100 slavnih izreka i pokoja šaljiva

slavne izreke mozaik 3 stupca.in1 1 2/24/09 11:54:28 AM


... i pokoja šaljiva

Petar Bučević, Ninoslav Kunc: 100 slavnih izreka ... i pokoja šaljiva

© Petar Bučević, Ninoslav Kunc, Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb 2009.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Alen Bodor

Lektor i korektorJakov Lovrić

Grafički urednik Ninoslav Kunc

Oblikovanje naslovnice Ninoslav Kunc

Tisak Zrinski d.d., Čakovec

Prvo izdanje veljača 2009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0507-2CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 693847


Napisali Petar Bučević • Ninoslav Kunc

Ilustrirao Ninoslav Kunc

... i pokoja šaljiva



�

PREDGOVOR

Netko je kazao da se cijela povijest svijeta može sažeti u nekoliko metafo-ra, netko bi je drugi pak sabio u nekoliko brojki i važnih datuma, a treći bi naj-radije samo nanizao nekoliko značajnih imena. Iako nema načina da se iskaže sva raznolikost ljudskih fenomena ili iscrpi bogatstvo čovjekova iskustva i mu-drosti, ipak postoje zamjetljiva uporišta epohalnih zbivanja.

Ako nas promatraju iz svemira, zasigurno su začuđeni golemom i nepod-nošljivom količinom reklama. Na svakome mjestu i u svakoj prigodi od rođe-nja do smrti izloženi smo sveobuhvatnoj promidžbenoj torturi. Nude nam se rješenja za sve probleme. Čemu razmišljati kad netko drugi to može činiti za nas? Baš kao što narod kaže, pustimo mozak na pašu i prepustimo se bogom-danim pastirima da nas vode kao ovce. Nasuprot tome, misao, kao glavno obi-lježje ljudske vrste i ono po čemu se ljudi razlikuju od drugih bića, moralo bi biti uporište našega postojanja, naš bitak.

Slavne su izreke primjer sažetog i relevantog odgovora na izazove trenutka kroz povijest. U kolektivno su pamćenje ostali urezani mnogi smjeli ili dosjet-ljivi iskazi, sudbinske odluke, mnoge odlučne, pa i drske izjave, manje ili više duhovite verbalne reakcije, a posebno su upamćene riječi i rečenice satkane u dramatičnim, konfliktnim i prevratnim situacijama – onima što su doista odredile povijest.

Shvaćanje konteksta u kojemu su neke tvdnje izrečene bitno pridonosi njihovoj aktualnosti. Samo kad su na odgovarajući način osvijetljene, one do-bivaju puninu humanoga i humanističkog odjeka. U kratkim, anegdotalnim skicama, s diskretnim didaktičkim naznakama, u ovoj se knjizi nudi niz oprav-dano slavnih izreka. One su isprepletene nužnim povijesnim, zemljopisnim i kulturalnim podacima. Mladi naraštaji ne poznaju dovoljno to bogatstvo mudrosti, dok su stariji zasigurno ponešto i zaboravili. Zato je ova knjiga

Slavne izreke


�

općekulturalnog značenja, za mladež i odrasle, jednako namijenjena đaci-ma, učiteljima, profesorima, roditelji-ma, kao i svakome tko želi “proširiti znanje”.

Snaga ljudskog uma, koji i u naj-težim situacijama pronalazi način da se odupre ljudskoj gluposti, ne-pravdi, netoleranciji, ključna je po-veznica ljudskog trajanja. U tome su zastupljeni kraljevi i prosjaci, umjet-nici i znanstvenici, filozofi i mudraci, ukratko, mala antologija mudrih gla-

va i začudnih sudbina. Ovo neobično putovanje sažeti je vremeplov kroz ljud-ski duh, koji potvrđuje bezvremenost britke, lucidne misli.

Katkad su poruke koje nalazimo u slavnim izrekama pogrešno protumače-ne. Kad engleski kralj Rikard III. zavapi “Kraljevstvo za konja!” pomislimo kako mu konj treba za bijeg (da spasi živu glavu). Netočno! Tražio je konja i davao za nj kraljevstvo kako bi mogao svladati svog protivnika, budućeg kralja Henri-ka VII. Takvih je pogrešnih tumačenja mnogo. Zato ova knjiga nastoji objasniti kako su, zašto i u kakvim okolnostima nastale izreke. To se posebno odnosi na povijest. Izreka rimskoga satiričara Juvenala “u zdravom tijelu zdrav duh” naj-bolje objašnjava antički odgojni ideal, posebno atenski. Ipak, ona je napisana u sasvim drukčijem kontekstu nego što je protumačena. Naime, Juvenal je na-pisao kako se treba moliti bogovima za tjelesno i duševno zdravlje.

Niz državnika i vojskovođa, cijela galerija poznatih osoba, slikara, kipara, pisaca i filozofa, vjerskih reformatora i svetaca pomaže nam da produbimo znanja iz povijesti, ali i književnosti, slikarstva, kiparstva, graditeljstva, glaz-be, filma, filozofije i mnogih drugih područja. Nadalje, u slavnim se izrekama

afirmiraju najpozitivnije odgojne vrijednosti: istina, poštenje, ljepota, dobro-ta, nenasilje, suživot, mir, tolerancija, prijateljstvo, altruizam... Otkrijte što su o tome rekli Krist i Budha, Konfucije i Gandhi, sveti Petar i sveti Benedikt... O demokraciji se govori još od Perikla, pa čak i prije njega, od Klistena i mudrog Solona. Što se to promijenilo od antike do Voltairea i Marxa, Kennedyja i Le-nnona?... Istodobno, sve što dovodi do sukoba, ratova, mržnje i svih ostalih oblika neljudskih odnosa, veliki su umovi osuđivali, a i danas osuđuju. Činili su to i Descartes, Kant, Platon, Aristotel, Leonardo, Anatole France, Benjamin Franklin ili Albert Einstein.

Raznovrsnost je najbolja riječ koja opisuje prirodu ove knjige. Zašto je Dio-gen, pametnjaković, živio u praznoj bačvi, tko je sve isprobao oštricu Madam Giljotine, zašto je kralj Rikard III. nudio kraljevstvo za konja, a ne za kravu i opravdava li cilj sredstvo... To i još mnogo drugih zanimljivih činjenica i povi-jesnih zgoda i nezgoda naći ćete u ovoj zbirci.

Na posljetku, ona progovara i o globalizaciji, odnosno o povezivanju na-šega, europskoga i svjetskoga kulturnog i političkog prostora. Autori slavnih izeka, poznati vladari, državnici, političari, znanstvenici, filozofi... dali su svoj doprinos tome. U prilogu o Napoleonu vidljivi su povijesni antagonizmi iz-među Engleske i Francuske, a u tekstu o Voltai-reu neke njemačko-francuske nesuglasice. Danas su te države i narodi temeljni stupovi Europske unije. Karlo V. očajavao je jer nije uspio uskladiti rad svojih satova (kako bi to tek učinio s europ-skim narodima, pitao se). Petar Veliki, poznati reformator, tajno je putovao Europom kako bi je upoznao, a onda je zaključio: “Europu bi trebalo ujediniti!” Pragmatični lord Palmerston smatrao je da u politici nema vječnih prijatelja ni vječnih neprijatelja. Ono pak što nazivamo zapadnom

Slavne izreke


�

kulturom začeto je u staroj Grč-koj, a preuzeli su i potom usa-vršili Rimljani, koji su vladali gotovo cijelim starim svijetom. Antika je neiscrpan izvor koje-mu se stalno moramo vraćati i koji nas uvijek nadahnjuje neiz-mjernim bogatstvom ideja.

Nasilje i netolerancija veliki su problemi današnjega svije-ta. Bilo da je riječ o školi, na-vijačkim skupinama, koncertnoj publici ili najvišim državnim ti-

jelima, problem je u osnovi uvijek jednak i od svih nas zahtijeva da se najoz-biljnije suočimo s njim. Ono što nas je nekad razdvajalo i što nas danas raz-dvaja besmisleni su sukobi. To je najmračnija strana našeg postojanja protiv koje su progovorili Konfucije, Budha, Franklin, Gandhi, Einstein, Kennedy… pa sve do rock-zvijezda kao što je bio John Lennon...

Stalno nas muči pitanje kako svijet učiniti boljim. Kako ga spasiti od uni-štenja, kako pomoći gladnima i obespravljenima? Prvi bi korak, nesumnjivo, bila uspostava globalnog mira. Je li to utopija o kojoj mnogi maštaju, a koja je u praksi neostvariva? Jesu li možda i ratovi, revolucije i svjetske krize nužni kotačići u zamašnjaku evolucije i napretka? Napoleon je rekao da su za vo-đenje rata potrebne tri stvari: novac, novac i još novca! Na pragu globalne krize sve bolje razumijemo tu njegovu misao. Ali rekao je i ovo: “Genijalni su ljudi meteori kojima je suđeno da osvijetle svoj vijek.” Neka ova knjiga bude mali prilog iskricama ljudske genijalnosti (utkane u samo nekoliko riječi ili re-čenica), koje često mogu biti ubojitije od mača.

STRIPIZIRANI ZAČIN I ILUSTRATORSKI UMAKKako biste lakše probavili ovakvo ozbiljno i kadšto dramatično štivo (već

spomenuta Madam Giljotina česta je gošća slavnih izreka), tu su stripizirane ilustracije koje ga prate. U tri-četiri sekvence (manje ili više) varira se ili para-frazira temeljni motiv i kao začin jelu, dodaje mu ležerne, humorne aspekte. Te sličice predstavljaju poznate likove i značajne osobnosti u njihovim karak-terističnim pozama, kostimima, scenografijama i akcesorijima. Varijacije na temu su slobodne, slojevite i često složene na najneobičnije razine. Uklapanje TV uređaja i računala, ludih krava i GM deva, Lennona i Warhola, citiranje Tina i Preverta u sasvim neočekivanim kontekstima daje pričama novu dimenziju. Smjelo se ugrađuju u razne povijesne situacije i raznorodne aluzije. Elastič-no izvrću doslovnost. Posežu čak i za autoironičnim ubacivanjem van Kunce-na kao paradoksalnim začinom jedne od dosjetki. Taj humor iz neočekivanog rakursa, koji se usprkos tome može razumjeti bez otpora, daje ravnotežu za-danoj priči. Ona time dobiva primjerenu likovnu pratnju, crtaćki bogatu, neo-doljive blage groteske i nezlobne ka-rikaturalnosti. Sva ta vizualna igra i šaljiva kombinatorika pogoduje du-bljem prihvaćanju te slobodnijem i opuštenijem razumijevanju slavnih izreka.

Veliki Tin rekao je da knjiga nije hrana, ali je poslastica. Dobar tek!

Slavne izreke


10

Sve što si dao svojim roditeljima, to ćeš primiti od svoje djece.

Tales iz Mileta

Tales iz Mileta (oko 624. – 546. prije Krista), starogrčki filozof Odnos između roditelja i djece vječna je i nikada do kraja razriješena tema. Da se roditelji trebaju brinuti o svojoj djeci, to je jasno. Kad roditelji ostare, obole i postanu nemoćni, djeca bi im trebala poma-gati. Nažalost, sve je više primjera da se roditelji ne brinu o svojoj djeci, a ni djeca o roditeljima. Tales (Thales), autor navedene izreke, živio je u Miletu oko 600. go-dine prije Krista. Bio je prvi čovjek kojeg su zvali filozofom, odnosno mudracem ili prijateljem mudrosti. Njegove su filozofske postavke (učenje) i znanstvena otkrića poznata prema navodima kasnijih fi-lozofa kao što je Diogen Laert (grčki povjesničar filozofije). Dozna-jemo to iz njegova djela “O životima i učenjima ljudi koji su se pro-slavili u filozofiji”. Tales je jedan o sedam mitskih starogrčkih mudraca i jedan od ute-meljitelja znanstvenog mišljenja uopće. Osnivač je jonske škole koja se bavila filozofijom i fiziologijom (znanost o prirodi). Ljudi su se Ta-lesu često rugali, ali on im je više puta pokazao da nemaju pravo.

Kako je poznavao meteorologiju, predvidio je da će urod maslina biti neuobičajeno bogat. Stoga je unajmio sve preše (mlinove) za masline da bi ih poslije iznajmljivao i jako se obogatio. Takav bi i nama dobro došao za kakvu školsku ili poljoprivrednu zadrugu. Ta-les je svojim znanjem spriječio rat između Medijaca i Lidijaca. Rekao im je da se strpe s ratom do 28. svibnja 585. jer će im tada nebo poslati znakove. Tog je dana nastala pomrčina Sunca (misli se da je Tales ovo znanje stekao od Egipćana). Protivnici su zaključili kako ih bogovi opominju da ne ratuju. U Egiptu je Tales izračunao visinu piramida. Kako? Po sjeni. U trenutku kada je njegova sjena bila jed-naka visini tijela, tad je i sjena piramide bila jednaka njezinoj visini. Jednostavno, ali trebalo se toga dosjetiti. Time je zasnovao znan-stvena pravila prema iskustvenim i radnim, životnim zapažanjima. U filozofiji je prvi razmatrao nastanak zemlje i svemira, a onda i ži-vota. Tumačio je to kao razvitak pratvari, koja je po njegovu mišlje-nju voda, čime postavlja tezu o jednom izvoru života iz kojeg je na-stala cijela priroda. Na pitanje tko je sretan, odgovorio je: “Tko ima

zdravo tijelo, okretan duh i pristupačnu narav.” Ipak, znao je reći kako je najlakše davati savjete, a najteže po njima živjeti. No, i najpametniji ljudi imaju svoje slabe točke. Tales je volio proma-trati i proučavati nebo. Znao je zaboraviti gdje se nalazi. Jednom je prilikom bio toliko zanesen da je upao u kanal pokraj puta i slomio nogu. Putem je prolazila dovitljiva starica i komentirala: “Kako ćeš ti, prijatelju, proučavati nebo kad se ni na zemlji ne snalaziš?”


11

PizistratAko budemo kažnjavali one koji se vole, kakve će kazne

biti za one koji se mrze?

Pizistrat (oko 600. – 528. pr. Krista), atenski tiranin Mnogi misle kako čovječanstvom upravljaju dvije sile: mržnja, koja ruši, razara i uništava sve pred sobom, i ljubav, koja stvara, gradi i vraća nadu u bolji i sretniji život. Katkad se začudimo što o ljubavi pohvalno govore oni od kojih bismo to najmanje očekivali, primjeri-ce tiranin. Tiranin znači samovladar, onaj koji nije izabran na demo-kratskim izborima, nego je nasilnim putem prigrabio vlast. Takav je bio Pizistrat – rođak mudroga i pravednog Solona. (Solon je Atenjanima propisao zakone.) Ukinuo je (mrsko) dužničko rop-stvo i omogućio svim slobodnim građanima sudjelovanje u vlasti. Doduše, nisu svi imali jednak udio. Najviše udjela imali su oni koji su plaćali najviše poreza. Bio je to početak demokracije, koja će svoj vrhunac dostići u doba Perikla. Solon je otišao iz Atene kako bi njegovi zakoni (po tadašnjim običajima) mogli opstati 10 godina. Nekoliko godina nakon Solonova odlaska došlo je do žestokih su-koba za vlast. U tim borbama istaknuo se Pizistrat. U vrijeme rata s Megarom za otok Salaminu Pizistrat se junački borio. Atenjani mu

to nisu zaboravili. Zbog vlastite sigurnosti dopustili su mu da drži čuvare (zaštitare). Njih je iskoristio da preuzme vlasti u Ateni i za-vede tiraniju. Za njegove vladavine Atena je doživjela gospodarski i kulturni procvat (možda i zbog toga što je poštivao mudre Solo-nove zakone). Iako je bio aristokrat, zastupao je i siromašnije slo-jeve (ruralno, zemljoradničko, seljačko pučanstvo). Filozof Aristotel navodi da je bio human čovjek, blag prema krivcima i milosrdan prema siromašnima. Unaprijedio je trgovinu i poticao kolonizaci-ju (naseljavanje Grka na tuđe teritorije), seljacima je dijelio zemlju i štitio ih od lihvarskih kamata. Gradio je mnoge javne građevine (zgrade i vodovod). Na taj način zaposlio je mnoge siromašne. Ali, građane je držao podalje od političkih poslova. Rekao je: “Građani neka se bave svojim poslovima, a meni neka prepuste brigu za dr-žavne interese.” Međutim, odluke je donosio sam, oslanjajući se na vojsku plaćenika. Jednom su prigodom Pizistratu prijavili mladića koji je na ulici po-ljubio njegovu kćerku. Tražili su strogu kaznu za mladića. Iznenadi-

li su se kad im je Pizistrat odgovorio: “Ako budemo kažnjavali one koji se vole, kakve će kazne biti za one koji se mrze?” Ne slažemo se s tiranijom, ali pozdravljamo odluku o nekažnjavanju zaljublje-nih. Mnogo stoljeća kasnije Katarina II. Velika, ruska carica, pitanje tiranije i samovlade opravdala je ovim riječima: “Bit ću samovladar. To mi je posao. A dobri gospodin Bog će mi oprostiti. To je njegov posao.”


12

Sve svoje sa sobom nosim(omnia mea mecum porto).

Bijant

Bijant (6. st. pr. Krista), starogrčki mudrac Nije riječ o pužu koji i vlastitu kuću nosi sa sobom, nego o čovjeku koji sa sobom nije nosio ništa od bogatstva, a smatrao se vrlo bo-gatim. U antičkoj Grčkoj bilo je sedam slavnih mudraca, a među nji-ma bio je Bijant iz Prijene. Prijena je grad u Maloj Aziji, tada naselje jonskih Grka. Atenski ribari pronašli su u moru brončani tronožac na kojem je bio natpis: “Najmudrijem čovjeku.” Poslali su ga Bijan-tu jer su baš njega smatrali najmudrijim. Ali Bijant je bio skroman čovjek. Mudraci nisu častohlepni. Držao je da tronožac ne pripada njemu, nego ga zaslužuje bog Apolon koji je, po njegovu mišljenju, doista mudar. Zanimljivo je kako tronožac nisu uzeli ni drugi mu-draci. Jednom se Bijantov grad našao u neprilici. Opsjedao ga je kralj Lidije Alijat. Ponestajalo je hrane pa su građani pomišljali na predaju. Bijant je svoje dvije dobro uhranjene mazge poslao u Alija-tov logor (dobro ih je uhranio iako je bila oskudica). Alijat se začu-dio koliko hrane ima u opkoljenom gradu kad je i životinjama tako dobro. U međuvremenu je Bijant savjetovao sugrađane da nagrnu

velike hrpe pijeska i pokriju ih žitom. Alijatovi su se ljudi iznenadili vidjevši velike zalihe hrane. Odustali su od osvajanja grada. Tako je Prijena sačuvala slobodu. Sličnoj su se varci dosjetili branitelji hrvat-skoga grada Đurđevca u 16. stoljeću. Posljednje pile (picoka) koje su imali stavili su u top i zapucali po Turcima. Misleći kako u gradu ima hrane u izobilju, Turci su odustali od opsade grada. Dosjetljivi Bijant davao je i zanimljive odgovore na razna pitanja. Tako su ga pi-tali koji posao donosi najveću radost ljudima? “Zarađivanje novca”, odgovorio je Bijant. Savjetovao je ljude da pobjeđuju uvjeravanjima (i dokazima), a ne silom. O ljudima nije imao dobro mišljenje. Mislio je kako je većina ljudi loša (odnosno zla). Bio je veliki poznavatelj životinja. Učenici su tražili da im objasni koja je životinja najštetnija i najkrvoločnija. “Od divljih životinja, to je tiranin (vladar koji vlada samovoljno i nasilno), a od domaćih životinja, to je laskavac” (udvo-rica i lažljivac). Bijant je često putovao. Jednom je prigodom njegov brod zahvatila oluja. Na brodu je bilo mnoštvo bezbožnika (nevjer-nika). Baš su oni počeli očajnički dozivati bogove u pomoć. “Zašu-

tite”, uzviknuo je Bijant, “kako bogovi ne bi primijetili da ste i vi na brodu!” Na tim su ga putovanjima pitali za njegovo bogatstvo jer je posjedovao lijepu, raskošnu kuću i puno zemlje (uz ostala mate-rijalna bogatstva). Bijant je odgovarao da sve svoje bogatstvo nosi sa sobom, misleći na mudrost, sposobnost, znanje i iskustvo koje je njemu bilo važnije od ostale (materijalne) imovine. Kuću i zemlju mogu ti srušiti ili oduzeti neprijatelji (osvajači), kao i zlato, srebro i druge dragocjenost. Znanje ti uvijek ostaje. Izreku je zapisao (i Bijantu pripisao) Ciceron, slavni rimski govornik, pisac i mudrac. Doduše, danas ljudi mogu sa sobom nositi i materi-jalna bogatstva, na bankovnim karticama i svakojako. Ali, to bogat-stvo nije u skladu s Bijantovom izrekom.


13

KrezNitko, naime, nije toliko lud da odabere rat umjesto mira.

Krez (6. st. pr. Krista), kralj Lidije Ta je izreka nastala u 6. st. prije Krista. Njezin je autor kralj Lidije, nekadašnje vrlo moćne države u Maloj Aziji (u današnjoj Turskoj). Krez je bio nevjerojatno bogat. Govorilo se “bogat kao Krez”. Bio je uvjeren da je na svijetu najsretniji onaj čovjek koji je najbogatiji, a to je bio baš on. Pozvao je atenskoga državnika, zakonodavca i mudraca Solona i pokazao mu svoju prebogatu riznicu. Upitao ga je nakon toga: tko je najsretniji čovjek na svijetu? Solon mu je kao najsretnije naveo neke druge čestite ljude koji su se isticali plemeni-tim djelima, ali koji nisu bili bogati. Solon je Krezu objašnjavao kako se ne može znati je li čovjek sretan sve dok njegov život ne završi. Danas imaš sve, sutra možeš sve izgubiti. Sudbina je neuhvatljiva i neshvatljiva. Ne hvali dan koji nije završio. Krez je otpustio Solona. Razočarao se u mudre ljude. Krez je imao dva sina. Jedan je bio gluhonijem. Smatrao je to veli-kom teškoćom (ako bi njemu ostavio prijestolje). Drugi sin, Atis, bio je potpuno zdrav i vrlo sposoban vojskovođa. Krez je usnuo strašan

san. Protumačili su mu kako će izgubiti sina Atisa jer će biti ranjen željeznim kopljem. Otada je Krez zabranio sinu da sudjeluje u bit-kama i bilo kakvim borbama. Iz dvora je izbacio sva koplja i slična oružja. Ali, sudbinu nije moguće izbjeći (često je susretnemo upra-vo na putevima koje smo odabrali da je izbjegnemo, poučio nas je mnogo kasnije francuski basnopisac La Fontaine). Krezov se sin na-šao u lovu. Smrtno je ranjen sasvim slučajno kopljem koje je bilo namijenjeno vepru. Tuga se naselila u Krezovu dušu. No, čekala su ga i druga gorka iskušenja. U Krezovu susjedstvu rađala se nova država – Perzija. Osnovao ju je Kir, koji je s vlasti svrgnuo Krezova zeta Astijaga. Krez se osjetio pozvanim da osveti Astijaga. Prije rat-nih sukoba, prema starim običajima, trebalo je za ishod pitati bo-gove. Najpoznatije proročište bilo je ono Apolonovo u Delfima, gdje je proricala Pitija. Što je Pitija odgovorila Krezu? “Ako prijeđeš rijeku Halis i napadneš Perzijance, veliko će carstvo biti uništeno.” Nakon toga Krez je napao Kira, uvjeren u pobjedu, i bio poražen i zaro-bljen. Kir ga je htio žrtvovati na lomači, kako bi zahvalio bogovima

na pobjedi. Vatra je već počela gorjeti. Tada je Krez nekoliko puta uzviknuo Solonovo ime. Kir ga je upitao koga to zaziva. Krez mu je ispričao priču o Solonu. Sad je tek shvatio Solonovu mudrost i za-žalio što nije poslušao njegove mudre savjete (o sreći i bogatstvu). Kiru se priča svidjela. Možda se i sam uplašio prevrtljive sudbine. Oslobodio je Kreza i učinio ga svojim savjetnikom. Pitao je Kreza koji ga je čovjek nagovorio da zarati s Perzijom? Krez je odgovorio: “Krivac za to jest onaj grčki bog (Apolon), koji me potaknuo da za-ratim. Nitko, naime, nije toliko lud da izabere rat umjesto mira. U miru djeca pokapaju očeve, a u ratu očevi djecu. Ali neko je božan-stvo htjelo da bude ovako.” Kasnije je Kir dopustio Krezu da pošalje glasnike u Apolonovo sve-tište. Utvrdilo se da Apolon (odnosno Pitija) nije prevario Kreza. Rečeno mu je da će biti uništeno veliko carstvo, ali Krez nije pitao (a trebao je) koje carstvo. Da je pitao, proročica bi mu rekla da je riječ o njegovu carstvu (Pitija je, naime, uvijek davala dvosmislene odgovore).


14

Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato (svijeta)(non bene pro toto libertas venditur auro).

EZOP / LOVRIJENAC

Prema Ezopu (6. st. pr. Krista), natpis na tvrđavi Lovrijenac u Dubrovniku “Oni koji traže raj na zemlji trebaju doći u Dubrovnik”, napisao je Ge-orge Bernard Shaw, slavni irski (i engleski) književnik. Nije pretjerao. Dubrovnik je jedan od najljepših gradova svijeta. Tu su se na naj-bolji mogući način povezale povijest i umjetnost, znanje i mudrost, strpljivost i marljivost. Podsjetimo se samo veličanstvenih starih gradskih zidina i tvrđava, Kneževa dvora, crkve svetoga Vlaha, kate-drale, palače Sponza, Onofrijeve česme... Međutim, da nije bilo slo-bode, ništa od toga ne bi nastalo niti bi se održalo. Riječ sloboda (libertas) ispisana je na dubrovačkoj zastavi. Mnogi su osvajači sto-ljećima ugrožavali dubrovačku slobodu: Mlečani, bosanski i srpski vladari, Osmanlije (Turci) i drugi. Ipak, Dubrovnik je više od jednog tisućljeća bio slobodan. Svi su od Dubrovačke Republike tražili da-nak, ali Dubrovčani su plaćali samo onome kome su morali (ponaj-više harač turskom sultanu). Njihovo je ponašanje obrazac vrhun-ske diplomacije. Uspjeli su slobodno trgovati te su postali svjetska

trgovačka i pomorska velesila. U Dubrovnik su 1806. ušli Francuzi, Napoleonovi vojnici, oni koji su pričali kako svijetu donose slobodu, 1808. jednostavno su ukinuli Dubrovačku Republiku. Priča o Dubrovniku počinje legendom o starogrčkom Epidauru, čiji su stanovnici u vrijeme seobe naroda u 7. st. došli na obližnju hrid, i o Hrvatima koji su u susjedstvu (u šumi Dubravi) izgradili svoje naselje. Povezivanjem tih naselja nekoliko stoljeća kasnije nastao je novi grad Ragusium, odnosno Dubrovnik. Dubrovačka Republika kroz burnu je povijest pokazala svijetu kako se čuva sloboda. Postoji mnogo zanimljivosti vezanih za grad i Republiku. Gradnja dubrovačke katedrale povezuje se s Rikardom Lavljeg Srca (engleski kralj iz 12. stoljeća koji je vraćajući se iz križarskih ratova doživio brodolom pokraj otočića Lokruma). Knežev dvor je gotičko-renesansna palača iznad čijih ulaznih vrata na latinskom jeziku piše: obliti privatorum publica curate (zabo-ravite privatne, bavite se javnim, državnim poslovima). Orlandov stup simbol je slobode (nekada srednjovjekovnoga grada), uz ko-

jeg se spominje priča o vitezu Rolandu (Orlandu) koji je pomogao Dubrovčanima da obrane grad od pirata Saracena. Franjevački i do-minikanski samostan čuvaju knjiško, slikarsko, kiparsko i zlatarsko blago. Ljekarna i Karantena mogle bi ispričati mnoge zanimljive pri-če o bolestima i kugi (naziv karantena dolazi od 40-dnevne izolaci-je). Onofrijeva česma govori nam o Onofriju di Giordanu de la Cava, gotičkom graditelju koji je gradio vodovod, Veliku i Malu česmu... i moglo bi se tako nabrajati unedogled. Gospodarsku moć Dubrovčani su zasnivali na razgranatoj trgovini, a zahvaljujući svjetski poznatom pomorstvu nastala je i bogata kultur-na djelatnost, književnost, slikarstvo, graditeljstvo i znanost. Dobro su nam poznati velikani poput Držića, Gundulića, Boškovića, Getal-dića... Na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac, koja se nalazi nasuprot za-padnom ulazu u grad (Vrata od Pila), uklesana je navedena izreka na latinskom jeziku: Non bene pro toto libertas venditur auro. To je izre-ka starogrčkog basnopisca Ezopa. Zaživjela je u Dubrovniku u svojoj punini, jer sloboda je uistinu vrjednija od sveg zlata na svijetu.


1�

Vrlina je voljeti ljude, a mudrost je razumjeti ih.

Konfucije

Konfucije (551. – 479. pr. Krista), kineski mislilacKineski mudrac Konfucije (učitelj Fucije) autor je mnogih mudrih izreka. Neke su aktualne i danas. Evo jedne originalne o znanju:“Tko ne zna, a zna da ne zna – dijete je – naučite ga! Tko zna, a ne zna da zna – spava – probudite ga! Tko zna, i zna da zna – mudar je – sli-jedite ga!” Živio je u nemirnom vremenu, kada Kina nije bila jedin-stvena. Razdirali su je česti međusobni sukobi njezinih pokrajina. Zbog toga su Kinezi čeznuli za mirom koji bi im jamčio sigurnost u svagdašnjem životu. U takvu ozračju nastalo je Konfucijevo učenje. Zabilježili su ga njegovi učenici i sljedbenici. Smatrao je da je obitelj temelj društva. Državu je zamišljao kao ve-liku obitelj. Sretna je obitelj ona u kojoj djeca poštuju svoje rodite-lje, kao i država čiji podanici poštuju svoje vladare. Mislio je kako svi ljudi ne mogu biti bogati i priznati, ali mogu biti dobri. Konfu-cije je jedno vrijeme bio ministar u kineskoj državi Lu (Shantung). Pokušao je provesti društvene reforme koje bi ljudima omogućile bolji život. Vladar je bio vrlo lakomislen i površan čovjek. Moral-

nu obnovu društva koju je predlagao Konfucije, vladar nije ozbiljno shvaćao. Konfucije se zahvalio na ministarskoj dužnosti. Otada je lutao Kinom i pokušavao poučiti i vladare i narod. Idealno je druš-tvo ono u kojem vlada sklad između vladara i podanika. Prvi među navedenima moraju biti dobronamjerni i pokazivati ljubav i brigu, a drugi moraju biti poslušni. Konfucije drži da takvi odnosi dovo-de do sklada. Veliku je važnost Konfucije pridavao odgoju i obrazo-vanju. Pritom je upozoravao: “Učiti, a ne razmišljati o onom što je naučeno, beskorisno je, a razmišljati bez učenja opasno je.” Odgo-jene i obrazovane ljude nazivao je plemenitima, a plemenit čovjek, drži Konfucije, razmišlja o pravičnosti. Nasuprot tome, neodgojen i neobrazovan čovjek misli samo o svojoj koristi. Slično su mislili Sokrat i Aristotel. Konfucije je zagovarao humane odnose među ljudima. O tome nam svjedoči njegova izreka: “Vrlina je voljeti ljude, a mudrost je razu-mjeti ih.” Budimo mudri i pokušajmo shvatiti Konfucija. Ljudima se događaju pogreške, ali ako je učiniš i ne popraviš je, znači da si na-

pravio dvije. Kinezima je trebalo nekoliko stoljeća da prihvate Kon-fucijevo učenje. Kad su ga prihvatili, više ga nisu napuštali. Iznimka je kratko razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata (kad ga se nije spominjalo). I na to je Konfucije već davno, unaprijed odgovorio: “Biti nepriznat, a zbog toga ne biti žalostan, može samo mudar čo-vjek.” U nekim stvarima ne pomaže ni mudrost: “Nikad nisam vidio da svijet privlače učeni ljudi, puni vrlina, kao što ga privlači lijepa lakomislena žena.” Treba biti mudar pa i to razumjeti. Na kraju dodajmo jedan Konfucijev savjet. “Priroda nam je dala dva oka i dva uha, ali samo jedan jezik, kako bismo mogli više gledati i slušati, a manje govoriti, jer se nikada ne može izreći toliko mudro-sti, koliko se može prešutjeti gluposti.”


1�

BudhaMržnja se ne uklanja mržnjom.

Budha (oko 560. – 480. pr. Krista), indijski mudrac, utemeljitelj budizma Netko vas je naljutio. Žestoko mu uzvraćate. Potom će i on vama uzvratiti istom mjerom. Tako se ulazi u labirint iz kojeg je teško naći izlaz. To se ne događa samo pojedincima, nego i narodima i drža-vama. U ovom ćemo članku doznati što je o mržnji mislio indijski mudrac Budha, utemeljitelj budizma. Mnogi su znakovi upućivali da je riječ o iznimnoj osobi. Kad se ro-dio, iznenada je procvjetalo drveće iako nije bilo vrijeme cvatnje. Dječaku su dali ime Siddharta, što bi u slobodnom prijevodu mo-glo glasiti “onaj koji je ostvario cilj”. Prorok, pustinjak Ašita rekao je njegovu ocu, vladaru državice na obroncima Himalaje, da će mu sin vladati svijetom (osvojit će ga ili će postati prorok koji će spasiti svi-jet). Ocu je to bilo drago čuti, ali se razočarao kad je doznao da će mu sin vladati svijetom kao mudrac i isposnik. Stoga ga je odgajao u ratničkom duhu. Osim toga, osigurao mu je raskoš i izobilje kako ne bi osjetio patnju i postao isposnik (asket). Ali, sudbinu je teško

izbjeći. Siddharta Gautama (to je pravo Budhino ime) ipak je upo-znao vanjski svijet. Slučajno je izmakao pažnji čuvara i izišao izvan zidina. Upoznao je bolesne, stare, bijedne, umiruće... Život je patnja. Odlučio je otići u svijet i naći odgovore na neka pitanja. Jednoga dana sjeo je ispod stabla indijske smokve (pipal). Odlučno se zare-kao: “Neću ustati i otići dok ne nađem odgovore koje tražim. Ili ću ih naći ili ću zauvijek ovdje (pod smokvom) ostati.” Nakon što se probudio, više nije bio isti Siddharta. Doživio je pro-svjetljenje. Postao je Budha, što znači Prosvijetljeni (onaj koji se probudio). Probudio se i spoznao istinu života. Svaki čovjek mora sam doći do te istine. Budha je objašnjavao svojim učenicima što im je činiti. Oni su shvaćali koliko su mogli. Spoznavanje je proces. Mudrost se ne može udijeliti (može se samo steći). Čovjek nepre-stano nešto želi i kad mu se jedna želja ispuni, pojavljuje mu se od-mah druga i tako unedogled, a to vodi patnji. Dakle, kaže Budha, čovjek mora postići nirvanu, stanje u kojemu nema nikakvih želja jer kad nema želja, nema ni patnje. To je samo djelić Budhina uče-

nja. Između ostaloga, zalagao se za jednakost među ljudima, mir i prijateljstvo. Za blagost umjesto mržnje: “Nikada se mržnja ne ukla-nja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenljiv.” Indijsko društvo u to doba bilo je strogo podijeljeno na četiri osnov-ne društvene skupine koje mi Europljani nazivamo kastama. Pone-kad se pripadnik niže kaste nije usuđivao prijeći ulicom u vrijeme kad bi njom išao pripadnik više kaste. Unatoč takvoj situaciji, Bud-ha je savjetovao: “Neka blagost pobijedi ljutnju, neka dobro pobijedi zlo, neka pohlepnika posrame darovi, neka lažljivca pobijedi istina, a neka mržnji putem ljubavi dođe kraj.” Budističko se učenje iz In-dije proširilo po Kini, Japanu i jugoistočnoj Aziji. Posebno je u tom pogledu zanimljiva državica Tibet. Tamo je vjerski i državni poglavar postao dalaj-lama. Drži se da je dalaj-lama reinkarnacija Budhe. Tibet je dugo bio u sastavu Kine. Englezi su ga u 19. st. od Kine odvojili. Poslije Drugoga svjetskog rata Kinezi su ponovno zauzeli Tibet. Pravo rješenje iz ove zavrzlame nije lako pronaći ni uz Budhinu mudrost.


1�

Sve teče(panta rhei).

Heraklit

Heraklit (oko 544. – 480. pr. Krista), starogrčki filozof Pod toplim Sunčevim zrakama grije se voda u morima, jezerima i rijekama. Isparava se i pretvara u oblake, iz oblaka pada u mora, je-zera i rijeke. Sunce se okreće, kao i Zemlja i cijeli svemir. Ptice pu-tuju u tople i daleke krajeve. Cvijeće miriše i na kraju uvene, kao da nikada nije ni postojalo. Još jučer smo bili mala djeca. Danas idemo u školu. Sutra ćemo biti spremni za srednju školu ili za fakultet. Ži-vjet ćemo, nadamo se, dugo i sretno. Na kraju ćemo umrijeti kao što su umrli i svi oni prije nas. Neka se nitko ne rasplače nad tom činjenicom. Naše će tijelo samo promijeniti oblik postojanja. Postat ćemo zemlja iz koje će možda niknuti trava. Kao što voda mijenja svoja agregatna stanja od tekućega preko plinovitoga do krutoga. Sve je podložno mijenama, sve teče, i voda i ljudi i životinje, priroda i svemir. Kada bi se promjene zaustavile, stao bi i život. Sve se mora mijenjati, mora teći svojim tijekom. To je jedini, siguran i očit zakon, kojemu je podložno sve što čovjek poznaje. Sve je to prvi primijetio i zapisao Heraklit, starogrčki filozof (iz gra-

da Efeza, odnosno Smirne, danas u Turskoj). Malo se zna o njegovu životu. Bio je aristokratskog podrijetla, iz kraljevske obitelji. Legen-da kaže da je prijestolje ustupio mlađem bratu kako bi on imao više vremena za proučavanje i razmišljanje. Slavni perzijski kralj kralje-va Darije I. pozvao ga je na svoj dvor. Želio je da mu Heraklit pro-tumači svoju filozofiju. Heraklit je odbio ovaj laskavi poziv. Mrzio je dvorske ceremonije (one su ionako prolazne). Znao je da je sve podložno mijenama, čak i silna i moćna prijestolja, kao i to da su vladari i filozofi uglavnom različite i udaljene osobnosti. Nije simpa-tizirao ni neuko mnoštvo. Njegova prijatelja, mudrog Hermodora, Efežani su protjerali iz grada. Objasnili su kako ne žele trpjeti neko-ga tko je najbolji (najmudriji). Takav mora što prije otići. Zamolili su Heraklita da im napiše zakone. Nije htio. Radije se igrao s djecom u Artemidinu hramu. Sačuvani su samo neki fragmenti njegove filozofije, sažete misli, metaforične i često nejasne. Protivio se demokraciji. Pitao se kako mogu jednako vrijediti jedan pametan čovjek i neka budala. Njemu

je draži jedan dobar (ako je pravi, ako je sposoban) nego tisuće lo-ših (nesposobnih). Materija je neuništiva, vječna i nalazi se u stal-nom kretanju (u mijenama). Panta rhei, sve teče... Što još reći? Požurimo, uradimo nešto korisno kako nam život ne bi prošao uzalud. A kad se već moramo mijenjati, mijenjajmo se nabo-lje! Kad je riječ o napretku, spomenimo i jednog od najvećih francu-skih pisaca Victora Hugoa koji je poručio: “Ono što vuče svijet nisu lokomotive, nego ideje.”


18

SokratZnam da ništa ne znamlat. (scio me nihil scire); grč. (oida hoti, uden oida).

Sokrat (469. – 399. pr. Krista), starogrčki filozof Iako nije napisao ni jedno jedino slovo, grčki je filozof Sokrat ostavio neizbrisiv trag u povijesti ljudske misli. Šetao je atenskim trgovima i ulicama i vodio beskrajno duge razgovore o pravdi, istini, ljepoti, dobroti i ostalim vrlinama. Smatrao je da čovjek treba težiti vrlini. Štoviše, mislio je kako ljudi čine zlo jer ne znaju što je dobro. Bio je dobar, a to znači naivan, barem kad je riječ o svakodnevnoj zbilji. To je pak više pitanje karaktera, a manje znanja. No, filozofija mu je zahvalna, jer je pokušao odrediti osnovne etičke pojmove. Želio je probuditi znanje koje svatko u sebi nosi, jer ispravno moralno dje-lovanje počiva na znanju. Delfska izreka “upoznaj samoga sebe” prva je premisa njegova filo-zofiranja. Nije imao nikakva bogatstva niti se trudio steći ga. Bogat filozof bio bi nadasve neuvjerljiv. Nije se brinuo ni za svoju odjeću. Nosio je otrcanu, izgužvanu tuniku i uvijek išao bos. Neobičan čo-vjek. Za njega je proročica Pitija rekla da je najmudriji od svih ljudi. “Mudar je Sofoklo, mudriji je Euripid (pisci tragedija), a od svih ljudi

najmudriji je Sokrat.” Nakon takve izjave Sokrat je htio doznati što mu to božanstvo iz Apolonova hrama poručuje. Potaknulo ga je da propituje mnoge atenske građane (državnike, obrtnike, pisce...) o njihovu znanju, kako bi shvatio u čemu se sastoji njegova mudrost. Zaključio je kako su oni znali, i to odlično, gotovo sve o svome poslu. Ali o dobroti, istini, pravednosti, ljepoti i općenito o smislu ljudskoga življenja nisu znali ništa valjano. Ipak, pravili su se da sve znaju. Ni sam Sokrat nije znao puno o tome, ali je shvatio božanske riječi. Razlika između njega i ostalih ljudi bila je golema. Oni nisu znali, a mislili su da znaju. Sokrat je znao da ne zna. Tako je nastala njegova izreka: “Znam da ništa ne znam.” Njegova je popularnost zasmetala nekim moćnim ljudima. To je uvi-jek ista priča o glupima i nesposobnima, koji ne mogu podnijeti pametnije i sposobnije. Nisu se mogli nadmetati sa Sokratom na području mudrosti pa su ga odlučili uništiti na drugi način. Optužili su ga da kvari mladež i da ne vjeruje u bogove (u koje vjeruje drža-va). Osudili su ga na smrt. Sokrat je mogao pobjeći i izbjeći kaznu.

Njegovi su prijatelji uspjeli potkupiti državne činovnike (koji su bili voljni dopustiti mu da pobjegne). Ali, Sokrat nije htio bježati. Na taj bi način pokazao da je bio u krivu. Održavši pred atenskim su-cima slavni govor u svoju obranu, popio je otrov (kukutu) i mirno umro. Atenjani su shvatili da su se ogriješili o filozofiju (Sokrata) i kaznili Sokratove tužitelje. Velikom filozofu podignuli su brončani spomenik.


1�

Bude li Atena imala loše postolare, njezini će građani hodati bosi.

Bude li pak imala loše učitelje, Atena će propasti.

Platon

Platon (427. – 347. pr. Krista), starogrčki filozof Kad netko govori ili piše besmislice, kad lupeta gluposti koje nema-ju veze s razumom, za njega kažu da filozofira. To je velika neprav-da prema filozofiji. Upravo suprotno, filozofirati mogu samo mudri i inteligentni ljudi. Filozofija je mudroslovlje, ljubav prema mudrosti. Mudrost treba cijeniti, a mudrace poštovati. Starogrčki filozof Platon jedan je od najutjecajnijih i najvećih u po-vijesti. Platonizam kao učenje sastavni je dio svake filozofije. Pre-ma jednoj izreci, cijela je povijest filozofije samo “niz napomena uz Platona”. Postavio je mnoge filozofske probleme o kojima se i danas raspravlja. Između ostaloga bavio se etikom i estetikom, po-litikom i spoznajom. Isticao je ljudske vrline kao što su istina, pra-vednost, dobrota i znanje kao ideale kojima treba težiti. Pisao je djela u obliku dijaloga velike umjetničke vrijednosti uvodeći u njih mitove. Mislio je kako bi za državu bilo najbolje da je vode najmu-driji ljudi (filozofi). Država, po njegovu mišljenju, odgovara ustroj-stvu duše, a vođena je umnim načelima. Takvu je državu pokušao

ostvariti u gradu Sirakuzi (na Siciliji), u kojoj je vladao Dionizije Stariji. Taj je tiranin rado primio Platona, ali ubrzo su se sukobili i Platon je bio prodan kao rob. Na sreću, otkupio ga je jedan lju-bitelj filozofije i vratio u Atenu. Kako bi mu zahvalili, Platonovi su prijatelji sakupili novac i poslali mu ga, ali on ga nije htio primiti. Vrativši novac poručio im je kako nisu samo oni dostojni poma-gati Platonu. Taj novac uložio je u osnivanje filozofske škole u Ate-ni. Nazvana je Akademija po junaku Akademu. Čujete li za kakvu akademiju (glazbenu, likovnu, pedagošku ili kakvu drugu), znajte da taj naziv dugujemo Platonu. Platon je još dva puta putovao u Sirakuzu, ali svoju idealnu državu ipak nije uspio organizirati. Izni-mno je poštovao svog učitelja Sokrata. Izjavio je i to da je sretan što se rodio kao čovjek, kao Helen (dakle Grk, a ne barbar), i da se rodio u Sokratovo vrijeme. Kada su Atenjani Sokrata osudili na smrt (i uskoro se pokajali), Platon je napisao jedno od najljepših djela svjetske književnosti – Obranu Sokratovu. U Platonovo vrijeme Atena je bila središte obrta i trgovine te njezi-

no političko i kulturno središte. Promišljajući njezinu budućnost, Platon je izrekao slavnu rečenicu koja i danas vrijedi, jer bez dobrih učitelja nema ni dobrih postolara, ni drugih stručnjaka, a ni dobrih ljudi. Napisao je kako će bez dobrih postolara Atenjani hodati bosi (mogli bismo reći i bosi po trnju), ali bez dobrih učitelja Atena će za-sigurno propasti. Vrijedi to i za druge gradove i države, a vrijedilo je i prije i sada. Bez dobrih učitelja nema napretka, a bez dobrih ljudi država ne može opstati. Stoga treba uvijek iznova istaknuti da uči-telji i općenito mudre glave zaslužuju naše istinsko poštovanje.


20

EpaminondaBogatstvo cijeloga svijeta ne želim primiti

u zamjenu za ljubav prema domovini.

Epaminonda (oko 420. – 362. pr. Krista), tebanski vojskovođa Iako je korupcija riječ koja potječe iz latinskoga jezika, dobro je po-znaju i oni koji nikada nisu učili latinski. Podmititi, odnosno potku-piti nekoga da učini nešto što se protivi zakonu i moralu pojava je stara koliko i čovjek. Mudri ljudi kažu da su korupcija i korov vrlo slični. Korov je štetan za prirodu, a korupcija za društvo. Iskorijeni-ti ih, vrlo je teško. Kada je riječ o nepotkupljivosti (čestitosti i poštenju) treba svakako navesti primjer tebanskoga vojskovođe Epaminonde. Tebu je po le-gendi osnovao Kadmo, sin feničkoga kralja Agenora, brat Europin. U Tebi su rođeni mnogi legendarni i povijesni junaci antičkih priča. Po nekima čak i hrabri Heraklo te bog Dioniz. Teba je posebno poznata po Sofoklovim (i Eshilovim) djelima o Edipu (kralju Laju i Jokasti), Antigoni i drugim tragičnim likovima antičke književnosti. Dugo su se među grčkim gradovima isticala dva polisa: Sparta na kopnu i Atena na moru. U 5. st. pr. Krista prevlast nad cijelom Grčkom pre-uzela je Sparta. U 4. stoljeću pokušavala je zadržati tu nadmoć, a

Atena se pokušavala vratiti na staze stare slave (ali bezuspješno). U te sporove umiješala se Teba. Teba je tada imala dvojicu iznimnih državnika i odličnih ratnika: Pelopidu i Epaminondu. Epaminonda je bio iznimno obrazovan čovjek. Proučavao je filozofiju, izvrsno je po-znavao glazbu, bio je vješt govornik. Spartanci su zauzeli tebansku utvrdu (Kadmeju). Pelopida i Epaminonda su je oslobodili. Sastali su se predstavnici grčkih polisa da zaključe mir. Glavnu je riječ vo-dio spartanski kralj Agesilaj. Suprotstavio mu se Epaminonda. Doš-lo je do rata. U glasovitoj bitki kod Leuktre (371.) Teba je porazila Spartance i njihove saveznike. Nakon te bitke, prvi put u Grčkoj, vo-deće zemlje nisu bile ni Atena ni Sparta, nego Teba. Za to je najza-služniji bio Epaminonda. U sukobe između Grka često su se miješali “stari neprijatelji” Perzi-janci. Perzijski kralj Artakserks jednom je prigodom pokušao podmi-titi Epaminondu. Poslao mu je svoga glasnika i ponudu o velikom bogatstvu (ako izda svoju domovinu). Znalo se da je Epaminonda siromašan. Tada mu je Epaminonda odgovorio: “Bogatstvo cijeloga

svijeta ne želim primiti u zamjenu za ljubav prema domovini.” Bi li političari modernoga svijeta postupili kao Epaminonda? Ili kao ta-lijanski revolucionar Garibaldi koji je rekao svojim suborcima: “Ne mogu vam ponuditi ni čast ni plaću, nudim vam glad, žeđ, duge marševe, bitke i smrt. Svi koji volite svoju domovinu, slijedite me.” Ako doznate odgovor, javite nam!


21

Makni mi se sa sunca.

Diogen

Diogen iz Sinope (?412. – 322. pr. Krista), starogrčki filozof Bio je to, blago rečeno, vrlo čudan čovjek. Umjesto u kući, stanovao je u bačvi. Originalno, zar ne? I skromno, gotovo bez materijalnih potreba i želja. Znao je poput prosjaka spavati pod trijemom hra-ma. U po bijela dana tražio je on poštena čovjeka, sa svijećom u ruci. Čovjeka je, čak i u takvim uvjetima, bilo teško naći. Htio je učiti od filozofa Antistena. Ali Antisten nije trebao učenika. Diogen mu je neprestance dosađivao, toliko da mu je Antisten zaprijetio štapom. Tada je Diogen rekao kako nema tako tvrdog štapa kojim bi ga otje-rao. I, što je Antisten mogao? Primio ga je i podučavao. Blago Anti-stenu kad je imao takva učenika. Sve što je prirodno, držao je Diogen, časno je i uljudno te se može obavljati javno, bez ikakve sramote. Ostalo treba ignorirati. Bio je samosvjestan i zajedljiv. Dobio je nadimak “kion” (pas), odakle se pogrešno izveo naziv “cinici”. Nakon što je cijela Grčka priznala vlast Aleksandra Velikoga, mnogi su umjetnici, znanstvenici i viđeniji lju-di došli k njemu. On im je ispunjavao najrazličitije želje. Trajalo je

to mjesecima. Došli su svi osim filozofa Diogena. Ovaj je bezbriž-no živio u bačvi, bez ikakvih materijalnih zahtijeva. Aleksandar je bio uvrijeđen. Zar jedan puki siromah (koji nema dovoljno ni za jelo) može prkositi njemu, Aleksandru Velikom? Kad nije htio Dio-gen Aleksandru, onda je Aleksandar došao Diogenu i upitao ga: “Zar me se ne bojiš?” Diogen mu je odgovorio protupitanjem: “Pa što si ti (Aleksandre), dobro ili zlo?” Dakako da je Aleksandar odgovorio da je on nešto dobro. “A tko se boji nečega što je dobro?” uzvratio mu je Diogen. Odgovorom je zadivio Aleksandra. Nakon toga Alek-sandar je upitao: “Zar tebi, Diogene, ništa ne treba?” “Ništa, samo mi se makni sa sunca”, odgovorio je Diogen jer mu je Aleksandar zaklanjao sunčevo svjetlo (koje je jedino davalo toplinu ovom čud-novatom filozofu u bačvi). Aleksandar je bio još više zadivljen tim odgovorom. Izjavio je kako bi da nije Aleksandar, veliki osvajač, naj-više želio biti Diogen. Zbunjeni pratitelji zatražili su objašnjenje. Da bi bio sretan, a to je značilo slavan, Aleksandar je morao osvojiti ci-jeli svijet. Ovaj ovdje, Diogen, ne treba ništa više osim stare bačve, a

ipak je sretan. Misli se da je Diogen umro istog dana kad je umro i Aleksandar. Ali, Diogen je umro na čudnovat način. Jednostavno je prestao disati. Neki misle kako to nije moguće (zaustaviti disanje), dok ostali tvrde da je sve moguće kad je u pitanju Diogen. Umro je u gradu Korintu. Korinćani su mu podigli spomenik (očito su ga ci-jenili, ako ne za života, a onda poslije smrti).


22

ApelNijedan dan bez poteza(nulla dies sine linea).

Apel (4. st. pr. Krista), starogrčki slikar Ako je vjerovati rimskom piscu Pliniju Starijem, autor izreke je slavni grčki slikar Apel, dvorski slikar Aleksandra Velikog. Slikao je mitološke figure, alegorijske kompozicije, narativne scene i por-trete. Djela mu, na žalost, nisu sačuvana. O njima doznajemo od antičkih pisaca. U tim, antičkim izvorima, kao glavna djela spo-minju se “Afrodita rođena iz pjene” i alegorija “Kleveta”. Dakako, i portreti Aleksandra Velikog. Za sliku “Afrodita iz pjene” kao mo-del pozirala mu je hetera Erina, obrazovana i iznimno lijepa žena. Erina je pozirala i kiparu Prakistelu. Licemjeri i moralni čistunci optužili su Erinu za bezboštvo. Od optužbe ju je branio govornik Hiperid (Demostenov saveznik). Suci nisu uvažavali njegove doka-ze. Ipak, Hiperid je uspio obraniti Erinu. Pred sucima se pokazala u pozi u kojoj je pozirala umjetnicima. Bila je prelijepa i najsličnija Afroditi, božici ljubavi i ljepote. Nažalost, slika nije sačuvana. Rim-ski su slikari izrađivali njezine kopije. Jedna je pronađena na zidu u Pompejima. Njega smatraju najvećim antičkim slikarom.

Nakon što je Aleksandar osvojio veliko prostranstvo od Grčke do Egipta i od Egipta do Indije, došlo je do povezivanja različitih kul-tura. Pomiješala se grčka kultura s kulturama istočnih naroda: Egipćana, Perzijanaca, Feničana i drugih. To razdoblje nazivamo helenističkom kulturom. Početak te epohe obilježili su slikar Apel i kipar Lizip. Lizip je izradio kip Apoksiomena (atlet, sportaš) čime je srušio stari Polikletov kanon (strogo pravilo učenja) o propor-cijama skulptura. Novo, helenističko doba bilo je prožeto stalnim ratovima, nesigurno i nemirno. Takva je bila i umjetnost. Nesta-lo je sklada, jednostavnosti, mira i sigurnosti koji su obilježavali prethodnu epohu. Svojom je izrekom umjetnik Apel htio reći da slikar mora svaki dan povući koji potez (kistom). Mora redovito raditi na svojoj slici da bi postigao određenu kvalitetu. Isto vrije-di i za pjesnike, oni moraju svakoga dana napisati koji stih. Glaz-benici moraju bilježiti note. To, dakako, vrijedi i za sve ostale koji moraju uraditi ono što je njihov posao. Učenici moraju naučiti svoje lekcije... Slavni francuski književnik Émile Zola napisao je

Apelovu izreku na zid svoje radne sobe da ga podsjeća na marlji-vost ako bi se ulijenio. A kakav je slikar bio Apel? Na njegovoj je slici grožđe bilo tako vjer-no naslikano da su ga ptice došle zobati misleći da je pravo. Jed-nu je svoju sliku stavio u izlog. Želio je znati što ljudi misle o njoj. Prvi dan prigovorio je jedan postolar. Smatrao je kako obuća nije dobro nacrtana. Apel je prihvatio prigovor i to popravio. Drugog se dana opet pojavio postolar. Prigovarao je nekim drugim deta-ljima slike, a da se u to uopće nije razumio. Tako je nastala izreka: “Neka postolar ne sudi dalje od cipela” (ne supra crepidam sutor iudicaret). Ne sudi o onom u što se ne razumiješ. Postoji legenda da je Apel od Aleksandra kao honorar dobio na-gradu 524 kg zlata. Ako priča i nije istinita, lijepo je čuti da je umjetnik nagrađen za života, za razliku od mnogih koji su umrli u siromaštvu i bijedi.


23

Apel (4. st. pr. Krista), starogrčki slikar Umjetnicima nije lako. Često vide ono što mi, obični smrtnici, ne vidimo. Zbog pogrešno shvaćene poruke koju umjetnička djela sa-drže, često nastaju nesporazumi, koji katkad mogu imati tragičan završetak. Slavnoga rimskog pjesnika Ovidija car August protjerao je daleko od Rima, u doživotno progonstvo. Razlog progonstva ne zna se pouzdano. Spominju se neke “pjesme i pogreške”. Vjerojat-no nije bila riječ o pravopisnim pogreškama. Ili se radilo o (“ška-kljivim”) temema o kojima Ovidije nije smio pisati ili je August to pisanje krivo shvatio. I naši su umjetnici proganjani (bilo je takvih puno). Sjetimo se samo Matoša ili Ujevića. Francuski kardinal Riche-lieu, svemoćni ministar Luja XIII. kaže: “Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijeg čovjeka i ja ću u njima naći razloga da ga dam objesiti.” Brrrr! Na sreću, nesporazum koji opisujemo imao je šaljiv završetak. Ma-kedonski vladar Aleksandar Veliki (koji je osvojio velik dio poznatoga svijeta) tražio je dvorskog slikara. Takav je vladar tražio sebi ravna,

znači iznimnoga, velikog, najboljeg slikara. Javila su se tri kandidata. Prvi je odmah otpao jer je Aleksandar prosudio da je laskavac i lažlji-vac. Naime, Aleksandar je imao teškoće s okom koje mu je suzilo. A spomenuti ga je slikar prikazao s posve zdravim okom. Vladari često vole takva “uljepšavanja”, drago im je kad ih se prikazuje u novom svjetlu (koje godi njihovoj taštini). Međutim, ovaj je slikar pretjerao. Drugi je slikar Aleksandra prikazao vjerno. Naslikao je njegovo bole-sno (suzno) oko upravo onako kako je izgledalo. Ali, ni on nije zado-voljio kralja jer prema njegovu mišljenju na taj način nije pokazao dužno poštovanje prema svome vladaru. Osim toga, prikazati vlada-ra u ružnijem svjetlu nije baš najpametnije (kako je primijetio Dosto-jevski, da bi istina djelovala uvjerljivo, treba joj dodati malo laži). I sami možete zaključiti kakve je sve teškoće morao premostiti umjet-nik koji je htio biti dvorski slikar. Tek je trećeg umjetnika Aleksandar Veliki imenovao svojim dvorskim slikarom jer je konačno bio zadovo-ljan naslikanim portretom. Bio je to najslavniji grčki slikar Apel (Ape-les). Samo je on (otada) smio slikati Aleksandra. Za to je bio bogato

Konj razumije slikarstvo bolje nego ti.

Apel

nagrađen s nekoliko stotina kilograma zlata. Takvu nagradu rijetko koji slikar zasluži za života. Neki genijalni slikari jedva uspiju prodati koju svoju sliku (primjerice Vincent van Gogh). Tek poslije smrti ci-jene umjetničkih djela mnogih takvih “anonimaca” znaju dosegnuti “vrtoglave visine”. Gotovo da i svima nama zasuzi oko. No, i Apel se jedanput sukobio sa svojim gospodarom. Na velikom je platnu naslikao Aleksandrov portret. Kralj mu je prigovorio kako ga na tom portretu nitko neće prepoznati (možda je Apel imao i kakvu pikasovsku žicu). Apel je tvrdio suprotno. Razvila se oštra prepirka. Tko zna kako bi sve završilo da se nije umiješao Aleksandrov konj. U trenutku kad je svađa između Apela i Aleksandra bila na vrhuncu, prišao je sluga koji je doveo čuvenog Aleksandrova konja Bukefala. Čim je konj ugledao Aleksandrovu (odnosno Apelovu) sliku, počeo je zadovoljno i radosno hrzati. Prepoznao je svojega gospodara. Nato će Apel kralju: “Konj razumije slikarstvo bolje nego ti.” Nažalost, Ape-love slike nisu sačuvane. Pamte se po zapisima starih pisaca i umjet-nika koji su ih oponašali. A Bukefal je očito bio čudnovat konj.


149,00 kn

Documents

100 slavnih izreka i pokoja šaljiva