živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

8888888882007od

12.

kolo

voza

do

8. ru

jna

2007

.

Naša tema:

Predvorje crkve

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

l

živo vreživo vre

urednikova riječ

Crkva u predvorju crkve

naša tema: Predvorje crkve

Atrij i klaustar u tipologiji vrta kaoteološko-liturgijskoga mjesta, Ivan Šaško

Predvorje crkve i iskustvo crkvenosti,Ante Crnčević

Crkva i svijet, Ivica Raguž

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: Ž. Tanjić, S. Slišković, I. Raguž, A. Vučković, I. Šaško

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

tragom svetosti

Marijino uznesenje u nebesku proslavu,G. Dabić

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Liturgijska služba zajednice

2

16

1

40

38

36

U predvorju Doma GospodnjegaGospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno:duša mu se ne predaje ispraznosti,i ne kune se varavo.On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!«»Tko je taj Kralj slave?«»Gospodin silan i junačan, Gospodin silan u boju!«»Podignite, vrata, nadvratnike svojedižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!«»Tko je taj Kralj slave?«»Gospodin nad Vojskama – on je Kralj slave!«

(Ps 24)

Zagrebačka katedrala, portal, obnovljen 2006.(Snimio: Z. Atletić)

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječživo vrelo 2007888

Crkva u predvorju crkve

ačin na koji gradimo crkve vjerno preslikava naše shvaćanje Crkve i sâmi život crkvenosti – našu sutjelovljenost s Tijelom Kristovim. To

zapažanje, koje je svojedobno iznio Louis Bouyer, posvjedočeno je kroz cijelu povijest liturgijske arhitekture. Liturgijska se arhitektura pojav-ljuje kao isklesana ekleziologija koja progovara o našem zajedništvu vjere, o poimanju i življenju sakramenata i duhovnosti Crkve. U dugoj

graditeljskoj povijesti kršćanske misli susrećemo i zdanja koja ne zrače bistrinom vjere i življene crkvenosti. Potrebno je, stoga, brižno nastojati da govor suvreme-noga crkvenoga graditeljstva potiče i njeguje zajedništvo Kristovih vjernika. Kao što težimo da zgrada namijenjena stanovanju pruža ozračje obiteljskoga doma, s ne manjom pozornošću i dužnošću valja nam poduzeti sve da i crkva-zgrada pru-ža ozračje eklezijalnosti. Liturgijski prostor može biti ispravno oblikovan i inter-pretiran jedino kroz liturgijsku i eklezijalnu hermeneutiku.

Na tragu promišljanja o eklezijalnosti naših mjesta liturgijskih okupljanja iz-dvajamo prostor koji nas na izravan način uvodi u liturgijski život Crkve. Mislimo pri tom na predvorje crkve, kroz povijest oblikovano na različite načine – kao atrij, vrt, trg, unutarnje dvorište ili kao predvorje u najužem smislu riječi. Predvorje je danas u oblikovanju crkve-zgrade, čini se, ostalo izvan dosega liturgijsko-teoloških promišljanja. Ponegdje je predvorje, bez isticanja njegove prostornosti i liturgijske vlastitosti, svedeno tek na manji i uži ‘međuprolaz’, idejno zamišljen samo na ‘teh-ničkoj’ funkcionalnosti potrebne zvučne i klimatske ‘barijere’.

Dinamika liturgijskoga života Crkve zahtijeva predvorje ili atrij crkve kao litur-gijsko-inicijacijsko i eklezijalno-inicijacijsko mjesto. Na ispravan način oblikovan, atrij je vlastito mjesto pojedinih liturgijskih činā ili dijelova liturgijskih slavlja (npr. blagoslov ognja u Vazmenome bdjenju, obred primanja u slavlju krštenja), ali i mjesto artikuliranja zajedništva koje je nužni preduvjet za potpuni doživljaj liturgi-je Crkve, odnosno – za potpuni doživljaj liturgije i Crkve. Predvorje nije razdjelni-ca između Crkve i svijeta, između svagdanjega i slavljeničkoga (liturgijskoga), nego međuprostor koji omogućuje potrebno međuvrijeme za istinsko međuprožimanje življene i slavljene vjere. U predvorju je mjesto okupljanja iz svijeta, mjesto obliko-vanja zajedništva i priprave za liturgijsko slavlje, ali i mjesto poslanja u svijet.

Nesumnjivo je da predvorju i(li) atriju crkve valja vratiti liturgijsko i eklezijalno značenje te ih u tu svrhu i oblikovati, osobito u podizanju današnjih ‘pastoralnih cen-tara’. Čini se da je eklezijalnost nemaloga broja vjernika ostala ‘u predvorju’ ili ‘na pragu’ crkve te se ne usuđuju stupiti u ‘lađu’, ili pak, kad u nju stupe, ne doživljavaju ozračje doma i zajedništva vjere. Predvorje crkve, kao snažno inicijacijsko mjesto, u promišljenome liturgijskom pastoralu može biti mjesto ozdravljanja nedovoljne ini-ciranosti vjernika u otajstva vjere i mjesto njihova poniranja u život Crkve.

Urednik

2

NAŠAtemaPR

EDVO

RJE cr

kve

crkv

ePR

EDVO

RJE cr

kve

PRED

VORJ

E

Ovaj napis može biti vezan uz razne temati-ke liturgijske arhitekture i estetike, a mož-da je najneposrednije proširenje govora o važnosti pojedinih sastavnica liturgijskoga prosto-ra ili o dekorativnosti, bilju i cvijeću u liturgiji, ali svakoj od tih tematika prilazi na takav način da se ne prepusti izravnosti i instrumentalizaciji. Nai-me, vrt ovdje ne promatram kao mjesto na koje-mu raste ‘dekorativna sirovina’ ili pak mjesto koje treba biti preslikano u druge ambijente. Vrt va-lja iščitavati kao filozofijsku cjelovitost, a u životu vjernika vrt je ujedno i biblijsko-liturgijska veliči-na. Posrijedi je usredotočenost, koncentracija u kojoj neka neliturgijska namjena ne niječe i ne do-kida postojanje transcendentne odlike, bez obzira na koji je način ova zadnja artikulirana (izvor lju-bavi ili mladosti; oživljavanje tzv. zlatnoga doba; obilježja povezanosti s nekom religijom ili religio-znošću). O svemu tome je do sada najljepše stra-nice koje su mi poznate napisao C. Valenziano, čiji materijal koristim za ova razmišljanja.

Civilizacije su često vezane uz sliku idealnoga, savršenoga vrta koji je nedostižan i koji ostaje prostorom za želje, nade i neostvarive potrebe ljudi. To je mjesto na kojemu je sve moguće, ali se ne nalazi na ovome svijetu, nego onkraj njega, iako ga se reproducira na zemlji, kako čežnja ne bi pala u zaborav. U antici je vrt predodžba izgu-bljene sreće, a mnogovrsne projekcije takvoga pri stupa uvelike su utjecale na ustroj i zapadnu te matiku arhitekture vrtova. Vrt je u jezicima če-sto podudaran s ‘rajskim vrtom’. U dnu se nalazi stari perzijski pojam pair-dae’za, a znači »ogra-đen park«, odnosno »privatni kraljevski vrt«. To je vidljivo i u babilonskome (paradisu) te u hebrejskome i grčkome jeziku (pardes; para-deisos), gdje se tim imenom označuju vrtovi per-zijskih kraljeva. Ideja o ograđenosti, razgraniče-nosti nalazi se i u latinskome pojmu hortus ili u indogermanskome ghordho.

Ta ograđenost govori o posebnosti pristupa, o izabranim ljudima koji mogu ući i o drugima ko-je valja izbaciti zbog nedoličnosti. Kraljevski su vr-tovi (osobito u pustoši) zbog svojega obilja i nepri-stupačnosti postali slikom raja. Nadalje, život ljudi je ograničen, baš kao i vrtovi, a mitovi o potopu obično pošteđuju ograđenost prostora koji nasta-vlja živjeti kao slika besmrtnosti. Knjiga postanka preciznije smješta i opisuje edenski vrt u kojemu se nalaze četiri rijeke. Tu se nalazi temeljni model koji opisuje vrt s izvorom, fontanom u središtu. Taj ‘prototip’ postaje nosivom slikom za nebesko kraljevstvo (Crkva, Novi Jeruzalem), prostor-vri-jeme u kojemu se nalazi vječni život i sreća. Osim ograđenosti i izvorišta, važnu ulogu ima bilje i dr-veće koje raste i donosi plodove. Ta se konstanta može naći u Elizejskim poljanama (Homer) ili u Arkadiji (Virgilije). U bilo kojemu razdoblju pri-kazi vrtova ili arhitektonske konstrukcije u sebi sadrže simbole raja.

Posebno je zanimljivo promatrati crkvene i li-turgijske prostore iz srednjovjekovnoga razdoblja koji se oslanjaju na antičku tradiciju, prenoseći – u kršćanskome ključu – elemente koji odražavaju pre-dodžbe o raju. Tako se na tlorisu samostana u Sankt Gallenu uočavaju sličnosti (iako ovdje s liturgijskom svrhom) s arhitektonskim elementima rimskih vila. Pojam ‘raj’ (paradisiacum) u srednjovjekovnim cr-kvama obilježuje prostor ispred crkve na kojemu se okupljala zajednica prije službe Božje. Tu se nalazi-la fontana, drveće, a malo pomalo postaje ružičnja-kom. U istome se samostanu nalazi niz drugih ‘vrto-va’, među kojima i oni u kojima je bilo ljekovito bilje (herbularius): kadulja, menta, mak, ruta, kim, pe-lin i dr. U tome se vrtu neizostavno moglo naći ru-že i ljiljane (‘Marijino cvijeće’). Postojali su vrtovi s raznim povrćem, a stabla su ograničavala klaustar i groblje. U tome se poimanju spaja estetska, teološka i praktična strana. U svakome se slučaju uvijek radi o umjetničkim djelima velike snage i djelotvornosti,

Atrij i klaustar u tipologiji vrtakao teološko-liturgijskoga mjesta

Ivan Šaško

3

PREDVO

RJEcrkvecrkve

PREDVO

RJEcrkvePRED

VORJE

888živo vrelo 2007

ali ne bi bilo primjereno Svetomu pismu pristupati uskim pogledom, nego uvijek povezujući kulturalne elemente. Drugim riječima: ako se razni mitovi i mitološke potke, koji su se našli u Svetome pismu, nala-ze i kao odrednice u nekome dru-gom ljupkom mjestu (locus amoe-nus), to odmah ne znači da je riječ o podrijetlu iz ‘biblijskoga vrta’.

Klaustar kao osebujan vrtU spletu raznih vrtova povlašte-no mjesto pripada klaustru. Teo-loški pojam ‘Crkva’ (zajednica sa zvana od Boga) ima svoju arhi-tektonsku označnicu crkve-gra-đevine (domus ecclesiae). Taj se fenomen u povi-jesti može naći i u pojmu klaustar koji je doživio takvo poimanje s pomoću zbilje koja nosi biblijsko--liturgijsku specifičnost, a tiče se samostana – vrta. Klaustar je ponajprije ona zbilja koja nešto zatva-ra (claustra ab eo quod claudantur dicta – sv. Izi-dor Seviljski). Svako zatvaranje ima svoju nutarnju logiku i raspored (eremitski, cenobitski, kanonič-ki…) i svoju samostojnost. Iz različitih pravila re-dova i zajednica ipak se može izvući isti plan koji su rabili umjetnici petnaestak stoljeća kao kultu-ralnu tematiku.

Istok je čuvao nacrt koji se sastojao od sljede-ćih elemenata: zidova koji su tvorili četverokut s vratima prema moru na jugu, te kulom prema sje-veru (prema brdima); na te su zidine oslonjene sa-mostanske ćelije (na jug; jugoistok, jugozapad; na sjever, sjeverozapad); klaustar je sadržavao redo-vita mjesta: crkvu, fontanu ispred nje prema isto-ku, biblioteku u središtu prema sjeveru, sve to izo-lirano sa svih strana; blagovaonicu, kuhinju, peći oslonjene na zidove prema zapadu; izvan tih ogra-da nalaze se druge koje ograđuju vrt za obrađivanje prema jugu i morskoj obali. I na Zapadu nalazimo sličan raspored, s time da se sve više inzistiralo na jedinstvenoj ogradi s vratima.

Kasniji razvoj pokazuje da se početni monasti-čki model sve više poboljšava prema funkcionalno-sti koja živi u sinergiji s kulturama (sirskom, egipat-

skom, bizantskom, rimskom i dr.) i subkulturalnim varijantama. Život u samostanu obuhvaća tijek (cur-sus) s tri sastavnice: molitvom, radom, odmorom te klauzura postaje mozaikom kao prostorom mikro-kozmosa u kojemu svaki prostorni i vremenski fra-gment ima svoju specifičnost. U toj velikoj klauzuri rađa se klaustar kao biser dvorišta i dvora. Klaustar je prostor koji vrši ustrojbeno-simboličku transi-gnifikaciju većega prostora samostana ili dvora. U semantičkoj inačici u jednakome odnosu se nalazi atrij crkve prema crkvi, tako da možemo prisličiti klaustar s crkvenim atrijem.

Svaki klaustar građen je na temelju ukusa po-je dinca ili zajednice, s pripadnom simboličkom, ali redovito s istom ustrojbenom vrijednošću. On je smješten na takav način da bi svojom simboli čkom vrijednošću dao ‘opravdanje i smisao’ redo vitim dje latnostima i funkcionalnosti. Fizički ustroj je vrt sa svojim otvorenim i natkrivenim dije lovima. Ti su vrtovi u središtu uređeni na način žarišta. Vrt je ponajprije zeleni travnjak s grmljem i zimzele-nim biljem, fontanom ili zdencem, pazeći da voda ne bude samo ukras, nego da bude i za piće.

Biblijske sastavniceKvadriportik (‘četveroulazište’) sa stupovljem, iza-brano bilje u skladu sa skulpturalnim elementi-ma, voda, svjetlo odozgor, odražavaju udivljenost i romantično ozračje. No, klaustar se rajem ne zo-

Eufrazijeva bazilika, Poreč.(Snimio: Z. Atletić)

4

NAŠAtemaPR

EDVO

RJE cr

kve

crkv

ePR

EDVO

RJE cr

kve

PRED

VORJ

E

ve zbog toga. Svaki je klaustar raj, jer je ustrojbe-no simbol idealnoga vrta. Idealni vrt – kaže Valen-ziano – nije utopija (doslovno: bezmješće) – nego ukronia (doslovno: bezvrijeme), jer se on odnosi ponajprije na metaforičnost vremena. Njegova je uloga simbolički itinerarij asketskoga ozdravljiva-nja od četverostruke ‘shizme’, odjeljivanja ili otuđe-nja: otuđenja od kozmosa (stvorenoga svijeta), od sebe samih, od bližnjega i od Boga. Klaustar sim-bolizira put od Edenskoga vrta do Nebeskoga Je-ruzalema. Prolazeći četverostraničnim klaustrom prolazi se duhovni put kontemplacije od staroza-vjetne tipologije do novozavjetne anti-tipologije: simbolizira se cjelokupna povijest spasenja. Baš se ti ikonografski ciklusi mogu naći u kiparskim i de-korativnim izražajima.

Promatrajući put od Postanka do Otkrivenja, shvaćamo da su klaustarni vrtovi baš na tragu toga objaviteljsko-spasenjskog čitanja. Navedimo samo nekoliko biblijskih elemenata. Od prve biblij ske knjige prati nas oaza u pustinjskome kraju (usp. Post 2,8-9), s naglašavanjem drveća: smokve, ce-dra, čempresa, platana i vode. Drvo života se čita kao mudrost, plod pravednosti, ispunjena čežnja, odnosno kao simbol nutarnjega mira i radosti srca. To je drvo mistička istina, drvo spoznaje dobra i zla. Vrtovi su mjesta učenja, mjesta s vodom koja je darovana; mjesta na kojima učitelji poučavaju uče-nike (usp. Ps 1,3; Iz 44,4; Izl 20,22; Jer 10,3). To je mjesto povezano s Pjesmom nad pjesmama i s mu-

drosnom literaturom (usp. Pj 4,12-5,1; Sir 24,13-20). Na primjeru vrta moguće je vidjeti mnoštvo tumačenja, ali se u svima njima vidi jasna veza iz-među vrta i izvora, sa svim elementima koji rese plodove, biljke i njihove učinke. Razvidna je misti-ka klaustra.

Novi zavjet spominje nekoliko primjera (usp. Lk 13,19; Iv 18,1; 19,41), ali je među njima najzna-kovitije mjesto Kristove uskrsne prisutnosti. Go-tovo da se u tome vidi ispunjenje ili obrat najavlje-noga u Pjesmi nad pjesmama (usp. Iv 20,1.11-17; Pj 8,13). No, ni to nije završna transignifikacija, tj. eshatološka prisutnost. Knjiga Otkrivenja (usp. Otk 21,10-21; 22, 1-4) pokazuje na dojmljiv način ispunjenje. Sada je drvo života dosežno pravo; može se blagovati s njega, a baš je to identifikacija eshatološkoga raja. Ostavljen je ogradni zid, ali su vrata otvorena. Oblik je kvadratni; travnjak je zla-tan, a drveće drago kamenje, dok sve kristalno bli-sta. Sada se objavljuje ono što je Jobu bilo skrive-no (usp. Jb 28,12-19).

Liturgijski ključ čitanjaOve biblijske sastavnice unutar klaustra simbolič-ki su oblikovane liturgijskim sastavnicama. To je zbog toga što bi simboličko ustrojavanje povijesti spasenja, bez liturgijskoga posadašnjenja (a to je jedina puna aktualizacija) bilo proturječno. Zbog toga je u klaustrima često moguće pročitati natpis sličan ovomu: hic legit monachorum cetus et orat

darovana; mjesta na kojima učitelji poučavaju uče-darovana; mjesta na kojima učitelji poučavaju uče-nike (usp. nike (usp. mjesto povezano s Pjesmom nad pjesmama i s mu-mjesto povezano s Pjesmom nad pjesmama i s mu-

jedina puna aktualizacija) bilo proturječno. Zbog jedina puna aktualizacija) bilo proturječno. Zbog toga je u klaustrima često moguće pročitati natpis toga je u klaustrima često moguće pročitati natpis

hic legit monachorum cetus et orat hic legit monachorum cetus et orat

Vrt predvorja crkve vraća iskustvo izgubljenoga raja. (Bazilika sv. Pavla izvan zidina, Rim) Sn

imio

: M. Č

oban

ović

5

PREDVO

RJEcrkvecrkve

PREDVO

RJEcrkvePRED

VORJE

888živo vrelo 2007

(ovdje zbor monaha čita i moli), spajajući lectio divina, dakle: mudrost, i opus divino-humanumi, dakle: liturgiju.

Liturgijska odrednica klaustarnoga vrta izra-sta iz blizine s biblijskim odrednicama i iz pomi-rivanja vremensko-prostorne udaljenosti koja se nalazi između samostanske zajednice i liturgijske zajednice, spajajući eshatološku započetost i nedo-vršenost (već, ali ne još). Klaustar – ali i atrij – jest prostor življenja jednodušnosti. Zbog toga je za-nimljiva kvadratnost, odnosno oblik četverokuta koji živi cirkularnost. Honorije iz Autuna je zapi-sao: »Secundum hanc formam religiosi in claustro unanimiter degunt, nocte ac die in monasterio ad servitium Dei conveniunt.« (U skladu s ovim obli-kom redovnici u klaustru jednodušno žive, sku-pljaju se zajedno noću i danju u samostanu na službu Božju.) »U skladu s ovim oblikom« znači cirkularnost u kvadratu, što odražava sakramen-talnost, tj. ulaz transcendencije u imanenciju i protezanje prema euharistiji.

Svaki pak klaustar (bio on samostanski ili ne-ki drugi) ima svoju specifičnost u duhovnosti Crk-ve. U vrtovima kartuzijanskih samostana vidljivo je nekoliko duhovnih cjelina: hortus conclusus predstavlja prostor namijenjen za nadahnuće ži-vota koji je usmjeren prema askezi; pustinja je mjesto na kojemu Sveto pismo daje spokoj i pro-stor za razmatranje i redovito je odvojen od obra-đivane zone; područja sa zelenilom asociraju na edenski vrt u kojemu se vraća izgubljeni raj, kako bi se obnovio prvotni sklad u kojemu je živjelo čo-vječanstvo na početcima stvorenosti; hortus, tajan i izgrađen kao prikaz neosvojive duhovnosti nara-vi daje mogućnost ponovnoga pronalaženja izvor-ne čistoće. Geometrijsko i simboličko središte toga duhovnoga procesa jest smještaj zdenca (fons sa-lutis) iz kojega se napaja Duhom Svetim. To vrelo predstavlja oltar, sposoban preoblikovati prirod-ni prostor u susretištu zajednice i božanske prisut-nosti. Posvemašnja odvojenost kartuzijanca sva-ki vrt ćelije pretvara u odražaj slike koja odgovara značaju, kulturi i iskustvu svakoga redovnika, čak i onda kada pokazuju jednaka tipološka polazišta.

Onako kao što u arhitekturi crkava možemo naći spoj raznih ekleziologija, tako se u klaustrima

mogu čitati naglasci raznih duhovnosti i pobožno-sti. Između Crkve i kulture, između duhovnosti i kulture vrijedi pravilo po kojemu postoji uzajamna determiniranost između čovjeka i kulturalnih dje-la. Vrt je u tome kontekstu lako čitljiv kao udalja-vanje od vremenskih odrednica sadašnjosti mjer-ljive kronometrom i ulaženje u prostor mitskoga, poput praga koji iz svjetovnoga i imanencije upu-ćuje na trans, objavljujući se kao prag, liminalni prostor-vrijeme ljudske zbilje pred objavljenom Istinom.

Primjer ambona u ozračju vrtaProstor koji je liturgijska arhitektonska predaja stvorila oko ambona kao predivnu interpretaciju navještaja Riječi zove se ‘vrt’. Zanimljivo je primi-jetiti da se nekadašnja podjela na mjesta koja u euharistijskoj dvorani pripadaju muškarcima, od-nosno ženama, iščitava u biblijskoj tipologiji vrta. Naime, sjeverna je strana bila rezervirana za muš-karce, a južna za žene. Ta je ženska strana tuma-čena u smislu ‘ženskih povlastica’: žena je stvore-na u raju (usp. Post 2,18.21-23); od žene je rođen Božji Sin (usp. Gal 4,4); Uskrsli se najprije ukazao jednoj ženi (usp. Iv 20,14-16). Time se naglašava i ženskost vazmenoga navještaja, zbog čega nije slučajno da su amboni posvećeni poglavito žena-ma mironositeljicama ili Mariji Magdaleni koja je smatrana ‘apostolkom apostola’, zbog njezina po-vlaštenoga mjesta među navjestiteljima uskrsnu-ća Kristova.

Vazmeni vrt praznoga groba i vrt Postanka ulaze u razmjenu smisla do te mjere da se oko am-bona stvara prostor vrta u koji su smješteni pjeva-či. Posebno mjesto pripada riječi iz treće pjesme iz Pjesme nad pjesmama, u kojima zaručnik govori: »(Zaručnik) Mladice su tvoje vrt mogranja pun bi-ranih plodova: nard i šafran, mirisna trska i cimet, sa svim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima. Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana. (Zaručnica) Ustani, sjevernjače, duhni južni vjetre, nad vrtom mojim, neka poteku njegovi mirisi.«

Iz tih se slika uočava i nutarnji smisao smje-štanja ambona na osovinu sjever-jug. Zaručnica-vrt čezne za vjetrovima koji bi nosili mirise i odgo-

6

NAŠAtemaPR

EDVO

RJE cr

kve

crkv

ePR

EDVO

RJE cr

kve

PRED

VORJ

E

Kršćanin, živeći u svijetu kao »putnik i pridošlica« (1Pt 2,11), doživljava svi-jet kao atrij novoga neba i nove zemlje, kao predvorje zbiljnosti prema kojoj usmjeruje svoj korak. Budući da je »naša domovina na nebesima« (Fil 3,20), svijet u ko-jem se krećemo samo je predvor-je Doma u kojem nam je priprav-ljena vječnost. Predvorje je mjesto čekanja, mjesto priprave, mje-sto sigurnoga nadanja istinsko-me susretu. Svijet je za kršćane prag vječnosti. U drevnoj Poslani-ci Diognetu – spisu u kojemu neki imenom nam nepoznati kršćanin početkom drugoga stoljeća brani nauk evanđelja – kršćani su opi-sani kao stranci u svijetu: »Žive u svojoj domovini, ali kao stranci. Svaka strana zemlja njihova je do-movina; a svaka domovina njima je strana zemlja.« (V,5). Vjernost evanđelju, ipak, nije raskorak iz-među vremenitoga i vječnoga, ne-go iskorak iz vremenitoga u vječ-no, iz ljudskoga u božansko. Život evanđelja ne obezvrjeđuje zemlju i svijet nego ih promatra kao mje-sto predokusa vječnosti.

Takvo vrjednovanje svijeta i ži-vota u velikoj je mjeri oblikovalo i kršćansko shvaćanje bogoštov-lja, a potom i kultnih mjesta. Krštenik u liturgiji doživljava zbilj-nost vje čnosti. Dimenzija iskoraka, prije laza, hodočašća, prostorno je iz ra žena osobito atrijem ili pred-vorjem crk ve. Atrij je u rimskome kulturalnome krugu bio shvaćan kao spatium ante aedam, prostor ispred zgrade ili kuće. Atrij, dakle, nije sastavni dio zdanja; on stoji ispred, povezujući zgradu (dom) i trg, život u obitelji i život u svijetu.

vorili na glas zaručnika. Tako i Crkva-zaručnica čezne, kako bi vazmeni navještaj s juga prema sjeveru puhao i pokrenuo klicu i plod, drvo i ta-mjan, odgovarajući na glas Riječi-zaručnika.

Iz rečenoga je, nadam se, jasnije zašto se u atriju nalazi povlašteno mjesto za travu i za bilje koje pokazuje nepromjenjivost (zimzele-nost), dok cvijeću nije vlastito mjesto u atriju i klaustrima. Cvijeće se nalazi u samoj crkvi, jer njegova ambivalentnost (ljepota i prolaznost) tamo dobivaju snažniji izražaj koji dopušta i tonalizaciju otajstva dinamikom obredne pro-mjenjivosti.

Možda najkraći put posvješćivanja seman-tike ambona vodi preko govora o atriju i vrtu. Dekulturacija koja je istovjetna onoj zbog koje se dan Gospodnji pretvara isključivo u dan od-mora i poštivanja nekoga propisa, pogodila je i ambon, pretvarajući ga čas u mjesto parenet-skoga propovijedanja (‘propovjedaonica’), čas u stalak za čitanje unutar obreda. To je proces koji je promašio nosivu ‘funkciju’ te time polju-ljao strukturu smisla i simboličku snagu. U ta-kvim se odnosima ne uspijeva uprisutniti ne-prisutno; ne izlazi na vidjelo značenje te i samo slavlje nestaje.

Suvremena liturgijska obnova pokušala je vratiti simboličku snagu ambona, ali u tome do sada nije uspjela, jer su se de facto u okviru ne-dostatne kriteriologije smještali u blizinu oltara (‘naslanjali’ se na njih) ili dovodili u čudnu ve-zu s krsnim zdencem, bez mjere liturgijske di-namike i otajstvenoga smisla. U takvome je po-slu neizostavna dimenzija vazmenoga otajstva u mistagogiji i u duhovnosti ostaje jedina krš-ćanska orijentacija. Tako će mjesto Riječi na pr-vome mjestu biti simboličko i arhitekstonsko, pokazujući vlastitu umjetnost, u komplemen-tarnome paralelizmu s oltarom. Ustrojstvo ol-tarnoga prostora (prezbiterija) tvori katehezu u kojoj monumentum Verbi ima vlastiti govor kojim prostorno vizualizira obrede. S tim je ustrojem povezana i stalna i blagdanska orna-mentika te dekoracija liturgijskih knjiga koje su u suodnosu s ambonom, kao mjestom navje-štaja Kristova uskrsnuća i vrta života.

7

PREDVO

RJE888živo vrelo 2007

Predvorje crkve i iskustvo crkvenostiPromišljanja o predvorju kao liturgijskom prostoru

Ante Crnčević

Biti u atriju ne znači ‘biti izvan’, nego biti na pragu, u očekivanju, biti upućen na dom, na pripadnost domu. Činjenica da je atrij (kao quadriporticum) bio oblikovan kao dvorište s natkrivenim i nenat-krivenim (nezaštićenim) dijelom još je više budila doživljaj putništva i upućenosti prema domu od-nosno hramu. Atrij nije mjesto trajnoga boravka; on je mjesto prijelaza. Takva iskustva još su uočlji-vija i iskustvenija u predvorju ili atriju kultnoga prostora, gdje atrij zadobiva nova značenja.

Od atrija do trgaNovost kršćanske liturgije u odnosu na staroza-vjetno bogoštovlje usmjerila je kršćansku misao na oblikovanje bogoštovnoga prostora koje će se bitno razlikovati od jeruzalemskoga hrama i od poganskih kultnih mjesta. Kršćani su se, naime, u oblikovanju mjesta svojih liturgijskih okuplja-nja nadahnjivali tlorisom rimskih kuća (basilicae romanae) koje su svojom prostranošću omogu-ćavale da okupljena zajednica bude shvaćana kao živi hram i kao subjekt liturgijskih čina. Liturgi-ja je sveti skup, sveti susret krštenika s Otkupite-ljem. Ne čudi da je i sami čin okupljanja bio shva-ćen kao dio kršćanske obrednosti, pa je tome činu bio potreban i vlastiti obredni prostor, atrij. Ipak, atrij kršćanskih bazilika ne može biti u cijelosti shvaćen ako ga se promatra samo u toj obrednoj funkcionalnosti okupljanja zajednice. Njegovo simboličko značenje i doživljavanje uvelike nad-visuje njegovu obrednu korisnost.

U tome smislu korisno je vratiti se na znače-nje atrija ili predvorja u jeruzalemskome hramu. Starozavjetni je hodočasnik, u želji za susretom s Gospodinom, uspinjući se prema Hramu klicao: »Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad Voj-skama! Duša mi gine i čezne za dvorima Gospod-njim. Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć’ te bez prestanka! Zaista, jedan je dan u dvorima

tvojim bolji od tisuću drugih. Volim biti na pragu Doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grješ-nika.« (Ps 84,2-3,5.11-12). Ili pak: »Obradovah se kad mi rekoše: ‘Hajdemo u Dom Gospodnji!’ Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzale-me.« (Ps 122,1-2).

Čežnja za Hramom, u koji je svaki odrastao vjernik bio dužan hodočastiti, osobito je iskrila u trenutku susreta s hramskim zdanjem, u predvor-ju hrama. Usklik hodočasničke radosti razumljiv je i opravdan ima li se u vidu duga putovanja ko-ja su hodočasnici poduzimali. Višednevni hodo-časnički boravak u Jeruzalemu i ispunjenje hodo-časničke obveze u hramu (molitva i prinos žrtve) zahtijevao je, kao prvi korak, pripravu i očišćenje prije stupanja u hram, u susret s Gospodinom. Vrijeme priprave, koja se odvijala u hramskome predvorju, doživljavalo se kao iskustvo praga i smiraja, kao susret u dimenziji »već i još ne«. Atrij je bio mjesto buđenja i čišćenja želje za su-sretom s Gospodinom u hramu. Pranje tijela na-dahnjivalo je čišćenje duha, kako bi hodočasnik »čista srca« mogao stati pred lice Gospodnje.

7

PREDVO

RJEcrkvecrkvecrkvecrkvecrkve

PREDVO

RJEcrkvePRED

VORJE

Na sličan je način i atrij kršćanskih bazilika omogućavao prihvat ‘hodočasnika’ i svih koji su do lazili na slavlje kršćanske zajednice. Zato je u atriju bilo vlastito mjesto katekumena i javnih pokornika – onih koji žive vrijeme čišćenja i pri-prave za puno zajedništvo s Kristom i njegovom Crkvom. Boravak pred vratima pročišćavao je nji-hovu želju za puni (inicijacijski) ili ponovni ulazak

Atrij i predvorje jesu mjesto sabiranja iz svijeta te, nakon slavlja, mjesto poslanja u svijet. U atriju

se oblikuje odnos kršćana prema svijetu.Atrij ne razdvaja nego preobražava odnos svagdanjega i liturgijskoga, svijeta i Crkve.

8

NAŠAtemaPR

EDVO

RJE cr

kve

crkv

ePR

EDVO

RJE cr

kve

PRED

VORJ

E

(po obredu pomirenja) u novost života, kroz vrata koja su podsjećala na samoga Krista: »Ja sam vra-ta. Kroza me tko uđe, spasit će se.« (Iv 10,6.9)

Euzebije Cezarejski, opisujući baziliku koju je u Tiru oko god. 316. podigao biskup Paulin, poseb-no se osvrće na pojedinosti atrija: »Veliko i uvis podignuto predvorje protegao je [Paulin] prema samim zrakama sunca na istoku (...) Onome tko prođe kroz vrata nije dopustio da nečistim i neo-pranim nogama stupi u svetište. Koliko se najvi še moglo hram je međuprostorom odvojio od pred-njih ulazā. Uokolo ga je uresio četirima kosim tr-jemovima… Srednji je dio ostavio slobodnim za motrenje neba. Tu je postavio i znamenja sveto-ga čišćenja. Hramu nasuprot uredio je zdence s velikim protokom žive vode. Onima koji stupaju unutar svetih ograda omogućio je pranje. Taj pr-vi boravak onih koji ulaze svakome je udivljenje i užitak. Onima pak kojima je potrebito prvo uvo-đenje to mjesto pruža boravište koje odgovara nji hovu stanju.« (Ekklesiastiké historía, X,4,38-41). S vremenom će predvorje Crkve postati redo-vitim dijelom kršćanske crkve-zgrade pa Sabor u Orléansu (511.) donosi odluku da nitko ne smije graditi crkvu bez suglasnosti mjesnoga biskupa koji će naznačiti opseg crkve i atrija. Očito je da je atrij bio shvaćan kao liturgijsko mjesto, neophod-no za predslavljenički dio liturgijskih okupljanja.

Atrij ne dijeli ‘posvećeni’ prostor od ‘profano-ga’, nego premošćuje jaz između života u svaki-dašnjosti i susreta s otajstvenom zbiljnošću. Atrij ‘filtrira’, ‘preispituje’ i pročišćuje kršćaninov dola-zak na sveto mjesto. Paradigma »sancta sanctis«, sveto svetima, nalazila je odjeka i u pristupanju li-turgijskome prostoru.

U prostoru atrija crkvena je zajednica oživlja-vala svoje crkveno zajedništvo, shvaćano kao nužni preduvjet za vjerodostojno slavljenje svetih otajsta-va. Atrij je bio mjesto sabiranja iz svijeta te, nakon slavlja, mjesto kršćanskoga poslanja u svijet. U atri-ju se oblikovao odnos kršćana prema svijetu i za ži-vot u svijetu. Atrij ne dijeli nego preobražava odnos svagdanjega i liturgijskoga, svijeta i Crkve.

Zajedno s nestankom prakse katekumenata i instituta javne pokore u srednjemu vijeku blijedi i značenje atrija crkve. No, to nisu jedini razlozi ne-

stanka klasične forme atrija. Novi odnos Crkve i društva, a čime se uobličuje drukčije pozicionira-nje i značenje crkve-zgrade u gradskome središtu, sve će više poticati da se atrij – koji je nekoć bio ti-jesno vezan uz crkvu i usmjeren prema životu crk-vene zajednice – zamijeni trgom koji će postupno gubiti svoj primarno crkveni identitet te s vreme-nom biti mjesto oblikovanja života šire društvene zajednice. Tako oblikovan trg nije više prostor crk-venosti i kršćanske obrednosti nego jednostavno slobodni javni prostor ispred crkve. Nerijetko je s druge strane trga, crkvi nasuprot, zgrada gradske vijećnice (s vlastitim tornjem). U tako koncipira-nome javnome prostoru trg nije u funkciji pred-vorja crkve ili priprave za liturgijski život nego je Crkva ‘izvedena’ na trg, postajući subjektom jav-noga života. Crkva-zgrada postaje, barem u odre-đenoj mjeri, dijelom javnoga prostora. Posljedice takvih promjena nemjerljive su i dalekosežne te danas zadiru i u shvaćanje same liturgije.

Zbog nestanka predvorja ili atrija crkve kao eklezijalno usmjerenoga prostora sveti Karlo Bo-romejski (†1584.) donosi uredbu u kojoj ističe nje-govu važnost i nužnost. Kao novi oblik drevnoga atrija moderno doba izdvaja na nekoliko stuba uz-dignutî dio trga pred vratima crkve, čime taj pro-stor (tal. sagrato) ističe pripadnost crkvenome zdanju, ali ne naglašava u dovoljnoj mjeri vlastitu dimenziju liturgijskoga i crkvenoga života.

Od trga do predvorjaPovijest liturgijskoga prostora, u traženju oblika za potrebni predprostor i u osmišljavanju pred-vremena liturgijskoga slavlja, poznaje i predvorje crkve, manji prostor koji od glavnoga ulaza crkve uvodi u crkvenu lađu. Iako nekadašnji atrij kršćan-ske bazilike nema izravnu idejnu i značenjsku po-vezanost s predvorjem koje susrećemo u mnogim crkvama modernoga i današnjega doba, ipak je potrebno ukazati na elemente koji su iz atrija pre-neseni u predvorje crkve ili smješteni uz vrata sa-me crkve. Prije svega, današnja predvorja crkavā, oblikovana kao međuprostor bez obredne funkci-onalnosti i sadržajnosti, teško mogu ponuditi do-življaj prijelaza, iskustvo praga ili priprave za su-sret s otajstvenom zbiljnošću koju nudi liturgija.

Trg okružen stupovljem okuplja Crkvu. (Bazilika sv. Petra, Rim)

9

PREDVO

RJEcrkvecrkve

PREDVO

RJEcrkvePRED

VORJE

888živo vrelo 2007crkvecrkve

negdje ispred oltara), dakle bez stalnosti znaka i mjesta, a istovremeno imamo stalan znak vode s jasnim krsnim značenjem pored ulaza u crkvu.

Blagoslovnice, smještane pored ulaza u crkvu, u dugostoljetnoj su tradiciji zaodijevale različite oblike: postavljene na zasebni stup, ugrađivane u stup crkvene lađe, oblikovane kao zasebne skul-pture… U doba renesanse susrećemo ih u obliku školjke, koja u kršćanskoj ikonografiji nosi znače-nje čistoće.

Doživljaj vrata i pragaSimboličku snagu predvorja i boravka u predvor-ju crkve ojačat će i još dublje rasvijetliti simbolika vrata. U bazilikama su vrata (portal) nudila isku-stvo prijelaza nakon pripravnoga i sadržajem is-punjenoga boravka u atriju. Prag crkve nudio je prolaz u dublju zbilju božanskoga. Crkva, lišena danas vlastitoga trga i ‘vanjskoga’ predvorja, ne može ponuditi takav doživljaj simbolike vrata, bez obzira koliko ih nastojali umjetnički osmisliti. Nije moguć izravan prijelaz iz svagdašnjega u sveto, iz ritma vremena u ritam božanskoga. Nije bez sim-boličkoga i teološkoga značenja smještanje starih svetišta na uzvisine: potreban je duhovni uspon da bi se moglo pristupiti pred lice Svetoga. Zato je predvorje crkve mjesto simboličkoga »izuvanja obuće« (usp. Izl 3,5), mjesto čišćenja prije stupa-nja na »sveto tlo«, pred pogled Svevišnjega.

Na portalu crkve, u koju se ulazilo iz atrija i narteksa, stajao je redovito lik Krista Svevladara: on sām stoji kao vrata kroz koja se ulazi u zajed-ništvo s Ocem. Nad vratima jedne bazilike iz 10. st. (San Pietro al Monte, Civate) u fresko-prika-zu stoji Krist i iznad njega natpis: »Zapovjedi na-

Jedan od najuočljivijih elemenata u atriju ra-nokršćanskih bazilika jest zdenac ili kantharos. Pranje ruku ili lica imalo je, poznato je, potaknu-ti na potrebu nutarnjega očišćenja. Znak pranja osobito je bio govorljiv onima koji su bili potre-bni očišćenja – katekumeni i javni pokornici. Značenje pranja ponajbolje oslikava čest natpis na zdencima i fontanama ranokršćanskih atrija: »Operi svoje grijehe, a ne lice!«

Na crti sličnoga značenja čišćenja kroz srednji će se vijek u liturgiji ustaliti obred škropljenja bla-goslovljenom vodom kao znak čišćenja onih ko-ji su već u krštenju oprani (dakle vjernika). Već je papa Leon IV. (9. st.) odredio da svećenik svake nedjelje na početku mise blagoslovljenom vodom škropi vjernike. Prizivi na krsno pranje i vodu kr-štenja upotpunit će se znakom križa koji se čini kod ulaska u crkvu. Iz takve će se prakse razvi-ti običaj da se pored ulaza u crkvu postavi posu-da s blagoslovljenom vodom kako bi vjernici kod svakoga ulaska u crkvu mogli, uzimajući blago-slovljenu vodu, obnoviti spomen na krsno pranje i uronjenost u Krista. Posuda s vodom, blagoslov-nica, prvi se put susreće u 9. st. Brižno se pazilo da se blagoslovnica svojim oblikom, uresom i veliči-nom razlikuje od krsnoga zdenca koji je bio smje-šten drugdje (u mnogim krajevima tada još uvijek izvan crkve). Blagoslovnica, dakle, nije konkuri-rala krsnome zdencu. To ističemo iz razloga što je danas moguće vidjeti župne crkve koje pored ulaza imaju uočljivu blagoslovnicu, ali nemaju stalnoga mjesta krštenja, odnosno krstionice ili krsti oničkoga prostora. Doista je teško govoriti o zna čenju mjesta krštenja ako je se to mjesto krsne preobrazbe improvizira prema potrebi (najčešće

10

NAŠAtemaPR

EDVO

RJE cr

kve

crkv

ePR

EDVO

RJE cr

kve

PRED

VORJ

E

ma, oslobođenima od tereta grijeha, da uđemo«. Oblikovanost predvorja i njegova usmjerenost prema liturgiji imaju zadaću u srcu vjernika omo-gućiti odzvanjanje upravo te Kristove poruke.

Potreban je put, hod koji omogućuje doživljaj izlaska (iz svagdašnejga), prijelaza (vrijeme pri-prave; atrij, dvorište) i ulaska u liturgijski prostor (vrata crkve). To iskustvo prijelaza, kako interpre-tira Vincenzo Gatti, mora biti znakovito i sadrža-jem osmišljeno (što je zahtjev liturgije), postupno (kako zahtijeva psihologija), ispunjeno pozivom (što je zahtjev pastorala).

Liturgijsko oblikovanje predvorjaU današnjemu oblikovanju liturgijskoga prosto-ra, primjećujemo, prostoru predvorja, kao i zna-čenju samoga ulaza u crkvu, ne posvećuje se do-voljno pozornosti, iako baš ti elementi crkvenoga prostora danas zavrjeđuju posebnu brigu. Isku-stvo svijeta i iskustvo liturgije danas su – na razini sadržaja, znaka i smisla življenja – toliko suprot-stavljeni da kročiti u liturgijski prostor izravno s trga ili gradskoga pločnika znači ulazak u sasvim drugačiju, čak oprečnu zbiljnost. Prostor crkve za-to se sve češće doživljava kao mjesto skrivenosti ili čak bijega u osobnu molitvu, pobožnost i sabra-nost, a ne kao mjesto slavlja liturgijske zajednice. U krizi crkvenosti, koja se u životu vjere osjeća kao kriza pripadnosti zajednici vjere, sve je nužnije ga-jiti vrijeme i (pred)prostor zajedništva kao nužnu pripravu i preduvjet za istinski doživljaj liturgije.

Zadaća prostornoga i simboličkoga osmišlja-vanja predvorja i vrata crkve danas se nameće s još većom potrebom i zahtjevnošću također zbog razloga što je gotovo u potpunosti izgubljena di-menzija hoda i hodočašća. Nekada je dolazak na nedjeljnu liturgiju iziskivao vrijeme znatno duže od današnjega, pa je dolazak bio doživljavan kao hodočasnički i pokornički hod, priprava za sla vlje otajstva.

Iz otuđenosti svijeta potreban je prijelaz u pri-padnost zajednici vjere. Uloga je predvorja ponu-diti mjesto zaustavljanja, mjesto prerastanja po-jedinačnosti u zajedništvo, osobnosti u crkvenost, mjesto priprave koja posvješćuje svetost zbilje ko-joj pristupamo. Prijelaz iziskuje postupnost, hod,

vrijeme, ali i mjesto prijelaznosti. Predvorje crkve, osmišljeno i doživljeno kao mjesto prijelaza, stoga na nov način kvalificira i definira prostor crkve i otvara novi vidik na liturgiju kršćanske zajednice.

Suvremeni kulturalni kontekst i uvjetova-nost crkve-zgrade urbanim okruženjem često ne pružaju potpunu slobodu i mogućnost oblikova-nja potrebnoga crkvenoga trga, dvorišta ili pred-vorja. Ipak, potrebno je istaknuti neke značenjske elemente koji ne bi smjeli olako izostati u osmi-šljavanju liturgijskoga prostora, osobito u projek-tiranju današnjih pastoralnih centara. Pri tome pojam predvorje uzimamo u njegovu širem zna-čenju riječi, na tragu oblikovne, obredne i zna-čenjske uloge koju je nalazilo u atriju antiknih ba-zilika. To će značiti da predvorje bude oblikovano kao prostor u koji i uz koji je moguće smjestiti ra-zličite sadržaje. a) Predvorje je mjesto poziva. Ono je prostorni izričaj glasa Crkve koja propovijeda svoju otvore-nost svijetu. U predvorju se čovjek osjeća pozva-nim, željenim, očekivanim. U susretu s otvoreno-šću Crkve, koja je očitovana u otvorenosti atrija odnosno pred vorja, čovjek će lakše pobijediti za-

Ulazak u crkvu, po spomenu na otajstvo krštenja, obnavlja naš ulazak u otajstvo Krista i Crkve.

11

PREDVO

RJEcrkvecrkve

PREDVO

RJEcrkvePRED

VORJE

888živo vrelo 2007

tvorenost koju osjeća u sebi samome. Govor vrta, utkan u prostor predvorja ili atrija te interpreti-ran biblijskim pogledom na povijest spasenja, to-me će dijalogu zacijelo pomoći. Predvorje se, me-đutim, u nekim današnjim rješenjima doživljava kao 'barijera', kao zaprjeka ulaska, a ne kao mje-sto privlačnosti i radosnoga okupljanja.

d) Predvorje je mjesto pobožnosti. U oblikovanju liturgijskih prostora predvorje valja osmisliti kao mjesto prikladno za pučke izričaje kulta. Zato će crkveno dvorište zajedno s predvorjem biti prikla-dan prostor za pobožnost križnoga puta te za ne-ke druge elemente pučke pobožnosti, kao npr. za smještanje božićnih jaslica. Liturgijsko-teološka načela o usklađivanju liturgije i pučke pobožnosti valjalo bi prenijeti i u govor prostora što bi zahti-jevalo da se u predvorje, kao predliturgijski pro-stor, smjeste i neki elementi pučke pobožnosti, kao npr. pobožnost prema blaženoj Djevici Ma-riji ili svecu zaštitniku. U predvorju marijanskoga svetišta u Oropi u Italiji uz lik Bogorodice uklesan je poklik vjere: »O quam beatus, o Beata, quem vi-derunt oculi tui« – »Uistinu blažen je, o Blažena, onaj na koga se spusti pogled tvoj!« Pučka pobož-nost (osobito pojedinačna) ne može biti glavni cilj vjerničkoga dolaska u prostor sla vlja. Pobožnost ima zadaću pročistiti gledanje vjere i želju za stvar-nošću susreta s Gospodinom, a što nudi liturgija Crkve. Zato će pobožnost biti u prostoru prijelaza, praga, a liturgija u prostoru slavlja, gdje je istinska zbiljnost i punina susreta. e) Predvorje je prostor koji uvodi u stvarnost Kri-sta i Crkve. Ispravno shvaćanje sakramenata kr-šćanske inicijacije te sakramenta pomirenja kao novoga pritjelovljenja Kristu i Crkvi zahtijevat će prostorni izričaj susreta s Kristom i zajednicom vjernika. Zato je u oblikovanuju crkvenoga pro-stora dobro promišljati, kako je već naznačeno, o mogućnosti da se u krstionički prostor ulazi kroz predvorje crkve te da se inicijacijski put od krstio-nice nastavi prema središnjem prostoru liturgij-ske zajednice. Na sličan način moguće je prostor-no i znakovno osmisliti i put sakramenta pokore: od predvorja, kroz mjesto za slavlje pomirenja, do mjesta za slavlje euharistije.f) Predvorje je mjesto poslanja. U ponovnome susretu sa svijetom, nakon iskustva božanskoga u liturgiji, predvorje usmjerava vjernikov hod u svi-jet. Na kraju slavlja predvorje je mjesto preobra-ženoga zajedništva koje oblikuje vjerničko posla-nje i zadaću kršćana u svijetu. Predvorje, dakle, ne razdvaja nego združuje, utire put spasenjskom zajedništvu Crkve i svijeta.

b) Predvorje je mjesto uspinjanja. Uzlazak na cr-kveno dvorište ili predvorje, uzdignuto iznad ra-zine ulice ili trga, može probuditi čovjekovu žud-nju za uspinjanjem iz svakodnevnice i iz običnosti u posebnost i novost. c) Predvorje je mjesto slavlja. Ritam liturgijske godine i strukturiranost pojedinih liturgijskih sla-vlja naći će na predvorju crkve prikladno mjesto za neke posebne obredne trenutke. Ispravno obli-kovanje liturgijskoga prostora stoga neće moći zaboraviti potrebu za vlastitim mjestom blagoslo-va ognja u vazmenoj noći ili mjestom za okuplja-nje zajednice na početku nekih posebnih slavlja: npr. za ulazak na blagdan Prikazanja Gospodi-nova. Osmišljeno slavlje sakramenta krštenja, po svojoj prostornoj rasporedbi nadahnutoj obred-nom dinamikom, trebalo bi u predvorju naći naj-prikladnije mjesto za obred primanja. Možda i či-njenica da pojedini vjernici za vrijeme liturgijskih slavlja radije ostaju u predvorju crkve, progova-ra o njihovoj neiniciranosti u život Crkve, osobito u njezin liturgijski život, te njihovu iskrenom do-življavanju vjere više odgovara mjesto predvorja nego ‘lađa’ crkve. Takva iskustva ukazuju na nove zadaće našega pastorala, na zadaću istinske ekle-zijalne i sakramentalne inicijacije svih. No, takva iskustva ‘neiniciranih’ pokazuju nam da prostor predvorja ili atrija nije vlastitost samo nekada-šnjih arhitektonskih oblika nego da i danas može biti osmišljen za inicijaciju u Crkvu i crkvu te na osobit na čin u liturgiju Crkve.

Iz otuđenosti svijeta potreban je prijelaz u pri-padnost zajednici vjere. Uloga je predvorja po-nuditi mjesto zaustavljanja, mjesto prerastanja

pojedinačnosti u zajedništvo, osobnosti u crkve-nost. Predvorje crkve, stoga, na nov način kvalifi-cira i definira liturgiju, prostor crkve i život u Crkvi.

12

NAŠAtemaPR

EDVO

RJE

12

Rijetko su koji ranokršćanski podni mozaici tako dobro očuvani kao mozaici Teodorove bazilike u nekoć politički i crk-veno vrlo važnom, a danas malenom, jedva pri-mjetnom mje sta šcu Aquileji, na sjeveru Italije. Odmah na ulazu u baziliku možemo se susresti s nepreglednom mozaičnom površinom. Mozaici predstavljaju razne slike s dubokom teološkom porukom. Tako možemo vidjeti borbu pijetla i kornjače (simboli borbe između Krista i zla), sliku dobroga pastira s ovcom na ramenima i s frulom u ruci, razne životinje (npr. jelen, jarac, ovca, zec – što potvrđuje da ‘uskrsni zec’ nije novotarija na-šega doba), biljne motive itd. No, ono što prevla-dava golemim mozaikom jesu ponajprije nautički simboli. Kada bismo danas smjeli hodati središ-njom lađom, imali bismo osjećaj kao da se nalazi-mo u moru. Sve vrvi od raznih vrsta riba, velikih i malih, lignji, hobotnica… Osim toga, možemo vi-djeti lađe i u njima ribare u trenutku kada su već ulovili pokoju ribu ili pokušavaju uhvatiti neku drugu. Središnja lađa bazilike tako je predstavlje-na kao jedan veliki morski svijet.

Ovi nam aquilejski nautički mozaici mogu iz-vrsno poslužiti kao uvod u zahtjevnu temu ovoga članka: Crkva i svijet. Zapravo, oni predstavljaju kršćansku teologiju odnosa Crkve i svijeta: more je svijet, a lađe i ribari Crkva. Služeći se teološkom po-rukom tih mozaika, pokušat ćemo u kratkim obri-sima progovoriti o nekim aspektima odnosa Crkve i svijeta. Izdvojili bismo dva temeljna vida toga od-nosa: Crkva nasuprot svijetu i Crkva za svijet.

Crkva nasuprot svijetuZa antičkoga čovjeka, pa tako i za prve kršćane, mo-re ima negativnu dimenziju. Ono je ‘zlo more’: moć njegovih valova, njegove nepregledne površine, izričaj su nesigurnosti, ugroženosti čovjekove egzi-stencije. Zaploviti morem znači izložiti se trajnoj opasnosti brodoloma. U neizmjerivoj dubini i bez-

Crkva i svijetRazmišljanje nad mozaicima bazilike u Aquileji

Ivica Raguž

danu (abyssus) mora, stanuju morska čudovi šta: levijatan (Job 40,25-32), sami demoni (Otk 9,11; 17,1.15), vrebajući kako da strovale čovjeka u svo-je carstvo tminā.

Na taj način aquilejski mozaici upozoravaju da-našnje kršćane na grješne dimenzije svijeta. To je posve u skladu s cjelokupnom teologijom Novoga zavjeta. Svijet je taman i zao: »Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim« (1Iv 5, 19). Taj se gr-ješni svijet protivi kršćanskoj poruci spasenja: »U onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti ne-vjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja sla-ve Krista koji je slika Božja« (2Kor 4,4). »Mudrost ovoga svijeta« je protiv Božje mudrosti: »Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propa-daju, već Mudrost Božju (…) koju nijedan od knezo-va ovoga svijeta nije upoznao« (1Kor 2,6-8; usp. Kol 2,8). Stoga je razumljivo da knjiga Otkrivenja pred-stavlja vječni život, novi nebeski Jeruzalem bez mo-ra: »I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema« (Otk 21, 1). Iz svega toga slijedi da kršćani moraju biti svje-sni grješnosti svijeta. Time se pod razumijevaju tri stvarnosti: a) Kršćani se ne smiju suobličavati ovomu svije-tu (Rim 12,2). Odatle je razumljivo da se u Teodo-rovoj bazilici mozaici s morskim motivima nalaze u samoj Crkvi, podsjećajući kršćane na stalnu izlo-ženost grješnomu svijetu, na opasnost poistovje-ćivanja sa svijetom. Ta se ista ideja može vidjeti i na srednjovjekovnim crkvama koje su izvana ure-šene mnoštvom raznih čudovišnih figurica koje predstavljaju đavla i zlo, ili iznutra, kao u crkvi No-tre-Dame u Dijonu, gdje je na vratima crkve vid-ljiv zaringlani đavao. Budući da je cijeli broj ‘Živo-ga vrela’ posvećen temi atrija, čini mi se da bi atrij trebao svakako na umjetnički način dočarati na-vedene motive izloženosti i ugroženosti čovjekove egzistencije. Sve to treba kršćanima dozivati u pa-

PRED

VORJ

E crkv

ecr

kve

crkv

ecr

kve

crkv

ecr

kve

crkv

ecr

kve

PRED

VORJ

E crkv

ePR

EDVO

RJE

13

PREDVO

RJE888živo vrelo 2007

13

met kako ih svijet može opet lako zavesti svojom logikom. Nažalost, često se kroz povijest upravo to i događalo: Crkva je ulazila u dijalog sa svijetom bez spremnosti na križ, mučeništvo. Samo kršćan-stvo koristilo se kao izričaj moći ovoga svijeta, a ne kao znak Božjega, Kristova svijeta. b) Iz toga slijedi da za kršćane živjeti u svije-tu znači spremnost na pravi boj sa svijetom: kr-šćanska je egzistencija »vojujuća egzistencija« (Ef 6,10-17; 1Sol 5,8; Rim 13,12). Nekoć se još govo-rilo o vojujućoj Crkvi (Ecclesia militans), a danas se taj izraz više uopće ne može susresti u katolič-koj ekleziologiji i duhovnosti. To je samo pokaza-telj koliko je postao mlak i konformistički odnos između kršćana i svijeta. Dobiva se dojam kao da je zavladao jedan drugi pojam za Crkvu: trijumfi-rajuća Crkva (Ecclesia triumphans). Kršćani že-le trijumfirati, biti pobjednici u svijetu, ali bez Kri-stova križa, bez borbe, bez Kristove kritike svijeta. Upravo to predstavlja kraj i poraz kršćanske vjere. Lijepo o tome piše S. Kierkegaard: »Dok ovaj svi-jet postoji i dok je u njemu kršćanske Crkve, ona je Crkva koja se bori; a obećano joj je da je vrata pakla neće nadvladati. Ali jao, jao kršćanskoj Crk-vi ako želi pobijediti na ovomu svijetu – jer onda nije pobijedila ona, nego je pobijedio svijet. Onda je različitost između kršćanstva i svijeta dokinuta, svijet je pobijedio, kršćanstvo je poraženo. Onda Krist više nije Bogočovjek, nego jedan izvanre dan čovjek, čiji život stoji u odnosu jednakosti prema razvoju naraštaja… I onoga dana kada kršćanstvo i svijet postanu prijatelji, kršćanstvo je dokinu-to.« Kršćanski trijumf nad svijetom može biti sa-mo trijumf Kristova križa: znak suprotnosti ovo-mu svijetu (usp. 1Kor 1,17-31).c) U današnjemu vremenu jedan od konkretnih oblika borbe ‘vojujućih kršćana’ trebao bi se sa-stojati u tomu da ne dopuštaju apsolutiziranje, pobožanstvenjenje svijeta. Kršćanstvo je nekoć se kulariziralo svijet, ukoliko je odbacilo nauk mnogih religija da je svijet Bog ili dio Boga. Za krš-ćane svijet nije Bog, ono je stvorenje. No, danas se događa jedna druga vrsta pobožanstvenjenja. Dok su kršćani isticali da je svijet stvorenje, ali Božje stvorenje, moderni čovjek govori o svijetu samo još kao stvorenju bez Boga. U takvom shvaćanju

svijet se apsolutizira i pobožanstvenjuje, jer ne po-stoji ništa osim svijeta. Time se stvaraju novi bo-govi, novi kumiri, u mnogočemu opasniji od pri-jašnjih religijskih kumira. Stoga je hitno potrebna nova kršćanska sekularizacija svijeta: »Biblijska objava sekularizira svijet samo ukoliko ga lišava umišljenosti i zablude da je on sam Bog« (H. U. von Balthasar).

Crkva za svijetVeć smo spomenuli da naši mozaici donose i sce-ne ribarenja, lađe i ribare. U desnoj pokrajnjoj lađi možemo također naići na mozaike koji predstavlja-ju starozavjetnoga proroka Jonu, njegov san i kako ga morsko čudovište proždire. Ti nam mozaici pro-govaraju o drugomu vidu odnosa Crkve prema svi-jetu. Sada more-svijet ne označava više negativnu stvarnost nasuprot Crkvi, već stvarnost za koju se kršćani trebaju zauzeti, stvarnost u kojoj se treba dogoditi kraljevstvo Božje:a) U tomu smislu mozaici sa scenama ribarenja podsjećaju kršćane da njihova borba sa svijetom

PREDVO

RJEcrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkve

PREDVO

RJEcrkvePRED

VORJE

Crkva, lađa na nemirnome moru. (Detalj podnoga mozaika, Teodorova bazilika, Aquilea)

14

NAŠAtemaPR

EDVO

RJE

14

nije napuštanje svijeta, nego zauzetost za svijet. Kr-šćani se nalaze na moru svijeta ne kako bi napusti-li more, već kako bi postali »ribari ljudi« (Mt 4,19; Mk 1,17). Kršćani ne mogu biti ravnodušni prema onomu što se događa u svijetu. Poput Dobroga Pa-stira (veliki mozaik u pokrajnjoj lađi) pozvani su ići za izgubljenim ovcama ovoga svijeta. To znači da se Crkvu ne smije shvaćati kao sigurno lađu, uto-čište koje omogućava jeftin bijeg od svijeta. Sami ne povučeni za svijetom, trebaju povlačiti svijet u mrežu Božjega kraljevstva (Mt 13,47-50; Iv 12,32): »Premda ‘da’ kršćana za ovaj ‘današnji svijet’ mo-ra biti kritičko ‘da’, to nikako ne može značiti da se on smije angažirati polovičnim srcem, jer drukči-je ne ide. To ne može značiti da on smije biti samo povučen, a da sam ne smije povlačiti. Polovično srce ništa ne koristi. Odgovor kršćana na proble-me današnjice ne može biti malo vjerovati, pa malo dopuštati da ga svijet, iz kojega ne može izići, vuče za sobom. Njegov odgovor može biti samo cjelovi-ta vjera i iz cjelovitosti vjere podnošenje cjelovitost svijeta.« (Benedikt XVI.).b) Tu ideju zauzetosti za svijet još jače izražavaju mozaici sa scenama o Joni. U prvoj Crkvi i kod cr-kvenih otaca Jona je slika Isusa Krista. Za prve kr-šćane posebno je bio važan onaj tekst iz knjige o Joni koji nam pripovijeda o tomu kako je Jonu bilo progutalo morsko čudovište. To je bila jasna slika i nagovještaj onoga što je Isus Krist učino za nas lju-de. Poput Jone Isus Krist se bacio u nemirno i zlo ‘more’ svijeta kako bi mu donio spasenje. Ušao je u samu utrobu morske nemani, samoga zla, te iznu-tra svojom ljubavlju i nevinošću raskrinkao njego-vu logiku i tako donio spasenje.

Crkveni oci vrlo rado govore o Kristovoj ljud-skoj naravi kao mamcu koji je bačen đavlu da ga zagrize. Đavao je stvarno zagrizao, misleći da je olako ulovio još jednoga čovjeka. No, prevario se. U Kristovu čovještvu bila je skrivena božanska narav. Tako se đavao upecao na Kristovu udicu, što zna-či da je zao svijet Kristovom smrću definitivno po-bijeđen. Iz svega toga proizlazi da kršćani ne mogu bezbrižno promatrati što se događa u svijetu. Po-put Jone-Krista moraju se doslovce bacati u svijet, suosje ćati sa svijetom, jer je i sam Isus Krist do kra-ja povijesti u agoniji sa svijetom (Origen, Pascal).

c) Tako dolazimo do temeljenoga stava Crkve pre-ma svijetu, a to je ljubav prema svijetu. On se te-melji na Kristovoj ljubavi prema svijetu: »Uistinu Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedi-norođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne pro-padne, već da ima život vječni.« (Iv 3,16). Kao što je Isus Krist ljubio svijet, tako je i Crkva pozvana

PRED

VORJ

E crkv

ecr

kve

crkv

ecr

kve

crkv

ecr

kve

crkv

ecr

kve

PRED

VORJ

E crkv

ePR

EDVO

RJE

da taj isti svijet prožima Kristovom milošću. Želi li Crkva ostati vjerna Isusu Kristu, tada ona ne može ne ljubiti svijet. Zajedno s Isusom Kristom ona mo ra biti u svijetu i za svijet. Dok druge religije te-že napuštanju svijeta, bijegu od svijeta, kršćanstvo je u svojoj srži usmjereno prema svijetu: »Religi-ja je svijet koji se usmjerava prema Bogu; kršćan-stvo je Bog koji se usmjerava prema svijetu, i ljudi koji vjeruju u njega te slijede njegovo usmjerenje« (H. U. von Balthasar). No, kako smo već istaknu-li, ljubav prema svijetu ne isključuje kritiku i od-bacivanje onoga negativnoga u svijetu. Kršćanska ljubav prema svijetu mora uvijek ostati nasljedo-vanje Kristove raspete ljubavi prema svijetu: kri-tičko, pročišćujuće, praštajuće i preobražavajuće prinošenje svijeta Bogu: »Gratia supponit, elevat et perficit naturam.«

Kristovska ljubav prema svijetuVeć smo rekli kako je današnji čovjek u opasnosti da ponovno apsolutizira i pobožanstvenjuje svi-jet. Na taj način on opterećuje svijet, traži od nje-ga što mu on ne može pružiti. Odatle je razumlji-va i duboka mržnja prema svijetu, mnogostruki oblici nasilja nad ovosvjetskim stvarnostima. Po-kazuje se da bez Boga čovjek doslovno nasrće na svijet i uništava ga: »A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lije-pa bića koja si stvorio, ja rugoba« (sv. Augustin). Stoga kršćani svojom ljubavlju prema svijetu tre-baju pokazivati kako Kristova ljubav oslobađa svi-jet od njegove nasilničke klaustrofobije prema ne-izrecivim prostranstvima Božjega života, kako tek njegova ljubav vraća svijetu onu istinsku ljepotu.

Želi li Crkva ostati vjerna Kristu, ona ne može ne ljubiti svijet. Zajedno s Kristom, nasljedujući njego-vu raspetu ljubav, ona mora biti u svijetu i za svijet.

15

PREDVO

RJE888živo vrelo 2007

15

LITURGIJSKIkalendar

KOLOVOZ 12 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Svagdan; ili: sv. Poncijan i Hipolit Pnz 10,12-22; Ps 147; Mt 17,22-27 14 U Sv. Maksimilijan Marija Kolbe, prezb. i muč., spom. Pnz 31,1-8; Pnz 32,3-4a.7-9.12; Mt 18,1-5.10.12-14 15 S UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, svetkovina 16 Č Svagdan; ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok Jš 3,7-10a.11.13-17; Ps 114; Mt 18,21 – 19,1 17 P Svagdan: Jš 24,1-13; Ps 136; Mt 19,3-12 18 S Svagdan: Jš 24,14-29; Ps 16; Mt 19,13-15 19 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Sv. Bernard, opat i crkveni naučitelj, spomendan Suci 2,11-19; Ps 106; Mt 19,16-22 21 U Sv. Pijo X., papa, spomendan Suci 6,11-24a; Ps 85; Mt 19,23-30 22 S Blažena Djevica Marija Kraljica, spomendan Suci 9,6-15; Ps 21; Mt 20,1-16a 23 Č Svagdan; ili: Sv. Ruža Limska; Suci 11,29-39a; Ps 40; Mt 22,1-14 24 P SV. BARTOL, apostol, blagdan Otk 21,9b-14; Ps 145; Iv 1,45-51 25 S Svagdan; ili: Sv. Ljudevit; Sv. Josip Kalasancijski Rut 2,1-3.8-11; 4,13-17; Ps 128; Mt 23,1-12 26 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Sv. Monika, spomendan 1Sol 1,2b-5.8b-10; Ps 149; Mt 23,13-22 28 U Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan 1Sol 2,1-8; Ps 139; Mt 23,23-26 29 S Mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja, spomendan vl.: Jer 1,17-19; Ps 71; Mk 6,17-29 30 Č Svagdan; 1Sol 3,7-13; Ps 90; Mt 24,42-51 31 P Svagdan; 1Sol 4,1-8; Ps 97; Mt 25,1-13RUJAN 1 S Svagdan; 1Sol 4,9-12; Ps 98; Mt 25,14-30 2 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 3 P Sv. Grgur Veliki, papa i crkv. naučitelj, spomendan 1Sol 4,13-18; Ps 96; Lk 4,16-30 4 U Svagdan: 1Sol 5,1-6.9-11; Ps 27; Lk 4,31-37 5 S Svagdan: Kol 1,1-8; Ps 52; Lk 4,38-44 6 Č Svagdan: Kol 1,9-14; Ps 98; Lk 5,1-11 7 P Sv. Marko Križevčanin, mučenik, spomendan Kol 1,15-20; Ps 100; Lk 5,33-39 8 S ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, blagdan Mih 5,1-4a (ili: Rim 8,28-30); Ps 13; Mt 1,1-16.18-23

Na koncu, treba također reći da Crkvi mora biti strana svaka oholost spram svijeta. Crkveni oci ra-do uspoređuju Crkvu s lađom, drvenom lađom ko-ja je sagrađena od drveta Kristova križa. To znači da Crkva ne može i ne smije biti ohola, jer ona sa-ma živi od te iste Kristove ljubavi, ona je sama ot-kupljeni svijet. Nautički mozaici u Aquileji nepre-stano podsjećaju Crkvu da je od morskoga bezdana dijeli samo tanko drveno dno, drvo križa. Oholi za-borav toga spasonosnog drveta uvijek je uzrokovao razne brodolome – kako mnogih kršćana pojedi-naca, tako i same Crkve. Samo s Kristovim križem Crkva sigurno plovi ovim svijetom: »pleno domini-cae crucis velo Sancti Spiritus flatu in hoc bene na-vigat mundo« (sv. Ambrozije).

Time smo došli do kraja naših promišljanja o odnosu Crkve i svijeta. Istaknuli smo samo neke aspekte koje smo mogli iščitati iz bogate »biblije si-romašnih«, ispisane u aquilejskim mozaicima. Či-ni nam se da su upravo ti aspekti temeljni i trajno važni za odnos Crkve i svijeta kroz povijest. Završio bih ovaj članak mislima Augustina i Ignacija Lojol-skog. Obojica ističu da Boga treba tražiti i nalaziti u svim stvarima, u cijelomu svijetu. Za obojicu to tra-ganje i pronalaženje Boga u svim stvarima uklju-čuje uzlaznu i silaznu putanju: uzlazna jest ljubiti Boga koji nije svijet, i ništa se s njim ne smije uspo-rediti; silazna putanja jest zajedno s Bogom ljubiti svijet i sve u svijetu usmjeravati prema Bogu.

»Ako ti se sviđaju tjelesa, hvali Boga zbog njih i obrati ljubav svoju na njihova Tvorca, da ne bi u tim stvarima, koje ti se sviđaju, postala nemila njemu. Ako ti se sviđaju duše, ljubi ih u Bogu, jer su i one promjenjive, a učvršćene u njemu posta-ju stalne: inače bi odlazile i propadale. U njemu ih dakle ljubi, i povuci k njemu sa sobom koje možeš i reci im: ‘Ovoga mi ljubimo! On je stvorio sve ove stvari i nije daleko. Nije ih stvorio pa otišao, nego su one od njega i u njemu.’« (Sv. Augustin)

»Tražiti Boga našega Gospodina u svim stva-rima tako da se, koliko je to moguće, lišavamo lju-bavi prema stvorenjima, kako bismo ih usmjera-vali prema njihovu Stvoritelju, kako bismo ga lju bili u svim stvarima i sve stvari u njemu u skla-du s njegovom najsvetijom i božanskom voljom.« (Sveti Ignacije Lojolski)

PREDVO

RJEcrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkvecrkve

PREDVO

RJEcrkvePRED

VORJE

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeMudr 18,6-9

Čitanje Knjige MudrostiNoć oslobođenja bijaše unaprijed najavlje-na ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja.Jer čime si kaznio naše protivnike,time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavilazakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji.I tad su zapjevali svete pjesme otaca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 33,1.12.18-20.22

Otpjev: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu.Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Evo, oko je Gospodnje nad onimakoji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad namakao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanjeHeb 11,1-2.8-19

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, za-puti se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod ili: (ili gl. prilog ŽV 7/2006.) Pripjevni ps.: Blago narodu (gl. prilog str. 38)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršetak: 601 Marijo, o nado ljudi

Devetnaesta nedjelja kroz godinu 12. kolovoza 2007.

DEV

ETN

AEST

A ned

jelja

nedj

elja

Ulazna pjesmaPs 74,20.19.22-23

Pogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu, ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkvei snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 6,52

Kruh koji ću ja datitijelo je moje, za život svijeta,govori Gospodin.

Popričesna molitva

Gospodine, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine,po Kristu, Gospodinu našemu.

17

888živo vrelo 2007

Molitva vjernikaBraćo i sestre, ispunjeni nadom u Kristov ponovni dolazak, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskome Ocu da nam bude svjetlo u svim tamama života:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da budnošću

života i poslušnošću riječi evanđelja, bude živa riječ o tvojoj prisutnosti u svijetu, molimo te.

2. Za sve koji ravnaju našim društvom i kojima je povjerena odgovornost za pravedne zakone: pomozi im spoznati i promicati trajne vrednote kako bi svi mogli iskusiti radost življenja, molimo te.

3. Za mir i sigurnost turista i putnika u našoj domo vini: pobudi odgovornost svih sudionika u prometu da svi koji na put kreću sretno se domu vrate, molimo te.

4. Za nas, sabrane na gozbi tvoje ljubavi: rasvijetli nas svjetlom svoje milosti da uzmognemo uvijek živjeti pripravni za susret s Kristom koji dolazi, molimo te.

5. Za braću i sestre koji po otajstvu smrti napustiše ovaj svijet: po svom preblagom milosrđu po dari im radost vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, po riječi svoga Sina pozvao si nas da ovdje na zemlji živimo životom dostojnim vječnosti. Prodahni nas svojim Duhom da naš život bude jasna slika nebeskoga života, po Kristu, Gospodinu našemu.

i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljeMt 24,42a.44

Bdijte i budite pripravni jer u časkad i ne mislite Sin Čovječji dolazi!

Evanđelje kraća verzijaLk 12,35-40

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka vam bokovi budu opasani i svjet-iljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasatće se, posaditi ih za stol pa će pristupitii posluživati ih. Pa dođe li o drugojili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće.I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«Riječ Gospodnja.

DEVETN

AESTAnedjeljanedjelja

I vi budite pripravni jer u čas kad i ne slutite Sin Čovječji dolazi.(s. Zdravka Milić)

18

OTAJSTVO i zbiljaD

EVET

NAE

STA n

edje

ljane

djel

ja

Biti budan i bdjeti! Koliko li smo puta u ži-votu morali probdjeti noći motreći bole-sno dijete, tražeći rješenje za životne brige ili nedaće, iščekujući vijest ponekad radosnu, a če-šće tužnu? Koliko smo se puta prevrnuli u vlastitoj postelji uronjeni u mnoštvo misli koje nam nisu dopuštale da sklopimo oči, prizivajući zoru i sunce kao kraj našim brigama? Nema nikoga od nas ko-ji barem jedanput u svome životu nije proživio ta-kvu ili sličnu dramu.

I današnje nam evanđelje govori o budnosti i iščekivanju. Krist upozorava svoje učenike da bud-no i pripravno iščekuju njegov ponovni dolazak. Sve treba učiniti kako bi ga se dočekalo budnim.

Sigurnost kršćanskoga nadanjaIzmeđu budnosti i bdijenja koje nam donose ži-votne brige i nevolje, i bdijenja koje je vezano uz Gospodinovo iščekivanje postoje sličnosti i razli-ke. Životne su nam brige i nedaće dane bez našeg pristanka i želje da u njima sudjelujemo. Može-mo ih prihvatiti kao nužnost ili na neki drugi na-čin. Često ih doživljavamo kao teret čije je znače-nje i smisao veoma teško dokučiti. No, često su i izričaj brige i ljubavi. Shvaćene su kao dar ko-ji nas obogaćuje.

Čemu se smijemo nadati? Budnost i iščekivanje Kristovog ponovnog do-laska čini srž naše vjere. »Vjera je već neko ima-nje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljno-sti kojih ne vidimo« snažno ističe autor poslanice Hebrejima. U ovoj se ‘definiciji’ otkriva da vjeruju-ći snagom Duha Svetoga već posjedujemo ono če-mu se nadamo. A čemu se nadamo? Čemu se smi-jemo nadati, možemo se pitati zajedno s velikim filozofom Kantom?

Prije svega mi se kršćani nadamo da će Bog u punini ostvariti ono što nam je darovao u živo-tu, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Naša na-da i vjera nisu utemeljene na našem optimizmu, na našoj želji da sve bude dobro. Nada je nešto drugo nego optimizam. Nada se temelji na Božjem obe-ćanju da u Kristu sve čini novo. U takvoj je vjeri i nadi živio i vjerovao Abraham. Mi se nadamo da se smisao stvarnosti ne iscrpljuje u banalnome, pro-laznome, tako često ispunjenom neshvatljivom di-menzijom nasilja i zla. Kršćanstvo ne živi od po-gleda unatrag nego od pogleda uprtog u Kristov ponovni dolazak zato jer zna da samo od njega do-lazi spasenje i ispunjene nade.

Osim toga vjera i nada nas uvode u zbiljnosti koje ne vidimo. To je tako teško vjerovati, posebi-ce danas kada sve želimo imati ovdje i sada, sve želimo opipati, od svega želimo imati neposred-nu i veliku korist. Teško nam je vjerovati jer nam se čini da nam Bog više ne govori i da šuti. I zato

Bdjenje ispunjeno nadom pobjeđuje svaku tamu.(Arnold Schoenberg)

19

888živo vrelo 2007D

EVETNAESTAnedjelja

nedjelja

je najveći problem nas kršćana danas upravo ne-dostatak vjere. Ništa drugo. Nikakvi razlozi i nika-kve analize ne mogu nadomjestiti krizu vjere. Ako je onaj koji ne vjeruje nalik djetetu koje ne zna da postoji kruh, premda ga gladno traži, onda se ne-vjera današnjice, izvan i u Crkvi, može usporedi-ti s tamnom noći duše Ivana od Križa. Danas pro-blem nevjere, ističe Simone Weil, nije u tome ima li ‘kruha’ ili ne, nego u tome da smo se uvjerili ka-ko nismo gladni. O tome lažemo sami sebi jer glad za Bogom nije pitanje samo vjerovanja nego je ri-ječ o zbiljnosti koja je nedvojbeno prisutna u na-ma. Sigurno je da smo gladni Boga premda nam se čini da šuti ili da ga nema.

Bdijenje je budnost življenjaZato je više nego ikada potrebno biti budan i bdje-ti. Potrebno je iščekivati. To čekanje nije pasivni stav koji nas odvlači od zemaljskih odgovornosti i briga, nego je stav onih koji vjeruju da Bog i kada šuti dolazi. Da je došao i pokazao se u Isusu Kri-stu i da će doći obnoviti sve. To je stav onih koji ne dopuštaju da se njihov pogled oblikuje samo kroz vlastite potrebe i prohtjeve nego se oblikuje kroz želju i vjeru da Bog može mijenjati srca i namisli ljudi. Oni koji bdiju ne zadovoljavaju se onime što vide oko sebe i onime što ih okružuje, ali isto ta-ko ne misle da su oni ti koji sami svojim snagama mogu promijeniti svijet. Oni koji bdiju nisu revo-

ZRnjenjenjenje

S upaljenom svjetiljkom»Budite pripravnijer u čas kad i ne slutiteSin Čovječji dolazi.«Zoveš nas, Učitelju,na budnost života,na budnost koja nije ispunjena strahom nego nadanjem, jer snagom tvoga daraveć posjedujemo ono čemu se nadamo.Ne dopusti, Spasitelju dobri,da nam srce prione uz blago svijetai uz dobra kojima se služimo.Razbistri nam pogled vjereda, slobodni od svega,srcem prionemo uz dobrā neba,uz blago vječnosti koju si nam pripravio.Ne dopusti da se utrne svjetlou svjetiljci našega bdjenjai daj da čežnja za tobomuvijek ispunja naše željei naša htijenja. Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

lucionari, nego su tihi stvaratelji i oblikovatelji no-voga svijeta koji snagu nalaze u Kristu i njegovim obećanjima, a ne u vlastitim željama i motivima. Oni su slika za stvarnost koja se mijenja onda ka-da se čini da je noć pala, da se ništa ne može učini-ti i da je tama sve obuzela. Bdjeti i biti budan znači da ne zatvaramo oči nego da čeznemo za danom, da već sada i ovdje vidimo i prepoznajemo njego-ve tragove. Čak i kada nam se čini da Bog šuti, da je nemoguće vjerovati, mi u bdijenju budni osjeća-mo glad za njegovom blizinom znajući da nas ni-šta osim njega ne može zasititi. Bdjeti može samo onaj koji nije dopustio da se unatoč apsurdnosti trenutka plamen vjere ugasi u srcu i životu.

Krist je znao zašto nas poziva da budemo bud-ni i bdijemo. Znao je da to nije lako. Znao je da će-mo poželjeti sklopiti oči i uroniti u prividni smiraj koji nam se nudi kao rješenje. On nas jedini može održati budnima. I rasplamsati našu vjeru.

Željko Tanjić

Pouzdanje da Bog bdije nad poviješću i nad na šim životom ne pretvara našu nadu u iščekivanje, nego u hodočašće. Božje bdjenje iziskuje naše vjerničko bdjenje, budnost za svaki trenutak njegova dola-ženja. On je »Onaj koji dolazi«. Njegov je dolazak zbiljnost koja raste. Stoga ga se ne može čekati. On izmiče svakome čekanju, a susreće ga se ondje gdje se živi njegovu riječ i gdje se zdušno gradi njegovo kraljevstvo: »Blago onome sluzi koga gospodar, kad dođe, nađe da tako radi.« Hoće li nas zateći budne u radu ili budne u čekanju?

T. C.

20

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 568 Na nebu se pokaza ili: 768 O divna djevicePripjevni ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: 585 Majku Boga velikoga ili: Zrakama sunca (gl. prilog ŽV 8/2006.)Pričesna: 160 VeličaZavršetak: 767 Lijepa si, lijepa

Prvo čitanjeOtk 11,19a;12,1-6a.10ab

Čitanje Knjige Otkrivenja svetoga Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu, i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna, viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj veliki, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi, da joj, čim rodi, proždere Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 45,10b-12b.16

Otpjev: Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći.Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, poslušaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje1Kor 15,2-27a

Čitanje Prve poslanice svetog Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvi, prvina usnu-lih. Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni.

Uznesenje blažene Djevice Marije 15. kolovoza 2007.

Ulazna pjesmaOtk 12,1

Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Zborna molitva

Svemogući vjekovječni Bože! Ti si Bezgrješnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Uzašao k tebi, Gospodine, naš odani prinos! Po zagovoru blažene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaLk 1,48-49

Svi naraštaji zvat će me blaženom jer mi velika djela učini Svesilni.

Popričesna molitva

Primili smo, Gospodine, spasonosna otajstva: daj nam, molimo te, na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća,po Kristu, Gospodinu našemu.

UZ

NES

ENJE b

l. D

j. M

arije

bl. D

j. M

arije

UZ

NES

ENJE b

l. D

j. M

arije

UZ

NES

ENJE

21

888živo vrelo 2007

21

Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje, dok ne podloži sve neprijatelje pod svoje noge. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrije-pljena Smrt, jer sve podloži nogama njego-vim. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelje

Uznesena je Marija na nebo; raduje se vojska anđela.

EvanđeljeLk 1,39-56

Čitanje svetoga Evandelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje,u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i po-zdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!Ta otkuda meni da majka Gospodina moje-ga dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu do-vijeka.« Marija osta s Elizabetom tri mjeseca,a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

UZ

NESEN

JEbl. Dj. M

arijebl. D

j. Marije

UZ

NESEN

JEbl. Dj. M

arijeU

ZN

ESENJE

Žena, zaodjenuta suncem,a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.

Molitva vjernikaSlaveći svetkovinu preslavne Djevice na nebo uznese-ne, svoje molitve uputimo Ocu nebeskom da nam po vjerodostojnome življenju evanđelja već ovdje na ze-mlji dade iskusiti radost nebeske slave:1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, pozvao si da bude slika

tvoga kraljevstva: osnaži je vedrinom svoga Duha da propovijedanjem i evanđeoskim nastojanjem bude svima ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Sve krštenike, ti Gospodine, pozivaš da te slavevjerodostojnim življenjem krsne milosti: obdari ih snagom Marijina predanja da budu ustrajni gradi-telji novog neba i nove zemlje, molimo te.

3. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su brigom za vremenito i prolazno: probudi u njima radost obi-teljske molitve kako bi mogli prepoznavati i živjeti vrednote koje ne prolaze, molimo te.

4. Lik nebeske Majke okuplja danas mnoštvo vjerni-ka koji se utječu tvojoj dobroti: obdari ih milošću koja im je po tvojoj volji potrebna i nadahni ih za istinski život evanđelja, molimo te.

5. Spominjemo se, Bože, braće koja u vjeri us nu še: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, u blaženoj djevici Mariji, ostavio si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Osnaži nas, molimo te, snagom njezine vjere da i mi uzmo-gnemo vjerno živjeti tvoju riječ te zavrijedimo biti dio-nici nebeske slave, po Kristu, Gospodinu našemu.

22

OTAJSTVO i zbilja

Rado posjećujemo grobove svojih bližnjih, a grobovi svetaca uvijek su privlačili ho-dočasnike. Oni su mjesta na kojima, iz ži-vota onih koji su u njima, nadahnjujemo vlastiti život. No, grobovi uvijek stvaraju određeni nemir i nesigurnost. Mjesta na koja najradije i najčešće hodočastimo jesu svetišta Blažene Djevice Marije. Ona nisu povezana s grobom jer Crkva od prvih vremena vjeruje da je Marija dušom i tijelom bi-la uznesena u nebesku slavu. Njezina su nam sve-tišta najbliža, a Gospa nam i na taj način pokazu-je svoju bliskost.

U nebu proslavljenaOd početka Crkve pa do danas sveti su se pisci, mistici i umjetnici nadahnjivali na vjeri da je Ma-rija na poseban način sjedinjena s Bogom, ne sa-mo duhom nego i tijelom. Njezino je tijelo bilo posebno već od bezgrješnog začeća pa do uzne-senja. Ona je u svome tijelu začela Sina Božjega.

Jača od groba

Ona ga je nosila, rodila i hranila. Njihova pove-zanost nije mogla biti prekinuta, nego je nastav-ljena i u vječnosti. Isus je već jednom pokazao da je snažniji od groba, a s Marijom je to potvrdio. Kao što njegovo tijelo nije doživjelo raspadanje u grobu, nije ni njezino. Ni smrt nije mogla rastavi-ti njih koje je Duh Božji sjedinio. Marija je nedje-ljiva od Isusa. S njim je cijeli njegov život, osobito u teškim trenucima. Sveto Pismo ju ne spominje dok Isusa slave i hvale, nego jedino kad mu je teš-ko. Ona ne traži vlastitu slavu i plodove njegova uspjeha. Jednostavno ide za njim, sluša ga, u svo-me srcu pohranjuje njegove riječi i čeka. Zna za proročanstvo da će joj »mač probosti dušu« te da njegov život neće proteći u slavlju i veselju. Spre-mna je biti uz njega kad mu bude najteže. Uz Si-na je kad su nastupile kušnje, kad su ga proglasili ludim, dok su ga pljuvali, bičevali i razapeli. Ka-že evanđelje: »Uz križ Isusov stajaše majka nje-gova«. Ništa nije bilo jače od njihove povezanosti, pa to nije mogao biti ni grob.

Mariju častimo kao onu koja je u nebeskoj slavi okrunjena za kraljicu neba i zemlje. Kroz tu se sliku sjećamo Eve koju je prvu Bog stvorio i po-stavio da bude kraljicom svemu stvorenju. Nju i Adama Bog je učinio kraljevima svega, dao im da svemu gospodare, a jedino njemu služe. Na-kon što je taj dar neslavno završio, bio je potre-ban novi Adam koji će popraviti pogrješku prvo-ga. Trebala je i nova Eva. Ta nova Eva je Marija. Stara Eva s Adamom je dovela grijeh i smrt, a no-va je Eva s Kristom donijela spasenje i život. Dok je prva Eva neposlušna, Marija je poslušna Bož-joj riječi. Prva je Eva nevjerna, a Marija je vjerna. Eva želi svime gospodariti te biti veća i od Boga, a Marija sebe naziva poniznom službenicom. Za-to Marija uspijeva zajedno s Kristom stići konač-noj pobjedi nad grijehom i smrću. Smrt je poslje-dica prvoga grijeha, a Marija je bila oslobođena njegove ljage, pa je logično da bude oslobođena i počinka u grobu.

Često kažemo da je Marija slika Crkve. Njezin je život uzor Crkvi. No, ona je slika Crkve i svojim uznesenjem u nebesku slavu. U liturgiji molimo: »dok ne uskrisiš ovo naše smrtno tijelo i suobličiš ga slavnome tijelu svome…« Marija je putokaz i

UZ

NES

ENJE b

l. D

j. M

arije

bl. D

j. M

arije

UZ

NES

ENJE b

l. D

j. M

arije

UZ

NES

ENJE

s. Zdravka Milić

23

888živo vrelo 2007

jamac da će se to ostvariti, da ćemo Boga »gleda-ti licem u lice« te iz ove putujuće postati dio one proslavljene Crkve.

Marija je žena koja brani svoje čedo, o čemu govori knjiga Otkrivenja. U tom djetetu mi ne pre-poznajemo samo Isusa, nego i sami sebe. Zato se tako rado i s povjerenjem stavljamo pod Marijinu zaštitu, a nju nazivamo najvjernijom odvjetnicom i zaštitnicom. Sigurni smo da neće napustiti svoju djecu nego da će nas dovesti na sigurno.

Uzrok radostiLukino evanđelje opisuje veliku radost koja je prethodila Kristovu dolasku. Najljepši izraz te evanđeoske radosti nalazimo u Marijinom uskli-ku kojim odgovara na Elizabetin pozdrav. U nje-mu se miješaju glasovi prošlih generacija sa sa-dašnjom, slaveći Božju nazočnosti među njima. Marijin »Veliča« prvi je od hvalospjevā koji slave početak radosne vijesti. Izrečen je u duhu staro-zavjetnih hvalospjeva, a po Mariji istinski »uzrok radosti« biva prenesen iz Staroga u Novi zavjet.

Navještaj da će biti Majkom Sina Božjega is-punja je radošću, daje joj otkriti najintimnije kut-ke duše i prepoznati ispunjenje vjere i nadanja, njezinih osobnih, ali i njezina naroda. Zato se u ovom hvalospjevu ogleda Božje djelo učinjeno Mariji, ali i Izraelu. Onim što čini Mariji, Bog is-punjava obećanje svome narodu, a u službi spa-senja svih naraštaja. To se djelo iskazuje u sedam afirmacija: snazi mišice, raspršivanju umišlje-nih oholica, zbacivanju silnih s prijestolja, uzvi-sivanju neznatnih, davanju dobara gladnima, otpuštanju bogatih i prihvaćanju Izraela prema Božjem obećanju. Ukazuje se na novi postanak i stvaranje novog reda koji će biti suprotan uspo-

stavljenome od strane silnih, oholih i bogatih. U tome se očituje Božju svesilnost i svetost, a od ne-znatne službenice postaje ona koju će »svi nara-štaji nazivati blaženom«.

Marija kliče jer zna da Gospodin drži svoju ri-ječ, dok po njoj sama Riječ Božja postaje čovje-kom. Zahvaljujući tome mi ljudi smo ponovno dobili dostojanstvo djece Božje. Sin Božji postao je čovjekom da bi čovjeku vratio dostojanstvo dje-teta Božjeg. To je naša veličina. Svetkovina Uzne-senja blažene Djevice Marije poticaj nam je da se, po uzoru na Mariju, pokažemo velikima. Ona je primjer kako se od neznatne službenice posta-je Velika Gospa. Marija na prvi pogled nema ve-ličanstvenih djela. U odnosu prema Bogu ona je vjerna i poslušna. U odnosu prema ljudima suo-sjećajna je i susretljiva, spremna pomoći i biti uz osobu u potrebi. To život čini velikim i tako se Ri-ječ Božja rađa u ovome svijetu.

Slavko Slišković

ZRnjenjenjenje

Život u slavi nebaU liku svoje Majke,koji si i nama dao za Majku,ti si nam, Otkupitelju,podario siguran znak nade u vj