Upload
miksha
View
36
Download
4
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Govorno-jezicka funkcija i njen uticaj na razvoj licnosti
Govorno-jezička funkcija i njen uticaj na razvoj ličnosti
Mirjana Sovilj, Igor Buzganovič, Miodrag Stokić, Ivana Barlov
Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora, Beograd
Centar za unapređenje životnih aktivnosti, Beograd
Apstrakt. U poglavlju se globalno razmatra razvoj sluha i osnova verbalne komunikacije u
prenatalnom periodu. Prikazana je Milakovićeva šema programiranja prenatalnog deteta, i
diskutovani rezultati dosadašnjih naših i stranih istraživanja, sa kritičkim osvrtom na teorije razvoja
deteta, jer ni jedna nije razmatrala i prenatalni period. Poseban akcenat je stavljen na odnos
urođenog, prirođenog i stečenog u razvoju govora i jezika, koji ukazuje na neophodnost
istovremenog celovitog sagledavanja artikulacionog i akustičkog procesa u govorno-jezičkoj
komunikaciji. Prikazani su eksperimenti koji ukazuju da prenatalno dete ne samo da čuje, već i
sluša govorni jezik, i pomera se kao odgovor na njega. Pokretanje treba smatrati važnim u
govornom razvoju deteta i to ne samo u odnosu na proces slušanja govora, već zato što je potrebno
za artikulaciju. Veza između slušanja i artikulacije (kretanje govornih organa) očigledna je tokom
celog života ljudskog bića, počevši sa razvojem sluha i govornih organa fetusa.
Ključne reči: prenatalni razvoj, govor i jezik, psihofiziologija, akustička teorija, artikulaciona
teorija, teorije razvoja
Speech – language function and its influence on personality development
Mirjana Sovilj, Igor Buzganovič, Miodrag Stokić, Ivana Barlov
The Institute for Experimental Phonetics and Speech Pathology, Belgrade
Life Activities Advancement Center, Belgrade
Abstract. This chapter globally discusses development of hearing and fundamentals of verbal
comunication in prenatal period. It has been showen Milakovic’s pattern of prenatal child
programing, with the review of ours and other research results, with the critical view on the child
development theories, because non of them has taken prenatal period into consideration. It has been
especially emphasized relationship between heritages and acquired in speech and language
development. It means that both, articulatory and acoustic processes should be taken together into
the consideration. In this paper we have given results of the experiments that indicates that prenatal
child can not only hear, but also it can listening spoken language, moving at the same time as a
respons. Motoric movements are important in speech development, not only from the aspect of
listening but also from the aspect of its role in articulation. The link bitween hearing and
articulation is obvious during entire life, starting with development of the hearing function and
muscles for the articulation.
Key Words. prenatal development, speech and language, psychophysiology, acoustic theory,
articulation theory, theories of the development
Ljudi su tako ustrojeni da ne zapažaju uistinu čudesne događaje koji se dešavaju u životu. I
trudnoća se većinom doživljava kao nešto što se samo po sebi razume. Retko ko se duboko zamisli
koliko je mnogo potrebno da bi se složile zakonomerne slučajnosti da bi ona nastala i koliko je čudo
koje se događa u toku devet meseci kada se od dve ćelije razvije čovek. Da li smo svesni da u tom
periodu dete uči, oseća, komunicira? Fascinantna je činjenica da se za 9 meseci dešava tako brz i
složen razvoj od dve ćelije do ljudske jedinke.
Višedecenijska istraživanja ukazuju da je dete sposobno za sve te funkcije, međutim svedoci
smo, da osim dijagnostike nekih anomalija, ili naslednih oboljenja, kao i primene određenih
medicinskih intervencija, potpuno izostaje praktična primena istraživačkih rezultata i organizovane
edukacije roditelja o značaju komunikacije sa detetom od začeća do rođenja, kako na njegovo
rađanje i sveobuhvatni razvoj, tako i na ponašanje u daljem životu.
Ponašanje jednog plemena iz istočne Afrike nam ukazuje na postojanje drevnog znanja o
značaju prenatalnog perioda. Postoji pleme u istočnoj Africi gde se umetnost intimnosti primenjuje
još pre rođenja. U ovom plemenu, datum rođenja deteta ne računa se od dana fizičkog rođenja ili od
dana začeća, kao u nekim drugim kulturama. Za ovo pleme datum rođenja je dan kada se dete prvi
put pojavilo u mislima majke. Svesna svoje namere da začne dete sa izabranim ocem ona seda sama
pod drvo i čeka dok ne čuje pesmu deteta koje se nada da će začeti. Kada je čuje, vraća se u selo i
uči oca budućeg deteta tu pesmu kako bi je zajedno pevali dok vode ljubav i pozivaju dete da im se
pridruži. Kada je dete začeto, ona mu tu pesmu peva. Zatim je peva babici i starim ženama iz sela
da bi beba u čudesnom trenutku dolaska na svet njome bila dočekana. Posle rođenja, svi meštani
uče pesmu svog novog člana i pevaju je detetu ako padne ili se povredi. Peva se u vremenu pobeda
u ritualima i inicijacijama. Kada dete odraste, pesma postaje deo ceremonije venčanja, a kada ostari,
na samrti mu je pevaju poslednji put njegovi ili njeni voljeni.
Privilegija čoveka - homo loquensa, da komunicira govorom oslanja se na prvobitnu
sposobnost da peva. Pesma je bila preteča govora. Da bi se pesma, a zatim govor formirao
usavršavao se sluh. Tomatis kaže da „90% energije koja treba mozgu stimuliše se preko sluha.
Mozak se razvio iz organa sluha i tokom miliona godina biva, zahvaljujući UHU, sve prefinjeniji i
komplikovaniji u svom sastavu.“ (1)
U ovom radu usmerićemo svoju pažnju na najsloženiju psihofiziološku funkciju ljudskog
organizma, govor i jezik i ukazati na dinamiku njihovog razvoja u prenatalnom periodu.
Imajući u vidu teorije razvoja deteta, ni jedna nije uzela na pravi način u razmatranje
prenatalni period. Poznato je da preverbalna komunikacija omogućava detetu da nauči jezik i da
komunikacija između prenatalnog deteta i njegove majke i oca, počinje vrlo rano u trudnoći.
Svakako se mora imati u vidu da svaka teorija obeležava vreme u kome je nastala.
Ako se podsetimo svih koncepata, teorija, najslavnijih imena poput Pijažea, Vigotskog,
Valona i dr. biće lako zaključiti da svaka teorija ima svoje "dobre i loše strane". Svaki autor je u
području razvojne psihologije učinio veliki pomak u vremenu u kome je stvarao, i svaki je u svetu
psihologije obezbedio prihvaćen, sofisticiran koncept razvoja.
Bez sumnje, čini se da se nijedna od teorija ne može uzeti u obzir u celini, pri razmatranju
ljudskog razvoja od perenatalnog perioda. Nijedna od teorija ne poznaje stvarne potencijale deteta i
kognitivne sposobnosti, niti su pomenule i mogućnost uticaja prenatalne stimulacije na razvoj.
Stoga, čini se razumnim reći da nema postojeće teorije razvoja koja može biti u potpunosti
prihvaćena, kako bi bilo moguće opisati razvoj čoveka sa početkom u prenatalnom periodu. Nove
naučne činjenice zahtevaju promene u postojećim teorijskim okvirima. Valon je bio u pravu kada je
istakao važnost prvog komunikacionog sistema i kada je Vigotski tvrdio da pojedinac ne može biti
odvojen od socijalne sredine. Emocionalna komunikacija svakako igra vrlo značajnu ulogu u
ljudskom razvoju. I neke druge ideje takođe mogu biti prihvatljive, ali nažalost, ne postoji ni jedna
teorija razvoja koja se može adekvatno prilagođavati (imajući u vidu prenatalne aspekte)
promenama stvarnosti ljudskog razvoja. Najprimereniji pristup bi bio da se iz svake teorije uzme
ono što se po današnjim saznanjima čini prihvatljivim i vrednim, kako bi se postepeno došlo do
novih teorija ljudskog razvoja. U novim pristupima, kognitivni aspekti razvoja, koji uključuju govor
i jezik treba da budu naglašeni, jer je savremena literatura prepuna činjenica o prenatalnim
sposobnostima i značaju jezika i govora za razvoj ličnosti.
Usvajanje jezika kod dece je očigledno veoma složen proces i nije moguće da se objasni na
osnovu samo jedne teorije. Zato nije iznenađujuće što sve veći broj istraživača smatra da jezik ima
veoma bitnu ulogu u razvoju čoveka.
Ono što je iznenađujuće je to što prenatalni period nije uzet u obzir ni u lingvističkim ni u
psihološkim teorijama, ni u konceptu usvajanja jezika.
Razvoj slušanja i programiranje prenatalnog deteta
U cilju sagledavanja procesa razvoja prenatalne komunikacije, iznećemo kratak pregled prenatalne
dinamike razvoja sluha, kao osnove za razvoj verbalne komunikacije i prenatalno programiranje.
Istraživanja su pokazala da morfogeneza slušnog analizatora počinje u veoma ranom stadijumu
razvoja prenatalnog deteta (slika 1). Unutrašnje uho u 4-toj gestacionoj nedelji (GN) se deli na dva
dela, kohlearni i vestibularni. U 6-toj GN kohlearni kanal izgleda kao kratka zatvorena uvijena
trubica, u 7-oj GN ima prvi zavijutak, a u 9-10 GN kohlea ima 2,5 zavijutka, ali je njena visina, od
baze do vrha samo 3mm. Veličinu 6-7mm, kao kod odraslog čoveka, kohlea (puž) dostiže u 5-om
mesecu prenatalnog razvoja.
Diferencijacija epitela koji prepokriva kohlearni kanal počinje u 8-oj GN i završava se u 6-om
mesecu prenatalnog razvoja. Razvoj različitih delova kortijevog organa, ne odvija se istovremeno.
Razvoj počinje od bazalnih delova ka vrhu. Proces mijelinizacije počinje u oblasti kohlearnog jedra
i širi se centralno i periferno. Ciklus mijelinizacije dela slušnog sistema u moždanom stablu je
veoma kratak i odvija se od 5.-9 meseca, a mijelinizacija talamo-kortikalnih projekcija ide sporije, i
završava se do 4-te godine.
Slika1. Morfogeneza slušnog analizatora
Razmatranjem prenatalnog razvoja slušnog sistema i mnogobrojnih višedecenijskih
istraživanja, refleksno slušanje se uspostavlja u 16 (GN), a pouzdan odgovor na zvučni stimulus iz
spoljašnje sredine registruje se u periodu od 25- 27 GN (2).
Tomatis kaže da je sve u senzornim nervnim ćelijama i vestibularnom sistemu slično ćelijama
kortijevog organa u kohlei. "Isto tako može se reći i za senzorne ćelije koje se nalaze u koži. Dakle,
neko može videti ćelije u kortijevom organu kao diferencirane delove kože, ili kožu kao
diferenciranu ekstenziju uha“. Takođe je utvrdio da su vestibularni i kohlearni sistemi u značajnoj
interakciji. Razvoj vestibularnog sistema ima važnu ulogu u držanju, ravnoteži i pokretima tela. To
će kasnije omogućiti telu da zauzme najpovoljniji položaj za slušanje - vertikalni stav. Tokom
intrauterinog života fetus stiče prvu sliku o telu kroz vestibularni sistem. Tomatis je zaključio da je
za slušanje - fokusiranje na zvuke, neophodna pripremljenost celog tela i kompletnog nervnog
sistema za prijem informacija". Pokretanje treba smatrati važnim u govornom razvoju deteta i to ne
samo u odnosu na proces slušanja govora, već zato što su oni potrebni da bi se artikulisali zvuci.
Veza između slušanja i artikulacije (kretanje govornih organa) očigledna je tokom celog života
ljudskog bića, počevši sa razvojem sluha i govornih organa fetusa (1).
Razmotrićemo kako prenatalno dete reaguje na spoljašnje zvučne stimuluse i kako se vrši
„programiranje“ deteta, imajući u vidu Milakovićevu šemu početka stvaranja ličnosti deteta u
prenatalnom periodu. Ovu šemu Milaković je izneo još davne 1968. godine, na V kongresu
biokibetnetike u Napulju. Polazeći od saznanja da je dete prilikom rođenja sposobno za
preživljavanje u spoljašnjoj sredini, znači da je tu sposobnost moralo steći u prenatalnom periodu.
Postavio je pitanje kako majka može da nauči dete u utrobi da se prilagodi budućim uslovima
života? Za polazište je uzeo Sontagove teorije, da je dete deo psihosomatike majke, koja mu preko
“ekscitacije krvi“ prenosi stanja u kojima se ona nalazi, tj. prenosi svoja iskustva. Milaković je
otišao korak dalje i u toj mogućnosti prenošenja majčinog iskustva uočio proces „programiranja
fetusa“. Upravo putem „ekscitacije krvi“ majka uči prenatalno dete o svakodnevnim oscilscijama i
modelima frustracije i satijacije, koje čine sadržaj njegovog života posle rođenja. Komunikacija
majka-dete u prenatalnom periodu, misaona kao i govorna, je od neprocenjive važnosti za dečji
razvoj, a sam glas majke je „stub“ dečije ličnosti (3).
Pojednostavljeno govoreći, učenje se odvija na metaboličkom nivou, jer su oblasti CNS-a,
zadužene za metaboličku i vegetativnu kontrolu, u potpunosti razvijene, kao što je
mezodijencefalon, u kome se nalaze integracioni centri relacije soma-psiha.
Prenatalno dete i majka preko ovako ustrojenih mehanizma u svojim organizmima
komuniciraju preko placente i iz majčinog mezodijencefalona, za nekoliko sekundi informacija će
biti preneta u dečji mezodijencefalon, po principu odašiljača (majka) i prijemnika (dete).
Programiranje deteta po uprošćenoj Milakovićevoj šemi prolazi kroz sledeće faze (slika 2):
1. U prvom trimestru trudnoće, nasledni faktori imaju dominantnu ulogu i majčine poruke ne
prodiru u neurofiziološku strukturu fetusa. Ova formulacija danas nije prihvatljiva, naime sigurno je
da je i u ovom periodu „komunikacija“ majka-dete prisutna, ali je predominantno nasleđe.
2. U drugom trimestru majčine poruke prodiru i programiraju dečije strukture svojim
ritmovima.
3. U trećem trimestru dete odbija majčine poruke bori se protiv spoljašnjih uticaja i za vlastitu
homeostazu.
Slika 2. Programiranje deteta po uprošćenoj Milakovićevoj šemi
Na slici 3 šematski (A) pojednostavljeno je prikazan proces kretanja informacija od majke u
organizam deteta. 1, 2, 3 su stimulusi koji u majčin mezodiencefalon (4) dolaze iz njenih čula,
unutrašnjih senzora i memorije. Stanje majke se preko reakcija mezodiencefalona odražava na
sastav krvi koja cirkuliše ka posteljici (5). Preko posteljice (6) sastav krvi majke preuzima detetova
krv (7) a zatim preko pupčanika prelazi u njegov krvotok i odlazi do detetovog mezodiencefalona
(8). Primljene informacije iz majčine krvi se memorišu kao program u detetovom mezodiencefalonu
i ostalim centrima i potpuno su identične majčinom. Ovaj stepen programiranja traje od 0-6 meseci.
Šema B prikazje period kada dete izgrađuje sopstveni program u cilju očuvanja homeostaze. Putem
sopstvene autokontrole (10) reaguje na svaki uticaj koji narušava njegovu homeostazu. Tako će na
majčine „poruke“ žeđi - odgovarati pijenjem plodove vode, povećanje šećera- povećanim lučenjem
insulina itd. U ovom periodu komunikacija majka-dete je intenzivna i može se i fizički detektovati,
intenziviranjem ili smanjenjem pokreta deteta na verbalno obraćanje detetu, maženje stomaka ili
slušanja muzike itd. Ovaj proces programiranja realizuje se od 6-9 meseca.
Slika 3. Proces kretanja informacija od majke u organizam deteta
Pojednostavljeno prikazan proces programiranja prenatalnog deteta ukazuje da se on sastoji od
genetski moduliranog razvoja, kao i sposobnosti deteta da se prilagođava. Jedan deo nagonskih
znanja dete nosi sa sobom kao nasleđe, a drugi deo mora da nauči u prenatalnom periodu, kako bi
razvio adaptacione mehanizme koji će mu obezbediti „preživljavanje“ tokom porođaja i posle
rođenja.
Iznenadni stresovi majke uzrokuju prepoznatljive hemijske promene u amnionskoj tečnosti.
Kada majka opušteno razgovara sa svojim prenatalnim detetom, obično je ta komunikacija puna
emocija. One mogu pomoći fetusu da bolje shvati majčin jezik, kao što pomažu i odojčetu da lakše
nauči jezik. Istraživači su otkrili efekat majčinog emocionalnog odgovora, koji se prenosi kroz
placentu, i dovodi do ubrzanja srčane aktivnosti fetusa, kao i da kod majki koje imaju negativan
stav prema trudnoći nastaju promene u njihovom pulsu, disanju i vaskularnim ritmovima. To ima
uticaja na promenu ritmova fetusa, uzrokujući disharmoničan, ponavljajući, aritmičan diskontinuitet
u njegovoj akustično-vibratornoj okolini. Ovaj vid komunikacije odvija se kroz komunikaciju ispod
praga svesti, koja je poznata kao empatijska veza, između majke i prenatalnog deteta, a edukacijom
majke ova komunikacija se može razviti u potpunu svesnu komunikaciju sa detetom u prenatalnom
periodu (4).
Prenatalna komunikacija
Kao što je poznato, zvuci koje dete čuje u majčinoj utrobi, potiču iz dva izvora, kao stereo
sistem. Prvi je iz majčinog tela, kao što je: otkucaj srca, pokreti, disanje, protok krvi u krvnim
sudovima, rad creva (to su uglavnom niskofrekventni zvuci), ton njenog glasa koji se prenosi kroz
tkiva, kosti i tečnosti, a drugi izvor su glasovi drugih ljudi i različiti zvuci, koji dolaze iz spoljašnje
sredine, što zajedno čini osnovu akustične sredine prenatalnog deteta.
Osetljivost na visokofrekventne zvuke daje fetusu mogućnost da lako živi u materici
(intrauterini nivo zvuka je oko 80 do 95 db) i mogućnost da sluša majčin glas. Fetus očigledno sluša
svoju majku i čuva njene govorne specifičnosti. Prvi krik (plač) novorođenčeta je sličan
karakteristikama govora njegove majke. Novorođenčetov prvi krik (plač) jedinstven gotovo kao i
otisak prsta, pun je informacija o karakteristikama govora njegove majke koje se podudaraju sa
karakteristikama njegovog prvog krika. Poznato je da novorođenče poseduje auditivnu preferenciju
za ljudski glas, a zvuk koji on poseduje ima veliki uticaj na njega (5).
Naša istraživanja su pokazala da novorođenčad već drugi – treći dan po rođenju različito
reaguju na buku u okruženju u odnosu na govor, tj, u dečijem boksu u porodilištu, 50% dece
prestane da plače kad čuju govor medicinske sestre, a druga polovina dece smanji intenzitet svog
plača ili produžavaju pauzu između plakanja. Ovo preferiranje ljudskog glasa, počiva na prenatalnoj
auditivnoj stimulaciji kojoj je prenatalno dete izloženo preko glasa majke i glasova iz okruženja (3,
6).
Ima više dokaza koji ukazuju na to da prenatalno auditivno iskustvo može biti važno za
postnatalnu percepciju govora. Razni istraživači su dokazali da novorođenče preferira glas majke,
priču koju mu je čitala dok je bilo u utrobi, takođe, i da preferira glas svog oca. U eksperimentu su
majke šest nedelja pre porođaja naglas čitale priču dva puta dnevno. Posle porođaja bebe su
„mogle“ da izaberu priču promenom ritma sisanja. One su brzo naučile da prilagođavaju sisanje
kako bi dobile priču koju su im njihove majke čitale pre rođenja. Sve to zapravo znači da
novorođenčad procesira govor, jer su sačuvali poznatu priču u memoriji i uporedili je sa novom (7).
U našim istraživanjima, proteklih godina, ispitivali smo reakcije prenatalnog deteta na priču
koju je majka čitala tokom trećeg trimestra prenatalnog perioda. Eksperiment je podrazumevao da
se na osnovu analize CTG zapisa utvrde razlike u reakciji prenatalnog deteta pri majčinom čitanju
priče, čitanju iste priče od strane nepoznate, ženske osobe i nepoznate muške osobe, kao i čitanje
prevoda iste priče na engleski jezik, od strane majke i nepoznate muške osobe. Istovremeno, za
stimuluse su korišćeni i šum vode i žamor ljudi. Rezultati su pokazali da novorođenče identično
reaguje (nema značajne promene srčane frekvencije), kada je stimulisano šumom vode, žamorom
ljudi i čitanjem prevoda priče na engleski jezik, bez obzira da li je čita majka ili nepoznata osoba.
Značajno povećanje frekvencije srčanog rada se javilo tokom čitanja priče od strane majke na
maternjem jeziku. Pri čitanju priče na maternjem jeziku od strane nepoznate muške i nepoznate
ženske osobe uočene su razlike u odnosu na ova dva čitača, ali u oba slučaja srčana frekvenca je
bila značajno niža u odnosu na period kada je istu priču čitala majka.
Čitav eksperiment je ponovljen početkom drugog meseca (posle rođenja novorođenče nije
stimulisano ovom pričom), a reakcije novorođenčeta su praćene EEG (mape) zapisom. Ponovo je
nedvosmisleno utvrđeno da se pri stimulaciji šumom vode, žamorom ljudi i čitanjem prevoda priče
na engleski jezik, aktiviraju isti moždani regioni, dok se potpuno različiti regioni pobuđuju kada je
priču, kojom je novorođenče prenatalno stimulisano, čitala majka. Takođe postoji razlika u
aktivaciji zona u odnosu na nepoznatog muškog čitača u odnosu na nepoznatog ženskog čitača.
U eksperimentu, koji je sproveden početkom drugog meseca posle rođenja, svi čitači su čitali i
nepoznat tekst (dete ga je prvi put čulo). Rezultati su bili fascinantni, nepoznati tekst je, kod
novorođenčeta aktivirao nove moždane zone pri čitanju sva tri čitača, u odnosu na poznatu priču i
njen prevod na engleski, a javile su se karakteristične različite zone koje su se aktivirale u odnosu
na majku i nepoznatu mušku i žensku osobu. Zone koje su se aktivirale pri stimulaciji ljudskim
žamorom, šumom vode i čitanjem engleskog prevoda priče su bile identične i vrlo slične
aktiviranim zonama u miru (bez stimulacije) (8, 9, 10, 11).
Eksperiment u prenatalnom periodu ukazuje da prenatalno dete poseduje sposobnost da
razlikuje poznate i nepoznate glasove, kao i muške i ženske glasove, ali istovremeno razlikuje
maternji od stranog jezika.
Imajući u vidu da prenatalno dete ima percepciju i memoriju, očigledno je da se to znanje
prenosi u postnatalni period. Naime, novorođenče je prenatalno sposobno da nauči i zapamti
akustičke karakteristike, koje određuju njihovo ciljno mesto, kao i strukturu glasova i da ih može
ponovo prepoznati, bez obzira na glas koji ih čita. Prema ovome, novorođenče ponovo prepoznaje
ritmičke i melodičke strukture koje je često slušalo i pre rođenja i ima utisak o njima u svojoj svesti.
Očigledno, da novorođenče uspeva da dešifruje i prepozna sadržaj pročitane priče, „upija
sadržaj priče“ i na taj način je može prepoznati, na osnovu prenatalno usvojenih obrazaca, koji se
održavaju i postnatalno. Ono je sposobno da prepozna tekst, a ne samo glas.
Čim nerođeno dete može da registruje zvuk, ono može da oseti dva osnovna elementa koja
predstavljaju osnovu za muzikalnost i istovremeno formiraju osnovu za verbalnu komunikaciju. Ta
dva elementa su ritam i zvuk koji je definisan trajanjem, frekvencijom i intenzitetom.
Dete na hiljadu načina vežba ritmične šeme. Prelingvalna fonologija i nastaje od ritmičkih
vrednosti koje su prisutne već u prvom kriku. Dete niko ne uči plakanju, i na njega će se nadovezati
govor i pevanje koje će imati istu osnovu-proto- ritmove. To su organizovani elementi bez čijeg
ponavljanja dete neće moći da razvije govor i pevanje. Prisutni su ritmovi: disanja između dva
plača, dahtanja, kašljanja, kijanja, sisanja i sl.
Ritam ima ogroman značaj za razvoj verbalne komunikacije. Bez ritmičke strukture nije
moguće segmentiranje i dešifrovanje govora, kao ni razgovetan govor. Ritam je izuzetno značajan
za govor, od izgovora glasova do pokreta tela u govornom činu. Kako je već rečeno, prilagođavanje
na ritmove ljudskih glasova razvija se pre rođenja, a stepen interakcione (uzajamne) sinhronizacije
zavisi od samog odnosa dete - majka, koji kasnije utiče na usvajanje jezika (12).
Pored ritma, u prenatalnom periodu usvaja se suprasegmentna struktura govora (SSSG), kao
matrica u koju se ugrađuju glasovi, reči i na kraju rečenice. SSSG podrazumeva intenzitet,
frekvenciju i trajanje glasova, slogova, reči i rečenice.
Prenatalno dete percipira SSSG onoga koji govori, to je početni korak ka komunikaciji. Zatim
percipira segmente, posle toga dešifruje, a zatim usvaja harmoniju, prilagođava se glasu onoga koji
govori, a sve to predstavlja preduslov za komunikaciju, tj. osnovni proces usvajanja jezika.
Kada se glasovi i reči odvoje od neprekidnog toka percepcije, oni se mogu prepoznati kao
značenjske jedinice i tada ritmička struktura omogućuje odabir i razlikovanje pojedinačnih
segmenata. Uzajamna sinhronizacija dete-majka-okolina, obezbeđuje početni obrazac na osnovu
koga svaki glas i reč mogu biti umetnuti u govornu matricu (obrazac) sa kojom se novorođenče
rađa. Kroz formiran obrazac, kao noseća komponenta teče emocionalni govorni izraz. Prenatalno
dete percipira jezik majke i okoline, kako u njegovom fonetskom obliku, tako i određenom nivou
značenjskog sadržaja.
Povezanost obrazaca prenatalne i postnatalne reakcije na verbalnu i zvučnu
stimulaciju
Prenatalno dete i novorođenče su osetljivi na jačinu, visinu i trajanje zvuka. Čak
sedmomesečni prematurus odgovora automatski i bihejvioralno na brojne akustičke varijable. U
prvim trenucima života, novorođenče može identifikovati izvor zvuka, može napraviti razliku
između istinskog, pravog plača i kompjuterski simuliranog plača, i različito reaguje na zvuke
sopstvenog plača, u odnosu na plač drugih novorođenčadi, ili starije dece. Deca su prestajala da
plaču kad čuju snimak sopstvenog plača. Poruka je verovatno prepoznatljiva i zvuči poznato, slična
je onoj koju ono proizvodi. Slično iskustvo je prisutno i kada novorođenče sluša govor majke.
Postoje razlike u slušanju njenog glasa spolja u odnosu na to kada se sluša u utrobi, kada dete
doživljava drugačije senzacije uzrokovane promenama u majčinom telu koje se dešavaju dok ona
govori (4).
I prenatalno dete i novorođenče reaguju motorički na akustičke senzacije. Zvuk sa
odgovarajućom visinom, intenzitetom i udaljenošću dovešće do neposrednih pokreta prenatalnog
deteta. U primeni prenatalnog slušnog skrininga, koji se sprovodi posle 28. gestacione nedelje
reakcija 75% prenatalne dece na zvučni stimulus je da se brzina protoka krvi u aa.cerebri media
povećava, a kod 25% smanjuje, što je verovatno vezano za dva tipa psihosomatske reaktibilnosti,
introvertnu i ekstrovertnu. Novoronđečad reaguje globalno na nagle promene. Jedan od poznatih
postnatalnih refleksa poznat kao Morov refleks, pokazuje globalne efekte koje zvuk može imati na
novorođenče: oni reaguju na iznenadnu jaku buku ili nesklad, prvo širenjem ruku, a zatim njihovim
skupljanjem, dok se šake otvaraju i skupljaju u pesnicu, a kičma i noge opružaju. Ove reakcije nisu
slučajne, i nisu simptomi naučenih reakcija na zvuke i osećanja, već su i pokušaji novorođenčeta da
kontroliše svoje reakcije. Istraživači su utvrdili da se novorođenče pokreće u preciznom ritmu
majčinske vokalizacije, i da su promene u pokretanju delova tela u skladu sa promenama u
slogovima govora, i da su čak i određeni pokreti tela povezani sa posebnim zvucima. Ove paralele
nisu očigledne na prvi pogled. Ove reakcije imaju prenatalni prekursor u pokretu prenatalnog deteta
u ritmu govora njegove majke (7).
Prenatalni pokreti govornih organa i razvoj govorne komunikacije
Neki autori smatraju da fetus ima mnogo veći broj i mnogo širu distribuciju gustativnih veza u
svojoj usnoj šupljini od deteta ili odrasle osobe. Fetus je u kontaktu sa tečnostima u svom
okruženju. Amnionska tečnosti ulazi u njegova usta u 9,5 nedelji, gutanje i pokreti jezika su uočeni
oko 12-e nedelje. Fetus ima izdiferenciran osećaj za ukus. On preferira slatko, udvostruči gutanje
kada oseti slatko. Ukus amnionske tečnosti se menja u zavisnosti od stanja majke, njenih osećanja i
stavova (4). Pored razvoja gutanja u ovom periodu dete razvija i refleks sisanja, i često se na
ultrazvuku može zapaziti da sisa palac, plezi jezik i sl. To je još jedna zanimljiva činjenica o
verbalnoj komunikaciji koju treba razmotriti. Organi koji su aktivni u govoru i slušanju su multi-
funkcionalni. Proizvodnja i percepcija govora je samo jedna od njihovih funkcija. Oni su formirani
na takav način da omogućavaju korišćenje i drugih funkcija u učenju jezika još od prenatalnog
perioda. Imajući u vidu ove činjenice, i naše i strane rezultate istraživanja vokalizacije u prvom
trimestru posle rođenja, koja su pokazala da se u svim jezicima prvo razvijaju nukleusi vokala,
možemo sa velikom sigurnošću zaključiti da se osnovni pokreti za izgovor vokala razvijaju
prenatalno, jer su to u suštini pokreti sisanja, gutanja i otvaranja i zatvaranja usta (slika 4).
Slika 4. Pokreti sisanja, gutanja, otvaranja i zatvaranja usta kao osnova za izgovor vokala (A –
srednji, nizak, E – prednji, srednji, U – zadnji, visok)
Naša istraživanja razvoja govora u prelingvalnom periodu (6) ukazala su da se u prvom
mesecu razvijaju nukleusi vokala i to sledećim redosledom A, E, U. Ako ovaj redosled vokala
uporedimo sa pokretima sisanja i gutanja, lako uočavamo da se pri vokalizaciji ozvučavaju ovi
pokreti, tj. redosled javljanja vokala u govoru prati redosled pokreta pri hranjenju i to:
- A - otvaranje usta jezik na dnu usne duplje, prihvatanje mamile,
- E - podizanje tela jezika ka nepcu, stiskanje mamile,
- U - podizanje korena jezika ka nepcu - povlačenje mleka i gutanje
Pravac pomeranja jezika u aktu sisanja i gutanja je identičan artikulacionim pokretima –
srednji (A), prednji (E) zadnji (U).
Vokali I i O se javljaju u drugom mesecu, i evidentno je da pokreti za izgovor ovih vokala
nisu primarno uključeni u pokrete ishrane. Fonologija dečjeg govora se kasnije formira od primarne
ritmičke mreže (proto-ritmova) fiziološkog porekla: ritmičkih vokalnih izraza koji su genetski
određeni, a zatim se jezik formira u socijalnom kontekstu ovih proto-ritmova.
Ovakvim pristupom jasno se uočava da je govor i jezik istovremeno i urođen, prirođen i
stečen, i da je povezanost sluha i govora suštinska, čime se u potpunosti uklanjaju nedoumice da li
su glavna obeležja zvuka njegova akustička ili artikulaciona svojstva. Svakako da se artikulaciona
svojstva mogu lakše kontrolisati. Upravo zvučno iskustvo prenatalnog deteta preko govora majke
kao i govora iz spoljašnje sredine, koji se prenosi kinestetskim, koštanim i vodenim putem, ukazuje
da se nužno moraju uvažavati i akustički i artikulacioni procesi, i da nema razloga za podele i
različite teorijske pristupe. To može objasniti i poreklo sposobnosti slušaoca da dekodira akustičke
obrasce. Ova sposobnost se primenjuje u razvoju jezika, u periodu prelingvalnog razvoja, kada
novorođenče prvo razvija percepciju u atmosferskim uslovima, a zatim vežba svoje artikulatore i
razvija motornu i moždanu kontrolu nad glasanjem, oslanjajući se na usvojene urođene i prirođene
prenatalne modele. Poznato je da osnove stranog jezika mogu biti postavljene u toku prenatalnog
života, kao u slučaju induskih naroda, gde se engleski i hindu jezik upotrebljava paralelno u višim
kastama, i dete progovara na oba jezika. Tomatis je opisao četvorogodišnju autističnu devojčicu čije
je razumevanje bilo bolje kad bi joj roditelji govorili na engleskom umesto na francuskom
maternjem jeziku, jer je njena majka u toku trudnoće, na poslu, govorila na engleskom jeziku (1).
Prenatalna stimulacija razvoja govora i jezika
Postojanje prenatalne osnove razvoja govora i jezika, obavezuje na adekvatnu prenatalnu
stimulaciju, tj. adekvatno korišćenje ovog perioda za unapređenje razvoja verbalne komunikacije, a
time i celokupnog psihofiziološkog razvoja deteta.
Uglavnom stimulacija teče kroz komunikaciju ispod praga svesti, koja je poznata kao
empatijska veza, između majke i prenatalnog deteta, međutim višedecenijski rezultati primene
prenatalnog vaspitanja i obrazovanja, ukazuju da se edukacijom majke ova komunikacija može
razviti u potpunu, svesnu komunikaciju sa detetom u prenatalnom periodu.
Konstruisani su različiti programi rane stimulacije prenatalne dece, ali uglavnom svi sadrže
generalne stimulativne module, kao što su: auditivna, vestibularna, vizuelna, senzomotorna i
taktilna stimulacija, relaksacija, disanje, masaža,
Jedan od glavnih ciljeva prenatalne stimulacije je edukovanje i ohrabrivanje majke da razvije
pozitivni svesni odnos sa svojim prenatalnim detetom. Razvojem pozitivnih emocionalnih stavova,
oslobađa se endorphin iz majčinom limbičkog sistema koji pozitivno utiče na rast fetusa i razvoj
njegovog imunog sistema, detetovog IQ, njegovih jezičkih sposobnosti i njegovog emocionalnog
razvoja, kao i na uspostavljanje dobre veze sa svojim detetom nakon rođenja i kasnije. Edukacijom
očeva razvija se trijadni odnos majka-otac-dete, koji obezbeđuje potpuno učešće oca u razvoju
deteta i suštinska snažna porodica. Veoma je važno obučiti majku kreativnoj vizuelizaciji koja
pomaže da se ostvari komunikacija sa prenatalnim detetom.
Komparativna istraživanja o muzičkoj stimulaciji i muziko terapiji pokazala su da muzika,
kako ona proizvedena instrumentima tako i vokalno, pozitivno utiče na bebin mozak i intrauterino,
a i posle rođenja, posebno u jedinici neonatalne intenzivna nege (13). Muzika generalno podstiče
harmoničnu komunikaciju u trijadi majka - odojče - otac. Vrsta muzičkog iskustva utiče na dete na
razne načine. Neki autori su utvrdili da uspavanke i puštanje pesama kreira dva različita nivoa
majčine svesti kod novorođene bebe (14). Simbiotska povezanost između staraoca i deteta odvija se
na različite načine u zavisnosti od pozicije deteta (majčinog sadržaja) i muzičkog podsticaja
(rezonancija). Puštanje pesama obezbeđuje više socijalnu, međuljudsku svest, dok uspavanka
razvija više unutrašnju, ka sebi usmerenu svest, svest o sebi.
Iste razlike bi mogle biti pronađene i u jeziku. Ako bi jezička stimulacija bila više
koncentrisana na zvučne strukture, zasnivala bi se na varijacijama tonova, slogova, akcenata (ton,
trajanje, dužina) intonacije i ritmova. A ako bi trebala biti koncentrisana na značenje, postoji
nekoliko opcija koje uključuju izbor teksta: npr. lirski, epski, dramska liturgija; fantastika ili
stvarnost, priče o stvarnom životu.
Umesto zaključka
Istraživanja sprovedena na temu prenatalne i perinatalna jezičke komunikacije, ukazuju na
postojanje sposobnosti prenatalnog deteta da sluša, uči i pamti govorno jezičke sadržaje, počev od
suprasegmentne strukture govora, do „upijanja određenih govornih sadržaja“, koji su prvenstveno
emotivno obojeni. Prirođeni obrasci koji se mogu razvijati u prenatalnom periodu, treba da budu
predmet izučavanja različitih naučnih oblasti i disciplina, kako bi se, s jedne strane dobilo bolje
razumevanje uloge različitih komponenti jezika u jezičkom saznanju, kao i saznanja o svetu koja su
povezana sa jezikom prenatalnog deteta, a s druge strane da se razviju što adekvatniji modeli
prenatalnog vaspitanja i obrazovanja, kroz koncipiranje optimalnog prenatalnog jezičkog okruženja,
što će obezbediti unapređenje jezičkog razvoja deteta, njegove sposobnosti za verbalnu
komunikaciju, kognitivni razvoj, stvaralačko i kreativno mišljenje, kao i uvećanje potencijala za
učenje i saznavanje.
Kako prenatalna jezička komunikacija nije ograničena samo na govor majke, već i na premise
kojima se njene misli, jezik i razumevanje mogu preneti na prenatalno dete bez zvuka, onda takva
činjenica može pružiti nove poglede na različite jezičke nivoe i sam pojam maternji jezik koji svoj
razvoj počinje u prenatalnom periodu, kao jedini period kada i majčin jezik ima predominantni
uticaj na dete.
Reference
(1) Tomatis A A. Ontogenesis of the Faculty of Lisening. 1987. T. R.Verni (Ed.): Pre-and Perinatal
Pszchology, Human Sciences Pres.
(2) Sovilj M. Ljubić A. Milenković V. Đoković S. Mogućnosti prenatalnog ispitivanja reakcije na
zvuk kod fetusa sa kongenitalnim infekcijama. 1992, Zbornik skraćenih radova, X Jubilarni
simpozijum sekcije za perinatalnu medicinu. S.L.D., Beograd, 17-18.
(3) Sovilj M. Đoković S. Razvoj plača-krika novorođenčeta od rođenja do kraja prvog meseca,
1994, Defektološka teorija i praksa, Beograd, str.194-200.
(4) Sovilj M. Jeličić Lj. Vujović M. Barlov I. Razvoj čula i ponašanja fetusa i istraživanja auditivne
percepcije i prenatalne auditivne stimulacije, 2004, poglavlje u monografiji: S. Jovičić, M. Sovilj
(editori): Govor i jezik: interdisciplinarna istraživanja srpskog jezika, I, IEFPG, Beograd.
(5) Aleksić M. Sovilj M. Adamović T. Razvoj govora i segmentacija reči, poglavlje u monografiji:
2004., S. Jovičić, M. Sovilj (editori): Govor i jezik: interdisciplinarna istraživanja srpskog jezika, I,
IEFPG, Beograd.
(6) Sovilj M. Sound, Hearing and Consciousness, 1998, Downward Processes in the Perception
Representation Mechanisms, Napoly, 487-493.
(7) Adamović T. Sovilj M. Subotić M. Prenatalna memorija i učenje, 2004. poglavlje u monografiji:
S. Jovičić, M. Sovilj (editori): Govor i jezik: interdisciplinarna istraživanja srpskog jezika, I,
IEFPG, Beograd.
(8) Radičević Z. Vujović M. Jeličić Lj. Sovilj M. Comparative findings of speech and language
processing at an early ontogenetic age in quantitative EEG mapping. 2008. Experimental Brain
Research.
(9) Radičević Z. Sovilj M. Jeličić Lj. Vujović M. Mapping of power and concentartion of infant´s
brain electric activity in examining speech-language stimulation, 2006, The 10th International
Biofeedback Conference, Vienna, Austria
(10) Radičević Z. Sovilj M. Jeličić Lj. Vujović M. The mapping of theta and delta brain electric
activity strength in infant during conditions of speech and language stimulation, 2006. NHS 2006
Conference “Beyond Newborn Hearing Screening: Infant and Childhood Hearing in Science and
Practice”, Cernobbio, Italy.
(11). Radičević Z. Sovilj M. Jeličić Lj. Vujović M. Comparative findings of speech and language
processing at an early ontogenetic age in quantitative EEG mapping, 2006. The 5th International
Conference on Voice Physiology aned Biomechanics, Tokyo, Japan.
(12) Kostić Đ. Cooing and Babbling, Notes and discussion, 1991, br. 2, IEFPG, Beograd.
(13) Collins S K. Kuck K. Music therapy in the Neonatal intensive care unit. 1991. Neonatal
network.6:23-26
(14) Lopez S. Dixon S J. Stamberger and P Nader. The Effects of Lullabies and Playsongs on
Newborn infants. 1989. XIX Congres International de Pediatrie, Paris.