strane. Dao je ljudima sve da imaju život koji donosi plod. Ljudi odbijaju imati život kao najam. Žele biti njegovi vlasnici.

Negdje u dubini, vinogradari slute da nisu vlasnici vinograda. Oni ga nisu ni posadili, ni ogradili, ni uredili iznutra. Jednostavno im je dân. Čovjek zna da svoj život nije dao samomu sebi. U dubini duše zna da ga ima zahvaljujući nekomu drugom. Taj drugi može biti daleko, nevidljiv, kao da ga i nema. Čovjek, međutim, zna da nije vlasnik svoga života i da nije nje-gov gospodar. Pa ipak, on to može htjeti po-stati. To mu je omogućio domaćin. Otišao je daleko. Čovjek može htjeti preuzeti vlasništvo nad vinogradom. Vlasništvo ne može preuzeti na miran način. Krade. Uzima kao svoje ono što mu je dano u najam. I spreman je na nasi-lje. Nasilje će samo rasti. Nitko ne može posta-ti vlasnikom tuđega bez nasilja.

Prijepor oko vlasništvaPrispodoba baca svjetlo s Božje strane na na-še ljudske prijepore: komu pripada život, tko ima pravo odlučivati o životu djeteta u maj-činoj utrobi, tko smije odlučivati o početku i koncu života, komu pripadaju otkrića vezana za život i ljudsko tijelo. Posvuda vidimo suko-be o kojima govori ova prispodoba.

19

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410Ljudsko je tijelo čovjek dobio, ali on može

htjeti smatrati ga svojim vlasništvom. Znanje o tijelu pretpostavlja da je tijelo već tu, ali čo-vjek može htjeti prisvojiti vlasništvo nad onim što je spoznao i otkrio. Ljudski život ima svoje granice, ali čovjek može htjeti ovladati njego-vim granicama i određivati ih prema svome nahođenju. Isusova prispodoba ne niječe da čovjek to može htjeti. Ona ukazuje da to ide uz nasilje i da uvijek nastradaju nevini.

Vinograd je slika Izraela. Izrael je dobio zemlju u najam. Zemlja pripada Bogu. Izrael je na njoj kao da je on vlasnik, ali u podnožju zna da je zemlju dobio i da nije njezin vlasnik. Drugi narodi mogu misliti da zemlja na kojoj žive pripada njima. Mogu se pozivati na svo-je osvajanje. Izrael, međutim, sasvim sigurno zna da zemlja nije njegova. Zna da je nije dobio svojom snagom, nego Božjom voljom, da je ni-je osvojio svojom vojnom premoći, nego Bož-jom voljom. Jerihon je dobra slika. Nije osvo-jen izraelskom vojnom silom, nego liturgijom. Molitvama. Svećenici su molili i zidovi su pali.

Vinograd je slika ljudskoga života. Tijelo, sposobnosti i nagnuća su nam dani. Nismo ih stekli. Nije nas ni bilo da bismo to mogli. Što jesmo i za što smo sposobni, dano nam je u najam. Možemo s onim što nam je dano činiti što hoćemo, ali to što nam je dano nije naše.

Ovdje se krije razlika shvaćanja ljudskoga života koja se danas proteže kroz najosjetljivije momente: začeće, rađanje, smrt. Ako ih pro-

matramo kao trud domaćina oko vinograda, onda iz Božje perspektive život pripada njemu. Mi nismo vlasnici svoga života. Ne pripadaju nam njegovi plodovi. Ono što jesmo i što mo-žemo, pripada Bogu. Tko je u stanju dati Bogu plodove svoga života, taj ga pušta da uđe u svoj vinograd. Tko to nije u stanju, pruža otpor. Ne želi se odreći vinograda i njegovih plodova. Po-naša se kao njegov vlasnik. Tko se prema svo-me životu ponaša kao vlasnik, prebija, ubija i kamenuje svakoga tko mu to osporava.

Isus na koncu prispodobe kaže glavarima i starješinama da će im se oduzeti kraljevstvo Božje i dati drugima. Vinograd je slika kraljev-stva Božjega. Njima je najprije povjereno. Oni ga nisu odbili. Prisvojili su ga. Oni nisu protiv kraljevstva, nego protiv toga da ono pripada Bogu, a ne njima.

Kada se vjernici nedjeljom saberu oko Božje riječi i njegove euharistijske prisutnosti, oni u Božjem sebedarju vide sliku svoga živo-ta. Priznaju da njihov život pripada Bogu. I nisu zbog toga nesretni. Naprotiv! Pozivaju ga da dođe u njihov vinograd i raduju se njegovu dolasku. Ne osjećaju strah od gubitka. Imaju povjerenja u onoga koji je htio vinograd i koji ga je uredio. Raduju se da će on u svome vi-nogradu kušati njegove plodove. Tako se ne-djeljna euharistija kuša i kao radosni susret s Bogom i kao otkriće Božje radosti zbog dobara koja pronalazi u životima svojih vjernika.

Ante Vučković

Odjeci RiječiNarod kao vinograd Iz 5, 1-7Bog je na početku Izaijine pjesme o vinogradu prikazan kao zaručnik, »ljubljeni«, pa sâm početak pjesme odiše ljupkošću. Ipak, loza koja je posađena kao »plemenita«, umjesto da rodi grožđem rađa vinjagu. Na taj su način iznevjerene Božja ljubav i briga, a sva idila istog trena nestaje. Slika razorenih zidina naglašava gubitak Božje zaštite. Prorok Izaija djelovao je u Jeruzalemu, a Asirci su upravo tada osvojili sjeverno izraelsko kraljevstvo. U pjesmi je očito riječ o opustošenome sjevernom kraljevstvu. Prorok tako govori o stvarnim događajima svoga doba. Kad je pozvao za svjedoke Jeruzalemce i Judejce, kod njih je vjerojatno izazvao zluradost nad sudbinom sjevernih susjeda. Oni su mogli samo potvrdno klimati glavom i osuđivati grješnost doma Izraelova. Ipak, na samom kraju pjesme, prorok nadodaje: »izabrani su nasad njegov ljudi Judejci«. Juda se ničim nije razlikovao od Izraela, pa će ga snaći i slična sudbina.

Darko Tepert

uz Prvo čitanje:

Detalj mozaika u crkvi sv. Lota i Prokopija, Khirbat al-Mukhayya, Brdo Nebo, Jordan, 6. st.


20

Ulazna: 219 Gospode BožeOtpj. ps.: U Gospodnjem ću domu prebivati

(ŽV 10/2011)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 242 O sveta gozbo ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti imeZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

12. listopada 2014.

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Ako se, Gospodine,grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje,Bože Izraelov.

Ps 130, 3-4

Zborna molitvaGospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,molitve i prinose svojih vjernika, da po ovoj svetoj službi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 25, 6-10aGospodin će spremiti gozbu svoju i suzu će sa svakog lica otrti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raski-nuti zastor što zastiraše sve narode, po-krivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti – sramotu će svog naro-da na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan:»Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spase-nju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj go-ri počiva!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23, 1-6 Pripjev: U Gospodnjem ću domu

prebivati kroz dane mnoge.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje Fil 4, 12-14.19-20Sve mogu u Onome koji me jača!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo! Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača! Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.Riječ Gospodnja.

21


Molitva vjernika

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu koji nas je u ljubavi sabrao na ovoj gozbi svoje riječi i svoga tijela. 1. Gospodine, ravnaj životom svoje Crkve

da bude trajno zaodjevena u ruho služenja tebi te svjedočanstvom evanđelja ustrajno privodi ljude tvomu kraljevstvu, molimo te.

2. Gospodine, budi svjetlo i snaga života papi našemu Franji i svim pastirima Crkveda po njihovu vodstvu tvoja Crkva bude mio dom za sve tvoje vjernike, molimo te.

3. Gospodine, prodahni svojom mudrošću naše želje i htijenja, da uvijek želimo ono što je tvoja volja i zdušno se zalažemo oko svega na što nas pozivaš, molimo te.

4. Gospodine, pohodi svojom dobrotom naše obitelji i obnovi u njima sve što je ranjenogrijehom i nespremnošću za radosno služenje,molimo te.

5. Gospodine, tvoj je Sin s ljubavlju tražio odbačene i prezrene. Nadahni nas da uvijek tražimo putove prema onima koji su potrebiti naše pomoći i ljubavi, molimo te.

6. Gospodine, primi naše pokojne za stol zajedništva s tvojim svetima i proslavljenima, molimo te.

Bože, tvojom smo milošću dionici ove euharistijske gozbe. Daj da nam ona bude izvor snage za novo zajedništvo s ljudima i predokus nebeske gozbe. Po Kristu Gospodinu našemu.

Gozba je pripravljena, a uzvanici ne bijahu dostojni.

Minijatura iz oslikane Biblije (Biblia Porta, 13. st.);

Popričesna molitva Gospodine, ti nashraniš tijelom i krvlju svoga Sina: daj da postanemo dionici božanske naravi.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Ef 1, 17-18Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srcada upoznamo koje li nade u pozivu našemu!

Evanđelje Mt 22, 1-14Koga god nađete, pozovite na svadbu.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus ponovno prozbori sveće-ničkim glavarima i starješinama naroda u pri-spodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge go-voreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate nje-gove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripra-vljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ru-ho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«Riječ Gospodnja.


22

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

tom. Ne radi se o lažnoj nadi, nego o vjeri koja svoju sigurnost ima u Bogu. Proroku je glavni argument da »tako Gospodin reče«, a njemu se može vjerovati. Božja djela iz prošlosti jam-stvo su da on neće iznevjeriti ni u budućnosti. Zato ga Psalmist naziva svojim »pastirom«. Pošavši od pretpostavke da jedino zajedništvo s Bogom zaslužuje naziv života, opisuje ljepo-tu takvog življenja. Istina, čovjek i dalje prolazi kroz razne kušnje, čak i »dolinom smrti«, ali Gospodin mu daje mirnoću pred svim izazovi-ma i dovodi do »trpeze«. Izaija ovu gozbu smje-šta u Jeruzalem, koji je simbol prisutnosti Boga usred njegova naroda, ali već tada najavljuje da ona nije čuvana samo za njih, nego je otvorena za sve ljude, odnosno da Izabrani narod ima za-daću sve druge dovesti do Gospodina.

Ono što je Prorok najavljivao, Isus je ostva-rio. Progovarajući u prispodobama o Kraljev-stvu nebeskom, opisuje ponajprije svoje po-slanje pozivanja na gozbu, potom sudbinu koja će ga zadesiti kroz odbacivanje od strane njegova naroda te na koncu budućnost Crkve čije će članove »zlostavljati i ubijati«. Njegov je govor upravljen ponajprije »svećeničkim glavarima i starješinama naroda« koji ga ne prihvaćaju kao obećanog Mesiju. Oni su uzva-nici koji »ne htjedoše doći« pa na njihovo mjesto dolaze oni s »raskršćâ«. Križanja pu-tova simbol su susretišta svih naroda. Zato se među gostima može vidjeti »i zle i dobre«.

Nama je zasigurno najintrigantnija sudbi-na onog pojedinca koji »ne bijaše odjeven u svadbeno ruho«. U njemu se lako prepozna-jemo i s njim suosjećamo. Čini nam se nepra-vednim postupak prema njemu. Sigurno nije planirao biti na svadbi. Nije došao nepozvan. Našli su ga na raskrižju i gotovo prisilili na ula-zak u svadbenu dvoranu, a potom ga izbacuju jer nije prikladno odjeven. No, u tradiciji je svadbenih slavlja da svi uzvanici imaju odre-đeni znak koji ih identificira s domaćinom i drugim uzvanicima. Radi se o cvijetu ili slič-

Gozba radosti i svijet bez suza

U našemu kršćanskom govoru uglav-nom je izgubljena simbolika svadbene gozbe. Razmišljanja o dolasku Božjega

kraljevstva najčešće vezujemo uz sudnicu ili eventualno banku. Držimo da ćemo biti osu-đeni ili oslobođeni na temelju svojih djela, odnosno, da ćemo u skladu s njima biti »pla-ćeni«. Kao da se zadržavamo na vratima, a ne ulazimo u samu svadbenu dvoranu. Naučeni da se sve plaća i da za svaki ulaz treba imati kartu, teško nam je povjerovati u besplatnost Božjeg poziva na slavlje. Tako i njemu zatva-ramo vrata jer nitko ne slavi sa sucem nakon parnice, niti troši zarađeno s onim tko ga je isplatio. Radujemo se s prijateljima i bliskim nam osobama. Zanimljivo je da svetopi-samski čovjek, unatoč tome što je motiviran Zakonom, ljubav Boga i njegova naroda često predstavlja slikom svadbe, odnosno njihovo zajedništvo kao gozbu osobâ koje se među-sobno vole i dijele radosne trenutke.

Gospodin je spremio gozbu svim narodimaVeć prorok Izaija u svojoj viziji kraja svijeta i povijesti, zbog čega današnje prvo čitanje i na-zivamo dijelom njegova Otkrivenja, kao dovr-šetak veličanstvenoga Božjeg plana s ljudima vidi čitavo čovječanstvo ujedinjeno u zajednič-koj radosti. On ne pokušava na realističan na-čin opisati što će se konkretno dogoditi, ali kroz sliku slavlja najavljuje da će prestati ratovi, patnje i nepravde. Ovu simboliku bolje razumi-jemo znajući da je nastala za vrijeme ili nepo-sredno nakon progonstva Izabranoga naroda u Babilon. Bilo je to teško razdoblje. Trebalo je ljudima podići moral i učvrstiti želju za živo-

Polykarp Uehlein

23

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410nom simbolu koji poručuje da je ta osoba dio svadbe. U Isusovo vrijeme postojao je sličan običaj. Svi uzvanici dobili bi svečanu odjeću či-me bi postali sudionici radosnoga slavlja. Tako je i onaj bez »svadbenog ruha« imao moguć-nost biti prikladno odjeven i identificirati se sa svadbom, ali je očito odbio. Ovom slikom Isus pokazuje kako je svjestan da će i u njegovoj Crkvi biti onih koji neće biti prikladno odje-veni odjećom krštenikâ. Neće se identificirati s radošću vjere i živjeti život dostojan krštenja.

Zemaljskim se služiti, a za nebeskim težitiMi vjerujemo da je proročka najava kako će Gospodin »uništiti smrt zasvagda« doživjela svoje ispunjenje u Isusu Kristu. Unatoč tome, zbog brojnih razloga odbijamo njegov poziv na »svadbu« i odijevanje »svadbenoga ruha«. Previše je »njivâ« na koje odlazimo i »trgovinâ« za kojima idemo. Zauzeti smo brojnim drugim stvarnostima. Onaj grubi dio iz prispodobe, o pogubljenju ubojicâ i spaljivanju grada, pouka je kako se treba riješiti svega onoga što u nama ubija ljudskost i uništiti sve one ‘utvrde’ koje nas dijele od Božjeg poziva da se s njime identi-ficiramo. Potrebno je, kao besmisleno, u tamu izbaciti iz života sve što nam priječi sudioništvo u radosnoj vijesti. Tako će se ostvariti Izaijino proroštvo da će »suzu sa svakog lica Gospodin Bog otrti«. Znak je to vječne sreće. Zemaljski mir i blagostanje za kojima tako težimo, tra-žeći ih na »njivama« ili u »trgovanju«, ne mo-gu nikada dovesti do potpunoga savršenstva.

Međutim, oni mogu biti slika i predokus vječ-noga te mu poslužiti. O tome progovara apostol Pavao u Poslanici Filipljanima. On je, naime, bio uhićen te su mu u nevolji vjernici iz Filipa materijalno pomogli. Apostol im zahvaljuje, a ujedno koristi prigodu da ih pouči o slobodi u odnosu na materijalna dobra. Sloboda ne znači glumiti kako ona nisu potrebna. Dapače, dajući im naziv »dobra«, nužno ih vezujemo uz Onoga tko je izvor svakoga dobra. Čak naš hrvatski naziv »bogatstvo« ukazuje na Boga od kojega dolazi svako blago. Zato Sveto pismo ne go-vori protiv dobara, ali upozorava da im nismo vlasnici, nego samo korisnici. Ne iznenađuje, stoga, da je Isus kruh i vino, kao simbol Božjeg dara i ljudskog rada, te znak blagostanja, iza-brao za euharistiju. U njoj na najljepši način priznajemo da Bogu prikazujemo ono što smo od njega primili. U suprotnom, bogatstvo može biti izvor siromaštva. Gomilanje bogatstva nuž-no izaziva siromaštvo drugih. S druge strane, takav stav može čovjeka spustiti na najniži stu-panj dostojanstva, onaj ropski, ukoliko počne služiti bogatstvu. Narodna mudrost kaže kako blago može čovjeka uzdići ili smanjiti. Ako se njime služiš, stavljajući ga pod svoje noge, što ga više imaš to si veći. No, ako ga tovariš na se-be, stavljaš na pleća, što ga je više ono te snaž-nije opterećuje i savija sve niže prema zemlji i baca u prašinu. Pavlova poruka i nama je pouka da se znamo zemaljskim dobrima služiti, a za nebeskim težiti i tako stvarati svijet bez suza.

Slavko Slišković

Odjeci RiječiGozba za sve narode Iz 25, 6-10aGozba koju Bog priprema bit će pripremljena »na ovoj gori«. Misli se time na Jeruzalem i goru jeruzalemskoga hrama. Bog je domaćin koji poziva sve narode, a ne više samo židovski narod, u svoj dom, na svoju gozbu. Ondje će Bog »raskinuti zastor što zastiraše sve narode«. U tome se ne smije podrazumijevati zastor koji je zaklanjao ulaz u Svetinju nad svetinjama, jer je na hebrejskom rabljena druga riječ. Hramski je zastor opisan riječju paroket (Izl 26, 31.33), a ovdje su uporabljene riječi lot i masekah. Time je u obliku paralelizma izrečena odijeljenost poganskih naroda od Boga, koja je ovom gozbom otklonjena. Božja se moć kroz cjelokupnu povijest spasenja očituje u Božjem zauzimanju za izraelski narod, no prorok sada opjevava buduću gozbu u kojoj će tome spasenju biti pridruženi i svi ostali narodi. Tako od »ove gore«, to jest od jeruzalemskoga hrama, kreće spasenje svega svijeta.

Darko Tepert

uz Prvo čitanje:


24

19. listopada 2014.

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaZazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit: prikloni mi uho i čuj riječi moje. Čuvaj me ko zjenicu oka, sakrij me u sjenu krila svojih.

Ps 17, 6.8

Darovna molitvaGospodine, obdari nas milošću i očisti od grijeha, da tvojim otajstvima služimo u slobodi srca.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 45, 1.4-6Primih za desnicu Kira da pred njim oborim narode!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin o Kiru,pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi.Ja sam Gospodin i nema drugoga;osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96, 1.3-5.7-10acPripjev: Dajte Gospodinu slavu i silu!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Velik je Gospodin, hvale predostojan,strašniji od svih bogova!Ništavni su svi bozi narodâ,a Gospodin stvori nebesa!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje,narodima pravedno upravlja.«

Drugo čitanje: 1Sol 1, 1-5bSpominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaPavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Fil 2, 15d.16aSvijetlite kao svjetlila u svijetudržeći riječ Života.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,daj da ti uvijek budemo odanii tvome Veličanstvu služimo iskrena srca. Po Gospodinu.

Misijska nedjelja

25


Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 112 Dajte GospodinuPrinosna: 325 Evo, BožePričesna: 99 Puna je zemlja ili: Uzmite, jediteZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

Braćo i sestre, zahvalni nebeskomu Ocu na svakoj njegovoj riječi i na daru izabranja u narod otkupljenika, iznesimo mu ponizno svoje molitve.1. Rasvijetli svojim Duhom život Crkve da uvijek

bude vjerna tvojoj Riječi te radost spasenja naviješta svakom čovjeku, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve odgovorne u ravnanju tvojim svetim narodom: da u svjetlu evan đelja uvijek raspoznaju što je vječno, a što vremenito i prolazno, molimo te.

3. Okrijepi, Gospodine, svojom snagom živote i nastojanja naših misonara i misionarki u šrenju radosne vijesti spasenja,a sve kršćane potakni na odgovornost za rast tvoga Kraljevstva među svima koji te još ne upoznaše, molimo te.

4. Sve one koji raspolažu bogatstvima ovoga svijeta ispuni odgovornošću i brigom za ljude i narode koji trpe glad i siromaštvo, molimo te.

5. Nas ovdje sabrane prodahni mudrošću Kristova križa da umijemo ravnati svojim željama i htijenjima te svoje brige usmjerimo prema tvome daru spasenja, molimo te.

Gospodine, Bože naš, ne dopusti da nas od tebe odijele zamamnosti ovoga svijeta. U svim iskušenjima prati svojom milošću naše misli i naša djela da te nikad ne zaniječemo, nego da te uvijek životom proslavljamo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Krist u slavi. Detalj mozaika u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, 6. st.

Evanđelje Mt 22, 15-21Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi pore-zni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru care-vo, a Bogu Božje.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu, da im od smrti život spasi, da ih nahrani u vrijeme gladi.

Ps 33, 18-19

Popričesna molitvaGospodine, i ovom nas službom približi nebeskoj Crkvi. Prati nas vremenitom pomoći i uči vječnoj mudrosti. Po Kristu.

© Sh

utte

rsto

ck


26

Svako liturgijsko slavlje Crkve naviješta nam Božju riječ. Boga susrećemo u nje-govoj riječi. Izručujemo se njezinoj mu-

drosti i snazi, ali ponajprije osobnosti iz koje riječ uzvire. Ona nosi milost susreta s Kristom koji govori okupljenoj Crkvi. Zato, za razli-ku od farizeja koji, kako izvješćuje današnji evanđeoski odlomak, nastoje Isusa »uhvatiti u riječi«, mi se u zajedništvu Crkve izručuje-mo Riječi, dopuštamo da riječ »uhvati« nas, da nas zateče u našoj neiskrenosti, u sumnji, u skrivanju pred njom i u bježanju od njezi-ne zahtjevnosti. Ako dopustimo da nas Riječ zahvati, zahvatit ćemo duboko u njezinu mu-drost i u radost života s Kristom.

Zatečeni RiječjuFarizeji dolaze pred Riječ, pred Isusa, i žele ga »uhvatiti u riječi«. Kušaju ga zavesti da mu njegova riječ bude osudom. Nije im do od-govora na pitanje koje mu postavljaju, nego do osude; što god da odgovori, oni već imaju spremnu osudu. Nije im ni do onoga što je sa-držano u samome pitanju. Takav oblik razgo-vora ipak ne može opstati pred Riječju, pred Onim koji je utjelovljena Očeva riječ i Očeva mudrost. Zato ih Isus vraća njihovu pitanju. Pokazat će im da njihovo pitanje propituje i osuđuje njih same.

Ono oko čega se žele sporiti s Isusom, doti-če središnje brige izraelskoga naroda, njegovo dostojanstvo i slobodu. Carska je vlast svim podložnicima nametnula obvezu plaćanja danka. Svatko s navršenih četrnaest, sve do šezdeset i pete godine, bio je dužan u carsku blagajnu uplaćivati određen godišnji porez (tributum capitis). Da bi se ta odredba mogla ispuniti i kontrolirati, vlasti su redovito provo-dile popis pučanstva (kao onaj koji se spominje kod Isusova rođenja), a poreznici su nesmilje-no utjerivali svaki dug. Popisi pučanstva i sku-pljanje danka izazivali su pobune naroda, pa je to »vruće« političko pitanje stavljeno pred Isusa kako bi ga se izvrglo još jednoj osudi.

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Vratite Bogu što je BožjeProzrevši zam-

ku u koju su ga sugovornici htjeli uvesti – spremni optužiti ga da ne po-štuje cara ili, pak, da je poklonik stranih osva-jača – Isus njih hvata u riječi. U njihovoj riječi. Njihove riječi bivaju njima na osudu. Dovodi ih »pred zid«: sami priznaju da je na novcu koji u ruci imaju utisnut lik cara. Bio je to denar (denarius) s utisnutim likom cara Augusta i natpisom Tiberius Augusti filius Augustus, a na drugoj strani naslov Summus Pontifex, uz lik žene (vjerojatno Tiberijeve majke Livije) koja sjedi na prijesto-lju, kao znak mira, zajamčena carskom silom. Pozivajući ih da promotre lik na tome novcu, pokazuje im da novac, porez i danak pripadaju caru. No, razrješenje dvojbe o dužnosti plaća-nja carskoga poreza nije cilj njegova odgovora. On smjera dalje.

Prije svega, tražeći od njih da mu pokažu novac, otkriva im da on toga novca nema. Oni ga imaju, pokazuju ga i time izriču osudu svo-jim lažima i prijevarama. Budući da je novac na sebi nosio carev lik, smatrali su ga idola-trijom i bogohulstvom; vadeći ga iz svojih haljina otkrivaju svoje licemjerstvo, i to još u Hramu. Pokazuju buntovnost prema carskoj vlasti i carskome danku, ali se ne ustručava-ju nepošteno se okoristiti onim što je ta vlast donijela. Prozrevši ne samo njihove nakane, nego i njihovu dvoličnost, Isus daje odgovor pred kojim su mogli samo pognuti glavu i za-šutjeti: »Dajte caru carevo, a Bogu Božje.«

Vratiti sve…Svojim odgovorom Isus otvara pitanje od ko-jega su farizeji bježali i koje nisu ni spomenuli. Pokazuje da nijedno pitanje života – ni ono ko-je se tiče moralnoga reda, ni ono koje se tiče po-litičkoga uređenja i odgovornosti u društvu – ne može biti odvojeno od pitanja odnosa prema

je poklonik stranih osva-jača – Isus njih hvata u riječi.

optužiti ga da ne po-štuje cara ili, pak, da je poklonik stranih osva-

optužiti ga da ne po-štuje cara ili, pak, da je poklonik stranih osva-

27

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410Bogu. Čovjek ne može imati jedan moral pred državom i njezinim zakonima, a drugi u »privatnome« životu; ili

jedan u obitelji i pred ljudi-ma koji ga poznaju, a drugi

ondje gdje biva sâm, prepušten dosljednosti uvjerenjâ koja javno

zagovara. Zato Isusova rečenica »Dajte caru carevo, a Bogu Božje« nosi i dublje zna-čenje. Posegnemo li za izvornim tekstom, pred nama će zabljesnuti rečenica prepuna znače-nja: »Vratite caru carevo, a Bogu vratite ono što je Božje!« Ne ‘dajte’, nego ‘vratite’.

Novac koji uobličuje građansku dužnost i brigu za opće dobro – zvali ga mi porez ili pri-rez, harač ili danak – potrebno je vratiti onima kojima pripada. Ne činimo velebno djelo ako ispunjamo pravednost i poštujemo zakon, ali činimo veliko zlo ako kršimo pravednost i ne poštujemo zakone. Neispunjanjem građanske dužnosti prisvajamo ono što nam ne pripada. Zato su dužnost plaćanja poreza i suodgovor-nost za zajedničko dobro izražene glagolom vratiti. Možda ono Isusovo razotkrivanje fa-rizejskoga licemjerja razotkriva i dvoličnost mnogih naših sugrađana – pa možda i nas

samih – spremnih »zažmiriti« pred svakom prigodom nepoštenoga stjecanja koristi, a istovremeno vrlo glasnih u ustajanju protiv društvenih nepravdâ. Nije li i u našim rukama ‘ostalo’ nešto što bismo trebali ‘vratiti’, a što narušava pravednost, poštenje i međusobno povjerenje u društvu.

No, vraćanje tih ‘dugova’ ne ostvaruje se ako u nama ne postoji jedan »viši red«, onaj po kojemu se i sami osjećamo darovanima. Čovjek je primio dar života te živi da bi se vratio Bogu. U nas je po čudesnome Božjem promislu uti-snut Božji lik jer stvoreni smo na sliku Božju. Svojim silaskom u čovještvo Krist je obnovio sve što je u čovjeku zasjenilo i zatamnilo sliku Božjega lica. Došao je da nas vrati nebeskomu Ocu i ponovno uvede u radost zajedništva s njim. I kao što je na carskome novcu utisnut carev lik, u nas je utisnuto Božje lice. Pripada-mo Bogu i istinski živimo jedino ako je naše življenje neprestano vraćanje Bogu. Vratimo Bogu što je Božje i sve će svima biti vraćeno, sva će pravednost biti ispunjena, a domovina će postati »našom« jer smo joj vratili i u nju ugradili dio vlastite odgovornosti i brige. Vra-timo Bogu što je Božje, sebe same.

Ante Crnčević

Denar s likom Tiberija Augusta, 1. st.

Odjeci Riječi

Isusov razgovor s farizejima događa se u Hramu. Ondje ga kušaju

pitanjima o dužnostima prema caru i carstvu. Hram je bio mjesto

potpune oslobođenosti od svih drugih sveza, mjesto sigurnosti i političkoga

azila, ali sloboda koja izvire iz susreta s Bogom oslobađa za novi

odnos prema svima i prema svemu. Liturgija je mjesto preobrazbe svih

naših odnosa, svega života. Tko dade Bogu sebe, ne žali ljudima dati sve –

u radosnoj ljubavi i služenju.

Čudesnost Božjega puta Iz 45, 1.4-5Perzijski kralj Kir došao je na vlast u Anšanu 559. pr. Kr. te je ujedinio nekoliko perzijskih i iranskih skupina. Njegovi vojni pohodi donijet će mu i cijelo babilonsko kraljevstvo. Oko 537. pr. Kr. Kir omogućava Židovima povratak u Jeruzalem i obnovu Hrama. Izaija daje Kiru naslov pomazanika, koji se pridavao jedino izraelskim kraljevima, a s vremenom će to postati i osobiti naziv za kralja-spasitelja. Slično ovom tekstu, i jedan babilonski tekst navodi da je babilonski bog Marduk »imenovao Kira i pozvao ga da zavlada nad čitavom zemljom«. Taj su tekst uredili babilonski svećenici, a napisan je, kao i ovaj Deuteroizaije, u doba pobjedonosnoga Kirova pohoda. Ipak, za razliku od ostalih tekstova iz drugih naroda, ovaj u središte stavlja Božji naum očitovan u pomoć pruženoj Kiru. Bog to čini radi izraelskog naroda. Bez obzira na Kirovu pripadnost drugom narodu i drugoj religiji, njegova pobjeda ne umanjuje Božju vlast.

Darko Tepert

Zrnj

e uz Prvo čitanje:

Bogu. Čovjek ne može imati

jedan u obitelji i pred ljudi-ma koji ga poznaju, a drugi


zagovara. Zato Isusova rečenica »Dajte





28

Ulazna: 224 Oče naš dobri ili: 85 ili 87 Tražite GospodinaOtpj. ps.: Ljubim te, Gospodine

(ŽV 11/2006)Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 135.3 Bog je tako ljubio ili: 260 O da bude radostZavršna: 167.5 O Stvoritelju ljudi

26. listopada 2014.

Trideseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNeka se raduje srce onih što traže Gospodina.Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!

Ps 105, 3-4

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, daj da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaši postignemo što obećavaš.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj darove što ih prinosimo. Daj datako vršimo ovu službu da bude tebi na slavu.Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 22, 20-26Ako ucvilite udovicu i siroče, moj će se gnjev raspaliti protiv vas.

Čitanje Knjige IzlaskaOvo govori Gospodin:»Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi neprav-de, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove va-paje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i ma-čem ću vas pogubiti. Tako će vam žene osta ti udovice, a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. Ta to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 18, 2-4.47.51Pripjev: Ljubim te, Gospodine,

kreposti moja!Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.

Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,i od dušmana bit ću izbavljen.

Živio Gospodin! Blagoslovljena hridina moja!Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!Umnožio si pobjede kralju svojemu,pomazaniku svome milost iskazao.

Drugo čitanje 1Sol 1, 5c-10Od idola se obratiste da biste služili Bogui iščekivali Sina njegova.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Znate kakvi smo poradi vas među vama bili. I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospo-dinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Aha-ji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu

29


Braćo i sestre, Krist je svojom nesebičnom ljubavlju pokazao put našoj ljubavi. Njegovim primjerom okrijepljeni, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, zajedno govoreći: Usavrši nas u ljubavi, Gospodine. 1. Za Crkvu u svijetu: vodi je svojim Duhom

da vjerno živi riječ evanđelja te uzmogne graditi ljubav i zajedništvo među svim ljudima, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima: probudi u njima snagu krsne vjere te spoznaju da su poslani biti svjedoci i navjestitelji evanđelja, molimo te.

3. Za ljude koji nose teret osamljenosti: okrijepi ih pouzdanjem u tebe da u svakom danu svoga života iskuse dar tvoje ljubavi, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: nadahni nas da tebe ljubimo iznad svega i tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, ponajprije one koji nam nemaju čime uzvratiti, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: ljubav koju si im iskazao u ovome životu, okruni darom vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, darom svoje ljubavi pozvao si nas u život i priveo nas na put spasenja. Prati nas svojom milošću da vjerno hodimo putem tvojih zapovijedi i svima svjedočimo dar tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, a bližnjega svoga kao samoga sebe.

Đuro Seder, Krist Svevladar, 2005.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaKrist nas je ljubioi predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.

Ef 5, 2

Popričesna molitvaGospodine, daj da tvoja otajstva izvrše u nama što sadrže: da doživimo u punoj stvarnosti što sada vršimou znakovima. Po Kristu.

da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 14, 23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje Mt 22, 34-40Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduce-je, okupiše se, a jedan od njih, zakonozna-nac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedi-ma visi sav Zakon i Proroci.«Riječ Gospodnja.


30

ljubav prema Bogu najveća je i prva zapovijed! Dakle, ona je na prvom mjestu pa ćemo i mi ovo razmatranje započeti njome.

Ljubav prema BoguKrist nam kazuje da ljubav prema Bogu uk-ljučuje tri stvarnosti: srce, dušu i um. Ljubav je, dakle, cjelovita samo ako zahvaća sve troje. Prema duhovnoj tradiciji, ljubav srca jest lju-bav tijela, u skladu s psalmistom: »Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.« (Ps 84, 3; također 63, 3) Krist nas potiče da ljubimo Boga svojim tijelom. Važno je to istaknuti jer se danas među nama, vjernicima, ljubav pre-ma Bogu odviše spiritualizira, a ljubav prema bližnjemu pak preveć materijalizira. Tjelesna ljubav prema Bogu treba se događati na razne načine, primjerice: molitvenim i sakramen-talnim gestama slušanja i čitanja Božje riječi, gestama pjevanja i klanjanja, češćim zname-novanjem znakom križa i odvajanjem vreme-

na za molitvu u svakodnevici, čuvanjem neporočnosti tijela protiv bludnosti, protiv neu-mjerenosti i protiv, danas velike opasnosti, idolatrije vlastitoga tijela (protiv naslikavanja po in-ternetima, protiv »selfie« i svih idolatrijskih ideala ljepote).

Ljubav duše prema Bogu mogli bismo nazvati »zdušnom ljubavlju«, ljubavlju s radošću. Kako veli Toma Akvinski, onoga koga ljubim, rado ga gledam, ra-do o njemu mislim i rado činim ono što mu se sviđa. Znamo i sa-mi iz iskustva: kad nešto činim nerado, to nije protivno ljubavi jer ljubav je i onda kad se silimo činiti nešto što nam nije po vo-lji, ali je vrhunac ljubavi uvijek zdušna, radosna ljubav. Tako i prema Bogu. Nama kršćanima

Trideseta nedjelja kroz godinu

Dvije nam zapovijedi danas Isus stav-lja na razmatranje: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i

svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samo-ga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.« Prva je zapovijed najveća, tvrdi Krist. Dobro je imati na umu tu činjenicu jer se često može steći dojam da je ta prva zapo-vijed među nama kršćanima zaboravljena. A s tom pak zapovijedi i Bog postaje zaboravljeni Bog. Živimo u vremenu koje neprestance go-vori o ljubavi prema bližnjemu: solidarnost, društvena osjetljivost, socijala, humanitar-nost. Kao da nam te velike parole o bližnjemu služe samo zato da se ne bismo morali baviti Bogom, samo da se njega ne mora stavljati na prvo mjesto, da njemu ne bismo morali posvećivati svoje vrijeme, samo da njega ne bismo trebali ljubiti srcem, dušom i umom. A

Kako ljubiš, takav si

Ljubav otkriva Boga i istinsko čovjekovo lice.

31

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410možda nedostaje upravo te zdušnosti, radosti u ljubavi prema Bogu. Nekako nam se olako ovije oko duše težina, mučnost, bezdušni i hladni au-tomatizam u našem odnosu prema Bogu.

Naposljetku, ljubav prema Bogu jest i lju-bav uma. Umom se ljubi Boga tako što se vje-ruje te vjerom priznaje da naš ljudski um nije mjera svih stvari, nego je Bog, Božji um mjera svih stvari. Umom se ljubi i tako što se ljubi istina, traga za njom i živi za nju. Umom se ljubi Boga tako što se vrši »higijena misli«, da nam misli budu čiste, Bogu ugodne.

Ljubav prema bližnjemuKrist veli da je druga zapovijed »slična« pr-voj. Ona je slična jer je čovjek »sličan« Bogu, on je slika Božja. Stoga, tko ljubi bližnjega, taj ljubi i Boga. Od vjernika se očekuje da bližnje-ga ljubi kao sebe samoga. No, to nas zbunju-je. Znajući jedni druge, skoro bismo rekli: ne daj, Bože, da me drugi ljubi kao što sebe ljubi. Da me ljubi tako što sebi želi moć i vlast nad drugima, tako što žudi za tim da bude središte svijeta, da bude bogat, itd. Zasigurno, Krist ne misli na takvu ljubav prema sebi kao mje-ru ljubavi prema bližnjemu. Ljubav prema

sebi počiva na prvoj zapovijedi, a to je ljubav prema Bogu. Dakle, ljubiš sebe tako što lju-biš Boga, a to konkretno znači da ljubiš sebe zbog Boga. To je vrhunac ljubavi prema sebi, ali i nešto najteže, o čemu je pisao posebno sveti Bernard u djelu »De diligendo Deo«. Teško je ljubiti Boga zbog njega samoga, ali je daleko teže, uistinu najteže, ljubiti sebe zbog Boga. Jer, treba sebe krajnje napustiti, sebe ne ostaviti sebi ni u čemu, nego sebe u cijelo-sti predati Bogu. Iz toga slijedi da ljubiti sebe zbog Boga znači sve, ama baš sve, srce, dušu i um, učiniti prostorom Božje prisutnosti. Na taj nas način ta druga zapovijed vraća prvoj, čime se naznačuje povezanost jedne i druge zapovijedi, odnosno spoznaja da druga zapo-vijed pojašnjava i produbljuje prvu te da je prva zapovijed mjera drugoj.

Stoga, ljubeći sebe zbog Boga, pozvani smo tako ljubiti i bližnjega, zbog Boga: da želimo i da sve učinimo kako bi bližnji cijelim svojim bićem – tijelom, zdušno-radosno i umom – bio prostorom Božje prisutnosti. O tome ovise zakon i proroci, o tome ovisi sve, o tome ovisi tko smo, ti i ja. Jer, kako ljubiš, takav si.

Ivica Raguž

Božja briga za najslabije Izl 22, 20-26Prvo čitanje donosi tekst iz najstarije zbirke pravnih tekstova Staroga zavjeta, tzv. Knjige Saveza (Izl 20, 22 – 23, 33). Ta pravna zbirka nalazi se između teofanijskog pripovijedanja s Dekalogom (Izl 19, 1 – 20, 21) i pripovijedanja o sklapanju Saveza na Sinaju (Izl 24, 1-11). Na taj je način Knjiga Saveza došla do izražaja: »Prihvati [Mojsije] zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.« (Izl 24, 7). Današnja perikopa zauzima središnje mjesto u Knjizi Saveza. Govori o ispravnom postupanju sa strancima i siromasima. To su ljudi koji si u svojoj potrebi i nevolji ne mogu sami pomoći, nego su izloženi nasilju, samovolji i izrabljivanju od strane moćnikâ. Stranci, udovice i siročad u društvenom su pogledu najslabija i nezaštićena kategorija ljudi. Pa ih ova Knjiga stavlja pod posebnu Božju zaštitu. On je zaštitnik slabih.

Mario Cifrak

Odjeci Riječi

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Koja je najveća zapovijed? Zacijelo ona iz koje izviru i o kojoj ovise sve druge

zapovijedi. Gdje nestane ljubavi po mjeri onoga koji je Ljubav, sve postaje upitno i sve gubi vrijednost, pa i sama

ljubav. Postoje i iskustva u kojima se pomisli da je Bog zaprjeka za ljubav. Već ta misao pokazuje da ono što je Bogom zapriječeno, nije ljubav. Tko

se otvori Bogu, njemu su otvoreni putovi za ljubav, pa i onda kada je

ona zapriječena ljudskom sebičnošću, uvrjedama i nezahvalnošću.


32

Ulazna: 623.2 Radujmo se sviOtpj. ps.: Takav je naraštaj (ŽV 11-2009)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 287 Blaženstva (ili ŽV 11-2005) ili: 136.2 Dođite k meniZavršna: 688 Otkupitelju, Isuse ili: 690-691 Poklikuj, svijete, radosno

Prvo čitanje Otk 7, 2-4.9-14Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Bo-ga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drve ću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: »Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!« I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prije-stoljem nice, na svoja lica, i pokloniše se Bo-gu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mu-drost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.« I jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?« Odgovorih

mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 1-4b.5-6Pripjev: Takav je naraštaj onih

koji traže lice tvoje, Gospodine!Gospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje 1Iv 3,1-3Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo,i jesmo. A zato nas svijet ne poznaje što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđelii zajedno s njima slaveSina Božjega.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nami veće obilje svoga milosrđa. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili ovi prinosi na čast svih svetih: oni su već postigli besmrtnost, daj da se zauzmuza naše spasenje.Po Kristu.

Svetkovina Svih Svetih

1. studenoga 2014.

33

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102014201410201410Velika je plaća vaša na nebesima.

Ivo Dulčić: Krist i hrvatski blaženici, ulje na platnu, 1955. Hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim.

Bogu Ocu, koji je izvor svake svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimo svoje iskrene prošnje, zajedno moleći:

Vodi nas putem svetosti, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu pozvanih na svetost:

da svojim naukom bude svjetlo svim narodima te svojim služenjem donosi tvoju dobrotu i ljubav svim potrebitima, molimo te.

2. Za pastire Crkve: trajno ih nadahnjuj Duhom mudrosti kako bi povjerene im zajednice umjeli voditi putem evanđeoskog blaženstva, molimo te.

3. Za sve kršćane: da se, okrijepljeni nadom u vječnost, svakodnevno suobličuju slici tvoga Sina, molimo te.

4. Za sve koji su pritisnuti životnim tegobama: da im udijeliš evanđeoske nade koja bol i tjeskobu pretvara u blaženstvo tvojih izabranika, molimo te.

5. Za nas koje si sabrao na ovaj sveti susret: da nas svojim Duhom okrijepiš za radosnije služenje u tvojoj Crkvi te u tom služenju prepoznamo put osobnoga posvećenja, molimo te.

6. Za sve one koji su nas prethodili na putu u vječnost: ti ih, Gospodine, pridruži mnoštvu onih što te u nebu bez prestanka slave, molimo te.

Nebeski Oče, po svome Sinu Isusu Kristu ti si paloga čovjeka podigao iz grijeha i pozvao ga na evanđeosko blaženstvo. Obnovi nas svojim Duhom da umijemo svakodnevno rasti na putu svetosti i tako biti svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Popričesna molitvaBože, ti si jedini svet i u svim svecima častimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimo iznad sve ga te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj do mo vini. Po Gospodinu.

Pjesma prije evanđelja Mt 11,28

Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni,i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

Evanđelje Mt 5, 1-12aČitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom: njihovo je kra-ljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravedno-sti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«Riječ Gospodnja.


34

U istinu, svijet u kojemu živimo očekuje viđenja i vizije koje oslobađaju – bili vjernici ili ne i bez obzira na to što im

uopće znači pojam ‘vizija’ – jer vizije otvara-ju budućnost i združuju snage na putu prema zajedničkome cilju. Vizija oslobađa od malo-dušnosti u koju gorčina sadašnjosti uvlači ra-zočarane.

Evanđelist Ivan, vidjelac s Patmosa, potkraj prvoga stoljeća, objavljuje njemu darovano viđenje, viziju. U vrijeme kada piše Knjigu Ot-krivenja na rimskome je prijestolju car Domi-cijan, progonitelj Crkve i uzrok mnoštva neda-ća za kršćane. Sveti Ivan progonjenima pogled usmjeruje prema budućnosti kojoj je tvorac Krist. U viđenju se nalazi nebrojeno mnoštvo i sve stvoreno; u viđenju je molitvena čežnja da ljudi budu ispunjeni vjerom i ostanu postojani.

Možda i više negoli je to bio slučaj s ljudi-ma iz ranijih vremena, naši osjećaji, strahovi i želje, nade, čežnje i razočaranja prožeti su slikama. Stoga je Ivanov poziv da dopustimo da na nas djeluju slike njegova viđenja uisti-nu dragocjen. I za nas te slike imaju snagu oslobađanja od slikâ nasilja i s pomoću njih prisutnoga straha. Danas se sukobljava slika evanđelja, Božja slika svijeta i nametnute slike ljudskih promašenosti i grijehâ.

Sveci – škrinja radostiRadostan je ovaj dan jer su sveti »evanđelje koje je postalo tijelom«. Sveti nam dolaze ususret i danas, u skladnome orkestru, glasno govore da je evanđelje moguće živjeti, da su blaženstva prostor darovane ljepote čovjeka. To nam osobito govore sveci koji dolaze iz naj-poniznijih ozračja, koji su – nadahnuti i bla-ženstvima – znali živjeti krotkost, strpljivost, opraštanje i nadu.

U zajedništvu utjelovljenih radosti

Znam da ste ih susreli; znam da ih pozna-jete i u prostorima koji možda nisu izričito prožeti kršćanskom vjerom, nego su trag vala ljubavi, potaknute Duhom. Kada susretnemo takve ljude, evanđelje koje nam je djelovalo odviše zahtjevno, nedostižno u moralnoj sa-vršenosti, postaje bliskim, vjerodostojnim, našim. Sveci su izrasli u evanđelje po svojim djelima, osmjesima, suzama, po sposobnosti življenja jednostavnosti.

No, sveci nam daruju još jedan dar. Ne sa-mo da se evanđelje može živjeti, nego je evan-đelje vrelo radosti. Svetost je škrinja radosti. O tome govore blaženstva. Prepoznajemo radost svetosti. Ona nije odviše bučna; više je nalik sabranosti, čuvana i darivana kao ne-izreciva blizina mira. Pored zbiljskih svetaca, taj se radosni mir može udahnuti. On je nalik povjerenju, usprkos bolnim životnim događa-jima; mir je to koji dopire do nas i onda kada nas smrt odijeli od takvih ljudi. Oni su spre-mni otkriti nam tajnu radosti.

Obično govorimo o ostvarenim životima kada se uspije pronaći zadnji smisao i razlog postojanja. No, sveti nam govore da je život ostvaren, pronađen, sačuvan u iskrenoj re-čenici koja postaje čin: Volim te. Riječ koja dolazi izdaleka i koja preživljava samo ako postane blizom. Ona postoji prije našega ro-đenja i odjekivat će do kraja vremena. Riječ koju je Bog unio među tolike prazne i bezna-čajne riječi kojima se pune naši dani. Volim te je oživljujući dah; blagost i blaženstvo na ranama duše. To je u konačnici istinski smi-sao prisutnosti svetih koji su zavoljeli Kristov križ i koji, naizgled, nisu učinili ništa veliko. Jer, sve veliko što su učinili oni sveci koje smo uvrstili u kalendare, postoji samo zato što je u njima živjela radost ljubavi.

Svetkovina Svih svetih

Basil

ica E

ufra

siana

, Por

eč, 6

. st.

35

Blaženstva – življenje ‘moguće svetosti’Svetost nas može uplašiti, ona ‘nemoguća sve-tost’, dodatno oblikovana književnim i inim umjetničkim oblicima, koja je poprimila patinu duhovnih vrhunaca do kojih mogu uistinu ri-jetki. Njima se utječemo kada nam je teško, ka-da smo u potrebi, kada nam treba više od redo-vitosti i kada su nam blizi po svojim čudesnim djelima. No, djeluju pomalo daleki u nedohvat-ljivosti savršenosti. Divimo im se – i to je važ-no – ali mi sami možda sebi izgledamo da ne pripadamo njihovu društvu. A njima smo baš takvi najdraži, jer su prošli ‘moguću svetost’.

Nju, nama moguću svetost, danas slavi-mo; moguću, jer nam je darovana. Baš su tim putem prošli veliki, opjevani i beskrajno slav-ljeni sveci. Moguća svetost je ona koja pret-postavlja Božju milost i koja očituje hrabrost napuštanja prostora prosječnosti, konfor-mizma, uobičajenosti; koja se odvaži zagaziti putem kojim se većina boji ići. Blaženstva su upućena ljudima siromašna srca koji se znaju

radovati očiju zalivenih suzama; ljudima koji su sačuvali Bogom vođenu čežnju u borbi za pravednost; ljudima koji vide grubost koja im se nanosi, a žive blagost i opraštaju, tako da drugi žele obraćenje. Baš nam ti ljudi danas ponavljaju da svetost nije nešto što se treba postići s osjećajem mučnine, nego otajstvo koje se prihvaća u radosti.

To je naš svijet. To kao Crkva danas ponav-ljamo onima koji nas možda s podsmijehom pitaju: gdje je vaš Bog; kakav je vaš kršćanski svijet. Želite li vidjeti ljepotu kršćanskoga svi-jeta, prošetajte vrtom utjelovljene svetosti. Ia-ko smo puno puta daleko od njega, zbog svoga grijeha, mi ispovijedamo takav svijet. Današ-njica je uvelike zaboravila te najveće ljudske prijatelje. U ime oholosti koja si je prisvojila i sama pridala ime napretka i prosvjećenosti, naše je doba brzo odbacilo anđele i svete te stvorilo druge oslonce koji se tako lako pre-tvore u nesigurnost i razočaranje. Svijet koje-mu se radujemo nosi pečat svetih.

Ivan Šaško

Blaženstva urezuju radost zajedništva s Bogom u mučna i tjeskobna životna iskustva. Nikakva nevolja života nije zaprjeka da se živi blaženstvo, tj. da

se živi u Bogu. Doista, samo je jedna prava tuga u svijetu – ne biti svet. Zato sva ona tjeskobna iskustva,

o kojima govore Isusova blaženstva, nastaju upravo ondje gdje se odbija

put svetosti i zajedništvo s Bogom.

O značenju brojeva Otk 7, 2-4.9-14Knjiga Otkrivenja je knjiga utjehe kršćanima progonjenima za vrijeme cara Domicijana (81. – 96.). Viđenja Knjige Otkrivenja pripovijedaju često na vrlo drastičan način o sudu koji će stići sve tirane. Ondje su i velika viđenja o na-šemu spasenju i izbavljenju pred Božjim prijestoljem. Za Knjigu Otkrivenja karakteristična je i shema koja se bazira na broju sedam. To je zbroj brojeva 3 (koji upućuje na božansko) i 4 (koji upućuje na zemaljsko). Zbog toga broj 7 gledamo kao broj cjelovitosti i savršenosti. I broj 12 nosi značenje savršen-stva jer nastaje množenjem brojeva 3 i 4. On simbolizira Izrael. Broj 144 (12x12) izražava nenadmašivu puninu i savršenstvo. Broj 1000 opisuje veliko mno-štvo. Ti se brojevi mogu kombinirati. Tako je npr. broj 144.000 umnožak od 12 x 12 x 1000 te naglašava puninu i savršenstvo u smislu da smo svi opečaćeni, predstavljamo Božje vlasništvo i pod njegovom smo posebnom zaštitom.

Mario Cifrak

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


© Shutterstock

OTAJSTVO I ZBILJA

36

U DUHU I ISTINI Prilozi za marijansku pobožnost

Molitva svetoga BonaventureBlaženoj Djevici Mariji Žalosnoj

Djevice Žalosna, koji to jezik može izreći i koji um spoznati

neizmjernost Tvoje boli?Ti, koja si bila prisutna i koja si sudjelovala u muci svoga Isusa,svojim si očima gledala ono blagoslovljeno i presveto Tijelo koje si djevičanski začela, nježno dojila,blagošću u krilu nosila i cjelivala ljubavlju,to si Tijelo vidjela razdirano bičevima, izbodeno trnjem, izudarano trskom, izloženo pljuskama i udarcima. To si Tijelo vidjela probodeno čavlima i pribijeno na križ, Tijelo koje visi onemoćalo i sve beživotnije. Vidjela si ga izvrgnuta svakovrsnomu izrugivanju i – na kraju – napojena žuči i octom. Vidjela si i dušu svoga Isusa! Očima duha vidjela si božansku dušu ispunjenu svakom gorčinom, čas potresanu duhovnim drhtajima, čas pritisnutu tjeskobom, čas u smrtnoj borbi, čas uznemirenu, čas uronjenu u bol i tugu, dijelom zbog gorkoga tjelesnog trpljenja, dijelom zbog žarke želje da ozdraviš čast ranjenu grijehom, a dijelom zbog sućuti prema Tebi, preslatka Majko.

37


Milosrdno gledajući Tebe, koja si stajala podno križa,on ti se obratio blagom oproštajnom riječju:»Ženo, evo ti sina.«Tako je tješio Tvoju tjeskobnu dušu, znajući da si bila probodena mačem sućuti, dublje nego da je bilo ranjeno Tvoje tijelo.

O, Marijo, premilosrdna Majko, svrni pogled na presvetu odjeću svoga ljubljenog Sina, otkanu ljepotom Duha Svetoga u tvome presvetom tijelu, i moli za nas koji se Tebi utječemo radi oproštenja, kako bismo bili dostojni da nas Gospodin poštedi vječne osude. Amen.

Mat

er d

olor

osa,

Tizia

n, 1

554.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

U DUHU I ISTINI Prilozi za marijansku pobožnost

Molitva Majci Božjoj Žalosnoj

Blažena Djevice Marijo, Presveta Majko Spasiteljeva i Majko naša,

Riznico milosti i utjehe u svim bolima i žalostima.Tebi je dana snaga sućuti kojom majčinski pritječeš u pomoć svima koji te ponizno zazivaju u trenutcima kušnje i u traženju nade.Ti, Majko Ožalošćena, koja si u srcu proživljavala patnje na tijelu i duši svoga božanskog Djeteta od trenutka začeća po Duhu Svetome i njegova utjelovljenja u tvome blaženom krilu.Čula si proroštvo starca Šimuna da će ti mač boli probosti dušu. Sa svojom si Obitelji bila izložena progonstvu, da bi sačuvala Život za život svijeta. Osjetila si tjeskobu zbog nestanka Sina koji je poučavao u Očevu domu. Srela si ga s križem i pod križem, izmučena, dok je u muku ponio sve naše grijehe.Bila si s njime u smrtnome času dok je duh predao Ocu, a tebe nama za Majku. Primila si njegovo tijelo u svoje krilo, da bi iz krila zemlje bilo vraćeno u krilo Očevo i nama pripravilo mjesto u krilu Abrahamovu. Susrela si se s tamom Kristova groba, da bi nam uskrsnom vjerom podarila svjetlo.Milosti i milosrđa puna, pogledaj rane svih koji trpe; ne uskrati nam svoga zagovora, da svjedočimo radost spasenja, pridruženi otajstvu Križa.

39


Molitva Majci Božjoj ŽalosnojTvoj nas majčinski pogled gleda s naših oltara; njega susrećemo na trgovima i ulicama, na raskrižjima i putovima, u našim obiteljima i domovima. Toliko si puta bol hrvatskih vjernika držala u svome krilu i blažila svojim srcem. Pružala si ruke prihvaćanja i i vraćala nas u milosni zagrljaj Gospodina koji traži zalutale i raduje se raskajanima.Na rane hrvatskoga puka spuštala si melem istoga Duha koji je osjenio Tvoju vjernost i anđele si svjetla prizvala u tamu,da jasnije čujemo Radosnu vijest, da dodirnu nam srce i obrišu suze, da osjetimo nježnost ruke koja vodi, da slavimo Boga patnjama svojim u Kristovoj patnji otkupljenja svijeta.Majko spasonosne boli, pridruži nas otajstvu Križa radi našega obraćenja i spasenja; radi posvećenja naših obitelji i cijeloga nam naroda. Izmoli nam utjehu i snagu u izgrađivanju Božjega kraljevstva u kojemu će svaka suza biti otrta, u kojemu ni plač ni bol ne postoje.Pomozi nam, Majko, da po otajstvu boli postanemo sudionicima slave Tvoga Sina, Isusa Krista, Raspetoga, koji kao uskrsli živi u vijeke vjekova. Amen.

(I. Š.)

OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

Ispravno nastojanje oko skladnoga slavlja, koje će se odlikovati istinitošću svetih čina i po-niranjem u njihovu otajstvenu zbilju, lako će ra-zumjeti želju Drugoga vatikanskoga koncila da obredi »blistaju plemenitom jednostavnošću« te da »zahvaljujući kratkoći, budu jasni, izbje-gavaju nepotrebna ponavljanja te budu prila-gođeni mogućnosti shvaćanja vjernika tako da im općenito neće trebati mnoga razjašnjenja« (SC, 34). Ta je programska želja Koncila već uvelike utkana u obnovljena liturgijska slavlja i u liturgijske knjige, pa riječi koje su ovdje nave-dene ne bi smjele biti shvaćene kao zadaća sve-ćenicima slaviteljima za nova skraćivanja, is-puštanja, pojednostavljivanja i prilagođavanja obrednih oblika. Ono što se, glede plodnijega sudjelovanja vjernika u slavlju, povjerava sve-ćenicima slaviteljima jest mogućnost unošenja u slavlje kratkih napomena (breves admonitio-nes) »koje će, ako su potrebne, izreći svećenik ili mjerodavan služitelj propisanim ili njima sličnim riječima« (SC, 35, 3).

Za primjenu tih načela korisno je, ponaj-prije, razlikovati tumačenja od liturgijskih napomena. Tumačenje zahtijeva šire izlaga-nje i pojašnjavanje i kao takvomu, u načelu, nije mu mjesto unutar obrednoga tijeka. Tu-mačenje unutar obreda teško uspijeva postići svoju svrhu, a da pritom ne rani logiku sim-boličkoga čina i njegov obredni tijek. Zato je Biskupska sinoda o euharistiji ponovila da je »najbolja kateheza o euharistiji sâma euhari-stija skladno slavljena« (SCar, 64). Tumače-nje zahtijeva šire izlaganje i pojašnjavanje, pa mu treba pronaći mjesto u liturgijskoj katehe-zi, priređenoj za cijelu župnu zajednicu i za pojedine skupine u njoj.

Unutar obreda predviđena su mjesta i tre-nutci za napomene i pozive vjerničkoj zajednici, s ciljem njezinoga svjesnoga uključenja u čine

Napomene i(li) tumačenja u liturgijskome slavlju?

vjere. Tako spominjemo uvod u slavlje i poziv na pokajnički čin, kratke napomene prije čita-nja unutar liturgije Riječi, poticaj na Molitvu Gospodnju, poziv prije pružanja mira, kratke riječi poticaja nakon blagoslova, a prije otpu-sta. No, te napomene (monitiones) u različitim obrednim trenutcima imaju različitu obrednu zadaću: podsjetiti ili dozvati u pamet (in men-tem revocare), iznijeti (proponere), napome-nuti (monere), pozvati (invitare), uvesti (intro-ducere), podsjetiti… One nipošto ne oduzimaju obrednim činima i gestama njihovu snagu, nego imaju zadaću pripraviti na obredni čin i uvesti u njega. Obredne napomene, stoga, ne anticipi-raju obrednu zbilju, ne tumače što će događati i kako će se obred odvijati, nego uvode vjernike u onaj dinamizam koji je povjeren upravo obredu i njegovoj preobrazbenoj snazi. Iz toga razloga obredne napomene i uvodi trebaju ostati od-mjereni, nenametljivi i kratki, izrečeni s malo riječi (brevissimis verbis). Gdje se, pored pred-loženih obrazaca, daje mogućnost izreći uvode i poticaje drugim ili vlastitim riječima, one nužno trebaju smislom ostati vjerne onomu što je reče-no u predloženome obrascu.

Pozorni da napomene i uvodi ne prerastu u tumačenje i moraliziranje, svećenici i drugi liturgijski služitelji trebaju, također, nastojati da glas kojim izgovaraju pojedine riječi uvijek »odgovara vrsti samoga teksta, već prema tome je li to čitanje, molitva, poticaj, poklik ili pje-sma« (OURM, 38). Napomene i uvodi ne će, dakle, konkurirati onim riječima koje »nose« obred (molitve, navještaj Božje riječi, poklici i zazivi…). Svojom odmjerenošću i pozorno-šću prema događaju u koji uvode, napomene i uvodi produbljuju liturgijsko zajedništvo, kako među vjernicima tako i između zajednice i sve-ćenika predslavitelja, i pomažu da se svi osjete dionicima spasenja koje se daruje.

Liturgijske odredbe predviđaju da se u nekim slavljima vjernike pozove ili po-takne na dostojno sudjelovanje u svetim činima i na ispravan pristup slavlje-nim otajstvima. U kojoj mjeri je moguće pripustiti te napomene i poticaje u slavlje, a da se ne naruši njegov obredni sklad?

fra Tino L., Zagreb

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

© S

hutte

rsto

ck

Documents

2014 - hilp.hrna ili bezoblična tvar (što se, kako primjećuje T. Ladan, u totalitarnim režimima primjenjuje na narod koji, proglašen »masom«, postaje »tije-sto« koje se može