Stranica 1

Uvod

O Turnju,njihovim mještanima i bližoj okolici-našoj obitelji-životinjama-kao i naši izleti, putovanje do i od Turnja (autom,vlakom,avionom,brodom,taxijem). Pošto onda (od 1967), nažalost nisam vodio dnevnik i nemam puno slika iz tog vremena, mogu svoje anegdote od prije prenijeti samo što ih imam u sjećanju. Kao i za godine ne mogu garantirati sa sigurnošću. Tako su moja izvješća bez obzira na vremenski redoslijed objavljena. Zbog mog lošijeg znanja Hrvatskog jezika su sva izvješća napisana na Njemačkom. Slike od naše obitelji, Romano i Albina Vukašina iz Turnja možete naći pod linkom: www.joerg-opel.berlin/romano_i_albina_vukaina_-_turanj_-/index.php

Turanj 1999

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

01.) Zašto baš Turanj-kako je došlo do toga

U ljeto 1966. su išli prijatelji od moje obitelji za Hrvatsku (nekadašnja Jugoslavija). Htjeli su za Split da provedu dva tjedna odmora. Ondašnja manje ili više naporna vožnja autom. Austrija je onda jedva imala povezani autoput sa Jugoslavijom koja je imala jedino prikladnu cestu uz obalu. Tako je došla obitelj mama tata i dijete u dalmatinsku regiju Zadar. Popodnevno sunce je bilo nepodnošljivo i dijete nije moglo više izdržati vrućinu u autu. U to vrijeme na klimu u autu nije bilo ni za pomislit. Dijete je počelo plakati i kako je prolazilo vrijeme tako je i dijete bilo sve glasnije, a Split je još kilometrima bio udaljen od Zadra. Malo su se preračunali sa kilometrima, vremenom, stanjem loše obalne ceste i nepodnošljivim vrućinama u ljetnim mjesecima. Ipak se vozilo od Rijeke do Zadarskog mjesta preko obalne ceste četiri sata. Tako da je obitelji ostala samo jedna mogućnost sa stresiranim djetetom do sljedećeg mjesta naći smještaj za jednu noć. Samo što bi onda došli jedan dan

Stranica 2

kasnije u Split, pa je mama postala ljutita s obzirom na to da je tata bio strastveni vozač koji je samo stajao na pumpu. Rečeno mu je da stane u sljedećem mjestu i pronađe smještaj. Kako je s desne strane ceste bilo more, skrenuli su za Turanj, odmah poslije autobusne stanice, desno u malu uličicu da bi pronašli poznate male znakove "Zimmer frei" (na hrvatskom, engleskom ili na njemačkom). Prije su se znakovi izrađivali ručno i farbali sa bojom. Poslije 50m i skretanjem u lijevo stajala je kuća, takav znak i mali parking uz kuću. Izašli su i otišli do dvorišta pitati dali bi mogli dobit sobu za jednu noć. Tako su od ljubaznih domaćina bili srdačno pozdravljeni i jedna soba, onda još u vrlo skučenoj kući, bila je slobodna za jednu noć. Domaćini su znali hrvatski i nešto talijanski, nažalost na njemačkom ili engleskom nisu znali pričati, pa im je to stvaralo malo problema, ali uz dobru večeru, domaće crno vino i rakiju se brzo zaboravila duga naporna vožnja. Sad još samo odspavati i ujutro odmah dalje prema jugu pomislili su, uz obalu dolje prema Splitu. Kad su se digli sjedili su zajedno u dvorištu za doručak, sunce je sjajilo na plavom bistrom nebu, tako ih je pozdravio dan. Sad su se odmorili i htjeli su u miru provesti ostatak puta do Splita. Stajati u okolna mjesta i upoznati more. Raspitali su se kod obitelji dali i gdje u Turnju ima namirnica za kupiti. Tako su krenuli u mjesto, pa su odmah uočili nakon par metara plavo more i jutarnje sunce kako obasjava more. Na takvo što nisu bili naviknuti u Njemačkoj. Šetnja kroz malo mjesto, prekrasno more, otoci, mala riva, od pustog uzbuđenja nisu ni stigli po namirnice. Pa možda još koji dan ostati u Turnju uz more, pa možemo sutra dalje nastaviti za Split. Ne znam koliko puta su to sebi govorili i tako nisu ni nastavili svoj put do Splita nego su ostali cijeli odmor u Turnju. Srdačna obitelj, malo mjesto uz more, sve to ih je osvojilo, bio je to nezaboravni i lijep odmor za njih. Po povratku u Njemačku sve su nam prepričali i rekli sljedeće godine idemo opet dođite i Vi sa nama.

Turanj 1978

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 3

02.) Ovako smo došli do Turnja - dojmovi sa puta

Ljeto 1967 je brzo došlo, a s time i naše prvo putovanje za Jugoslaviju i do Turnja. Jedino što smo znali je bilo ime mjesta, (negdje na moru prije Splita), da je kuća odmah uz more, da su domaćini jako ljubazni, ali da ne znaju Njemački. Tako smo u Kolovozu s dva auta išli prema jugu s puno očekivanja u prtljažniku. Za nas je to bio neuobičajeni osjećaj jer osim sjevernog i Baltičkog mora nismo znali za nikakvo drugo more, ali se to trebalo brzo promijeniti. Prenoćili smo negdje u Italiji za vrijeme puta u nekom relativno malom mjestu kod glavne ceste u nekom hotelu ili motelu. Sjećam se samo sobe. Za nas troje je bio krevet na kat. Dobro sa 16 se još može sa roditeljima putovati i prenoćit u istoj sobi. Sljedeći dan, sunce je sjajilo i bilo je prelijepo vrijeme, sjedili smo vani ispred hotela, a pogled je bio na glavnu cestu. Kako će samo na moru izgledat, ali još nam je jedan dan vožnje preostao. Naši prijatelji koji su bili prošle godine u Jugoslaviji, su otišli prije nas sa autom. Kasno popodne smo stigli do granice Italija/Jugoslavija, a malo poslije, prvi veliki grad Rijeka. Toliko je bilo prometa da se nismo snašli. Bilo je puno semafora jer onda je cijeli promet išao prema jugu kroz centar Rijeke. Autocesta, koja vodi oko Rijeke, lijevo prije Rijeke, u to vrijeme nije postojala. Tata je morao biti oprezan da ne izgubi prijatelje zbog crvenog svjetla na semaforu. Nismo imali adresu, a i ime mjesta, Turanj, smo već zaboravili, da i mobitela onda nije bilo, pa se moglo samo bljeskanjem svijetlima dogovarat. I onda se desilo što se desilo, nastala je gužva i izgubili smo prijatelje. I što sad učiniti, nismo ni znali kuda točno trebamo vozit? Split bi možda i našli, a da smo stigli u Turanj ne bi ni znali, jer smo ime mjesta zaboravili,tako da smo u podnevnoj vrućini i dalje putovali kroz Rijeku. Postalo nam je pomalo loše i jako vruće pa smo napokon vidjeli znak odmaralište. Srećom su naši prijatelji krenuli prema nama jer su i oni primijetili da su nas izgubili. Još četiri sata vožnje obalnom cestom, tu se ne bi trebali izgubit, i tako je sve išlo bez problem. Poslije dosta sati i jako zanimljive vožnje kroz čudnovato i kamenito mjesto stigli smo u Turanj. Velike dojmove ostavili su polja, planine, predivni pejzaži, prelijepo plavo more i mnogobrojni otoci. Tako nešto još nismo imali prilike vidjeti. Bilo je to nezaboravno putovanje.

Turanj 1978

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 4

03.) Dolazak u Turanj - prve dvije godine odmora… 1967-68 Stigli - napokon….

Izlazimo iz auta podijeliti darove i odabrati sobe za sljedeća dva tjedna, života. Izabrao sam sobu sa malim sinom, naših prijatelja. Ponio sam svoju muziku, tko zna što oni slušaju – što je sigurno je sigurno. Živim sa njime u sobi pokraj kuhinje. Roditelji i prijatelji su na prvom katu. Jako dragi domaćini, sa jednim sinom i tri kćeri. Djeca su moje godište ili nešto mlađa. Znali su nešto engleskog jezika, uz pomoć ruku i nogu sporazum je postignut. Svaki dan sam upoznavao novu djecu, i to ne samo susjede, ali nitko nije pričao Njemački. Internacionalno je bio jedino sport. Nogomet, skakanje u vodu, ronjene, tenis, plivanje, odbojka ili jednostavno samo ležati na zidu kraj mora. Dnevni red je ovisio o trenutnim događajima: Ustajanje, doručak u dvorištu. Šetnja uz more. Ručak. Kroz podne odmor. Kava – mocca. Kupanje, plivanje i skakanje sa parapeta (zid) u predivno čisto more. Večera. Šetnja do Sv. Filip-Jakov. Čakula i družba sa i bez domaćina. Na prvom katu gdje su mi bili roditelji, dopirala je lagana dalmatinska glazba na koju su plesali. Televizije nije bilo u kući pa su djeca otišla do sestre od domaćice gledati televiziju. Program je bio dosadan. Filmovi su bili strani sa titlovima. Ponekad bi išli na male izlete do Biograda na moru – moj otac je trebao svoje cigarete, ili do Zadra. Jednom smo bili do Šibenika – vidjeli smo slapove Krke i divili se. U Filip-Jakovu je svirao bend uz plažu, a muzika se čula sve do nas. Svaki dan je bila ista procedura, ali nikad nije bilo dosadno. Poslije prvog odmora u Turnju, bilo je jasno da ću se opet vratiti. Godinu poslije 1968. opet smo išli do Turnja, ali ovaj put bez prijatelja. Sve je bilo super i Otac i ja smo odlučili da ćemo se vratiti. Ako i ne budu oni htjeli, sa 18 godina ću imati svoj auto, pa malo samostalnosti mi neće škoditi.

Moj otac Herbert Opel na moru oko 1970

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 5

04.) Boravci u Turnju 1969-74

Svako ljeto sam provodio u Turnju, osim jedne godine radi vojnog roka. Velike vrućine i nesnosni komarci, koji kradu san, nisu dali zaspati prije ponoći. Bilo ih je mnogo i teško smo ih se rješavali. Stalno su se javljali u sve većem broju, a prozor nismo smjeli zatvoriti radi vrućine. Jedne noći mi je bilo ugodnije spavati u autu, a i jutro je bilo drugačije, jer sam gledao domaće kako idu na posao. Sa prijateljima sam bio na prvom katu, ne više u sobi kraj kuhinje. Doručak, ručak i večera su bili na balkonu koju su donosili na kat i onda vračali nazad. Šefica je kuhala za sve, ne samo za obitelj od oca, majke i petero djece nego i za sve goste. Djeca su obavezno pomagala u kuhinji, ali osim toga morali su cijeli meni na nositi na kat i to obavezno juhu, različito glavno jelo i desert. Jedina razlika u večeri je što je izostajala juha. Bilo mi je žao djece što se stalno muče radi nas, pa smo i mi znali pripomoći, ali ne za vrijeme ručka i ne baš tako često. Od 1969 imao sam svoj automobil. Moj otac i prijatelji bi dolazili u Turanj nekad s mojim, nekad sa svojim automobilom. Ljeti kad bi mi mladi došli, kuća bi bila puna po dva tjedna. Sa sobom smo uvijek nosili poklone, a domaćini bi nas prije polaska opskrbili sa domaćom hranom i pićem. Crno domaće vino, rakija, krumpir, crveni luk, orasi, suhe smokve, kao da će put do kuće trajati tjedan dana. Osjećao sam se sve više kao da sam njihov sin, koji dolazi ljeti u posjetu svojim roditeljima i kad odlazim napune mi puno auto. Na dan odlaska je uvijek bilo tužno, za sve, najviše za mene. Uvijek bi nas pitali hoćemo li doći sljedeće godine. Naše domaćine smo znali nekoliko godina i stvorilo se povjerenje. Sobe se nisu zatvarale, a i osjećaj je bio kao da smo kući. Kuća je sa vremenom rasla, pa su se napravile nove sobe, kuhinja i wc.

Turanj 1982

Krajem 60-ih je išao i naš susjed, prijatelj mog oca. Tamo smo proslavili njegov rođendan. Na zabavu smo pozvali i domaćine koji su u međuvremenu dobili još jednu kćer. Zabava je bila vani za velikim stolom. Peklo se meso na roštilju, a naš susjed je

Stranica 6

radio salatu o krumpira. Nažalost nemam ni jednu sliku iz te godine, šteta. Poslije podne je slijedilo plivanje u moru, a nakon toga tuširanje pod vanjskim tušem, da nas morska sol ne bi smetala. Naš prijatelj bi se gol tuširao usred dvorišta. Ni noćno kupanje radi vrućina nam nije bilo strano. Na tuširanje na plaži nije se moglo računati, jer je pritisak vode bio loš. Nasuprot ceste se nalazio bunar, ali nije bio od koristi jer je presušio. Početkom 1970. brat od domaćina je gradio temelje buduće vikendice u susjedstvu. Pekao se kukuruz, dok nam je brat sa oduševljenjem objašnjavao kako će buduća vikendica izgledati. Preko tjedna je stanovao sa obitelji u stanu u Zadru. Ljeto 1974. se desilo nešto na što nikad ne bih računao. Moji prijatelji i ja došli smo, ali je kuća bila puna, pa smo morali prenoćiti kod brata od domaćina. To mi je bilo čudno jer mi smo se uvijek prije najavili. Htio sam svoju sobu. Mi smo došli ujutro, a moj otac je taj dan dolazio avionom iz Frankfurta. Nismo se ni raspakirali kad smo krenuli prema Zadru i odlučili se okupati u šumici prije Bibinja. Nadao sam se da će moj otac uspjeti riješiti problem sa sobom. Stigli smo na vrijeme. Bio je jako umoran od leta, pozdravio me sa; „Bog sine, što ti ovdje radiš?“. Nažalost ipak smo morali prenoćiti kod brata od domaćina. Dobio sam kauč u kuhinji za spavanje, a moj mladi par sobu brata od domaćina. Ipak smo svi bili mladi pa nam nije bio problem. Doručak, ručak i večera je ionako bila kod domaćina-moje obitelji.

Ribu na roštilju

U mojim očima nisu bili domaćini nego moja obitelj, a i oni su se prema meni ponašali kao da sam njihov sin. Na upit koliko košta puni pansion oni su mi rukama predložili da ostavim na stolu onoliko novca koliko mislim da je dovoljno. Nakon toga više nismo nikad razgovarali o novcu, a osjećaj da sam njihov „sin“ je bio sve veći. Moj otac koji je bio gospodin Herbert, zvali su ga Roberto jer Herbert nije bilo uobičajeno ime, a također su ga zvali i „šerif“, jer bi ujutro, popodne i navečer obilazio mjesto. Poznavao je svaku cestu, put i svakog u Turnju. Kad bi ugledao nekoga tko radi u dvorištu, zastao bi i gledao što se radi. Brzo je sklapao prijateljstva, pa bi ga domaći

Stranica 7

zvali na crveno domaće vino, kavu, bome i rakiju. Bio je omiljen u mjestu i sve je poznavao. U džepu su mu se obavezno nalazile cigarete i upaljač. Radi jakog sunca i manjka kose, za imidž je nosio kapu. U to vrijeme u Turnju je bila i jedna pekara i stara škola. Na rivi je bio brod našeg domaćina, koji je bio mornar. Od morskih plodova se moglo i živjeti, ali sa vremenom su troškovi prerasli isplativost rada na moru. Relikt iz prošlosti je mesnica, na lijevoj strani na putu prema Filip-Jakovu. Ni onda se nije toliko koristila, a i dan danas stoji kao ruševina na granici Turnja i Filip-Jakova.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

05.) Kako se nastavilo…

Nešto poslije našeg vjenčanja 1975. nastavili smo put zajedno do Turnja, i to ne samo jednom u godini nego više puta. Ljeti, u jesen i jedno putovanje za Božić zimi. Molim za razumijevanje što putovanja do 2000 godine neće bit kronološki ispričano, jednostavno bilo ih je previše. Sva sjećanja ću ispričat onako kako se sjetim, jer se ne mogu svega sjetit kad i u kojoj godini se nešto točno desilo. Dakle, počinjemo.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

06.) Zajednička putovanja

Počeli smo naša putovanja sa prijateljicom od moje supruge. Preko Zagreba smo išli po vrućini (nije bilo klime u autu) preko prelijepog krajolika, scenski vrlo različiti od puta uz obalu. Vožnja kao da nije imala kraja iako smo bili sada dva vozača u autu. Put je bio dosta naporan. Kasno poslije podne stigli smo do Zadra još 30 km do Turnja. Bili smo preumorni pa smo otišli do grada na piće. Kava i puno vode nas je spasilo, tako da smo stigli do Turnja malo veseliji.

Turanj u to vrijeme (Crni krug)

Stranica 8

Jednom smo išli sa poznatom starijom gospođom koju smo upoznali na putovanju u Izrael. To putovanje je bilo kroz Jugoslaviju uz stajanje u različitim hotelima. Hotel koji smo izabrali u Crnoj gori u kojoj smo trebali stanovati tjedan dana, nije baš bio što smo očekivali, tako da smo morali dva dana ranije otići nego što smo planirali. Krenuli smo rano, prije doručka, uz jako nevrijeme na putu prema sjeveru. Grmljavina se polako kretala nad morem, a grmljavina i bljeskovi osvjetljavali su mokru cestu. U Makarskoj smo već ogladnjeli i odlučili doručkovati u hotelu. Nakon doručka, posluga je htjela broj naše sobe, jer su mislili da smo gosti iz hotela, bili smo iskreni i platili doručak. U Trogiru smo u jednom ribljem restoranu ručali i stigli kasno poslije podne do naše obitelji u Turnju, vidno iscrpljeni, ali sretni.

Turanj (Ivana Merza 7)

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

07.) Događaji na putovanju do Turnja - 1 dio

Jednom smo išli sa Jugoslavija expres- vlak od Frankfurta do Zagreba. Vlak je vozio oko tri sata poslije podne i većina putnika su bili iz Jugoslavije. Malo prije polaska nestalo je vode u toaletima, jer su je zaboravili napuniti u Frankfurtu. U Münchenu, a posebno Austriji pokušali su ugurati još putnika u vlak, ali je bio popunjen pa čak i prolaz. U našem toaletu u vagonu se nalazio putnik koji si je napravio smještaj i raspalio glazbu. Brzo smo se sprijateljili sa putnicima u vagonu pa smo jeli i pili zajedno, jedino je toalet bio problem. Noćno – jutarnje pranje nije bilo moguće, samo pranje zubi je bilo dostupno. U Zagreb smo stigli rano ujutro i čekali smo vlak za Knin. Kartu za prvi razred, koju smo rezervirali, nije je bilo, ali se bar kondukter ispričao i objasnio nam da tako nešto nema u tom vlaku. Bio je 1 Maj i produženi vikend tako da je bilo puno putnika. Kondukter se pobrinuo da barem dobijemo

Stranica 9

sjedeća mjesta. Poslijepodne smo došli u Knin (Krajina), sad još autobusom do Biograda ili barem do Zadra, ali ništa od toga. Više nije bilo autobusa pa smo pokušavali saznati kad je sljedeći. Danas radi praznika autobusi više ne voze, ali to je čar putovanja, i na njima treba biti fleksibilan. Odlučili smo do Turnja ići taxijem. Bio je zadnji taxi na parkingu koji je bio stariji, a ni vozač nije bio ništa mlađi. Od jezika je samo znao Srpsko- Hrvatski, ni njemački ni engleski. Za Turanj nije čuo, ali je znao gdje je Biograd na moru. Tako smo krenuli preko lokalnih cesta i sela. Nakon nekoliko kilometara samo se zaustavio bez riječi, a i što kad se nismo mogli sporazumjeti. Izašao je iz auta, izvadio nam stvari na cestu. Što se sad dešava? Pomislili smo. On je očito vidio strah u našim očima i objasnio nam da mu je pukla guma i da mu je u gepeku rezervna. Nažalost nije bilo rezervne gume, pa smo lagano nastavili prema sljedećem mjestu gdje će zakrpati gumu. Nakon sat vremena, guma je bila zakrpana i opet smo krenuli. U Biogradu sam mu pokazao kako da nas doveze do Turnja. Ugledali smo domaćina nekoliko metara prije naše kuće koji se pitao “Što će taxi ovdje, sigurno se izgubio“. Kad su nas vidjeli, mahali su nam i bili su iznenađeni, jer smo kasnili nekoliko sati. Taksist je htio svoj novac i počeo se žaliti što je morao još i gumu popravljati. Složio sam se sa njime i dao mu 100 njemačkih maraka. Brzo su nervoza, dug put i probušena guma bili plaćeni. Rukovali smo se, on je izvadio naše stvari i pozdravio se srdačno sa nama. Nakon 30 sati smo stigli, umorni, ali naša obitelj je ipak toga vrijedna.

Turanj u to vrijeme (Turanj > Sv. Filip i Jakov)

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

08.) Događaji na putovanju do Turnja - 2 dio

Htjeli smo Božić provesti kod naše obitelji u Dalmaciji. Radi zimskih uvjeta na cesti odlučili smo se na put vlakom. Putovanje je krenulo iz Frankfurta do Zagreba. Ujutro smo stigli do Zagreba i htjeli smo do autobusnog kolodvora, koji nam radi čestih putovanja nije bio stran. Znali smo da tramvaj vozi do autobusnog kolodvora, ali

Stranica 10

nigdje nije bio znaka sa kojim tramvajem do autobusnog kolodvora. Kojom linijom lijevo ili desno? Ušli smo sa prtljagom u prvi tramvaj koji je naišao i nadali se pronaći konduktera da nam proda karte, ali karte je bilo nemoguće dobiti. Tramvaj je bio pun. Na stanici nije bilo automata za karte, ali i on nam ne bi puno pomogao jer smo imali samo papirnate novčanice (dinare). Nakon dvije do tri stanice smo shvatili da idemo u krivom smjeru. Brzo smo izašli, ušli u sljedeći tramvaj u suprotnom smjeru I napokon došli na autobusni kolodvor. Tražili smo autobus koji vodi prema Dalmaciji u smjeru Splita ili Dubrovnika jer je Turanj južno od Zadra. Bio je autobus koji vozi do Dubrovnika, ali smo morali čekati još sat vremena. Napokon smo krenuli kroz unutrašnjost zemlje preko Plitvica, kroz Krajinu dolje do mora. Bilo je jako hladno u autobusu. Skinuo sam mantil i stavio ga preko nogu. Preko puta je sjedio sam gospodin i vidio sam da ima pištolj. Svakih sat dva je bila pauza za osvježenje. Poslije podne smo napokon stigli na autobusni kolodvor u Zadar. Rekao sam svojoj ženi, napokon smo uspjeli, ovdje sve poznajemo pa se ništa loše ne može desiti, skoro smo kući. Još samo 30 kilometara. Putnici su počeli izlaziti iz autobusa pa smo odlučili saznati razlog. Ispred autobusa je bila rasprava da je autobus pokvaren i da neće nastaviti putovanje. Srećom u autobusu je bilo putnika koji su znali popraviti kvar, jer su diskusije postajale sve glasnije i oštrije. Nakon skoro jedan sat šofer je povikao: „Ajde, svi u autobus nastavljamo dalje!“ Kako autobus ne staje na svaku stanicu, mora se ili čekati veći grad pa se prebaciti u lokalni autobus ili biti domaći pa otići do vozača i zamoliti ga da stane na željenu stanicu. Kondukter nam je izvadio prtljagu iz autobusa, pozdravili smo se i prošetali se zadnjih 100 metara do naše obitelji, koja nas je sretno dočekala.

Magarac iz Turnja

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 11

09.) Kućni ljubimci naše obitelji

Od domaćih životinja kao svinje, kokoši i zečeva, naša obitelj imala je i kućne ljubimce, pa ih želim nabrojati onako kako ih se sjećam bez obzira na godine u kojima su bili.

Bilo je više mačaka na imanju, ali ne kao kućne mačke koje su imale zdjelica sa hranom i svoja imena, nije se toliko brinulo o njima ali mali mačići su svakodnevno dobivali svoje mlijeko i ostatke od ribe. Imena su im jednostavno bila Mačke i na hranjenje ih se zvalo sa: “mujs mujs“. Mačke su bile različitih boja ali svake godine kad bi došli prepoznali bi ih. Jedna posebna mačka je baš bila ova na slici (slika dolje) posebna zato jer je dugo kod obitelji živjela. Imala je samo jedno oko koje je izgubila od strane nepoznatog lovca sa zračnom puškom. Bila je naviknuta na ljude, a posebno na nas. Svaki put kad bi došli na odmor nakon godine ili prije, ne bi prošlo ni pola sata, a da ona ne bi došla pozdraviti nas i pokazati nam male mačiće koje smo smjeli dirati. Mačići su bili ispod stepenica, pa se nisu baš mogli vidjeti. U popodnevnoj vrućini spavali smo često na balkonu pa bi nam se pridružila. Jedne jeseni, noću je bilo posebno hladno, pa smo zatvorili vrata od sobe, a lijevo ispred vrata se nalazila sjedalica na kojoj je spavala ili čuvala stražu. Takvo nešto nisam doživio. Noću kad bih išao na toalet, pratila bi me kao čuvar. Za toliko vjernosti smo se zahvalili tako što bi je ujutro puštali da spava sa nama na krevetu. Imala je svoje mjesto i uživala. Ipak ona nije bila obična kućna mačka pa bi brzo napustila svoje mjesto da ode u slobodu. Nažalost, više nije sa nama. Preminula je za vrijeme rata u Hrvatskoj. U sjećanje na nju:

Posve drugačiji mačji događaj doživjeli smo kod brata našeg domaćina. Jedan naš prijatelj, je išao na kasno popodnevno pecanje i htio je donijeti ulov. Vidio je da smo krenuli prema bratu u posjet, pa je krenuo sa nama. Na ulazu od dvorišta objesio je kantu sa ribom, tako da nebi koja životinja ili pak mačka do ribe došla. Nakon par čaša domaćeg crnog vina i mnogo zabavnih priča, htjeli smo večerati kući. Kad je naš prijatelj uzeo kantu imao je što za vidjeti, kanta je bila prazna. Mačka se vjerojatno prejela, možda je bio petak - riblji dan.

Stranica 12

Bilo je to u 70-tim. Moj otac se spakirao na kraju svojeg odmora u Turnju, i htio je ujutro autom natrag prema Njemačkoj. Nakon 30 ak kilometara primijetio je mijaukanje u svojem automobilu. Jedna mačka je kriomice ušla u njegov automobil. Što je moj otac napravio? Vozio se natrag tih 30 tak km i vratio začuđenoj obitelji njihovu mačku. Hvala onda mojem ocu, koji danas nije sa nama.

I onda je bila još jedna u 2016 mala jako mlada mačka sa imenom Miki, nažalost pogiba od strane automobila. U spomen na Miki:

Osim mačaka bio je tu i jedan mali pas naše obitelji, ali njega smo vidjeli samo jednom jedne godine. Ne sjećam se kako se zvao ni koja je vrsta bio. Nije znao njemački, ali ni hrvatski. Bio je mali i hiperaktivan, nije bilo mira sa njime. Kad bi ga zavezali stalno bi lajao. Uvijek je bio zaigran. Po cijele dane bi se igrao pa bi to ponekad postalo i naporno. Često smo išli u šetnju, na plažu na kupanje, ali nije htio u more. Mi bi se kupali dok bi on cvilio na obali. Pošto mu je uzica bila prevelika, znalo bi mi se desiti da umjesto pasa vodim samo uzicu. To njemu nije smetalo jer bi on i dalje šetao iza mene, a moja žena bi na to komentirala: „ gospodin i pas“.

U našoj dnevnoj šetnji prema svetom Filip-Jakovu znalo nam se desiti da bi nas različiti psi pratili sve do dvorišta naše obitelji. Tek kad bi uvidjeli da nemaju gdje, vratili bi se nazad.

U 70-im u Turnju je živio jedan stariji gospodin iz Zagreba, u susjedstvu. Moj otac ga je poznavao i često su se družili. Tako velik i glomazan čovjek kakav je bio tako je njegov pas bio malen. Stalno se šetao sa malim psom po Turnju. Dugo godina smo ih viđali po mjestu.

Kada smo 90-ih došli u kuhinju, vidjeli smo dvije zlatne ribice koje su bile u tegli od krastavaca odmah desno kraj televizije, saznali smo da su ih taj dan kupili na štandu u plastičnoj vrećici punoj vode, bile su najveće jer su ipak htjeli nešto i dobit za svoj novac. Nažalost nisu dugo živjele, nakon samo par dana je isplivala navečer baš najveća od njih, bilo nam je žao radi toga. Obitelj je zaključila da spava jer je bila večer, pa je moja žena izvadila ribu i tako završila u kanti za svinje. Moguće da nije

Stranica 13

bila samo najveća, već možda i najstarija. Druga manja je srećom izdržala do našeg odlaska.

Poslije toga obitelj je u kuhinji imala jedno vrijeme goluba za kućnog ljubimca. Rekli su nam da je doletio i da je odlučio ostati. Redovno smo ga hranili. Nakon par godina smo upitali gdje je golub i odgovor je bio da je pobjegao (a zar nije mogao poletjeti?).

Tragična priča sa pticama: Jedno vrijeme naša je obitelj imala dvije ptice u krletki, koje su po cijele dana cvrkutale. Navečer bi krletku prekrili sa krpom da ptice ne cvrkuću. U ljetnim danima krletka sa pticama bi visjela vani u dvorištu. Kako je bilo puno komarica u kuhinji se često koristio sprej protiv komaraca, što se pticama nije sviđalo, jer su jednom prilikom ležale sa nogama prema gore.

Do jednodnevnog posjeta u dvorište su navratili kornjača i jež. Unuci su bili sretni, ali su se igrali samo sa kornjačom? Sjećam se da je moja obitelj imala i magarca, ali to je bilo negdje oko 1967 ili 1968, nisam siguran.

Sušenje pršuta od domaćih svinja, svako godišnja delicija (Božić 1986)

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

10.) Noćno putovanje autobusom iz Dubrovnika do Biograda na moru

Ne poznajemo samo Turanj nego smo proputovali jedan veliki dio ondašnje Jugoslavije. Tako smo letjeli jedno ljeto iz Frankfurta za Dubrovnik. Bili smo smješteni u jednom lijepom hotelu na moru. Nakon obilaska starog grada u Dubrovniku, raspitali smo se kako i za koju cijenu bi se moglo doći do Turnja na jednodnevni izlet. Bili smo ugodno iznenađeni jer se moglo sa autobusom dosta povoljno putovati, što smo i učinili. Kratki posjet našoj obitelji bez najave. Trebalo je to biti iznenađenje. U

Stranica 14

hotelu smo najavili da ćemo biti odsutni na jedan dan, uzeli ručnu prtljagu i gradskim autobusom do kolodvora. Autobus je iz Crne gore trebao stići u 23:00 i nakon kraće stanke nastaviti putovanje. No hajde malo je kasnio. Svi putnici su ušli u autobus i čekali da se putovanje nastavi. Poneki su opet izašli van autobusa pa su i ostali slijedili njihov primjer i autobus je opet bio prazan. Vani se stvorila neka galama, i svi su međusobno nešto pričali. Očito su imali što za reći o tome - Autobus ne može dalje voziti, pokvaren. Kako su svi pomogli u popravku nastavila se noćna vožnja, ali tek nakon ponoći. Usput smo stajali kod većih mjesta. Na svakoj stanci je bila policija. Negdje oko 6:00 ujutro smo stigli u Biograd na moru. Kako nismo znali da li će autobus sa tolikim zakašnjenjem stati u Turnju, jednostavno smo izašli u Biogradu na stanici. Pješke smo krenuli od autobusnog kolodvora prema marini i primorjem uz plažu prema Svetom Filip-Jakovu. Onda nije još bilo današnje ceste nego samo makadam (šljunčana cesta). Nismo mogli vjerovati našim očima, u jutarnjim satima u susret nam je dolazio naš domaćin na motoru, koji je onda radio u Biogradu. Mi smo ga oslovili sa njegovim imenom na što se on naglo zaustavio i bio jako iznenađen. Negdje oko 7 sati smo napokon bili kod naše obitelji. Nakon sata pješačenja od izlaska sunca po lijepom vremenu. Prvo nas je pozdravila naša jednooka mačka. Domaćica je spavala, jer su vrata od spavaće sobe bila zatvorena. Čekali smo sa strpljenjem u dvorištu. Negdje oko pola osam su se počela otvarati vrata od spavaće sobe i nakon par sekundi se opet zatvorile. Očito je Albina pomislila da sanja, kad nas je vidjela. Radost je bila velika, odmah nas je zagrlila. Poslije obilnog doručka išli smo prošetati po lijepom suncu kroz Turanj, i poslije ručka do Svetog Filip-Jakova. Nakon toga se obitelj informirala za polazak autobusa od Biograda do Dubrovnika. Zet nas je odvezao do kolodvora i posjet Turnju je tako i završio. Druga noć je opet završila u autobusu. Po putu je autobus često morao sporije voziti i stajati jer su u blizini Splita bili požari, pa smo opet sa zakašnjenjem došli do Dubrovnika. Nakon toga sa gradskim autobusom do hotela i ravno u krevet. Na doručak nismo ni išli jer nam je san bio važniji. Onda smo bili mladi. Da li bi danas podnijeli tu gnjavažu? Nije bitno, ta sjećanja su ostala. Tako je završila vožnja od Dubrovnika do Biograda.

Turanj 1981

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 15

11.) Put sa brodom od Zadra do Ancone

Jedno ljeto smo htjeli naše putovanje od Turnja prema kući drugačije organizirati. Odvezli smo auto u Zadar pravac Ancona. Tamo kad smo stigli ostali smo još dva dana u Rimini i vozili se iz Italije prema kući. Rimini nam se nije svidio, previše turista. Voda je bila puna pijeska, ne kao u Dalmaciji čisto i bistro more. Tu opciju puta više nismo ponovili.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

12.) Let iz Zadra prema Beogradu i nazad

U jednom jesenskom odmoru proveli smo tri tjedna kod naše obitelji. Bili smo sa našim Ford Granada u Turnju. Bukirali smo let prema Beogradu i natrag do Zadra. Let iz Zadra trebao je biti zadnji u danu i išao je kasno na večer. Na žalost proveo sam cijelu noć i dan u krevetu zbog crijevne viroze. Trebalo je biti veselo, autom do zračne luke i onda još let avionom. Našu Granadu parkirali smo na parkiralištu zračne luke i kada smo stigli u Beograd, išli smo s taxijem do hotela. Negdje oko ponoći stigli smo u hotelsku sobu, srećom pa su problemi sa probavom prestali. Nakon par lijepih dana u Beogradu, naručili smo taxi do zračne luke. Ne samo da je izgleda to jutro teško bilo doći to taxija, već je i naš taxi bio najstariji u Beogradu. Izdaleka smo vidjeli zračnu luku, a taxi je postajao sve sporiji i sporiji, srećom uhvatili smo let na vrijeme. Kod slijetanja smo prepoznali primorje, otoke i Turanj. Padala je kiša i sve je bilo mokro, ali naša Granada je još uvijek stajala. Pravac našoj obitelji, bio je lijep izlet.

Turanj > Sveti Filip i Jakov 1981

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

13.) Letovi iz Frankfurta do Zadra i natrag

Više puta smo letjeli do Turnja jer tamo nismo koristili automobil, a između ostalog moglo se u Zadru iznajmiti auto, pa smo imali i tu opciju. Letjeli smo sa JAT - Jugoslavenski aero transport. Za mali obrok u avionu bilo je crno ili bijelo vino u plastičnim bocama- fino? Onda radije crno vino. Na pitanje da li možemo dobiti još,

Stranica 16

ostalo je samo bijelo vino. Očito je bilo samo boca po putniku. Presjedanje je bilo u Zagrebu. Naša obitelj je uvijek dolazila do zračne luke po nas i vraćala - super servis, ali nismo to uvijek koristili jer smo nekad išli sa autom, vlakom preko Münchena i Zagreba i onda dalje sa autobusom. Sa autobusom od Njemačke do Dalmacije, nismo nikada išli.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

14.) Puknuti cjevovod

U jednom odmoru u Turnju se desila jedna nezgoda puknutog cjevovoda. Radilo se o jednoj cijevi u starome dijelu Turnja, između crkve i stare škole. Nastala je velika rupa sa puno vode. Trajalo je par dana do saniranja štete i uključenja vode. Očito popravak nije bio tako jednostavan. Dolazila je cisterna sa pitkom vodom svaki dan. Za druge stvari, tu je bilo more. Sreli smo se bili u to vrijeme sa prijateljem iz Benkovca, koji je živio u Njemačkoj, a poslovao je u Benkovcu. Kako nismo imali automobil, pa nismo mogli stići u dogovoreno vrijeme u Benkovac, krenuli smo iz Turnja prema Biogradu pješice i tamo uzeli taxi do Benkovca. Prijatelj nas je pokupio u Benkovcu i odvezli smo se do Kaštel Novog, pored Splita. Tamo je imao vikendicu koju smo onda iskoristili za tuširanje i pranje kose. Navečer nas je vratio do naše obitelji, još smo se malo družili u kuhinji, uz razgovor - hvala ti Rudi.

Turanj 1982

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 17

15.) Redukcija struje - Turanj

Zbog državnih mjera štednje, sredinom 80-ih, moralo se ponekad struja reducirati. Tijekom više tjedana, preko dana satima ne bi bilo struje. Tek navečer bi struja došla. Kako su kuhali na plin, nismo bili gladni. Kada bi bilo oblačnim danima u kuhinji tamno, na stolu bi gorila svijeća. Nudili su nam mnoštvo avantura.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

16.) Nema benzina

Te iste državne redukcije važile su i za gorivo. Razlog je očito bila inflacija. Kad smo se vozili kroz Krajinu prema Zagrebu, stali smo na jednu benzinsku postaju. Na natpisu je stajalo „NEMA BENZINA“, ali i sve da je bilo benzina, preko dana nam je falila struja za benzinsku pumpu. Kod druge benzinske pumpe je stajao natpis „NE RADI“. Srećom pa smo uspjeli do Zagreba. Tamo su bili veliki redovi na benzinskim postajama pa smo se i mi priključili. Jedan ljubazan Zagrepčanin, izašao je iz automobila i krenuo prema nama. Znao je nešto njemačkoga pa nam je rekao da mi kao turisti, sa stranim tablicama, možemo odmah dobiti gorivo samo bi trebali doći do pumpne stanice i stati pored postaje i odmah bi došao radnik i poslužio bi nas. Rečeno - učinjeno. Bilo nam je žao svih drugih koji su čekali, inače nismo takvi. Zagrebački nam je prijatelj rekao da dosta studenata izvana obilaze pumpe sa svojim stranim autima i onda gorivo prodaju domaćima.

Turanj 1979

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 18

17.) Koza na ražnju iz Biograda

Trebala je biti koza na ražnju, što mi nismo znali, to je bilo iznenađenje. Sišli smo dolje na doručak, kao inače bez imalo sumnje. Albina nas je nestrpljivo iščekivala i rekla nam je da Romano u Biogradu kod autobusnog kolodvora, kod malog parka, čeka kod mesara. Mi smo trebali već zaklanu kozu od tamo pokupiti. Doručak bi tek bio kasnije, tako da smo išli ravno do mesara, gdje nas je čekao Romano. Mesar nam je predao životinju, oderanu i očišćenu (ali cijelu), omotanu sa malo papira. Stavili smo je u prtljažnik automobila i krenuli prema Turnju. Putem smo razmišljali, što bi da nismo imali automobil? Moja žena je na to rekla: „Onda bi sa životinjom išli sa autobusom“.

Turanj 1982

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

18.) Vježba civilne zaštite - Turanj

Išli smo do Filip-Jakova kao uvijek, jednom do dva puta dnevno. Kada smo se htjeli vratiti od tamo, čuli smo još u Filip-Jakovu da se iz pravca Turnja čuje sirena. Što je to bilo? Alarm, požar, hitan slučaj? Nismo bili znatiželjni samo smo htjeli znati zašto i zbog čega tolika galama. Malo bržim korakom stigli smo u Turanj, nismo ništa vidjeli. Onda smo ugledali par mladih ljudi sa torbama na kojima je bio crveni križ kako trče. U turist birou stajao je čovjek sa ručnom sirenom i alarmirao je mještane. Kad smo stigli do obitelji bilo nam je lakše jer im se nije ništa desilo, ali što bi nam se trebalo desiti? Poslije smo saznali da je glasna sirena bila samo za vježbu. I tako su nam opet ponudili nešto nesvakodnevno.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 19

19.) Otvaranje turist biroa

U 70-im desno od župne kuće nastao je Turist biro koji i dan danas stoji. Svrha biroa bila je prijavljivanje turista. Znači prijava dolaska i odlaska gostiju, uz plaćanje pristojbe za iznajmljivače. Uz svaku prijavu dobili bi potvrdu. Tu potvrdu su morali pokazati ljudima u odjelima koji su bili inspektori i obilazili bi mjesto radi provjere gostiju. Dovoljno je bilo da se automobil sa stranim tablicama nalazi parkiran blizu kuće, domaćini i turisti bi bili ispitani, tj. provjera da li su turisti prijavljeni. Većina turista su bili iz Njemačke i Austrije. Znali smo da ta gospoda znaju samo hrvatski i možda nešto engleskog jezika, ali ne i njemački. Nakon 3-4 godine su opet uključili taj model. Pri jednoj prijavi od turist biro sam dobio odgovor da ja ne spadam pod turista jer sam dio obitelji. Gledali su na mene kao na domaćina. Ovdje više nisam morao plaćati pristojbu. Dan danas pamtim tko mi je to rekao. Nažalost ta osoba je prerano preminula. Posjećujem i danas njegov grob.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

20.) Filatelija i telefonske kartice

Već mnogo godina se bavim sa filatelijom, (Skupljanje poštanski maraka) ogotovo markama iz Hrvatske, a ujedno i potrošene telefonske kartice. Sve marke koje je moja obitelj dobila od svojih prijatelja, rođaka ili poznanika bi skupili i poslali mi ih na pismu ili ako su bile otisnute onda u paketiću. Tako je bilo i sa korištenim telefonskim karticama. Usput Albina bi znala, otići do govornice kod autobusne stanice za Biograd na moru i pokupiti koju odbačenu telefonsku karticu. U poštanskim uredima u Biogradu i Svetom Filip i Jakovu (imali su šalter za filateliste) sam bio poznat. Kupovao sam jako puno lijepih posebnih marki, blokova za pisanje i kuverti. Nosio sam marke na pečatiranje. Sada imam mnogo lijepih maraka za sjećanje, sa čitljivim pečatom, kući u kolekciji. Ovu staru kuvertu sam dobio od Albine na poklon.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

21.) Noćne šetnje sa Albinom

U Turanj smo dolazili u različita godišnja doba, ali bi uvijek poslije večere otišli u šetnju zavisno od vremena, ponekad duže ponekad kraće. Kroz mjesto, više puta do

Stranica 20

Zadra, uz more pravac sveti Filip-Jakov. Ponekad samo nas dvoje, češće sa Albinom. To je uvijek bili zabavno. Poznavala je svakog sumještanina i tako bi se razvile priče po putu. Često smo išli prema kampu Bepo, a ponekad radi vremena samo do mula u mjestu. Iako smo loše znali hrvatski, a ona ništa njemačkog, jako dobro bi se sporazumjeli.

Uši i Albina (navečer uz more, pogled na mali parapet)

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

22.) Dopisivanje sa Albinom

Davno, ali ne zaboravljeno, putem pisma na engleskom pitali bi za slobodnu sobu u određenom terminu za nas. Onda, to su bila vremena, nije bilo interneta, a naša obitelj nije imala ni telefon, tako da nam je ostala samo mogućnost preko pisama. Nakon par tjedan bi dobili odgovor putem pisma. U 80-im je naša obitelj dobila telefon, sjećam se kao da je bilo danas, moj prvi telefonski razgovor sa Albinom. Nas dvoje smo bili jako uzbuđeni. Ona je mislila da pošto je Njemačka tako daleko da treba glasno pričati da bi je mogao čuti, a ja sam bio toliko uzbuđen da skoro ništa nisam ni razumio. U toku godina smo uz razne razgovore sa obitelji, i nešto jezika naučili. Kupio sam si rječnik i tako su krenula naša pisma. Neka su pisma su se i zagubila tako da sam ih numerirao za kontrolu, jer su naša dopisivanja sve više rasla. Na kraju smo počeli pisati tjedno, po mojim zapisima napisao sam skoro tisuću pisama i čestitki za našu obitelj u Turnju, a dobio sam ih blizu šesto natrag od naše obitelji. Kao dobar skupljač mraka sve sam marke na pisma od naše obitelji sam polijepio sa poštanskim markama (da budu štambiljane). Sva pisma od Albine i moje obitelji sam sačuvao od Siječnja 1999. godine. Zadnje od dragocjenih pisama dobi

Stranica 21

sam od Albine u ljeto 2004. Nažalost poslije toga jako se razboljela, završila u bolnici i preminula, prerano 1.10.2004. Nakon toga Neda, najstarija kćer, preuzela je dopisivanja.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

23.) Radnik u trafici iz Turnja

U Turnju prije mnogo godina bio je jedan dragi čovjek koji je radio u trafici, između svećenikove kuće i ondašnje samoposluge. Unutra je imao novine i čestitke. Bio je to stariji, niži, pogrbljeni dragi gospodin. Stajao bi prije podne i poslije podne u svojoj trafici, gledao prema van i zabavljao se sa mještanima. Po podnevnoj vrućini, trafika bi bila zatvorena. Svaki put kad bi prošli pored njega, a prolazili smo često, četiri do pet puta dnevno, lijepo bi nas pozdravio i mahnuo. Tu i tamo ovisno o potrebi, kod njega bi navratili kupiti nešto i kad bi kupovali samo kod njega bi uzimali, čestitke, dnevne novine za našeg Romana, ako ih on sam ne bi donio iz Biograda.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

24.) Srećom pa je bio samo san

Negdje početkom ljeta, u 70-im, moj otac je svake godine putovao do Turnja. Zbog vrućine, nakon ručka od nekoliko sljedova i par čaša domaćeg crnog vina, slijedio je popodnevni odmor. Mi mladi bi se naspavali i prije plivanja bi dobili od Albine po keks (moka). Moj otac je spavao u sobi desno od kuhinje. Sjedili smo u dvorištu kad smo čuli vrisak i neko lupanje iz sobe mog oca. Nakon par sekundi je izašao moj otac iz sobe sa čvorugom na čelu i malo boje od zida spavaće sobe. Brzo nam je prepričao što se desilo. Sanjao je da šeta po tračnicama, a u susret mu dolazi vlak. Da ga vlak ne bi pogazio skočio je sa tračnica, ali igrom slučaja pošto je bio u krevetu blizu zida nije skočio nego je udario glavom u zid. Nismo mogli, a da se ne na smijemo. Srećom ipak je to bio samo san.

Turanj 1986

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 22

25.) I za kraj je letjela kapa

Što su radili onda dva mladića u kuhinji? Nismo nikada pitali, ali situacija je bila napeta. Na početku je bila samo vika, nakon toga je istrčao susjedov klinac prema kući, par sekundi poslije je poletjela zavjesa i unuk je izletio u dvorište - u istom mjesecu je letjela i Romanova kapa za njime i završila u dvorištu. Sve to smo promatrali iz dvorišta, ali smo promatrali sa strane i nismo ispitivali što se to desilo u kuhinji.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

26.) Poštanski u Turnju

Uz temu kapa još nešto smiješno: Išli smo do Filip-Jakova uz more i u susret nam je dolazio uvijek dragi poštar na motoru. Nosio je poštu. Kako je taj dan bio vjetrovit izgubio je svoju kapu. Srećom odletjela je samo na cestu, ne u more. Sišao je sa motora, protresao je par puta, stavio ju je jače na glavu nastavio svojim putem. Kada smo došli u Turanj, saznali smo od Albine da su zločesta djeca, poštanski sandučić, koji se nalazio na zidu samoposluge, otrgnuli i bacili u more. To stvarno nije bilo u redu.

Turanj 1986

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

27.) Uhvaćeni 1

Posljednjih godina me u Turnju, tri ili više puta uhvatila prehlada. Počelo je 1968. kod našeg drugog posjeta Turnju, dobio sam temperaturu i fizički sam bio loše. Obitelj je zvala ondašnju sestru Mariju, odmah je došla, pregledala me i rekla da je to gripa jer je harala po mjestu. Dala mi je nešto protiv temperature, i sutra mi je odmah bilo bolje. Hvala Marija. Godine poslije išli smo sa Albinom i Romanom na izlet brodom, i

Stranica 23

razgledavali smo otoke sat dva. Naravno ja bez majice, puno sunca i more koje me prskalo. Leđa su me jako svrbjela koje sam morao često češati. Kad smo došli kući dala mi je Albina bocu domaće rakije i krpu pa me time mazala po leđima, i rekla da Romanova rakija nije samo za unutarnju nego i za vanjsku upotrebu. To sam si zapamtio, hvala Bina moja.

Uhvaćeni 2

Godinama poslije išli smo avionom do Turnja. Naravno desilo se da me jako zabolio zub, a mi smo bili bez automobila. Kako je dan odmicao tako mi je bilo sve gore. Naša obitelj mi je preporučila zubara u domu zdravlja u Biogradu. Kako je sin od naše obitelji bio u vojsci, njegov automobil je bio kod rodbine u garaži. Da bi došli do garaže morali smo doći do pola puta do Filip-Jakova, pa smo išli ja i dvije kćeri od moje obitelji. Vozio sam do Doma zdravlja. Moje dame su riješile sve i za par minuta sam bio na redu. Slabo je znao njemački, ali sam mu uspio pokazati koji zub me boli. Najbolje da ga odmah izvadimo, tako je mislio, nema zuba nema boli, ali tu se prevario. Dobio sam injekciju i vukao je zub, a ja sam se derao: „Ne ide, još anestezije!“. Ponovo je vukao i ja sam se opet derao. Treći put je pokušao, a ja sam se i dalje derao. Na kraju je morao izbušit zub. Super, odmah je djelovalo. A iz zuba se osjetio smrad. Zakrpao mi je zub i sve je bilo u redu. Bol se odmah smanjila, zahvalio sam mu, pružili smo si ruku za dobro obavljen posao. Išli smo natrag do Turnja, i sutra dan je sve bilo dobro, bol je nestala.

Turanj 1988

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

28.) Sa vlakom natrag

Od pedeset putovanja prema Turnju, barem dva puta smo išli vlakom natrag prema Frankfurtu. Sjećam se da nas je naša obitelj uvijek vozila do kolodvora u Zadar. Od tamo se išlo sa vlakom preko Knina, Zagreb i München prema Frankfurtu. Jednom je bio moderan vlak (vjerojatno kupljen u inozemstvu), sa velikim sjedalima i televizijom u svakom separeu. Tu smo se osjećali kao počasni gosti. Prije toga vlak do Knina bi imao samo drvene klupe za sjediti. Vlak je stajao na svaku stanicu, većina stanica nije imala kolodvor, a i kad bi imala to bi bila samo mala kučica, a u blizini se ne bi vidilo neko naseljeno mjesto. Nisam siguran koliko je puta stao vlak do Knina, nekih

Stranica 24

10-12 puta. Čudili bi smo se zašto neki ljudi izlazili i ponovo se vraćali sjesti dok bi vlak bio na stanici. Kad smo došli napokon u Knin nakon duge vožnje, jer je vlak dosta sporo vozio shvatili smo da vlak nema WC i daj je peron mokar. U Kninu smo presjeli u drugi vlak koji je dolazio iz Splita. U ono vrijeme vlakovi su bili puni, ali bi isto bilo mjesta. U separeu su sjedili još četvorica sve Hrvati, koji su znali po nešto Njemačkog. Kako je vožnja dugo trajala pokušavali smo se sporazumjeti jer smo i mi onda znali nešto Hrvatskog. Preko puta nas je sjedio jedan stariji gospodin sa tradicionalnom kapom na glavi, ispred njega je bila mala pletena korpa, pretpostavljam sa hranom koja je bila prekrivena sa malom dekicom. Drugi ga je pitao gdje putuje, a on je ponosno odgovorio da ima dug put sve do Zagreba. Prezrivo je odgovorio: „aha sve do Zagreba?“. On je išao sve do Njemačke. Nakon nekog vremena gospodin sa kapicom je otvorio svoju korpu i što je bilo zamotano u salvetama i krpi? Kozja ili svinjska glava (ni danas ne znam). Još je bilo mesa na glavi i sa svojim malim nožićem vrtao bi ga i jeo. Ostale su samo oči. Dobar tek! Negdje u nekoj drugoj godini smo opet išli sa vlakom iz Knina i rano stigli u Zagreb. Spavali smo u separeu sa njih pet. Četiri muškarca i jedna žena. Moja žena ni danas ne zna koji od četvorice je hrkao cijelu noć. Kad smo stigli u Zagreb vlak je dosta stajao dok je krenuo dalje. Jedan dragi Hrvat, koji radi u ugostiteljstvu, da li želi malo rakije? Pranje zubi i uređivanje je bilo jako teško u vlaku. Pružio joj je bocu i za doručak je bila domaća rakija. Kad smo stigli u Njemačku, pregledao nas je kontrolor i pošto imamo prvu klasu da moramo izaći van na sljedećoj stanici i presjesti u Inter City. Svi su bili dobro raspoloženi, pričali smo Njemački i Hrvatski. U Zagrebu su nam preporučili suputnici da ne izlazimo sa teškim kovčezima pa su nam ih predali preko prozora, i mahali nam na odlasku.

Turanj 1988

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

29.) U Taverne u sv. Filip-Jakovu

Prošlo je dosta vremena. Priča se odvija u hladnom vremenskom razdoblju. Kod naših šetnji od Turnja do Filip-Jakova uvijek bi svratili do Taverne. Ljeti na hladno pivo ili zimi na crno vino. Kako je vani bilo hladno svi su bili unutra pa je i nas privuklo da odemo na crno vino. Svaki put kad bi otvorili vrata i provirili tko sjedi unutra, odmah bi se čulo: „Zatvaraj vrata!“. Svi su sjedili u jaknama ili kaputima za stolom ili

Stranica 25

stajali uz šank. Grijanja tada nije bilo pa je i unutra bilo hladno. Često bi došlo do svađa, ponekad i do tuče. Moramo bih svoj stol čvrsto držati, a moja žena čaše. Znam da je jednom tiho rekla: „Ako se ovo nastavi da će zvati policiju“, i sve to bez telefona i mobitela. Nemam pojma kako ih je mislila zvati. Tuča se brzo smirila pa smo nastavili piti vino sa Colom.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

30.) Božić u Turnju

Dva puta smo proveli Božić u Turnju, bili su to nezaboravni dani sa našom obitelji. Bilo je uvijek hladno u to vrijeme, a ja sam se opremio toplim čizmama i krznenom kapom. Kako naša soba i kupaonica nisu imale grijanje bilo je jako hladno po noći. Uz piđamu smo imali još i čarape na nogama. Ušuškali bi se navečer ispod nekoliko deka, ali bi soba i dalje bila hladna. Na ogledalu bi se stvarala magla, a tako bi bilo i u kupaonici. Prali smo se jednom i to na brzinu, a kosu bi prali posebno i to sve bez grijanja. Veliki izazov je bio noću otići na WC pri niskim temperaturama, pa bi ponekad čekali sve do jutra. Kod oblačenja sam ponekad imao problema jer bi mi prsti bili toliko zaleđeni da ne bih mogao zavezati čizme, pa bi ih ponio u kuhinju gdje bi Albina već dobro zagrijala prostoriju i pripremila doručak. Po Albininoj preporuci poslije doručka najbolje bi bilo jedna domaća rakija i onda u šetnju. Vrijeme u to razdoblje bi bilo sunčano, ali dosta vjetrovito. Bilo je malo mogućnosti po putu nešto popiti (crveno vino), čisto da se malo ugrijemo. Skoro sve bi bilo zatvoreno, jedino je Taverna u Svetom Filip-Jakovu bila otvorena, a i crno vino je bilo dobro. Dva puta dnevno u tom pravcu je bilo u redu, ali bi se već oko 4 sata pao mrak pa bi do tada bili kući, a u to vrijeme je bila i večera. Poslije večere bi radi hladnoće odustali od daljnjih šetnji.

Turanj 1988

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

31.) Niko cjepa drva

Bila je zima, i trebalo je nacijepati drva za obitelj, jer u kuhinji se samo grijalo i moralo se cijeli dan ložiti. Kuhinja je bilo glavno mjesto okupljanja, druženja i spremanja hrane. Vidjeli smo taj dan da su drva pri kraju tako da smo išli nacijepati drva,

Stranica 26

naizmjence. U hladnom dvorištu nakon par minuta cijepanja nam je postalo toplo. Odjednom se pojavio naš susjed Niko. Vidio je da moja žena cijepa drva. Smatrao je da ona to ne radi ispravno. Došao je u dvorište, uzeo sjekiru i počeo cijepati drva. Uz cijepanje nam je objašnjavao u tančine kako bi to trebalo izgledati. Nažalost nismo puno toga razumjeli, a obitelj je sve to gledala iz kuhinje. Nakon nekog vremena je iscijepao dosta drva i zadovoljno se vratio svojoj kući dok se obitelj smijala i predložila da moja žena od sada svaki dan cijepa drva, možda bi Niko onda ponovio gradivo i još malo iscijepao drva. Nažalost naš prijatelj Niko nije više sa nama, ali bez obzira na to hvala ti Niko na edukaciji i drvima.

Turanj 1989

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

32.) Svećenik u kuhinji

Nešto prije Božića došao je svećenik u kuhinju. Kratko je sa nama popričao i posvetio kuću. Kako u Hrvatskoj nema crkvenog poreza on nije obavezan ići od kuće do kuće, ali naravno da smo i mi sudjelovali u milodarima jer ipak smo mi dio obitelji.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

33.) Badnjak u Crkvi

Na Badnjak smo išli sa obitelji u našu malu Crkvu u Turanj. Sjedili smo svi skupa stisnuti između obitelji i slušali kako se kod njih slavi Badnjak. Nismo puno razumjeli svećenikove riječi, ali smo pjevali Božićne pjesme sa la la la. Za kraj je kružio stari slamnati šešir kroz ljude i tu su se ubacivali milodari. Crkva je bila puna djece i žena, a muškarci su bili u manjini. Nakon milodara i krajem mise smo htjeli polako izaći iz Crkve, a onda smo začuli prve pucnjeve raketa i petardi. To je ovdje normalno da se puca poslije ponoći, rekli su nam. Albina se na početku nije usudila izaći iz Crkve, a moja se žena stisnula uz mene i brzo smo izašli van. Jedno nezaboravno sjećanje za nas.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 27

34.) U gostima kod svećenika

Poslije polnoćke i pucanja htjeli smo lagano prema kući u topli, o Bože, ne u hladni krevet, ali krenulo je skroz drugačije. Dobili smo poziv, poslije mise, zajedno sa još nekim mladima iz Turnja na proslavu kod svećenika. Sa nama je išla najmlađa kćer Sandra. Za stolom je bilo nekih 15-20 osoba, većinom mladi iz mjesta i svećenik. Nažalost u cijeloj kući pa i u toj sobi bilo je jako hladno; i tu nije bilo onda grijanja. Prvo je podijelio tekstove za pjevanje, a onda su slijedile čaše i boce. Bilo je tu bijelo i crno vino te razne domaće rakije. Osim toga boce votke, konjak, likeri i još puno toga. Bilo je mnogo stranih pića. Bio sam jako začuđen količinom tih različitih pića. Sjedili smo između drugih gostiju. Neke smo znali iz viđenja, a neke nismo uopće poznavali. Nije nam se nitko obratio. Pili smo što smo htjeli i pjevali crkvene pjesme na hrvatskom. Od alkohola nam je postalo malo toplije što nam je dobro došlo, ali nitko nije skidao svoje kapute i debele jakne. Bilo je oko četiri ujutro kad smo se polako smo se razišli. Naš put do kuće je bio kratak negdje svega stotinjak metara. Nakon kratkog spavanja pozdravila nas je Albina, i odmah nam dala do znanja da je čula kad smo došli kući. Bila je to lijepa večer.

Turanj 1989 i 1990

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

35.) Puretina u karioli

Za Božić su obavezno bile delicije poput puretine, bakalara i fritula. Te godine Romano je kupio veliku puricu koja nije mogla stati u pećnicu, uz sav trud. Što sada? Kariolu (tačke) su napunili sa drvima zapalili, stavili gradele i puricu na to. Cijelo dvorište je mirisalo, i nakon par sati smo svi dobili komad sočne puretine.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

36.) Mali Lošinj

Davno je to bilo još prije rata u Hrvatskoj. Albinin brat Ivo i njegova žena Anita su živjeli su u Malom Lošinju. Ponekad bi došli u posjet sa brodom iz Lošinja preko Zadra do Turnja. Ivo je bio kapetan na velikom putničkom brodu, plovio je između

Stranica 28

Dubrovnika i Splita prema Rijeci. Albina nam je ispričala da svaki put kada bi prolazio kroz Turanj, Ivo bi joj se javio brodskom sirenom. Albina bi onda potrčala do mora i mahala svom bratu. Kada smo ga upoznali bio je u mirovini. Ivo i Anita su nas pozvali da dođemo do njih u Mali Lošinj. Rekli su nam da možemo ostati kod njih u stanu pa ne bi trebali u hotel. Tako je i bilo. Sljedeće godine, naša obitelj je dogovorila termin i raspitivali se o vremenu odlaska i dolaska broda iz Zadra prema Lošinju i nazad. Za poklon nam je dala Albina smrznutu puretinu u vrećici. Najstarija kćer Neda je sa nama išla od Turnja do luke u Zadru. Brod je već bio spreman otploviti. Prije polaska smo tražili mjesto za sjesti. Smrznutu puretinu je uzela moja žena i stavila je ispod stola i pridržavala nogama da ne bi pala. Pili smo vino, pojeli nešto i uživali u vožnji. Pogled je bio impresivan, toliko raznolikih otoka i more. Nekoliko putnika bi izašli i ušli bi novi. Onda je napokon došao Mali Lošinj i brod je pristao. Do sad smo ga znali samo preko slika. Stajali smo na palubi i odmah uočili Iva i Anitu, naše domaćine sljedećih par dana kako nas nestrpljivo iščekuju. Nažalost nijedno od njih nije pričalo njemački. On je znao samo nešto engleskog, bez obzira na to mogli smo se dobro sporazumjeti i nije nam bilo dosadno sa njima. Autom smo se od odvezli od luke prema kući možda nekih 15-ak minuta. Kada smo stigli pokazali su nam stan pa su nam dali kao počasni gosti njihovu spavaću sobu. Domaćini su spavali tri noći na kauču. Bili smo protiv toga, ali bezuspješno. Zajedno smo proveli tri dana od jutra do mraka, doručkovali, ručali i večerali zajedno. Anita je bila jako dobra kuharica. Nije kuhala samo hrvatske specijalitete već i talijanske. Riblja salata i juha su bili odlični.

Biograd na moru (Božić 1986)

Pokazali su nam Mali Lošinj i uživali smo u okruženju. Brzo su prošli lijepi dani sa njima. Odvezli su nas sa autom do luke i čekali dok se nismo ukrcali. Za kraj su nam mahali. Povratak je bio nešto svježiji. Odmah smo otišli do salona i ostali do dolaska u Zadar. Ugrijali smo se juhom i drugim jelima. Prije smo mogli puno više pojesti nego danas. Kada smo pristali u Zadar sjeli smo u autobus i pravac Turanj. Te večeri je bilo dosta za ispričati o našim doživljajima kod Anite i Iva.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 29

37.) Veli Lošinj

Za vrijeme rata u Hrvatskoj bukirali smo zajedno sa mojom punicom hotel u Velom Lošinju. Naša obitelj nas je savjetovala da ne idemo u Turanj tijekom ovih nesigurnih vremena za vrijeme odmora, pa smo stoga išli za Lošinj ili češće do Rogaške slatine u Sloveniji. Tako smo barem malo bili bliže obitelji, a jednom smo se i sastali (vidi sljedeći odlomak). Vozili smo se nas troje do Velog Lošinja. Veliki hotel je bio nažalost osrednji. Velika nekretnina s nekoliko kuća i veliki vanjski bazen s pogledom na more. Soba je bila skromna, ali je imala veliki balkon. Restoran nije u biti bio restoran nego je više ličio na kantinu. Srećom hotel nije bio pun, ali bez obzira na to morali smo čekati na hranu. Količina je nadmašila kvalitetu. Tanjuri su bili nakrcani, velika sala i samo jedan konobar koji je na kolicima prodavao pića. Krenuo je sa pićima prošao bi sve stolove i kada bi došao do zadnjeg stola nije više ništa ostalo za piti. To smo gledali dva puta, pa smo odustali od polupansiona i ostale dane išli vani jesti. U jednom malom grill restoranu sjedila je jedna obitelj do našeg stola i jela ribu. Kada su završili podignuli su riblje kosti i slikali ih. Lijepa slika za obiteljski album. Veli Lošinj je stvarno lijepo malo mjesto koje treba vidjeti. Tamo smo se često šetali. Na dan našeg odlaska oba dizala su otkazala, a soba je bila na trećem ili četvrtom katu. Na recepciji su nam rekli da će se tijekom dana kvar popraviti. To nam nije baš pomoglo, htjeli smo poslije doručka dalje, tako da smo morali prtljagu za tri osobe sami nositi stepenicama dolje. Preznojeni, daljnji pravac je sjever.

Turanj 1990

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

38.) Naš obiteljski sastanak u Malom Lošinju

Naš vrhunac je bio sastanak sa našom obitelji u Malom Lošinju kod Anite i Ive. Albina, Neda i Ivan su došli s brodom iz Turnja. Mi smo došli s autom iz Velog Lošinja. Od glavne ceste u Malom Lošinju lijevo smo skrenuli u malu sporednu ulicu i na vrhu malog brdašca nasred ceste stajala Albina. Bila je izmorena i preznojena, jer je bio sparan i vruć dan. Mahala nam je sa kuhinjskom krpom kad nas je uočila. Suze radosnice su bile vidljive na njezinom licu. Bila je odlična večera sa mnogo priča; darovi su se razmjenjivali. Skoro kao Božić ljeti. To je bio prvi i jedini put da je moja

Stranica 30

svekrva vidjela našu obitelj. Kasno navečer krenuli smo sa našim darovima (crno vino, rakija, grožđe) opet do hotela. Ostale dane smo morali svaki dan piti crveno vino i jesti grožđe, jer bi se na vrućini brzo pokvarilo. Grožđe je bilo u jednoj plastičnoj torbi koju smo ostavili u kupaonici. Sljedeći dan je kupaonica bila puna malih mušica. Naša obitelj je prenoćila kod Anite i Iva, tako da smo ih mogli vidjeti i sljedeći dan. Poslije ručka smo ih odveli do broda s time da sam morao dva puta voziti jer nije bilo dovoljno mjesta. Neda je kupila karte za brod. Albina je već krenula na brod, tj. bila je toliko umorna da ju je moja žena morala odvesti. Opet suze prije rastanka. Veliki rastanak, svi troje su bili na brodu i gledali su prema kopnu. Tako smo opet stajali sami. Prošlo je nekoliko godina do kada smo se opet vidjeli poslije rata.

Zadar 1998

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

39.) Ratno vrijeme

I za vrijeme rata u Hrvatskoj veze sa našom obitelj nisu prekinute-dapače, održavali smo kontakt preko pisama i telefona. Jednom je jedan telefonski razgovor bio brzo prekinut sa porukom da je sirena za uzbunu i da se moraju sakriti u sklonište (podrum). Bilo je to dosta uznemirujuće za mene. Za vrijeme rata odmor bi provodili u Rogaškoj slatini - Slovenija. Kod kuće smo spremili paket pomoći i ponijeli ga sa sobom. Putem smo razmišljali gdje bi mogli predati taj paket, u Hrvatskoj pošti ili u Crkvi pa da oni dalje predaju taj paket. Odlučili smo se za poštu i vozili prema Krapini preko granice do Zagreba. Tamo smo znali gdje se nalazi poštanski ured, sporazumjeli se na engleskom i predali paket. Da ne bi bilo sumnjivo stavili smo pošiljatelja iz Hrvatske kojeg smo dobro znali. Naš paket je stigao do naše obitelji. Nešto prije rata sam dobio pismo od Albine, recept za hitan lijek, kojega se više nije moglo nabaviti. Zamolila me za pomoć da kupimo u Njemačkoj. Otišao sam do ljekarne, objasnio situaciju i kupio lijek. Kako smo igrom slučaja za par dana išli do Slovenije, ponijeli smo lijek sa sobom. U hotelu smo otkazali ručak jedan dan jer smo morali do Hrvatske. Pošto su u hotelu u Rogaškoj slatini saznali našu namjeru, odlučili su nam napraviti ručak za van koji smo ponijeli sa sobom u Hrvatsku. Količina hrane bi nam bila dosta za tjedan dana. Ujutro smo krenuli na autoput kraj Krapine prema Zagrebu do Dalmacije. Bio je predivan dan, sunce i plavo nebo, ali sa strahom

Stranica 31

što nas može putem i kod naše obitelji dočekati. Iza Karlovca postoji Turanj, gdje smo vidjeli posljedice rata. Skoro svaka kuća je bila oštećena, izgledalo je strašno. Putem smo vidjeli uništene kuće do temelja, a od drugih su ostali samo goli zidovi. Sa kratkim pauzama, negdje oko podne smo došli do naše obitelji. Tamo nije bilo puno uništenja, samo nekoliko kuća. U bližoj okolici Zadra to je bilo drugačije. Predali smo obitelji lijekove, i druge darove i veliki paket iz hotela. Nakon zajedničkog ručka smo se prošetali do Filip-Jakova, srećom ni ovdje nije bilo puno uništenja. Nakon povratka smo večerali uz puno priča, prenoćili, doručkovali i krenuli prema hotelu u Rogaškoj slatini. Humanitarni pothvat, za našu obitelj, brzo je završen.

Sveti Filip i Jakov > Turanj 1990

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

40.) Od Rijeke preko Zadra do Turnja

Ponovim osvajanjem Knina počeo je kraj rata (akcija Oluja). Išli smo nešto prije toga opet do Turnja, Jadranskom magistralom i cijelo vrijeme su nas pratili konvoj vojnih kamiona. Osobnih vozila je bilo jako malo. Većina automobila su bili policijska, oklopna i transportna vozila. Promet se odvijao sporo, a pretjecanje je trajalo dugo i kad bi i pretekli neki od kamiona drugi bi bio ispred nas. Poslije večere, često bi promatrali cestu na kojoj se stanje nije mijenjalo što se tiče prometa ni danju ni noću. Toliko kamiona nikad nisam vidio.

Rijeka > Bakar 2014

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

41.) Izlet prema Zadru

Stranica 32

U 80 i 90-im godinama tijekom odmora išli bi i do Zadra. Ponekad i sa autobusom. Uvijek je bilo nešto za vidjeti i kupiti. Bile bi to poštanske markice, a ponekad i jeans hlače za mene. Otkrili smo u starom dijelu grada uličnog crtača koji je prodavao slike grada Zadra. Kod njega smo bili česti gosti jer je znao njemački, a bio je i učitelj. Kupovali bi ponekad kazete sa Hrvatskom glazbom, prije toga gramofonske ploče. Često smo posjećivali robnu kuću u gradu i druge prehrambene dućane. Posjetili smo sve Crkve u gradu i muzej. Kupili smo i Rahatl za popodnevnu kavu. Našu malu kamera i rahtluk spremili smo u torbu i krenuli prema Turnju na ručak. Kad smo vadili stvari, uvidjeli smo da nam se u torbi prolio sirup po rahatlu i kameri. Poslije ručka smo morali očistiti kameru i na sreću nije bilo večeg oštećenja.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

42.) Vremenski fenomeni

Jaka grmljavina, kiše i ljetne vrućine odlikuju klimu u Dalmaciji. Kad smo bili mlađi većinom bi ljetovali u Turnju. Danas malo stariji preferiramo proljeće ili jesen. Temperature od 40 stupnjeva 2017 godine si ne želimo priuštiti. U Dalmaciji znaju biti ljetne nevere. To smo doživjeli u Turnju 2014, kada je kiša toliko padala da poslije toga nismo mogli sa normalnom obućom izaći van pa nas je Ivan prebacio do Filip-Jakova. Od tada uvijek u automobilu nosimo gumene čizme. Jednom od Rijeke prema Turnju pratila nas je kiša koja je tamo i prestala. Zanimljive su i noćne grmljavine koje zasvijetle kao da je dan, a uz to bi bile i glasne. Ponekad bi nam od siline i krevet zavibrirao. Osim njih tu su i crkvena zvona za vrijeme grmljavine. Djelovalo je pomalo zastrašujuće.

Turanj 1996 i 1999 i 1999

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

43.) Kupovina tepiha

Kod renoviranja sobe bio je potreban novi tepih. Kako Albina nije mogla sama nositi tepih, išli smo nas dvoje skupa sa njome. Danas toga dućan više nema. Bio je smještenu u podrumu u samoposluzi, a poslužio nas je jedan ljubazni mladi gospodin kojeg smo znali iz viđenja. Često je stajao ispred svojeg dućana. Pogledali smo nekoliko tepiha i Albina se odlučila za jedan. Prije nego smo platili, prodavač nam je pokušao prodati lufmadrac, ali nam nije bio potreban. Bio je pravi prodavač jer nam je stalno nešto pokušavao prodati, ali nam ništa nije trebalo. Ljudi su znatiželjno gledali

Stranica 33

što se to dešava. Nije popuštao, ali bezuspješno. Kupili smo tepih i napustili dućan. Sve u svemu jako zanimljivo iskustvo.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

44.) Hrvatska glazba

Već godinama sam obožavatelj Hrvatske glazbe. Počelo je sa pločama kasnije kazetama i poslije CD. Danas u vrijeme interneta svaki dan slušam Narodni radio ili Cro radio Sidney. Najviše slušam Danijelu Martinović, Dražena Zečića, Gorana Karana, Magazin, Milo Hrnić, Mišo Kovač, Neda Ukraden, Olivera Dragojevića, Tereze Kesovije, Tomislava Bralića i klape Intrade, Tonija Cetinskog, Vinko Coce, i još neke i to ne samo kući nego i u automobilu. Prije nego što stignem u Hrvatsku, pali se Narodni radio u automobilu i veselim se kad mogu u Berlinu jesti u Hrvatskom restoranu i naravno slušati domaću glazbu. Hrana je odmah ukusnija. Malo Domovine kod kuće.

Turanj 2014

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

45.) Konoba u Biogradu

Naši izleti do Biograda su bili većinom pješke od Turnja ili iz Filip-Jakova. To se ni danas nije promijenilo. Put nas uvijek vodi plažom kroz Filip-Jakov, do stepenica kojima se popenjemo gore i nastavimo bijelim putem, danas je to asfaltirana cesta, prema Biogradu. U Biogradu smo obavljali sitnice i onda bi se počastili pivom. Poslije toga bi išli natrag jer točno u podne, kad se začuju crkvena zvona, kod Albine bi bio ručak. Bilo je to u 90-im. Posjetili smo opet konobu u Biogradu, blizu muzeja, koju smo godinama posjećivali. Mislim da je još moj otac u 60-ima bio tamo, jer se vlasnik nikad nije mijenjao, pa smo ga tako dugo poznavali. Bila je to umjetnička konoba sa puno slika na zidovima. Kako su godine išle tako je i on stario, pa nas on nije posluživao nego bi spavao na klupama, a kad bi se probudio započeli bi razgovor na Hrvatskom, nije znao njemački. Priča bi nas odvela do naše odanosti Turnju, tako nam je pokazao cijelu kuću, uključujući i stan koji je bio iznad konobe. Proveo nas je kroz sve sobe i pokazao nam je sve slike na zidovima. Imali smo osjećaj da je to obilazak muzeja. Sve to smo ispričali Albini, a ona nas je ponosno slušala.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

46.) Navečer u kuhinji

Stranica 34

Ako želiš pripadati obitelji, onda moraš i biti sa njome. Tako smo u našim 50 godina praznika i učinili, jako često smo zajedno. Preko dana smo išli u šetnje ili na neke izlete, ali navečer bi uvijek bili sa našom obitelj. Budući da smo uglavnom išli tamo u proljeće ili jesen, većinu večeri smo proveli u kuhinji zbog hladnih soba i nikad nam nije bilo dosadno. Kako sa djecom pa poslije unuci naše obitelji, koji su bili u stalnom porastu, kuhinja je uvijek bila puna i glasna. Televizija je uvijek bila upaljena, gledali bi krimiće, glazbene programe i nogomet, odbojku nekad i politiku. Tu i tamo bi pogledali video od „Mr. Bean “, ili bi igrali na karte - mlin. U međuvremenu bi uvijek netko došao od rodbine ili susjeda. Sjeli bi na kratko ispričali nešto i onda bi otišli. Vladalo je konstantan promet dolaska i odlaska. Albina bi gulila voće ili smo tukli orahe. Navečer pili ukusan mokka. Moja žena bi se zaposlila sa jedenjem voća, ispijanjem mokka i čitanjem knjige, a ja sam se zabavljao sa markama ili pisanjem čestitki. Između ostalog bi svi zajedno gledali stare albume sa slikama i sjećali se prošlih vremena. Negdje oko deset navečer ili nešto kasnije bi bilo vrijeme za spavanje. Bilo je lijepo i jako nam nedostaje to vrijeme.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

47.) Načelnik općine

Prije mnogo godina kada smo još živjeli u Schwalbach na Taunus kupio sam čestitku. Motiv na čestitki je bio ured od gradonačelnika. Kako je moje znanje hrvatskog jezika slabo, zamolio sam jednu hrvatsku obitelj da napišu na čestitki pozdrave mojoj obitelji i da pogledaju koja je slika na čestitki ured gradonačelnika. Rečeno učinjeno. Kod našeg sljedećeg posjeta Turnju, pitala nas je naša obitelj, odakle poznajemo gradonačelnika, jer je pisalo na karti da pozdravljamo gradonačelnika? Objasnili smo sve i nasmijali tome. U narednim godinama u Turnju smo znali spomenut u šali pozdrave sa karte i svaki put bi se dobro zabavili na tu temu.

Turanj 2014

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

48.) Svjetski dan žena

Na 8.Mart 1986, svjetski dan žena, osnovna škola u Turnju je imala malu priredbu. Priredba se održavala u malenoj prostoriji iza bivše samoposluge. Naša obitelj nije imala vremena, pa su nas pitali da li mi možemo sudjelovati u priredbi. Naravno da

Stranica 35

smo to rado prihvatili. Pjevalo se i plesalo se. Najviše se radovala unuka što smo imali vremena doći.

Turanj 2014

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

49.) Kokoš na štriku

Pomalo jezivo, a sad i smiješno jer je dugo od toga prošlo.Naša je obitelj osim svinja imala i kokoše, koje su obitavale u vrtu. Svaku jutro je za doručak bilo svježe kuhano jaje. Znali smo koliko su imali koka. Za vrijeme naše fešte čuo sam glasno kokodakanje i onda odjednom muk. Gledao sam sa terase prema dvorištu i vidio jednu kokoš, očerupanu bez perja, otkinute glave vezane za noge obješena naglavačke na štriku. Kada se moja žena poslije probudila pitao sam je da li zna koliko koka ima naša obitelj? Njen odgovor je bio: „naravno da znam“. Pitao sam je da ih prebroji. Jedna je nedostajala. Bez obzira na to bila je jako ukusna.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

50.) Miševi u potkrovlju

Kao u svim starijim kućama, pogotovo po selima, bude dosta miševa, tako i u ovoj maloj priči koja je stara dosta godina. Kod naše obitelji također je bilo miševa u potkrovlju koji bi noću postali jako živahni. Čuli bi ih se ponaosob baš u vrijeme spavanja. Ponekad su se čuli i u kuhinji. Bili su toliko aktivni da su i kabel od antene mrdali. To su očito bili miševi koji su ga koristili za penjanje. Pod isprikom sam otišao u našu sobu kroz koju je prolazio kabel od televizije i malo ga snažnije povukao, tako da se našalim na temu miševa još više.

Turanj 2016

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 36

51.) Tovar na otoku

Naša obitelj nam je pričala kako je 90-ih netko odvezao starog istrošenog magarca (tovara) brodom na mali otok nasuprot našeg mjesta. Tamo je trebao dočekati svoju starost. Nekoliko tjedana poslije se desilo da je jedan stanovnik Turnja, koji to nije znao, vidio magarca i prepoznao ga i čudio se kako je magarac tamo dospio. Ukrcao je magarca u brod i vratio ga kući. Što se posije desilo ne znamo.

Magarac iz Turnja

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

52.) U spomen

U spomen na sve poznate i prijatelje, koje smo upoznali u našim godinama dolaska u Turanj. Mnogi su otišli od nas u posljednjih nekoliko godina, nažalost prerano. Sjećamo se kao da je to jučer bilo. Ostaju nam u sjećanjima, nećemo ih zaboraviti. Predivno smo se proveli i zbog toga ih svake godine obilazimo na groblju u Turnju.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

53.) Praznici 2017

Godine 2017. naše praznike smo proveli u svetom Filip-Jakovu i Turnju. Već smo bili u hotelu Donat. Hotel je jako lijep i rado bi ga preporučio. Vrlo dobra hrana i ljubazno osoblje. Više o hotelu na ovom linku: www.ilirijabiograd.com/de/hotel-villa-donat/vd-

Stranica 37

ber-das-hotel. Sljedeću smo godinu već rezervirali. Moje slike možete vidjeti na ovoj stranici: www.filip-jakov.info. Da je regija riva sveti Filip-Jakov, najbolje za opuštajuće praznike može se vidjeti po meni. Dolazim zadnjih 50 godina što ne može biti bolja preporuka. Sve zanimljive upute možete vidjeti na mojoj stranici: www.turanj.info. Te godine sam dobio i priznanje od načelnika i turističke zajednice sveti Filip-Jakov, za vjernog posjetitelja: www.turanj.info/1967-2017/index.php. U zadnjih 50 godina (1967) sam mnogo doživio. Moje anegdote i priče možete pronaći na ovoj stranici: www.turanj.info/anekdoten/index.php.

Hotel Vila Donat 2017

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

54.) 50 godina Turanj i sveti Filip-Jakov od 1967 - 2017

Napokon je došla i ta 2017 godina koja je obilježila 50 godina mojih dolazaka u Turanj. 20.09.2017 ja i moja žena smo dobili priznanje od načelnika općine sveti Filip-Jakov. Više o tome možete pogledati na mojoj Internet stranici od Turanj info na Link: www.turanj.info/1967-2017/index.php. Kako je do toga došlo: U Rujnu 2016 smo bili za praznike u Turnju i sv.Filip-jakovu. U popodnevnim satima smo šetali prema Crnom krugu (brdo iznad Turnja). Tamo su nas vjerojatno vidjeli. Predvečer smo šetali prema Turnju do naše obitelji, a putem nas je zaustavio neki gospodin. Rekao je da nas je vidio kod Crnog kruga i pitao nas što tu radimo? Da li smo tu na praznicima? Odgovorio sam mu da ovdje već dugo godina dolazimo i kod koje obitelji, a da sljedeće godine slavim 50 godina dolaska. Kako sam mu to rekao na hrvatskom on je na to, a 15 godina pa dobro, ne, ne 50 godina. A to moram javiti svome sinu, on radi u Biogradu u općini. Moramo proslaviti sljedeće godine, to je rijetkost da se netko vraća toliko godina. On će se za sve pobrinuti. Kroz priču smo shvatili da se poznajemo samo se nismo odmah prepoznali jer se nismo vidjeli godinama. Bio je to Lićo (Danilo Pedisić), školski prijatelj od naše Nede. I stvarno dan poslije smo dobili iz Turističke zajednice svetog Filip-Jakova, poklon paket sa raznim korisnim sitnicama. Još jednom hvala. Godina je brzo prošla i u rujnu 2017 smo opet bili tu. Kod naše obitelji su nas obavijestili da je dogovoren sastanak u 11 sati ujutro kod načelnika općine Filip-Jakov. Kroz razgovor je bilo spomenuto da će biti i lokalna

Stranica 38

televizija. Što se tiče razgovora sa načelnikom nismo se trebali brinuti jer će biti tumač. Soba u kojoj smo se trebali naći se nalazi na prvom katu iznad nove pošte. Rečeno učinjeno. Na sastanak smo došli pet minuta ranije, krenuli stepenicama prema gore, ali nismo uspjeli pronaći načelnikov ured. Pokucao sam na prva vrata, ali su bila kriva. Tu se nalazio katastarski ured. Sljedeća vrata iza kojih su se nalazile dvije drage gospođe, ali isto krivo. Ured načelnika se nalazio na prvom katu iznad nove pošte, ne stare. Stali smo ispred nove pošte, ali nismo mogli pronaći ulaz. Primijetio sam stepenice pokraj kuće, brzo gore na prvi kat jer već jako kasnimo. Nepoznati gospodin nam je rekao da moramo ići na drugi kat lijevo pa desno. Napokon smo stigli. Pozdravila nas je gospođa Ana Barbaroša, prevoditeljica gospodin Velimir Brkić, novinar Zadarskog lista i gospodin načelnik Zoran Pelicarić – Peco, koji se malo kasnije pridružio. Krenuli su pričati sa nama na hrvatskom, a ja sam im objasnio da ne razumijem tako dobro. Brzo smo se složili da se razgovor nastavi na engleskom jeziku. Gospodin Brkić nam je postavio mnoga pitanja poput: Tko smo? Zašto se opet vraćamo? Što nam se sviđa i što se sve promijenilo u tih 50 godina? Na sva pitanja smo odgovorili, pa je gospodin Brkić napisao članak o nama koji je nakon dva dana izašao u Zadarskom listu. Primili smo poklone i slikali se. Druženje je završilo za nekih sat vremena, rukovali smo se, zahvalili za darove i uspješnoj svečanosti.

Više o tome na mojoj stranici: www.turanj.info/1967-2017/index.php.

Svečanost u čast Jörg i Uschi Opel za 50 godina godišnjeg odmora u Turanju

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 39

55.) Sveti Roko u Bibinjama

Bilo je to u 90-tim. Pozvala nas je Albinina kćer i obitelj u Bibinje. Ovdje smo bili rado viđeni gosti; za feštu sv. Roka u Kolovozu. Često bi sjedili na terasi družili se jeli peku i pili domaće vino. Uvijek je bilo jako lijepo tamo. Jednom smo išli sa Nedom sa autobusom. Kako nije bilo stanice dogovorila je da autobus stane blizu kuće. Izašli smo iz autobusa i za nekoliko metara smo bili kod kuće. Jednom drugom prilikom smo išli sa Albinom s našim autom. Sjedila je iza sa hranom i loncem, kako smo uvijek slušali hrvatsku glazbu Albina je počela pjevati. Pjevala je pjesmu od Goran Karan „Splitski tango“. Bila je to zabavna i nezaboravna vožnja.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

56.) Grobnica sa pepeljarom

U Turnju na groblju postoje takozvane grobnice koji sprečavaju da zemlja potone. Grobnice se najčešće oblažu mramorom. Većina grobnica se radi za vrijeme života na vlastiti trošak. Tako je bilo i kod jednog susjede naše obitelji. Počeo je sa gradnjom svoje grobnice za vrijeme odmora, mnogo godina prije svoje smrti. Pri jednom posjetu groblju vidjeli smo kako radi na svojoj grobnici. Pitali smo ga što tamo radi i za koga. Rekao nam je da je to njegova grobnica i pokazao nam sve pojedinosti. Izabrao je namjerno to mjesto tako da kasnije ima direktan pogled na more i opisao nam u kojem smjeru će jednog dana ležati. Kako je bio strastveni pušač ugradio si na grobnici pepeljaru. Tako je sjedio u svojim pauzama i uživao u pogledu na more. Ni smo mogli a da se ne nasmijemo na to. Nažalost je preminuo prije nekoliko godina. Posjećujemo njegovu grobnicu svake godine i sjetimo se što nam je govorio kada je još radio na svojoj grobnici. Počivao u miru!

Groblje 2017

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

57.) Bonaca u Turnju

Bonaca je kada je more potpuno mirno kada nema vjetra ni valova. Idealno za ribolov, a posebno za lov ostima. Jednom smo sa Romanovim brodom išli na ribe. Koliko smo ulovili za par sati, ne sjećam se baš, ali je bilo lijepo i zanimljivo. Sudjelovali smo u pripremi lov po noći za vrijeme bonace. Romano je u kariolu

Stranica 40

(tačke) stavio pentu (vanbrodski motor), piće i ostale potrepštine. Nas dvoje smo nosili 3 metra duge osti do broda. Osjećali smo se kao „sedam Schwaben“.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

58.) Izlet brodom sa obitelji

Bila je predivna nedjelja, a Romano i Albina su nas pozvali na izlet brodom. Brzo smo pojeli ručak i odustali od popodnevnog spavanja. Krenuli smo sa rive u Romanovom brodu (guc) pravac prema otoku Babcu, okružili oko Komornika i krenuli prema Filip-Jakovu. Od tamo uz obalu natrag prema Turnju. Jedno predivno popodne koje smo proveli sa našom obitelji. Svima nam je bilo zabavno.

U luci Turanj

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

www.turanj.info

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 41

Turanj 2014

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Rume i Bina u vrtu Slikala Monika Bausović (Unuka)

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 42

Turanj 1999 - oslikana na modelu V. Vivilleya (2018)

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Turanj 2017

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

ISBN 978-3-00-060507-9