2014 | Čašćenje relikvija

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živo vrelo62014

liturgijsko-pastoralni list

Čaš

ćenj

e re

likvi

jaod

15.

lipn

ja d

o 5.

srpn

ja 2

014.

2014 6God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Relikvije – sveti tragovi života

naša tema: Čašćenje relikvija 2 Relikvije – ostatci svetih ili tragovi

za novi put svetosti?, Ante Crnčević

O 'majci svih relikvija'. Prilog (teološkomu) iščitavanju Torinskoga platna, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, A. Crnčević, S. Slišković,I. Šaško, A. Vučković

Presveto Trojstvo

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Presveto Srce Isusovo

Sveti Petar i Pavao, apostoli

trenutak: pisma čitatelja 40 Živo cvijeće (lončanice) u liturgiji?

živo vrelo

Crux vaticana. Relikvijar Kristova križa (stauroteka). Riznica Bazilike sv. Petra u Rimu, 6. st.

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 6–2014

CRelikvije – sveti znakovi života

Crkva, čuvajući spomena na Krista i njegova spasenjska djela te prepoznajući da se on u njezinu životu nastavlja očitovati po životima svetaca, ispravno razlikuje klanjanje (latreia), koje

iskazuje Bogu i čašćenje (proskynesis), kojim očituje dužno poštova-nje prema onima koje prepoznaje uzorima na putu svetosti. Sveti Ivan Damaščanski tu je razliku jasno istaknuo rasvjetljujući smisao čašće-nja slika u kršćanskoj pobožnosti. Na tome tragu on razmatra i čašće-nje relikvija svetaca, temeljeći opravdanost toga čašćenja na uvjerenju da Crkva one za koje smatra da su postali dionicima Kristova uskrsnu-ća ne može smatrati »jednostavno mrtvima«. Oni su živi. Žive u Bož-joj slavi, pa i sve što na izravan način podsjeća na njih i što je »osta-lo« od njihova života na zemlji, nosi obilježje novoga života u koji su po Kristovu daru uneseni. Relikvije svetaca, stoga, u kršćanskome gle-danju nisu tek »ostatci« mrtvih tijela, nego znakovi života u vječno-sti. Upravo sigurnost vjere da svetci nastavljaju živjeti, stvara nadah-nuće za čuvanje i čašćenje svetačkih relikvija. Relikvije podsjećaju da su svetci za vjernike i dalje »učitelji života« i »živi svjedoci neba« (Gr-gur Nazijanski).

Stanoviti zazor današnjih vjernika prema čašćenju relikvija poka-zuje da se njima i njihovu čašćenju pristupa iz uskoga kuta motrenja, usmjerenoga na beživotno tijelo položeno u grob. Rasvjetljenje koje dolazi iz vjere da su svetci uneseni u Božju slavu otvara prostor čašće-nju njihovih relikvija kao »svjedoka« proslavljenosti u Bogu. Relikvi-je, stoga, pružaju tragove za novi put svetosti Crkve, a vjernička ih po-božnost doživljava kao »fragmente vječnosti« koja trajno nadahnjuje put Crkve i oplemenjuje živote vjernika.

Među kršćanskim »relikvijama« najčasnije mjesto pripada onima koje nas dovode u izravan susret s Isusom Kristom i njegovim djelom spasenja u koje smo uneseni. Uz relikvije Kristova križa, Sveto plat-no, u koje je bilo umotano Isusovo tijelo kod ukopa, postalo je »reli-kvijom« nad kojom je moguće uvijek iznova promišljati o čudesnosti Božjega očitovanja ljudima te o njegovoj brizi da svaka ljudska sumnja bude izliječena spoznajom Božje spremnosti da uvijek bude »toliko malen« da bi bio vjerovan i od ljudi prihvaćen – radi njihova spasenja.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Čašćenje relikvija

KLLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

Relikvije svetaca, dane na čašćenje vjernicima, čine svetost prisutnom u

Crkvi, održavaju je živom te pomažu da po svetom zajedništvu Proslavljene

i Putujuće Crkve životi vjernika budu preobra-

ženi onom svetošću koja će u današnje vrijeme biti prepoznatljiv znak posve-ćenja svijeta. Zato relikvi-je, ti »sveti ostatci«, mogu

današnjemu vjerniku govoriti o vječnosti i putu prema njoj. Prizivom na

životni primjer svetaca one mogu rasvijetliti osta-

tak puta svetosti koji je pred nama. Mogu i pitati:

što ostaje za nama u našemu kršćanskom

hodu kroz svijet?

Kršćansko čašćenje svetaca i čašćenje njihovih relikvija tije-sno su povezani, kako u povijesnome razvoju tako i u teo-loškome čitanju. No, premda se čašćenje svetaca i čuvanje

spomena na njih u početcima izravno naslanja na oblike čašćenja iskazane pred njihovim grobovima i »zemaljskim ostatcima« njiho-vih tijela, potrebno je pojasniti da su »relikvije«, zajedno s mjestom mučeništva i(li) ukopa (depositio), izvorno nudile tek mjesto po-sebnoga čašćenja svetih mučenika i nisu oblikovale neku posebnu formu pobožnosti. Ono što se danas redovito misli pod kršćanskim pojmom svetačkih relikvija, nepoznato je kršćanstvu prvih nekoli-ko stoljeća. Čašćenje svetaca ne izrasta iz brige o relikvijama, nego su čašćenje svetaca i vjera u zajedništvo s njima stvorili osjetljivost u kojoj su ostatci tijela svetih mučenika bili brižljivo čuvani, otvara-jući prostor tome obliku iskazivanja vjerničke pobožnosti.

U Djelima apostolskim nalazimo svjedočanstvo da su »bogo-bojazni ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim« (Dj 8, 2). U Crkvi je međutim tek u 5. stoljeću, na temelju predaje o viđenju koje je imao neki svećenik imenom Lucijan, nastala pre-daja da je nakon Stjepanove smrti njegovo tijelo preuzeo farizejski učitelj Gamaliel – onaj koji se u jednoj prilici bio zauzeo za aposto-le pred židovskim Vijećem (Dj 5, 33-41) i koji je bio učitelj aposto-la Pavla (usp. Dj 22, 3) – te ga pokopao na svojoj zemlji u blizini Je-ruzalema. Prema naputku iz spomenutoga viđenja Stjepanov grob biva pronađen, tijelo doneseno u Jeruzalem te podignuta bazilika njemu u čast. Iz toga se primjera dade zaključiti kako je Crkva ču-vala spomen na prvomučenika Stjepana, ponajprije po spomenu u Svetim spisima, znatno prije nego li se razvilo čašćenje vezano uz njegov grob i ostatke njegova tijela. Čašćenje relikvija, dakle, izra-sta iz vjere da su sveti mučenici u slavi s Gospodinom, pa i ostatci njihovih tijela posreduju zajedništvo vjere.

Kršćanski fragmenti vječnosti Najstarije pisano svjedočanstvo o čašćenju mučenikâ i relikvijâ ve-že se uz sv. Polikarpa, biskupa u Smirni, mučena 155. ili 156. go-dine. U pismu sastavljenu nekoliko mjeseci nakon njegova muče-ništva kršćani Smirne svjedoče: »Mogosmo sakupiti njegove kosti i položiti ih ondje. Na tome mjestu, okupljajući se u radosti i klica-

Relikvije – ostatci svetih ili tragovi za novi put svetosti?Smjerokazi za hod prema otajstvu Krista

Ante Crnčević

3

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146

nju kad god nam je moguće, Gospodin će nam udijeliti da slavimo obljet-nicu njegova mučeništva, u spomen na sve koji su podnijeli trpljenje, a za vježbanje i pripravu svih onih koje će ubuduće zateći iste kušnje.« (Acta martyrum, SCh 10, 223) No, i ovdje je vidljivo da se relikvijama ne pri-daje značenje koje se ne bi uklapalo u temeljni oblik čašćenja svetih: nad grobom mučenika slavi se euharistija, očitujući da je mučeništvo živi spo-men na Kristov prinos na križu.

Dan mučeništva i smrti tih svetih svjedoka vjere kršćani slave kao na-talicium ili dies natalis, pa mjesto njihovoga mučeništva ili ukopa (depo-sitio) postaje mjestom zajedništva s njima koji na nov način žive u Kristu, u njegovoj slavi. Mučenikovo tijelo biva pomno pohranjeno u grob, ne s mišlju da je ono neki »ostatak«, reliquia života na zemlji, nego, naprotiv, s vjerom da reliquiae predstavljaju jedinstveni oblik zajedništva s onima koji su u Kristu već proslavljeni. Čašćenje relikvija izrasta iz vjere u zajed-ništvo svetih (communio sanctorum). Doba progonstva i zabrane kršćan-skoga kulta doprinijele su zaboravu mjesta ukopa, pa će se od konstan-tinovskoga vremena probuditi zanimanje za otkrivanjem grobova svetih mučenika (martyres), ispovjedaoca vjere (confessores) te svetih pastira, osobito utemeljitelja pojedinih mjesnih Crkava. Našašće (inventio) i pri-jenos (translatio) tijela do mjesta gdje bivaju pohranjena često su pove-zani s čudesnim viđenjima.

Helena, majka cara Konstantina, dala je prekapati Kalvariju radi pro-nalaženja Križa na kojemu je Krist Gospodin bio raspet, a sveti Ambrozije slično postupa u potrazi za grobom svetih mučenika Gervazija i Protazija. Sveti Augustin ispovijeda uvjerenje da je našašće tijela spomenute dvoji-ce mučenika milanske Crkve plod Božjega nauma: »U to si vrijeme spo-menutom biskupu [Ambroziju] u viđenju otkrio gdje su pohranjena tje-

Relikvije svetaca i mjesta ukopa njihovih tijela uvijek usmjeruju pogled vjere prema Kristu, čije su svetosti dionici i u čiju su slavu uneseni.

Relikvijar s ostatcima tijela sv. Maura, početak 13. st. Dvorac Bečov nad Teplou, Republika Češka.

4

NAŠA TEMA Čašćenje relikvija

lesa mučenika Gervazija i Protazija, koja si kroz tolike godine sačuvao od kvarenja u riznici svoje tajne, da ih odande izneseš u pravi čas…«

(Ispovijesti, IX, 7, 16). Taj »pravi čas« Augustin prepoznaje u čudesnim ozdravljenjima koja su se dogodila kod prijenosa svetačkih tjelesa, a što

je snažno utjecalo da Justina, majka cara Valentinijana i pripadnica arijanizma, obuzda oštricu svoje srdžbe naspram biskupa Ambrozi-

ja i njegove zajednice kršćana. Zanimljiv je i način ozdravljenja ko-je Augustin opisuje: neki je slijepac, čuvši za događaj svečanoga pri-jenosa mučeničkih tijelâ, zamolio svoga pratitelja da ga povede ona-mo; nakon što mu dopustiše da rupcem dotakne nosila na kojima su

počivala svetačka tijela, »primaknu rubac k očima, i odmah mu se otvoriše oči«.

Razjašnjenje i način shvaćanja tih događaja nudi sam Ambrozije u pismu svojoj sestri Marcelini, otkrivajući da je pri toj svečanosti svoj govor oslonio na riječi iz Psal-ma 18: »Nebesa kazuju slavu Gospodnju«. U svetim mu-čenicima otkriva se i objavljuje Božja slava te oni – po svo-jim preobraženim tijelima – čuvaju u svijetu trag Božje

slave. Nadahnuti tim mislima možemo reći da relikvije sve-taca u kršćanskome shvaćanju, rasvijetljenu vjerom u Krista i u za-jedništvo svetih, nisu tek raspadljivi ostatci vremenitoga i zemalj-skoga života nego »fragmenti vječnosti« (L. Canetti) u koju su svet-ci uneseni. Čašćenje relikvija ne vraća nas u svečevo »vrijeme«, ne-go nas unosi u njihovu vječnost, u slavu koje su dionici. Relikvije ta-

ko čuvaju trag svetosti u Crkvi, žudnju za Božjom slavom, sigurnost da smo po vjeri u zajedništvu sa svetima. Ako su svetci »spomenici vječno-sti« u vremenu, onda se i njihove relikvije ne mogu promatrati izvan to-ga okvira vjere.

Uz relikvije se veže virtus, snaga koja se u svetcu očitovala za vrijeme njegova zemaljskoga života. Svetac nastavlja živjeti u zajedništvu svetih; njegovo je tijelo oduhovljeno slavom koje je postao dionikom, pa se uz ti-jelo (relikvije) veže njegovo čudesno djelovanje. Relikvija, dakle, nema moć u sebi nego u povezanosti sa svetcem koji svojom proslavom u nebe-sima nastavlja na nov način vršiti velebna djela. Sveti Efrem Sirski govo-ri o životu koji je »sačuvan« u kostima svetih mučenika, pa čak i u njiho-vim grobovima, a sveti Ćiril Jeruzalemski podsjeća na čudesnu snagu ko-ja počiva u ostatcima tijela Božjih ljudi, navodeći predaju iz Druge knjige o kraljevima prema kojoj su »neki, sahranjujući čovjeka opazili razbojni-ke te, bježeći, baciše mrtvaca u Elizejev grob i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.« (2Kr 13, 21)

Sv. Augustin svjedoči da su čudesna ozdravljenja, zadobivena po mo-litvi svetim mučenicima na njihovim grobovima ili pred njihovim relikvi-jama, siguran znak uskrsnuća i života onkraj smrti. Upravo relikvije i moć koja se po njima posreduje pokazuju da je kršćanstvo »vjera živih«, vjera u život. »Čašćenje relikvija u ranome kršćanstvu očituje se kao ispovije-danje te vjere, utemeljene na Kristovu uskrsnuću i na njegovu daru vječ-nosti za sve one koji mu se životom pritjeloviše. Ne čudi da će govor Crkve

Relikvija Kristova križa čuvana u relikvijaru

s oblikom prsnoga križa.

Carigrad, početak 11. st.; British Museum, London.


ozdravljenjima koja su se dogodila kod prijenosa svetačkih tjelesa, a što je snažno utjecalo da Justina, majka cara Valentinijana i pripadnica arijanizma, obuzda oštricu svoje srdžbe naspram biskupa Ambrozi-


počivala svetačka tijela, »primaknu rubac k očima, i odmah

taca u kršćanskome shvaćanju, rasvijetljenu vjerom u Krista i u za-jedništvo svetih, nisu tek raspadljivi ostatci vremenitoga i zemalj-skoga života nego »fragmenti vječnosti« (L. Canetti) u koju su svet-ci uneseni. Čašćenje relikvija ne vraća nas u svečevo »vrijeme«, ne-go nas unosi u njihovu vječnost, u slavu koje su dionici. Relikvije ta-

ko čuvaju trag svetosti u Crkvi, žudnju za Božjom slavom, sigurnost da smo po vjeri u zajedništvu sa svetima. Ako su svetci »spomenici vječno-sti« u vremenu, onda se i njihove relikvije ne mogu promatrati izvan to-


(Ispovijesti,ozdravljenjima koja su se dogodila kod prijenosa svetačkih tjelesa, a što

je snažno utjecalo da Justina, majka cara Valentinijana i pripadnica arijanizma, obuzda oštricu svoje srdžbe naspram biskupa Ambrozi-


taca u kršćanskome shvaćanju, rasvijetljenu vjerom u Krista i u za-jedništvo svetih, nisu tek raspadljivi ostatci vremenitoga i zemalj-skoga života nego »fragmenti vječnosti« (L. Canetti) u koju su svet-ci uneseni. Čašćenje relikvija ne vraća nas u svečevo »vrijeme«, ne-go nas unosi u njihovu vječnost, u slavu koje su dionici. Relikvije ta-

ko čuvaju trag svetosti u Crkvi, žudnju za Božjom slavom, sigurnost da smo po vjeri u zajedništvu sa svetima. Ako su svetci »spomenici vječno-

5

o istini uskrsnuća biti često potkrijepljen upravo »svjedo-čanstvima relikvija«, tih »znakova života«. U tome smi-slu crkveni oci ističu da relikvije svetih apostola i drugih mučenika nisu »ostatci umrlih i mrtvih«, nego »fragmen-ti živih«. Potkrjepljujući tu misao, sv. Jeronim podsjeća na Gospodinove riječi: »Što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog: ‘Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev?’ Nije on Bog mrtvih, nego živih!« (Mt 22, 31-32). Rasvjetljujući tim mislima i primjerima ča-šćenje koje se u ranoj Crkvi veže uz grobove svetih i uz ča-šćenje njihovih relikvija, postaje razvidnim da se tim obli-kom kulta među kršćanima njeguje »kultura života«, od-nosno »kultura uskrsnuća« (M. Roch). Kasnija će povi-jest pokazati da čašćenje relikvija, kada biva odvojeno od čvrstoga temelja vjere u uskrsnuće i u zajedništvo svetih, može lako odvesti u vjerovanja i pobožne prakse koje ni-je lako održati u okvirima kršćanskoga kulta.

Vjera u zajedništvo svetih i u snagu kojom oni nastav-ljaju krijepiti život putujuće Crkve razvila je ideju da u svim crkvama budu čuvane relikvije svetih svjedoka vje-re. Tako papa Grgur Veliki (590.-604.) određuje da po-ganski hramovi koji se pretvaraju u crkve, prije nego bu-du dani za kršćansku uporabu, budu poškropljeni blagoslov-ljenom vodom i obogaćeni relikvijama svetaca.

Zanimljiva je spoznaja da se u Crkvi razvio običaj polaga-nja relikvija svetaca pod oltar, mjesto euharistijskoga spomen-čina Kristove žrtve. U opravdavanju takve prakse često se na-vodi viđenje pisca Knjige Otkrivenja: »Kad Jaganjac otvori pe-ti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu.« (Otk 6, 9) Brojne su teme koje crkveni oci otvaraju uz tu činjenicu: mučenikovo svjedo-čanstvo vjere pruža »ugodan miomiris« i pridružuje se Kristo-voj žrtvi koja je bila mila u Božjim očima; snaga njihova svje-dočanstva izrasla je iz jedincate i neponovljive Žrtve na križu; svaki je vjernik pozvan i sam postati oltarom (žrtvenikom) i ol-tarom Gospodnjim… Moguće je izvoditi i šire zaključke, oso-bito korisnu spoznaju da se čašćenje svetih i njihovih relikvi-ja tijesno veže uz slavlje Kristove žrtve, unutar koje i po kojoj žrtva i primjer svetih svjedoka zadobivaju smisao i vrijednost.

Od kraja četvrtoga stoljeća u kršćanskim se zajednicama zamjećuje živa želja za posjedovanjem relikvija nekoga svet-ca. Tu je pojavu posebno zanimljivo pratiti u onim (osobito mladim) zajednicama koje nisu imale vlastitih mučenika i svetih svjedoka vjere. Time će se otvoriti vrata »dijeljenju relikvija« pojedinih svetaca, ali će se u tome na posredan način ostvarivati novi vez zajedništva među mjesnim Crkvama. Čašćenje svetaca izvan vlastite im mjesne ili kra-jevne Crkve te proširenje čašćenja svetih apostola i mučenika na sve Crkve,

Relikvijar s dijelovima Kristova križa.

Kraj 12. st.; Musée du Louvre, Pariz.

6


a što je jačalo želju za posjedovanjem njiho-vih relikvija, na čudesan će način izgrađiva-ti crkvenu povezanost, tkanu čuvanjem spo-mena na živote svetih svjedoka vjere i pozi-vom na nasljedovanje njihova primjera.

Kršćanska tradicija na istoku u čuvanju spomena na pokojnike znatno je osjetljivija prema ostatcima pokojnikova tijela negoli se to može vidjeti u zapadnoj tradiciji. Još i da-nas, kako svjedoči V. Teti, monasi samosta-na svete Katarine na Sinaju na prvu obljet-nicu smrti nekoga monaha vade njegovo ti-jelo iz groba i pred izloženim ostatcima mo-le. Ako su se očuvale samo kosti, polažu ih u kosturnicu (ossarium), dok lubanja biva po-hranjena u zasebnu kapelicu gdje se čuvaju glave svih monaha samostana, svaka s pri-padnim imenom. Ako, pak, tijelo nije u ta-kvome stanju da bi kosti mogle biti dostoj-no i prema običaju pohranjene, ono biva vraćeno u grob, a zajednica nastavlja moliti za pokojnoga monaha do sljedeće obljetni-ce. Premda slične običaje možemo susresti u zapadnim monaškim zajednicama, takva praksa ne može biti shvaćena pogledom iz

kasnije zapadne kulture, koja je uvelike oblikovala našu misao o relikvija-ma i koja je u relikvijama sklona gledati samo »ostatke« pokojnikova ti-jela. Relikvije, naime, nisu tek ostatci mučenikova ili svečeva tijela, nego očitovanje njegove preobražene i trajne prisutnosti u zajednici vjernika. Duh koji je oplemenjivao svečevu osobu za njegova života preobrazio je i njegovo tijelo koje je postalo sveto, čuvajući trag svetosti u svijetu i upu-ćujući uvijek na Onoga koji je jedini svet i jedini izvor svetosti.

Pretkršćanski tragovi i suvremena lutanjaKoliko god prethodno iznesena pojašnjenja ranokršćanskoga čašćenja re-likvija mučenika i drugih svjedoka vjere nosila rasvijetljenost pogledom iz perspektive Kristove pobjede nad smrću, ipak valja spomenuti da čašće-nje »relikvija« nije izraslo samo unutar kršćanske tradicije. Štoviše, mo-že se slobodno reći da je kršćanstvo, temeljeno na otajstvu Krista, unije-lo novo svjetlo u široko rasprostranjene oblike štovanja mrtvih i čašćenja njihovih zemnih ostataka. Strah od smrti, koju se časti kao božanstvo, kr-šćanstvo preobražava u nadu u novi život, a čašćenje relikvija pruža toj nadi životnost.

Dostatno je spomenuti primjere sačuvane u grčkoj književnosti i mi-tologiji. U Ateni su bili čuvani i posebno čašćeni ostatci tijela Edipa i Te-zeja, a Plutarh svjedoči da su nakon smrti nekih velikana ili junaka ostat-ci njihovih tijela bili svečano nošeni iz grada u grad i »izlagani« čašćenju.

Prijenos tijela sv. Nikole, biskupa.

Motiv iz kodeksa »Vitae sanctorum«, 13. st.;

British Museum, London.

7

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146Eskulapove su kosti, prema predaji, bile čuvane u Epidauru, a Ahilovo je koplje, kao relikvija njegovoga junaštva, čuvano u Ateninu hramu u Pha-selisu. Na više se mjesta spominju hramovi u kojima se čuvala Orfejeva li-ra, dok je Agamemnonovo žezlo bilo pohranjeno u Cheronei.

Tomu nizu moguće je pridružiti i primjere iz drugih kultura i razdo-blja. Primjeri, međutim, ne pripadaju samo antičkome vremenu u koje-mu su sva područja života bila obilježena gledanjem kroz prizmu religi-je. Nisu li i u modernim civilizacijama i društvima, pa i u onima koja su se – u ime naprednosti – snažno opirala i neprijateljski odnosila prema svemu religijskom, navlastito kršćanskom, brižno čuvani ostatci njihovih »velikana«, sustavno namećući nove oblike kulta? Uz njihove živote ple-li su se ‘mitovi’, tijela su im balzamirana, grobovi postajali mjestom obve-zatnoga »hodočašćenja«, a spomen na njih čuvan u imenima trgova, uli-ca, ustanova… Nedodirljivost njihovih ideja rodila je mnoge žrtve, i na-kon njihove smrti.

No, čovjek se ne zaustavlja na tome. Nismo li i danas, gotovo svakod-nevno, suočeni s novim oblikom čašćenja ‘relikvija’ osoba koje je druš-tvo, iz najrazličitijih razloga, proglasilo velikanima, uglednicima, važni-ma ili »zvijezdama« (pjevačima, glumcima, športašima, bogatašima…). Nije teško zaključiti da je srednjovjekovno kršćansko čašćenje relikvija – katkada oslonjeno na praznovjerja i nesigurne povijesne preda-je – građeno i oblikovano na čvršćim temeljima od suvremene po-hlepe za posjedovanjem nekoga predmeta koji je pripadao neko-mu od »slavnih«. Bezvrijednost, neukus i ispraznost ne priječe da se za takve »relikvije« izdvajaju iznimno velika sredstva. Ustanov-ljuju se i zbirke predmeta koji su im pripadali, naizgled nalik kršćan-skim lipsanotekama i zbirkama relikvija. Posjećuju se mjesta koja su ti »velikani« pohodili ili gdje su boravili, slijedi se njihov način odije-vanja, »hodočasti« se na njihove grobove, slave rođendani, a uz njihove se živote pletu uvijek nove i zakulisne predaje – sve bez dostatne svijesti i hrabrosti priznanja da se time duboko zadrlo u područje religijskoga, kultnoga. Katkada se u tome ozračju čašćenja »velikana« ne preza po-segnuti i za nesumnjivo religijskim kategorijama: naziva ih se idolima, a sljedbenici se priznaju njihovim poklonicima i obožavateljima; mjesta gdje su živjeli ili boravili naziva se hramovima, a »zajedništvo« s njima živi se po ljubomornome čuvanju nekoga predmeta koji im je pripadao ili njihovoga potpisa, usputno stavljenoga na list papira. Ostaje, stoga, svakomu odgovoriti na pitanje na kojim temeljima i s kojim vrjednota-ma gradi i oblikuje svoju »religioznost«.

Suvremena kršćanska duhovnost – trajno iskušavana željom da bu-de ‘očišćena’ od svega što ne bi bila »čista vjera« u Boga i svega što po-vijesno nije sigurno dokazivo i »znanstveno prihvatljivo« – gaji stano-viti zazor prema relikvijama svetaca. Pribojava se prigovora da čašće-nje relikvija ne doprinosi autentičnomu življenju vjere ili da je ostatak vremenâ u kojima je religijsko izrastalo iz tradicije i pučkih predaja. No, zanimljivo je primijetiti koliko taj isti suvremeni čovjek, pa bio on i vjernik, čuva relikvije nekih modernih religioznosti. Nije li kršćan-

Relikvijar ruke iz riznice katedrale sv. Blaža u Braunschweigu, Njemačka, oko. 1190.

tvo, iz najrazličitijih razloga, proglasilo velikanima, uglednicima, važni-ma ili »zvijezdama« (pjevačima, glumcima, športašima, bogatašima…). Nije teško zaključiti da je srednjovjekovno kršćansko čašćenje relikvija

skim lipsanotekama i zbirkama relikvija. Posjećuju se mjesta koja su ti »velikani« pohodili ili gdje su boravili, slijedi se njihov način odije-vanja, »hodočasti« se na njihove grobove, slave rođendani, a uz njihove se živote pletu uvijek nove i zakulisne predaje – sve bez dostatne svijesti i hrabrosti priznanja da se time duboko zadrlo u područje religijskoga, kultnoga. Katkada se u tome ozračju čašćenja »velikana« ne preza po-segnuti i za nesumnjivo religijskim kategorijama: naziva ih se idolima, a sljedbenici se priznaju njihovim poklonicima i obožavateljima; mjesta gdje su živjeli ili boravili naziva se hramovima, a »zajedništvo« s njima živi se po ljubomornome čuvanju nekoga predmeta koji im je pripadao ili njihovoga potpisa, usputno stavljenoga na list papira. Ostaje, stoga, svakomu odgovoriti na pitanje na kojim temeljima i s kojim vrjednota-

Suvremena kršćanska duhovnost – trajno iskušavana željom da bu-de ‘očišćena’ od svega što ne bi bila »čista vjera« u Boga i svega što po-vijesno nije sigurno dokazivo i »znanstveno prihvatljivo« – gaji stano-viti zazor prema relikvijama svetaca. Pribojava se prigovora da čašće-nje relikvija ne doprinosi autentičnomu življenju vjere ili da je ostatak vremenâ u kojima je religijsko izrastalo iz tradicije i pučkih predaja. No, zanimljivo je primijetiti koliko taj isti suvremeni čovjek, pa bio on i vjernik, čuva relikvije nekih modernih religioznosti. Nije li kršćan-

8


stvo već odavno, upravo po čašćenju relikvija, pročistilo ljudsku zadivlje-nost životima »velikih« ljudi? Relikvije su uvijek usmjeravale prema bit-nomu, prema onomu kamo smjera život svetca. Crkva se, stoga, nije su-stezala u čašćenju relikvija pokazati i svoju strogost, zabranjujući one obli-ke čašćenja koji nisu doprinosili kristološkome usmjerenju življenja vjere, kao i one koji su izrasli iz ljudske mašte ili praznovjerja.

Ovaj veliki povijesni lûk kojim smo, nakon uvida u ranokršćansko oblikovanje čašćenja relikvija svetih mučenika, pokušali povezati pretkr-šćansko pogansko čašćenje zemaljskih ostataka antičkih junaka i suvre-menu idolatriju pred novim »velikanima«, napravljen je svjesno, s ciljem da bismo s puno širim pogledom mogli pristupiti razmišljanju o razvoju čašćenja relikvija kroz srednji vijek.

Srednjovjekovna raširenost čašćenja relikvija i sužavanje značenjaPogled u srednjovjekovno kršćansko čašćenje relikvija nerijetko je opte-rećen mišlju o mnoštvu relikvija, vezanih uz živote svetaca. Nesumnjivo je da je u tome snažnome pokretu duhovnosti, oblikovane kroz razne oblike pobožnosti, svoje mjesto našla i ljudska mašta, ali ponajprije želja da se bude u dodiru sa svetim mjestima i sa životima svetaca.

U tome smislu, korisno je podsjetiti da se prvo širenje ideje o »relikvi-jama« veže uz sveta mjesta Isusova zemaljskoga života. Ta su mjesta shva-ćana kao mjesta svetoga susreta s Kristom i njegovim spasenjem. Hodoča-

snik iz Bordeauxa u svome Itinerarium Burdigalense opisujući hodo-čašće u Svetu zemlju tridesetih godina 4. stoljeća, kao »sveta mjesta«

pohađa mjesto Isusova rođenja, mjesto krštenja, brdo preobraže-nja, Lazarov grob, stijenu na kojoj je Juda izdao Isusa, Kajfinu ku-ću i stup uz koji je bio bičevan, Pilatov dvor, Golgotu, Sveti grob… Još se ne spominje relikvija Kristova križa.

Nekoliko desetljeća kasnije Itinerarium Egeriae spominje još duži niz mjesta svetoga spomena. Iz Egerijinih je zapisa korisno iz-dvojiti drvo Kristova križa, kao i titulus, ploču s natpisom koja je bila pribijena na križ. I ovdje je naglasak poglavito na čuvanju spo-mena na Krista na mjestima svetih događaja. Sloboda ispovijeda-nja vjere i javnoga kulta u kršćanima je probudila snažnu želju za čuvanjem spomena na »utemeljujuće događaje« kršćanske vjere,

a što se ostvaruje kroz otkrivanje i pohađanje mjesta na kojima su se oni zbili. No, početkom 6. st. Breviarium de Hierosolyma spomi-

nje nove »relikvije«: koplje kojim je bio proboden Isusov bok, tr-nova kruna kojom je bio okrunjen, pladanj na koji je bila polo-

žena glava Ivana Krstitelja, kamen kojim je bio kamenovan pr-vomučenik Stjepan, svjetiljka koja je svijetlila kod Isusove po-sljednje večere… Može se reći da je u to doba već poznato ču-vanje spomena na gotovo sva mjesta koja se spominju u evan-đeljima. Sredinom 6. st. pisac Teodozije u spisu De situ Terrae sanctae spominje mjesta čije je »otkriće« naslonjeno na zapise iz apokrifnih spisa (Elizabetina kuća, mjesto gdje je pogubljen Ivan Krstitelj…).

ćana kao mjesta svetoga susreta s Kristom i njegovim spasenjem. Hodoča-snik iz Bordeauxa u svome

čašće u Svetu zemlju tridesetih godina 4. stoljeća, kao »sveta mjesta« pohađa mjesto Isusova rođenja, mjesto krštenja, brdo preobraže-

nja, Lazarov grob, stijenu na kojoj je Juda izdao Isusa, Kajfinu ku-ću i stup uz koji je bio bičevan, Pilatov dvor, Golgotu, Sveti grob… Još se ne spominje relikvija Kristova križa.

duži niz mjesta svetoga spomena. Iz Egerijinih je zapisa korisno iz-dvojiti drvo Kristova križa, kao i bila pribijena na križ. I ovdje je naglasak poglavito na čuvanju spo-mena na Krista na mjestima svetih događaja. Sloboda ispovijeda-nja vjere i javnoga kulta u kršćanima je probudila snažnu želju za čuvanjem spomena na »utemeljujuće događaje« kršćanske vjere,

a što se ostvaruje kroz otkrivanje i pohađanje mjesta na kojima su se oni zbili. No, početkom 6. st.

nje nove »relikvije«: koplje kojim je bio proboden Isusov bok, tr-

Relikvija glave sv. Eustahija, rimskoga mučenika iz 2. st.

Oko 1210., British Museum, London.

9

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146Razvoj hodočašća na sveta mjesta i cvjetanje pučkih obli-

ka pobožnosti, katkada udaljenih od temeljnoga smisla koji se nastoji čuvati u liturgiji Crkve, razbuđuju vjerničku želju za pronalaskom svega što bi moglo pružati susret s događaji-ma spasenja. U rasponu od nekoliko stoljeća nizu »relikvija« vezanih uz Isusov život, pridružuje se i niz predmeta za koje bi bio suvišan svaki trud u dokazivanju autentičnosti (Isuso-va kolijevka, trnova kruna, ležaljka na kojoj je bio ozdravljen čovjek u Kafarnaumu…). No, takve »relikvije« nisu ni »nasta-le« da bi se lažno predstavila njihova autentičnost, nego da bi se po njima gajila pobožnost usmjerena nasljedovanju Isusa.

Slične procese možemo pratiti i u širenju relikvija svetaca. Potrebno je kritičkim odmakom pristupati tome fenomenu, a takav pristup ne pokazuje kritičnost u jednostranoj osudi u ka-tegorijama nepovijesnosti, neautentičnosti, izmišljenosti i slič-no. U drugoj polovici srednjega vijeka na kršćanskome Zapadu rađa se niz pokreta kojima je zajednički nazivnik pobožnost. Govorimo o pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji i svet-cima, prema Euharistiji, osobito prema euharistijskim prilika-ma, prema Kristu, s posebnim naglaskom na njegov »život u tijelu«, a što daje smjer oblikovanju pobožnosti prema Kristo-voj muci i križu, te prema otajstvima vezanima za njegovo dje-tinjstvo. Gradovi žive pod zaštitom svojih svetaca, a pojedine skupine ljudi (kao, na primjer, cehovske udruge) proglašava-ju svetce svojim zaštitnicima. Zaštita se često oslanja na posje-dovanje i čašćenje relikvija svetaca. Udruge i bratovštine imaju svoje crkve ili kapele u crkvama gdje se podiže oltar u čast svet-cu, s mjestom za pobožno čašćenje njegovih relikvija. Dariva-nje relikvija i njihova razmjena među gradovima i mjesnim Cr-kvama pokazatelji su da su one služile poglavito širenju pobož-nosti usmjerene prema nekomu svetcu, a ne brigom za »čuva-njem« relikvija i za njihovom autentičnošću.

S obzirom na sve te pojave potrebna je kritičnost u kojoj valja priznati da bismo danas, kad bi sve »relikvije« koje su sačuvane kao predmeti čašćenja bile autentične, imali šest ti-jela Marije Magdalene, dva tijela Grgura Velikoga i četiri nje-gove glave, a sveti bi Blaž imao i do stotinu ruku… Isus bi na križ bio prikovan s dvadeset i šest (sačuvanih) čavala… Ni-zanje ovakvih primjera ne smjera k obescjenjivanju čašćenja relikvija, nego ponajprije njihovu smještanju u pripadni im duhovni okvir i povijesni kontekst. Raširenost relikvija ne go-vori o njihovoj neautentičnosti, nego o želji za istinitošću po-božnosti i vjerničkoga života. Razvoj pobožnosti prema svet-cima stvorio je okvir i za nastajanje novih kategorija relikvi-ja. Dok se u početcima pod pojmom reliquia misli na sveče-vo tijelo ili na dijelove tijela (ex ossibus ili ex corpore), osobi-to udove i glavu, ili pak na njegovu krv sačuvanu na odjeći ili

Detalj srebrne škrinje (Capsella reliquiarum) s moćima sv. Tripuna.Katedrala sv. Tripuna u Kotoru, 15. st.

10


na dijelovima platna (ex tela imbuta sanguine), u kasnijem se razvoju kao relikvije susreću predmeti kojima se svetac za života služio: na primjer odjeća (ex indumentis, ex habitu, ex palio, ex velo, ex veste), ili pak plat-na (linea, brandea) i predmeti koji su bili u doticaju s njegovim tijelom.

Čini se da se s tim novim oblicima čašćenja relikvija dogodilo širenje ideje o čašćenju svetih, ali se sama ideja relikvije značenjski suzuje jer bi-va reducirana na moć (na primjer ozdraviteljsku ili apotropaičku) koja joj se pripisuje, dok biva zaboravljeno ono izvorno široko značenje koje je ne-koć bilo vezano uz pojam memoria. Slavlje spomena nekoga mučenika ili svetca prvotno povezuje mjesto ukopa i obljetnicu mučeništva, odnosno smrti; istim pojmom memoria označava se i svečev grob, pa i sama crkva u kojoj se grob nalazi, da bismo na kraju tim pojmom označavali i relikvi-je mučenika i svetaca (H. Leclercq). Čašćenje relikvija stoga se ucjeplju-je u širi oblik čuvanja spomena živim, ponajprije po nasljedovanju sveče-va života, po nastavljanju poslanja koje mu je u Crkvi bilo povjereno ili po buđenju duhovnosti kojom se on odlikovao. Čašćenje relikvija, kao »fra-gmenata vječnosti«, unosi i same vjernike u dinamiku spomena koji osta-je živ i djelatan u hodu Crkve kroz svijet.

U tome smislu korisno je prisjetiti se natpisa na grobu svetoga bisku-pa Martina u Toursu: »Hic conditus est sanctae memoriae Martinus epis-copus, cuius anima in manu Dei est, sed hic totus est praesens manifestus omni gratia virtutum.« (Ovdje počiva svete uspomene biskup Martin, čija je duša u Božjoj ruci, ali on je čitav ovdje prisutan, očitujući se po najra-znovrsnijim milostima.) Relikvije govore o prisutnosti svetca u životu Cr-kve. Nisu njegov ostatak, nego Prisutnost koja nastavlja nadahnjivati, po-učavati, usmjeravati i ozdravljati živote vjernika.

Relikvijar s ampulicom krvi sv. Ivana Pavla II., pape.

11


Smjerokazi za pročišćenu pobožnostNaslonjena na dugu tradiciju pobožnosti i čašćenja svetih Crkva prepo-znaje vrijednosti čuvanja spomena na svete svjedoke vjere, pa i po čašće-nju njihovih relikvija. Najvrjedniji oblik čašćenja relikvija vidljiv je u zadr-žanome običaju da se »kod posvećenja pod oltar ugrade odnosno pohra-ne relikvije svetaca, pa i nemučenika« (Opća uredba Rimskoga misala, 302). Stavljene ispod oltara, relikvije upućuju na to da »žrtva udova svoje izvorište i značenje crpi iz žrtve Glave« te nose »simbolički izražaj zajed-ništva u istoj Kristovoj žrtvi, u žrtvi Crkve, pozvane na svjedočenje« (Di-rektorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 237).

Glede drugih oblika čašćenja relikvija, kao što su: molitva pred njima, njihovo dodirivanje i iskazivanje poštovanja, na primjer poljupcem, ure-šavanje svjetiljkama i cvijećem, njihovo svečano nošenje u procesijama, blagoslov udijeljen relikvijama odnosno relikvijarom, Crkva ostavlja pro-stor slobode takvim izrazima, uz obdržavanje nekih smjernica koje služe jasnijemu oblikovanju čašćenja (usp. Direktorij, 236-237). Na tome tra-gu potrebno je, prije svega, osigurati se glede njihove vjerodostojnosti; ta-mo gdje je ona dvojbena, relikvije će se dužnom mudrošću trebati povući iz čašćenja vjernika. Nalaže se da se spriječi pretjerano komadanje relikvi-ja, koje nije u skladu s dostojanstvom ljudskoga tijela; liturgijske odredbe nalažu da relikvije trebaju biti »toliko velike da dopuštaju shvatiti da se radi o dijelovima ljudskoga tijela« (Rimski pontifikal, Prethodne napomene, 5). Zahti-jeva se također paziti da se spriječi bilo ka-kva krađa relikvija i svaki oblik trgovanja te bdjeti nad čašćenjem relikvija kako bi se izbjeglo bilo kakvo praznovjerje ili iskrivlje-nje kršćanske vjere i pobožnosti.

Relikvije svetaca, dane na čašćenje vjer-nicima, čine svetost prisutnom u Crkvi, odr-žavaju je živom te pomažu da po svetom za-jedništvu Proslavljene i Putujuće Crkve živo-ti vjernika budu preobraženi onom svetošću koja će u današnje vrijeme biti prepoznat-ljiv znak posvećenja svijeta. Zato relikvije, ti »sveti ostatci«, mogu današnjemu vjerniku govoriti o vječnosti i putu prema njoj. Prizi-vom na životni primjer svetaca one mogu ra-svijetliti ostatak puta svetosti koji je pred na-ma. Mogu i pitati: što ostaje za nama u naše-mu kršćanskom hodu kroz svijet?

Čašćenjem relikvija svetaca Crkva živi zajedništvo svetih.

NAŠA TEMA

12

Čašćenje relikvijaCCCNAŠA TEMACNAŠA TEMA

CBez obzira na to što niti jedna kršćanska skupina

nije zahtijevala da se vjeruje u ‘autentičnost’

Svetoga platna kao istine vjere, puno je onih koji

smatraju da Sveto platno može poslužiti produblji-

vanju već postojeće vjere. Pred tim su predmetom mnogi doživjeli istinska

vjernička iskustva koja su im promijenila život, svje-

dočeći da su došli ispiti-vati, odmjeravati, da bi u konačnici Platno ‘ispitalo i odmjerilo’ njih. Umjesto

da njihov susret izazove ruganje, izazvao je molje-nje. Čini se da je odvijeka

tako: čovjek pokušava istraživati, iskušati, da bi

na kraju sam bio iskušan.

Čovjek je privučen vjerodostojnošću mjestâ i predmetâ, osobi-to ako su oni naznačeni kao svjedoci važnih događaja, ako no-se trag znakova izvanrednosti, ako pomažu doći u dodir s otaj-

stvenom zbiljom te ako sami dopuštaju ostvarivanje ili obnavljanje susreta s polazištima za neku zajednicu. Takvi su predmeti potvrda, ‘dokaz’ onoga izvorišta koje se u kulturalnoj antropologiji može zva-ti različitim imenima, ali u dnu je riječ o utemeljujućim događajima koji, uz povijesnu, imaju i natpovijesnu vrijednost. Oni tvore sloj ko-ji nadilazi provjerljivost podvrgnutu samo jednoj metodi i jednomu ili suženomu broju pristupa, pretpostavljajući puninu, cjelovitost za-hvaćanja života.

Zbog toga će se u suvremenosti naći u okviru negativnoga sve što se zove ‘mitom’ i ‘mitskim’, a zapravo je riječ o pozadini koja daje te-melj životnomu pristupu. To je ujedno i razlog za traženje svega što ima veze s tim početcima. U nastojanju da se učvrsti vjerodostojnost i ‘povijesnost’ početaka (prema kriterijima aktualnih provjera) po-kušavaju se prikupiti relevantni podatci koji bi izdržali provjerljivost utemeljenja kako unutar skupine pristaša, članova, simpatizera, tako i one koji izražavaju svoje neslaganje i protivljenje određenim tvrd-njama ‘onih koji vjeruju’.

Zato se često traže dokazi i kršćanska utemeljenja vjerskih isti-na, događaja, predaja, među kojima je u središtu sve što je vezano uz Isusov život, smrt i uskrsnuće. Osobito uz uskrsnuće.

I oni koji ne traže dokaze, i kojima za vjeru nije potrebna ‘opred-metljenost’ otajstva, žive iskustvo spomena koji je uvijek u odnosu prema povijesti, prošlosti i autentičnosti. No, ipak treba razlikovati ‘objektivnost’ povijesti i ikoničnost spomena. Zato pred relikvijama, pred liturgijskim slikama i likovima nije dostatan pristup instrumen-tarijem povijesnih znanosti, nego je potrebno drugo polazište koje-mu je vidik povijesnosti nekoga predmeta tek jedan vidik razmatra-nja cjeline.

Autentični svjedok uskrsnuća?Kada se spomene Kristovo uskrsnuće, za koje se gorljivo traži neki povijesni dokaz ili – još i više - protudokaz, zacijelo nije moguće za-nemariti postojanje platna koje je dobilo ime po Torinu, gradu u ko-jemu se ono čuva od 16. stoljeća. U hrvatskome jeziku običava ga se zvati i Svetim platnom, ne po tome što bi se prihvaćala njegova au-

O ‘majci svih relikvija’Prilog (teološkomu) iščitavanju Torinskoga platna

Ivan Šaško

13


Platno kojim je bilo obavijeno Isusovo tijelo, položeno u grob, sačuvalo je utisnut Gospodinov lik kao sveti spomen na istinu njegove smrti, cijenu našega otkupljenja.

tentičnost, ili pridavale neke posebne mo-ći, nego po njegovoj snažnoj prisutnosti u crkvenome poštovanju prema njemu; po očitovanome čašćenju i molitvama koje je vjernički puk upućivao Gospodinu dolazeći do njega hodočasničkim predanjem.

Proučavaju ga mnogi; o njemu su oči-tovana različita mišljenja i podastrti argu-menti, ali ono ne gubi na svojoj izazovnosti, zanimljivosti koja u jednima budi i potvr-đuje vjeru, u drugima znatiželju, a u treći-ma odbojnost i zatvorenost prema moguć-nosti da bi to uistinu mogla biti ‘relikvija’. U meni se, pak, javlja dojam čudnoga ‘poi-gravanja nedostatnošću i uzmicanjem’. Što pod tim mislim? Suvremena tehnološka ot-krića omogućuju detaljniju raščlambu sve-ga materijalnoga. Pomalo zbunjuje činjeni-ca da sa svakim novim sredstvom ne da se ne dolazi do nijekanja mogućno-sti iznimnoga svjedočanstva o podrijetlu i o povezanosti toga platna s Isu-som i njegovom smrću i uskrsnućem, nego se otkriju i novi detalji koji ne samo da ne niječu, nego čudesno otvaraju mogućnost novih potvrdnih in-terpretacija.

Ma koliko bila sporna traženja ‘autentičnih svjedoka Kristova uskrsnu-ća’, rasprave o tome traju od 14. stoljeća, da bi se u puno sustavnijemu obli-ku i jačini ponovno vratile u 19. stoljeću (kada je prva fotografija otkrila ne-ke osobitosti lika s Platna) sve do naših dana. Neki Platno nazivaju ‘maj-kom svih relikvija’, dok mu drugi ne pridaju veliku važnost.

Zanimljivo je da su se u prošlosti neki crkveni službenici izjasnili o pita-nju je li riječ o predmetu koji se odnosi na Isusovu smrt i uskrsnuće. Pozna-jemo negativna očitovanja o ‘autentičnosti’, kao što je bio slučaj iz 1389., kada je biskup biskupije Troyes (u današnjoj Francuskoj) tadašnjemu pa-pi napisao da se radi o vrsnomu djelu slikara, a ne o djelu koje bi nastalo na čudesan način. Papa Klement VII., susljedno tomu, objavio je četiri bule kojima je dopuštao izlaganje Platna, ali – da bi se izbjegla bilo kakva prije-vara – trebalo je jasno napomenuti da taj prikaz nije istinski ‘sudarij’ naše-ga Gospodina. No, stotinjak godina kasnije, papa Julije II. preokreće stav i dopušta javno čašćenje Platna s vlastitom misom i liturgijom časova. U no-vije se vrijeme Crkva ne očituje o autentičnosti na takav način, ostavljaju-ći svim znanostima da istražuju i odvaguju argumente. Međutim, dopušta čašćenje na razini ikone Kristove muke. Papa Pio XI. i papa Ivan Pavao II. izrazili su svoje osobne uvjerenje u prilog ‘autentičnosti’.

Što se pak tiče Crkava proizišlih iz Reformacije, valja razmotriti njihov stav u odnosu prema relikvijama općenito (kao očitovanjima pučke pobož-nosti koja nisu nužno vezana uz evanđeoski navještaj), te u tome okviru i prema Platnu. No, upravo zbog potonjega pitanja i zbog povijesti koja se ti-če Platna, moglo bi se reći da je to i prilika za ekumensko razmišljanje o ši-

14


rim temama ikoničnosti i liturgijskoga čašćenja. Za to je potreban, svaka-ko, poglavito teološki pristup koji uzima ozbiljno predaju Crkve, jer tu nije riječ o komadu nekoga platna koje bi imalo snagu dokazati Kristovo uskr-snuće i ‘nametnuti’ stav vjere. Vjera u Uskrsloga događa se u susretu sa ži-vim i prisutnim Bogom, ali Bog se koristi raznim oblicima materijalnoga kao tragom svoje prisutnosti.

Čemu teologiziranje o Platnu?Kao uvod u razmatranje teoloških temelja može poslužiti sljedeći prilično odrješit navod: »Snaga Platna nalazi se u njegovoj životnosti i živosti u od-nosu prema povijesti, živost koja prethodi bilo kojemu spisu Novoga za-vjeta i koja prenosi Božju riječ u novi vizualni govor. S pomoću toga živoga svjedoka, vidimo lice i tijelo pravoga povijesnoga Isusa i naša vjera u uskr-snuće njime je potresena, ali – u konačnici – preoblikovana u oblik koji je bliži obliku prvih učenika.« (M. Hebblethwaite)

Platno je stavljeno pred svakoga čovjeka, bez obzira na okolnosti u koji-ma živi i na uvjerenja s kojima živi. Bog kao da ga i danas podiže kao i onoga uskršnjega jutra, kako bi svi mogli biti privučeni Kristom. Ewa Kuryluk je zapisala da je Sveto platno »tekstilni aheiropoietos [neučinjeno ljudskom rukom] – ikona u platnu napravljena dodirom s Kristom, s ciljem da dota-kne druge«.

No, svjesni smo da ljudi našega vremena, a posebno teologija, ne prona-laze previše razloga za bavljenje Svetim platnom koristeći teološku metodu i teološke ključeve čitanja. Odgovor na pitanje zbog čega je tako može glasi-ti da je netko već prihvatio Isusa kao Gospodina i Spasitelja, a to je odlučio prije negoli je uopće znao da postoji Platno.

Ipak, mislim da promicanje takozvane ‘priproste’ vjere koja ne traži du-blje razloge ili čak izbjegava teološke odgovore i na ‘manje bitna’ pitanja ne bi smjelo biti stajalište Crkve koja o svemu može i treba teologizirati, to jest promatrati, ispitivati i davati odgovore u svjetlu vjere, trajno obrazložene logikom teološke metode i premisa. Time se ne umanjuje vrijednost uvje-renja onih koji ne traže takva utemeljenja.

Na tragu apostolskoga svjedočanstvaUskrsnuće je nedvojbeno temelj kršćanskoga sustava, vjerovanja, življenja i nauka. Možda smo pomalo zanemarili istinu da je Crkva iz apostolsko-ga doba svoju vjerodostojnost gradila na svjedočanstvu doživljenoga (re-kli bismo danas na ‘objektivnosti’ svoga iskustva). Oni koji su sumnjali bili su pozivani da to provjeravaju. Nipošto se nije sugeriralo da netko prihva-ti uskrsnuće na temelju pobožnih i emotivnih razloga. Ne nalazimo argu-mentaciju apostolâ koji bi jednostavno rekli: Mi vjerujemo u Krista. On je u nama, pa stoga morate vjerovati i vi. Oni su, suprotno tomu, često suvre-menicima govorili: Vi ste tomu svjedoci. Kršćanstvo nije religija koja ne bi trebala imati veze s povijesnim, arheološkim podatcima, s mjestima i pred-metima spomena.

Može se prigovoriti da se Crkva tijekom stoljećâ svoga razvoja – osobi-to u teološkome području – borila s raznim vrstama epistemologije (teori-

Tumačenja uz sliku na str. 15: Torinsko platno, s naznakama za prepoznavanje Isusova lika i trago va njegove muke:1. Otisak Kristova lica,

s tragovima krvi na čelu.2. Otisak ukrštenih ruku,

s tragovima krvi na mjestu desnoga zapešća.

3. Trag tekućine pomiješan s krvlju na predjelu grudi.

4. Mrlje krvi na potiljku, gdje je bio pritisak trnove krune.

5. Tragovi bičevanja i mrlje krvi u predjelu ramena i leđa.

6. Tragovi krvi iz rana na stopalima.

15

je spoznaje): od dualističke do fideističke. Valja re-ći i to da svako vrijeme u sebi nosi specifične izazo-ve i da su pojedini ljudi davali naglaske koji su pre-težito ocrtavali njihovu misao i njihov način pristu-panja. Koliko samo istina da Bog daje vjeru izabra-nima može stvoriti ogranaka mišljenja o suprotstav-ljenosti vjere i razuma i koliko, primjerice, teologi-ja oslonjena na Božju riječ može odvesti u shvaćanje da vjeri ne treba povijest.

U kršćanstvu nije moguće odstraniti ‘konkret-nost’ (doslovno: sraštenost i povezanost) i njezinu ulogu u hranjenju vjere. Tako i relikvije ovise o vje-ri. Naime, bilo koje uništavanje prostornosti, dodir-ljivosti relikvijâ u vjerničkome životu vodi ujedno u uništavanje metafizičkoga sustava u kojemu upra-vo relikvije pripadaju značajnim poveznicama s be-smrtnim i nadzemaljskim. Kritičnost prema relikvi-jama zacijelo je pomoć pri nadvladavanju prazno-vjerja, ali se može ući u opasnost vjerničke ‘osamlje-nosti’, bez osjetilnih poveznica s vječnošću. To je put u rastakanje otajstvenosti, što je moguće vidjeti na primjeru Svetoga platna.

Ono što na prvi pogled i u prvim raščlambama izgleda problematično, s vremenom pokazuje mo-gućnost potvrđivanja od strane poznatih činjenica. Zapravo, Sveto pismo ni na jednome mjestu ne os-porava ono što nam je poznato o Svetome platnu. Neki tekstovi (na primjer: Iv 11, 44 i 20, 6-7) očitu-ju prihvatljivost načina ukopa koji je posvjedočen u podatcima koji se otkrivaju istraživanjima Svetoga platna. To potvrđuje način ukopa kod Židova u Isu-sovo vrijeme (zajednica Esena), Zakonik židovskoga prava, kao i Mišna. K tomu se dodaju i neke nove po-vijesne i znanstvene spoznaje koje nimalo ne zatva-raju povezanost smrti čovjeka s Platna i uskrsnuća.

Budući da događaju uskrsnuća nije bio nazo-čan nitko od ljudi, biblijsko izvješće usredotočeno je na niz osobnih susreta s posljedicama uskrsnu-ća. Uskrsnuće je zahvatilo materiju i dogodilo se u konkretnosti prostora i vremena, te ne bi trebalo is-ključivati mogućnost ostavljanja ‘tragova’. U toj mo-gućnosti živi Sveto platno, kao jedina ‘relikvija’ ko-ju Sveto pismo navodi nakon Kristova uskrsnuća (usp. Iv 20, 5-7). Ne spominju se ni križ, ni trnova kruna, niti koji drugi predmet. Zašto? Apostole ni-je promijenio neki moralni zahvat, nego susret sa stvarnošću, svjedočanstvo o Kristovoj prisutnosti.

1

5

4

3

6

2

16


llustracija iz kodeksa Skylitzes (13. st.) koja, ne razlikujući Sveto platno i Mandylion,

prikazuje svečani doček Platna u Carigradu.

Detalj iz kodeksa Skylitzes (Nacionalna biblioteka,

Madrid)

To svjedočanstvo (dokaz) nije ih obvezivalo na vjero-vanje, ali je bilo prigoda za vjerovanje; poticaj sukla-dan onomu što je naznače-no u Evanđeljima, jer apo-stoli nisu opisani kao ljudi koji su trebali sami stvoriti ideju o uskrsnuću, nego su došli do spoznanja uz poti-caj određenih očitovanja.

Poticaj za ekumensku odgovornostAko se prihvati teza o tome da su Lik iz Edese, Mandy-lion, i Torinsko platno isti

predmet – ističe A. R. Dreisbach (čija zapažanja ovdje prenosim) – tada je zanimljivo pratiti to putovanje, prenošenje (predaju), u kojemu je mo-guće vidjeti važnost ekumenske dimenzije. Osim čuvanja od poplava, po-žara, ratnih neprilika, Platno bi moglo imati ulogu mosta i povezivanja kršćanskih Crkava i zajednica. Razmišljanja o tome vode do drugih pitanja. Je li puka slučajnost to što se Platno premještalo s Istoka na Zapad; to što su apostoli, kao pripadnici židovskoga naroda, u praznini groba pred so-bom imali baš takav predmet; to što su Platno tisuću dvjesto godina čuvali kršćani na Istoku te Lik s platna prenosili u ikonografiju, na kovanice, da bi živo utkan u umjetnost i svakidašnjicu; to što je Rimska Crkva postala ču-varicom-sljednicom? Je li slučajnost da i pojedine protestantske zajednice daju veću pozornost značenju Platna? Smije li se u tome čitati ili barem na-slutiti Božji naum?

Bez obzira na to što niti jedna kršćanska skupina nije zahtijevala da se vjeruje u ‘autentičnost’ Platna kao članka vjere, puno je onih koji smatra-ju da Sveto platno može poslužiti produbljivanju već postojeće vjere. Pred tim su predmetom mnogi doživjeli istinska vjernička iskustva koja su im promijenila život, svjedočeći da su došli ispitivati, odmjeravati, da bi u ko-načnici Platno ‘ispitalo i odmjerilo’ njih. Umjesto da njihov susret izazove ruganje, izazvao je moljenje. Čini se da je odvijeka tako: čovjek pokušava istraživati, iskušati, da bi na kraju sam bio iskušan.

Jesmo li toliko slijepi da ne prepoznajemo kako nam Gospodin u prou-čavanju Platna dolazi još jedanput »da bi sve privukao k sebi« (Iv 12, 22)? Nije li možda moguće da Bog koristi potpis svoga Sina, ispisan njegovim ti-jelom i krvlju, da bi ga – kao nikada ranije – upoznao naraštaj koji odra-sta u iznimnim tehničkim mogućnostima i s posebnim metodama koje nisu do sada bile uporabljive? U kulturi vizualne komunikacije Platno ima no-vu svježinu govora.

Isus je prepoznao da onaj naraštaj traži ‘znak’ i obećao da će ostaviti sa-mo znak Jone proroka (usp. Mt 12, 31). Za Isusove sunarodnjake Jonina je

17

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146povijest govorila o sličnosti ‘ukopa’ Izraela u Egiptu i njegova ‘uskrsnuća’ kao naroda (usp. Ez 37, 1-14), a za novozavjetne pisce Mesija treba obnovi-ti (rekapitulirati) povijest Izraela.

Gledajući tako, možemo zaključiti da je Isus taj znak ostavio vidljivim među nama upravo u Torinskome platnu da bismo – prepoznajući njegov lik i rane – mogli reći: Gospodin je!, što za sobom povlači posebnu odgovor-nost. Ta se odgovornost sastoji u življenju onkraj samoga Platna i u susretu s Gospodinom; znači vidjeti ga u licima žrtava nepravde, u licima siromaš-nih, napuštenih i svih za koje je Krist umro.

Ostaje znakovitom molitva koja je pratila izložbu iz 1983. u Atlanti: »Primi milostivo, Gospodine, molimo te, ovu izložbu Torinskoga platna i daj da posjetitelji imaju srce otvoreno za ono što je moguće vidjeti samo očima vjere. Snagom Duha Svetoga koristi ju za naviještanje evanđelja spa-senja snagom i milošću onima koji ga nisu slušali; obrati srca onih koji se odupiru i vrati izgubljene, kako bi bilo jedno stado i jedan pastir.« Uisti-nu, Platno u sebi sadrži puno toga što vodi u dublje razmišljanje o jedin-stvu Crkve.

Riječi dvojice papaOsluškujući ono što su rekli sv. Ivan Pavao II. (1998.) i Benedikt XVI. (2010.) pohodivši Torino, shvaćamo da je prostor za teološko razmišljanje još širi. Tako nedavno kanonizirani Papa kaže da je to laneno platno dragocjeni dar koji nam može pomoći bolje shvatiti otajstvo ljubavi Božjega Sina za nas i traži od nas pu-nu raspoloživost za nasljedovanje Gospodi-na. Platno je, nadalje, izazov ljudskomu umu koji traži poniznost prema dubokoj poruci usmjerenoj prema razumu i životu čovjeka. Papa govori da se ne radi o »pitanjima vje-re«, te stoga prepušta prosudbu mjerodavni-ma u području istraživanja.

Za vjernika je važno da je Platno ogleda-lo evanđelja i da ne zaustavlja čovjeka u zna-tiželji prema Platnu koje svi vide i koje nit-ko do kraja ne uspijeva objasniti, nego upu-ćuje na Isusa koji se dao za druge. Osim toga, u Platnu se odražava ljudska patnja što su-vremenost usmjeruje prema svima koji trpe, prema otajstvu boli, te ostaje ikonom trplje-nja nevinoga čovjeka svih vremena.

Platno je i slika Božje ljubavi, a ne samo slika posljedicâ grijeha. Ono poziva na otkri-vanje konačnoga razloga Isusove otkupitelj-ske smrti, potičući na odgovor: Vidim, Gos-podine, da me nisi mogao više ljubiti od ono-ga što si podnio za mene. Platno je pokaza-telj snage, ali i nemoći grijeha i smrti, očitu-

Prikaz ukopa Isusova tijela s motivom Svetoga platna.

Giovanni Battista della Rovere, početak 17. st.; Galleria Sabauda, Torino.

18


jući posljedice Kristova utjelovljenja koji je dije-lio s nama sve, osim grijeha. Vjera, spominjući se Kristove pobjede, daje sigurnost da grob nije za-dnje odredište postojanja.

Torinsko je platno slika šutnje, pri čemu po-stoji šutnja koja je prekid razgovora i komunikaci-je, neplodna šutnja. No, postoji i plodonosna šut-nja koja se odriče izvanjskoga, da bi progovori-la dubina koja je sposobna nadvladati površnost. Platno govori da smrt nije mogla zaustaviti Bož-je milosrđe.

I papa Benedikt XVI. govori o ikoni, o »iko-ni Velike subote«. To je dan »Božje skrivenosti«, prema kojoj je posebno osjetljiva duhovnost su-vremenosti nakon tolikih očitovanja otajstva zla u 20. stoljeću. Papa nastavlja: »Najtamnije otaj-stvo vjere istodobno je i najsvjetliji znak bezgra-nične nade. Velika subota je ‘ničija zemlja’ izme-đu smrti i uskrsnuća, ali je u tu ‘ničiju zemlju’ ušao Jedan, Jedincati, koji ju je prožeo znakovi-ma svoje muke za čovjeka.« Isus je u tome nepo-novljivom trenutku povijesti dijelio s nama ne sa-mo umiranje, nego i naše ostajanje u smrti, što je najveća solidarnost. No, na platnu se ne vidi sa-mo tama, nego, u čudesnoj igri pozitiva i negati-va, progovara svjetlo života.

»Iz toga lika zrači svečana uzvišenost, protur-ječno gospodstvo. Taj lik, te ruke, bok, cijelo tije-lo govori; ono je riječ koju možemo slušati u ti-šini. Kako govori Sveto platno? Govori krvlju, a krv je život! Platno je ikona napisana krvlju; krv-lju čovjeka koji je bičevan, okrunjen trnjem, ras-pet i proboden na desnome boku. Slika na Platnu slika je mrtvoga čovjeka, ali krv govori o njegovu životu. Svaki trag krvi govori o ljubavi i o životu.« (Benedikt XVI.)

Puno je prostora za razvijanje drugih aspeka-ta koji proviru iz Torinskoga platna. Istraživači raznih struka trebaju nastaviti pronalaziti odgo-vore (zašto ne i nova pitanja), a mi vjernici po-zvani smo nositi Kristov lik, ne samo pred sobom, nego ponajprije u sebi. Što se samoga predmeta tiče, ostajemo u zdravome nauku da od živoga događaja ne stvorimo idola. Niti jedan predmet nema snagu događaja zatvorenoga u taj predmet, nego je poseban oblik posadašnjenja i naše pove-zanosti s otajstvom Krista.

Minijatura »Kodeksa Pray« iz 12. st. prikazuje Isusov ukop i motive Svetoga platna, s istim uzorcima tkanja

(»riblja kost«) koji se nalaze na Torinskome platnu.

Motiv iz Kodeksa Pray, između 1192. i 1195.; Nacionalna knjižnica Széchény, Budimpešta.

19


Završna pitanjaNa kraju želim iznijeti svoje opažanje koje nema ni najmanju nakanu biti uvjeravanje, nego samo poticaj na razmišljanje koje mene raduje i dopušta promatrati sve u kršćanskoj slobodi te ujedno biti izazov zatvorenosti za ži-votnu logiku. Zato evo nekoliko pitanja i završnoga dojma:

1. Ako netko tvrdi da je to platno napravljeno u Srednjemu vijeku, ili u bilo koje vrijeme koje nema veze s Isusom, kako to da do danas nitko nije us-pio napraviti neku noviju ‘kopiju’?

2. Nije jasno zašto bi netko radio ‘falsifikat’ tako da u Platno ugradi neke elemente koji u ‘neko prijašnje’ vrijeme nisu bili vidljivi, nego su vidlji-vi tek novim tehnološkim sredstvima. Odnosno: ako netko želi nekomu dokazati očitost, zašto to nije učinio očitijim?

3. Ako nije riječ o Isusu, kako to da nemamo podataka o nekomu drugom, o kome bi se čuvao spomen čuvanjem Platna? I, konačno, što se dogodi-lo tomu nekomu, da do danas ne znamo kako je nastao taj lik?

4. Razmotrivši sve do sada poznato, sa svim otvorenim pitanjima, mislim da napraviti takvo nešto ‘s predumišljajem’ i planski niti danas, uz sve spoznaje i interdisciplinarnost, ne bi bilo izvedivo. Da se nađu zajedno teolozi, povjesničari, stručnjaci za platno, kemičari i biolozi, numizma-tičari i liječnici (dodajte još poneku struku), bilo bi više spornih pitanja i odstupanja, negoli ih ima sada. Nije li to razlog za malo više poniznosti, a da se pritom nikomu ne dokida sloboda vjerovanja ili ne vjerovanja?

Liturgijski kalendarL IPANJ 15 N PRESVETO TROJSTVO 16 P Svagdan: 1Kr 21,1-16; Ps 5,2-3.4b-7; Mt 5,38-42 17 U Svagdan: 1Kr 21,17-29; Ps 51,3-6b.11.16; Mt 5,43-48 18 S Svagdan: 2Kr 2,1.6-14; Ps 31,20-21.24; Mt 6,1-6.16-18 19 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 20 P Svagdan: 2Kr 11,1-4.9-18.20; Ps 132,11-14.17-18;

Mt 6,19-23 21 S Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik, spomendan

od dana. 2Ljet 24,17-25; Ps 89,4-5.29-34; Mt 6,24-34 22 N DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 23 P Svagdan: 2Kr 17,5-8.13-15a.18; Ps 60,3-5.12-13; Mt 7,1-5 24 U ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina

vl.: Iz 49,1-6; Ps 139, 1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80

25 S Svagdan: 2Kr 22,8-13; 23,1-3; Ps 119,33-34.36-37.40; Mt 7,15-20

26 Č Svagdan: 2Kr 24,8-17; Ps 79,1-5.8-9; Mt 7,21-29

27 P PRESVETO SRCE ISUSOVO 28 S Sv. Irenej, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Tuž 2,2.10-14.18-19; Ps 74,1-7.20-21; Mt 8,5-17 29 N SV. PETAR I PAVAO, apostoli 30 P Svagdan; ili: Prvomučenici Svete Rimske Crkve

Am 2,6-10.13-16; Ps 50,16b-23; Mt 8,18-22

SRPANJ 1 U Svagdan: Am 3,1-8; 4,11-12; Ps 5,4b-8; Mt 8,23-27 2 S Svagdan: Am 5,14-15.21-24; Ps 50,7-14.16b-17;

Mt 8,28-34 3 Č SV. TOMA APOSTOL, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20,24-29 4 P Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska

Am 8,4-6.9-12; Ps 119,2.10.20.30.40.131; Mt 9,9-13 5 S SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe, blagdan

vl.: Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

15. lipnja 2014.

Svetkovina Presvetoga TrojstvaUlazna pjesmaBlagoslovljen budiBog Otac, i jedino- rođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto imeda posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi. Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 34, 4b-6.8-9Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv!

Čitanje knjige IzlaskaU one dane: Mojsije rano jutrom ustane i popne se na Sinajsko brdo, uzevši u ruke dvije kamene ploče, kako mu je Gospodin naredio. Gospodin se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva ime Gospodnje: »Gospodin! Gospodin!« Gospodin prođe ispred njega te se javi: »Gospodin, Gospo-din, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdž-bu, bogat ljubavlju i vjernošću.« Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: »Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Dn 3, 52-56

Pripjev: Hvaljen i slavljen dovijeka!Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših!

Blagoslovljen budi u domu svete slave svoje!

Blagoslovljen budi na prijestolju kraljevstva svoga!

Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane i sjediš nad kerubima!

Blagoslovljen budi na svodu nebeskom!

Drugo čitanje 2Kor 13, 11-13Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama. Pozdravite jedni druge svetim cjelovom. Pozdravljaju vas svi sveti.Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Otk 1, 8Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše, i koji dolazi!

Evanđelje Iv 3, 16-18Bog je poslao Sina da se svijet spasi po njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«Riječ Gospodnja.

21


Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi BogOtpj. ps.: Hvaljen i slavljen dovijeka

(ŽV 5-2008 ili ŽV 6-2011)Prinosna: 165 Oče naš dobriPričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: XXIV.1 i 4 Jubilejski himan

Molitva vjernika

U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojstvenome Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno: Gospodine, učvrsti nam vjeru!1. Gospodine, budi svojoj Crkvi

svjetlo na putu. Čuvaj ju u istini vjere i nadahnjuj je za djela ljubavi, molimo te.

2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje riječi, molimo te.

3. Gospodine, budi bliz svima koju su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im vjeru i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i čuva nas u trajnome zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom Kristovim, iz ovog slavlja u život kročimo s novom snagom vjere, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam se u zajedništvu božanskih osoba očitovao kao Bog ljubavi u koju želiš unijeti sve ljude. Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom da zavrijedimo biti dionici tvoje nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Luca di Tommè: Presveto Trojstvo, oko 1355.

Timken Museum of Art, San Diego, California.

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

Gal 4, 6

Popričesna molitvaGospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.

Luca di Tommè: Presveto Trojstvo, oko 1355.


22

»Ti pa ti.« O Presvetome Trojstvu

Svetkovina Presvetoga Trojstva

NekomunikacijaZapočeo bih razmatranje o otajstvu Trojedi-noga Boga jednom šaljivom zgodom koja mi se dogodila prije otprilike mjesec dana. Na-šao sam se na jednome slavlju s puno ljudi. I kako je to uobičajeno na takvim slavljima, razgovarao sam opušteno s raznim ljudima. Tako sam tom prigodom susreo jednoga po-znanika i s njim zapodjenuo razgovor. Razgo-varali smo o nekim banalnim temama, »to-liko da se priča«, jer smo inače duhovno na potpuno drugim duhovnim razinama. Ipak, bilo mi je stalo da razgovaramo. A onda se do-godila ta šaljiva zgoda. Ja sam, onako usput, spomenuo nešto što sam doživio, a on je na to odmah odgovorio što je on doživio. Ja sam ponovno nastavio što se meni dogodilo, a on je opet nastavio što se njemu dogodilo. Tada

sam postao svjestan da se on ni u jednom tre-nutku ne želi zaustaviti na mojemu doživlja-ju, nego da odmah prelazi na sebe i na svo-je doživljaje.

I tada sam, možda pomalo maliciozno, priznajem, počeo eksperimentirati. Inzistirao sam namjerno na svojemu doživljaju, oče-kujući hoće li se barem jednom zaustaviti da prokomentira moj doživljaj. Ovako je otpri-like tekao taj šaljivi razgovor: »Znaš, doživio sam to i to«, a on odmah: »Ali ja sam doži-vio to i to«; ja se kratko osvrnem na njegov doživljaj: »Zanimljivo kako si to napravio, baš zanimljivo«, i opet nastavim namjerno: »Ja sam nešto ovih dana shvatio«, a on od-mah, »Da, ali i ja sam isto to shvatio«, i na-stavi on opet pričati samo o sebi. I tako smo se izmjenjivali skoro petnaest minuta! U sebi sam se počeo već dobro smijati. Naime, sva-ki put sam se kratko osvrnuo na njegov do-življaj, a on ni jednom, vjerujte mi, ni jednom nije imao potrebu zaustaviti se, barem kojom riječju prokomentirati, barem kurtoazno, moj doživljaj. Tako je završio ovaj šaljivi, ali u biti vrlo tužan razgovor koji se, kako već uviđate, uopće ne može zvati razgovorom jer moj su-govornik uopće nije htio čuti mene i osvrnuti se na sadržaj mojega govora.

KomunikacijaSigurno se pitate što sve ovo ima s otajstvom Trojedinoga Boga. Naizgled ništa, ali ako malo bolje promislimo, mogli bismo reći je Trojstvo itekako u igri. Naime, ovaj šaljivi raz-govor bio je neka vrsta pervertirana, izokre-nuta razgovora Trojedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Pogledajmo kako.

Prema kršćanskoj tradiciji kraljevski put za razumijevanje Trojstva predstavlja dobro-ta. Narav je dobrote »bonum diffusivum sui«, dobrota se po svojoj naravi razlijeva, širi, raz-daje. Kršćanski, pak, mislioci idu još jedan

Robe

rt M

iche

au-V

erne

z

23

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146korak dalje tvrdeći da je još veća dobrota ona koja je »communicativum sui«, a to znači ona koja slobodno priopćuje sebe u cijelosti dru-gomu, tako što iz sebe izvodi sebi jednakoga i daje sav svoj bitak. Dakle, božanski razgovor, božanska komunikacija podrazumijeva sebe-priopćavanje. I to se u mene i mojega sugo-vornika događalo.

Kršćanski mislioci, pak, tvrde da to nije dovoljno. Potreban je drugi, sugovornik, ko-ji će biti »dužnik«, a to znači onaj koji će pri-mati, čuti sebepriopćenje prvoga, koji će se zahvalno »zaustaviti« na njegovu sebepriop-ćenju, koji ne kazuje odmah sebe, nego uži-va u slušanju drugoga. Ako toga nema, nema ni istinske komunikacije, razgovora. Upravo je to nedostajalo mojemu sugovorniku. On ni-je htio biti »dužnik«, nije se htio zaustaviti na mojemu razgovoru, nije htio biti »podređen«, nego je odmah sebe stavljao u središte: »ja pa ja«. A u Presvetome Trojstvu događa se savr-šena komunikacija jer u njemu postoji onaj koji sebe cijeloga i besplatno daje. To je Otac (»amor gratuitus«) i onaj koji je »dužnik«, koji prima, sluša, zahvalno se »zaustavlja na Ocu, a to je Sin (»amor debitus«). Dakle, ne-ma savršene komunikacije ako samodostat-

no ostajemo pri sebi, ako sebe ne priopćuje-mo i ako ne želimo biti »dužnici«, primate-lji spram drugoga. Tamo gdje se događa takva komunikacija, ona ne može biti neplodna, a to je Duh Sveti. Duh Sveti plod je, izričaj plod-ne komunikacije Oca i Sina. Otac i Sin sebe komuniciraju besplatno Duhu Svetomu, tako da je Sin istodobno darivatelj i dužnik (»amor gratuitus et debitus«), a Duh Sveti dužnik. Zato, kad primamo Duha Svetoga, postajemo »dužnici« spram Boga, »dužnici« koji su po-tom pozvani poput Sina besplatno sebe dari-vati, sebe priopćavati drugima.

Tako nam otajstvo Trojedinoga Boga po-kazuje što je istinski razgovor, istinska komu-nikacija: besplatno i cjelovito sebepriopćava-nje (Otac), biti dužnik koji sluša i prima dru-goga te kao takav također besplatno i cjelovi-to sebe priopćuje (Sin), te dužnik koji izriče i stvara zajedništvo (Duh Sveti). Da vam se ne dogodi ona moja šaljiva zgoda, budite dobri kao Presveto Trojstvo, ne bojte se sebe priop-ćavati, i još više, ne bojte se biti »dužnicima« spram drugoga. Umjesto »ja pa ja«, koji ništi svaku komunikaciju, dajte malo prostora dru-gomu, u duhu Presvetoga Trojstva: »ti pa ti«.

Ivica Raguž

Odjeci Riječi

Bog se objavljuje kao »zajedništvo osobâ«. Ne otkrivamo ih u njihovoj

zasebnosti, nego u odnosima, u zajedništvu. Vjerovati, stoga, znači

biti dionik toga zajedništva, biti »u Bogu«. Zato smo i kršteni »u« Oca i Sina i Duha Svetoga, uneseni u život

božanskih osoba. U toj uronjenosti spoznajemo i iskušamo da Bog »jest«,

da je »Onaj koji jest«. Vjera se ne zaustavlja na prihvaćanju istine o Bogu, nego nas unosi u »istinu

Boga«, u »Božje biti«.

Oblak Božje prisutnosti Izl 34, 4b-6.8-9Umjesto ploča Saveza koje je razbio zbog grijeha naroda, Mojsije je izradio nove te se s njima uputio na Sinaj da ondje susretne Boga. Ondje je Bog prisutan »u obliku oblaka«. Oblak je Božja slava koja je vodila narod kroz Crveno more i koja će ga voditi četrdeset godina kroz pustinju, slava koja će kasnije nastaniti hram u Jeruzalemu i onaj isti oblak o kojemu se govori u Djelima apostolskim kod Isusova uzašašća: »Kada to reče, bi uzdignut njima na očigled i oblak ga ote njihovim očima« (Dj 1, 9). Mojsije pred Božjom slavom izriče »Ime« koje mu je objavljeno iz gorećega grma (Izl 3, 14-15), ime koje označava Božju prisutnost i stalnost. Bog mu sada odgovara objavljujući se kao »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću« (34, 6). Zato Mojsijeva molitva i može biti puna pouzdanja: »Onda, o Gospode, pođi s nama!« (34, 9)

Darko Tepert

Zrnj

e

uz Prvo čitanje:


24

Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?

Karl Clobes: Susret u Emausu, 1964.; oltarna slika u kapeli samostana Grotthoff-

-Dahlmann, Emsdetten, Njemačka.

Ulazna: 77 Narod svoj hrani Otpj. ps.: 128 Slavi, JeruzalemePosljednica (po volji): 202 Hvali, SionPrinosna: 243 Sakramentu veličajnomPričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 242 O sveta gozboZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

19. lipnja 2014.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi KristoveUlazna pjesmaNarod svoj hranipšenicom najboljom, siti ga medom iz pećine.

Ps 81, 17

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste,u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Prvo čitanje Pnz 8, 2-3.14b-16aHranio te manom za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pusti-nji ovih četrdeset godina da te ponizi i isku-ša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti po -kaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih.Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim kra-jem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 148, 12-15.19-20

Pripjev: Slavi, Jeruzaleme, Gospodina.Slavi Gospodina, Jeruzaleme,hvali Boga svoga, Sione!On učvrsti zasune vrata tvojih,blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,pšenicom te hrani najboljom.Besjedu svoju šalje na zemlju,brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,odluke svoje i zakone Izraelu.Ne učini tako nijednom narodu:nijednom naredbe svoje ne objavi!

Drugo čitanje 1Kor 10, 16-17Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 6, 51Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.

25

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?

Karl Clobes: Susret u Emausu, 1964.; oltarna slika u kapeli samostana Grotthoff-

-Dahlmann, Emsdetten, Njemačka.

Molitva vjernika

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš.

Evanđelje Iv 6, 51-58Tijelo je moje jelo istinsko,krv je moja piće istinsko.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:»Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S vjerom ga zamolimo da u ovome slavlju sakramentalnoga zajedništva obnovi u nama ljepotu božanskoga života.

1. Za Crkvu, kojoj se daruješ u otajstvu euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike, služitelje svetih otajstava: obnovi ih u svetosti života te uvijek budu dostojni dara što su ga primili, molimo te.

3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad: pomozi im da prihvate tvoju riječ i u njoj nađu put života, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

5. Za braću i sestre koji trpe posljedice poplava: čuvaj u njima radost života, a sve kršćane nadahni da im po djelotvornoj ljubavi budu blizi u njihovim nevoljama, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovi nam duh da nam sav život bude na hvalu tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.


26

Tijelovo

Živjeti od Kruha i dijeliti kruh

predaji krv bila shvaćana nositeljicom života; kao takva pripadala je Bogu te je čovjek nije smio konzumirati. Sada Isus govori kako daje svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće ljudima.

Tim riječima ide korak dalje od onoga u čemu su ga ljudi već prihvaćali. Prihvaćali su njegovu mudrost i divili se čudesnosti njego-vih djela. Hranili su se njegovom riječju, ali on nije samo mudrost življenja u besprijekorno-sti i moralnoj ispravnosti. On je život. Sâm ži-vot. Život u punini. Sišao je s neba da bismo svi imali udjela u njegovu životu. Nije dostatno učiti se od njega dobrome življenju. Potrebno je »živjeti Krista«, disati njegovim, božanskim životom. Pavao je stoga mogao reći: »Meni je živjeti Krist.« (Fil 1, 21) Živimo onoliko koliko u sebi nosimo Krista koji je istinski život.

U tome je smislu i smrt dobitak, korak pre-ma punini života u Kristu. Zato na nov način u nama odzvanja Isusova riječ: »Ako ne jede-te tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!« To nije tek pouka o po-trebi euharistije, nego i o euharistiji samoj: po njoj Kristov život silazi u naš život, u nas same. Euharistija je trajno Božje darivanje ljudima, silazak u ‘Tijelo’, u kruh, kako bismo već sada mogli blagovati Život. I istinski živjeti Život.

Divna je hrvatska riječ pričest, premda op-terećena primjesama pobožnosti koja se kat-

K ruh koji je sišao s neba. To je jedan od naslova kojim se Isus predstavlja lju-dima koje susreće. Evanđeoski od-

lomak koji nam je naviješten završni je dio Isusova nagovora kod jednoga od subotnjih okupljanja vjernih Židova u sinagogi u Ka-farnaumu. No, taj je subotnji susret bio pose-ban. Dan prije Isus se na jedinstven način oči-tovao mnoštvu na obali Tiberijadskoga jezera: predstavio se u znamenu čudesnoga umnože-nja kruha i nahranjenja mnoštva koje je išlo za njim (Iv 6, 1-15). Govor o kruhu života, sto-ga, tiče se pitanjâ koja je mnoštvo postavljalo o Isusu nakon što je pred njihovim očima ču-desno umnožio kruh i dao im ga za jelo.

Pojedini egzegete pretpostavljaju da se Isusov govor u sinagogi naslanja i na riječ ko-ja je te subote bila naviještena u kafarnaum-skoj sinagogi: na odlomak iz Knjige Ponovlje-noga zakona, a koji govori o čudesnom nahra-njenju naroda manom u pustinji, upravo onaj koji smo čuli u prvome čitanju. Tako se Isusov govor nadovezuje na njegova djela i na navje-štaj Božje riječi. Objavljuje pravu narav svojih djela i istinitost Božje riječi. Božja riječ potvr-đuje tko je Isus, a on svojim životom donosi is-punjenje Božje riječi.

Isus se daje kao kruh…»Ja sam kruh koji je s neba sišao.« Ta je ri-ječ za Židove bila opora, tvrd govor, bogohu-ljenje. Za njih je, naime, bilo jasno da je »kruh koji je sišao s neba« màna kojom je Bog hra-nio njihove očeve u pustinji. Tko bi se usudio sebe nazvati tim Božjim darom?! Isus, ne bo-jeći se njihova opiranja, potvrđuje da je on Očev dar, dar u kojemu se Bog sâm daruje za život ljudi. Ne izjednačava se s mànom koja je tažila tjelesnu glad naroda u pustinji. On je hrana za život koji ne prolazi. Svjesno govo-ri o svome tijelu kao hrani i o svojoj krvi kao piću po kojima se zauvijek ostaje u njemu i u Ocu, u božanskome životu. Time još više iza-ziva vjeru svojih sunarodnjaka. U njihovoj je

Zora

na i I

gor G

ojni

k, 2

013.

27

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146kada ne dotiče životnosti. U njoj je sačuvana zaboravljena riječ »čest«, u značenju ‘dijela’ (pars) ili ‘čestice’ (particula), prisutne još uvi-jek u zemljišno-knjižnom govoru. Pričestiti se znači »postati dijelom«, »pridijeliti se cjelini«. U euharistiji postajemo suživotnici s Kristom, dionici njegova života. Pričešćujemo se da bi-smo imali život u Kristu. Blagujemo Krista i postajemo Ono što blagujemo. Tako se u euha-ristiji na najdublji način ostvaruje otajstvo Kri-stova poslanja: on se daje za život svijeta.

…da bi kruha bilo za sveAko se hranimo »Kruhom koji je s neba si-šao«, Kristom, i naš će odnos prema životu i prema kruhu od kojega na zemlji živimo bi-ti sasvim drukčiji. Danas misao o životu biva usmjerena poglavito na zemaljski kruh. Pita-mo se o budućnosti čovječanstva, o mogućno-stima i granicama života na Zemlji, o potre-bi kontrole razvoja svijeta i rasta čovječanstva. Razmišlja se o »zemaljskome kruhu« kao je-dinoj hrani opstanka života. U tome smo su-očeni s ispraznim obećanjima o nekoj »novoj pravednosti«, koja će, temeljena na razvoju i proizvodnji, stvoriti »bolje sutra« i omogući-ti kruh za sve. No, kruha ne će biti za sve, sve dok se svi ne počnu hraniti Kruhom koji je s neba sišao. Bez njega čovjek ostaje beživotan,

gladan ljubavi i pogleda zatvorena za druge.Doista, ne možemo se hraniti »Kruhom s

neba«, euharistijom, i ostati slijepi za one ko-ji oskudijevaju zemaljskim kruhom. »Da bi bi-lo kruha za sve, najprije mora biti nahranje-no čovjekovo srce. Da bi bilo pravednosti me-đu ljudima, mora izrasti pravednost u srcima, a ona ne raste bez Boga i bez temeljne hrane njegove riječi. (…) Budući da je čovjek pre-malen da bi dosegnuo Boga, sam Bog je po-stao malenim da bi mogao postati našom hra-nom i da bismo mogli primiti ljubav od njego-ve ljubavi i da svijet postane njegovim kraljev-stvom.« (kard. J. Ratzinger)

Zato se na ovu svetkovinu klanjamo pred Gospodinom u liku euharistijskoga kruha. Uno-simo ga u prostore življenja, svečano ga prati-mo po ulicama i trgovima, da bi misao o Kru-hu života dotaknula i rasvijetlila svaku misao o kruhu za koji se iz dana u dan u muci skrbimo i na kojemu pokušavamo graditi svijet. Ako svo-ju životnu muku nazivamo »kruhom svagdaš-njim«, onda je Kruh u kojemu nam Krist daje samoga sebe »kruh sutrašnji«, kruh »od kojega se živi uvijeke«. Postane li taj »kruh besmrtno-sti« našim svagdašnjim kruhom, postat ćemo pričesnici vječnosti, pa će i kruh za koji skrbi-mo i koji dijelimo s drugima nositi okus ljubavi koja otvara vrata životu koji ne umire.

Ante Crnčević

Odjeci RiječiGlad koja otkriva Riječ Pnz 8, 2-3.14b-16aU Ponovljenom zakonu često se spominje da će narod »ući i zaposjesti zemlju koju je Gospodin pod zakletvom obećao ocima« (usp. Pnz 8, 1). Narod mora držati i vršiti sve Božje zapovijedi da bi zemlja doista ostala u njegovu posjedu. Zato sveti pisac preko Mojsijevih usta poziva narod: »Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina« (Pnz 8, 2). Dok je za proroke boravak naroda u pustinji bilo idealno vrijeme Božje prisutnosti u njegovu narodu (Hoš 2,16), a za svećeničku predaju vrijeme kazne (Br 14,26-35), za pisca Ponovljenog zakona to je bilo vrijeme kušnje (Pnz 8,2). Kušnja, pak, nije bila svrha samoj sebi, već je trebala poučiti ljude da »čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih« (8, 3). Stoga, ni glad, niti ostale teškoće, pa ni jednolična màna što su je jeli svaki dan, nije smjela obeshrabriti Izraelce.

Darko Tepert

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Kruh koji se ‘lomi’ i krv koja se ‘prolijeva’. Otajstvo euharistije prepoznaje se baš u

tome dinamizmu spasenja. Po euharisti-ji na otajstven način ulazimo u »krvno«, životno zajedništvo s Kristom, postajemo dionici njegova života. Žilama našega bi-ća kola snaga njegova života. Postajemo Ono što primamo. Blagujući euharistiju

bivamo »konzumirani« u božanski život. Euharistija nas preobražava u kristoli-kost življenja, u Krista. Pričešćujem se

da bih živio u Kristu.


28

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu Otpj. ps.: Po velikoj dobroti svojoj

(ŽV 6-2005) Prinosna: 237 Mir svoj, o Bože ili: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 199-200 O Kruše, živi milosniZavršna: 224.4 Oče naš dobri

22. lipnja 2014.

Dvanaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Gospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka!

Ps 28, 8-9

Zborna molitvaDaj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjem i ljubavlju. Ti nikad ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitva Gospodine, primi žrtvu pomirenja i hvale:po njoj nas očisti od grijeha da ti se svidi ljubav naših duša.Po Kristu.

Prvo čitanje Jr 20, 10-13

Čitanje Knjige proroka JeremijeReče Jeremija: Čuh klevete mnogih: »Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prija-viti.« Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. »Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!« Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progo-nitelji moji posrnuti i neće nadvladati, po-stidjet će se veoma jer neće uspjeti, vječna se sramota neće zaboraviti. Gospodine nad vojskama, koji proničeš pravednika i vidiš mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodinajer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 69, 8-10.14.17.33-35

Pripjev: Po velikoj dobroti svojoj usliši me, Gospodine!

Jer zbog tebe podnesoh pogrdui stid mi pokri lice.Tuđinac postadoh braćii stranac djeci majke svoje.Jer me izjela revnost za dom tvoji poruge onih koji se rugaju tebi padoše na me.

No tebi se molim, Gospodine,u vrijeme milosti, Bože;po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,po svojoj vjernoj pomoći!Usliši me, Gospodine,jer je dobrostiva milost tvoja,po velikom milosrđu obazri se na me!

Gledajte, ubogi, i radujte se,nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.Jer siromahe Gospodin čuje,on ne prezire sužanja svojih.Neka ga hvale nebesa i zemlja,mora i sve što se u njima miče.

Drugo čitanje Rim 5,12-15S darom nije kao s grijehom.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jedno-ga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve ra-zlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.Riječ Gospodnja.

29


Svemogućemu Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam svojom riječju i životom bude put spasenja, uputimo svoje molitve proseći snagu vjernoga nasljedovanja:1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

vodi ju svojim Duhom i pomozi da pred teškoćama i protivljenjima svijeta nikad ne posustane svjedočiti radost evanđelja, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju Kristovim učenicima: okrijepi ih hrabrošću vjere da prepoznaju poslanje koje im povjeravaš te pred svim ljudima budu svjedoci tvoga spasenja, molimo te.

3. Za mlade koji se nalaze pred izazovom radosti što ih nudi svijet: ne dopusti da ih zamamnost svijeta odvrati od radosti koju ti daruješ, molimo te.

4. Sve koji su zauzeti u skrbi za siromašne, potrebite i nemoćne: okrijepi ih nesebičnošću i radošću darivanja, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: okrijepi nam vjeru da Kristov život prihvatimo kao svoj put, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne molitve i čuvaj nas postojane i vjerne u svim iskušenjima života. Daj nam vjerno ići za tvojim Sinom te jednom zavrijedimo biti dionici tvoje slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ne bojte se ljudi. Tko se prizna mojim pred ljudima,priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima.

Pričesna pjesma Oči sviju u tebe su uprte, Gospodine, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.

Ps 145, 15

Popričesna molitvaGospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krvi obnavlja nam božanski život. Molimo te da svako slavljenje otajstva učvrsti jamstvo našeg spasenja.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 15,26b.27aDuh istine svjedočit će za mene, govori Gospodin, i vi ćete svjedočiti.

Evanđelje Mt 10,26-33Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudi-ma, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«Riječ Gospodnja.


30

Čini se da živimo u vremenu kada je čo-vjek postigao svoju punu slobodu, a ra-zloga za strah gotovo da i nema. Nije vi-

še nepoznat samome sebi, svijet oko sebe de-taljno je istražio, a ni svemirska prostranstva nisu mu nedostižna. Nepoznanicâ kojih bi se plašio sve je manje. No, s druge strane, ista pri-roda uzvraća udarce ranama koje joj zadajemo, tako snažno da ih unatoč svoj tehnologiji ne us-pijevamo predvidjeti niti im umaknuti. Čovje-kova nemoć pred bolešću, umiranjem i dru-gim nedaćama pokazuje svu njegovu sićušnost. Slično je i na društvenome polju. Najveći izvori sigurnosti izazivaju najveće strahove. Životna nesigurnost najprisutnija je kod onih koji izgle-daju najsigurnijima pa oni plaćaju najveću cije-nu svoga osiguranja. Najmanje osobne slobode uživaju oni koji odlučuju o slobodi gotovo cije-loga svijeta. Stoga poput refrena najljepše pje-sme odjekuju višekratni Isusovi poticaji iz da-našnjeg evanđelja: »Ne bojte se!«

Strah za vlastitu ljudskostIsus najprije poručuje: »Ne bojte se ljudi!« Plaši nas već i sama pomisao kako bi se treba-li plašiti čovjeka koji je stvoren na sliku Bož-ju, ali nas iskustvo uči kako je najčešće »čovjek čovjeku vuk«. Sveti Pavao u današnjem dru-gom čitanju objašnjava razloge tomu kroz sli-ku Adama i Isusa Krista. On ih uspoređuje ka-ko bi mogao suprotstaviti jednoga drugomu, ali ne kao dvije osobe, nego kao dva načina živ-ljenja. Pavao je svjestan da Knjiga Postanka ni-je povijesno svjedočanstvo prošlosti, nego pro-mišljanje nad sudbinom ljudi svih vremena te zaključuje da Adamov način bivstvovanja vodi u smrt, a Kristov u puninu života. Prvi je onaj u kojemu osoba sebe stavlja ispred svih dru-gih te isključuje druge iz plodova blagoslova. S druge strane, kad treba preuzeti odgovornost onda ju prebacuje na drugoga. Tako je Adamu

najprije kriv Bog koji mu je darovao ženu, po-tom žena što mu je dala plod te, na kraju, zmi-ja koja je ukazala na njegovu privlačnost. Jedi-no on nije kriv. Slično postupa i Eva, a kasni-je i sve njihovo potomstvo. Tražiti prava za se-be, a odgovornost prebacivati na druge, stav je u kojemu ljubav bježi pred mržnjom, zajedniš-tvo ustupa mjesto rivalstvu, blagoslov proklet-stvu i, na kraju, život smrti. Tako »po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt«.

S druge strane, Isus Krist ima potpuno drukčiji pristup. On je vlastiti život darovao za druge. »On koji osobno u svom tijelu naše gri-jehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim gri-jesima, živimo pravednosti; on čijim ste mo-dricama izliječeni« (1Pt 2, 24). Tako se »mno-go obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu«. I kao što Apostol Adama i Krista ne suprotstav-lja osobno, tako se i način njihova života ne su-kobljava u različitim osobama, nego u svako-me od nas. U svakome je prisutna mogućnost življenja po uzoru i na jednoga i na drugoga. U svačijem životu zlo može preuzeti mjesto do-bra. Zato Isus na kraju današnjeg evanđelja upozorava: »Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče me-ne pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

Odricanje i priznanje nisu iznimno orga-nizirani javni čini. Svaki put kad umjesto slike Kristove izaberemo biti slika Adamova, odri-čemo se Krista, a priznajemo ga kad god u na-ma nadvlada njegov pristup životu. Pri tome treba biti svjestan Isusova obećanja s počet-ka evanđelja o skrivenosti i otkrivenosti, o ta-mi i svjetlu. Što god izaberemo, a imamo slo-bodu birati, neće ostati skriveno. Nema nečo-vještva koje može ostati zauvijek skriveno, ni-ti ljudskosti koja jednom neće biti otkrivena.

Nečovještvo ne ostaje skriveno,a ljudskost neotkrivena

31


Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Strah od nečovještvaUviđajući povezanost načina života s vječnim posljedicama, dolazimo do drugog Isusova ohrabrenja: »Ne bojte se onih koji ubijaju ti-jelo, ali duše ne mogu ubiti.« Isus ga je uputio učenicima, svjestan da ga čeka muka i smrt, kako ih to ne bi uplašilo. Tako ih ujedno pri-pravlja na teškoće koje će, kasnije, zateći sva-koga od njih. Na kraju, sveti Matej ove Isuso-ve riječi bilježi u vremenu kad su kršćani bi-li uvelike izloženi raznim progonima pa su im bila potrebni utjeha i ohrabrenje.

Razlozi mržnje prema Kristu i njegovim učenicima isti su oni koje je osjetio prorok Je-remija šest stoljeća ranije. Njegov poziv, kao i proročko poslanje koje je namijenjeno svako-mu kršćaninu, jest navesti čovjeka da se zapita na kojim je temeljima izgradio svoj život te ko-ji od pristupa, Adamov ili Kristov, nadvladava u njegovu življenju. Proročki govor nije nega-tivan. On je poput buđenja. Najprije pokušava nježno ukazati na ljepotu blagoslova, ali, kad je potrebno, znade i vikati, upozoravajući na opa-snost prokletstva ukoliko ostanemo uspavani. Nema čovjeka koji bi želio prokletstvo umje-sto blagoslova. Međutim, svi ga ne doživljava-ju jednako. Pravednost ne odgovara nepraved-nima, svijet istine nije po mjeri onoga tko živi u laži, poštenje smeta onomu tko živi nepošte-no. Objektivno zlo oni doživljavaju kao subjek-

tivno dobro. Zato Isus ne dokida svaki strah. Naprotiv, potiče da se bojimo »onoga koji mo-že i dušu i tijelo pogubiti u paklu«. Takav strah može biti put spasenja po vjeri. Ne radi se o ropskome strahu koji računa s kaznom, nego o odgovornosti koja je u skladu s nutarnjim ras-položenjem, o odgovornosti da se ne iznevjeri ljubav i naruši odnos Božjeg posinaštva.

Ne bojte se!Na koncu Isus poručuje: »Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.« To je ko-načni poziv na pouzdanje u Božju providnost. Ako se Bog brine o vrapcima, zar ne će još vi-še o nama koji smo svetohranište njegova Si-na i hram njegova Duha?! Iz tog pouzdanja, unatoč tomu što se suočava s državnom vla-šću koja ga nastoji ušutkati, čak uhićuje i ka-žnjava, vjerskim autoritetima koji ga osuđuju i prijateljima koji ga napuštaju, prorok Jere-mija mogao je biti optimist te izjaviti kako je s njim »Gospodin kao snažan junak« pa njemu »povjerava parnicu svoju«. Jednak optimi-zam nalazimo i kod svetoga Pavla. Nasuprot zlu, grijehu i nepravdi koji vladaju i u njego-vo vrijeme, on vjeruje kako su oni u svome ko-rijenu sasječeni Kristovom smrću i uskrsnu-ćem. I mi smo po Crkvi baštinici iste vjere te možemo odvažno birati Kristov pristup životu ohrabreni njegovim riječima: »Ne bojte se!«

Slavko Slišković

Pouzdanje u Gospodina Jr 20, 10-13Iz svoje nevolje, koja je posljedica proročkoga djelovanja, prorok Jeremija obraća se Bogu i kao da ga optužuje što ga je uopće pozvao (Jr 20, 7). Njegov je problem u tome što mora stalno naviještati nevolje, a njegovi ga slušatelji odbacuju i izruguju mu se rabeći, kao pogrdni nadimak, riječi kojima se prorok često služio: »Užas odasvud!« (20, 10). Jeremija se obraća Bogu kao »Gospodinu nad Vojskama« (20, 12), izričući tako njegovu snagu i moć. On je moćan vladar svega svijeta i ništa mu se ne može suprotstaviti. Nikakva vojska nije jača od njega. Usto, Bog je i sveznajuć, jer »proniče pravednoga i vidi mu bubrege i srce« (20, 12), gdje bubrezi i srce u biblijskoj simbolici označavaju sve ljudske osjećaje, htijenja i misli. Stoga, prorok svoju obranu povjerava Bogu, jer Gospodin »izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca« (20, 13). Pritom »sirota«, ili točnije prevedeno »sirota duša«, predstavlja čovjeka koji se, unatoč teškim kušnjama, pouzdaje u Boga.

Darko Tepert

M. C

haga

ll


32

Ulazna: 75.3 Misli su srca njegovaOtpj. ps.: Ljubav Gospodnja vječna je

(www.hilp.hr) Prinosna: 175 O Srce, Sina BožjegaPričesna: 136.2 Dođite k meniZavršna: 755 Srce Božansko

27. lipnja 2014.

Presveto Srce IsusovoUlaznaMisli su srca njegova od koljena do koljena da im od smrti život spasi, da ih nahrani u danima gladi.

Ps 33 (32), 11.19

Zborna molitvaSvemogući Bože, štujemo Srce tvoga ljubljenoga Sina i slavimo spomen njegove ljubavi prema nama. Daj da iz tog nebeskog vrela crpemo obilne darove milosti. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Pnz 7, 6-11Gospodin vas je ljubio i odabrao vas.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaU one dane: Mojsije reče narodu:»Ti si narod posvećen Gospodinu, Bogu svome; tebe je Gospodin, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod. Nije vas Gospodin odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda- vi ste zapravo najmanji- nego zato što vas Gospo-din ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo va-šim ocima. Stoga vas je Gospodin izveo ja-kom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskoga. Zato znaj da je Gospodin, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi. A onima koji ga mrze: uzvraća izravno njimu sami-ma. Stoga drži zapovijedi, zakone i uredbe koje ti danas nalažem da ih vršiš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam 103, 1-4.6-8.10

Pripjev: Ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstva njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Gospodin čini pravedna djelai potlačenima vraća pravicu,Mojsiju objavi putove svoje,sinovima Izraelovim djela svoja.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Ne postupa s nama po grijesima našimniti nam plaća po našim krivnjama.

Drugo čitanje 1Iv 4,7-16Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaLjubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova Božja ljubav u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da bi mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova

Darovna molitvaGospodine, pogledaj neizrecivu ljubav u srcu svoga Sina, da ti naš dar bude prijatan te nam izmoli pomirenje. Po Kristu.

33


Braćo i sestre, po snazi Božjega dara u Kristu svi smo djeca nepresušne Božje ljubavi. Uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu i zazovimo ga vapajem:Daruj nam, Gospodine, snagu ljubavi.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

prodahni je svojim Duhom da uvijek pronalazi put ljubavi do svakoga čovjeka te svima očituje tvoju blizinu i tvoj dar spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve: rasvijetli ih Duhom svoje mudrosti da u ljubavi služe tvome narodu, kako bismo po zajedništvu vjere i ljubavi svi bili jedna obitelj, molimo te.

3. Za sve koji su ranjeni nemirom svijeta: potakni ih svojom milošću da prihvate riječ evanđelja i u njoj nađu mir i sigurnost, molimo te.

4. Za one koji trpe u nedaćama života, u osamljenosti i siromaštvu: pohodi ih svojim Duhom da ne izgube radost življenja, a nas prodahni nesebičnošću ljubavi i požrtvovnosti prema svim potrebitima,molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: novi duh i novo srce koje si u nama stvorio, obnovi danas u svakom od nas, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti ne prestaješ iskazivati ljubav prema svakom čovjeku. Okrijepi nas svojom mudrošću da umijemo prihvatiti tvoj dar ljubavi i uzvratiti ti radosnim predanjem. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Guido Indrio, 1950., ulje na platnu. Pro civitate Museum, Asiz.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaGovori Gospodin: Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije, koji vjeruje u mene!

Popričesna pjesmaNek nas otajstvo tvoje ljubavi Gospodine, zauvijek privuče k tvome Sinu, nek u nama zapali sveti ljubav, da mognemo Krista u braći prepoznati i služiti. Koji živi.

u nama savršena. Po ovome znamo da osta-jemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je lju-bav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.Riječ Gospodnja.

Evanđelje Mt 11, 25-30Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus:»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Oca niti itko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«Riječ Gospodnja.


34

ti, otvorena vrata života, prostor sakramena-ta Crkve, bez kojih nije moguće biti dionikom očitovanja ljubavi i vječnoga života.

Otvoreno je srce čovjeka koje je kucalo Božjom ljubavlju za svijet. U tome se događaju – u rutinskome poslu okrutnosti vojničke služ-be – našlo ispunjenje pralika Staroga zavjeta. Velik je dan bio baš taj, a ne onaj koji su čeka-li Isusovi isljednici. Pogled na čovjeka probo-dena boka postao je pogled u neizrecivu ljubav kojom nas Bog ljubi. Tamo smo rođeni i mi kao Crkva, iz blaga i ponizna srca.

Promatrati tu zbilju znači spoznati što Bog čini za čovjeka; spoznati istinu da Bog od čo-vjeka ne odustaje i ne umara se ljudskim za-tvaranjem pred Bogom i pred otklanjanjem pogleda od njega.

U vremenu i svijetu koje zovemo svojima, kojima tako gorljivo oduzimamo očaranost, ljepotu i divljenje, koje cinički raščlanjujemo razarajući dražest osjećaja, u kojima nagrđuje-mo i procesuiramo dobre nakane i oduševlje-nja, potrebno je imati nekoga tko govori o lju-bavi i tko ju živi.

Osušenoj, opustjeloj slici našega svijeta ni-su dovoljne tržnice jeftinih osjećaja, prividi slat-koće i površnosti. Našemu je vremenu potreban pogled istinskoga Božjeg lica, pogled Zaljublje-nika na križu, na toj stvarnoj mjeri ljubavi: oz-

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Ova svetkovina na, možemo reći, zadiv-ljujuć način povezuje najuzvišeniju teo-logiju i najprošireniju pučku pobožnost;

veličinu i malenost. Svaki čovjek u otajstvu Bož-jega Srca može pronaći sažetak, cilj i izvor svoga života. U njemu je utočište u nejasnoćama i ne-razumijevanjima, čvrstoća u kušnjama i tjesko-bama; u njemu je konačna mjera ljubavi, našega postojanja i naših životnih poziva.

Otajstvo je to Kristova Srca koje je probode-no jer ljubi: prinosi se, izlazi iz sebe i nadilazi svaku uvrjedu i svaku proračunatost. To je srce koje ne ostaje na osjećajnosti. Ljubiti je više od osjećaja. I upravo je to važno za poziv koji Bog upućuje čovjeku: bilo supružnicima, bilo osoba-ma posvećenima za crkvenu službu ili pak oni-ma kojima je namijenio neki poseban put. Bez otajstva toga Srca naš bi Bog ostao nerazumlji-vim i dalekim. Štoviše, bez otajstva toga Srca ne bismo mogli – u punome smislu toga pojma – ‘spoznati’ Boga. Po Srcu koje govori srcu – ka-ko je rekao bl. kardinal Newman – Bog nam je ‘spoznatljiv’. Apostol Ivan nam kaže da je »svat-ko tko ljubi od Boga rođen i poznaje Boga«.

Otvorenost vrata ŽivotaPrije nego što je koplje probolo njegov bok, Isus je rekao: Dovršeno je! Tim udarcem koplja objavljeno je Kristovo srce; ljubav koja je posve-ma dana svijetu; štoviše – postala je vidljivom. Staro Zaharijino proroštvo koje veli: Gledat će onoga koga su proboli ispunjeno je u gledanju Krista na križu. To nije pogled na mrtvo tijelo, nego razmatranje, iskustvo darovanosti života.

Kada Ivan, koji je jedini od apostola ispod križa promatrao Isusa pogledom iz blizine slu-šanja, piše da je jedan od vojnika kopljem pro-boo bok, koristi riječ koja je na neke jezike pre-vedena riječju: otvoriti – latinski kaže: ‘aperu-it’. Ta je slika snažnija od probadanja, jer govo-ri da su u Kristovu boku, ljudskom gestom koja je trebala zajamčiti sigurnost nastupanja smr-

Lakoća bremena u slatkoći Srca

Mar

ko R

upni

k

35

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146biljne i vedre, sposobne ići onkraj ljudskih ogra-ničenosti u prostor u kojemu naslućujemo što znači izrijek da i Bog ima srce, da osjeća ljudsku patnju i tjeskobu.

No, kako nam govori Isus, način da bude drukčije leži prije svega u malenosti i u učenju krotkosti, ne u izvanjskome rasterećenju. Bez sladunjavosti i trgovanja lijepim osjećajima, su-vremenost nužno treba govor ljubavi koji je pri-sutan u križu; govor o darivanju. Trajna i besko-načna proturječnost križa za nas je način življe-nja, mjera Boga koji izabire umrijeti iz ljubavi. Pozvani smo biti zagledani u križ da bismo pre-poznali vrijeme u kojemu nam Bog daruje svoj osmijeh i olakšava teret.

Nepodijeljenost srcaOd starine je sačuvana pohvala i ujedno moli-tva za svećenike: da budu »secundum cor Ie-su – svećenici po Srcu Isusovu«. No, to vrije-di i za svakoga vjernika. Kakav je vjernik time označen? To je ponizan čovjek koji prepozna-je dar; to je slobodan čovjek, oslobođen Kristo-vom ljubavlju; to je čovjek koji se klanja Bo-gu i prepoznaje njegov pogled koji donosi ra-dost čovjeku; koji je radost svijeta. I najvažni-je: to nije čovjek podijeljena srca, ni onaj ko-ji se smatra »mudrim i umnim«. To je čovjek malenosti i poniznosti, ali cjelovitosti srca.

A baš je ono – podijeljeno srce, cor duplex, razlog našim tugama, tjeskobama, umoru. U njemu kuca ritam svijeta, zemaljskoga, a ne vječnosti. Kada je kršćanstvo u pitanju, danas

se ne čuje često izravan odgovor koji bi nijekao kršćanske vrijednosti, nego se čuje primjedba »ali«. Redovito se pojavljuje zaprjeka, u obliku sumnje, ubačenoga nemira koji otežava odu-ševljenost. Tom malom riječi ali onemogućuje se zbiljski susret i povjerenje. To je onaj ali ko-ji zapravo znači ne i koji otežava radosni hod.

Isus govori o jarmu. Znamo da jaram odre-đuje smjer kretanja, ili: opterećujući i ogra-ničavajući daje sigurnost. Mogli bismo re-ći sa svetim Pavlom da smo u jarmu, štoviše u okovima od krštenja. Jaram koji kršćani no-se jest Duh Sveti – zahtjevan do opterećenosti, a lagan do sposobnosti življenja slobode iznad granica ljudskih mogućnosti. Tako bi se mo-gla parafrazirati Isusova rečenica i reći: Uzmi-te Duh moj na sebe, usvojite ga, nosite, jer on istinski oslobađa.

Isusov križ i njegovo poziv na nasljedova-nje od nas traži naš odgovor; ujedno je to od-govor naše čežnje i nastojanja; iskren u našim slabostima, oslonjen na njegovu snagu. Sveti Pavao kaže: »Sin Božji, Isus Krist, koga mi… vama navijestismo nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’, nego u njemu bijaše ‘Da!’«

Poznato nam je koliko ima pogubnih ali koji ne dopuštaju živjeti radost i ljepotu Kri-stova dara! No, bez obzira kako bilo, postoje ži-votni trenutci u kojima ne možemo odgovoriti s ali; postoje izazovi pred kojima se očekuje ne samo naša jasna riječ, nego životni stav; onaj, naime, koji zovemo vjerom, temeljnom odred-nicom ljudskoga postojanja.

Ivan Šaško

Milost odabranja Pnz 7, 6-11Izrael je pozvan da živi drukčijim životom od narodâ koji su prije njega živjeli na prostoru obećane zemlje jer je on »sveti narod« i Božja svojina iz svih naroda. Ova izuzetnost naroda prepoznaje se kao dar. Cilj toga izabranja izrečen je u r. 6: »Ta ti si narod posvećen Gospodinu, Bogu svome; tebe je Gospodin, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlasti-ti narod.« Svetost je karakteristika božanskoga i znači različitost od nečega općega, uobičajenoga, pro-fanoga. Narod je tako »uvučen« u božansku sferu i suprotstavljen ostalim narodima. To nije ni moral-na ni kultna kvaliteta, nego dolazi od Božje okrenutosti, naklonosti Izraelu. Božje izabranje želi promi-jeniti cijeli svijet. Ova teologija dolazi iz vremena dubokog Izraelovog poniženja u babilonskom egzilu. Stoga, tekst još dodaje da je narod onaj koji Bogu osobno pripada. Izrael je posebno Božje vlasništvo.

Mario Cifrak



36

29. lipnja 2014.

Sveti Petar i Pavao, apostoliUlazna pjesmaOva su dvojica krvlju svojom zasadila Crkvu:ispili su čašu Gospodnju i postadoše prijatelji Božji.

Zborna molitvaBože, ti si nas danas obradovao časnom svetkovinom svetih apostola Petra i Pavla. Od njih je Crkva primila početke vjere i bogoslužja. Daj da u svemu slijedi i njihov nauk. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 12, 1-11Sad uistinu znam da me Gospodinizbavio iz Herodove ruke.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Uze Herod zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivano-va. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra ( bijahu upravo Dani beskvasnih kru-hova). Uhiti ga, baci u tamnicu i dade da ga čuvaju četiri četverostraže vojničke, nakan izvesti ga nakon Pashe pred narod. Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega. One noći kad ga je Herod kanio privesti, spa-vao je Petar između dva vojnika, okovan dvo-jim verigama, a stražari pred vratima čuvahu stražu. Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: »Ustaj brzo!« I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: »Opaši se i priveži obuću!« On učini tako. Onda će mu anđeo: »Zaogrni se i hajde za mnom!« Petar izađe, pođe za njim, a nije znao da je zbilja što se događa po anđelu: činilo mu se da gleda viđenje. Prošavši prvu stražu, i drugu, dođoše do željeznih vrata koja vode u grad. Ona im se sama otvore te oni izađu, prođu jednu ulicu, a onda anđeo odjednom odstupi od njega. Petar pak, do-šavši k sebi, reče: »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-9

Pripjev: Anđeo Gospodnjiizbavlja štovatelje Božje.

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite seda se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje,izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Drugo čitanje 2Tim 4, 6-8.17-18 Čeka me vijenac pravednosti.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola TimotejuPredragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pri-pravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju če-kaju njegov pojavak. Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ove darove da ih posvetiš. Daj da ih prati molitva svetih apostola da ti u ovoj žrtvi odano služimo. Po Kristu.

37

Ulazna: Ova su dvojica (ŽV 6-2012) ili: 622.2 Ova su dvojicaOtpj. ps.: Anđeo Gospodnji izbavlja (ŽV 6-2010)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik Završna: 633 Krasote puno rajsko svjetlo ili: 634 O blažen dane

Crkva sazdana na temeljima svetih apostola.

Časoslov iz Carrowa, Engleska, sredina 13. st.

Pjesma prije evanđelja Mt 16, 18Ti si Petar-Stijena, i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.

Evanđelje Mt 16, 13-19Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im:»A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: » Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesi-ma. A ja tebi kažem: Ti si Petar--Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata pa-klena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključe-ve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaReče Petar Isusu: Ti si Krist-Pomazanik,Sin Boga živoga! Odgovori mu Isus:Ti si Petar, Stijena, i na toj stijeni sagraditću Crkvu svoju.

Mt 16, 16.18

Popričesna molitvaGospodine, okrijepio si nas svetim otajstvom. Daj svojoj Crkvi da bude postojana u lomljenju kruha i nauci apostola te tvojom ljubavlju postanemo jedno srce i jedna duša. Po Kristu.

Molitva vjernika

Bogu Ocu, koji nas je u svome Sinu pozvao da budemo graditelji jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, uputimo svoje prošnje moleći za snagu zajedništva:1. Za tvoju Crkvu, sazdanu na vjeri apostolâ:

čuvaj je u vjernosti evanđelju i pomozi joj graditi evanđeosko zajedništvo među svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: obdari ih snagom i mudrošću Duha Svetoga da tvoj narod vode putem spasenja, a u svim krštenicima čuvaj ljepotu tvoje ljubavi, molimo te.

3. Za sve kojima si povjerio apostolsku službu naviještanja tvoje riječi: obnovi u njima žar služenja tebi te životom uranjaju u Riječ koju propovijedaju, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: povrati nam oduševljenje za put vjere na koji si nas pozvao i probudi u nama radost pripadnosti tvojoj Crkvi, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: oprosti im grijehe i po vjeri Crkve obdari ih vječnim spasenjem, molimo te.

Bože, u svetim apostolima dao si nam primjer vjere i svjedočanskoga života. Okrijepi nas svojim Duhom da budemo vjerni nasljedovatelji apostolskog propovijedanja te zavrijedimo biti dionici tvoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.


38

Cezareja Filipova smještena je na naj-sjevernijem dijelu zemlje, do kojega je Isus došao pripovijedajući. Nalazi se

u podnožju brda Hermona, blizu izvora Jor-dana. Odatle će Isus krenuti prema Jeruza-lemu. Njegov će put završiti osudom i smrću na križu. Započeo je na jednome kraju zemlje, a završit će na drugome. Između ta dva kraja proteže se put kroz zemlju, susreti s ljudima, govori, poučavanje, a sve završava sramot-nom smrću. Na početku stoji pitanje njego-vim učenicama o tome što ljudi kažu tko je on. Ne očekuje Isus nikakva nova saznanja o sebi, niti je ono što ljudi misle o njemu mjero-davno za njegovu misiju. Odgovor nije potre-ban njemu. Pitanje i odgovor potrebni su nje-govim učenicima. Oni trebaju znati što ljudi i što oni sami misle o Isusu. Moraju znati ra-zliku. Isus njih poučava i oni proširuju njego-vu vijest. Prije uskrsnuća u Izraelu, a nakon uskrsnuća po cijelome svijetu. Ono što ljudi misle nije točno. Nije, međutim, ni do kraja krivo. Neprecizno je. Pa ipak, svi su odgovo-ri dobronamjerni. Smještaju Isusa među pro-roke, s većom ili manjom određenošću, ali ne otkrivaju tko je on. Put do Isusa nije u onome što svijet govori. Svijet ima neke nejasne ide-je o Isusu koje se dijelom slažu. Važno je da je Isus smješten u bitnu blizinu s Bogom.

Jedni kažu da je Ivan Krstitelj, ubijeni prorok koji je potom uskrsnuo. Drugi da je Ili-ja, preteča Mesije koji nije umro nego je uzne-sen na nebo i koji treba doći neposredno pri-je dolaska Mesije. Neki misle da je Jeremija, prorok oštre riječi i djela, kritičar hrama. Ne-ki ga smještaju među proroke bez preciznijeg

Priznanje Isusa Gospodinom i identitet vjernika


određenja. Svakako, mišljenja pokazuju da je Isus zapažen i dobro prihvaćen u narodu.

A vi, što vi kažete?Odmah nakon što su mu učenici rekli što svi-jet govori tko je on, Isus pita njih što oni ka-žu. Odgovara Šimun Petar. Sluti se da odgo-vara u ime svih. Odgovor je precizan. Različit od odgovora ljudi. To o Isusu još nitko nije rekao tako precizno. Isus Šimuna uvlači u od-govor. Odgovor pokazuje da je Šimun u druk-čijemu odnosu prema Isusu od ljudi koji ima-ju neko mišljenje o njemu. Njemu je znanje darovano. Ne dolazi od tijela i krvi. Ne izvo-di se iz onoga što drugi misle ili kažu. Ne ot-kriva se studijem. Ne postiže se saznanjima, nego je Petar uvučen u odnos s Ocem. Odnos s Ocem nebeskim otkriva tko je Isus. Isus ne kaže da je Petar bio pozorniji od drugih na njegove riječi pa je bolje naučio. Ne kaže ni-ti da je to Petar otkrio na njemu. Kaže da mu znanje dolazi od nebeskoga Oca. Povezanost s Ocem nebeskim otkriva tko je Isus. Isus je povezan s Ocem. Ispunja njegovu volju. On je posrednik između Oca i ljudi. Tko hoće k Ocu, treba ići preko Isusa. Na isti način, Isu-sa se spoznaje iz odnosa s Ocem.

Dočim je Petar javno izrekao tko je Isus, Isus govori Petru tko je on. Poznavanje Oca je poznavanje Sina. Poznavanje Sina je ot-kriće svoga identiteta. Poznaje sebe tko je Isusa upoznao preko Oca. Odgovor Petru je vezan uz blaženstvo. Petru je darovan po-sebni odnos s Ocem i iz njega proizlazi i po-sebna Petrova uloga u Crkvi. Oslonjen na Krista, Petar postaje Crkvi stijena. Na njoj

Svetkovina sv. Petra i Pavla

39

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620142014620146620146će Isus graditi svoju Crkvu. Stijena je slika s konca Isusova govora na gori. Ona je su-protstavljena vratima paklenim. Zlo će se u mnogim svojim oblicima obrušavati na Cr-kvu, ali je neće nadvladati.

Isus daje Petru ključeve kraljevstva nebe-skoga. Petar nije vlasnik kraljevstva nebesko-ga. Pa ipak, dobio je ključeve. Može otključa-ti i može zaključati. Može otvoriti i zatvoriti vrata. On ima ključeve nebeskoga kraljevstva na zemlji. Ključevi su na zemlji, a kraljevstvo je na nebesima. Što Petar otvori i zatvori na zemlji, to se događa na nebesima. Zašto Isus ključeve svoga kraljevstva daje Petru u ruke? Što je moć vezanja i odriješivanja? Kakva je to moć?

Ključevi i moć odriješivanjaGovor o ključu nalazi se samo ovdje. Na dru-gim mjestima Isus govori o vlasti odriješiva-nja i vezanja u množini. Nije vezana samo uz Petra. Petar drži ključeve Crkve. Ne drži ključeve vrata nebeskih. Za razliku od farize-ja kojima Isus prigovara da su uzeli ključe-ve kraljevstva nebeskoga, a sami u nj ne ula-ze i ne puštaju druge, Petar i Crkva dobili su zadaću otvarati vrata kraljevstva nebeskoga.

Ulaz u kraljevstvo nebesko zatvara tko stav-lja prepreke, a ne uklanja ih; tko nevažno či-ni važnim, a važno nevažnim; tko sprječava pravednost i milosrđe; tko nebeskog Oca pri-kazuje neprimjerenim slikama straha umje-sto oslobađajućim slikama praštanja.

Moć opraštanja grijeha pripada Bogu. Ni-je riječ o svakodnevnim isprikama, nego o za-dnjoj instanci u kojoj se u Božje ime grješnika oslobađa od posljedica njegovih promašaja. Isus se služio tom moći. Sada ju predaje Pe-tru i Crkvi. Tako se moć ključeva kraljevstva nebeskoga pokazuje kao moć oslobađanja te-reta i zavezanosti koje ljudi čine sami sebi i jedni drugima.

Kada se vjernici na blagdan apostola Pe-tra i Pavla saberu na liturgijski susret s Uskr-slim, Crkva im najprije podari odriješenje i oslobođenje. Tako moć koja pripada samo Bogu, a kojom se služio Isus i koju je poda-rio Petru u Cezareji Filipovoj, živi u liturgiji i zajednici vjernika. U liturgijskome susretu s Gospodinom vjernik uživo kuša tko je Isus i dobiva prigodu sam izreći tko je Isus nje-mu. Iz liturgije će izići s produbljenom svije-šću tko je Otac nebeski i tko je on sam u Bož-jim očima.

Ante Vučković

Svetkovina svetih Apostola unosi nas u razmišljanje o Crkvi koja je »apo-

stolska«: utemeljena na vjeri i propo-vijedanju apostola, »Isusovih svjedo-

ka«, te i sama poslana čuvati i preno-siti primljeni nauk i dar vjere. Njezi-

na vjerodostojnost u svakome vreme-nu čita se u vidljivosti tih temelja i za-

daća. Mnogi bi ju htjeli drukčiju, »suvremenu«, »preutemeljenu«,

upreg nutu u ljudske planove. Stoga se svi koji jesu Crkva, i pastiri i stado,

uvijek iskreno i ponizno pitaju o svome temelju i svjedočanstvu.

Bog izbavlja svoje vjerne Dj 12, 1-11Kralj Herod, tj. Agripa I., unuk Heroda Velikoga, dao je ubiti Jakova, sina Zebedejeva i zatočiti Petra da ga potom javno izvede pred sud. Anđeo noću čudesno oslobađa Petra. On odlazi k Mariji, majci Ivana Marka, gdje su već mnogi bili okupljeni u molitvi. Ovdje Petar izvješćuje o svom oslobođenju i odlazi u nepoznatom pravcu ostavljajući ih da o tome obavijeste Jakova i ostalu braću. Vjerojatno se želi povući na sigurno pred kraljem Herodom. O tome želi da zna Jakov, brat Gospodinov, koji je postao vođa jeruzalemske zajednice. Doznajemo i o neobičnoj Herodovoj smrti kojom se želi pokazati kako Bog brine za svoje i uništava zločinačke planove. Uočavamo djelotvornost molitve zajednice i Božje vodstvo po anđelu koji Petra izbavlja od židovskih zasjeda. Petar se još mora zauzeti na tzv. saboru u Jeruzalemu da svim ljudima bude propovijedano evanđelje (usp. Dj 15).

Mario Cifrak

Zrnj

e


OTAJSTVO I ZBILJA

40

TRENUTAK Pisma čitatelja

Tema koja raspravlja smisao unošenja cvijeća u prostor liturgijskoga slavlja i u njego-vu obrednu »igru« već je našla mjesto u zaseb-noj i opširnijoj razradbi u našemu listu (br. 4., 2007., str. 2.-13). Upućujući na ondje iznesena razmišljanja, korisna za šire promatranje pro-blematike koja stoji iza postavljenog nam pita-nja, Čitateljici odgovaramo zadržavajući se sa-mo na traženome pojašnjenju.

Glede oblika ili vrste cvijeća kojim se ure-šava oltarni i druge prostore obrednoga slav-lja, liturgijske odredbe ne donose nikakve po-sebne upute, osim da se »teži za umjerenošću« (moderatio servetur), da se u urešavanju čuva ona mjera koja odgovara pojedinim vremeni-ma liturgijske godine te da se cvjetni ures radije smjesti pored ili ispred oltara, nego na sami ol-tar (usp. OURM, 305). Na temelju mjere koja se ovdje nalaže i odnosa koji se preporučuje, mo-guće je dati jasnije smjernice o pitanju stavlja-nja živoga cvijeća (lončanica) u oltarni prostor.

Imajući pred očima istinu da je oltar mjesto slavljenja Kristova radosnoga prinosa samoga sebe za žrtvu otkupljenja te da je i sama euha-ristija obredno oblikovana kroz geste prinosa, zahvale i blagovanja, potrebno je nastojati da i cvijeće, koje se unosi u tu obrednu dinamiku, ne bude tek izvanjski ures prostora, nego ele-ment koji se svojim govorom ucjepljuje u go-vor o žrtvi i darežljivome prinosu. Kao što ol-tarnomu prostoru pristaju svijeće izrađene od prirodnoga voska, omogućujući trajnu vidlji-vost »žrtve« izgaranja i nestajanja, na sličan bi se način i cvjetni ures oltara trebao ucjepljiva-ti u taj obredni govor darivanja i prinosa. Cvije-će koje je zasađeno, govori samo za sebe, o svo-joj ljepoti i o svome životu. Svraća pozornost na sebe. Ono, pak, koje je ubrano, »rezano« cvije-će, jasno upućuje na mjesto na koje je stavlje-no ili na onoga komu je darovano. Smješteno u

Živo cvijeće (lončanice) u liturgiji?

blizinu oltara ono je »žrtvovano« da bi dar lje-pote kojom je zaodjeveno bio u potpunosti pre-dan Gospodinu. Ubrano cvijeće govori i o ljud-skome odricanju od uživanja u njegovoj ljepoti. Kad ga uberemo, ono više ne govori samo o lje-poti, nego još više o daru, o uspostavljanju od-nosâ, u stvaranju ozračja blizine s onim komu se pruža. Kao takvo, ono pripada u potpunosti i samo onomu komu se pruža.

Cvijeće koje živi zasađeno u posudama i kao takvo stavljeno pred oltar govori da je samo »posuđeno« da bude trenutni ures oltaru, da bi-smo ga kasnije mogli smjestiti negdje drugdje i diviti se njegovoj ljepoti. U obrednoj dinamici oltarnoga uresa, koji postaje dijelom obrednoga govora, cvijeće ne posuđujemo Onomu komu ga pružamo, nego ga darujemo, u potpunosti. Be-rući ga, na svojevrstan se način odričemo uži-vanja u njegovoj ljepoti, osobito ako smo ga sa-mi uzgojili, kako bismo i tim odricanjem uresili mjesto svetoga spomen-čina Kristove žrtve te i sami bili uneseni u ljepotu otajstvene razmjene našega i Božjega darivanja. Rezano i aranžira-no cvijeće nije negacija života. Sama riječ ike-bana podsjeća na florealnu simboliku života, jer izvorno znači »dati život svijeću« (jap. ike ba-na). U oltarnome prostoru ona govori o druk-čijemu obliku življenja i unosi nas u sami Život.

Ipak, lončanice mogu naći mjesto u ne-kim drugim dijelovima liturgijskoga prosto-ra, primjerice u prostoru krstionice, koja je nekoć ikonografski oblikovana s jasnim pri-zivom na novost stvaranja, često (slično kao i ambonski prostor) u simbolici vrta. U sva-kome slučaju, potrebno je čuvati umjerenost cvjetnih uresa kako bi se jasnije iščitavao vjernički odnos poklonstva pred uzvišenom i nenadomjestivom ljepotom Kristova otaj-stva. Cilj je dati mjesto cvijeću u liturgiji, a ne slaviti liturgiju u cvijeću.

Uresi oltara pripadaju slavlju jer upućuju na središnjost Krista i njegova otajstva u činima vjere i u okupljenoj zajednici vjernika. Među te urese, uz svijeće, najčešći je ures i cvijeće. Može li za ures oltara služiti živo cvijeće (lončanice) ili je potrebno da ondje bude rezano (ubrano) cvijeće?

Sandra M., Split

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

5500

5500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

Gospodine, izlij na sav svijet darove svoga Duha.Misal opata Diethelma Blarera iz opatije St. Gallen, 16. st.

Documents

2014 | Čašćenje relikvija