Centri svjetske književnosti i hrvatski književni kanon

Lovro Škopljanac

Valorizacija književnosti na hrvatskom književnom polju prema globalno dominantnim

normama, što je glavna tema ovoga izlaganja, može se utemeljiti na tri aksiomatske

pretpostavke o književnom kanonu: 1.) u zadanoj književnoj domeni može postojati samo

jedan kanon; 2.) književni kanoni su nesumjerljivi; 3.) optimalna razina apstrakcije

književnog kanona je nacionalna razina. Svaka od tih pretpostavki je nužna da bi se

smisleno moglo koristiti koncept kanona, čija je glavna namjena da služi kao mjerni

instrument koji se sam ne mijenja. Međutim, primjena tako rigidnog principa na fluidnu

materiju književne produkcije, recepcije i valorizacije ne može biti osobito produktivna

ako se ne dopusti određena fleksibilnost, odnosno, ako ćemo se uteći etimološkoj

definiciji kanona (trske) i tekstualnosti (tkanja): potrebno je saviti trsku da bi se izmjerila

tkanina koja se neprestano prekraja.

Pretpostavka o singularnosti književnog kanona stoga je samo adaptacija aksioma o

singularnosti kanona općenito, koji mora biti jedinstven da bi bio univerzalno upotrebljiv.

Za postizanje takve univerzalnosti ujedno su poželjni i komenzurabilnost te optimalnost,

a sve te karakteristike možemo pronaći u većini mjernih jedinica koje se uobičajilo

koristiti u modernim standardima mjerenja. Tako je, primjerice, duljina jednog metra

1983. godine, nakon nekoliko ranijih definicija, univerzalno definirana kao jednaka

1

duljini puta koji svjetlost prijeđe u praznini za vrijeme otprilike tristomilijuntnog dijela

sekunde (1 / 299 792 458 s, tzv. laserski metar). Jedan metar je prema tome sumjerljiv

brzini svjetlosti, ali i drugim postojećim mjernim jedinicima (npr., 1 metar jednak je 3.28

stopa). Također, duljina metra je prihvaćena kao optimalna za izražavanje duljine, iako se

u određenim kontekstima češće koriste izvedenice poput kilometra ili milimetra.

U nemogućnosti da primijeni tako precizne i konkretne definicije s područja prirodnih

znanosti, znanost o književnosti može se uteći vlastitim pretpostavkama da izbjegne

inkoherenciju. Navedene tri pretpostavke na području književnosti tako olakšavaju

diskusiju o kanonu, ako već ne omogućuju ono što je krajnji cilj njegove upotrebe:

preskriptivnu zadanost, ili – u demokratskom društvu – konsenzus. Budući da bi se

postizanje tog cilja kosilo s (modernim) funkcioniranjem umjetnosti, čija valorizacija

pripada (relativno) autonomnom području ukusa, a distribucija i interpretacija su

slobodne i otvorene, minimalno je moguće ostvariti da kanon bude ograničen zadanom

književnom domenom.

To konkretno znači da unutar određenog dobro definiranog skupa tekstova i/ili autora

treba postojati samo jedan univerzalan popis iznimnih predstavnika. Takvi se skupovi

najčešće definiraju jezično ("književnost na hrvatskom jeziku"), nacionalno ("hrvatska

književnost"), ili žanrovski ("sonet"), no definicija dakako može uključivati više

odrednica ("soneti na hrvatskom jeziku u tradiciji hrvatske književnosti"). Važno je

2

napomenuti da se prema ovoj pretpostavci kanoni mogu uspostavljati na vrlo općenitoj i

opsežnoj, ali i na vrlo partikularnoj razini (primjerice "introspektivni soneti s repom"). To

ipak ne znači da se mogu "zbrajati", odnosno da će svi predstavnici određenog

specifičnog kanona biti pripušteni na općenitiji kanonski popis; nema garancije da će –

čak i kad je jedini – reprezentativni primjerak liturgijskog prikazanja s božićnom

tematikom biti uključen u kanon hrvatske književnosti ili kanon svjetske dramske

književnosti. Uslijed selektivne i reduktivne prirode književnog kanona, u većini

slučajeva puno je vjerojatnije da će takvi primjerci biti uvršteni u malom broju, ili da niti

jedan neće biti uvršten.

U sljedećem koraku usuglašavanja teorijskih pozicija može se postulirati da su kanoni

nesumjerljivi. Pritom to ne znači da su neusporedivi – u suprotnom gotovo čitava

disciplina komparativne književnosti gubi smisao – nego da ne proizvode niti ne

predstavljaju nikakvu konačnu vrijednost koja bi se mogla mjeriti. Dakle, zbroj svih

autora i tekstova u jednom nacionalnom kanonu neće dati iznos sličan bruto domaćem

proizvodu ili indeksu sreće stanovništva, koji bi se onda mogao usporediti s nekim

inozemnim BDP-om ili indeksom sreće. Isto vrijedi i za sve ostale razine koje nisu

nacionalna: književni kanon nekog žanra, jezika, književnog postupka itsl. ne može se

omjeravati s drugim s obzirom na kvalitetu, nego samo na kvantitetu, što se lako može

zaboraviti unutar komparatistike koja je toliko upućena na metaforiku trgovanja

("razmjena", "dug", "uvoz" i "izvoz" književnosti) da lako previđa utjecaj stvarnog tržišta

3

knjigama na pojmove poput svjetske književnosti.

Važnost stvarnog, monetarnog književnog tržišta je također jedan od razloga zbog kojih

je nacionalna razina optimalna za diskusiju o književnom kanonu. Naime, moderni način

kolanja književnih tekstova, koji se već pola milenija razvija u Europi iz koje je ostatku

svijeta uspješno nametnut na valu kolonizacije, počiva na nacionalnim tržištima kao

zasebnim cjelinama. Budući da svjetsku produkciju književnosti diktiraju izdavačke kuće

na tržištima razvijenih svjetskih ekonomija koje se ujedno nalaze na glavnim "književnim

meridijanima", logičan bi ishod bio da njihovi proizvodi, bilo u izvorniku ili u prijevodu,

apsolutno dominiraju svim tržištima. Međutim, hrvatsko je malo tržište dobar primjer da

situacija nije takva te da, iako recimo na ulicama dominiraju europski automobili ili (na

književnosti bližem području kulture) u popularnoj glazbi američki glazbenici, na

institucionaliziranom području književnosti održava se ravnoteža između domaćih i

stranih autora. Glavni razlog za takvu situaciju je svjestan napor književnih institucija da

očuva i promovira domaću književnu tradiciju, pa je tako na tržištu knjiga, uglavnom

kroz školsku lektiru, umjetno stvorena potražnja za klasicima hrvatske književnosti, koji

su u obaveznom sustavu obrazovanja zastupljeni podjednako kao i strani autori.

Zbog toga je u bilo kakvoj diskusiji o književnim kanonima potrebno krenuti od

nacionalne razine, jer inače je diskrepancija u naslovima i čitanosti autora teško

pomirljiva s modelima globalne književne distribucije. Drugi je glavni razlog

4

optimalnosti nacionalne razine za kanonsku diskusiju svakako taj što je koncept kanona

upravo u tim okvirima i zamišljen, paralelno s razvojem nacije, te je tek naknadno

preuzeo klasične i srednjovjekovne obrasce vrednovanja. Dapače, točan trenutak za

uspostavu kanonskog vrednovanja u modernom smislu može se prilično precizno

odrediti, pa ga tako Gorak smješta u 1768 godinu, u samu zoru nacionalnog

samoodređenja u Europi. Književni kanon stoga najveću analitičku vrijednost postiže u

okvirima nacionalnog, uz dodatne pretpostavke o singularnosti i nesumjerljivosti.

Nažalost, upravo zbog navedenih principa neizbježno dolazi do trvenja čim se kanon

pokuša podići na (naj)višu razine apstrakcije "svjetske književnosti". Taj je termin pritom

toliko apstraktan da nije postignut konsenzus o tome što zapravo predstavlja, iako se

može govoriti o tri osnovne nijanse njegova značenja: 1.) ekstenzija modernog

kapitalizma na polju književnosti; 2.) sinkronijski prikaz globalne distribucije utjecajnih

tekstova; 3.) tematski zaseban i suvremen književni žanr. Najpoznatiji predstavnici

potonjeg značenja bili bi autori poput Gabriela Garcíe Márqueza, Salmana Rushdiea,

Orhana Pamuka i Harukija Murakamija, čija je kritička recepcija i internacionalna

popularnost gotovo uvijek povezana s naglašavanjem pristupačnosti i univerzalnosti

"Latinske Amerike" ("Kolumbije"), "Indije", "Turske" ili "Japana", kronotopâ koji svaki

od njih uspješno prikazuje kao egzotične, a opet bliske globalnom čitatelju.

Za drugu nijansu značenja, prema kojem je svjetska književnost odraz moći i utjecajnosti

5

ideja iz jednoga globalnog središta, umnogome je zaslužna Pascale Casanova sa svojom

ovdje već spomenutom knjigom koja je takav model rivalstva dovela u fokus debate i

prijepora među svjetskom, a pogotovo sjevernoameričkom akademskom zajednicom

profesionalnih čitatelja. To značenje podrazumijeva i svojevrsnu kanonizaciju preko

izdavačkih kataloga, sveučilišnih silaba i sličnih neformalnih popisa. Martin Puchner je

takvu situaciju sažeo pozivajući se na Marxova razmišljanja o svjetskoj književnosti:

"Svjetska književnost pri takvom gledanju ne postavlja vrijednost određenog prijevoda s

obzirom na njegov odnos prema izvornom tekstu (upotrebna vrijednost) nego prema

tržištu prijevoda (razmjene). Dok Goethe [svojim konceptom svjetske književnosti]

prepušta proizvodnju književnosti nacionalnim književnostima, a svjetsku književnost

ograničava na njihovo prevođenje i razmjenu, za Marxa se taj svijet razmjene i

prevođenja počinje nametati i na proizvodnju."

Reakcije na maloprije spomenutu Casanovinu knjigu naizgled ne jenjavaju ni danas, a

jedna od najsnažnijih je (re)konceptualizacija svjetske književnosti kao ekstenzije

odnosno logične posljedice modernog kapitalizma (prva gore navedena nijansa značenja).

Takvim se pristupom može izbjeći prepreka na kakvoj takav koncept lako može zapeti,

kako upozorava (također ovdje već spomenuti) Christoper Prendergast, a koja se svodi na

"prepucavanja oko silabusa (relativnog smještaja kanonskih 'velikih' djela i 'marginalnih'

djela, književnih i neknjiževnih tekstova, i tako dalje, obično u sprezi s argumentima o

reprezentiranju i politici identiteta" (2004: ix-x). Riječ je o pristupu čiji je najistaknutiji

6

zagovaratelj vjerojatno Franco Moretti, koji je u eseju Nabačaji o svjetskoj književnosti

(Conjectures on World Literature, također objavljen u Prendergastovom zborniku (str.

148-162) iako je izvorno tiskan četiri godine ranije, u časopisu New Left Review (siječanj-

veljača 2000.)) pozvao na preuzimanje termina iz ekonomske povijesti kako bi se

ekonomska logika produkcije i kolanja književnosti u globalno sveprisutnom kapitalizmu

uključila u teorijski okvir kao neizbježan oslonac ili (da se čvrsto držimo metafore

okvira) jedna od njegovih stranica.

Budući da su konture književnog kanona u teoriji i praksi mnogo bolje definirane (u

ovom radu i aksiomatski), potrebno je dodatno se osvrnuti na suvremene rasprave o

konstrukciji svjetske književnosti kako bismo je mogli dovesti u vezu s pretpostavljenim

hrvatskim književnim kanonom. Za perspektivu male književnosti vjerojatno je ključna

Morettijeva teza o "jednoj i nejednakoj" svjetskoj književnosti kao ekstenziji sustava

međunarodnog kapitalizma u kojem postoje jezgre i periferije rastuće ekonomske

nejednakosti. U takvom sustavu na jednu (perifernu) kulturu, kakva je hrvatska,

dominantna ili jezgrena kultura vrši određen utjecaj i pritom receptivnu kulturu u

potpunosti ignorira. Drugim riječima, hrvatski književni kanon ne postoji u centrima

svjetske književnosti, a time niti u njezinom kanonu. Ako bismo se mogli složiti da bi

nekakvu zastupljenost ipak bilo pozitivno ostvariti, pitanje je za ostatak ovoga rada pod

kojim uvjetima je to moguće postići.

7

Kako naglašava skupina autora okupljenih u Istraživački kolektiv iz Warwicka (Warwick

Research Collective), Morettijev koncept svjetske književnosti nije "niti kanon remek-

djela niti način čitanja, nego sustav" koji nije "strukturiran na razlici nego na

nejednakosti". Uz implicitnu referencu na klasično strukturalističko temeljenje sustava na

razlikama među njegovim elementima, u ovom je citatu prisutna i eksplicitna referenca

na tezu Davida Damroscha da svjetsku književnost treba shvatiti kao "modus čitanja",

odnosno "oblik nepristranog ulaženja [detached engagement] u svjetove onkraj vlastitog

mjesta i vremena" (WReC 2015: 7). Iz ovoga se također vidi da je pogrešno izjednačavati

svjetsku književnost s kanonom, što je vidljivo i iz gornjih pretpostavki po kojima kanon

svjetske književnosti nije moguće dobiti jednostavnim zbrojem postojećih nacionalnih ili

nadnacionalnih kanona.

Autori WReC-a na tragu Morettija – koji sam blisko slijedi ekonomsku koncepciju

Immanuela Wallersteina – i Fredrica Jamesona predlažu definiciju "'svjetske književnosti'

kao književnosti svijeta-sustava – odnosno, modernog kapitalističkog svijeta-sustava. (...)

Možda bismo stoga trebali početi govoriti o 'svijet-književnosti' sa spojnicom, derivirane

iz 'svijeta-sustava'. Takav nas protokol obvezuje da postuliramo jedinstven svijet-

književni sustav umjesto svijet-književnih sustava" (2015: 8). Pozivajući se na Casanovu

i Lava Trockog, autori inzistiraju da je ekonomski i književni razvitak u kapitalizmu

inherentno "kombiniran i neujednačen" (otuda i naslov njihove knjige) ne samo na

globalnoj razini, kako naglašava Moretti, nego i na nacionalnoj i sub-nacionalnoj razini:

8

ono što je "jezgra" na višoj razini uvijek može biti "periferija" na nižoj s obzirom na

stupanj razvitka. Budući da je primjena kategorije "razvitka" na književnost u cjelini

diskreditirana tijekom 20. stoljeća, autori tu kategoriju pokušavaju primijeniti samo na

društveni modernitet i književni modernizam, kojeg protežu na proteklih 200 godina

(2015: 15).

Ponovo iz hrvatske perspektive, najveća je zanimljivost takve definicije u činjenici da je "

[s]ama ideja 'europske književne periferije' u tom kontekstu presudna, čini nam se,

budući da nas automatski usmjerava na uvid da su 'jezgra', 'periferija' i 'polu-periferija'

multi-skalarni i relacijski, a ne geografski ili geopolitički koncepti. 'Perifernost' se, prema

tome, ne treba promišljati kao 'uvjet' označen izostankom razvitka, ili samom

geografskom udaljenošću od zadane 'jezgre' ili 'središta'. Riječ je ustvari o modalitetu

specifične uključenosti u sustav" (2015: 123). Stvarna i metaforička smještenost hrvatske

književnosti na "GMT+1", odnosno na prvom stupnju odmaka od europskih književnih

jezgri (bez obzira što je Hrvatska u istoj vremenskoj zoni kao i Pariz, kojeg Casanova

posvećuje kao europski književni meridijan par excellence), u navedenoj

konceptualizaciji pokazuje se kao zadanost, što znači da su uzaludni (češći) napori

prisutni u sagledavanju povijesti hrvatske književnosti koji je nastoje smjestiti u središte

bar nekih europskih kretanja kao centralnu sudionicu, odnosno s druge (rjeđe) strane

izbaciti je potpuno na rub književne produkcije kao sasvim irelevantnu. Hrvatska polu-

periferna književna pozicija je posljedica sustava periferalizacije i može se shvatiti kao

9

načelno pozitivna, jer omogućuje podjednaku izloženost i središtu i periferiji, pa je tako

na sjecištu svih kretanja književnih postupaka i inovacija, iz centra ka periferiji i obrnuto.

Iz perspektive književnog kanona mogu se izdvojiti dvije glavne poteškoće ovako

shvaćene "svijet-književnosti". Prva je specifična za situaciju polu-periferije: ako su već

utvrđena tri stupnja razvoja, najveći interes će se iskazivati za najrazvijeniji i najmanje

razvijeni stupanj ("Na periferiji se otkriva budućnost", kako J. G. Ballarda navodi WReC

u epigrafu svoje knjige), pri čemu je lako previdjeti prijelazni stupanj (i njegov kanon).

Toga se dotiču autori kad kritiziraju Susan Bassnett i njezinu "prozračnu" viziju nove

ideje kanona, koja uključuje "temeljno pitanje kojem se komparativna književnost sada

treba okrenuti", nakon što je pounutrila kritike eurocentrizma, kolonijalizma i

imperijalizma, a tiče se "uloge i statusa kanonskih i osnivačkih tekstova za koje se čini da

su na većoj cijeni izvan Europe i Sjeverne Amerike." Autori joj spočitavaju da previđa

ideološku iskonstruiranost "Europe", koja je i sama bila i ostaje područje "kobiniranog i

nejednakog" razvoja; za potkrepu je dovoljno sjetiti se samo kako je 1202. (četvrta)

križarska vojska razorila Zadar na putu do "periferije" Bliskog istoka. (2015: 33-36)

Osim relativno slabe vidljivosti koja je specifična za polu-periferiju, općenitija i

ozbiljnija poteškoća sustava "svijet-književnosti" u odnosu na kanon proizlazi iz

ograničavanja povijesnog vremena koje se u toj koncepciji odnosi na, u najboljem

slučaju, razdoblje od početka renesanse do danas: "Ako slijedimo Wallersteina i druge

10

koji govore o začinjanju kapitalizma kao svijeta-sustava oko 1500., ipak se čini jasnim da

tek u 'dugom' devetnaestom stoljeću, a i onda kao izravna posljedica britanskog i

europskog kolonijalizma, možemo govoriti istodobno o kapitalizaciji svijeta i o punom

osvjetovljenju kapitala" (2015: 15). Imajući na umu da najstariji tekstovi koji zasigurno

pripadaju u svjetski književni kanon nastaju daleko prije 1500. godine (i nove i stare ere),

razdoblje na koje se odnosi "svijet-književnost" je jednostavno prekratko. K tome,

najveću analitičku vrijednost model postiže u sprezi s tekstovima sredine 19. stoljeća,

nastalima otprilike između 1835. i 1860. godine (u hrvatskom slučaju to bi bilo bliže

kraju 19. stoljeća), u kojima se autori najintenzivnije bave "komodifikacijom svega"

(2015: 18).

Unatoč svim prednostima modela "svijet-književnosti", on dakle uslijed svoje vremenske

ograničenosti nije sasvim prikladan da bi kanon koji se proteže unatrag u

srednjovjekovlje smjestio u svjetske tokove, odnosno da bi ga time, kako se izražava

Emily Apter, "deprovincijalizirao" (2013: 9-10). U potrazi za prikladnijim modelom nije

potrebno odmaknuti od autora koji su do sada ovdje spominjani u kontekstu debate o

svjetskoj književnosti, budući da se takav model može naći u recentnom prilogu

Alexandera Beecrofta, koji u uvodu vlastite knjige navodi kako je upravo čitajući i

"Damroscha, Casanovu i Morettija, i nastavljajući razmišljati o vlastitome radu, počeo

[sam] razmišljati da svatko od nas ustvari govori o različitim oličenjima istoga pitanja,

koje se najjednostavnije može izraziti kao 'interakcija književnosti s njezinim okolišem'"

11

(Beecroft 2015: 3).

Kako svjedoči naslov knjige (Ekologija svjetske književnosti), metafora književnog

"okoliša" u navodu nije slučajna: Beecroftov je cilj uspostaviti "modele književne

cirkulacije" po uzoru na biološke pojmove poput bioma, ekozone, minimalne održive

populacije i slično (usp. 2015: 22, 60, 243). U tom smislu on si uzima u zadatak da

teorijski opiše modele cirkulacije za sve "životne oblike" književnosti, usložnjavajući ih u

ukupno šest književnih ekologija: epikorsku, pankorsku, kozmopolitansku, vernakularnu,

nacionalnu i globalnu. Od prve ekologije nadalje, svaka je sljedeća načelno geografski i

količinski obuhvatnija, te recentnija i složenija od prethodne joj ekologije, pa je moguće

govoriti i o šest razina književnosti, uzimajući u obzir da nema svaka (dapače, gotovo niti

jedna) nacionalna književnost kontinuitet na preostalih pet razina.

U najkraćim crtama, prva i posljednja (epikorska i globalna) književna ekologija su

najapstraktnije, odnosno najviše udaljene od postojećih modela te ne odgovaraju nekoj

konkretnoj književnoj situaciji poput (nacionalne) "hrvatske književnosti". Ipak,

epikorska je razina najjednostavnija i odnosi se ustvari na usmenu književnost

maksimalno ograničene, lokalne cirkulacije, unutar jedinstvenog političkog i/ili kulturnog

konteksta (usp. 2015: 33-37 i dalje). Za pankorsku ekologiju Beecroft daje ogledni

primjer klasične grčke književnosti; radi se o književnosti na prostoru koju nije ujedinjen

u modernom smislu, ali ipak posjeduje svijest o vlastitom kulturnom jedinstvu i definira

12

đ l kl č d h k d l k l d

se, među ostalim, isključivanjem drugih koji ne dijele to kulturno jedinstvo.

Kozmopolitska ekologija je definirana još većim prostornim i vremenskim rasponom,

kroz koje se proteže dominacija jednog jedinog jezika književnosti. Takva ekologija samu

sebe definira univerzalnom, a kao primjer za nju ovdje može poslužiti arapska

književnost nastala na klasičnoj inačici arapskog jezika u zemljama u kojima se

prevladavajuće koristi(o) od pojavljivanja, pa do prevlasti nekog drugog jezika (poput

turskog).

Vernakularna ekologija razvija se iz kozmopolitske kada neki lokalni jezik akumulira

dovoljno kulturnog kapitala da se počne koristiti kao jezik književnosti. Često supostoji s

kozmopolitskim jezicima i njihova se uspostava obilježava "vernakularnim manifestima"

kojima ih neki autor proglašava poželjnima za književnu upotrebu, kao što je slučaj s

Danteovim zagovaranjem književne upotrebe toskanskog (talijanskog) u polemičnom

tekstu De vulgari eloquentia (vidi Beecroft 2015: 159-164). Nacionalna književna

ekologija – koja odgovara pretpostavci o optimalnosti nacionalne razine kanona s početka

ovoga teksta – nastaje ruku pod ruku s razvojem nacionalne države u Europi, otkuda se

širi ostatkom svijeta da bi danas bila prihvaćena kao norma. Ključne su joj značajke

identifikacija (jednog) nacionalnog jezika s nacionalnom književnošću i ideja napretka

književnosti, koja započinje s temeljnim tekstovima narodne književnosti (Casanova bi

potragu za njima nazvala "Herder-efekt"), pa se razvija do modernosti. Posljednja je

kategorija globalne ekologije, za koju granice književne cirkulacije nisu zadane jer je

13

njezina domena čitav svijet Počiva na jezicima koje koristi vrlo velik broj govornika i

njezina domena čitav svijet. Počiva na jezicima koje koristi vrlo velik broj govornika i

koji su "pobjegli" iz nacija-država u kojima su nastali (npr. engleski, španjolski,

francuski, mandarinski kineski), te na (iluzornoj) ideji da je u svijetu bez granica svima

omogućen jednak pristup književnoj zastupljenosti, pod uvjetom da u globalnoj

književnosti sudjeluju koristeći neki od "velikih" jezika.

Beecroft navodi kako je svjestan da njegov model, podjednako kao i model svijet-

književnosti s unaprijed određenim jezgrama i periferijama, potencijalno podliježe

podjeli posla pri kojoj "stručnjaci za nacionalne književnosti djeluju kao rudari sirovog

materijala na periferiji, dok stručnjaci za svjetsku književnost obavljaju rad s dodanom

vrijednošću koji se sastoji od sinteze i analize u jezgri" (2015: 32). To ustvari samo

potvrđuje ispravnost pretpostavke da s nejednakim razvojem književnosti treba računati

kao s činjenicom i na globalnoj i na nacionalnoj (regionalnoj, urbanoj, ruralnoj, itsl.)

razini, te da od te pretpostavke treba početi s pozicioniranjem jednoga nacionalnog

kanona. Dodatna je pretpostavka, izvedena iz Beecroftove podjele književnih cirkulacija,

ta da su neki tekstovi i autori potencijalno važni u jednom kontekstu određenih granica

proizvodnje i konzumacije književnosti, ali to ne mora nužno značiti da će takvi biti i u

drugom kontekstu, odnosno u drukčijem modelu književne ekologije ili recepcije

shvaćene u vrlo širokom smislu.

Na temelju dvije upravo opisane pretpostavke, kao i tri aksiomatske pretpostavke

14

navedene na početku, možemo donijeti tri zaključka o pozicioniranju hrvatskoga

književnog kanona prema svjetskoj književnosti. Polazeći od posljednje iznesene

pretpostavke, prvi je zaključak da svi tekstovi koji pretendiraju na kanon moraju biti

razmotreni i eventualno uključeni s obzirom na model književne cirkulacije, koji ne smije

biti jedini kriterij zbog pretpostavke o optimalnosti nacionalne razine. Takvih je primjera

u povijesti hrvatske književnosti dovoljno da se može govoriti o pet od šest modela

književne ekologije, s time da prva (epikorska) ionako postoji samo kao model kojoj ne

bi odgovarao niti jedan povijesni primjer za koji postoji dovoljno tekstualnih dokaza. Ne

ulazeći u potankosti Beecroftove analize, dovoljno je navesti da postoji bar po jedan

dobar primjer kanonskog teksta za svaku od njegovih ekologija: Baščanska ploča za

pankorsku, Davidijada za kozmopolitansku, Planine za vernakularnu, Zlatarovo zlato za

nacionalnu i Ministarstvo boli za globalnu. Iako je svaki od njih vrlo važan, čak i

presudan za određeni model cirkulacije iz domaće književne perspektive, uslijed njezinog

polu-perifernog statusa na razini svjetske književnosti ta se važnost najvećim dijelom

gubi i navedeni tekstovi teško da mogu računati na zastupljenost u bilo kakvoj verziji

kanonskog p(r)opisa koji neće biti samo taksativno nabrajanje, poput ekonomskih

pokazatelja neke nacije.

Isto vrijedi i za tekstove kojima je glavna značajka da predstavljaju neku regiju ili

dijalekt; na optimalnoj, nacionalnoj razini književnog kanona to je mjerilo manje važno i

ne može se na njemu zasnivati kanonizacija. No, s druge strane, takva značajka itekako

15

može doprinijeti pridruživanju među nacionalno, pa i nadnacionalno relevantne tekstove

ako se uzme u obzir druga pretpostavka koju ovdje valja iznijeti: specifičnosti polu-

periferne književnosti njezina su najveća prednost. S takvim gledanjem na stvari,

regionalna ili dijalektalna obojenost teksta postaje rijetka dodana vrijednost, naravno ako

književni tekst već ima inherentnu estetsku vrijednost. Time također postaje prilično

bespredmetno promatrati domaću književnost na način koji je relativno čest u hrvatskoj

književnoj povijesti, kao niz hvatanja priključaka sa svjetskim književnim centrima i

mjerenja odmaka "naših" i "njihovih" klasika, umjesto iskazivanja vlastitih posebnosti.

Za takav odnos prema književnom kanonu nije potrebna revolucija, već revalorizacija s

obzirom na shvaćanje razlike između proizvodnje i cirkulacije književnosti u jezgri i na

periferiji. Kako upućuju autori WReC-a, moguće je u tom smislu izdvojiti "specifične

formacije – do sada nedovoljno povezane i uspoređene – europskog ruralnog

modernizma", koji se spominje uz bok također nedovoljno razmatranom "provincijalnom

modernizmu" (WReC 2015: 126). Hrvatska književnost ne samo da posjeduje zalihu

takvih tekstova za analizu, već u Đuki Begoviću ima i izglednoga kanonskog

predstavnika.

Taj nas jedan, i vjerojatno jedinstven primjer – što je ujedno i vrlo sažeta definicija

kanonskog teksta – dovodi do posljednjeg zaključka, koji proizlazi iz svih navedenih

pretpostavki: u poluperifernoj književnosti relativno bogate povijesti i (ekološke)

raznolikosti, potrebno je usredotočiti se na komunikaciju kanonom, a ne komunikaciju

16

kanonâ. Pojednostavljeno, gotovo svaki kanonski tekst upućuje na jedan ili više tekstova

koji su stekli neku vrstu kanonskog priznanja, i po tome signalizira svoju pretenziju da i

sam bude primljen među njih. U hrvatskoj je književnoj povijesti najpoznatiji i

najeklatantniji slučaj takve komunikacije između Osmana i Oslobođenog Jeruzalema, i

takva se povezanost može nazvati komunikacijom kanonâ (u navedenom primjeru,

talijanskog i hrvatskog, ferarskog i dubrovačkog). Istovremeno, svaki kanonski tekst,

jednom kad je izdignut u taj status, na određen način djeluje na svoje čitateljstvo,

prenoseći mu odnosno (budući da prelazni oblik glagola postaje sve češće korišten)

"komunicirajući" određen sadržaj.

U takvom je obliku komunikacije uvijek riječ o društvenim i intelektualnim pitanjima

koja su za određenu književnu zajednicu definirana s najvećim stupnjem detaljnosti, što

takvim tekstovima pridaje osobito bogatstvo. Tekstovi koji proizlaze iz velikih,

mnogoljudnih civilizacija, kultura i jezika su oni koji određuju i određivat će

univerzalnost o kojoj je bilo riječi na početku. Ono što se držalo i držat će se za osnovne

ljudske crte, težnje i postupke koje se mogu prepoznati u književnosti diljem planeta

nikad neće odrediti relativno mala književna zajednica poput hrvatske. No, u istoj takvoj

maloj književnoj zajednici mogu se pojaviti jedinstveni glasovi pjesnika, pripovjedača,

dramatičara, koji u obraćanju vlastitom, intimno poznatom čitateljstvu mogu izreći riječi i

stvoriti tekstove koji se ne mogu naći u središtu interesa drugih autora u drukčijim

sredinama jezgre ili potpune periferije, uključenih u drukčiji model književne cirkulacije.

17

Upravo je komunikaciju kanonom stoga moguće postulirati kao presudnu razlikovnu

točku i mjesto jedinstvenosti na kojem za malu književnost vrijedi temeljiti eventualno

točku i mjesto jedinstvenosti na kojem za malu književnost vrijedi temeljiti eventualno

uključenje u svjetski književni kanon.

18

Literatura:

Apter, Emily (2013.) Against World Literature: On the Politics of Untranslatability,

London, New York: Verso.

Beecroft, Alexander (2015.) An Ecology of World Literature: From Antiquity to the

Present Day, London, New York: Verso.

Casanova, Pascale (2004.) The World Republic of Letters, Cambridge, Massachusetts:

Harvard University Press.

Curtius, Ernst Robert (1971.) Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Zagreb:

MH.

Damrosch, David (2009.) How to Read World Literature, West Sussex, UK: Wiley-

Blackwel.

Gorak, Jan (2003.) The Making of the Modern Canon: Genesis and Crisis of a Literary

Idea, London: Bloomsbury.

Moretti, Franco (2004.) "Conjectures on World Literature", u Debating World Literature

19

(ur. Christopher Prendergast), London, New York: Verso.

Prendergast, Christopher (2004.) "The World Republic of Letters", u Debating World

Literature (ur. Christopher Prendergast), London, New York: Verso.

Protrka, Marina (2008.) Stvaranje književne nacije: oblikovanje kanona u hrvatskoj

književnoj periodici 19. stoljeća, Zagreb: FF-press.

Reiss, Timothy J. (2004.) "Mapping Identities: Literature, Nationalism, Colonialism", u

Debating World Literature (ur. Christopher Prendergast), London, New York: Verso.

Škopljanac, Lovro (2010.) "Problemi uspostave kanona na primjerima usporedbe autora

iz hrvatske i europske književnosti od 15. do 18. stoljeća", Književna republika: časopis

za književnost, 4-6.

Watts, D. J. (2017.) "Should social science be more solution-oriented?", Nature Human

Behaviour 1, 0015.

WReC [Sharae Deckard, Nicholas Lawrence, Neil Lazarus, Graeme Macdonald,

Upamanyu Pablo Mukherjee, Benita Parry, Stephen Shapiro] (2015.) Combined and

Uneven Development, Liverpool: Liverpool University Press.

20

21

Ključne riječi: književni razvitak, modeli književne cirkulacije, kanonska komunikacija

Sažetak ("Centri svjetske književnosti i hrvatski književni kanon"): U radu se iznosi

Sažetak ( Centri svjetske književnosti i hrvatski književni kanon ): U radu se iznosi

pet temeljnih pretpostavki za razmatranje odnosa kanona receptivne književnosti kakva je

hrvatska prema centrima u kojima se definira svjetska književnost. Tri su pretpostavke

aksiomatske – singularnost, nesumjerljivost, optimalnost – a daljnje dvije – pozicija polu-

periferije, razvijeni modeli cirkulacije – se temelje na njima, kao i na nedavnim

doprinosima (WReC, Beecroft) raspravi o statusu svjetske književnosti. Slijedom

navedenih pretpostavki, navode se i tri zaključka o poželjnom odnosu dvaju sintagmi iz

naslova rada: revalorizacija s obzirom na model književne cirkulacije, isticanje

posebnosti polu-periferije, te usredotočenost na komunikaciju kanonom.

Key words: literary development, models of literary circulation, canon communication

Summary ("Centres of World Literature and Croatian Literary Canon"): The paper

lays out five basic premises for thinking about the relation between a receptive literary

canon, such as Croatian, and the centers in which World Literature is defined. Three of

these are axiomatic premises – singularity, incommensurability, optimality – and the other

two – semi-peripheral position, developed modes of circulation – are based on the

axiomatic ones, as well as on recent contributions (WReC, Beecroft) to the debate on the

status of Word Literature. In line with these premises, three conclusions are made about

22

the desirable relation between the two terms from the paper's title: revalorizing based on

the given model of literary circulation, highlighting the specifics found in a semi-

peripheral setting, and concentrating on canon communication.

p p g g

23