Dušan Bursać

ANĐELI U PAKLU

Udruženje logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka RS, Banja Luka

2006.

sadržaj

• Uvod

• Geneza i učinak zločina

• Pregled podataka

• Odgovornost za genocid

• Svjedočenja i kazivanja

• Gojko Knežević

• Dobrila Kukolj

• Rade Gavrilović

• Jovo Šarović

• Svetozar Rubin

• Gojko Lovrić

• Zorka Delić-Skiba

• Stojan Stojaković

• Tomo Lučić

• ðuro Savatić

• Miloš Ćirić

• Danica Praštalo

• Branko Graonić

• Mile Vukelja

• Vasilije Karan

• Milan Bastašić

• Ilija Ivanović

• Rezime

• Recenzije

Uvod

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za naslov moje objavljene knjige, "Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945”, neki rekli da je provokativan, a neke knjižare knjigu nisu ni primile za stavljanje u izlog, bojeći se neželjenih posledica. To je još jedan dokaz koliko je u svest ljudi ukorenjeno "bratstvo i jedinstvo" izmeñu Srba i Hrvata, pa vezivanje hrvatskog imena za genocid, ne samo da nije poželjno, već to može da bude i vrlo opasno. Budući da se radi o stradanju dece, moja žena Eva je predložila da ovoj knjizi dam naslov "Anñeli u paklu".

Ne znam kako je bilo u Danteovom "Paklu", ali iz priča preživele dece logoraša u hrvatskim logorima smrti, čijih je nekoliko kazivanja ušlo u ovu knjigu, lako se da zaključiti da je u stvarnom paklu u kojem su se našla, u prvom redu srpska deca, voljom hrvatske države, bilo i stravično i jezivo.

Isto tako, ne znam ko se sve našao u Danteovom "Paklu", ali iz objavljenih knjiga o umorenoj srpskoj deci u Hezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945, ðure Zateza-la, višegodišnjeg direktora Historijskog arhiva u Karlovcu, "Radio sam svoj seljački i kovački posao" i Dragoja Lukića "Bili su samo deca", upisano je, imenom i prezimenom, 33.2o9 djece pomorene na najsvirepiji način u organizaciji hrvatske države. Tu su obuhvaćena samo ona deca čiji su identitet uspeli da utvrde ova dva autora. Meñutim, Savezni zavod za statistiku Jugoslavije iznosi brojku od 74.36o stradale dece u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u periodu od 1941 do 1945. godine.

S obzirom na ogroman broj ukupno pomorenih Srba u logorima smrti i širom državne teritorije NDH, čije su procene unesene u ovu knjigu, može se zaključiti da je broj pomorene dece neuporedivo veći. Sigurno je da se taj broj ceni i na više stotina hiljada, budući da je broj djece u porodicama bio visoko zastupljen.

Zadatak ove knjige jeste, u prvom redu, nastojanje da se otkrije, koliko god je to moguće, bar približna istina o hrvatskom državnom genocidu nad srpskim naro-dom na ukupnom prostoru ratne NDH, te da podstakne i druge istraživače i državne organe, prije svih srpskih država, da ovo shvate kao dug istoriji i kao pijetet prema nevino stradalima.

Trebalo bi da bude obaveza Republike Srpske, Federacije BiH, kao i Republike Hrvatske da se već jednom ozbiljno pristupi ureñenju i jasnom obeležavanju svih masovnih grobalja ukupnog kompleksa logora smrti Jasenovac, u prvom redu kompleksa masovnih grobnica u Donjoj Gradini, koje su još uvek u zapuštenom stanju. Tu spada i izgradnja nasipa za zaštitu groblja u Donjoj Gradini koje u vreme visokog vodostaja plavi reka Sava.

Ako se ovo ne uradi, ostaće velika istorijska sramota na posleratnim, a i sadašnjim generacijama, u prvom redu srpskog pravoslavnog naroda. U Evropi je ustalje-no shvatanje da se vrednost jednog naroda ceni i po tome kakav odnos ima prema svojim mrtvima.

Autor

Geneza i učinak zločina

Dugo sam razmišljao o tome kako da započnem ovu knjigu i šta da stavim izmeñu njenih korica. Dogañaji, koji bi trebalo da budu sadržaj knjige, toliko su, u poje-dinostima različiti, pa ih nije bilo lako svesti na zajednički imenilac kako bi činili zaokruženu celinu. Dilema je bilo i oko toga kako iz obilja grañe, koja je ponuñena, izdvojiti one sadržaje koji bi verodostojno predstavili stvarne ličnosti čije su sudbine opterećene ranjenim detinjstvom. Njihove potresne istine trebalo bi da svedoče o vremenu i ljudima, koji su to vreme obeležili krvlju, mukama i suzama srpske dece, koja su se našla u kandžama jedne novoosnovane države, čiju bestijalnost do tog vremena (1941 – 1945) nije zabilježila istorija ljudskog roda. Toliko masovnog mučenja dece (na desetine hiljada), sadističkog iživljavanja nad nejakim i nevinim ljudskim stvorenjima, izlazilo je iz okvira ljudskog roda, a prevazilazilo je i životinjske nagone. Ovde je čovek kao misleno biće, izlazio iz okvira razuma i prepustio se ubilačkim strastima, svojstvenim samo osobama poremećenog uma, koje ne znaju šta rade, ili rade samo mehanički ono što im drugi narede. Te su osobe zadojene iracionalnom mržnjom prema svima onima za koje odrede da im u nečemu smetaju, pa makar to bila i nevina dječica.

Ovako to izgleda kada se gleda i ocenjuje u pojedinostima, ali kada se dublje uñe u genezu samog zločina, onda se tu otkrije i pozadina koju su Hitlerovi Nemci nazvali „lebens raum”, koja se opet temelji na shvatanju: Živi i ne daj drugome da živi!;uništi fizički toga drugoga da bi ti imao njegovo – i više, pa i više nego što ti treba, jer je u tome teško odrediti granicu. Tu je, valjda, i početak. Sve ima neke svoje razloge, pa i fizičko istrebljenje drugog naroda da bi se ostvario neki državni cilj, jer jedan narod, dokazano je to, ne može da ima državu u kojoj bi na njenom prostoru drugi narod činio većinsko stanovništvo. U protivnom, taj narod bi u toj, „svojoj” državi činio manjinu. U takvoj državi, u najboljem slučaju, dolazilo bi do raznih buna i to bi trajalo, najverovatnije sve dotle dok većina ne zauzme svoje mesto u državi koja je defakto njegova.

Ovo su vrlo dobro znali tvorci Nezavisne Države Hrvatske (NDH), stvarajući svoju državu 1941. godine. Da se Nezavisna Država Hrvatska nije proširila i na terito-riju Bosne i Hercegovine i Srema, da je ostala u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine i tu bi se postavilo pitanje, ako bi se izvršio pošten popis stanovništva, ko bi u Banovini bio većina i kolika bi ta većina bila? Dakle, puno prostora za novu državu, a malo državotvornog naroda koji taj prostor naseljava, ali i puno onoga (srpskog) naroda kojeg sa tog prostora treba ukloniti.

Bilo je planirano: jednu trećinu pokatoličiti i prevesti u Hrvate i tako povećati broj Hrvata; jednu trećinu iseliti, a jednu trećinu fizički uništiti. I tu je, kako su se ratne prilike odvijale, dolazilo do zbrke u računici, pa se ispostavilo da je lakše i sigurnije više pobiti nego iseliti, jer to, ako ništa drugo, smanjuje troškove preseljavanja. Po onoj: Živ možda nekad (će se vratiti), a mrtav nikad. Ovo shvataju i Nemci pa njihov specijalni izaslanik za Balkan, Herman Nojbaher, u svojoj knjizi piše: „Kada ustaške (hrvatske) voñe pričaju o tome da su zaklale milion pravoslavnih Srba, uključujući babe, decu, žene i starce, to je onda po meni preterivanje i samo-hvalisanje. Na osnovu izveštaja koji su stizali do mene, procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750000. Kada sam, po ko zna koji put, u Glavnom štabu stavio na dnevni red o istinski užasnim stvarima koje se odvijaju u Hrvatskoj, Hitler mi je ovako odgovorio: „I ja sam poglavniku (predsedniku hrvatske države) kazao da nije moguće samo tako istrebiti tu manjinu, jer je ona jednostavno prevelika.””

Radilo se tu, dakle, o populaciji čiji je broj činio više miliona Srba na tlu Nezavisne Države Hrvatske koji su se smatrali osnovnom preprekom za stvaranje hrvatske države. Za opstanak države svašta se čini, uključujući i oganj i mač, da bi se ispraznio prostor od nepoželjnog naroda i prisvojio taj prostor.

Otuda i Jozef Fišer, profesor na Sorboni, piše: „Jedna država je organizovala masovno umorstvo svojih grañana, ljudi, žena, dece, čak i one u kolevci, a ti umoreni bili su istog jezika, iste rase kao i ostali grañani zemlje. Razlika se mogla utvrditi samo po verskoj pripadnosti i naciji izvedenoj iz nje.” Ovo „naciji izvedenoj iz” verske pripadnosti otvara i neka druga pitanja, nešto što se kod nas strogo krije, nešto što bi tokove zbivanja skrenulo na neki drugi kolosek...

Koliko je Zemaljska komisija Hrvatske za utvrñivanje zločina okupatora i njegovih pomagača (to je njen pun naziv) bila objektivna u utvrñivanju stvarnih počinioca genocida nad Srbima, Ciganima, i Jevrejima, dovoljna je i ova konstatacija komisije: „Ni jedan zločinac nije u historiji poklao desetinu (!) jednog naroda, kao što je to učinio Ante Pavelić nad svojim vlastitim narodom.”

Ova konstatacija hrvatske komisije koliko je lažna, još je više nejasna „običnom svetu”.

Zna se da je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Hrvat i da je on bio poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Iz ove konstatacije komisije da se zaključiti da je Hrvat, Ante Pavelić, "poklao desetinu svoga vlastitoga naroda". Dakle, Hrvata! To je notorna laž. Nezavisna Država Hrvatska, na čijem je čelu bio pomenuti Ante Pavelić, nije nastala 10. aprila 1941. godine zato da bi se u njoj "klao vlastiti narod", već zato da bi se fizički istrebio srpski narod i to zato da bi u toj državi na taj način Hrvati-katolici, uz pribrojavanje bosansko-hercegovačkih muslimana, činili natpolovičnu većinu stanovništva. Ako bi ostali i Srbi u toj državi, a muslimani (koji su inače srpskog porekla) ne bi se ubrojili u "Hrvate", onda bi Hrvati u toj svojoj državi bili nacionalna manjina, a nacionalne manjine prema svjetskim kriterijumima ne bi mogle da budu državotvorni narod u državi u kojoj drugi narod čini većinu.

Osim toga, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bile su brojne prostrane srpske enklave sa većinskim ili čisto srpskim stanovništvom. Neke enklave su (teritorijalno) izlazile na granice susjednih zemalja i na obalu Jadranskog mora. Time bi Hrvatska bila geografski, vjerski i nacionalno ispresecana na više delova, pa zato ne bi mogla da bude kompaktna, nacionalna država poput drugih država u Evropi.

To su, dakle, razlozi za fizičko uništavanje srpskog naroda u novostvorenoj hrvatskoj državi. Ti, i nikoji drugi.

To što su Hrvati-katolici, pored Srba, vršili genocid i nad Ciganima i Jevrejima, to je rañeno po nemačkom uzoru, jer ove populacije, s obzirom na njihovu brojnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nisu imale nikakvog bitnog uticaja na demografsku sliku nove hrvatske države. Dakle, nema nacionalne hrvatske države ako u njoj ostanu i žive Srbi. To je glavni i osnovni razlog zbog kojega su Hrvati izvršili genocid nad Srbima u organizaciji svoje novostvorene države.

U realizaciji toga programa savršeno je nebitno koje su političke strukture u tome učestvovale i koje su ih ličnosti (pred)vodile. To što su na čelu države bili članovi ustaškog pokreta, u suštini ne menja ništa, kao što je i sasvim svejedno kome je iz hrvatske sredine pripadala uloga da tu državu, 10. aprila 1941. godine, proglasi nezavisnom. To su mogli da budu Kvaternik, Maček ili neko treći.

Otuda je i težnja i Brozovih Hrvata da rapidnim smanjivanjem srpskih žrtava genocida, zločin pripišu samo ustašama kao "šačici izroda hrvatskog naroda". To isto čini i ova, sadašnja, zvanična hrvatska politika.

U koncentracionom logoru smrti Jasenovac bilo je i nekolicina Hrvata koji su po raznim kaznama ovamo upućivani, ali ne zato da bi delili sudbinu drugih osuñenika na fizičko uništenje, već da bi pomagali u masovnim likvidacijama ostalih zatočenika. Njihov status u logoru bio je izjednačen u svemu sa statusom drugih preds-tavnika zvanične hrvatske državne vlasti.

Cilj je bio da se ovi na ovaj način "iskûpe" od svojih greha i postanu dobri Hrvati. Potrebno je ovde reći da je u hrvatskim logorima bilo i nešto Hrvata koji se, iz ovih ili onih razloga nisu slagali sa postupcima hrvatskih državnih vlasti prema nedužnim ljudima, bilo da su sa žrtvama bili u srodstvu, bilo da su zastupali komunističke ideje ili su se, sticajem raznih okolnosti, našli u srpskim jedinicama - uglavnom zadnju godinu i po dana rata. Broj ovih u ukupnom broju žrtava je gotovo zanemarl-jiv. I prema ovim Hrvatima primenjivan je drugi kriterijum, što se vidi iz izjave Dinka Šakića, zapovednika logora Jasenovac na suñenju u Zagrebu 1999. godine. On kaže da mu je Vjekoslav Maks Luburić, komandant svih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj rekao:

"Dinko, nakon pada Staljingrada očito je da će Njemačka rat izgubiti, a i mi uz nju, jer smo, sticanjem prilika, vezani uz Njemce u borbi protiv komunizma Moramo spašavati hrvatske komuniste i partizane, jer će oni nakon rata biti u poziciji štititi Hrvatske interese. Mnogi su idealisti i vjeruju da se bore za hrvatsku državu". Dinko Šakić dalje kaže: "Mi smo se prema zatočenicima odnosili kao ljudi u svakom pogledu, a dokaz tome je da su iz logora otišli na slobodu mnogi hrvatski komunisti sa dr Andrijom Hebrangom na čelu, dr Antom Ciligom i mnogim hrvatskim partizanima."

To što je genocid nad Srbima vršen primenom sadističkih metoda, uglavnom je doprinela katolička crkva i njeni brojni sveštenici koji su se temeljito uključili u ta zverstva, sledeći tradiciju crkve kojoj pripadaju.

Danas gotovo svi nastoje, i oni kojima to ide u korist i onima drugima iz neznanja, da se ospori državnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jer iz te državnosti proizlaze i obaveze sadašnje Republike Hrvatske, kao pravne naslednice Nezavisne Države Hrvatske, da obešteti brojne žrtve, pljačku imovine žrtava i materijalna razara-nja, što je počinila Nezavisna Država Hrvatska kao stvarna saveznica poraženih država u Drugom svetskom ratu.

Zbog ovih razloga i sadašnja Javna ustanova spomen područja Jasenovac, na čijem je čelu dr Zorica Stipetić, ne prihvata predlog Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata Republike Srpske iz Banjaluke da se na spomen obeležje, umesto planiranih nekoliko desetina hiljada stradalih u hrvatskom logoru Jasenovac, upišu brojevi žrtava koje su procenile zvanične komisije i ugledni istoričari i druge osobe koje su se bavile utvrñivanjem broja žrtava u čiju objektivnost i do-bronamernost nema osnova za sumnju.

Kada bi se javno i u Jasenovcu ovi podaci o nevinim žrtvama prezentovali, onda bi se moglo zaključiti da tako masovan genocid nije mogla da počini "šačica izroda hrvatskog naroda", tj, ustaše, kako se to sada tumači, već da je genocid nad Srbima vršen u organizaciji Nezavisne Države Hrvatske uz učešće svih struk-tura državne vlasti, katoličke crkve i stanovništva.

Kada ovde spominjemo katoličku crkvu, onda se, izmeñu ostalog, prisećamo i izjave jednog katoličkog sveštenika koji je rekao u televizijskoj emisiji OTV "2 u 9", 25. januara 1999. godine: "Nezavisna Država Hrvatska je nastala u okrilju katoličke crkve".

U ugovoru o uspostavljanju diplomatskih odnosa izmeñu Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, na insistiranje predsednika Republike Hrvatske, Franje Tuñmana, unesena je u čl. 5 odredba o kontinuitetu hrvatske države od 10. aprila 1941. godine. Dakle, reč je ovde o genocidu koji je izvršila hrvatska država nad Srbima, Ciganima i Jevrejima tokom Drugog svjetskog[1] rata, a ne "šačica izroda hrvatskog naroda - ustaša".

Zato je naziv Zemaljske komisije Hrvatske "za utvrñivanje zločina okupatora i njegovih pomagača" u samom naslovu i sadržaju lažan. Najpre, Nezavisna Država Hrvatska, kao što i sam naziv kaže, nije bila pod ničijom okupacijom tokom čitavog Drugog svjetskog rata. A što se tiče "pomagača", tu se može govoriti samo o pomaganju Nezavisne Države Hrvatske svojim saveznicima - silama Osovine. Ona je davala i svoju vojsku za rat koji su agresorske države sa Nemačkom na čelu vodile na Istočnom frontu.

Manje jedinice takozvanog "okupatora" na tlu Nezavisne Države Hrvatske, tretirane su kao savezničke i ratovale su zajedno sa vojskom Nezavisne Države Hrvatske protiv srpskih partizanskih jedinica koje su nastale na tlu te države kao posledica genocida.

Na osnovu ovoga može se konstatovati da je ispravan stav nemačke države što odbacuje odgovornost za zločine genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jer te masovne zločine nad nezaštićenim srpskim stanovništvom vršile su isključivo oružane snage Nezavisne Države Hrvatske zajedno sa drugim strukturama hrvatske državne vlasti bez ičijeg učešća sa strane.

Da nije bilo partizanskog pokreta, najverovatnije ni ove malobrojne nemačke i italijanske vojne jedinice ne bi bile stacionirane na državnoj teritoriji Hrvatske, jer u katastrofalnom porazu partizanske vojske na planini Kozari i Potkozarju (BiH) najbrojnije su bile hrvatske snage (18.000 hrvatskih vojnika i 11.000 vojnika Vermah-ta).

Paljenje 365 srpskih sela Potkozarja izvršili su vojnici Nezavisne Države Hrvatske, 68.600 srpskih civila sa ovog područja oterali su Hrvati na gubilišta u brojne logore smrti širom Nezavisne Države Hrvatske. Meñu ovim srpskim stanovništvom bilo je i 23.858 srpske dece starosne dobi od jednog dana do četrnaest godina.

Sa puno dokazanih i utvrñenih činjenica može se zaključiti da najvažniju ulogu u ovom nečuvenom oružanom poduhvatu imaju vlasti Nezavisne Države Hrvatske, jer se trebalo dočepati, u prvom redu, ovog srpskog stanovništva koje je do tada bilo pod zaštitom partizanskih jedinica i time fizički ukloniti stanovništvo sa ovoga područja koje je bilo naseljeno isključivo Srbima.

Zato ni Josip Broz Tito (Hrvat) sa svojim sledbenicima nikada nije izneo u javnost katastrofalni poraz "svoje" vojske na Kozari, niti je objasnio uzroke toga poraza. To nije uradio zato što bi morao da imenuje i krivce u samoj strukturi komandnog kadra partizanskih jedinica. Poznato je da je partizanski rat gerilski rat i koncen-tracija više od 15.000 boraca na malom geografskom prostoru, kakav je Kozara i Potkozarje, s vojnog stanovišta je neobjašnjivo.

Da li je i u partizanskom Vrhovnom štabu bilo i onih koji su imali svoje druge planove treba da utvrdi istorijska nauka. Činjenica je da je do sada (i još uvijek) ta katastrofa uglavnom srpske partizanske vojske i stanovništva označena kao "bitka" na Kozari i slavljena kao partizanska pobeda. (To se još i danas čini!)

Da za to slavlje zaista nema valjanog razloga, navešćemo ovde do sada prikupljene podatke o toj "slavnoj bici".

Pored iznetih podataka o civilnim žrtvama koje su sa Kozare i Potkozarja stradale u hrvatskim logorima smrti, te paljenje srpskih sela, čemu treba dodati opljačkanu i uništenu imovinu, kao i 25.363 grla razne stoke i 116.750 kilograma žitarica i mnogo druge imovine seljaka, dobićemo potpuniju sliku poraza.

Gubici na vojnom planu bili su:

snage Vermahta imale su 69 mrtvih, 160 ranjenih i sedam nestalih vojnika.

Gubici Nezavisne Države Hrvatske:

445 mrtva, 654 ranjena i 498 nestala vojnika.

Na partizanskoj strani 4310 poginula i 10704 zarobljena vojnika.

Za one koje je zarobila hrvatska vojska i oterala u logore smrti, slobodno možemo da kažemo da iz njih nikada nisu izašli živi, niti im se zna za grobove.

Slične katastrofe doživela je i partizanska vojska pod komandom Josipa Broza Tita i na rekama Sutjesci i Neretvi (koje se takoñe slave kao pobede), te katastrofa-lan poraz na Sremskom frontu.

Kada se sve ovo ima na umu, onda se postavlja ozbiljno pitanje o svrsishodnosti nastanka partizanskog pokreta kod nas i da li je taj i takav pokret uopšte i bio potreban srpskom narodu. Srbi su bez ikakvog objektivnog razloga ratovali protiv Nemaca i Italijana u ratu koji nije bio njihov, harčeći tako svoje ionako skromne snage, umesto da usmere sve svoje napore protiv svoga glavnog neprijatelja, Nezavisne Države Hrvatske i njene genocidne politike i prakse, i tako sačuvaju svoje stanovništvo od fizičkog uništenja. Nemačka i Italija i njihove evropske saveznice ionako bi izgubile rat i bez učešća Srba u njemu. Radi lakšeg razumevanja ovog, novog shvatanja, naznačićemo ukratko način nastanka partizanskog pokreta kod nas.

Poznato je da je Srpski oslobodilački pokret pod rukovodstvom Draže Mihailovića nastao u Srbiji kao pomoć ruskom narodu koji je bio napadnut od Nemačke i njenih saveznika, meñu kojima je bila i Hrvatska. Taj pokret je bio usmeren na rušenje komunikacija u Srbiji s namerom da se spreči dopremanje ratnog materijala na Istočni front preko Srbije. Nemačka je, uvidevši štetu od ovakve srpske diverzantske aktivnosti, donela Uredbu po kojoj je odreñeno da će za svakog ubijenog nemačkog vojnika biti streljano 100 srpskih talaca, a za svakog ranjenog 50. Ove drastične mere uticale su na privremenu pasivizaciju pokreta Draže Mihailovića.

Ova nemačka Uredba nije imala nikakvog uticaja na Hrvata Josipa Broza Tita, pa je on iz Hrvatske došao u Srbiju i sa svojim istomišljenicima u Kragujevcu napao Nemce i tom prilikom ubio toliko nemačkih vojnika i oficira da su Nemci streljali oko 8.000 srpskih talaca meñu kojima i ñake i profesore Kragujevačke gimnazije. Naravno, zbog ovoga je došlo do oštrog sukoba izmeñu Tita i Draže Mihailovića. Tito je sa svojim sledbenicima morao da napusti Srbiju.

Mnogo kasnije se ustanovilo da su Tito i njegove pristalice sebe nazivali komunistima.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja se proširila i na teritoriju Bosne i Hercegovine i Srema, bilo je sasvim drugačije. Planirani genocid nad Srbima, hrvatska državna vlast otpočela je odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10. aprila 1941. godine. Pokolj Srba negde su otpočeli i pre ovog datuma (u nekim mestima BiH). Najprije je na udaru bila srpska inteligencija, sveštenstvo, poslovni i imućni ljudi, pa su, potom, na red došli i masovni pokolji srpskog stanovništva na Kordunu, u Lici, severnoj Dalmaciji i Baniji. Proradili su i logori smrti u Gospiću i Jadovnu na Velebitu. Pod uticajem italijanske vojske, Hrvati su ukinuli ove logore i preostale zatočenike prebacili u jasenovačke prostore.

Ipak, za vrlo kratko vreme, Hrvati su uspeli da na svirep način pobiju i u velebitske bezdane jame pobacaju blizu 30.000 Srba i manji broj Jevreja.

Ovim zločinima su prethodili Proglasi hrvatskih vlasti o predaji sveg oružja, pa i civilnog, pod pretnjom najstrože kazne za one koji to oružje ne predaju. Potom su prikupljene i odnesene sve matične i gruntovne knjige iz pravoslavnih crkava, sudova i katastarskih ureda. Cilj ovoga je bio ukloniti sve materijalne dokaze o post-ojanju srpskog pravoslavnog stanovništva i njegove imovine na prostorima novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Bitno je naglasiti da je, neposredno iza prikupljanja oružja, usledilo masovno hapšenje svih uglednih ljudi po srpskim mestima - onih za koje se pretpostavljalo da bi mogli narod povesti u pobunu protiv planiranog genocida od strane hrvatske državne vlasti.

U kompletan taj posao uključile su se sve strukture hrvatske državne vlasti, katolička crkva i hrvatsko stanovništvo.

Nejasno je i istorijski netačno shvatanje nekih, čak i srpskih istoričara koji ovaj masovni genocid nad Srbima pripisuju samo ustaškom pokretu, pa i Nezavisnu Državu Hrvatsku nazivaju ustaškom državom. Pa ni "ustaše" neće da nazivaju njihovim pravim imenom – klero-nacisti, što su oni uistinu i bili, jer su u svemu ko-pirali Hitlerove Nemce, pa su i sami sebe nazivali esesovcima.

Tvrdnja ovih istoričara, da su Nezavisnu Državu Hrvatsku stvorile Nemačka i Italija, nemaju nikakvog uporišta u istorijskoj nauci. Nije Nemačka stvorila Nezavisnu Državu Hrvatsku, niti je prilikom njenog proglašenja 10. aprila 1941. godine prisustvovao predstavnik ni Nemačke, a ni Italije, niti su ove dve države imale bilo kakvog uticaja na izbor ministara u Vladi Nezavisne Države Hrvatske. To što su Nemačka i Italija imale svoje ratne planove u koje se, sticajem istorijskih prilika, uklapala i Hrvatska, nikako ne znači da su Hrvatsku stvorile ove dve države. Nezavisnu Državu Hrvatsku je stvorio hrvatski narod nezavisno od bilo kojeg faktora sa strane. Naravno, i Nemačka i Italija su podržale stvaranje Nezavisne Države Hrvatske i sa njom su uspostavile redovne diplomatske odnose, jer se i Hrvatska zajedno sa još nekim drugim državama Osovine iz Evrope (Mañarska, Bugarska, Rumunija) uklapala u njihove ratne planove.

Za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske postojali su i svi uslovi predviñeni meñunarodnim propisima: teritorija, stanovništvo, vlast na toj teritoriji. Ta država je imala sve strukture državne vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Imala je vojsku, policiju i sve drugo što je bilo potrebno za redovno funkcionisanje države.

Evo šta o ovome kaže Dinko Šakić, zapovjednik logora Jasenovac, na Županijskom sudu u Zagrebu 1999. godine: "Uspostava Nezavisne Države Hrvatske nije djelo ni Njemačke ni Italije, niti fašizma niti nacional-socijalizma, nego je djelo hrvatskog naroda koji je vjekovima radio i borio se za svoju državnu samostalnost. Ustaški pokret nije djelo fašizma ni nacional-socijalizma, nego je osebujan, samonikao hrvatski narodni pokret za slobodu čovjeka, njegove vjere i savjesti, za socijalnu pravdu i za samostalnost hrvatske države i za tisućgodišnju ustavnost..." Tako dakle, govori ovaj hrvatski muž i on ovde govori istinu, pa možda i zato što je pod zakletvom na sudu, gde se govori istina i samo istina! Otuda pogrešno tumačenje nekih srpskih i drugih istoričara i političara da je Nezavisna Država Hrvatska bila ustaška tvorevina, doprinelo je i pogrešnom shvatanju u svetu da genocida nad Srbima nije ni bilo, bar ne tako masovnog i u tolikom obimu. Osim toga, ne može se tražiti namirenje ratne štete od sadašnje Republike Hrvatske kao pravne naslednice Nezavisne Države Hrvatske za zločine koji se pripisuju nekim ustašama koji su neposredno iza rata pobegli u inostranstvo. A što se tiče samih "ustaša" oni su, kao što je već rečeno, bili klero-nacisti i kao takvi bili su samo segment u zločinačkoj strukturi hrvatske države.

Da su srpska istoriografija i politika na samom početku iza Drugog svetskog rata ocenili činjenično stanje onakvo kakvo je bilo i da je u tome pravcu bila usmerena jugoslovenska i srpska politika (bar poslije raspada Jugoslavije 1991. godine), sigurno bi i ostali svet prihvatio činjenično stanje i obavezao Republiku Hrvatsku, kao pravnu naslednicu Nezavisne Države Hrvatske, na plaćanje ratne štete koju je Nezavisna Država Hrvatska, kao država dužna da plati, jer je gubitnica Drugog svjetskog rata.

A srpski istoričari i političari kao papagaji još i danas ponavljaju vešto smišljenu hrvatsku laž o tome da genocida nad Srbima nije ni bilo, da su masovne zločine činile pojedine skupine (ustaše) i pojedinci, pa se čisti genocid tretira kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa čak i kao obična ubistva. Otuda ni u presuda-ma hrvatskom ministru unutrašnjih poslova i bogoštovlja Nezavisne Države Hrvatske, Andriji Artukoviću i Dinku Šakiću, zapovjedniku logora Jasenovac, koje su izrekli sudovi Republike Hrvatske, nema suñenja za genocid, jer je genocid nešto ozbiljnija krivična kategorija od zločina nad civilnim stanovništvom. A baš je genocid nad Srbima i bio glavni cilj Nezavine Države Hrvatske, jer se samo pomoću genocida mogla i stvoriti Nezavisna Država Hrvatska, što je napred opisano.

Pošto ratni zločini ne zastarevaju, još uvek je otvorena linija za uspostavljanje zahteva Republici Hrvatckoj za plaćanje ratne štete iz Drugog svetskog rata, bar onim licima koja su još u životu i njihovim potomcima. To je i moralni dug i dug časti Republike Hrvatske, koja i sa razlogom teži da se uključi u evropske integra-cije, tim pre što je u članu 5. Sporazuma o uspostavljanju diplomatskih odnosa izmeñu Savezne Republike Jugoslavije i Republilke Hrvatske priznat kontinuitet Republici Hrvatskoj od 10. aprila 1941. godine, što obuhvata i period Drugog svetskog rata.

Najzad treba zaključiti: Nezavisna Država Hrvatska bila je jedno, a ustaški pokret nešto drugo. To što se u jednom istorijskom vremenu u strukturama državne vlasti našao veliki broj ustaša, ne znači da na taj pokret treba svaliti sve zločine genocida. A gde su svi ostali učesnici u tim masovnim likvidacijama srpskog stano-vništva? Oni su bili iz hrvatskog roda, živeli su na tlu Nezavisne Države Hrvatske i bili njeni državljani.

Zanimljiv je i sam naziv hrvatskog koncentracionog logora Jasenovac: "Radna služba Ustaške obrane, sabirni logor br. III." Iznad ovog naziva nalazi se hrvatski državni grb. Ovaj grb, valjda, predstavlja državu i on je državni simbol.

Neki autori pokušavaju da logor Jasenovac prikažu kao logor za kažnjenike kojima su sudske vlasti sudile za počinjena kažnjiva dela. Bilo je u logoru nešto i takvih (suñeni su od šest meseci do najviše tri godine), ali to je bila samo

farsa, jer te kazne praktično nisu puno značile. I ova lica su ubijana kao i svi drugi zatočenici bez obzira na sudske presude.

Za tako masovne zločine genocida nad srpskim narodom nastojalo se, i još uvek nastoji, u Hrvatskoj opravdati vladavinom dinastije Karañorñevića u prvoj Jugos-laviji, u kojoj su, kako se tvrdilo i tvrdi, Hrvati bili ugnjetavani, što apsolutno nije istina. Prva Jugoslavija je bila demokratska država koja je težila integralnom ju-goslovenstvu. U njoj je popis stanovništva vršen po verama na celoj državnoj teritoriji, pa zato nije ni mogao da bude ugnjetavan na nacionalnoj osnovi. To je bio propagandni povod Hrvatima, kada su proglasili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, za genocid nad Srbima, koji su se raspadom Jugoslavije, 1941. godine našli u granicama te države. Hrvati su prisiljavali Srbe da preñu u katoličku veru i u vreme kada su tim prostorima vladali Mañari (od 1102. godine) i Austrijanci znatno kasnije.

Hrvati su oduvek na muslimansku populaciju u Bosni i Hercegovini gledali kao na dio naroda koga će prigrabiti sebi. Tako je u hrvatskom listu "Osvit" koji je izlazio u Banjaluci 1935. godine istaknuto da će se voditi briga "o islamskom elementu u BiH koji je već sve svoje izgubio i za koga se nema tko brinuti. Njegova nevolja nam najteže pada na srce". Nije prošlo dugo vremena, a Hrvati su ovaj "islamski elemenat" proglasili svojim "najdražim cvijećem". Valjda zato što se nije o njima imao "tko brinuti"! Hrvati su oduvek sebe projektovali u "žrtve" drugih, pri čemu su se izdašno trudili i silno na tome radili da drugi budu njihove žrtve.

Da kažemo i ovo: Hrvati su 1941. godine anektirali geografsku površinu BiH, a na toj teritoriji su imali svega 17% svoga katoličkog stanovništva. Po kojoj su to osnovi stanovništvo islamske veroispovesti proglasili svojim "najdražim cvijećem" kada su muslimani još u vreme vladavine turskog okupatora Bosnom tražili auto-nomiju BiH. Kako da oni sada, bez ikakvog protivljenja, pristaju da budu "hrvatsko najdraže cvijeće" i to nacionalne i verske manjine, koja u BiH nema ni petinu svoga stanovništva? Ambicija prema BiH ne odriče se ni Tuñmanova Hrvatska. Nisu, valjda, uzalud jedinice regularne hrvatske vojske na teritoriji BiH ratovale protiv Srba u zadnjem verskom i grañanskom ratu (1992 - 1995), što je opšte poznato.

Da se ponovo vratimo na naziv hrvatskog koncentracionog logora Jasenovac. Iz toga naziva zaista se ne može razaznati o čemu se tu radi. Kada bi neko neupućen tada tuda prolazio i pročitao taj naziv, ni na kraj pameti mu ne bi bilo da pomisli da tu na monstruozan način muče i ubijaju ljude, žene i decu, da tu žive ljude bacaju u krematorijumske peći, gde i žene i deca nestaju u vatrenom ognju, ili da se tu od ljudskih tela pravi sapun, gde ljudski život vredi samo toliko da bude uništen za neke uzvišene ciljeve hrvatske države.

Neki to jezivo mesto nazivaju i radni logor (Nataša Mataušić), pri čemu se "zaboravlja" da taj logor nije nastao zato da bude "radni logor", već je nastao zato da bude samo logor smrti. To što su u logoru bili osnovani i neki pogoni za proizvodnju razne robe i za uslužne delatnosti, to je bilo samo zato da bi se iskorištavale radne sposobnosti ljudi koji su ionako bili osuñeni na fizičku likvidaciju. Trebalo je iskoristiti radnu snagu i stručnu sposobnost do maksimuma. Kada su se te snage iscrpile do iznemoglosti, onda su ljude na svirep način ubijali. Oni koji zbog fizičke iscrpljenosti radom na nasipu više nisu mogli da rade onoliko koliko se od njih tražilo, ili se svojim fizičkim izgledom nisu dopadali logorskom stražaru, tu su na surov način ubijani, a ponekad još i živi zatrpavani u nasip. Oni koji su radili u pogonima, pa usled fizičke iscrpljenosti ili bolesti nisu više mogli da rade, bili su izdvajani i, u najkraćem vremenu, surovo ubijani. Oni zatočenici, muškarci, žene i deca, koji su radili na poljskim imanjima logora, bili su takoñe likvidirani nakon prestanka poljskih radova.

Da je to bio logor samo za ubijanje Srba, Roma i Jevreja dokazuje i sama likvidacija logora 1945. godine. Odluka hrvatskih vlasti bila je da niko živ od zatočenika ne sme da izañe iz logora. Dokaz za to je što je preostali broj logoraša 22. aprila 1945. godine pokušao da se spasi bekstvom iz logora, ali bez uspeha. Samo neznatan broj je uspeo da se spasi (nešto preko 100).

O ovome govori i katolički sveštenik Miroslav Filipović-Majstorović, bivši zapovednik logora Jasenovac i Stara Gradiška na saslušanju pred sudom 25. juna 1945. godine. On kaže: "Maks Luburić (komandant svih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) osobno mi je govorio, a tako i ostalim časnicima i vojnicima da pod svaku cijenu treba da nastojimo uništiti Srbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bez milosti, jer to je program koji se mora izvršiti".

U prilog ovoj odluci spada i izjava Ljube Miloša, takoñe jednog od komandanata logora Jasenovac, koju je zapisao Vlatko Maček, predsjednik HSS u svojim me-moarima. Naime, kada je Vlatko Maček bio interniran u logor Jasenovac, jer su vlasti Nezavisne Države Hrvatske zaključile da im on nije dovoljno pouzdan, neka-da je spavao u istoj sobi sa Ljubom Milošem. Znajući šta ovaj radi u logoru i da se krsti prilikom ulaska u krevet, zapitao ga je: "Da li se ne plašiš božije kazne?" Miloš mi je brzo odgovorio sa otvorenošću koja ga je zaprepastila. "Nemoj mi o tome govoriti!" - rekao mu je, "jer sam sasvim svjestan što me čeka za moja djela u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ja ću završiti u paklu, ali ću bar gorjeti zbog Hrvatske". To se uklapa i u najnoviju parolu iz ovog vremena: "Sve za Hrvatsku - Hrvatsku ni za šta!"

Zato što su Hrvati pretvorili svoju državu u klanicu da bi na krvi nevinih žrtava stvorili svoju državu, nužno je bilo da se i logori smrti maskiraju nekakvom "radnom službom", jer je i u vrhovima države bilo i onih koji su realno računali da bi ratna saveznica Nemačka mogla i da izgubi rat, a sa njom i Nezavisna Država Hrvatska. Zna se šta sleduje države koje izgube rat i nañu se u ulozi gubitnika. Trebalo je, dakle, i to imati na umu, pa ako do poraza doñe, logore smrti treba tretirati kao Radnu službu ustaške obrane, u čemu se nikako ne bi mogla da vidi Nezavisna Država Hrvatska, a ratne zločine genocida što je moguće više minimizirati i to pripisati ustašama "kao šačici izroda hrvatskog naroda". Takve masovne zločine genocida nad srpskim narodom, ne samo u logorima smrti Jasenovac i Stara Gradiška, već na čitavoj državnoj teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, mogla je da izvrši samo država uz učešće svih struktura državne vlasti, raznih organizacija, katoličke crkve i ukupnog stanovništva.

Tokom Drugog svetskog rata, a i iza rata, pa i danas, pokušava se dokazati da Nezavisna Država Hrvatska i nije bila država, a to što je bila kvislinška tvorevina Nemačke i Italije i bez ovih država ne bi mogla ni nastati Nezavisna Država Hrvatska, te da su inspiratori i organizatori zločina genocida u Hrvatskoj bile ove dve države, zbog kojih ne bi mogla ni opstati Nezavisna Država Hrvatska niti bi bilo genocida. Na ovoj floskuli temeljeno je i "bratstvo i jedinstvo izmeñu srpskog i hrvatskog naroda" izvojevano u Narodnooslobodilačkoj borbi. Kakva laž i kakva ironija!

Istina, bilo je i nešto Hrvata u srpskim partizanskim jedinicama, ali to su bili većinom komunisti čiji je zadatak bio u ovim jedinicama da vešto smišljenim lažima ubeñuju srpske borce da su im glavni neprijatelji Nemci i Italijani (kao okupatori Hrvatske), i da protiv njih treba voditi borbu. Zločini genocida su veoma vešto skrivani, a to što je "šačica izroda hrvatskog naroda" odvodila Srbe u razne logore, da je to samo privremeno, jer će se taj narod poslije završetka rata vratiti svojim kućama, a ustaše zato biti kažnjene. Naravno da je odlazak hrvatskih komunista u partizanske jedinice bio u režiji najviših predstavnika Komunističke partije Hrvatske.

Da je to bilo tako, navešćemo delove pisma komunista iz logora Stara Gradiška upućeno Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske 15. avgusta 1944. godine:

Drugovi!

Mjeseca aprila t. g. poslali smo Vam iscrpan prikaz prilika u konc. logoru Stara Gradiška u kome su bila navedena i imena poklanih i umorenih interniraca od 1. I do konca marta o.g. Iz ovoga materijala koji smo Vam poslali mogli ste dobiti jasnu sliku o nesnosnom stanju koje vlada u logoru. Uz naš izvještaj uputili smo Vam nekoliko pitanja od velike važnosti za nas i naš rad u logoru čiji je smisao slijedeći:

1. Kakav je vaš stav prema logorima općenito?

2. Da li ima mogućnosti nešto učiniti, da li se išta radi u cilju promjene stanja u kome se nalazimo, a koje se uslijed silnih udaraca Crvene Armije i saveznika, te junačke Narodnooslobodilačke borbe u zemlji svakog dana pogoršava i prelazi postepeno u potpunu likvidaciju svih zatočenika?

3. Šta namjeravate učiniti da se spriječi ova postepena i potpuna likvidacija svih zatočenika koju će po našem mišljenju i prema sadašnjem držanju ustaša - sva-kako pokušati učiniti?

4. Kakvo je Vaše mišljenje o jednom organizovanom udaru iznutra u cilju našeg osloboñenja koji bez pomoći izvana ne bi imao mnogo izgleda za uspjeh..?

Na sva ova pitanja i zahtjeve do danas poslije 4 i pol mjeseca nismo dobili nikakav odgovor.

Svjesni smo težine rada koji leži na Vama u ovim odsudnim časovima, svjesni smo takoñe i poteškoća oko uspostavljanja i održavanja veze izmeñu Vas kao najvišeg foruma i logora, ali nas nitko ne može uvjeriti da se do danas nije mogla uspostaviti veza sa odredima na Psunju i Kozari (partizanskim o. a.), stoga osuñujemo drugove i O. K(omitet) pod čiji djelokrug spada ovaj logor i ukazujemo na njihovu aljkavost, jer se nisu potrudili da za tri godine uspostave vezu sa logorom. Oni to ne mogu pravdati nemogućnošću, jer su nam poznate mogućnosti koje im stoje na raspolaganju.

Drugovi!

Ovaj naš protest nije glas malodušnosti, nije glas očaja, gubljenja borbenosti i napuštanja borbe protiv neprijatelja. Ovaj protest upućujemo u času kada okupljamo sve snage, svjesni da je baš sada potrebno najviše odlučnosti, samoprijegora i volje da se borimo i izdržimo do kraja, pa makar ostali prepušteni sami sebi, dosl-jedni, vjerni, odani i borbeni, kako to od nas traži Partija Lenjina - Staljina. Ako ćemo napušteni, bez ičije pomoći, morati izginuti, izginućemo hrabro, ponoseći se što pripadamo slavnoj vojsci koju predvodi uzor borac - drug Tito. Ovaj protest nije glas malodušnika i ako ga upućujemo u času kada se iz naše sredine naši drugovi mrcvare, ubijaju i bacaju u Savu, a najbolje drugarice zatvaraju u samice da budu silovane, a potom zaklane."

Odovor na ovaj protest drugova komunista iz hrvatskog logora Stara Gradiška nije se dugo čekao. U pismu od 28. avgusta 1944. godine Centralni komitet KPH izmeñu ostalog piše:

"Zamisao o oslobañanju iz logora u sadašnjim prilikama nije provodiva i značilo bi baciti u sigurnu smrt najveći dio drugova".

Ovakav stav prema svojim drugovima u logoru, kao i prema svima drugim zatočenicima, Centralni komitet KPH zadržao je do kraja postojanja svih logora.

Tek su partizanske jedinice ušle u Koncentracioni logor Jasenovac, nakon što su logorske vlasti izvršile likvidaciju svih zatočenika (spasilo ih se nešto preko 100) i što su popalile ili porušile znatan broj logorskih objekata. Ono što je od objekata i drugih tragova mučenja zatočenika preostalo, to je po nareñenju dr Andrije Hebranga, sekretara Centralnog komiteta KPH, naknadno porušeno i uklonjeno, a sve sa ciljem zatiranja tragova logora. Ovo se naročito odnosi na koncentracioni logor u Jasenovcu.

Za ovakav stav CK KPH prema logorima postojala su bar dva razloga.

Prvo - nije bio cilj KPH da oslobañanjem logora spasava Srbe u logoru i;

Drugo - nije dozvoljavano srpskim jednicama (drugih nije bilo) da ranije oslobode logore i tako saznaju šta se u tim logorima zbivalo.

Utisak koji bi te jedinice stekle na licu mesta, mogao bi da izazove različita reagovanja...

Napominjemo da je Komunistička partija Jugoslavije, a time i Hrvatske, delovala u najstrožoj ilegalnosti prije izbijanja Drugog svetskog rata. Stranka je bila zabran-jena zbog njene destruktivne delatnosti u državi. Kadrovi ove partije u Hrvatskoj vešto su se infiltrirali u redove srpskih partizanskih jedinica (najčešće i pod pra-voslavnim imenom) i tu su zauzimali važne komandne pozicije i to najčešće zato što su borci u tim jedinicama uglavnom bili neškolovani ljudi iz seoskih sredina, dok su u gradovima, u kojima je bilo i dosta obrazovanih Srba, izvršene masovne čistke i likvidacije. Jedan dio srpskog stanovništva iz gradova proteran je u Srbiju, a drugi dio u brojne hrvatske logore smrti na fizičko uništenje.

Komunistička partija je imala jasne političke ciljeve: kroz tzv. antifašističku borbu steći pristalice, a onda pomoću njih i uz razne prevare nasilno osvojiti vlast u državi po završetku rata. Otuda je i glavni cilj borbe bio usmjeren protiv "domaćih izdajnika", pri čemu se u prvom redu mislilo na srpski oslobodilački četnički po-kret kojega je predvodio Draža Mihailović. Draža Mihailović je bio naimenovan za ministra vojske i mornarice u izbegličkoj vladi Kraljevine Jugoslavije. Komunisti su ovu Vladu proglasili izdajničkom, optužujući je da je napustila narod i borbu i pobegla sa "sanducima" zlata u inostranstvo. Cilj pokreta Draže Mihailovića je bio spasavanje naroda od nepotrebnog stradanja u ratu kojeg su započele i vodile svetske sile za svoje interese. Drugo, on je svojim pokretom težio da obezbedi uslove za povratak izbegličke Vlade u zemlju i za nastavak rada demokratskih institucija države koje su postojale prije izbijanja rata. Cilj Tita i njegovih komunista je bio protiv toga i za uspostavljanje državnog ureñenja u Jugoslaviji po uzoru na Sovjetski Savez.

Budući da je Josip Broz Tito prije izbijanja rata živio i radio u Sovjetskom Savezu i Kominterni, znao je kako su tamo prolazili komunisti koji su imali iza sebe "re-pove" i koji bi mogli da budu vrbovani u razne neprijateljske službe, a to se najčešće dogaña u logorima i zatvorima. Njemu i hrvatskim nacional-komunistima nije zato ni bilo baš puno stalo do tih komunista u logorima Nezavisne Države Hrvatske, pa se baš i nisu puno trudili da ih spasavaju. Jedan od tih, zavrbovanih, ko-munista bio je i dr Andrija Hebrang koji je iz logora Jasenovac bio zamenjen za neke manje značajne osobe, ali je kasnije, najvjerovatnije po nalogu Tita, zatvoren i u zatvoru pogubljen.

Što se pak Srba tiče koji su bili izloženi masovnom uništavanju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, cilj hrvatskih nacional-komunista bio je da što manji broj Srba bude u Jugoslaviji poslije završetka rata. To se očitovalo i u tome što je sve činjeno da se razbije i izdeli teritorijalni prostor Srbije. Tu je od južnog dela Srbije veštački stvorena Republika Makedonija, što ni Bugarima, a ni Grcima nije bilo ni na kraj pameti - da od svoje državne teritorije prave makedonsku republiku. Dalje, od državne teritorije Srbije izdvojene su dvije pokrajine (Kosovo i Vojvodina) i od njih su stvorene zasebne teritorijalne i političke jedinice. Naravno, da su u ovom komadanju Srbije učestvovali i Titovi vazali iz srpskog naroda.

Još za vreme trajanja rata postojala je ozbiljna namera da se utvrdi bar približno broj žrtava kao i materijalna šteta, te da se imenuju zločinci i utvrdi njihov broj. U tu svrhu 8. maja 1944. godine formirane su državne službe za obavljanje ovoga veoma obimnog, a u isto vreme i važnog posla, u prvom redu zbog toga da bi se ispostavio zahtev za ratnu štetu državama koje su izgubile rat, a čije su trupe počinile i ratne zločine i načinile materijalnu štetu na okupiranim prostorima Jugosla-vije.

Za taj obiman posao donesen je Pravilnik o radu državne komisije. U tu svrhu formirane su i komisije federalnih jedinica kao zemaljske komisije, a za Vojvodinu, formirana je Pokrajinska komisija. Osnovane su i Oblasne komisije za Kosovo i Istru. U okruzima formirano je 65, u srezovima 292, u opštinama 1210 komisija. Tu je i znatan broj lica za prikupljanje dokaza.

Državna komisija (savezna), Zemaljske komisije i njihove službe u vreme svoga rada sakupile su oko 900.000 prijava za razne ratne zločine, sačinjeno je oko 550.000 zapisnika o saslušanju svedoka i počinilaca, prikupljeno je oko 20.000 originalnih dokumenata iz neprijateljskih izvora, više hiljada drugih materijala (štampa, plakata, raznih publikacija, kopija dokumenata), preko 5.000 fotografija ratnih zločinaca. Izrañeno je oko 170 elaborata i analiza, doneseno je oko 120.000 odluka kojima je proglašeno 65.000 ratnih zločinaca. Iako je ostalo još dosta posla da se dokazi privedu kraju, došlo je do obustave svih radova.

Tako su 1946. godine ukinute okružne komisije i niži organi. U 1947. godini prestale su sa radom Zemaljske komisije, dok je ukazom od 14. aprila 1948. godine prestala sa radom i Državna komisija.

Prema nekim neutvrñenim svedočanstvima, predlog za prestanak rada svih komisija potekao je od Hrvatske i BiH. Izmeñu ostalog i iz razloga što bi svaki drugi Hrvat i musliman iz Hercegovine bio proglašen za ratnog zločinca.

Budući da poslovi oko utvrñivanja bar približnog broja žrtava nisu do kraja završeni iz osnovnog razloga što bi se time poremetio paritet žrtava po republikama i što bi ispalo da su Hrvati uz pomoć muslimana pomorili neuporedivo više osoba u Jugoslaviji nego svi ostali zajedno uključujići tu i okupatore. Otuda se sve činilo da se u tome napravi zbrka i na kraju da se obustave svi poslovi na utvrñivanju broja žrtava rata, kako bi se kasnije sa tim moglo manipulisati.

Ipak, ovde ćemo navesti demografske i ratne gubitke stanovništva u Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata. Iz iznesenih podataka uočićemo šarolikost procena broja žrtava iz čega se može zaključiti da su kod svih istraživača brojke veoma visoke i da su i procene veoma različite. Jedino su podaci, kako demografskih, tako i ratnih gubitaka kod dvojice istraživača podjednaki (Životije ðorñevića i Delfe Vogelnika) što ne znači i da su najtačniji.

Približni su podaci i Saveznog zavoda za statistiku i Vladimira Žerjavića.

Red. br. Izvor podataka Demografski Ratni

1. Desimir Tasić 2.428.000 1.400.000

2. G. Frumkin 1.500.000

3. Savezni zavod za statistiku 2.056.000 1.016.000

4. Bogoljub Kocović 1.985.000 1.014.000

5. Vladimir Žerjavić 2.022.000 1.027.000

6. Životije ðorñević 2.825.000 1.838.000

7. Delfe Vogelnik 2.854.000 1.800.000

Tabela 1: Gubici stanovništva Jugoslavije od 1941. do

1945. godine

Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, a i iz prikupljenih podataka iz 1964. godine, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ubijeno je 74.360 dece starosne dobi od jednog dana do 14 godina i to od 1941 do 1945. godine. Pošto se radi o vrlo visokim ciframa ratnog gubitka stanovništva u Jugoslaviji 1941-1945. godine, gotovo je neshvatljivo da posao oko utvrñivanja broja žrtava genocida nije do kraja ozbiljno shvaćen i završen. Zbog toga ni Nirnberški sud, niti pravosuñe druge Jugoslavije i njene federalne jedinice Hrvatske, niti Republike Hrvatske nisu osudile Nezavisnu Državu Hrvatsku ni njene organe i organizacije za zločine protiv ci-vilnog stanovništva, pa ni za zločine genocida.

Na tlu Jugoslavije bila je rasprostranjena mreža raznih uticajnih osoba na svim nivoima, kako u zemlji tako i u inostranstvu usmerenih za skrivanje i minimiziranje hrvatskih zločina genocida nad Srbima. Tako je Jugoslavija još daleke 1950. godine dostavila Organizaciji ujedinjenih nacija memorandum o genocidu nad srpskim narodom u toku Drugog svetskog rata i zatražila formiranje meñunarodnog suda za suñenje ustaškim zločincima uz priloženu listu imena zločinaca. Meñutim, ovaj dokumenat je navodno nestao iz arhive OUN i nikada na njega nije odgovoreno. Najverovatnije nije niko iz Jugoslavije insistirano na odgovoru.

Naravno, da za sve to postoje i krivci koje u prvom redu treba da tražimo u srpskom rukovodećem kadru, kako na saveznom, tako i na republičkom nivou. Zna se da su najglavniji predstavnici srpskog naroda u državnim, republičkim, pokrajinskim i oblasnim organima bili: A. Ranković, M. ðilas, P. Stamoblić, M. Minić, ð. Pucar, J. Veselinović, V. Vlahović, B. Jovanović i drugi, da ih više ne nabrajamo. Zna se i to da su Srbi bili, bez obzira na ogromne ratne gubitke stanovništva, najbrojniji narod u Jugoslaviji, pa su i sa te pozicije srpski kadrovi mogli preduzimati potrebne korake za utvrñivanje pune istine o žrtvama rata.

Ove imenovane ličnosti morale su da znaju koliki je obim genocida koji je izvršila Nezavisna Država Hrvatska nad nedužnim srpskim narodom i da tako masovne zločine nisu mogle da počine samo ustaše, već da je genocid izvršen u organizaciji hrvatske države. Svesno, ili nesvesno, i ove imenovane ličnosti sakrivali su počinjene zločine i zločince i samim tim saučestvovale u tim zloičinima. Pošto ratni zločini nemaju roka ograničenja za zastarelost, potrebno bi bilo da sadašnje sudske vlasti Republike Srbije, u ovim izmenjenim političkim prilikama, pokrenu sudski postupak radi utvrñivanja i krivične odgovornosti naznačenih i drugih osoba, a sve u skladu sa Konvencijom OUN i čl. 141 i 145 krivičnog zakona Jugoslavije iz 1950. godine.

U sudskom postupku bi se mogla utvrditi i imena konkretnih osoba koje su u ovom skrivanju zločinaca i zločina učestvovale. Iz napred iznetih cifara vidljivo je da su počinjeni masovni zločini koji se ne mogu sakriti.

I sadašnja rukovodstva Republike Srbije i Republike Srpske ili ne znaju, ili neće da znaju iz nekih razloga koji javnosti nisu poznati, da treba da na osnovu do sada prikupljenih dokaza, ispostave zahtjev Republici Hrvatskoj, kao pravnoj naslednici Nezavisne Države Hrvatske, za obeštećenje srpskih žrtava iz Drugog svetskog rata. To je, najverovatnije, učinila država Izrael i njene organizacije i tu im štetu priznaje Republika Hrvatska i to za sve pripadnike jevrejskog naroda stradale u holokaustu. Za ovaj zahtev postoji i pravna osnova, jer je u čl. 5 Sporazuma o uspostavljanju redovnih diplomatskih odnosa izmeñu SRJ i Republike Hrvatske utvrñen kontinuitet postojanja državnosti Republike Hrvatske od 10. aprila 1941. godine, što obuhvata i čitav period Drugog svetskog rata.

Naredba hrvatskih vlasti iz jula 1942. godine glasi:

„Sa ovim mušakrcima postupiti tako kao da su uhvaćani sa oružjem u ruci. Tko osobe sa Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi bit će stavljen pred ratni sud."

Reperaciona komisija Vlade FNRJ-e utvrdila je ukupan broj žrtava od 1.706,000 što se pripisuje okupatoru i njihovim pomagačima (ali više okupatorima nego pomagačima!).

Bilo je i inicijativa, ozbiljnih, da se utvrdi bar približan broj žrtava, ali su rezultati tih istraživanja ostali nepoznati javnosti. Tako je na predlog SUBNOR-a iz 1950. godine učinjen ozbiljan korak da se ti rezultati objave, ali bez uspeha.

Bilo je pokušaja i obmanjivanja javnosti. Tako je državna komisija 1946. godine procenila broj žrtava ratnih zločina na 505.182! Kazano je da u ovaj broj nisu unesene žrtve vojnih formacija. I ovo bi značilo da je neposredno iza rata postojala tendencija skrivanja žrtava genocida koji je počinila Nezavisna Država Hrvats-ka. Ovakva praksa je bila u funkiciji obmanjivanja i u velikom je neskladu sa podacima Reperacione komisije savezne Vlade (1.706.000).

Nije to bila jedina propaganda za obmanjivanje javnosti, a koja je poticala iz vrhova državne vlasti. Obmana je vršena na različite načine, a sve sa ciljem sakrivanja istine o uzrocima i izvršiocima genocida. Po svaku cenu činjeno je sve, da, ako već ne mogu da se sakriju zločini, onda ih treba pripisati okupatorima, u prvom redu Nemačkoj i Italiji. Priče su se širile još za vreme trajanja rata, a naročito posle njegovog završetka: lažno se tvrdilo da su Nemci imali odlučujuću ulogu u samom osnivanju Nezavisne Države Hrvatske i da ova država ne bi nastala bez aktivnog učešća Nemaca. Tvrdilo se da su Nemci i Italijani zajedno sa ustašama učestvovali u likvidaciji "naših naroda" u logorima smrti u Hrvatskoj. To je bila puka izmišljotina sračunata samo na to da se genocid nad srpskim narodom pripiše okupatorima, a da su ustaše Nezavisne Države Hrvatske bile samo puki izvršioci zapovjesti "svojih gospodara" Nemaca. Evo šta o tome kaže Ljubo Miloš, za-povjednik logora smrti Jasenovac na saslušanju poslije rata: "Što se tiče odnosa sa Njemcima, sam logor kao takav nije ih apsolutno imao. Dok sam god ja bio u logoru, nikada niti jedan Njemac nije ušao unutra. Mislim da to svakako važi za čitavo vrijeme opstanka logora Jasenovac. Ovde svakako izuzimam ovaj slučaj, kojega sam već naveo kada se jedan njemački časnik spustio avionom u sam logor.

Razlog zašto Njemcima nije bio dozvoljen ulazak u logor, leži uglavnom u stavu Luburića (zapovjednika svih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) koji nije dozvol-javao da mu se itko miješa u njegove poslove, a najmanje Njemci”.

(Iz knjige Koncentracioni logor Jasenovac, str. 1065. Antuna Miletića).

Ako su Nemci inspiratori i organizatori genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako to da oni nikada nisu službeno ni obišli logor smrti Jasenovac da tamo vide kako se njihova zamisao o genocidu nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sprovodi u delo. Naprotiv, navešćemo jedan primer iz kojega se jasno

vidi da su Nemačka i njeno rukovodstvo imali drugi stav u odnosu na genocid koji su hrvatske vlasti vršile nad Srbima. Tako su u septembru i oktobru 1942. godine Hrvati iz Župe Gore (sa sedištem u Petrinji) iz osam srpskih sela pokupili sve srpsko stanovništvo i oterali u logor smrti Jasenovac.

Pošto je obišao ova opustošena i opljačkana srpska sela, nemački general u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Edmund Glas fon Horstenau, protestovao je kod preds-jednika hrvatske države poglavnika dr Ante Pavelića i zatražio od njega najstrože kazne za počinioce i naredbodavce ovoga zločina, nazivajući ih zločincima, ubicama i kriminalcima.

Na osnovu ovoga traženja, poglavnik dr Ante Pavelić je preduzeo neke mere protiv odgovornih lica: Maksa Luburića, Ljube Miloša i Dide Kvaternika, ali to su bile neke privremene mere, jer su ove tri ličnosti bile važna poluga Nezavisne Države Hrvatske, bez čije ovakve aktivnosti ne bi bilo Nezavisne Države Hrvatske. Genocid nad srpskim narodom bio je glavni uslov za nastanak i postojanje Nezavisne Države Hrvatske. A o najstrožem kažnjavanju zločinaca, ubica i kriminalaca, kako ih je nazvao nemački general, nije bilo ni govora.

[1] Na autorov zahtjev ravnopravno su korišteni oblici ijekavskog i ekavskog izgovora zbog autentičnosti pričanja. (Lektor)

PREGLED PODATAKA

Radi orijentacije o približnom broju žrtava hrvatskog logora smrti Jasenovac prilažemo i ovaj pregled podataka zvaničnih komisja i drugih merodavnih lica koje su se bavile utvrñivanjem broja žrtava genocida logora Jasenovac za period od 1941. do 1945. godine.

1.DRŽAVNA ANKETNA KOMISIJA HRVATSKE, ZAGREB,

članovi:

1. Vica Baranović, referent Zemaljske komisije za ispitivanje ratnih zločina.

2. dr Zdravko Popović, Vojno-sudski odjel Glavnog štaba za Hrvatsku.

3. dr Ante Premerju, major i stalno zaprisegnuti sudski lječnik vještak.

4. dr Milan Majer, sudbeni vijećnik.

5. dr Ante Pecikozić.

6. Ivan Broz, kotarski sudac.

7. Božidar Ognjenac i Stevo Trninić, zapisničari.

Državna anketna komisija nakon izvršenog uviñaja samog logora Jasenovac, liječničkog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, te preslišavanja očevidaca, konsta-tuje:

"U nešto od preko četiri godine postojanja ove ljudske klanice, prema iskazima očevidaca nasilno je usmrćeno otprilike 1.400.000 žrtava".

Komisija je navela sledeće svjedoke i njihove izjave:

a) Bing Julije, star 39 godina, Židov rodom iz Virovitice, u logoru od 16. 9. 1941. do 22. 4. 1945, izjavljuje pod zakletvom:

"Ja ne mogu tačno reći koliki je broj žrtava koji je likvidiran u logoru Jasenovac, ali vjerujem da se taj broj kreće i do 1.500.000 ljudi".

b) Živković Jovan, star 30 godina, Srbin, rodom iz Bačkog Gradišta (Zemun), u logoru od 2. 4. 1943. do 22. 4. 1944, izjavljuje pod zakletvom:

"Ja ne znam koliko je zatočenika likvidirano u logoru Jasenovac, ali je bilo opšte uvjerenje meñu zatočenicima da taj broj prelazi jedan milion".

c) Marić Mihajlo, star 27 godina, Srbin, rodom iz Bjelovara, u logoru Jasenovac od 31. 10. 1941. do 22. 4. 1945. godine, izjavljuje pod zakletvom:

"Kao posmatrač i očevidac strahota koje su se dogañale u Jasenovcu, mogu mirne duše kazati da je u toku četvorogodišnjeg postojanja logora na razne načine umlaćeno, ili umrlo od bolesti ili gladi oko 1.400.000 zatočenika od kojih su bili ogromna većina Srbi, zatim Židovi, Cigani, a dosta i samih katolika".

d) Duzemlić Milan, star 25 godina, Hrvat, rodom iz Drenovog Boka, srez Novska, u logoru od 21. 12. 1943. do 1. 1. 1945. godine, općinski bilježnik u Jasenovcu, pod zakletvom izjavljuje: "Iz logora Jasenovac stizali su izvještaji u kojima sam ustanovio da je do 21. 12. 1943. godine umoreno oko 900.000 zatočenika. Te spiskove je vidio i blagajnik općine Risović Stjepan. Pošto sam ja bio općinski bilježnik, te spiskove i ovo sam vidio svojim očima".

(Zapisnik Komisije od 18. maja l945. godine.)

2. ZEMALJSKA KOMISIJA HRVATSKE, ZAGREB

sa stručnim aparatom, a izvještaj su potpisali:

dr Ante Štokica, sekretar komisije i dr Venceslav Celigoj, predsjednik komisije.

U izvještaju Komisije piše:

"Navodimo nekih pedesetak masovnih zločina koje su ustaše počinile u Jasenovcu, pa ako broju žrtava koje su stradale kod tih pokolja, pribrojimo one zatočenike koji su stradali pojedinačno, dobićemo cifru od 500 - 600.000".

Komisija navodi i likvidaciju logora III-C:

"Iz priloženog se nacrta vidi da je izmeñu tzv. stare žice logora i velikoga zida u sjevernoistočnom kutu bila velika ledina, gdje su ustaše u proljeće 1942. godine podigli obični logor pod vedrim nebom, ogradili ga bodljikavom žicom i ovdje smjestili oko 40.000 Cigana. Oni su te Cigane pobili u nekoliko tjedana (nedelja)".

(Izvještaj Komisije od l5. 11. 1945. broj: 4547/45. Dostavljen je 1946. godine Meñunaradnoj komisiji za ratne zločine.)

3. ERNST FIK, general-major SS trupa Njemačke. U pismu SS rajksfireru Henrihu Himleru piše l6. marta 1944. godine:

"Partijske trupe - ustaše su nastrojene katolički, nediscpliovane su sa slabom obukom. U pogledu borbenosti delimično nepouzdane, a poznate su po tome što su oko 600 - 700 hiljada drugačije nastrojenih odveli u koncentracioni logor i zaklali na balkanski način".

4. KOMISIJA BORACA NOR-a Bosanska Dubica. Sastav Komisije:

1. Rade Knežević, grañevinski tehničar iz Prijedora.

2. Rade Grahovac, sekretar SOSS Prijedor

3. Reuf Bajtović, geometar, Bosanska Dubica.

Komisija konstatuje:

"Broj žrtava prema grobnicama u Gradini i prema drugim podacima o uništavanju ljudi u Jasenovačkom logoru cjeni se samo u Gradini od 350.000 do 400.000."

(Izvještaj od 25. 10. 1961. godine).

5. KOMISIJA SAVEZA BORACA NOR-a JUGOSLAVIJE, sastavljena od:

1. dr Antun Pogačnik (Slovenija),

2. dr Vida Brodar (Slovenija),

3. dr Slobodan Živanović (Vojvodina),

4. Zdravko Morić (BiH).

Komisija konstatuje:

"Na osnovu broja sondi koje smo otvorili, na osnovu broja žrtava koje smo u tim sondama pronašli i na osnovu prethodnih pretraga terena stručnjaka za sudsku medicinu, izračunali smo da se na području Jasenovca i Gradiške nalazi izmeñu 700 i 730 hiljada žrtava".

Komisija je radila u 1963. i 1964. godini.

6. dr NIKOLA NIKOLIĆ,

U knjizi "Jasenovački logor smrti", Sarajevo 1975. godine piše:

"Podatak da je u četvorogodišnjem vremenu postojanja logora Jasenovac ubijeno preko 700.000 ljudi nije ni malo proizvoljna tvrdnja".

7. dr VLADIMIR DEDIJER, istoričar.

U knjizi: "Vatikan i Jasenovac", Beograd, 1987. godine, piše:

"U do sada objavljenim publikacijama, naučnim radovima i štampi na temu o koncentracionom logoru Jasenovac i Stara Gradiška, ta brojka se kreće od 480.000 do 900.000, pa i preko milion. U najviše slučajeva procena broja ubijenih u logoru Jasenovac kreće se oko 700.000, a u logoru Stara Gradiška oko 80.000".

8. KATOLIČKI SVEŠTENIK MIROSLAV FILIPOVIĆ-MAJSTOROVIĆ,

zapovjednik koncentracionog logora Jasenovac i logora Stara Gradiška poslije rata je na sudu izjavio: "Po pričanju Maksa Luburića, zapovjednika svih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji je vjerovatno vodio evidenciju o ubijenim Srbima, ubijeno je za ove četiri godine oko 500.000 Srba".

9. LJUBO MILOŠ,

zapovjednik koncentracionog logora Jasenovac, izjavio je poslije rata na sudu:

"Sigurno je likvidirano u Jasenovcu par stotina hiljada ljudi...".

10. ALEKSANDAR LER,

general-pukovnik njemačke vojske i komandant snaga na jugoistoku Evrope, izjavljuje u aprilu 1943. godine da je u NDH ubijeno oko 400.000 Srba.

11. LIST "POLITIKA",

piše 31. 8. 1977. godine:

"Za proteklih godinu dana na lokalitetima šest bivših logora u Jasenovcu i bližoj okolini otkriveno je još 117 masovnih grobnica, pa im se sada broj povećao na ukupno 289. I još sve grobnice nisu otkrivene".

12. LAZAR JANKOV, star 27 godina iz Zemuna. U logoru Jasenovac od 13. maja 1943. do 19. aprila 1945. godine. Izjava listu "Politika" 28. maja 1945. godine:

"Od zatočenika koji su radili u logorskoj kancelariji, saznao sam da je kroz logorske knjige prošlo 840.000 pobijenih ljudi, žena i dece."

13. JUAN CARLOS RAFFO, profesor na Sorboni u knjizi "Error de persona", piše:

"U koncentracionom logoru Jasenovac, malom mjestu na obali Save, ustaše su ubile više od 700.000 ljudi... (brzo i tiho) kocem, sekirom, dugim noževima".

14. U vojnoj enciklopediji,

navedeno je da je u Jasenovcu ubijeno preko 600.000 zatočenika, a u Staroj Gradiški 75.000.

l5. HERMAN BERNASCONT, argentinski savezni sudija, u nalogu za hapšenje Dinka Šakića, jednog od zapovjednika logora Jasenovac navodi Šakića kao zapov-jednika "Balkanskog Aušvica", gdje je na najsvirepiji način ubijeno oko 700.000 ljudi, žena i djece.

l6. ZDENKO ŠARAC, svjedok na suñenju Dinku Šakiću u Zagrebu:

"Logor Jasenovac mogao je po mojoj procjeni primiti najviše 5.000 zatočenika. Kroz taj logor prošlo je oko 700.000 ljudi".

17. JOVAN STJEPANOVIĆ, svjedok na suñenju Dinku Šakiću, izjavljuje:

"Za vreme dok sam ja bio u logoru Jasenovac od augusta 1942. pa do aprila 1945. godine, siguran sam da je kroz logor prošlo 600.000 - 700.000 Srba. Sve je to likvidirano, jer kao što sam rekao, od onih mojih mještana, kojih je bilo izmeñu 150 i 200, samo smo nas trojica preživjeli".

18. DRUGA MEðUNARODNA KONFERENCIJA "JASENOVAC - SISTEM HRVATSKIH USTAŠKIH LOGORA GENOCIDA",

održana u Banjaluci od 8. do 10. maja 2000. godine, donela je zaključak:

"U cilju sprečavanja političkog licitiranja broja žrtava Jasenovca, potrebno je angažovati i udružiti sve snage u cilju identifikacije žrtava logora Jasenovac, po imenu i prezimenu".

Učesnici konferencije su posjetili stratište Donja Gradina, gdje su zapisani brojevi od 700.000 (500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja i ostalih 127.000).

(Dr Milan Bulajić, u knjizi "Jasenovac na sudu".)

19. KOMISIJA HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA, osnovana 1992. godine.

"Utvrdila" je da ukupan broj žrtava u hrvatskom koncentracionom logoru smrti Jasenovac iznosi 2.238 lica. Komisija nije navela nacionalnu pripadnost žrtava.

(Nataša Mataušić, u knjizi "Jasenovac 1941 - 1945. Logor smrti i radni logor")

Sve ove procjene broja žrtava genocida u hrvatskom logoru smrti Jasenovac ne mogu se prihvatiti kao tačne, jer tačan broj žrtava, ma koliko se na tome radilo, nikada neće biti utvrñen. Možda se taj broj mogao samo približno utvrditi neposredno iza Drugog svetskog rata, ali za to u Jugoslaviji nije bilo političke volje. Ob-jektivno, takve volje nije moglo ni da bude, jer je postojala dilema: tačan broj žrtava hrvatskog genocida nad Srbima ili da Jugoslavija ostane u predratnim grani-cama. Politička elita Jugoslavije se opredjelila za ovu drugu opciju. Iznošenje bar i približnog broja žrtava hrvatskog genocida nad srpskim narodom, koji je počinila Nezavisna Država Hrvatska, kod Srba bi, kao najbrojnijeg naroda u Jugoslaviji, prirodno izazvalo odbojnost prema Hrvatima, a to bi onda dovelo u pitanje i tzv. "bratstvo i jedinstvo", kojega su, u prvom redu, proklamovali hrvatski komunisti još u vreme tzv. "narodnooslobodilačke borbe".

Imajući to u vidu, komunisti su sve činili da se žrtve hrvatskog genocida nad Srbima svedu na zanemarljiv broj, a Nezavisna Država Hrvatska označi kao tvorevina okupatora, a to "malo" zločina prebaci na ustaše kao "šačicu" izroda hrvatskog naroda.

U svim javnim govorima, Hrvat Tito i njegovi vjerni sledbenici, uvek kada bi nevoljno spominjali žrtve rata, pripisivali bi ih uglavnom okupatorskoj vojsci (Nemačke i Italije), a stvarni izvršioci genocida pominjani su samo kao pomagači okupatoru. Dakle, davana im je drugorazredna uloga. Kada su, ipak, nerado spominjali hrvatske ustaše, onda nikako pri tome nisu izostavljali ni srpske četnike, stavljajući ih u istu ravan, što je, sa stanovništa istorijske nauke, potpuno isključeno. Jer srpski oslobodilački pokret - četnici niti su imali koncentracione logore za bilo koga, niti su vršili genocid nad bilo kim. Taj pokret je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nastao kao reakcija na hrvatske zločine genocida. Četnički pokret je nastojao da bude što pasivniji prema okupatorskim vojskama na tlu Jugoslavije koje su se, uglavnom, držale meñunarodnih konvencija. Rat su tretirali kao rat velikih država koje su se borile ili branile za svoje interese.

U grañanskom ratu u Jugoslaviji (1941-1945) težište otpora četnici su usmeravali protiv partizana iza kojih se skrivala ilegalna Komunistička partija čiji je glavni cilj bio da putem sile, laži i raznih prevara i obmana, osvoji vlast u Jugoslaviji po završetku rata. To joj je uspjelo, ne slobodnim i demokratskim izborima, već raznim izbornim smicalicama i zastrašivanjem.

Ta vlast je dovela i do raspada jugoslovenske državne zajednice i do grañanskog i verskog rata, koji je svom svojom žestinom trajao od 1991. do 1995. godine sa tragičnim posljedicama najviše za srpski pravoslavni narod.

ODGOVORNOST ZA GENOCID

Postojala je tendencija, a i praksa da se neka srpska djeca obuku u uniforme hrvatske vojske za njih šivane, i da se odgajaju u hrvatskom duhu. Osnovani su za to i dječiji logori. O jednom takvom logoru za djecu u Gornjoj Rijeci, Ljubo Miloš na saslušanju pred sudom kaže: "Ne bih mogao točno kazati kada je organiziran ovaj logor, ali svakako držim, da je to bilo u rano proljeće 1942. godine. Za uspostavu ovoga logora, izgleda da je dao ideju Dido Kvaternik, a cilj logora je bio taj, da se mala srpska djeca, koja su ostala bez roditelja, odgajaju u ustaškom duhu, te kako se sam Kvaternik izražavao, da postanu najbolji "janičari". Za zapovjednika ovoga logora bio je postavljen tadašnji nadporučnik, a kasnije bojnik, Milovan Pavličević. Logor se nalazio u nekom dvorcu u Gornjoj Rijeci, na Kalniku. Mislim da su djeca prebačena ponovo u logor Stara Gradiška, jer se sjećam da su se tamo stvarno nalazila neka mala djeca, koja su bila obučena u ustaške uniforme i odgajana u ustaškom duhu. Šta je dalje bilo sa ovom djecom, nije mi poznato."

Dakako da mu je to bilo poznato, a nije ni posve bitno da se utvrñuje sudbina te nesretne djece kada se zna da su dovedena u logor da budu pobijena. Pokušaj logorskih vlasti da se od te srpske djece naprave "najbolji janjičari" ostaje prilično riskantno, jer su se ti janjičari u turskoj carevini znali i pobuniti, a rezultati tih pobuna nisu bili baš bezazleni. Što je sigurno - sigurno je!

Ponašanje katoličkih časnih sestara prema srpskoj djeci kojima su pobijeni roditelji, treba tražiti u stavu katoličke crkve koja je pravoslavne Srbe proglasila "šizmaticima" tj. otpadnicima od hrišćanske crkve. Ovakav postupak katoličke crkve prema pravoslavnim vernicima nije ništa drugo nego nastavak rada inkvizicije u masovnijem i još surovijem obliku. O dominantnoj ulozi Vatikana u stvaranju i opstanku hrvatske države govori i Promemorium poglavara katoličke crkve u Hrvatskoj Alojzije Stepinac, upućen papi Piju XII 18. maja 1943. godine u kojem od pape traži:

"... da sačuva Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer ako se to ne dogodi, onda bi katolička crkva mogla da izgubi 240.000 pravoslavnih Srba koji su već preobraćeni u katoličku vjeru i u Hrvate".

Očigledno je da je ovde papa bio saglasan na prisilno pokatoličavanje i „pohrvatićivanje” Srba.

Kada se govori o genocidu koji je Nezavisna Država Hrvatska, tokom Drugog svetskog rata, izvršila nad srpskim pravoslavnim narodom, onda se sva pažnja fokusira uglavnom na hrvatski lokor smrti Jasenovac, pri čemu se ispušta iz vida da je genocid vršen na čitavoj državnoj teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, gde ukupan broj nevinih žrtava sigurno daleko premašuje broj nasilno pomorenih u sistemu logora Jasenovac. Srbi su ubijani tamo gde su bili zatečeni: u kućama, na dvorištima, na poljima gde su obavljali poljske radove, u bolnicama, uredima, fabrikama, pravoslavnim crkvama, na grobljima, svadbama - svagde gde su zatečeni. Pored Jasenovca, u logorima: "Danica" u Koprivnici, Gospiću, Jadovnu (na Velebitu), "Ovčara", Slano i Matajna na ostrvu Pagu, Kerestinac (u okolini Zagreba), Lepoglava, Kruščica, Caprag, Loborgrad, Ferićanci, Vinkovci, Sisak, Jastrebarsko, Tenja, ðakovo, Gornja Rijeka, Slavonska Požega, Bjelovar, Stara Gradiška, i dr. Prema rasnim zakonima koje je donela Nezavisna Država Hrvatska, Srbi su kao narod stavljeni van zakona, pa je mogao da ih ubija svaki Hrvat tamo gde ih zatekne bez ikakvih posledica da će za to nekom odgovarati.

Kada govorimo o genocidu koji su Hrvati izvršili nad Srbima u organizaciji svoje države 1941-1945, bilo bi istorijski neopravdano kada bismo iz tih zločina isključili bosanskohercegovačke muslimane, kao državljane Nezavisne Države Hrvatske. Ali, ipak, njihovo učešće u tome genocidu nije bilo toliko masovno kao Hrvata. Valjda je to i zato što muslimani novostvorenu državu, u koju su ušli, nisu smatrali sasvim svojom. Smanjenje broja Srba pravoslavne vere u BiH išlo je i njima u prilog, jer je, u neko dogledno vreme, povećavalo šansu za buduću muslimansku BiH, pošto su Hrvati-katolici u BiH činili neznatnu manjinu. Otuda muslimane nije baš puno radovala ta nova država koju su Hrvati-katolici u velikom žaru stvorili. Moglo bi se još i reći da su muslimanski prvaci u BiH puno realnije predvidjeli ishod rata i koje posledice mogu nastupiti po njih ako bi Nemačka i njene saveznice, meñu kojima je i Nezavisna Država Hrvatska, izgubila rat.

Muslimani su znali da većinsko stanovništvo BiH čine Srbi pravoslavne vjere, da je brojno srpskopravoslavno stanovništvo iz Nezavisne Države Hrvatske protera-no u Srbiju, a uz to da postoje i Srbija i Crna Gora. Sve bi se to tragično moglo odraziti na sudbinu muslimana u BiH. Utoliko tragičnije što se zna da su oni nekada pripadali srpskom nacionalnom i verskom korpusu, ali su njihovi preci dolaskom turskog okupatora u Bosnu (1386-1463) prešli na veru okupatora i zato su ih pravoslavci zvali "poturice". Dakako, i zbog toga je i mržnja bila obostrana. Muslimani u BiH i dalje su formalno pripadali srpskom rodu, jer ih Turci Osmanlije, iako su ih primili u svoju vjeru, nisu primili i u svoj narod - zvali su ih Poturi.

Naravno, bosanskohercegovački muslimani su u svojoj političkoj projekciji BiH videli kao svoju, ali pod uslovom da u BiH doñe do potpunog fizičkog istrebljenja Srba pravoslavne vjere na čemu su oni zajedno sa Hrvatima uporno radili. Mada i oni, izdvojeni od drugih - Srba pravoslavne vjere, nisu imali demografsko uporište zbog kojega bi BiH geografski mogla da im pripadne, bez obzira i na to ako bi Nemačka sa svojim saveznicima i dobila rat. Države pripadaju narodima, a ne verskim grupama.

Imajući ovo u vidu, a zbog posledica koje bi mogle nastupiti gubitkom rata po muslimane u BiH, šezdeset uglednih muslimana iz Banjaluke, u aktu od 12. novem-bra 1941. godine izražavaju svoje neslaganje sa postupcima Nezavisne Države Hrvatske prema pravoslavnim Srbima. Oni pišu: "Mi znamo dosta primera gde su ustaše pristupile klanju i ubijanju pod fesovima na glavi (muslimanska kapa). To je bilo u Bosanskom Novom gde su četiri kamiona ustaša došla pod fesovima na glavi, udružili se sa muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana (ne kažu Srba) u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici kada je na isti način i za jedan dan poklano 826 hrišćana. I u Kulen Vakufu su isto tako uradili. Tu se istakao naročito Miroslav Matijević iz Vrtoča, isto je poklano 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. rujna (septembra) kada je popaljen Kulen Vakuf i gde je glavom platilo 1.350 muslimanskih ljudi, žena i djece. Mi znamo slučajeva gde su neke ustaše katolici udarili na hrišćane sa povicima: Udri Mujo, drži Haso, ne daj tamo Meho i sl. (muslimanska muška imena).

Mi znamo i slučajeva gde se šaputalo hrišćanima kako ih mi ubijamo, mi "Balije" da ih tako istrebimo. Da smo htjeli trijebiti, ubijati i prevjeravati Srbe i druge, mi smo to mogli lakše činiti prije nekoliko stotina godina kada smo imali više vlasti nego danas i kada se mogao takav postupak lakše provoditi nego danas. Izazvavši tako težak sukob izmeñu nas muslimana i hrišćana pozvani smo mi kao vojnici, da taj ustanak ugušimo i da tako ubijamo Srbe i oni nas pa da se tako meñusobo satiremo i istrebljujemo... I što je najgore, vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu, paradiraju uniformama, zabavljeni dobrim djelom oko pljačke srpske i židovske imovine. To najbolje vidimo mi ovde u Banja Luci, gde se imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Židova napravljeni izvori pljačke i bogaćenja za pojedince, njihove obitelji i prijatelje."

Slede upute vlastima Nezavisne Države Hrvatske:

"Tražimo i predlažemo svima zajedno sljedeće:

1. Da se što prije zavede stvarna sigurnost života i imetka, sloboda vjere svim stanovnicima države,

2. Da se nevini svijet zaštiti jačom vojnom odbranom,

3. Da se u budućnosti ne dozvole nikakve akcije koje će izazvati pobune naroda,

4. Da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji su počinili kakvo nasilje ili zlodjelo bez obzira na položaj i vjeru, kao i oni koji su takva djela nareñivali ili pomagali te da se kazne po zakonu,

5. Da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska,

6. Da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost, i

7. Da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino postradali u ovim neredima."

(Iz knjige dr Viktora Novaka: "Magnum Krimen".)

Da li su ovi muslimanski uglednici pravilno shvatili genocidne planove i praksu Nezavisne Države Hrvatske, ili su na ovaj način hteli da se ograde od masovnih zločina koji su činjeni i u njihovo ime? Ostaje činjenica da su tačno procenili šta bi muslimanima u BiH moglo da se dogodi ako bi Nemačka i njene saveznice izgu-bile rat.

Da vlast Nezavisne Države Hrvatske nije obratila nikakvu pažnju na ovaj apel banjolučkih muslimana, potvrdiće i Vjekoslav Maks Luburić, koji je na jednom bank-etu 9. oktobra 1942. godine izjavio: "I tako smo vam mi u ovoj godini ovdje u Jasenovcu poklali više ljudi nego Osmanlijsko carstvo za cijelo vrijeme boravka Tura-ka u Evropi".

Ova izjava visokog hrvatskog dužnosnika, pored iznetih brojki žrtava u logoru Jasenovac, budi i neka razmišljanja o tome ko je najveća zla nanio srpskom narodu u čitavoj njegovoj prošlosti: da li su to Turci, koji su srpskim zemljama vladali vekovima, ili su to Hrvati? Novija istorijska istraživanja potvrñuju da Turci i nisu bili tako surovi okupatori kao što se o njima govorilo i pisalo. Istina, Turci su strogo kažnjavali pobunjenike koji su ustali protiv njihove vlasti. Čak su ih nabijali i na kolac, ali su to bili više pojedinačni slučajevi; davili su i svilenim gajtanom, ali su i to bili pojedinačni slučajevi. Kupili su Turci i harač od raje za izdržavanje velikog turskog carstva, ali to ni izdaleka nije bilo onako surovo kako je to nekadašnji srpski i hrvatski ban Ivan Mažuranić opisao u svome epu "Smrt Smail-age Čengića". Turci su, bez svake sumnje, vršili i islamizaciju Srba u Srbiji (Sandžak) i u BiH, ali istoričar Mustafa Imamović u svojoj "Istoriji Bošnjaka" tvrdi da ta islamizacija Srba u Bosni nije vršena nasilno. Naravno da nije na direktan način, uz primenu sile, ali jest Demširmom i uz davanja privilegija, u prvom redu srpskom plemstvu. Turcima ni na kraj pameti nije bilo da istrebe srpski narod iz BiH. Islamizirane Srbe u BiH, Turci nisu uvodili u svoj narod - zvali su ih Poturi, a ne Turci. U programu demširme, Turci su odvodili srpsku mušku decu iz Bosne u Anadoliju, od kojih je nastala kasnije elitna plaćena turska vojska pod imenom "Janičari". Iz ove popu-lacije u Turskoj su nastali i visoki činovnici u državnoj administraciji. Srpski poislamljeni mladići završavali su visoke vojne škole i postajali oficiri turske vojske i sa visokim činovima. Medju njima je bio i vrhovni komadant ukupne turske vojske Mehmed paša Sokolović, graditelj mosta na Drini u svom rodnom kraju, a Omer paša Latas, Mićo, rodom iz okoline Udbine, bio je glavni zapovjednik turske vojske, koja je u Bosni sredinom devetnaestog veka (1851) godine ugušila pobunu bosanskih muslimana protiv Porte.

A što se Hrvata tiče, oni se u ničem ne mogu uporeñivati sa Turcima. Njihova surovost prema Srbima pravoslavne vere jedinstvena je u svetu. Oni su srpski narod u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj osudili na potpuno fizičko uništenje uz primenu najjezivijih metoda mučenja, pa potom ubijanja. Širok je izbor smišljenog usmrći-vanja žrtava: Hrvati su svoje žrtve klali noževima, palili na vatri (pa i žive), zaziñivali u prostorije, bez vode i hrane, do smrti. Ubijali svim mogućim tupotvrdim predmetima, žive zatočenike logora Jasenovac ugrañivali u nasip, kao materijal, klali malu djecu pred roditeljima i roditelje pred djecom, odsjecali majkama dojke i stavljali ih maloj deci u usta, vršili masovna silovanja ženskih osoba bez obzira na starosnu dob, ubijali maljevima i drugim spravama za usmrćivanje. Žrtve su bacali u reku Savu, vezivali za metalne predmete da lakše potonu u reku. Umorene na razne načine, a i žive osobe bacali u peći za spaljivanje, nasilno prevodili u katoličku veru, pa potom ubijali. Neke prekrštene su i zadržali u veri, a potom prevodili u Hrvate.

Ono što se Hrvatima nikada ne može oprostiti ni zaboraviti, jeste masovna svirepost koju su primenjivali nad svojim žrtvama, uključujući tu i razbijanje vilica i, iz njih, vañenje zuba i zlatnih navlaka, te pljačku ostalih dragocenosti kojima su punjene desetine sanduka, pa potom pohranjivani u podrum nadbiskupskog dvora na Kaptolu u Zagrebu.

O broju pomorenih nevinih Srba, kao i pripadnika jevrejskog naroda i Roma, najbolje govore podaci izneseni u prethodnom Pregledu. Dakle, možemo Maksu Luburiću bezrezervno verovati.

Kontinuitet genocida nad srpskim narodom nastavlja se i u Narodnoj Republici Hrvatskoj neposredno po završetku Drugog svetskog rata. Da bi se oslobodili onih Srba koji su činili gro partizanskih jedinica, 11.500 srpskih domaćinstava koji su u Hrvatskoj spaseni na prostorima koje su držali srpski partizani i italijanska voj-ska, preseljeni su u Vojvodinu (Srbija) i to u kuće i na imanja vojvoñanskih Švaba, a koji su u tu svrhu proterani iz Vojvodine 1945. godine.

Odmah po iseljavanju ovih srpskih domaćinstava, u NR Hrvatskoj je donesen Zakon o agrarnoj reformi 1948. godine i u članu 4. tačka "d" toga zakona, imovina preseljenih Srba tretirana je kao "napuštena" i bez znanja i odobrenja vlasnika preknjižena u tzv. opštenarodnu imovinu - državnu, bez ikakve naknade vlasništva.

Preseljeni Srbi iz Hrvatske (kolonisti) nisu stekli pravo vlasništva nad dodeljenim imanjima u Vojvodini, jer je u periodu od narednih dvadeset godina nisu mogli otuñiti. Tako se dogodilo da su ova, uglavnom, seljačka domaćinstva ostala bez vlasništva.

Nije samo hrvatska vlast stvarala etnički čistu Hrvatsku genocidom nad Srbima (1941-1946), već je izvršila genocid i nad Italijanima iz Istre i Dalmacije. Tretirajući Italiju kao okupatora Nezavisne Države Hrvatske u toku Drugog svetskog rata, iako je Italija bila ratna saveznica u tome ratu NDH, Hrvati su raznim pritiscima iselili oko 200.000 Italijana iz Istre i Dalmacije. Istra je bila državna teritorija Italije. Tako je Hrvatska, iako gubitnica Drugog svetskog rata, dobila još i oko 6.000 kvadratnih kilometara teritorije Republike Italije. Uz to je Hrvatskoj pripojena i Baranja koja je prije rata bila u sastavu Dunavske banovine, dakle, srpske Vojvodine.

Italija je iz ratnih reperacija koje je trebalo da isplati Jugoslaviji, odnosno Srbima, nadoknadila imovinu onim Italijanima čija je imovina u Istri i Dalmaciji ostala Hrvatskoj.

Slično se dogodilo i sa preseljenim Srbima iz Hrvatske u Vojvodinu. Iz kvote ratnih reperacija koju je Nemačka bila dužna da plati Srbima iz Hrvatske, obeštećene su proterane Švabe iz Vojvodine. Tako Srbi nisu postali vlasnici imovine oteranih Švaba, a niti su dobili bilo kakvu nadoknadu za štete koje im je počinila nemačka vojska u Drugom svetskom ratu.

Iz preostalog dela ratnih reperacija koje je trebalo da isplati Nemačka Jugoslaviji govorilo se da je izgrañena nuklearna centrala u Krškom za snabdevanje električnom energijom Hrvatske i Slovenije.

Poseban zločin počinila je Republika Hrvatska agresijom i okupacijom Republike Srpske Krajine 1995. godine. Još za vreme trajanja grañanskog sukoba od 1990. godine, Hrvati su ubijali Srbe - državljane Hrvatske, pljačkali njihovu imovinu, vršili nasilno isterivanje srpskih porodica iz njihovih stanova i u te stanove useljavali Hrvate, otpuštali Srbe iz preduzeća i iz državne službe, raznim metodama pritiska, vršili katoličenje Srba, a naročito srpske dece, pa potom prevodili u Hrvate i dr. U vojnoj operaciji, poznatoj pod nazivom "Oluja", pored okupacije državne teritorije Republike Srpske Krajine, proterano je srpsko pravoslavno stanovništvo, čiji se broj kreće oko 200.000.

Generalna skupština OUN donela je Rezoluciju broj 96 od 11. decembra l946. godine kojom je proglasila genocid za zločine meñunarodnog prava koji su u su-protnosti sa duhom i ciljevima UN i koji osuñuje civilizovani svet, a 9. decembra 1948. godine usvojena je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida pod kojim se podrazumeva: potpuno ili delimično uništavanje neke nacionalne, etničke, rasne ili religiozne grupe:

a) Ubistva članova grupe;

b) Teške povrede fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;

c) Namerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili delimičnog fizičkog uništenja;

d) Mere usmerene na sprečavanje rañanja u okviru grupe;

e) Prinudno premeštanje dece iz jedne grupe u drugu.

Nezavisna Država Hrvatska je u postupku prema Srbima, Romima i Jevrejima u periodu od svoga proglašenja, 10. aprila 1941. godine, pa do kapitulacije 1945. godine počinila genocid po svim tačkama Konvencije OUN od 9. decembra 1948. godine.

Genocid nad Srbima počinila je i Narodna Republika Hrvatska neposredno po završetku Drugog svetskog rata i Republika Hrvatska od 1990. godine pa na ovamo.

Obrazloženje:

Pod a) Izvršena su masovna ubistva i pokolj pravoslavnog naroda na ukupnoj državnoj teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, a naročito u logorima smrti Jaseno-vac, Stara Gradiška, Gospić, Jadovno, Pag i dr. Pored masovne fizičke likvidacije pripadnika srpskog naroda u logorima smrti, organi Nezavisne Države Hrvatske ubijali su Srbe i na ukupnoj državnoj teritoriji.

Pod b) U svim hrvatskim logorima odnos prema zatočenicima bio je krajnje nehuman. Vršena su masovna sakaćenja muškaraca, žena i dece, odsecanjem pojedi-nih delova tela i sakaćenje svim mogućim predmetima: nožem, sekirom; paljenje ljudskog tela na vatri, izlaganje teškim fizičkim radovima do fizičke iznemoglosti, masovna ubijanja zatočenika iz sadističkog zadovoljstva, odmazde nad grupom, čiji se broj penje na više desetina jedinki u čestim "nastupima".

Pod c) Držanje zatočenika u hladnim prostorijama u krajnje nehigijenskim stambenim uslovima naročito zimi gde je dolazilo do masovnog umiranja, izgladnjivanje odraslih, žena, dece i ostalih osoba do potpune fizičke iscrpljenosti, a onda uz fizičko zlostavljanje - do smrtnog ishoda, gde su nestajale velike grupe muškaraca, žena i dece. Ubijanje zatočenika na skeli, zvanoj "Granik", u logoru smrti Jasenovac, te bacanje leševa tih osoba u reku Savu, sa tegovima na pojedinim delovima tela i to kroz čitav tok trajanja logora (1941-1945).

Pod d) Masovna silovanja ženskih osoba, a često i maloletnih devojčica, koje su potom klane noževima ili ubijane na razne druge načine, rasecanje utroba i vañenje neroñene dece iz trudnih majki, masovna ubijanja ženskih osoba sa ciljem potpunog ukidanja nataliteta srpskog naroda.

Pod e) Ubijanje desetina hiljada dece. Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ubijeno je na razne načine 74.360 dece, starosne dobi od jednog dana do 14 godina. Deca su, ne samo mučena i ubijana na razne načine, već su i deljena hrvatskim bračnim parovima, uglavnom bez dece uz objašnjenje: "Spašavanje srpske djece". Toj "spašenoj srpskoj djeci", davali su drugo ime, prevodili ih u katoličku veru i u Hrvate. Time je deci sakriveno njihovo poreklo.

Svjedočenja i kazivanja

Iz ispovesti dece, sada već osoba u poodmaklim godinama, koja su nasilno doterana u hrvatske logore, veoma lako se može zaključiti da logori u Hrvatskoj nisu bili nikakvi radni logori, kako ih neki hrvatski autori žele predstaviti, i da iz tih logora nisu spasavana srpska deca, već da su ti logori bili opšta mučilišta za sve one koji su u njih bili na silu dovedeni da bi na najsvirepiji način bili mučeni, a potom ubijani raznim tupotvrdim predmetima ili klani noževima.

Iz ispovesti preživele srpske dece (u ovoj knjizi), sada osoba u starosnoj dobi, koja su bila prisilno odvedena u hrvatske logore, a koja su sav kasniji životni vek proveli u jednom sistemu koji se zasnivao, u prvom redu, na lažima, pa su tako svi zločini genocida pripisivani ustašama, ne nazivajući ih čak ni njihovim pravim imenom: klero-nacistima. Reč "ustaša" ulivao je svima strah u kosti i iza toga niko nije video hrvatsku državu i druge strukture njene vlasti uključene u genocid. Pojam "ustaša" je pojam zla, pojam sile i moći, sile koja može sve šta hoće i koja sva počinjena zla prima na sebe, i iza čega se niko drugi ne vidi. Otuda i ova bivša deca - paćenici koja su nekim čudnim okolnostima ostala živa. Sva zla koja su im se dogañala u hrvatskim logorima smrti, a i prije dolaska u logore, vide samo u jednom segmentu državne vlasti - ustašama. To, valjda, dolazi i otuda što je tzv. komunistička vlast u Jugoslaviji, uspostavljena diktaturom Komunističke partije, odmah neposredno iza završetka Drugog svetskog rata, sve činila da umanji masovno učešće hrvatskog stanovništva u genocidu i sva zla svali na "krhka" pleća one "šačice" hrvatskih klero-nacista - ustaša, koji su se u nekoliko kamiona dovezli iz Italije i sa Janka Puste iz Mañarske. Otuda su ustašama i samo ustašama pripisivana sva počinjena zla "našim narodima i narodnostima" u koje čak i ne spadaju Romi i Jevreji. Pri tome se sve činilo da se "to zlo" što je god moguće više umanji ili sakrije i dakako pripiše okupatoru, a stvarne planere, organizatore i izvršioce genocida, proglase samo pomagačima okupatora, a ustaše su im u tome samo malo pomagale!?

Ono što je autor posebno zapazio čitajući ove jezive dečije ispovesti uvrštene u knjgu, jeste strah, nesavladan strah od ustaša koji je još uvek kod prisutan, čak i kod odraslih osoba. Taj strah je čak toliki da se boje i da potpišu svoja kazivanja, ne zato što njihova kazivanja ne bi bila dovoljno istinita, već zato što misle da bi se to zlo moglo opet ponoviti.

Gojko Knežević

Roñen 22. 12. 1934. godine u selu Ušivac, kod Knežice, opština Kozarska Dubica, živi u Banjoj Luci

Svjedoči:

Sjećam se seoske kozaračke kuće u kojoj sam roñen. Imao sam 1942. godine osmoro braće, majku i oca. Idiličan seoski život i naše dječije igre prekinuo je poziv na opšte bježanje, jer, neke ustaše pale sela i ubijaju narod. Na brzinu je majka spakovala šta je mogla i zajedno sa ostalim seljanima i sa nama uputila se u zbjeg na planinu Kozara. Na Kozari sam prvi put shvatio da ljudi ginu od nekakvih metaka i granata, što ja prije toga nisam nigdje čuo ni vidio. Lutali smo po Kozari sa ciljem da izbjegnemo zarobljavanje. U meñuvremenu, pošto je moja majka bila noseća, porodila se u zbjegu na Kozari i tada smo dobili sestricu, koju smo nazvali Ljeposava. Jedan dio zbjega sa Kozare je uspio da se probije prema planini Grmeču uz velike gubitke branilaca, a drugi dio je ostao u obruču hrvatsko–njemačkih jedinica. U tom haosu sam izgubio kontakt sa porodicom i bio sam uhvaćen od strane nekakvih vojnika koje sam prvi put vidio. Pješke sa ostalima sproveden sam u logor Stara Gradiška.

U Staroj Gradišci smjestili su nas u nekadašnju kaznionu (zidane prostorije) dupke punu civila, tako da se nije moglo ni sjesti, ni ležati. Jednoga dana izveli su djecu u dvorište, koje nije bilo posebno čuvano od stražara. Postrojili su nas i pojedinačno pitali za ime i prezime, vjeru, oca i majku, odnosno iz kog smo sela. Po vlastitim nahoñenju vojnika vršeno je odabiranje. Napravljene su dvije grupe djece. Ja sam bio svrstan u jednu grupu, a nisam znao zašto služe grupe. Kad je mene ispitivao ustaša, rekao je: "Znam ti oca!" Svrstao me u drugu grupu, a jednog dječaka, mog uzrasta, koji je stajao do mene, ostavio je u toj grupi. Zatim su tu grupu odveli izvan zidova logora prema rijeci Savi. Ja sam bio ljubomoran što i mene ne izvode iz logora pa sam se kriomice izvukao iz logora i pratio šta će biti sa tom grupom. Tada sam vidio da su ih odveli na obalu Save i stavili ispred manje gomile savskoga šljunka. Preko puta ležala su dvojica uz mitraljeze i počeli pucati po toj djeci. Tada sam vidio u onom dječaku sebe i shvatio da sam mogao biti na njegovom mjestu. Vratio sam se u logor, jer drugdje nisam imao kud. U tom logoru sam bio neko vrijeme. Ne znam tačno koliko, jer nisam imao predstavu o vremenu.

Jednog dana došli su kamioni u dvorište. Sve su nas ugurali u kamione i vozili uz rijeku Savu, sve dok nismo došli do Jasenovca (što ja u tom trenutku nisam znao). Kada smo ušli kroz kapiju logora, vidio sam mnogo ljudi, žena i djece, starih i mladih, uglavnom u seoskoj obući i odjeći. Shvatio sam da su to ljudi iz mog kraja, pa sam se počeo raspitivati za moju braću, majku i sestru. Nakon nekoliko dana ugledao sam majku u grupi sa ostalim logorašima, a u naručju je držala našu sestricu – dojenče, bebu. Susret je bio dirljiv. Tu sam zatekao i nekoliko braće, ali ne sve. U tom logoru svakodnevno je dolazilo do pucnjave, a to je značilo da je ugašen nečiji život ili su se čuli krici i krkljanje od klanja, što je bilo vrlo teško izbjeći da se vidi ili čuje. Živio sam pod tim utiscima. Iživljavanje logorskih dželata bilo je različito; kako je kome padalo na pamet. Izmeñu ostaloga sa zadovoljstvom su otimali malu djecu – bebe od majki, što, naravno, majke nisu dozvol-javale, pa je dolazilo do fizičkog (nasilnog) otimanja. To je izazivalo stražare na razne vrste iživljavanja i najbrutalnije zločine. Tako se desilo i sa mojom majkom, Jovankom, koja je inače bila vrlo hrabra žena i fizički veoma jaka. Kad su joj ustaše htjeli oteti dijete, ona se s njima pohrvala jednom rukom tako da ih je poobara-

la na zemlju. Sjećam se kako su pali u vodene lokve, u blato. To je razbjesnilo grupu ustaša, skočili su na nju, savladali je, oteli dijete. Jedan je ustaša sestricu bacio u vazduh, a drugi je dočekao na bajonetu i tako je jadna sestrica završila svoj kratak život. Majku su držali, dok jedan nije prišao sa nožem, rasjekao seosku košulju i odsjekao joj dojku. Ja sam morao sa grupom logoraša to da posmatram. Nekoliko ustaša je promatralo našu grupu da vidi da li će neko da reaguje, odnosno da nema neko od rodbine, da bi i njega odmah likvidirali. Jedan od logoraša, koji je znao da mi je to majka, stajao je iza mene i stavio mi ruku preko usta da ne bi kriknuo i tako se odao da mi je to majka i sestra, što bi značilo i moj kraj. Nakon takvog zločina morao sam da izbjegavam bilo kakvo okupljanje. Skrivao sam se gdje god sam znao da ne bi bio na oku nekom ustaši. U tom, mom "šetanju kroz logor", gledao sam kako ljudi, mladi i stari, rade na izgradnji nasipa noseći zemlju i kamenje svojim rukama i ugrañuju u nasip. To su bile nepregledne kolone koje su išle u dva smjera. Vidio sam kako iznemogli ljudi padaju na koljena i pokušavaju se pridići pod teretom, ali ih je sprečavala ustaška kama ili metak. Ubijali su ih na licu mjesta, jer više nisu bili potrebni i odmah su ih ugrañivali u nasip. Kad danas hodate tim nasipom, znate da je armiran velikim brojem logoraških kostiju. Gledao sam kako su skelom prevozili veliki broj ljudi sa naše strane na drugu obalu Save. Na povratku skela je uvijek bila prazna, što mi je bilo čudno. Kasnije sam doznao da su ljudi prevoženi preko Save voñeni na masovno ubijanje. Ukopavali su ih u masovne grobnice. To mjesto zove se Donja Gradina. Na rubovima jasenovačkog logora koji je opasan žicom nalazile su se visoke stražare na kojima su bili postavljeni mitraljezi za odbranu logora, najvjerovatnije od partizana i oni su u slučaju potrebe dizali uzbunu ručnim sirenama. Tada bi svi tako na-oružani išli na odbranu logora. Jedna od zabava i iživljavanja stražara u logoru bila je vježba "ciljanja". Oni su vježbali precizno gañanje na logorašima. Radili su to na sljedeći način: Natjerali su logoraše da na jedan zabijeni drveni stub svežu bodljikavu žicu pa je obmotaju ispod pazuha nekog logoraša ili logorašice, nanizanih jedni do drugih, pa onda neko dijete, tako sve naizmjenično do sljedećeg stuba gdje se ta bodljikava žica učvrsti. Ustaše bi uz veselje i smijeh i razne opklade dogovarali ko će u koga pucati, gdje će ih pogoditi. Ali nisu pucali u djecu tako dugo dok odrasli ne budu ubijeni i ostanu da vise na bodljikavoj žici i na taj način je zategnu, a djecu odignu od zemlje što uzrokuje njihovo vrtenje i strahovite dječije krikove od bolova zabodene bodljikave žice u tijelo djeteta. Kad prestanu dječiji jauci, znači da je posao završen. Tada se presijeku krajevi bodljikave žice kod stubova, pobijeni odvuku do Save i bace u rijeku. Ja sam bio u sljedećoj grupi gdje sam trebao biti vezan na bodljikavu žicu. Došavši na red, izgubio sam osjećaj straha i bilo kakve reakcije. Imao sam osjećaj totalne apatije od onoga što sam doživio gledajući i znajući da to i mene čeka. Nekoliko njih je bilo već omotano bodljikavom žicom i trebao sam i ja biti vezan, ali u tom trenutku začule se sirene i pucnjava mitraljeza sa stražarskih mjesta, pa su sve ustaše otrčale da brane logor. Tako smo mi ostali živi. Ja sam pobjegao meñu zgrade u samom logoru i našao jedan poljski WC u koji sam se uvukao. Tu sam se pritajio da me ne nañu. Pucnjava je trajala jedno vrijeme, a onda su se čuli strahoviti masovni jauci, pojedinačna pucnjava. Osjetio se jedan opšti haos u logoru. Ja nisam smio da izañem iz svog "skrovišta". To je trajalo do duboko u noć i nisam smio da se opus-tim, jer bi pao u fekalije, a ako izañem, bojao sam se da će me zaklati. Pred zoru sve se stišalo i u prvo svanjivanje ja sam se nekako izvukao onako sav ukočen iz svog "skloništa". Uputim se prema zgradi u kojoj sam prebivao. Kod vrata se zatekao neki ustaša i pitao me, gdje sam ja to bio. Nisam mu slagao već sam rekao da sam bio u klozetu. Otvorio mi je vrata od zgrade gdje su bili logoraši, šutnuo me nogom i ja sam pao meñu logoraše. Logoraši su me pitali kada sam i kojim transportom stigao. Tada sam vidio da nema nikog poznatog u toj zgradi, da su svi pobijeni. Kasnije sam doznao zašto je straža digla uzbunu. Razlog je bila seoska krava, koja se u grmlju napasala, a ustaša je mislio da se to približavaju partizani. Tako mi je krava spasila život.

Hrana u logorima bila je od ostataka opratih kazana, gdje se prije kuhala hrana za vojsku. Nakon odreñenog vremena, pojavile su se ustaše i pokupili svu djecu na jedan prostor i počeli su da nam prijete, da od ovog trenutka ne smijemo ništa govoriti, na nikakva pitanja ne smijemo odgovarati, jer ko god bude progovorio, biće odmah ubijen. Djeci nije trebalo dva puta govoriti, ionako su bila preplašena. Sutradan, ponovo smo bili okupljeni na istom mjestu. Tada su u logor ušle grupe ljudi i žena u bijelim mantilima. Došli su do nas, gledali nas, pitali nas svašta, a mi smo samo ćutali. Niko ništa nije smio da kaže. Pregledali su nas, nekima su pružili pomoć u obliku zavoja. To je bio Meñunarodni crveni krst, koji je doznao da se u logoru nalaze i djeca, pa su naredili da djeca moraju biti odvojena od logora. Da bi nas "higijenisali", ustaše su nam naredile da se skinemo goli, pa su nas počeli "kupati" sa vatrogasnim šmrkovima. Tako mokrim su davali po košulju, koju smo obukli. Meni je košulja bila do gležnjeva. Onako mokre su nas ugurali u otvorene kamione i odvezli u Sisak, gdje je vršena selekcija po uzrastu. Djeca približne sta-rosti, oko 14 do 16 godina, transportovana su u Njemačku na rad, djeca od 10 do 14 godina su poslata širom Slavonije po hrvatskim selima da rade kao robovi, a svi mlañi od 10 godina su stavljeni u vozove sa "G" vagonima, koja inače služe za transport stoke u koje sam i ja dospio. Krenuli smo prema Zagrebu. Putovali smo tri noći i tri dana tih šezdeset kilometara, zatvoreni bez vode i hrane. U Zagrebu smo bili jedan dan na sporednom kolodvoru uz ustašku stražu. Zahvaljujući Crvenom krstu, koji je doznao za taj transport, vagoni su otvoreni, pa su djeca prihvaćena, koja su bila živa ili davala znakove života, a bolesna i iznemogla trans-portovana u zaraznu bolnicu na liječenje. Veliki broj djece je u vagonima umro od gladi, žeñi i bolesti. Ljekari su pregledali djecu i za koju su utvrdili da su zdrava, ustaše su strpale u kamione i odvezli u dječiji logor Jastrebarsko. Ja sam bio na liječenju u toj bolnici 22 dana i kao oporavljen predat ustaškom redarstvu. Oni su me nekim kamionom prebacili u logor Jastrebarsko.

U tom logoru su bila samo djeca uzrasta od najmanjih do moga uzrasta. Logorom su vladale časne sestre u saradnji sa katoličkim svećenicima. Oni su imali nam-jeru i zadatak da prekrste djecu sa pravoslavlja na katolicizam, tako da su nas svako jutro sprovodili u neki hangar koji je služio kao katolička crkva, gdje su vršene mise i pokrštavanje uz stalnu kontrolu i pritisak časnih sestara, koje su "nemirnu djecu" izvodile iz te tzv. crkve i nemilosrdno po golom tijelu tukle šibama umočenim u sirće ili slanu vodu. Ta djeca uz krikove i jauke su dobivali otvorene rane, koje se nisu liječile, već su se zagadile. Na taj način veliki broj djece je umro u mukama. Svaki prekršaj njihovih pravila se kažnjavao batinama ili ne davanjem hrane. Tako na primjer, zbog teških uslova života, djeca bi se po noći uneredila što bi bilo kažnjavano na opisani način. Iz tih razloga djeca bi spavala na smjenu da im se tako šta ne dogodi, pa tako nenaspavana kad odu na misu, zadrijemaju i zaspu što bi opet časne sestre kažnjavale batinama.

Umijeće preživljavanja u Jastrebarskom bilo je bježanje od časnih sestara i sakrivanje. U takvim okolnostima sam bio oko godinu dana. To pamtim po tome što sam preživio zimu i ponovo ljeto.

Jednog dana došla je neka kamion–cisterna u krug logora pa su nas ti vozači zvali da uñemo u cisternu sa zadnje strane gdje su bila vrata: "Ajte djeco, vodimo vas kući mamama i tatama!" djeca su naivno pojurila, gurala se i tukla ko će ući u cisternu da pobjegnu od ovog zla. Kada se cisterna napunila, oni bi zatvorili vrata, upalili kamion i otišli iz logora. Viknuli su prije odlaska: "Vratićemo se mi po ostalu djecu!" I stvarno, nakon nekog vremena, ponovo se pojavio kamion i obavio je isti posao kao i ranije. Ja nisam htio da ulazim u tu cisternu iz prostog razloga što znam da su mi majku ubili u Jasenovcu, a da mi je tata u partizanima, pa me nemaju kuda odvesti, što mi je i spasilo život, jer su svu tu djecu, koja su bila u cisternama, nakon izlaska iz logora, ugušili sa otrovnim gasom, koje su puštali u cisternu. Djecu su, zatim, izbacili u neku rijeku koja je bila u blizini. To smo kasnije doznali.

Jednog dana su me, ne znam iz kojih razloga, smjestili u kamion sa još tridesetoro djece i odvezli u Zagreb. Dovezli su nas u ulicu koja se zove Ilica, blizu raskršća sa Kljajićevom ulicom. Tu je bio logor samo za djecu za koju su ustaške vlasti dozvoljavale da ih mogu grañani Zagreba posvajati. Morali su potpisati izjavu da će djeci promijeniti ime i prezime i nastaviti sa katoličkim vaspitanjem.

Vlast je taj logor nazvala Prihvatilište djece banditskog terora. Na taj način se iskupljivala pred svjetskom javnošću kako brinu o stradaloj djeci. U tom logoru sam se upoznao sa mojim vršnjakom koji se zvao Boško. Mi smo se kao drugovi zavoljeli i brinuli jedan o drugom. Pošto sam se ja teško razbolio i imao istovremeno nekoliko teških bolesti (bio sam pred umiranjem), nisam mogao ići po hranu, pa je Boško dijelio svoju hranu sa mnom. Pošto su djeca doznala da grañani dolaze po njih i da ih vode u svoje kuće, svako je želio da pobjegne iz logora, pa tako i ja.

Jednog dana u jesen 1944. godine sjedio sam u dvorištu i grijao se na suncu. U jednom trenutku sam osjetio da nema više sunca i pogledao sam koji je razlog. Digao sam glavu i vidio u toj mojoj agoniji lik lijepe žene, koja je imala na glavi svilenu maramu i gledala u mene. U toj mojoj muci pomislio sam da mi je to majka, pa sam joj rekao da me vodi odavde ili ću umrijeti. Ta žena me uzela u naručje, jer nisam mogao hodati, i odnijela me do kapije gdje se morala prijaviti da je uzela dijete. Tada sam ja shvatio da me ta žena uzima sebi i da mi to nije majka, a ustaša na portirnici me pitao: "Hoćeš li ići sa tom tetom?" Ja sam rekao da neću, ako ne uzme i Boška. Na to će ustaša toj ženi:

"Ima mali pravo. On će umrijeti za koji sat, pa ćete imati problema sa sahranom. Otiñite dolje i uzmite zdravo dijete!"

Ona je ponijela mene nazad meñu djecu i pitala ko je Boško. Ja sam joj pokazao. Ona je uzela njega za ruku, mene držala na rukama i obojicu izvela iz logora. Boška je dala na usvajanje svojoj prijateljici u komšiluku, a mene je zadržala kod sebe. Pozvala je ljekare da me pokušaju spasiti. Njen muž je bio grañevinski inženjer. Zvao se Stjepan Novaković, rodom iz Novske. Pomajka se zvala Blanka Novaković. Kasnije sam doznao da je ona osim nas dvojice iz logora uzela još sedmoro djece i dala ih svojim prijateljima da ih usvoje. Oni nisu imali djece pa su mene posvojili zvanično i dobio sam ime Novaković Vojko. Objasnili su mi da je Vojko više hrvatsko ime, a Gojko više srpsko. Rekli su, kada ne bude više ustaša, da će vratiti moje ime, a imena su slična. Zahvaljujući mojoj prirodnoj grañi i otpornosti organizma, uz veliku brigu i pažnju mojih novih "roditelja" i ljekarsku njegu, uspio sam se brzo oporaviti tako da sam već 8. maja 1945. godine, trčkarajući dočekao našu vojsku koja je oslobodila Zagreb. Te godine u jesen pošao sam u osnovnu školu koja je tada trajala četiri godine, pa zatim u nižu gi-mnaziju, a onda sam se upisao u tehničku školu.

Odnos porodice Novaković i njihove rodbine prema meni bio je korektan, vjerovatno i suzdržan sve do dana kada me je pronašao moj otac. Nakon utvrñivanja očinstva došlo je do drame da će me izgubiti moji novi "roditelji". Moj otac je rekao: "Ja sam njega stvorio, a vi ste ga ponovo rodili. On je moj koliko je i vaš!" To se desilo u jesen 1948. godine. Od tog dana sam preživljavao veoma teške psihičke trenutke zbog teškog psihičkog maltretiranja, a po neki put i fizičkog od strane pomajkine familije. Napominjem da je moja pomajka bila veoma bogata, da je imala ogromnu vilu, u kojoj sam i ja živio, i druga imanja. Ona je imala i dvije mlañe

sestre koje su takoñe bile veoma bogate, jer im je njihov pokojni otac podjednako raspodijelio svoje bogatstvo. Pošto moji novi "roditelji" nisu imali djece, a pronašao me otac iz Bosne, smatrali su da ja više nisam njihov i htjeli su po svaku cijenu da me razbaštine i ukinu posinjenje, kako ne bi naslijedio to imanje.

Ja to, naravno, nisam razumio niti sam ja volio i poštovao nove roditelje radi bogatstva, nego iz ljubavi i pažnje. Kad sam shvatio da je u pitanju nasljedstvo, mene se to nasljedstvo zgadilo, a i nisam mogao razumiti tako ponašanje ljudi prema nasljedstvu.

Tokom 1954. godine moj poočim Stjepan je umro od raka na plućima, tako da nisam imao više ni njegovu zaštitu, a pomajka nije imala snage da se bori protiv rodbine. Napominjem, da su moji novi "roditelji" mene vodili u pravoslavnu crkvu u Zagrebu, koja se nalazi na Cvjetnom trgu i nisu me ničim odnarodili od moje vjere i krvne rodbine, a otac me je redovno posjećivao.

Shvativši da neću ni ja izdržati bitku sa pomajčinom familijom oko nasljedstva, a već sam napunio punoljetstvo, uz dva svjedoka otišao sam u opštinu Črnomerec i povratio svoje roñeno ime i prezime i sam sam se razbaštinio. Na taj način sam se riješio problema nasljedstva i otišao iz Zagreba.

U jesen 1957. godine dobijam telegram od mog prijatelja Boška da je umrla moja pomajka, koju je i on volio i obavijestio me o danu sahrane. Odmah sam vozom otišao u Zagreb, a pošto sam imao ključ od kuće, a ulaz u kuću je čuvao ogroman, veoma opasan pas, koji je mene poznavao i odmah se mazio i skakao na mene. Onda sam pokušao otključati vrata sa namjerom da uzmem crno odijelo da mogu sutradan ići na sahranu. Ključ nije pasao u bravu, jer je rodbina – sestre i zetovi pomajke -provalila u kuću, promijenila brave i uselili se. Kad su čuli da neko pokušava da otvori vrata, pojavio se na prozoru jedan od zetova i pitao me: „Gospon, koga tražite?" Pravili su se da me ne poznaju iako smo se znali oko 10 godina, sa ciljem da sam ja neki stranac koji hoće da provali u kuću i prijetili su mi da će zvati miliciju. Meni stvarno nije bilo do ovakvih gluposti, jer sam bio utučen zbog smrti pomajke, koja me je voljela kao svoje dijete, a i ja nju. Tada sam kon-statovao da me pas prepoznaje, a familija ne, što je mizerno i „glembajevski". Otišao sam kod prijatelja koji su imali jak uticaj u društvu i požalio sam se na ponašanje familije, jer su oni zaprijetili da mi neće dozvoliti da doñem na sahranu. Bojali su se da ću ja imati pravo na nasljedstvo. Ja sam pozajmio odijelo kod prijatelja Boška, sutradan otišao na sahranu koju su obezbeñivali tadašnji agenti i uniformisani milicioneri tako da sam ja bio prvi iza kovčega pomajke.

Nakon saznanja familije da sam ja još 1954. godine vratio nasljedstvo u njihovu porodicu, oni su me zvali i govorili kako sam ja dobar, kako sam ja fin i pošten i priznali su da su griješili prema meni. A da sam drugačije postupio, možda bi kao Hrvat vjerovatno pucao po Srbima u prošlom ratu, što mi liči na janjičare. Zato mi je drago što nemam ni nasljedstva, a ostao sam onim kako sam roñen - Srbin.

Kada su nastupile godine raspada Jugoslavije i ponovno oživljavanje ustaštva u Hrvatskoj, javio sam se kao dobrovoljac u JNA sa jedinim ciljem da se zaustavi povampireno zlo. Sudbina je htjela da su me rasporedili u Desetu diviziju pod rukovodstvom pukovnika Josoviča, koji je imao zadatak da oslobodi Jasenovac. Tako sam 1991. godine učestvovao u oslobañanju Jasenovca sa udarnom grupom. Napomenuo bih samo jedan detalj, a to je da su ustaše na fasadi srpske crkve napisali: „Mi nismo dirali vašu, a nemojte ni vi našu!" U progonjenju ustaša iz Jasenovca došli smo do raskršća sa kojeg se jasno vidjela katolička crkva sa zvoni-kom i objektom, na udaljenosti od pedesetak metara, a na stotinjak metara niz ulicu prema Novskoj išao je tenk u fazi povlačenja, čija je cijev bila okrenute un-azad. Imao je nacrtanu šahovnicu. Tenk je iznenada stao i okrenuo cijev, ne na nas nego na toranj katoličke crkve i sa dvije granate srušio toranj, a sa trećom granatom samu crkvenu zgradu. Zatim je punim gasom pojurio prema Novskoj.

Na taj način htjeli su pokazati kako su oni sačuvali našu pravoslavnu crkvu, a prevarom izvještavali meñunarodnu javnost kako su njihovu crkvu srušile jedinice JNA. Da nisam bio prisutan tom dogañaju, moglo bi se tumačiti kako god ko hoće i kako mu je pogodno, ali činjenice i lično svjedočenje govore pravu istinu, a to je da su porušili njihovu crkvu.

Formiranjem Republike Srpske Krajine nisam imao potrebe više da budem u JNA pa sam se vratio kući. Meñutim, kratko iza toga pojavile su se borbe u Bosni i Hercegovini sa istim, odnosno sličnim namjerama kao i u Hrvatskoj, s tim što su ovdje umiješane tri vjere i nastao je grañansko-vjerski rat u kojem je najteže prola-zio običan čovjek. Pogotovo onaj čovjek koji je vjerovao u pravdu, poštenje i multietičnost. Vidjevši šta se dešava na Kupresu i da se to širi prema Jajcu i Banjoj Luci, a da su muslimanske zelene beretke po drugim dijelovima Bosne i Hercegovine sa velikim žarom palile i ubijale nevini srpski narod, odlučio sam, da se ponovo, dobrovoljno javim u vojsku Republike Srpske, gdje sam bio rasporeñen za komandanta haubičkog diviziona 122 mm. Na Manjači smo vršili obuku mobili-sanih vojnika, a najviše je bilo Srba. Bilo je i Hrvata i muslimana, Roma i Jevreja, koji su sa puno elana prihvatili borbu protiv nepravde i shvatili da se bore na pravoj strani, jer srpska vojska nije napadala da osvoji već da odbrani srpska sela i gradove i grañane koji su s njima živili. To znači da je vojska Republike Srpske bila JNA u malom. Poslije obuke na Manjači moj divizion je podijeljen na baterije koje su bile pridodate na Vozuću kod Doboja na brdima iznad Jajca i u Donji Vakuf. Bilo mi je otežano rukovoditi na tri različite strane, ali sam uspijevao. Najviše borbenih zadataka prije operacije na Jajcu, imao sam na terenu Donjeg Vaku-fa u zoni 19-te brigade, čiji je komandant bio pukovnik Branislav Grujić. Zadatak ove brigade bio je prihvatanje srpskog stanovništva, koje je uspijevalo da se probije iz Travnika, Turbeta i Bugojna. Srpski živalj je napuštao svoje kuće i imanja da bi spasio živu glavu od muslimana i Hrvata. U tim danima 1992. godine, u jedinicama Vojske Republike Srpske bilo je mnogo vojnika koji su bili čak fanatično ogorčeni na zlodjela, koja su počinjena nad njihovim porodicama, pa su bili uvijek spremni na ishitrenu reakciju, odnosno, bili su brzi na obaraču. To je trebalo disciplinom i političkim radom ubjeñivati da se ne vrše odmazde već da se vojnički oslobode teritorije i grañani koji su bili po logorima ili getima u pojedinim gradovima i selima od strane bosanskih ustaša i muslimana.

Jednoga dana, dok sam sjedio s komandantom u komandi, javljeno nam je da se u selu Oborci ispod Komara nalazi pedeset dvoje iznemoglih žena, djece i stara-ca – muslimana, koji su lutali po šumama bježeći od ratnog zla. Sa komandantom sam odmah otišao na lice mjesta i zatekli smo te jadnike u velikom strahu za svoj život. Bili su i opkoljeni našim vojnicima, a oni nisu znali šta da rade sa njima. Komandant je pred svima naredio da se ja pobrinem za njih, a pošto je znao ugrubo moju prošlost, imao je povjerenja u mene. Ja sam razmišljao šta je najpametnije učiniti. Šetao sam ispred njih i tada sam pogledao u djecu koja su sa strahom gledala u mene i to sa istim onim strahom u očima koji sam ja imao u hrvatskim logorima smrti. Za trenutak mi je kroz glavu prošla sva moja golgota i sva zla koja sam vidio i osjetio. Tada sam odlučio da pozovem ekipu vojnih ljekara i sanitarnog osoblja, da izvrše pregled i zaliječe rane nevinoj djeci i tim jadnicima u dimijama i šalvarama. Naredio sam vojnoj pekari na Komaru da pošalje sto komada hljeba za izgladnjele, a vojnicima sam naredio da ostave puške i da uhvate lutajuće krave po livadama, da ih dovedu i da se izvrši muža krava, te da se djeci da mlijeko. Ja sam se uputio preko Komara do Turbeta, koje je bilo u musli-manskim rukama, gdje sam na granici razgraničenja sa bijelom zastavom pozvao njihovog odgovornog iz Turbeta. Došao je neki rezervni kapetan, po mojoj proc-jeni prosvjetni radnik, naravno musliman, kojem sam rekao da imam pedeset dvoje muslimana žena, djece i staraca, a da on iz Turbeta nañe pedeset dvije srpske osobe - isto tako žena, djece i staraca da bi sutradan izvršili razmjenu civila. On mi je odgovorio da je to pošteno, ali da on ne može odlučiti, već komandant koji se nalazi u Travniku i da će mi sutra u podne odgovoriti. Sutradan u podne ja sam doveo muslimane na razmjenu, a onaj kapetan je došao sa naoružanom vojnom pratnjom i predao mi je komad papira koji je ustvari bio otkinuti komad od vreće od cementa, na kojem je pisalo sljedeće: „Vi radite sa našima šta hoćete, a mi znamo šta ćemo sa vašima!" U potpisu, komandant iz Travnika i pečat komande. Tog trenutka sam odlučio da ja predam muslimane, računajući da će biti, u najmanju ruku, korektniji prema Srbima u Turbetu (naselje Voćnjak). Primijetio sam da je tom kapetanu bilo jako neugodno, ali nije smio primiti te muslimane, pa je naredio svojoj patroli da puca preko glava muslimana da ih zaustavi i da ne prijeñu u Turbe. Shvativši šta se dešava, ja sam naredio mojim vojnicima isto tako da pucaju sa leña preko glava muslimana da ih tako primoram da odu u Turbe, a što su oni i željeli. Vatra sa muslimanske strane je bila sve slabija, jer nisu mogli pucati po svom narodu i na kraju je prestala. I mi smo prestali pucati, tako da su svi muslimani prešli živi u Turbe. Kad sam se vraćao prema svojim položajima, shvatio sam da sam ispravno postupio, jer da sam nanio bilo kakvo zlo muslimanskim nedužnim civilima, ne bi bio ništa bolji od ustaša i novopečenih balijskih jedinica.

Završio sam Školu rezervnih oficira - Zemaljska artiljerija u Zadru 1957. godine.

Htio sam nastaviti sa školovanjem, odnosno studiranjem, ali mi je davalac stipendije - Republički savez boraca, dao do znanja da ima još mnogo ratne siročadi koje treba školovati. Rečeno mi je da sam školovan dovoljno i da mogu raditi i stvarati.

Radio sam u struci elektrotehničara, prvo u Rudniku Kakanj, zatim u Rudniku Banja Luka, u Elektrodistribuciji Banjaluka i Tuzla, u Grañevinskom preduzeću „Teh-nika” – Tuzla u „Naftagasu" Novi Sad i Zavodu za studije i projektovanje Banja Luka, gdje sam se i penzionisao. Kada sam radio u Grañevinskom preduzeću "Te-hnika" – Tuzla, upisao sam vanredno Elektrotehnički fakultet u Ljubljani, a nastavio studirati u Zagrebu. Kao projektant u Zavodu za studije i projektovanje napra-vio sam nekoliko hiljada ozbiljnih projekata, fabrika, javnih objekata, ustanova i bolnica, škola i stambenih zgrada.

Oženio sam se tek u Banjoj Luci i stekao kćerku Natašu, koja je završila arhitekturu u Beogradu i ima svoju kćerku Irinu – moju unuku.

Dobrila Kukolj

Banjaluka

Svjedoči:

Roñena sam u jednom od najljepših sela koje je smješteno na obali rijeke Save, a to je selo Meñeña, opština Bosanska Dubica. Roñena sam 30. jula 1932. go-dine, kći Rade i majke Savke, roñene Ružičić. Majka domaćica, otac trgovac - zemljoposjednik.

Živjela sam i rodila se u velikoj kući koja je bila na sprat sa prizemljem. Dužina kuće je bila 14, širina 10 metara. Kuća je imala ukrasne izrezbarene balkone. Na gornjem spratu su bile četiri sobe plus dnevni boravak, a na donjem spratu je bio isti raspored, ali sa odreñenom prostorijom gdje je bila smještena trgovačka radnja (dućan). Na gornjem spratu je bila ostava za namirnice i iz te prostorije išlo se na tavan. Tavan je bio duž cijele kuće i služio je za sušenje mesa, ribe i drugo. Na prvom i drugom spratu bili su veceji. Na donjem spratu uz kuću je bila ozidana velika nastrešnica u koju se izlazilo iz kuće i dalje u dvorište, a iz dvorišta u baštu. Pod ovom nastrešnicom su bili stolovi i klupe gdje se ljeti odsjedalo. Kuća je bila pokrivena crijepom. U dvorištu je bio veliki zidani bunar iz kojeg se voda dovodila u kuću. Uz samu kuću protiče potok zvani "Rašinovac". Na lijevoj strani dvorišta nalazila se zgrada, magazin. U donjem dijelu, koji je bio dosta ukopan u zemlju, bio je podrum gdje su bila smještena velika burad za rakiju i vino. U tom podrumu preko ljeta ostavljale su se šunke i slanina. Na gornjem dijelu prostor je bio podjeljen u takozvana okna u koja se pojedinačno odlagao: grah, pšenica, soja... U posebno okno odvajao se kukuruzni šrot za svinje i ostalu stoku, a u dru-gom dijelu je bilo mljeveno brašno (pšenično i kukuruzno). S druge strane dvorišta nalazila se velika zidana zgrada, u kojoj je u jednom dijelu bio smješten mlin za mljevenje pšenice i kukuruza, a u drugom dijelu su bile ogromne bačve u koje su se u jesen stavljale šljive i grožñe za pečenje rakije. Moj djed je posjedovao veliki šljivik i vinograd, i u jesen su radnici danima tresli šljive i brali grožñe. U vinogradu su posebno u lejama bile breskve, to jest šantelije, a okolo vinograda fine kruške uz koje su se penjale loze bijelog grožña i to je grožñe ostajalo do kasno u jesen. Miris toga voća je nezaboravan i neizbrisiv.

U trećem redu je bila štala za krave (bilo ih je deset, koliko se sjećam). Posebno je bio teočnjak za telad. Dalje od ovog je bila konjušnica gdje su se držali konji (koliko se sjećam, bilo je dva para). Jedni su vozili fina ukrašena kola za svečane prilike, a drugi su za rad u polju - njivi. Imali smo radnika koji je sa konjima radio, ali je radio i druge poslove. U zadnjem dijelu dvorišta uz samu baštu bio je zidani svinjac gdje su se držale svinje. Po mom kasnijem saznanju, broj svinja je bio oko 150. Preko zime svinje su se tjerale u šumu Prosaru gdje su bile posebne kolibe za smještaj. Uz sami svinjac bio je štagalj gdje se slagalo sijeno za konje i krave, a slama od žita se stavljala u stogove i prostirala pod stoku od koje se pravilo ñubrivo. Na kraju je bio veliki kokošinjac odvojeno za kokoške, guske, patke i tuke. Ne znam broj, ali znam kada se puste da ih je bilo puno dvorište i nije ih bilo manje ispod dvjesta. U samom potoku, koji je proticao pored kuće, bila je i mala vodenica gdje se mljelo žito. Od poljoprivrednih mašina posjedovali smo više plugova za oranje, mašinu-vršalicu za pšenicu, veliki trijer za čišćenje graha, a po-sebno trijer za pšenicu za ostranjivanje nepotrebnog korova.

U mom domaćinstvu živjelo je 12 članova porodice. Djed Simo, roñen 1881. godine, otac Rade, roñen 1904, majka Savka, roñena 1904, brat Boško, roñen 1927, sestra Jagoda, roñena 1936. i ja. Stric Milorad 1906. godine, strina Marija 1907. godine, brat Rajko 1931. godine, sestra roñena 1939. godine. (Danas od moje najuže porodice živa sam samo ja, a od strica njih četvero).

Stupanjem na vlast NDH-a, odmah je pristupila odvoñenju muškaraca na prisilni rad i hapšenje uglednijih ljudi, Srba, bilježnika, učitelja i sveštenika.

Što se tiče postavljanja same vlasti, Srbi su odmah smenjeni i postavljani Hrvati i muslimani. Iz mog sela pristupile su i pridružile se vlasti hrvatske porodice (koje su i cijelo vrijeme rata ostali kod svojih kuća), porodica Sanković, Šopovi i Varge. Na vlasti su bili Hrvati. Formirana je i ustaška satnija meñu kojima je bilo dosta Hercegovaca, tzv. crnokošuljaša.

U junu 1941. godine počeli su se izdavati proglasi i tražiti i oduzimati oružje od onih koji su posjedovali. Poslije su odnešene i uništene sve matične knjige Srba roñenih, krštenih i vjenčanih. Iste godine, tj. 1941, krajem juna, počinju prva hapšenja, pa je uhapšen bilježnik, Lončar Nikola, roñen 1902. godine i njegov brat Milan, roñen 1904. godine. Po mom kasnijem saznanju, strijeljani su u Dubici.

Prvi napad Hrvata na naše selo desio se u ljeto 1941. godine i to je bilo i prvo bjekstvo iz kuće. Ovim upadom uhvatili su Batajić Petru, roñenu 1906. godine (koja je bila strina moga oca), silovali su je i zaklali. Nañena je mrtva nakon dva dana. Istog dana uhvatili su Milaković Marka, roñenog 1901. godine, zvanog "Ame-rikanac". On je bio prvi komšija i dalji roñak moje porodice (kumovi). Njega su takoñe zaklali i kožu derali. Poslije povratka kućama, nañen je na putu pored kuće. Ovom prilikom takoñer su uhvatili Šolaja Sretu (komšija moje porodice), klali ga, a nisu zaklali do smrti, pa ga je u takvom stanju našla njegova majka Ana, moleći ljude da dokrajče njegovu patnju. To naravno niko nije mogao da učini, ali je te noći izdahnuo. Sreto je tada imao 20 godina.

Prvi put u našu kuću su ušle ustaše i domobrani. Bila je to mala grupa od pet vojnika. To je bio i dan slave moga djeda i oca "Svetog Arhanñela" 21. 11. 1941. godine. Sjećam se da je otac ugasio svijeću, a djed je rekao došljacima da njegovi sinovi slave njegov imendan. Ovom prilikom nisu nikog napali, ali su zaprijetili da bez njihovog odobrenja ne smiju se okupljati. (Ovog moga djeda u julu 1942. godine u Jasenovcu su kundacima i bajonetama boli sve dok nije izdahnuo.)

Iz mog domaćinstva i moje bliže porodice u 1942. godini ubijen je djed Simo, roñen 1881. godine, otac Rade, roñen 1904. godine brat Boško, roñen 1927. godine, sestra Jagoda, roñena 1936, stric Milorad, roñen 1906, strina Marija, roñena 1907. godine. U porodici strica Ilije (brat moga oca) bilo je sedmoro: stric Ilija, roñen 1905, strina Nevenka, roñena 1906, najstariji sin Milan, roñen 1925, sin Mile, roñen 1926, Dušan, roñen 1928, Bosiljka, roñena 1930, Milovan, roñen 1932. Cijela porodica je pobijena, svi su stradali u hrvatskom logoru smrti - Jasenovcu. Stricu Mirku Batajiću (najstariji brat moga oca, roñen 1900. godine) i njegovom sinu Gojku, roñenom 1930. godine Hrvati su odsjekli desnu ruku radi komadića kruha. Od djeda Nikole (roñeni brat moga djeda), suprugu Petru Hrvati su zaklali kod njene kuće, a Radojka, Zagorka i Slobodanka ubijene su u logoru Jasenovac. Iz ove porodice stradala su četiri člana. Brat stričević moga oca, Batajić Ostoja, ostao je živ u Austriji, ali njegova kći Ljeposava, roñena 1926. i supruga Stoja ubijene su u logoru Jasenovac.

Iz moje najuže porodice nastradalo je četvoro, od moja tri strica, braće moga oca, desetoro članova, a od strica moga oca, djeda Nikole stradalo je šestoro članova, što ukupno iznosi 20 članova iz moje uže i šire rodbine.

Posebno ističem za Batajić Gojka, moga stričevića, roñenog 1930. godine da su mu, dok smo bili u logoru smrti u Jasenovcu, stražari za jednu koricu kruha, na oči svih nas u koloni, odsjekli desnu ruku do lakta.

U mom selu postojale su još dvije porodice Batajića (dalja rodbina). Te porodice su jednostavno uništene i ognjišta su im se ugasila. Ne mogu dati njihova imena, jer ne znam, a starijih od mene više nema da bih to doznala. Prezime Batajić postojalo je samo u selu Meñeña i D. Gradina. Doseljeni su iz Like.

Porodica moje majke, brat Sava Ružičić, sestra Petra, udata Trivić, takoñe su ubijeni u logoru Jasenovac. Brat od Save sa šest članova domaćinstva, supruga Stoja, kći Mila, Boško, Marija, Koviljka, Bosa i Branko. Od sestre Petre Trivić, muž ðorñe, sin Mijat, sin Jovo, kći Zora i snaha Jagoda, svi su pobijeni u Jasenovcu. Od porodice ostala je živa samo kćerka Stojka. Napominjem da je iz ove porodice snaha Jagoda doživjela užasne muke. Hrvati su joj sjekli dio po dio tijela, silovali je i najzad su je sa još nekoliko mladih žena spalili.

Što se tiče imanja i bogastva našeg domaćinstva, sve je spaljeno i uništeno, kuća i svi objekti oko kuće, a takoñe i živa stoka i usjevi.

Otjerana sam u logor od strane hrvatskih vlasti zajedno sa svojom najužom porodicom, a to je bilo početkom jula 1942. godine, kada smo jednostavno istjerani iz kuća i bez ičega protjerani u koloni za Jasenovac: djed Simo, roñen 1881. godine, otac Rade, roñen 1904. godine, majka Savka, roñena 1904. godine, brat Boško, roñen 1927. godine, sestra Jagoda, roñena 1936. godine i ja iz iste kuće (zajedno smo živjeli). Stric Milorad, roñen 1906. godine, strina Marija, roñena 1907. godine, brat Rajko, roñen 1930. godine, Slobodan roñen 1934. godine, Milja roñena 1936. godine i Simo, roñen 1939. godine. Druga kuća strica Ilije, roñenog 1905. godine, strina Nevenka, roñena 1906. godine, sin Mile 1925. godine, Milan roñen 1926. godine, Dušan, roñen 1928. godine Bosiljka, 1930, Milovan, 1932. godine. Cijela porodica je nastradala u Jasenovcu i njihovo ognište je zauvjek ugašeno. Stric Mirko, najstariji brat moga oca, roñen 1933. godine, strina Marija (1902), Gojko (1930), Slavko (1933), i Bosiljka 1936. godine.

Porodica Batajić Nikole (brat od moga djeda), njegova supruga Petra (1906), kćeri Radojka, Zagorka i Slobodanka. Iz ove kuće jedino je preživio sin Ranko.

Batajić Ostoja, brat od strica moga oca, njegova supruga Stoja, kći Ljeposava, sin Miloš i Milivoj.

Rodbina od moje majke, porodica Ružičić, brat Sava, supruga Stoja i njihovih osmoro djece.

Porodica Trivić Petre (sestra od moje majke), suprug ðorñe, kći Zora, sin Mijat, Jovo, kći Stajka i snaha Jagoda.

Tom prililkom i sva dalja rodbina i svi mještani sela u kom sam roñena, sve je protjerano i prisilno odvedeno u logor Jasenovac.

Iz kuća su nas istjerali hrvatski vojnici i prvo nas odveli u dvorišta crkve i škole. Tu su odmah odvojili zrele muškarce od žena i djece i zajedno nas proveli pod stražom u selo Cerovljane. Ovdje smo ostali oko 10 dana. Muškarci su bili odvojeni i sjedili na čistoj livadi. Mogla su im prići samo djeca i tu sam posljednji put vidjela svoga oca, brata i stričeve. Jednog dana su ih pokupili u kamione i odvezli. Poslije ovoga pod stražom i pješačenjem su nas proveli u selo Uštica. Tamo smo čekali nekoliko dana, nisu nas odmah pretjerali u Jasenovac. Kasnije smo saznali da nije bilo mjesta u logoru, jer su se tada pravile barake. Dobro se sjećam kada su nas sprovodili kroz selo Koštarica (naseljeno hrvatskim stanovništvom), kako su uzvikivali i lupali u kante govoreći: "Srbi, Srbi idite u logor, tamo vam je mjesto i tamo završite!". Iz Uštice smo skelama prevezeni preko rijeke Save za Jasenovac. Dobro se sjećam kada su nas natjerali na Savu, moja pokojna strina Marija sa četvoro djece, moja majka sa nas troje, da je strina Marija rekla mojoj majci: "Ajde Savka, da prvo bacimo djecu u Savu i mi za njima, jer vidiš da nas vode pravo u smrt!". Moja majka je odgovorila: "Nećemo, Marija, možda neko od nas i ostane živ!" I evo, ostala sam živa i danas postojim.

Ulaskom u logor dočekani smo bajonetama. Dve kolone oružnika koji su nas klasirali kao stoku i odvajali djecu od majki, posebno mušku djecu do 10 godina. Starce i muškarce odvajali su posebno i ovdje sam posljednji put vidjela moga djeda Simu. Ubili su ga, jer je pokušao da zaštiti moga brata Rajka.

Kada smo stigli u logor, nije nam ništa oduzimano, kod sebe nismo ništa ni imali, jer smo na svirepi način istjerani iz naših kuća bez ičega.

Pošto nije bilo mjesta, smješteni smo na čistoj livadi i pod vedro nebo gdje smo provodili i dane i noći. Jedne barake su bile sagrañene i u njima su bili već smješteni ljudi, a druge su dograñivane. Za ovo vrijeme boravka (početak jula, kraj oktobra) preživljavala sam sve strahote, za koje danas, kada razmišljam, ne mogu zamisliti da čovjek može da sprovodi nad ljudima. Bilo nas je na hiljade, hrana nikakva. Na polumlakoj vodi mješano je kukuruzno brašno, što znači da smo jeli prijesno. Djeca su oboljevala, dobijali proljeve i sve što je najgore. Ujutro bi stražari kupili mrtvu djecu i bacali ih u Savu.

Jednom, kada smo stajali u redu za hranu (davalo se parče crnog kruha), moj brat od strica Gojka Batajića, roñen 1930. godine pokušao je da uzme još jedno parče kruha, ali su ga stražari uhvatili i na očigled svih nas u koloni odsjekli mu desnu ruku do lakta, zatim ubili. Higijenski uslovi bili su očajni, a odjeća nije ni presvlačena, jer presvlake nismo imali. Kada noću pada kiša, spavala sam u lokvi vode, a ujutro ustajala potpuno mokra. Jedno jutro pitala sam moju sestru Jago-du je li ona spavala na suhom i imali ispod nje vode. Ona je odgovorila da nema. Meñutim, kada sam je podigla i pod njom je bila lokva vode, ali joj je tijelo bilo obamrlo, pa nije ni osjetila.

U logoru sam ostala do kasne jeseni 1942. godine kada su mene sa ostalom djecom i ženama strpali u stočne vagone. Vozili su nas do Siska, a zatim otkačili neke vagone i vratili nazad na stanicu u Jasenovac. U vagonima smo ostali dva do tri dana. Za ovo vrijeme nije se nikud izlazilo iz vagona, samo bi nam ujutro otvarali vrata. U vagonu nas je bilo mnogo; ne znam tačno broja, a na vagonu je bio samo mali otvor sa rešetkama kroz koji je malo dolazilo vazduha. Gušili smo se, jer nam je bilo jako tijesno, pa su se manja djeca onesvješćivala, a po neko je i umiralo. Jednostavno, zijevali smo kao ptići bez hrane i vode.

Jedno jutro davali su nam vodu da pijemo, ali to je bila sapunica sa kojom su se prali verovatno hrvatski vojnici i to sam morala piti, jer nije bilo druge. Sjećam se da su se smijali i pitali: "Je l' vam dobra voda?" Treći dan boravka u vagonu povezli su nas prema Lipiku i Pakracu. Jedni vagoni tu su otkačeni, a drugi vraćeni u mjesto Poljana. Izlaskom iz vagona dočekala su nas zaprežna kola i odvezi u opštinu Gaj, a iz toga Gaja rasporeñivali su nas po selima. Ja sam sa svojom gru-pom otišla u selo Toranj. Tu su me rasporedili u jednu hrvatsku porodicu, koja se zvala Petrlić Stevo i Elza. Elza je bila Mañarica. Imali su četvoro djece. Selo je bilo naseljeno sa više nacija (Talijani, Mañari, Ukrajinci, Srbi i dr.). Moju mlañu sestru sa majkom smjestili su kod druge porodice (Grandić Branko). Tada sam počela plakati i moliti da me ne razdvajaju od majke i sestre, i tom prilikom ova Mañarica Elza, kod koje su me bili dali da budem, doslovno mi je odgovorila: "Ne boj se, što se bojiš, neću te razdvajati od moje djece i nećeš biti gladna. Ja jedem kruh kakvog ni Pavelić ne jede. Ali, eto, možeš spavati sa sestrom, a ujutro da doñeš kod mene!" Tako je i bilo. Nisam bila gladna, okupali su me i presvukli. Nisam smjela odmah da se najedem, jer sam bila previše iscrpljena glañu.

Dobro se sjećam da je u ovoj kući bio smješten jedan muškarac (25 ili 27 godina) i zvao se Dragan. Bio je zarobljen na Kozari, ali se presvukao u žensku odjeću i pomješao se sa ženama i djecom, i tako ostao živ. Bio je partizan. (Ovo sam otkrila po mom kasnijem saznanju i to poslije osloboñenja). Za vrijeme njegovog boravka u istoj kući, jednog dana mi je prišao, pitao me odakle sam i zamolio me da ga obavijestim kada ugledam da dolaze ustaše u dvorište ovog gazde, jer se od njih sakrivao. Tako je bilo oko dva mjeseca. Jednog dana ga je jednostavno nestalo. Po mom kasnijem saznanju, vratio se u Bosnu.

Ovdje sam ostala godinu dana, a tada sa ostalim iz Bosne, koji su bili u tom selu, krenuli smo nazad u Bosnu. To je bilo pred kraj 1943. godine. Kasnije sam doznala od starijih da nas je nekom propusnicom sprovodila i odvela neka Čekić Jovanka koja je bila iz sela Ševarlija ili Slabinje. U to vrijeme, tadašnje vlasti NDH, dozvolile su da se žene i djeca mogu vratiti ali samo sa propusnicom. Sjećam se da nas je Jovanka vodila do Hrvatske Kostajnice i tada preko mosta smo prešli u Bosansku Kostajnicu. Dočekale su nas ustaše, ali kada je Jovanka pokazala tu propusnicu, pustili su nas. Meñutim, kada smo prošli most i cestom uz Unu krenuli prema Dubici, na kolonu žena i djece, sa planine Balja iz Hrvatske, počeli su pucati na nas. Tada je nastao jauk i bježanje. Ja se ne mogu tačno sjetiti, ali mislim da je na toj cesti ostala bar polovina mrtvih. Tada smo krenuli uz brdo i došli u neko selo Petrinja, a zatim u selo Jasenje. Ovdje smo ostali neko vrijeme, nismo smjeli ići kućama. Tada je majka (u to vrijeme bila još živa) preko neke porodice Pezić iz Dubice dobila ličnu kartu i konačno smo krenuli kući. U selu je bila vlast NDH i vojna satnija koja je sve kontrolisala. Tu smo ostali do pred sam Božić, a onda su ustaše po kućama opet počeli kupiti Srbe, hvatati i ubijati. Ponovila su se ubijanja i klanja. Tada sam pobjegla sa ostalima u planinu Kozaru, selo Vojskova, i ostala do osloboñenja zemlje 1945. godine.

Poslilje završetka rata, kao ratno siroče smještena sam u internat - dječiji dom gdje sam završila nižu gimnaziju, a poslije nastavila školovanje u Banjoj Luci.

Ne mogu, a da ne navedem moje upečatljivo sjećanje ulaskom u sam logor. Prolazila sam kroz kolonu ustaša - crnokošuljaša, a oni su odvajali djecu od majki. Taj plač i užas i danas mi odzvanja u ušima, a majka me je tješiIa: "Ne boj se, mila, valjda će od nas neko ostati živ!" Ispred sebe gledam ženu - majku koja je držala dijete u naručju, ne znam da li je to dijete imalo godinu dana. Majka iz sveg glasa jauče i moli stražara da joj ostavi njeno dijete, ali crnokošuljaši oduzimaju dijete i na majčine oči i na očigled svih nas u koloni, nabijaju dijete na bajonetu, a poslije to dijete bacaju psima. Ta slika se nikada ne može i neće izbrisati iz mog sjećanja.

Jednog dana, kad smo bili smješteni na livadi pored Save, odjednom je nastao bijeg i trčanje. Pošto nisam bila sa majkom, uplašila sam se i potrčala ne gledajući ništa ispred sebe, a ne znam ni kuda bježim. Tada sam u strahu i bježanju stala nogom na tek roñeno dijete koje je ležalo na zemlji. Dijete je verovatno ostalo mrtvo, ali ja sam i dalje bježala i nisam se obazirala. Kasnije sam saznala da su ustaše tada kupile djevojčice koje su pohvatali i odvodili u smrt užasa i straha. Ne može se to nikad, i neće se zaboraviti godine 1942, 1943. i 1944. Iz moje najuže porodice nastradala su četiri člana: djed Simo, otac Rade, brat Boško i sestra Jagoda. Od mog strica, sa kojim smo živjeli u istoj kući, tri člana porodice, a od braće moga oca deset članova, od strica moga oca, djeda Nikole Batajić šest članova porodice, a od strica Ilije Batajića je ubijeno sedam članova i njihovo ognjište je zauvijek ugašeno. Znači da je od moje rodbine u Jasenovcu stradalo 20 članova. Samo sam vidjela kako su djeda Simu izmučili i ubili, a ostale više nikada nisam vidjela, jer su svi pobijeni.

Posljedice tog užasa i zla na mene su ostavile pečat tuge, jada i žalosti za najmilijima koje sam izgubila, a prije toga zla živjela sam srećno i sprovodila srećno djetinjstvo.

Danas patim od više bolesti: koštana oboljenja, osteoporoza kukova, koljena i gležnjeva, spondiloza kičme i oboljenje pršljenova. Srčana oboljenja: angina pektoris (išemija i aritmija), pankreasa i gušterača. Za sve ove moje bolesti upotrebljavam lijekove koje mi ljekar odredi. Nekada ih i ne pijem, jer mi je penzija mala. Živim sama, muž mi je umro.

Rade Gavrilović

Roñen 10. maja 1933. godine u selu Kadin Jelovac, opština Dubica

Svjedoči:

Moji roditelji su bili zemljoradnici. U našem domaćinstvu su živjeli: otac Teodor, majka Milka, roñeni 1888. godine, zatim sestra Mileva, roñena 1925, brat Milan, roñen 1927, Rade, roñen 1933. godine, Anña, roñena 1935. i Draginja, roñena 1937. godine. Bilo je još četvoro djece koja su umrla prije rata.

Od imovine smo imali: kuću, štalu, kuruzanu i nekoliko manjih objekata. Od stoke smo imali: dva vola, kravu i tele, jednogodišnju junicu, zatim troje svinja i dosta sitne živine.

Godine 1941. svakodnevno smo strahovali od ustaša. Nijemaca se nismo plašili. Vlast NDH uspostavljena je i u Bos. Dubici. Ustaše su iznenada krenule iz grada. U opštem metežu srpski narod je bježao iz prigradskih sela. Roditelji su pokupili nas sitnu djecu i trčećim korakom smo uspjeli doći do planine Kozare, a Hrvati su uz galamu i pucnjavu palili naša sela. Naročito su stradale kuće koje su bile bliže putevima, ali i one zabačene. U Kozari je bio opšti metež, zapomaganje žena, plač djece, oglašavanje stoke koju smo gonili pred sobom. U zbjeg smo ponijeli na sebi ono što smo mogli na brzinu da obučemo.

Kada su nas hrvatski vojnici pohvatali, gonili su nas zajedno sa stokom, prema Dubici. Jednog seljaka vojnik udari kundakom. Seljak je pao i nije davao znake života. Njegova najbliža rodbina je pokušala da mu priñe, ali ih vojnik vrati u kolonu. Od mjesta gdje su nas pohvatali pa do željezničke stanice u Cerovljanima ima 27 kilometara. Sav taj put smo prešli pješke. Gonili su nas preko njiva, trnja i kupina, tako da smo u Dubicu stigli izranjavanih nogu. U Dubici, na drvenom mostu, neki ljudi lojalni novoj vlasti, iz kolone su izdvojili svoju rodbinu ili prijatelje. Vojnici su to dopuštali. Mnogi od nas pohvatanih imali smo slabu obuću, najčešće gumene opanke iz kojih su virili prsti. Mnoga djeca su bila potpuno bosa, pa je put od Dubice do Cerovljana bio krvav. Jedan stariji čovjek se požalio da ne može dalje. Vojnik mu priñe i udari ga puškom u grudi, a čovjek se skotrlja u jarak kraj puta. Vojnik mu priñe i ispali nekoliko metaka u njega.

Na pruzi su bili postavljeni teretni vagoni za naš transport. Jauci i plač nastali su kad je počelo odvajanje porodica. Za rastavljanje koristili su pse vučjake. Razdva-janje porodica bilo je najbolnije. Narod su silom tjerali u vagone ne vodeći računa koliko ih može stati. Ugurali su toliko osoba da su jedva zatvorili vrata vagona. Ljudi su se otimali za rešetkasto prozorče da bi došli do vazduha. Mnogi su se i ugušili.

Moj otac Teodor i brat Milan ubijeni su u Zemunu (jedan transport je tamo otpremljen). To mi je saopštio komšija Lazo Konjević koji se poslije rata vratio kući. Jedan transport je odvojen za Njemačku.

Prilikom razdvajanja djevojke su tjerali u jedan vagon. Taj vagon je otišao za Njemačku. Poslije rata sestra Milka se vratila kući sva izmorena. Moju majku s dvije sestrice, Anñom i Draginjom i sa mnom vojnici su takoñe ugurali u vagon i odvezli. Izišli smo iz vagona uz povike i psovke. Pamtim dobro veliku nepreglednu ravnicu sa mnogo naroda. Utjerali su nas u drvene barake. I tu je bilo jauka, plača djece i majki. Još u Cerovljanima u šumi, preko pruge, čuli su se pucnji. Mi smo znali da Hrvati i Nijemci ubijaju zarobljenike.

U baraci smo ležali svi zajedno na slami i nekim prnjama. Bilo nas je mnogo i bilo nam je pretijesno.

Dane i mjesece nismo brojali, ali kad smo se našli u žici, u nekom voćnjaku, majka nam je rekla da nas je iz Jasenovca izvukla neka organizacija. Poslije smo saznali da je logor bio pretrpan, a po njezinom kazivanju, tamo smo bili oko dva mjeseca.

U Grubišnom Polju smo bili oko nedjelju dana. Sjećam se jednog detalja. Malo dalje od žice, na jabuci meñu krošnjama, sjedio je momčić, jeo je jabuke, i nama, smijući se, bacao ogriske za koje bismo se mi djeca u žici otimali. Bacio je i pokoju cijelu jabuku, da bi se i dalje cerekao našem ponašanju. Očigledno je uživao u tome.

Jednog dana pustiše nas iz žice, govoreći: "Žene i majke na jednu, a djeca na drugu stranu". Majke su se uplašile za djecu. Nas djecu uvedoše u neku veliku kuću na sprat i zapovijediše da se do gola skinemo. Činilo nam se da su ovdje neki bolji ljudi koji se bar malo brinu o nama. Primjetili smo osobe sa trakama Crvenog krsta. Skinili su nas do gola u velikoj učionici. Djevojčice su se okretale zidu stideći se nas muškaraca. A mi smo bili samo djeca koja još ništa nisu znala. Prnjice koje smo na sebi imali odnesene su. Bili smo puni ušiju. Pamtim kako nas je jedan jednooki čovjek špricao nekom tečnošću koja nas je pekla po očima.

Došli su neki ljudi iz sela ðakovac i Turčević Polja ispod Bilogore. Odveli su nas u sela i rasporedili po kućama.

Sestra Anña i ja smo bili kod nekog Milana i Dragice, a majka sa malom Draginjom u Turčeviću kod nekog Pemca (ne znam da li mu je to prezime).

Kod njih smo služili i čuvali krave. Kod Milana i Dragice nam je bilo dobro. Oni su imali sina i kćer. Zvali su se Lazo i Milka. Lazo se u Bilogori prehladio, razbolio i umro.

Sestra i ja smo bili u ðakovu. Kad je Lazo umro, ja sam otišao kod majke, a sestrica Draginja je došla kod sestrice Anñe i čika Milana. Kod Pemca sam čuvao i timario dvije velike krave. On je imao dva sina od 14 i 16 godina.

Pošto sam bio malen, prilikom čišćenja krava češagijom, morao sam se penjati na stolicu. Gazdini sinovi su me često zlostavljali vukući me za uvo prema repu krave, govoreći: "Nisi očistio dobro, drugi put ćeš lizati." Znali su se i loptati sa mnom, dočekujući me na noge. Gazda je jednom prilikom udario moju majku gurajući je prema zidu. Onda je moja majka otišla kod Milana gdje su bile i moje dvije sestrice.

Nakon godinu i po dana provedenih u Slavoniji, početkom 1944. godine smo vraćeni svojim kućama. Rat je još trajao. Iako oboljela, majka je morala da brine o djeci i sa nama opet da bježi. Kuću smo našli poluizgorjelu. Neko je uspio da ugasi požar ili se sam ugasio. Smjestili smo se u jedan ćošak sobe i tu cvokotali od hladnoće. Hrane nismo imali. Nekoliko podivljalih kokošiju skakalo je s grane na granu, plašeći se našeg prisustva. Bilo je i pilića koji su se razbježali po travi.

Jedno prijepodne neke žene su bježeći, vikale: "Idu ustaše!" Pogledali smo u pravcu jednog brda i vidjeli da dolazi neka vojska. Mati nam reče: "Bježite, djeco moja!" Mi smo je onako nejaki vukli do jedne uvale gdje se nalazio grm i tu se sakrili. Cvokotali smo od straha i hladnoće. Ustaše su stigle do naše kuće i po drugi put je zapalili.

Kretali su se u koloni prema Kozari. Prepoznao sam i njemačkog vojnika koji je stajao nekoliko metara od nas. Učinilo mi se da nas je vidio. Mahao je rukom da ostali prolaze i kada su svi prošli, on se još jednom okrenuo prema nama, podigao ruku i učinilo mi se kao da nas pozdravlja. Hvala ovom nepoznatom dobrom vojniku koji nas je spasio od sigurne smrti.

Kada smo se vratili na zgarište naše kuće, usput smo vidjeli jeziv prizor. U kući komšije Laze Konjevića (onog koji je bio u Njemačkoj) preko praga ležala je mrtva žena. Noge su joj bile preko praga, a donji dio tijela bio je nepokriven. Bila joj je odsječena glava i bačena u ćošak sobe. Kasnije sam saznao da je ženi bilo ime Marija Kukić.

Rat se bližio kraju. Majka se razboljela i umrla. Nas troje djece vlast je zbrinula, rastavivši nas na tri strane. Mene su otpremili preko Zagreba i Zidanog Mosta u Kamnik (Slovenija). Bilo nas je mnogo siročadi. Rasporeñivali su nas po selima. Ja sam dospio u selo Šanternej, zatim u selo Čadreže na rijeci Krki kod porodice Franca Rešelića. Tu sam tek pošao u školu i učio na slovenačkom jeziku. Tu sam dočekao kraj rata i bio vraćen u popaljeno selo. Narodna vlast me, potom, smjestila u dječiji dom "Kasim Hadžić" u Banjoj Luci, gdje sam završio osnovnu školu.

Krajem 1947. godine otišao sam u Sarajevo gdje sam se zaposlio kao trgovački pomoćnik. Sticajem okolnosti, brat stričević me poslao na zanat. Završio sam automehaničarski zanat, a potom otišao na odsluženje vojnog roka. Po izlasku iz vojske otišao sam u Zagreb i tamo se zaposlio u vojnoj komandi na Trešnjevci.

Moje dvije sestre su, takoñe, rasporeñene po domovima. Kada se starija sestra vratila iz Njemačke, svi smo se okupili.

Od 1957. godine živim u Banjoj Luci. Sada sam penzioner.

Tragično prekinuto djetinjstvo i nasilna smrt moga oca i brata, kao i prerana smrt naše majke, opteretili su moj cijeli život.

Jovo Šarović

Prijedor, Aerodromsko naselje

Svjedoči:

Roñen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče. Od 1941. godine Foča je bila interesna zona Italije. Meñutim, dok su se vodili pregovori o podjeli ovog dijela BiH, NDH je smatrala da Bosna do rijeke Drine pripada njoj. Hrvatske vojne jedinice su došle u istočnu Bosnu, tj. u Foču i izvršili kupljenje Srba iz Foče i odvozili ih vagonima u Hrvatsku.

U jednom od vozova bio sam i ja. Sjećam se stanice u Foči: vrisak i jauk onih koji ostaju. Ja kao dijete sa četiri godine bio sam preplašen, zbunjen. Nijemo sam sve to posmatrao iz voza. To nije bio običan voz, to je bio voz sa vagonima za prevoz stoke. Prva naša stanica gdje smo izašli bio je Alipašin Most. Smešteni smo u neku baraku. Iz tog objekta nismo smeli izaći. Grupa u kojoj sam bio, smještena je u jednu veću prostoriju po kojoj je bila slama. Hrana je bila čorbasta, slaba, nedovoljna. Jelo je više djece iz jedne zdjele. Ne sjećam se koliko vremena sam tu proveo prije nego što smo transportovani u Hrvatsku. Dosta vremena, pod vrlo teškim uslovima, proveli smo u vagonima. Tu smo spavali, jeli i vršili nuždu. Iz vagona nisu nas puštali napolje. Znam da smo odvezeni u Zagreb. Smješteni smo bili u barake. Pričalo se da nas hrane ljudskim mesom.

Kasnije smo prebačeni u Jastrebarsko i u još neka mjesta u Hrvatskoj za koja ne znam i ne mogu da se sjetim naziva. Uvijek se sjećam istih uslova: slabe hrane, ležanja na slami, bez ikakvih higijenskih uslova. Znam da su dogonili sve više djece, a starije su transportovali u neke druge logore.

Sjećam se, možda je to bio početak 1944. godine, prebacili su djecu staru do deset godina u Suhopolje kod Virovitice. Kasnije sam doznao da su iz više logora za djecu kupili jaču djecu koja su mogla da izdrže sve nedaće i surovosti u teškim uslovima, da bi od nas napravili svoj novi naraštaj. Moram napomenuti da su nas djecu stalno premještali. Čini mi se da sam više vremena proveo u stočnim vagonima nego u zatvorenim stambenim objektima. U tim uslovima život je bio očajan. Zatvoreni u vagonima, na izmrvljenoj slami vršili smo nuždu. Bili smo bez vode, pa smo umjesto vode pili mokraću iz nekih konzervi, misleći da je voda. Bilo nas je dosta bolesne djece, iscrpljenih, zatvorenih očiju i otvorenih usta. Kasnije su odraslija djeca pričala da su takva djeca pomrla. Nemajući nimalo sažaljenja prema njima, samo sam ih tupo posmatrao, bez imalo žaljenja, kao da je to normalna pojava. Iz stočnih vagona prebacivali su nas u neke barake. Po stotinu djece je bilo unutra. Barake su bile dosta loše i smrdile su na prethodnike, mada i mi nismo bili ništa čistiji od njih. Harale su razne bolesti: dizenterija, ospice... umiralo se masovno. Znam da je često bio odabir zdravije i jače djece kad su nas izdvajali od bolesnih i dali nam nešto bolje uslove. Ako ništa, bili smo pod nadzorom časnih sestara, mada su nas one tukle i nisu bile dobre prema nama, ali je to, ipak, bilo bolje rješenje.

Obično, djeca koja bi se razboljela, stala bi u ćošak hodnika, šćućurena i pognute glave. Mi smo prolazili pored njih kao da se to nas ništa ne tiče. Oni koji bi oz-dravili, još dugo su trljali nos o rukave umjesto maramice tako da bi se na rukama napravila kora od izlučevina od prehlade. Niko nas nije pitao za zdravlje, a od straha nismo smjeli da se žalimo.

Tek danas, kada ramišljam o dogañajima iz mog ranog djetinjstva, uhvati me poseban strah - šta mi se sve desilo i šta mi se još moglo desiti, a da nisam bio u mogućnosti da bilo šta učinim.

Sjećam se, kao kroz maglu, života u logoru. Prvo su odvojili djecu od roditelja, tj. od starijih, pa bolesnu djecu, djecu sa manom i slično. To smo mi djeca koja smo ostavljena za kasniji odabir, posmatrali, kao da se radi o nekoj drugoj djeci, a ne o nama. U sjećanju su mi ostali česti transporti, vagoni sa prostrtom slamom iz kojih nismo smjeli izlaziti. U njima smo jeli, spavali i nuždu vršili.

U Suhopolju dobili smo prvi put pristojniji smještaj. Prvi put smo dobili krevet za spavanje, stolove sa kojih smo jeli, te poseban tanjir i kašiku. Tu smo u crkvi prekršteni u katoličku vjeru i dobili časne sestre za vaspitačice. Mi smo bili smješteni na jednom brežuljku. Prije toga smo bili u objektu neke vlastele. Okolo objek-ta bile su livada i šuma. Bili smo vrlo oskudno obučeni, a bio je veliki snijeg. Na sebi sam imao košuljicu, neki kaputić i kratke pantalonice. Bio sam bos. Neko nas je rasporedio po mañarskim kućama. Naviknuti da živimo u strahu, gledao sam domaćina, pa ako vidim da se smeši, osećao sam se sigurniji, a ako se ne smeši, sklonio bih se negdje u ćošak i čekao šta će biti. Od domaćina sam dobio drvene klompe u koje sam stavio malo slame i mi, djeca, izlazili bismo iz kuće na ulicu gdje bi se osećali komotnije u društvu svojih vršnjaka. Klompe su nam služile kao skije, pa smo se niz cestu znali spuštati ne mareći za hladnoću.

Iz ovog mjesta (ne znam kako se zvalo), prebačen sam u Suboticu i smješten kod subotičkog pozorišta zajedno sa nekim ranjenim vojnicima. Iz Subotice sam prebačen u Paćin, jedno malo mjesto na putu za Novi Sad. Nas stotinjak djece su smestili u seoski dom ili veće kuće. U selu su napravili proglas za selenje djece, tj. ko želi da na privremeni smještaj uzme djecu do otvaranja dječjeg doma.

Iz Paćina smo kasnije prebačeni u Osijek gdje su nas podijelili po grupama. Ja sam sa trojicom dječaka i petnaestak djevojčica smješten kod časnih sestara, da bi, poslije izvjesnog vremena sva djeca bila smještena u dom za ratnu siročad koji se nalazio kod željezničke stanice. U Osijeku sam pošao u prvi razred osnovne škole.

Godine 1946. ponovo sam prebačen u Suhopolje. Tada je došla naredba da se ide u svoju republiku. Nisam znao o čemu se radi, a neko je rekao da u Bosni ima pure i mlijeka, a ja sam se prijavio da sam iz Bosne. Do tada nisam znao ni odakle sam, ni čiji sam, ni kako mi se roditelji zovu. Nisam znao da li mi je ovo pravo ime i prezime. Kada su me pokrstili, dali su mi ime Ivica, a prezime Tarović. Oni koji su rekli da su iz Bosne, upućeni su u Sarajevo. Ja sam iz Sarajeva prebačen u Kiseljak gdje sam završio četiri razreda osnovne škole. Po završetku osnovne škole prešao sam u Kakanj 1949. godine u nižu realnu gimnaziju. U Kaknju smo se prvi put sreli sa djecom, ratnom siročadi iz okolnih mjesta. Oni su bili smješteni s nama. Subotom su odlazili kod svojih roñaka. Prvi put čujemo riječi "otac" i "maj-ka" i saznajemo šta te riječi znače. Mnogi od nas nismo znali odakle smo i čiji smo, bez imena oca i majke na dokumentima, a neki od nas ni kako nam je pravo ime i prezime. Sjećam se da smo dovedeni u dom a da nismo znali kako se zovemo pa smo sami sebi davali imena. Tako sam se i ja pitao odakle sam, kako mi se zovu roditelji, kako se, zapravo, zovem. U našim dječijim razgovorima izmišljali smo mjesta odakle smo i kako nam se zovu roditelji. Napisao sam više pisama da mi se otac zove Predrag, majka Mara i da mi odgovore ima li porodica sa tim imenom u tim mjestima gdje sam slao pisma. Pisao sam u Novi Sad, Banju Luku, Foču, Doboj... da bi nakon izvjesnog vremena dobio odgovor iz Foče i saznao da mi se majka zove Milica, otac Perko i da sam u transportu odvezen iz Foče. Mislili su da nisam živ.

Za vrijeme školskog raspusta 1951. godine otišao sam u Foču i tamo pronašao preudatu majku. Iste godine upućen sam u ñački dom u Foči, gdje sam nastavio školovanje. Školskog raspusta 1952. godine upravnik doma mi je rekao da ne mogu ostati u domu preko raspusta, da imam preudatu majku i da idem kod nje. Iz Foče uputio sam se u zgradu Predsjedništva BiH, i po uputi milicionera pronašao ministarstvo za ratnu siročad. Stigao sam kod drugarice Zore (zaboravio sam joj prezime) koja me primila. Objasnio sam joj moj životni put. Smjestila me u dom za ratnu siročad u Sarajevu. Rekla mi je da će sutra sa mnom razgovarati. Došao sam kod nje. Vjerovatno, povjerovavši u moju priču, više nije htjela da razgovara o mom slučaju, ali je sa dosta ljubaznosti počela da me ubjeñuje da me ona usvoji, da ona nema djece i da bi meni bilo dobro kod nje. Nisam na to mogao da pristanem iz dva razloga. Prvo, što sam navikao da živim sa djecom, i drugo, što nisam mogao da pristanem da živim sa starijim nepoznatim osobama. Kada je drugarica Zora vidjela da ne pristajem, uputila me na železničku stanicu. Tu sam dobio kartu za Foču.

U opštini Foča su me pitali da li želim da idem u gimanziju ili na zanat. Odlučio sam se za zanat. Iste godine u septembru dobio sam kartu za Zenicu. Rečeno mi je da se javim upravniku doma. U Zenici, iako je bilo dosta problema sa ñacima iz drugih opština koje su morale da plate školarinu za tu djecu, mene niko nije ome-tao do završetka školovanja.

O mojoj dotadašnjoj biografiji nisam govorio, jer su vlasti Titove Jugoslavije zabranjivale pominjanje logora u NDH. Sjećam se mog prijema u Komunističku partiju kada sam napisao biografiju u kojoj sam spomenuo boravak u logoru. Čovjek iz sekreterijata zadužen za moj prijem mi je rekao da nigdje ne spominjem logore u Hrvatskoj i da je to tabu tema.

Meñutim, 1988. godine neki funkcioner iz Hrvatske pričao je na ovu temu o žrtvama djece u logorima i pričao o patnjama koje su podnijeli. Djeca su bile najveće žrtve rata. Nisu se mogla boriti niti su mogli pobjeći. Bili su izloženi na milost i nemilost neprijateljima, te da bi se, rekao je on, toj djeci koja su bila u logorima, trebalo da prizna radni staž za vrijeme provedeno u logorima. Kakav cinizam!

Svetozar Rubin

Roñen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor

Svjedoči:

Moj otac Pantelija i majka Jovanka bavili su se zemljoradnjom. Imali su trgovinu mješovitom robom. Živjeli smo u prilično velikoj kući. U jednom dijelu kuće smo stanovali, a u drugom dijelu je bila trgovina. Imali smo i druge objekte kao i sva seljačka domaćinstva. Imali smo i dosta krupne i sitne stoke. Imali smo i dva para konja koje su roditelji koristili i za dovoz robe iz Prijedora koju su prodavali u trgovini. Pamtim da je jednom konju bilo ime Arap. Pamtim to po tome što su ga se bojali i odrasli.

U našem domaćinstvu živeli su: otac Pantelija (1906), majka Jovanka (1906), sestra Mila (1928), sestra Dragica (1930), sestra Dušanka (1935), brat Radovan (1938) i ja.

Jednoga dana u naše mjesto su došli hrvatski vojnici i izmeñu ostalih, tražili moga oca i moga ujaka Nikolu Popovića koji je bio zaposlen kao šumar. Nisu ih uspjeli pronaći, jer su se bili na vreme sakrili.

U proljeće 1942. godine, po mome kasnijem saznanju, došli su hrvatski oružnici Jure Tomić i neki Alijagić (čije ime nisam doznao) i ponovo su tražili moje roditelje i ujaka, jer su bili poznati kao imućni domaćini. Otac i majka su se bili negde sklonili, a ovi oružnici su pokupili nas djecu i priveli bunaru za vodu, preteći nam da će nas baciti u bunar ako im ne kažemo gde su nam roditelji. Mene je sestra držala u naručju. Jedan od ove dvojice je iz pištolja pucao u našega psa Luksa, verovat-no želeći da nas time uplaši. Pas je cvilio tu pored nas i mi smo se jako bojali. To je sve gledala naša majka iz skrivenog skloništa. Došli su i drugi naoružani hrvatski vojnici. Iz našeg i okolnih sela skupili su Srbe; kasnije je izračunato da ih je bilo oko 600. Tražili su i moga oca i majku i pretili nama deci da će nas ubiti kao i našeg psa. Otac je to čuo, pa je izašao iz skloništa i predao se. Očevici su pričali kasnije da su ga tukli i naterali da mora gledati u sunce, a čim bi zatvorio oči, sledile su batine. To je gledao njegov sinovac Petar, pa je uzeo sjekiru da brani oca, ali su ga žene u tome sprečile, jer bi ga hrvatski vojnici odmah ubili. Petra su odveli u logor Jasenovac i tamo ubili.

Poslije mučenja, moga su oca odveli u banjolučki zatvor "Kastel". Moja majka je to saznala, kako je kasnije pričala, pa je otišla u Banjaluku i preko veze nekog Luke Marjanovića, uspjela je da uz mito od 6.000 kuna stražar pusti oca. Tada iz našeg sela hrvatski vojnici su oterali samo muškarce, a mi smo bojeći se, pobjegli sa ostalim narodom u planinu Kozaru. Otac je tu i poginuo 1942. godine.

U Kozari su bile borbe. Naši ljudi su štitili i branili nas djecu i sve izbjeglice u planini. Ali to nije pomoglo, hrvatski vojnici su nas otkrili, pohvatali i pješke oterali u hrvatski logor u Staroj Gradišci. Kasnije su nas pod stražom oterali u sela Mlaku i Jablanac. U Mlaki su od majki na silu oduzeli svu djecu. Sjećam se kada su nas djecu odvozili u zaprežnim kolima da su svi plakali, a da su naše majke pokušale da trče za djecom, ali su ih stražari sa puškama silom vraćali. Po kazivanju naše majke i sestre, tada svu djecu nisu odvezli, jer nisu imali dovoljno zaprežnih kola, pa su preostalu djecu, majke i druge civile otpremili u logor Jasenovac. Mene i brata Radovana naša sestra i majka nosile su na leñima, jer smo bili slabi i mali. Sjećam se jedne naše rodice Bjelice Dukić koja, zbog iznemoglosti, nije mogla da nosi svoga malog sina, pa ga je preuzela moja majka. Ja sam plakao za tim malim, pa ga je verovatno zbog toga uzela. Meni je majka u logoru Jasenovac zakre-tala glavu i umotavala u haljinu da ne gledam kako stražari muče i tuku ljude. Sjećam se još jednog detalja iz logora. Majka je na otvorenom pekla neko zeleno grožñe na vatrici koje nam je davala da jedemo. To je spazio jedan stražar, prišao nam i nogama zgazio vatricu.

Kasnije su, nekom našom srećom, došle dvije žene kojima je trebala radna snaga na njihovom imanju, pa su uzeli nas, našu strinu Milku i njenoga sina Savana (roñen 1930) i odveli u neko selo, čini mi se da se, zvalo Čovac. Tu su odrasli radili na njivama, a mi djeca smo čuvali stoku. Moj brat Radovan i sestra Dušanka čuvali smo guske i drugu perad. Ove su se žene zvale Jula i Soka, ali im prezimena nisam zapamtio. Spavali smo na nekom štaglju. Rano ujutru majka i drugi odrasli odu na poljske radove. Brat i ja smo ostajali. Mene onda spopadne neki strah i počnem da plačem. To čuje teta Jula, doñe sa kandžijom u ruci, opali nas po telu, a onda brat i ja počnemo da stenjemo, pa prestanemo, jer nam je teta Jula zapretila da više ne smijemo ni da pisnemo.

Pretpostavljam da je to bio oktobar kada je našu majku ujela zmija koja je bila pod snopom kuruzovine. To mi je ostalo u sjećanju.

Godine 1945. moja baka po majci, Jela Popović, koja je nekako preživela, saznala je za nas, pa je došla i odvela nas svojoj kući. Kada smo došli u Omarsku, našli smo sve spaljeno - sama zgarišta.

Jedan detalj sam zapamtio: kod kuće smo pronašli ugljenisano zrnevlje kukuruza, pa smo brat i ja to jeli, jer smo bili gladni, a druge hrane gotovo da i nije bilo.

Kasnije smo ustanovili da su naših šest stričeva sa porodicama oterani u hrvatske logore i otuda se nikada nisu vratili. Najvjerovatnije da su i oni tamo pobijeni. Od naše porodice meñu živima su još moj brat Radovan i sestra Dušanka. Pretpostavljam da uzrok njihove rane smrti treba tražiti u patnjama koje smo preživjeli, uglavnom krivicom Nezavisne Države Hrvatske.

Po završetku rata dobili smo nešto grañevinskog materijala, pa su nam dobri ljudi sagradili nešto kućice. Od straha i svega što sam preživeo u hrvatskom logoru Jasenovac, oboleo sam na srce. Strah od krvi i noža me prati iz detinjstva.

Završio sam Školu učenika u privredi, a u penziji sam od 2000. godine.

Gojko Lovrić

Roñen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor

Svjedoči:

Ovu istinitu i tužnu priču pišem, ne da se nadmećem sa onima kojima je stalo do veličanja broja žrtava bilo koga naroda, već da se otrgne od zaborava jedna istina koja se odnosi na stradanje svih članova moga domaćinstva u Drugom svjetskom ratu.

Osećao sam moralnu obavezu da kao jedini preživjeli član porodice kažem kako na svirep način izginuše moji najmiliji: majka Stanka, otac Spasoje, braća Miloš, Mihajlo, Sreten, Rajko, Mirko, Boško, Uroš i Stanko, sestre Vukosava, Milka i Nada.

Poslije svega što sam doživio, bio bih najsretniji kada rata nikada i nigde ne bi bilo, čak ni u dječijim igrama.

Prvi je poginuo moj brat Mihajlo 15. januara 1942. godine u selu Draksenić kod Bosanske Dubice gde se nalazio na radu kod jednog imućnog mještanina. Toga dana su hrvatski vojnici na prevaru uveli u pravoslavnu crkvu 360 muškaraca, žena i djece – Srba i svirepo ih mučili i na kraju sve pobili. I zidovi crkve bili su krvavi. U proljeće 1942. godine hrvatski vojnici su mi ubili oca i njegovog brata Nikolu. Otišli su bili u mlin da samelju žita. U mlinu su se često ljudi iz sela okupljali na razgovor. Toga dana u mlinu je bilo još šestorica ljudi. To je Hrvatima bilo sumnjivo, pa su opkolili mlin, pohvatali ljude, odveli ih na uzvišenje iznad mlina i tu ih sve pobili.

Došli su potom u naše selo gde su po kućama kupili narod: žene, djecu, starce.

Poslije ubistva našeg oca, nas su hrvatski vojnici oterali u selo Lipova Greda, koje se nalazi ispred Draksenića, a odatle u selo Uštice. Tu su nam oduzeli svu stoku koju smo poterali sa sobom, a zatim velikom skelom prevezli na drugu obalu reke Save. Našli smo se u mjestu Cerovljani u privremenom hrvatskom logoru koji je bio ograñen bodljikavom žicom. Bio je to sabirni logor iz kojega su zatočenici odvoñeni na razne strane. Ovde smo ostali desetak dana. Hrana je bila veoma slaba. Dobijali smo neku tečnost u kojoj se moglo naći i poneko zrno pasulja.

Stanje je bilo nesnošljivo: silna djeca su plakala. Hrvatski stražari su se ponašali vrlo surovo. Jednu su djevojku silovali. Odavde su nas transportovali u logor Jasenovac. Uz sam logor bili smo smešteni u železničke vagone koji su se koristili ranije za prevoz stoke. U ovim vagonima su nas držali bez hrane i vode puna dva dana i dvije noći. Pričalo se kasnije da se u to vreme odlučivalo da li da nas odmah pobiju ili transportuju u Slavoniju. Sjećam se dobro ovoga, jer je majka bila jako uplašena. Bojala se za sina Sretena, kao najstarijeg od djece. Tada su iz vagona kupili odraslije muškarce i odvodili u logor Jasenovac. Odveli su i brata Sretena i nikada se nije vratio. Majka je, verovatno, majčinskim instinktom predosećala zlo, pa je u vagonu molila Sretena da obuče žensku odeću i tako se spasi, ali brat to nije hteo.

Ovde sam prvi put u svome životu, kao osmogodišnji dječak, gledao kako hrvatski vojnici pucaju i ubijaju jednu ženu. Bila je sa svojom porodicom smeštena u istom vagonu sa nama. Djete, koje je ona držala u naručju, neprestano je plakalo, vjerovatno zato što je bilo žedno. Zamolila je jednog vojnika koji je stajao pored vagona da joj iz jedne jaruge, neposredno uz sam vagon, dohvati malo vode. Kada je ovaj to odbio, izašla je iz vagona i krenula prema lokvi da dohvati vode. Vojnik je, bez upozorenja, pucao i ubio ženu. Djete je ostalo u plaču.

Bili smo na sporednom kolosjeku. Tu pored nas tako blizu, skoro na dohvat ruke, protiče rijeka Sava, a mi toliko žedni.

Krenuli smo, ali niko od nas ne zna kuda. Nije nam toga momenta ni bilo toliko važno, koliko je bio važan svjež vazduh koji je jedva dopirao do nas kroz guste rešetke prozorčića vagona. Bilo je nekako to i podnošljivo, ali nas je plač jadne dece silno mučio.

Stižemo u Pakrac. Onda su nam tu održali neki govor i uputili nas uz vojničku pratnju prema planini Papuk. Za čudo, tu su nas ostavili hrvatski vojnici i otišli. Nakon dugog i napornog putovanja stižemo u selo Velika Vrijeska, nedaleko od Daruvara. Bilo nas je preko stotinu upućenih u ovo selo, dok su ostali odvedeni na drugu stranu.

Zaustavili smo se ispred jedne kuće, gde su nam meštani dali hranu. Poslije toga uslijedio je raspored po kućama. Nas devetero, preostalih članova porodice, rasporeñeni smo u četiri kuće. Majka se nakon dva mjeseca ovdje porodila. Dobili smo još jednu sestricu i dali joj ime Nada. Nažalost, ni ovde nevolje nisu pres-tale, a Nada je ostala samo u sjećanju svoga jedinog preživjelog brata.

Boraveći u ovom selu, radili smo poslove prema svojim mogućnostima. Stariji su obavljali poljske radove, a mi djeca najčešće smo čuvali stoku.

Ovdje je bilo puno mirnije, samo jednom je od strane hrvatske vojske selo bilo blokirano, ali bez nekih većih posledica.

Kod nas se sve više javljala nostalgija za rodnim krajem. Za ovo nisu bili krivi naši domaćini. Bilo je nešto u nama, u našoj duši, nešto nevidljivo, nešto što je bilo jače od svega. Željeni povratak kućama usledio je u jesen 1944. godine. Po povratku u naše selo, našli smo potpuno praznu i opljačkanu kuću. Bili smo sretni što ipak nije bila zapaljena. Trebalo je početi sve ispočetka, ali kako i sa čim. Uglavnom sve bi se nekako podnosilo da nije bilo čestih upada hrvatskih i njemačkih vojnika u selo. U jednom od poslednjih napada na naše selo, ostatak naše porodice: majka i nas devetoro djece, izbegli smo u obližnje selo Gunjevce i tu se uključili u jedan od zbjegova naroda koji se nalazio u planini Prosari. Gunjevci su, inače, rodno selo moje majke u kome su živjele njene dvije sestre. U zbjegu smo ostali više od mjesec dana. Februar je, 1945. godina. Noći su veoma hladne. Spavamo na skupljenom suvom lišću, skoro bez pokrivača, šćućureni jedno uz drugo. Oseća se nedostatak hrane, sve nam postaje nepodnošljivo. Kako sve ovo izdržati? Sestrica Nada je imala samo jednu godinu. Snagu nam daje majka koja nam govori: "Izdržite, draga moja djeco, sve će ovo brzo proći". Kada su rezerve hrane bile pri kraju, najstarija sestra Vukosava je predložila da brat Rajko, ona i ja odemo do našega sela i da donesemo brašna ili bilo šta od hrane koju budemo našli u kući. Bilo je to dosta rizično, ali drugog izbora nismo imali. Put nas je vodio preko rječice Rakovice koju su nezvanično smatrali linijom razgraničenja izmedju dva sela. Prolazimo ispred mlina odakle nam je otac odveden i ubijen. Teško nam je. Stižemo skoro do ispred same kuće, blizu jednog starog graba, poznatog po tome što su se u njegovoj hladovini odmarali putnici koji su putovali u Bosansku Dubicu.

Na naše veliko zaprepaštenje, ispod ovoga graba istrčaše dvojica ustaša u crnim uniformama i trče prema nama. Uplašio sam se i stao. Brat i sestra su odmah shvatili opasnost i počeli da bježe prema jednom šumarku, zvanom Ostina šuma. Vojnici su zapucali i počeli da trče prema njima, a to je i za mene bio znak da moram nekud pobjeći. Bježao sam prema selu Gunjevcima. Na mene je pucao vojnik koji je stajao pored graba. Kako sam bježao preko čistine, pravo je čudo da me nije pogodio metak.

Brata i sestru su ranili, uhvatili i odveli u Bosansku Dubicu. Usput su ih, po pričanju drugih, mučili, a zatim vezane bacili u rijeku Unu. Ja sam, bježeći, stigao do sela Rakovice. Imao sam sreću, jer su me štitile guste vrbe uz rječicu.

Posrćem od umora; jedva stižem u zbjeg, gde zatičem majku. Kada sam joj kazao šta nam se dogodilo, pala je u nesvjest i dugo nije dolazila k svjesti. Kasnije je govorila da su verovatno Vukosava i Rajko živi i da će doći. Mislim, da ni sama u to nije verovala.

Život u planini Prosari svakim danom je bivao sve teži. Hrane više nismo imali, a osim toga živeli smo u velikom strahu. Dani i noći bile su nam duži od godine. A onda 19. februara 1945. godine u samu zoru opkolila nas je hrvatska vojska koja je došla iz Jasenovca. Vikali su: "Vidimo vas. Izlazite! Predajte se!" Trenutak kasnije opkolili su nas sa svih strana. Dva mladića su pokušala da pobjegnu i bili su odmah ubijeni. Bilo je u tome zbjegu dosta naroda. Tu je bila i jedna moja mlada tetka sa malom bebom u naručju. Kada su nas poveli, ona je iznenada istrčala iz kolone i počela da bježi prema šumi. Pomislili smo da će vojnici zapucati za njom, ali nisu - trčali su za njom da je uhvate živu. Teško se kretala, jer je imala dete u naručju. U trenutku kada je bila uhvaćena za kaput, ispustila je bebu, otrgla se iz ruku vojnika i uspela da pobegne. Možda je to dete za trenutak zbunilo ustašu. Poslije rata je obolela od epilepsije, bolesti od koje su oboljevali mnogi preživeli Srbi.

Nas su odveli u selo i na silu nas ugurali u kuću Bože Vukmira. Prema grubosti koju su ispoljavali, nismo mogli očekivati ništa dobro. Kao kroz neki strašan san, sećam se kako su na ulazna vrata kuće postavili mitraljez. Majke su prve prepoznale opasnost, pa su počele plakati i moliti vojnike: "Pobijte nas, ali nemojte djecu, ko Boga vas molimo!" Djeca su vrištala, a moja sestrica Nada čvrsto se uhvatila za majku i plakala. To ništa nije pomoglo. Vojnici su počeli da pucaju po majkama i po djeci...

Nisam bio pogoñen, čak ni iz drugog rafala kojim su dokrajčili žrtve. Pao sam pored moje majke koja je bila smrtno pogoñena. Stajala je do mene. Ispod moje glave našla se njena beživotna ruka kojom me je puno puta grlila, a sada mi je život spasila.

Pored majke, ovde su hrvatski vojnici ubili moju maloletnu braću Stanka, Marka, Uroša i Boška i moje sestre Milku i Nadu. Ležim i čujem kako jedan od vojnika traži da donesu slamu, koju su stavili preko nas i zapalili. Ni sam ne znam kako sam se izvukao iz ove kuće. Na moju sreću, vojnici su poslije potpaljivanja slame otišli i nisu me zapazili. Krećući se uz ograde seoskih pašnjaka, ponovo sam se našao u Prosari, ali sada potpuno sam. Sa mjesta na kojem sam se našao, mogao se dobro videti plamen koji je izbijao iz kuće u kojoj sam se do maloprije nalazio. Plamen je postajao sve veći i veći. Gore i druge srpske kuće. Gori selo. Sve me više obuzima strah. Razmišljao sam da je, možda, bilo bolje da sam i ja izgoreo u plamenu, jer kuda ću sada sam, a imam svega jedanaest godina.

Moja razmišljanja prekinula je jedna žena koja je sa nožem u ruci trčala prema meni. Bila je visoka i snažna kao što je i većina krajiških žena. Uplašen od nje počeo sam bježati dublje u šumu. Ubrzo me je stigla govoreći mi: "Diko moja, ne boj se, neću ti ništa!" Kratko sam joj kazao šta se sve dogodilo. Ona se poslije toga rasplakala i rekla da su vojnici ubili i njena dva sina. Pomislio sam da to nisu ona dva mladića koje su hrvatski vojnici ubili prilikom pokušaja bijega. Sklonili smo se iza jedne oborene bukve i posmatrali okolo. Opasnost još nije bila prošla, jer je vojska bila i u šumi i u selu. Kada su obavili svoj krvavi pir, napustili su sela i otišli.

Poslije završetka rata izbrojane su žrtve. Bilo ih je 96, od čega u kući Bože Vukmira 68, a u zaseoku Brezine 28. Meñu žrtvama bilo je četrnaestoro djece, 44 mladića i devojaka, 34 žene i četiri starca.

Došlo je i vreme kada sam se morao rastati sa tetkom, njenim kćerkama i komšilukom koji se sveo na sasvim malo naroda. Jednoga dana pronjela se vijest da je u Bosanskoj Dubici otvoren Dom za ratnu siročad - za djecu koja su u ratu ostala bez roditelja. Tetka me je odvela i ostavila u Domu.

Usput smo naišli i pored kuće u kojoj sam bio roñen. Kuće više nema. Svratili smo u dvorište, sjeli ispod jabuke i dugo ništa nismo razgovarali. U meñuvremenu naišla je i moja strina Mileva, koja je počela da plače kada me je videla. Prišla mi je, zagrlila me, poljubila i kroz suze mi rekla: „Diko moja, čula sam sve i ništa te neću pitati."

Gledam zgarišta kuća zaraslih u korov i ne mogu da shvatim da nam se to stvarno dogodilo, a da za ništa nismo bili krivi. Obuzela me neka teška tuga, pa sam zamolio tetku da krenemo. Dolazimo u Dubicu. Stojimo ispred mosta na Uni sa kojega su hrvstski vojnici bacili u Unu ranjene i izmrcvarene, moju sestricu Vuko-savu i brata Rajka. Suze su mi potekle.

U Dubici sam završio osnovnu školu. U Tuzli sam završio srednju školu, potom sam završio Višu pedagošku, pa fakultet, smjer fizike i elektrotehnike.

Zorka Delić-Skiba

Roñena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most

Svjedoči:

Roñena sam 27. januara 1937. godine u Kruharima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Dasović. Dok još nisam znala datum roñenja, pisalo je da sam roñena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam "mijenjala" vjeru. Roñenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovijesti. Posvajanjem postajem Hrvatica, katoličke vjere. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacija ostale su prazne.

Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne škole u Sanskom Mostu, gdje je mučen i ubijen od ustaša. Ubijen je i njegov sin Dušan i kćerka Dragica. Drugi njegov sin, Milan Praća, bio je štamparski radnik u Beogradu i 1941. godine ubili su ga Nijemci. Iz Kruhara, gdje mu se udala kćerka, strada-lo je na Šušnjaru jedanaest Delića.

Kad je moja majka napunila šesnaest godina, udala se za mog oca Dragu Delića. Njih dvoje su izrodili petoro djece.

Godine 1941. Nevenka je imala trinaest godina, Dara devet, Mile sedam, Zorka četiri i Jovica šest mjeseci. U zajedničkom domaćinstvu živjeli su očev brat Dušan, njegova žena Vukosava i njihovih četvoro djece. Draško je 1941. godine imao četrnaest godina, Slavka devet, Petar jedanaest i Rada tri godine. Vukosava je umrla prije rata i moja majka je brinula o devetoro djece.

Početkom juna 1941. godine iz kuće je na prevaru odveden i moj otac Drago i stric Dušan. Došao je po njih očev nadničar Omer Alagić, zvani Omerica.

S obzirom da se više nisu vratili kući, majka je posumnjala da se nalaze u zatočeništvu u magacinu za žito. U drugoj polovini jula, ustaše idu po selima sreza Sanski Most, pljačkaju i pale srpske kuće. Došli su i u Kruhare. Naša kuća se nalazila malo na uzvisini i majka je mogla vidjeti na vrijeme kako ustaše pale kuće. Meñu njima je prepoznala Omera Alagića. Nije vjerovala da bi on mogao da učini neko zlo, ali za svaki slučaj nas devetoro djece sakrila je u kukuruze, odmah iza kuće. Još nije uspjela ni izići iz kukuruza, Alagić je već zapalio našu kuću, a zatim i štalu sa blagom. Crni bik, kojeg je otac hranio samo za Grmečke koride, rikao je tako bolno da ga majka nije mogla slušati. Izašla je iz kukuruza i pustila šest krava, bika i dva konja da se ne uguše u dimu i ne izgore u štali, koja je već bila u plamenu. Samo što je to uradila, pred njom se pojavio Omer Alagić. Kad ga je ugledala, rekla mu je:

„Omerica, zlotvore jedan, vrati mi muža ili djevera! Kako ću sama othraniti devetoro djece?”

Kao odgovor na to, uzeo je pušku i ubio moju majku. Omerica je ulazio u kukuruze, psovao nam četničku majku, zato što nas nije mogao naći i sve nas poubijati. Dok je Omerica razgrtao kukuruze u potrazi za nama, najmlañi brat Jovica, vjerovatno od gladi, počeo je da plače i doziva majku. U strahu da nas Omerica ne otkrije, moja sestra Dara, kojoj je bilo devet godina, a koja je nosila Jovicu, koji je tada imao samo šest mjeseci, stavila mu je u usta neku krpu, kako bi prestao plakati. Kad mu je izvadila tu krpu iz usta, Jovica više nije bio živ.

Pojavom Meñunarodnog crvenog krsta, u Sanskom Mostu počeli su sakupljati ratnu siročad, trpati ih u vagone za stoku u kojima smo se našli i nas petoro: Draško, koji je tada imao 14 godina, Mile – sedam, Slavka – osam, Rada – tri i ja koja sam imala četiri godine. Kompozicija natovarena srpskom djecom krenula je prema Zagrebu. U Zagreb se moglo stići za tri sata, a mi smo putovali tri dana, bez hrane i vode, a gotovo i bez vazduha. Kad smo stigli u Zagreb, u vagonima je bilo dosta mrtve djece, koja su zaudarala na mokraću i izmet. Mi koji smo uspjeli ostati živi, bili smo strašno žedni i gladni. Smješteni smo u Dom za gluvonijemu djecu, gdje su nas neke časne sestre prskale nekim dezinfekcionim sredstvom i obukle u čistu odjeću i obuću. S nestrpljenjem smo očekivali ručak. Onako gladni, svi smo pojurili da što prije doñemo do hrane. Meñutim, hrane je bilo tako malo, a nas gladnih mnogo. Do hrane su došli samo najjači i najstariji dječaci. Djeca su padala i preko njih su drugi gazili kako bi došli do hrane. Draško je uspio da uzme jedan tanjir sa nekom kašom i podijelio taj obrok sa nas četvoro. Sve su to sa strane posmatrale časne sestre.

Iz Doma za gluvonijemu djecu ubrzo smo nas petoro upućeni u Jastrebarsko, mjesto 20 kilometara udaljeno od Zagreba. Prostor u koji su nas smjestili bio je omeñen bodljikavom žicom. U drvene barake smještana su muška djeca. U barakama nije bilo nužnika i dječaci su nuždu vršili van baraka u jednoj jami preko koje su bile postavljene daske, na kojima bi stajali prilikom obavljanja nužde.

Ženska djeca do pet godina starosti, smještana su u stari, napušteni, vlažni i memljivi podrum dvorca grofa Erdedija, gdje smo bile sestra Rada i ja. Kroz male rešetkaste prozorčiće dopiralo je vrlo malo svjetlosti. Ležali smo gotovo na goloj zemlji, jer je bilo jako malo slame. Budući da nismo imali klozet, nuždu smo vršili tamo gdje smo i ležali. Svakim danom podrum se punio novom djecom, najviše sa Kozare. Bilo nas je na stotine.

Na prvom spratu starog dvorca bili su gvozdeni kreveti gdje su spavale starije djevojčice, po dvije u jednom krevetu. Tu je bila smještena moja sestra Slavka. Čim su nas smjestili, morali smo ići na šišanje. Šišale su nas časne sestre "na nulu", kako ne bi dobili vaške. Nakon šišanja dobili smo brojeve. Ja sam dobila broj 97, Rada 98, a Slavka 47. Broj je bio napisan na tvrdom kartonu, koji smo morale nositi oko vrata. Više nismo bili djeca, već brojevi. Rečeno nam je da se od tada odazivamo samo brojevima.

Jastrebarsko je bio logor NDH, namijenjen srpskoj ratnoj siročadi. Logor su držale katoličke časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski iz Zagreba. Glavna upravnica logora bila je časna sestra Ana Barta Pulherija, koja je za sve nas govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječiji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.

Svako jutro u cik zore dolazio bi grobar Franjo Ilovar sa kolima i konjskom zapregom. Iz podruma su velikom lopatom izbacivali mrtvu djecu, a on ih je tovario u kola i odvozio van groblja gdje ih je sahranjivao. Upravnici logora, časnoj sestri Pulheriji, žurilo se da se podrum u starom dvorcu što prije isprazni, kako svijet ne bi doznao istinu o našem stradanju i umiranju.

Jednom je časna sestra Gracioza skupila nas oko dvadesetoro djece iz podruma. Petar Lovrin, iz Ljubije kod Prijedora (što sam puno kasnije saznala), išao je od jednog do drugog djeteta, uhvativši dijete za glavu. Brzim potezom ruke, u kojoj je držao neki čudan nož, dug, a uzak, sa oštricom na vrhu, zario bi djetetu okomito u grkljan. Zatim bi im, mrtvima, vadio oči i stavljao u neku pletenu korpu i tako se hvalio koliko je zaklao srpske djece.

Kad je došao do mene da me zakolje, ubo me nožem u vrat u predjelu grkljana. Ja sam ga gledala umiljato pravo u oči i samo što nisam rekla: ”Pa, šta sam ti ja kriva?” Moj pogled ga je razoružao. Izvadio je nož, a da ga nije zario dovoljno duboko u grkljan. Moj pogled slomio je nešto u njemu. Sve je to gledala časna sestra Pulherija, prišla mi je i rekla da za njom ponavljam molitvu: ”Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, Sveti Petre.” Bilo mi je četiri godine, još nisam čisto izgova-rala riječi i morala sam da molim za svoj "preveliki grijeh" onima čije su ruke bile krvave. Srećna sam što sam živa, a nesrećna što ću na vratu cijelog života nositi ožiljak koji mi neće dati da zaboravim klanje nevine srpske djece. Strah od ustaša i časnih sestara u meni je bio prisutan mnogo godina. Strah da ne budem zakla-na i rana na vratu koja me je boljela, nije mi dala da mirno spavam mnoge noći. Prva noć bila mi je najteža. Sljedećeg jutra u zoru, došao je ponovo Franjo Ilovar i svojom velikom lopatom počeo izbacivati iz podruma mrtvu djecu. Kraj njega je tog jutra bila prisutna i časna sestra Pulherija i rekla mu da u kola utovari najprije nekoliko žive djece, pa zatim da na njih natovari mrtvu djecu. Prstom je pokazivala na koju živu djecu misli. Ubrzo sam se i ja našla na podu zaprežnih kola zajed-no sa mrtvom djecom.

Raka je bila iskopana i pripremljena za nas, naravno, van jastrebarskog groblja. Pošto smo pobacani u raku, grobar Franjo Ilovar je na nas bacao zemlju. Srećna okolnost je bila da sam se našla na vrhu zato što sam u kolima bila na dnu. Možda sam razgrtala zemlju da bih izišla živa iz rake, a možda mi je pomogao i Franjo Ilovar. Pošto sam bila na vrhu, možda je i na njega djelovao moj umiljati pogled nevinog djeteta.

Više puta sam sanjala da sam živa zakopana u grobu zajedno sa mrtvom djecom i da nikako ne mogu izaći iz tog groba. U isto vrijeme sanjam grobara kako mi pruža ruku.

Kad sam izišla iz groba, odlučila sam da se više ne vratim u logor, već da se krijem po šumama, gdje će mi biti bolje nego u logoru sa časnim sestrama. Čuvar logora me je primijetio i palcem pokazao psu na mene:

„Reks, bandit!”

Pas se okomio na mene i srušio me. Tako sam vraćena u logor.

Gotovo svu djecu iz podruma koja su umirala od tifusa, sahranjivao je Franjo Ilovar. Mnogo djece završilo je u kazanu, kuvano u vreloj vodi i od njih je pravljen sapun. Zato, preživjele djece nema puno.

Jedna od najtežih kazni je bila da se prisili mali logoraš da gleda u sunce dok ne oslijepi. Svjedok te kazne još je živ. To je Milja Kukolj, slijepa starica, koja živi sama u Knežici ispod Kozare. Ona je u Jastrebarskom logoru za kaznu morala gledati u sunce i nakon toga je oslijepila.

Moja sestra stričevka tvrdi da su ustaše u kazan sa vrelom vodom, kao hranu za svinje, bacale slijepu djecu. Prethodno su ih časne sestre tjerale da gledaju u Sunce, sve dok ne oslijepe.

Ko zna koliko bi nas uskoro umrlo od gladi, bolesti, batina i drugih kazni, da za naša stradanja nije obaviješten Meñunarodni Crveni krst. Zahvaljujući njima, sva djeca iz memljivog i vlažnog podruma prebačena su na prvi sprat napuštenog dvorca grofa Erdedija. Tu smo spavali po dvoje u krevetima. Sestre u bijelim manti-lima davale su nam lijekove i brinule se o našem zadravlju. Redovno smo dobivali hranu, a bili su i nužnici gdje smo obavljali nuždu, tako da nismo više zaudarali na mokraću i izmet.

O djeci na prvom spratu brinula je časna sestra Gracioza. Bila je mlada i lijepa, ali jako zla. Pričalo se da je iz Hercegovine, iz istog mjesta odakle je i Andrija Artuković. On je dolazio često u logor zbog Gracioze.

Kad se smrači, Gracioza nas otjera u krevet. Znali smo šta nam je činiti. Zatvarali smo oči i pravili se da spavamo. Ja sam bila u krevetu sa sestrom Slavkom. Gracioza bi ugasila svjetlo u našem dijelu prostorije, a upalila u svom dijelu gdje je ona spavala. Njen dio sobe bio je odvojen paravanom od bijelog platna koje je bilo providno. Otvarali smo oči i po sjenama koje su se pojavljivale zaključili da je kod nje dolazio neki muškarac. Pitala sam Slavku da mi kaže šta oni rade. Slav-ka mi je rekla da ćutim, jer ako me Gracioza čuje da ću dobiti batina. Ona mi je, takoñe, šapatom rekla da oni rade u krevetu ono što rade tata i mama.

„A šta rade tata i mama u krevetu?” – pitala sam Slavku.

„Prave djecu, šta će drugo raditi. A sada spavaj, dosta mi je bilo pitanja!”

Jednog jutra, u ljeto 1942. godine, sve časne sestre su se jako uznemirile. Govorile su da su neki divljaci iz šume došli i odveli nekoliko dječaka. Ti "divljaci" odveli su i Draška. U strahu da ne odvedu i ostale dječake, prebačeni su ubrzo u Zemun, i tako su sve barake ostale prazne. U Zemun je odveden i moj brat Mile.

U jesen 1942. godine, Slavka je pošla u prvi razred osnovne škole. Bilo joj je lakše ići u školu, iako je najvažniji predmet bila vjeronauka, koju nije voljela, u odnosu na teške poslove koje je radila u kuhinji.

Rada i ja smo morale, takoñe, ići na vjeronauku. Svako jutro u pet časova morale smo biti u katoličkoj crkvi, gdje su nas učili da se krstimo, da molimo krunicu, da pjevamo katoličke crkvene pjesme. Gotovo svaki put s nama je išla Slavka, iako nije morala. Bojala se za nas dvije da u crkvi ne zaspimo, što se jako kažnjavalo, ukoliko bi nas časna sestra Bernadeta uhvatila na spavanju. Jednom, ne samo da smo Rada i ja zaspale u crkvi, već je i Slavka zaspala. Bernadeta nas je probu-dila i sa ostalom djecom koja su takoñe zaspala, odvela u neku tamnu prostoriju starog dvorca i za nama zaključala vrata. Iz nekog širokog dimnjaka pojavila se glava maskiranog "ñavola", osvijetljena baterijom. ðavo je imao veliki crveni jezik, crno lice i velike rogove. Pričali su da se u ñavola oblačio kapelnik Nikica Gašpar i tako plašio djecu. Odjednom, osjetili smo udarce nekog lanca kojim nas je Gašpar tukao. Kad nam je Bernadeta otključala vrata, svi smo plakali, ne samo zato što smo se prepali, već i zato što nas je tijelo boljelo od udaraca lancem. Poslije te i takve kazne nije nam više padalo na pamet da zaspimo u crkvi. Shvatili smo da je za časne sestre naše odlaženje u crkvu bilo vrlo značajno. Ubrzo smo doznali zbog čega je to tako bilo.

U proljeće 1943. godine u logor dolazi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sa dugačkom kapom na glavi. Sva djeca bila su svečano obučena, kao i časne sestre. U redu, jedan po jedan prilazili smo Stepincu, ljubili mu rukavicu. On bi nam, zatim, palcem koji je stavljao u neko ulje, na čelu napravio mastan krst. Zatim bi nas sa dva prsta udario po obrazu. Iz Jastrebarskog pozvane su žene da nam budu kume. Tako smo postali katolici i Hrvati. Za nagradu dobili smo dobar ručak, poslije koga smo Stepincu pjevali pjesme i recitovali pjesme posvećene Anti Paveliću.

U proljeće 1944. godine počeli su u logor dolaziti nepoznati muškarci i žene, i kada bi odlazili, svako je sa sobom odvodio po jedno dijete. Najviše su dolazile ustaše sa svojim suprugama. Drugi niko nije mogao dobiti propusnicu da uñe u logor. Slavka kaže da je bila više nego sigurna da će Radu i mene odvesti iz logo-ra, Radu zato što je lijepa, a mene zato što sam umiljata.

Jednom je Pulherija nas nekoliko djevojčica dovela u svoju kancelariju u kojoj je sjedio neki muškarac u civilu. Obratila mu se, rekavši:

„Gospodine Dasoviću, dječaka kakvog vi želite, nemamo, ali dovela sam vam ove djevojčice da izmeñu njih jednu izaberete.”

Kad nas je sve pogledao, rekao je Pulheriji da mu se ne sviña nijedno dijete i već je krenuo prema vratima. Ja sam tada izašla iz reda i, prije nego što je izašao, uhvatila ga za ruku, umiljato ga pogledala i rekla:

„Tata, uzmi mene, biću dobra!”

Njegove oči postale su toplije. Čudno, ali kao da sam tog čovjeka negdje već vidjela. Obuzeo me strah, ali glavno je da nije ustaša. Pitao me je kako se zovem. Rekla sam da se zovem „97”. Za dvije godine provedene u logoru ja sam potpuno zaboravila ko sam. Časna sestra Pulherija našla je neki karton i rekla:

„Gospodine Dasoviću, kad je ova mala došla kod nas, u sirotište, upisali smo u ovaj karton ono što nam je rekla starija sestra Slavka. A rekla je da se zove Zorka Delić, da je roñena u Kruharima kod Sanskog Mosta, da joj se otac zvao Drago, a majka Dragica i da nisu živi. Nije samo znala datum roñenja.”

Pulherija je napravila kobnu grešku što je to sve rekla preda mnom. Da me poslije toga sto puta prekrštavaju i mijenjaju ime i prezime, ne mogu mi ništa, jer znam svoje pravo ime i prezime, imena roditelja i mjesto roñenja. Prvom prilikom otići ću u svoj rodni kraj i potražiti svoje roñene. Zato mi je bilo mnogo stalo da izañem živa iz logora, a to mogu samo ako ovaj čovjek odluči da me uzme. Na sreću, odlučio je. Rekao je Pulheriji da me lijepo obuče i da će on doći po mene. Kad je došao sa vozilom, ja sam već bila spremna. Bio je u uniformi. Do njega u džipu je bio pas vučjak. Prepala sam se tog psa. Dasović je primijetio da sam se uplašila psa i rekao mi je: „Ne boj se! Od sada će Reks biti tvoj veliki prijatelj. Sjedi s nama u džip da što prije krenemo za Zagreb."

Dok smo se vozili u džipu, Slavko mi je pričao kako je jako pobožan čovjek i da nikada ne propušta priliku da bude na misi u katedrali, koju služi, kako kaže, "vele-cijenjeni i presvijetli" nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac. Da nije slušao jedan njegov govor, kad je rekao vjernicima da idu u Jastrebarsko, te ko god nema svoje djece, neka uzme po jedno dijete, jer su to ratna siročad ostala bez oba roditelja, ne bi me uzeo. Dalje je govorio da tu djecu treba podizati u katoličkom duhu da bi kad odrastu bili pravi Hrvati. Do sada, kako je rekao Stepinac, iz Jastrebarskog je u Zagreb dovedeno preko 500 djece.

„Da nije bilo Stepinca i njegovog govora, ja se nikada ne bih odlučio da uzmem tuñe dijete, kad mi Bog nije dodijelio moje roñeno", tvrdio je Slavko.

„Jesmo li se dogovorili da dovedeš muško dijete? Što će mi ovo bosansko čudo? Odmah je vrati nazad odakle si je doveo!”, naredila je žena.

Meni je u jednoj maloj sobi gdje se nalazio samo krevet, ormar i jedna stolica, namjestila posteljinu i rekla da legnem ne ponudivši mi da jedem. Kad sam ušla u sobu, na ormaru sam zapazila puno jabuka. Toliko sam voljela jabuke. Prošlo je dvije godine kako nisam nijednu jabuku pojela. Uzela sam stolicu, popela se i uzela jabuku. Nisam ni sišla sa stolice, a u sobi se pojavio Reks. Od straha, jabuka mi je ispala iz ruke. Na vratima se pojavila Micika. Grohotom se smijala što sam se prepala Reksa. Rekla mi je da ne smijem bez pitanja uzeti ni jednu jabuku.

„A sada uzmi ovu jabuku što ti je ispala iz ruke, i možeš je pojesti!”

Žena mi se nije sviñala. Nisam je voljela, jer je prema meni bila zla, kao i one časne sestre iz Jastrebarskog.

Prva noć u Zagrebu protekla je u strašnim snovima. Sanjala sam ustašu sa nožem u ruci koji me kolje, a zatim, da se živa nalazim u grobu okružena mrtvom djecom, da se gušim i da nikako ne mogu izaći iz groba. Budim se srećna što nisam u grobu. Ujutro, kad je žena došla u sobu, sva se izbezumila kad je vidjela da sam se pomokrila u krevetu. Probudila je Slavka da mu to kaže uz komentar:

„Uzmi ovu smrdljivu Bosanku!”

Stojan Stojaković

Banjaluka

Svjedoči:

Roñen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine od oca Miloša i majke Milice. Ime sam dobio po djedu Stojanu, koji je umro nekoliko mjeseci prije moga roñenja.

Selo Slabinja je bilo jedno od većih i razvijenih sela toga kraja, tj. izmeñu: Prijedora, Bos. Novog, Kostajnice, Dubice i planine Kozare. Selo čine četiri zaseoka: Rakovača, Iškovac, Čapaja i Strijić. Imalo je osnovnu školu sa nekoliko stotina ñaka, u kojoj su učila i djeca iz susjednih sela. Dosta djece je nastavilo sa izučava-njem zanata i zapošljavanjem u gradovima, a bilo je i tzv. "školaraca" (tj. djece koja su nastavljala školovanje u gimnazijama i učiteljskim školama). U ovom selu je meñu prvim, u selima tog područja, osnovana zadruga kako bi se spriječilo "lihvarsko" ponašanje privatnih trgovaca. U sklopu zadruge je osnovana i biblioteka. Poznat je bio i tzv. Slabinjski zbor, koji se održavao svake godine, a zvao se "Ilindanski zbor" (2. avgust), u Cintoru (prostor izmeñu crkve i škole, koji je bio zasañen višedecenijskim lipama i hrastovima) koji su posjećivali i žitelji šireg područja.

Intenzivno se obrañivala zemlja i svako domaćinstvo se bavilo ratarstvom i stočarstvom, ali je dominirala proizvodnja za vlastite potrebe. U promet se davalo samo onoliko koliko je obezbjeñivalo nabavku neophodnu za domaćinstvo, plaćanje poreza i drugih dažbina.

Selo je imalo i nekoliko zanatskih radnji: šnajderske, obućarske i kovačke djelatnosti.

Moj djed Stojan i baka Miljka imali su četiri sina i dvije kćeri, od kojih je na posjedu ostao samo moj otac i vodio domaćinstvo. Ostala braća su imala druga zani-manja, a sestre su se rano udale u susjedne zaseoke.

Djed Stojan (1870-1929) je bio zaposlen kao putar na relaciji Komlenac-Bačvani. Ostala je poznata "njegova" aleja oraha zasañena na toj relaciji. Poslije njegove smrti baba Miljka je ostvarila penziju. Bila je prvi porodični penzioner na tom području.

Baba Miljka (1871-1949) je bila veoma vrijedna i vitalna žena koja se sa dosta umijeća bavila kućanstvom (kuhanje, uzgoj živine, svinja i krava), vodila brigu o unučadima. Naročito se trudila da ima najbolju bašču i obezbijedi zimnicu. Bila je poznata i po tome što je sakupljala i ljekovite trave i dosta uspješno ih koristila. Od 1941. godine ostala je jedini staratelj za unučad, okupljala ih i usmjeravala.

Stric Vasilija (1904-1941), bio je profesionalni žandar i sa svojom porodicom živio na području Bijeljine i Brčkog. Po izbijanju rata sklonio se u Slabinju. Odmah se priključio ustanicima i poginuo u prvom napadu ustanika na Dubicu 1941. godine.

Stric Sava (1905-1945), je završio šnajderski zanat i u Sarajevu imao svoju samostalnu šnajdersku radnju. Do rata nije se ženio. Svima nama je ostao u sjećanju zbog toga što je svim članovima porodice za svaku Novu godinu donosio novo odijelo, a uspješnim ñacima i posebne poklone. Za vrijeme rata nije se znalo za njegovu sudbinu. Nakon osloboñenja smo saznali da je u decembru 1944. godine uhapšen od strane ustaša. Otjeran je u logor Jasenovac i u januaru 1945. ubi-jen.

Tetka Milica (1906-1975) se udala u zaselak Rakovača u porodicu Dragaš. Ispoljavala je sve osobine svoje majke Miljke (vrednoća i briga o porodici). Za vrijeme Kozarske katastrofe bila je sa svojom porodicom sa djecom u privremenom logoru u Prijedoru, iz koga su joj odrasliju djecu hrvatske vlasti poslale na prinudni rad u Njemačku, a ona s mlañim u Slavoniju.

Moj Otac Miloš (1902-1941) bavio se poljoprivrednom proizvodnjom. Oženio se Milicom (1908-1937) iz zaseoka Iškovac, iz porodice Budimir. Imali su troje djece: Stojana, Cviju i Ljubicu. Mama je iznenada umrla, pa su ostala sitna djeca, te je baba Miljka insistirala da se otac ponovo oženi Ljubom iz sela Babinjac sa kojom je imao djecu: Boška (1938-?), Pavu (1940-?), čiji tragovi se gube u hrvatskom logoru Caprag kod Siska. Maćeha je iz sabirnog logora Prijedor transportovana na prinudni rad u Njemačku.

Naše domaćinstvo je imalo: oko 100 ari obradive poljoprivredne zemlje i cca tri ara šume (bukva, hrast, kesten); prostranu kuću, zgradu, štagalj, svinjac, kokošin-jac i ostale nus objekte; kompletnu opremu i oruñe za obradu zemlje; stočni fond: zaprežne konje, krave, svinje, kokoši guske i patke. Kraj same bašte je proticao potok Čapaja, a kraj luka rijeka Slabinja.

Tragedije koje su se dešavale na području Bosanske Krajine u toku Drugog svjetskog rata su brojne i skoro identične za čitavo područje (veliki broj stanovnika je poginuo ili je ranjen, sela spaljena, stočni fond uništen i sl.).

Za vrijeme Kozarske katastrofe svi članovi naše porodice, sa najnužnijim stvarima, su izbjegli u planinu Kozaru, i za vrijeme trajanja opsade živjeli u uslovima permanentnog svakodnevnog granatiranja i bombardovanja. Za čitavo vrijeme ofanzive neprijatelja na Kozaru, naša porodica, rodbina, prijatelji i komšije su se nalazili na lokaciji "Pašinih konaka". Za vrijeme artiljerijskog napada i avionskog bombardovanja skrivali smo se iza drveća. Tako se sjećam da je jedna granata pala na drvo gdje smo bili skriveni i nije eksplodirala. Isto tako, sjećam se da je tih dana često padala kiša, što je posebno otežavalo život u izbjeglištvu. Ishrana nije mogla da bude organizovana, nego su se porodice i roñaci samoorganizovali, te su koristili ono što su sa sobom donijeli uz stočni fond koji su imali na raspo-laganju.

Svakodnevno smo očekivali izlazak iz okruženja. Meñutim, iz dana u dan nade su bile sve manje. Počelo je skrivanje u najnepristupačnijim uvalama. Tako se desilo da je naša porodica bila zarobljena u jednoj uvali. Hrvatski vojnici su nas istjerali i postrojili na jednoj čistini. Očekivali smo da će nas streljati. Meñutim, stiže naredba da nas otjeraju u Prijedor. U Prijedoru smo bili smješteni u improvizovani logor Ciglana, koji je bio ograñen bodljikavom žicom. Napominjem da su u tom logoru bile zatvarane samo žene (uglavnom starije) i djeca. U logoru smo dobijali vrlo oskudne obroke hrane, uglavnom supu, tako da smo se mi, malo odraslija djeca, provlačili ispod žica, i u susjednim praznim rovovima tražili bilo šta što se moglo koristiti za ishranu. Sjećam se da smo u tim rovovima, uglavnom, nalazili ubuñale komade hljeba, koje su ostavili vojnici.

U logoru su logorske vlasti tražile da se djeca odvoje i odvedu u posebne logore. U našoj porodici je dogovoreno da se ja i moj najmlañi brat Boško (4 godine) i najmlaña sestra Pava (2 godine) odvojimo, a ostala djeca ostanu sa babom Miljkom.

Nas, odvojene za tzv. dječiji logor, potrpali su u kamione i preko Banje Luke otpremili u dječiji logor Sisak - Caprag (tzv. Sokolana). Još mi je u sjećanju da nas je od Prijedora do Banje Luke u kamionima stalno pratila kiša, a da su nas u Banjoj Luci, na glavnoj željezničkoj stanici (sada zgrada Muzeja savremene umjetnosti) dočekale i nahranile žene organizovane preko Crvenog krsta.

Iz Banje Luke su nas otpremili u dječiji logor Sisak (Caprag - Sokolana), ograñen žicom. Bili smo toliko iscrpljeni da se nismo mogli kretati, a nama odraslijima bilo je zabranjeno da se približavamo ogradi i kontaktiramo sa grañanima koji su navraćali i donosili hranu, a mlaña djeca se nisu ni mogla kretati i prilaziti žici da bi mogli primati hranu. Nisam mogao da ocijenim motive grañana koji su obilazili logor, tj. da li su to bili humani motivi - da se djeca nahrane, ili neki drugi. Meni se desilo da me je iz logora uzeo Knežević Mile i odveo svojoj kući u selo Cepeliš kod Petrinje, sa ciljem da obavljam poljoprivredne poslove (briga o stoci, i poslovi oko obrade zemlje). Taj Knežević Mile je bio pružni radnik na relaciji Petrinja-Sisak. Imao je tri sina koji su bili ustaše, od kojih je najmlañi Jure, čitavo vrijeme rata bio angažovan u logoru Jasenovac. Porodica Knežević je u toku rata došla iz Like (Malovan) i smještena u Cepelišu, u kuću Srbina za čiju sudbinu nisam uspio ništa saznati. Inače, u selu Cepeliš je živjelo uglavnom hrvatsko katoličko stanovništvo.

Kod ove porodice sam ostao čitavo vrijeme rata, obavljao sve poljoprivrdne poslove. Niko me od članova porodice, pa i sinovi, koji su povremeno dolazili na kraće odsustvo, nije maltretirao. Čak su me u šali zvali "Staljin". Radio sam i trpio, jer to je bila borba za preživljavanje.

Tako sam u ovoj porodici ostao oko dvije i po godine, bez ikakvih vijesti o svojoj porodici i prilikama u svom rodnom kraju.

U dječijem logoru u Capragu uglavnom su se nalazila mala djeca. Samo nas nekoliko smo imali sedam i više godina. Svi smo bili malaksali zbog teških uslova života: bježanja u planinu Kozaru i boravka u sabirnim logorima. Osjetile su se i posljedice našeg odvajanja od roditelja i roñaka, koji su razaslani u druge hrvatske logore ili poslani na prinudni rad u Njemačku.

U našem logoru bilo je zabranjeno nama odrasloj djeci da prilazimo ogradi od žice i da razgovaramo sa posjetiocima koji su iz raznih razloga obilazili logor. Neki su dolazili i donosili djeci razne prehrambene artikle. Moj brat Boško (četiri godine) i sestra Pava (dvije godine) stalno su bili stisnuti oko mene.

Meni se urezao u sjećanje dogañaj kada sam jednom prilikom zagalamio na brata Boška i grubo ga nagonio da se digne i ode do ograde kako bi mogao da dobije nešto za jelo, a on nije mogao da se pokrene. Ta scena mi se kasnije često pojavljivala u sjećanju. Noću sam se budio, oznojen i uzbuñen od sjećanja na taj do-gañaj.

Čim su jedinice NOR-a stigle i oslobodile ovaj region i protjerale ustaše preko Kupe, ja sam se pješice (Petrinja-Kostajnica-Slabinja) vratio u svoje selo. Na zgarištu kuće našao sam babu Miljku (80 godina), brata Cviju i sestru Ljubicu. Otac je streljan u Jasenovcu, a bratu Bošku (4 godine) i sestri Pavi (2 godine), koji su iza mene ostali u logoru Sisak, gubi se svaki trag.

Poslije rata smo na razne načine pokušavali da saznamo za sudbinu nestalih članova uže porodice, a i drugih roñaka (preko Crvenog krsta, rubrika u "Areni", usmenih konsultacija i sl.), ali bez rezultata.

Već sam napomenuo da sam na sve moguće načine pokušavao da saznam istinu o sudbini moga brata Boška, četiri godine starog i sestre Pave, koja je imala dvije godine. Oni su iza mene ostali u logoru Sisak (Caprag, Sokolana). No, stalno je bila prisutna nada da ću nešto saznati. Ova preokupacija je bila stalno prisut-na i kod svih mojih preživjelih roñaka. Dok sam se nalazio na studijama u Sarajevu, iz Banje Luke mi javljaju da je u dnevnoj štampi objavljeno da se u Beogradu rasformirao Savezni centar ratne siročadi i da se djeca rasporeñuju po republikama prema podacima o njihovom porijeklu. Dat je i spisak djece sa poznatim ličnim podacima (ime, starost, kako su se izgubila od porodice, šta su završila od škole dok su se nalazila u ovom centru). U spisku djece koja dolaze u Sarajevo nalazi se i dijete čije je ime Boško, kojeg su našli u snijegu 1943. godine u okolini Bosanskog Novog i koji je završio tokarski znanat. Saopšteno je da će djeca iz BiH stići vozom u Sarajevo.

Ja sam tada bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, kao stipendista RDI "Grmeč” iz Drvara i preostalo mi je samo nekoliko mjeseci da završim studije i da se zaposlim u firmi čiji sam stipendista.

Bez obzira na šture podatke o Bošku, koji je u jesen 1942. godine ostao u logoru Caprag, a 1943. godine "pronañen" kod Bosansog Novog, pokušao sam da i ovu priliku iskoristim ne bih li našao brata, kojeg nisam vidio 14 godina. Znao sam da je moj brat imao malu brazgotinu na desnom obrazu. U meñuvremenu sam po-kušao konsultovati ljude koji bi mi mogli pomoći da ne pogriješim. Jedan ljekar mi je savjetovao da obratim pažnju na utisak koji dobijem kod prvog kontakta sa njim (uzbuñenje i slično). Ja sam razmišljao da neću njemu ništa naškoditi ako ga prihvatim kao brata, a mogu mu samo pomoći da se snañe u životu i da se osjeća sigurnije, da ga zaposlim u firmu čiji sam i ja stipendista i u kojoj ću i sam raditi, jer su radnici njegove struke potrebni. Mogu mu samo pomoći da organizuje svoj život, da se lakše adaptira u novim uslovima. Ja ću našim roñacima reći da je naš i da ga prihvate kao roñaka.

Kada je najavljeni voz stigao, susreo sam se s Boškom. Odmah mi je djelovao kao stranac (nije imao brazgotinu na licu), ali sam se trudio da on to ne osjeti. Odveo sam ga kod sebe gdje sam kao podstanar stanovao, a hranio sam se u studentskoj menzi (dijelili smo moje obroke). Kako ovakva situacija ne može dugo trajati, a meni je trebalo još nekoliko mjeseci da završim studije, predložio sam da ga odvedem u rodno selo Slabinju, da ga upoznam sa preživjelim bližim i daljim roñacima i da tamo ostane dok ja ne diplomiram, pa da zajedno idemo u Drvar.

Odvedem ga u Slabinju, roñaci prihvate moje sugestije da je on naš roñak i da bude kod njih dok ja ne završim studije. Ja se vratim u Sarajevo, a Boško za nekoli-ko dana opet doñe k meni. Pokušao sam da ga zaposlim u "Famosu", ali nije htio da radi. Ponovo sam ga vraćao u Slabinju, a on se opet vraća k meni. To se ponavljalo više puta, i već sam počeo da gubim strpljenje pokušavajući da nañem izalaz iz ovakve situacije. Kada sam ga posljednji put odveo u Slabinju i od njega tražio da ne dolazi u Sarajevo, već da čeka dok ja doñem po njega, on je u susjednom selu upoznao djevojku i odlučio da se priženi.

U meñuvremenu je morao da se javi na regrutaciju. Upućen je na odsluženje vojnog roka u Daruvar. Tamo se slučajno sreo sa svojom roñenom majkom, koja je u toku rata iz sabirnog logora deportovana na područje Daruvara. Od tada se sa njim prekida svaki kontakt.

Ja sam 1958. godine (vodeći ekskurziju maturanata srednje Ekonomske škole iz Drvara u obilazak željezare Sisak, koja je podignuta na terenu Capraga) imao priliku da u kancelariji SSRN Sisak vidim i pregledam logorske knjige i tu vidim da sam i ja umro. To ukazuje na to da su hrvatske vlasti namjerno zatirale tragove male djece, koja nisu znala za svoja prava imena i prezimena, a data su hrvatskim porodicama, te im se tu gubi svaki trag i bivaju asimilirani. (Sjetimo se slučaja Božidarke Frajt, koja je tek nakon 30 godina saznala za svoje porijeklo, tj. da je srpsko kozaračko siroče.)

Posljedice svih tih ratnih zbivanja teško je ocijeniti. To nije samo gubitak četiri godine u normalnom razvoju, prinudno doživljavanje groznih ratnih scena, gubitak najbližih roñaka, život u vanrednim (nepovoljnim) uslovima, adaptacija novim uslovima života i sl. Zato je u pravu Radivoje Lola ðukić kada kaže: "Ko nije doživio rat, taj ne može znati kako je lijep mir".

No, i taj poslijeratni mir je specifičan: život u domovima ratne siročadi, intenzivno učenje bez adekvatnih učila i literature, i školskih učila i dr. Kada se tome doda i stalni osjećaj da nemaš ni najbližih roñaka, da se moraš sam snalaziti i postavljati svoje životne ciljeve u okolnostima koje moraš uzimati u obzir.

Po povratku iz zarobljeništva i nañenog stanja na zgarištu kuće, u septembru 1945. godine sam smješten u internat u Dubici, gdje sam završio nižu gimnaziju, te 1947. godine usmjeren da učim Ekonomsku školu u Banjoj Luci. Bio sam smješten u ñačkom internatu. Ovu školu sam sa uspjehom završio 1950. godine. Nakon toga bio sam rasporeñen da radim u ŠIP "Grmeč" Drvar na poslovima računovodstva finansijske struke. U ovaj kolektiv bio sam dobro primljen, i u toku rada mnogo sam naučio. Nakon dvije godine rada u ovom poznatom privrednom poslovnom sistemu, organi upravljanja su mi odobrili stipendiju da nastavim školovanje na Ekonomskom fakultetu, koji sam završio 1957. godine u Sarajevu. Kada sam se vratio u Drvar, odreñeno je da radim kao profesor na Ekonomskoj školi u Drvaru na predmetima: Politička ekonomija i Ogranizacija i ekonomska poslovanja.

Nakon izvršene obaveze kao stipendiste, vratio sam se u privredu i od 1959 do 1980. radio na poslovima rukovodioca sektora, ili kao člana KPO u velikim poslov-nim sistemima. U meñuvremenu sam magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu na temu: "Organizacija i usmjeravanje naučnoistraživačke i inovacijske djelatnosti u SR BiH".

U 1980. godini primljen sam u radni odnos na Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, na kojem sam predavao predmete "Organizacija preduzeća" i "Kadrovski menadžment". Na ovom fakultetu sam radio do 30. 11. 2000. godine, kada sam zbog starosti i nakon 41 godinu ukupnog radnog staža, otišao u penziju. Na fakul-tetu sam stekao zvanje redovnog profesora. Bio sam i voditelj postdiplomskog studija i mentor na izradi i odbrani magistarskih tema i doktorata.

U koncipiranju prethodnog teksta nisam se pridržavao ponuñenog koncepta, uglavnom, iz razloga što sam imao u vidu da u mom kraju (Kostajnica, Novi i Knežica) nisu pisane nikakve publikacije, a na tom prostoru su nastale ogromne promjene u odnosu na stanje koje je bilo prije Drugog svjetskog rata (broj stanovnika, do-maćinstava, djece...), bez obzira na to što je asfaltiran glavni put, uvedena struja i slično. Iz tih razloga sam, na osnovu sjećanja od prije 65 godina, pokušao da dam neke podatke. Ja, koji sada u selu nemam nikoga od roñaka, samo sam prije 30 godina poveo svoju porodicu da vide gdje sam roñen, ali im nisam mogao pokazati kuću i upoznati s nekim od roñaka.

Ova akcija me potakla da s nekolicinom prosvjetnih radnika koji sada žive u Banjoj Luci, pokušamo detaljnije istraživanje nastalih promjena.

Tomo Lučić

Roñen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Žepče

Kazuje:

Moji roditelji su se zvali: Lučić (Tome) Pero (1910) radnik, Aleksić Bosiljka, domaćica, roñena u Brezovim Danama.

Moj otac je živio u zajedničkom domaćinstvu sa stricem Dušanom, roñenim 1911. godine koji je bio službenik u srezu Žepče. Roditelji i stric su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa babom Lučić Vasilijom, udovom poginulog Lučić Tome, bivšeg zemljoradnika iz sela Bistrica, Drinska banovina. Pošto sam ja najsta-riji unuk, dali su mi ime Tomo po pokojnom djedu. Osnovnu školu pohañao sam u Žepču. Rat me je zatekao u trećem razredu.

Što se tiče imovine, bili smo solidnog imovnog stanja. Pokojna baba imala je penziju, stric i otac su radili.

Novu kuću smo sagradili 1939. godine. Imali smo i pomoćne objekte. Od stoke smo imali dva vola, četiri krave i konja.

Živjeli smo u zajedničkom domaćinstvu: moji roditelji, otac Pero i majka Bosiljka, braća Dimitrije i Milan, sestre Mileva i Mara, baba Vasilija, stric Dušan i njegova supruga Mara. Ja sam bio najstarije dijete.

Moje selo bilo je mješovito, otprililke pola sela bili su Hrvati, a pola Srbi. Hrvati su odmah prihvatili Nezavisnu Državu Hrvatsku. Mnogi su stupili dobrovoljno u hrvatsku vojsku. Dobro se sjećam Britvar Jozana (Joze) koji je dolazio našoj kući za Božić i slavu. Odlazio je sa ocem i stricem u lov. Po uspostavljanju Nezavisne Države Hrvatske neki su poslani na Istočni front, Jurić Anto-Antelja i drugi.

Sjećam se da je stric Dušan odmah bio otpušten sa posla. Nakon izvjesnog vremena, ode stric u srez po zarañenu platu. Hrvati ga odmah zatvore. Kada je to baba saznala, otišla je kod šumara Hrvata, Stjepana Hristića koji je stanovao u Kiseljaku. Baba je molila Stjepana da on urgira da strica puste iz zatvora. Tada ju je Stjepan napao i rekao joj da u njenoj kući na zidu visi slika kralja Petra. Baba mu je rekla da to nije istina. Na zidu visi samo ikona Svetog Jovana, krsne slave. Lugar je tada rekao babi da mu da kravu i da će strica pustiti. Baba je pristala da mu da kravu. I dali smo mu kravu. Lugar je održao riječ i strica su pustili. On je došao kući. Otac i stric nisu smjeli više da spavaju u kući, nego su spavali u obližnjoj šumi.

Bila je nedelja, juna mjeseca 1941. godine. Kad smo uveče večerali, otac reče stricu: "Večeras nećemo ići". Mi ostali smo znali gdje neće ići. Te večeri, oko 11 stati Hrvati su došli na vrata, naše kuće. Baba im je otvorila. Izdali su nam nareñenje da odmah napustimo kuću i predamo ključeve. To nam je saopštio Anto Dra-gičević koji je bio iz sela Lovnica. On je bio radnik koji je radio kod babinog brata Dabić Luke koji je bio "škriban" u Kamenici. Kada je Anto saopštio da napustimo kuću, baba je rekla: "Nemoj Anto - molim te!" Tada ju je Anto udario kundakom u grudi, a baba je pala. Mi djeca smo legli po babi da je zaštitimo. Hrvati su nas istjerali iz kuće i uzeli ključ.

Onda su nas Hrvati sproveli na cestu gdje su nas čekale zaprege. Tad su nas sproveli u Žepče. Naše komšije Hrvati su pazili da niko od nas ne bi pokušao pobjeći. Tu smo ukrcani u stočne vagone. Odvezli su nas u Zavidoviće gde su nas zatvorili u školu.

Tu su nas držali zatvorene oko sedmicu dana. Naše komšije Lučić Gospava, Čošan Anña, Stanković Simuna, Dabić Mara... donosili su nam hranu, a hrvatski vojnici nisu dozvolili da nam je predaju. Tada je zavladala glad i žeñ, jer nismo imali ni hrane ni vode. Časne sestre su davale djeci po kašiku pure dnevno. Pošto sam ja bio najstariji, išao sam da primim puru. Časna sestra je pitala: "Koliko vas ima?" Kada sam rekao koliko nas ima, časna sestra mi je snažno udarila šamar po uvu. Tada mi je pukla bubna opna i krv je počela da teče niz lice. Skoro sam ogluvio na ovo uvo, čujem samo 10%. Posledice su ostale - uvo mi ponekad procuri, stalno moram uzimati lijek Gentokulin - gentamicin 0,3%.

Jednog dana u zoru, juna mjeseca, odvedeni smo na željezničku stanicu u Ukrinu. Odavde su nas transportovali za Bosanski Brod gde smo stigli oko 15 časova. Kada smo stigli u Brod, gonili su nas preko mosta koji je bio oštećen. Jedva smo prešli. Kiša nas je pratila, a mi smo bili bez kišobrana.

Kada smo prolazili kroz Slavonski Brod i kretali se ulicom, iz kuća su nas gañali raznim predmetima, psovali nam srpsku majku i vikali: "Pobijte ih i bacite u Savu!" Na kućama su bile ispisane parole: "Živio Ante Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska!" Kada sam se vraćao 1946. u svoje rodno selo u tom istom gradu pisalo je na kućama: "Živila KP i drug Tito!"

Kada smo stigli na željezničku stanicu, mokri, gladni, izmučeni, ukrcani smo u željezničke vagone. Vrata su zatvorili. Unutra nam je jako bilo zagušljivo. U našem vagonu bile su porodice Ursinović ðorñe, Ursinović Mane, Veselinović Sime, Veselinović Luke, Veselinović Simo, Braničković Blagoja, Ćošan Nedeljka i druge.

Cijelu noć smo putovali do logora u Slavonskoj Požegi. Logor je bio smješten u barake bivše Jugoslovenske vojske. Logor je bio ograñen bodljikavom žicom koja je bila visoka oko dva metra. Uz žicu, na svakom uglu bila su postavljena stražarska mjesta.

Prije nego smo bili smješteni u barake, pretresli su nas i oduzeli nam sve vredne stvari koje smo poneli. Ženama su skinuli i vjenčane burme. Prije oduzimanja vrijednih stvari, pitali su oca da li hoće da primi rimokatoličku vjeru. Otac je rekao da neće ni on, a ni njegova porodica. Tada su tukli moje roditelje, a Hrvatice su tukle babu, majku i strinu.

Dobro se sjećam Todora Veselinovića kome su našli značku od metala na kojoj je bio lik kralja Petra II Karañorñevića. Natjerali su ga da značku proguta.

Poslije pretraga i oduzimanja svih vrednih predmeta, odveli su nas u barake koje nisu imale patos. U baraci smo ležali pored zida s obje strane. Ležali smo na slami, nije bilo ćebadi niti jastuka. Slama je bila puna izmeta. Neki su imali proliv. Za jelo smo dobijali čorbu od kukuruznog brašna, bez soli i masnoće. Hljeb nam nisu davali, trpili smo glad i puno smo izgubili na težini.

Pošto nas je mučila glad, kupio sam otpatke hrane koje su seljaci, vraćajući se sa pijace, bacali u blizini logorske žice. Kada su seljaci primjetili da mi to koristimo, nisu više te otpatke bacali.

Kada je padala kiša, izgonili su nas iz baraka da kisnemo napolju, onako u odjeći.

Ostao mi je u sjećanju jedan mali ustaša, koji je imao možda 10 godina. Nosio je uniformu i pištolj oko pojasa. Pozvao je našeg sveštenika i čupao mu sijedu bradu. Kada se sveštenik opirao, onda mu je mali iz pištolja pucao u glavu i ubio ga.

Iz moga uva stalno je curio gnoj i sukrvica. Nisam ni imao vatu da stavim u uvo. Muve su me stalno napadale. Bilo me je strah da mi se uvo ne ucrva. Jedno jutro je došla bolničarka i pitala da li ima neko bolestan. Ja sam se javio jedini iz barake. Bolničarka je rekla da će doći kasnije po mene. (U logor je došao Meñunarodni Crveni krst.)

Ona je došla oko 14 sati i odvela me u baraku kod ljekara. Pitali su me šta me boli, ja sam odgovorio - uvo. (Nisam im smio reći da me je udarila časna sestra). Kada sam sjeo na stolicu, tada je jedan u uniformi stao iza mojih leña i uhvatio me za kosu. "Kada ja reknem tri, da je glava odsječena!" Ustaša poče brojati: "Je-dan, dva..." Kada je rekao "dva", ja sam kriknuo, a ustaša koji je stajao pozadi i držao mi glavu zavrnutu, podigao me sa stolice, udario nogom u leña i ja sam se dočekao na zid. Ustaše su se smijale grohotom. Vrata su bila otvorena, ja sam išao hodnikom bojeći se da će mi u tom momentu pucati u leña. Došao sam u baraku plačući.

Od velikog straha bio sam zanijemio, nisam uopšte govorio mjesec dana.

Logor je bio prepun. (Mislim na stanje u logoru poslije pregleda Crvenog krsta.) Bilo nas je više stotina. Jednog jutra rekoše nam da izañemo iz baraka i da se postrojimo. Kolona je krenula prema željezničkoj stanici. Kada smo došli na željezničku stanicu, jedna kompozicija je već bila ukrcana i voz je krenuo. Nama je bilo žao što mi nismo u toj kompoziciji. Kasnije smo saznali da je voz krenuo prema Jasenovcu i da su svi stradali u tom logoru.

Nas su takoñe ukrcali u druge vagone i uputili u drugom pravcu. Nismo znali kuda idemo. Voz je stigao otprilike oko 16 časova. Ustaše otvoriše vrata i povikaše da izlazimo. Poveli su nas naprijed gdje je stajao putnički voz u koji smo ušli. Kad smo ušli u voz, to mjesto je bilo Zemunski Usjek. Kada smo ušli u voz, ustaše su nam dali velike kante u kojima je bio čaj. Bojali smo se da pijemo taj čaj, pa smo jedni drugima davali znak očima.

Putnički voz je stigao na odredište u Zemun. Kada je stigao na željezničku stanicu, tada su ustaše izašle iz voza. Pred stanicom su bili postrojeni Nedićevi vojnici. Ustaše su predale spisak nas u vozu Nedićevim ljudima koji su nas pitali šta nam je to u tim kantama. Mi smo odgovorili da je čaj. Oni su nam rekli da taj čaj prospemo kroz prozor. Rekli su: "U Srbiji vas čeka beli hleb i mleko." Hoće li tako biti?

Voz je krenuo prema Beogradu. Brzo smo stigli. Tu su nas smestili u prihvatne barake za protjerane Srbe iz Nezavisne Države Hrvatske. Došli su ljekari i bolničari, bolesne su pregledali i dali uputstvo da, pošto smo iscrpljeni, treba da malo jedemo hljeba i mlijeka. Kompozicija - voz je potom krenuo za Smederevsku Palanku. U vozu su nam svaka dva sata davali hranu.

Kada smo stigli u Smederevsku Palanku, smjestili su nas u školsku zgradu. Tu smo imali dobar smještaj - slamarice, ćebad, jastuke. Imali smo ljekarsku njegu.

U Palanci smo zadržani jedan mjesec. Kada smo se dobro oporavili, uputili su nas u sela Vodiće, Mramorac i Gusadak gdje smo ostali do završetka rata.

Moji roditelji su ostali živi. Braća Dimitrije i Milan, sestre Mileva i Mara, vratili su se 1946. godine u naše selo. Zatekli smo kuću koja je bila spaljena. Sve prateće zgrade su bile porušene. Nismo zatekli ništa od stoke i namještaja. Počeli smo sve ispočetka.

Završio sam nižu gimnaziju u Zavidovićima, Učiteljsku školu u Sarajevu, Višu pedagošku školu u Sarajevu, Prirodno-matematički fakultet u Novom Sadu. Završio sam postdiplomski studij i stekao zvanje magistra geografskih nauka. Radio sam kao savjetnik za predmet geografija. Stekao sam zvanje profesora na Pedagoškoj školi u Banjoj Luci.

Sada sam u penziji, i s tugom i sjetom se sjećam teškog djetinjstva.

Đuro Savatić Roñen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka

Kazuje:

Otac Todor, roñen 1902. godine. Majka Cvijeta, devojački Zubović, roñena 1907. godine. (Otac umro 1961, majka 1994. godine). Otac Todor, radnik Fabrike duvana Banja Luka, majka domaćica.

Imali smo zidanu kuću od 140 kvadrata. Štala od 150 kvadrata je bila zidana sa pregradama za smještaj krave, konja, ovaca. Imali smo ambar, košanu, svinjac i kokošarnik. Od stoke smo imali konja, dvije krave, deset ovaca, dvije svinje i 20 kokošaka.

U domaćinstvu su živjeli: otac, majka, djeca: ðuro, roñen 1927, Mirko, roñen 1929, Rajko, roñen 1931. godine, Savo roñen 1933. godine, sestra Ljeposava, roñena 1935. i Milorad, roñen 1937. godine. (Mirko, Rajko i Ljeposava su umrli).

Po kapitulaciji Jugoslavije i njene vojske, aprila mjeseca 1941. godine u Banju Luku su prvo došli njemački vojnici i produžili za Čelinac. Dolazak njemačke vojske u Banju Luku srdačno je dočekivan od strane Hrvata i muslimana. Poslije odlaska Nijemaca oformljena je vojska Nezavisne Države Hrvatske. Posle toga, počeli su vojnici da obilaze naša srpska sela tražeći četnike. Mjeseca juna 1941. godine, hapse nam oca sa još nekoliko mještana i zatvaraju ih u zgradu kina "Vrbas" (u podrum) u kojem je bilo oko 20 Srba. Otac je u zatvoru bio oko mjesec dana, nakon čega je pušten uz kauciju od 150.000 dinara. Nareñeno mu je da ne smije napuštati grad.

Meñutim, Redarstveno ravnateljstvo Banja Luka na temelju Rješenja Ravnateljstva iz Zagreba donosi naredbu dana 13. 8. 1941. godine da se moj otac sa svim članovima domaćinstva iseli u Srbiju i da će dana 23. avgusta 1941. godine u 7 časova biti otpremljeni sa transportom za Srbiju.

Naš otac, postupajući po naredbi Redarstvenog ravnateljstva Banja Luka, dana 23. avgusta 1941. godine prijavljuje se odgovornom na rampi Fabrike duvana, predaje ključ od kuće. Smještaju nas u jedan teretni vagon u kojem je još bilo dosta srpskih porodica. Ujutro 24. avgusta 1941. godine stižemo u Caprag kod Siska. U Capragu nas je dočekalo dosta vojnika NDH-a. Smještaju nas u jednu veću zgradu i odreñuju gdje će koja porodica da leži na zemlji ili na slami. Za pokrivače i prostirače nisu nam dali ništa. Roditelji su ponijeli dva pokrivača i sa tim smo se pokrili, nas osmoro.

U tom vremenu na Starčevici je živelo 98 odsto Srba. Samo su dvije porodice bile katoličke vjere (Grgić Iveka i Žabo).

Vlast Nezavisne Države Hrvatske je preduzela hapšenje Srba. Jedan dio pohapšenih otpreman je transportima u logore. Nastalo je sakupljanje matičnih knjiga iz crkava, izdavanje raznih proglasa i zastrašivanje srpskog naroda. Oduzimano je lično oružje iako su mnogi Srbi imali odobrenje za nošenje oružja. Konkretno mome ocu su oduzeli lovačku pušku 16-ticu i pištolj kalibra 7,65 mm.

Prvo hapšenje Srba, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, počelo je u prvoj polovini avgusta 1941. godine. Sem mog oca i ujaka Alekse Zubovića, roñenog 1912. godine, hapšeni su i drugi Srbi. Znam da je tada bilo mnogo hapšenja Srba u Banjoj Luci. Bilo je slučajeva da su neke pojedince streljali ispred tvrñave "Kastel" i bacili u reku Vrbas.

Kasnije smo saznali da su naša kuća, štala, ambar, kokošarnik, svinjac i košana porušeni, tako da se i ne zna gdje je šta bilo, osim kuće i štale koje su bile zidani objekti. Svu drugu imovinu su nam opljačkali.

Kompletnu našu porodicu, zatim porodice strica Savatić Bože, Savić Mlañena i Laze, Antonić Sime, Antonić Nike, Branka i Vase, Jovanović Branka i Dušana i druge, oterali su u hrvatske logore.

U logoru Caprag, kod Siska, smestili su nas u neke vojne objekte (kasarne) gde je bilo šest zgrada na dva sprata. Svaka zgrada je bila dužine oko 20-25 metara. Do Capraga smo putovali 10-12 časova. Transport je bio sastavljen od običnih teretnih vagona. Dolaskom u Caprag rasporeñivani smo po prostorijama. Naša porodica i ostali bili smo smešteni u prvoj zgradi na spratu gde se moglo smjestiti oko 50-70 porodica. Pre smještaja, mome ocu i majci oduzeli su džepni sat, zlatno prstenje i novac. Hrane koju smo poneli bilo je malo - to nam nisu oduzeli. Nakon dolaska, sutradan, sazvan je zbor svih porodica koje su doterane u ovaj logor iz Banje Luke. Izvršeno je razdvajanje muške i ženske čeljadi od 17 do 80 godina. Djecu od 7 do 16 godina odvojili su na drugu stranu. Odrasla lica, muškarci i žene od 17 do 80 godina starosti, odvoñeni su u pratnji vojnika Nezavisne Države Hrvatske i radili su na nekim ekonomijama van logora. Radno vreme je trajalo od 7 do 16 časova, a djeca od 7 do 16 godina voñena su na predvojničku obuku, svakog dana.

U krugu su bili instalirani mokri čvorovi, zatim stražarska obezbeñenja ispred svake zgrade, a kuhinja je bila u krugu objekta. Hrana je bila veoma slaba. Za hranu smo dobivali nekakvu čorbu u kojoj se kuvalo povrće, kupus, pasulj, krompir, ali od tog nije bilo ništa nego se samo moglo pretpostaviti šta je kuvano. Od hljeba davali su nam uz jelo samo jedno tanko parče. Inače, obroci su davani dva puta dnevno, takoreći ručak i večera. Čorbasta jela nisu zapržavana, pa su ličila na obične splačine.

Iz ovog logora su nas otpremili za Srbiju. One koji su pristali da preñu na katoličku vjeru, vratili su u Banju Luku, a ostali, kao što je naša porodica, krenuli su za Srbiju. U transportu nas je pratila vojska Nezavisne Države Hrvatske sve do Zemuna, a posle smo išli sami do beogradske željezničke stanice.

Septembra mjeseca 1945. godine vraćamo se nazad u Banju Luku. Dolaskom u Banju Luku, otac odlazi na naše imanje na Starčevicu, koje zatiče u ruševnom stanju. Od imovine nema ništa. Čak zemljište koje je bilo obrañivano prije rata zasañeno je borovim rastinjem. Tako da se ni zemljište nije moglo više obrañivati.

Tada smo odlučili da se smjestimo u iznajmljeni stan kod Bulajića. Plaćali smo kiriju sve dok nismo napravili kuću u ulici Braće Odića. Za to smo podigli kredit od 350.000 dinara. Za upropaštenu imovinu na Starčevici ni do danas nije nam ništa plaćeno. A takoñe ni ostalim domaćinstvima iz našeg kraja, kojima je krivicom hrvatske države sva imovina oduzeta ili uništena.

Od školske spreme imam zvanje upravnog tehničara. Radio sam na raznim dužnostima u raznim ustanovama i preduzećima. Zadnje zaposlenje mi je "Kosmos" u Banjoj Luci, iz kojeg sam otišao u penziju.

Naredba Todoru Savatiću od 13. avgusta 1941. godine overena štambiljem Nezavisne Države Hrvatske kojom hrvatska vlast nareñuje prisilno iseljavanje u Srbiju

Miloš Ćirić

Roñen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška

Piše:

Moja sjećanja sežu u daleku 1942. godinu kada su Nijemci bombardovali Kozaru i potkozarska sela, kada su moje selo nadlijetale "štuke" - avioni koji su nisko letjeli i bombardovali. Sjećam se kada je pilana gorjela i kada su mještani dobili nareñenje da istaknu bijele zastave na kuće tako da je i mene majka dizala na krov kuće da stavim komad čaršafa. Moj djed je došao po mene, moju majku i sestru i mi smo ponijeli sve što se moglo ponijeti. Tako smo išli petnaestak kilometara gdje su nas preuzeli Hrvati i otjerali u Staru Gradišku. Tu su djeda ostavili, a nas otjerali u Jablanac.

Tu smo bili nekoliko dana, ne sjećam se koliko, i jeli smo ono što smo donijeli. Jeli smo tucane kukuruze. Kako je sa nama bio i stariji stric Boro, kad god su kupili mušku djecu mi smo se krili u potkrovlju svinjca tako da smo ostali i nismo otišli ni u Jastrebarsko ni u Sisak.

Napokon su nas otkrili i potjerali. Bilo nas je (koliko sam ja pročitao, oko 4000) i tad smo oterani za Jasenovac. Cijelim putem su nas tukli i ubijali, a mi smo onako gladni i žedni, kad god bi ugrabili da nas ustaše ne vide, uzimali onu travu i blato sa žabokrečinom i stavljali u usta. Cijeli dan smo pješačili i predveče stigli pred žicu (logora). Tu smo zanoćili, jer nismo mogli ući unutra, navodno da je bio popunjen.

Pred zoru su nas krenuli dalje, dotjerali pred željezničku stanicu i potrpali u stočne vagone. Putovali smo dugo, ne znam koliko, tako da su mnogi pomrli u vagoni-ma. U suton smo stigli u Pleternicu gdje su nas dočekali vojnici i ljudi u civilu. Ti civili su bili knezovi i oni su nas rasporeñivali po selima prema Krndiji. Ja sam se

tako obreo u selu Požeške Sesvete sa mojom porodicom, majkom i sestrom. Majku i sestru su smjestili u jednu kuću, a mene u drugu kod Maceček Veronike. Ona je imala ćerku Emicu i unuku Maricu i zeta Rek Ferdu koji je bio esesovac. Za vrijeme mog boravka, došao je Ferdo sa fronta, jer je bio ranjen. Za vrijeme našeg boravka u Sesvetima bio je uveden policijski čas za nas, tako da se mi nismo smjeli kretati noću.

Kada je sagrañen logor u selu Bektežu, nakon osam dana krenuli su nas u logor gdje su nas mučili glañu i žeñu. Nisu nam dali da pijemo vodu iz bunara, ubijali nas zbog repe i krompira.

Nakon 20 dana u logoru se pojavio zet Ferdo Rek u uniformi esesovca. I danas vidim taj prizor, kako su se ustaše rastrčale po logoru da me traže. Donio je sa sobom jedan paketić hrane za moju porodicu, a ja sam mu potrčao u zagrljaj na zaprepaštenje i ustaša i drugih logoraša. Tada me je pitao: "Mile, hoćeš ići sa mnom?" Ja sam zaplakao i rekao da hoću, jer kod čike ima hrane. Mada se moja majka usprotivila, moja želja za životom bila je jača od ljubavi prema majci. Moja baka je dala pristanak da ja idem, a čika Ferdo je ostavio svoju adresu - ako neko preživi da doñe po mene. On je poginuo u Poljskoj 1944. godine, a njegova supruga sada prima penziju od Njemačke.

Moja baka je preživjela i sačuvala adresu. Kada je moj otac došao iz Aušvica 1945. godine, došao je po mene. Ja sam se vratio kući u jesen 1945. godine.

Ja mislim da je jedinstven slučaj da jedan njemački vojnik - esesovac uzme srpsko dijete iz logora.

Još i danas ja i moja porodica obilazimo tu dobru ženu i ničim joj neću moći zahvaliti za neizmjernu dobrotu i majčinsku ljubav koju mi je pružila.

Nakon svega, logor Bektež ničim nije obilježen, ni jednim kamenom, a tolike su žrtve ostale u njemu.

Danica Praštalo

Roñena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica

Svjedoči:

Davne 1933. godine roñena sam 14. marta u selu Aginci, Kozarska Dubica. Tu je porodično imanje Budimira, gdje se moj otac Miloš bavio zemljoradnjom. On je roñen 1900. godine. Moja majka Anña je roñena 1908. godine u selu Vlaškovci. Kao zemljoradnici, uzgajali smo raznu vrstu stoke: konje, krave, svinje, ovce, gu-ske, patke i kokoši. Imali smo veliku kuću u kojoj smo imali i dućan. Potom štalu i magazu gdje smo držali mašinu za vršidbu pšenice, a na spratu magaze, žito. Iza kuće se nalazio veliki voćnjak sa obradivom zemljom, a pored toga smo imali i šumu.

U domaćinstvu nas je bilo desetoro, od toga dvije babe, tatina majka Joka i mamina majka Marica, brat Milorad (1934), sestre Milica (1938) i Ljubica (1940). Sa nama su bili i polubrat Sreto (1918) i polusestra Persa (1924). Godine 1942, u junu mjesecu, tadašnja vlast Nezavisne Države Hrvatske iz Kozarske Dubice nas je protjerala u sela Košića, pa u Mlječanicu, potom u Elezovaču. Imanje je opljačkano i zapaljeno, a stoka otjerana.

Nismo se mogli vratiti na imanje do avgusta mjeseca 1945. godine. Tadašnja vlast Nezavisne Države Hrvatske je bila formirana od muslimana i Hrvata iz Ko-zarske Dubice, a pošto je naše selo bilo isključivo srpsko, niko nije pristupio u tu vlast.

Ratne 1942. godine Nijemci i Hrvati su nas pohvatali na Kozari i odveli u logor Cerovljani kod Hrvatske Dubice, selo udaljeno deset kilometara od Kozare gdje smo bili na otvorenom prostoru bez hrane, vode i bez ikakvih uslova za život. Nakon nekoliko dana su nas odveli u logor Jasenovac gdje smo ostali mjesec dana. Tad sam imala devet godina. S mamom su bili brat od osam, sestre od osamnaest, četiri i dvije godine. Zatim, naši roditelji i naše bake, dok najstariji naš brat, Sreto, gine u ratu. Nakon mjesec dana došli su nepoznati ljudi i žene i iz logora izdvojili nas, te smjestili nas u voz u kojem smo bili mi djeca sa našom majkom, dok je otac sa bakama ostao u Jasenovcu gdje se završava njihov život u mukama.

Bili smo zatvoreni u vagonu čitav dan i noć i najzad smo stigli u Sisak. Prvo su nas uveli u halu gdje su nas šišali do gola i kupali zajedno i žene i djecu. Odjeću su dezinfikovali i vratili nam je, dok obuće niko nije ni imao. Nedaleko od hale su bile četiri barake u koje su odveli samo djecu. Tu smo bili i mi, moje sestre i brat, dok su stariju sestru i majku odvojili od nas i smjestili ispred baraka u bodljikavu žicu. U baraci gde smo bili smješteni, imali smo samo slamu na kojoj smo spavali. Imali smo jedan prozor koji je gledao prema logoru, gdje su bile smještene naše majke, ali nismo smjeli gledati, jer koga su uhvatili da gleda, zlostavljale su ga časne sestre koje su nas čuvale. Sjećam se da se pored barake nalazila pruga i dosta stočnih vagona. Jednom dnevno su dolazile časne sestre sa malo hljeba i čorbom od koje smo često povraćali i imali proljev. Posle obroka izvodili su nas iza barake gdje su bile iskopane rupe sa daskama gdje smo vršili nuždu. Ako bi se desilo da se neko dijete upiški u baraci, starije dijete pored njega bi tu slamu moralo po kazni žvakati. Nakon par dana svu djecu su smjestili u vagone gdje su djeca plakala i dozivala majke. Kao po najvećoj kazni, odvajaju nas od majki i odvoze u Zagreb. Sve žene su ostale u žici još nekoliko dana i onda su otpremljene stočnim vagonima za Njemačku. U Zagrebu su nas dočekivale nove časne sestre sa oznakama Crvenog krsta i odvele nas u drvene barake gdje smo dobili jedan krevet na nas četvoro. Svih petnaest dana smo dobijali redovno hranu i novu odjeću i obuću. Jednom kasno u noć došli su nam nepoznati ljudi sa baterijama (jer su nam tu noć namjerno ugasili svjetlo) i prozivali nas stariju djecu. Prozvali su mog mlañeg brata i mene, dok su naše mlañe dvije sestre ostale u krevetu. Nas su odveli kamionima u Koprivnicu gdje smo ostali samo jedan dan na željezničkoj stanici. Kasno naveče smo smješteni u voz i odvezeni u selo Drnje i tu smo bili smješteni kod nekog popa gdje smo prespavali u štali. Poslije doručka dovezli su konjsku zapregu koja je razvozila djecu po selu i vikali: "Stigli su Bosanci, stigli su ušljivci!" Tako je svaka kuća u selu morala da primi po jedno srpsko dijete. To je bilo ponižavanje i maltretiranje, jer tako su nas nudili po kućama i mogli su da rade sa nama šta su htjeli. Tada je mog mlañeg brata Milorada uzeo čovjek Ignac Verhuci i kod njega je ostao do završetka rata. Imao je svoje malo mjesto u štali gdje je čistio i čuvao svaki dan raznu stoku. Tad su mene prebacili u selo Sigetac gdje me uzeo Franjo Kalavarić. Lijepo sam primljena u kući, radila sam sa gaz-daricom na njivi i morala sam ići u katoličku crkvu svake nedelje.

Nakon pola godine sam saznala da je moj mlañi brat u selu Drnju, pa sam pronašla način da ga posjetim. Naš susuret je bio jako dirljiv. Tada sam bila srećna jer sam mislila da više nikad neću vidjeti nikog od svoje rodbine. Naše mlañe sestre koje su ostale u barakama u Zagrebu bile su prebačene u Jastrebarsko i tamo su ostale, dok našu najmlañu sestru Ljubicu koja je tad imala svega tri godine, nismo našli. Ni uz svu muku majke, koja je pokušavala da je pronañe preko Crvenog krsta, nismo je mogli nigdje pronaći. Nikad nismo saznali za njenu sudbinu.

Po završetku rata majka je došla iz logora u Njemačkoj i potražila nas. Brata i mene je dovela u selo Agince, pošto je svo naše imanje bilo spaljeno. Odvela nas je kod svoje sestre Milje Bjelić u selo Meñuvoñe, a onda se ona vratila u Zagreb po Milicu. Ostali smo kod tetke godinu dana. U jesen 1945. godine brat, sestra i ja smo krenuli u školu. Poslije završene osnovne škole brat Milorad i sestra Milica su ostali u selu Agincima i zasnovali svoje porodice gdje žive i danas. Naša najsta-rija sestra Persa živi u selu Lebane kod Leskovca (Srbija).

Poslije završene osnovne škole u Dubici otišla sam u Laktaše i završila srednju školu, smjer - dječija njegovateljica. Zaposlila sam se u gradski dispanzer u Sara-jevu i radila godinu i po dana. Zatim sam išla na vojni kurs za vezu i počela da radim na telefonskoj centrali u Državnoj bolnici na Koševu. Poslije dvije godine sam se udala za Praštalo Milana, kapetana JNA. Pošto je bio ranjen u ratu, posljedice su učinile svoje i morao se demobilisati. Tada smo se nas dvoje preselili u Sans-ki Most, gdje smo napravili kuću i stekli dvoje djece, koja su sada već odrasli ljudi: sina Duška (1955), koji sa porodicom živi u Ljubljani i ima sina Danijela (1980) i moju kćerku Dušicu (1957), koja ima dvoje djece - Aleksandra (1980) i Bojanu (1983), oboje roñeni u Sanskom Mostu. Zbog rata, Sanski Most smo napustili 1995. godine, potom smo prešli da živimo u Banju Luku gdje smo i danas. Početkom 2000. moj suprug Milan je preminuo. Od tada ja živim sa kćerkom i njenom porodi-com.

Rat 1942. oduzeo mi je djetinjstvo, a rat 1992. godine ubio je moju starost, tako da sam gubitnik u oba rata.

Branko Graonić

Roñen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Žuljevica, Bosanski Novi

Kazuje:

Roñen sam u brojnom domaćinstvu, a bili smo i prilično imućni za naše seoske prilike. Imali smo kuću, pomoćne objekte, dosta obradive zemlje i domaćih životinja.

Otac je bio zaposlen u Rudniku lignita "Lješljani" koji se nalazio nedaleko od naše kuće. Ostali ukućani su radili na imanju i čuvali stoku.

U proljeće 1941. godine počeo je napad hrvatske i njemačke vojske na srpska sela u Potkozarju. Zbog toga je naš narod izbjegao u planinu Kozaru. U tom zbjegu bili su i članovi našeg domaćinstva: djed, baba, dva strica, majka, brat, četiri sestre i ja. U zbjegu su bila, pored ostalih, i sva domaćinstva Graonića. Tu nas je pohvatala hrvatska vojska, kao i one druge srpske civile i otjerala u logor Jasenovac. Vojnici su nas gonili u kolonama pješke, tako da su mnoga djeca i odrasli dobili ozlede po nogama, jer im se na tom dugom putu do logora poderala obuća i trag za nama je bio krvav.

U to vreme logor je bio prenatrpan pripadnicima srpskog naroda, pa su nas smjestili na otvorenom prostoru, gdje smo bili, pored svih muka, izloženi i vremenskim nepogodama. Nakon kraćeg vremena našeg djeda Petra i strica Vladu stražari su odvojili od nas i vjerovatno odmah pobili. Nas su i dalje držali na otvorenom prostoru bez hrane i vode. Ja sam bio toliko iscrpljen i izmučen da više nisam mogao ni da hodam. Jako sam izmršavio, pa sam usled prljavštine dobio i kraste po cijelom telu.

Jednoga dana se pročulo da u logor dolazi neka strana delegacija. Kasnije smo saznali da je to delegacija Crvenog krsta koja će obići logor. Zato su logorske vlasti sve nas pokupile sa otvorenog prostora, a to smo, uglavnom, mi djeca, žene i starije osobe. Oterali su nas na željezničku stanicu i tu zatvorili u teretne vago-ne, u kojima se, uglavnom prevozi stoka.

Na izlasku iz logorskog kruga, pošto nisam mogao da hodam, mene je u naručju nosio moj brat Rajko, koji je tada imao 13 godina. Prišao nam je jedan hrvatski stražar, mene je zgrabio i bacio na zemlju, a bratu naredio da se vrati u kolonu. Kada se stražar malo udaljio, brat me je podigao sa zemlje i potrčao za majkom i ostalima. A onda su druga dvojica stražara to primijetila, pa su sustigli brata, mene zgrabili iz bratovih ruku i bacili u kanal pored puta. Brata su tukli nogama i puškom i vratili natrag u logor. Kasnije smo doznali da je u logoru bila i neka peć u kojoj su logorske vlasti spaljivale ljude. Mi smo, onda, pomišljali da je, možda, i naš Rajko okončao svoj život u vatri. Majka se povratila i mene uzela iz kanala i ponela.

U teretnim vagonima na željezničkoj stanici Jasenovac držali su nas dan i noć, bez vode i hrane. Nisu otvarali vrata vagona, pa smo nuždu vršili gdje je ko stigao. Od smrada i zagušljivosti neka su djeca, a i odrasli tu umirali. Taj plač djece i jauci žena i danas mi odjekuju u glavi i to nikada neću zaboraviti. Nisu nas stražari vratili natrag u logor, već su nas odvezli u Slavoniju, iskrcali u Pakracu i razdelili po selima, a onda po kućama mještana. Tu su žene i starija djeca radili na poljo-privrednim imanjima seljaka, a manja djeca su čuvala stoku. Majka, ja i sestra Čedanka smješteni smo kod jednog seljaka u štalu. Majka me hranila mlijekom i uskoro sam se oporavio i ponovo počeo hodati.

U kasnu jesen, mislim da je to bila 1944, našli smo se ponovo u našem selu. Naša kuća i svi drugi objekti bili su popaljeni, a prije toga, verovatno, opljačkani, a stoka oterana. Tu smo napravili neko privremeno sklonište i uz pomoć drugih mještana nekako zimu prezimili. Pred sam kraj rata majka nam se razboljela i umrla. Najvjerovatnije od posledica patnje i mučenja.

Ostale su mi sestre: Desanka, Rosa, Vukosava, Čedanka i ja. Živjeli smo sa našom bakom. Poslije završetka rata nove vlasti su nas smjestile u domove za ratnu siročad. Pored svega toga, uspio sam da završim srednju i Višu školu za socijalne radnike.

Sada živim kao penzioner u Prijedoru. Posledice ratne patnje na mene su ostavile duboke tragove.

Mile Vukelja

Roñen 16. novembra 1930. godine u selu Donja Dragotinja, Prijedor

Kazuje:

Roditelji su mi se zvali Jovo i Stoja. Bili su zemljoradnici. Od imovine smo imali: kuću, štalu, štagalj, kuruzanu, sušanu, svinjce, kokošinjce, pčelinjak, osam gove-da, četiri svinje, petnaest ovaca, kokoške.

Našu familiju su sačinjavali: otac Jovo (1895), majka Stoja (1900), braća: Dušan (1924), Dragan (1933), Nikola (1937), Slavko (1941) i sestre: Dušanka (1924), Jovanka (1926) i Smilja (1928).

Nezavisna Država Hrvatska je napisala proglas da svi Srbi predaju oružje bez obzira na to imaju li na njega odobrenje ili nemaju.

Iz našeg mjesta nije pristupio niko u hrvatsku službu, jer se radilo o čisto srpskom stanovništvu. Na vlast je došao musliman Arif Nadarević.

Preuzeli su sve gruntovne i matične knjige. Imali su apsolutnu vlast. Prva hapšenja su počela krajem maja 1941. godine. Prvo je uhapšen sveštenik Kondić Todor (1908), njegova supruga Nevenka (1906), sinovi Vlado (1930), Vojo (1933) i kćerka Mila (1937).

Predstavnici Nezavisne Države Hrvatske u našu kuću su došli 2. avgusta 1941. godine. Tada su strijeljali moga oca Jovu, brata Dušana i sestru Jovanku.

Zapalili su kuću i sve pomoćne objekte. Otjerali su svu stoku i uzeli žito.

U logor su, osim mene, odvedeni: majka Stoja, sestre Dušanka i Smilja, braća Dragan (1933) i Nikola (1937).

Otjerani smo u Dubicu, a iz Dubice u Jasenovac. Do logora smo došli pješice uz stalno maltretiranje, psihičko i fizičko. Od nas su oduzeli sve što im je predstavlja-lo bilo kakvu vrijednost: razni nakiti, metalne predmete, satove...

U logoru smo najviše boravili na poljani i u prostorijama sličnim šupama, u veoma nehigijenskim uslovima. U jednoj prostoriji je boravio veliki broj ljudi - kolko god bi moglo stati. Ishrana je bila veoma loša, hrana nehigijenski pripremljena i dijeljena u malim količinama.

Nakon nekoliko mjeseci premjestili su nas u logor Pakrac, a iz Pakraca smo nakon nekog vremena premješteni u Daruvar gdje smo zadržani do kraja rata.

Od moje rodbine niko nije ubijen u logoru, niti je umro. Iz logora su nas odvodili seljaci da im radimo fizičke poslove u domaćinstvu. Moj usvojitelj se zvao Vrač Stevo, star oko 50 godina, iz sela Batinjani.

Nikad mi nije govorio o mom porijeklu. Nazivao me je "Bosanac". Usvojitelj je imao svoje četvoro djece. Imao je kuću koja je bila njegovo vlasništvo.

Usvojitelji su prema meni bili prilično korektni. Nisu me vodili u crkvu, a niti su me slali u školu, mada sam za to imao godine starosti, a i ranije sam bio ñak.

Po završetku rata otišao sam od usvojitelja, kao i svi zatočenici.

Posljedice su ostale uglavnom psihičke prirode zbog neprekidnog osjećanja straha usljed stalnih prijetnji smrću i fizičkog maltretiranja u logoru. Bio sam jako mršav, zbog neuhranjenosti i duševne patnje.

Po zanimanju sam bio službenik na željeznici. Radio sam poslove čuvara pruge, čuvara putnog prelaza i otpravnika vozova. Sada sam u penziji.

Vasilije Karan

Banja Luka

Kazuje:

Koračao sam u koloni koja je vodila u Jasenovac. Kolona duga, preduga. Ne vidim joj kraj. Prati nas sedam ustaša. Uniforme im tamne, pogledi još tamniji, a mržnja nemjerljiva. Galame i prijete nam. I sad čujem njihove glasove: „Sad ćete vi u Unu, sad u furunu!” Ćutao sam. Sa mnom su bili majka, dva brata i mala sestrica. Otac je ostao u Kozari, negdje u nekom skloništu. Otišao je, još dok smo bili u kozarskom zbjegu, da nam pribavi hranu i nije se vratio. Mislio sam na oca, a putovao u logor. Majka je bila mokra od vrućine i straha. Ustaše su se razmahivale kundacima, psovkama, uvredama. Imao sam osam godina i sve sam razu-mio. Usput, u hodu, saznajem da ću živ izgorjeti u nekakvoj peći koja je namjenjena za ubijanje ljudi. Nisam želio da umrem, jer preda mnom je život. Volio sam da se igram, da trčim, da se pentram i družim sa svojim vršnjacima. Gledam, i oni su u ovoj koloni. Svi smo bili tužni, mokri od umora, od julskog sunca, ali i od stra-ha.

Kolona pohvatanih Kozarčana kretala se preko mog Pogleñeva, spuštala se prema Košućoj. S brda, vidio sam cijelo svoje Knešpolje. Bilo je u plamenu. Koliko kuća, štala i drugih objekata u seoskom dvorištu, toliko crnih oblaka dima, koji su se izvijali do neba. Knešpolje u plamenu, a mene gone u Jasenovac. Tamo gdje se umire. Sve sam razumio, baš kao da sam odrastao, a bio sam dječak od osam godina. Razumio sam i zbog toga što sam u kozarskom zbjegu stalno slušao priču o ratu, o Nijemcima i ustašama, o domobranima. Svi su bili protiv mene, a ja jedva da shvatam svijet u kojem istrajavam. Čak ni u školu nisam krenuo. Omeo me je rat!

Plašio sam se ustaške furune. Ma, kako živ da uñem u vatru i da u njoj izgorim! Osvrtao sam se, a onda sam odjednom odlučio da bježim. Nazad u Kozaru, u Kozaru! Kome u susret kada je planina puna Nijemaca i hrvatskih vojnika? Svaki moj sljedeći korak, svaki tren, vraćao me u mislima tamo odakle su me potjerali. Ostale su iza mene kolibe, pritajeni naši branioci, ostali ranjenici i pokoji civil. Tamo mi je i otac Blagoje. Moram nazad, i samo nazad! Osvrtao sam se, a onda nevjerovatnim skokom iskočio iz kolone i zaronio u šipražje. Ispratili su me pogledi majke Petre, braće Mirka i Ranka, kao i sestrice Anke, koja nije imala pune dvije godine. Zapamtio sam njen posljednji pogled, osmijeh i nekoliko zubića. Dok sam trčao vijugavom stazom, čuo sam dva-tri pucnja. Bio sam ubijeñen da mi pucaju u leña, a danas tako ne mislim. Ispred sebe sam ugledao mladu ženu koja je isto tako trčala i bježala od ustaša. Nisam je stigao, ali sam na uskoj stazi ugledao krv. Bila je ranjena. Skrenula je sa staze da ranu zavije ili da umre. Ja sam nastavio put ka Kozari, ali sam, nakon dvadesetak minuta natrčao na njemačke vojnike. Njihov: „Halt!” me je preplašio. Morao sam da stanem. Prišli su mi i prstom pokazali da ih slijedim. Svi smo išli ka središnjem dijelu planine. U času kada su njemački vojnici ugledali domobrane, odmah su me se riješili. Nisu me htjeli ubiti, ali nisu mogli sa mnom ni da razgovaraju. Danas znam zašto su me isporučili domobranima. Ustaše su ubijale djecu, pa sam zahvaljujući ovakvom postupku njemačkih vojnika uspio da preživim rat.

U Kozari sam ležao sa domobranom. Čim zapuca, domobran i ja lijegali smo u njegov rov ili smo se sklanjali za kakav panj. Zapamtio sam da je domobran imao mitraljez. Ležali smo u istom rovu, i dok on puca, čaure padaju meni na glavu. Ćutao sam, jer ja sam zarobljenik. Moram sve da podnosim. Pitam domobrana, što toliko puca, a on me gleda tužnim očima, pa mi istinu tumači: „Dijete, ja se borim protiv partizana!” Iznenadio sam se, pa sam tada govorio, čak i molio da ne puca, jer tamo imam brata Dragutina i ðuru, komšiju Marjana i strica Jovana. On mi je tihim glasom rekao svoju priču: „Maleni, ne pričaj o partizanima! To ne čini nikada! Da sam ustaša, uzeo bih nož i odmah te zaklao!” Ćutao sam, ćutao je i domobran. Onda me je savjetovao, zapravo, učio me da lažem. Pamtio sam svaki njegov savjet i počeo da lažem. Prvi put me je u dotadašnjem djetinjem životu neko učio da lažem. Lagao sam Nijemce i njemačke oficire, domobrane i njihove oficire, a sa ustašama se nisam susretao, jer o tome je brinuo ovaj domobran. Svi moji sagovornici željeli su da im pričam o partizanima, a ja to nisam činio. Zapamtio sam domobranov savjet i držao se njegove naredbe. Nijemci su samo odmahivali rukama i rekli prevodiocu da sam slobodan.

Dani su prolazili. Ne znam ni danas koliko sam dana bio pustolov, koliko dana sanjao kruh. Brao sam šumske jagode, ali i one su bile na izmaku. Njih je pobrala vojska. Lizao sam rosu, ali i odbačene konzerve njemačkih vojnika. Domobran mi je povremeno pružao tvrdi kruh od kukuruza, a Nijemci keks, njihov „cvibak”, koji je bio tvrd, čak i za moje zube. Ali ja sam bio gladan. Glad mi je bila veliki problem. I kad sam god zaspao, sanjao sam roditelje, a oni su tada bili daleko od mene. Majka sa troje djece u jasenovačkom logoru, a onda su i oca doveli u to mučilište, što sam kasnije doznao. Nisam plakao, jer nisam imao kome da plačem.

Dani su na Kozari bili vreli. Bio sam neokupan, prljav, poderan - pravo strašilo. Oguglao na rat, još uvijek sam tragao za ocem. Stigao sam pod brdo gde sam se s njim rastao. Tad sam plakao na sav glas, a onda je jedan ustaša opomenuo mog domobrana: „Ili to banditsko kopile umiri, ili ću ga ja nožem poslati u tišinu!” Domobran mi je šapnuo: „Zašuti, ili ćeš biti zaklan!” Zaćutao sam, ali jecaji nisu prestali. Još nekoliko dana sam proveo sa ovim vojnicima, a onda su me odveli u Košuću. Zaključali su me u jednu pustu kuću i otišli. Cijelu noć nisam spavao, pokušavao sam da izañem iz sobe, ali nisam uspio. Prozori su bili zakovani daska-ma. Tek izjutra, jedan njemački vojnik ulazi u prostoriju i prstom mi daje znak da ga slijedim. Krećem za njim. Stižem pred kamion. On se prvi penje, pa zatim mi pruža ruku, i tako sam dospio na kamionsku karoseriju. Krećemo. Dok se kamion provlačio uskim seoskim drumom, mene su po glavi tukle grane od drveća. Onda je Nijemac rukom pokazivao kada moram da se sagnem. Stigao sam sa svojim pratiocem u Dubicu. Prvi put sam ugledao grad. Nijemac me je odveo na Unu i naredio mi da se umijem. Bio sam toliko prljav da on to nije mogao da gleda. Kad sam se umio, vratio sam se u dubički sabirni logor. Tamo me je prepoznala kuma iz mog sela, Stana Mijatović. Uzela me je za ruku. Vojnici su nas vodili preko mosta, u Hrvatsku. Opet negdje u logor. Zaustavili su nas u Cerovljanima. I tamo me je peklo ljetno sunce, a ja sam bio gladan i žedan. Oko nas su sa noževima na puškama hodali ustaški stražari. Vidio sam tada i voz. Na vagonima su bile izlijepljene slike. Danas znam da su to bili Hitler, Musolini i Pavelić. Nakon ovog sabirnog logora opet su nas potjerali dalje. Zaustavili smo se u Daruvaru, na prostranoj poljani. Tu su nas zadržali dan-dva. Bio sam gladan, pa sam se iskrao i krenuo kroz daruvarsko naselje. Ušao sam u jednu kuću i zavapio: „Dajte mi kruva, gladan sam!” Dali su mi nešto hrane i čašu vode. Nisam znao ni da se zahvalim. Ja sam kozarsko dijete iz šume, pa nisam ni učen lijepom ponašanju. Vratio sam se u sabirni krug i pridružio ujni Jovanki i ujaku Stanku. Opet su nas istjerali na novo putovanje. Zaustavli su nas u Grubišinom Polju. Zatim su nas, ponovo, gonili dalje. Stigli smo u selo Velika Barna. Tu sam sa ostalim Kozarčanima bio zatvoren u seoskoj školi. Seljaci su počeli da nam donose hranu. Mene su bili odredili za smještaj kod jedne seoske srpske porodice. Srbi su u ovom dijelu Hrvatske još bili u svojim kućama, ali ni oni neće još dugo biti slobodni. Kada sam stigao u dvorište porodice Marević, tu su me okupali u nekom drvenom koritu. Pored korita, na štriku, sušilo se bijelo rublje. Moja pomajka, hoću reći gazdarica, Mileva Marević, mi je pomogla pri kupanju, a onda mi je dala da jedem. Plakala je, jer nikada na jednom dječaku nije vidjela toliko krasta i toliko prljavštine. Ali, kako odstraniti kraste sa glave. To je bio veliki problem. Nabavila je nekakv prašak i sipala mi na glavu. Usput me je lagano šišala. To šišanje trajalo je dugo.

Kad sam se oporavio, čuvao sam u barama dvije krave. Igrao se s dječacima, ali mi jedan dječak nikada nije davao mira. Zvao me je banditom, a kad mi je to dosadilo, uzeo sam kamen i pogodio ga u glavu. Nije prošlo ni deset minuta, a majka toga dječaka došla je u dvorište moje druge majke. Tražila me je i govorila najružnije riječi. Po tome što mi je govorila, zaključio sam da nije naša. Onda je moja pomajka kleknula pred nju i molila je da se smiri. Razjarena žena je otišla, govoreći da mi ne gine nož.

Dani su prolazili. Borbe su se sve više vodile i u Slavoniji. Pričalo se o tome. To su bili sukobi sa partizanima. Onda, jednog dana, dok sam se vraćao s kravama iz bare, zatičem praznu kuću. Po kući sve ispreturano, sve u neredu. Saznajem da je ova srpska porodica nekuda odvedena. Opet sam ostao bez igdje ikoga. Jeo sam dok sam imao šta da nañem u kući, a onda sam opet počeo da gladujem. Lutao sam njivama, tragao za voćem, ali bila je već kasna jesen. Dan po dan, i ja saznajem da se Kozarčani polako prikupljaju i kreću nazad u svoj kraj. Držao sam se svoje ujne Jovanke. Opet smo u stočnim vagonima. Tako putujemo do Kos-tajnice, a odatle bos po suvomrazici krećem na Kozaru. Usput saznajem da je moje Pogleñevo prazno. Pusto i spaljeno. Nemam kuda. Odem u Jutroguštu kod Prijedora, tetki Mari i tetku Milošu. Tamo zatičem majku sa dvojicom braće. Sestre nema, umorena je u Jasenovcu. I otac je gladovao u Jasenovcu, ali nije znao da je u istom krugu i njegova porodica. U logoru je proveo tri mjeseca, a onda su ga transportovali u zemunski logor. Tamo je i on izdahnuo.

Danas, nakon toliko godina, vidim onaj sestrin osmijeh, one njene zubiće. Ne znam joj za grob, ali njen lik dobro pamtim. To mi je jedina uspomena na moju malu sestricu.

Poslije rata sam završio Višu pedagošku akademiju u Banjoj Luci i bavim se književnim radom.

Milan Bastašić

Sin Luke i Evice, roñen 30. 1. 1931. godine u Grubišnom Polju, Savska Banovina. Dotjeran u logor Jasenovac prvih dana oktobra 1942. godine, a pušten iz logora 30. novembra 1942. godine

Kazuje:

Roditelji su se bavili poljoprivredom. Imali su imanje od osam jutara zemlje, a obrañivali su i zemlju crkvenog posjeda na Majdi, blizu Poljana. Pored kuće, uz glavnu cestu Virovitica – Veliki Zdenci, veličine 12x16 metara sa ganjkom i bunarom pod istim krovom, imali smo štalu, štagalj, svinjac, kokošinjac i poljski zahod. Osim velikog dvorišta postojala su dva voćnjaka, pretežno šljiva, zatim jabuke, kruške, dud i dva velika oraha. Vinograd je bio na kraju okućnice – loza bijela "noja", nešto roze i plave. Imali smo konje, tri krave (Milova, Malenka i Goluba), jedno tele i jedno ždrebe od kobile Cede. Bilo je svinja 3 do 5 komada i kokošiju 10 do 15, nekoliko gusaka, ponekad 5 do 6 pataka.

Porodicu su činili otac Luka, roñen 1895, mama Evica, roñena 1902. godine, brat Stevo roñen 1923, sestra Jovanka, roñena 1926. godine i ja roñen 1931. godine. Prije okupacije zemlje u Grubišnom Polju bilo je samo nekoliko ustaša u društvu "Hrvatski junak" kojima je rukovodio župnik. Njima je odmah prišao dio "Seljačke zaštite". Zatim, njima prilazi većina rukovodstva HSS, a uz katolički kler uz podršku gotovo nepromijenjenog aparata vlasti (onih nekoliko Srba otpušteno iz službe), to je bilo dovoljno da se uspostavi vlast NDH i to u vrlo kratkom roku. Uspostavljen je logor u Grubišnom Polju, tabori po općinama i rojevi po selima (G. R. Genica, V. Peratovica, Lončarica, Topolovica, Zrinska, V. Grñevac, V. Barna, V. Zdenci, ðakovac i Turčević Polje). Manje grupe oružnika postojale su gotovo u svim selima. Sa dvije žandarmerijske stanice, četom SS Deutsche Mannschaft u Grub. Polju sastavljene od domaćih Nijemaca i nekih Čeha i artiljerijskog divizi-ona Nijemaca (april – maj 41. godine). Hrvatsku vlast podržava oko 500-600 naoružanih lica. Dovoljno za hapšenja, deportovanja, likvidacije na licu mjesta, iselja-vanje i tjeranje u logore obezvlašćenog nevinog srpskog stanovništva. Po bunarima srpskih kuća sa raznim spravama traže oružje.

Oružnici već 26/27. aprila 1941. godine vrše masovno hapšenje muškaraca Srba od 16 do 60 godina. Inicijativu za hapšenje, zahtjev Zagrebu, daje katolički župnik Pero Sivjanović. Hapšenje vrši zagrebačka policija uz pomoć domaćih oružnika i pokazivača srpskih kuća. Hapšenjem rukovodi lično Eugen Kvaternik (Di-do). To se dogaña samo devet dana od kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i 16 dana od proglašenja NDH. Uhapšena su 504 Srbina. Vraćeno je nekoliko mladića ispod 16 godina, nekoliko staraca, nekoliko Srba čije su žene bile katoličke vjere, a jedan je u torturama umro – svega 17. Ostalih 487 prošlo je grozne torture: žeñ, glad, prebijanje, ubadanja bajonetama, sečenja noseva, ušiju, spolovila. Sve se to dešavalo na putu preko Bjelovara, Zagreba, Koprivnice (logor Danica, prvi u NDH), Gospića do Jadovna i Slanog na otoku Pagu. Tu su poslije golgote od Gospića do Jadovna na Velebitu, poklani, ubijani maljevima, gvozdenim šipkama, živi bacani, povezani jedan za drugog, u bezdan Šaranove jame i Grgine jame. Neki su završili u groznim mukama u Slanom, jedan dio u velebitskom kanalu prilikom prevoženja na ostrvo Pag. Jedini razlog hapšenja bio je taj da je žrtva SRBIN. Tada nisu hapšeni Židovi. Hapsilo se tako što su domaći potkazivači poka-zivali srpske kuće i govorili koliko ih ima u kući za hapšenje. Po izlasku iz kuće su vezani jedan za drugoga po dvojica, zatim za uzdužni lanac po sredini četvoredne kolone. Ta kolona je zastajala u grobnoj tišini pred svakom srpskom kućom i povećavala se. Na kraju su zatvoreni u školskoj spratnici. Tu su prisilno tjerani u klozet na vršenje nužde, gdje ih je čekao špalir oružnika za prebijanje. Sutradan su otjerani uz zlobne, posprdne i prijeteće komentare svojih komšija, znalaca, suradnika, lažnih prijatelja Hrvata, očito sretnih i zadovoljnih tim prizorom na željezničkoj stanici. Poslije mise u katoličkoj crkvi, na željezničkoj stanici okupila se gomila svjetine, zluradnika, da još jednom ispolje svoje radovanje ovom srpskom nesrećom, na očigled zaplakanih srpskih majki, žena, baka, braće, sestara, sinova i unuka. Mene priupitaše školski poznanici: "Je l' i tvoj tajo tamo?"

Grupu istomišljenika, aktera i saradnika oko katoličkog župnika Pere Sivjanovića činili su: advokati dr Lujo Stahuljak, dr Ivo Vedriš, apotekar Josip Kezele, inženjer agronom Josip Fridman, trgovac Joško Kolar, krojač Luka Pejašinović, učitelj Marijan Klepić, trgovac Stjepan Hosi, činovnik ðuro Golubić, učitelj Ivo ðuroković, opštinski čelnik Mile Smolčić, Franjo Lekčević, Drago Čvorak, Franjo Horvat, Jozo Mioković, Slavek Seliš, braća Gabler, Menis i Musil.

U noći 26/27. aprila 1941. godine gotovo su razbili naša kućna vrata i sa uperenim puškama na kojima su bile bajonete, upali su u kuću, pa onda u spavaću sobu. Uz psovke i pretnje požurivali su oca, a zatim i brata da se oblače. Otjerali su ih u mrak iz kojeg se nikada nisu vratili. U toj akciji hapšenja nije ubijen nijedan Srbin. U donjem kraju Grubišnog Polja jedan mnogo puta hospitalizovani psihijatrijski bolesnik, primetio je neka dogañanja pa je izašao iz kuće i na svoj način nešto je dobacivao. Pošto se nije povinuo ustaškim pretnjama, oni su ga ubili. Zvao se Nikola Kopčinović, Hrvat. Njemu je poslije Drugog svjetskog rata podignuta spomen-ploča kao prvoj žrtvi ustaškog terora. Ploča je bila otprilike četiri puta veća od one na zgradi željezničke stanice u Grubišnom Polju, onim 487 Srba koji su te noći pohapšeni i ubijeni u Jadovnu!

Početkom avgusta 1941. godine Hrvati preduzimaju drugi masovni pogrom nad Srbima u kotaru Grubišno Polje i iseljavanje u Srbiju. U mjestu Grubišno Polje to je bilo 4. avgusta 1941. godine. Izgon iz kuća obavlja četa Hercegovaca uz pomoć domaćih oružnika. Ukupno je iseljeno 600 srpskih porodica, uglavnom boljeg imovinskog stanja. Svi su odvoženi uglavnom vlastitim kolima-zapregama i smještani u stočne vagone na željezničkoj stanici Grubišno Polje. Kod voza je bilo batinanja do krvi. Kad je voz krenuo, stao je van stanice i tu su u besvjesnom stanju u vagon ubačeni ðuro iz Pavlovca i još dva Srbina koji su se tu nekada ranije doselili iz Dalmacije. Voz je ponovo stao kod željezničke stanice Česma i tu su oni izbačeni iz vagona. Nikad se poslije Drugog svjetskog rata nije saznalo što je sa njima bilo. Toga dana vršena su i pojedinačna hapšenja. Ispred ustaša u Malom Grñevcu pobjegao je ðuro Kljajić, prvi Srbin koji je uspio pobjeći. Od pojedinačno uhapšenih u noći 4/5. avgust 1941. godine izmasakrirani su i rasporenih trbuha bačeni sa balkona Sokolane na drljače: Mladen Muškinja, Filip Domitrović, Marko Jović, Nikola Malbaša i jedan čovjek iz Grabovnice koji je kod Malbaše bio u gostima. U srpske kuće doseljeni su uskoro Hrvati iz Hercegovine i istočne Dalmacije, te nešto Zagoraca. Pojedinačna hapšenja traju stalno. Tako je aprila 1942. godine otjeran u Jasenovac učitelj Ivo Bastašić na službi u Vel. Peratovici.

U julu 1942. godine dotjerano je mnogo žena i djece sa Kozare. Razmješteni su uglavnom po srpskim kućama. Česima i drugim katolicima dodjeljivani su oni koji su mogli biti korisna radna snaga. Nekako u to vrijeme sprovedeno je masovno pokrštavanje Srba na katoličku vjeru. Prije toga su se pokrstili Židovi. Židove su već u avgustu mjesecu otjerali u Jasenovac. Dvojica su pobjegla u samom činu hapšenja. Jedan je uhvaćen u ofanzivi na Bilogori oktobra 1942. godine i ubijen.

U noći 27/28. septembra 1942. godine partizani napadaju Grubišno Polje i u zoru se povlače. Nešto prije podne ide grupa ustaša u gornji kraj. Uskoro ustanovimo da je selo opkoljeno. Ustaše stjeruju u grupama žene, djecu i starce (Srbe) u uvale kraj sela i u masi ubijaju mitraljezima i bombama. Tu strada znatan broj žena i djece sa Kozare. Počinje ofanziva na Bilogoru gdje se vrše grupna streljanja po svim selima. Ubijeno je i zaklano oko 500 žena, djece, staraca i nešto zrelih muškaraca. U mjestu Grubišno Polje ubijeno je 69 osoba. U logore Jasenovac i Sisak otjerano je oko 3.000 čeljadi. Meñu njima je bio i veliki broj dotjeranih sa Kozare. Malo ih se vratilo, a od zrelih muškaraca niko. U julu 1942. godine na kotar Grubišno Polje doterano je oko 9.000 Srba, staraca, žena i djece "zarobljenika" s Kozare, oko 7.000 na područje kotara Garešnica, a oko 5.000 na područje Daruvara.

Park u Grubišnom Polju prvih dana oktobra 1942. bio je pun dotjeranog srpskog naroda iz Bilogorskih sela i mjesta Grubišno Polje. Bio je utorak kada su Hrvati naredili da se postroje svi muškarci stariji od deset godina uz prijetnju da, ako se zadrži stariji i samo dva dana od deset godina, biće ubijen i on i majka. Tu i ja spadam.

Majka mi dade krparu, neki zavežljaj sa kokošijim mesom i hljebom u nekakvoj raljčici i uplakana vrati se ka mojoj sestri meñu ostale žene i sitnu djecu. Postrojiše nas po četiri u redu. Krenemo prema željezničkoj stanici. Upozoravaju nas da ne bježimo jer je sve opkoljeno vojskom. Tuku kundacima i utjeruju u vagone. Uvukoše i mene u vagon. Vagoni su stočni, zatvoriše vrata, otvorene su samo rešetke pri krovu. Početak oktobra bio je vruć, pun prašine. Ljudi skidaju košulje, mašu iznad glava radi promaje. Žeñ se brzo javila. Stari Janjć poludio, čas traži vodice, čas traži šibice. Drznici lupaju u zidove vagona, zahtijevaju tišinu i prijete. Neko jauče u susjednom vagonu.

Dugo putujemo i zastajemo. Stariji kažu da je petak i zaključuju u jednom času da ne idemo u Gospić, nego prema Srbiji, što je značilo život. Gdje god se stoji, oni kraj rešetke mole vodu, vode nema. Dodaše jednu posudicu, više prosusmo nego popismo. Sad nasta tajac, jer je jedan od upućenih, a toga su kao svi slušali, rekao: "Ako idemo dalje ravno - idemo za Srbiju, a ako idemo (valjda reče desno) onda nas voze u Jasenovac". Pošto je voz krenuo, brzo zaključiše da idemo u Jasenovac. Počeše neka tiha zapomaganja, došaptavanja, nekakav strašan osjećaj, više se ni voda ne spominje. Dan je sunčan, ustaše oko vagona pjevaju: "Sve ćemo Srbe bacati u Savu, ko ne prizna hrvatsku državu!" Dovikuju: "Hoćete li vode?" Gotovo svi odgovaramo: "Hoćemo!". "Evo vam!" Oni jadnici kod rešetki pokažu se, jer jedino oni vide iz vagona. Tada im ustaše bacaju kamenje i tvrdu suhu zemlju u lice, u oči. Kažu neki da se vidi Sava voda. Jaoj, da hoće u nju da nas pobacaju pa da plivamo i da je pijemo! Čuje se već dugo jaukanje i zapomaganje iz susjednog vagona. U više navrata tukli su nekoga ko je tamo skrenuo s pameti. Otvaraju se vrata i našeg vagona, viču: "Izlazi!". Nose onog jadnika iz susjednog vagona, vuku ga dva čovjeka, a još ga tuku, jer on nikako da prestane jaukati i zapomagati na njihove zahtjeve. Neko reče da je to Joco iz V. Grñevca. Gledam, ima na čelu debelu masnicu, a stražar koji ga je udario, ide pored njega sa onom dvojicom koji nose obrañen komad drveta za koji i danas tvrdim da je to ono drvo što na njemu stoje niti na tari, stanu za tkanje. Učestaše povici i de-ranje: "'Ajde, brže! 'Ajde, 'ajde tamo u raku!" (Kod nas je raka sinonim za grob.) Idemo po svježe obrañenoj suvoj zemlji, bez trave. Silazimo u neku nizinu, niz

laganu nizbrdicu. To je valjda ta raka. Postaviše nas u neki red i odvajaju iz njega na drugu stranu starce i djecu nesposobnu za rad. Izdvojiše mog vršnjaka i školskog druga, jednog bliskog vršnjaka, jer im je pokazao svoje deformisane dlanove od ožiljaka koji su bili posledica opekotina u ranom djetinjstvu. Poñoh i ja na njegovu stranu, ali me stražar vrati. Pokušam ponovo, ali mi on nešto gadno opsova i zastrašujuće zapreti, te se ja sa pola prostora izmeñu dva reda vratim nazad. Sad mi je najbliži ostao Milan Adamović, dječak nekih 13 do 14 godina, koji je ljetos dotjeran sa Kozare i uzeo ga je kao slugu Jero, Čeh, moj komšija. Jero ga nije dao oružnicima, ali kad njega nije bilo kod kuće, Milana je dala Jerina snaha, žena Jerinog sina gestapovca. Vratiše one izdvojene ponovo u vagone, a nas nekud povedoše i nañosmo se na nekoj poljani. Zemlja suva i ispucana, a neravna kao osušeno oranje koje je kao još mokro i blatno ugaženo, pa se tako neravno osušilo. Osušena trava je oskudna i tek neznatno zelena. Tu nam počeše neki ljudi u kantama iz Save nositi vodu. Voda Sava za mene široka, pa stvarno mislim da nas pobacaju u nju i da pucaju po nama, plivao bih i pio vodu. Neki pričaju i čude se kako su ti ljudi što nose vodu mršavi, slabi, jedva nose one kante sa vo-dom. Ja to nisam primetio. Kad sam se napio vode, razvežem ono moje culo što mi ga mati dade, a ono meso udara po ñubru od konja, jer je zavežljaj celo vreme bio na podu od vagona. Jedem kruh, on se mrvi, ali ne zaudara kao meso. Jedan čovjek, od onih što nose vodu, zamoli me da mu dadem nešto od hrane. Ja ga ubjeñujem da zaudara, a on to pokupi i ode, meni osta kruh. Pronese se glas da se deli ručak. Poñem tamo. Dadoše mi u limenom tanjuru neku supu. Nemam žlice, srknem iz tanjura, a ono grozno, bljutavo, neslano, ljuske krumpira sa po nekom grudicom krumpira. Držim tanjur, ne znam šta ću s tim sadržajem. Opet naiñe neki od vodonoša i uze mi tanjur iz ruke, posrka ono za čas u hodu i ode. Svlače nas do gola, ide se na šišanje. Gledam te odrasle ljude, šišaju ih i dolje i gore, i ispod pazuha. Kažu, tu je i brico Milan Bosanac, brico u Grubišnom Polju, otjeran sa 504 Srbina od 16 do 60 godina 26/27. aprila 1941. godine u logor "Danica" u Koprivnicu. Svi su pobijeni u Jadovnu kod Gospića. On kao brico, zanatlija, meñu raznim zanatlijama, ali on sam iz Grubišnog Polja, odveden već u ljetu 1941. da gradi logor Jasenovac. To je za sve nas bilo iznenañenje, jer smo znali da su svi naši pobijeni u Jadovnu ljeta 1941. godine. Poče kiša, gone nas pod neku nadstrešnicu. Idem uz Peru Amidžića i njegovog očuha čika-Tošu. Ne vidim Milana, oni su mi najbliže komšije, ali odrasli. Čika-Tošo otkinu kruha Peri, pa ga i ja zamolih da dade i meni, našto on reče: "Evo nemam ni kolika je šaka, viñ!" Pa to kruha stavi u džep. Tog momenta shvatio sam u kakvoj se situciji nala-zim: nemam ništa, bila je samo ona supa, od izgleda za neku večeru, ništa. "ðurić, kako si, evo i mene", viče Pero stražaru ðuriću, ðuri Kramariću sa Borovca iz Peratovice, koji je sa Perom spavao u istoj kući, kao dijete iz siromašne porodice. Ko zna koliko dugo i koliko puta je jeo i grijao se, okrenu se prema nama sa te uzvisine, pa reče: "Es došo, pička ti materina, srpska!" Tošo mu reče: "Šuti, Pero! Prestajali smo tu noć pod nekim drvenim šupljim krovom, svako se želi maknuti sa mjesta gdje prokišnjava, a mjesta nema".

Posle nekoliko dana u predvečerje, prolazi neki stari svijet iza barake gdje sam spavao. Sutradan pričaju neki naši da je meñu njima bilo starog svijeta iz Grubišnog Polja, da stari logoraši kažu: "Odoše oni preko Save!" Ovaj termin je u logoru za mene značio u Savu, jer uglavnom se pričalo da ubijaju i bacaju u Savu. Nisam znao za ubistva u Gradini, osim priča da se ide na rad u polja. Niko se od toga starijeg svijeta nikad nije vratio u svoje kuće, niko se od odvojenih "za rad" u Jasenovcu, iz onog stroja živ nije vratio osim mene.

Nas djecu smjestili su u dio barake blizu kuhinje, bilo je tu i odraslih ljudi. Milan je napravio od svog peškira dve torbice, jednake. U njima smo nosili naše porcije, on kanticu, ja zdjelicu. Spavali smo jedan pored drugog. Jedno veče donio je glavicu svježeg zelja, nečim ju je rezao i jeli smo u mraku. Reče mi da je to donio iz "zastavnikovog vrta", tu iza nekakvog nasipa, izvjesni ðoko (da li Crljenica?). Jedne od narednih večeri taj ðoko je ubijen na tome nasipu dok se vraćao sa zeljem.

Milan je radio u nekakvoj radionici praveći gajbe za voće, mislio je da je to za suve šljive. I mene su gonili na rad na nasip.

Jedne večeri Milan nije došao na spavanje, ponovilo se to nekoliko večeri. Vidim njegovu torbicu u jednog dječaka, starijeg od mene. Pitam ga otkud mu ta torba i gdje je Milan, čija je to torba? Pokažem mu da su iste. Tada mi reče: "Našo ga jedan stražar, koji ga je poznavao, i zaklao ga pred nama". Nagovorim ga da mi dade kanticu, jer je ona moja, a Milanova je zdjelica, pa mi to učini. (Ne znam zašto, ali sam imao nekakvo bolje mišljenje o kantici nego o zdjelici. Tu kanticu sam prodao za 10 kuna na željezničkoj stanici Jasenovac kad sam pušten iz logora). Ispričao sam to nekim ljudima sa kojima sam radio na nasipu i oni mi predložiše da spavam izmeñu njih dvojice, da ispod sebe imaju nekakve pletere od šiba (meni je to ličilo na naslon od pletenog sica iz seljačkih kola), da ćemo se pokrivati mojom krparom, a oni imaju i "celtu", kako smo onda nazivali šatorsko krilo. Noge su mi jako otekle, pa nisam išao dva do tri dana na rad. Obišao me je izvjesni "učo" koji nam je svojevremeno držao predavanja sa učiteljem Stevom Rebrovićem. Došao mi je reći da sutra svakako idem na rad, jer će sva bolesna djeca ići preko Save. Otišao sam na posao. Kad sam se uveče vratio sa posla, u baraci nije bilo dječaka koji su jutros ostali da leže. Našli smo samo Stojana Dardića iz V. Peratovice i još jednog dječaka. Stojan kaže da je zaspao i da nije ništa čuo, a drugi reče da se zatrpao u pokrivače i tako ostao. Ne znam koliko je tih dječaka bilo, ali pošto sam i ja tu bio sa njima dva do tri dana, mogao bih reći da ih je bilo 10 do 15. Svi oni koji su se sa mnom vratili sa posla na nasipu ili sa drugih rado-va, prevrtali su po ležajima onih nesretnika. Našao sam sa još nekima pod jednim uzglavljem tri do četiri komada tvrde pure. Oni to pograbiše, mogao sam i sam uzeti, a nisam uzeo. Nešto mi nije dozvolilo da uzmem taj komadić, tu boticu pure koja je pripadala nekome – koga više nema. Gdje je dobio, ko mu je dao, koliko je dobio, koliko je dugo čuvao, nikad se neće saznati. Jedino se zna da nije do kraja pojeo. Sudbina je odlučila drugačije. Dade to pure na radost i snagu drugima. On je svoj dio pojeo. Stalno sam razmišljao o toj botici kukuruzne pure koja bi, a i jeste predstavljala neuporedivu radost i najveću utjehu svakom nagonu i umu izbezumljenom od gladi u jasenovačkom logoru smrti novembra 1942. godine. Uslijedio je "nastup" za večeru, a onda nazad u baraku. Sutradan nismo išli na nasip. Taj detalj je izazvao moje najdublje praznovjerje i vjerovanje. Vjerovao sam da sam ostao živ zato što nisam posegao za tom purom. Uskoro doñoše neki mali čarkari i rekoše nam da djeca sutra ne idu na rad. Doručkovali smo u uobičajenom stroju, a onda se vratili u baraku, šetali oko kuhinje, pokušavali da pojede-mo nešto od slatke repe, otpadaka od "hrane", koji su bili u nekakvim kantama za smeće pred kuhinjom. To je ogavan ukus, a gladan pokušavaš po nekoliko puta, ponovo, a ono opet ne ide. Valjda nema odvratnije hrane od stočne repe. Ko zna koliko smo se tu okolo muvali i vraćali se u baraku iz onog ogavnog, dubokog blata, od koga mi se pantalone nisu osušile ko zna koliko nedelja. Po noći se slijepe nogavice pa ih ujutro jedva rastavim bojeći se da se ne razderu po šavovima. Dakako, spavalo se onako kako smo išli na posao, obučeni, mokri, a ujutro "celta" se bijeli, sva skorena od mraza, oštra da se možeš na nju posjeći.

Konačno vika: "U nastup! U nastup! Brže, brže!" Postrojiše nas, izbrojiše i kažu: "Odstup!" Opet se raziñemo. Ručka nema. Evo opet zovu: "Nastup!" Već je i hladno, ja ne stigoh da uzmem moju krparu, pa dohvatim neki jorgan tu kraj prvog ulaza u baraku, valjda od onih jučerašnjih bolesnika. Postrojiše nas, ja sam tu negdje pri kraju na levom krilu, jorgan sam premotao i prebacio preko ramena. Ustaše, njih nekoliko tu šetaju oko nas, jedan zastade pred mene i kaže: "Šta će ti to?", pokazujući na jorgan. Odgovaram: "Pa, to je moje!" "Ništa vam neće trebati, za pola sata će vam se svima grkljani bijeliti". Bacio sam jorgan u blato. Stojimo još neko vrijeme, pa ko zna koliko, nešto čekamo, neko obavještava ustaše da još ne trebamo ići. Svi smo uplašeni, jer se pročulo da su bolesna djeca poubijana, poklana. Jedni se tješe da ćemo ići u Gradinu, u Bosnu, kupiti voće pa ćemo se i najesti. O smrtnom ishodu niko ne govori. To je valjda u svakome na svoj način prisutno, ali sigurno prisutno. Uza sve to, ta neizvjesnost nas udrvenjuje, nalazim se u jednom posebnom stanju. Slutim kraj, gotovo sam ga svjestan, to je rasta-nak sa životom, meñutim, strah je odsutan. Valjda zato što nema nikakvog drugog izlaza. Postoji samo smrt, eto ona treba svaki čas da doñe u obliku ustaškog poziva "U nastup!" i time je prva faza završena. Slijedi komad puta do Save ili Gradine, a sama smrt, čin umiranja, to mi nije jasno, nemam o tome nikakve predodžbe. Znam što je smrt, ali kako ona ovdje nastaje, čime, što je to, to ne znam, nemam predstave o tome činu. Taj čin nije u zloslutnom razmišljanju prisutan. Puno, često, gotovo stalno se ovdje govori o smrti, o klanju, o ubijanju. Vidio sam i ono streljanje, vidio sam onog jadnog starca Jocu za koga isto rekoše da je završio u Savi. Vidio sam gdje onaj ustaša na konju, na nasipu, ubi batinom čovjeka, pa kažu, zatrpali ga u nasip. Vidio sam kako "iz vica" ustaša tjera onog jad-nog Adama, prozvanoga luñaka "da legne". On jadan kleči, plače i moli: "Joj, nemojte, joj, molim vas!" To je u logoru bila za pojedine ustaše zabava: naredi zatočeniku da legne i opali u njega metak, najčešće u glavu. To nisan vidio, ali se o tome često pričalo. Eto, znao je to i jadni Adam. Kažu da se poslije toga negdje sakrio, da su ga ustaše tražile "radi zabave", no nisu ga našle dok se nije sam pojavio, izvukao iz nekih drva, dasaka. Dolazi neki čovjek i zove me imenom i prezimenom. Javim se i on reče: "Ajde sa mnom!" Krenem za njim uz stranu onog nasipa, sustignem ga, on šuti, ja idem za njim i doñosmo u neku malu prostori-ju gde su bila dva čovjeka. To je sapunara, a ovi ljudi su neki inženjeri, jedan se zove Žiga, a drugi Geza. Zaključujem da su Židovi, ali nikoga ništa ne pitam. Shvatim da me opet izvukao onaj stari "učo". Tu se u okrugloj peći u nekakvim rešetkama, žicama pržila, spaljivala krv i taj ugalj se koristio za proljev. Ništa više nisam znao, tu mi je bilo toplo, a čistio sam i brisao prašinu u "pogonu", "munjari", kako li se to sve zvalo. Tu sam često viñao bricu Milana Bosanca što mi je puno značilo. U toj grupi djece iz koje sam otišao, bilo je po mome današnjem zaključivanju oko četrdesetak dječaka od 12 do 15 godina. Tu nestadoše i dečki: Stojan Dardić iz V. Peratovice, Milan Sužnjević iz V. Barne, Nikola Pelinković i Milan Mileković iz Malog Grñevca... Od dolaska u "sapunaru" spavao sam na tavanu jedne zgrade. Tu su ustaše dolazile gotovo svake noći, udarale nas nogama da se probudimo, a onda, ili prozivanjem, ili pokazivanjem prstom, odreñivali koji da ustaju i silaze niz stepenice, uz obavezno upozorenje: "Ne trebate se oblačiti, silazite bez oblačenja!", a ostalima: "Spavaj dalje!"

Prisustvovao sam strijeljanju 16 zatočenika. Neki od ustaša reče da su pokrali krompir u kuhinji čime su sve nas oštetili pa se za primjer kažnjavaju. Zatočenici su morali leći i onda su ustaše pucale u njihove glave iz pištolja. Krv je prskala na obje strane, činilo mi se da izbija iz oba uha. Tada još nisam bio u sapunari, pa kad smo tuda ujutro išli na čupanje prediva, bilo je još ostataka krvi, iako se vidjelo da je sloj zemlje skidan struganjem lopatama. Pošto je to bilo u vreme nastupa za večeru, posle streljanja zatočenici su jadni i gladni potrčali prema kazanima sa vrelom purom, tako da su se oni najbliži kazanima strašno opekli pod pritiskom ostalih koji su htjeli do kazana. O tome se pričalo narednih dana. Dok sam spavao u baraci, nedaleko odatle, svako jutro bi se vidjela hrpa mrtvaca, pa i još živih ljudi u donjem vešu, koji su davali neke pokrete. Po njih su dolazila kola u koja su ubacivani kao cjepanice.

Pero Amidžić i čika Tošo brzo su po dolasku "otišli za Njemačku". Složili su ćebad i svezali preko ramena, bili su postrojeni u 3C na izlazu kraj pumpe za vodu. Vidio sam Peru negdje u početku reda, bio je sretan sa osmehom što ide za Njemačku. Sutradan su ljudi pričali da su vidjeli odjeću i šešir nekih svojih znanaca iz tog stroja koje su zatočenici nosili u skladište!

Jedan dječak, svojih 15 do 16 godina plače i nariče: "Joj, ubili su moga taju, ubili su mi moga taju, vidio sam da su sa svima ubili i moga taju!" Na to glasno nari-canje dolazi ustaša koga su neki zvali "zastavnik", a neki su ga zvali "101". Obraća se dječaku: "Što se dereš?" "Ubili su mi moga taju!" "Nisu ga ubili, što se dereš?" "Ma, joj jesu, ubili su ga sa svima, zašto su ubili moga taju?" "Nisu ga ubili jebo te on!" Prilazi još jedan ustaša, a kako dječak nastavlja sa plačem i nari-canjem da su mu ubili taju, zastavnik nareñuje ustaši da dječaka odvede da vidi da mu tajo nije ubijen. Jadni dječak ode, što je zastavnik popratio osmijehom...

Jednog dana dolazi "redar", Keco Dušan. Mene zove Žigili Geza: "Mišo, doñi ovamo, spremi svoje stvari!" Torbica i šešir na zidu, a ja nosim onu kapu sa krznom na ušima, bez šilta. Idem nasipom za "redarom" i srećem kuma bricu (tako su se naše porodice oslovljavale), koji me pita: "Kuda, kume?" "Ne znam, izgleda preko Save!" On reče: "A, šta možeš!", pognu se i ode. (Milan Bosanac, brico, nije preživeo, nestao je negdje 1944. Nema podataka o mjestu pogibije). Keco "redar" dovodi me u jednu veliku brijačnicu, predaje me čovjeku u civilu, na reveru mu slovo "U". Idemo prema upravi logora. "Učo" me zove sa prozora i daje mi jedan ćilim uz napomenu da mi na putu ne bude zima, jer idem kući. Pita me: "Ko te vadi iz logora?" Kažem: "Ne znam!"

Dobivam "otpusnicu" i "otvorenu zapovijed", potpis Luburića. Odvode me u nekakvo skladište sa puno robe. Obukoše me i vratiše nazad u upravu da me pokažu. Uputiše me sa ustašom prema željezničkoj stanici Jasenovac, a ovaj mi reče neka trčim za nekim željezničarom do stanice. Tu sam odmah prodao ćilim za stotinu kuna, kanticu za 10, ali tu nema ništa za kupiti. Dadem moje blatne i slijepljene hlače za komad kukuruze majci jednog mališana sa fesom na glavi.

Dolazi konačno vlak koji ide za Zagreb. Provjerim to kod nekoliko putnika koji se isto spremaju prema izlazu da bi ušli u vlak za Zagreb. Bila je gužva, ali sam uspio ući u jedan vagon i bilo je mjesta za stajanje u hodniku. Voz je krenuo, gledam logor kroz prozor, on nestaje, a voz prelazi preko puta kojim smo išli na rad na nasip, sjećanja na požurivanje od ustaša: "Trk, trk!" Blato duboko, spadaju cipele, ko ostane tražiti cipelu, ostane bez glave, dotuku ga kundacima. Konačno, iz voza vidim onaj dimnjak u koji sam toliko puta gledao i poslije više dana saznao da je to dimnjak ciglane u Novskoj. Poslije nekog vremena, doñe kondukter i traži vozne karte. Dajem mu moje dobro čuvane papire. Gleda papire, pa gleda mene, pita: "Odakle ideš?" "Tu piše!" odgovorim mu. "Pa, što si tamo radio?", nastavlja on. "Bio sam kod rodbine". Tako me ostavi na miru.

Stižemo u Zagreb, već je mrak i hladno mi je. Kupio sam kobasicu i kruha, provlačim se izmeñu svijeta, gužva je. Ulazim u veliku prostoriju koja je puna svijeta, kofera, zavežljaja, cula, kutija, vreća. Najviše je žena i djece, sjede po tim svojim vrećama. Saznajem da su iz Bosne i Hercegovine, da bježe od četnika i pa-rtizana. Vlak za Bjelovar ide tek u dva sata poslije ponoći. Zima mi je, cvokoćem, drhtim, dobio sam proljev. U Bjelovaru presjedam za Grubišno Polje. Hladno je, dugo čekamo za vlak. Konačno sam u vlaku, tu je još hladnije, kasnije je bilo toplije. Umoran, ozebao, sa drhtavicom idem od željezničke stanice prema kući. U Bjelovaru mi je Cigan Stevo rekao da su mi mama i Jovanka kod kuće. To je bila velika radost koja me je nosila onako slabog i ozeblog. Stevo je pošao po svoju ženu koja je otjerana u Jasenovac. Dobio je u Grubišnom Polju od ustaša potvrdu i propusnicu, da mu puste ženu. Kad je vidio mene kako izgledam i pošto sam mu rekao da tamo nema žena i savjetovao da tamo ne ide, poslušao me. Nisam ga više video na stanici u Bjelovaru. Meñutim, on je iz voza otišao i javio mami i Jovanki da ja dolazim.

Iz logora sam izašao 30. novembra 1942. godine. Majka i sestra puštene su iz logora u Sisku sa ženama s kotara Grubišno Polje. Pustili su ih Nijemci. Nijemci su hodali po logoru i govorili kako su tu samo žene (djeca su već bila oduzeta i poslana na usvajanje katoličkim porodicama). Neka od žena reče im na njemačkom da su im ljudi otjerani iz kreveta i pobijeni prije godinu dana. Žene su puštene na zahtev Nemaca posle mesec dana boravka u logoru. Starije žene i starci već su bili likvidirani povratkom iz Siska u Jasenovac.

Pošto je majka znala da sam otjeran u Jasenovac, žene su bile u istoj kompoziciji pa su vidjele da smo mi ostali u Jasenovcu, a one su sa djecom i starcima koje su u Jasenovcu vratili u vagone, odvežene u Sisak.

Ja jedini sa kotara Grubišno Polje, koji nije doživio sudbinu ubijenih u Jasenovcu sa kojima sam otjeran i onih koji su pojedinačno ili u grupama otpremani u Jase-novac od 1941. do 1945. godine. Prema podacima Muzeja genocida u Beogradu, sa Kotara Grubišno Polje u logoru Jasenovac ubijen je 1071 Srbin, iz samog mesta Grubišnog Polja 107, uglavnom muškaraca i nekoliko i žena.

Mene je spasio Luka Pejašinović, ustaški logornik u Grubišnom Polju, a koji je bio prijatelj majčinog brata. Luka joj je dao propusnicu za Jasenovac, a ona je u Zagrebu upoznala neku dobru ženu koja me je izbavila iz logora.

Danas, zdravstveno stanje mi je primereno dobi 76-godišnjaka. Neposredno po izlasku iz logora prebolio sam trbušni tifus, skorbut u kome su mi svi zubi "plivali". Poslije toga dobio sam upalu zglobova u toku 1943, pa opet 1944. godine. Ostali su povremeno bolni zglobovi, ali srce još se drži, na njemu nije bilo organskih posledica upale zglobova.

Taj period života stalno je prisutan, svakodnevno, to su duboki engrami, dogañaji i slike duboko urezani u mozak i sve do danas jasni, prisutni, a dosta ih je, to se ne može opisati.

U penziju sam otišao kao dugogodišnji pukovnik, lekar, primarijus, doktor medicinskih nauka, docent, specijalista epidemiolog. Bio sam upravnik Zavoda za pre-ventivno medicinsku zaštitu zagrebačke armijske oblasti do 1987. godine kada sam penzionisan.

Ilija Ivanović

Roñen 1928. godine u Podgradcima, Bosanska Gradiška

Svjedoči:

Ustaše 21. aprila 1945. godine tjeraju žene da ih pobiju u Gradini. One pjevaju. Bilo ih je nekoliko stotina. U muškom logoru muk. Svi su unezvijereni. Neizvjesnost kida živce. Samoubistva vješanjem učestala. Ustaše uznemirene, trče tamo-amo. Neka grozna užurbanost. Pitamo se: "Šta će biti?" Svako se povukao u sebe, mašta o izbavljenju. Nada se, zatim gubi nadu. I tako se smjenjuju svijetle i crne misli.

Dušan Prpoš iz Sovjaka kod Bosasnske Gradiške i ja planiramo gdje da se sakrijemo. Padaju različiti prijedlozi. Jedan od mogućih je da se zavučemo u bivše peći za pečenje cigle. Odustajemo od namjere u strahu da nas tu ne zapale. Dušan stalno nosi neki stari konopac oko pasa i kaže da će se objesiti. On neće da dozvoli da ga kolju. Sam će sebi presuditi i prekratiti muke. Na momente potpuno gubi nadu u izbavljenje. Ja ga bodrim i odvraćam od namjere. Gajim prikrivenu nadu i vjerujem u čudo, iako nikakvih razumnih izlaza ne vidim. Ipak, nadam se...

Gledam sunce kako izlazi iza oblaka. Zar da sutra ne vidim taj izlazak? Zar će me ubiti? Zašto? Nisam ništa zgriješio. Nisam nikome zla učinio. Dijete sam. Možda mene neće... A onda mi, kao iz magle, izroni prizor, koji sam vidio prije godinu dana, kada su ustaše dogonile jednu grupu žena, djece i staraca, neko reče sa Korduna. Gledam tu jadnu kolonu, okolo ustaše, kundače ih i požuruju. Vode ih prema skeli u Gradinu. Znam da idu u smrt. Jedna žena nosi dijete u naručju. Moli ustašu da joj dozvoli da sjedne i podoji dijete. On je grubo vraća u stroj. Ona se izdvaja, bez dozvole sjeda kraj ceste i doji dijete. Ustaša je primjećuje. Vraća se. Udara je kundakom u leña. Dijete ispada iz ruku. Ustaša ga uzima, baca uvis, vadi kamu i dočekuje na oštricu. Majka pada u nesvijest.

Optimizam se gubi. Crne slutnje se roje. Kad su ubili bebu od nekoliko mjeseci, ubiće i mene. Nema spasa...

- Ima li ga? - pitam se. Kada sam išao u osnovnu školu, pop je ubijedljivo govorio o Bogu, kao svemogućem, koji samo čini dobra djela, a sprečava zlo. Pa zašto on ovo ne spriječi? Zašto ne spasi nevine? Ne, nema Boga. Uh, ja griješim, možda, ipak, ima Boga. Možda će nas spasiti. Ali ne, nema ga. Da ga ima, ne bi dozvolio da kolju na hiljade nevine djece sa Kozare. Tako su se smjenjivali moji zaključci o Bogu.

Dušan odmotava konopac oko pasa i pita me je li dovoljno jak. Da slučajno ne pukne. Može li izdržati njegovu težinu.

- Ostavi to, Dušane, baci taj konopac! - kažem ja.

- A, ne! - odgovara on. - Mene neće klati.

Pjesma posljednjih logorašica se sve slabije čuje. Već su prevezene skelom preko Save u Gradinu. Nas dvojica i dalje ne nalazimo rješenje gdje da se sakrijemo. Svaka ideja ima slabih tačaka. Naše planiranje prekida nareñenje grupovoñe da uzmemo najnužnije lične stvari i spremimo se za pokret. Gotovo je, mislim. Tu je kraj. Nema se kud. Nebo visoko, a zemlja tvrda. Moj majstor Moric Altarac i ja u brijačnici u "Ciglani" pakujemo alat.

- Možda će nam trebati - kaže majstor. Uzimamo po jedno ćebe i izlazimo.

- U nastup, brže, brže! - čuje se na sve strane ustaška vika. Postrojavamo se. Vode nas prema kapiji. Ako nas potjeraju prema selu, ima nade. Ako krenemo pravo na skelu, svršeno je. Tjeraju nas lijevo, niz Savu, cestom prema istočnom izlazu i bivšem ženskom logoru. Nastaje olakšanje, vidljivo kod svih nas. Budi se tračak nade. Možda idemo negdje na rad? Ustaše su grube. Psuju, viču, prijete, ali ne tuku kundacima, pa nam to daje nadu da idemo negdje na posao. Možda smo im još potrebni?

Istjerani su svi logoraši. Ima nas dosta. Kolona je dugačka, šta je ovo? Seoba logora? Kuda?

Ne vidim Dušana. Šta li je s njim? Živko Gigović i Radovan Popović iz Trebovljana su u koloni blizu mene.

Gledam preko Save planinu Prosaru. Plave se i visovi Kozare. Tamo iza Prosare su Podgradci. Tamo je sloboda. Tamo je majka, sestre, brat. Kako je to blizu. Brzo bih stigao, za pet do šest sati pješke. Ali prepreke su nepremostive. Da li ću ikada vidjeti svoje? Kuda nas gone? Ponovo crne misli. Možda nas gone u šumu kraj sela Košutarice. Tamo će nas likvidirati.

- Idemo u zgradu krojačnice, u ženski logor - reče majstor Altarac i vrati me u stvarnost. Zaista, skrećemo s ceste kraj Save. Ugone nas u zgradu bivše krojačnice gdje je do juče bio ženski logor. Zgrada je prostrana. Ima prizemlje, sprat i potkrovlje. Sve su nas zbili unutra. Ima nas oko hiljadu, možda i više. Vrata se za nama zatvoriše. Stražu na sve izlaze postaviše, iako smo u logorskom krugu.

Oko zgrade ravnica. Prozori prema istoku gledaju u zid i bunkere na njemu. Svakih pedesetak metara na zidu bunker sa ustaškom posadom i obaveznim mitralje-zom koji je okrenut prema nama. Zid su izgradili logoraši, visok je oko četiri metra. Sami su sebe morali ograditi. I sada taj zid, zajedno sa puščanim cijevima, predstavlja nepremostivu prepreku ka slobodi. I vidik nam je skučen. Prema zapadu uz Savu, kroz prozore, vidimo naš radni logor. Tu je ekonomija, ciglana, pilana, lančara, stolarija, gdje smo do juče radili, bolovali, gladovali i umirali. Na južnoj strani je Sava, odvojena bodljikavom žicom istrepletenom u više redova. Priča se da je noću pod električnim naponom.

Sjeverno zid, bunkeri, a iza željeznička pruga Novska - Jasenovac - Sunja. Okruženje je potpuno. Ustaše su sve dobro predvidjele, posebno geografski položaj. Idealno su iskoristili prirodne i vještačke prepreke da bi mogućnost bjekstva sveli na minimum. U stvari, bjekstva iz logora su bila vrlo, vrlo rijetka, a još rjeñe uspje-šna. Uspješnih bjekstava je bilo samo za vrijeme boravka na radu van logora.

Majstor i ja smo prostrli ćebe na pod u prizemlju i sjeli. To je učinila većina logoraša, a neki su besciljno hodali po zgradi, penjali se na sprat i u potkrovlje i ponovo silazili u prizemlje. Poslije kraćeg odmora i sam sam lutao po spratovima ne znajući šta zapravo tražim.

Dolazi noć. Da li ćemo preživjeti? Večeru, ono malo kukuruzne kaše, nismo dobili. Izgleda da su nas otpisali. Umorili se koljači ubijajući žene toga dana, pa smo mi vjerovatno, tek sutra na njihovom krvavom rasporedu.

Nemir je u zgradi vladao cijelu noć. Dah se zaustavljao kada su se povremeno vrata otvarala i ustaše ulazile sa spiskom ljudi koje su odvodili. Probirali su snažnije. Da li su šta naslućivali, sumnjali, ili su imali doušnika meñu nama, ali znam da je ta noć progutala dosta dobrih i odvažnih logoraša. Cilj im je da nas potpuno obezglave i u začetku uguše svaku pomisao na bjekstvo.

Dugo sam bio budan i tiho razgovarao s majstorom. On je bio čovjek pedesetih godina, brico po zanimanju, a Židov po nacionalnosti. Zbog jevrejske pripadnosti, stigao je u logor. Prije dolaska u Jasenovac, živio je i radio u Zagrebu. Sjećam se i danas njegove adrese koju je često pominjao: Paromlinska 70, Zagreb. Pisao je na ovu adresu više puta, ali odgovora nikada ni od koga nije dobio. Imao je i brata u logoru. Bio je mlañi od njega. I on je bio brico, a radio je u centralnoj brijačnici. U zimu 1944/45. godine jedno jutro logoraši su ga našli na putu izmeñu "Malog jezera" i Baera. Ležao je u lokvi krvi sa prerezanim grkljanom. Poznali su ga i javili mome majstoru. Otišao je tamo i ubrzo se vratio. Dugo je ćutao, a onda rekao:

- Eto, ostadoh potpuno sam!

Znali smo šta je mislio. Time nam je sve rekao. On je znao da i u Zagrebu njegovih više nema.

Budni smo ostali do kasno u noć. Ja sam prvi zaspao savladan dogañajima iz prethodnog dana. Ali, avaj! To nije bio san, nego nastavak košmara.

Sanjam da sam u koloni za likvidaciju u Gradini. Na nogama lanci, ruke vezane žicom. Vrtim se. Stenjem. Pokušavam da se oslobodim veza. Ne ide. Vidim na-prijed krvave koljače nad ogromnom jamom. Kolona je sve kraća... Odjednom čudo! Oslobañam ruke i bježim iz kolone. Sakriven sam za bujnu živicu. Teško, vrlo teško se krećem. Smetaju mi lanci na nogama. Napokon, lanci spadaju. Ja trčim. Udaljavam se od pakla i stižem u rodni kraj na brdo Ogorelicu. Jasno (u snu) vidim svoju rodnu kuću i sav radostan krećem prema njoj.

- Sine, sine, probudi se! - zvao me majstor I drmao rukom.

Bi mi žao. Prekide se moja usnula sreća. Ne stigoh do kuće.

- Sine, ti si se sav oznojio. Šta si sanjao? -Ispričah mu, a on reče:

- E, pusti snovi!

Sviće. Čuju se eksplozije iz pravca sela Jasenovac. Kada je svanulo, imali smo šta vidjeti. Naš radni logor, odakle su nas juče potjerali, sav je u ruševinama. Ustaše su sve sravnile sa zemljom radi prikrivanja zlodjela. U jesen 1944. i proljeće 1945. godine otkopavali su masovne grobnice i spaljivali kosti žrtava, a sada čine i posljednji napor da unište dokaze o zvjerstvima koje su počinili. Jasno nam je da se povlače i zato ruše. Sve. Još smo mi ostali zatvoreni u ovoj zgradurini. Mi, posljednji zatočenici logora koje treba likvidirati prije konačnog povlačenja.

Svanulo je. U zgradi komešanje. Tu i tamo grupa ljudi se nešto dogovaraju. Gladan sam. Lutam, prilazim jednoj većoj grupi ljudi i provlačim se u centar, misleći da tu neko nešto jede.

- Neko se objesio u nužniku! - povikaše logoraši. Potrčah tamo. Neka zebnja me drži. Od sinoć nisam vidio Dušana Prpoša, moga druga. Slutim najgore. I stvarno, čim stigoh do nužnika, ugledah Dušana kako visi na već dugo pripremljenom konopcu kojeg je privezao za vodokotlić.

Bojao se da konopac neće izdržati njegovu težinu. Nažalost, izdržao je. Mnogo nas se skupilo pred nužnikom. Niko nije ni pokušao da ga spusti na pod. Nema svrhe. Suze su mi ovlažile oči i obraze. Osjećao sam se krivim. Nisam ga smio ostaviti samog. Možda sam mogao uticati na njega da to ne čini. Ali,sada je gotovo. Beživotno tijelo dječakovo više ništa ne osjeća. Psihičke traume su bile jače od njega. Nije izdržao. Digao je ruku na sebe, sat-dva prije sudbonosnih dogañaja.

Vratih se potišten do majstora i rekoh mu šta se dogodilo.

- Ćuti, ne tuguj, možda je dobro uradio.

Gledam kroz prozor, kiša lije kao iz kabla. Grmi, sijeva, kao da se nebo otvorilo i hoće da nas proguta. Majstor leži na ćebetu.

Odjednom zagrmi, ali sada u izlaznom hodniku naše zgrade. Vika ljudi se stopi sa grmljavinom neba.

Potrčah da vidim šta se dogaña. U hodniku stotinjak ljudi provaljuju izlazna vrata pritiskom tijela. Pesnice uzdignute. U ponekoj ruci komadi cigle, u jednoj sjekira, vjerovatno nañena negdje u potkrovlju. Čujem povike:

- Ura, naprijed drugovi, sloboda ili smrt!

Vrata popustiše. Popucaše. Ljudi kao lavina krenuše trkom napolje. Pregaziše ustašu-stražara. Pakao. Sa svih okolnih bunkera ustaše otvoriše vatru. Stakla na prozorima pucaju. Meci fijuču iznad naših glava. Kiša i dalje lije. Vratih se na trenutak majstoru (bio je dobar čovjek, volio sam ga) i povikah:

- Bježimo, majstore!

- Ne, sine! - odgovori on. Ponovo povikah:

- Bježimo!

- Ne, sine! Joj, šta učiniše, sada ćemo svi izginuti.

- Izginućemo svakako. Bježimo!

- Ne, sine!

- Majstore, do sada sam te slušao, a od sada više ne! Ja odoh. Zbogom! - i pojurih prema izlazu. Posljednje majstorove riječi, koje su kroz grmljavinu i fijuk tanadi doprle do mojih ušiju bile su:

- Zbogom, sine! Sretno! Ne zaboravi...

Šta da ne zaboravim, nisam čuo.

Bio sam van zgrade. Iz svih oružja i svih bunkera vatra je otvorena na nas. Poginulih i ranjenih mnogo, oko zgrade i dalje put posut leševima. Ustaše žestoko biju. Za trenutak bacih pogled na zgradu iz koje sam izišao. Iz nje, na sve izlaze, istrčavaju i kroz prizemne prozore iskaču logoraši. Mnogi odmah padaju pokošeni smrtonosnom paljbom iz bunkera.

Trčim prema izlazu gdje lorograši vode bitku da otvore kapiju. Desno, na cesti unutar logora, logoraš Mile Ristić puca, iz mitraljeza. Pored njega leži mrtav ustaša. Sada i ustaše moraju da se pripaze. U trku stalno ponavljam:

- Neće mene, neće mene, neće...

Tješim se. Nadam. Prolazim kapiju. Mnogo je mrtvih i ranjenih. Preskačem ih, a i gazim po leševima. Na cesti sam. Desno je Sava, duboka, hladna. Puna je logoraša. Glava do glave.

Trčim i razmišljam:

- Ako uskočim u Savu, mogu se utopiti. Mogu me ranjeni povući za sobom.

Prostor za plivanje vidim, ograničen je. Ne, neću u vodu!

Odlučujem da bježim u šumu, do koje tek treba doći. Udaljena je oko jedan kilometar, a ispred je livada, čistina, brisani prostor. Ako se dokopam šume, spasen sam. I dalje poluglasno ponavljam:

- Neće mene!

Puče mi kajiš na sandali i ostadoh bosonog. U trku bacih i drugu sandalu da mi ne smeta. Meci pjevaju smrtonosnu pjesmu, a kiša pada li pada.

- I dobro je što pada - pomislih. Možda ustaše odustanu od potjere po ovakvom vremenu. Na livadi sam. Iz okolnih bunkera ustaše pokušavaju da nam presijeku put, ali njihov streljački stroj je rijedak. Malo ih je, a mi, iako mnogi izgiboše, ipak smo brojniji.

Ispred grupe logoraša koja nadire, ustaše se razbježaše desno i lijevo. Jedan kuražniji osta na pravcu naleta zatočenika u namjeri da nas zaustavi. Grupa trči pravo na njega. On ubija jednog, drugog, više nije uspio, stigla ga je zaslužena kazna. Logoraši su ga naprosto pregazili. Stekao sam utisak kao da se nisu ni zau-stavili. Skupo je platio svoju odvažnost. Iznemogli, gladni i do jutros nemoćni zatočenici pretvorili su se u lavove koji kidaju i razdiru golim rukama.

Došli smo do šume. Ima nas u grupi petnaestak. Trčimo dalje. kada smo zašli duboko u šumu, neko povika:

- Stanite, stanite ljudi, da se dogovorimo kuda ćemo!

Stadosmo i prikupismo se. Nasta ljubljenje. Na slobodi smo. Kiša pomalo jenjava, prestaje. Tmurno je, teško se orijentisati. U Jasenovcu još odjekuju pucnji. Ljudi, sad već bivši logoraši - zatočenici, kako su nas tamo nazivali, predlažu kuda da se krene. Ćutim i čekam. Nastade kratka polemika, nema jedinstvenog stava. Pokazuju rukama kuda da se ide. Svi su pravci zastupljeni, jedino niko ne pruža ruku nazad, prema Jasenovcu.

To je kratko trajalo, dok jedan čovjek, iznerviran neslogom ne krenu - potrča naprijed i svi potrčasmo za njim. Nakon petnaestak minuta izbismo na proplanak i tu nas dočeka puščana i mitraljeska vatra. Neki padoše bez glasa. Naletjeli smo, vjerovatno, na spoljnu i zadnju prepreku kojom su ustaše čuvale Jasenovac. Raspršismo se i šmugnusmo u šumu. Ispred mene je neki mladić. Trči brzo. Vičem, dozivam ga. Osjećam da ne mogu držati njegov korak. Bojim se da ostanem sam. On se ne okreće, samo juri naprijed. Držim ga na oku i pratim u stopu, ali se rastojanje izmeñu nas povećava. Dugo smo tako trčali do neke livade. Rasto-janje se stalno povećavalo. Ponovo pokušavam da ga dozovem, ali uzalud ulažem napor. Povećavam brzinu. Bez rezultata. Ispred nas je rijeka Strug. Moj bjegu-nac je nekih 100 do 150 metara ispred mene. Gazi vodu i prelazi, a ja za njim.

Livade nestaje. Ponovo šuma. On ulazi i u šumu koja ga sakri od mog pogleda i dok ja stigoh na ivicu šume, njega nigdje nema. Više ga ne vidim. Produžavam pravolinijski, u nadi da ću ga negdje stići. Potpuno sam mokar. Što kiša nije skvasila, učinio je Strug.

Ponovo izbijam na neke livade, ali sada sam. Strašna me drhtavica trese. Ne znam da li je to od straha ili zime. Vjerovatno i jedno i drugo. Više ne trčim. Razgle-dam okolinu i tražim sijeno u želji da se zavučem u nešto suvo. Nalazim mjesto gdje je bio stog. I stožina je tu, ali oko nje samo ostaci polutrule i potpuno mokre trine. Razgrćem je, ništa suvo nema.

Hoću li se skameniti od hladnoće? Izbjegao sam ustašku kamu, ali kako se spasiti od hladnoće koja prodire do koštane srži. Drhtim. Moram se kretati, zaključujem, ne smijem stati. Ako se zaustavim i sjednem, smrznuću se.

Pokušavam odgonetnuti gdje se nalazim. Kiša je prestala. Razvedrava se. Na momente proviruje sunce, prvo slobodno sunce poslije 1000 dana zatočeništva u Jasenovcu. Samo da se razvedri, da me sunce osuši i ogrije. Glad bi se nekako trpjela. Već 24 sata ništa nisam jeo. Posljednji logorski obrok je bio juče, 21. aprila 1945. godine.

Primjećujem obronak neke planine. To je Prosara, mislim. Uskoro ću izbiti na Savu. Preplivaću je. Znam dobro plivati. A kad doñem u Bosnu... E, to će biti prava sloboda.

Moje razmišljanje prekida pisak lokomotive. Iznenadih se. Otkud lokomotiva? Na bosanskoj strani ispod Prosare, nema pruge. Znači, ta planina nije Prosara. A koja je? Tu mi pomaže moje skromno znanje iz geografije. Odgonetnuh da sam okrenuo prema sjeveru i da je ispred mene planina Psunj. Šta sad? Ustaše mogu da opkole ovaj prostor i da me uhvate, a to bi bio kraj. Zaključujem da se moram prebaciti preko pruge u Psunj, da bih izbjegao opkoljavanje. Idem oprezno kraj živice koja me zaklanja sa jedne strane. Voz protutnji. Jasno ga vidim, teretnjak je. Desno i lijevo, kraj pruge, primjećujem bunkere. Rastojanje izmeñu njih je oko jedan kilometar. Iza pruge, u podnožju planine, vidim selo, mnogo kuća, čitav niz crvenih krovova. Pješačkom stazom kraj živice krijem se od jednog bližeg bunke-ra, a od drugog, koji je udaljeniji, nemam zaklona. Nadam se da će, ako me primijete, pomisliti da sam neki dječak iz obližnjeg sela. Približavam se pruzi i razmi-šljam:

- Ako me primijete i pokušaju uhvatiti, bježaću. Više volim da me u trku ubiju nego da me živa uhvate. Ne, živ njima u ruke nikad više! Radije smrt.

Prelazim preko pruge i vidim prevrnuti vagon pored koga moram proći. Ne sluteći ništa, idem dalje i taman da proñem pored vagona, kad iza njega iskoči domo-bran i prije nego što sam mogao bilo šta učiniti, uhvati me.

Potpuno iznenañen ne pružih nikakav otpor, a i da jesam - bio bi uzaludan. Ja nejak, domobran čvrsto stegao ruku.

- Gotovo je, pomislih. Domobran me poče ispitivati:

- Odakle ti, mali, ideš?

- Bježim od partizana! - odgovorih bez razmišljanja i sam se čudeći šta to rekoh.

- Kako se zoveš?

- Stipe Franjić - slagah i odlučih se za posljednje što mi je ostalo - lukavstvo.

- Kako ti je ime ocu? - pita dalje domobran.

- Josip.

- A majci?

- Jozefina.

- Odakle si?

- Iz Dubrava ko Bosanske Gradiške.

- Pa, otkud ti ovamo, u Slavoniji?

- Juče sam čuvao stoku sa jednom djevojčicom na livadama dalje od sela kada su naišli partizani i oduzeli nam stoku. Nju su pustili, a mene poveli da tjeram oduzeta goveda. Sinoć je nekoliko partizana prošlo u čamcu preko Save i mene su poveli - izmišljam ja. - Došli smo u neko selo gdje su partizani prenoćili. Jutros u zoru iskoristio sam priliku i pobjegao.

Domobran mi je pretresao džepove u kojima nisam ništa imao, osim majčine slike, koju sam dobio u prvom paketu. Pitao me čija je slika. Odgovorio sam da je to slika moje majke.

- Poñi sa mnom u bunker kod ustaša - reče domobran i povede me.

Kad mi je spomenuo ustaše, krv se u meni sledi.

- Sad će me oni vratiti natrag u Jasenovac, a onda, zna se... - pomislio sam. Približavamo se bunkeru. Mozak besprijekorno radi. Stalno ponavljam svoje izmišljeno ime i ostali dio priče, kako me ne bi uhvatili u laži. Moram stalno isto govoriti. Ne smijem napraviti ni najmanju grešku. Inače...

- Ti si, mali, prešao minska polja - reče domobran. Slegao sam ramenima, ne znajući šta su to minska polja. Mislio sam da se ta ravnica ispred pruge tako zove. Sjećam se, učitelj nas je učio da postoji Lijevče polje, Gacko polje, Popovo polje, ali minsko, ne, za to nisam, čuo.

- Ne znam. Nisam znao da se ne smije po tim poljima hodati - odgovorih, pravdajući se, jer sam osjetio po držanju domobrana da sam učinio nešto nedopušteno.

Stigosmo u bunker. Domobran me predade ustašama, govoreći:

- Ovog malog sam uhvatio na pruzi. Prešao je minska polja. Kaže da je pobjegao od partizana.

U bunkeru je bilo sedam-osam ustaša. Sjedili su oko stola i kartali se. Na stolu hrpa novca. Pred jednim zabodena kama. Zabavljeni kartanjem, koje nisu prekidali, onako usput, postavljali su mi razna pitanja. Ponovio sam priču koju sam ispričao domobranu. Jedan ustaša reče:

- Da ti nisi iz Jasenovca? Jutros je bio tamo neki nered.

- Ne, ja sam iz Dubrava - odgovorih.

- A zašto si mokar?

- Pregazio sam neku rijeku, a i kiša me skvasila.

- To je sigurno Strug - reče moj isljednik obraćajući se drugom ustaši.

Jadno sam izgledao: bos, noge pune trnja, prljave i izgrebane. Sve na meni mokro. Drhtim.

- Jesi li gladan? - pita jedan.

- Jesam, od juče nisam ništa jeo.

- Zar ti partizani nisu dali jesti?

- Nisu.

- Eto, vidite - obrati se on svojim kolegama. - Narod priča o partizanima da su dobri, pravedni, a šta im je ovaj mali skrivio? - Zatim se okrenu meni i reče:

- Sad ćeš vidjeti kako će te ustaše nahraniti. Majku li im banditsku!

- Kuvaru, šta ima za jelo?

- Ima samo kruha, bijele kave i marmelade. Ostalo od doručka. Ručak još nije gotov.

- A šta mi više treba - mislim ja. Bijele kave i marmelade nisam vidio skoro tri godine. Hljeba smo dobivali deset dekagrama na dan, samo za ručak. Obroci su bili užasno siromašni. Dobivali smo tek toliko hrane da ne umremo od gladi. Sve provedeno vrijeme u Jasenovcu bio sam gladan. Nije to bila obična glad. Gladno je bilo srce, gladne oči, glad se uvukla duboko u dušu.

- Podgrij mu kavu i daj da jede! - naredi ustaša kuvaru, a meni se okrenu i reče da skinem sve sa sebe i da sušim kraj šporeta.

To me je spasilo. Dobio sam punu vojničku porciju tople bijele kave, veliki komad kruha i parče marmelade. Brzo sam sve pojeo, razmišljajući o čudnoj sudbini. Od ustaša bježim, a ovi me ovdje nahraniše. E, da znaju kome hranu daju! Dali bi mi nož u srce umjesto kruha i marmelade.

Sjedim kraj šporeta samo u gaćama, grijem se i razmišljam kako da pobjegnem.

Uskoro je bio gotov ručak. Oni jedu. Dadoše i meni. Moja se odjeća u meñuvremenu osušila. Suv sam, sit i odmoran. Mogao bih izvanredno bježati. Ali, kako?

Stariji ustaša, koji je sve vrijeme ćutao, podozrivo me je posmatrao. Težak mi je bio njegov pogled, ispitivački. Pogled koji prodire duboko, boli.

- Da li nešto sumnja? - pitam se.

Dok su se ostali zabavljali kartanjem, moj posmatrač ustade, uze pušku i reče:

- Mali, poñi sa mnom napolje!

Pretrnuo sam. Izišli smo iz bunkera. Vodio me uz prugu.

- Šta li je ovaj naumio? - razmišljao sam.

Kada smo se malo udaljili od bunkera, moj neprijatni pratilac stade i progovori:

- Kako ti veliš, da se zoveš?

Ponovih lažno ime i prezime i lažna imena oca i majke.

- Ti kažeš da si iz Dubrava kod Bosanske Gradiške.

- Jesam. Ustaša malo poćuta, a onda me uhvati za bradu i podiže glavu da bi mi gledao pravo u oči i reče:

- Pa kako to, ja sam iz Dubrava, a tvoga oca i majku ne poznajem. Takvi tamo ne postoje.

Skamenio sam se i zanijemio. Prostruja mi kroz glavu:

- Gotovo je, ovaj me uhvati u laži.

Nisam imao snage da bilo šta kažem. Bio sam paralisan. Mnoštvo pitanja, misli i odluka se preplitalo u mojoj glavi: Zašto me izveo ovamo? Hoće li me ubiti? Trebao bih bježati. Potrčaću koliko brže mogu, pa neka me ubije u trku. Bolje je tako nego da me kolje. Sad ću da krenem - odlučujem, ali se ne pomičem. Mišići su ukočeni.

Odjednom preokret - ustaša izgovori riječi koje su zvučale nestvarno:

- Ne boj se ti ništa! Ostaćeš živ! Poznajem ja dobro tvoga oca, mnogo sam s njim rakije popio.

Ovaj ustaša, očito, nije bio kao oni u Jasenovcu. On je imao ustašku uniformu, ali nije bio zlikovac, bar tada se tako pokazao. Uhvatio me u laži. Jasno mu je bilo da nisam onaj za koga se predstavljam. O jednoj njegovoj riječi je ovisio moj život. Vratili smo se u bunker. Strepio sam od svakog njegovog pokreta i svake izgo-vorene riječi, ali on me nije odao. Ćutao je. Zašto, to mi ni danas nije jasno. Možda je imao grižu savjesti za ranija nedjela, pa se sam pred sobom na ovaj način želio iskupiti.

Maštao sam kako da pobjegnem i da se oslobodim neprijatnog i neželjenog društva. Zatražih da idem u nužnik. Primijetio sam da ga nemaju, pa sam se nadao da će me pustiti samoga van, a onda bih umakao. Meñutim, podoficir naredi jednom ustaši da me prati. On poñe, ne uzevši pušku, a ovaj ga opomenu:

- Kuda ćeš bez puške?

Bilo mi je jasno da sumnja postoji i da nisu potpuno povjerovali u moju priču. Izašli smo i udaljili se od bunkera kada mi je pratilac pokazao usamljen žbun i rekao:

- Tu s...!

Čučao sam za žbunom, glumio da stvarno obavljam fiziološku potrebu i razmišljao, zapravo odlučivao da li da pokušam bježati ili ne.

- Ako se dam u bjekstvo, ovaj će zapucati - razmišljam ja - istrčaće i ostali i gañati me na čistini. Ne, nemam prilike, a ko zna šta me čeka gore u selu, na cesti. Zaključujem da bi pokušaj bio glup, samoubilački i vraćam se nazad. Glumiću i dalje naivnost i čekati bolju priliku.

Ustaše odlučiše, pošto po nihovoj ocjeni nisam sposoban za ustašku vojsku, da me daju nekom seljaku da budem slugan-čoban. To mi je odgovaralo, jer bi se lako od seljaka, u slučaju potrebe, moglo pobjeći.

Naišao je voz sa dvije lokomotive, pun Nijemaca. Na zadnjem vagonu zakačena velika čelična kuka koja trga pružne pragove. Nijemci su bacali neke letke, a ustaše ih kupili i čitali. U letku su Nijemci priznavali da gube rat, ali privremeno. Obećavali su ustašama konačnu pobjedu i svoj povratak. Pisalo je u letku još mno-go toga, posebno savjeta ustašama šta treba da rade, ali se više ne sjećam pojedinosti. Pruga je onesposobljena. Nemaju potrebe više da je čuvaju. Stiže im nareñenje da se povlače. Brzo se spremiše i mene povedoše sa sobom.

Kada smo izašli na cestu, vidio sam koliko bi bio beznadežan pokušaj bjekstva. Cestom Okučani - Novska kretala se živa rijeka ljudi. Tu su sve vrste neprijateljske vojske: Nijemci, ustaše, domobrani i drugi, a ima i nešto civila. Sva ta bratija bježi prema zapadu. Na cesti je opšti krkljanac.

Napuštamo selo Paklenicu kod Novske i idemo prema istoku, suprotno od pravca kretanja ostalih. Ne znam zašto i ustaše idu na istok, ali mi taj pravac odgovara, jer smanjujem razdaljinu do rodnog kraja. Rojnik (podoficir) je zadužio jednog ustašu da me prati i dozvolio mu da me ostavi kod nekog seljaka, ako me primi. Usput su nas u više navrata napali partizanski avioni.

- Zar ću poginuti od svojih? - mislim ja i bježim u jarak. Idemo dalje. Jedan seljak stoji u dvorištu i posmatra prolaznike. Molim ustašu da ga pita treba li mu čoban.

- Domaćine, treba li ti sluga? - pita ustaša.

- Ne, ne treba. Ja ne znam ni šta ću sa sobom.

- Mali je dobar, poslušan, dobro bi ti došao.

- Vodi ga sa sobom! Meni ne treba – uporan ostade seljak. Od Paklenice do Gornjih Rajića pitali smo desetak seljaka da me prime kao slugu i stalno dobivali isti odgovor:

- Ne treba!

Idem sa ustašama potišten, razočaran. Niko me neće, nikome nisam potreban. Da hoće neki čovjek da me primi samo na desetak minuta dok se ovi akrapi udalje, ja bih pobjegao. U ovoj gužvi niko ne zna ko sam.

U sumrak stigosmo u Gornje Rajiće. Moj pratilac me dovede pred ustaškog zastavnika koji me u polumraku osvijetli baterijom i malo propita, a zatim naredi ustaši da me smjesti negdje na spavanje. Ovaj me odvede u kuću Pavla Babića, koji me prihvati na konak, a stara baba Jula zaželi da ostanem kod njih.

- Konačno me neko prihvata - pomislih i pogledah sa zebnjom u ustašu. On se složio da tu ostanem, a to je za mene značilo ostati u životu. Stari Pavle i baka bili su jako ljubazni prema meni. Dobio sam dobru večeru i otišao da spavam. Kad sam ustao, više nije bilo ustaša koji su me doveli. U toku noći su otišli, a došli su Nijemci. Niko nije znao ko sam. Svi su me ukućani zvali Stipom, a kada bih im bio okrenut leñima i zamišljen, morali su nekoliko puta da me zovu, dok bi se ja odazvao. Trebalo je da se naviknem na novo ime.

Više mi nikakva opasnost nije prijetila, pa sam odlučio da u toj kući sačekam partizane, iako sam mogao da idem kuda god hoću, jer me više niko nije čuvao. Nisam poznavao ovaj kraj i bježanje bi bilo opasno i skopčano sa mnogim nepredvidivim opasnostima.

Bježeći bos iz Jasenovaca, kroz šumu, noge su mi bile izgrebane i pune trnja. Kada sam ujutro, 23. aprila, ustao, dosta teško sam hodao, jer su se ozljede na nogama zagnojile, pa me je boljelo. To je primijetio njemački oficir i upitao šta je to bilo sa mnom. Govorio je dobro srpski. Odgovorio sam da sam se ozljedio bježeći od partizana. Baka je to potvrdila, a on je naredio:

- Daj stara, lavor vode i sapun! Baka je sve donijela. - Peri noge! - naredi mi.

Poslušah. Ali, pošto me je boljelo, radio sam to polako - pipavo. Naljutio se i uzeo sapun te mi, ne obazirući se na moje grčenje i suze, oprao noge.

- E, šta sam doživio da mi njemački oficir pere noge! - razmišljam i stišćem zube od bolova.

Poslije pranja, Švabo, koji je vjerovatno bio doktor, i baka povadiše trnje iz mojih nogu, a zatim Nijemac donese neku tubu masti i namaza ove ozljede. Tražio je od bake da mi nañe nekakvu obuću i ona donese stare teniske i tanke dokoljenice. Pošto mi je zavio noge i naredio da zavoj ne skidam tri dana, obuo sam čarape i teniske. To mi je dobro došlo. Za tri dana, kada sam skinuo zavoje, skoro sve ozljede bile su zarasle.

Istoga dana išao sam sa seoskom djecom čuvati stoku na livadama kraj šume. Bila je to šuma kroz koju sam juče bježao, samo nešto istočnije. Ponijeli smo dosta hrane, što je za mene bilo jako važno. U toku dana, koji je bio sunčan, nije se ništa značajno dogodilo. Poslije podne je malo zahladnilo pa smo naložili vatru, skupili se oko nje i grijali. Jedna djevojčica je na motki grijala parče slanine i natapala njome veliki komad kruha.

Na ivici šume, nekih stotinjak metara dalje od nas, pojavio se neki čovjek. Išao je pravo nama. Djeca su se jako poplašila i govorila da je to sigurno bandit. Ja sam ih umirivao. Što se pridošlica više približavao, sve sam bio sigurniji da je to logoraš iz Jasenovca. Kada je došao na 10 - 15 metara do nas bio sam potpuno sigu-ran. Bio mi je odnekud poznat. I on je mene ispitivački posmatrao. Očito, prepoznao me. Dao sam mu, neprimjetno, znak da ćuti – stavljajući prst na usta. Shvatio je. Prišao nam je, čučnuo kraj vatre i počeo da se grije. Oči su mu bile prikovane za komad hljeba u rukama djevojčice. Pogled je bio ukočen. Iz njega se ma-nifestovala duga neutoljena glad. Gutao je pljuvačku, a veoma naglašena jabučica na mršavom vratu kretala se gore-dolje.

Djevojčica je sama ispružila ruke i dala mu kruh i slaninu osjetivši olakšanje. Tek kada je pojeo, počeo je razgovor s nama interesujući se za okolna mjesta i kakve vojske ima u selu. Sve smo mu iskreno ispričali. Potom je ponovo otišao u šumu, a mi smo potjerali stoku u selo.

Još jedan dan smo gonili stoku na ispašu, a zatim se front približio, pa to više nije bilo moguće. Dva dana se vodila borba izmeñu Nijemaca i partizana u Donjim Rajićima, a u suton drugog dana Nijemci se povukoše.

U Rajićima sam ostao pet dana, a partizani su nas oslobodili 26. aprila 1945. godine.

(Iz knjige „Svjedok jasenovačkog pakla”)

Rezime

Bez obzira na eventualna reagovanja na ovu knjigu, autor konstatuje jednu tragičnu činjenicu da su Srbima "braća" Hrvati naneli najveća zla u čitavoj istoriji srpskog naroda. U tome Hrvati daleko, daleko nadmašuju sve druge srpske neprijatelje zajedno:

Tursku , koja je vladala srpskim zemljama blizu pet vekova, poslije poraza srpske vojske na Kosovu 1389. godine;

Austrougarsku , koja je na Berlinskom kongresu 1878. godine dobila mandat da okupira srpsku Bosnu i Hercegovinu, a potom anektira 1908. godine. Ova država je 1914. godine izvršila agresiju na Srbiju i Crnu Goru, čime je otpočeo i Prvi svetski rat. U tome agresivnom napadu, Srbi su imali oko 1.250.000 žrtava, ali su taj broj žrtava premašili Hrvati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U redovima austrougarske vojske, koja je činila masovne zločine u okupiranoj Srbiji, bio je i znatan broj vojnika Hrvata;

Bugarsku , koja je 56 puta napala Srbiju bez objave rata i činila stravične zločine na okupiranoj srpskoj zemlji, ali se to ne može porediti sa zločinima genocida koji su činili Hrvati;

Nemačku , koja je takoñe bez objave rata 6. aprila 1941. godine napala Srbiju, uništivši zgradu Narodne biblioteke u čijem je plamenu izgorelo oko 500.000 knjiga - čItava istorija i pamet naroda - i ubivši u vazdušnom napadu na Beograd oko 8.000 nedužnih grañana Beograda. Nemačka je držala Srbiju pod okupacijom od 1941. do 1944. godine. Nemci su, izmeñu ostalog ubili i veliki broj srpskih talaca, što je zločin posebne vrste nad civilima, ali se to ni izdaleka ne može meriti sa zločinima nad Srbima koje su počinili Hrvati. Mañarska, Italija, Rumunija i Albanija su činile velika zla Srbima, ali je to gotovo zanemarivo u odnosu na zla koja su Srbima počinili Hrvati;

NATO i Sjedinjene Ameri čke Države , koje su 78 dana i noći 1999. godine permanentno iz aviona i sa brodova bombardovali Srbiju i Crnu Goru, ubijali nedužne stanovnike i uništavali materijalna dobra srpskog naroda i to samo zato, što je u skladu sa meñunarodnim pravom, Srbija htela da na svojoj državnoj teritoriji (Ko-sovu i Metohiji) uguši oružanu pobunu svojih stanovnika - Šiptara.

Naravno, u pozadini te agresije stoji i odluka za nasilno uspostavljanje vojne baze na državnoj teritoriji Srbije - na Kosovu.

Svi ovi agresori na srpske zemlje, svojom agresijom, naneli su ogromne štete srpskom narodu i time sprečavali i usporili njegov društveni i ekonomski razvoj. Ali zla koja su Hrvati počinili Srbima, neuporedivo su veća.

Hrvati su skrivili i nepotreban ustanak Srba 1941. godine koji je bio samo reakcija na genocid Hrvata. Hrvati su krivi i za usmeravanje srpskog oslobodilačkog pokreta protiv vojske Italije i Nemačke, koja se, uglavnom držala meñunarodnih propisa i to samo sa ciljem da u tim sukobima Srbi ginu, kako bi oni nesmetano mogli da uništavaju pripadnike srpskog naroda, naročito u svojim logorima smrti.

Hrvat, Josip Broz Tito i njegovi drugovi Hrvati: Andrija Hebrang, Vladimir Bakarić, Ivan Ribar i dr. ukinuli su teritorijalnu podelu Jugoslavije na predratne banovine i uveli Republike, čime su stvorene sve realne pretpostavke za raspad Jugoslavije 1990. godine.

Hrvati su masovnim genocidom nad Srbima iz BiH izmenili etničku i versku sliku stanovnika BiH i time omogućili stvaranje zasebne republike BiH u posleratnoj Jugoslaviji. Time je, zapravo, od srpskog naroda pravoslavne vere podeljenog na tri vere stvorena zasebna republika.

Dugo bi se još mogla nabarajati zla koja su Hrvati, sticajem povoljnih istorijskih prilika, počinili Srbima i to samo zato da bi na srpskoj zemlji, kako je napred opisa-no i srpskoj nevinoj krvi, stvorili svoju državu.

Bilo bi nepravedno ako bismo u svemu ovome izostavili i srpsku stranu. Tu je najprije greška srpskog oslobodilačkog pokreta koga je predvodio u Srbiji Draža Mihailović. Kada se taj pokret u Srbiji privremeno pasivizirao zbog represije koju su primenjivali Nemci, predsednik srpske ratne vlade general Nedić, predložio je Mihailoviću da svoje snage iz Srbije prebaci na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske i tamo zajedno sa srpskim snagama spreči Hrvate u vršenju genocida. Mihailović taj predlog nije prihvatio.

Srpske ustaničke snage na prostorima Nezavisne Države Hrvatske nisu imale dovoljno stručnih, političkih i vojnih kadrova, pa su nagovorene od hrvatskih nacion-al-komunista da napadnu Italijane i Nemce, što je bila fatalna greška. Umesto da svoje skromne snage (glavna vojska je bila oterana u zarobljeništvo) usmere na spasavanje ugroženog srpskog stanovništva, ustanici su trošili svoje snage u nepotrebnom i nekorisnom ratu, umesto da spasavaju svoj narod.

Srpski politički kadrovi koji su predstavljali većinski narod u Jugoslaviji, priklonili su se hrvatskim nacional-komunistima koje je predvodio Josip Broz Tito i ništa ozbiljno nisu preduzeli da se poslije rata ustanovi bar približan broj srpskih žrtava. Oni čak nisu ništa preduzeli da se sačuvaju grañevinski tragovi bar logora Jase-novac - da se konzerviraju. Nisu ništa uradili da se urede grobne površine masovnih grobnica u Donjoj Gradini, kao delu jasenovačkog logora. Razlog za to treba tražiti u komunističkoj ideologiji u kojoj je primat dat radničkoj "klasi", a ne naciji. Komunisti su internacionalne, a ne nacionalne orijentacije. Ipak, pošto ratni zločini ne zastarevaju, ovim srpskim komunistima može se i posmrtno suditi za nemar i skrivanje zločina genocida.

Najgore je to što političko i stručno rukovodstvo Srbije i Crne Gore, koje je predstavljalo smanjenu Jugoslaviju, nije ništa preduzelo poslije raspada Jugoslavije da Republika Hrvatska, kao pravna naslednica Nezavisne Države Hrvatske, obešteti bar one srpske žrtve koje su vlasti Nezavisne Države Hrvatske proterale u Srbiju tokom Drugog svetskog rata i zadržale njihovu celokupnu imovinu, uključujući fabrike, banke, trgovine, kuće, zemljišta i drugo. Ova prognana srpska populacija broji se na stotine hiljada.

Ni poslije više od pola veka, Skupština Srbije nije utvrdila državni status nacističke Nezavisne Države Hrvatske. Ništa ozbiljno nije preduzeto da se prouči arhivska graña u kojoj se koliko-toliko nalazi dokumentacija o zločinima u Hrvatskoj i da se o tome obavesti svetska javnost. I arhiva koja postoji prepuštena je propadanju i manipulaciji. Tako je predsjednik Vlade Republike Srpske, Milorad Dodik, potpisao 27. oktobra 2000. godine ugovor u predaji dokumentacije Spomen-područja Jasenovac Muzeju holokausta u Vašingtonu koji je odbio da prikaže izložbu o Jasenovcu i ugovorio da grañu vrati Republici Hrvatskoj. Ovom grañom trebalo je dokazati pravo na obeštećenje srpskih i romskih žrtava.

Ovakav postupak predsednika Vlade Republike Srpske ima karakter krivičnog dela.

Ni veliki Muzej holokausta "Jad Vašem" u Jerusalimu, sledeći postupak Muzeja holokausta u Vašingtonu, nije prihvatio prikazivanje izložbe o zločinima Hrvata u Jasenovcu.

Ovom se previše ne treba čuditi ako se zna da je u najužem centru Beograda, izložbene prostorije Muzeja žrtava genocida na Trgu Nikole Pašića 11, direktor Muzeja istorije Jugoslavije Ranko Bugarćić, odobrio dana 23. maja 2000. godine prostorije Muzeja i izbacio izložbu Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. godine.

Prvi opštinski sud u Beogradu poslije šest meseci odbija tužbu Muzeja žrtava za ometanje poseda!?

Jevrejske organizacije su uspele da dobiju milijarde dolara odštete za žrtve holokausta. Sada potražuju od Austrije oko 18 milijardi dolara. Srpske i romske žrtve genocida nisu dobile ništa. Jevrejski zatočenici logora smrti Jasenovac primaju odštetu od Republike Hrvatske, a srpske i romske ne primaju ništa. To je i razumlji-vo kada sa strane Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srpske, Republike Srbije i Republike Crne Gore, nije podnet nikakav zahtev Republici Hrvatskoj koji bi se odnosio na obeštećenje žrtava genocida u Drugom svetskom ratu.

(Podatak uzet iz knjige dr MIlana Bulajića "Jasenovac na sudu").

Možda za ovakav stav prema žrtvama srpskog naroda u Hrvatskoj, u prvom redu Republike Srbije, treba tražiti u tajnim dogovorima hrvatskog predsednika Franje Tuñmana i srbijanskog Slobodana Miloševića. Nešto o tome nagoveštava i tekst objavljen u "Ekspres" 11. i 12. januara 2003. godine pod naslovom: "Oluja" dogo-vorena u Beogradu". Evo toga teksta: "Mada su Srbi proterani iz Hrvatske oduvek tvrdili da su operacije "Bljesak" i "Oluja" dogovorene, osim sa velikim silama, i sa zvaničnim Beogradom, odnosno sa Slobodanom Miloševićem, u samoj Hrvatskoj se proteklih meseci počelo govoriti o "najuspješnijoj akciji u povijesti domovine" na drugi način.

Iz nezvaničnih izvora se moglo saznati da je Franjo Tuñman svojevremeno potrošio na lobiranje skoro dve milijarde dolara i privremeno ispraznio državnu kasu kako bi dobio blagoslov za "čišćenje" Hrvatske od onih koji odlučuju šta je u svetskoj politici ispravno, ali i od Slobodana Miloševića. Hrvatska je privremeno ostala bez državnih deviznih rezervi, a veliki dio kolača pripao je i Slobodanu Miloševiću, jer je Tuñman smatrao da sve lobiste treba platiti.

Da li namerno ili možda nesmotreno, diplomati zemalja koje odlučuju šta je ispravno u svetskoj politici, potvrdili su, mada neupućeni u tačne cifre, da je dobar dio deviza iz Tuñmanovog upada u državnu kasu, stvarno završio - kod Miloševića.

Niko doduše nije utvrdio koliko su lobisti potrošili državnih para. Meñutim, Ivan Zvonimir Čičak, nekadašnji predsednik Hrvatskog Helsinškog odbora kaže da nema dokaza za ovu finansijsku transakciju, ali je za "Ekspres" potvrdio da je "Oluja" dogovorena u Beogradu i da mu je to rekao sam Hrvoje Šarinić, nekadašnji šef Tu-ñmanovog kabineta.

Dva dana uoči "Oluje" Šarinić je bio u Beogradu i sa Slobodanom Miloševićem dogovorio sve detalje - kaže Čičak.

Nema nikakve sumnje da je Slobodan Milošević bio upoznat sa planovima hrvatske "vojno-redarstvene akcije" poznate kao "Oluja". Mada Hrvoje Šarinić, dugogodišnji Tuñmanov šef kabineta, u svojoj knjizi dnevničkih beleški "Svi moji tajni razgovori sa Miloševićem" nigde decidirano ne navodi da je četiri dana pred "Oluju", dakle 1. augusta 1995. godine posetio po Tuñmanovom nalogu Miloševića i tom prilikom ga detaljno upoznao sa hrvatskim planovima "osloboñenja Kninske Krajine", mnogi detalji govore o toj tvrdnji. Naime, već 12. avgusta, svega sedam dana nakon "Oluje", Milošević se ponovo tajno sastao sa Šarinićem. O tome je Šarinić zapisao: "Na Surčin sam stigao 12. avgusta 1995. godine oko 14 i 30. Dočekao me Goran Milinović i obavijestio da će se sastanak održati na Homoljskim planinama, u Miloševićevom ljetnjikovcu. Sa Miloševićem sam, kao i obično, razgovarao u četiri oka, ali ni jednom riječju nije spominjao "Oluju" ...", zapisao je Šarinić u svom dnevniku.

Za prethodnu "vojno-redarstvenu akciju" šifrovanu kao "Bljesak", Milošević po svemu sudeći nije znao. Tri dana posle operacije Šarinić je bio sa Miloševićem u Beogradu, ali o tome nije bilo ni reči. Već sutradan 3. maja 1995. godine Slobo je, besan, nazvao Šarinića: "Hrvoje, pa šta je, bre, ovo? U šta smo potrošili toliko časova i časova razgovora?"

Kada su dva meseca kasnije počele pripreme za "Oluju", Tuñman je rešio da smiri svog prijatelja Slobu, pa je poslao Šarinića da objasni Miloševiću sledeću "voj-no-redarstvenu akciju". Navodno, Milošević nije imao ozbiljnih primedbi, sem što je insistirao da bude, ako je ikako moguće "što manje žrtava". Posledice su poz-nate.

General Martin Špegelj, svojevremeno Tuñmanov ministar odbrane, takoñe tvrdi da su sve vreme rata Milošević i Tuñman bili u bliskim kontaktima i da ništa nije preduzimano bez prethodnog dogovora "ratnih prijatelja" koji su se u strogoj tajnosti više puta sastali u Karañorñevu, Tikvešu, Dobanovcima... Uz vruću prasetinu i srneći gulaš krojila se sudbina naroda.

Šarinić se ponovo, tajno, susreo sa Miloševićem 20. septembra 1995. godine na Dedinju. Rezimirana je prošlost, utvrñivana budućnost, a onda je Milošević rekao: "Obećavam ti najveće srpsko odlikovanje kada se ova ludost završi..."

(Tekst su potpisali Lijana Avdić-Korolija i Davor Soha)

U obimnom rečniku "Veliki leksikon stranih reči i izraza" čiji je sastavljač Radomir Jovanović sa grupom saradnika, a koji je izašao 2006, u odrednici "koncentracio-ni logor", na strani 691. piše:

"Mesto u kojem se interniraju civilni zarobljenici i trupe koje su prešle na neko neutralno zemljšte, sabiralište političkih protivnika za vreme mira, spoljnopolitičke zategnutosti u toku rata, osnivanje logora u savremenom smislu počelo je krajem XIX veka, a procvat te prakse u najgorem obliku imamo tokom Drugog svetskog rata, gde su fašisti sistematski eliminisali milione ljudi sa osnovnim razlogom menjanja demografske strukture odreñenih područja (pored velikih logora u Nemačkoj: Dahau, Revensbrik i Buhenvald, i sve okolne zemlje su bile uključene u rešavanje viška nepoželjnog stanovništva: Aušvic u Poljskoj, Terezin u Češkoj, Nacvajld u Francuskoj, Jasenovac u Jugoslaviji..."

Na stranu ova široka i, reklo bi se, neprecizna formulacija, ali ono što zbunjuje jeste to da autori ove i naučne i stručne knjige, ili ne znaju, ili neće da znaju, da se logor Jasenovac geografski nalazi na teritoriji Hrvatske. To što je nekada Hrvatska bila federalna jedinica u Jugoslaviji, ne znači da je i logor smrti Jasenovac i jugoslovensko odredište. Očigledno su ovim hteli da isprljaju Jugoslaviju kojoj, bez obzira na njene mane, hrvatski logor smrti Jasenovac ne pripada. Čemu se onda čuditi srpskim vladama, a posebno Slobodanu Miloševiću koji je bio i ostao, kako je sam za sebe rekao "komunista po ubeñenju"?

Srpska pravoslavna crkva, ma koliko god je nastojala da kroz burnu srpsku istoriju sačuva srpsko nacionalno biće, u svojoj osnovnoj postavci je grešila. Naime, smatrala je i smatra, da Srbin može da bude samo pravoslavne vere. Sve one Srbe koji su, sticajem različitih istorijskih okolnosti, prelazili na drugu veru, brisala je iz srpskog naroda, što je bilo sasvim pogrešno. Ovo utoliko pre, što je nacija primarna, a vera može da bude i stvar izbora pojedinca. Tako su, ne samo Srpska pravoslavna crkva, već i srpski narod, izgubili više od polovine svoje populacije u BiH, pre svega one koja je prešla na katoličku veru i islam.

Krupna greška, ne samo Srpske pravoslavne crkve, već i srpske države je i odbacivanje Bunjevaca i Šokaca kao pripadnika srpskog naroda koji u velikom broju žive i na teritoriji Republike Srbije. To je samo zato što su nekada, ne tako davno, prešli na katoličku veru. Pogrešno ih je smatrati Hrvatima, gde oni istorijski ne pripadaju.

U vreme ozbiljnog pada nataliteta u srpskom stanovništvu pod hitno je nužno da Srpska pravoslavna crkva promeni svoj stav prema Srbima druge veroispovesti, a srpske države ozbiljno porade na slozi i jedinstvu ukupnog srpskog naroda, bez obzira na njegovu versku pripadnost.

SVJEDOCI PAKLA

Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kontekstu promijenjenih istorijskih okolnosti, a u skladu sa smjerom novih vjetrova, mnoge istine, pa tako i istina o stra-danju u logorima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) izbija sve više na vidjelo. Iako mnogo kasni, za istinu nikad nije kasno.

Ljudi su za sobom oduvijek ostavljali svjedočanstva o svom životu i dogañajima čiji su bili direktni ili indirektni, aktivni ili pasivni učesnici. Dušan Bursać, koji se usprotivio prekrajanju istine, prikupio je nekoliko potresnih svjedočenja i smjestio ih izmeñu korica knjige "Anñeli u paklu". To su samo rijetki pojedinačni slučajevi, jer rijetki su i oni koji su preživjeli pakao hrvatskih logora smrti. Mnogih više nema, a to znači, nema mnogo onih koji mogu da (po)svjedoče. Ovi koji u ovoj knjizi svjedoče, govore u ime svih ostalih. Da autor nije sakupio njihove iskaze, ostala bi široj javnosti nepoznata sudbina ovih, još živih, bivših logoraša. Nije samo zato ova knjiga veoma značajan doprinos istoriji genocida nad srpskim narodom. Zamislite sudbinu djece koja prije saznaju da su logoraši nego kako se zovu!

Za ono što je mukotrpno prikupljao, analizirao, pripremao i smjestio izmeñu dvije korice, Dušan Bursać je "pozvao" direktne stradalnike da to svojim svjedočenjima i kazivanjima potvrde. Zato su od neprocjenjive koristi izjave aktera o najcrnjim stranicama crne knjige o crnoj istoriji logora. Logori su crna istorija čovječanstva, a logori Nezavisne Države Hrvatske, te strašne fabrike smrti, spadaju u najcrnje stranice ljudske istorije.

No, treba podvući da u ovoj knjizi nisu samo Srbi ti koji svjedoče. Tu su mnoga imena, njihove izjave, pisma, iskazi sa suñenja, izvještaji komisija, citati iz memoa-ra i drugih pisanih izvora... Dakle, sve ono do čega je autor uspio doći da bi snažno potkrijepio to što se knjigom željelo reći.

Nije nepoznato da je razbijanjem Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine, nastupio jedan od najtežih perioda u istoriji srpskog naroda. Nije nepoznato na koji način je NDH pristupila rješavanju "srpskog pitanja" po kome je trebalo jednu trećinu Srba poubijati, jednu protjerati, a preostalu trećinu prevesti na rimokatolicizam i pretvoriti u Hrvate. Nije nepoznato, što autor potanko analizira i dokumentuje, da je, pored zvaničnih organa vlasti NDH, rimokatolička crkva bila direktno odgo-vorna za osmišljeno i organizovano istrebljivanje Srba iz NDH. (Većina rimokatoličkih sveštenika je podsticala svoje vjernike na ubijanje Srba, učestvovala je u pre-voñenju pravoslavnih Srba na rimokatolicizam i bila vrlo aktivna u sprovoñenju naredbe "Budi katolik, ili umri!".)

Sve je to, dakle, poznato, ali sakupljeno na jednom mjestu, izmeñu korica knjige, dobilo je drugu, mnogo širu i značajniju dimenziju. Ova knjiga i neotvorena mno-go govori. Dovoljan je samo naslov - s jedne strane anñeli, s druge oni koji im na najmonstruozniji način prirediše, ne pakao, već (sve)čistilište srpstva.

"Anñeli u paklu" su istinite ispovijesti onih kojima je rast bio zaustavljen, onih kojima je preživjeti bilo mnogo teže nego umrijeti, a patiti lakše nego sjećati se ranje-nog djetinjstva. Ovo su sjećanja onih koji su, ne svojom voljom, preskočili radost igre, onih koji su doručkovali suze, ručali jauke, večerali krikove... Gorke uspo-mene onih koji su, sanjajući slobodu, usahlim pogledima uzalud dozivali Nebo, majke i očeve, zakretali poglede sa lokvi krvi rodbine (ne zaboravimo da su u logorima stradale čitave porodice)... Kazivanja onih koji su gledali odsječene dojke svojih majki ili dijelove tijela svoje braće u rukama zlikovaca, riječi onih koji prećutanu bol i danas nose, onih koje je strah ojačao, neizvjesnost očvrsnula... Ovo su ispovijesti onih, koji su bili, koliko maleni, toliko bespomoćni. Maleni, a prije vremena odrasli za pamćenje; bespomoćni, a prije vremena sazreli za život. Ispovijesti onih nevinih, malih i nejakih (željnih života), koji su na suprotnoj strani imali mozgove bez uma - mržnjom velike i moćne (željne srpske krvi). Dok sjećanjima oživljavaju doživljeno i proživljeno, moramo se zapitati kako su toliku patnju uopšte izdržali u fabrikama smrti, kad je vrijeme izgubilo svaki smisao u besmislenom toku njihove sudbine?

U ovoj knjizi je zapisan tek mali dio, istorijski značajnog i dokumentovanog svjedočenja o stradanju srpske djece u logorima NDH. Posvećena je onima što, poslije pakla, ne nañoše svoje, ali, uprkos svemu, nañoše smisao u danima što traju! Posvećena je i onima koji su umoreni neroñeni, za koje se ne zna da (li) su živjeli, za kojima niko (ili skoro niko) nikada neće zaplakati. O prošlosti ili se pjeva ili joj se sudi. O ovoj prošlosti (pro)sudite sami!

Pisanje je opomena nestajanju, a knjiga je osveta zaboravu! Iako u ovoj knjizi nema ni riječi osvete za zločine, ona je, ipak, gorka osveta zaboravu, dokumentovani trag o stravičnom mučenju djece u logorima kada su dani postali noć, kada je vladao sveopšti mrak. Ona je značajan spomenik jednom (ne)vremenu. Da je ništa drugo ne opravdava, ovo su dovoljni razlozi za preporuku izdavaču (što sa zadovoljstvom činim) da je objavi i široj javnosti stavi na uvid.

Ćutanju o stradanju Srba, u ime nekih promašenih ciljeva, došao je kraj, ali srpskim progonima još nije. Da li će i kada, ne zna se.

Živko Vujić

NEMA BUDUĆNOSTI BEZ POGLEDA U PROŠLOST

Postoje knjige koje se jednostavno moraju napisati, jer bi bez njih ova i ovakva stvarnost bila siromašnija za istinu koja jednostavno poput lave pokušava da nañe svoj put ka orbiti vječnog. A ta istina koja je godinama prikrivana i prekrajana u ime nekakvih lažnih ideala danas je, kad su se ti ideali pokazali kao zablude, po-trebnija nego ikad. Jer, bar kod nas, nema budućnosti bez pogleda u prošlost. Takvu jednu knjigu je napisao Dušan Bursać naišavši već u startu (a možda i na kraju) na probleme sa naslovom koje je uspio riješiti na možda ponajbolji način. Naime, po sopstvenom priznanju, ovaj autor je sa jednim svojim ranijim naslovom: "Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945" imao neprilika za koje je vjerovao da ga danas i ovdje moraju zaobići. Poučen tim iskustvom on ovaj svoj rukopis naziva "Anñeli u paklu” što opet budućoj knjizi daje jednu svestraniju umjetničku dimenziju, bez obzira što je ona prvenstveno prilog o hrvatskom genocidu nad ne-zaštićenim srpskim stanovništvom, posebno djecom.

Ako je vjerovati onoj: da za istinu nikad nije kasno, ova svjedočenja su našla svoje vrijeme, jer da su objavljena samo dvadesetak godina ranije ne samo da bi autora snašlo nevrijeme već bi i svaki pojedinačni ispovijednik itekako osjetio ako ne tornado, onda bar oluju. Usput možda je ovo i posljednji trenutak da bivši logoraši "uživo” evociraju svoja stradanja, jer je najmlañi meñu njima već uveliko starac koji će ubrzo zakoračiti u osmu deceniju, što opet znači da vrijeme ne radi za njih. Zanimljivo je primijetiti da neki bivši logoraši i danas, kad njihovo stradanje više nije tabu tema, i kad su već duboko zašli u svoju poznu jesen sa velikim oprezom, čak i strahom, pričaju o svojoj golgoti (stradanju porodice, prijatelja i poznanika) bojeći se neke nevidljive ruke koja je godinama na ovim prostorima držala mač i dijelila krivdu. Sama svjedočenja su, za nevjerovati, potresna i svakako će iole osjetljivim čitaocima izmamiti suze što opet možda nije bila namjera autora, ali je bila namjera istine. Tako se ispred nas kao na nekom "kaleidoskopu strave" reñaju sudbine onih koji su imali tu sreću (a možda i nesreću) da prežive i koji, zanimljivo je, nikog ne optužuju za svoj usud već žele, zbog budućih generacija da pokažu, na kakvim trulim temeljima je grañeno nekad onoliko hvaljeno bratstvo-jedinstvo. Svi oni, čije priče imamo skupljene u ovoj knjizi, su bolno svjesni činjenice da su, kojim nevjerovatnim slučajem, njihove sudbine ranije ugledale svjetlost dana ovog nedavnog stradanja od iste ruke vjerovatno ne bi bilo. Ali i to su naše zablude. Ono što je svim ovim pričama zajedničko je to da su naratori u vrijeme stradanja, svi do jednog, bili najnevinija božja stvorenja koja zbog svoje mladosti nisu bila ni svjesna šta se dešava već su voñena nekim instinktom uspje-la da prežive.

Autoru se svakako mora odati priznanje na načinu na koji je zamislio ovu knjigu. Bez obzira što centralno mjesto zauzimaju "Svjedočenja i kazivanja" ona se ipak mogu uzeti samo kao prilog njegovoj osnovnoj zamisli da na jedan istraživački način pokuša da objasni zašto je sve bilo baš onako kako je bilo. Zato je nakon uvoda u kojem objašnjava nekoliko bitnijih stvari vezanih za sam rukopis uslijedio logičan nastavak pod naslovom "Geneza i učinak zločina.”

U ovom poglavlju pisac nam skreće pažnju na neke svoje dileme: "Dilema je bilo i oko toga kako iz obilja grañe, koja je ponuñena, izdvojiti one sadržaje koji bi vjerodostojno predstavili stvarne ličnosti čije su sudbine opterećene ranjenim djetinjstvom. Njihove potresne istine bi trebalo da svjedoče o vremenu i ljudima, koji su to vrijeme obeležili krvlju, mukama i suzama srpske dece, koja su se našla u kandžama jedne novoosnovane države, čiju bestijalnost tog vremena (1941-1945) nije zabilježila istorija ljudskog roda." Analitičkim prilazom temi Bursać nam je, iz obilja podataka koje je godinama skupljao po raznoraznim knjigama novinama, časopisima, radio i TV emisijama..., te u direktnim kontaktima sa žrtvama, pokušao, i u dobrom dijelu uspio, da objasni korijene zločina, njegovu osnovnu ideju te glavne ideologe jedne takve politike. Počesto su ove njegove tvrdnje potkrijepljene citatima glavnih ustaških krvoloka, te pripadnika klera, zatim njemačkih ko-mandanata i nekih komunističkih voña. Dalje, u ovom dijelu "Anñela u paklu” on pokušava da ukaže na neke zablude, zatim namjerna krivotvorenja istorije, te da objasni zašto nikome u prethodnoj državi nije padalo na pamet da pokuša nepristrasno da istraži prave razmjere nesumnjivog genocida nad srpskim narodom. Autor nam ukazuje na neke poznate istorijske ličnosti koje su sa komunističke strane pokušavale da na razne načine minimiziraju razmjere počinjenog zločina tražeći paralelu i izjednačavajući ga sa navodnim četničkim, zatim na aktivnu ulogu kompletne katoličke crkve u zločinima i prekrštavanju.

Na kraju ove svoje veoma ozbiljne, sveobuhvatne i uspjele analize koja nam donosi i neke podatke do kojih je došao dugogodišnjim istraživanjem, a koji do danas nisu bili uopšte razmatrani, razočaran odnosom vlasti (i vlasti dželata i vlasti mučenika) prema onom što se dešavalo u Jasenovcu pisac se izmeñu redova pita da li se možda, gledajući iz perspektive Hrvatske, zločin možda i isplati.

Još jedan izuzetno bitan dio knjige je "Pregled podataka", u kojem autor daje zvanične podatke o broju nastradalih do kojeg su došle raznorazne komisije formi-rane od strane bivših jugoslovenskih vlasti, i čiji izvještaji su, kako je vrijeme pokazalo, bili samo radi izvještaja ili dnevno političkih poena. Zbog toga se sami izvještaji znaju da razlikuju i to toliko da će čitaoci ubrzo shvatiti da je rad pojedinih komisija bio daleko od pravih namjera, ali ničije podatke ne treba zanemariti.

Posebno treba pohvaliti Bursaćev autorski rad predstavljen u poglavlju "Odgovornost za genocid", gdje on pokušava da pojasni ko je i na koji način odgovoran za ono što se dogodilo Srbima tokom Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ovom poglavlju autor nam objašnjava i šokantnu ulogu časnih sestara koje su samo bile instrument katoličke crkve bez obzira da li im je glavni stožer bio na Kaptolu ili u Vatikanu. O nečasnoj ulozi takozvanih časnih sestara svjedoče neki u ovoj knjizi i možda bi autor u nekoj budućnosti, pošto posjeduje ogromnu grañu, mogao da napiše o tome jedno zanimljivo štivo pošto je to još uvijek slabo istražena tema, ali to je već stvar njegovog izbora.

Na kraju kao i svako drugo ozbiljno istraživanje i ovdje postoji "Rezime" koji je autorov zaključak na osnovu svih činjenica koje su u "Anñelima u paklu" prezento-vane, ali i ne samo u ovom rukopisu. Svjestan da za razmjere ovog genocida nije samo odgovorna Nezavisna Država Hrvatska i njeni instrumenti (vojni, politički, crkveni...), već i zablude i nečinjenja srpskih komandanata i jedinica, bez obzira pod kojom su se značkom borili, autor pokušava da svojim prijedlozima u ovom vremenu ispravi ono što se još da i može ispraviti. Naravno, on u svojoj završnoj riječi ne štedi ni današnje srpske političare, ukazujući nam na pogreške, te poku-šavajući sam da se izdigne iznad svake politike.

Kao i u svemu drugom, na mnogo pitanja, ima i mnogo odgovora. Na neke je autor odgovorio, neki se odgovori mogu pročitati izmeñu redova, a neke je Bursać ostavio čitaocima da sami presude, što je možda i najbolje iz ugla jedne ovako velike teme.

O nekim problemima rada, prvenstveno mješanju ekavice i ijekavice, nejasnim lokalizmima i slično ne bih ovom prilikom, jer vjerujem da ih je autor svjesno ostavio da bi sačuvao autentičnost stradalnika. Zato, na kraju, sa zadovoljstvom predlažem ovaj rukopis za štampu, koji će, ako i ne uñe u obaveznu lektiru generacijama koje će tek doći, svakako pomoći budućim istraživačima genocida nad Srbima u NDH da poslože sve kockice mozaika koji svakim danom ima sve manje nepozna-tih i nedostajućih kockica. A to će se u najskorije vrijeme svakako morati da uradi. Ako nizašta drugo onda radi istine i radi neponavljanja, jer nevine žrtve zaslužuju da bar budu prebrojane.

Banja Luka, Miladin Berić,

29. 10. 2006. književnik

Dušan Bursać: ANĐELI U PAKLU Izdavač: Udruženje logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka RS, Banja Luka

Za izdavača: Gojko Knežević

Recezenti: Miladin Berić, Živko Vujić

Lektor i korektor: Nedjeljka Vukičević

Grafička obrada i priprema za štampu: Živko Vujić

Štampa: Grafomark - Laktaši

Tiraž: 500