Seediscussions,stats,andauthorprofilesforthispublicationat:https://www.researchgate.net/publication/284446205

ProstornirazvojZadra1945.-1991.(SpatialDevelopmentofZadarfrom1945to1991)

CONFERENCEPAPER·NOVEMBER2009

READS

10

1AUTHOR:

DamirMagašUniversityofZadar

136PUBLICATIONS83CITATIONS

SEEPROFILE

Availablefrom:DamirMagašRetrievedon:14February2016

1

Prof. dr. sc. Damir Magaš

Sveučilište u Zadru, Odjel za geografiju,

F. Tuđmana 24 i

23000 Zadar, Hrvatska

tel.: 00385-23-200-534

dmagas@unizd.hr

Prostorni razvoj Zadra 1945.-1991.

Članak predstavljen u okviru znanstvenog skupa

Zadar i okolica od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata

organizatori: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru,

Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru

Zadar

21. studenoga 2007.

Sažetak:

Rad s urbano-geografskog motrišta razmatra osnove prostornog razvoja Zadra u razdoblju

od kraja Drugog svjetskog rata do agresije na Hrvatsku 1991. godine. Potaknut je nedostatkom

složenije urbano-geografske, ali i urbanističke studije razvoja Zadra poslije Drugog svjetskog

rata, kao i postojanjem tek fragmentarnih i parcijalnih spoznaja o tome što taj razvoj znači u

odnosu na stanje zatečeno nakon ratnih razaranja i kakav je bio u odnosu na druga središta u

Hrvatskoj. U radu se razmatraju osnovne etape urbano-geografskog razvoja 1945.-1991., razvoj

gradskih sustava i njihova prostorna struktura (infrastrukturni sustavi, gospodarske funkcije u

prostoru, sustavi nadgradnje u prostoru, sustav stanovanja, sustav zelenih i rekreativnih površina i

dr.), prostorni odnosi Zadra u regionalnom kompleksu središnjeg jadranskog i južnoličkog

prostora Hrvatske (funkcionalno i gravitacijsko značenje, prostorni kompleksi dnevnih migracija,

izdvajanje urbano-ruralnog pojasa, stvaranje i širenje gradske regije, porast stupnja urbanizacije i

dr.), te prostorno-plan(er)ski aspekti tadašnjeg razvoja Zadra. S obzirom na složenost prožimanja

svih relevantnih pojava u prostoru, kao i odnosa koji ih uvjetuju, u ovom radu se razmatraju

prvenstveno one koje su se izravno odrazile ili su utjecale na promjene u prostoru. Tako se rad

usmjerava poglavito na bitna obilježja prostornog razvoja Zadra u uvjetima soc-komunističke

uprave, fizičku komponentu njegova rasta, s isticanjem važnijih problema koji su pratili prostorno

širenje.

Uvod

Prostorni razvoj Zadra 1945.-1991. bio je razmjerno brz, razmjerno gledajući, najbrži

među vodećim gradovima Hrvatske, ali mu je u razmatranom razdoblju, osim kvantitativnog i

spontanog fizičkog izgrađivanja i zauzimanja prostora, nedostajalo jačanje centralnomjesnim

ustanovama, funkcijama i kvalifikacijama koje bi njegovu funkciju središta regije, donedavnog

2

upravnog i crkvenog središta austro-ugarske Dalmacije, obilježilo i dovoljno kvalitetnim,

održivim i usklađenim, harmoničnim razvojem u prostoru, tj. odnosom grad-regija i pripadajućim

odnosom i mjestom u hijerarhijskoj ljestvici hrvatskih gradova.

Rad na istraživanju prostornog razvoja Zadra poslije Drugoga svjetskog rata do 1991.

godine, tematski je i metodološki nastavak razmjerno malobrojnih i segmentarnih dosad

objavljenih ili elaboriranih urbano-geografskih istraživanja. Osnovni poticaj za objavljivanje

ovog rada jest nedostatak kompleksnije urbano-geografske studije prostornog razvoja u tom

razdoblju, kao i nepostojanje kvantitativno utvrđenih spoznaja o tome što taj razvoj znači u

odnosu na stanje zatečeno poslije ratnih razaranja i kakav je bio u odnosu na druga gradska

središta u Republici Hrvatskoj. U spoznaji složenosti prožimanja svih relevantnih pojava u

prostoru, svrha ovog rada nije obuhvatiti sve sastavnice i čimbenike urbano-geografskog razvoja

Zadra u razdoblju 1945.-1991., već pretežno one koji su imali izravan utjecaj na relevantne

promjene u prostoru. Takav pristup iniciran je i namjerom ovog rada da definira i objasni bitna

obilježja prostornog rasta i razvoja Zadra u uvjetima soc-komunističke uprave u SFRJ, te da kroz

rezultate analize fizičke komponente njegova rasta, istakne glavna pitanja i probleme koji prate

prostornu komponentu ekspanzije, i da pruži osnovne poticaje i sugestije tamo gdje su ti problemi

najistaknutiji.

Uz spomenuto, svrha ovog rada je i upozoriti na učinkovitost i svrsishodnost urbano-

geografskog pristupa kod proučavanja i određivanja prostornog razvoja naših gradova, koji se

najčešće obrađuje šablonski, monografski ili pak prostorno i tematski suženo. S time u svezi je i

primijenjena metodologija koja izravno i ciljano upoznaje s problematikom, kao i grafičke

metode, u promatranom razdoblju izrazito slabo prakticirane u radovima o prostornom razvoju

Zadra u razdoblju 1945.-1991. Kao i obično, najveće teškoće u razmatranju pojedinih dijelova

prostorno-razvojne problematike, proizlazile su iz nedostatka odgovarajućeg i primjenjivog

statističkog materijala , posebice iz domene prometa, infrastrukture, demografije i sl., jer je

najčešće prostorno, vremenski i metodološki neujednačen, nedostatan, nesređen ili pak teško

dostupan, a posebice što je vrlo rijetko, gotovo iznimno, grafički ili kartografski interpretiran.

Autor zahvaljuje svim pojedincima i ustanovama koje su na bilo koji način posredno ili

neposredno pomogli izradu ovog rada.

Dosadašnja istraživanja

Novijim prostornim razvojem Zadra s urbano-geografskog aspekta bavio se manji broj

istraživača geografa. Pojedini istraživači drugih struka, posebice povijesti urbanizma,

arhitektonskog urbanizma, povijesti umjetnosti, prometa, demografije, ekonomije, komunalija,

hortikulture, zaštite prostora i sl., u većoj su ili manjoj mjeri dali svoj doprinos poznavanju

prostornog razvoja Zadra 1945.-1991. (DE SCHÖNFELD, E., 1938., DOBROVIĆ, N., 1950., SEISSEL,

J., 1953.a, 1953.b, 1954., MILIĆ, B., 1957., 1972., ŠEGVIĆ, N.,1958., I. PETRICIOLI, 1958.a,

1958.b, 1963., 1965., BOLTAR, D., 1961., RADULIĆ, K.,1963., 1970., 1971.a, 1971.b, KOLB, H.,

1964., G. GAMULIN, 1967., JURIĆ, B., 1972., KOLACIO, Z., 1972., DOMIJAN, M., RADULIĆ,

K.,1976., KLAIĆ, N., PETRICIOLI, I.,1976., PETRICIOLI, M. (1989.), OŠTRIĆ, I., 1991., ARBUTINA,

D., 2001., 2002., 2007., MERĆEP, I. 2005.).

Među geografima, u općim djelima bavilo se širom urbano-geografskom problematikom

hrvatskih gradova obuhvativši i Zadar, nekoliko geografa (BERTIĆ, I., 1973., CRKVENČIĆ, I.,1976.,

VRESK, M., 1980., MAGAŠ, D., 1999.), općom geografskom ili specifičnom geografskom

problematikom (demogeografskom i sl.) Zadra također nekoliko njih (KULUŠIĆ, S., 1971.,

MAGAŠ, D., 1996., 2000b, 2001., 2003., 2004.), dok se uže urbano-geografskom problematikom

Zadra bavilo također razmjerno malo geografa (RUBIĆ, I.,1964., MAGAŠ, D., 1981., 1983., 1986.,

1991., 1994., 1995., 1996., 1997., 2001., 2004., GLAMUZINA, N., 1998., MAGAŠ. D., LONČARIĆ.,

R., 2006.).

3

Područje istraživanja i etape razvoja 1945.-1991.

Slika 1. – Prostorni obuhvat zadarske gradske aglomeracije 1981.

Područje istraživanja obuhvaća gradsku, tj. urbanu aglomeraciju Zadra koja je do

1991. godine obuhvatila grad-jezgru (središnji ili centralni grad) s gradskim mjesnim

zajednicama (ukupno 20: Arbanasi, Bili Brig, Borik, Brodarica, Jazine I, Jazine II, Poluotok,

Ričina, Smiljevac, Crvene kuće, Gaženice, Stanovi, Vidikovac, Višnjik, "Vlado Bagat",

Voštarnica, Diklo, Bokanjac, Dračevac Zadarski i Ploče, neposredno prije njihova preustroja u

mjesne odnosno gradske odbore) i užu okolicu (proširena gradska zona tj. neposredna ili uža

prigradska zona (naselja Bibinje, Crno, Kožino, Sukošan) i srednja prigradska zona (Petrčane,

Debeljak). U prostoru središnjeg grada tj. grada-jezgre jasno su se isticali središte grada (centar

grada; obuhvaćalo je Poluotok), prošireno središte (prošireni centar ili tzv. međuring;

obuhvaćalo je Jazine I i Voštarnicu) i vanjski rubni pojas (tzv. vanjski ring; obuhvaćao je

ostalih 17 MZ središnjeg grada). Na tadašnju gradsku aglomeraciju Zadra nastavljao se prvi niz

naselja urbanizirane zone tj. uže gravitacijske zone (Murvica, Briševo, Zaton, Nin, Zemunik

Donji, Poličnik) te srednja gravitacijska zona koja je obuhvatila preostala naselja od Vira do

Draga, s dijelom naselja u zaobalju, tvoreći tako tzv. gradsku ili urbanu regiju Zadra.

Kao i mnogi hrvatski gradovi, u razdoblju soc-komunističke uprave 1944.-1991. Zadar je

proživljavao značajan proces urbane preobrazbe. Osnovne etape prostornog razvoja Zadra poslije

Drugog svjetskog rata dosta se dobro poklapaju i s međupopisnim razdobljima. Prva etapa

1944.(45.)-1953. obuhvatila je razdoblje nakon katastrofalnih ratnih razaranja i pljački. Budući da

nije omogućena, a zacijelo niti ozbiljno razmatrana, cjelovita obnova grada po faksimilu,

započela je nužna sanacija i obnova grada improviziranim, lokalnim rješenjima i raščišćavanjem

ruševina s najnužnijom infrastrukturnom opskrbom, koji nisu bili usklađeni sa značenjem

nekadašnje južnohrvatske odnosno dalmatinske metropole, koja ne samo da je bila temeljito

fizički razorena nego je praktički ostala i bez stanovništva. Izgradnja sitnih proizvodnih pogona i

loša, uglavnom improvizirana prometna rješenja (tada bez željeznice i odgovarajućih cesta) nisu

mogli dati jači impuls razvoju Zadra u tom razdoblju. Zadar je 1945. godine imao oko 6000

stanovnika, 1948. godine popisano je 13.954 stanovnika, a 1953. 16.146. Broj stanova 1945. bio

je 2414 (useljivih i u obnovi), a 1953. 3.300. Iz kotara Zadar izdvojeni su Kornati 1952. godine i

priključeni kotaru Šibenik.

4

Slika 2. Površina mjesnih zajednica zadarske aglomeracije u km² 1991.

U razdoblju 1953.-1961. zabilježen je tek nešto uspješniji razvoj Zadra. Osnovani su

Filozofski fakultet u Zadru, Institut JAZU (danas HAZU), Povijesni institut itd., kojima su

potaknute prosvjetne i kulturne funkcije stare metropole. Bio je to poticaj koji je otvorio i druge

zamisli brže i svestranije kulturalne, a i gospodarske obnove. Uz postupno jačanje manjih i

srednjih proizvodnih i prometnih tvrtki, posebno su bili važni početak rada današnje Tankerske

plovidbe i izgradnja jadranske cestovne magistrale (JTC) s Masleničkim mostom koja je 1961.

prošla i kroz ovaj prostor. Potaknuta je i stambena izgradnja, a Zadar je 1961. imao 25.243

stanovnika i 4769 stanova.

Slika 3. Izgrađenost u prostoru zadarske gradske aglomeracije 1953.

Spoj na JTC omogućio je spontan razvoj turističkih i prometnih djelatnosti (autobusni

prijevoz, hoteli, marina) i opći razvojni zamah kao odraz vlastitih mogućnosti i zanimanja šire

zajednice za problematiku i razvoj Zadra. Time je započela treća poslijeratna etapa razvoja grada

1961.-1971. odmah u početku označena gubitkom kotarske uprave 1961. što je uvjetovalo i

upravno vezivanje otoka Paga prema Rijeci. Ukinuti su i teatar i filharmonija, te niz manjih

ustanova. S druge strane, ova faza razvoja obilježena je i završetkom sudbinski važnog

željezničkog spoja prema Kninu koji se u dužini od 90 km gradio 14 godina (1953.-1967.),

otvaranjem civilne, odnosno međunarodne zračne luke u Zemuniku (1969.), inicijalnim razvojem

industrijsko-lučkog kompleksa u Gaženicama i ubrzanom, naročito individualnom stambenom

izgradnjom. Broj stanova povećan je 2,5 puta s 4.769 (1961.) na 11.058 (1971.). Ostvarena su i

prva značajnija ulaganja u turizmu, gospodarstvu, stanogradnji, prosvjeti i kulturi. Ova ulaganja

5

prvenstveno su bila posljedica uspješnosti, raznovrsnosti i prilagodljivosti tadašnjeg zadarskog

gospodarstva koja nije imala neuspješnih giganata, te nužnim poboljšanjima u infrastrukturnoj

povezanosti.

Slika 4. Izgrađenost u prostoru zadarske gradske aglomeracije 1991.

Istekom ovog razdoblja, Zadar je dosegao 1971. godine 43.087 stanovnika, njegova

gradska aglomeracija oko 50.899, a urbana regija Zadra 65.303.1 Bitno je poboljšano mjesto

Zadra na ljestvici hrvatskih vodećih gradova, ne samo u demografskom, nego i u gospodarsko-

razvojnom pogledu. Međutim, reakcija tadašnjih vlasti na pokušaje da se smanji soc-

komunističko upravljanje i uvedu liberalniji modeli gospodarenja s više prava unutar federalnih

jedinica, što je posebice došlo do izražaja u Hrvatskoj, pa i u samom Zadru, rezultirala je naglim

prekidom u iznalaženju poboljšanja upravne pozicije Zadra, da bi se uskladila s gospodarskom i

povijesno-geografskom. Skromnost administrativnih uvjeta u tom razdoblju, bez obzira na

uspjehe u razvoju gospodarstva i prometa, odrazila se, uz sociopsihološke posljedice u

desetljećima zapostavljanoj regiji, na stihijnost, neodmjerenost i surovost spontanog razvoja i

izgradnje u prostoru.

Sljedeće razdoblje, 1971.-1981. bilo je obilježeno daljnjim brzim, često i stihijskim

razvojem grada. Industrijski pogoni sve su brže prelazili iz malih u srednje jake tvrtke.

Industrijsko-lučki potencijal jačao je infrastrukturno i sadržajno. Tankerska flota probila se na

jednu od čelnih pozicija hrvatskog brodovlja, usvojen je prvi GUP Zadra, na žalost bez otvaranja

mogućnosti njegova dosljednog i cjelovitog ostvarivanja, budući da prostorno-planski dokumenti

i njihovo provođenje nisu niti izdaleka pratili potrebe i brzinu stvarnog razvoja Zadra u

suvremenim uvjetima litoralizacije. Otvorene su i značajne obnovljene i nove kulturne ustanove

(Arheološki muzej, SICU - Zlato i srebro Zadra), a stambena izgradnja, i dalje naglašeno

individualna, nerijetko spontana i bez provedbenih urbanističkih komasacija, zahvatila je

najvrjednije priobalne zone od Dikla do Bibinja. Razvoj je i dalje bilježio razmjerno visoke, čak i

neočekivane stope rasta. U Zadru je 1981. živjelo 60.371 stanovnika, u njegovoj aglomeraciji

69.688, a u gradskoj regiji oko 85.000 stanovnika. Broj stanova je porastao na 17.398.

Četvrta etapa u razvoju Zadra poslije Drugog svjetskog rata 1981.-1991. bila je obilježena

osnivanjem samostalne privredne (kasnije gospodarske) komore (1982.) dok je regionalno

1 Broj stanovnika Zadra prema Popisu stanovništva 1971., broj stanovnika gradske aglomeracije je zbroj broja

stanovnika Zadra i ostalih naselja aglomeracije. Gradsku (urbanu) regiju i njezin broj stanovnika 1971. definirao

Milan VRESK, 1980., 61-70.

6

poduzeće za ceste osnovano tek 1990. godine.2 I dalje su jačali gospodarski potencijali, a naročito

je bila važna izgradnja vodoopskrbnog sustava regionalnog vodovoda sa Zrmanje, dok kulturni i

prosvjetni sadržaji počinju stagnirati. Zadar je zahvaćen izgradnjom u širem prostoru

aglomeracije Zaton - Sukošan, naročito u vrijeme početka izgradnje velike marine između

Bibinja i Sukošana.

Opće slabljenje gospodarskih aktivnosti u sve slabijem soc-komunističkom gospodarstvu

Hrvatske i Jugoslavije odražava se i na gospodarske tokove u Zadru koji se tada isticao među

hrvatskim gradovima po uspješnosti svoje privrede, ali dotadašnji ubrzani trendovi razvoja

polako su i ovdje poprimili stagnantna obilježja. Zadar je i u ovom razdoblju bilježio porast broja

stanovnika na 76.343, njegove aglomeracije na 83.588, a gradske regije na oko 110.000

stanovnika u prostoru od Vira do Pakoštana. Broj stanova u gradu porastao je na 25.308.

U FNR i SFR Jugoslaviji nisu ostvarene sve mogućnosti razvoja Zadra, a dugo vremena

nije imao ulogu kakova bi mu normalno, kao važnom hrvatskom primorskom središtu pripadala,

što je rezultat i objektivnih i subjektivnih faktora. Ukidanje funkcije središta kotara i

onemogućavanje osnivanja zajednice općina, kao i razmjerno slab udio ukupnih investicija u

zemlji koje su bile ostvarene u Zadru i njegovoj regiji, jasno ukazuje na političko i gospodarsko

zapostavljanje, često podržano lokalnim oportunitetom. Premda je kasnije razmjerno brzo rastao,

taj razvoj je ostvarivan ponajviše vlastitim snagama, spontano i uz brojne teškoće. Ostaje

otvoreno pitanje nije li taj razvoj trebao biti kvalitetniji i primjereniji u gradu velike povijesno-

geografske i kulturne tradicije. Veliki su naslijeđeni problemi, posebice sociokulturna obilježja

stanovništva, političko udvorništvo spram središta odlučivanja i moći kojem se učinkovitije

suprotstavio tek jedan zadarski predsjednik općine u razdoblju 1967.-1972., opskrba vodom i

strujom, odvodnja, prometno povezivanje i dr. Oni su dijelom neposredna i posredna posljedica

neostvarenog koncepta autonomne Dalmacije, u kojoj je Zadar predviđan kao drugorazredan, bez

kotara, bez gospodarske komore, bez sveučilišta, kazališta, filharmonije, baleta, značajnijih

športskih objekata i mnogih drugih funkcija, koji je nasuprot hrvatskim interesima, inspiriran i

podržavan iz pojedinih središta odlučivanja i moći. Takav pristup zatomljen je tek stvaranjem

hrvatske države i novog županijskog ustroja, tj. u borbama za slobodnu Hrvatsku 1991.-95.

godine. Tada Zadar i njegova Županija žive u teškom vremenu ponovnog razaranja grada i borbe

za ostanak i opstanak u samostalnoj državi Hrvatskoj, a mogućnosti bržeg urbano-geografskog

razvoja otvaraju se tek poslije 2000. godine, jačanjem gospodarstva, izgradnjom autocesta i druge

infrastrukture, početkom rada Sveučilišta itd. Da li će naslijeđene prostorne mogućnosti i brz

početni kvantitativni razvoj biti praćeni i kvalitetnim, usklađenim i održivim razvojem svih

komponenti prostora, ostaje raspraviti u budućim istraživanjima.

Promjene u kretanju i strukturama stanovništva

U skladu sa sociogeografskim, posebice geopolitičkim promjenama, u prostornom razvoju

Zadra XX. stoljeća, i njegovo stanovništvo bilježi brza, burna i presudna zbivanja. Krizne godine

uvođenja talijanske uprave 1920. g. kao i razaranja velikih razmjera u II. svjetskom ratu,

uvjetovali su emigracijske valove, padove, stagnaciju i razmjerno istaknuto zaostajanje u

kretanju broja stanovnika u odnosu na veća središta Hrvatske sve do 1953. godine. Zadar je

1945. godine imao oko 6000 stanovnika, 1948. godine popisano je 13.954 stanovnika, 1953.

godine 16.146 stanovnika, a 1961. godine 25.243 (I1961/1953=156,3).

Takav, u odnosu na druga hrvatska središta, razmjerno brz porast nastavio se još

ubrzanijim porastom populacijske mase do 1971. Te je godine Zadar imao 43.087 stanovnika pa

je s indeksom porasta od I1971/1961=172,3 među gradovima s više od 15.000 stanovnika bio najbrže

rastući hrvatski grad (Split 153,5, Sisak 144,3, Koprivnica 139,2). Svakako se to odrazilo na

2 Zadar je bio jedini veći hrvatski grad koji nije imao poduzeće za ceste poslije Drugog svjetskoga rata, a Poduzeće

za ceste Šibenik imalo je nadležnosti nad cestovnom mrežom sjevernodalmatinskih općina osim Paga.

Novoosnovano poduzeće isprva je imalo nadležnost samo u općinama Zadar i Biograd.

7

potrebe za prostornim širenjem stambenih, infrastrukturnih, poslovno-proizvodnih, rekreacijskih i

drugih kapaciteta grada. Tada se već može govoriti o stasanju zadarske gradske aglomeracije s

50.899 stanovnika, kao i oblikovanju istaknute urbane regije Zadra s 65.303 stanovnika. Bitno je

poboljšano mjesto Zadra na ljestvici hrvatskih vodećih gradova, ne samo u demografskom, nego i

u gospodarsko-razvojnom pogledu.

Sl. 5. Kretanje broja stanovnika Zadra (a) i zadarske gradske aglomeracije (b) 1948.-1991.

I u sljedećem međupopisnom razdoblju nastavio se brz porast broja stanovnika, pa je

1981. godine sa 60.371. stanovnika grada jezgre i indeksom porasta I1981/1971=140,1 opet među

najbrže rastućim gradovima Hrvatske. Zadar je, u relativnim odnosima, bilježio najbrži porast

među hrvatskim gradovima s više od 50.000 stanovnika, jer su indeksi ostalih većih gradova bili

znatno niži (Rijeka 119,7, Karlovac 115,5, Zagreb 114,0, Split 111,5, Osijek 110,0 itd.).

Sukladno tome rastu i zadarska gradska aglomeracija koja dostiže gotovo 70.000 stanovnika

(69.688), i gradska regija koja raste na oko 85.000 stanovnika.

Tako je Zadar, četrnaesti grad po broju stanovnika 1953. godina zauzeo peto mjesto među

gradovima Hrvatske 1981. godine, a to je mjesto zadržao i 1991. godine. Posebno su brojem

stanovništva rasli dijelovi proširenog središta (prošireni centar ili tzv. međuring; obuhvaćao je

Jazine I i Voštarnicu) i vanjskog rubnog pojasa (tzv. vanjski ring; obuhvaćao je ostalih 17 MZ

središnjeg grada: Arbanasi, Bili Brig, Borik, Brodarica, Jazine II, Ričina, Smiljevac, Crvene kuće,

Gaženice, Stanovi, Vidikovac, Višnjik i "Vlado Bagat", te 4 novopriključene: Diklo, Bokanjac,

Dračevac Zadarski i Ploče).

Naime, urbana preobrazba prigradskih naselja Dikla, Dračevca Zadarskog, Ploča i

Bokanjca, i statističko, a time i prostorno pripajanje naselju Zadar 1985., doveli su do proširenja

granica grada Zadra. U tom procesu, premda je bilo predlagano, nije uspjelo pripajanje Zadru

jugoistočnog prigradskog naselja Bibinje (3.777 st. 1991.), premda je već tada fizički praktički

sraslo sa Zadrom, odnosno njegovom lučko-gospodarskom zonom u Gaženicama. Štoviše, ono se

kasnije, od 1993. godine, uspijeva izdvojiti i kao zasebna općina. Urbanom transformacijom i

pripajanjem četiriju prigradskih naselja, Zadar, šireći se prostorno, povećavao je i dalje broj

8

stanovnika, pa je 1991. popisom zabilježeno 76.343 stanovnika. Indeks porasta broja stanovnika

I1991/1981=126,5, bio je i tada među najvišim u Hrvatskoj, premda je porast demografske mase bio

dijelom i posljedica priključenja navedena četiri naselja. Gradska aglomeracija tada je dostigla

oko 84.000 stanovnika, a gradska regija oko 100.000.

Slika 6. Kretanje boja stanovnika Zadra i ostalih većih gradova hrvatskog priobalja.

Slika 7. Broj stanovnika zadarske gradske aglomeracije 1991. godine

Kao i kretanje broja stanovnika i kretanje broja domaćinstava u Zadru pokazuje znatan

porast u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata naročito poslije 1953. Tako je 1948. bilo u Zadru

4.228 domaćinstava, 1953. godine 4.759, 1961. godine 8.102, 1971. godine 12.534, 1981. godine

18.026., a 1991. godine čak 22.765. Prosječan broj članova domaćinstva blago je oscilirao

između 3,1 i 3,4, i nije se bitno mijenjao. Godine 1945. iznosio je 3,2, 1948. i 1953. godine 3,3,

1961. godine 3,1, 1971. i 1981. godine 3,4, a 1991. 3,3. Novodoseljeno, poglavito mlado

pučanstvo, poslije šezdesetih godina, kada su se stjecali uvjeti doseljenja čitavih domaćinstava ili

zasnivanja novih, znatno je osvježilo populaciju grada što se naročito odrazilo na prosjeke 1971. i

1981.

9

Tablica 1. Kretanje broja stanovnika gradske aglomeracije Zadra prema mjesnim zajednicama

1948.-1991.

Mjesna zajednica G o d i n a** I1991./48. I1991/81 Gustoća

st./ha 1991. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Arbanasi 2100 2200 2300 2400 2510 2442 116,3 97,3 14,7

Bili Brig 50 100 300 900 1734 5746 13754,0 396,6 39,7

Borik 300 352 1140 1900 2493 3203 1067,7 128,5 15,3

Brodarica 1200 1260 1850 4387 6057 8972 747,7 148,1 64,8

Crvene Kuće* - - - - - 1538 - - 15,4

Gaženice* - - - - - 1899 - - 17,1

Gornji Bilig* - - - - - 1131 - - 8,7

Jazine I 1700 1800 2500 3500 4979 4482 263,6 90,0 85,9

Jazine II 400 500 734 2229 4362 4761 1190,3 109,1 94,5

Maslina* - - - - - 3273 - - 65,4

Plovanija* - - - - - 823 - - 16,5

Poluotok 4854 5042 7500 8000 8086 7127 146,8 88,1 143,1

Ričina* 300 509 1090 2300 3862 4540 1513,3 117,6 26,3

Smiljevac 300 800 1400 2690 4550 3169 2202,0 145,2 31,7

Stanovi 400 451 557 1016 3717 4827 1206,8 124,9 79,7

Vidikovac 50 150 300 600 1055 1864 3728,0 176.7 13,8

Višnjik 500 982 2372 7665 11159 6323 2083,8 93,4 124,5

Voštarnica 1800 2000 3200 5500 5867 5293 294,1 90,2 129,7

GRAD JEZGRA

Granice 1948.-81.

13954 16146 25243 43087 60371 (70351) - - 38,9

Bokanjac 836 837 933 1020 849 1279 153,0 150,6 0,8

Diklo 825 846 761 802 1281 1270 153,9 99,1 1,2

Dračevac Zadarski 170 219 173 177 146 244 143,5 167,1 0,5

Ploče 240 248 215 274 737 641 267,1 87,0 3,2

GRAD JEZGRA

Granice: 1991.

63384 76343 476,4 120,4 14,7

Babin Dub 20 33 550,0 165,0 0,8

Bibinje 1530 1648 2053 2590 3065 3777 246,9 123,2 2,6

Crno 604 631 602 584 742 662 109,6 89,2 0,6

Kožino 497 516 501 510 457 498 100,2 109,0 1,0

Sukošan 1415 1486 1619 1855 2020 2275 160,8 112,6 1,4

UKUPNO

UŽA OKOLICA

1948.-1981.

6117 6467 6877 7812 9297 - - - -

UKUPNO UŽA

OKOLICA 1991.

6304 7245 131,8 114,9 1,5

GRADSKA

AGLOMERACIJA

20071 22613 32120 50899 69688 83588 416,3 120,0 8,4

OBUHVAT GUP-

a 1973.

- - - - 63384 76343 476,4 120,4 29,9

* U razdoblju 1948.-1981. prostori Crvenih Kuća i Gaženica u sastavu Smiljevca, Masline i Plovanije u sastavu

Višnjika, Gornjeg Biliga u sastavu Bilog Briga; MZ Ričina u popisu 1981. nosi ime Arbanasi II.

** Podatci MZ grada jezgre - Zadra za 1948., 1953. (osim Borika, Poluotoka i Stanova) te za 1961. i 1971. (osim

Stanova) procijenjeni, odnosno prema službenim popisima stanovništva; podatci za 1981. prema službenom popisu

stanovništva; podatci za 1991. za grad jezgru – Zadar prema konačnim podatcima Popisa iz 1991., a broj stanovnika

MZ prema prethodnim, stoga zbroj ne odgovara.

Navedeni pokazatelji govore da je prosječno zadarsko domaćinstvo, u razdoblju poslije

Drugog svjetskog rata nešto brojnije nego u glavnini drugih hrvatskih većih gradova, zadržalo i

dalje vodeću poziciju i 1991. Te je godine samo Split bilježio više od 3 člana po domaćinstvu

(Split 3,2), a ostali vodeći gradovi su imali prosječnu veličinu kućanstva ispod 3 člana (Zagreb

2,9, Karlovac 2,9, Pula, 2,8, Rijeka 2,8, Osijek 2,8).

10

Sl. 8. Kretanje broja domaćinstava (A) i prosječnog broja članova domaćinstava (B) u Zadru

1948.-1991.

U unutargradskoj strukturi, prema prosječnoj veličini kućanstva, isticali su se 1991.

pojedini prostori periferne zone grada jezgre (Dračevac Zadarski 4,0, Crvene Kuće, Gaženice i

Ploče 3,8, Vidikovac 3,7, Smiljevac, Stanovi i Diklo 3,6) s iznadprosječnom veličinom

domaćinstva, u odnosu na zone središta i proširenog središta (Poluotok, Višnjik i Voštarnica 2,9),

te susjedne zone (Arbanasi i Jazine I 3,1 i Jazine II 3,3). Veličina prosječnog domaćinstva u

ostalim mjesnim zajednicama kretala se blago iznad prosjeka (Borik i Maslina 3,4, Bili Brig,

Bokanjac, Brodarica, Gornji Bilig i Ploče 3,5). Mjesne zajednice uže okolice imale su različite

prosječne veličine domaćinstva, od 4,1 u Bibinjama i Babin Dubu i 4,0 u Sukošanu, do 3,6 u

Kožinu i 3,5 u Crnom. Znakovito je da je u poslije Drugoga svjetskog rata, uslijed suvremene

preobrazbe načina života došlo do općeg smanjenja prosječnog broja članova obitelji u gotovo

svim mjesnim zajednicama uže okolice, tj. ukupno s 4,6, 1961. godine, na 4,0, 1991. godine.

Najveći pad prosječne veličine kućanstva zabilježen je u Crnom (s 5,1), Sukošanu (s 4,6) i

Bibinjama (s 4,5).

Više nego upeterostručenje broja kućanstava, pratio je i razmjerno brz porast broja

stanova. Stanogradnja je uzročno-posljedično vezana i s brojem domaćinstava, posebice u

razdoblju poslije 1960. godine, kada omogućuje rješavanje stambenog pitanja mnogim

obiteljima. Poslije snažnih bombardiranja Zadra tijekom Drugog svjetskog rata velik broj stanova

na Poluotoku i donekle u drugim dijelovima grada je bio fizički uništen, tako da je od oko 6.500

stanova pred rat, godine 1945. zabilježeno tek 2414 stanova (useljivih i u obnovi), a do 1953. broj

je sporo rastao do 3.300 s obzirom da je obnova i izgradnja stanova bila znatno usporenija nego u

drugim gradovima koji su lakše sanirali ratne štete i imali bolju prateću infrastrukturu. Do godine

1961. kada je zabilježeno u Zadru 4769 stanova stanogradnja je dobila nove poticaje, posebice

izgradnjom stanova pojedinih društvenih poduzeća i vojske. U sljedećem desetgodišnjem

razdoblju slijedi pravi boom izgradnje, i u javnom i u individualnom sektoru, pa u

međupopisnom razdoblju do 1971. godine broj stanova raste gotovo dva i pol puta, na 11.058, tj.

izgrađeno je znatno više stanova (više od 6000) nego ih je do tada bilo u gradu. Bio je to rezultat

ubrzane stanogradnje za različite društvene tvrtke i vojsku, ali i vrlo rapidne gradnje

individualnih stambenih objekata koja je zahvatila velike zone grada izvan užeg središta. Time je,

uz ukidanje malih općina oko Zadra, dovođenje radnika-seljaka odn. radničke klase u grad,

osipanje škola, dat poticaj depopulaciji, ruralnom egzodusu, smanjenju prirodnog priraštaja i

drugim negativnim demogeografskim pojavama na zadarskom selu, i na otočnom i na kopnenom

11

dijelu (posebice u prostoru planine i bukovičkom dijelu). Raznolike funkcije grada, dopunjene

mogućnošću dobivanja stana, mnoge je pomorce, ribare, seljake privukle u Zadar. Velike gradske

tvrtke podijelile su više tisuća stambenih kredita ili neposredno stanova, stanovnicima naselja na

otocima i okolnom kopnu, privukavši ih tako u Zadar. Prostorno-planerski aspekti razvoja grada

tada su imali razmjerno slab utjecaj u odnosu na spontanitet i stihijsko rješavanje parcelacije i

infrastrukture za izgradnju, ne samo u gradu nego i u okolici (izgradnja na Viru i drugim

dijelovima kopnenog priobalja).

Brz porast broja stanova nastavio se s novih više od 6.300 stanova i u sljedećem

desetgodišnjem razdoblju do 1981. kada je ukupan broj dostigao 17.398. Prostorno-planerski

aspekt izgradnje stanova i uređenja stambenih zona bio je tek za nijansu uspješniji nego u

prijašnjem razdoblju, ali i dalje je prevladavao snažan pritisak na izgradnju što je učestalo

rezultiralo manje kvalitetnim, spontanim ili čak stihijskim rješenjima. Broj stanova u gradu

porastao je do 1991. na 25.308, što je bila posljedica izgradnje novih (oko 6.400) i pripajanja

spomenutih prigradskih dijelova (Dikla, Dračevca Zadarskog, Bokanjca i Ploča)3 s 1474 stana.4

Slika 9. Gustoća stanovništva zadarske aglomeracije 1991. godine po mjesnim zajednicama

Gustoća stanovništva Zadra iznosila je 1991. godine 14,67 st/ha.5 Međutim, unutar

površine gradskog područja definiranog GUP-om (2.550 ha)6, iznosila je opća gustoća

stanovništva 29,9 st/ha, a planski se predviđalo 39,2 st/ha do početka XXI. stoljeća.7 Jasno se

isticala razlika između gustoća naseljenosti zona središta i proširenog središta grada (Poluotok

143,22 st/ha, Voštarnica 129,73 st/ha i Višnjik, 123,98 st/ha), te pojedinih MZ vanjske rubne

zone središnjeg grada bližih središtu (Jazine II 96,97 st/ha, Jazine I 85,86 st/ha, Stanovi 79,65

st/ha, Brodarica 66,17 st/ha, Maslina 65,46 st/ha, Bili Brig 39,71 st/ha, Smiljevac 31,69 st/ha,

Ričina 26,32 st/ha) od udaljenijih s prevladavajućom individualnom izgradnjom ili s

industrijskim, odnosno turističkim zonama (Gaženice 17,14 st/ha, Crvene Kuće 15,38 st/ha,

Plovanija 16,46 st/ha, Borik 15,35 st/ha, Arbanasi 14,66 st/ha, Gornji Bilig, 8,70 st/ha) te

pogotovo novopriključenih zona sa znatnim površinama neizgrađenih zona (Ploče 3,19 st/ha,

Diklo 1,20 st/ha, Bokanjac 0,79 st/ha, Dračevac Zadarski s Babin Dubom 0,48 st/ha). U prostoru

3 Općinska odluka o proglašenju naselja Diklo, Bokanjac, Ploče, Dračevac Zadarski dijelovima naselja (grada) Zadra

donešena je 1985. godine. 4 Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gospodarstava, 31. ožujka 1991, prvi rezultati, mjesne

zajednice, RZZS, Dok. 811, Zagreb 1991. 5 Prema površini područja (52,04 km

2) kojeg su obuhvaćala statistička područja Dikla, Bokanjca, Zadra, Dračevca

Zadarskog i Ploča unutar pripadajućih katastarskih općina, i broju stanovnika Zadra 1991. 6 prema revidiranoj površini iz GUP-a Zadra iz 1992. godine, koja je u odnosu na površinu iz GUP-a 1974. (3.500

ha; uključivao i Bibinje) manja za oko 30%. 7 Ukoliko se uzme u ubzir tada planirani broj stanovnika od 100.000 u GUP-u 1992. Prvi GUP iz 1974. predviđao je

razvoj gradskih zona na 3500 ha (uključivši i Bibinje) i maksimalan boj stanovnika od 110.000 tj. maksimalnu opću

gustoću od 31,43 st/ha. Jasn, s obzirom na smanjenje broja stanovnika Zadra, ove veličine nisu postignute.

12

uže okolice, tj. uže i srednje prigradske zone također su zabilježene niske opće gustoće

stanovništva (Bibinje 2,61 st/ha, Sukošan 1,38 st/ha, Kožino 0,96 st/ha i Crno 0,59 st/ha).

S obzirom na razmjerno visoke gustoće stanovništva dosegnute u središnjim zonama

grada jezgre, već tada je bilo razvidno da prostor grada jezgre ne bi trebalo dalje opterećivati

stambenom izgradnjom već nedostajućim objektima društvenog standarda (primjerice kazalište,

opera, balet, filharmonija, sveučilišni sadržaji i sl.), te zonama rekreacije i športa. Kasniji razvoj

pokazao je da se u tome nije uspjelo. Upravo je stambena izgradnja, u interesu prvenstveno

agresivnog građevinskog lobija, zauzela najvrjednije dijelove grada jezgre na primjeru Zadra.

Slika 10. Gustoća stanovništva zadarske aglomeracije 1948. godine po mjesnim zajednicama

Uspoređujući stanje neposredno poslije Drugog svjetskoga rata, 1948. godine, uočljivo je

da su prostori svih mjesnih zajednica povećale prosječnu gustoću stanovništva. Primjerice

Poluotok je tada imao 97,47 st/ha, Voštarnica 44, 12 st/ha, Jazine I 32, 57 st/ha, Arbanasi 12, 61

st/ha, itd. Slaba naseljenost obilježavala je tada ostale zone, posebice prostore Vidikovca, Bilog

Briga, Plovanije i Gaženica, gdje je gotovo nenaseljen prostor odvajao izgrađene zone Zadra od

vangradskih naselja, koja su, za razliku od Zadra imale manje skokovite promjene gustoće

stanovništva.

U razdoblju razvoja poslije Drugog svjetskog rata do 1991. godine, Zadar je doživio

razmjerno snažne i brze promjene svih demografskih struktura. Bitno su izmijenjene dobna i

spolna struktura, a u selidbenim obilježjima, gospodarskim strukturama pučanstva, strukturi

domaćinstava itd., zbivale su se značajne i raznolike promjene.

Prema spolnoj strukturi, udio ženskog stanovništva stalno je bio nešto viši u odnosu na

udjel muškog, dijelom zbog gubitaka u Prvom i Drugom svjetskom ratu, dijelom i zbog nešto

jačeg iseljavanja muške radne snage. Posebice je udio ženskog stanovništva bio naglašeniji u

starim i zrelim dobnim skupinama. Dok je primjerice 1971. godine na 100 muških živjelo u

Zadru 107 ženskih, postupno uravnoteženje, s obzirom na kontinuirano veći broj muškog u

odnosu na ženski spol u mlađim dobnim skupinama, dovelo je do odnosa 100:105 1991. godine.

Prema dobnoj strukturi, Zadar je u promatranom razdoblju pokazivao značajke

razmjerno mladog grada, s naznakama postupnog starenja. Udjel mladog stanovništva u ukupnom

kulminirao je 1971. g. kada je skupina 0-19 godina starosti činila čak 35,4 % populacije grada.

Starog pučanstva, sa 60 i više godina bilo je tada tek 7,0 %. U sljedećih dvadeset godina udio

mladih opao je na 29,9 %, a udio starih se gotovo relativno udvostručio na 12,0 % (1991.) Budući

da se populacije s preko 12 % starih i s manje od 30 % mladih demografski smatraju ostarjelim,

Zadarska populacija se tada već tada našla na pragu ostarjelosti. Ipak, i prema tim pokazateljima,

unatoč postupnom "starenju" cjelokupnog pučanstva, Zadar je 1991. godine bio jedan od

"najmlađih" gradova u Hrvatskoj.

Najzanimljivije promjene doživjelo je stanovništvo Zadra prema migracijskim

obilježjima. Od grada na hrvatskoj dalmatinskoj obali, do tada upravnog središta Dalmacije u

sklopu Austro-Ugarske Monarhije s visokim udjelom Hrvata, Zadar se od 1920. godine politikom

13

fašističke Italije pretvorio u italijaniziranu nacionalnu enklavu na hrvatskom tlu. Bila je to

posljedica rigidnog vala iseljenja velikog broja Hrvata, jednog od najsnažnijih u povijesno-

zemljopisnom razvoju Zadra, talijaniziranja preostalih Hrvata, arbanaških Hrvata i ostalih

netalijana, kao i useljavanja Talijana. Drugi snažni migracijski val pogodio je Zadar uoči i padom

fašističke Italije, okupatorske sile, saveznice Hitlera, a nastavljen je i zbog snažnog

bombardiranja grada koncem 1943. i kroz 1944. Kroz Drugi svjetski rat najveći broj Talijana i

njihovih pristalica napustio je Zadar. Godine 1953. udio Talijana u Zadru je pao na manje od 5 %,

a 1961. godine bilo ih je samo 0,2 %. Popisom 1991. godine zabilježeno je u Zadru tek 0,1 %

Talijana.

Prema ostalim migracijskim obilježjima Zadar je gotovo uvijek, osim u godinama

političkih kriza i ratova, bio značajno imigracijsko središte. Useljavanje u Zadar, međutim,

nikada nije bilo tako intenzivno kao poslije Drugog svjetskog rata. To potvrđuju podaci

primjerice iz 1961. godine kada je od ukupnog broja stanovnika tek 31,5 % bilo i rođeno u Zadru,

a čak 68,5 % bilo je doseljeno iz okolice (otoci, Kotari, Bukovica), te iz ostalih dijelova Hrvatske

i tadašnje Jugoslavije. Starije autohtono pučanstvo, prema nekim ocjenama, činilo je tada tek oko

15 % stanovništva grada, ako se izuzmu oni rođeni u gradu poslije 1944. Slično je stanje bilo i

1971. kada je tek 34,5 % stanovništva (14.876) bilo rođeno u gradu, 20,0 % (8.648) u drugim

općinama Hrvatske, 11,8 % (5.071) u drugim zemljama bivše Jugoslavije, a 1,3 % (568) u

drugim zemljama ili je bilo nepoznato. Nakon deset godina, 1981., stanje se donekle izmijenilo.

U samom Zadru bilo je rođeno 43,5 % njegova pučanstva, u ostalim mjestima tadašnje općine

Zadar 17,9 %, u ostalim dijelovima Hrvatske 28,6 %, a u drugim zemljama (bivše Jugoslavije i

drugih) 9,2 %. Najveći val doseljavanja bio je između 1961. i 1971. kada je, od osoba

obuhvaćenih popisom (bez onih u međuvremenu odseljenih, umrlih itd.) godišnje useljavalo njih

1.406. U prethodnom razdoblju 1953.-1961. useljavalo je prosječno godišnje 896 osoba, u

razdoblju 1941.-1952. tek 443 godišnje, a do 1940., od osoba obuhvaćenih popisom 1971.,

uselilo je njih 773. Stvarna su kretanja bila znatno složenija jer je u međuvremenu znatan broj

osoba odseljavao, dio je umro itd.

Najveći dio novodošlog stanovništva doselio je iz naselja seoskog tipa. Čak 12.205

građana 1971. g. (28,3 % ukupnog pučanstva), su podrijetlom bili seljaci, uglavnom Kotara,

otoka i Bukovice, ali i drugih krajeva što se bitno odrazilo na suvremeni način života u gradu

(oblici seoskog načina života očitovali su se u rubnim dijelovima grada primjerice kroz uzgoj

živine, peradi i sl., prestala je potreba velikog dijela stanovnika za kazalištem, pranje ulica je

bitno smanjeno, načela urbane izgradnje pokleknula su pred spontanitetom i sl.). Motivi

doseljenja bili su vrlo različiti, ali je ipak ruralni egzodus bio prevladavajući. Nemogućnost

opstanka na siromašnom, nerijetko agrarno prenapučenom, slabo prometno povezanom i

funkcionalno neopremljenom selu zadarske regije, i kopna i otoka, te ponuda radnih mjesta,

mogućnost školovanja i postizanje višeg životnog standarda u gradu, preselili su mnoge tadašnje

radnike (s mjestom boravka izvan Zadra, dnevne migrante i sl.) i nezaposlene, ali nerijetko i

članove njihovih obitelji, pa čak i one iz najstarijih dobnih skupina u Zadar. To se neposredno

odražavalo na dobnu i spolnu strukturu, na socijalnu strukturu, na strukturu obitelji, na

gospodarske strukture stanovništva, na kulturni život, izgled grada i mnoga druga obilježja.

Seoski način života nerijetko je prenesen u grad i to ne samo u rubne dijelove, što je neposredno

utječe na stvaranje fizionomije pojedinih gradskih četvrti.

Posebice su promjene bile bitne u razdoblju 1971.-1991. kada je došlo do daljnjeg

povećanja seoskih doseljenika u Zadar. Svojevrsna "ruralizacija" načina života u gradu, koja nije

obilježavala samo Zadar, ovdje je ipak bila primjetna i nametnula se, uz mnogo drugih pozitivnih

urbanističkih obilježja, kao vidljiva značajka Zadra na koncu XX. st., i u oštrom je kontrastu s

obilježjem Zadra na početku XX. st. kada se on među ostalim gradovima Hrvatske isticao po

uređenosti i urbanoj definiciji svih gradskih četvrti, pa i onih rubnih.

Prema nacionalnom sastavu, u Zadru je 1991. godine živjelo 76,7 % Hrvata, 18,8 %

pripadnika različitih manjina (Srbi 14,4 %, Slovenci 0,5%, Albanci, Muslimani i Crnogorci po

0,4 %, Makedonci 0,3 %, Madžari, Talijani, Nijemci i Slovaci po 0,1 %, te još 11 nacionalnosti

14

ukupno 0,2%), te 4,5 ostalih (tzv. "Jugoslaveni" 2,3%, neopredijeljeni 1,8 %, regionalno

opredijeljeni 0,3, nepoznati 0,1%). Indikativno je da je u odnosu na 1961. udjelom bilo nešto

manje Hrvata (77,8 %), a više Srba (13,6 %).8 Potrebno je istaknuti da je udio talijanske manjine

postao minoran, tek 0,1 % 1991. g.9 Vezano za prostorni raspored, Hrvati su u svim MZ činili

znatnu većinu (najistaknutije u Arbanasima, s preko 90%).

Ekonomske strukture pučanstva ukazuju također na izrazite promjene do kojih je došlo

u proteklih stotinjak godina. Udio poljoprivrednog stanovništva10 u gradskom bio je u Zadru

sve do kraja Drugog svjetskog rata vrlo nizak. Kasnije poljoprivredna komponenta snažno raste,

te je već 1948. grad Zadar imao čak 12,2 % poljoprivrednog stanovništva. Tako je Zadar postao

poljoprivrednim aktivnostima najokrenutiji veći grad na hrvatskoj obali. Od tada se, međutim,

udio poljoprivrednog stanovništva naglo smanjivao, na 9,6 % 1953. godine, 4,0 % 1961. g., 1,9

% 1971. i tek 0,5% 1981. g., pa se Zadar u tom pogledu prestao izdvajati od drugih gradova na

obali Jadrana. Pripajanjem prigradskih naselja Diklo, Bokanjac, Ploče i Dračevac Zadarski 1985.

gradu, ponovno udio poljoprivrednog stanovništva blago raste na 0,9 % 1991. Velik dio rubnih

zona grada, slično kao i u drugim gradovima Hrvatske, kombinira redovni posao s poslovima na

zemljišnom posjedu, često i unutar gradskih granica.

Prema aktivnosti po sektorima djelatnosti, s obzirom na ulogu Zadra kao

administrativnog središta Dalmacije do početka dvadesetih godina i izdvojene talijanske enklave

do Drugog svjetskog rata, kroz prvu pol. 20. st. prevladavalo je stanovništvo kvartarnog sektora

aktivno u djelatnostima vezanim za upravu, sudstvo, vojsku, policiju, kulturu i prosvjetu. U

djelatnostima sekundarnog sektora (industrija i građevinarstvo), te nekim djelatnostima

tercijarnog sektora (turizam, promet), bio je aktivan znatno manji dio stanovništva. Taj nesklad

ublažen je tek nakon Drugog svjetskog rata, kada se snažno povećao udio stanovništva aktivnog u

industriji, građevinarstvu, trgovini i ugostiteljstvu, te prometu, što je dovelo do ujednačenijeg

odnosa među sektorima djelatnosti. Tako je 1971. od 16.943 aktivna stanovnika 2,0 % bilo

vezano za primarni sektor djelatnosti, 32,2 % za sekundarni, 28,6 % za tercijarni, 27,2 % za

kvartarni. Broj aktivnog stanovništva porastao je do 1981. godine na 26.117, a do 1991. godine

na 28.669, s manjim promjenama u odnosima među sektorima. Dok je neposredno poslije

Drugog svjetskog rata udio privremeno zaposlenih u inozemstvu bio zanemariv, poslije 1964.

postupno jača, i 1971. dosegao je 6,0 %. Kasnije, do 1981. opao je na 1,9 %, pa opet do 1991.

porastao na 3,7 %. Ostali i nepoznati činili su 1971. godine 3,9 % aktivnog stanovništva. Osim

navedenog aktivnog stanovništva živjele su u Zadru 1971. godine i 3.622 osobe s prihodima

(uglavnom umirovljenici). Njihov broj vrlo brzo je rastao na 10.169, 1981. da bi zatim blago

opao na 9.272 1991. godine. Ujedno, broj uzdržavanih osoba (djeca, studenti, trajni bolesnici i

8 Srba je u Zadru primjerice 1911. godine bilo 2,8 % (izračun prema podacima Šematizma pravoslavne eparhije

dalmatinske i istrijske za godinu 1911., Zadar, 1911. uz usporedbu s odgovarajućim podatcima Popisa stanovništva

1910. godine). Porast udjela Srba u Zadru prvenstveno je uslijedio poslije Drugoga svjetskog rata s obzirom na

činjenicu da ¸je uz prethodno osnovane garnizone jugoslavenske kraljevske vojske u Kninu, Benkovcu, Gospiću i

Gračacu, i Zadar postao značajajno vojno uporište, tada JNA, s većim brojem useljenih Srba s prostora bivše

Jugoslavije, a također su, uz jake migracije lokalnog hrvatskog bile pojačane i migracije lokalnog srpskog

stanovništva iz pojedinih djelova zaobalja prema Zadru. Kasnijim zbivanjima, kao posljedica velikosrpske agresije

na Hrvatsku, udio Srba u Zadru je opao na 3,3% (odnosi se na administrativnu jedinicu Grad Zadar, Popis

stanovništva 2001.). 9 Prema podatcima Popisa stanovništva iz 1900. u Zadru je bilo popisano 9135 stanovnika koji su deklarirali

talijanski kao materinji jezik, a 1910. 9,278 (51,3%), (Dinko FORETIĆ, 1972., 77,78,83). Među njima je svakako

bilo stanovništva, ponajviše hrvatskog podrijetla, koje je prihvatilo talijanski jezik iz političkih, ekonomskih,

kulturoloških i drugih razloga. Nakon što je Zadar ugovorom u Rapallu pripao Kraljevini Italiji, iselilo je oko 9.000

stanovnika, uglavnom Hrvata, a uselilo oko 8.000 Talijana, tako da je do pada fašističke Italije 1943. talijansko

stanovništvo, koje je uslijed razaranja i bombardiranja grada i kapitulacije, uglavnom napustilo Zadar i otišlo u

Italiju, činilo većinu. Popisom 1961. zabilježeno ih je 0,2 %. 10 Udjeli prema podacima popisa stanovništva navedenih godina.

15

dr.) narastao je na 22.522 te se postupno i dalje povećavao na 24.081 1981. i 29.118 1991.

godine.11

Sl. 11. Kretanje broja zaposlenih u Zadru 1948.-1991.

Stopa aktivnosti od 39,3 % 1971. porasla je na 43,3 % 1981., ali je do 1991. opet opala, i

iznosila je tek 37,6%.12 Uglavnom je bila je niža nego u drugim gradovima u primorju Hrvatske,

što je uglavnom bila posljedica brojnije skupine mladog u ukupnom stanovništvu grada. Stopa

zaposlenosti od 31,7 % tj. ukupno 13.675 zaposlenih građana, 1971.,13 također je bila dosta

niska. Međutim, od Drugoga svjetskog rata do kraja osamdesetih neprekidno se povećavao,

apsolutno i relativno, broj zaposlenih u gradu. Godine 1981. iznosio je čak 31.121,14 od čega je

bilo 20.216 zaposlenih građana stanovnika Zadra,15 a stopa zaposlenosti blago je porasla na 33,5

%. Međutim u gradu je još bilo zaposlenih 8.165 dnevnih migranata iz naselja okolice i određen

broj zaposlenih iz drugih naselja s privremenim boravkom u Zadru. Maksimum broja zaposlenih

zabilježen je 1989. kada je u gradu Zadru bilo 35.564 zaposlenih.16 Zadar se, dakle, do 1991.

razvio u značajno središte rada s oko 35.000 zaposlenih, od čega stanovnika Zadra oko 24.000, te

oko 9.000 dnevnih migranata s kopna i otoka, i određenim brojem zaposlenih s posebnim

statusom i mjestom boravka izvan Zadra. S prostorom sjevernodalmatinskih i ličkih općina

postupno je stvoren značajan prostorni kompleks dnevne cirkulacije radne snage čemu su

pridonijeli osuvremenjivanje cesta, spajanje na željezničku mrežu zemlje, jačanje brodskih i

trajektnih veza s otocima, ali i teškoće oko nalaženja zaposlenja u mjestu stanovanja. Naime na

zadarskom zavodu za zapošljavanje 1991. čekalo je oko 4.000 radnika na posao, a Zadar je bio i

11 Prema podacima popisa stanovništva navedenih godina. 12 Prema podacima popisa stanovništva navedenih godina. 13 Popis stanovništva 1971. 14 SGJ, 1982. 15 Popis stanovništva 1981. 16 SGJ, 1990.

16

središte prostora koji je dao desetke tisuća ljudi u ekonomskoj emigraciji prema inozemstvu i

ostalim dijelovima Hrvatske.

Demografski razvoj Zadra poslije Drugog svjetskoga rata do 1991., ukazuje na teške

posljedice njegova izdvajanja od hrvatskog nacionalnog prostora nakon Prvog svjetskog rata, i

uništavanja tijekom Drugog svjetskoga rata. Procesi doseljavanja različitih kategorija novog

pučanstva, kao i apsorbiranje obližnjih prigradskih naselja, nisu tekli bez istaknutih sociološko-

psiholoških posljedica. Zadar nije uspio, premda je veličinom postao peti u Hrvatskoj, ni

infrastrukturno, ni organizacijski, ni "mentalno" do 1991. artikulirati taj priljev pučanstva, što je

ostavilo traga na opsežnoj bespravnoj gradnji i "ruralizaciji grada". To ga je u idućem razdoblju

zateklo u otežanom položaju, budući da je uz omogućavanje budućeg normalnog razvoja, trebalo

istovremeno liječiti, ispravljati i uklanjati propuste iz razmatranih prethodnih razdoblja.

Gospodarska osnova razvoja

Flišna zona u gradu, na JZ strani poluotoka (Riva – Foša – Kolovare – Karma – Pod brig),

tj. njezin neizgrađeni dio pretežno u Arbanasima, usporedne flišne zone Petrčane - Diklo i

Crnjanska udolina, te povoljne zone plitkih crvenica na karbonatnoj osnovi u okolici, oduvijek su

bile, i u razdoblju 1945.-1991. tek donekle ostale, osnova agrarnog vrednovanja Zadra.

Maritimna izloženost (poluotočni smještaj povoljan položaj unutar zaštićenih kanala), oduvijek je

bila osnova pomorske djelatnosti, a uravnjenost, poljoprivredna važnost i povoljnost za

naseljavanje ravnokotarske zone, s povoljnim prijelazom k unutrašnjosti preko kninsko-

butišničkog koridora, ili velebitskih prijevoja (danas i tunela), oduvijek je bila pretpostavka

odgovarajućeg prometnog povezivanja Zadra. Lokalni izvori voda u samom gradu (zdenci na

dodiru fliša i karbonata, gusterne, Vruljica, Ričina) i podalje od njega (Vrana, Bokanjsko blato),

koji su, u većoj ili manjoj mjeri zadovoljavali potrebe za razvoj Zadra u povijesno-zemljopisnom

razvoju, dopunjeni su suvremenim regionalnim vodoopskrbnim zahvatom sa Zrmanje.

Razvoj suvremenog gospodarstva, u razdoblju 1945.-1991. obilježeno je prvenstveno

nastavkom procesa industrijalizacije, razvoja prometa, turizma i trgovine, što je u Zadru u

prethodnim razdobljima bilo ometano političkim odvajanjem i prometnom izolacijom. Ujedno,

stradavanjem u Drugom svjetskom ratu, većina industrijskih pogona kao i starih lučkih

postrojenja u Zadru uništena je ili teško oštećena. Stoga započinje razdoblje obnove zadarskog

gospodarstva. Proizvodnja duhana obnovljena je 1944. (Arbanasi) kao i pekara s mlinom (Relja),

te brodogradilište "Jadran" (Brodarica). Elektroopskrba se u razdoblju 1944.-1948. oslanjala na

popravljene stare diesel agregate (Foša). Proizvodnja lijekova i sapuna ("Farmakokemija"; Foša),

likera ("Vlahov"; Brodarica) i ribarskih mreža ("B. Kidrič"; Voštarnica) obnovljena je 1945.

Postupno su sanirane obale i instalacije stare luke uz Poluotok. Jedna od tiskara također je

obnovila rad do nacionalizacije 1948. kada postaje gradska, a od 1950. ovdje se tiska tjednik

"Glas Zadra", kasnije opet "Narodni list". Od ostataka svih tvornica tjestenine opremljena je

1946. tvornica "Jadranka" na Brodarici (djelovala neko vrijeme u sastavu "Maraske", a kasnije od

1954. samostalno). Iste godine obnovljen je i vodovod. Započinje i izgradnja nove tvornice

ribljeg brašna i biljnog ulja na mjestu stare tvornice "Scoda".17

17 Suvremeni gospodarski razvoj Zadra može se pratiti kroz nekoliko etapa. Sve do kraja 19. st., budući da Zadar

nije bio povezan na željezničku mrežu, radilo se tek o minornim oblicima privrednih pogona. Oni su postupno, nakon

izuma parnog stroja od manufakturnih srednjovjekovnih (voštarnice, bojadisaone, tkaonice, zlatarije, brodogradnja i

popravci brodova, tiskare, klesaone, farmacije, pecare, proizvodnja pića, likera, aromata, razni obrti i dr.), prerastali

u suvremene oblike industrijskih pogona. Prva faza industrijalizacije, vezana je za novu industrijsku četvrt

Zadra kojom krajem 19. st. postaje dotad uglavnom neizgrađena sjeverna strana stare gradske luke (Voštarnica,

Brodarica) gdje se smještavaju parni mlin (1882.), tvornice alkoholnih pića tj. likera ("Luxardo", s tradicijom od

preko 4 stoljeća, službeno od 1821., u današnjoj zgradi "Maraske" od kraja 19. st, "Vlahov" 1882.), voštanih svijeća,

tjestenine i ledana (od 1902.). Nekoliko pogona, međutim, radilo je i u samoj jezgri Zadra (tiskare, među kojima

najveća "Battara" 1803.-1874., "Demarchi" tj. "Demarchi Rouger" 1823.-1873., tiskara "Narodni list-Il Nazionale",

1866.-1920., "Woditzka", 1873.-1900., "Artale" osn. 1874., Katolička hrvatska tiskara osn. 1883., "Vitaliani", 1887.-

1920., "Schönfeld" osn. 1907., i dr.), tvornice likera "Drioli" i druge, te nekoliko malih tvornica tjestenine. Ukupno

17

Sl. 12. Prostorni raspored industrijskih tvrtki prema broju zaposlenih i MZ prema broju

zaposlenih u industriji 1981.

U Gaženicama, gdje se zacrtavaju prvi obrisi nove lučko-industrijske zone, 1947. je

započela izgradnja tvornice ribljih prerađevina ("Mardešić", kasnija "Adria"). Ostaci pogona

likerske industrije "Luxardo", "Vlahov", "Drioli" i dr. uskoro su objedinjeni u tvornici "Maraska"

na Brodarici, kojoj je priključena i tvornica bombona i čokolade "Dalmatinka". Nova industrija

brodskih strojeva, precizne mehanike, metalnih i elektrometalnih proizvoda "Vlado Bagat"

započela je radom 1950., najprije na Poluotoku, a kasnije na Brodarici, a time se po prvi puta u

Zadru otvaraju pogoni metaloprerađivačke industrije. Obnovljeni pogoni ledane (Jazine),

osuvremenjeni su 1951. Do 1953. otvoreno je nekoliko dodatnih pogona u tvornici mreža,

ribarskog konca i konopa. Od 1951. u Zadru djeluje i lokalno brodarsko poduzeće "Zadar", a

razvoj turizma oslanja se na nekoliko manjih hotela i restorana (ukupno 350 kreveta 1953.)

Novu etapu u gospodarskom razvoju Zadra otvorile su postupne investicije u izgradnju

željezničke pruge prema Kninu i nove teretne luke u Gaženicama. Uz prvu Regulacijsku osnovu

grada, kojom su definirana ove dvije važne prometne okosnice razvoja, nastaju koncepti

smještaja trase Jadranske turističke ceste i željezničkog kolodvora. Započinje razdoblje

gospodarskog zamaha Zadra u uvjetima socrealizma odnosno komunističkog jednostranačkog

upravljanja.

je u Zadru djelovalo 6 tvornica likera. Elektroopskrba grada uvedena je 1897. godine kad je započela s radom parna

TE na uvozni ugljen, a 1912. je prešla na diesel pogon. Zahtjevi za željezničkim povezivanjem s kraja 19. st. ostali su

neostvareni. Osim industrije, Zadar je u tom razdoblju ostvario značajan pomorski promet brodova, razvio inicijalne

oblike turizma, snažnu trgovinu i razmjenu dobara s okolicom. U predjelu Foša izgrađena je tvornica sapuna i

kemijskih proizvoda. Za vrijeme talijanske uprave, između dva svjetska rata, željezničko povezivanje više se ne

spominje tako da Zadar ostaje u tom pogledu izoliran, pa se, uz već postojeće pogone, otvara tek nekoliko novih. To

je razdoblje gospodarske stagnacije Zadra. Zgrada prve hrvatske učiteljske škole u Dalmaciji, preuređena je u

jednu od tada četiri osnovane tvornice duhana, započinje proizvodnja čokolade i bombona, a izgrađena je i tvornica

mreža, ribarskih potrepština i konopa ("Sapri") na Voštarnici. Djelovala su i dva manja brodogradilišta ("škvera").

Hrvatske tiskare su uglavnom zatvorene, posljednja Katolička hrvatska tiskara 1930. dok su radom nastavile

"Artale", "Schönfeld", tiskara Prefekture, Trgovačka tiskara i tiskara "Giornale di Dalmazia". Lokalna

termoelektrana proširena je s tri nova diesel agregata. S obzirom da je Zadar bio okružen državnom granicom,

potrošnja u široj regiji ovisila je značajno o malograničnom prometu (I., II. i III. zona) koji je bio ograničen, ali

privlačan i profitabilan pa se razvilo krijumčarenje. Proglašenjem slobodnom lukom (porto franco), Zadar je u tom

ovom razdoblju tek održavao trgovinu, turizam i proizvodnju likera i duhana (Magaš, D., 1997.).

18

Industrijski razvoj pratilo je povećanje svih kapaciteta i broja zaposlenih (4035 radnika

1960)18 kao i izgradnja nekih novih pogona u sklopu starijih tvornica. Prestala je proizvodnja

lijekova i sapuna, a otvorena je tvornica za preradu kože u Arbanasima (kasnije Ričina).

U razdoblju 1961.-1971., poslije puštanja u promet JTC, razvoj zadarskog gospodarstva

bilježi ubrzanije stope rasta. Turistička djelatnost ubrzano se dopunjava novim kapacitetima

(kompleks "Borik" na Puntamici, marina u Vruljici), brodarstvo je višestruko povećalo tonažu

tankerskih plovila, a raznovrsni industrijski pogoni i servisi su povećavali proizvodnju, kapacitete

i broj zaposlenih. Posebice je bio istaknut kompleks kemijske industrije ("Vinilplastika" u

Jazinama, "Kemoplast"), razvoj industrije šivaćih strojeva i plinskih armatura ("Bagat"), razvoj

industrije ribljih prerađevina ("Adria"), otvaranje pogona bezalkoholnih pića i vina tvornice

"Maraska" itd. Remontno brodogradilište nabavilo je jedan veći dok i time do krajnosti opteretilo

dio stare gradske luke u uvali Vruljica. Broj industrijskih radnika se u deset godina povećao za

oko 75%, na 7069 godine 1970.19

Dovršetak izgradnje željezničkog spoja na zemaljsku mrežu, omogućio je normalizaciju

prometnih tokova i izjednačavanje s drugim lukama primorja. Posebno je bio značajan za

aktiviranje regionalne lučko-industrijske zone u Gaženicama, koju prate ranžirni kolodvori,

skladišta tekućih i rasutih tereta, drva itd., te odgovarajuće lučke instalacije. Završetak izgradnje i

puštanje u promet međunarodne zračne luke "Zadar" u Zemuniku, osnažili su turistička kretanja

te poboljšali prometnu povezanost Zadra i šireg prostora na potezu Pag - Šibenik - Plitvice s

većim gradovima zemlje i inozemstvom. Prvih godina promet zračne luke kretao se između 120 i

180 tisuća putnika godišnje.20 Rast međunarodnog prometa uvjetovao je 1969. godine otvaranje

carinarnice s odjelima u Gaženicama, te u putničkoj i zračnoj luci.

Izgradnja novih industrijskih i lučkih kapaciteta naročit zamah je imala sedamdesetih

godina 20. st. Uz razvoj starijih pogona u lučko-industrijskoj zoni Gaženice ("Adria", "Otočanka"

- tvornica mreža, konopa i kabela, Tvornica za preradu kože i dr.), ovdje su izgrađeni novi pogoni

kemijske ("Polikem"- tvornica PVC praha, "Kepol") i prehrambene industrije (Tvornica za

preradu soje - TPS), a unutar zone su preseljene Tvornica duhana (s Kolovara) i tvornica

elektromaterijala "Elektronika" (s Poluotoka). Gašenjem "Otočanke", osniva se i jedan od pogona

zagrebačke "Elke". U zoni je tada bio smješten i veći broj različitih servisnih pogona, skladišta, te

građevinskih konsignacija, trgovačkih predstavništava, carina itd., a u njezinoj ukupnoj površini

od 389,5 ha,21 industrija je do 1980. zauzela 42 ha. Iz stare gradske luke (uvala Vrulje) remontno

brodogradilište preselilo je na otok Ugljan (uvala Vela Lamjana kod Kali).

Turistička djelatnost dopunjava se u tom desetljeću hotelom "Barbara" na Boriku, a

odgovarajući razvoj bilježe i pojedine kulturne i prosvjetne ustanove (nove zgrade Arheološkog

muzeja i SICU itd.). Tankerska plovidba zauzima jedno od vodećih mjesta među flotama

hrvatskih brodarskih tvrtki, a puštanjem u promet modernizirane ceste preko Plitvica prema

središnjoj Hrvatskoj, usmjeravaju se i dijelovi ličkog prostora prema Zadru. Nova, znatno

povoljnija prometna situacija, uvjetovala je analogno jačanje putničkog trajektnog i linijskog

prometa. Zadar postaje prepoznatljiv u gospodarstvu Hrvatske kao grad raznovrsne industrije,

uglavnom rentabilne i akumulativne, s razmjerno visokim stopama općeg rasta gospodarstva i

nadgradnje.

Posebno brz razvoj ostvarile su u čitavom razdoblju 1945.-1991. trgovačka i ugostiteljska

djelatnost kao i poslovne aktivnosti (osiguranje, banke i dr.). Zadar se poslije 1945. postupno

jačao u značajno trgovačko središte, značajno koncentrirajući trgovačke i poslovne funkcije, tako

da je stalno bio očit znatan nerazmjer u udjelu i broju trgovačkih mjesta između grada i regije.

Tako je 1960. godine bilo u prostoru grada 153 trgovine na malo, a 1987. 435.22 U Zadru je bilo

18 SGJ, 1961. 19 SGJ, 1971. 20 SGJ, 1970.-1990. 21 Prema GUP-u, 1973. 22 SGJ, 1961., 1990.

19

smješteno gotovo 40% svih trgovina odnosno 60% svih trgovina za dugoročne potrebe u regiji. U

granicama grada nalazile su se 1980. godine 132 poslovne i novčarske lokacije (banke,

osiguranje, agencije, predstavništva, filijale, ekspoziture, stovarišta i sl.),23 što je bilo znatno više

nego 1960. kada ih je bilo oko 40. Njihov prostorni razmještaj ukazivao je na značenje Poluotoka

kao središnje poslovne zone (tzv. central bussiness district, CBD), na kojem je bilo smješteno 50

različitih centrala i poslovnica (Voštarnica 18, Ričina 11, Jazine I 8, Arbanasi 8 itd.)

Slika 13. Prostorni raspored trgovačkih mjesta i poslovnica u prostoru zadarske gradske

aglomeracije 1981.

Snažan razvoj zadarske privrede otvorio je mogućnosti osnivanja zasebne privredne

komore početkom osamdesetih godina kada započinje uglavnom smirenija, a kasnije

stagnantna faza gospodarskog rasta. Razvoj gospodarstva vezuje se i dalje prvenstveno za

lučko-industrijsku zonu u Gaženicama, (proširenje Polikema, izgradnja tornja za pretovar soje,

infrastrukture i sl.), te za razvoj Tvornice specijalnih alatnih strojeva (SAS) koja je nastala

izdvajanjem iz kompleksa "Bagata". Ona se širi izgradnjom novog pogona plastičnih plovila te

investiranjem u novu marinu "Zlatna luka" (kasnije "Dalmacija") između Bibinja i Sukošana JI

od Zadra. Broj industrijskih radnika porastao je na 10.384 1983. i 11.215 1987. godine.24

Politička kriza pred raspad bivše Jugoslavije, oštro se manifestirala u širem prostoru

Zadra, što je imalo odraza i na gospodarska kretanja u gradu. Ukupan broj zaposlenih u

gospodarstvu i nadgradnji u Zadru koji je dosegao koncem osamdesetih godina maksimum,

35.564 osoba u svim sektorima gospodarstva (I-IV) od čega najviše u industriji (10.613) i

trgovini i ugostiteljstvu (8515), počeo je stagnirati i ubrzo opadati. Prekidi u prometu započeti

već u kolovozu 1990. onemogućili su normalnu turističku djelatnost (Zadar je 1987. ostvario 719

tisuća turističkih noćenja, od čega 544 tisuće inozemnih), a blokiranjem željezničke veze (srpanj

1991.- listopad 1995.), dijela brodskih pruga, zračnog prometa (1991.-1993.), Zadar je doživio

gotovo potpunu prometnu izolaciju. Kemijska industrija, naročito proizvodnja PVC praha je

prekinula rad 1991., skladišta tekućih goriva i zapaljivih tvari su bila ispražnjena, a opskrba

električnom strujom bila je prekinuta ukupno oko 100 dana. Također, zbog zaposjedanja crpilišta

na Zrmanji, vodoopskrba Zadra bila je bitno ograničena. Od početka rujna 1991. Zadar se našao u

23 Iz samog grada 30, s područja Središnje Hrvatske 35 (Zagreb 31), Slovenije 15 (Ljubljana 9), Južnog hrvatskog

primorja 13 (Split 11), Sjevernog hrvatskog primorja 8 (Rijeka 7) itd. Telefonski imenik za područje tranzitne

centrale Split 1981./1982. 24 SGJ, 1984., 1990.

20

ratnim prilikama uzrokovanim žestokim napadima velikosrpskih snaga koje su zauzele znatan dio

regije i oko 26% teritorija Republike Hrvatske.

Razvoj društvene nadgradnje

U okviru djelatnosti koje čine značajnu osnovu centralnomjesnih funkcija regionalnog

središta od posebne su važnosti obrazovna, zdravstvena, kulturna i znanstvena, uz sudsku,

sigurnosnu, obrambenu i sl.

U razdoblju poslije Drugog svjetskog rata postupno je jačao sustav osnovnog, srednjeg i

visokog školstva ali se razmjerno sporo prilagođavao sve većim potrebama grada i regije. Broj

učenika osnovnih škola u gradu rastao je s oko 4000 ( aglomeracija oko 5000) godine 1960., na

8500 (aglomeracija oko 9500) 1980., i 10.000 (aglomeracija oko 11.000) 1990. godine. Godine

1990 bilo je 6 matičnih osmogodišnjih škola u gradu (aglomeracija 8) i 3 područne

četverogodišnje (jedna od njih za djecu s teškoćama u razvoju; aglomeracija ukupno 7). Brojem

učenika i škola Zadar je zauzeo peto mjesto u zemlji. Škole su radile u dvije ili tri smjene, što je

bila velika teškoća u radu i ostvarivanju obrazovnih i odgojnih programa.

Sustav srednjih škola doživio je više reformskih preinaka, s desetak srednjih škola do

sredine sedamdesetih godina, preko 7 uglavnom velikih srednjoškolskih centara do 1993. godine

koji su objedinjavali petnaestak srednjih škola. Broj učenika srednjih škola također je rastao s oko

2500 1960. na 7000 1980. i oko 8000 1990. godine25, tako da se Zadar uvrstio među pet najvećih

srednjoškolskih središta u Hrvatskoj. Škole su uglavnom radile u dvije smjene što je otežavalo

rad i ostvarivanje boljih standarda rada te postizanja obrazovnih i odgojnih ciljeva.

U odnosu na broj učenika u osnovnom i srednjem školstvu, broj nastavnika od 700

(1970), 800 (1980) i 950 1990.26 nije zadovoljavao.

U gradu je djelovao i veći broj vrtića i jaslica s oko 1500 djece 1980. i 2000 djece 1990.,

te po jedan u Bibinjama i Sukošanu s ukupno oko 100 djece, što niti izdaleka nije zadovoljavalo

potrebe grada i aglomeracije.

Prostorni raspored obrazovnih ustanova bitno je u promatranom razdoblju izmijenjen.

Dok je, primjerice, 1960. od ukupno četiri osmogodišnje škole djelovalo na Poluotoku njih 4,

između 1970. i 1980. dvije su disperzirane u Stanove i na Brodaricu u novoizgrađene objekte.

Do tada je jedina novoizgrađena školska zgrada u Zadru bila u Arbanasima. Koncem

sedamdesetih godina nove zgrade osnovnih škola izgrađuju se i u MZ Višnjik i Smiljevac čime je

bitno poboljšana kvaliteta osnovnog školstva i smanjen radijus dnevnog kretanja osnovnoškolaca.

Prostorni raspored srednjoškolskih objekata i objekata visokog školstva pokazivao je

izrazitu koncentraciju u središtu (Poluotok: ŠC za odgoj i usmjereno obrazovanje "J. Baraković" s

2 gimnazije, srednjom glazbenom školom i više drugih usmjerenja, ŠS za pomorstvo i ribarstvo,

dio ŠC odgoj i usmjereno obrazovanje u zdravstvu, Tehnički ŠC s većim brojem usmjerenja,

Nadbiskupska srednja škola) ili u zoni proširenog središta (Jazine I; ŠC za zdravstvo i Tekstilna

škola). Prvi disperzirani objekt bio je ŠC za robni promet i turizam, izgrađen 1982. na Boriku, a

na Brodarici je djelovao i disperzirani dio TŠC s prometnim usmjerenjima.

Poseban vid školstva, za potrebe izvanrednog obrazovanja (opismenjavanje, jezici i dr.)

odvijao se kroz Narodno sveučilište koje je odškolovalo kroz razne izvanredne i dopunske

tečajeve brojne naraštaje. Također, za potrebe tadašnje vojske, bivše JNA, djelovale su dvije

akademije JNA (protuzračna i topnička) u Zadru, i zrakoplovna u Vojnoj bazi u Zemuniku koje

su školovale velik broj časnika za vojne potrebe tadašnje države.

25 Zaokruženo prema podacima SGJ 1961.-1991. 26 Zaokruženo prema podacima SGJ 1971.-1991.

21

S obzirom na veliko regionalno i supraregionalno značenje tadašnjeg zadarskog srednjeg

školstva, u Zadru se školovao velik broj srednjoškolaca s područja čitave sjeverne Dalmacije i

dijela Like, bilo da su dnevno putovali ili su privremeno boravili u jednom od dva đačka doma.

Slika 14. Prostorni raspored objekata školstva u Zadru 1991.

U Zadru je 1956. godine s radom započeo Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (od

1974. pripojen novoosnovanom Sveučilištu u Splitu), a 1961. otvorena je i Pedagoška akademija

(1979. pripojena Filozofskom fakultetu), čime je Zadar ponovno aktivirao visokoškolsko

obrazovanje u većoj mjeri (dotad je djelovala samo visoka teološka škola). Godine 1960. bilo je

oko 800 studenata, 1980. oko 1300, a 1990. oko 1800. U Zadru nije bilo snage za osmišljavanjem

i razvojem samostalnog sveučilišta, a tada se nije niti znalo za izuzetno važnu tradiciju i značenje

sveučilišta dominikanskog reda (1396.-1806.) najstarijeg sveučilišta u Hrvata, koje je stoljećima

djelovalo u Zadru. Pripajanjem Sveučilištu u Splitu, Filozofski fakultet je činio oko 50% njegovih

nastavničkih i studentskih potencijala. Godine 1990., razvojem brojnih novih sveučilišnih studija

u Splitu, udio zadarskog Fakulteta opao je na manje od 25%. Ipak, u prostoru hrvatskog priobalja,

ali i čitave Hrvatske i pojedinih dijelova drugih federalnih jedinica bivše SFRJ, Filozofski

fakultet u Zadru potvrdio se kao značajna jezgra visokoškolskog nastavnog i znanstveno-

istraživačkog rada s vrlo velikim gravitacijskim utjecajem. Za potrebe studenata, djelovao je i

studentski dom s oko 80 kreveta, što niti izdaleka nije zadovoljavalo standarde i stvarne potrebe.

Zadar je zadržao značenje važnog kulturnog i znanstvenog središta u Hrvatskoj. Uz

Filozofski fakultet, od znanstvenih ustanova djelovao je i Institut JAZU (kasnije Zavod za

povijesne znanosti JAZU; kasnije HAZU) osnovan 1954. s restauratorskim zavodom, a jedno

vrijeme i Povijesni institut. Znanstvena djelatnost odvijala se i kroz druge ustanove (Državni

arhiv /jedno vrijeme Historijski, pa Povijesni arhiv/, Arheološki muzej). Posebno je značenje

imala Znanstvena knjižnica (tada Naučna biblioteka), jedna od najvećih u Hrvatskoj s više stotina

tisuća knjiga, koja je primala obvezni primjerak djela tiskanih u SFRJ i imala veliko gravitacijsko

značenje s obzirom na jedinstvene i unikatne fondove. Državnom arhivu u Zadru gravitirale su

tadašnje općine sjeverne Dalmacije, a naslijedio je golemu građu iz vremena od srednjeg vijeka

preko mletačke i austrijske uprave i dr., za prostor čitave Južne Hrvatske i dijelove susjednih

krajeva u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Muzejska djelatnost odvijala se kroz djelovanje nekoliko muzejskih ustanova. Arheološki

muzej, jedan od najstarijih u zemlji (osnovan 1830.), godine 1972. smješten je u novoj zgradi uz

Forum na Poluotoku što je unaprijedilo istraživačku djelatnost u prostoru zadarske i šibenske

regije, a odvijala se i značajna izdavačka djelatnost (časopis Diadora i druge publikacije). U

Zadru je 1975. godine, u okviru prastarog ženskog benediktinskog samostana Sv. Marije iz 11. st.

otvorena i svjetski značajna Stalna izložba crkvene umjetnosti (SICU; Zlato i srebro Zadra). Pod

22

okriljem Narodnog muzeja djelovalo je nekoliko muzejskih odjela: Etnografski, Prirodoslovni,

Kulturno-povijesni, Narodne revolucije kao i Galerija umjetnina, a pri Institutu/Zavodu JAZU bio

je otvoren 1964. godine Pomorski muzej (kasnije Pomorska zbirka). U sklopu muškog

Franjevačkog samostana, vrlo dragocjena pinakoteka nažalost je neodgovarajuće čuvana i

uglavnom postupno stradavala. Postojao je i čitav niz manjih knjižnica (Gradska knjižnica,

samostanske, školske i druge).

U Zadru je u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata djelovalo i Hrvatsko narodno

kazalište (kasnije Narodno kazalište), koje je zamrlo 1964., početkom preuređenja tzv. "kino-

kazališta", atraktivne i graditeljski jedinstvene zgrade u kojoj je ostvarivalo zapaženi program

(secesijski interijer i strop s kupolom koja se otvarala, na žalost su tada uništeni!). Tada je

ugašena i Zadarska filharmonija, a i baletni studio je bitno smanjio aktivnost. Kazališna aktivnost

se ipak odvijala gostovanjima drugih kuća, a novoosnovana Hrvatska kazališna kuća, organizirala

je priredbe različitog tipa. Značajnu kazališnu aktivnost, međutim, ostvarivalo je Kazalište lutaka

Zadar. Do početka sedamdesetih godina djelovalo je jedno veće kino na Poluotoku ("Pobjeda"), a

tada je izgrađeno i drugo ("Zadar"), a 1960.-1979. bilo je u funkciji i Ljetno kino na otvorenom,

svi na Poluotoku. U prostoru aglomeracije neko vrijeme su djelovala i manja kina u Bibinjama i

Sukošanu.

Važan aspekt kulturnog života u Zadru u razmatranom razdoblju bile su i različite

kulturne priredbe i manifestacije (Glazbene večeri u Donatu s višegodišnjom tradicijom, Festival

pjevačkih zborova Hrvatske koji se petnaestak godina održavao u Zadru, Trijenale "Čovjek i

more", "Plavi salon" i druge). Održavali su se i pojedini znanstveni skupovi, redoviti

(Elmar/ETAN u pomorstvu od 1958., o dijabetesu u zdravstvu, bienalni Dani Psihologije) ili

povremeni, posebice organizirani na tadašnjem Filozofskom fakultetu ili u Akademiji.

Prostorni raspored objekata kulture, umjetnosti i znanosti u tom razdoblju ukazuje na

njihovu koncentraciju u središnjoj zoni grada, na Poluotoku, gdje su se nalazili svi osim

Instituta/Zavoda JAZU s pomorskim muzejom i restauratorskom radionicom i nekoliko kulturno-

umjetničkih društava. Ujedno je i najveći broj spomenika kulturno-povijesne baštine oduvijek

koncentriran u tisućljetnoj jezgri grada na Poluotoku, premda se pojedini nalaze i na značajnim

lokalitetima u prostoru čitave gradske aglomeracije.

Razvoj zdravstvenih ustanova u Zadru i na prostoru gradske aglomeracije, kao i u cijelom

prostoru regije27 odvijao se u skladu sa socijalističkim premisama o zdravlju svakog pojedinca u

zajednici. Zadar je kao središte značajne zdravstvene tradicije (prvi medicinski fakultet u

Hrvatskoj, prva narkoza s eterom u JI Europi, prvi Crveni križ u Hrvatskoj, tradicije liječničke,

ljekarničke, karantenske i drugih službi itd.) razvio u razdoblju 1945.-1991. značajan korpus

zdravstvenih ustanova, među kojima je regionalna bolnica na Kolovarama (Jazine I), s velikim

gravitacijskim djelovanjem na području tadašnjih sjevernodalmatinskih općina s Pagom, dijela

Like, kninskog prostora itd. imala najveći značaj. Kao suvremena pokrajinska bolnica bila je

izgrađena 1886., a u razdoblju 1945.-1991. značajno je proširivana novim objektima u sklopu

bolničkog kompleksa (zgrade Porodiljsko-ginekološkog odjela, Neurologije, Interne, Pedijatrije i

dr.). U gradu je djelovala i manja poliklinika s laboratorijskim službama, veći broj javnih

ambulanti, vojna ambulanta sa stacionarom, veći broj ambulanti pri pojedinim tvrtkama i

nekoliko privatnih ordinacija (zubne, ginekološke internističke i sl.). Neposredno poslije Drugog

svjetskog rata radila je tek jedna ljekarna, zatim sve do konca šezdesetih godina dvije, zatim do

početka sedamdesetih godina tri, da bi se do početka osamdesetih godina broj popeo na sedam (4

opće, 1 specijalizirana, 1 bolnička i 1 vojna). Do početka devedesetih godina otvorene su još

četiri nove ljekarne. Znanstvena postignuća u zdravstvu predstavljena su susljedno u

znanstvenom časopisu Medica Jadertina.

Prostorni raspored zdravstvenih ustanova u cijelom promatranom razdoblju jasno ukazuje

na koncentraciju na području središta grada, odnosno proširenog središta, posebice u tadašnjim

mjesnim zajednicama Poluotok i Jazine I. Na čitavom prostoru grada do 1981. samo su još četiri

27 O razvoju zdravstva u Zadru i okolici pisali su Miloš ŠKARICA, 1964. i Roman JELIĆ, 1978.

23

mjesne zajednice imale barem po jedan objekt, a ambulante su još imali Bibinje i Sukošan. U

posljednjem desetljeću stanje je nešto poboljšano otvaranjem ambulanti i u pojedinim mjesnim

zajednicama periferije (Arbanasi, Ričina, Borik i dr.). Svojevremeno GUP-om 1973. planirano

preseljenje bolničkog kompleksa u prostor Dikla je dogradnjama unutar bolničkog kompleksa na

duže vrijeme odgođeno, a možda i sasvim kao ideja napušteno, s obzirom da je početkom

osamdesetih godina 20. st. započela izgradnja novog kompleksa Poliklinike, sa sjeverne strane

postojeće bolnice, u središnjoj zoni grada, na Kolovarama (MZ Jazine I). Započeta izgradnja,

koja je koristila sredstva samodoprinosa građana, nažalost je ubrzo prekinuta, pa su započeti

građevinski objekti dočekali kraj promatranog razdoblja nedovršeni.28 U zdravstvu i javnoj

socijalnoj zaštiti u Zadru je stalno povećavan broj zaposlenika u zdravstvu, pa je 1989. bilo

zaposleno čak 2472 djelatnika, od oko 3550 u čitavoj regiji ( 71 %).29 Osnovni zadatak toga

vremena, uz postupno stvaranje osnova za snažnu regionalnu bolnicu s obilježjima klinike, bio je

i kadrovsko i materijalno snaženje i jačanje suvremenih zdravstvenih objekata u ostalim

središtima regije Benkovcu, Biogradu, Obrovcu, Pagu, Gračacu, Ninu, Preku, Salima, Posedarju,

Stankovcima, Starigradu, Zemuniku i dr. Posebno je bilo važno djelovanje specijalnih bolnica u

Biogradu (ortopedska), Ugljanu i Zemuniku (psihijatrijske).

Slika 15. Prostorni raspored objekata zdravstva u Zadru 1991.

Regionalna funkcija Zadra 1945.-1991.

Smirivanjem prilika poslije Drugog svjetskog rata Zadar je znatnim dijelom opet razvio

značenje središta koje je u prostoru sjevernog dijela južnog Hrvatskog Primorja (sjeverna

Dalmacija) imao za vrijeme austrijske uprave. Jasno da, s obzirom na znatne i korjenite

društveno-političke, upravne, teritorijalne i gospodarske promjene u međuvremenu, između dva

svjetska rata, Zadar objektivno nije mogao obnoviti ulogu upravnog središta cjelokupnog

dalmatinskog prostora. Tome su svakako doprinijela temeljita razaranja u Drugom svjetskom

ratu, Ujedno, dok je Zadar, odvojen od regije bio izoliran talijanskom granicom, snažno izrastanje

Splita poslije 1918., posebice kao središta banovine od 1929. te još intenzivnije poslije Drugog

svjetskog rata, nametnulo se kao objektivna činjenica novostvorenih hijerarhijskih odnosa koje su

podržavale tadašnje vlasti. Istovremeno je, sve do osamostaljenja Republike Hrvatske, Zadar

imao znatnih teškoća, bez obzira na veličinu i rang među hrvatskim gradovima, u političko-

28 Nastavak izgradnje pokrenut je ponovno tek dvadesetpet godina kasnije, 2008. 29 SGJ, 1990.

24

upravnom ustrojavanju, pa je izgubio funkciju kotarskog središta i nije postao središte okupljanja

regije u međuopćinsku zajednicu (kasnije zajednicu općina).

Slika 16. Zadarski okrug krajem austro-ugarske uprave i upravno stanje između dva svjetska rata.

Koncem Drugog svjetskog vrata, odnosno njegovim završetkom, de facto pripojen

Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, zajedno s prostorom nametnutog mini kotara u granicama

Kraljevine Italije (enklava površine 57 kn2, dio provincije koju je činila s otokom Lastovom i

pripadajućim otočićima), Zadar, odmah dobiva funkciju kotarskog središta, premda je Hrvatskoj

odnosno Jugoslaviji formalno vraćen tek 1947. Pariškim ugovorom. Primjerice u podjeli

Hrvatske 1946. godine na 2401 mjesnih NO (narodnih odbora), 85 gradova, 88 kotara i 2 oblasti,

Zadar je imao status kotara i grada, a gravitirali su mu kotari Benkovac i Rab. U podjeli 1948.

godine na 2358 mjesnih NO, 24 grada, 87 kotara i 1 oblast, Zadar je ponovno imao isti upravno-

teritorijalni status kao i 1949. kada je bilo 2329 mjesnih NO, 24 grada, 88 kotara i 6 oblasti.

Godine 1951. kada su ustrojena 1922 mjesna NO, 34 grada u sastavu kotara, 24 grada izvan

kotara i 89 kotara Zadar je opet imao status kotara, odnosno grada izvan kotara.

Od 1952. godine ponovno je, u geopolitičkim uvjetima FNRJ, uvedena općina kao

teritorijalna jedinica kakva je postojala prije II. svjetskog rata. Hrvatska je tada imala 637 općina,

60 gradskih općina i 7 gradova u 88 kotara. Zadar je i tada bio kotarsko središte i gradska općina.

Popis 1953. godine bilježio je čak 95 kotara, među njima Zadar, Benkovac i Rab. Međutim,

godine 1955. broj općina i kotara je više nego prepolovljen pa je ustrojeno 299 općina u sastavu

25

27 kotara. Tada je Zadar sjedište kotara i općine, a gravitirali su mu i susjedni kotarevi. Godine

1961., prije nove reforme, bile su 244 općine u 27 kotara, a Zadar je zadržao isti status.30

Slika 17. Kotar Zadar 1955.- 1961. i općine Benkovac, Biograd, Obrovac, Zadar (ZO Split) i Pag

(ZO Rijeka)

Zadar je reformom upravno teritorijalnog ustroja 1961. izgubio funkciju kotarskog

središta od 1962., te je zajedno sa okolnim općinama, bez Paga, njegov prostor pripojen Kotaru

Split (a Pag kotaru Rijeka), a 1974., kada su uvedene zajednice općina, nije uspio ustrojiti

zajednicu općina. To se može dijelom tumačiti i političkim zbivanjima poslije 1971., kada je iz

političkog života isključen znatan broj zadarskih rukovodilaca. Premda dakle de iure odnosno

upravno nije, de facto Zadar jest u razmjerno kratkom vremenu obnovio svoju regionalnu

funkciju, štoviše uvrstio se već do 1971. među najsnažnija regionalna središta u Hrvatskoj. Sve

izrazitiji obnovljeni utjecaj na otoku Pagu i određeni utjecaji u susjednim regijama Like i

šibenskoj, ukazuju već osamdesetih godina na postupno ostvarivanje jednog posebnog razvojnog

koncepta supraregionalnog značenja što će dobiti na snazi ustrojem kasnijeg županijskog

upravno-teritorijalnog sustava. Zadar je svakako aktivirao funkciju izrazitog kulturnog,

prosvjetnog, gospodarskog, prometnog, poslovnog, zdravstvenog, informacijskog, vojnog i

vjerskog središta za znatan dio Hrvatskog primorja i zaobalja.

Naime, u Zadru je do 1991. nastavio djelovati ili je osnovan niz ustanova i tvrtki koje su

imale šire regionalno značenje, uvjetno rečeno supraregionalni gravitacijski domet, primjerice

Filozofski fakultet (1956.), zrakoplovna visoka akademija, Državni arhiv u Zadru (za 2 županije

30 Damir MAGAŠ, 2000a., 310.

26

te Pag i Rab), Znanstvena knjižnica, Lučko industrijska zona "Gaženice" (u izgradnji od 1953.),

Zavod HAZU (1954.), nacionalni objekt kulture SICU (1974.). Tu su se razvili i značajni

gospodarski kapaciteti Tankerske plovidbe (1955.), međunarodna Zračna luka "Zadar" u

Zemuniku (1967.), trajektne veze s Italijom, Istrom i ostalim priobaljem Hrvatske, koji su

upotpunjavali i poticali takvo značenje Zadra. Od značajnijih ustanova ili tvrtki te publikacija

koje su tada imale regionalnu ili supraregionalnu funkciju djelovali su: okružni sud, privredna

(kasnije gospodarska) komora (od 1981.), veći broj srednjih škola s oko 10.000 učenika (2

gimnazije, pomorska, tehnička, medicinska, poljoprivredna, obrtnička, građevinska, glazbena,

vojna i dr.), nadbiskupija, različiti muzeji, centar HRT, regionalni bolnički kompleks, više

poslovnih banaka i filijala, filijala SDK-a (kasnije ZAP, odnosno FINA), nekoliko osiguravajućih

društava, jedan tjednik, nekoliko znanstvenih, te više stručnih i popularnih publikacija, regionalni

zavod za zaštitu spomenika, PTT poduzeće (kasnije HPT, odnosno HP i HT), elektrodistributivno

poduzeće, poduzeće za ceste, regionalni vodovod i dr., vanjskotrgovačke tvrtke, zastupstva

inozemnih tvrtki itd. Ipak nedostaci u ostvarivanju snažnije regionalne funkcije su svakako bili

nepostojanje, primjerice, zajednice općina, kazališne kuće, filharmonije, baleta, sveučilišta, većeg

športskog kompleksa, nogometnog i nekih drugih prvoligaša i sl.

U neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi s razmjerno brzim uključenjem Zadra među

nedvojbeno najizrazitija hrvatska središta, je i njegovo gravitacijsko značenje, koje je znatno

prošireno u znatnom dijelu priobalja, otoka i zaobalja izgradnjom suvremenih prometnica,

posebice željezničkog spoja, suvremenih cesta, uvođenjem trajektnih pruga i zračnog prometa.

Poslije uvođenja upravno teritorijalnog ustroja 1962. neposredno su mu gravitirale tadašnje

općine Zadar (1119 km2 i 136.572 stanovnika u 77 naselja 1991.), Benkovac (651 km

2 i 33.378

st. u 53 naselja), Biograd (232 km2 i 17.661 st. u 19 naselja), Obrovac (509 km

2 i 11.557 st. u 15

naselja) iz Zajednice općina Split, Pag (285 km2 i 7.612 st. u 23 naselja) iz Zajednice općina

Rijeka, te djelomice Gračac (1016 km2, 10.434 st. u 33 naselja) iz Zajednice općina Gospić.31 U

manjoj mjeri su mu dijelom gravitirali i prostori ostalih tadašnjih sjevernodalmatinskih općina

(Knin, Drniš, Šibenik), drugih ličkih općina (Gospić, Titova Korenica) i općina Kvarnera (Lošinj-

Cres i Rab), vezani upravno za susjedna regionalna središta, čijem su gravitacijskom prostoru

uglavnom pripadali (Rijeka, Šibenik). Prema nekim funkcijama gravitacijski domet Zadra bio je i

znatno širi (Fakultet, međunarodna luka, Državni arhiv, pomorski i željeznički promet i dr.), a

prema nekim dijelio je utjecaj s drugim središtima priobalja, primjerice s Rijekom na dijelu Like i

Kvarnera i Pagu, sa Šibenikom u dijelovima Bukovice i sl.

U tadašnjoj hijerarhiji središnjih naselja u Hrvatskoj (makroregionalna, regionalna,

subregionalna, mikroregionalna, područna i lokalna središnja naselja) među središtima iste razine

(regionalna središta) Zadar se od 1971. godine isticao ne samo prostornim obuhvatom grada

jezgre i brojem stanovnika, već je iznadprosječne pokazatelje imao prema broju aktivnog

stanovništva, stupnju razvijenosti prometnih i uslužnih djelatnosti, prema stupnju razvijenosti

svih centralno-mjesnih funkcija, a prema redoslijedu gradova Hrvatske u odnosu na stupanj

relativne razvijenosti svih analiziranih djelatnosti tercijarnog i kvartarnog sektora, dosegao je

drugo mjesto uz Varaždin još 1971.32

U okviru tadašnjih 6 neposredno povezanih općina, tada najčešće nazivanih pojmom

"zadarska regija"33 s 3812 km2 i 217.214 stanovnika 1991., Zadar je krajem promatranog

31 Popis Stanovništva 1991., RZZS, Dok. 881, Zagreb 1992.; Površina kod općina Zadar i Benkovac korigirana

temeljem podataka katastra Ureda za katastar općine Zadar, 1985.

32 Ivan CRKVENČIĆ, 1976., 114.

33 Najčešće se taj pojam upotrebljavao samo za tadašnje sjevernodalmatinske općine, ne uključujući općinu Gračac

u Lici, a kod pojedinih autora, i u upravno-političkom pogledu poslije 1961., niti Pag. Neki su upotrebljavali,

uglavnom u političkom smislu, s obzirom na nepostojanje međuopćinske zajednice (kasnije zajednice općina), pojam

"zadarska subregija", iz koje su najčešće isključivali tadašnju općinu Pag. Drugi su pak pod "zadarskom regijom"

podrazumijevali cio sjevetrnodalmatinski prostor, znači uključivši i šibensku "subregiju", odnosno tzv. šibenski

prijelazni prostor s općinama Šibenik, Drniš i Knin (v. Ivan BERTIĆ, 1973.), pa čak i Rab. Za usporedbu, prostor

27

razdoblja okupljao 220 statističkih naselja, organiziranih društveno-politički u 230 mjesnih

zajednica.34 Stupanj koncentracije stanovništva u Zadru u odnosu na regiju stalno je raspao

(1948. 9,1%, 1953. 9,9%, 1961. 14,4 %, 1971. 22,6%, 1981. 31,1% i 1991. 35,5%)35 što ukazuje

na sve istaknutije i dominantno značenje u prostoru regije. Ujedno je rastao i udio stanovnika

tadašnjih općinskih središta (Zadar, Benkovac, Biograd, Obrovac, Pag i Gračac ) u ukupnom

stanovništvu regije s 14,0% 1948. na 43,6% 1991.

Dakle, Zadru je 1991. neposredno gravitiralo područje šest bivših općina sa 6,7% površine

i 4,5% stanovništva Hrvatske. U širem smislu, kako je navedeno, utjecaj Zadra je u određenoj

mjeri bio izražen i u pojedinim općinama Like i Krbave, dijelu Kvarnera (Rab, Lošinj), te u

Bukovici, R. Kotarima i šibenskom priobalju i zaobalju (posebice Vodice, Tijesno, Skradin,

Kistanje, Ervenik i dr.). Radilo se o oko 6.000 km2 prostranom dijelu hrvatskoga priobalja i

zaobalja s oko 300.000 stanovnika. To je i normalno jer su se ti, uglavnom nerazvijeni i prometno

slabo povezani krajevi, nalazili na perifernim dijelovima makroregionalnih silnica Rijeke,

Zagreba i Splita, odnosno regionalnih utjecaja Karlovca i Šibenika, te vrlo slabih, tek

potencijalno regionalnih, gravitacijskih silnica Gospića. Razmatrajući svu složenost

gravitacijskih odnosa u zadarskoj regiji, uvjetno se može govoriti o tadašnjem prostoru zadarske

regije kao o prostoru određenog prožimanja pojedinih gravitacijskih utjecaja makroregionalnih

središta Splita, Zagreba i Rijeke. S obzirom na znatnu prostornu udaljenost od sva tri središta,

Zadar je jače nego ijedan drugi odgovarajući centar u Hrvatskoj razvijao regionalnu funkciju,

gotovo bi se moglo reći "supraregionalnu", i čak je učestalo "iskakao" iz očekivanih

administrativnih okvira. Takav razvoj je bio očekivan, budući da se u području ravnokotarskog

primorja od Vira do Pakoštana oblikovala funkcionalno osnažena urbana regija s oko 100.000

stanovnika 1991. koja je u sustavu urbaniziranih prostora Hrvatske tražila svoju odgovarajuću i

potpunu potvrdu.

Zadar je tako, logično je pretpostaviti, počeo postupno afirmirati određen stupanj

supraregionalnog centraliteta koji će po svojim značajkama biti između, s jedne strane

makroregionalnih središta i, s druge strane, ostalih regionalnih središta. Planovi predloženih trasa

autocesta (Jadranska i prema Zagrebu), završetak izgradnje tunela Sv. Rok kroz Velebit, novi

Maslenički most, uklapali su se u takove buduće izglede Zadra. Ta, ne sasvim nova koncepcija

vrednovanja transverzalnog prometnog pravca, rezultat je već tada uočenih interesa Hrvatske da

se i na pravcu Zadar - unutrašnjost, izgradnjom odgovarajuće infrastrukture, stvori čvrsta

okosnica prostornog razvoja u svrhu uključivanja velikih prostornih resursa Sjeverne Dalmacije,

Like, Krbave i gornjeg Pounja u cjelovit i sveobuhvatan razvoj Hrvatske.

Ustroj i jačanje centralno-mjesnih funkcija tadašnjih općinskih središta Benkovca,

Biograda, Obrovca, Paga i Gračaca potencijalno je bilo od iznimnog značenja za ravnomjerniji

razvoj cijelog prostora. Oni su postupno postali izrazita mikroregionalna središta, premda nisu

razvili u dovoljnoj mjeri funkcionalno, znači čvorišno i žarišno značenje u svojim općinama.

Procesima disperzije neproizvodnih, poslovnih, uslužnih i drugih funkcija, te demografskim

snaženjem navedenih središta, među kojima su se veličinom isticali Biograd, Benkovac i Gračac,

a Pag i Obrovac su bili manje istaknuti, potaknut je tek inicijalno proces oblikovanja sekundarnih

polova razvoja buduće urbanizirane regije koja bi trebala zahvatiti najveći dio

sjevernodalmatinskog prostora. U tom razdoblju u administrativnom smislu zanemareni Nin, čija

je općina, s tradicijom dužom od dva tisućljeća bila ukinuta 1962., premda je među prvima dobio

GUP, tek će u narednom desetljeću, poslije 1991., vratiti funkciju općinskog središta i status

grada.

Zadarske županije, u granicama teritorijalnog ustroja iz 1997. imao je 2001. godine površinu 3643 km

2 i 162.045

stanovnika u 6 administrativnih gradova i 26 općina, s ukupno 186 naselja. 34 Popis stanovništva 1991., Dok. 811, RZZS, Zagreb, 1991.

35 Izračun prema podacima službenih popisa stanovništva, u odnosu na kasniji županijski prostor, što je vrlo

približno odnosu prema prostoru bivših šest općina. Za usporedbu u Zadru je 2001. godine bilo koncentrirano 42,7%

stanovništva Županije.

28

Na tadašnja općinska, odnosno mikroregionalna središta, čiji se gravitacijski domet

uglavnom zadržavao u okvirima pripadajućih općina, trebala su se u usustavljenoj hijerarhiji

središnjih naselja nadovezivati tzv. područna središta. Međutim, nije se razvilo niti jedno

područno središte. Tek je prostornim planovima takva funkcija bila predviđena za nešto jača i

pogodnije geografski položena naselja primjerice Preko, Nin, Posedarje, Stankovci, Sali, Novalju,

Žegar, Srb, Lovinac, koji su tada kao i još dvadesetak naselja (Silba, Molat, Božava, Veli Iž,

Neviđane na otocima, te Smilčić, Polača, Lišane Ostrovičke, Donji Zemunik, Poličnik, Starigrad-

Paklenica, Ražanac, Novigrad, Pakoštane, Bjelina, Žegar, Bruvno, Mazin, Otrić, Zrmanja, Lička

Kaldrma), obnašali ulogu lokalnih središta, tj. središta najniže razine. Tadašnji sustav središnjih

naselja tj. njihov prostorno-geografski razmještaj, s više ili manje jasno izdvojenim pripadajućim

gravitacijskim arealima, samo je donekle zadovoljavao, jer se nisu oblikovala centralnomjesnim

funkcijama izrazito kvalitetno opskrbljena središta za dijelove Bukovice, Ravnih kotara, otoka i

južne Like. Posebice je bila slaba razina opskrbljenosti centralnomjesnim sadržajima, tako da je

pučanstvo često zadovoljavalo pojedine potrebe ne u najbližem središnjem naselju koje je

posjedovalo ili je trebalo posjedovati odgovarajuću centralnomjesnu ustanovu (ili filijalu), nego u

Zadru ili drugom općinskom središtu, što je stvaralo suvišne i brojne teškoće. To je dolazilo još

više do izražaja s obzirom da ni ostala središta općina (Benkovac, Biograd, Obrovac, Pag,

Gračac, pa i Gospić i Knin), nisu u cijelom tom razdoblju razvila funkcionalno značenje i razinu

koji bi svestrano zadovoljili potrebe njihovih administrativnih prostora, a kamoli prerasli

općinske okvire. Ujedno je ta problematika potencirana "prazninom", odnosno nedostatkom

međusredišta tzv. mezoregionalnog i područnog značenja koji bi preuzeli dio sadržaja na sebe.

Uz probleme opskrbljenosti ustanovama i funkcijama za određenu razinu centraliteta

(ustanove i filijale iz domene uprave, školstva, zdravstva, poštanskog prometa, trgovine, kulture

itd.) u prostoru regije bili su stalno prisutni i naglašeni problemi nesklada u demografskoj veličini

i populacijskim kretanjima središta, teritorijalnom obuhvatu pojedinih gravitacijskih područja i

sl., što je bila posljedica različitih populacijsko-demografskih kretanja u međuovisnosti s

prirodno-geografskom osnovicom i stupnjem društveno-gospodarskog razvitka (otoci, uži

priobalni pojas, Kotari, Bukovica, Lika). Tako je Zadar demografski 1991. bio 15 puta "jači" od

sljedećeg središta Biograda, a ovaj je triput premašivao Obrovac koji je obnašao istu razinu

centraliteta. Među lokalnim središtima razlike su bile još izraženije.36

Iz različitosti dosegnutog stupnja društveno-gospodarskog razvoja proizlazili su i

problemi prostornog obuhvata gravitacijskih zona pojedinih središta. Prostor zadarske regije u

tom pogledu bio je vrlo specifičan jer je pojedinim središtima gravitiralo od minimalno 2-3

naselja na 15 km2 s oko 900 stanovnika (Veli Iž), do maksimalno 20-25 naselja na 200 km

2 s oko

15.000 stanovnika (Benkovac). Prosječno je jednom središtu, primjerice 1971. godine, gravitiralo

5830. stanovnika na oko 108 km2, što je bio približan pokazatelj onomu na razini Hrvatske.

Ujedno, dok je u pojedinim, posebice priobalnim središnjim naseljima dolazilo do širenja i

uvođenja novih centralnomjesnih ustanova i ispostava, u jednom broju lokalnih središta postojao

je istaknut problem atrofije, odnosno odumiranja funkcija. Posebno je to bilo uočljivo kod

otočnih središta (Božava, Molat). Na kopnenom dijelu je takvo naselje neposredno poslije rata

bio Vinjerac (općinsko središte 1952.-1953.) čiji je utjecaj zamijenjen značenjem drugih naselja

okolice, Posedarja i Starigrada Paklenice.

Prostorni kompleks dnevnih kretanja radne snage

Zadar je u razdoblju 1945.-1991. izrastao u jedno od najistaknutijih središta rada u

Hrvatskoj i afirmirao se kao značajno središte zapošljavanja radne snage okolnih ruralnih

36 Očito da primjena pravila reda veličine (rank size rule) ovdje ne bi bila od naročitog značenja. Prema Berryju,

ovakav nesklad općenito se pojavljuje kao posljedica razmjerno kasne i spore urbanizacije i obilježava manje

prostorne cjeline s neujednačenim regionalnim razvojem i razmjerno niskim stupnjem funkcionalne razvijenosti,

Brian J. L. BERRY ,1961, 573-587.

29

prostora koji su time postajali dijelovi urbano-ruralnog prostornog kompleksa, odnosno gradske

ili urbane regije Zadra. Istovremeno, kroz cijelo to razdoblje Zadar je obilježavao nesklad između

funkcije rada i stanovanja, pa je primjerice 1971. na 100 zaposlenih građana u gradu dolazilo 38

zaposlenih dnevnih putnika na rad.37 Broj radnika dnevnih migranata postupno se povećavao

poslije Drugog svjetskoga rata i bio je u uzročno-posljedičnoj vezi s izrastanjem zadarske

industrije i drugih tvrtki sekundarnog, a postupno sve više izraženog i tercijarnog sektora. Dok je

1961. bilo 3714 dnevnih cirkulanata na rad iz ukupno 80 naselja u 4 općine, godine 1971.

zabilježeno je 5496 radnika službenika iz 97 naselja četiriju općina.38 Broj dnevnih putnika na

rad/s rada se i dalje povećavao, pa je 1981. zabilježeno 8120 takvih osoba,39 iz 151 naselja 7

sjevernodalmatinskih i jedne ličke općine.

Sl. 18. Prostorni obuhvat zona dnevne cirkulacije radne snage u Zadar 1961.

Prostorni kompleks dnevnih kretanja se znači proširio i intenzivirao što je bila posljedica

osuvremenjivanja prometnica, inovacija i suvremenih društveno-gospodarskih zbivanja brojnim

socio-demo-geografskim implikacijama. U skladu s time povećao se i prostorni obuhvat svih

četiriju zona dnevnog migriranja radne snage u Zadar.40

37 Indeks podudarnosti rada i stanovanja iznosio je 1961 godine: Ip1961=133,0, 1971.: Ip1971=137,6 i 1981.:

Ip1981=131,1.

38 D. MAGAŠ, 1980., 71.

39 Popisom 1981. zabilježeno je 8165 dnevnih putnika u Zadar, od čega u ovom radu zanemariv broj od 45 nije uzet

u obzir jer se radilo o udaljenim općinama (Rijeka, Pula, Slavonska Požega, Split, Omiš, Sinj..) ili o udaljenim

otocima zadarskog arhipelaga odakle praktički nije bilo moguće dnevno cirkulirati na posao i nazad, pa se očito

radilo o grešci.

40 Isto, Autor je primjenom kriterija udjela dnevnih cirkulanata u ukupnom, djelatnom i zaposlenom stanovništvu

pojedinog naselja izdvojio 4 zone naselja dnevnog kretanja radnika i službenika na rad u Zadar: I – zona izrazito

jakih dnevnih kretanja s naseljima iz kojih je više od 15 % ukupnog, više od 35 % djelatnog i više od 70 %

30

Sl. 19. Prostorni obuhvat zona dnevne cirkulacije radne snage u Zadar 1971.

Tako je iz prve zone izrazito jakih cirkulacija radne snage koja je 1961. godine

obuhvaćala 8 naselja, dnevno u grad dolazio 1461 radnik odnosno službenik, tj. 39,3 % svih

dnevnih imigranata, a godine 1971. ta zona je obuhvatila ukupno 14 naselja odakle je išlo

svakodnevno na rad u grad čak 2416 zaposlenika ili 44,0 % dnevnih emigranata. Godine 1981.

ova zona obuhvatila je 19 naselja iz kojih je u grad putovalo 4643 zaposlenika, taj. 57,2 % svih

cirkusanata.

Druga zona, zona jakih dnevnih kretanja također se znatno proširila. Dok je godine 1961.

obuhvaćala 5 naselja s 576 djelatnika-putnika, odnosno 15,5 % od ukupnog broja, godine 1971.

obuhvatila je 9 naselja s 1261 osobom koja je dolazila i odlazila u Zadar i iz Zadra zbog posla i,

taj. 22,9 %. Godine 1981. ova zona obuhvaćala je 12 naselja s 1071 cirkusantom taj. 13,2 % svih

dnevnih emigranata.

Treća zona (umjerenih kretanja) obuhvaćala je 1961. godine 8 naselja s 868 dnevnih

cirkusanata, odnosno 23,4 %, a 1971. se proširila na 21 naselje s 1123 djelatnika u dnevnoj

cirkulaciji ili 20,6 % u ukupnom broju. Godine 1981. ova zona obuhvaćala je 24 naselja iz koji je

dnevno dolazila-odlazila u grad na rad/s rada 1431 osoba, što je činilo 17,6 % svih dnevnih

cirkusanata.

zaposlenog stanovništva koje dnevno putuje na rad u Zadar, tj. naseljima koja su zadovoljila barem 2 od navedena tri

kriterija; II – zona jakih dnevnih kretanja s naseljima iz kojih je 10-15 % ukupnog, više od 25 % djelatnog i više od

60 % zaposlenog stanovništva naselja koje dnevno putuje na rad u Zadar, odnosno koja su zadovoljila barem 2 od

navedenih kriterija; III – zona umjerene do slabe dnevne cirkulacije zaposlenika s naseljima iz kojih je odlazilo u

Zadar i nazad 5-10 % ukupnog, više od 12,5 % djelatnog i više od 50 % zaposlenog stanovništva naselja koje dnevno

putuje na rad u Zadar, odnosno s naseljima koja su zadovoljila barem 2 od navedena 3 kriterija i IV – zona slabe

migracije s naseljima koja su imala manje od 5 % ukupnog, manje od 12,5 % djelatnog i manje od 50 % zaposlenog

stanovništva koje je dnevno putovalo na rad u Zadar, odnosno naseljima koja su zadovoljila barem 2 od navedena 3

kriterija.

31

Četvrta zona (zona slabih dnevnih kretanja) obuhvaćala je 1961. čak 58 naselja sa svega

809 dnevnih cirkusanata u Zadar na rad, taj. 21,8 %, a 1971. imala je nešto suženiji prostorni

obuhvat s 53 naselja s ukupno 696 dnevnih emigranata, odnosno 12,5 % od ukupnog broja. U

sljedećem desetljeću ova zona je znatno proširena, s obzirom na uhodavanje željezničkog

prometa i osuvremenjivanje cesta i trajektnih pruga, pa je 1981. obuhvaćala 96 naselja s 975 ili

12,0 %svih dnevnih cirkusanata.

Sl. 20. Prostorni obuhvat zona dnevne cirkulacije radne snage u Zadar 1981.

Do godine 1991. stanje u tom pogledu se nije bitno promijenilo jer je koncem osamdesetih

godina 20. st. došlo do stagnacije gospodarstva, dio radnika-seljaka je preselio u Zadar, što je

otprilike odgovaralo povećanju dnevne cirkulacije prema nekim novim ili povećanim

gospodarskim subjektima.

Uz kompleks dnevne cirkulacije zaposlenih prema Zadru i nazad prema naseljima

stanovanja, postojale su u okviru složenih procesa dnevnog i drugog kretanja u regiji i cirkulacije

učenika, studenata, zaposlenika koji su iz Zadra putovali na rad u druga naselja (primjerice,

godine 1981. od 21.656 zaposlenih stanovnika grada Zadra, 944 ili 4,4% su dnevno putovali u

okolna naselja na rad), radnika iz drugih naselja u zemlji koji su u Zadru duže ili kraće

privremeno ili povremeno boravili, vikendaša, stanovnika koji su u Zadru obavljali dnevno ili

povremeno određene potrebe idt. Te složene procese koje je inače vrlo teško pratiti i

kvantificirati, i koji očito govore o snažnom utjecaju grada na užu i širu okolicu, na ovisnost

intenziteta dnevnog kretanja o udaljenosti od grada, kakvoći prometnica i prijevoznih sredstava,

gospodarskim obilježjima, životnom standardu, te različitim drugim privlačnim i potisnim

čimbenicima (pudl and puh factors) tek dijelom oslikavaju navedeni podatci o dnevnim

kretanjima zaposlenika u navedenim godinama u Zadar.

Razmjerno brzo i značajno povećanje broja dnevnih putnika u promatranom razdoblju sve

do osamdesetih godina 20. st. posljedica je jačanja privlačne moći Zadra kao i postojanja

određenog viška radnih mjesta, ali govori i o tadašnjim značajnim viškovima radne snage na

32

zadarskom selu, agrarnoj prenapučenosti, posebice Bukovice, otoka, Pozrmanja i Velebita,

neodgovarajućem socijalnom sastavu pučanstva okolice – općenito o nužnosti dnevnog putovanja

na rad u Zadar zbog preživljavanja ili barem osiguranja dijela egzistencijalnih uvjeta, što je bilo

obilježje i drugih gospodarski još nerazvijenih prostora Hrvatske, pa i dijela hrvatskog priobalja.

Budući da se, s jedne strane nisu mogli odmah osigurati stanovi za sve zaposlene u gradu, tako ni

rad na selu nije mogao jamčiti odgovarajući standard života, nerijetko i egzistenciju cijele

obitelji, što je negativno djelovalo na pojedinca i obitelj i dovodilo je do izrazite miješane

strukture stanovništva i domaćinstava tj. do stvaranja tzv. "radnika-seljaka". Taj je proces uvelike

završavao potpunim preseljenjem cijelih obitelji u grad, i mahom nije bio, kao u razvijenim

regijama svijeta, posljedica potrebe za izdvajanjem mjesta rada od mjesta stanovanja, već je bio

uglavnom rezultat egzistencijalnih pobuda. Naime, sve do kasnih sedamdesetih godina 20.

stoljeća, gotovo je bio zanemariv broj pripadnika bolje stojećih struktura stanovništva koji su u

bližoj ili daljoj okolici izgradili kuće za stanovanje i koristili vlastiti prijevoz kolima do mjesta

rada u Zadru.

Izdvajanje urbano-ruralnog pojasa i stvaranje gradske regije

Izrastanjem Zadra i širenjem procesa urbanizacije u okolni prostor započelo je, prvih

desetljeća sporije, a zatim sve ubrzanije, smanjivanje razlika u načinu života i drugim obilježjima

između grada i okolnih seoskih naselja. Spontano se prostorno izdvojio prijelazni pojas u

literaturi najčešće nazivan "urbano-ruralni pojas", "zona grad-selo" ili sl., vremenski i obuhvatom

promjenjiv, ovisno o jačini i brzini društveno-gospodarskih kretanja koja mogu poticati ili pak

usporavati ili kočiti proces urbanizacije (VRESK, M., 1977., 92).

Sl. 21. Prostorni obuhvat zadarskog urbano-ruralnog prostora

Posebnim istraživanjem urbano-ruralnog pojasa na primjeru Zadra, s osloncem na podatke

Popisa stanovništva 1971., izdvojena su sva naselja koja su pripadala zoni jakih dnevnih kretanja

i zoni izrazito jakih dnevnih kretanja zaposlenika u Zadar, te neka naselja izvan tih zona koja su

se kontinuirano nastavljala u urbaniziranom prostoru, a bila su statistički klasificirana kao naselja

mješovitog tipa, tj. činila su prostorno neprekinutu funkcionalnu i fizionomsku cjelinu, u tzv.

zadarski-urbano ruralni pojas (Sl. 20). Tu su ujedno bila uključena i sva naselja gradske

aglomeracije izvan granica administrativnog grada (MAGAŠ, D., 1981.).

33

"U čitavom prostoru koji pripada tim naseljima i koji se dosta jasno diferencira od

prostora pretežno poljoprivredne aktivnosti, nastaju izvanredno dobro uočljive fizionomske

promjene. U građevinskom smislu naselja naglo povećavaju svoj stambeni prostor, kao i prostor

namijenjen rekreaciji (naročito u obalnom dijelu", izražena je divlja i neplanska izgradnja, a

intenzitet izgradnje pojačava se u litoralnom pojasu i uz prometnice. Ceste kroz naselja postaju

preuske i nefunkcionalne. Špekulira se cijenama zemljišta zbog pojačanog interesa za terenima, a

česti su i konflikti među poduzećima za slobodne terene u zonama predviđenim za industrijsku i

drugu izgradnju. U funkcionalnom pogledu značenje prostora postaje sve izrazitije" (MAGAŠ, D.,

1981.).

Znatan dio ovih naselja, samo deset godina ranije nije imao navedena obilježja (glavnina

naselja na Ugljanu, Vir, Galovac, Sukošan i dr.), pa je urbano-ruralni pojas 1961. godine bio

znatno prostorno suženiji, a prethodno tek u inicijalnoj fazi.

Godine 1971. je u 33 naselja urbano-ruralnog pojasa, ukupne površine od 372,3 km2, živio

je 33.341 stanovnik (opća gustoća stanovništva 89,9 st/km2). Zajedno sa Zadrom ova naselja

činila su prostorni kompleks u kome je na površini od 390,6 km2 živjelo 76.428 stanovnika ili

40,2 % stanovništva regije, što je ukazivalo na visok stupanj koncentracije. Gustoća naseljenosti

iznosila je 195,7 st./km2, tj. bila je dvostruko veća od one u tadašnjoj općini Zadar (95,7 st/km

2),

tj. gotovo četverostruko veća od one koju je te godine postigla regija (52,3 km2).

Sl. 22. Zadarska gradska regija (Vresk, M., 1980.)

Tako definiran urbano-ruralni pojas Zadra, obuhvatom i brojem stanovnika bio je nešto

prostraniji od gradske (urbane) regije Zadra čijim se prostornim obuhvatom i brojem stanovnika

pozabavio jedan suvremeni znanstveni rad (VRESK, M. 1980.). Geografskim razmatranjem

društveno-gospodarskih pokazatelja po naseljima određivan je prostorni obuhvat gradskih regija

u Hrvatskoj s više od 50.000 stanovnika 1971., među njima i Zadra koji je oblikovao zajedno s

okolicom istaknutu urbanu regiju s 65.303 stanovnika (Sl. 21). Kao i s prostornim širenjem i

obuhvatom urbano-ruralnog kompleksa, kasnije nije bilo detaljnog proučavanja kompleksa

zadarske gradske regije, ali je očito da se ona prostorno i brojem stanovnika širila pa se za 1981.

godinu može okvirno procijeniti da je obuhvatila prostor s oko 85.000 stanovnika, a 1991. godine

zacijelo je dosegla oko 100.000 stanovnika.

34

Prometna funkcija i infrastruktura

Promet u gradu, kao dio njegove urbano-geografske i funkcionalno-prostorne strukture,

jedan je od glavnih činitelja razvoja Zadra, tako i prostornoga. Intenzitet i kvaliteta prostorne

pokretljivosti ljudi i dobara u Zadru 1945.-1991. bili su u korelaciji s načinom urbane izgradnje,

prostornim rasporedom gradskih djelatnosti, gospodarskim kretanjima, ekološkim stanjem,

sociogeografskim obilježjima i dr. Uz unutargradski promet, razvijali su se i regionalni i

međugradski promet, kao i promet na relaciji grad-okolica. Zadar se razvio kao središte važnih

prometnih tokova (brodski, željeznički, avionski i dr.), što mu je dalo kompleksno gravitacijsko

značenje u Hrvatskoj.

U Zadru su 1991. bile zastupljene sve vrste prometa: unutargradski, prigradski i

međugradski, a s obzirom na funkciju - tekući promet i promet u mirovanju. Tekući promet, koji

se može odvijati cestama, prugama, akvatorijima, bio je zastupljen u Zadru uglavnom cestovnim

prometom. Po svrsi prometa bili su razvijeni putnički i teretni, a s obzirom na način korištenja

vozila, bili su zastupljeni su javni i individualni promet. Prometni sustav Zadra činile su ulice

(pješačke, za mješoviti i kolski promet), autobusni kolodvor i stajališta, željeznica i željeznički

putnički i ranžirni kolodvori (od 1967. godine), lučka pristaništa (putnička i teretna luka) s

akvatorijem, zračna luka (od 1969. godine), parkirališta i dr. Zračna luka opsluživala je isključivo

međugradski, željeznica, ceste i luke međugradski i prigradski, a unutargradskom prometu služile

su uglavnom ulice i u neznatnoj mjeri lučki akvatorij. Parkirališta su služila svim vidovima

prometa u mirovanju, organizirana su na posebno izgrađenim prostorima ili na kolničkoj traci, a

postojala je i jedna manja specijalizirana garaža kao i veći broj garaža u okviru prijevoznih i

drugih poduzeća.

Sl. 23. Cestovna infrastruktura na području zadarske gradske aglomeracije1953. godine

Sve prometnice u gradu urbano-geografski činile su prometnu mrežu grada (Prilog I. i II.).

Na primjeru Zadra to je uglavnom bila ulična mreža. Velik dio gradskog prometa u Zadru odvija

se javnim prijevoznim sredstvima (autobus) ali i individualnim (automobil, motocikl, bicikl i dr.),

a vrlo je istaknut i pješački promet, koji od 1962. godine koristi i novi pješački most preko

gradske luke.41

Prometni sustav Zadra poslije Drugog svjetskog rata doživio je, s obzirom na brzu

izgradnju i značajan porast broja stanovnika, brze i znatne promjene. One su zahvatile sve vidove

prometa. Povećana je dužina gradskih prometnica, bilo rekonstrukcijom starih, posebice u

predgrađima, bilo izgradnjom i probijanjem novih (sl. 1.). Također, osuvremenjivanjem velikog

41 Most je izgrađen na mjestu starog kolničkog mosta iz 1928. godine kada su otvorena i gradska vrata na bedemu

Sv. Roka, a srušenog u bombardiranju 1943. godine, te zamijenjen provizornim pontonskim mostoma (na bačvama)

poslije Drugog svjetskog rata. Novi most predviđen je za otvaranje, ali se zbog loše izvedbe, nije otvarao što je

dovelo do brojnih problema, prometnih, komunalnih, sanitarno-higijenskih, ekoloških i drugih zbog nemogućnosti

čišćenja uvale Jazine.

35

broja cesta povećana je dužina gradskih suvremenih prometnica i onih višeg reda. Uz to došlo je

do osuvremenjivanja brodskog prometa, do izgradnje željezničke pruge i zračne luke, što je

pozitivno utjecalo na kvantitetu i kvalitetu prometa u gradu.

Sl. 24. Cestovna infrastruktura na području zadarske gradske aglomeracije1991. godine

Tako je, primjerice, broj imenovanih ulica i trgova na prostoru gradske aglomeracije42

povećan sa 170 (godine 1953.) na 210 godine 1967., te 350 godine 1981. Broj neimenovanih

ulica na području tadašnjih mjesnih zajednica Vidikovac, Bili Brig, Stanovi i Smiljevac popeo se

1981. godine na 130, a do te godine imenovanje ulica još nisu izvršile ni mjesne zajednice

Kožino, Bokanjac, Ploče, Dračevac Zadarski, Bibinje i Sukošan, gdje je ukupno bilo oko 200

ulica. Do 1986. godine broj imenovanih ulica popeo se na 510, a do 1991. na oko 550.

Ukupna dužina ulica43 povećana je s 40 km 1953. godine na 45 km 1960. godine, 60 km

1975. i 250 km 1987. godine (uži grad 200 km). Površina ulica povećana je s 27,6 ha 1961. na

45,0 ha 1975. i na 1520,0 ha 1987. (uži grad 120 ha). Od toga je suvremenim kolovozom bilo

pokriveno 26,8 ha 1961, 30,0 ha 1975. i 80,0 ha 1981. godine (uži grad 65 ha). Površine pod

nogostupima povećane su sa 16,3 ha 1961. na 29,0 ha 1975. i 50,0 ha 1981. (uži grad 40 ha), od

čega je sa suvremenim pokrovom bilo 8,0 ha 1961, 15,0 ha 1975. i 19,0 ha 1981. (uži grad 16,0

ha). Iz podataka se uočava da je modernizacija tekla sporije od ukupnog povećanja površina ulica

i nogostupa, što je uglavnom bila posljedica dugotrajnih procesa pripreme prometnica za uređenje

kao i prebrza izrastanja pojedinih neplanskih naselja, gdje su se planovi uređenja infrastrukture

moraju naknadno donositi, uklapajući prometna rješenja u izgradnjom načeti prostor. Uz

prosječnu širinu ulice od 5 m dobije se prosječna dužina jedne ulice od 191 m 1981. godine.

Širenje grada i povećanje broja stanovnika44 znatno su utjecali na povećanje potreba za

dnevnom pokretljivošću stanovništva, ponajviše na relaciji mjesto stanovanja - mjesto rada, ali i

iz drugih pobuda. S obzirom na desetljećima razmjerno loše organiziran redoviti javni gradski

autobusni promet (drugih vidova gradskog prometa gotovo da nema), bio je učestao osobni

promet, tj. pučanstvo se ponajviše koristilo osobnim kolima, ili su, pak, poduzeća samostalno

organizirala vlastiti prijevoz radnika. Takav razvoj do 1991., naročito veliko povećanje osobnog

prijevoza, s obzirom na velika povremena zagušenja (sezona, rush hours) i onečišćenja okoliša,

bio je značajan problem prostornog razvoja grada. Zadar je stajao razmjerno loše, s obzirom na

42 Prema popisima ulica i trgova u Planovima grada 1957., 1969., 1981., 1986. i 1995. godine. Treba napomenuti da

je proces imenovanja ulica i numeriranja zgrada zbog prenagle izgradnje i sporog administrativnog rješavanja bio

znatno usporen u razdoblju 1961.-1977. To je pogodovalo kaotičnom stanju u pojedinim gradskim četvrtima. Potrebe

popisa stanovništva 1981. i 1991. uvjetovale su saniranje situacije i osnivanje povjerenstava za imenovanje ulica od

1978. koja su uspjela imenovati više stotina ulica.

43 SGJ, 1954., 1961., 1976., 1982., 1990.

44 Vidi opširnije u D. MAGAŠ, 1994., 215-240.

36

svoju veličinu (broj stanovnika i površina), u organizaciji gradskog prometa u odnosu na druga

veća središta Hrvatske.

Sl. 25. Broj (a), duljina (b) i površina (c) ulica Zadra 1948.-1987.

Gotovo čitavo promatrano razdoblje pratio je razmjerno mali broj gradskih autobusnih

pruga, suboptimalno prostorno koncipiranih, slabo frekventnih i s počesto dotrajalim voznim

parkom, što uvjetuje da su neki dijelovi grada bili zapravo stalno prometno izolirani. Primjerice

najfrekventnija gradska autobusna linija (Poluotok - Borik) imala je frekvenciju od 20', a sve

ostale čak 60' ili više. Stajališta često nisu bila racionalno i po propisima organizirana, učestale

izmjene voznih redova su se rijetko odgovarajuće objavljivale i nije bilo kvalitetnih, građanima

stalno dostupnih informacija o polascima i dolascima gradskih autobusa. "Anarhično" stanje u

gradskom prometu osobito je bilo teško sezonom i u dnevnim "špicama", kada se broj korisnika

prijevoznih usluga višestruko povećavao. S navedenim su u neposrednoj vezi bili i prilično slabi

financijski učinci i susljedna nemogućnost osuvremenjivanja i funkcionalizacije gradskog

prometa, za koje je, međutim, u drugim primorskim središtima u Hrvatskoj bilo mogućnosti

(Dubrovnik, Split, Rijeka). Za takvo stanje odgovornost uglavnom su snosili gradska uprava i

lokalno poduzeće gradskog prometa, ali se ne mogu isključiti i drugi, objektivni razlozi.

37

Razvoj gradskog autobusnog prometa poslije Drugog svjetskog rata bio je dosta spor.

Godine 1955. postojale su samo 4 gradske pruge (Poluotok - Borik, Poluotok - Arbanasi,

Poluotok - Diklo i Poluotok - Bokanjac). Do 1965. godine uvedene su još dvije gradske pruge

(Poluotok - Crno i Poluotok - Stanovi) i tada je prevezeno oko 1,5 milijun putnika.45 U sljedećih

15 godina gradski prijevoz upotpunjen je još samo dvjema linijama (Poluotok - Dračevac

Zadarski i Poluotok - Plovanija), dok je pruga Poluotok - Borik bila jedno vrijeme nadopunjena i

polascima s Relje (sl. 3.).

Sl. 26. Sustav gradskog autobusnog prometa na području zadarske gradske aglomeracije 1981.

Promet putnika na gradskim autobusnim prugama46 nije bio naročit zbog spomenutog

usmjerenja znatnog dijela građana na osobni prijevoz, kao i prijevoz koji su obavljala poduzeća.

Linije su, međutim, bile vrlo dobro popunjene, ali na žalost malobrojne. Najfrekventnijom

gradskom prugom Poluotok - Borik, dnevno se u prosjeku vozilo oko 2.500 građana (zimi oko

2.000, a sezonom i u "špicama" preko 3.000) što je malo s obzirom na mogućnosti i potrebe, a

puno s obzirom na to da je dnevna frekvencija bila svega oko 50 polazaka. S područja grada koje

je opsluživala ova pruga, još je oko 700 građana dnevno koristilo liniju Poluotok - Diklo i druge,

a oko 1.500 građana služilo se vlastitim prijevozom ili radničkim prijevozom.

Broj putnika na gradskim prugama teško je točno ustanoviti jer su statistički podaci

neujednačeni. Ipak, dostupni podaci ukazuju da je promet rastao u razdoblju 1965.-1975, s

1,392.000 na 4,189.000 godišnje. Godine 1976. zabilježen je veliki pad broja putnika na svega

2,753.000 na 8 gradskih pruga. Godine 1980. zabilježeno je samo 2,907.000 putnika u gradskom

prometu, što je za tadašnju gradsku aglomeraciju od oko 70.000 stanovnika izrazito malo. Naime,

prosječan broj vožnji po građaninu godišnje iznosio je tada svega 42, tj. građanin je koristio

gradski javni promet u prosjeku svega jedanput u 8-9 dana! Tome je u prilog, osim loše

organizacije išlo i nepostojanje mogućnosti prijelaza s pruge na prugu, pa je velik broj građana

bio primoran platiti dvije karte za isti pravac unutargradske vožnje, što je bila posljedica izrazite

usmjerenosti gradskog prometa na Poluotok do 1990. godine, tj. na novi autobusni kolodvor od

1990. godine.

Naime, postojala je izrazita koncentracija gradskog prometa, a grafički prikaz pruga

ukazuje na zrakast sustav prometa s točkom koncentracije na Poluotoku, odnosno autobusnom

kolodvoru od 1990. godine. Sve su stare linije bile preusmjerene prema Kolodvoru, a nekoliko

novih (Poluotok - Kolodvor - Magistrala, Bili Brig - Kolodvor i Diklo - Kolodvor - Gradsko

groblje) tek donekle su ublažile postojeće nedostatke. Točno je da prema Kolodvoru trebalo

45 Prema podacima "Autotransporta" Zadar.

46 SGJ, 1954.-1990.; Podaci iz arhive "Autotransporta" i "Liburnije" Zadar.

38

usmjeriti glavninu pruga, ali da su trebali biti valorizirani i drugi pravci, koji bi povezivali i druge

gradske i prigradske zone međusobno (primjerice Bibinje - Industrijska zona - Voštarnica –

Borik/Diklo i sl.), te razriješili izoliranost Poluotoka (istovremeno zagušenog osobnim

automobilima), više je nego očigledno. Zapravo, tadašnji zrakasti model trebalo je nadopuniti i

kružnim i longitudinalnim (linearnim) modelima, koji bi omogućili adekvatnije i kvalitetnije

povezivanje. Neke novoizgrađene prometnice (zaobilaznica po Bilom Brigu iz 1979. godine i dr.)

to su naprosto sugerirale.

Ujedno, u skladu s intencijama smanjenja osobnog prometa na Poluotoku i Arbanasima

poželjna je bila kružna linija (primjerice željeznički kolodvor - Istarska obala - Foša - Bolnica -

Punta Bajlo - željeznički kolodvor). Premda se potreba takvog ili tome sličnog suvremenog

modela prometa nametala kao nužda već tada, za početak bi se i s nekoliko dodatnih pruga te

barem udvostručenjem frekvencija stanje bilo znatno popravilo, smanjila bi se upotreba osobnih

kola, postigla ušteda energije, smanjilo onečišćenje i ostali negativni efekti saturiranog prometa, a

što je najvažnije - postiglo bi se ekonomičnije i racionalnije prevoženje unutar grada, što bi

neposredno pridonijelo ugodnijem življenju stanovnika.

Sl. 27. Putnici "Liburnije" (ex "Autotransporta" Zadar) 1959.-1990. u milijunima godišnje

Osim javnog autobusnog prijevoza, unutargradski javni prijevoz obavljao se gotovo

zanemarivim brodskim prometom unutar akvatorija gradske luke. To je ostatak nekada

intenzivnije korištenih unutarlučkih i dužobalnih gradskih brodskih pruga i izraz potrebe

stanovništva poluotočnog grada. Naime, zbog intenziviranja gradnje na Brodarici i Voštarnici

krajem 19. st. održavale su se gradske brodske veze tzv. "vaporettima" između tih dijelova i

Poluotoka i nakon izgradnje cestovnog i pješačkog mosta 1928. godine.47 Nastavili su, međutim,

održavanje veze Poluotok - Brodarica popularni barkarjoli, a poslije Dugog svjetskog rata

odvijao se i promet brodićem na pruzi Poluotok - Borik, ukinut oko 1965. godine. Kratkotrajno,

godine 1981. promet brodićem između Poluotoka i Borika obnovljen je sezonom, a također se i

dalje održavala veza Poluotok - Brodarica čamcem, kojom se prevozilo oko 15.000 putnika

godišnje.48

Za prostorni razvoj Zadra, međutim, od velikog i izravnog značenja je bila njegova šira

regionalna i tranzitna prometna funkcija, te uloga koju je razvijao u razmjeni i prijevozu robe u

okviru zemlji i inozemstvu (sl. 2. i 2a.). Zadar je tu funkciju imao od svog nastanka i oduvijek je

47 U urbanističkom planu Voštarnica - Zadar iz 1927. godine bila je istaknuta gradnja gradskog mosta, koji je

završen 1928. godine, širine 7 i dužine 152 m, N.L., br. 1507, 8.

48 Procjena autora.

39

na istočnoj obali Jadrana jedno od važnijih prometnih središta. Zahvaljujući prilikama političkog

sjedinjenja s okolicom poslije Drugog svjetskog rata, Zadar je postupno vratio prometno

značenje, odnosno ono je do 1991. višestruko poraslo. Sve bolje povezivanje s regijom i

prostorom Hrvatske, omogućilo je znatno povećanje svih vrsta prometa, znači putnika, robe,

informacija. Ujedno, zastupljenost svih vidova prometa (kopneni: cestovni i željeznički, morski i

zračni) dali su mu značenje izrazitog tranzitnog prometnog središta, što je potaklo i ubrzan

gospodarski razvoj. Od posebnog je značenja bilo cestovno povezivanje (obalna cesta 1961.,

cesta Zadar - Nin 1969., tzv. Lička magistrala Karlovac - Plitvice - Gračac - Maslenica - Zadar

1974., Zadar - Benkovac - Knin 1980. i Zadar - Ražanac - Pag 1989.).

Željezničku vezu, nakon stoljetnog planiranja,49 grad je dobio tek 1967. godine i kroz

dvadesetak godina uhodavanja nakon puštanja u promet, željeznički je promet bio višestruko

povećan. Tako je teretni promet dosegao razinu od 700.000 t robe 1980. godine, a broj putnika je

od 1968. uglavnom stagnirao i kretao se uglavnom između 450.000 i 500.000 putnika u odlasku

(sl. 2. i 2a.),50 da bi kasnije zbog sve veće upotrebe osobnih kola i slabljenju razine bio u

opadanju.

Sl. 28. Kretanje željezničkog prometa putnika i robe u Zadru, 1967.-1990.

Zračni promet je također dobivao na značenju. Zračna luka "Zadar" u Donjem Zemuniku

puštena je u javni promet 1969. godine, kada su dovršeni nova (civilna) dodatna polijetno-slijetna

staza i pristanišna zgrada s određenim pratećim sadržajima. Premda do 1991. godine nedovoljno

opremljen, nedovršen i razmjerno slabo afirmiran u međunarodnom i charter avioprometu,

ostvarivao je između 120.000 i 140.000 putnika godišnje na svega dvije stalne unutarnje linije i

više sezonskih.51 Promet tereta preko ovog aerodroma bio je konstantno u povećanju (cvijeće,

povrće i dr.). Prekinut ratnim zbivanjima 1991., obnovljen je ponovno 1993. godine.

Brodski putnički i robni promet zadržali su značajno mjesto. Zadar je postao druga hrvatska

luka (uz Split) po broju putnika. Putnički promet: lokalni, uzdužni obalni (Rijeka - Dubrovnik,

Zadar - Pula i dr.) i poprečni (Zadar - Ancona / Venezia), odnosno obični i trajektni (Zadar -

Ancona, longitudinalni trajekti, Zadar - otok Ugljan, Zadar - Mali Lošinj - Pula, Zadar - Dugi

otok) bio je posebice od sedamdesetih godina 20. st. stalno u porastu52 i godine 1990. dosegao je

49 O željezničkom povezivanju Zadra v. Hugo KOLB, 1964, 71. i ZADAR 1944-1954, 70.

50 SPO, 1970-1980.

51 Ibid.

52 Uz manje oscilacije porast broja putnika bio je konstantan do 1960. godine, kada je na relaciji Rijeka - Zadar

puštena u promet obalna magistrala - JTC. Od tada do 1975. godine promet putnika je uglavnom oscilirao, odnosno

opadao, a zatim je započeo značajniji porast broja putnika, što je uglavnom bilo rezultat uvođenja trajektne pruge

40

čak 1,9 milijuna putnika, tj. dnevno u prosjeku oko 5.200 putnika u polasku i dolasku (siječanj

oko 3.000, srpanj oko 8.000). Ovako velik promet (uključujući značajan tranzit) kroz staru

gradsku luku postao je značajan problem ljeti kada su svoje maksimume dostizali i drugi vidovi

prometa (cestovni, željeznički i zračni) pa se gradska luka pretvarala u prostor saturiran

pješacima, vozilima, robom i dr. Poseban problem već tada su bili trajekti čija je frekvencija bila

sve učestalija, a zbog malog operativnog prostora pred lukom javljala su se zagušenja obalne

prometnice kod ukrcavanja i iskrcavanja vozila, što je iziskivalo učinkovite mjere rješidbe,

posebice već tada proklamiranom izgradnjom trajektnog terminala u luci Gaženice.

Sl. 29. Promet putnika tereta u zadarskoj luci (a) i zračnoj luci (b).

Usluge u domeni robnog prometa također su bile vrlo istaknute. Osim snažno razvijenog

robnog brodskog prijevoza koji je za strane i domaće potrebe obavljala na međunarodnom tržištu

tadašnja "Jugoslavenska tankerska plovidba Zadar" (danas "Tankerska plovidba Zadar, d. o.o."),

tada jedini specijalizirani hrvatski prijevoznik tekućih tereta i prema ukupnoj tonaži najjači

Zadar - Preko, nakon modernizacije cesta na Ugljanu i Pašmanu, pojačavanja drugih trajeknih i lokalnih pruga, te

uhodavanja longitudinalnih trajektnih pruga, posebice onih na prugama Rijeka - Zadar - Split - Dubrovnik i Zadar -

Mali Lošinj - Pula. Maksimum je u promatranom razdoblju dosegnut 1988. godine s 2,001.000 putnika.

41

domaći brodar, sve značajnija je bila i lučka funkcija, koja je, uz veliki zastoj od gotovo pola

stoljeća (1918.-1960.) do 1991. ostvarila značajan uspon i svrstala zadarsku teretnu luku u

Gaženicama među najveće hrvatske luke. Luka u Gaženicama, nastala kao izlaz iz teškoća oko

manipulacije robom u tijesnoj staroj luci, izgrađivala se dosta sporo i postupno, gotovo 40

godina. Šira zajednica nije smatrala naročito potrebnim ulagati znatnija sredstva u tu luku, već je

sav problem izgradnje pao na lokalne snage, tako luka do 1991. niti izdaleka nije bila dovršena, a

i kod gradnje pojedinih objekata znatno se odstupalo od planiranoga.53 Ipak, do 1991. izgrađena

infrastruktura, skladišni prostor, operativne obale i ostala lučka postrojenja, omogućili su

višestruko povećanje manipuliranog tereta s 50-ak tisuća tona godišnje pedesetih godina na

116.000 t 1960. godine, 270.000 t 1970. godine i čak 855.000 tona 1980. godine.54 To je

omogućilo i nešto bolji plasman među hrvatskim morskim lukama. Naime, sa sedmog mjesta po

količini prometa, zadarska luka se po količini manipuliranog tereta i tonaži brodovlja popela na

peto mjesto u Hrvatskoj, iza Rijeke, Ploča, Splita i Šibenika. Time je poraslo njezino

sudjelovanje u ukupnom prometu hrvatskih morskih luka s 0,5% na 3,0%. Ipak uslijedila je

oscilacija količina tereta, pa je primjerice 1989. izmanipulirano 845.000 tona. Po svom

usmjerenju zadarska luka je bila pretežno uvozna, gdje izvoz u pravilu nije premašivao 20%

uvoza. To je bilo u skladu s uvoznom orijentacijom lučke industrije (soja, kemikalije, nafta, juta i

dr.), ali i postupnog prihvaćanja tereta za šire zaobalje s obzirom na znatne ekonomske prednosti

zadarske pruge u odnosu na prugu Knin - Split/Šibenik.55

Već predratno razdoblje, a pogotovo ratna zbivanja 1991.-1995., izrazito su se negativno

odrazila na razvoj prometa u gradu, broj putnika i količine roba.

Razvoj ostalih infrastrukturnih sustava

Za razvoj grada od presudnog su značenja sustavi vodoopskrbe i odvodnje, sustav

elektroopskrbe, poštanski, telekomunikacijski i drugi infrastrukturni sustavi.

Vodoopskrbni sustav oslanjao se do 1981. na dva lokalna sustava, Bokanjsko blato kao

glavni, i izvor Botina, prastari, vrlo ograničen, gotovo zanemariv sustav iz antičkih vremena, koji

je tada i zatvoren. Iz Bokanjskog blata gdje je u pogonu više crpnih zdenaca, voda se prebacuje

do vodospreme "Bokanjac", građene 1901. (500 m3), vodospreme "Figurica" građene 1956.

godine (2x1350 m3), vodospreme "Zadar" građene 1972. godine (6000 m

3), te dvije pomoćne

vodospreme, "Voštarnica I" i "Voštarnica II" građene 1938. godine (svaka po 1000 m3). Ukupna

dužina vodovodne mreže u gradu porasla je s 37,1 km 1945., na 57,7 km 1960., 139,0 km 1976.

Povećanje broja stanovnika, rast gospodarstva a time i porast broja priključaka doveli su u

razdoblju 1960.-1981. do brojnih kriznih stanja u vodoopskrbi, posebice u ljetnoj sezoni, te

donekle do poremećaja ravnoteže podzemnih voda. Do 1967. dobivalo se 130-150 l/s, a zahvatom

zdenca "Jezerce" od te godine je povećana iskoristiva količina vode na 250-280 l/s. Maksimalni

zahvati do 1981. davali su 300-350 l/s, što više nije zadovoljavalo potrebe Zadra (količine,

kakvoća, poremećaj razine podzemnih voda). Rješenje je pronađeno u izgradnji suvremenog

vodoopskrbnog sustava zadarske regije "Zrmanja - Zadar" u dvije etape, koji, već kroz prvu

etapu, omogućava vodoopskrbu Zadra i znatnog dijela regije (veći dio Ravnih kotara, dio

Bukovice, Podvelebitski prostor i zadarske otoke s Pagom). Broj priključaka je povećan s 1727

godine 1960., na 7434 1976. i preko 15.000 1991. Količine isporučene vode povećavale su se od

272 tisuće m3 ( prosječni protok 8,6 l/s, a najviši 20,0 l/s; 30 l po stanovniku) 1945., na 1985

tisuća m3 1960. (prosječni protok 62,8 l/s, najviši 94,0 l/s; 106 l po stanovniku), 6265 tisuća m

3

53 Vidi H. KOLB, 1964., 84.

54 SGJ, 1961., 1971. i 1981.

55 H. KOLB, 1964., 82-86.

42

1975. (105 l po stanovniku; prosječni protok 1971. 201,4 l/s, a najviši 323,0 l/s).56 Unatoč

povećanjima, navedene količine po stanovniku bile su znatno manje nego primjerice u Šibeniku

ili Splitu gdje se isporučivalo više od 200 litara po stanovniku, a Zadar je među vodećim

gradovima po tom kriteriju bio na posljednjem mjestu među vodećim gradovima hrvatskog

priobalja. Oko 3-5 % domaćinstava, posebice perifernih dijelova aglomeracije služilo se

zdencima i cisternama (gusternama) kojih je bilo 1671 u prostoru zadarske gradske aglomeracije

(u Zadru 473, Bibinjama 384, Sukošanu 492, Kožinu 139, Pločama 128, Diklu 26, Dračevcu

Zadarskom 24, Bokanjcu 3 i u Crnom 2).57

Sl. 30. Shema sustava vodoopskrbe zadarske gradske aglomeracije 1981.

Stanje se ubrzano i bitno poboljšava izgradnjom trećeg, regionalnog sustava Zrmanja -

Zadar, i to dijela I. etape, s izgradnjom vodospreme "Pudarica", pa su se količine vode u Zadru

gotovo utrostručile. Do 1981. godine sve mjesne zajednice, osim Kožina, bile su u većoj ili

manjoj mjeri uključene u lokalne vodoopskrbne sustave. U gradu je 98 % stanovništva bilo

opskrbljeno vodom iz vodovoda, a u ostalim dijelovima aglomeracije oko 75%. Posebne teškoće

činilo je povezivanje triju sustava u jedinstveni, tehničko rješavanje distributivne sheme i

racionalizacije vodoopskrbne mreže, veliki gubitci (i do 50%) zbog dotrajalosti pojedinih dijelova

sustava (mreže, crpke i dr.). Poseban je problem bio saniranje i gospodarenje većim brojem

oštećenih , zapreminom velikih srednjovjekovnih gradskih vodosprema (Trg pet bunara, 3500 m3,

Trg tri bunara 864 m3, Zeleni trg 616 m

3, Park "Vladimira Nazora" 870 m

3) što u promatranom

razdoblju nije učinjeno.

Sustav odvodnje je u razdoblju bio vrlo deficitaran. U prostoru gradske aglomeracije samo

je uži grad imao organizirani sustav odvodnje, ali je ona pokrivala tek 1/3 površine ( Poluotok,

Voštarnica, Jazine I, istočni dio Brodarice, manji dio Višnjika, Jazina II i Ričine). Stanovnici

ostalih zona oslanjali su se na vlastita, uglavnom provizorna rješenja ("crne" jame). Okosnica

suvremenog sustava inicirana je tek koncem ovog razdoblja u drugoj polovici osamdesetih godina

20. st., a rezultati poboljšanja stanja ostvareni su tek poslije 1991.

Godine 1945. bilo je ukupno 9,0 km dobrim dijelom oštećene odvodne mreže, godine 1961.

19,7 km, 1970. 27,8 km i 1980. 36,0 km. Broj kanalizacijskih priključaka iznosio je 1960. godine

562, 1970. godine 870, a 1980. godine oko 2000, što je bilo razmjerno malo, pa je više tisuća

objekata imalo vlastite septičke ili još češće tzv. "crne" jame, što je potencijalno ugrožavalo

zdravlje stanovništva. Zastarjelost odvodne mreže, izravni ispusti u more (Voštarnica kolektora s

56 Podatci o vodoopskrbi prema Zadarski vodovodi, Zadar, 1976., a za 1991. procjena autora. 57 Popis stanovništva...1981., Prvi rezultati, Naselja, 1981.

43

izljevima izravno u gradsku luku, Jazine I (nekoliko izvoda u luku i u Zadarski kanal, Poluotok

veći broj izravnih odvoda u luku i u Zadarski kanal, Brodarica, Arbanasi, Borik i dr.) onečišćavali

su okoliš, posebice gradsku luku koja je postala najugroženija zona septičkog zagađenja.

Poremećena ekološka ravnoteža (odumiranje biocenoza, anaerobni procesi, razmnožavanje

glodavaca i sl.), neugodan zadah, poremećena fizionomska vrijednost lučkog akvatorija,

neurednost obale, opasnost po zdravlje, kanalizacijska poplavljivanja u vrijeme jačih oborina

(Relja, Jazine, Branimirova obala i dr.), teško rješivi priključci novih naselja (Voštarnica III, Put

Petrića i dr.), bili su tek najistaknutiji pokazatelji stanja nastalog dugogodišnjom nebrigom i

zapostavljanjem problema odgovarajućeg kanalizacijskog povezivanja u zahuktaloj spontanoj

izgradnji grada. Postojala su samo četiri ispusta fekalnih voda podalje od obalnog ruba (ispust

glavnog kolektora na Kolovarama koji se izlijevao poslije mehaničkog pročišćavanja 495 m od

obale, Ispust kanala istočnog dijela Brodarice, 180 m od obale, odvod s Puntamike, 100 m od

obale, odvod kompleksa regionalne bolnice, 80 m od obale).

Nužnost rješavanja složene problematike odvodnje rezultirala je izradom osnovnih shema

suvremene odvodnje sa zapadnim i istočnim kolektorom, od Kožina do Sukošana, i središnjim

ispustom nakon pročišćavanja u Zadarski kanal, što je, međutim rezultiralo tek izgradnjom dijela

zapadnog kolektora (današnja ul. Franje Tuđmana). Nepostojanje pravilnog rastera ulica i

prometnica, posvemašnja stihijnost u izgradnji svekolike podzemne infrastrukture i građevinskih

objekata i druge teškoće, pojavili su se u razdoblju 1945.-1991. kao značajni problemi izgradnje i

čimbenici poskupljenja izvedbe mreže koja je iziskivala vrlo složena i razmjerno skupa tehnička

rješenja, omogućena tek u kasnijim etapama razvoja grada poslije 1991.

Sl. 31. Shema sustava odvodnje zadarske gradske aglomeracije 1981.

Razvoj elektroopskrbnog sustava grada Zadra poslije Drugog svjetskog rata do 1991.

godine, bio je vezan za opće energetske prilike u prostoru regije, koje su bile vrlo loše, a donekle

su popravljene tek izgradnjom RHE "Velebit". Prvih godina grad se snabdijevao iz gradskih

Diesel elektrana ("Arbanasi" 1945., "Boris Kidrič" 1946. i TE "Foša" 1947.). Prvi puta se na

državnu mrežu Zadar povezao 1948. godine 30 kV dalekovodom Lozovac – Zadar do TS 30/10

kV "Zadar I". Stanje u odnosu na narasle potrebe poboljšano je donekle 1961. izgradnjom

dodatnog, jačeg DV Šibenik – Zadar 110 kV do nove TS 110/30 kV "Zadar".Time su bile

stvorene mogućnosti jačeg uključivanja šireg prostora regije u elektroopskrbni sustav zemlje pa je

u nekoliko idućih godina elektrificiran najveći broj naselja zadarskog kopna i otoka. Na istom

pravcu, zbog stalno rastućih potreba, još uvijek nedovršene elektrifikacije domaćinstava, gubitaka

44

i kvarova, izgrađen je još jedan 110 kV dalekovod Šibenik – Benkovac – Zadar, s mogućnošću

priključivanja na buduću RHE "Velebit" (tada RHE "Obrovac").

Sl. 32. Shema sustava elektroopskrbe u prostoru zadarske gradske aglomeracije 1981.

Do kraja razdoblja Zadar je imao jednu TS 110/30 kV, četiri TS 30/10 kV (posebno je

važna bila ona izgrađena 1981. u gaženicama) i veći broj manjih (TS 10/04kV), a dalekovodi

30kV produženi su prema Ninu, Pagu, Biogradu, te na otoke preko Kožina

Dužina razvodne mreže povećavala se sa 160 km 1960., na 251 km (od toga podzemni

kabeli 129 km) 1975. i 565 km ( od toga podzemni kabeli 356 km) 1987. godine.58 i time je izbio

na peto mjesto u Hrvatskoj. Povećavao se i broj rasvjetnih tijela, s 1328 (od toga 77 suvremenih)

1960. godine na 2500 (od toga 1300 suvremenih) 1975. i 3542 (od toga 2200 suvremenih) 1987.

godine, pa je tada bio na sedmom mjestu u Hrvatskoj, što znači da je prema rasvjetnim tijelima

bio ispod očekivane razine u odnosu na svoju površinu i broj stanovnika, posebice s obzirom na

suvremena rasvjetna tijela,u čemu je bio tek na trinaestom mjestu među hrvatskim gradovima.

Količina isporučene energije je također znatno povećavana. Godine 1960 isporučeno je

30,4 milijuna kWh (od toga 10,0 mil. kWh za domaćinstva), godine 1975. 101,8 mil. kWh (od

toga 37,1 mil kWh za domaćinstva), a 1987. 206,1 mil kWh (od toga 86,7 mil kWh za

domaćinstva), pa je tada Zadar zauzimao 5 mjesto u Hrvatskoj. Na prostoru cijele gradske

aglomeracije potrošnja je bila za oko 25 % veća 1987. godine.59

Prostorni raspored trafostanica, dalekovoda, kabela i sl. posljedica je prenagle i spontane

izgradnje, i koliko god je bio u funkciji razvoja, ponekad se javljao i kao kočnica, s obzirom na

česte preinake, a u naseljima stihijske izgradnje troškovi su znatno iznad razine potrebnih i

prosječnih za prilike planske izgradnje i uvođenja elektroinstalacija. Elektroopskrbu je obavljalo

elektrodistributivno poduzeće "Elektra" Zadar za svih pet tadašnjih općina u regiji, a povremeno

je poslovalo i s gubitcima zbog visokih troškova u regiji, a 1980./ 1981. došlo je i do

neodržavanja i propadanja dijela javne rasvjete zbog problema oko financiranja s lokalnim SIZ-

om za komunalne poslove.

Stanje je poboljšano poslije puštanja u rad nove RHE "Velebit" (tada RHE "Obrovac")

koja je dovršena 1983. godine i nakon izgradnje velike TS 400/110 kV u Poljicima i nekoliko

manjih čime je sustav bitno nadopunjen, ne oviseći više samo o šibenskom pravcu opskrbe. U

agresiji na Hrvatsku, međutim, svi vitalni dalekovodi su bili u zoni privremenog zaposjedanja ili

58 SGJ, 1961., 1976., 1990. 59 SGJ, 1961., 1976., 1990.

45

uz frontu, te je tek dodatna veza sa 110 kV dalekovodom preko otoka Paga omogućila nesmetano

napajanje Zadra i regije električnom energijom.

Poštanski sustav uključivao je u razdoblju 1945.-1991. mrežu poštanskih ureda

povezanih s glavnom regionalnom poštom u Zadru (ukupno 54, bez Paga s još 5), u sklopu

posebnog regionalnog PTT poduzeća, koje je bilo nositelj razvoja telefonije i druge poštanske

infrastrukture. Na užem gradskom prostoru djelovale su tri pošte (glavna na Relji, MZ Jazine I,

na Poluotoku i na Voštarnici), a na području zadarske gradske aglomeracije bile su još pošte

Bibinje, Babin Dub i Sukošan. Iz prostornog rasporeda pošta uočljivo je da su središnji i istočni

dio aglomeracije bili bolje povezani na sustav pošta nego zapadni, uglavnom zbog nedostatne

prometne mreže pa se nije rješavalo pitanje otvaranja pošta u prostoru od Kožina do Brodarice,

uključivši i Bokanjac.

Sl. 33. Shema poštanskog sustava i objekata informiranja zadarske gradske aglomeracije 1981.

Poslije Drugog svjetskog rata poštanska infrastruktura bila je nedostatna i nerazvijena.

Godine 1965. u Zadru su postojali, uz svakodnevno poštansko poslovanje s pošiljkama,

teleprinter, automatska telegrafska centrala kapaciteta 30 priključaka s 23 ukopčana teleprintera

(2 u gentex i 2 u telex mreži) preko splitske automatske telegrafske centrale spojena u telegrafsku

mrežu SFRJ, automatska centrala za 2000 brojeva s 1881 priključkom (spojena na automatsku

telefonsku centralu Split, s 30 UKV veza, preko relejnih postaja "Čelavac" i "Labištica" i tako

uključena u automatsku mrežu SFRJ). Na užem gradskom području telefonska mreža bila je

kablirana (2400 kablovskih izlaznih vodova iz centrale, a na širem je bila zračna mreža). Dok je

1955. u Zadru bilo tek 300 telefona, 1965 1881. Urbanističkim programom grada Zadra 1969.

procijenjeno je da će Zadru do 2000. godine trebati 7800 priključaka te je predviđena nova ATC

na Brodarici s 4000 priključaka, te proširenje postojeće na 5000 priključaka. Stvarni razvoj bio je

znatno brži, pa je na užem gradskom području 1981. bilo već 11000 telefonskih priključaka, a na

području čitave gradske aglomeracije oko 11300, pa je na 6 stanovnika dolazio po 1 telefonski

priključak.60 Tehnološki razvoj u sljedećem desetljeću označio je početke digitalizacije i

kompjutorizacije infrastrukturnih sustava što je kasnije omogućilo snažan razvoj mobilne

telefonije, sa snažnim zamahom poslije Domovinskog rata.

Sustav informiranja oslanjao se na RTV centar u Zadru koji je kao dio radio i TV

difuznog sustava tadašnje SR Hrvatske sa središtem u Zagrebu djelovao u prostoru zadarske

regije, odnosno na širem sjevernodalmatinskom prostoru. U Zadru je izlazio samo jedan tjednik,

60 Podatci prema D. MAGAŠ, 1983., 69,70.

46

Narodni list te nekoliko znanstvenih i beletrističkih publikacija. Godine 1980. započeo je radom i

Informativno-operativni centar u Zadru.

Zelene površine i zaštita okoliša

Zadar je u razdoblju 1945.-1991. vrlo sporo povećavao površine perivoja i ostale uređene

i neuređene zelene zona pa su one ukupno 1981. prekrivale oko 235 ha na užem gradskom

području dok se na području čitave gradske aglomeracije nadovezivale su se znatno prostranijim

neuređenim pojasevima zelenila u rubnim zonama (sl. 33.). Znatne površine zelenih zona

omogućile su značajnu rekreacijsku, odmorišnu, higijensku, estetsku, kulturnu i zaštitarsku

funkciju. Nije postojao suvremeni koncept prostornog razmještaja zelenila u svrhu zaštite

stanovništva od onečišćenja, već su se u sporadičnim slučajevima postavljale tampon zelene

površine u svrhu zaštite od buke (oko bivše tvornice tekstila "Boris Kidrič", kasniji TIZ, ili za

vlastitu zaštitu odnosno izolaciju (objekti bolnice, turističkih zona, pojedinih poduzeća, vojarni.

Jednim dijelom stanje zelenih površina bilo je odraz postojanja uređivanih zelenih

površina naslijeđenih od prije Drugog svjetskog rata (razmjerno prostrani perivoji "Vladimira

Nazora", Dječji, sv. Dimitrija, oko Vrulje, uz tadašnji Dom JNA /kasnije zgrada Zadarske

županije/, uzduž gradske rive, danas Obala kralja Petra Krešimira IV., uz tvornicu "Maraska",

oko Zavoda HAZU i drugi manji) i većih neuređenih zelenih kompleksa izvan izgrađenih zona,

pa je na 1 stanovnika dolazilo 1981. godine 39,2 m2 zelene površine.

Sl. 34. Prostori pod zelenilom zadarske gradske aglomeracije 1991.

Većina navedenih perivoja bila je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu, a kasnija

njega je bila uglavnom svedena na sanitarnu sječu i najskromnije održavanje. Kada se ima u vidu

da u gradu boravi znatan broj građana iz regije i šire, zbog posla, školovanja, i različitih drugih

potreba, te da u sezoni grad posjećuje velik broj gostiju, na 1 osobu dolazilo je manje 15 m2, što

je znatno ispod normativa od 25 m2 po osobi. Perivoji su uglavnom slabo bili zaštićeni i

uređivani, a u novoizgrađenim naseljima (Voštarnica III, Put Petrića, A. Starčevića zv. Bulevar

/tada Prilaz oslobođenja/) bilo je premalo uređivanih zelenih površina, a spontana individualna

izgradnja u predgrađima nerijetko je penetrirala u zelene zone na rubovima, pa čak i u zone

borovih šumaraka (Vidikovac). Vezano za korištenje zelenih površina, iz njihove funkcije (javno

zelenilo, zelenilo uz bolnicu, turističke objekte, vojarne, groblja, sportske objekte i sl.) jasno je da

sve zelene površine nisu bile dostupne svim korisnicima, što je s motrišta zaštite okoliša činilo

manje teškoća nego s motrišta rekreacije, odmora športa i sl., posebice u odnosu na određene

dobne skupine (djeca, mladež, starci). Ti su problemi bili manje izraženi u zonama gdje su

postojale ili u blizini kojih su postojale veće zelene površine (Poluotok, Jazine I), ili na vanjskom

47

rubu izgrađenih zona gdje su se prostirale šumarci i ledine, a gustoća stanovanja nije bila znatna.

Međutim, stanovništvo većeg broja gusto naseljenih mikrozona nije imalo dovoljno slobodnih

zelenih površina za rekreaciju i odmor (Višnjik, Jazine II, Stanovi, Ričina, Smiljevac i dr.).

Uz spomenuto, širenje uređenih zelenih površina s 32,0 ha (21,5 m2/st.) 1954. i 41,0 ha

(16,4 m2/st.) 1960, na 58,9 ha (12,0 m

2/st.) 1975., 66,2 ha (11,0 m

2/st.)1981. i 72,0 ha (9,6 m

2/st.)

1987.,61 nije pratilo, već je, kako je vidljivo iz podataka, zaostajalo za ubrzanim porastom broja

stanovnika, pa su se postignuti standardi smanjili na manje od polovice. Isto tako, vrlo sporo

povećanje površina gradskih perivoja sa 17,5 ha (7,0 m2/st.) 1960, na 18,7 ha (7,0 m

2/st.) 1975.,

21,5 ha (3,6,0 m2/st.)1981. i 23,7 ha (3,2 m

2) 1987.62 još više je zaostajalo za potrebama naraslog

stanovništva, bitno smanjivši postignuti standard.

Estetskoj funkciji poklanjala se skromna pozornost, usmjerena uglavnom na zonu

Poluotoka (Riva), nešto u Perivoju "V. Nazor" i Dječjem perivoju, na Branimirovoj obali te u

zonama specifične namjene (bolnica, vojarne, turističke zone). Tamo gdje se dnevno kretao ili je

boravio najveći broj konzumenata, zelenila je bilo nedovoljno. Prometnice, uz koje se javlja

intenzivno onečišćenje ispušnim plinovima i prašinom najčešće nisu bile praćene prikladnim

alejama, zaštitnim zelenilom uz nogostupe, drvoredima i sl. Navedeno je bilo u suprotnosti s

činjenicom da su u Zadru, zahvaljujući klimatskim povoljnostima i razmjerno velikim prostornim

mogućnostima, postojali prirodno-geografski preduvjeti da se pomoću zelenila dobrim dijelom

saniraju negativni učinci spontane izgradnje i oblikuje grad sprege sredozemnog graditeljstva,

sredozemnih perivoja i vrtova, što je umnogome trebalo poboljšati kakvoću življenja u njemu.

Premda ne u mjeri u kojoj je to bilo prisutno u pojedinim drugim hrvatskim primorskim

gradovima (Rijeka-Bakar, Split-Kaštela, Šibenik), i u Zadru su se oblikovali prostori izuzetno

jakog zagađenja ili onečišćenja uzrokovani različitim izvorima. Prvenstveno radilo se o plitkim

morskim uvalama, posebice u Jazinama, Dražanici, Brodanovom jazu, u. Bregdeti, u. Vrulje, u

Foši i sl. u kojima je dolazilo do jakog kemijskog, biološkog i mehaničkog zagađenja. Potok

Ričina (Crnjanski ili Grobljanski potok), posebice između JTC i ušća bio je od kraja šezdesetih

godina 20. st. godinama zagađen mehaničkim i kemijskim otpadom, uglavnom stanovništva i

tadašnje industrije kože, kojima je služio kao ispust i odlagalište. Zone zelenih površina oko

grada, naročito uz prometnice (šuma Musapstan, uz JTC, šumarci i ledine uz obilaznicu po Bilom

brigu, uz cestu Zadar-Nin i dr.) mjestimično su dobile izgled otvorenih odlagališta otpada što je

imalo izrazito negativne estetske i higijenske učinke. Dok je komunalno poduzeće "Čistoća" do

1975. godine svakodnevno čistila oko 45% površine gradskih ulica (koje je čistila), godine 1987.

svakodnevno je čistila tek 188 tisuća m2 od 709 tisuća m

2 čišćenjem obuhvaćenog uličnog

prostora63 ili 26,5 %, a ostale obuhvaćene površine čistile su se jedan ili nekoliko puta tjedno.

Podatci su tim porazniji, što znatan dio ulica ponajviše u perifernim mjesnim zajednicama nije

uopće bio obuhvaćen godišnjim programima čišćenja.

U čitavom razdoblju 1945.-1991. industrijsko onečišćavanje nije bilo preizraženo i u toj

mjeri opasno kao u Šibeniku, Splitu ili Rijeci, premda je u određenoj mjeri bilo prisutno i imalo

stalne negativne učinke (dim tvornica "Maraske", "Jadranke", Tvornice koža, masnoće Tvornice

za preradu soje i dr.), poglavito u smislu potencijalnih većih onečišćenja zbog eventualnih

havarija, prirodnih nepogoda i sl. (monomer klorid i razne kemikalije u "Polikemu", nafta,

derivati, kemikalije i dr. u drugim dijelovima industrijsko-lučke zone). Neposredno vrlo uočljivi

onečišćivači u ovom razdoblju bili su TIZ (bivši "Boris Kidrič") i klaonica "Mesoprometa" čije

su otpadne vode (kemikalije, boje, organske tvari i sl.) istjecale izravno u staru gradsku luku.

61 SGJ, 1954.-1990. 62 SGJ, 1954.-1990. 63 SGJ, 1954.-1990.

48

Geografski aspekt razvoja Zadra 1945.-1991. kroz prostorno-plansku dokumentaciju

U promatranom razdoblju Zadar se razvijao znatno više spontano nego na osnovi sustavne

prostorno-planske dokumentacije koja, premda je postojala, nije postala oslonac i obrazac rasta i

izgradnje grada. Posljednji sveobuhvatni dokument prostorno-planske osnove razvoja Zadra prije

razaranja u Drugom svjetskom rat bio je Regulacijski plan Zadra iz 1939. godine64 koji nije

pružio primjerena rješenja razvoja grada u uvjetima voje ekspanzije i izoliranog od okolice.

Odmah poslije rata, u okviru prve etape prostornog, odnosno urbano-geografskog razvoja

Zadra poslije Drugog svjetskog rata, donesena je Regulacijska osnova Zadra, 1946. godine. Ni

ovaj dokument nije omogućio odgovarajuća općeprihvatljiva rješenja uređenja i razvoja razrušene

prastare metropole. Pripremni radovi započeli su već 1944. godine, a obuhvaćen je gradski

prostor od Puntamike do granice s Bibinjama. Na planu su bili angažirani voditelji arhitekti65,

nije bilo multidisciplinarnog pristupa (geografi, ekonomisti, građevinci i dr.) i nastojala se

preslikati tada u literaturi moderna koncepcija u graditeljstvu "ideja suvremenog linearnog vrtnog

grada" prisutna u materijalima CIAM-a, odnosno Le Corbusiera . Nepoznavanje mikrogeografije

grada, tradicijskih povijesno-zemljopisnih odnosa i složenih prirodnih i antropogeografskih

sastavnica prostora, dovelo je do nezgrapnih predložaka položenosti željezničke pruge i

proizvodnih pogona, koji su praktički onemogućili povezivanje sa zaobaljem dovodeći u pitanje

ustaljena načela urbano-geografskog razvoja Zadra. Odveć disperzna gradnja, raspoređena duž

cijele obalne crte, očito je proizašla iz nepostojanja odgovarajuće demografske i gospodarske

projekcije kao polazne pretpostavke. "Plan je, doduše, zadržao antički ulični raster, ali s potpuno

novom strukturom (osigurava prozračivanje, insolaciju, zelenilo itd.), lišenom svake bliskosti s

prostorom na kojemu se planira, bez identiteta, bez prepoznatljive zadarske slike i fizionomije,

bez kontinuiteta s njegovom drevnom urbanošću. Drastična promjena strukture (osobito na

potezu Nove rive) pretpostavljala je i otvorila prostor uklanjanju ruševina, ali i brojnih građevina

kojih je sanacija bila realna i moguća. Time je u velikoj mjeri reciklirana urbana struktura

predratnoga Zadra. "Konstatacija „Naknadno se stalo na stanovište, da je neke od objekata

moguće osposobiti. Tim su se prvotne postavke ovoga plana izmijenile” gotovo da je došla

prekasno" (MERČEP, I., 2005.). Ujedno, s obzirom na teškoće odvoza materijala ruševina i već

tada postojeću koncepciju oko budućeg organiziranja Jazina u središnju zonu grada, došlo je do

intenzivnog nasipanja dna uvale Jazine i drugih dijelova mora unutar zadarske stare luke. Ono se

nastavilo i u kasnijim etapama razvoja izazvavši opravdane reakcije stručnjaka i građana.66

Druga etapa prostornog razvoja Zadra poslije Drugog svjetskog rata bila je obilježena

raspisivanjem Natječaja za regulacionu osnovu grada Zadra, 1953. godine na poticaj JAZU,

očito nakon što su prekasno uočene posljedice radikalnog rušenja i neprimjerenih rješenja

Regulacije iz 1946. godine. Natječaju je prethodio program kojeg su izradili J. Seissel, D. Galić i

A. Mohorovičić. Nastojalo se stručnije i znanstvenije sugerirati daljnju obnovu i razvoj, posebice

predloženim "urbanističko-ekonomskim" smjernicama. Kroz funkcije grada, kulturno-prosvjetnu,

upravnu, gospodarsku (promet, turizam, industrija, trgovina, obrti i dr.) uz prepoznavanje

prostorno-geografskih mogućnosti, nastojalo se doći do početne namjene površina i trasa glavnih

prometnica. Industrijsko-lučka zona definira se u zoni Gaženica, sugerira se trasa jadranske

obalne ceste (JTC) i željezničke pruge, dok je predložena koncepcija zračne luke u Diklu kasnije

napuštena. Međutim, i ovim je Natječajem najveća pozornost usmjerena sanaciji i budućoj

izgradnji razrušenog i devastiranog središta drevne metropole na Poluotoku. Novom Zadru, izvan

64 izrađen je pod vodstvom rimskog arhitekta Paola Rossija de Paolija; obuhvatio je prostor od Puntamike do

Arbanasa. U planu uglavnom nisu prepoznate i unaprijeđene starodrevne urbanističke i mikrogeografske vrijednosti

Zadra, planira se radikalno preuređenje i sanacija gradske jezgre, prometnim rješenjem agresivno se uvodi promet u

gusto urbano tkivo, presijecajući prostore površinski primjerene pješacima. Zbog početka rata plan praktički nije

ušao u primjenu. Opširnije: D. ARBUTINA , 2001, 2007., Ivana MERČEP, 2005.

65 Milovan Kovačević, Zdenko Strižić i Božidar Rašica 66 Josip SEISSEL, 1954., 32, Grupa autora: Zatrpavanje i blokada...1970.

49

zidina, manje se tada poklanjalo pozornosti, jer očito, nije bio predviđan njegov brz razvoj, što je

kasnije dovelo do ozbiljnih problema u daljnjem prostornom razvoju, posebice u izgradnji

primjerene infrastrukture na koju se nove četvrti trebale povezati. Bile su definirane potrebe i

zahtjevi u vezi s javnim, društvenim i stambenim (nerijetko vrlo diskutabilnim s obzirom na

funkcionalnost, izgled, mikrogeografiju, tradiciju i dr.), objektima na Poluotoku. Do konca

devedesetih godina oni su dijelom i ispunjeni uz izuzetke robne kuće, tada planiranog muzeja

oružja, kazališta, koncertne dvorane. Nagrađeni su bili radovi Kalođere i suradnika, Milića i

Kollenza i suradnika, te Urbanističkog instituta NRH.67 Na osnovi nagrađenih radova razrađen je

direktivni regulacioni plan za obnovu Poluotoka. "Taj regulacioni plan u glavnim linijama dobro

rješava problem valorizacije staroga i karakterističnoga: poštuje se antikna mreža ulica, ne

uklanjaju se zidine, Obala Maršala Tita čuva svoj karakter, ali rješavanje urbanih detalja

prepušteno je individualnom projektiranju – a individualno projektiranje započeto je i prije

regulacionog plana... Do danas (1958., op.p.) može se u Zadru nabrojiti više projekata, koji su

zahvatili u historijske ambijente i direktno spomenike arheološke i umjetničke vrijednosti".68

Ova ocjena vrijedi za cijelo razdoblje do raspada SFRJ, i može se istaknuti da osnovna,

jedinstvena i usklađena urbanistička koncepcija cjelovite prostorne obnove Poluotoka, bez obzira

na kvalitetu tada pristiglih, ili kasnijih zamisli, nije usuglašena niti provedena. Cjelovitim

prikazom geografskih pokazatelja i dotadašnjeg graditeljstva uz vrednovanje urbano-geografskih

datosti, već je program Natječaja ukazao na bitne smjernice daljnjeg urbanog razvoja Zadra koje

su se kasnije odrazile i na izradu Regulacije povijesne jezgre Zadra (1955.) i Generalnoga

urbanističkog plana Zadra (1973.). Postavljeni su uglavnom odgovarajući, vrlo promišljeni i

prihvatljivi ciljevi budućega razvoja Zadra i regije i to da bi se Zadar trebao razvijati 1. kao

kulturno-prosvjetno središte, koje će po svom značenju preći granice svog šireg gravitacijskog

područja, 2. kao administrativno središte, 3. kao turističko središte, 4. kao središte lake industrije,

5. kao trgovačko i obrtničko središte, 6. kao čvorište pomorskog i kopnenog prometa. Svi su

uglavnom u većoj mjeri ostvareni, osim funkcije administrativnog središta, budući da je od 1961.

Zadar izgubio ulogu kotarskog središta i bio hijerarhijski znatno primjerice ispod Gospića,

Bjelovara i drugih, koji su, premda manji gradovi, imali važnu upravnu ulogu središta kotara,

odnosno kasnijih međuopćinskih zajednica/zajednica općina.

U 35 godina nije došlo do izrade provedbenog plana Poluotoka, a izgradnja je započela

pojedinačnim, spontanim objektima, urbanistički cjelovito neosmišljenim i nerijetko

ambijentalno, funkcionalno i estetski neprihvatljivim. Tom praksom se učestalo nastavilo u

cijelom promatranom razdoblju (a i kasnije), pa je, u pogledu urbanistike, uz uspjelu izgradnju

bilo i mnogo propusta. Urgentna i nužna arheološka istraživanja usporavala su i tada izgradnju u

zonama Poluotoka i proširenog središta, a pojedina rješenja su se pokazala diletantska, nestručna

i nefunkcionalna. Ipak, izgradnjom i popunjavanjem prostornih praznina nastalih rušenjem i

čišćenjem, temeljem rezultata Natječaja ili spontano, sanirane su pojedine zone središta grada, a

na rubnim dijelovima započela je izgradnja većeg broja stambenih i gospodarskih objekata,

također bez jasno definirane planske osnove. Veliki zahvati kao primjerice solidna i brza

urbanistička obnova i rekonstrukcija, željeznička veza (1967.), zračna luka (1969.), industrijsko-

lučka zona, most u luci (1962.), našli su svoje mjesto u ovom Natječaju, premda su se neki

ostvarivali godinama. Kao i niz drugih važnih objekata i ustanova, posebice na Poluotoku, ušli su

u sve društvene planove razvoja grada, tako i one urbanističke. Natječaj je otvorio po prvi put

poslije Drugog svjetskoga rata vrata kompleksnom prostornom planiranju na razini gradske

jezgre, a bio je odraz pozitivnih težnji na razini grada, a i izvan njega, da se prevladaju teškoće

obnove, afirmacije i razvoja Zadra, da se sačuvaju preostale kulturalne i povijesno-zemljopisne

vrednote tisućljetne baštine od propadanja i devastiranja i izgradi novi, ljepši Poluotok. U kojoj je

mjeri uređenje središta Poluotoka tj. izgradnja stambeno-trgovačkog sustava Široke ulice

(Kalelarge) s muzejskim kompleksom i otvorenim prostorom Foruma, bio uspješan, ostaje stvar

67 Opširnije vidi Natječaj za regulacionu osnovu grada Zadra, NO Gradske općine Zadar, Zadar 1953. 68 Ivo PETRICIOLI, 1958, 91, Grgo GAMULIN G., 45.

50

polemike i rasprave, posebice s pristalicama ideje pretežno faksimilne obnove Poluotoka, do

koje, kako mnogi smatraju na žalost nije došlo.

Ubrzani rast Zadra, posebice poslije izgradnje JTC, 1961. godine i početka rada pojedinih

važnih ustanova i gospodarskih tvrtki, te eksplozija izgradnje individualnih objekata kroz

nezaustavljivu i nedovoljno nadziranu izgradnju, postali su veliki problem daljnjeg prostornog

razvoja, odnosno njegova glavna manifestacija. Nagli proces prostornog širenja grada,

najrazličitiji procesi društveno-gospodarske, urbano-geografske i demografske preobrazbe,

izvanredno istaknuta problematika urbane morfologije, infrastrukturnih okosnica i koridora,

zoniranja, lociranja funkcija i sl. ukazali su na neophodnost novog, suvremenijeg i znanstvenijeg,

multidisciplinarnog prostorno-planerskog pristupa daljnjem razvoju Zadra da bi se izbjegli još

zveči problemi i saturacija vitalnih funkcija grada.

S tim u vezi potaknuta je izrada Generalnog urbanističkog plana (GUP) Zadra u svrhu

određivanja glavnih sastavnica prostornog razvoja Zadra do 2000. godine. U kontekstu stalno

mijenjanih i inoviranih zakonskih odredbi, te u atmosferi općeg prostorno-planskog uzdaha

šezdesetih i ranih sedamdesetih u zemlji69, slično kao i u brojnim drugim hrvatskim gradovima,

zadarski je GUP, temeljem znatnih predradnji i elaboracija70 u razdoblju 1968.-1971., zgotovljen

1971., a prihvaćen 1973. godine, što je označilo novu etapu prostornog razvoja Zadra. Ujedno

potaknut je cio niz drugih prostornih planova provedbene ili savjetodavne naravi.71

Izrada i donošenje GUP-a Zadra do 2000. godine 1973. bio je jedan od najvažnijih

pokušaja određivanja predstojećeg prostornog razvoja grada s užom prigradskom zonom. Ovaj je

plan usustavio, temeljem analitičkog razmatranja postojećeg stanja i prethodnog razvoja, opću

namjenu površina, prometnice, različitu drugu infrastrukturu, nivelman, komunalije, izgradnju u

prostoru, zaštitu prostora i etape izgradnje. Njime je bio zahvaćen dužobalni prostor od uvale Sv.

Petra (granica Dikla i Kožina) na SZ do rta Punta u Bibinjama, dužine oko 14 km i širine 3-3,5

km, ukupne površine oko 3500 ha. Plan je predvidio mogućnost porasta broja stanovnika (tj.

kapacitete stanovanja) u toj zoni s oko 50.000 na oko 110.000 stanovnika. Prostorni ustroj grada

izveden je u 17 planiranih mjesnih zajednica varijabilne površine i broja stanovnika. Po prvi puta

pokušana interpolacija geometrijski pravilnijeg rastera gradskih prometnica i općenito gradskih

sustava funkcija i zona, u težnji za stvaranjem polukružnog (poluelipsastog) pravilnog obalnog

grada, dala je nažalost tek djelomične rezultate, uzmičući, poput prethodnih koncepata, pred

izraženom individualnom izgradnjom, često divljom, te ishitrenim rješenjima pojedinih objekata i

zona tzv. društvene izgradnje. Osim poluelipsastog oblika širenja grada definiranog pravilnim,

funkcionalno i učinkovito planski postavljenim sustavom glavnih prometnica, prepoznata je i

važnost prastarih radijalnih prometnica prema gradu (koje se dopunjavaju s prometnicama koje

slijede rimski raster), te Zadar prostorno-planski, odnosno urbano-geografski stječe formu

radijalno-polukružnog grada. Za razliku od prethodnog Natječaja..., postavke ovog plana se

oživotvoruju u ostvarivanju pojedinih urbanih prostora, posebice industrijsko-lučke zone, daljnje

sanacije Poluotoka, te određenih prometnica (obilaznica po Bilom brigu, Prilaz A. Starčevića,

tada Prilaz oslobođenja, Voštarnica III, Bili Brig i sl.). Premda se težilo očuvanju zona i koridora

predviđenih za pojedine namjene, to je bilo vrlo otežano u prilično neriješenom, reklo bi se

gotovo kaotičnom procesu administrativnog upravljanja i prostornim razvojem, izgradnjom i

uređenjem grada. Tada je ponovno potaknuta ideja realizacije nove središnje zone grada u

Jazinama, koja bi preuzela, ne samo dio gradskih, nego i važne funkcije središta cijele regije. Bez

69 Tada se donose: Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (tzv. "Veliki

Jadran"), 1963., Prostorni plan južnog Jadrana, 1968., Koordinacioni regionalni prostorni plan gornjeg Jadrana,

završni izvještaj, Rijeka, 1972., Prostorni plan SR Hrvatske, 1974. 70 Među njima primjerice Urbanistički program grada Zadra (1967.-1969.), Urbanistički institut Hrvatske, Zagreb,

1969.

71 Primjerice Urbanistički plan turističke zone Petrčane-Diklo, Projekt Gornji Jadran, Rijeka, 1971.

51

obzira na uspješno proveden natječaj i nastavak rada na planiranju, u promatranom razdoblju nije

došlo niti do početka ostvarenja tog važnog prostorno-planskog koncepta.

Temeljem GUP-a došlo je do izrade i oživotvorenja većeg broja provedbenih i drugih

planova, elaboracija, programa studija i sl. prvenstveno u izradi planerskih timova u

novoosnovanom Zavodu za urbanizam (započeo radom 1. srpnja 1975.) uz suradnju, također

tadašnjem upravnom aparatu prilagođenih, Općinskog komiteta (kasnije sekretarijata) za

urbanizam, građevinske i komunalne poslove, Općinskog zavoda za statistiku i analitičke

poslove, SIZ-a za stambeno-komunalnu djelatnost i dr. Nažalost, prostorni planovi, posebice

planovi provedbene razine, su nerijetko zapravo post festum rješavali vrlo konfuzna stanja i

mnogobrojne probleme uklapanja u već, stihijskom izgradnjom, a ponegdje i društvenim

nemarom, neažurnošću, neučinkovitošću, načete ili konzumirane prostore grada. Ipak, u

zamršenom i dugotrajnom administrativnom procesu donošenja planova, Zadar je i u tom

vremenu dobrim dijelom pokriven provedbenim planovima, čiju su kvalitetu pojedine

inspekcijske elaboracije različito ocjenjivale, i čije je oživotvorenje ovisilo o brojnim

čimbenicima, te nerijetko, zbog, nepostojanja odgovarajućeg nadzora i reda, bilo ometano

nezaustavljenim spontanim i stihijskim rastom. Takav razvoj, nerijetko bez uvažavanja prostorno-

planskih parametara, ili uz njihovo minimalno prihvaćanje, znatno je poskupljivalo širenje i

razvoj grada, uz brojne lokalne učinke urbanih mikrodevastacija do lokalnih pojava urbocida.

Donošenje smjernica za daljnji prostorni razvoj Zadra, odnosno odabiranje optimalnih

lokacija i pravaca društvene stambene izgradnje s obzirom na narasle teškoće, dovelo je metodom

ekonomske eliminacije "skupljeg"72 do izvedbe suvremenog Provedbenog plana "Bili Brig"

kojim je obuhvaćen prostor MZ Bili Brig, čije je ostvarenje bilo suočeno s nizom konkretnih

problema, od kojih su uklapanje u već izgrađene amorfne blokove obiteljskih kuća i zaštita od

daljnje protupravne izgradnje bili najznačajniji. Sljedeći važniji korak prostornog širenja grada

bio je u neizgrađeni prostor zone Novog Bokanjca gdje je planski ostvareno novo naselje, premda

i u ovom slučaju s nizom teškoća administrativne i pravno-imovinske naravi.

Na žalost, praksa izgradnje u prostoru Zadra, do kraja je dezavuirala moderni i učinkovit

koncept infrastrukturnog, ponajviše prometnog rastera. Nisu zaštićeni i sačuvani infrastrukturni

koridori ni ostvareni glavni prometni pravci, pa se grad osamdesetih godina suočio sa saturacijom

većeg broja gradskih prometnica i lošim prometnim rješenjima koja će dugotrajno praviti

probleme u daljnjem razvoju grada. Naime, Zadar je, s obzirom na svoje nizinsko

mikrogeografsko obilježje, svakako trebao osigurati učinkovitiji, uredan, kvalitetan i racionalan

krvožilni sustav prometnica, vodoopskrbe, odvodnje, elektroopskrbe i drugih oblika standardne

infrastrukture. Također, ostali su u tom razdoblju neriješeni problemi upravno-teritorijalnog

ustroja i ingerencija (Zadar nije bio središte zajednice općina), izgradnje gradskog središta u

Jazinama, oživotvorenja TZ Borik-Diklo-Petrčane, industrijsko-lučke zone u Gaženicama s

ekstenzijama, učinkovitije i primjerenije izgradnje stambenih zona, definiranje novih zelenih

zona. To je rezultiralo i izmjenom GUP-a Zadra 1989. godine, koja je više bila odmak od

suvremenih odrednica zacrtanih 1973., u pravcu prilagodbe posljedicama stihijske izgradnje i

raubovanja gradskog prostora, nego nužda uvjetovana nekim novim, kvalitetnijim pomacima ili

vizijama razvoja Zadra.

Osim u Zadru, prostorno-planerski aspekt razvoja očituje se kroz izradu i ostvarivanje

planskih dokumenata u prostoru regije. Izrađeni su općinski prostorni planovi općina Zadar

(1978.), Benkovac, Biograd na moru, Obrovac, Gračac i Pag, a osim za Zadar GUP- ovi su bili

izrađeni za Nin, Benkovac, Biograd i Gračac. Prostori nacionalnih parkova i parkova prirode u

zadarskoj regiji pokriveni su Prostornim planom NP "Paklenica" (1985.)73, PP "Telašćica"

(1991.), a Prostorni plan PP "Velebit" bio je u izradi. Ujedno je izrađen veći broj provedbenih

72 Zavod za urbanizam Zadar izradio je 1978. godine studiju Analiza optimalnog smjera izgradnje grada Zadra za

razdoblje 1981.-1985. 73 Revizija 1998.

52

planova za više dijelova gradskih i ostalih naselja, različitih detaljnih planova i regulacija, studija,

posebice studija o utjecaju na okoliš različitih planiranih objekata, elaboracija, analiza i sol.

Zaključak

Na hrvatskoj obali Jadrana, grad Zadar, vraćen nakon razdoblja talijanske uprave između

Prvog i Drugog svjetskog rata, matici domovini, doživljava razmjerno brz, spontan i uglavnom

slabo organiziran prostorni razvoj. Pregled etapa razvoja i demografske promjene poslije Drugog

svjetskog rata do 1991. godine, razmatranje odnosa grada i okolice, oblikovanja, rasta i promjena

urbano-ruralnog prostornog kompleksa kao i prostornog kompleksa urbane regije, razvoj i

prostorni raspored i funkcionalnost infrastrukturnih sustava, posebice prometnih, kritički osvrt na

prostorno-planske osnove razvoja i rasta, tek su elementi i prvi dio sveobuhvatnog proučavanja

urbanog i urbano-geografskog razvoja Zadra koji su predmet ovog rada. Na geografski

značajnom i vitalnom dijelu hrvatske države s važnom funkcijom povezivanja Južne s ostalim

dijelovima Hrvatske, Zadar je nakon brisanja talijanske granice oko grada doživio najprije spor, a

zatim sve ubrzaniji demografski razvoj. On se ponovno usporava, premda u relativnom pogledu

ostaje najizrazitiji među većim gradovima Hrvatske, tek u posljednjem desetljeću promatranog

razdoblja u vrijeme destabilizacijskih procesa u bivšoj SFRJ koji su kulminirali 1991. godine.

Iz iznesene građe o prostornom, odnosno urbano-geografskom razvoju Zadra nameće se

više zanimljivih i važnih zaključaka. Prostorni razvoj odvijao se etapno, u ovisnosti o ukupnom

razvoju u okvirima tadašnje SFRJ i SR Hrvatske, odnosno Hrvatskog primorja u širem smislu.

Prenagle promjene u populacijsko-demografskoj strukturi uvjetovale su niz popratnih pojava i

problema među kojima su nezaposlenost, neopskrbljenost stambenih zona kvalitetnom

infrastrukturom i uslugama, slabljenje standarda i zanemarivanje normativa življenja u gradskim

uvjetima, najočigledniji. Razvoj gradskih sustava, premda uglavnom ubrzan, ipak je nedovoljno

pratio opći geografski rast grada. S tim u vezi javljali su se u promatranom razdoblju, a produžili

su se i kasnije, vrlo značajni problemi u prometu, vodoopskrbi, odvodnji, poštanskom i

telekomunikacijskom prometu, elektroopskrbi, upravi i td. Gospodarske funkcije razvijale su se

vrlo impulzivno, posebice industrijske, trgovačke i prometne, što je omogućilo i određeno

unaprjeđivanje funkcija društvene nadgradnje od kojih su neke (kultura, zdravstvo, uprava i dr.)

nisu u cijelosti zadovoljavale potrebe grada i regije. Ujedno, Zadar je višestrukim povećanjem

stambenog fonda, premda većim dijelom u individualnom sektoru i često spontano, postao, uz

Split i Rijeku treća po veličini gradska aglomeracija na hrvatskom Jadranu, što nalaže i

odgovarajući odnos prema očuvanju prirodne ravnoteže i zaštiti okoliša. U odnosu na širi

regionalni prostor, Zadar u promatranom razdoblju nije uspio u potpunosti vratiti značenje koje je

kao upravno i kulturno središte imao prije Prvog svjetskog rata, ali je njegov utjecaj, kao

gospodarskog i gravitacijskog središta višestruko pojačan, te se postupno afirmira i kao izrazito

središte općina sjevernodalmatinskog, te djelomice ličkog i kvarnerskog prostora. Prometno i

infrastrukturno povezivanje sa širim prostorom Hrvatske i šire, svim vidovima prometa, znatno je

povećalo i čvorišno značenje Zadra u razmatranom razdoblju, što je utjecalo na porast stupnja

urbanizacije te na prostorno oblikovanje izraženog kompleksa gradske regije Zadra koja koristi

povoljne prirodno-geografske pogodnosti smještaja u reljefno i klimatski privlačnoj zoni

primorske fasade Ravnih kotara, odnosno položaja u odnosu na druga središta i regije u Hrvatskoj

i međunarodnom okruženju. U promatranom razdoblju prenaglašena koncentracija funkcija,

ustanova, usluga i infrastrukture u prostoru užeg grada ili čak samog središta, ukazivala je već

tada na izraženu potrebu njihove disperzije kao nužne pretpostavke ravnomjernog i ujednačenijeg

razvoja cijele regije. Neuspjeh u ostvarenju tog cilja rezultirao je činjenicom da se nije smanjivao

pritisak na grad i njegove funkcije, nije se ostvario smireniji, optimalniji, osmišljeniji i

kvalitetniji razvoj, pa su nedostatci u urbano-geografskom razvoju u promatranom razdoblju

prolongirana za buduće razdoblje posljednjeg, ratnog i poratnog desetljeća u Zadru i okolici, i

prvo desetljeće 21. stoljeća, kada Zadar bilježi nove okolnosti i mogućnosti daljnjeg razvoja kao

značajno županijsko i regionalno središte u neovisnoj Republici Hrvatskoj.

53

LITERATURA:

Arbutina, D. (2001.) Regulacijski plan Zadra iz 1939. godine, „Prostor”, 1 (21): 15-30, Zagreb

Arbutina, D. (2002.) Zadarski urbanistički arhitektonski opus Brune Milića, Narodni muzej Zadar, Zadar

Arbutina, D. (2007.) Glavna obilježja urbanističkog razvoja Zadra 1918.-1944.

Berry, B. J. L. (1961) City Size Distributions and Economic Development, Economic Development and

Cultural Change, 9, p. 573-587.

Berry, B. J. L., Simmons, J. W., Tennant, R. J. (1963) Urban Population: Structure and Change,

Geographical Review, 43.

Bertić, I. (1973.) Gradsko stanovništvo SR Hrvatske, Geografski glasnik, 35, Zagreb, 183-194.

Boltar, D. (1961.) Zadar – izgradnja centra, „Arhitektura”, 15 (3-4), 44-48, Zagreb.

Clark, C. (1951) Urban Population Densities, Jour. Royal Stat. Soc., Ser. A., Vol. 114.

Crkvenčić, I. (1976.) Veći gradovi SR Hrvatske prema stupnju relativne razvijenosti tercijarnih

djelatnosti, Centralna naselja i gradovi SR Hrvatske, ŠK, Zagreb.

De Schönfeld, E. (1938.) Movimento della popolazione nella provincia di Zara, Casa Ed. de Schönfeld,

Zara (Zadar).

Dobrović, N. (1950.), Zadar i zadarsko područje, Urbanizam kroz vekove, 1, Naučna knjiga, Beograd.

Domijan, M.; Radulić, K. (1976.), Zaštita spomenika kulture u Zadru, „Zadarska revija”, 3-4, Zadar

Gamulin, G. (1967.) U betonu i kamenu, Arhitektura u regiji, Zagreb, str.

Foretić, D. (1972.) O etničkom sastavu stanovništva Dalmacije u XIX st. s posebnim osvrtom na

stanovništvo Talijanske narodnosti (Ethnical Structure of the Population of Dalmatia in XIX Century,

Specially According to the Italian Nationality Population), Dalmacija 1870, Zadar.

Glamuzina, N. (1998.) Dnevni urbani sistem Zadra, magistarski rad u arhivi Geografskog odsjeka PMF

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

Jelić, R. (1978.) Zdravstvo u Zadru i njegovu području, Zadar.

Jurić, B. (1972.) Razvoj industrije u Zadru od pojave prvih manufaktura do suvremene industrijske

ekspanzije, Radovi IJAZU u Zadru, 19, Zadar, 499-524.

Klaić, N., Petricioli, I. (1976.) Zadar u srednjem vijeku, Zadar.

Kolacio, Z. (1972.) Jadranska magistrala i neke posljedice u prostoru, Čovjek i prostor, 19, Zagreb, 235.

Kolb, H. (1964.) Željeznička veza Zadra sa zaleđem, Zadar. Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb, 71-86.

Kulušić, S. (1971.) Stanovništvo Zadra i zadarske regije, Zbornik za narodni život i običaje, 45, Zagreb.

Magaš, D. (1981.) Prostorno određivanje urbano-ruralnog pojasa na primjeru Zadra i okolice, Zadarska

revija, 1, Zadar, 66-80.

Magaš, D. (1983.) Prostorni razvoj Zadra poslije Drugog svjetskog rata, Magistarski rad u arhivi

Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Magaš, D. (1986.) Regionalna funkcija Zadra u prostoru, Zbornik radova JAZU sa savjetovanja u Zadru

1985., Prometno povezivanje Jadrana s posebnim osvrtom na Zadar i sjevernu Dalmaciju, Zagreb, 25-36.

Magaš, D. (1990.) Osnovna geografska obilježja biogradske mikroregije, Biogradski zbornik 1, Zadar, 39-

84.

Magaš, D. (1991.) Neke promjene u gradskim naseljima zadarske regije u razdoblju 1857.-1971. godine,

Radovi Zavoda HAZU 33, Zadar, 239-258.

Magaš, D. (1994.) Urbano-geografska preobrazba Zadra, etape razvoja i demografske promjene nakon II.

svjetskog rata do 1991. g., RFFZd, 33(20), 1993/1994, 215-240.

Magaš, D. (1995.) Urbano-geografska preobrazba Zadra - elementi prometnog sustava 1945.-1991.,

RFFZd, 34(21), 247-258..

Magaš, D. (1996.) Značenje Zadarsko-kninske županije u suvremenom razvoju Hrvatske, I. hrvatski

geografski kongres, Geografija u funkciji razvoja Hrvatske, Zagreb, 12.-13. listopada 1995., Zbornik

radova, Zagreb, 359-372.

Magaš, D. (1997.) Zadar - geografska obilježja, Geografski horizont, 2, Zagreb, 47-61.

Magaš, D. (2000a) Suvremeni problemi prostornog razvoja Hrvatske, 2. hrvatski geografski kongres,

Lovran, 1999., Zbornik radova, Zagreb, 305-316.

Magaš, D. (2000b) Zadar on the Crossroad of Nationalisms in the 20th Century, GeoJournal, Vol. 48

No.2/1999, Kluwer Academic Publishers, Dordrecht/Boston/London, 123-131.

Magaš, D. (2001.) Osnovna geografska obilježja, Zadarska županija, ZADIZ, Zadar, 20-49.

Magaš, D. (2003.) Contemporary Aspects of the Geographical Regionalization and Administrative

Territorial Organization of Croatia, Geoadria 8-1, Zadar, 127-147.

54

Magaš, D. (2004.) Zadar – starodrevna metropola i južnohrvatsko županijsko središte, Rundschau, God.

IV, br. 7-8, Zagreb, 31-40.

Magaš, D., Lončarić, R. (2006.) Litoralizacija i prostorno planske vizije hrvatskih priobalnih središta,

Akademik Josip Roglić i njegovo djelo, Zbornik radova, Međunarodni znanstveni skup Makarska, 19.-22.

travnja 2006., Split, Zadar, Zagreb, 245-268.

Maštrović, V. (1946.) Spomendani grada Zadra, Zadar.

Merćep, I. (2005.) Natječaj za regulacionu osnovu grada Zadra. Pedeset godina poslije, Prostor 1/29, 13,

Zagreb, 67-78.

Milić, B. (1957.), Zadar – urbanistička i arhitektonska rekonstrukcija, „Čovjek i prostor”, 4 (3), Zagreb.

Milić, B. (1972.), Novi arheološki muzej i muzej crkvene umjetnosti u Zadru, „Čovjek i prostor”, 19 (237),

Zagreb.

Murphy, R. E. (1966.) The American City, New York

Oštrić, I. (1991.), Stambena arhitektura u Zadru – zone iskoraka (1924.-41., 1945.-90.), Arhitektura, 208-

210, Zagreb, 19-24.

Petricioli, I. (1958.) Dva tisućljeća zadarskog urbanizma, Urbs, Split, 1958., 65-71.

Petricioli, I. (1958.) Marginalije uz obnovu Zadra, Urbs, Split, 1958., 91-97.

Petricioli, I. (1963.), Neki konzervatorsko-urbanistički nesporazumi u Zadru, Zbornik zaštite spomenika

kulture, 14, Beograd.

Petricioli, I. (1965.), Lik Zadra u srednjem vijeku, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 11-12, Zadar, 143-186.

Petricioli, M. (1989.), Povijesni razvoj zadarskih vrtova i perivoja, Katalog izložbe, Narodni muze,

Kulturno-historijski odjel, Zadar.

Radulić, K. (1963.), Urbano nasljeđe i nova izgradnja u Zadru, Zbornik zaštite spomenika kulture, 14,

Beograd.

Radulić, K. (1970.), Stara gradska jezgra i nova poslovna zona Zadra, Arhitektura-urbanizam, 11 (64-65),

Beograd.

Radulić, K. (1971.a), Pristup urbanističkoj regulaciji Foruma u Zadru, Čovjek i prostor, 18 (2), Zagreb.

Radulić, K. (1971.b), Zadar budućnosti, Život umjetnosti, 15-16, Zagreb.

Rubić, I. (1964.) Neki problemi geografije Zadra i njegove regije, Zadar Zbornik, Zagreb, 1964., 9-22.

Seissel, J. (1953.a), Što traži Zadar, Arhitektura, 7 (1), Zagreb.

Seissel, J. (1953.b), Problem rekonstrukcije Zadra, Bulletin Instituta za likovne umjetnosti JAZU, 3-4: 22,

Zagreb.

Seissel, J. (1954.) Urbanistički lik i problemi rekonstrukcije grada Zadra, Radovi Instituta JAZU u Zadru

I, Zadar, 1954., 17-35.

Stagličić, M. (1988.) Graditeljstvo u Zadru 1868.-1918., Impresum, DPU, Zagreb.

Strižić, Z. (1947.), Regulaciona osnova Zadra, Arhitektura, 1 (1-2): 9-12, Zagreb.

Suić, M. (1976.), Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb.

Suić, M. (1977.a), Zadarski forum – stari trg u novom gradu, Arhitektura, 30 (160-161): 38-52, Zagreb

Suić, M. (1977.b), S.O.S. za baštinu – razmišljanja nad zadarskim Forumom, Čovjek i prostor, 24 (286),

Zagreb.

Šegvić, N. (1958.) Primjena specifične arhitektonsko rekonstrukcione metode u Zadru, Urbs, Split, 73-90.

Šimatić, S. (1954.) Regulaciona osnova Zadra, Zadar "1944.-1954."Odbor za proslavu desetgodišnjice

oslobođenja Zadra, Zadar.

Škarica, M., Zdravstveno-humane ustanove grada Zadra, Zadar Zbornik, Zagreb, 641-654.

Vežić, P. (1979.), Zaštita spomenika kulture u Zadru, Zadarska revija, 5-6, Zadar.

Vresk, M. (1977.) Osnove urbane geografije, ŠK, Zagreb.

Vresk, M. (1980.) Gradovi SR Hrvatske i njihove okolice, Problem definiranja gradova i gradskih regija,

Geografski glasnik XLI-XLII, Zagreb, 61-70.

Živković, Z. (1978.), Obnova gradskih središta i zaštita kulturnih spomenika u SR Hrvatskoj: Slavonski

Brod, Čakovec, Varaždin, Karlovac, Zadar, Arhitektura, 31 (166-167): 43-50, Zagreb.

Analiza optimalnog smjera izgradnje grada Zadra za razdoblje 1981.-1985., Zavod za urbanizam Zadar,

1980.

Generalni urbanistički plan Zadra, Urbanistički institut Hrvatske, Zagreba, 1973.

Koordinacioni regionalni prostorni plan Gornjeg Jadrana, završni izvještaj, Rijeka, 1972.

Natječaj za regulacionu osnovu grada Zadra, NO Gradske općine Zadar, Zadar 1953.

Natječaj za regulaciju starog dijela Zadra, Arhitektura, 7 (5-6): 21-23, Zagreb.

55

Prometno povezivanje Jadrana s posebnim osvrtom na Zadar i sjevernu Dalmaciju, Zbornik radova sa

savjetovanja održanog u Zadru 29. i 30. listopada 1985, JAZU, Radovi znanstvenog savjeta za pomorstvo,

Sekcija za luke, serija A, knj. 3, Zagreb 1986.

Prostorni plan općine Zadar, Zavod za urbanizam, Zadar, 1977.

Grupa autora: Zatrpavanje i blokada gradske luke Zadar, Zadarska revija 4/1970., str. 387-396,

Zadar 1944-1954, Spomen knjiga, Zadar 1954.

Regulaciona osnova Zadra, Čovjek i prostor, 1 (4), Zagreb, 1954.

Šematizam pravoslavne eparhije dalmatinske i istrijske za godinu 1911., Zadar 1911.

Zadar 1944.-1954., [ur. Čogelja, J.; Stipić, G.; Zaninović, V.], Izdavačko štamparsko poduzeće Zadar,

Zadar, 1954.

Zadar, zbornik [ur. Ravlić, J.], Matica hrvatska, Zagreb, 1964.

Zadar – Program anketnog natječaja za izradu urbanističkog rješenja dijela regionalnog gradskog centra

"Jazine", Urbanistički institut SR Hrvatske, Zagreb, 1976.

Zadarski je natječaj udovoljio, Čovjek i prostor, 1 (5): 3, Zagreb, 1954.

Izvori:

Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 31.ožujka 1981., Prvi rezultati, Naselja, RZZS, Zagreb,

svibanj 1981.

Statistički godišnjaci SFRJ (1953.-1990.), SSZ, Beograd.

Statistički popisi pučanstva 1948.-1991.

Statistički pregledi općina Zadar, Benkovac i Biograd na moru za godine 1970.-1980., Zadar.

Ulice i trgovi grada Zadra, Družba "Braća hrvatskog zmaja", Zadar, 2001.

Urbanistički program grada Zadra (1967.-1969.), Urbanistički institut Hrvatske, Zagreb, 1969.

Urbanistički plan turističke zone Petrčane-Diklo, Projekt Gornji Jadran, Rijeka, 1971.

Korenčić, M. (1979.) Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857.-1971., Djela JAZU, knjiga 54, Zagreb.

Skraćenice: SGJ Statistički godišnjak SFRJ, I-XXXVII/1953-1990, Savezni zavod za statistiku, Beograd

SPO Statistički pregled općina Zadar, Benkovac i Biograd na moru za godine 1970.-1980., Zadar.