Sveučilište u Zagrebu

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA ISTOČNOSLAVENSKE JEZIKE I KNJIŽEVNOSTI

KATEDRA ZA UKRAJINSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

MATEJA HRGOVAN

DIPLOMSKI RAD

КУЛЬТУРА ТА ІСТОРІЯ УКРАЇНСЬКОЇ ДІАСПОРИ В СУЧАСНИХ

ДОСЛІДЖЕННЯХ

(ПИТАННЯ ПЕРЕКЛАДУ ТЕРМІНОЛОГІЇ)

KULTURA I POVIJEST UKRAJINSKE DIJASPORE U SUVREMENIM

ISTRAŽIVANJIMA

(PITANJA PRIJEVODA TERMINOLOGIJE)

Mentor: dr. sc. Jevgenij Paščenko, iz. prof.

1

Zagreb, 2012. godina

Зміст

Вступ..........................................................

...............................................................

..................

Олег Румянцев. Біо-бібліографічна

довідка........................................................

................

Переклади з української на хорватську мову:

1. О. Є. Румянцев. „Українці на території колишньої Югославії

до 1890 року“.

Галичина – Боснія – Воєводина. Українські переселенці з

Галичини на території югославських народів в 1890-1990 роках.

Київ, 2008, стор. 6-15.

2. О. Є. Румянцев. „Перші згадки про ідентичність бачвансько-

сремських і боснійсько-славонських русинів“.

Питання національної ідентичності русинів і українців Югославії

(1918-1991). Studies on Language and Culture in Central and

Eastern Europe. Herausgegebenv on Christian Voß. Band 11.

Verlag Otto Sagner. Munchen – Berlin, 2010, стор. 29-64.

2

Оригінали текстів українською

мовою..........................................................

......................

Висновки.......................................................

...............................................................

...............

Бібліографія...................................................

...............................................................

..............

Вступ

Тема перекладених праць пов’язана iз загальним проектом

відображення культурної та історичної ідентичності

Закарпатської України, що виконується у колективній праці

«Закарпатська Україна: історія та культура» на основі пeрекладу

текстів українських та іноземних дослідників. Одним із аспектів

3

цієї теми є показ переселень із закарпатської України на землі

сучасної Хорватії.

Проблема дослідження історії міграційних процесів з

українських земель на південнослов’янські землі, що відбувалися

у XVIII-XIX століттях, посідає значне місце в науці. Цій темі

присвячено чимало робіт в українській та зарубіжній славістиці.

Роботи багатьох дослідників становлять великий внесок в історію

української діаспори. Одна з найдавніших діаспор є діаспора з

Закарпаття на землі Хорватії. Історія та культура цих

переселень вивчалася багатьма дослідниками. Треба відзначити,

що ця тема і далі викликає інтерес в сучасній славістиці. Серед

дослідників цієї теми чимало закордонних вчених, що засвідчує

її актуальність. З’являються нові розвідки, монографії з

інтерпретаціями історії, культури, мови та інших аспектів

зазначеної теми.

У колі науковців, що вивчають цю проблему, відзначається

діяльність славіста з Італії О. Є. Румянцева, праці якого

становлять предмет перекладу. Вчений тривалий час вивчає

історію та культуру переселенців з України. Його праці

опубліковано в наукових виданнях України та закордону. Одним із

значних досліджень останніх років є монографія Олега Румянцева

«Питання національної ідентичності русинів і українців

Югославії (1918-1991)». – Мюнхен, 2010 р. У книзі дається

широка історія переселень з Закарпаття на землі колишньої

Югославії.

Відомий український дослідник з Словаччини Микола Мушинка

назвав цю книгу «Перша монографія про національну ідентичність

4

русинів і українців Югославії». У вступі до книги академік НАН

України Микола Мушинка зазначає: «Піонерська праця молодого

італійського дослідника адресована, головним чином, українським

читачам, яким має показати, що там, на півдні Європи, живуть

дві невеличкі групи їх співвітчизників, які в чужому середовищі

століттями зберігають свою національну ідентичність, мову і

культуру. Більше того, праця на сотнях документів показує, як в

різні історичні періоди цим невеличким групам вдалося формувати

і зберегти цю ідентичність. А в цьому відношенні вона може бути

стимулом і для корінного населення України, головним чином,

його східних областей, але й для української діаспори в різних

державах світу. Та й самі руснаки і українці колишньої

Югославії знайдуть y праці чимало невідомих або призабутих імен

людей, які спричинилися до збереження їх національної

ідентичності. Тому її появу я щиро вітаю.»1

Наведена оцінка свідчить про наукову вагу дослідження, яке

зараз, на жаль, не відоме в Хорватії.

Мета перекладу подвійна: по-перше: ознайомлення з деякими

фрагментами монографії О. Румянцева; по-друге: спробa

з’ясування деяких проблем перенесення термінології з

української мови в хорватську при перекладі.

Переклад здійснено з наступних видань:

1 Румянцев О. Є. Питання національної ідентичності русинів і українців Югославії (1918-

1991). Studies on Language and Culture in Central and Eastern Europe.

Herausgegebenv on Christian Voß. Band 11. Verlag Otto Sagner. Munchen –

Berlin, 2010, 12.

5

О. Є. Румянцев. Галичина – Боснія – Воєводина. Українські

переселенці з Галичини на території югославських народів в

1890-1990 роках. – Київ, 2008, стор. 6-15

О. Є. Румянцев. Питання національної ідентичності русинів і

українців Югославії (1918-1991). Studies on Language and

Culture in Central and Eastern Europe. Herausgegebenv on

Christian Voß. Band 11. Verlag Otto Sagner. Munchen – Berlin,

2010, стор. 29-64.

Робота складається зi вступу, довідки про автора, двох

перекладених з української мови на хорватську текстів із

зазначених джерел, коротких висновків та бібліографії

теоретичних робіт з питань перекладу.

Робота становить частину колективної праці перекладацько-

культурологічного напряму україністики і спрямована на

комплексне культурологічне відображення культури Закарпатської

України шляхом перекладу текстів відомих дослідників.

Олег Румянцев.

Біо-бібліографічна довідка

Олег Євгенович Румянцев, (OLEG RUMYANTSEV)

українець, народився 1976-го року в Російській Федерації.

Отримав економічну освіту у Києві. Закінчив Факультет іноземних

мов і літератур Венеціанського університету  Ca' Foscari

6

(українська, сербська, хорватська) за спеціальністю історія-

культурологія. У тому ж університеті закінчив курс докторантури

(dottorato di ricerca) та захистив дисертацію на тему: Питання

національної ідентичності русинів та українців Югославії.

Працює у Мачератському університеті як доцент Історії Східної

Європи та викладач російської та української мов. Dottore di

ricerca, Doctor Еuropaeus

 Монографії

Introduzione alla scrittura commerciale russa. Aracne, Roma, 2011;

Українці Македонії. Статті та Інтерв’ю. – Київ, 2010;

Питання національної ідентичності русинів і українців Югославії (1918-

1991). SLCCEE, Verlag Otto Sagner. – München/Berlin, 2010;

Галичина-Боснія-Воєводина: Українські переселенці з Галичини на

території югославських народів в 1890-1990 роках. – Київ, 2008.

Статті

Rusyni/ucraini: prima e dopo il crollo del muro, A vent’anni dalla

caduta del Muro di Berlino, a cura di Tiziana D’Amico,

Università degli studi di Napoli “L’Orientale”. – Napoli,

2011, 79-90;

Руски Керестур у здогадованьох Михайла Костюка «Шветлосц»,

2008, № 4, 598-603;

Проблема збереження національної ідентичності українців колишньої

Югославії вчора і сьогодні, Діаспора як чинник утвердження держави

Україна у міжнародній спільноті. Українська діаспора у світовій

7

цивілізації. Збірник доповідей. – Львів: «Львівська

політехніка», 2008, 202-210;

Нейтралитет боснийских украинцев в условиях социальной и военной

конфронтации, Хронотоп войны: пространство и время в

культурных репрезентациях социального конфликта. Материалы

Третьих международных чтений «Мир и война: культурные

контексты социальной агрессии» и научной конференции «Мир и война:

море и суша». – Москва – Санкт-Петербург, 2007, 280-282;

Українці в сучасній Македонії «Українське слово», 2007, № 12,

15-17;

Громада українців ім. Лесі Українки у Республіці Македонія «Рідне

слово», 30/11/2007, 8;

Товариство македонсько-української дружби та співпраці «Рідне

слово», 27/10/2007, 8;

Українці Дойрану, «Рідне слово», 31/08/2007, 8.

Виступав з доповіддями:

„Lotta per l'ortografia“ tra i Rusyny della Jugoslavia, alla Giornata di

Studi Cirillometodiani presso L'Università degli Studi

Roma Tre, 21 magggio 2010;

Rusyny/Ucraini: prima e dopo il crollo del Muro, al Convegno

internazionale: A vent'anni dalla caduta del Muro di Berlino, 28-30

ottobre 2009;

Музична творчість русинів і українців Югославії в контексті питання

національної ідентичності, alla Conferenza presso

l’Università Nazionale di Arte e Cultura di Kyiv, 16

aprile 2009;

8

Образ України в уособленні української діаспори в екс-Югославії, al VI

Congresso internazionale degli Ucrainisti, Kyiv, 25-29

giugno 2008;

Проблема збереження національної ідентичності українців колишньої

Югославії вчора і сьогодні, alla II Conferenza internazionale

Діаспора як чинник утвердження держави Україна у міжнародній

спільноті, Leopoli, 18-20 giuigno 2008;

Нейтралитет боснийских украинцев в условиях социальной и военной

конфронтации, al Congresso: Мир и война: культурные

контексты социальной агрессии, S.Pіetroburgo / Kronštadt, 21

– 24 ottobre 2007;

Le minoranze della Bulgaria post-comunista, al Congresso

internazionale: Integrazione, assimilazione, esclusione e reazione

etnica, Venezia, novembe 2006.

Oleg Rumjancev.

Biobibliografski podaci

Oleg Jevgenovyč Rumjancev, Ukrajinac, rodio se 1976.

godine u Ruskoj Federaciji.

Diplomirao je ekonomiju u Kijevu. Završio je Fakultet stranih

jezika i književnosti Venecijanskog sveučilišta Ca' Foscari

(ukrajinski, srpski, hrvatski), smjer povijest-kulturologija.

Na tom je sveučilištu završio i doktorski studij (dottorato di

ricerca) te obranio disertaciju na temu Pitanje nacionalnog identiteta

Rusyna i Ukrajinaca Jugoslavije.

Radi na Mačerats'kom sveučilištu kao docent Povijesti Istočne

Europe i nastavnik ruskog i ukrajinskog jezika. Dottore di

ricerca, Doctor Еuropaeus

9

Monografije

Introduzione alla scrittura commerciale russa. Aracne, Roma, 2011;

Українці Македонії. Статті та Інтерв’ю. – Київ, 2010;

Питання національної ідентичності русинів і українців Югославії (1918-

1991). SLCCEE, Verlag Otto Sagner. – München/Berlin, 2010;

Галичина-Боснія-Воєводина: Українські переселенці з Галичини на

території югославських народів в 1890-1990 роках. – Київ, 2008.

Članci

Rusyni/ucraini: prima e dopo il crollo del muro, A vent’anni dalla

caduta del Muro di Berlino, a cura di Tiziana D’Amico,

Università degli studi di Napoli “L’Orientale”. – Napoli,

2011, 79-90;

Руски Керестур у здогадованьох Михайла Костюка «Шветлосц»,

2008, № 4, 598-603;

Проблема збереження національної ідентичності українців колишньої

Югославії вчора і сьогодні, Діаспора як чинник утвердження держави

Україна у міжнародній спільноті. Українська діаспора у світовій

цивілізації. Збірник доповідей. – Львів: «Львівська

політехніка», 2008, 202-210;

Нейтралитет боснийских украинцев в условиях социальной и военной

конфронтации, Хронотоп войны: пространство и время в

культурных репрезентациях социального конфликта. Материалы

Третьих международных чтений «Мир и война: культурные

контексты социальной агрессии» и научной конференции «Мир и война:

море и суша». – Москва – Санкт-Петербург, 2007, 280-282;

Українці в сучасній Македонії «Українське слово», 2007, № 12,

15-17;

10

Громада українців ім. Лесі Українки у Республіці Македонія «Рідне

слово», 30/11/2007, 8;

Товариство македонсько-української дружби та співпраці «Рідне

слово», 27/10/2007, 8;

Українці Дойрану, «Рідне слово», 31/08/2007, 8.

Izlaganja:

„Lotta per l'ortografia“ tra i Rusyny della Jugoslavia, alla Giornata di

Studi Cirillometodiani presso L'Università degli Studi

Roma Tre, 21 magggio 2010;

Rusyny/Ucraini: prima e dopo il crollo del Muro, al Convegno

internazionale: A vent'anni dalla caduta del Muro di Berlino, 28-30

ottobre 2009;

Музична творчість русинів і українців Югославії в контексті питання

національної ідентичності, alla Conferenza presso

l’Università Nazionale di Arte e Cultura di Kyiv, 16

aprile 2009;

Образ України в уособленні української діаспори в екс-Югославії, al VI

Congresso internazionale degli Ucrainisti, Kyiv, 25-29

giugno 2008;

Проблема збереження національної ідентичності українців колишньої

Югославії вчора і сьогодні, alla II Conferenza internazionale

Діаспора як чинник утвердження держави Україна у міжнародній

спільноті, Leopoli, 18-20 giuigno 2008;

Нейтралитет боснийских украинцев в условиях социальной и военной

конфронтации, al Congresso: Мир и война: культурные

контексты социальной агрессии, S.Pіetroburgo / Kronštadt, 21

– 24 ottobre 2007;

11

Le minoranze della Bulgaria post-comunista, al Congresso

internazionale: Integrazione, assimilazione, esclusione e reazione

etnica, Venezia, novembe 2006.

Переклади з української на хорватську мову

1.

Ukrajinci na teritoriju nekadašnje Jugoslavije do 1890. godine

1.1. Opće značajke ukrajinskog migracijskog pokreta XVIII.-XIX.

stoljeća

U XVIII. stoljeću započeo je jedan od najtežih

perioda postojanja ukrajinskog naroda. Poraz Mazepe kod Poltave

stvorio je preduvjete za uništenje korijena neovisnosti

Ukrajine – slobodnog kozaštva, a razaranje Nove Siči2 bilo je

posljednji korak njegove likvidacije. Zbog tri podjele Poljske

80% Ukrajinaca postalo je podanicima ruske dinastije Romanov,

dok su Galicija, Bukovyna i Zakarpattja prešli pod vladu

Habsburgovaca. Nepovoljni uvjeti života potaknuli su masu

Ukrajinaca da se presele po raznim kutovima carstava.

2 Sič (Zaporoška Sič, Запорозька Січ) – povijesni teritorij u Ukrajini od16. do 18. st., utvrda i središte ukrajinskih kozaka (op. prevod.)

12

Unutar Ruskog Carstva krajem XVIII. do prve polovice

XIX. stoljeća ukrajinsko stanovništvo migriralo je u pravcu

Crnog i Azovskog mora, do Sjevernog Kavkaza, do središnje

Rusije, u pravcu Volge. Ukidanje ropstva 1861. godine

pogodovalo je povećanju mobilnosti seoskog stanovništva, a

prenaseljenost i nezaposlenost postali su osnovnim uzrocima

migracijskog pokreta. Prvih godina poslije reforme većina

Ukrajinaca išla je do Kavkaza, dok je krajem XIX. – početkom

XX. stoljeća emigracija bila usmjerena na Aziju. Migracija

Ukrajinaca na Zapad nije bila povoljna za Rusko Carstvo i zato

se ograničavala.

Osnovni emigracijski val iz Zapadne Ukrajine na Zapad,

a posebno preko oceana, formirao se u drugoj polovici XIX.

stoljeća. Međutim, prve masovne seobe Ukrajinaca na Balkan

počele su još sredinom XVIII. stoljeća, kad je od Osmanskog

Carstva bio oduzet dio Panonske nizine. Na tu opustošenu zemlju

počeli su dolaziti emigranti iz raznih kutova Austrijskog

Carstva – Mađari, Slovaci, Ukrajinci.

Isprva su emigranti bježali na Balkan od feudalnog

ugnjetavanja, a s ukidanjem ropstva u Austro-Ugarskoj 1848.

godine na iseljenje su poticali nedostatak zemlje i pritisak

zemljoposjednika. Seljaci, kao i radnička klasa, trpili su

razna ugnjetavanja socijalnog i ekonomskog karaktera. Visoki

mortalitet išao je ruku pod ruku s visokim natalitetom – bez

obzira na teške uvjete života, stanovništvo se nastavljalo

povećavati.

Carska politika Habsburgovaca imala je kolonijalni

karakter i smatrala je periferiju države – kojom je bila i

13

Galicija – izvorom blagostanja centra. U Zapadnoj Ukrajini

postojali su razni oblici preferencijalnog pritiska,

iscrpljujući teret koji je pao na leđa seljaka. Nepovoljni

ekonomski uvjeti i nemogućnost oslobađanja od duga uništavali

su ukrajinsko seljaštvo kao socijalnu klasu. Osim toga, u XIX.

stoljeću političke i kulturne inicijative Ukrajinaca na

teritoriju Austro-Ugarske (kao i u Ruskom carstvu) doživljavale

su represije. Ti čimbenici izazivali su kod ukrajinskih masa

emigracijska raspoloženja.

1.2. Rusinska migracija u drugoj polovici XVIII. stoljeća

Sredinom XVIII. stoljeća iz zakarpatskih rajona

Prjašivščyne3 do Bačke4 počeli su stizati prvi5 predstavnici

ukrajinskog stanovništva. Novopridošli stanovnici su se

nazivali Rusynima ili Rusnacima – kao i velika većina

ukrajinskog stanovništva u to vrijeme. Prve porodice pristigle

su 1743.-1746. g. do bačvanskog grada Kule – tada se u mjesnoj3 Prjašivščyna – oblast Prjašiv (Prešov), zapadni dio ukrajinskog

Zakarpattja, ukrajinski etnički teritorij koji danas pripada istočnoj

Slovačkoj. Nastanak i širenje tog toponima povezani su sa nastankom

Prjašivske biskupije 1816. g. i s pripajanjem tog teritorija Čehoslovačkoj

1919. g.4 Bačka (Бачка, Bačka, Bácska) – povijesno područje između Dunava i Tise. Južni

dio Bačke pripada Vojvodini (Srbija), a sjeverni dio Mađarskoj.5 Prema podacima B. D. Lanovyka (Ukrajins'ka emigracija v central'nu, pivdenno-shidnu ta

zahidni Jevropu, u: Istorija ukrajins'koji emigraciji, B. D. Lanovyk, Kijev, Vyšča škola,

1997, 226), u to vrijeme na tom se području već moglo susresti i druge

slavenske iseljenike iz Mađarske Rus'i – sudionike ustanka 1704-1709 g. na

čelu s Ferencom II Rakocijem (Ferenc II Rákóczi), koji su nakon poraza

morali emigrirati.

14

dokumentaciji javljaju prva rusinska prezimena, a 1951. g. u

toj je sredini bilo 11 rusinskih porodica6.

Središtem te istočnoslavenske grupe postalo je selo Ruski

Krstur (dalje – Krstur), koje je prije dolaska Rusyna već

postojalo, ali je bilo opustošeno. Prema narodnoj tradiciji

smatra se da su se Rusyni u tu sredinu počeli doseljavati

1745.-1746. g., dok se prema službenim podacima to dogodilo

kasnije.7

17. siječnja 1751. g. administrator carskih zemalja

Bačke Josip de Redl odobrio je slobodnom seljaku Myhajlu

Munkaču, rodom iz sela Červenova Berežs'kog rajona, da preseli

iz Zakarpattja u Krstur 200 seljačkih porodica. Novopridošlom

stanovništvu podijeljene su parcele zemlje, a uvjeti korištenja

su određeni u odgovarajućem ugovoru o najmu. Iznos najma nije

prelazio 300 forinti, dok se u naturi isplaćivala jedna sedmina

uroda. Prvih godina poslije preseljenja predviđalo se

oslobođenje kolonista od državnih poreza. Prema

vjeroispovijesti preseljenici su trebali biti unijati (katolici

istočnog obreda, grkokatolici) i prema ugovoru nisu bili

kmetovi. U vrijeme besporeznog gospodarenja kolonisti su morali

sebi izgraditi kuće.8

Preseljenje u srpsko selo Kucuru počelo je 15.

svibnja 1763. g. nakon potpisivanja odgovarajućeg ugovora u

Somboru. Krsturčaninu Petru Kišu bilo je dozvoljeno pronaći i

6 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, Novi Sad, Grekokatoljicka parohyja sv. Petra

y Pavla, 1993, 37.7 Isto8 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 38-39.

15

dovesti iz mađarskog kraja 150 porodica Rusyna-unijata9 Uvjeti

tog preseljenja nisu se previše razlikovali od uvjeta

krsturskog dokumenta, međutim naglašeno je da se seljanima

dopušta «шлєбодней селїдби» (slobodna selidba – op. prev.).10

Rusinsko stanovništvo tih dviju sredina brzo se

povećavalo. U Krsturu, koji je bio čista rusinska sredina,

1756. g. bilo je 400 stanovnika, 1764. – 1341, a 1792. brojka

se popela na 2100 stanovnika. Dok se do 1764./65. g. prirast

stanovništva objašnjavao dolaskom novih doseljenika, sljedećih

se godina migracija prekinula i stanovništvo se povećavalo

prirodnim putem.11 U Kucuru je 1764.g. stanovalo 386 Rusyna

(ili 86 porodica), 1765. – 494 Rusyna (115 porodica), a 1779. –

685 Rusyna (96 porodica). Treba spomenuti da se u Kucuru s

naseljavanjem Rusyna broj Srba postupno smanjivao.12

Bez obzira na to što je osnovni migracijski val

završio 1764.-1765.g., u te krajeve i dalje su dolazili novi

Rusyni. Općenito, u drugoj polovici XVIII. st. u Bačku su

dolazili kolonisti ukrajinskog podrijetla iz sjeveroistočnih

oblasti tadašnje Mađarske – kao na primjer Ung, Ugocsa, Bereg,

Szatmár, Máramaros, Sáros, Zemplén, Szepes, Abaúj, Torna,

Borsod, Heves, Szabolcs, Csanád13. Ta područja danas pripadaju

Mađarskoj, Ukrajini, Slovačkoj i Rumunjskoj.

9 Koliko je poznato, prvi doseljenici bili su iz sela Mučanj (Mucsany) i

njegove okolice (Boršods'kyj rajon).10 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 40-41.11 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 40.12 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 42.13 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 43.

16

Još krajem XVIII. st. mogla se već osjetiti prekomjerna

naseljenost glavnih rusinskih središta u Bačkoj. Prema uvjetima

najma bilo je zabranjeno dijeliti zemlju među nasljednicima, a

to je onemogućavalo da mladi osnivaju posebna gospodarstva.

Zbog nedostatka zemlje dio kolonista se preselio u druga

bačvanska sela – Đurđevo, Gospodinci, Obrovac, Bač i dr., a

kasnije u mjesta u Srijemu14, Slavoniji, Banatu15. U Novi Sad su

Rusyni iz Krstura i Kucura došli 1766. g., gdje je 1802. g. već

bilo 47 rusinskih porodica (212 osoba).

U rusinskoj sredini osnovane su grkokatoličke župe.

Prva je bila Krsturska, osnovana još 1751. g. 1766. g. osnovana

je župa u Kucuru, a 1780. g. u Novom Sadu. 17. lipnja 1777. g.

odlukom Marije Terezije Habsburške i bulom rimskog pape Pija IV

za unijate tih krajeva osnovana je Križevačka biskupija. U

sklopu župa osnovane su škole – 1753. g. krsturska, a 1765. g.

(možda i ranije) kucurska. U školama se učilo pisati i čitati

rusinskim govorom, a koristile su se knjige dovezene iz

Zakarpattja – bukvari, crkveni priručnici (katekizmi),

psaltiri, časoslovi.16

1.3. Zaporoški kozaci u Banatu

1785.-1786. g. u Banatu su se pojavili zaporoški kozaci.

Poslije rušenja Siči osnovali su svoja naselja na obalama

Dunava, na teritoriju Osmanskog Carstva. Prema podacima B.

14 Srijem (Srem, Srijem, Srym, Srim, Sirmium) – povijesni kraj između Save i Dunava.

Istočni dio Srijema pripada Vojvodini (Srbija), a zapadni Hrvatskoj.15 Banat – povijesni kraj između Tise, Dunava i Transilvanskih Alpi. Zapadni

dio Banata pripada Vojvodini (Srbija), a istočni Rumunjskoj.16 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 58-67.

17

Krupnyc'kog, na Zadunajs'koj Siči17 koja se nalazila u

Dobrudži, zaporošci su se susreli s donskim kozacima s kojima

su ulazili u konflikte. Zbog toga je turska vlada iselila

zaporošce do linije Silistrija-Ruščuk što je izazvalo

nezadovoljstvo potonjih i navelo ih na pomisao o sporazumu s

vladom Austrije.18 S druge strane, L. Čelap je pisao da su

nakon prijelaza s dunavskog teritorija u Rusiju pojavila

nastojanja da se kozaci ožene i da ih se primora da se nastane

što je izazvalo nezadovoljstvo i uzrokovalo iseljenje

zaporožaca do Banata.19

U travnju 1785. g. predstavnici zaporožaca su se obratili

Austrijskom Carstvu s molbom da ih se primi u službu kao

slobodne vojnike, između 7 i 8 tisuća ljudi. Kozaci su bili

spremni prihvatiti novu podređenost, ali su željeli sačuvati

svoje tradicionalno naoružanje, narodnu odjeću i nisu željeli

biti natjerani na bračni život. Također su željeli služiti na

najopasnijim mjestima. U ratno vrijeme htjeli su biti osigurani

17 Zadunajs'ka Sič – vojna zajednica zaporoških kozaka osnovana na ušću

donjeg toka Dunava kao posljedica likvidacije Zaporoške vojske 1775. g.

Zaporošci su živjeli u početku na lijevoj, a kasnije na desnoj obali Dunava

i prvo služili Osmanlijama. Kasnije se dio kozaka preselio na Kuban, dio na

Azovsku obalu, a puno kozaka se naselilo u Banatu i Bačkoj ili su ostali

živjeti na ušću Dunava.18 Krupnyc'kyj B. Zadunajs'ka Sič, u: Encyklopedija ukrajinoznavstva, Kyjiv,

1994, 463-464; ponovno tiskano 1949. g.: Encyklopedija ukrajinoznavstva,

dva toma, pod glavnom redakcijom prof. dr. Volodymyra Kubijovyča i prof.

dr. Zenona Kuzelja, München – New York, Naukove Tovarystvo im. Ševčenka,

1949.19 Čelap L. Kolonizacija Zaporoških Kozaka u današnjoj Vojvodini u XVIII. stoleću, u: Matica

Srpska, Zbornik za društvene nauke 24, Novi Sad, 1959, 123.

18

od strane vlade kao vojna lica prve linije. Za osiguranje

života u mirno vrijeme molili su da im se omogući korištenje

oranice na graničnom području. Prema vjeroispovijesti su

zaporošci bili stari vjernici pravoslavci i imali su sa sobom

svoje svećenike.20

Kao što je istaknuo austrijski oficir primajući

kozačke delegate, u to ratno doba nije bilo moguće da se ne

prime kozaci slavni po svojoj hrabrosti. Vlada se s oprezom

postavila prema situaciji, ali već 27. travnja 1785. g. car je

dao pristanak da se prime kozaci u Banat i Bačku, budući da je

na tom području bilo dovoljno neobrađene zemlje kojom su se

vojnici mogli koristiti. Kozaci su službu morali obnašati uzduž

Tise – ta odluka se temeljila na tome što su kozaci imali

veliko iskustvo službe na vodi. Kozaci su mogli dovesti svoje

konje i koristiti se svojim oružjem, a tko nije imao oružja,

besplatno ga je dobivao od vlade. Kozaci su također dobivali

plaću, kruh, hranu za konje i uniforme skrojene na kozački

način. Gotovo svi uvjeti koje su postavili zaporošci bili su

prihvaćeni.21 Granice carstva kozaci su prešli u Bukovyni,

prema tajnom dogovoru, s vojnim austrijskim kolima.22

U srpnju 1785. g. odlučeno je da se zaporošci nasele u

rajon Szenta. Kozake je trebalo podijeliti, prema njihovoj

20 Čelap L., 123-124.21 Ipak, neke točke dogovora nastavljale su izazivati pitanja i nesporazume.

Tako je 28. veljače 1786. g. obznanjeno da car ne samo da nije prihvatio

stalnu opskrbu kruhom i brašnom, nego je još i dozvolio preseljenje drugih

kolonista u ta mjesta koji su trebali ovdje osnovati svoje obitelji (Čelap

L., 129).22 Čelap L., 124-125.

19

želji, na tri vojne službe – konjanike, pješadiju i riječnu

službu. 19. srpnja 1786. g. Slavonska generalna komanda je

izvijestila da se prema carskoj naredbi zaporošci mogu seliti

po mjestima svog budućeg prebivališta.23

O daljnjoj sudbini zaporoških kozaka u Banatu danas

postoje samo teorijski spisi. Prema nekim mišljenjima kozaci su

nestali, budući da nisu imali tradiciju ženidbe ni iskustva u

vođenju vlastitog gospodarstva (K. Černig, J. Golovac'kyj, M.

Pavlyk).24 Ovdje treba primijetiti da su se neki od kozaka

zapošljavali kod drugih gospodara, dok su njihove vlastite kuće

ostajale prazne. U te su se puste kuće kasnije useljavali novi

kolonisti.25

Među znanstvenicima je raširena teorija prema kojoj su

kozaci prešli iz Banata u Zadunajs'ku Sič (F. Kondratovyč, V.

Gnatjuk)26. V. Gnatjuk se pozivao na priču jednog 120-godišnjeg

kozaka Kolomyjc'a za kojim su se zaporošci iz Banata preselili

do središta Sejmeni koje se nalazilo upravo na putu kozaka do

Dobrudže27. Prema podacima L. Čelapa, zaporošci su bježali iz

carske vojske – tako je od 28 zaporožaca koji su služili u

Šajkašs'kom bataljonu, po završetku rata ostalo samo 9. Kao što

je istaknuto, većina njih je ili poginula ili pobjegla, ali

23 Čelap L., 129-130.24 Duličenko A. D. K istorii odnogo nedorazumenyja: Bačkie rusiny i zaporožskye kazaki, ND,

god. I, br. 2, 1972, 97. 25 Čelap L., 130.26 Duličenko A. K istorii..., 97.27 Gnatjuk V. Rusky naselenja u Bačkej, u: Gnatjuk V. Etnografyčny materyjaly z Ugorskej

Rusy, Novi Sad, Ruske slovo, 1988, 79-80.

20

kamo su bježali dezerteri – L. Čelap nije razjasnio.28 B.

Krupnyc'kyj je pisao da se zaporošcima nije svidjela austrijska

privrženost disciplini i birokraciji, zbog čega su se oni

1811.-1812. g. vratili u Dobrudžu.29

Prema mišljenju mađarskih istraživača, kozaci su

bili u potpunosti asimilirani među banatskim Mađarima.30 Ta

teorija može izazvati sumnju, budući da tradicija (posebno

neženstvo i odgovarajuća odsutnost potomaka) i religijski

pogledi kozaka nisu pogodovali njihovoj potpunoj integraciji

okolnom društvu.

Postojao je i pokušaj da se razvije teorija prema

kojoj bi se kozaci smatrali precima bačkih Rusyna. Teorija se

gradila na naznakama Jurija (Djury) Vislavs'kog iz Ruskog

Krstura, objavljenim u lavovskoj «Zori» 1848. g. J. Vislavs'kyj

spominje prisutnost kako Rusyna, tako i «Malorusyna» u Bačkoj,

i posebno na području Novog Sada i «зъ другей страни Дуная, отъ

гранѣци турскей» (s druge strane Dunava, od granica turskih –

op. prev.)31, na osnovi čega je drugim autorima bila

predstavljena neosnovana teorija pripadnosti Rusyna kozačkom

plemenu. Međutim, razlika između zakarpatskih dijalekata i

jezika Ukrajinaca s Dnjepra je suviše znatna da bi se smatrala

mogućom njihova genetska povezanost.

U tom kontekstu treba navesti zanimljive primjere još

jedne terminološke nedosljednosti. U srpskom ljetopisu «Matice

28 Čelap L., 130.29 Krupnyc'kyj B., 463-464.30 Duličenko A. K istorii..., 97.31 Vyslavsky J. Daskel'o slova z našej ystoryji, Rusky kalendar za Rusynoh u

Jugoslavyji na prosty rok 1934, Đakovo, 1933, 153.

21

srpske» za 1837. g. u odjeljku «Rusinsk.» tiskana je pjesma

«Пѣснь козацка» (Pjesma kozačka – op. prev.), čiji tekst ne

ostavlja mjesta sumnji – radi se o ukrajinskom jeziku i

zaporoškim kozacima32. U ljetopisu za 1839. g. prisutna je

«Пѣснь русскихъ войновъ» (Pjesma rus'kih vojnika – op. prev.),

napisana, prema mišljenju autora, «Нарѣчіємъ руснячкимъ»

(dijalektom rusnjačkim – op. prev.) koja, međutim, počinje

riječima «Гей козаче, в имя бога... » (Hej kozače, u ime

boga... – op. prev.)33. Iz navedenih primjera može se shvatiti

da su se terminima «rusinski»/«rusnjački» mogli koristiti za

označavanje ukrajinskog konteksta. S druge strane, likovi

kozaka i ukrajinski jezik, iako su znatno razlikovali od

zakarpatskog govora bačkih Rusyna, nisu se jednom koristili u

rusinskom kontekstu.

U odnosu na genetsku vezu bačkih Rusyna i zaporožaca

treba također primijetiti da su, kao što je pisao V. Gnatjuk, u

folkloru prvih rusinskih kolonista odsutna sjećanja o kozačkoj

32 Ulomak iz pjesme: «Закотился мѣсяц в хмары, / Свище буря по горахъ, /

Посунулись нöчнѣ мары, / Переспатисъ въ чарагахъ. / Тяжко нынѣ лебедëви, /

Задрѣмати съ берегами, / Бье ся слава на Днѣпрови, / Пöдъ желѣзными

столпами. / Але нашъ козакъ не трусъ, / Схопилъ шаблю чобöмъ взулъ, /

Подивился, скрутилъ вусъ, / Сѣлъ на чайку тай дмухнилъ. / (...).» Padura,

Пѣснь козацка, u: Новый сербскій Лътописъ за год. 1837, Част перва, Година

ХІ, Књига 40, у Пешти, Писмены Іосифа Баймела, 61-63.33 Ulomak iz pjesme: «Гей, козаче, в имя бога, / Вже голоситъ въ церквѣ

звонъ, / Кому милый домъ, небога, / За Лашенькомъ на вздогохъ! / (...)! /

Низомъ списы, низомъ списы, / Бо уже танецъ ся зачалъ / Погинете чорты,

бѣсы, / Бо уже козакъ спису взялъ. / (...)!»Родолюбъ, Пѣснь русскихъ

войновъ, u: Новый сербскій Лътописъ за год. 1839, Часть трећа, Година ХІІІ,

Књига 48, у Будиму, Писмены Крал. Свеучилишта Пештанскогъ, 86-88.

22

prošlosti, dok narodno pamćenje Rusyna čuva i starija karpatska

sjećanja34. To je važan dokaz toga da se podrijetlo Rusyna i

kozaka Bačke nije podudaralo.

Danas većina znanstvenika ne smatra utemeljenom

teoriju kozačkog podrijetla rusinskog stanovništva Jugoslavije.

Ne može se, međutim, poreći da su se pojedini zaporošci mogli

integrirati u masu srijemsko-bačkih Rusyna.35

1.4. Rusinska migracija u XIX. stoljeću

Prenaseljenost, koja se primjećivala u Krsturu i

Kucuri krajem XVIII. st., potvrdila se kao tendencija i tijekom

XIX. st. U usporedbi s 2100 stanovnika 1792. g., 1828. g. u

Krsturu je njihov broj dosezao 4350. U Kucuri je 1810. g. već

živjelo 1990 Rusyna, a 1828. g. bilo ih je 2653.36 Živote

mnogih doseljenika odnijela je kolera koja je bjesnjela u ta

dva središta 30-ih godina XIX. st.37, međutim, to nije

zaustavilo demografski rast zajednice.

Nedostatak zemlje je prouzročio nove migracije Rusyna.

1802. g. organizirana je prva selidba u selo Šid gdje je

sljedeće godine već živjelo 40 obitelji. Uvjeti preseljenja već

nisu bili tako povoljni, međutim željnih je bilo sve više –

1812. g. tu su živjele 52 rusinske obitelji, a 1848. g. ih je

bilo gotovo 80. 1833. g. kolonija je organizirana u slavonskom

selu Petrovci gdje se sljedeće godine brojilo već 50 rusinskih34 Gnatjuk V., 81.35 Duličenko A. K istorii..., 98-99.36 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 69.37 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 72.

23

domova, a 1847. g. 67. 1843. g. iz Kucure se preselilo 23

Rusyna u selo Bačinci. U Šidu je u prvoj polovici XIX. st.

osnovana grko-katolička župna škola, dok su u drugim novim

središtima Rusyni išli u pravoslavne ili druge katoličke škole.

Samo je u južnoj Mađarskoj u to vrijeme bilo 8500 Rusyna.38

Većina doseljenika su bili seljani. Uzgajali su

pšenicu i kukuruz, ječam i konoplju, a također su se bavili

stočarstvom. Nakon što su prvi doseljenici postigli stabilnost

u gospodarstvu, počela se razvijati trgovina. Postojao je i

obrt. Jedina rusinska inteligencija su bili svećenici i

učitelji.

Poslije revolucije 1848. g. Rusyni su se nastavili

seliti u nova središta. 1849. g. doseljenici su stigli do

Vrbasa, a također i do Mikluševaca i još nekih srijemskih i

slavonskih naselja. U okolici Šida broj Rusyna je rastao u

Privinoj Glavi i Berkasovu. 60-ih su se godina rusinske

zajednice pojavile u Đurđevu i Gospođincima, a kasnije i u

mjestima kao što su Žabalj, Nadalj, Čurug, Kovilj, Titel, Kać i

dr. Međutim, iz sjeverne Mađarske su ponovno dolazili Rusyni u

Srijemsku Mitrovicu, Ležimir, Martince, Kuzmin, Erdevik, Čalmu,

Kukujevce i druga središta Bačke i Srijema.39

Duhovni i kulturni centar zajednice Rusyna ostao je

Krstur. Kucura pak nikad nije izgubila značaj drugog rusinskog

središta, a neko vrijeme je bila temelj kulturnog života

zajednice. U Srijemu su najkompaktnija naselja Rusyna bili Šid,

38 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 74, 76, 77-81.39 Ramač J. Kratka ystoryja rusnacoh, 99-100.

24

Petrovci i Bačinci. Manje skupine Rusyna su u to vrijeme već

bile raseljene po više od 70 sela Vojvodine40 i Slavonije.

U vrijeme aktivnih demografskih promjena u

najkompaktnijim rusinskim naseljima – Šidu, Petrovcima,

Bačincima, Vrbasu, Đurđevu – bile su osnovane grko-katoličke

župe. Uloga konfesijske odvojenosti bila je važna u očuvanju

kulturne originalnosti bačko-srijemskih Rusyna. U prvo im je

vrijeme grko-katolička vjera pomogla spriječiti asimilaciju s

pravoslavnim Srbima – najvećom etničkom skupinom regije.

Kasnije, kad je u drugoj polovici XIX. st. i na početku XX. st.

zbog agresivne državne politike počeo pritisak da se mađarizira

zajednicu – a u Slavoniji i pohrvati – Rusyni su sačuvali,

koliko je to bilo moguće, učenje materinjeg jezika u župnim

školama.

Drugi faktor koji je pomogao zaustaviti

asimilacijske procese bila je kompaktnost rusinskih naselja.

Stvoreni prvim kolonistima, Krstur i Kucura bili su središta

očuvanja jezičnog, kulturnog i religijskog identiteta. Suprotno

tome, kasniji doseljenici – većinom ti koji su dolazili iz

Zakarpattja – nisu se naseljavali kompaktno, nego su se selili

u malim grupama u već postojeća sela gdje je dominacija drugih

kultura pogodovala njihovoj brzoj asimilaciji.

40 Vojvodina – autonomna pokrajina Srbije, smještena unutar južnog dijela

Srednjodunavske nizine / Panonske nizine, sjeverno od Dunava. Njoj

pripadaju južni dio Bačke, istočni dio Srijema i zapadni dio Banata. Do

1919. g. Vojvodina je pripadala Austro-Ugarskoj. Danas je naseljena Srbima

(većina), Mađarima, Slovacima, Rumunjima, Rusynima, Ukrajincima, Hrvatima,

Makedoncima, Romima, Nijemcima i drugim narodima. Glavni grad pokrajine je

Novi Sad.

25

Treba dodati da su ukrajinske etničke skupine na

Balkanu prakticirale endogamiju, to jest, stupali su u brakove

samo s predstavnicima svoje nacionalnosti, što je sprječavalo

miješanje s drugim nacijama i također zaustavljalo asimilaciju.

Tek su se u drugoj polovici XX. st. u zajednici počeli širiti

miješani brakovi.

Spomenuti faktori pomogli su očuvati opisanu

rusinsku zajednicu u ovom kutku Balkana, koja je danas priznata

kao najstarija ukrajinska dijaspora u svijetu.

1.5. Specifičnost dijaspore: Rusynі, Ukrajinci i pitanje

identiteta

Temelj izučavanja narodne kulture i identiteta

bačko-srijemskih Rusyna je postavio poznati ukrajinski etnograf

i folklorist Volodymyr Myhajlovyč Gnatjuk. Krajem XIX. st.

otišao je na nekoliko ekspedicija u Bačku i Srijem, za vrijeme

kojih je sakupio opsežan i vrijedan etnografski materijal.

Rezultati njegovih istraživanja su objavljeni u šest tomova

«Етнографічні матеріали з Угорської Русі» (Etnografski

materijali iz mađarske Rus'i – op. prev.) u okviru Etnografskog

zbornika koji je izdavala Etnografska Komisija Znanstvenog

Društva Taras Ševčenko (od 1900. g. na čelu Komisije je bio V.

Gnatjuk).

Materijali V. Gnatjuka izazivali su određeni

odjek, a s njim i polemiku, budući da su neki znanstvenici –

26

kao što su F. Pastrnek41 ili A. Sobolevskij42 – na temelju prvih

promatranja objavljenih informacija zaključili da Rusyni

pripadaju slovačkoj etničkoj skupini. Kao odgovor V. Gnatjuk je

detaljno analizirao svoje sakupljene materijale i navedenu

kritiku te objavio niz članaka43 sa zaključcima o pripadnosti

bačko-srijemskih Rusyna istočnoslavenskoj grupi. Njegovi

dokazi, aktualni i danas, bili su zasnovani na komparativnoj

leksičkoj i gramatičkoj analizi bačko-srijemskih i drugih

rusinskih govora gdje je znanstvenik primijetio važne paralele.

U svojim dokazima o pripadnosti govora bačko-srijemskih Rusyna

ukrajinskim dijalektima znanstvenik se bazirao na

fundamentalnim djelima istaknutog lingvista Ivana Grygorovyča

Verhrats'kog44. Isto je tako V. Gnatjuk napravio komparativnu

analizu s drugim slavenskim jezicima (poljskim, slovačkim),

priznajući njihov znatan utjecaj na govor bačko-srijemskih

Rusyna, međutim odvajajući potonji od zapadnoslavenskih jezika.

Puno pažnje je znanstvenik posvetio osjećaju nacionalnog i

religijskog identiteta Rusyna – odlučujućem, prema njegovom

mišljenju. Među ostalim njegovim primjedbama je ukazivanje na

jaku vezu bačko-srijemskih Rusyna s njihovom pradomovinom i s

njezinim najvažnijim središtima – Užgorodom i Lavovom. Puno41 Odgovarajući članak F. Pastrneka se nalazi u izdanju slovačkih filologa

Listy filologické iz 1898. g. 42 O tome je A. Sobolevskij pisao u članku «Ne Russkie, a Slovaky» iz 1898.

g.43 Radi se o člancima V. Gnatjuka kao što su «Slovaky čy Rusyny» (1901. g.)

i «Čy rus'ka mova slovac'ka? ».44 Radi se o publikacijama I. Verhrats'kog kao što su «Znadoby do slovarja

južnoruskogo» (1877. g.), «Znadoby do piznannja ugro-rus'kyh govoriv»

(1899.-1901.g.) i drugi znanstveni radovi ovog znanstvenika.

27

stranica je posvećeno osobitostima kulturnog i socijalnog

života ove zajednice.

Zaslugama V. Gnatjuka treba dodati i otkrivanje

talenta Gavryjila (Gabora) Kosteljnyka – osnivača književnosti

bačko-srijemskih Rusyna, autora prvog gramatičkog uređivanja

njihovog govora, istaknute rusinske javne ličnosti i

ukrajinskog patriota. 1904. g. G. Kosteljnyk se obratio V.

Gnatjuku s molbom da napiše recenziju na njegovo prvo djelo «З

мойого валала» i dobio je od znanstvenika visoku ocjenu,

pozornost i pomoć nakon čega je među njima godinama postojala

prijateljska suradnja.

Krajem XIX. st. počelo je preseljenje

Ukrajinaca iz Galicije u slabo naseljenu Bosnu i susjednu

Slavoniju. Migracija je uglavnom imala ekonomski karakter i na

početku se odvijala kao državom organizirana kolonizacija.

Međutim, većina preseljenika koji su bježali od galicijskog

nedostatka zemlje i ugnjetavanja poljskih vlastelina/posjednika

stizali su do tih krajeva na svoj vlastiti rizik i bez

odgovarajuće dozvole. Preseljenje Ukrajinaca u Bosnu i u druge

jugoslavenske krajeve trajalo je nekoliko desetljeća i konačno

je prestalo tek s dolaskom sovjetskih vojski u Zapadnu

Ukrajinu.

Kao i prethodni doseljenici u Bačku i Srijem,

Ukrajinci iz Galicije su na početku sebe nazivali Rusynima –

taj arhaični naziv bio je raširen na teritoriju cijele Zapadne

Ukrajine. Međutim, za razliku od bačko-srijemskih Rusyna,

etnonim «Ukrajinci» nije bio stran novim doseljenicima i brzo

28

je zamijenio prethodni. Osim narodnog naziva, dvije grupe

doseljenika su se razlikovale i po dijalektima: u jednom

slučaju – zakarpatski ukrajinski govor, znatno prorijeđen

slovačkim, poljskim, srpskim i mađarskim elementima; u drugom –

galicijski ukrajinski govor. Ti faktori bili su temelj te

kulturne podvojenosti ukrajinske dijaspore koja danas postoji u

zemljama nekadašnje Jugoslavije.

U današnjoj Ukrajini ta je dijaspora opisana

ovako:

«Specifičnost ukrajinske dijaspore u nekadašnjoj

Jugoslaviji (...) leži u tome što veći njezin

dio, odvojen silom okolnosti još u prvoj polovici XVIII. st. od

osnovnog ukrajinskog etničkog masiva, od vremena preseljenja iz

Zakarpattja do sada čuva davnu samoprozvanost Ukrajinaca –

„Rusyni“. Na početku je bio karakterističan i za doseljenike iz

Galicije u južnoslavenske zemlje krajem XIX. st. i početkom XX.

st., međutim s vremenom se među njima raširio etnonim

„Ukrajinci“. Očuvanje grupnog identiteta doseljenika iz prvih

migracijskih valova i, kao posljedica, nezavršenost

etnokonsolidacijskih procesa u okolini ukrajinske dijaspore

doveli su do toga da ukrajinsko stanovništvo na teritoriju

nekadašnje Jugoslavije koristi sada dva etnonima – „Rusyni“ i

„Ukrajinci“. Oba naziva su fiksirana u službenoj statistici,

prema kojoj gotovo dvije trećine (64,5%) predstavnika

ukrajinske dijaspore na terenu nekadašnje Jugoslavije smatra

sebe Rusynima, a ostatak (35,5%) Ukrajincima.»45

45 Troščyns'kyj V. P. – Ševčenko A. A. Ukrajinci v sviti, u: Ukrajina kriz'

viky, XV, Kyjiv, Al'ternatyva, 1999, 215.

29

«Odvojeno voljom povijesti od osnovnog ukrajinskog etničkog

masiva, po podrijetlu ukrajinsko stanovništvo nekadašnje

Jugoslavije od vremena preseljenja iz Zakarpattja i do danas

čuva povijesni naziv Ukrajinaca „Rusyni“,46 („Rusnaci“). Na

početku XX. st. ukrajinsku dijasporu u Jugoslaviji nadopunili

su doseljenici iz Galicije, među kojima se raširio etnonim

„Ukrajinci“.»47

Kao što je istaknuto u navedenim citatima, među

bačko-srijemskim Rusynima, iseljenicima iz etničko-ukrajinskih

zemalja, noviji (bačko-srijemski) i stariji (zakarpatski)

regionalni identitet često su nadjačavali nacionalni

(ukrajinski). Zbog raznih povijesno-političkih događaja na

Zakarpattju i u Jugoslaviji odvojenost narodnog imena i razlika

u tradiciji zajednice stvorili su temelj da određeni

znanstvenici politizirano argumentiraju postojanje

odgovarajućeg istočnoslavenskog mikro-etnosa – kao u samom

Zakarpattju, tako i u Jugoslaviji. Nekim rusinskim političarima

i povjesničarima nisu bili strani ukrajinofobija i

moskvofilstvo, iako je većina inteligencije bačko-srijemskih

Rusyna uvijek ostala na ukrajinskim pozicijama.

Prvi kontakti među Ukrajincima i Rusynima

nastali su u vrijeme kulturnog preporoda 20-30-ih godina XX.

st. Poslije Drugog svjetskog rata velik se broj Ukrajinaca iz

Bosne preselio u Vojvodinu i tamo su se našli u neposrednom

kontaktu sa zajednicom Rusyna. To je stvorilo preduvjete za

bratsku suradnju na kulturnom polju, ali i za konflikte.46 S vremenom autentični naziv Rusyni se adaptirao prema današnjim modelima

jezika kao Rusini (op. ured.).

47 Lanovyk B., 231.

30

Potonji su bili uvjetovani kako određenim pritiskom veće po

broju i bolje organizirane rusinske zajednice, tako i oštrinom

nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

Grkokatolička crkva koja je bila ujedinjavajućim

elementom za obje ukrajinske zajednice, uvijek se držala

pozicija ukrajinsko-rusinskog jedinstva. Jugoslavenska država

je pak uvijek podržavala Rusyne s regionalnim mentalitetom – to

joj je dopuštalo da na jednostavniji način upravlja manjinom

«bez domovine», a također joj je pomagalo da stvori lojalni

slavenski element u višenacionalnoj Vojvodini48. Treba

istaknuti da je većina bačko-srijemskih Rusyna čuvala i čuva

vlastiti identitet neovisno o pitanju pripadnosti ili

nepripadnosti ukrajinskoj naciji.

Podvojen identitet dijaspore često je bio razlog

neadekvatnog informiranja o njihovom životu i djelatnosti. Na

primjer, kad se radilo o tiskanim izdanjima ili o

48 Odgovarajuće zaključke dao je talijanski istraživač Luca Calvi (Calvi L.

Minoranza grazie alle maggioranze: i rusyny-rusnaci dell'Ex-Jugoslavia, u: „Letterature di

frontiera“, rivista semestrale diretta da Giovanna Trisolini, E.U.T., anno

IX n. 2 Iuglio – dicembre 1999, 139-151). Zanimljivo je obratiti pozornost

na dojam Ukrajinca iz Kanade Vasyl'a Sofroniva-Levyc'kog: «Kako su mene

informirali, Jugoslavenska komunistička vlada daje Rusynima-Ukrajincima na

svom teritoriju dosta široke mogućnosti u njihovom nacionalnom i kulturnom

razvoju u okvirima svog režima i, u skladu sa svojim zakonima, financira

određene rus'ke škole i razrede te podržava financijski rus'ki kulturno-

obrazovni život. (...). Vlada možda polaže nade na prirodni tok asimilacije

koji, prema njezinim predviđanjima, polako nivelira kod budućih naraštaja

jezične, a za njima i kulturne i nacionalne razlike ukrajinske grupe.»

(Sofroniv-Levyc'kyj V. Klanjalysja vam try Ukrajiny. Reportaž pro turystyčnyj maraton po

ukrajins'kyh poselennjah u Jugoslaviji, Čehoslovaččyni i Pol'šči, Toronto, Novyj šljah, 1970,

56-57).

31

tečajevima/predavanjima materinskog jezika u školama, često se

nije isticalo je li određena knjiga izdana (ili tečaj proveden)

na ukrajinskom jeziku ili na bačko-srijemskom dijalektu. To

isto se odnosilo i na kazališne predstave, religijske obrede i

dr. Ponekad se koristila formula «rusinsko-ukrajinski» što je

zauzvrat stvaralo dvosmislenosti.

Cilj ovog rada je opis ukrajinskog migracijskog

pokreta iz Galicije u Bosnu i kasnijeg preseljenja galicijskih

Ukrajinaca u Vojvodinu i druge jugoslavenske krajeve. Uvjetno

razdoblje istraživanja je 1890.-1990. g., to jest od

preseljenja prvih kolonista pa do posljednjih godina postojanja

Socijalističke Jugoslavije u njezinim početnim granicama. U

radu će biti opisana povijest selidbe i geografija naseljavanja

ove ukrajinske zajednice na određenom balkanskom prostoru te

kulturno-obrazovni, religijski, politički i gospodarski život

Ukrajinaca tog migracijskog vala.

U radu će se selektivno spominjati život i djelatnost zajednice

bačko-srijemskih Ukrajinaca (Rusyna) – tamo gdje je njihova

povijest neposredno povezana s poviješću ukrajinskih

doseljenika iz Galicije i njihovih potomaka. Zbog terminološke

jasnoće, za doseljenike galicijskog vala koristit će se etnonim

«Ukrajinci», dok će se za doseljenike starije bačko-srijemske

migracije uvjetno koristiti etnonim «Rusyni». Citati će biti

preneseni s etnonimima korištenim u originalu, a druge

terminološke posebnosti bit će pojašnjene u kontekstu.

32

2.

Prvi spomeni o identitetu bačko-srijemskih i bosansko-

slavonskih Rusyna

Kao što primjećuje profesor-povjesničar Janko Ramač,

znanstvena rasprava oko pitanja nacionalnog identiteta bačko-

srijemskih Rusyna počinje krajem XIX. st., s publikacijom

članka Volodymyra Gnatjuka Rus'ki oseli v Bačci (V Poludnevij Ugorščyni) u

33

Zapisima Znanstvenog društva Tarasa Ševčenka u Lavovu 1989.g.49

S tim izdanjem, kao i s publikacijom iste godine zbirke

narodnih pjesama Myhajla Vrabelja, javljaju se prvi tiskani

materijali u kojima je utvrđen jezik bačvansko-srijemskih

Rusyna. Međutim, prvih godina XX. st. javljaju se prvi podaci –

u obliku memoara, pisama, dokumenata – o prisutnosti

doseljenika iz Galicije u Bosni. Taj uvodni dio posvećen je

kratkom pregledu dokumenata tog perioda.

Bazirajući se na tekst J. Ramača, kratko ćemo

navesti činjenice o identitetu Rusyna XVIII.-XIX. st. Nisu

sačuvana pismena svjedočanstva iz prvih godina nakon

preseljenja koji bi mogli svjedočiti o narodnom jeziku društva.

Rukopisne zbirke molitvi, legenda i apokrifa vjerojatno se

odnose na XIX. st., međutim napisani su mješavinom ruskih

dijalekata raznih teritorija tadašnje Ugarske i

crkvenoslavenskog jezika. U školama, gdje su udžbenici bili na

crkvenoslavenskom jeziku, sigurno se pored tog jezika koristio

i narodni. Kler je komunicirao s narodom na narodnom jeziku.

Kad su Rusyni odijeljeni od Mukačevske biskupije i postavljeni

pod religijsku jurisdikciju Križevačke biskupije50 osnovane

1777. g., svećenici su počeli službeno koristiti u pismu

4949Ramač, Janko: Rusnacy u Južnej Ugorskej (1745-1918). Novi Sad:

Vojvodjanska akademyja naukoh y umetnosty, 2007, 187.

5050 Križevačkoj (od naziva hrvatskog gradića Križevci) biskupiji su od 1919.

g. pripadali unijati Berestejs'ke (1596.g.), Marčans'ke (to jest Srpske,

1611.g.), Užgorods'ke (1646.g.), Rumunjske (1693.g.) i Kukušs'ke (to jest

Makedonske, 1859.g.) unije. Od osnivanja 1777.g. i do 70-ih godina XX. st.

biskupija se povećala sa 6 župa i 7 tisuća vjernika na 50 župa i 47 tisuća

vjernika.

34

latinski jezik. Unijatska vjeroispovijest i istočni crkveni

obred bili su važni elementi religijske i narodne svijesti

Rusyna: oni su to jasno osjećali u okružju Srba, Mađara,

Slovaka i Nijemaca – dakle u sredini gdje su se dodirivale

pravoslavna, katolička, protestantska, a sad i unijatska

konfesija. Također postoje posebne potvrde o prisutnosti ne

samo religijske, nego i nacionalne svijesti među Rusynima.51

Prvi put su bačko-srijemski Rusyni svoje

kulturne potrebe izrazili u vrijeme revolucije 1848. g. kada su

zahtjevali da im se pruži mogućnost razvitka svog rus'kog

jezika. Tada su poduzete prve konkretne mjere; predstavnici

klera počeli su uspostavljati veze s organizacijama Rusyna i

izdavaštvima u Beču i na Zakarpattju. Međutim, s nastankom

Austro-Ugarske 1867. g. počela je mađarizacija ugarskih

teritorija države, posebno Zakarpattja, iz kojeg su bački i

srijemski Rusyni počeli primati sve manje pomoći. Nasuprot

tome, ojačali su kontakti s Galicijom i Bukovynom: otamo su

dolazile novosti, časopisi i druga izdanja na rus'kom

(ukrajinskom) jeziku, a nazad su bačko-srijemski Rusyni slali

pisma i članke o tome kako žive. Međutim, nesuglasice među

krugovima njihove inteligencije prema nacionalno-političkim

pitanjima (oprečni stavovi u vezi socijalističkog pokreta,

različito shvaćanje mađarske vlade i hrvatskog utjecaja i sl.)

uvjetovale su da te, i bez toga nevelike sile, budu

razjedinjene i da nemaju dovoljno utjecaja na razvitak

nacionalne svijesti u zajednici.52

5151 Ramač, Janko: Rusnacy u Južnej..., 188-193.

5252Isto: 431-444.

35

Istraživač i bibliograf Mykola M. Cap u jednom

od djela navodi informaciju o osnutku filijale lavovskog

društva Prosvita (Prosvjeta – op. prevod.) u Kucuru 1878.-1879.

g. Na osnovi dokumentacije opisuje kulturno-prosvjetnu

djelatnost filijale, navodi svjedočenje o tome da su njeni

članovi dobivali knjige iz Lavova. Filijala je postojala do

1893. g. kad su njezini članovi pod utjecajem moskvofilske

propagande počeli sumnjičiti lavovsku organizaciju da pokušava

podvrgnuti Rusyne poljskom utjecaju te su raskinuli odnose s

njom.53

Treba spomenuti događaje u Rus'ko-krsturskoj i Kucurskoj

konfesijskoj školi. Krsturska, čije je dobro funkcioniranje

tijekom 1855.-1892. g. osiguravao istaknuti (i tijekom dugog

perioda jedini) učitelj i pjesnik Petro Kuz'mjak (1816.-1900.),

iz financijskih i drugih razloga pretvorena je 1888. g. u

općinsku školu, a 1899. g. – u državnu, s predavanjima na

mađarskom jeziku. Uzevši u obzir iskustvo Krsturčana, učitelji

u Kucuri odbili su pretvoriti konfesijsku školu u državnu,

spremni pod bilo koju cijenu zadržati rus'ku prosvjetu, a otada

su nastavili koristiti crkvenoslavensku abecedu i nastojali

razviti nacionalnu svijest među Rusynima.54

Rus'ki slavuj Myhajla Vrabelja

5353Cap, Mykola M: Vjazy rusnacoh Bačky y Srymu z tovarystvom «Prosvyta» u

L'vove. U: Švetlosc, 1994/1, 51-59.

5454Ramač, J.: Rusnacy u Južnej..., 341-350, 444-445; Tamaš, Julyjan:

Ystoryja ruskej lyteratury. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva, 1997, 35.

36

Myhajlo Vrabelj (1866.-1923.), pjesnik i pedagog iz

Prjašivščyne, odigrao je značajnu ulogu u kulturnom razvitku

bačko-srijemskih Rusyna. 1889.-1895. g. radio je kao predavač u

Ruskom Krsturu, a poslije toga je bio izdavač budimpeštanskog

izdanja Недѣля (Nedjelja – op. prevod.; pod pseudonimom Ivan

Gazda).

U Ruskom Krsturu je sastavio, a 1890. g. izdao

u Užgorodu zbornik narodnih pjesama mađarskih Rusyna Русскій

соловей (Rus'ki slavuj – op. prevod.)55, sakupljenih u oblastima

Bačka, Šariš i Zemplin. Sama je zbirka, kao što to primjećuje

autor, bila izdana na poziv bačko-srijemskog društva („На

воззваніе отличнѣшихъ Бачванско-русскихъ братьевъ“) i

pretplaćena: iz Ruskog Krstura bilo je naručeno barem 58

primjeraka, iz Kucure – barem 26; još je 8 osoba iz ostalih

sredina tadašnje Ugarske naručilo tu knjigu.

Važnost zbirke nije samo u njezinoj etnografskoj

vrijednosti, nego i u simboličkom značenju – ta knjiga je

primjer prvog tiskanog izdanja na dijalektima bačko-srijemskih

Rusyna te prvog folklornog zbornika Zakarpattja. Autor knjige

je zapisao 188 pjesama od 17 sakupljača-istraživača i

pripovjedača. Među njima trojica su iz Zakarpattja – O.

Pavlovyč , A. Poljivka i J. Levkanyč – a ostali iz Bačke i

Srijema – P. Kuz'mjak, G. Gudak, A. Laboš (mlađi), M. Džunjova,

A. Gornjak, M. Bučkova, I. Lacak, F. Mudryj, M. Sabolova, M.

Gubaš, I. Jugyk, G. Selenj i dr.56 U knjizi je također tiskana

pjesma Oleksandra Duhnovyča „Я русинъ былъ, есмъ и буду, Я

5555Vrabelj, Myhajlo A.: Русскій соловей. Народная лира. Или собраніе

народныхъ пѣсней на разныхъ угро-русскихъ нарѣчіахъ. Унгваръ: Книгопечатня

«Келетъ», 1890.

37

родился Русиномъ...“ (Ja sam Rusyn bio, jesam i bit ću, ja sam

se rodio kao Rusyn... – op. prevod.) koja se smatra himnom

Rusyna i imala je za zajednicu posebno značenje.57

Zanimljivo je da M. Vrabelj daje čitatelju

posebna ortografska objašnjenja čitanja ćirilice. On primjećuje

da još ne zna dovoljno bačko-srijemski dijalekt, međutim prema

njegovim dotadašnjim istraživanjima dostajalo bi dodati u

rus'ku gramatiku samo posebna pravila kako bi se ti tekstovi s

lakoćom mogli čitati na ćirilici, a ne na latinici.58 Te

primjedbe svjedoče o velikoj bliskosti tadašnjeg bačko-

srijemskog dijalekta i zakarpatskih govora.

Tu knjigu prokomentirao je i sam Ivan Franko koji

je, iako nisko ocjenivši njezinu znanstvenu vrijednost, ipak

primjetio da je najvredniji element zbir pjesama bačkih Rusyna.

U suvremenoj epohi ukrajinski lingvist Oleksa Myšanyč primjetio

je da od te zbirke kreću počeci književnosti i folkloristike

Rusyna na tim prostorima.59

M. Vrabelj nije bio samo izdavač, nego i

prosvjetitelj koji je nastojao oživjeti u zajednici kulturno-

prosvjetnu osnovu. Jedna od potvrda za tu njegovu ulogu je

pismo bačko-srijemskim Rusynima u kojem M. Vrabelj kritizira

5656Papharhaji, Djura: Jakšyčovo styhy u vrabel'ovom zbornjiku. U: Tvorčosc,

1928, 55.

5757Vrabelj, M.: 7-8.

5858Isto: 95-97.

5959Myšanyč, Oleksa V.: Problema vynyknennja novyh slovjans'kyh literatur

(pro literaturu bačvans'ko-srems'kyh rusyniv. U: IX mižnarodnyj zjizd

slavistiv. Slovjans'ki literatury. Kyjiv: Naukova dumka, 1983, 241-242.

38

roditelje koji ne šalju djecu u srednju školu – a ako i šalju,

šalju ih u religijske; on poziva roditelje da šalju djecu u

grkokatoličku gimnaziju u Novom Sadu. M. Vrabelj osvještavao je

važnost religijskog faktora u očuvanju identiteta i zalagao se

kod ravnatelja škole za stvaranje pogodnih ekonomskih uvjeta za

Rusyne. „И чтобы такимъ способомъ повозможности получали такое

воспитаніе, которое сохранило бы ихъ отъ того, чтобы даколи

сталися отпадниками церкви и народа своего“ (Kako bi na taj

način po mogućnosti dobili takav odgoj koji bi ih sačuvao od

toga da jednom postanu otpadnici od crkve i naroda svojeg – op.

prevod.), – obrazložio je svoje mjere M. Vrabelj.60

Rad Volodymyra Gnatjuka među Rusynima Bačke i Srijema

„Тот пан з Галиції, вон новти списує“ (Taj gospodin iz

Galicije, on zapisuje novosti – op. prevod.), – takvu su pjesmu

skladali bački Rusyni o poznatom ukrajinskom etnografu,

folkloristu i lingvistu Volodymyru Myhajlovyču Gnatjuku (1871.-

1926.) kad je on sakupljao etnografski materijal u Bačkoj.61

Već to što se ta pjesma pojavila u narodnom stvaralaštvu Rusyna

svjedoči o urezivanju ličnosti znanstvenika u pamćenje

zajednice – a posredno to svjedoči i o detaljnosti i opširnosti

njegovog rada. Između tisuća znanstvenih radova koje je napisao

V. Gnatjuk u 30 godina znanstvenog rada istraživanja o životu i6060Duličenko, Aleksandr D.: Михайло Врабель и його "Искренное слово къ

бачванскимъ Русинамъ. U: Studia Ruthenica, 7 (1999-2000), 33.

6161Gnatjuk, Volodymyr: Rusky naseljenja u Bačky (u Južnej Ugorskej). U:

Etnografyčny materyjaly z Ugorskej Rusy, t. V. Novi Sad: Ruske slovo, 1988,

114.

39

tradiciji bačko-srijemskih Rusyna zauzimaju važno mjesto – bez

njih ne bi postojala osnova za stvaranje tog prosvjetiteljskog

pokreta čije je rezultate zajednica počela s uspjehom ubirati

nakon Drugog svjetskog rata.62

Svoja prva istraživačka putovanja 1895.-1896.

g. V. Gnatjuk usmjeravao je na Zakarpattja gdje je pod

rukovodstvom Myhajla Gruševs'kog i Ivana Franka sakupio

zanimljiv materijal objavljen pod nazivom Etnografični materialy z

Ugors'koji Rusi.63 Karpatske Rusyne V. Gnatjuk dijelio je na

„Rusnake“ i „Slovjake“ – oba etnonima koristili su sami Rusyni.

„Rusnaci“ su govorili govorom koji se nazivao „rusnac'ki“, a

njegove osnovne karakteristike bile su glagoli koji završavaju

na –ти (-ti) i odsutnost дз (dz). „Slovjaci“ su svoj govor

nazivali „slovens'ki“, koristili su дз, a glagoli su im

završavali na –ц (-c). Obje grupe, piše V. Gnatjuk, ne

obazirući se na veću bliskost govora „Slovjaka“ i slovačkog

jezika, pripadaju jednom narodu o čemu svjedoči sličnost

njihovih tradicionalnih kultura.64

Na svom putovanju u Bačku 1897. g. (u vrijeme

studija na trećoj godini Lavovskog sveučilišta) koje je

realizirao na svoj rizik i strepnju i na vlastiti trošak,

istraživač je bez ijedne preporuke i oslanjajući se samo na6262Mušynka, Mykola: Volodymyr Gnatjuk – peršyj doslidnyk žytt'a i narodnoji

kul'tury rusyniv-ukrajinciv Jugoslaviji. U: Narodny prypovedky bačvan'skyh

Rusynoh. Rusky Kerestur: Ruske slovo, 1967, 7, 9.

6363Isto: 17-18.

6464Gnatjuk, Volodymyr: Rusyny Prjašovskej eparhiji y jih bešedy. U:

Etnografyčny materyjaly z Ugorskej Rusy, t. V. Novi Sad: Ruske slovo, 1988,

15-25.

40

pomoć Myhajla Vrabelja (i prevladavajući sumnje mjesnih vlasti)

sakupio bogat materijal koji je visoko ocijenio M. Gruševs'kyj,

a tiskan je u Zapisima Znanstvenog društva Tarasa Ševčenka. To

istraživanje V. Gnatjuka pokrenulo je prvo detaljno proučavanje

folklora bačkih i srijemskih Rusyna i diskusije u vezi pitanja

njihovog identiteta.65

U vrijeme tog dvomjesečnog putovanja V. Gnatjuk je

u Ruskom Krsturu i Kucuri zapisao veliku količinu etnografskog

materijala i obratio pozornost na specifičnost govora:

„Nisam znao do sada da postoji takav rus'ki dijalekt kojim ovdje govore. On se toliko

razlikuje od našeg jezika da sam ga morao učiti govoriti sa seljacima jer kad sam

govorio po našemu, nisu me razumjeli ili su me razumjeli slabo. Jako je pod

utjecajem slovačkog.“66

Kulturi i identitetu bačkih Rusyna V. Gnatjuk posvetio je rad

Rus'ki oseli v Bačci (V Poludnevij Ugorščyni).67 Istaknuti stručnjak života i

djela V. Gnatjuka, Mykola Ivanovyč Mušynka, u vezi tog

znanstvenog rada primjećuje: „To je prvi povijesno-etnografski

pregled o bačkim Rusynima-Ukrajincima koji se oslanja na

vlastite materijale i promatranja. (Skoro svi članci drugih

autora oslanjali su se na tuđe materijale)“.68 U radu V.

Gnatjuk pravi kritični osvrt na sakupljene i do tada tiskane6565Mušynka, M.: Volodymyr Gnatjuk – peršyj..., 18-19; Mušynka, Mykola:

Zvjazky Volodymyra Gnatjuka z jugoslavs'kymy rusynamy. U: Švetlosc, 1971/3,

222.

6666Mušynka, Mykola: Pys'ma Volodymyra Gnatjuka Myhajlovy Gruševs'komu. U:

Švetlosc, 1992/2-6, 126.

6767Gnatjuk, V.: Rusky naseljenja u Bačky..., 79-126.

41

podatke o zajednici, navodi sakupljene etnografske, povijesne i

statističke materijale, govori o negativnom ugarskom utjecaju

na zajednicu bačkih Rusyna, o negativnom hrvatskom utjecaju na

srijemske Rusyne i o neravnopravnosti rus'kog stanovništva;

piše o osobitosti kulture i načinu života Rusyna, opisuje

ekonomski razvitak i socijalno-neravnopravne uvjete njihovog

života, a također piše o utjecaju rus'kog dijalekta na

stanovnike drugih nacionalnosti (Nijemce i Mađare) i o

negativnom odnosu prema Poljacima u zajednici. Važna su

svjedočenja V. Gnatjuka o želji posebnih predstavnika

inteligencije bačkih Rusyna da pišu na svome dijalektu – u

osnovi toga bila je želja da njihove radove može čitati i

rus'ko stanovništvo u karpatskom regionu. V. Gnatjuk izražava

svoje pozitivno stajalište prema razvitku dijalekta, međutim

piše da bi bilo teško pronaći čitatelje za sličnu literaturu –

književna kultura nije bila dovoljno razvijena među karpatskim

Rusynima. Međutim, on primjećuje: ako Rusyni mogu čitati

izdanja na slovačkom ili srpskom jeziku – zašto ne bi naučili i

„našo rus'ki“ (ukrajinski)? To bi dovelo do željenog

približavanja raznih dijelova rus'kog naroda.69

Rad Rus'ki oseli v Bačci pozitivno je odjeknuo i među

samim bačko-srijemskim Rusynima (koji su molili da im se

pošalju primjerci publikacije) i među znanstvenicima. Međutim,

dok je češki folklorist Čeněk Zíbrt ocijenio rad V. Gnatjuka

kao značajan doprinos etnografiji Rusyna, ruski znanstvenik O.

6868 Mušynka, M.: Volodymyr Gnatjuk – peršyj..., 40.

6969 Gnatjuk, V.: Rusky naseljenja..., 123.

42

Sobolevskij i slovački F. Pastrnek izjasnili su se o slovačkom

identitetu bačko-srijemske zajednice.70

Time počinje polemika u vezi s pitanjem

nacionalne pripadnosti Rusyna koja je prikazana u detaljnom

članku-odgovoru V. Gnatjuka Slovaky čy Rusyny.71 Rad sadrži pregled

napisanih članaka na tu temu – posebno su uzeta u obzir djela

mađarskih i slovačkih istraživača. Spominje se, među ostalima,

djelo Slovaka iz Bačke Felixa Kutlika izdano 1888. g. u kojem

taj autor jasno razlikuje Slovake i Rusyne – to je, piše V.

Gnatjuk, konkretan dokaz odvojenosti bačkih Rusyna i Slovaka. I

O. Sobolevskij (u članku Не Русскіе, а Словаки, 1898. g.), i F.

Pastrnek (u izdanju slovačkih filologa Listy filologické, 1898.

g.) argumentirali su svoje zaključke o pripadnosti govora

bačkih Rusyna istočnoslovačkim dijalektima isključivo na osnovi

fonoloških paralela, pogrešno ne dajući važnost mnogim drugim

jezičnim i kulturnim oznakama.72

V. Gnatjuk daje na to detaljan odgovor. On po

točkama analizira komentare obojice znanstvenika i dokazuje da

većina prihvaćenih slovačkih elemenata, iako nije sastavni dio

suvremenog ukrajinskog književnog jezika, ipak može biti

pronađena u ukrajinskim dijalektima. U toj analizi V. Gnatjuk

se usredotočuje na djela jednog od najistaknutijih ukrajinskih

leksikologa – I. Verhrats'kog73, a također i na neke tvrdnje

ruskog znanstvenika I. Sreznevs'kog o ostacima davnorus'kog

7070 Mušynka, M.: Volodymyr Gnatjuk – peršyj..., 44.

7171Gnatjuk, Volodymyr: Slovacy čy Rusyny? U: Etnografyčny materyjaly z

Ugorskej Rusy, t. V. Novi Sad: Ruske slovo, 1988, 127-201.

7272Isto: 156.

43

jezika u ugro-rus'kim govorima. Dio elemenata na temelju kojih

su F. Pastrnek i O. Sobolevskij uključili govor Rusyna

zapadnoslavenskoj grupi (na primjer – naglasak) bio je, piše V.

Gnatjuk, utjecaj ne slovačkog, nego poljskog jezika; utjecaj

poljskog na rusinski jezik, primjećuje autor, često se

podcjenjivao. Osim toga, znanstvenik obraća pozornost na znatnu

sličnost govora bačkih Rusyna i bjeloruskog jezika te

primjećuje da nitko nikada nije pokušavao uključiti bjeloruski

zapadnoslavenskoj grupi samo na osnovi jezičnih pretpostavki.74

Istraživač također piše o pronalasku crkvenoslavenskih rukopisa

u bačkoj zajednici, što je dokaz prisutnosti rus'ke književne

tradicije.75

V. Gnatjuk smatra da je nemoguće ustanoviti

nacionalnost bazirajući se isključivo na jezičnoj osnovi. On

navodi primjer Iraca koji su izgubili svoj jezik i

sporazumijevaju se engleskim, međutim nisu izgubili osjećaj

irskog nacionalnog identiteta; sličan primjer bili su i Židovi.

Isto tako ni Rusyne, koji su sačuvali narodnu kulturu, svijest

i ime, ne možemo pribrojati slovačkom narodu samo zbog utjecaja

slovačkog jezika na njihov govor.76

7373Ivan Grygorovyč Verhrats'kyj (1846-1919), prirodoslovac, lingvist,

pedagog i književnik, autor djela: Znadoby do slovarja južnoruskogo (1877);

Znadoby do piznannja ugors'ko-rus'kyh govoriv (1899-1901); Pro govir

galyc'kyh lemkiv (1902).

7474Gnatjuk, V.: Slovacy čy Rusyny..., 134-143.

7575Isto: 155.

7676Isto: 156.

44

V. Gnatjuk navodi primjere zaključaka drugih

istraživača identiteta Rusyna, obraćajući pozornost na

politiziranost posebnih rezultata (na primjer, kada je češki

znanstvenik Šembera smatrao Rusyne nacionalno neosvještenim

Česima) ili na to da se znatan dio zaključaka temelji na

nepotpunim ili netočnim podacima (na primjer, kada se zaključci

o nacionalnoj pripadnosti temelje samo na religijskim oznakama

– to jest, kada se Rusynima smatraju samo unijati, a oni drugih

vjeroispovijesti i Slovaci-unijati ostaju bez svog pravog

nacionalnog identiteta). Ukazano je i na nesavršenosti popisa

stanovništva i netočne statističke rezultate vezane uz Rusyne

budući da, kao prvo, u popisu nije bilo pitanja o narodnosti

(koje su Rusyni itekako svjesni), a bilo je pitanje o

materinjem jeziku (kojim su Rusyni zbog neznanja mogli smatrati

slovački); kao drugo, među Rusynima su bili i oni koji su

smatrali rus'ki identitet sramotnim i zapisivali se kao Mađari,

iako nisu imali mađarsku kulturu niti su znali mađarski jezik;

kao treće, popis su provodili mađarski službenici koji nisu

razumijeli slavenske jezike i često su zapisivali Rusyne kao

Slovake. Istraživač obraća pozornost na to da su neke običaje

Rusyni preuzeli od Slovaka pa poziva ostale istraživače da budu

oprezni u izvođenju zaključaka na osnovi tog preuzimanja.

U članku Чи бачванський говір словацький? (Je li bački

govor slovački? – op. prevod.) V. Gnatjuk primjećuje da je

osnovni argumenti u korist rus'kog podrijetla bačkih Rusyna kao

prvo – njihova narodna samosvijest, a kao drugo – priznanje

Rusyna od strane okolnih naroda. Znanstvenik također poziva na

pažljivo uspoređivanje bačkog govora kako s istočnoslavenskim,

45

tako i s ukrajinskim dijalektima s kojima ima mnogo zajedničkih

karakteristika.77

Treba dodati da je F. Pastrnek 1906.g. priznao

Rusyne iz Ruskog Krstura i Kucure pod njihovim etničkim imenom,

iako je nastavio svrstavati njihov jezik u «spyšs'ko-šaryšs'ko-

zemplyns'ke» istočnoslavenske govore.78 Te je godine O.

Sobolevskij također ukazao da se ne može bačke i srijemske

Rusyne smatrati Slovacima ako oni sebe nazivaju Rusynima,

međutim nastavio je nazivati njihov govor slovačkim

dijalektom.79

Tijekom te polemike V. Gnatjuk koristio je nekoliko

pisama bačko-srijemskih Rusyna koji su protestirali protiv

određenja svog identiteta kao slovačkog te svjedočili o svojoj

rus'koj narodnoj svijesti (ta pisma su sagledana u sljedećem

paragrafu). Podršku V. Gnatjuku u polemici s F. Pastrnekom dao

je i M. Vrabelj, koji je primjetio:

«Пастернак с тым, что он бачванских русинов называе словаками - по моему

мнѣнию не доказал ничого и не побил наше мнѣнє. Факт єсть то, что

бачвански русины говорят таким нарѣчіем, котре повстало из руской и

словацкой бесѣды , но словаки они не суть, бо словаки иншак говорять. (...). Я

так думаю, что най Пастернак докаже свое утвержденье, аж могды можно

бы уважити его мнѣнє, и удостоити отповѣди, а поки он «просто с моста»

7777Gnatjuk, Volodymyr: Čy ruska bešeda slovacka? U: Etnografyčny materyjaly

z Ugorskej Rusy, t. V. Novi Sad: Ruske slovo, 1988, 202-206.

7878 Duličenko, Aleksander: Jugoslavjansky Rusnacy y rosyjska ystoryjno-

lyngvystyčna nauka. U: Švetlosc, 1973/3, 298.

7979 Isto: 296-298.

46

лишь то твердит, что бачвани словаки, то его мнѣнє поважаеся за такое,

як того «ученного», котрый угорских русинов держал за «сруштенних

французов».80

(Pastrnek s tim što bačke Rusyne naziva Slovacima, po mom

mišljenju, nije dokazao ništa i nije pobio naše mišljenje.

Činjenica je da bački Rusyni govore takvim narječjem koje je

nastalo iz ruskog i slovačkog govora, no Slovaci oni nisu, jer

Slovaci drugačije govore. (...) Ja mislim da Pastrnek treba

dokazati svoju tvrdnju kako bi se moglo uvažiti njegovo

mišljenje i udostojiti odgovora, a sve dok on „s mosta“ samo

tvrdi da su bački Rusyni Slovaci, dotle se njegovo mišljenje

poštuje kao mišljenje onog „znanstvenika“ koji je mađarske

Rusyne smatrao „poruščenim Francuzima“. – op. prevod.)

Osim polemičkih članaka o identitetu bačko-srijemskih Rusyna,

treba spomenuti da je V. Gnatjuk objavio etnografska i

povijesna djela o toj zajednici, kao što su Ugors'ki duhovni

pisni (Ugarske duhovne pjesme), Keresturs'ka hronika (Krsturska

kronika), Vesilja v Keresturi (Svadba u Krsturu), a također i

zbornike pjesama, proze i bajki bačkih Rusyna.81

Značajan je i doprinos V. Gnatjuka za razvitak

kulturnih temelja Rusyna u Jugoslaviji. Na prijelazu iz XIX. u

XX. st. on radi sve što je u njegovoj mogućnosti kako bi

stvorio uvjete za školovanje Rusyna iz Mađarske u Galiciji,

smatrajući to prvim korakom prema njihovom narodnom

8080 Mušynka, M.: Zvjazky..., 226.

8181 Mušynka, M.: Volodymyr Gnatjuk – peršyj..., 48-64.

47

preporodu.82 On je bio inicijator obnove prekinutih odnosa

između Galicije i bačkih Rusyna u vrijeme Prvog svjetskog rata;

korak prema tome bilo je slanje ukrajinskih knjiga iz Lavova u

Zagreb biskupu Dioniziju Njaradiju.83

Brojni povjesničari i lingvisti danas pravilno

smatraju da je V. Gnatjuk na znanstvenoj osnovi dokazao

pripadnost zakarpatskih Rusyna istočnoslavenskoj grupi. Treba

također pojasniti njegov poseban odnos prema pripadnosti Rusyna

ukrajinskom narodu – 1924.g. znanstvenik je napisao o tome vrlo

jasno: «Jednostavan narod (...) nazivao je sebe starinskim

terminom «Rusyn», «Rusnak» (pod tim se ne može ništa drugo

smatrati, pa ni Ukrajinac) i osjeća se tako do danas».84

Na kraju ćemo obratiti pozornost na osobne

osjećaje V. Gnatjuka prema bačko-srijemskim Rusynima, o čemu

daje informacije M. Mušynka na osnovi sjećanja kćeri V.

Gnatjuka. Prema njezinim sjećanjima, oca su tu i tamo

navještali Rusyni iz Jugoslavije prema kojima je bio naklonjen

i za koje je rekao: «Мала грудка алє сам сир, – гварел вон. –

Пача ше ми тоти бачвански Русини прето же су таки упарти и

локалпатриоти».85 (Mala gruda, ali sami sir – govorio je on. –82 Isto: 67-69.

83 Mušynka, Mykola: Njepoznaty pysma rusynoh Jugoslaviji Volodymyrovy

Gnatjukovi. U: Švetlosc, 2002/3-4, 229, 233.

84 Mel'nyk, Vasyl' M.: Rusyny čy Ukrajinci. U: Švetlosc, 1990/5, 638-658 (V.

Mel'nyk citira iz: Gnatjuk, V.: V spravi literaturnoji movy pidkarpats'kyh

rusyniv. U: Naukovyj zbirnyk Muzeju ukrajins'koji kul'tury, t. Z. Svydnyk:

20).

85 Mušynka, Mykola: U ukrajinskym (y ruskym) Paryzu. V: ND, 76 (1989), 32-

33.

48

Sviđaju mi se ovi bački Rusyni jer su tako uporni i

lokalpatrioti.)

Pisma bačko-srijemskih Rusyna

Riječi F. Pastrneka, koji je na osnovi članka V. Gnatjuka Rus'ki

oseli v Bačci tvrdio da su Rusyni Slovaci, izazvale su reakciju od

strane samih bačko-srijemskih Rusyna koji se nisu slagali sa

zaključcima slovačkog znanstvenika. Predstavnici inteligencije,

teolozi D. Bindas i D. Nad' poslali su svoja pisma V. Gnatjuku

koji ih je objavio u radu Slovaky čy Rusyny? (Slovaci ili Rusyni?)

kao potvrdu svojih teza o pripadnosti bačko-srijemskih Rusyna

rus'kom narodu. Objavljena su i dva pisma stanovnika Kucure i

Ruskog Krstura.

Na liku Djury (Jurija) Bindasa (Byndas, 1877.-1950.)

treba se posebno zadržati. Diplomant u Zagrebu od 1896. g.,

teolog u Užgorodskom sjemeništu 1900. g., svećenik 1901. g.;

nakon godina službe na mjestu kapelana u Ruskom Krsturu, 1912.

g. postaje župnik u Đurđevu, 1923. g. – u Kucuri, a 1933. g. –

u Vrbasu. Na njegovu inicijativu osnovana je prva obrazovna

organizacija Rusyna Bačke i Srijema 1919. g. Bio je urednik

međuratnog Rus'kogo kalendarja tijekom većeg dijela postojanja tog

izdanja. Pobornik svega ukrajinskog i borac za ukrajinske

ideale, svoju energiju je davao rodnom bačko-srijemskom

rus'kom jeziku i kulturi.

Iz pisama V. Gnatjuku od 1898.-1899. g. može se

saznati o još 1898. g. objavljenoj tendenciji D. Bindasa da

49

piše na narodnom jeziku, dok se većina zakarpatske

inteligencije orijentirala na ruski jezik.86 U pismu od 28.

studenog 1898. g. on pokazuje interes za «malorus'ke» narodne

pjesme.87 29. ožujka 1899. g. D. Bindas o položaju u krugovima

Rusyna piše V. Gnatjuku da «Взагалѣ дуже слабо указует ся

отверезенье и зрозуминье Русинов. Не мают хто бы их предводил и

так ходят як овцы без пастыря».88

(Općenito se vrlo slabo pokazuje osvješćivanje i razumijevanje

Rusyna. Nemaju nikoga tko bi ih predvodio i tako hodaju kao

ovce bez pastira. – op. prevod.)

U pismu V. Gnatjuku od 13. srpnja 1899. g. D.

Bindas piše da je pitanje nacionalnog identiteta najvažnije

pitanje bilo kojeg naroda. Prema njegovom mišljenju, postoji

samo jedan argument koji može biti temelj za nazivanje bačko-

srijemskih Rusyna Slovacima: «По тому, що наша малоруска мова

змѣшана дуже съ словацкою мовою и подобаетъ больше на словацку

якъ на руску. То ихъ единый аргументъ, на который основувати

можутъ свои доказы, больше дармо будутъ шукати, бо ихъ не годни

найти».89

(Po tome što je naš malorus'ki jezik jako pomiješan sa

slovačkim jezikom i priliči više na slovački nego na ruski. To

je njihov jedini argument na kojem mogu osnovati svoje dokaze,

uzalud će više tražiti jer ih neće moći pronaći. – op. prevod.)

86 Mušynka, Mykola: Zvjazky Volodymyra Gnatjuka z jugoslavs'kymy rusynamy.

U: Švetlosc, 1971/3, 222-223.

87 Isto: 232.

88 Isto: 236.

89 Gnatjuk, V.: Slovacy čy Rusyny..., 147.

50

On se u potpunosti ne slaže sa slovačkom tezom i navodi svoje

dokaze za njezino poricanje.

Kao prvo, D. Bindas se poziva na povijest Rusyna

u Karpatima i Bačkoj. Rusyni su, piše on, stigli do Bačke

uglavnom iz županija Šariš i Zemplin gdje «и теперъ суть таки

само Русины, и съ такою мовою якъ въ Бачцѣ и въ Срѣмѣ». (su i

sada samo takvi Rusyni, i s takvim jezikom kao u Bačkoj i

Srijemu. – op. prevod.) Slovaci na Zakarpattju govore na

slovačkom jeziku, a Rusyni, za razliku od njih – na «rusko-

slovačkom». Autor pita: kako su mogla postojati dva posebna

jezika u jednom navodno monoetničkom selu? – te pojašnjava to

posljedicama migracije Rusyna do Karpata. Može se vidjeti mnogo

mjesta s takvim izmiješanim rus'ko-slovačkim govorom što je,

piše on, posljedica masovnog preseljenja Rusyna do teritorija

već naseljenog Slovacima i njihove postupne integracije s

okolnom etničkom zajednicom.90

Zatim D. Bindas povlači paralelu između srijemskih i

bačkih Rusyna s jedne strane i između «Slovjaka» i «Rusyna»

(prema terminologiji V. Gnatjuka) s druge strane. U Srijemu,

gdje su Rusyni bili raštrkani među srpskim i hrvatskim

stanovništvom, njihov jezik je preuzeo mnogo novih leksema, dok

je u Bačkoj, gdje su Rusyni živjeli kompaktno, njihova

asimilacija bila mnogo manja. To ukazuje na postojanje

različitih stupnjeva asimilacije u dva dijela iste zajednice,

uvjetovanih konkretnim povijesnim, socijalnim, jezičnim i

geografskim okolnostima. Isto je tako i u slučaju s karpatskim

Rusynima – stupanj asimilacije «Slovjaka» je viši u usporedbi s

nižim stupnjem asimilacije «Rusyna» koji su sačuvali svoj90 Isto: 147-148.

51

stariji etnonim. Odvojenost karpatskih «Rusyna» i karpatskih

«Slovjaka» (kao i bačkih Rusyna i srijemskih Rusyna) pojašnjena

je povijesnim, socijalnim, jezičnim i geografskim okolnostima;

ta odvojenost ne može svjedočiti o različitom etničkom

podrijetlu, tvrdi D. Bindas. Potvrda tome da je etnonim

«Slovjak» za zakarpatske Rusyne nov leži u njegovoj odsutnosti

u leksikonu bačkih Rusyna s kraja XIX. st. – to jest prije pola

stoljeća tog etnonima na Zakarpattju još nije bilo. To svjedoči

o brzoj asimilaciji Rusyna sa Slovacima, ali ne o njihovoj

pripadnosti slovačkom etnosu.91

«Русин по типу такъ легко можетъ спознати Словака,

якъ в Галиціи н. пр. жида» (Rusyn po tipu tako lako može

prepoznati Slovaka, kao u Galiciji, na primjer, Židova – op.

prevod.), – to je još jedan znak odvojenosti Rusyna i Slovaka,

piše D. Bindas. Radi se o razlikama u jeziku, odjeći,

običajima, jelima. «Єсли правда, що наша мова словацка и що мы

Словаки, тогда вопрошаю, по чому мы (не) годны порозумѣти тоту

нашу мову, чому нам такъ тяжко учити ся той мовы?» (Ako je

istina je da je naš jezik slovački i da smo mi Slovaci, onda

pitam, zbog čega mi (ne) možemo razumijeti taj naš jezik, zašto

nam je tako teško učiti taj jezik? – op. prevod.) – pita

autor.92 Općenito, on primjećuje da je rus'ki identitet

zajednice određena stvar za svakog njenog člana:

«Не е жадного человѣка межи нами (кромѣ «интелиґентныхъ» ренеґатовъ),

котрый бы на свій вопросъ иньшакъ отвѣчалъ, якъ то що он «Руснакъ»

91 Isto: 148.

92 Isto: 148-149.

52

(больше употреблянть ся) або «Русинъ» (менѣй употребляеть ся), говоритъ

«по руски», національности е «руской». Они знаютъ, що ихъ дѣды прійшли съ

«горницы» (такъ называютъ нашо Русины повночну Угорщину), они знаютъ,

що тамъ е еще больше «Руснацохъ» и що они одной національності съ

нами».93

(Nema nijednog čovjeka među nama (osim „inteligentnih“

otpadnika) koji bi na svoje pitanje drugačije odgovarao, nego

da je on „Rusnak“ (više se koristi) ili „Rusyn“ (manje se

koristi), govori „na rus'kom“, „rus'ke“ je nacionalnosti. Oni

znaju da su njihovi djedovi došli iz „gornjice“ (tako nazivaju

naši Rusyni sjevernu Mađarsku), oni znaju da je tamo još više

„Rusnaka“ i da su oni iste nacionalnosti kao i mi. – op.

prevod.)

Još jedan argument je religijski faktor. Rusyni su uvijek

pripadali istočnom obredu, dok su Slovaci pripadali zapadnom, a

kasnije su postali protestanti. Međutim, piše D. Bindas, to

nije oznaka nacionalnosti, budući da, na primjer, oni Rusyni

koji su prešli na pravoslavlje nisu počeli zvati sebe Srbima.

Posljednja je potvrda toga da je svijest Rusyna o njihovoj

pripadnosti rus'koj narodnosti prelazila pojedinačne izolirane

čimbenike (jezik, obred) i bila je kompleksni osjećaj.94

Šesta oznaka narodne svijesti Rusyna koju je naveo

D. Bindas je njihova želja za obrazovanjem: «Нашъ народъ

желаетъ просвѣты, любитъ читати, родичи радуютъ ся, если их

дѣти знаютъ читити и писати по руски». (Naš narod želi

93 Isto: 148.

94 Isto: 149.

53

prosvjetu, voli čitati, rođaci se vesele kad njihova djeca

znaju čitati i pisati na rus'kom. – op. prevod.) Nedostatak

knjiga i udaljenost Galicije, piše teolog, prisilili su na

čitanje knjiga na drugim jezicima. Nakon što su se u Užgorodu

pojavile prve novine (tjednik Недѣля), u Bačkoj se odmah

pojavilo više od 60 pretplatnika, a kroz mjesec dana ih je u

Bačkoj bilo još više nego u Zakarpattju. Nakon toga su se

slovačke i srpske knjige sve manje pojavljivale u bačko-

srijemskoj zajednici.95

D. Bindas poziva one koji još nisu uvjereni u

njegove dokaze da dođu i pogledaju opisano vlastitim očima, a

također primjećuje: «Правда, що мы найдальша часть руского

племени и то е причиною, що мы такъ много утратили отъ руского

означення, но то еще не пошло такъ далеко, що бы насъ не можно

було спознати якъ Русиновъ». (Istina je da smo mi najudaljeniji

dio rus'kog plemena i to je razlog što smo mi tako puno

izgubili od rus'kog označavanja, no to još nije otišlo tako

daleko da nas se ne bi moglo prepoznati kao Rusyne. – op.

prevod.) Dodaje: «Доказы, що мы послѣдня часть малоруского

племени е доста, только до теперъ они еще не собрани, но не

минует много часу и они будутъ собрани». (Dokaza da smo mi

posljednji dio malorus'kog plemena je dosta, do sada oni još

nisu sakupljeni, ali neće proći mnogo vremena i oni će biti

sakupljeni. – op. prevod.) Dijelom takvih dokaza D. Bindas je

smatrao i materijale V. Gnatjuka koji su čekali na tisak.96 Na

kraju D. Bindas piše da će u slučaju priznanja valjanosti

95 Isto: 149-150.

96 Isto: 150.

54

navoda F. Pastrneka i O. Sobolevskog o slovačkom identitetu

biti neophodno pronaći novi etnonim za Rusyne.97

Vezano uz lik D. Bindasa treba dodati da je on

1913. g. pokušavao izdati u Đurđevu narodni kalendar i novine

na govoru bačkih Rusyna. Aktivista su podržavali budući biskup

križevačke biskupije Dionizije Njaradi (1874.-1940.), pjesnik i

student Gavrylo Kosteljnyk, učitelj Budyns'kyj, pravnik Gajnal

(Hajnal?) i drugi. Međutim, veći dio Rusyna se protivio

korištenju narodnog jezika u tisku i inzistirao na korištenju

ruskog ili ukrajinskog; stariji ljudi općenito su bili protiv

ideje tog izdanja. Nepovoljni javni/društveni uvjeti nisu

dopustili D. Bindasu provedbu te inicijative.98

1916. g. u Kucuri na sjednicama Bačkog

protoprezbiterija D. Bindas je izvještavao na temu О важносци

литургичних проповѣдох у нашей Церкви (O važnosti liturgijskih

propovijedi u našoj Crkvi – op. prevod.), a tekst je bio jedan

od prvih koji je izdan na bačko-srijemskom govoru – nakon

izdanja M. Vrabelja, G. Kosteljnyka, D. Njaradija.99

4. kolovoza 1899. g. Dmytro Nad' (1877.-1944.), teolog na

drugoj godini studija Zagrebačkog sjemeništa, pisao je V.

Gnatjuku o svojem neslaganju sa zaključcima F. Pastrneka u vezi

slovačkog identiteta bačkih Rusyna. Pismo je bilo protest u ime97 Isto.

98 Myz', Roman: Gu «Hronjiky jednogo času» (1). U: Švetlosc, 1969/3, 265;

Dulyčenko, Aleksander: G. Kostel'nyk y jogo «Gramatyka bačvans'ko-ruskej

bešedy» (z nagody 50-ročnjicy od ej vyhodzenja). U: Švetlosc, 1973/1, 70.

99 Cap, Mykola M.: Jedna njepoznata drukovana rozprava Djury Byndasa. U:

Švetlosc, 1992/2-6, 129-139.

55

«шицкихъ богословохъ бачванскихъ» (šizmatskih bogoslova bačkih

– op. prevod.).100

«Ми и цали народъ, котри вони назвали Словаками,

вше ше чувствовали Русинами, а нѣгда Словаками» (Mi i cijeli

narod koji su oni nazvali Slovacima, još uvijek su se osjećali

kao Rusyni, a nikada kao Slovaci. – op. prevod.), – tvrdi D.

Nad' i dodaje da nazivati bačke Rusyne Slovacima može samo

onaj, «хто тотъ народъ нье позна и нье булъ межди нѣмъ» (tko

taj narod ne poznaje i nije bio među njim – op. prevod.). Bez

obzira na mađarski, njemački, srpski, slovački i druge

utjecaje, ta zajednica čuva, tvrdi autor, «свой русински

карактеръ» (svoj rusinski karakter – op. prevod.).

Glavni argument D. Nad'a je osjećaj Rusyna za svoj

identitet:

«Народъ нашъ одъкеди ту присельелъ, вше ше волалъ Русиномъ (Руснакомъ) и

нѣгда и найбѣдньейши мужикъ на питанье цо ши? нье одвѣтовалъ: я

Словакъ, но пове кажди: я Руснакъ (Русинъ) – знакъ, да ше вше чувствовали

Руснаками одъ своих (прадѣдохъ), котри пришли предъ 150 р. зосъ горе и

котрихъ тримаю за своихъ братохъ».101

(Narod naš otkada se tu preselio, još uvijek je želio biti kao

Rusyn (Rusnak) i nikada ni najbjedniji muž na pitanje tko si

ti? nije odgovarao: ja sam Slovak, nego je uvijek rekao: ja sam

Rusnak (Rusyn) – znak da su se osjećali kao Rusnaci od svojih

(pradjedova) koji su stigli prije 150 godina ovdje gore i koje

smatraju svojom braćom. – op. prevod.)

100 Gnatjuk, V. Slovacy čy rusyny..., 150.

101 Isto: 151.

56

D. Nad' priznaje odvojenost govora bačkih Rusyna («діялектъ

русинського горнього язика» - dijalekt rusinskog gornjeg jezika

– op. prevod.) od govora južnog područja, međutim ukazuje da to

nije dokaz da je taj govor slovački. On piše da u Bačkoj pored

Rusyna žive Slovaci čiji jezik Rusyni dobro razumiju, međutim

rus'ki i slovački jezik se nisu pomiješali i svaki Rusyn odvaja

sebe od Slovaka – isto kao i od Srba: «Серба и Словака еднакъ

розуми, па нѣхто нье пове, же е Словак и обратно (за Слов. да е

Сербъ)» (Srba i Slovaka jednako razumije pa nitko ne kaže da je

Slovak i obrnuto (za Slovaka da je Srbin) – op. prevod.).

Sličnost rus'kog i slovačkog govora D. Nad' pojašnjava

sličnošću svih slavenskih jezika, a razlike među njima gleda u

naglasku: «(...) у сличнихъ (подобнихъ) словохъ ма исти корень,

алье нье исти наставакъ» (kod sličnih riječi ima isti korijen,

ali ne i isti nastavak – op. prevod.). Osim toga, Rusyn, iako

razumije Slovaka, ne zna razgovarati na slovačkom jeziku niti

koristi riječi iz slovačkog. Izjednačavanje vjere s narodnošću

(to jest rus'kog identiteta s grkokatoličkom vjeroispoviješću)

je, piše teolog, pogrešan stav jer religija ne može ukazivati

na narodnost. Rusyna od Slovaka, između ostalog, odvajaju

tradicionalna odjeća i fizički tip (autor ne ide u detalje).

Opći zaključak D. Nad'a je ovakav:

«Сродни су дакле у бешеди, якъ зосъ другима славянами такъ и зъ нѣма

(словаками), алье нье маю исти язикъ, анѣ исту шмату, анѣ исту віру, анѣ

нье исти обичаи, зато и нье може буцъ Русин Словакомъ, алье су одъ

57

Словакохъ иньшака и друга народносць: Русини (Руснаци) су якъ ше сами

волаю па и сами Словаци имъ гравя: Руснакъ».102

(Srodni su dakle u govoru, kako s drugim Slavenima tako i s

njima (Slovacima), ali nemaju isti jezik, ni istu nošnju, ni

istu vjeru, ni iste običaje, zato ne može Rusyn biti Slovak,

jer su od Slovaka različite i druge narodnosti: Rusyni

(Rusnaci) su kao što sami žele pa i sami Slovaci im govore:

Rusnak. – op. prevod.)

Prema osnovnoj tezi D. Nad'a Rusyn se razlikuje od Slovaka

toliko koliko se razlikuje od drugog Slavena; odvaja ga i

vjera, i običaji, i jezik. To potvrđuju i sami Slovaci kad

nazivaju Rusyne svojstvenim za njih etnonimom.

Autor pisma obraća pozornost na nepovoljan utjecaj

mađarskog odgoja u školi i na odsutnost svoje inteligencije,

međutim opaža u zajednici znakove kulturnog preporoda. Takvim

znakovima on smatra povećanje interesa za rus'kim tiskom;

također primjećuje da slovački tisak Rusyni loše razumiju. Na

kraju pisma D. Nad' u svoje ime i u ime svojih kolega/suradnika

piše o spremnosti «будзиц, якъ зверша свойо студіи, свой любими

русински народъ зосъ глѣбокого сна» (da probudi, dok završi

svoju studiju, svoj dragi rusinski narod iz dubokog sna – op.

prevod.). Sljedeće pismo koje je objavio V. Gnatjuk pripada

Mykoli Gubašu, učitelju i đakonu iz Kucure, jednom od visoko

obrazovanih predstavnika zajednice. M. Gubaš je u listopadu

1899. g. dao ovakav odgovor na pitanje V. Gnatjuka o identitetu

Rusyna:

102 Isto: 152.

58

«Мое мнѣніе также то есть, що нашъ народъ во Бачки русскій есть, бо такъ

онъ себе самъ русскимъ именомъ всегда звалъ и до днесь себе за такою

держитъ, бо такъ его и другыи народы зовутъ: Мадяры „Orosz“, Нѣмци

„Ruthen“, Словаки и Серби „Русь“, и такъ бачванскїи якъ и тренчанскїи,

нутра(н)скїи и други Словаки русскамъ его называютъ и жаденъ его за

Словака не держитъ».103

(Moje mišljenje je takvo da je naš narod u Bačkoj rus'ki jer je

tako on sebe sam rus'kim imenom uvijek zvao i do danas sebe

takvim smatra, jer tako njega i drugi narodi zovu: Mađari

„Orosz“, Nijemci „Ruthen“, Slovaci i Srbi „Rus'“i tako bački

kao i nitranski i drugi Slovaci rus'kim njega nazivaju i

nijedan ga Slovakom ne smatra. – op. prevod.)

Autor pisma primjećuje da su Mađari uvijek pisali o Rusynima i

Slovacima odvojeno. On navodi i stav samih Slovaka: «Наше

нарѣчіе Словакъ не держитъ своимъ, оно маеть бути найприднѣйше

«Цотакамъ» и Лемкамъ; правда же оно и словацкому языку сродне

есть» (Naše narječje Slovak ne smatra svojim, ono pripada

najprije Cotakima i Lemkima; istina je da je ono i slovačkom

jeziku srodno – op. prevod.). Navedeni su još takvi znakovi

rus'ke svijesti kao pjevanje rus'kih pjesama u zajednici,

korištenje ćirilice, čitanje publikacija izdanih u Zakarpattju.

Posebno je zanimljiva je ova primjedba: «Фонетику (народ) не

любитъ и не читаетъ ѣ» (Fonetiku (narod) ne voli i ne čita –

op. prevod.).104 Prema mišljenju M. Gubaša, zadatak lingvista je103 Isto: 153.

104 Izražavanje nesklonosti do fonetike V. Gnatjuk komentira ovako: «Т. М.

Ґубаш ше милї гутори же бачванські Русини нє любя «фонетику». Кельо сом

замерковал, вони часто читаю сербски новини, кнїжки уча ше у школох по

59

bio pojasniti kojoj grupi pripada «бачванско-русске нарѣчіе»

(bačko-rus'ko narječje – op. prevod.), iako primjećuje:

«Я только то знаю, що нашъ народъ якъ една капля воды во мори, между

Мадярами, Нѣмцами, Сербами и Словаками живетъ уже 150 р и охранилъ

свою народность и свое русское имя и кедъ Богъ дасть и на далей русскимъ

позостане».105

(Ja samo to znam da naš narod, kao jedna kap vode u moru, među

Mađarima, Nijemcima, Srbima i Slovacima, živi već 150 godina i

sačuvao je svoju narodnost i svoje rus'ko ime i ako Bog da i

dalje rus'kim da ostane. – op. prevod.)

Na kraju M. Gubaš piše da svaki narod ima pravo zahtijevati da

ga nazivaju onim imenom kojim on sam sebe naziva. Dodaje da i

Srbi i Hrvati imaju jedan pisani jezik, a nazivaju se odvojeno.

«Так то и нашъ бачванскїи народъ не припознаетъ другое имя

своимъ, только русское (...)» (Tako i naš bački narod ne

priznaje drugo ime svojim, samo rus'ko... – op. prevod.), –

primjećuje.

Još jedan odgovor V. Gnatjuku na njegovo pitanje o identitetu

bačkih Rusyna poslao je 1899. g. Papp Gyurdesz János iz Ruskog

Krstura. On piše:

сербски (у Сриме), а назаренска секта аж и сцого богослуження окончує зоз

сербских кнїжкох – очиглядно пре нєдостаток других, хтори им розумлївши. Чи

би то вони робели кед би нє любели «фонетику» хтору серби давно прияли?»

(Gnatjuk, V.: Slovacy čy..., 194, vynoska 49).

105 Gnatjuk, V.: Slovacy čy rusyny..., 153-154.

60

«И я на то барсъ твредимъ и припознамъ, же ми прави Руснаци, як и ві у

Галицийи, котри жийeце. Як вам познато, же ми ту у Бачкі льемъ єдна частъ

одорвати отъ нашихъ прадидохъ, котри ту насельели и вони ше ту твардо

тримали до днесъ Руснацами; алье же ихъ ту мало було, так вони помали и

помали у слову бешеду пременьели, же ми дньешка нье так бешедуєме, як

тоті нашо браца, хтори осталі на своімъ темелю».106

(I ja na to čvrsto tvrdim i prepoznajem da smo mi pravi

Rusnaci, kao i vi u Galiciji koji živite. Kao što vam je

poznato, mi tu u Bačkoj samo smo jedan odvojeni dio od naših

pradjedova koji su se tu naselili i oni su se tu ustrajno

držali do danas kao Rusnaci; ali tu ih je malo bilo i tako su

oni malo pomalo govor promijenili, pa mi danas ne govorimo tako

kao ta naša braća koja su ostala na svom temelju. – op.

prevod.)

Autor tog pisma primjećuje da su oni iz Bačke odvojeni od svog

naroda («як пчоли, кед останю пресъ матки» – kao pčele kad

ostanu bez matice – op. prevod.), međutim piše da im

grkokatolička vjera pomaže da ostanu Rusyni («котри нашо

прадѣдове прияли отъ Кирила и Мефтодия» – koji su naše

pradjedove primili od Ćirila i Metoda – op. prevod.). Slovaci

se od njih u svemu razlikuju – «и у набожинству, и у понашаню і

у своєі вири» (i u religiji, i u ponašanju i u svojoj vjeri –

op. prevod.). Jedino po čemu Rusyni u Bačkoj zaostaju za drugim

Rusynima, piše on, je po obrazovanju: «Ми льемъ у тимъ заосталі

отъ наших братохъ Руснацохъ, же ми нье маме ту у нашей Бачкей

свойо гімназии, свойо велкі науки, с тимъ наша и бешеда ше

одликуіе од васъ» (Mi smo samo u tome zaostali od naše braće106 Isto.

61

Rusnaka što mi nemamo tu u našoj Bačkoj svoje gimnazije, svoje

velike nauke, tako se i naš govor razlikuje od vas – op.

prevod.); nedostatkom obrazovanja je ovdje pojašnjena i razlika

u jeziku. Autor se žali da drugi Rusyni navodno ne priznaju

bačke Rusyne kao svoju braću107:

«Жаль намъ, же ви насъ якъ своихъ братохъ нье припознаце, же ми Руснаци,

алье я вше повем, же я Русинъ булъ и руска кров во мнѣ совѣщаетъ, алье нье

льем во мнѣ, алье вшиткихъ Бачванських Русинох в Керестуре и Коцуре, бо ми

иншак материнскі язик нье знаме виповесцъ или виговорицъ, лемъ руски, бо

за то, же наша мацъ каждого родзеного Рускиня була».108

(Žao nam je što nas vi kao svoju braću ne prepoznajete, mi smo

Rusnaci, ali ja kažem da sam Rusyn bio i rus'ka krv u meni me

savjetuje, ali ne samo u meni, nego u svim bačkim Rusynima u

Krsturu i Kucuri, jer mi drugačiji materinji jezik ne znamo

pripovijedati ili govoriti, osim rus'ki, zato jer je majka

svakoga od nas Rus'kinja bila. – op. prevod.)

Na kraju pisma autor moli da se ne zaboravi njihov rus'ki

identitet: «Нье забувайце на насъ, же ми Русини» (Ne zaboravite

na nas, mi smo Rusyni – op. prevod.).

Progresivniji su bili pogledi Ivana (Janka) Jugasa čije se

pismo posvećeno kulturno-nacionalnom položaju bačko-srijemskih

Rusyna javlja u černivec'kom socijal-demokratskom tjedniku

Zemlja i volja (1907., No. 6) pod nazivom Zamogyl'nyj golos107 Moguće je da je povod takvih riječi nesporazum s autorom pisma posebnih

riječi V. Gnatjuka.

108 Gnatjuk, V.: Slovacy čy rusyny..., 154-155.

62

(kasnije je pismo objavio M. Mušynka109). U pismu se autor žali

na mađarsko tlačenje, na nedostatak svojih izdanja i svog

predstavnika u Parlamentu. I. Jugas tvrdi da učitelji u rus'kim

školama ne brinu o nacionalnom pitanju i da se mađarizacija u

školi postepeno povećava. Žali se na inteligenciju koja ne

štiti Rusyne u području prava, zdravstvene zaštite itd. Autor

kritizira i kler čiji predstavnici navodno promiču

mađarizaciju, ne rade u korist siromašnijih slojeva

stanovništva, čak potkradaju narod skupa s najvišim slojevima

društva. Na kraju pisma I. Jugas se obraća čitateljima: «Пишем

вам браца тото писмо, да знаце и Ви Галичанье, Буковинци и

Украинци, же у яким ми смутним положеньу. Модльиме Вас, нье

забувайце на нас опомньице ше и о нас кет ще годни, остарайце

ше о нас, де нье препадньеме ту» (Pišem vam braćo ovo pismo da

znate i Vi Galyčani, Bukovynci i Ukrajinci u kakvom smo tužnom

položaju. Molimo Vas, nemojte nas zaboraviti, sjetite se i nas

kad ćete moći, pobrinite se za nas, da ne propadnemo tu – op.

prevod.).

Zanimljiva su pisma I. Jugasa uredniku tog tjednika,

Volodymyru Levyc'kom, koja je napisao te iste 1907. godine. U

pismu od 20. rujna I. Jugas spominje nesuglasice s mjesnim

klerom zbog svoje socijalističke djelatnosti – opisuje

političke suprotnosti s D. Bindasom.110 Iz toga slijedi da razni

predstavnici inteligencije nisu mogli udružiti snage u

rješavanju nacionalnog pitanja zbog suprotnih političkih

uvjerenja.109 Mušynka, Mykola: Yvan (Janko) Jugas – njepoznaty pyonyr nacyonalnogo y

socyjalnogo ruhu medzy Rusynamy Vojvodyny. U: Švetlosc, 2001/2, 159-172.

110 Isto: 171-172.

63

Na kraju treba primijetiti da su oba pisma napisana

jezikom koji je M. Mušynka pravilno opisao kao «тодішню

літературну» (tadašnji književni – op. prevod.), a kako bismo

to pravilno prokomentirali, ponovno ćemo se vratiti na riječi

tog znanstvenika:

«Нашу увагу заслужує и факт же писма И. Югаса В. Левинскому писани на

тедишнїм українским литературним язику, з яким вон владел досц добре.

Отже, українски язик у Руским Керестуре на початку ХХ. столїтия нє бул

цудзи, як твердза сучасни антиукраїнисти, позберани коло „Рускей

матки“».111

(Našu pažnju zaslužuje i činjenica da su pisma I. Jugasa V.

Levynskom pisana na tadašnjem ukrajinskom književnom jeziku

kojim je on vladao dosta dobro. Dakle, ukrajinski jezik u

Ruskom Krsturu na početku XX. st. nije bio tuđ kao što tvrde

suvremeni antiukrajinisti okupljeni oko „Ruske matice“. op.

prevod.)

Formiranje stavova Gavryla Kosteljnyka

Gavrylo (Гавраїл, Ґабор) Kosteljnyk-Gomzov (1886.-1948.) –

legendarni predstavnik rus'ke inteligencije i klera, pjesnik i

lingvist, teolog i filozof, autor prvog književnog djela na

književnom bačko-srijemskom narječju i prve gramatike na tom

narječju.112 Rodio se u Ruskom Krsturu u seljačkoj obitelji,

111 Isto.

112 Kod tvrdnje o prvenstvu G. Kosteljnyka u počecima književnosti bačko-

srijemskih Rusyna treba navesti ove indikacije profesora Oleksy Gorbača

(1918-1997): «Uobičajeno je prihvaćeno u povijesti bačke književnosti da se

64

poslije završetka osnovne škole u rodnom selu završio je dva

razreda gimnazije u Vinkovcima, nakon čega se preselio na

studije u Zagreb. Kao gimnazijski učenik napisao je svoja prva

djela. M. Mušynka primjećuje: «Može se bez pretjerivanja reći

da je G. Kosteljnyk bio neposredni sljedbenik javne, građanske

djelatnosti V. Gnatjuka u Bačkoj».113

1904. g. G. Kosteljnyk je poslao V. Gnatjuku svoju

prvu knjigu З мойого валала114, s molbom da napiše recenziju. V.prvim pjesnikom koji je počeo pisati krsturskim govorom smatra Gabor

Kosteljnyk. To je točno, ako imamo na umu upravo sam krsturski govor; ali,

kao što je poznato, Krsturčani su se doselili prije dvjesto godina iz

Karpatske Ukrajine, možda iz Prjašivčyne (...). Tamo i danas tamošnji

Ukrajinci-unijati govore na govoru koji je vrlo blizak, ako ne i istovjetan

krsturskom, odnosno sadašnjem književnom jeziku bačko-srijemskih Ukrajinaca

– «Rusyna». O. Gorbač primjećuje da se u vezi te stvari podcijenjuju

kontakti s teritorijem podrijetla s kojim su Rusyni Bačke i Srijema imali

kontakte i kojima su u Bačku doneseni rusofilski i nacionalni pokreti.

«Narodnom ogranku u književnosti pripadao je i urođenik Šaryščyne o.

Oleksandr Pavlovyč, rođ. 1819.g. u Čornom, kasnije pastor u Svidnyku u

Karpatima; on je pisao, osim djela na tadašnjem književnom jeziku Karpatske

U krajine, još i poeziju na svojem materinjem šaryšs'kom govoru koji je,

usput budi rečeno, vrlo blizak krsturskom. (...). Zbog nedostatka podataka

teško je i danas tvrditi jesu li i koliko su bili poznati u Bačkoj ti

pokušaji O. Pavlovyča na Prjašivčyni; mi smo međutim skloni misliti da je

možda upravo otamo, iz Prjašivčyne, prihvaćena misao među bačkom

inteligencijom (...) da se piše za narod rodnim dijalektom. I tako bi G.

Kosteljnyk imao svog prethodnika». (Gorbač, Oleksa: Do pytannja pro

počatky našoji okremoji literaturnoji movy. U: Švetlosc, 1954/2, 130-133).

113 Mušynka, Mykola: Lystuvannja G. Kosteljnyka z V. Gnatjukom. U: Švetlosc,

1967/3, 161-177.

114 Kosteljnyk Gomzov, Gabor: Z mojogo valala. Ydylsky vjen'jec. Novi Sad:

Družtvo za rusky jazyk, lyteraturu y kul'turu, 2004 (reprint s originala:

65

Gnatjuk je ocijenio s visokom ocjenom djelo mladog studenta,

naglasio je mnogo njegovih vrijednih aspekata. Kao prvo,

činjenica prisutnosti književnog djela na dijalektu bačkih

Rusyna čiji autor sebe smatra Rusynom, bio je ciljani odgovor

onima koji su Rusyne smatrali Slovacima.115 Kao drugo,

ukrajinski znanstvenik ocjenjuje ovu knjigu boljom u usporedbi

s izdanjima O. Duhnovyča, O. Pavlovyča, I. Stavrovs'kog i

drugih zakarpatskih pjesnika, budući da je G. Kosteljnyk

koristio u svojim djelima narodni jezik, a ne «tarabarščynu»116

(knjigu M. Vrabelja Русскій соловей V. Gnatjuk također pripisuje

onima napisanim na potpuno umjetnom jeziku117). Kao treće, V.

Gnatjuk kritizira pomađarenu inteligenciju karpatskih Rusyna i

piše da su Rusyni iz Bukovyne (J. Fed'kovyč, S. Vorobkevyč, O.

Kobyljans'ka) – a s pojavom G. Kosteljnyka i u Bačkoj – dali

pravoj rus'koj književnosti (napisanoj na narodnom jeziku)

daleko više, nego karpatski Rusyni jazičiju. U recenziji je G.

Kosteljnyk priznat kao redaktor jezika i reformator pravopisa

bačkih Rusyna. Na kraju V. Gnatjuk izražava nadu da će G.

Kosteljnyk naučiti i ukrajinski književni jezik i da će pisati

na njemu, ne zaboravljajući pritom svoj materinji jezik.118

Žokva: Pečatnja OO. Vasyljan, 1904).

115 Gnatjuk, Volodymyr: Poetyčny talant medzy bačvanskyma rusynamy. U:

Etnografyčny materyjaly z Ugorskej Rusy, t. V. Novi Sad: Ruske slovo, 1988,

220.

116 Mušynka, Mykola: Lystuvannja G. Kostel'nyka z V. Gnatjukom, 163.

117 Gnatjuk, V.: Poetyčny talant..., 221.

118 Isto: 221-222, 229, 233.

66

Drugačiji su bili odnosi G. Kosteljnyka i M. Vrabelja. Na molbu

G. Kosteljnyka da objavi u novinama Недѣля njegova djela, M.

Vrabelj je odgovorio:

«Стихъ змагались мы примѣнити къ языку Недѣлі, но тое намъ не пошло

зарукою. На поданномъ нарѣчіи только народны спѣванки сообщаеме, отъ

сочиненныхъ стиховъ же пожадаеме, абы они писаны были нашимъ языкомъ.

Если прилѣжно читати будете газету нашу то подъ единымъ рокомъ

присвоите собѣ язык нашъ и могда изъ пера вашого могутъ выйти хороши

стихи».119

(Stihove smo nastojali prilagoditi jeziku Недѣлі, no to nam

nije pošlo za rukom. Na danom narječju susrećemo toliko

narodnih pjesama, od napisanih stihova želimo da su pisani

našim jezikom. Ako budete pažljivo čitali naše novine, za jednu

godinu ćete usvojiti naš jezik i moći će iz vašeg pera izaći

lijepi stihovi. – op. prevod.)

Dok je V. Gnatjuk smatrao prvorazrednim služenje G. Kosteljnyka

narodnim jezikom, M. Vrabelj je čak predlagao mladom autoru da

nauči «язык нашъ» (jezik naš – op. prevod.).

U pismima V. Gnatjuku G. Kosteljnyk je pisao koliko

je važna za njega bila podrška Krsturčana koji su poticali

njegovo stvaralaštvo, međutim primijetio je da očekivanu

materijalnu podršku svoje sredine nije dobio – knjiga se slabo

prodavala (treba istaknuti da je Peterburška Akademija po

119 Tamaš, Julyjan: Gavryjil Kostel'nyk medzy doktrynu y pryrodu. Novi Sad:

Ruske slovo, 1986, 12 (Tamaš citira iz: Vrabel', M.: Naša počta. U: Недѣля,

Budapešt 39/1903, 14 (27) september, 623).

67

preporuci V. Gnatjuka i O. Šahmatova platila tiskanje

knjige120). To je navelo G. Kosteljnyka na misao da, zasigurno,

treba pisati na raširenijem jeziku. Hrvati su ga pozvali da

piše na hrvatskom i uvjeravali ga da se tako njegov talent može

uzdići s razine bačko-srijemske zajednice i dobiti sveslavensko

značenje. G. Kosteljnyk se s tim složio: njegov hrvatski lirski

period trajao je od 1905. g. do 1911./1912. g. (stihove na

hrvatskom G. Kosteljnyk nastojao je objaviti početkom 20-ih

godina XX. stoljeća, govoreći da njihova popularnost u

Jugoslaviji može biti korisna za sve Rusyne).121 1907. g.

pjesnik se seli u Lavov122 gdje uči ukrajinski jezik i 1910. g.

počinje pisati na tom jeziku.

Stvaralaštvo G. Kosteljnyka je značajno po broju publikacija i

po njihovom značenju. Razmotrit ćemo djelo Liber memorabilium

Греко-католїцкей парохії Бачкерестурскей (Liber memorabilium

Grkokatoličke parohije Bačkeresturske – op. prevod.), jedan od

najvažnijih izvora za proučavanje povijesti bačkih Rusyna. Taj120 Tamaš, Julyjan: Gavryjil Kostel'nyk medzy..., 12.

121 Myz', Roman: Gu «Hronjiky jednogo času» (2). U: Švetlosc, 1969/4, 352.

122 O razlogu preseljenja u Lavov postoji nekoliko zanimljivih naznaka. Sam

G. Kosteljnyk davao je tome razna pojašnjenja. U pismu D. Bindasu 24.

siječnja 1918. g. pisao je da se našao u Galiciji ne zbog odnosa s biskupom

J. Drogobyc'kim, nego «пре свойо шірокі културні ідеї» (Cap, Mykola M.:

Pysma Gavryjila Kosteljnyka Djurovi Byndasovy (2). U: Švetlosc, 1978/3,

456). Za razliku od toga, u autobiogarafiji koju je G. Kosteljnyk napisao

9. lipnja 1924. g. i poslao D. Bindasu do publikacije tragedije Jeftajova

dzyvka (tiskana u Srijemskim Karlovcima, 1924. g.) opisuje svoj odlazak u

Galiciju protiv volje biskupa J. Drogobec'kog kao bijeg - «же би могол

служиц свойому народови и жиц за ідеї» (Cap, Mykola M.: Pysma Gavryjila

Kosteljnyka Djurovi Byndasovy (1). U: Švetlosc, 1978/2, 291).

68

je rukopis G. Kosteljnyk završio 1915. g., a puna verzija

rukopisa tiskana je 1998. g.; urednik izdanja J. Ramač u

predgovoru je istaknuo: «Костельникова хронїка Liber

memorabilium... перше озбильне и ориґинальне дїло пошвецене

историї Руснацох у Руским Керестуре и ширше, у Бачки, Сриме и

Славониї» (Kosteljnykova kronika Liber memorabilium... je prvo

ozbiljno i originalno djelo posvećeno povijesti Rusnaka u

Ruskom Krsturu i šire, u Bačkoj, Srijemu i Slavoniji – op.

prevod.).“123

Na početku prvog dijela (Значенє Керестура –

Značenje Krstura – op. prevod.) G. Kosteljnyk se dotiče pitanja

identiteta Rusyna:

«Пре тото време, одкеді нашо Руснаці жію у Бачкей, одцудзелі ше воні од

другіх Руснацох, у велькім рускім народзе посталі воні окремна ґлава. На новім

своїм обіталіщу, у новіх прілікох віробелі себе нові характер, нові способ

жівота у обічайох, у ґаздованю, у єдлу, у облєчіву. А і язік їх постал «їх власні»,

котрі вецей нїкому нє пріпада лєм їм. Па так тото шіцко нашло свой віраз і у

чувству нашіх Руснацох. Воні знаю, же воні «нє такі» Руснаці як другі. Воні ше

самі оддзелюю од другіх Руснацох. Руснаці, хторі біваю на «Горнїці» (т. е. у

Горнєй Мадярскей), то «Горняці»; а тоті, цо біваю у Ґаліції, то «Галіціянє». О

Руснацох под московскім царом (т. е. о Українцох) нашо Руснаці, як народ, а нє

як поєдіні людзе, нє знаю нїч. Под московскім царом жію «Русі» (або

колектівно: «Рус») або «Москалє» (колектівно: «Москoв» або «Москаль).

«Руснаці» simpliciter, як сом уж спомнул, то лєм «нашо» Руснаці».124

123 Kosteljnyk, Gavryjil: Liber memorabilium Greko-katoljickej parohiji

Bačkeresturskej. Novi Sad: Sojuz Rusnacoh y Ukrajincoh Jugoslavyji, 1998,

V.

124 Isto: 5.

69

(Za to vrijeme otkad naši Rusnaci žive u Bačkoj, otuđili su se

od drugih Rusnaka, u velikom rus'kom narodu postali su posebna

glava. Na svom novom obitavalištu, u novim prilikama, stekli su

novi karakter, novi način života u običajima, u domaćinstvu, u

jelu, u odjeći. A i jezik im je postao „njihov vlastiti“ koji

više nikome ne pripada osim njima. Pa je tako to sve našlo svoj

izraz i u osjećanju naših Rusnaka. Oni znaju da oni „nisu

takvi“ Rusnaci kao drugi. Oni se sami odijeljuju od drugih

Rusnaka. Rusnaci koji su na „Gornjici“ (tj., u Gornjoj

Mađarskoj) su „Gornjaci“; a oni koji su u Galiciji su

„Galičani“. O Rusnacima pod moskovskim carem (tj., o

Ukrajincima) naši Rusnaci, kao narod, a ne kao pojedini ljudi,

ne znaju ništa. Pod moskovskim carem žive „Rus'i“ (ili

kolektivno: „Rus'“) ili „Moskalji“ (kolektivno: „Moskov“ ili

„Moskal'“). „Rusnaci“ simpliciter, kao što sam već spomenuo, su

samo „naši“ Rusnaci. – op. prevod.)

Etnonim «Rusnak», piše G. Kosteljnyk, Rusyni su donijeli iz

Gornice. Međutim, etnonim «Gornjak», a također i «Galicijan»

bio je za njih pogrdan izraz i označavao je predstavnika

njihovog naroda koji se nalazi niže na kulturnoj ljestvici:

«Наш Руснак проці «Горняка» або «Ґаліціяна» то таке, якцо у

Ґаліції «шляхтич» проти «хлопа» (Naš Rusnak nasuprot „Gornjaka“

ili „Galičanina“ to je kao u Galiciji „šljahtyč“ nasuprot

„hlopa“ – op. prevod.).125 Takav stav G. Kosteljnyk pojašnjava

trima razlozima: kao prvo, južni Rusnaci kulturno su

razvijeniji; kao drugo, «нашіх Руснацох найвецей єст» (naših

Rusnaka je najviše); kao treće, oni su ovamo stigli prvi.

125 Isto: 6.

70

Kasnije doseljenike-Gornjake, na primjer, izgnali su iz Ruskog

Krstura «pravi» Rusnaci i naselili se u Srijemu (Srijemska

Mitrovica, Berkasovo). Prvi doseljenici su se ovdje već

osjećali kao domoroci:

«През тото време, одкеді ше нашо Руснаці населелі до Бачкей па вец до Сріму,

воні ше уж зрослі зос своїм новім обіталіщом, воні ше ту – і лєш ту –

чувствую як дома, нове їх обіталіще постало за нїх старе, прадїдовске

обіталіще».126

(Za to vrijeme otkad su se naši Rusnaci naselili u Bačku pa u

Srijem, oni su već srasli sa svojim novim obitavalištem, oni se

već tu – i samo tu – osjećaju kao doma, njihovo novo

obitavalište postalo je za njih staro, pradjedovsko

obitavalište. – op. prevod.)

G. Kosteljnyk naznačuje da su kasniji doseljenici lako primili

srpsko-hrvatski jezik i prilagodili se, a o novim doseljenicima

iz Galicije u Slavoniju (Kaniža, Sibinj, Lipovljani) piše da će

i oni zacijelo zaboraviti svoj jezik brže od bačkih Rusyna. To

pojašnjava time što su noviji doseljenici stigli u već

oblikovano društvo i nisu stvorili takva kompaktna naselja kao

Rusyni u Ruskom Krsturu i Kucuri. Međutim i među bačkim

Rusynima postoji asimilacija u borbi protiv koje Rusynima

pomaže religijski faktor: G. Kosteljnyk ukazuje na lokalne

stereotipe «Srbin=pravoslavac», «Slovak=luteran», kojima

odgovara shema «Rusyn=grkokatolik».127

U drugom dijelu opisana je povijest Ruskog

Krstura, a u trećem preseljenje Rusyna u Bačku. G. Kosteljnyk

126 Isto: 6-7.

127 Isto: 9.

71

piše da je prvih 11 porodica 1764. g. stiglo do okolice Kule i

donijelo sa sobom etnonim «Rusnak», a sam Ruski Krstur «rođen»

je kasnije – 1751. g.128

U četvrtom dijelu (Народ і язік – Narod i

jezik – op. prevod.) G. Kosteljnyk razmatra pitanje jezika

Rusyna i piše da «єдні маю досц чісту руску бешеду (тоті гуторя

«что» або «што» або «що», па «ходыты», «робыты»), а другі маю

барз пословачену бешеду (тоті гуторя «цо», па «ходзиц»,

«робіц»)» (jedni imaju dosta čisti rus'ki govor (oni govore

„čto“ ili „što“ ili „ščo“, te „hodyty“, „robyty“) – op.

prevod.), a drugi imaju poslovačeni govor (oni govore „co“, te

„hodzyc“, „robic“).129 Prve se pribraja do Karpatske regije, a

druge do podkarpatske.

Rus'ko-krsturski i kucurski dijalekt smatra poslovačenima te iz

toga izvodi zaključak da ti Rusyni vuku podrijetlo iz udaljenih

zakarpatskih regija (nekad mađarske regije Boršod, Abauj-Torna,

južni Zemplin i Ung i Bereg, a također Gajdu, Sabolč, Satmar i

djelomično Ugoča).130 Tijekom godina života u južnoj Mađarskoj

jezik ovdašnjih Rusyna dobio je posebna obilježja i postao

jezik «našeg naroda»:

«Помішані у Керестуре (а так істо у Коцуре) народ помішано гуторел, аж док

ше зос тей мішанїнї нє віробєл єден єдінствені язік. Превладала пословачена

128 Isto: 25.

129 Isto: 32.

130 J. Ramač u napomeni ukazuje da tvrdnja G. Kosteljnyka previše

kategorična te primjećuje, pozivajući se na radove M. Žyroša da su se u

Bačku preselili Rusyni neposredno iz Gornice i iz obližnjih rajona.

72

бешеда (відно, же тіх Руснацох мушело буц найвецей!). (...) Алє на тім нє бул

конєц. Руснаці у Бачкей почалі ше сходзіц зос Швабамі і зос Сербамі, па їх слова

пріїмалі до своєй бешеді – як то вшадзі на швеце медзі сушедніма народамі».131

(Pomiješani u Krsturu (i u Kucuri) narod je pomiješano govorio,

dok iz te mješavine nije nastao jedan jedinstveni jezik.

Prevladao je poslovačeni govor (očito da je tih Rusnaka moralo

biti najviše!). (...) Ali tu nije bio kraj. Rusnaci u Bačkoj

počeli su se zbližavati s Nijemcima i Srbima pa su njihve

riječi primali u svoj govor – kako to biva svugdje na svijetu

među susjednim narodima. – op. prevod.)

U odnosu na to da je govor Rusyna bio «poslovačen», G.

Kosteljnyk primjećuje: «Гоч бешеда нашого народу барз

пословачена, алє єй корень і дух рускі. Кажді наш Руснак, алє

іще і дзецко, дораз по бешеді спозна Словака. Як словацка

бешеда стої медзі ческу і нашу, так наша стої медзі руску і

словацку» (Iako je govor našeg naroda poslovačen, njezin

korijen i duh su rus'ki. Svaki naš Rusnak, pa čak i dijete, po

govoru prepoznaje Slovaka. Kao što slovački govor stoji između

češkog i našeg, tako naš stoji između rus'kog i slovačkog – op.

prevod.).132 Tako «rus'ki duh» i «rus'ku krv» Rusyna autor

smatra jačima od jezičnog faktora. Isto tako piše i o

karakteru: «Шак і характер нашого народу і тіпі у нїм найвецей

указую на правіх Руснацох, а нє на Словацох. Може буц, же ше

іще на «Горнїці» наш народ помішал зос Словацамі, алє зато

пановала у нїм руска крев» (Čak i karakter našeg naroda i

131 Kosteljnyk, G.: Liber memorabilium..., 34.

132 Isto: 35.

73

tipovi u njemu najviše ukazuju na prave Rusnake, a ne na

Slovake. Može biti da se još na „Gornjici“ naš narod pomiješao

sa Slovacima, ali zato je u njemu vladala rus'ka krv – op.

prevod.).133

Što se tiče utjecaja drugih kultura G. Kosteljnyk

piše da Rusyni nisu bili skloni miješanju s drugim narodima:

«Алє наш ше народ нє помішал з цудзіма націямі на тельо, же бі страцел

право на руске мено, же бі му нє остал рускі характер. Наш народ, одкелі

постал єдінствені, одкелі прешол свою ферментацію, тріма ше твардо, нє

любі ше нї з кім мішац – поґотово нє у женїдбі».134

(Ali naš se narod nije pomiješao sa stranim nacijama toliko da

bi izgubio pravo na rus'ko ime, da mu ne bi ostao rus'ki

karakter. Naš narod, otkad je postao jedinstven, otkad je

prešao svoju fermentaciju, drži se ustrajno, ne voli se ni sa

kime miješati – pogotovo ne u ženidbi. – op. prevod.)

G. Kosteljnyk nadopunjuje da u miješanim brakovima, po običaju,

dominira rus'ka strana i naznačuje da su u Gornici (zemlji

podrijetla) Rusyni «pomađareni», a u Bačkoj (na novom području)

Rusyni «Мадярох порусначую» (Mađare „porus'načuju“ – op.

prevod.).135

U petom dijelu opisan je gospodarski život, a u

šestom, kod opisa religijskog i moralnog života, G. Kosteljnyk

utvrđuje prisutnost religijskih konflikata. Sredina je

pogodovala tome: doseljenici su stigli iz raznih mjesta, imali

133 Isto.

134 Isto.

135 Isto.

74

su različite tradicije i nisu bili obrazovani. Osjećao se

pritisak pravoslavnih svećenika koji su željeli prebaciti

Rusyne «на рацке» (to jest, na srpsko-pravoslavnu vjeru).136

Zanimljivo je da je, objašnjavajući prirodnu religioznost

Rusyna, G. Kosteljnyk primijetio: «Треба прізнац, же то нє лєм

прето, же Руснаці з пріроді реліґійні народ, алє і прето, же

наш народ свойо богослуженє (язік) розумі, та го з тім баржей

цага до церквi» (Treba priznati da to nije samo zato što su

Rusnaci po prirodi religiozni narod, nego i zato što naš narod

svoje bogoslužje (jezik) razumije pa ga s tim više vuče do

crkve – op. prevod.).137 U sedmom i osmom dijelu opisana je

crkva i crkveno dobro. U devetom dijelu, gdje se opisuje

krsturska škola, ponovno se spominje «rus'ki duh».

Što se tiče situacije koja je vladala u vrijeme pisanja djela,

G. Kosteljnyk primjećuje:

«Же преподавательні язік у керестурскіх школох мадярскі, а дзеці од дому нє

знаю по мадярскі, то ше барз одбіва на їх духу. У кратко мож повесц, же ше

наука нє пріма їх духа. През 6 рокі, у хторіх дзецко ходзі до школі, іще ше анї по

мадярскі нє научі, як бі требало. Дзецко ше учі, чіта, гуторі, а найвецейраз нє

розумі цо. Цала наука ше відзі дзецку як цошкаль цудзе, далєке – як цошкаль

«мадярске», а нє «руске».138

(Jezik na kojem se predaje u krsturskim školama je mađarski, a

učenici od doma ne znaju mađarski, to se jako odbija na

njihovom duhu. Ukratko se može reći da se nauka ne prima

136 Isto: 58-59.

137 Isto: 60.

138 Isto: 93.

75

njihovog duha. Tijekom 6 godina kad mladić ide u školu još ne

nauči mađarski kako bi trebalo. Mladić uči, čita, govori, a

najčešće to ne razumije. Cijela nauka se čini mladiću kao nešto

strano, daleko – kao nešto „mađarsko“, a ne „rus'ko“. – op.

prevod.)

U desetom i jedanaestom dijelu, posvećenim svećenicima Ruskog

Krstura, G. Kosteljnyk detaljnije razmatra religijske konflikte

u zajednici. Tako, prvi svećenici, prema njegovim podacima,

nisu bili dobri katolici: Myhajlo Kövesdi nagovarao je Rusyne da

ne pristupaju latinskoj vladavini u Kaloči139; Dmytro Popovyč,

koji je služio u Ruskom Krsturu od 1759. g., zbog nastojanja da

vjenča unijate s pravoslavcima stvarao je konflikte, a u

vrijeme službe nije spominjao patrijarha, nego patrijarhe –

«т.є. 4-ох патріярхох восточней шізматіцкей церкві» (tj.

Četvoricu patrijarha istočne šizmatičke crkve – op. prevod.)140.

Potpuna obredna svijest među Rusynima, kako svjedoče ti podaci,

često je bila viša, nego vlastita vjerska.

Na kraju treba istaknuti da je G. Kosteljnyk,

nalazeći se u Galiciji do i u vrijeme Prvog svjetskog rata,

zajedno s mjesnom inteligencijom proživljavao procese

ukrajinskog nacionalnog preporoda, što je značajno utjecalo na

oblikovanje njegove nacionalne svijesti.

Andrij Segedi među doseljenicima u Bosnu i Slavoniju

139 Isto: 105.

140 Isto: 112.

76

U prvo vrijeme boravka u Bosni i Slavoniji doseljenici iz

Galicije pokušavali su utvrditi svoj religijski život i slali

su galicijskom kleru i Križevačkoj biskupiji (pod čiju su

jurisdikciju službeno pripadali) pisma s molbama da im pošalju

svećenika-unijata. Andrij Šeptyc'kyj, Metropolit Galicijski,

obratio se iz tog razloga Vladiki u Križevcima Junianu

Drogobyc'kom141 s molbom da pošalje grkokatoličkog svećenika za

religijske potrebe doseljenika. Vladika je na taj položaj

postavio 38-godišnjeg svećenika Andrija Segedija (Szegedy; 1862.

– 1920.) koji je službeno stigao u Prnjavor 26. kolovoza 1900.

g.142, a prema drugim podacima već se nalazio među bosanskim

Galičanima od 1897. g.143

A. Segedi bio je bačko-srijemski Rusyn i u

početku nije govorio na govoru galicijskih doseljenika.

Zanimljivo je to da su tog svećenika poslali Galičanima

isključivo zbog toga što je J. Drogobyc'kyj smatrao njega

«Malorusom», karakterizirajući ga kao «muža za tu službu

141 J. Drogobyc'kyj (1853-1934) bio je prvi biskup koji je bio podrijetlom

izvan granica Križevačke biskupije i drugi biskup podrijetlom iz Ukrajine.

Zanimljivo je da je mađarsko-židovski istraživač iz Vojvodine Arpad Lëbl

smatrao J. Drogobyc'kog Mađarom «котри ше иншак тримал за Руснака» (Lebl,

Arpad: Socyjalna struktura Rusnakoh u Jugoslaviji. U: Švetlosc, 2/1975,

172).

142 Myz', Roman: Fragmenty z mynulogo ukrajins'koji katolyc'koji cerkvy u

Bosniji. U: Hrystyjanskyj kalendar 1973. Ruski Krstur: Vojvođanski

Vikarijat Križevačke Eparhije, 1973, 87.

143 Golovčuk, Pavlo: Do storiččja ukrajins'koji greko-katolyc'koji parohiji

v s. Devjatyni (Bosnija). U: MIUB, t. II. Novi Sad: 2006, 52; Myz', R.:

Fragmenty z mynulogo..., 89.

77

najsposobnijeg, koji je porjeklom Malorus, pa znade

maloruski».144

Može se pretpostaviti da o jezičnoj odvojenosti među Rusynima

iz Galicije i Rusynima s Karpata ili nisu znali ili je nisu

smatrali značajnom.

U svojim pismima-izvještajima od 1900. g. (o

kojima mi saznajemo iz detaljnih radova istraživača ukrajinske

dijaspore u Jugoslaviji – Borisa Graljuka) A. Segedi opisuje

vlastiti svećenički rad i situaciju među unijatima. Svoje

župljane, doseljenike iz Galicije, definira kao «naš

grkokatolički narod (Rusyni iz Galizije i Ugarske)». Prijelaz

mnogih doseljenika na pravoslavlje svećenik opisuje kao

«pogibelj» – gubitak religijskog identiteta zajednice tumačio

se kao gubitak zajednice. Zanimljiva su ukazivanja o Poljacima

koji su dolazili do svećenika na ispovijed i razgovarali, kako

on piše, na rusinskom (možda se radilo o Rusynima katoličke

vjeroispovijesti).145 Na službenoj razini ukrajinske su

doseljenike iz Galicije često nazivali Poljacima: na primjer, u

pismu Austro-Ugarske Vlade Apostolskom administratoru bosanskih

unijata Oleksiju Bazjuku od 1. srpnja 1916. g. spominju se

poljski kolonisti, dok se imalo na umu Ukrajince-unijate.146

144 Graljuk, Boris: Križevački biskup Julije Drohobecki i djelovanje o.

Andrije Segedija među novodoseljenim Ukrajincima u Bosni od 1900-1909.g. U:

DD, 3 (1990-2000), 142.

145 Graljuk, Boris: Organiziranje grkokatoličke Crkve u Bosni i Hercegovini

za vrijeme nadbiskupa Štadlera. U: MIUB, t. III. Novi Sad: 2007, 223

(ponovno tiskano iz: Josip Štadler – život i djelo. Sarajevo: 1999, 197-

221)

146 Kunyc'kyj, Leontij: Nad Bosnoju. U: MIUB, t. I. Novi Sad: 2004, 107.

78

Etnonim «Ukrajinci» je odsutan u prvim pismima

A. Segedija od 1900. g. Predlažući biskupu Marijanu Markoviću

da pošalje u Lavov studente, on to obrazlaže ovako: «da se

izvoli poslati barem jednoga a ako je moguće i dvojicu

bogoslova u sjemenište lavovsko neka bi naučili rusinski (a

dobro bi bilo i poljski) jezik,.. da u novih župah… već sledeće

godine… uzmognu duhovnu pastvu vršiti».147 Međutim, 1902. g. u

jednom od pisama svećenik spominje «grkokatoličke Ukrajince» u

Bosni – to može značiti da on izjednačuje «rusyns'ko» i

«ukrajinsko», i da usvaja etnonim «Ukrajinac» od doseljenika

(obje varijante su naše pretpostavke). Treba spomenuti i

korištenje termina Galicijani u jednom od pisama.148

Prvi kontakti i odnosi među Rusynima stare

migracije i novopridošlih seljana iz Galicije počeli su u toj

epohi. A. Segedi tražio je pomoć od bogatih župa Kucure i

Ruskog Krstura, odakle je predan crkveni imetak i novac.

Zanimljiva je prisutnost tri porodice iz Bačke i šest porodica

iz takozvane «gornje Mađarske» (Zakarpattja) u bosanskoj

prnjavorskoj župi, gdje su većinom bili Galičani; Galičana je u

župi bilo najmanje četiri tisuće, računajući susjedne rajone.

A. Segedi piše da ta župa prema broju unijata slijedi odmah

nakon krsturske, a broj krštenih i umrlih prelazi njihov

odgovarajući broj u kucurskoj župi – sama činjenica prisutnosti

te usporedbe svjedoči o tome da su i Prnjavor, i Krstur, i

Kucura bili za svećenika dijelovi jedne zajednice.149

147 Graljuk, B.: Križevački biskup..., 146.

148 Isto: 147.

149 Isto: 146-147.

79

Treba navesti i neke druge detalje. 1907. g. A.

Šeptyc'kyj u pismu J. Drogobyc'kom piše o doseljenicima u Bosnu

kao o «mojim sunarodnicima, grkokatoličkim Rusynima koji su

emigrirali u Bosnu».150 U tom periodu vrhovni biskup u Bosni

Josip Stadler piše o potrebi u toj državi za svećenicima koji

znaju rusinski, budući da «bez znanja tog jezika nije našim

Rusynima u Bosni ništa pomognuto».151 Identifikacija doseljenika

iz Galicije u Bosnu kao «Rusyna» bila je široko i zajednički

korištena.

Svoja iskrena nastojanja da pomogne doseljenicima

A. Segedi je utjelovljavao u teškim uvjetima: u jednom od

pisama on piše o apsolutnoj nemogućnosti da sam služi takav

veliki broj unijata raspršenih po sjevernoj Bosni.152 Svećenik

je služio među bosanskim Galičanima do 1909. g.: iz nepoznatih

razloga 30. rujna te godine katoličko rukovodstvo ga je

oslobodilo položaja. Prema riječima Romana Myz'a (istaknutog

istraživača prošlosti Ukrajinaca Jugoslavije) to je svjedočilo

o «rimokatoličkoj superjurisdikciji nad našim svećenicima i

vjernicima u Bosni». A. Segedi je upućen u Dalmaciju gdje je

umro 1920. g.153

Kao što je to bio A. Segedi u Bosni, prvi svećenik

doseljenika iz Galicije u Slavoniju bio je Rusyn Emilijan

150 Isto: 148.

151 Isto: 149.

152 Isto: 147.

153 Myz', R.: Fragmenty z mynulogo..., 98-99.

80

Kocakov koji je služio u takvim mjestima kao što su Kaniža,

Piškorevci, Sibinj.154

Josyf Grods'kyj o Rusynima Bosne

Važna stranica proučavanju pitanja identiteta doseljenika iz

ukrajinskih etničkih zemalja u Jugoslaviju su zapisi Josyfa

Grods'kog, monaha reda bazilijanaca. Na molbu A. Šeptyc'kog

1907.-1908. g. on odlazi u Bosnu s ciljem da se upozna sa

životom doseljenika iz Galicije koji su počeli pristizati do

tih krajeva u posljednjem desetljeću XIX. st. Nasljeđe s

putovanja J. Grods'kog su njegovi zapisi koje je izdao lavovski

časopis Nyva (Njiva – op. prevod.). Istraživači ukrajinske

dijaspore smatraju te materijale prvorazrednim izvorom po

važnosti. Zapisi J. Grods'kog više su puta ponovno

izdani/reizdani – posljednji put sredstvima Romana Myz'a i

poznatog aktivista Semena Sakača.155

Upravo sam naziv tih zapisa – Položenje Rusyniv v Bosniji

(Položaj Rusyna u Bosni – op. prevod.) – svjedoči o tome da su

nekadašnje pretke suvremene ukrajinske imigracije nazivali u to

vrijeme Rusynima. J. Grods'kyj piše o prvim doseljenicima iz154 „Liber memorabilium“ grko-katoličke župe Kaniža od 1908 godine, za

objavljivanje pripremio I. Barščevs'kyj. U: DD, 3 (1990-2000), 287; Miškiv,

Jesenka: Ukrajinci Slobodnice kod Slavonskog Broda. U: DD, 3 (1990-2000),

280.

155 2003.g. je izašla u Lavovu u izdanju Jevrosvit, prema redakciji I. Ščerbe,

direktora Svitovoji federaciji ukrajins'kyh lemkivs'kyh objednanj. 2004.g.

knjiga je objavljena u Novom Sadu, u izdanju «Ruske slovo» i župe sv. Petra

i Pavla, prema redakciji R. Myz'a, u okvirima I. toma Materialiv do istoriji

ukrajinciv Bosniji.

81

tadašnje sjeverne Mađarske i o kasnijim doseljenicima iz

Galicije kao o jedinoj «rus'koj» zajednici za identitetom.

Navest ćemo posebne citate iz teksta:

«Згадав я на своїм місці, що оо. Василияни були на місиї в Хорвациї та в

Славонії. Та тут не один спитає: для когож они там ті місиї давали? Чиж

там також є наші Русини? Отож бачите, дорогі братя, що і тамтуди

загнала лиха доля наших братів, і під нинїшню пору в Хорвациї і Славонії

доволі Русинів, а зайшли вони тут ще за часів Мариї Тереси і єї сина, цїсаря

Йосифа ІІ. (...). І ось до тих країв переселили ся тому сто лїт з горою наші

братя Русини з північної Угорщини, що за Карпатами там осїли та живуть

по нинїшний день.

Та не відразу перейшли наші Русини з північної Угорщини до Хорвациї й

Славонії; вперед поселили ся они в полудневій Угорщинї між велики ріками,

Дунаєм а Тисою, в повіті що зве ся Бачка, десь в половині ХVІІІ ст. (...). І що іно

відтіля розійшли ся вже ті Русини по Хорвациї та Славонії, закладаючи скрізь

села. Так отже ті села в Бачці се найстарші рускі оселї на полуднї».156

(Spominjao sam da su Bazilijanci bili u misiji u Hrvatskoj i

Slavoniji. Tu ih je više pitalo: za koga su oni tamo te misije

davali? Zar su i tamo naši Rusyni? Vidite, draga braćo, da je i

tamo prognala zla sudbina našu braću i sada je u Hrvatskoj i

Slavoniji dosta Rusyna,a došli su ovdje još u vrijeme Marije

Terezije i njezinog sina, cara Josipa II. (...) I tako su se

preselili u te krajeve prije sto godina naša braća Rusyni iz

sjeverne Mađarske što su se za Karpatima naselili i žive dan-

danas.

156 Grods'kyj, Josyf: Položenje Rusyniv v Bosniji. L'viv: Jevrosvit, 2003,

73.

82

Nisu odjednom prešli naši Rusyni iz sjeverne Mađarske u

Hrvatsku i Slavoniju; prvo su se naselili u južnoj Mađarskoj

među velikim rijekama, Dunavom i Tisom, u pokrajini što se zove

Bačka, negdje polovicom XVIII. st.(...). I odonda su se razišli

ti Rusyni po Hrvatskoj i Slavoniji, osnivajući posvuda sela.

Tako su dakle ta sela u Bačkoj najstarije rus'ke nastambe na

jugu. – op. prevod.)

Tako da su «naši Rusyni», prema J. Grods'kom, stanovnici s obje

strane Karpata, u Bačkoj, Srijemu i Bosni. Posebnu pozornost

daje tome da su svi doseljenici s Karpata i iz Galicije bili

ujedinjeni oko religijske djelatnosti Križevačke biskupije:

«Усї ті рускі села в Бачцї, в Славонії, Хорвациї, а тепер і в Боснії, залежні в

церковних справах, подібно як і греко-католицкі Хорвати від греко-

католицкого епископа в Крижевцях в Хорвациї, належать отже до епархії

крижевацкої».157

(Sva ta rus'ka sela u Bačkoj, u Slavoniji, Hrvatskoj, a sada i

u Bosni, ovisna su u crkvenim stvarima, slično kao i

grkokatolički Hrvati o grkokatoličkom biskupu u Križevcima u

Hrvatskoj, pripadaju dakle biskupiji križevačkoj. – op.

prevod.)

Glavni dio knjige posvećen je povijesti seobe Rusyna iz

Galicije i problemima s kojima su se oni susreli u Bosni. Mnogo

komentara posvećeno je njihovoj integraciji u društvo, a

također i brzoj prilagodbi u novoj sredini. To se posebno

odnosilo na mlađu generaciju, o čemu J. Grods'kyj piše:157 Isto: 75.

83

«По сербски говорять всї дуже добре, а найкрасше дїти, що працюють по

фабриках. За те одначе забувають они свою мову, бо нераз они раз на

тиждень бувають в дома. А хто піде до Завідовець на фабрику, того і кілька

місяцїв в дома нема. І на то треба нам звернути бачну увагу. Бо потомки

теперішніх наших переселенцїв готові стати Сербами вже в другім або в

третім поколїню».158

(Srpski govore svi jako dobro, a najbolje djeca koja rade po

tvornicama. Zato međutim zaboravljaju svoj jezik jer su često

samo jednom tjedno doma. A tko ode u Zavidoviće u tvornicu,

njega i nekoliko mjeseci nema doma. I na to treba skrenuti

pažnju. Jer su potomci naših sadašnjih preseljenika spremni

postati Srbima već u drugom ili trećem naraštaju. – op.

prevod.)

Zanimljivo je ukazivanje J. Grods'kog na političke poglede u

zajednici bosanskih Rusyna. Tu on promatra znakove

moskvofilskog utjecaja na zajednicu i specifičnost prihvaćanja

pojma «Ukrajinci» od strane galicijskih doseljenika:

«За се доходить денекуди як прим. на Девятину "Русское Слово", аке звичайно

уїдає на руский нарід. А люди не мають иншої часописи та думають, що то

всьо правда, що там в нїй написано. Про се цьвідчить найкраще се, що прим.

до мене з Боснї недавно писали, з чого виймаю ось сї слова: "Ми бажаємо

сьвященика цїлим серцем, але сохрани нас Боже від українчика!" ».159

(Za to služi donekle primjer u Devetinu „Russkoe slovo“ koje se

obično veže uz rus'ki narod. A ljudi nemaju drugih časopisa i

158 Isto: 40.

159 Isto: 65.

84

misle da je to sve istina što je tamo napisano. O tome najbolje

svjedoči to, što su na primjer meni nedavno iz Bosne pisali, iz

čega navodim ove riječi: „Mi želimo svećenika svim srcem, ali

sačuvaj nas Bože Ukrajinčića!“ – op. prevod.)

Iz toga se može zaključiti da prvim doseljenicima (barem nekima

od njih) etnonim «Ukrajinac» u početku nije bio poznat. Stvara

se dojam da su se s tim «novim» etnonimom galicijski Rusyni

upoznali ne u rodnom kraju, nego na stranicama moskvofilskih

izdanja zbog čega je pojam «Ukrajinci» od početka bio za njih

negativno obojen:

«Они бідаки там (в «Русском слове») тілько злого начитали ся про україньских

сьвящеників, що уявляють собі їх як чортів з рогами. Вони не знають, бідні,

що "істинно-русскіх" сьвящеників числять у нас на десятки, а українських, що

є правдивими слугами Церкви і народу – на тисячі! Але що більше: навіть у

них був один з Українцїв: вони були йому дуже раді і гостили його

якнайсердечнїйше. Не знають бідні, що він і до днесь не перестає нити

займати ся, та помагає їм всякими способами».160

(Oni bijednici tamo (u „Russkom slovu“) samo su se lošeg

načitali o ukrajinskim svećenicima pa ih zamišljaju kao vragove

s rogovima. Oni ne znaju, jadni, da „istinskih rus'kih“

svećenika ima kod nas nekoliko desetaka, a ukrajinskih, koji su

pravedni sluge Crkve i naroda – na tisuće! Ali što je bolje:

čak je kod njih bio jedan od Ukrajinaca: oni su mu se jako

veselili i najsrdačnije ga ugostili. Ne znaju jadni da on do

danas ne prestaje baviti se i pomagati im na sve načine. – op.

prevod.)160 Isto.

85

Zaključak J. Grods'kog o tom pitanju bio je ovakav: «По моєму

най там і іде і "Русское Слово", та лише нехай несе народови

науку і правду, а не кериню» (Po mom mišljenju, neka izlazi

„Russko slovo“, ali neka prenosi narodnu nauku i istinu, a ne

opijenost – op. prevod.). Zanimljivo je što autor odvaja pojam

«істинно-русскіх» („istinskih rus'kih“ – op. prevod.) od

ukrajinskih; nažalost, on to dodatno ne komentira.161

Treba navesti posebne komentare koji su se pojavili među

Rusynima i Ukrajincima nekadašnje Jugoslavije poslije ponovnog

izdanja rada J. Grods'kog. Myhajlo Ramač, poznati predstavnik

inteligencije iz zajednice Rusyna, stavio je naglasak na to da

prvi doseljenici nisu sebe smatrali Ukrajincima.162 S druge

strane, istaknuti jugoslavensko-ukrajinski kulturni djelatnik

Myhajlo Ljahovyč istaknuo je da na primjeru bosanskih Rusyna

koji su stekli ukrajinsku nacionalnu svijest, treba skrenuti

pozornost bačko-srijemskim Rusynima:

«Прето ище раз сцем повториц: публикация тей кнїжки хасновита за

Українцох, бо можу дознац велї деталї о своїх перших рокох у Босни. Алє вона

ма буц хасновита и за Русинох як приклад законченого процесу

национального освидомленя».163

(Zato još jednom treba ponoviti: publikacija te knjige je

korisna za Ukrajince jer mogu doznati mnoge detalje o svojim

161 Isto.

162 Ramač, M.: Perše svydoctvo o Galyčynoh u Bosny. U: Švetlosc, 2003/2.

163 Ljahovyč, Myhajlo: Dokument u dragokaz. U: Švetlosc, 2003/4.

86

prvim godinama u Bosni. Ali ona mora biti korisna i za Rusyne

kao primjer završenog procesa nacionalnog osvještenja. – op.

prevod.)

Kozaračko pismo Myhajla Kindija

Ukrajinski doseljenici stigli su do mjesta Kozarac 1890.-1912.

g. uglavnom iz područja Ternopilj, Brody i Drogobyč.164 1911. g.

oni su izgradili crkvu sa svećenikom Myhajlom Kindijem – jednim

od predstavnika grkokatoličkog klera iz Galicije što je stigao

do Bosne na poziv doseljenika; potonji nisu razumjeli jezik

mjesnih svećenika i često su bili u sukobu sa svećenstvom

drugih nacionalnosti i konfesija. Pod oltarom izgrađene crkve u

Kozarcu bila je zazidana boca s pismom tog svećenika. Boca je

pronađena godinama kasnije, a pismo je objavio R. Myz' na

stranicama Hrystyjans'koho kalendarja Kryževs'koji jeparhiji (Kršćanskog

kalendara Križevačke biskupije – op. prevod.) za 1969. g. 165

U pismu «je kratko opisano o rus'ko-ukrajinskoj

zajednici koja je emigrirala iz Galicije nakon 1890. g.».

Dozvolu za posvetu crkve M. Kindij dobio je od apostolskog

administratora J. Žuka «koji je rus'ko-ukrajinske narodnosti i

potječe iz Galicije». Crkva je izgrađena s ovakvom nadom:

«Кобто Господь дав, щоб наш руско-український нарід удержав ту

164 Biljak, Oleksandr: Ukrajins'ki oseli v Bosniji j Slavoniji. U: MIUB, t.

II. Novi Sad: 2006, 29-46 (ponovno tiskano iz: Juvilejnyj kalendar.

Derventa: 1940, 37-48, 100-106).

165 Myz', Roman: Istoryčni obrazky. U: Hrystyjanskyj kalendar za vyrnyh kryževackej eparhyji 1969. Ruski Krstur: Vojvođanski Vikarijat Križevačke

Eparhije, 1969, 85-87.

87

на чужинї свою правдідну віру католицку, (...), а до того щоб

удержав ся і при своїй народности українській» (Kad bi Gospodin

dao da naš rus'ko-ukrajinski narod održi tu u tuđini svoju

pradjedovsku vjeru katoličku, (...), kako bi održao i svoju

narodnost ukrajinsku – op. prevod.). Tako u tom tekstu vidimo

pojavu takvih oblika kao «rus'ko-ukrajinski narod», «ukrajinska

narodnost» koje je, može se pretpostaviti, donio sa sobom taj

svećenik (i drugi svećenici).

Dalje M. Kindij govori budućem čitatelju166 svog pisma

o prisutnosti Rusyna iz Galicije na tim prostorima:

«Тепер знай, що всї Русини в Боснї що суть греко-католицкого обряду, то

прийшли зі Східної Галичини і поселились на самперед в Прняворі, опісля в

Деветинї, Хорвачанах, в Дуброві, в Каменици, де є і монастир братів

студитів, на Челїнци, коло Банялуки, в Яблани, на Іваньский, в Козарци, на

Марічцї, в Домброві коло «Нові», в Прєдорі, в Церовлянах коло Ґрадішки – Крім

того є много Русинів робітників в Завідовіч и в Вареше коло Сараєво».167

(Sada znaj da su svi Rusyni u Bosni što su grkokatoličkog

obreda došli iz Istočne Galicije i naselili se prvenstveno u

Prnjavoru, kasnije u Devetini, Hrvaćanima, u Dubravi, u

Kamenici, gdje je i manastir braće studita, na Čelincu, oko

Banja Luke, u Jablanima, na Ivanskoj, u Kozarcu, na Marićki, u

Dombravi oko „Novog“, u Prijedoru, u Cerovljanima oko Gradiške

166 Zanimljiva je primjedba M. Kindija u pismu prema kojem taj budući

čitatelj već možda nije znao svoj materinji jezik u tom središtu. Nema

sumnje da je svećenik zamišljao da je čitatelj potomak preseljenika, a

sumnje u vezi njegovog znanja jezika ukazuje na to da je asimilacija među

doseljenicima bila brza (što potvrđuje riječi J. Grods'kog).

167 Myz', R.: Ystoryčni obrazky..., 86.

88

– osim toga, ima mnogo Rusyna radnika u Zavidovićima i u Varošu

oko Sarajeva. – op. prevod.)

M. Kindij bio je zabrinut zbog načina na koji će Rusyni očuvati

svoju nacionalnu kulturu:

«Мають тепер шість сьвящеників Русинів але не мають нї одної школи і

тому дуже винародовлюють ся, перетають бути Русинами, а стають

Хорватами або Сербами. Шкода того народа – слїд по нім загине, бо всї

напосїлись на него – в Галичині давали і давять нас Поляки і Жиди, а ту знов

не можеш собі дати ради і так загибаєш – живцем в гріб лягаєш. На

Мадярщині знов... (nedostaje)... і не дають нї школи, а навіть там впроваджує

мадярску бесїду, і так ми здані на ласку і неласку чужинців».168

(Sad imaju šest svećenika Rusyna, ali nemaju nijedne škole i

zato se odnarođuju, prestaju biti Rusynima i postaju Hrvatima

ili Srbima. Šteta tog naroda – trag za njim će nestati jer su

ga svi pritisnuli – u Galiciji su nas davili i dave nas Poljaci

i Židovi, a ovdje ponovno ne možeš sebi pomoći pa gineš – živ u

grob liježeš. U Mađarskoj ponovno... (nedostaje)... i ne daju

ni škole, čak uvode mađarski jezik, i tako smo predani na

milost i nemilost stranaca. – op. prevod.)

Tako su Rusynima nazvani i svećenici iz Galicije koji su došli

k doseljenicima-unijatima. U navedenom ulomku radi se o

zabrinutosti M. Kindija položajem Rusyna u Galiciji, Bosni i

Mađarskoj – svećenik govori o jedinstvenoj zajednici Rusyna na

tom prostoru. Dalje autor poziva čitatelja da poštuje svoje

nacionalno-religijsko podrijetlo: 168 Isto.

89

«Друже, приятелю, що добув єсь се письмо, знай щось руского батька син і

рускої... (nedostaje)... – розповідай се всїм – і молись за дїдів і... (nedostaje)...,

молись за нас, що сьмо ставили цю церков, за нас, що вже сьмо може зігнили

давно в гробі темнім, молись за нашу душу – тримайсь своєї віри рускої-

католицкої, і будь все щирим сином Русином – добрим сином Руси-України, що

видала таких синів як Маркіяна Шашкевича, Тараса Шевченка».169

(Druže, prijatelju, što si dobio ovo pismo, znaj da si rus'kog

oca sin i rus'ke... (nedostaje)... – pričaj sa svima – i moli

za djedove i... (nedostaje)..., moli za nas što smo utemeljili

ovu crkvu, za nas što smo već možda istrunuli davno u tamnom

grobu, moli za našu dušu – drži se svoje vjere rus'ko-

katoličke, i budi sve vedrijim sinom Rusynom – dobrim sinom

Rus'i-Ukrajine koja je dala takve sinove kao što su Markijan

Šaškevyč, Taras Ševčenko. – op. prevod.)

M. Kindij, kako svjedoči njegovo pismo, bio je u potpunosti

upoznat sa suvremenom koncepcijom ukrajinske nacije. U njegovom

tekstu etnonim «Rusyn» pravilno se kombinira s pojmom Ukrajine-

Rus'i, s imenima M. Šaškevyča i T. Ševčenka – to jest odnosi se

na uobičajeni ukrajinski kontekst tog etnonima. U tome se vidi

određeni kontrast između mentaliteta J. Grods'kog i pogleda M.

Kindija. To dopušta da se logično pretpostavi, prema našem

mišljenju, da su doseljenicima iz Galicije (barem nekima od

njih) etnonim «Ukrajinci» i koncepciju Ukrajine-Rus'i donijeli

galicijski svećenici koji su stigli kasnije ili posredništvo

drugih kontakata.

169 Isto: 87.

90

Ne smije se zaboraviti da je 1907.-1909. g. u

Prnjavoru pod štićeništvom/zaštitom Grko-katoličkog svećenstva

osnovana filijala lavovske Prosvite170 – to svjedoči o tome da je

u samom društvu postojao i osjećaj potrebe organiziranog

kulturnog života i orijentacija na ukrajinsku nacionalnu

organizaciju.

Rusyni i Ukrajinci u zapisima Leontija Kunyc'kog

Još jednim od spomena o ukrajinskoj zajednici u Bosni bili su

zapisi Leontija Kunyc'kog koji 1917.-1918. g. tiska časopis

Nyva. Ti zapisi se odnose na vremena Prvog svjetskog rata kad

je izišla na površinu želja naroda pokorenih velikim carstvima

da imaju odvojeni nacionalni razvitak; među takvim narodima

bili su Rusyni Galicije i Zakarpattja. 2004. g. rad L.

Kunyc'kog ponovno je izdao R. Myz'.171

Jedna od glavnih razlika teksta L. Kunyc'kog i zapisa

J. Grods'kog je ta što se galicijske doseljenike u Bosnu ne

naziva Rusynima, nego Ukrajincima što svjedoči o kvalitativnoj

promjeni u prihvaćanju tih dvaju termina. Etnonim «Rusyn» (ili

«Rusnak») autor također koristi, ali on u svom radu jasno

dijeli stanovnike Galicije i galicijske doseljenike od

stanovnika Mađarske Rus'i i doseljenika s Karpata u Bačku.

170 Lis'kyj, Bogdan: Z pryvodu 80-ričnogo juvileju z dnja zasnuvannja

«Rus'koji čytal'ni tovarystva Prosvita» u Prnjavori. U: ND, 77 (1989), 25.171 Kunyc'kyj, Leontij: Nad Bosnoju. U: MIUB, t. I. Novi Sad: 2004, 89-152

(ponovno tiskano prema: «Nyva», L'viv, 1917-1918).

91

Kao pojašnjenje opće klime te epohe i osobnog pogleda

L. Kunyc'kog navest ćemo naznake o njegovom susretu s

«rusnac'kim» svećenicima u Budimpešti s kojima je razgovarao o

aktualnim temama za galicijske Ukrajince i mađarske Rusyne

(čiji je brojčano ograničen pomađaren vrh obnovio svoje

vrijednosti pod mađarskom vladavinom):

«Ми пішли перворядними вулицями Кошута і Андрашія, зробили, як казав сей

старший священик, "великий обход" в округ костела св. Стефана і терниною

колючого хиба лучили ся ми, бо мою бесїду про наші змаганє, на яку ми

самозрозуміло зійшли розмовляючи про послїднї події світової війни, слухав

старший холодно, а молодший "дивно і обоятно". Коли ми оглядали катедру

св. Стефана, старший з гордовитою радістю вказав на сю велич і сказав: "не

така як ваш св. Юр". "Ну, наша катедра за те старша, а вже рішучо красший

вид з неї, як з того долу, звідки видно лиш чуже нам і вам велике місто, нич

більше". Моя відповідь трохи подразнила старшого товариша проходу і він

почав хвалити Будапешт як перше місто на світі що до краси і чистоти. У

відповідь на се я почав голосно відчитувати з вивісок імена родовитих

Мадярів, тих Конів, Ґольдів, Фаєрдуфтів, Лєвенгерців, які дали таку велику

перемогу Мадярам і над нашим народом і сказав: "Таж се жидівське місто, яке

кромі славних на усю Европу каварень і циганських музик, не має в собі нїчого

ориґінального". В тім настрою увійшли ми на вулицю Ракочія, якого тлїнні

останки відшукав Мадярам Українець проф. Др. Шурам. Сей факт прямо

заперечив менї той старший аргументуючи в подразненю, що се неможливе,

щоби якийсь там Українець мусїв аж помагати Мадярам відшукувати

Ракочія. Так нам не везло цїлий час. Я прямо не міг через горло перетиснути

хотьби одно слово похвали для Мадярів, а о долї угорських Руснаків вони

навіть не хотїли говорити. Світле матеріяльне забеспеченє духовенства

92

зробило його самозадоволеним і впершо спинило його зір покірний -

служебний у стіп чужого хлїбодавця. Так ішли ми мовчки в сторону готелю. А

я думав, питав себе в душі, коли то прийде ся хвиля, що і Угорська Русь зверне

очи на нас, тай затужить за злукою з нами, бо їм остала ся ще українська

мова і рабське чувство схиляти ся до сильного і перед сильним».172

(Mi smo krenuli prvim ulicama Košuta i Andrašija, napravili,

kako je rekao taj stariji svećenik, „veliku ophodnju“ oko crkve

sv. Stjepana i kao da smo se susreli s oštrim trnjem jer je moj

govor o našim nastojanjima, na koji smo, očigledno, skrenuli

razgovarajući o posljednjim događajima svjetskog rata, slušao

stariji hladno, a mlađi „s čuđenjem i strašljivo“. Kad smo

razgledavali katedralu sv. Stjepana, stariji je s ponosnom

radošću pokazao tu veličinu i rekao: „nije kao vaš sv. Juraj“.

„Ali naša katedrala je zato starija, a sigurno je ljepši pogled

s nje, nego iz te doline, odakle se vidi samo strani nama i

vama veliki grad, ništa više“. Moj odgovor je zainteresirao

starijeg prijatelja ophodnje i on je počeo hvaliti Budimpeštu

kao prvi grad na svijetu u ljepoti i čistoći. Kao odgovor na to

ja sam počeo glasno čitati s natpisa imena Mađara plemenitog

roda, tih Kona, Golda, Feierdufta, Levengertza, koji su dali

takvu veliku pobjedu Mađarima i nad našim narodom i rekao: „Pa

ovaj židovski grad koji osim slavnih za cijelu Europu karavana

i ciganskih glazbenika nema u sebi ništa originalno“. U tom

raspoloženju stigli smo na ulicu Rákóczija čije je posmrtne

ostatke tražio za Mađare Ukrajinac prof. dr. Ščuram. Tu

činjenicu mi je direktno osporio taj stariji argumentirajući

uzbuđeno da je to nemoguće da je neki tamo Ukrajinac morao

pomagati Mađarima tražiti Rákóczija. Tako nam nije išlo cijelo172 Isto: 95-96.

93

vrijeme. Ja nisam mogao kroz zube protisnuti makar jednu riječ

pohvale za Mađare, a o sudbini mađarskih Rusnaka oni čak nisu

htjeli ni govoriti. Svjetlo materijalno osiguranje svećenstva

učinilo ga je samozadovoljnim i učinilo njegov pogled pokornim

– službenik svake stope/svakog koraka tuđeg

hranitelja/gospodara. Tako smo išli šutke prema hotelu. A ja

sam mislio, pitao sebe u mislima, kad će doći taj trenutak da i

Mađarska Rus' skrene pogled na nas i zažali za unijom s nama

jer im je ostao još ukrajinski jezik i robovski osjećaj

pokoravati se jačem i pred jačim. – op. prevod.)

Opis te diskusije pomaže shvatiti vladajuće raspoloženje i među

nadahnutim ukrajinskom idejom Galičana-Ukrajinaca i među onima

koje su pogrdno/s omalovažavanjem nazivali «mađaronima». Za

potonje su ideja razvitka vlastite kulture i položaj njihovog

naroda značili manje nego mađarsko-imperijske vrijednosti i

interesi. To pomaže da se shvati zašto je L. Kunyc'kyj koristio

za doseljenike iz Galicije isključivo etnonim «Ukrajinci».

L. Kunyc'kyj potvrđuje neke tvrdnje J. Grods'kog i M.

Kindija – posebno o brzoj prilagodbi novog naraštaja

Ukrajinaca:

«Зазначую, що в тих громадах нема до тепер жадної школи, дїти не уміють

нї читати нї писати, а війна і високі кошта науки не позволяють людям

своїх дїтий посилати до міських шкіл. Одиницї, як пішли, чи то до

промислових шкіл, чи просто до ремесла – а їх можна на пальцях почислити –

так похорватчили ся, чи посербили ся, що тепер і не хочуть по українськи

говорити, а коли й говорять у власнім інтересї, то дуже калїченою мовою».173

173 Isto: 108.

94

(Primjećujem da u tim zajednicama nema do sada nijedne škole,

djeca ne znaju ni čitati ni pisati, a rat i visoki troškovi

nauke ne dopuštaju ljudima da svoju djecu šalju u gradske

škole. Pojedinci koji su pošli u zanatske škole ili obrt – a

takvi se mogu na prste nabrojati – tako su se pohrvatili ili

posrbili da sada ni ne žele govoriti ukrajinski, a kad i govore

u vlastitom interesu, onda je to vrlo iskvareni jezik. – op.

prevod.)

Posebnu pozornost autor daje religijskom pitanju zajednice –

posebno pitanju «златинщення» (polatinjenja – op. prevod.)

Ukrajinaca Bosne. U prvo vrijeme poslije preseljenja i do

dolaska unijatskog svećenstva, Ukrajinci su se često obraćali

svećenicima drugih nacionalnosti i konfesija – posebno do Srba-

pravoslavaca i Hrvata-katolika. Prema zakonu, unijati su

službeno potpadali pod jurisdikciju Sarajevskog katoličkog

nadbiskupa. To je izazvalo nemir u brojčano ograničen krug

ukrajinske inteligencije koja se žalila na želju da se unijati

prebace na zapadni obred i čak je slala pisma o tome Vatikanu.

L. Kunyc'kyj nastoji opovrgnuti tvrdnju o pritisku na

religijski identitet Ukrajinaca i piše o nastojanju vrhovnog

svećenstva da riješi taj konflikt upućivanjem doseljenicima

svećenika iz Križevačke biskupije, a nakon pojave jezičnih

nesporazuma s njima – iz Galicije:

«Є закон католицької церкви, що там, де нема гр. кат. епископа, унїяти

підлягають юрисдикції рим. кат. епископа. В тімже конкретнім случаю, в

якім внесено від Українцїв меморандум до Ап. Столицї, факт, що гр. католики

95

підлягають власти аепископа в Сараєви, не дає нї найменших підстав до

сего, щоби Українцї могли побоювати ся латинїзиції себе або насильної

денаціоналїзації. Церковні круги Сараєва далекі від сеї думки. Бож для

Українцїв кольонїстів спроваджувано священиків вперід з Крижевацької

диєцезії. Колиж ті неуміючи по українськи не могли задосить учинити своїм

душпастирським обовязкам, спроваджено Українцїв священиків з Галичини.

Для пятьох в Боснї існуючих українських гр. кат. парохій іменовано власне

осібного ґен. вікарія з осідком в Сараєві».174

(Postoji zakon katoličke crkve da tamo gdje nema grkokatoličkog

biskupa, unijati potpadaju jurisdikciji rimokatoličkog biskupa.

U tom konkretnom slučaju u kojem su Ukrajinci podnijeli

memorandum Apostolskoj Stolici, činjenica da grkokatolici

potpadaju vlasti nadbiskupa u Sarajevu ne daje ni najmanju

osnovu tome da bi se Ukrajinci mogli bojati latinizacije ili

nasilne denacionalizacije. Crkveni krugovi u Sarajevu daleko su

od te pomisli. Jer su za Ukrajince koloniste dovedeni svećenici

unaprijed iz Galicije. Za pet postojećih ukrajinskih

grkokatoličkih župa u Bosni imenovan je vlastiti osobni gen.

vikarij sa sjedištem u Sarajevu. – op. prevod.)

L. Kunyc'kyj također navodi podatke o nastojanju nadbiskupa J.

Stadlera da stvori za grkokatolike posebno biskupsko

prijestolje pod Vatikanskom jurisdikcijom i o tome da se toj

zamisli nisu protivili ni Vatikan ni Sarajevska (austrijska)

vlada. Prema izgradnji grkokatoličkog hrama u bosanskoj

prijestolnici, prema iskazu autora, katolici su se također

odnosili blagonaklono. Te su teze, piše autor, dovoljne da se

nivelira ideja o strategiji polatinjenja unijata.174 Isto: 119.

96

Ipak, treba istaknuti da nisu svi smatrali J.

Stadlera predanim rješavanju ovog slučaja u korist Ukrajinaca:

prema podacima srpskog povjesničara M. Vukmanovića, ovaj

nadbiskup gledao je Ukrajince pogledom poljskih desnih

stranaka, ignorirao ih kao nacionalno biće, a o etničkoj

Ukrajini pod poljskom okupacijom govorio je kao o zemlji za

koju je rimski Papa dao pravo „pravovjernim“ poljskim

kraljevima da vladaju njome.175 Osim toga, kao što svjedoči

dobro dokumentiran rad B. Graljuka o djelatnosti J. Stadlera,

tadašnja bosanska vlada je 1907. g. odbacila ideju J. Stadlera

o osnivanju posebnog grko-katoličkog episkopata – kao

neodgovarajuću stvarnim potrebama jer je prema vatikanskim

uputama o religijskim potrebama unijata u zemljama koje je

okupirala Austrija trebao brinuti katolički nadbiskup.176

S dolaskom svećenika iz Galicije pojavili su se

zahtjevi za većom autonomijom Ukrajinaca-unijata zbog čega je

1914. g. nastojanjima metropolita Andrija Šeptyc'kog i rektora

lavovskog duhovnog sjemeništa Josipa Žuka osnovan posebni

vikarijat (apostolska uprava) sa sjedištem u Sarajevu i,

kasnije, u Banja Luci (vikarijat je postojao do 1924. g.).

Djelatnost J. Žuka u korist duhovne neovisnosti doseljenika

izazvala je zadovoljstvo župljana:

175 Vukmanović, Milan: Neki sadržaji vjerske, političke i kulturne delatnosti Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini između dva rata. U: MIUB, t.

III. Novi Sad: 2007, 183-184.

? Graljuk, B.: Organiziranje grkokatoličke..., 232.

176

97

«Впала менї в руки вирізка здаєсь з "Руслана", в якій стоїть таке написане:

"Від часу до часу піднимають ся по часописях голоси, що боснїйські Русини

нарікають на те, що їх підчинено під власть латинського епископа

Стадлєра і бажають конче належати до власти галицького Митрополита у

Львові.

Від часу за менованя о. Дра Жука, ревного священика і Русина – патріота

ґенеральним вікарієм в Боснї для руських осадників жалї ті не мають нїакої

основи і про них Русини в Боснї певно нїчого не знають, бож він їх найвисшою

властию церковного в Боснї, незалежною від архіепископа Стадлєра і других

епископів латинських, хиба в тім ріжниця, що він ґенеральний вікарій, а вони

епископи».177

(Došao mi je u ruke isječak, čini se iz „Ruslana“, u kojemu

piše ovo: „S vremena na vrijeme u časopisu kruže glasine da se

bosanski Rusyni žale na to što su podčinjeni vlasti latinskog

biskupa Stadlera i žele obavezno pripadati vlasti galicijskog

Metropolita u Lavovu.

Od vremena imenovanja o. dr. Žuka, revnog svećenika i Rusyna –

patriota generalnim vikarom u Bosni za rus'ke starosjedioce, te

pritužbe nemaju nikakve osnove i o njima Rusyni u Bosni sigurno

ništa ne znaju jer ih on najvećom ovlašću crkve u Bosni,

neovisne o nadbiskupu Štadleru i drugim latinskim biskupima,

ali u tome je razlika što je on generalni vikar, a oni biskupi.

– op. prevod.)

Zanimljivo je svjedočenje o suživotu Galičana i iseljenika iz

Karpatske regije u Bosni. Tako je u mjestu Opsečko galicijski

svećenik Oleksandr Biljak među župljanima imao i «ugarskih

Ukrajinaca»:177 Kunyc'kyj, L.: 120..

98

«У своїй парохії має о. Біляк до 80 людий – угорських Українців, які зразу

уважали себе за Мадярів і жили окреме від наших людий. Та з часом зжили ся

вони з нашими людьми, приняли ношу і мову нашого люду. І набрали народної

свідомости і почутя племінної спільноти. Зразу не хотїли угорські Руснаки

навіть дружбити ся з нашими дївчатами. Та зважив ся один вдовець

одружити ся з галицькою дївчиною, яка була славною ґаздинею. А що "die

Liebe kommt durch den Magen" – так проломили ся угорські Руснаки і вже радо

шукають собі дружин між нашими дівчатами».178

(U svojoj parohiji ima o. Biljak do 80 ljudi – mađarskih

Ukrajinaca koji su odmah smatrali sebe Mađarima i živjeli

odvojeno od naših ljudi. S vremenom su se stopili s našim

ljudima, prihvatili odjeću i jezik naših ljudi. I stekli

narodnu svijest i osjećaj plemenskog zajedništva. Mađarski

Rusnaci se nisu htjeli odmah družiti s našim djevojkama. Pa se

odvažio jedan udovac oženiti se s galicijskom djevojkom koja je

bila slavna gazdarica. A budući da "die Liebe kommt durch den

Magen" – tako su se odvažili mađarski Rusnaci i već rado traže

sebi žene među našim djevojkama. – op. prevod.)

Ti zapisi svjedoče o tome da u prvo vrijeme nije postojao

društveni suživot mežu Galičanima i «Rusnacima» i da ih je

«mađarski» identitet ugarskih Rusyna odvajao od galicijskih

zemljaka. Autor piše da se približavanje dogodilo u smjeru od

Rusyna do Ukrajinaca (nažalost, nije opisana uloga Galičana u

tome). U toj situaciji takvo približavanje može se pojasniti i

utjecajem galicijskog svećenika (kao religijskog faktora), oko

178 Isto: 143.

99

kojeg se koncentrirao religijski život svih unijata, Rusyna i

Ukrajinaca.

U mjestu Zavidovići također su radili i Galičani, i

«ugarski Ukrajinci», čija se integracija odvijala drugačije:

«В Завідович є величезний тартак. В нїм працювало в час приходу о. К(індія)

т. є. 20. Х. 1910. около 50 родин галицьких переселенцїв, душ усїх около 700.

Крім сего в лїсах сеї фірми, що тягнули ся аж до сербської границї, працювали

угорські Українцї, яких число усе вагало ся між 2000-3000 людий, самих мущин.

Усї вони спадали в душпастирство о. К(індія). (...).

Богослуження правив о. К(індій) зразу в римо-католицькій каплицї. Наш нарід

приняв о. К(індія) дуже радо, а угорські Українцї держали ся осторонь.

Тяжко було між ними що робити, бо то були лїсові робітники, привожені у

Босну жидівськими аґентами, партіями, по кілька соток на раз. Сї люди

стояли під абсолютним впливом свойого провідника так, що відношенє сього

люду до нашого священика було залежне від відношення аґента до особи

священика. (...)».179

(U Zavidovićima je velika pilana. U njoj je radilo u vrijeme

dolaska o. K(indija), tj. 20. X. 1910. oko 50 obitelji

galicijskih doseljenika, oko 700 duša. Osim toga, u šumama te

firme koje su se protezale čak do srpske granice, radili su

mađarski Ukrajinci kojih je bilo između 2000 i 3000, samih

muškaraca. Svi oni su spadali u pastoralu o. K(indija). (...).

Bogoslužje je provodio o. K(indij) odmah u rimokatoličkoj

kapeli. Naš narod je primio o. K(indija) vrlo radosno, a

mađarski Ukrajinci su se držali postrani.

Teško je bilo među njima išta raditi jer su to bili šumski

radnici koje su doveli u Bosnu židovski agenti, partije, po179 Isto: 149.

100

nekoliko stotina odjednom. Ti ljudi su bili pod apsolutnim

utjecajem svog vođe tako da je odnos tog naroda prema našem

svećeniku bilo ovisno o odnosu agenta prema osobi svećenika.

(...). – op. prevod.)

Autor opisuje konfliktnu situaciju povezanu s dolaskom i

službom M. Kindija u ovo središte; konflikt je objašnjen time

da ta prisutnost i rad nisu odgovarali nekome od utjecajnih

ljudi tog mjesta. Svećenik je morao napustiti sredinu.

Na taj se način može primijetiti kako se u situaciji

bez vanjskih negativnih faktora religijska (i, kao posljedica,

nacionalna) integracija među Galičanima i «ugarskim

Ukrajincima» odvijala pozitivno (primjer Opsečka), dok se u

uvjetima negativnog utjecaja izvana integracijski proces nije

mogao dogoditi (primjer Zavidovića).

Zanimljiv je način na koji L. Kunyc'kyj opisuje

«ukrajinsku narav» u Bosni, u selu Devjatyna (prema autoru –

Деветіна (Devetina – op. prevod.):

«Входимо на обійстє з недобрим бриськом на припонї, з гусьми, качками,

курми, криницею, як в Галичинї. З стодоли чути важкі удари цїпа. Ми

привитали ся – і з стодоли вийшов кремезний хлоп, середного росту, з

козацьким вусом на добрім веселім лици. Йому вже минула сїмдесятка, хоч він

ледви шпаковатїти починає.

Се одна з тих незнищених українських натур, що її праве серце, здоровий

розум і зелїзні прямо мяснї не можуть спокійно знести галицької кривди і

нужди, тай тому "втїкають у свім за очі". Так і Максим зібрав кілька соток

корон з продажі своєї мізерії тай тому двайцять лїт виїхав до Босни! Нинї він

101

властителем 50 морґів поля і лїса, усьо в однім кусневи огороджене,

справлене. З Максимом ідемо в хату, а там на прозї вже жде нас гостинна

господиня, окружена "Божим благословенством" громадкою дїтий, хлопчиків

і старших уже дївчаток. "А двох синів і зять ще у війську служать", додає з

гордостию батько Максим».180

(Ulazimo na imanje sa zločestim psom na lancu, s guskama,

patkama, kokošima, bunarom, kao u Galiciji. Iz ambara/žitnice

se čuju teški udarci mlatila. Mi smo se pozdravili i iz ambara

je izašao jak momak srednjeg rasta s kozačkim brkovima na

dobrom, veselom licu. On je već prešao sedamdesetu, iako jedva

da počinje sijedjeti.

To je jedna od tih neuništivih ukrajinskih priroda čije snažno

srce, zdrava pamet i upravo željezni mišići ne mogu mirno

podnijeti galicijsku krivicu i potrebu, i zato „bježe kud ih

noge nose“. Tako je i Maksym sakupio nekoliko stotina kruna od

prodaje svoje bijede i prije dvadeset godina otišao u Bosnu!

Sad je on vlasnik 50 kj (katastarsko jutro – op. prevod.) polja

i šuma, sve u jednom dijelu ograđeno, priređeno. S Maksymom

idemo u kuću, a tamo nas na pragu već čeka gostoljubiva

domaćica okružena „Božjim blagoslovom“ skupinom djece, dječaka

i već starijih djevojaka. „A dvojicu sinova su uzeli da u

vojsci služe“, dodaje s ponosom otac Maksym. – op. prevod.)

Osim isticanja ljubavi prema slobodi Galičana koji više vole

biti slobodni u stranoj zemlji, nego trpiti nepravdu u

domovini, privlači pozornost i na ponos Ukrajinca čiji sinovi

služe u austrijskoj vojsci. Stvara se dojam da ideja o

oslobođenju Ukrajine od raznih carstava i njezino državno180 Isto: 121.

102

ujedinjenje još nije postalo sastavnim dijelom ideologije

posebnih bosanskih Ukrajinaca-seljaka u vrijeme putovanja L.

Kunyc'kog.

Znakovi političke svijesti ukrajinske nacije počeli su se

javljati, međutim, u krugovima ukrajinske inteligencije kojoj

su pripadali državni službenici, koncentrirani većinom u

Sarajevu. Njihove političke ideje i organizaciju opisao je

grko-katolički svećenik hrvatskog podrijetla Mirko Bojić iz

čijih zapisa saznajemo o postojanju „Ukrajinskog kružoka“ u

bosanskoj prijestolnici koji je okupljao pristalice ukrajinske

neovisnosti:

«І свій кружок перетворили ми в "Раду", частіше сходилися, живо розмовляли

про створену українську державу й ждали воскресення великої й сильної

України. Цікаво було приглядатися до цих старих панів, що уважалися

пропащими, як вони уважно слідкували за подіями у зв'язку з Україною й як

вони по всьому місті пропагували ідею самостійної України, не побоявшись

своїх товаришів-поляків, яких також не мале число жило в Сараєві, ні самої

Австрії, чиїми урядовцями були. Деяким впливовим типам було не до вподоби

наше українство, бо само собою розумілося, що соборна Україна мусіла

обіймати й Галичину та Буковину, отже пошкодити Австрії. Відомо мені

було, що поліція стежить за нашим "кружком згл. радою". Це було певно діло

поляків, бо їм не подобалося, що ці високі пани заявлялись українцями, а їх

вони хотіли представляти поляками. Щоб іще виразніш зазначити своє

українство старий пан Зобков, член Верховного Суду, змінив своє прізвище

Зобков на Зобків, а Вонсович на Вусович».181

181 Bojić, Mirko: Z mynulogo miž ukrajincjamy v Bosni. U: MIUB, t. II. Novi

Sad: 2006, 125.

103

(I svoj kružok smo pretvorili u „Radu“ („Savjet“ – op.

prevod.), češće se sakupljali, živo razgovarali o stvorenoj

ukrajinskoj državi i čekali uskrsnuće velike i jake Ukrajine.

Zanimljivo je bilo pobliže vidjeti tu staru gospodu koja su se

smatrala propalima, kako su oprezno razgovarali o događajima

vezanim za Ukrajinu i kako su po cijelom gradu propagirali

ideju samostalne Ukrajine, ne bojeći se svojih prijatelja-

Poljaka kojih je također dosta živjelo u Sarajevu, niti same

Austrije čiji su službenici bili. Nekim utjecajnim tipovima

nije se svidjelo naše ukrajinstvo jer se samo po sebi razumjelo

da je saborna Ukrajina morala obuhvaćati i Galiciju i Bukovynu,

dakle naštetiti Austriji. Poznato mi je bilo da policija traga

za našim „kružokom, tj. radom“). To je bilo određeno djelo

Poljaka jer se njima nije sviđalo što se ta visoka gospoda

nazivaju Ukrajincima, a njih su oni htjeli predstavljati kao

Poljake. Kako bi još izražajnije označili svoje ukrajinstvo,

stari gospodin Zobkov, član Vrhovnog Suda, promijenio je svoje

prezime u Zobkiv, a Vonsovyč u Vusovyč. – op. prevod.)

Iz zapisa L. Kunyc'kog saznajemo o postojanju više ili manje

razvijene nacionalne svijesti među Ukrajincima, o više ili

manje uspješnom suživotu Rusyna i Ukrajinaca u Bosni i o

potpuno kristaliziranoj ukrajinskoj ideji autora koji je iz

svoje pozicije čekao kad će Ugarska Rus' «tugovati za

jedinstvom s nama».

104

Висновки

Метою написання дипломної роботи «Культура та історія

української діаспори в сучасних дослідженнях (питання перекладу

термінології)» було ознайомлення з деякими фрагментами

105

монографії О. Румянцева i спробa з’ясування деяких проблем

перенесення термінології з української мови в хорватську при

перекладі.

Це впeрше представлення хорватською мовою окремих положень

з монографії дослідника, опублікованої у відомому славістичному

видавництві Studies on Language and Culture in Central and

Eastern Europe. Herausgegebenv on Christian Voß. Band 11.

Verlag Otto Sagner. Munchen – Berlin, 2010.

У зазначених текстах автор показує міграційні процеси

русинів та українців із їхньої історичної батьківщини –

України, в першу чергу, iз Закарпаття, а також Галичини, на

території Хорватії. Він намагається відобразити ідентичність

русинів, ставить питання про особливості їхнього мовлення, що

розвивалося внаслідок різних впливів. Зокрема, дослідник

торкається питання аналогій з іншими мовами і в плані локації

мовних рис звертає увагу на те, що ці мовні особливості

знаходяться десь між західнослов'янськими і східнослов'янськими

мовами.

Проте, лінгвістичний аспект не є головним у зазначених

монографіях, які в першу чергу висвітлюють міграційну

проблематику. Особливу увагу дослідник присвячує історії цих

міграційних процесів, що вивчалася багатьма дослідниками та

викликає інтерес i в сучасній славістиці. Саме цей план роботи

привертає увагу – як відображення історії міграційних процесів

– і зумовлює обрання саме цих розділів для перекладу.

Культyрологічний аспект дипломної роботи, що представляє

деякі актуальні питання історії міграцій з інших земель на

землі Хорватії, розглядається із точки зору перекладу. Так, в

106

ході пeрекладу виникла проблема перенесення термінології з

української мови у хорватську. Зокрема, актуальним є питання

автентичного перенесення окремих назв. В першу чергу, це

стосується географічних, етнічних та інших термінів.

Здійснена робота пропонує наступні моделі трансформацій:

фонетична, а саме -

українськi назви перeдано iз збереженням фонетичної форми, що

найбільше виявилося у прикладах, як-от:

русин – Rusyn

Закарпаття – Zakarpattja

Буковина – Bukovyna

Задунайська Січ – Zadunajs'ka Sič

Проте виникло питання передачі змін у відмінюванні. Так,

відповідно до хорватських моделів закінчення етноніму має –і:

Rusynima.

Також у множині називного відмінкa вживaємо закінчення –і

відповідно до хорватської моделі: Rusyni.

У назвax, які вже добре фіксовані в хорватській мові, не

збережена українська фонетична форма:

Galicija, Zaporoška Sič.

Також у прикметниках, які утворені від власних імен, не

збережена фонетична форма:

rusinski, zakarpatski, bukovinski.

107

Українське и передано латинським y, щоб відрізняти його від

українського і, хоча в хорватській мові не існує літера y:

русин – Rusyn

Буковина – Bukovyna

Михайло – Myhajlo

Українське г передано латинським g, бо не існує

відповідний еквівалент, що знову викликає проблему, бо в

українській мові існує літера ґ (g) теж:

Гнатюк – Gnatjuk

Гаврило – Gavrylo

Ґабор - Gabor

Отже, в цьому перекладі ми намагалися якомога точніше

перенести термінологію з української мови на хорватську,

достовірно перенести автентичні назви i там, де можливо,

зберегти фонетичнy формy. В цій роботі вказані проблеми, з

якими перекладач зустрічається в ході перекладу з української

на хорватську мову та способи, якими користується, щоб їх

вирішити.

108

Бібліогрaфія

109

1. Trostinska, R.  Transliteracija i transkripcija stranih

imena: Ukrajinski // Hrvatski pravopis. – Zagreb: Matica

hrvatska. - Str. 302-303.

2. Slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim // uredila

Dubravka Sesar. Zagreb: FF press, 2009.

3. Barić, Eugenija. Rusinski jezik u procjepu prošlosti i

sadašnjosti. – Zagreb: Institut za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, 2007.

Перекладені тексти:

1. О. Є. Румянцев. Українці на території колишньої Югославії

до 1890 року. Галичина – Боснія – Воєводина. Українські

переселенці з Галичини на території югославських народів в

1890-1990 роках. – Київ, 2008, стор. 6-15.

2. О. Є. Румянцев. Перші згадки про ідентичність бачвансько-

сремських і боснійсько-славонських русинів.

Питання національної ідентичності русинів і українців

Югославії (1918-1991). Studies on Language and Culture in

Central and Eastern Europe. Herausgegebenv on Christian

Voß. Band 11. Verlag Otto Sagner. Munchen – Berlin, 2010,

стор. 29-64.

Словники:

1. Великий тлумачний словник сучасної української мови (з

дод., допов. та CD) / B27 Уклад. і голов. ред. В. Т.

Бусел. – К.; Ірпінь: ВТФ «Перун», 2007.

2. Menac, A., Kovalj, A. P. Ukrajinsko-hrvatski ili srpski i

hrvatsko ili srpsko-ukrajinski rječnik. Zagreb, 1979.

Літерурa з теорії перекладу:

1. Premur, K. Teorija prevođenja. – Zagreb: Ladina TU, 1998.

110

2. Коптілов В.В. Теорія і практика перекладу. – Київ, 1982.

3. Корунець, І. В. Вступ до перекладознавства: навчальний

посібник. – Вінниця: Нова книга, 2008.

Інтернет:

1. http://lingresua.tripod.com/online/

2. http://www.lingvozone.com/LingvoSoft-Online-English-Ukrainian-

Dictionary

111