1. UVOD U SANSKRT

Jezik koji ćemo proučiti u ovoj knjizi naziva se staroindoarijski jezik, što mu je indološki najpreciznije ime1. Od 18. do 6. st. pr. n. e. govorili su ga vedski Arijci na području današnje regije Pañđāb i hindustanske nizine u sjevernoj Indiji.

Staroindoarijski je indoeuropski jezik indoiranske skupine. Proistekao je iz indoeuropskoga prajezika koji se govorio u 5. i 4. tisućljeću pr. n. e. negdje u pograničnom pojasu europskog i azijskog kontinenta. Nakon odvajanja od matice, većina je Indoeuropljana krenula na zapad (u Europu), no jedna je skupina krenula na (jugo)istok. To su bili Indoiranci koji su do kraja 3. tisućljeća pr. n. e. govorili zajedničkim indoiranskim prajezikom. Potom je došlo do nova razdvajanja. Iranska se podskupina nastanila na području današnjeg Afganistana i Irana gdje su se razvili staroiranski jezici, od kojih su najvažniji avestički i staroperzijski; dok je indoarijska podskupina nastavila dalje na istok i konačno se nastanila u Pañđābu sredinom 18. st. pr. n. e., čime je započela vedska kultura iz koje će se poslije izroditi velika indijska civilizacija.

Glavne su osobitosti staroindoarijskoga: glasovni sustav koji je dobrim dijelom očuvao indoeuropske foneme, iznimno bogata imenska i glagolska morfologija, tri broja (jednina, dvojina i množina), osam padeža, stroga pravila za glasovne promjene (sandhi), česta uporaba složenica, posve fleksibilna sintaksa zbog sintetičnosti imenskih i glagolskih oblika (što pak olakšava izražavanje u stihovima) itd. Zanimljivo je da se u staroindoarijskom (a potom i u svim ostalim indoarijskim jezicima) pojavljuju retrofleksni glasovi kojih pak nema u ostalim indoeuropskim jezicima, što ukazuje na austroazijski (muṇḍa) i dravidski utjecaj. Po tipološkoj je klasifikaciji (kao i ostali indoeuropski jezici) flektivan.

Budući da je za svoje govornike staroindoarijski bio "sveti jezik" (jezik Veda), širenjem vedske kulture pojavila se potreba za strogim očuvanjem jezične čistoće i zaštitom od izvanjskih utjecaja, tim više što je jezik evoluirao pa se narodni govor sve više udaljavao od arhaičnog izričaja vedskih himana. Unutar staroindoarijskoga kompleksa najjasnije se razabiru dva jezična standarda:

1. Vedski jezik (ili vedski sanskrt) jezik je Veda – prvog književno-religijskog pjesničkog izraza u Indiji te jezik rane arijske liturgije i brahmanskog rituala. Čuvao se od utjecaja govornih jezika i njegovao u krugovima viših staleža koji su bili isključivi nositelji arijske kulture. Iako su Vede zapisane mnogo kasnije (oko 10. st.), najstariji gvedski himni potječu najvjerojatnije iz 15. st. pr. n. e., iako su po sadržaju i

1 Susreće se i manje precizan oblik: staroindijski jezik.

1

mnogo stariji (gotovo je nemoguće procijeniti koliko). Fascinantna je činjenica da se golem korpus vedskih tekstova stoljećima prenosio isključivo usmenim putem, zahvaljujući iznimno učinkovitim mnemotehničkim metodama pa vedski himni pouzdano i sigurno čuvaju staro jezično stanje. Iako nisu sačuvani svi tekstovi, ima ih sasvim dovoljno da možemo steći potpun uvid u jezik. Samo ksaṁhitā broji 1.028 sačuvanih himana nebesnicima (bogovima).

Još je jednom važno napomenuti da Vede nikad nisu bile napisane nego su u cijelosti zapisane nakon puna dva i pol tisućljeća usmenog prenošenja s naraštaja na naraštaj u brojnim vedskim školama zbog čega postoji više recenzija Veda. Tomu je uzrok arijski svjetonazor po kojem su Vede objava – śruti "slušanje", dok se predaja brahmanskoga nauka naziva – sm ti "pamćenje". Pismena je predaja stoga uvijek bila drugorazredna i manje važna. No, ono što je sveto moralo se pamtiti i očuvati u izvornu obliku. Dodatnom jezičnom raščlambom dokazana je drevna starost i autentičnost vedskih tekstova. Tako se pojavila potreba za konačnom standardizacijom staroindoarijskog.

2. Sanskrt je staroindoarijski jezik standardiziran najkasnije u 5. st. pr. n. e., prvi klasični jezik indijske uljudbe, osnovni liturgijski jezik hinduizma i jezik hinduističke, buddhističke i đinističke filozofije. Poput latinskog u Europi, sanskrt je u Indiji bio jezik znanosti i kulture s nesagledivo bogatom književnošću. U postvedskom razdoblju i dalje se govorio na dvorovima i među učenima (śišta). Sve do 18. st. služio je kao lingua franca indijskog potkontinenta i šire indijske kulturne zone koja je od 2. do 13. st. obuhvaćala Indokinu i Sumatru, ponajviše zahvaljujući širenju buddhizma i ekspanziji južnoindijskih hinduističkih carstava. Lokalni su jezici preuzeli brojne sanskrtske pojmove, posebice u svoj apstraktni leksik.

Iako kažemo da je mlađi od vedskog, valja naglasiti da je sanskrt sasvim sigurno najstariji standardizirani jezik na svijetu (!) jer je već u 5. st. pr. n. e. gramatičar Pāṇini napisao gramatiku imenom Aštādhyāyī "Osam odsjeka" (sastavljena je u stilu sūtra pa se još naziva Śabdānuśāsana "Rasprava o riječima"). Pisana je na veoma domišljat i sistematičan način, s visokim stupnjem apstrakcije. Sažeta je na 4.000 pravila podijeljenih u osam poglavlja. Više od dva tisućljeća vrijedila je kao temelj za učenje sanskrta.

Ašṭādhyāyī je najstarije poznato djelo opisne i generativne lingvistike, te sâm početak historije lingvistike (!). Primjerice, klasifikacija fonema posvema odgovara suvremenoj lingvističkoj teoriji.

Drugi veliki gramatik bio je Kātyāyana koji je napisao primjedbe (vārttika) na Pāṇiniev rad. Patañjali je pak napisao komentar imenom Mahābhāšya "Veliko tumačenje". Potanko su opisali brojna jezična pravila i time uspostavili standard koji se više nikad nije promijenio (!).

2

Prvi zapadnjak koji je sastavio sanskrtsku gramatiku bio je Gradišćanski Hrvat, inače bosonogi karmelićanin Ivan Filip Vesdin (1748.-1806.), poliglot, glazbenik i povjesničar. Objavio ju je u Rimu 1790. pod portugalskim redovničkim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo. Potom su gramatike objavili Colebrooke (1805.), Carey (1806.), Wilkins (1808.) i dr.

Upravo je otkriće sanskrta početkom 19. stoljeća dovelo do spoznaje o postojanju indoeuropske jezične porodice, što je potaknulo razvoj poredbenopovijesne gramatike i osuvremenilo lingvističke teorije.

U odnosu na vedski, postoje samo kvantitativne, ali ne i tipske razlike. Sanskrt je ukinuo vedske dublete u paradigmama i uredio vedsku bujnost oblika. Izgubio je etimološki naglasni sustav i zamijenio ga mehaničkim. Izgubio je konjunktiv i injunktiv te retrofleksne glasove ḷ i ḷh. Ostao je samo jedan tip infinitiva. Javljaju se inovacije u sintaksi, npr. česta uporaba složenica s većim brojem članova i sl.

Ni vedski ni sanskrt nikada nisu bili pučki govori, nego dotjerani i stilizirani jezici za ritualnu i književnu uporabu (!). Strogom standardizacijom sanskrt je postao jezik podešen za ujednačeno komuniciranje, neokrznut evolucijom govornih narodnih jezika koji su se s vremenom toliko izmijenili da današnji govornici novoindoarijskih jezika ne mogu razumjeti sanskrt bez učenja.

Dok su na vedskom jeziku sačuvane samo zbirke vedskih himana (saṁhitā), na sanskrtu je sastavljen ogroman korpus književnih, stručnih, znanstvenih, religijskih i filozofskih tekstova. S obzirom na kulturno-povijesni kontekst u kojem se upotrebljavao, razlikujemo dva osnovna sanskrtska stila.

1. Epski sanskrt jezik je epskih djela usmene pučke književnosti čiji se začetci nalaze još u Vedama, u obliku pjesama u slavu junaka (gāthā-nārāśaṁsī), te legenda (itihāsa) koje također potječu iz vedskog razdoblja. Cvjetao je od 5. st. pr. n. e. do 5. st., u vrijeme epsko-purāṇskog brahmanizma (druge razvojne faze hinduizma) kada opada štovanje vedskih bogova, a najznačajniji postaju Višṇu sa svojim avatārama (K šṇa, Rāma i dr.) te Śiva.

Posebno se ističu dva velika epa: Mahābhārata "Velika priča o Bhāratama" i Rāmāyaṇa "Rāmin put" te 18 kanonskih purāṇa. U sastavu Mahābhārate je i Bhagavadgītā "Gospodnja pjesma", zacijelo najslavnija knjiga hinduizma. Stil je jednostavan, pučki, izražen u stihu, od kojih je najpoznatija śloka (kitica od četiri osmerca), a složenice su uglavnom jednostavne. Ponekad dolazi do odstupanja od gramatičkih pravila, što je tipično za pučkog pjesnika koji nije besprijekorno vladao jezičnim pravilima.

3

Epski sanskrt još se naziva epsko-stručni sanskrt, a ponekad se stručni sanskrt posebno izdvaja kao jezik djela (śāstra) u kojima se sustavno razlaže nauk određene filozofije, znanosti ili praktične discipline. Najčešći stilovi stručne književnosti su: suhoparni nizovi i definicije pojmova koji služe kao podsjetnici ili natuknice (sūtra), komentari (bhāšya), mnemotehnički stihovi (kārika) i sl.

Od 5. do 10. st., u vrijeme tantrizma (treće razvojne faze hinduizma) dolazi do usustavljivanja brahmanskog religijskog nauka koji postaje stvarni temelj mlađeg hinduizma, dok se Vede i dalje priznaju kao objava. Dolazi do asimilacije raznih domaćih i domorodačkih kultova i običaja. Taj je sadržaj posanskrćen, kategoriziran, sistematiziran i povezan s brahmanskom baštinom. Postoji nepregledno mnoštvo takvih tekstova koji su pisani sve do 18. st. Sve ih obuhvaća pojam tantra "nauk, knjiga". Tantre su napisane na prilično nemarnu i zapuštenu sanskrtu, s brojnim gramatičkim i stilskim pogreškama. Iako nema nikakve veze s epskom književnošću, po sadržaju su bliske purāṇama pa je i jezik sličan. Za tantrizam su značajni kultovi Višṇua, Śive i boginje (Devī, Śakti).

2. Klasični sanskrt jezik je klasične sanskrtske književnosti (kāvya) u kojoj se ponavljaju brojne priče, mitovi i legende iz Veda, epova, purāṇa i tantra; ali ima i mnogo svjetovnog sadržaja. Po svom društvenom statusu kāvya je urbana i dvorska književnost koju su pisali učeni i obrazovani umjetnici, vrlo često pod pokroviteljstvom vladara. Klasični sanskrt razvijao se od 2. do 18. st., a vrhunac doživljava od 4. do 7. st. u vrijeme Carstva Gupta.

Osnovna je značajka klasičnog stila – veća važnost književnog izraza od samoga sadržaja. Izraz se svjesno dotjeruje različitim stilskim ukrasima (alaṅkāra). Složenice mogu imati i više od desetak članova, što značajno otežava razumijevanje i prevođenje. Leksik je bogat, javljaju se neuobičajeni izrazi, višeznačnost (polisemija), igra riječima, posebice homonimima i sinonimima itd. Jezik je gramatički besprijekoran i stilski doveden do savršenstva. Kāvya se dijeli na "ono što se čuje" (śrāvya) koja obuhvaća poeziju (padya), prozu (gadya) i miješani stil (miśra); te "ono što se gleda" (d śya ) što se odnosi na dramu (nātya). Najslavniji sanskrtski pjesnik (kavi) svakako je Kālidāsa (4.-5. st.), autor najpoznatije sanskrtske drame (Abhijñānaśākuntala). Na granici ruralne epske i urbane klasične, javlja se i pripovjedačka književnost, od kojih je najpoznatije djelo Pañcatantra "Petoknjižje".

Hibridni sanskrt naziv je za nepotpuno posanskrćen stari prakrt, na kojemu su pisani tekstovi raznih buddhističkih škola. Uglavnom je riječ o prijevodima buddhističkih tekstova s raznih prakrtskih jezika (npr. pāḷi) na sanskrt. Pritom je zadržana prakrtska sintaksa, a nerijetko i morfologija.

4

Značenje pojma sanskrtKao što pojam "Arijac" (ārya) nikad nije bio etnička odrednica, tako nije ni naziv njihova jezika. Sanskrt doslovno znači "sačinjen", ili u prenesenu značenju "dobro sastavljen, uređen, pročišćen, dotjeran, ukrašen, prikladan", pa i "umjetan" (čime je u opreci s narodnim govornim jezicima koji se u jednini nazivaju prak ta "prirodan, običan").

स�सक� त

saṁsk ta

Sama riječ sastoji se od četiri morfema: sam + s + k + ta .

sam- -s- k -taprefiks, izvorno prijedlog sam "s(a)" u funkciji preverba

infiks, po posebnu se pravilu umeće ispred prefiksa sam- i glagola k

(glagolski) korijen "činiti"

gramatički sufiks za tvorbu participa gotovog

Korijen je riječi glagol k8 "činiti". (Broj 8 označuje da taj glagol u prezentskom sustavu pripada 8. konjugacijskom razredu.) Kao i u hrvatskom, u sanskrtu se osnovno značenje glagola može modificirati prefiksima (najčešće prijedlozima). Primjerice, u hrvatskom se od glagola činiti tvore: načiniti, počiniti, sačiniti, učiniti, začiniti i sl. koji imaju slična, ali ipak različita značenja. Tako je i u sanskrtu, npr. anu "iza, uzdzuž" + k "slijediti, oponašati", ā "do, pri, k" + k "prići, pozvati, žrtvovati, upitati ", upa "pri, do" + k "pomoći, omogućiti" i sl. Složeni glagol sam "s(a)"+ k znači "sačiniti, sastaviti, urediti, pripremiti". Posebno pravilo sandhia (glasovnih promjena) kaže da se između prefikasa sam i pari "okolo, oko" te glagola k mora umetnuti infiks -s-. Usto, završno -m postaje -ṁ (poseban glas u staroindoarijskom imenom anusvāra) pa tako složeni korijen glasi: saṁsk. Najzad, sufiksom -ta tvori se particip gotovi (koji odgovara hrvatskom glagolskom pridjevu trpnom) pa dobivamo konačan oblik i značenje: saṁsk ta "sačinjen, sastavljen, uređen, pripremljen".

Potom je pridjev poimeničen (supstantiviziran) pa imenica saṁsk ta postaje ime jezika. (Ta je imenica srednjeg roda pa u nominativu jednine dobiva padežni sufiks -m, saṁsk tam .)

U novoindoarijskim jezicima, npr. u hindskom, dolazi do tri promjene u izgovoru: ṁ (anusvāra) postaje zubni nosni slivnik n (jer se nalazi ispred zubnog tjesnačnog šumnika s); vokalni izgovara se kao slog ri; završno -a se ne izgovara. Tako izgovor glasi: [ sanskrit ] iako se u

5

pismu devanāgarī piše na isti način. Na tom je, novoindoarijskom, izgovoru ustanovljen engleski pravopisni oblik Sanskrit.

U hrvatskom je pravopisni oblik sanskrt (nipošto *sanskrit) jer hrvatski jezik i sâm ima vokalni , pa takav izgovor nije stran (kao u engleskom). Također, ne valja *sanskrtski jezik jer je sanskrt ime jezika samo po sebi. Pridjev sanskrtski valjan je ako se odnosi na neki drugi pojam, npr. sanskrtska književnost, sanskrtsko pjesništvo i sl.

Standardiziran je naziv sanskrta u drugim jezicima: eng. njem. fra. tur. Sanskrit, tal. sanscrito, špa. sánscrito, por. sânscrito, lit. sanskritas, rus. srp. санскрит, grč. σανσκριτική, ar. .perz ,سنسكريتية ,سانسکرىت

hin. mar. nep. स�सक� त, urd. .ben ,سنسکرت সং�সক� ত, pañ. ਸ�ਸਕਰਿ�ਤ, guđ. સ�સક�ત, tam. சமசுகி�ருதம, kin. 梵語, jap. サンスクリット itd.

Pismo i transliteracijaNajstariji sačuvani pisani spomenici u Indiji natpisi su cara Aśoke iz 3. st. pr. n. e. pisani na prakrtskim dijalektima. Tada se pismo karošthī sa sjeverozapada Indije rabilo se na kovanicama grčkoindijskih i skitskoindijskih vladara. Vjeruje se da se ono razvilo iz aramejskog pisma te da je u Indiju došlo iz Perzije. Tada se otprilike razvilo i pismo brāhmī, također poznato s Aśokinih natpisa, koje pak potječe od feničkog pisma. U 3. st. brāhmī je potpuno potisnuo karošṭhī. U 4. st. iz brāhmīa se razvilo pismo gupta, iz njega u 7. st. pismo nāgarī, a iz njega se u 10. st. konačno razvilo i pismo devanāgarī na kojemu su zapisane i Vede. Osim sanskrta, devanāgarīem su se pisali srednjoindijski jezici, kao i neki novoindoarijski (hindski, marāṭhski, nepālski). Inače, sva novoindoarijska, dravidska pa i neka pisma u Indokini, potječu od brāhmīa.

Najstariji pisani spomenik na savršenom sanskrtu (na pismu brāhmī) jest natpis kralja Rudradāmana I. iz 2. st., što znači da je sanskrt služio i kao jezik uprave.

Najraširenija međunarodna transliteracija na latinicu naziva se ISO 15919 Transliteration of Devanagari and related Indic scripts into Latin characters koji je 2001. usvojila Međunarodna organizacija za standardizaciju (International Organization for Standardization, ISO). U ovoj se knjizi služimo transliteracijom Zagrebačke indološke škole koja preuzima sve grafeme ISO-a, uz nekoliko iznimki (c > ć, ch > ćh, j > đ, jh > đh, ṣ > š).

Od staroindoarijskog do novoindoarijskih jezikaNakon 6. st. pr. n. e. staroindoarijski se više nigdje nije govorio. Zamijenili su ga srednjoindoarijski pučki govori (prak ta ) koji se dijele u tri razvojna stupnja: stari, srednji i mlađi prakrti.

6

Najvažniji stari prakrt je pāḷi "crta, tekst" na kojem je napisan buddhistički kanon Tipitaka. Smatra se da je i on bio dotjeran kanonski, a ne toliko govorni jezik.

Od 1. st. potvrđeni su i brojni srednji prakrti: śaurasenī, māhārāštrī, māgadhī, ardhamāgadhī, paiśāćī itd. U poredbeno-lingvističkom smislu, prakrti su uistinu "izvedeni" iz staroindoarijskog jer se glasovni i morfološki oblici mogu izvoditi po točno određenim pravilima (npr. m ga > miga , aśva > assa, nirvāṇa > nibbāna, sthavira > thera i sl.). Važno je napomenuti da je dijalektalna baza srednjoindoarijskih jezika bliža vedskom jeziku nego sanskrtu (!).

Nije nam poznat uporabni odnos sanskrta i prakrta od 5. st. pr. n. e do 2. st. Prakrti su sačuvani kao književni jezici, što je najvidljivije u klasičnoj drami gdje svi likovi razumiju sanskrt, ali govore razne jezike. Bogovi, kraljevi, obrazovani muškarci iz visokih staleža, svećenici, a ponekad i kraljice i redovnice govore sanskrt; kraljević i dvorani govore ardhamāgadhī, junakinja i njene služavke te muškarci srednjeg staleža govore śaurasenī, neobrazovani muškarci niska položaja govore māgadhī, a ljudi sasvim niska položaja paiśāćī.

Od 6. do 12. st. razvili su se mlađi prakrti. Nastajali su sve većim odvajanjem pučkih govora od književnih prakrta. Pogrešni oblici koji potječu iz govora oduvijek su se s prezirom nazivali apabhraṁśa "pad, propadanje".

Iz apabhraṁśa od 12. st. počeli su se razvijati novoindoarijski jezici koji se u izgradnji leksika uvelike oslanjaju na sanskrt (poput europskih jezika na latinski i grčki). Mnogi od njih imaju i vlastito pismo. Najvažniji novoindoarijski jezici su: hindski, ūrdski, bengalski, pañđāpski, marāṭhski, guđarātski, oṛijski, sindhski, nepālski, siṁhalski, assamski i brojni drugi. U njih se ubraja i romski jezik koji se govori diljem Europe i svijeta.

Nakon 18. st. komunikacija na sanskrtu ograničila se na mali broj govornika obrazovanih u tradicionalnim školama, a od uspostave Britanske kolonijalne uprave, lingua franca Indije do današnjih je dana engleski jezik. Ipak, još ne možemo govoriti o sanskrtu kao o "mrtvom jeziku". Na popisu stanovništva 2001. godine, 14.000 ljudi navelo ga je svojim materinjim jezikom.

7