View
232
Download
5
Category
Preview:
Citation preview
1
2
Theun de Vries
Rembrandt
S nizozemskoga preveli
Zlatko Gorjan i Josip Tabak
Naslov izvornika:
Rembrandt
3
Sadržaj
PRVA KNJIGA I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII XIX XX XXI XXII XXIII XXIV XXV XXVI XXVII
DRUGA KNJIGA I II III IV V
4
VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII XIX XX XXI
TREĆA KNJIGA I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII XIX XX XXI XXII
5
XXIII XXIV
6
PRVA KNJIGA
7
I
1650... Nemirna, turobna godina u Nizozemskoj. Nemirna,
turobna godina u kući Rembrandtovoj.
Bijaše proljeće, kad ga je ophrvala ta nemoć. Sve malo pomalo,
kao iz potaje, ovladala je njime. Isprva se još pokušavao oduprijeti.
S razbuktalom strašću bacio se na posao, namećući svoju volju
kistovima, a sve u nadi da će ga opojni zanos rada ponovno povući
sa sobom. Razapeo je svoja najveća platna — površja koja bi
raširenim rukama jedva mogao zahvatiti. Trebao je uobličiti
najsmionije zamisli do kojih se ikad usmjelio; što snažniji početak,
to divniji ishod. No kad ucrtava prve poteze, rasplinjuje se
snoviđenje; ruka nemoćno klone, i u njegovoj nutrini nema ničeg do
puste nemoći i praznine.
Sada, ljeti, sve je zastalo.
Sjedi eto pred skinutim platnom, na kojem se vide dvije-tri crte
nabačene drvenim ugljenom; on je bez cilja i bez misli, uzetih krila i
samotan. Kadikad, pošto sate i sate provede u mučnu premišljanju,
zastrašenim pogledom, kojim kao da nešto traži, odluta do ogledala
koje je smješteno u visini njegove glave. U strahu se trza pred
vlastitim licem: izbrazdano je borama i omršavjelo. A oči — oči su
bez sjaja i svjetlosti: pod posivjelim obrvama vidi dvije zasjenjene
duplje već bez sjaja.
Čarobnjak je u njemu mrtav. Zaboravio je magičnu riječ,
zaboravio basmu. — Okreće glavu od ogledala.
Danju namiče rezu na vrata, pa ni malog Titusa ne pušta
unutra. Učenici ga vide samo još za jela. Isprva nezadovoljno
gunđaju, zatim postaju ravnodušni. Van Hoggstraten se bez
ustručavanja vratio u Dordrecht, a braća se Fabritius osamostalila.
Čini se, da majstor to i ne opaža. Tišina i tjeskoba ispunjaju puste
prostorije u Rembrandtovoj kući. Hendrickje, nova domaćica, više
se ne usuđuje zapjevati; Titus odlazi van, kad mu se prohtije da se
bučno poigra. Čudno i nestvarno umire dan za danom.
Kad mu prijatelji dođu u pohode, ne želi ih primiti — čak ni
staroga svog dobronamjernog savjetodavca Frantzena, ili Seghersa,
kojemu se toliko divi. Nikoga ne želi ni vidjeti ni čuti. A tko da mu i
pomogne? Izlazi još samo uvečer, ali i to sve rjeđe, te se šulja ispod
8
streha, u sjeni kuća, bira tihe pokrajnje kanale i uličice kamo se
malo tko usuđuje. Strah ga je od svakog susreta s ljudima, pogotovo
zazire od trgovaca umjetninama, jer bi se ti nadugo i naširoko
propitkivali o njegovu najnovijem radu — ti licemjeri! Zna on to i
odveć dobro: za njegovim leđima sliježu ramenima, a u slikarskoj
krčmi Aerta van der Neera grde njegove posljednje slike na sva usta.
Kod kuće, za vrijeme jela, sve obmanjuje svojom sigurnom
mirnoćom, prisiljavajući se da bude spokojan, da bi mogao pročitati
poglavlje iz Biblije i izgovoriti molitvu kako dolikuje. Poslije, kad
opet sjedi sred brujne tišine svoje radionice, s gorčinom sam sebi
priznaje kako je sve to licemjerno prema Svevišnjem — i on
izbjegava Titusove tamne, dječje oči, što gledaju kao da pitaju.
Vani popuhuje ljetni vjetar toplik i donosi u grad miris sijena i
slane vode. Sred uzanih, turobnih gradskih vrtova cvjetaju
suncokreti, a ublijedjeli šipak tavori svoje dane. Noću se nad grad
nadvode guštavine poput tijesta, navlače se teška tamnomodra
klupka olujnih oblaka. Tada Rembrandt leži budan i zuri u jezovitu
ustitralu polutamu, proparanu svjetlacima, te uzdiše i prevrće se na
postelji, dok se pred samu zoru ne zaveze u kratak san.
Ponekad se bude uspomene... Amsterdam. Prije mnogo godina.
Ova ista kuća.
...Uza nj je Saskia, sva blistava i mlada. Burno-nježne ljubavne
noći, i dani, puni sjaja i zanosna rada. Ni za kakve smetnje ne zna za
slikanja, neumorno barata rezaljkom i osjeća se svemoćnim,
svijestan njezine ljubavi u burnoj sreći njihova mladog braka. Onda
su ga još tražili, slavili ga i divili mu se. Bio je u modi, narudžbe se
gomilale. Ali je uvijek, između drugih najrazličitijih radova, morao
slikati Saskiju; neka samo čekaju bogati trgovci i liječnici na svoje
velike skupne slike i biblijske prizore — njegova je ljubav preča!
Kad bi bila zaposlena kućnim radom, znao bi se tiho prišuljati i
promatrati je kroz odškrinuta vrata, promatrati je blistavim očima
gdje marno posluje. Tada bi je brzo i sigurnom rukom naslikao na
komadu papira ili na kakvoj srebrnoj ili bakrenoj ploči; za nj bijaše
uvijek nova radost kad bi joj poslije mogao pokazati kako ju je
krišom promatrao, i njega je očaravala njezina zapanjenost i njezino
divljenje. No još bi radije izvršio prepad poslijepodne u njezinoj
tihoj sobi; onda bi je digao uvis, a ona bi mu, iznenađena, visjela na
grudima, smijala se i otimala. Nosio bi je u radionicu i stavljao usred
lelujave zlatne svjetlosti: kako bijahu sami, prsti bi mu trepereći
9
prelazili po njezinu tijelu; raskopčao bi joj haljine i gledao je
prerazdragano — pogledom, što bi ga ona, postiđena i rumeneći se,
uzvratila smiješkom. Naglo bi je i vatreno cjelivao, gdje bi joj glatka
i sjajna put ostala razgolićena, a onda bi u strastvenoj užurbanosti
donosio svijetlosjajne tkanine: brokat i atlas i šuštavu svilu, boje
zlaćane, tamnoplave, smaragdne i grimizne, pa bi je spretno i hitro
omatao, sve dok ne bi, sva strana i čudesna u svojoj neobičnoj
krasoti, sjedila pred njim i strpljivo čekala sa svojim nježnim
smiješkom.
Tada joj Rembrandt mogaše uzvratiti njezin smiješak: gordo i
radosno. Ali ga njezin nakit još uvijek ne bi zadovoljavao! Ustuknuo
bi nekoliko koraka i promatrao je ispitujući, a onda bi naglo otvorio
teška krila bogato izrezbarenog ormara te izabirao i tražio po
sadržaju škrinjica za dragulje, koje su progutale velik dio Saskijina
miraza; no sve je to bilo jedino i određeno za to da nju krasi. Birao
je drago kamenje, koje ju je trebalo kititi: jedanput rubine, velike
zgrušane kapi tamne crvenike; pa opale, mliječnoblijede i biserasta
sjaja; drugi put topaze, zlatnožute i teške, ili pak blistave koralje,
brušene u mnogovrsne oblike. Prsti mu se zarivali među teške lance
od kovana zlata i gotovo se ranjavali na šiljastim ukrasnim iglama
od srebra.
Stavljao bi joj nîske oko bijela, lijepo oblikovana vrata i krunio
plavu, mirisavu kosu širokim zlatnim lancima, dok joj glavica,
dražesnije negoli ikad prije, ne bi gotovo klonula ustranu pod
njihovim svjetlucavim teretom. Tada bi joj držao ogledalo pred
licem i oboje bi se smijali mladenački i neobuzdano, njegovim
domišljajima koji bi nju toliko izmijenili.
I tako je uvijek iznova sjedila pred njim, mlada nevjesta u
cvijetu, u različitim nošnjama i haljinama, a on bi pri svakom crtežu,
što bi ga brzim potezima bacio na platno, drhtao od nestrpljivosti, da
bi što prije mogao započeti igru bojama.
*
Takvi bijahu prvi mjeseci njihove ljubavi.
Sada se Rembrandtu pričinjaju opasno lijepim, te on pokatkad
sumnja, je li to zbilja bio on glavom, taj ljubavnik što ga vidi pokraj
nje na svojim slikama, s blistavim peharom u uzdignutoj ruci,
Ali tako je bilo, upravo tako. Ta on se svega sjeća. Zna i to, da
taj nestvarni, razbuktali san od samog početka nije mogao biti trajan.
10
Rađala se djeca. Rembrandt ih još vidi pred sobom, ona mala
slabašna stvorenjca, gleda ih, gdje jedno za drugim leže u Saskijinu
naručju. Jedno za drugim sva su pomrla, tek što im ime nadjenuše; a
sa svakim od njih iščeznu i ode i dijelak Saskijine otpornosti i snage.
Jedini, koji je ostao u životu, mali crnomanjasti Titus, zadao joj
smrt. — Još ga je godinu dana tetošila i njegovala, bila tako sretna s
njim. Još godinu dana žestoko se branila od neumitnog svršetka: nije
htjela napustiti to slabašno stvorenjce, nije htjela njegova oca baciti
u očaj. Ali je postajala sve bljeđa i bolnija, sahnuvši u velikoj
raskošnoj postelji, u kojoj odonda nitko više nije spavao; i
naposljetku se oprostila, i on ju je iznio iz kuće...
*
To je ona prošlost, u kojoj Rembrandt ponekad očajnički traži
omamu.
Saskia...! Saskia!
Osamljen sam! Zašto sam ostao? Što me veže za one, koji su
preživjeli?
Ja sam mrtav umoran. Griješio sam, Saskia; činio sam preljub s
tuđim ženama. Nisam ih volio; samo sam onu jednu tražio, uvijek,
uvijek samo nju!
Saskia...! Saskia!
Oprosti! Ja sam na kraju svojih snaga. Ne mogu više raditi; ne
mogu se više moliti. Zovi me, i ja ću doći. Ovdje je sve crno!
Saskia...! Saskia!
11
II
Kad je prijašnja domaćica, nezgrapna udovica nekog trubača
još uživala Rembrandtovu naklonost, Hendrickje Stoffels bijaše već
vladarica u kuhinji; onda se pokazalo, da je njezina prethodnica
varala svoga majstora, i pošto su je »crni momci« popravilišta
odveli uz veliku huku čitave ulice Breêstraat, Hendrickje postade
domarka i upraviteljica cijele kuće.
Hendrickje je omalena, smeđokosa, još joj nije ni trideseta.
Maloga Titusa obožava. U njemu taži svoju vlastitu čežnju za
djecom. Katkad žestoko privija nježnoga smeđeg dječaka na grudi,
kao topla zvjerka svoje mladunče, a i Titus nju voli nadasve i zove
je »majka«, kao da ga je zbilja ona rodila.
S ocem ona razgovara sasvim izrijetka ili nikada. Zna da je
njezina prethodnica s njim živjela, pa ga pritom varala, ogriješila se
o njegov novac, o njegovu čast i o njegovu prošlost. To Hendrickju
čini bojažljivom prema majstoru. Drago joj je što on kanda misli na
druge stvari, dok joj rastreseno izdaje kakav nalog. — Pokadšto
primjećuje, da ga brige more i da muku muči, kao da sam sve
nadzire; ali nema odvažnosti da mu ponudi svoju pomoć. Novcem,
što ga dobiva za kućanstvo, raspolaže kao svojim vlastitim.
Pokušava štedjeti te budno pazi na sve izdatke i prihode. Gdjegod
nestaju omašne svote. Zna ona da to sam majstor potkrada svoje
domaćinstvo. Nikad on ne može odoljeti napasti da kupi i posjeduje
sve ono čemu se divi; kad je jednom pošla u kupovinu u grad,
ugledala ga je gdje se na nekoj javnoj prodaji natječe s čovjekom
kojeg je već vidjela u kući. Kao opsjednuti nekim unutarnjim
bjesnilom njih su dvojica dovikivali jedan drugome svote, koje su
Hendrickju zbunile i zaprepastile. Vidi gdje se u radionici gomilaju
dragocjenosti: rijetko oružje, šljemovi, goleme školjke neobičnih
boja, blistave istočnjačke tkanine, dragulji i umjetničke slike, pa
bakropisi, pojedinačni i u balama.
Hendrickje katkad osjeća tjeskobu i zgražanje. Nju su priprosto
odgojili, i ona je iz dna duše pobožna. Nedjeljom polazi tri puta u
crkvu, i boji se onih mračnih uozbiljenih ljudi u visokim klupama
starješinskim gotovo još više negoli gromovitih riječi s
propovijedaonice. Muče je sumnje: smije li ostati u kući kakva je
12
Rembrandtova? Često joj se čini da je majstorovo ponašanje grešno
i puno svetogrđa, a njegovo rasipanje novca lakomisleno i
pogansko; smućena je i sva nekako u strahu od slika s onim
polunagim ili sablasno napirlitanim spodobama, od razgovorâ
učenika, od pokućstva u trijemu i u gostinjskoj sobi. I kada to njome
ovlada, ona u svojoj maloj potkrovnici uvijek iznova stvara odluku
da bježi kući, u svoje selo.
No uvijek popušta i ostaje; isprva iz ljubavi prema Titusu, a
sada, eto, ljetos, iz nekog osjećaja što ga sama sebi ne smije i ne
može priznati.
Opaža kako šutljivost u majstora uzima sve više maha, kako
postaje sve više mučaljiv, uvlači se u sebe i bježi od svijeta. On
spava pod njezinom odajom. Kakva li čudna života u njega! — I što
ona zapravo zna o njemu? Je li zbilja takav slobodoumnjak kao što
svi tvrde? Ona ga samo letimično vidi, dvaput-triput na dan; inače
joj je zagonetno sve što on misli i čini. No u duši ga duboko poštuje
i divi mu se, usprkos tome svom strahu. Zna da je on slavan čovjek;
sama je vidjela one velike i neobične slike koje je naslikao; i u
trijemu vise poneke mračne kompozicije, koje zbunjuju, od kojih
njoj sve nipošto nisu jasne i pred kojima je često hvata strah; s
večeri, kad odozgo upada mutna svjetlost, ona ih ne smije pogledati:
tada se pokreću oni visoki zlatni likovi — zna to pouzdano, i ona
bježi u jarko svijetlo svoje kuhinje.
Čudnim životom živi majstor, baš čudnim i samotničkim.
Ali za jelom — kako li je onda blag i priprost! Kazuje molitvu i
čita prigušenim glasom, i ona to sluša tisuću puta radije negoli
hučnu tutnjavu riječi, kojom suhoparni čitač u crkvi započinje
bogoslužje.
A sad, za posljednjih nekoliko tjedana, tamni se, prigušeni glas
majstorov mučno oteže; čini se, da je majstor postao još
mrzovoljniji, duhom još odsutniji negoli inače. Ona to i čuje i vidi.
Pokunjen je i utučen, kao da je izgubio nešto dragocjeno. Što li mu
je? Od čega pati? — Hendrickje se i sama čudi kako se u njoj sve
jače budi samilost i nježnost prema Titusovu ocu samotniku. Više se
puta sama ulovila gdje je prožima želja da ono široko, onisko čelo s
razbarušenim već prosijedim čupercima kose majčinski privine k
sebi i da ga pogladi; a kadikad joj valja suspregnuti nježnu kretnju,
kad ga vidi kako umorno sklapa Bibliju u povezu od smeđe kože te
se šutke i sklopljenih ruku naginje nad tanjur. — Tako se mirno i
13
suzdržljivo ne ponaša slobodoumnjak, to Hendrickje posigurno zna.
Sve češće biva, da izjutra, napol svijesna toga, nešto dulje
promatra svoj lik u ogledalu. Nije visoka, ali nije ni zdepasta; oblici
joj punašni i zaobljeni, ružičasto joj lice mladenačko i radosno, a
bujna joj se smeđa kosa sja. — Još nikad nije voljela. Kod kuće, u
njezinu selu, nitko joj se nije baš osobito sviđao.
Ali sad?
Svakog jutra, prije nego što će se obući, neko vrijeme naga
legne na već prohlađenu plahtu, proteže se i premišlja, snatri.
Zajedno s njenom nježnošću probudilo se i priželjkivanje.
14
III
Nekoliko će mjeseci proći, prije nego što će se to dvoje zbližiti.
A za to se vrijeme odigrava veliki događaj, koji je uzbudio i
uskomešao čitav grad.
Namjesnik Vilim II. pokušava iznenadnim prepadom zauzeti
Amsterdam — ali mu se pothvat izjalovljuje.
U gradu sve vri od srdžbe i bijesa, a zatim kipi od puste radosti.
U krčmama i na Burzi za žitarice, u galerijama na Damu1 i na
strelištima ne govori se ni o čemu drugom. Još dane i dane nakon
toga promiču odjeli građanske straže preko bedema. U gradu se sve
blista od oružja, vri uzbuđenje, idu priče od usta do usta.
Rembrandt je živio daleko od tih zbivanja i u jednom trenutku
u sebi govorio:
Amsterdam nije za me, Amsterdam regenata, ponosni bedem
republikanaca. Malo ja marim, vladaju li ovdje porodice Tulp i
Bicker ili prijatelji Princa Oranskog. Amsterdam je Amsterdam,
slobodna republika u okviru Republike — najljepši grad za slikare i
pjesnike. Ne duguje Amsterdam svoju veličinu svojim vladarima, i
vara se sin Frederika Hendrika, ako misli da bi padom nekolicine
gradonačelnika mogao sputati moć toga grada.
No u drugu ruku — zašto se jedan slobodni grad kao
Amsterdam, koji je toliko svijestan svog ugleda, u svakoj prilici tako
bučno hvasta svojom moći, koja se posvuda osjeća i bez ikakve
posebne manifestacije? Čemu ta upornost, ta gordost, kad se radi o
tome, smije li generalni kapetan Unije držati šaku konjanika i
pješaka? Kraj teških tereta, što ih Amsterdam snosi, plaća tih
vojnika ne znači gotovo ništa. A zar ne vrijedi i za Bickerove, da
treba priznavati od Boga postavljenu vlast?
Njegova je Visost smion i gospodstven časnik; otac mu i očev
otac spasiše zemlju od kobne tiranije. Možda se Rembrandt još
spominje onih dana, kad je Frederik Hendrik s narudžbama slao k
njemu uljudnoga, baršunastomekanog Huyghensa2, koji bi u
1 Dam znači nasip, muo. — Prev. 2 Riječ je o Constantinu Huyghensu (ili Huygensu), nizozemskom pjesniku
(1596-1687), koji je bio tajnik i savjetnik Princa Oranskog. — Prev.
15
radionici kadšto pred kakvom novom slikom mahom znao prasnuti u
kletve (razumije se, na francuskom). Ona vremena bijahu slavnija i
mirnija; između Amsterdama i namjesnika vladaše mir, i grad još
nije znao za današnje neobuzdano častoljublje, nego se priznavalo
knezu, što je kneževo...
Jest, sve se promijenilo. Već se za posljednjih godina Frederika
Hendrika budio svojeglavi duh otpora u tome gradu. Grad, koji je
prije gordo i s dobre volje snosio najteže terete, sada je rogoborio i
tražio da se čuje i njegov glas, budući da se ostarjeli i podjetinjeli
princ još jedva brinuo za Nizozemsku. Bickerovi i Sixovi svečano
su ušli u grad — a s njima uleže u gradsko vijeće i spletka i hladna,
proračunata samodržačka pomama. Građanski kraljevi!
U nekoliko se godina potrostručila vlast i utjecaj grada;
prevlast u »glavnim stožerima« bijaše naprosto iznuđena s pomoću
prijetnja; činilo se, kao da Amsterdam želi preuzeti vodstvo
Republike.
No svatko tko je vidio Vilima II. kako s kneževskim smiješkom
pritišće balčak svoga mača vitkim, snažnim prstima, kako savlađuje
i kroti jogunasta ata nemarnim, gordim kretnjama svojih dugih nogu
rođenog jahača, taj mu nije mogao zamjeriti njegovo častoljublje...
Takav je čovjek mogao i kralj biti! Prema njemu Bickerovi nisu bili
ništa drugo do bezgranično uobraženi građani, kojima je s rođenim
vladarom bilo zajedničko samo stremljenje za vlašću.
Valjda su se takve i slične misli Rembrandtu rojile u glavi
jedne sparne ljetne večeri, kad je na ljude i sve stvari još djelovao
pritisak straha zbog one kratkotrajne opsade. U to bi vrijeme Titus
već spavao, dok bi učenici, koji su sveudilj žeđali za novostima,
lunjali gradom, a da ih majstor ne bi mogao u tome spriječiti.
Ali nitko ne bi bio kadar reći na što majstor misli. Život mu
protječe, a on nikome da se povjeri.
*
Kao i vrijeme, sve je prohujalo. Došao listopad, zlatasta,
posustala jesen.
Danju vise bezoblične prnje oblaka nad vodama kanala. Uvelo
lišće vijori krvavocrveno duž tamnih prozora i gomila se uza zidove.
Iz Amsterdama nestaju stranci. Brodari sa svojim tovarom treseta
plove u luku. Noću često daždi, a jutra su prohladna i bijela; gdjekad
prođe dan, a da se magle ne rasprše.
16
Tri-četiri nedovršene slike stoje tu i tamo u Rembrandtovoj
radionici. Bakrene ploče hrđa pokriva; na bakropisnim iglama i na
priboru leži tanak sloj prašine.
— Majstor je spokojniji, nastoji se pomiriti sa sudbinom.
Ponovno je uspostavio stegu među učenicima, a i prijatelje opet
prima. Uvečer često sjedi sa Seghersom, De Deckerom, Asselijnom,
Frantzenom ili s drugima oko kamina, u kojem već gori vatra. —
Izbjegavaju se razgovori o minulom ljetu, no svi primjećuju taj
zastoj i pitaju se s mnogo bojažljiva saučešća, kamo vodi ta
umjetnička nemoć.
Gdjekad ponovno zateknu Rembrandta u slijepom, divljem
očaju. Nikakav razgovor, kojim ga sokole, ne može izbrisati
natuštenost i bjesomučni mu jad. I tada ga radije ostavljaju sama;
znaju, da će ga samoća, koja je za nj otrov, opet dovesti k svijesti.
I Rembrandt ponovno stječe svoj mir, pošto su se u njemu
istutnjele zlokobne misli. Ta sam sebi govori, kad o tome razmišlja,
da su dvije godine strastvena rada prethodile tome slomu. Slike su
samo letjele iz njegovih ruku. Svakog poslijepodneva čegrtali su i
škripali tijeskovi od hrastovine; jedno za drugim, brzo i bez
otezanja, rađalo se djelo za djelom; bakropis za bakropisom padao je
s bakrene ploče. Za ono nekoliko mjeseci više je stvorio negoli
četvorica-petorica njegovih suvremenika zajedno.
A i učenici su se baš ljudski naprezali pod njegovim
navaljivanjem, koje nikad nije popuštalo. Maes je postao majstor, a i
Mayr se nalazi na dobru putu.
Pa zar je onda čudo, što je nakon toliko mahnita naprezanja i
poslije toliko briga došao slom? Već ne misli toliko često na
Saskiju. Čezne samo za spokojstvom — dubokim, zamlađujućim
spokojstvom; ali ne za spokojstvom zauvijek, već samo i jedino za
spokojstvom, da bi s novom snagom mogao opet započeti. Jer
njegovo častoljublje bjesni kao nekoć i tjera ga naprijed s istom
žestinom. — Mir, spokojnost, vraćanje u se. Čezne za tim eto prvi
put u životu... Ponovno se zamišljeno zagleda u ogledalo. Sada su
mu četrdeset i četiri godine.
Stišće zube. Dolaze li sada godine silaska?
On to neće! Želi se ponovno uspeti!
Ali tko da mu pruži mir i spokojstvo, tko da mu poravna put
toga ponovnog života, za kojim tako strastveno žudi?
17
IV
Usred noći Hendrickje čuje lupnjavu u trijemu. Sjeda u postelji
i osluškuje.
Posustali koraci, prigušeno mrmljanje. Rembrandtov je to glas
što ga ona čuje.
Baca sa sebe pokrivač i pali svijeću. Kretnje su joj nesigurne od
straha i nemira. Ta što to majstora goni da u ponoći luta svojom
kućom? Je li bolestan? Prijeti li kakvo zlo? Valja joj samoj vidjeti
što je? Zabrinutost i odlučnost pospješuju joj korake. Hitro trči niza
stube.
Ugleda ga u trijemu. U uzdignutoj mu ruci svijećnjak, i dok mu
se zatežu i poigravaju crte na licu, pušta da svjetlost svijeće klizi po
njegovim slikama, što vise visoko po zidovima. On kao da nešto
traži. Oči mu se grozničavo krijese. Loj mu kaplje po prstima i
odjeći.
Hendrickje pritišće ruku na uzburkano srce.
Odjednom ona priguši krik. Rembrandt je ispustio svijećnjak i,
zaustivši nešto nerazgovijetno, ruši se na koljena. — Hendrickje
žustro postavi svoj svijećnjak te sjuri niz posljednje stube prema
majstoru. Zguren, zgrčenih pesnica, majstor se glavom naslanja o
zidni sag; tiho jecanje potresa mu tijelo.
Hendrickje ni sama više ne zna što je pokreće: nestala je sva
njezina plahost i sramežljivost, i eto je kod njega, kleči uza nj,
naginje se nad njim, izgovara njegovo ime. Briga, ljubav,
potresenost — sve je to prožima i zapljuskuje toplim valovima.
Pruža ruke prema njemu te mu ih meko i snažno obvija oko
sljepoočica i privija ga sebi. I prvi put, prvi put gladi tu tamnu
mušku glavu, približava svoje još nikad cjelivane usne toj
progrušanoj i upornoj kosi. — On pati, pati; kako da mu pomogne?
— Ti... Hendrickje!
Čuvši to ime, ona se trže. Koliko ju je puta tako nazvao — ali
sada, sad je to ipak prvi put! — nikad prije nije joj to tako zvučalo.
U glasu mu nesigurnost, čuđenje i nježnost. Ne može mu odgovoriti,
ne može drugo doli oviti ruke oko vrata. A zatim osjeća onu
čudnovatu, nezbiljsku blaženost, što taj čovjek, taj samotnik i
neznanac leži na njezinim grudima i bespomoćno se predaje plaču,
18
gladi je i bez prestanka izgovara njezino ime, nekako preneraženo,
ali ipak nježno, pun neizmjerne ljubavi! — Ona osjeća kako mu
suze padaju na njezin obnaženi vrat; pri slaboj svjetlosti vidi
njegovo poširoko, preplanulo lice, koje se u neizmjernom čuđenju i
sretnoj opuštenoisti diže prema njoj; i ona cjeliva te bore, što ih je
bol urezao; oboje su sretni u tuzi, sretni s očima punim suza. Ona
pripada njemu, grle je njegove ruke; postala je dio njegova
šutljivoga, zagonetnog života; u tom jednom zagrljaju zauvijek se
srušio zid što se između njih izdizao.
*
U toploj širokoj postelji ponovno započinje njegov strastveni
šapat:
— Hendrickje, ženo moja, moja Hendrickje...
Ona se smješka. Ne vidi mu lica, ali zna da on primjećuje
njezin osmijeh. Taj prvi bol — propatila je njega radi; a ako je to
radi njega, i stoput bi ga ponovno propatila; njegova zahvalnost,
njegovo blaženstvo, to je mnogo, mnogo više negoli kratkotrajni
strah jednoga trenutka. Kako li je muževna i velika njegova
nježnost; izgovorio je riječi, što nju zauvijek vežu za nj;
udesetostručena vraća joj se sreća, koju mu je pružila.
— Rembrandte, mužu moj...
Poljupci, draganja, toplina, imena od milja. I opet prisno
grljenje, sreća koja sve zaboravlja. Usne mu klize preko njezinih
očiju.
Prosivljuje zora, a oni se bude obraz uz obraz. Tihim šumom
kropi kiša i rominja o prozore.
Sa smiješkom promatraju jedno drugo. Sada mu nazire oči,
tamne i blistave. Sva dršće od iščekivanja, kad se on dugim
cjelovom naginje nad njom.
— Hendrickje, najmilija.
— Rembrandte moj!
Ruka mu počiva oko njezina ramena.
— Ostaješ li sada kod mene, Hendrickje?
— Uvijek, dragi moj, mužu moj.
— No ja sam mnogo stariji od tebe.
Njezin mu zagrljaj govori, koliko se sam opet pomladio.
Vrata se otvaraju, i Titus puzne unutra: nježna bijela spodoba.
19
Još nije istreptao san iz očiju; bunovan zastaje na pragu, zatim
polako prilazi.
Ne čudi se, što Hendrickju nalazi kod oca. Rembrandt ga diže
preko ruba na postelju, i dijete se ugodno gnijezdi među njima
dvoma.
Nad njim Rembrandt i Hendrickje kimnuše glavom jedno
drugom.
20
V
Vani svake večeri ponovac oprašuje po starom snijegu. Ali
unutri palucaju crveni plamenovi u kaminu, pucketaju glavnje, a po
tamnim zidnim sagovima poigravaju sjene. Dijete je u postelji, a
njih dvoje sjedi zajedno. Čuju gdje se nad njihovom odajom učenici
smiju i razgovaraju: kadikad neki od njih dohvati lutnju i zapjeva
kakvu veselu starinsku pjesmicu.
Rembrandt malo što govori, i Hendrickje s divljenjem i sa
strahopoštovanjem pogleda u nj. Sreća nagoni čovjeka da tone u
svoje misli i da postane šutljiv. Ponekad hvataju se za ruke i
zagledaju jedno drugom u oči. Teške grede i tamni zidovi tvore
zbrinut i siguran dom. Svjetlost sja toplo i prisno. Vani huči oluja,
zavija mećava i snijeg zameće. Pokadšto dižu glave i osluškuju.
Tada joj se Rembrandtova ruka ponovno ovija oko vrata ili klizi po
njezinoj kosi. Hendrickje se smiješi i protiskuje jednu jedinu riječ,
tiho i kao izdaleka, riječ iz davno minulih vremena, riječ koja
Rembrandta čini zamišljenim... Zar prije jednom nije bilo isto tako?
Kad sklopi oči, vraća se mnogo toga, na što je već davno zaboravio.
Nekoć bijaše tu žena, kojoj ruka ležaše u njegovoj, dok joj mlado
tijelo, prožeto milovanjem, počivaše do njegova. Može li čovjek za
svoga zemaljskog bitka proživjeti nekoliko života?
Pa ipak, sada sve ima neki unutarnji, prisniji smisao.
Jutrom se Rembrandt budi snažan i pomlađen. Na uzanom
oknu cvjetaju kruti, srebrni cvjetovi, inje vez veze. Žena se u snu
djetinjski tiho osmjehuje. On joj oprezno cjeliva kosu, razasutu po
uzglavlju. Hendrickje... Ime tako jednostavno, koje treba tiho i
pobožno u sebi izgovarati. Hendrickje... To ne uznemiruje njezin
san. On tiho odlazi u radionicu.
Studen ga prožima lagodnim ježurima. Snaga mu se vraća. Krv
mu žilama kola i nadire, živci trepere od milja. On čezne za djelima!
— Vatra je tek proplamsala, a Rembrandt već opet stoji pred
platnom. Za jednim od prozora visi zimsko sunce poput velike,
blijede ploče, ugasio se žar nebeskom svjetilu. Tromo kopni bijelo
cvijeće, što ga je studen na staklu kruto navezla.
Napeto se i prazno platno izazovno pruža pred majstorom. Čisti
on svoje kistove i četkice, miješa boje. Snovi i alegorije tu će u život
21
uskrsnuti. Zatiče se gdje tiho pjevuši ili zvìžduka. — Život se opet
vraća! O pijani zanose ozdravljenja!
Nove misli dozivaju stare, u zaborav utonule snove; pred njim
se izdižu likovi i vape za ostvarenjem. I odveć su ga dugo dozivali.
Platno se više ne opire. Ruka čvrsto ide, slijedi volju snoviđenja.
Tijelo se pokorava dalekim nezemaljskim zapovijedima. Živi u
nekom drugom carstvu, gdje svijetlo prodire iz teških mrklina; iza
svih magluština i sjena eto opet vidjela; tama se dršćući razdire,
zlaćana blistavost ispunja suton, i odjednom se pojavljuju patrijarsi i
anđeli, naginju se i kleče. Naposljetku se pridižu i stoje u naravnoj
veličini pred majstorom u svojim šuštavim haljama, ustobočuju se u
naravnoj veličini između neba i zemlje.
Kad mu se ruka umori, on začas prestaje i duboko diše.
Odjednom se čuju jasni metalni udarci zidne ure. Gleda oko sebe:
eto ga u njegovoj radionici, pred njim je grubo platno, na kojem se
sjaju teške i vlažne uljene boje.
Jutro je već prepolovilo, ledeno se cvijeće otopilo, niz prozore
se cijede tanki curci. U kuhinji pjeva Hendrickje. Titus trči unutra i
baca se ocu u naručje.
Sav svijetao i u nekoj groznici od sreće, ulazi Rembrandt u
kuhinju. Učenici čekaju na zajutrak. On im kima glavom, a smeđe
mu se lice smiješi, izbrazdano stotinama bora i brazdica. Izgovara
riječi molitve i prelama kruh. Uzbuđenim glasom i uzdrhtalim
rukama.
O pijani zanose, koji donosiš ozdravljenje!
22
VI
Za maloga Titusa postade život zamašnijim i značajnijim. Sada
je već više puta prekoračio ograničeni krug roditeljske kuće; držeći
se očeve ruke, ili pak pod Hendrickjinim nadzorom, već je nekoliko
puta prošao po najbližem susjedstvu, po otocima od kuća sred
sumornih voda kanalskih; već je bio i na Damu, a s očevim
učenicima smio je i u Labirint, koji ga je očarao svojim čudesima i
izmudrenim iznenađenjima; ta on se već usudio da kadšto i bez
pratnje zađe u Židovsku četvrt, ali nikad odveć daleko, bojeći se da
ne zaluta.
Po izmaku kasnoga, šarenog ljeta trebalo je da ga pošalju u
školu, nekoliko ulica dalje od Breêstraata. Dotada je već više puta
vidio kuću s visokim, gotovo slijepim zidovima. Na jednom uzanom
prozoru visio je bijeli cimer, ispisan biblijskim izrekama, u
vijugavim crnim i crvenim slovima. Titus je znao, da su to izreke,
jer mu je otac, kada bi god onuda prošetali, morao pročitati što na
onom požutjelom papiru piše.
A Titus bi svaki put uzdahnuo i u sebi se pitao hoće li i on
ikada biti kadar da naslika takva kićena slova. — Osim toga morat
će ondje i mnogo više učiti: čitati kao otac, računati kao majka...
Ovo je potonje tek upol shvaćao. Treba za to malešnih, čudnovatih
figurica, a usto valja brojati u nedogled...
Titusa je često strašila pomisao na mrku, turobnu školsku
zgradu, a tjeskobno mu je srce lupalo od slutnja punih strepnje.
No nejasna bojazan pred tim nepoznatim, što se polagano
približavalo, znala se često rasplinuti i pred drugim, svjetlijim
mislima. Čitavo rano ljeto bijaše proveo s ocem kod bake na selu.
Kad bi Titus sklopio oči te sve ono dozvao u pamet, živio bi u
najčarobnijem svijetu. Onda bi opet vidio pred sobom onu
čudnovatu sitnu staricu: obrazi joj bijahu poput smekšalih, uvelih
jabuka, a sijeda, prorijeđena kosa virila joj pogdjegdje kao uvojak
ispod okrugle, crne pokrivke na glavi. Pažljivo je uzimala njegove
ruke u svoje, a smijala se i govorila strano kao i svi seljaci što ih je
Titus kadšto viđao gdje promiču kanalima nudeći svoje povrće.
Titusu se baka pričinjala ljupkom i zabavnom, prije svega zato, što
ju je sada vidio prvi put u životu i što mu je postalo jasno, da je to
23
majka njegove »majke« Hendrickje. Svijet bijaše prepun
nedokučljivih stvari, a život tako čudesan.
Rembrandt mu je cijele zime govorio: »Budeš li dobar i
pristojan, na proljeće ćemo u Waterland.«
A bio je pristojan — to svi u kući vele — i proljeće granulo, no
po njegovu shvaćanju prošla je prava vječnost, a da se ni riječi nije
čulo o putovanju k baki. Titus nije znao, zašto je tako. Vidio je
doduše gdje se otac nježno brine oko Hendrickje, te je mislio da je
možda bolesna, premda mu se to opet činilo neobičnim, jer nikad
nije ležala u postelji, nego je sva nekako cvala i bila sretna. No
napokon je rekla Rembrandtu:
— Kreni sad, ondje još ništa ne znaju o radosnoj vijesti; ima
dana do jeseni.
I nasmiješila se Rembrandtu, a on ju poljubio u čelo i zatim
dugo, nepomično stajao kod prozora, kao da promatra galebove, koji
se u srebrnim krugovima poigravahu oko gata Svetog Antuna. Ali je
zapravo razmišljao, kao što to svi odrasli čine, kad dugo stoje mirno
i u nešto zure. A poslije je Titus vidio još i to, kako je Rembrandt
otvorio porodičnu Bibliju, sasvim na početku, gdje su na jednom od
prednjih sivih i praznih listova bila ispisana mnoga imena. Titus je
znao, da je otac promatrao ona najdonja, ona najmanja: imena troje
djece, s kojima bi se Titus sad mogao igrati, da nisu pomrla; i
gledajući oca kako upire pogled u ona imena, kaza u sebi da to otac
opet »razmišlja«.
Poslijepodne krenuše na put. Jedan od najmlađih učenika nosio
im putnu torbu do poštanskog broda. Kako je u kabini bilo sparno,
Titus je smio stajati kraj oca i brodara uz kormilo. Odatle su tražili
očima tornjeve Nizozemske, koje je Rembrandt poznavao sve
odreda; svijetli jarci puni vode rezahu u pravim čeličnomodrim
crtama livade smaragdne boje; preko toga površja lebdjele sjene
svijetlih oblaka sve do obzorja, što je čas ležalo u polutami, čas se
opet pomaljalo vlažnim sjajem u punijoj svjetlosti.
Uvečer je brod pristao, i oni se iskrcali u nekome malom selu.
Titus bijaše umoran i pospan, te ga je Rembrandt nosio na mjestima,
gdje bi cesta bila prašnjava, pjeskovita i prerovana. Neki pogureni
stari seljak pratio ih dijelak puta s fenjerom. Njega je Rembrandt još
iste večeri, po sjećanju, nacrtao u svojoj bilježnici, koju nije
zaboravio ponijeti sa sobom; Titus ga je odmah prepoznao.
Te su večeri prolazili pašnjacima, gdje su u blizini jaraka s
24
vodom ležale krave i teško dahtale u snu. Naokolo bijaše zrak topao
i zasićen životinjskim vonjem što ga je Titus poslije tako dobro
upoznao — istim vonjem koji prožima ambare i staje i koji izbija iz
svježa mlijeka što se toplo puši u muzlicama i čabrovima.
Naposljetku stigoše po nekome šumskom puteljku do bakine kuće.
Isprva se Titus plašio trojice majurskih momaka u gruboj vunenoj
odjeći, uprskanoj blatom i muljem. Iz njih izbijaše težak zadah
znoja, lica im bijahu obrasla čekinjavom bradom, a ruke žuljevite i
dlakave. No sluškinja ga poljubila, i uz nju se Titus osjećao siguran,
baš kao i kod bake, koja mu je na topao bijeli kruh mazala maslaca i
mirisava meda, te se tiho i zadovoljno smiješila, kad je on pojeo sve
do posljednje mrvice.
Te svoje prve večeri na selu Titus se dobro sjećao. Rembrandt
ga je nosio gore po ljestvama, do oniska potkrovlja u seoskoj kući.
Ondje bijaše postavljena postelja za nj i za oca. Naokolo stajala
kojekakva kućna starež, među inim i jedna kolijevka s poderanim
zastorima. Je li njegova majka ležala u njoj kad je bila posve mala?
Usprkos umoru Titus nije odmah zaspao; sve ono neobično nije mu
dalo da se u san zaveze.
Dolje je otac razgovarao s Hendrickjinoan majkom. U odsjaju
zlaćane svjetlosti svjetiljke pod stropom naginjala se starica sa
seoskom pokrivkom u punu svjetlost; Rembrandtova glava i gornji
mu dio tijela ležahu u dubokoj sjeni jedne tavanske grede. — Titus
je ćutio nad sobom vonj vlažne slame: krov. Pod strehom gnijezdile
se ptice. Čuo je mališan prigušeno cvrkutanje i neprekidno šuštanje
krila, ali se nije bojao.
Sunčani i bezbrižni bijahu dani na majuru. Ispočetka se Titus
nije usuđivao s momcima ostati nasamo. Radije je pratio
Rembrandta na njegovim izletima po okolici.
Majstor je propješačio cio onaj kraj uzduž i poprijeko, ali je
svojim čudnovatim vladanjem umarao Titusa. Ponekad bi zastao,
kad bi se u dubini vode odražavao neki drugi svijet bez mane i
griješke, ili se u kojem kutku livade ili uz kakav jarak pun vodene
sočivice izdizala čvorugava stara vrba koja je svoje mladice, šibane
vjetrom, k nebu upravljala. Onda bijaše ponovno kao opsjednut
nekim nemirom. Nigdje da se skrasi, a poneki put trčaše i ne dižući
pogleda i ne osvrćući se, udaraše duž zajažene nizije, kroz vlažne
livade, gdje zelene gušterice i tamnosmeđe žabe preplašeno
odskakivahu i gdje bi Titus bio rado ostao čitav božji dan; trčaše
25
majstor pored malih klepetavih mlinica, što ih nazivaše »paukovim
glavicama« — riječima, koje izazivahu Titusovu veselost — i tako
bi neprestance jurio dalje, ne dižući sveđer pogleda i ne osvrćući se.
I mada je njegova snažna ruka gotovo pol dana vukla Titusa sa
sobom, mališan bi nakon takvih nemirnih, užurbanih lutanjima bio
umorniji nego obično. Zato je radije ostajao na majuru, te bi se
opružio po travi, dok bi otac, pošto bi na brzinu nešto poručao,
ponovno uzimao put pod noge.
Kad bi mališan ležao ispružen na zemlji, svijet mu bijaše
nadasve lijep. Nebo se pričinjalo kao golema polukugla koja
obuhvaća i spaja daljine, prohladni vjetar oštrim mirisavim dahom
strujao kroz hrastovo šiblje, a kroz oniska stabla ljubičasto se
nazirala zemlja s tamnomodrim brazdama i grudama. Ponajčešće su
nebom jedrili oblaci, a Titus ih pratio pobožnim pogledom. Malo
pomalo mijenjali su oblike, i on je nastojao da sebi objasni ona
čudesna istezanja i likove i da im nadjene pravo ime. Razabirao je
glasove momaka za ambarom. Gdjekad bi fini, slatki miris topla
sijena dopirao sve do njega, da bi se čas zatim opet rasplinuo pred
jačim mirisima zemlje i neba. U daljini, među krošnatim
brijestovima, prostirahu se drugi majuri, gdje se male plave spodobe
pomicahu amo-tamo. Jasno je odande dopirao zvuk bakarnih
čabrova, čulo se kako đeram škripi na bunaru i kako mladost
podvikuje.
Postepeno se raspršavala Titusova bojažljivost, kad je saznao
da se jednozubi momak zove Krijn i da Jakov tu i tamo poteže iz
čaše više nego što je potrebno, pa je od toga kanda ošašavio; a
najmlađi, Petar, bijaše katolik, ali i on vanjštinom sasvim običan
čovjek. Uskoro je mali Titus pratio trojicu momaka svuda u
njihovim poslovima i raspitivao se za sve, i što rade, kako i zašto,
iako nije uvijek mogao razumjeti njihovih objašnjenja. Najljepše mu
bilo, kad bi ga smjestili među sebe na kola te on smio držati uzde —
dakako, ne onda, kad bi se baš vozili na kakvu zaokretu ili duž vode.
Poslijepodne bi muzli krave. Dieuwertje imala samo rog i pol,
Filipina se jogunila te nikako da stoji mirno, no Titus je poslije sam
sebi govorio da je obadi možda jače izubadaju nego druge krave;
Sivulja bijaše sivopjegasta sa žutim mrljama: takve krave mali Titus
još nikad nije vidio. Upoznavao je i druge životinje i njihova imena.
Krijn mu jednom dopustio da i on muze, ali ma kako mališ
pritiskivao, svejedno ni kapi da iscijedi, te mu nije išlo u glavu kako
26
je slugama uspijevalo da pod njihovim prstima bijelo mlijeko iz
vimena kao od šale mlàza u muzlicu.
Za kućom bijaše veliko bunjište, po kojem je čeprkalo jato
kokoši. Kokot je Titusu ulijevao strahopoštovanje: kočoperio se
zelen i crven i žut, a kad bi razvalio crvenkasti kljun i okrenuo
kukurijekati u sav glas, Titus bi se pun poštovanja držao podalje od
njega; još je najradije zaobilazio bunjište te išao do kaljuže oko
kočine; ondje su tri zdepaste prasice očekivale svoj podmladak i
kratile vrijeme valjajući se u crnom glibu ili mljaskajući i halapljivo
srčući iz prljava valova, u koji je kadikad majurska čeljad dolijevala
krmu. Kratko bi i prodorno zaskvičale svinje, kad bi se na njih
nabacio kamenom, a njihovi mu tanki i zavijeni repići bijahu na
smijeh.
U kući su u jednom kutu imali ormar, što ga baka nazivaše
škrinjom; tu su čuvali kolače medenjake, jabuke i zlatnožute kruške;
kadšto bi se Titus s čeznutljivim pogledima pred njim zaustavio, dok
se sluškinja ili baka ne bi sažalila na nj te mu natrpala usta i ruke i
brže-bolje ga opet istjerala. Druge je djece ondje bilo malo. Jednom
je Titusa, kad je u želji za skitnjom stupio u dvorište susjednog
majura, naglo zaskočio pas, koji je zarežao i nasmrt ga prestrašio;
nasreću je strašna životinja bila vezana o lanac i Titus se zdrav i
čitav izvukao; no prošla ga je volja za takva istraživačka putovanja.
Ali se sastao s djecom sa susjedova imanja na širokom jarku, što je
dijelio bakino zemljište od njihova. Načinili su brod od jedne
njihove klompe. Otada je Titus, koji je nosio lake cipele, bez
prestanka zaklinjao oca da mu kupi klompe. I opet se baka za nj
zauzela. Poslala je Petra u selo po obućara koji izrađuje klompe.
Bijaše to postariji čovjek s mornarskom bradom. Štapićem je uzeo
mjeru na Titusovoj nozi, zarovašio nožem potrebnu duljinu te
obećao da će donijeti par čvrstih klompa od vrbovine. No Titus je
radije htio sam poći po njih, i tako se dogodilo, te je s Petrom pošao
u selo i gledao kako obućar dovršava tu nespretnu obuću. Sučelice
postolarevu pristrešju kolar stavljao kotač na kočiju; zašiktalo je
crveno usijano željezo; unutri, u radionici, talili su smolu nad
vatrom, što su je ložili trijeskama; kolarski pomoćnik stajao za
strugom i blanjom, a bijelo mu iverje sezalo do koljena. Titus je sve
to zadivljeno promatrao.
Sav ponosan vratio se u svojim klompama baki. No već ga je
sutradan zamarala ta obuća na koju nije bio naviknut; odveć težak
27
bijaše teret za njegove migoljave nožice, pa je valjalo izuti klompe i
zamijeniti ih starim cipelama. No sada je Titus imao dvije lađe, koje
je mogao pustiti da plove: trgovački brod pod zaštitom jednoga
ratnog broda, tumačio mu Rembrandt. Snasti doduše nisu imali, ali
su se svečano ljuljali na vodi: zdepasti oblik njihov nije ni na čas
vrijeđao Titusovu živu maštu.
Uvečer bi Titus sa svog kreveta na tavanu promatrao ponekad
oca gdje crta baku ili sluge. Dolje na dvorištu sve se blago žarilo, pa
su lica muškaraca u igri svijetla i sjene postajala gotovo prijeteća.
Baka je odmjereno i pažljivo nešto plela koščatim prstima, te bi
kadikad pljesnula rukama od silna čuda nad vještim majstorovim
perom.
Petar i sluškinja često nestajahu u isto vrijeme. Zašto su
izbivali, toga Titus nije shvaćao, a još manje, zašto su se, šmugnuvši
jedno kraj drugoga, tako prisno okrzavali, da ju je momak mogao
obujmiti, i zašto su se rvali, sve dok se ne bi sasvim zajapurili i
ostali bez daha. Mali Titus nije bio kadar da sebi objasni, da su za
sve to tražili zgodnu priliku; vrlo je dobro zapažao da im se mili to
rvanje i nošenje... ali zašto?
Mnoge su još stvari bile neshvatljive. Tako je Jakov jednom
odvezao velikog bika i doveo na pašu, gdje je divljačna životinja
opasavala krave, kao da ih želi ubiti. »Učinit će im što nažao,
Jakove!« vikao Titus, ali se Jakov glupo smijao, a i Krijn, koji bijaše
čuo Titusovo uzvikivanje, cerekao se izdaleka svojim krezubim
ustima, no brzo je Jakovu dao znak rukom, kad je opazio, kako je
Jakov zaustio da nešto kaže. Poslije je Titus vidio bika gdje
miroljubivo i dostojanstveno pase u svome stadu. Sve to bijaše
čudno i tjeraše na razmišljanje; ali je mali Titus razabrao da odrasli
u tome ne vide ništa neobično, i stoga se tješio mišlju, kako će i on
jednom saznati zašto se Petar i sluškinja tako rado dodiruju i hvataju
i zašto crni bik nasrće na popustljive krave koje ne bježe u divljem
strahu...
Onda dođe vrijeme, kad se govorilo o putovanju kući, valjalo
se vratiti u Amsterdam. Ljeto bijaše u jeku, rode klepetahu po
bujnim livadama.
— Ne smijemo majku dulje ostaviti samu — govorio
Rembrandt. Starica kimala glavom, a Titus, koji bijaše blage ćudi,
drage se volje pokorio očevoj odluci.
Posljednje večeri, što su je proveli na bakinu majuru Titus je
28
smio dulje ostati budan. Baka je pričala, a Titus zbog toga svu noć
nije spavao od uzbuđenja. Neprestano je vidio pred sobom patuljke,
čarobnjake i noćne životinje s čudnovatim krilima i glavom kao u
sove, koje graktahu i jezivo nešto razgovarahu. Vještice na metlama
i zmajevi u ognjenim kolima ostavljahu svoje zmijolike tragove po
zraku. U glavi maloga Titusa sve se kovitlalo. Pokraj sebe čuo je
gdje otac spava; veliko tamno tijelo ravnomjerno i lako je disalo.
Dijete se tijesno priljubilo uz njegovu zaštitničku ruku, drhteći od
straha i osjećaja sigurnosti u isti mah. Pred svanuće sklopiše mu se
oči. Kad se probudio, misao na putovanje kući, na poštanski brod i
na dom u Amsterdamu toliko ga je ponijela i prožela, da se nakon
toga jedva mogao ljudski oprostiti. Klompe su ostale; nije ih više
obuo.
Kad su ovaj puta išli na poštanski brod, putnu je torbu nosio
Petar. Crteže i slikarsku bilježnicu htio je majstor sam nositi. Sav
zadovoljan i prenapet gledao je u budućnost, jer je na selu nacrtao
stotine krajolika i likova. Te će mu skice biti od neprocjenjive
koristi u kompoziciji velikih novih slika, na koje je već sada
pomišljao s velikom čežnjom.
*
Grad... Nakon tišine svijetloga, zelenog krajolika, malom se
Titusu činilo kao da ulazi u neki nov i posve nepoznat svijet. Život
je tu djelovao na nj svom silinom. Bio je već na nj i zaboravio, a
sada je potpuno njime ovladao. Gotovo je bojažljivo ugurao svoju
ruku u očevu, koja je kratkim, snažnim zahvatom obuhvatila
njegove dječje prste.
Skupina kuća nad ljeskavom vodom pričinjala mu se stroža i
viša; još više su se isticale okrugle kupole i tornjevi sa šiljatim,
blistavim šljemom na srpanjskom suncu. Zvona zvučno dijele dan
na sate. Kroz kanale, koji sada već ne bijahu toliko zeleni i mutni,
plovili čamci sa svojim crvenim i žutim teretom voća. Povici i
signali, prelijetahu iznad blistave vode. Iz pokrajnjih kanala
dolažahu polagano i ljuljajući se plosnate teglenice. Svečano su
pristajale uz velike trgovačke brodove, koji su svi smeđi kao bronca,
i s istaknutom zastavom, iskrcavali teret, utovarivali robu te nestajali
pod visokim svodovima mostova.
Na kejovima sve sama buka i galama. Iz skladišta nailazili
žustri pisari s popisima robe za ukrcavanje i s tovarnim listovima;
29
između keja i broda izmjenjivale se hitre zapovijedi, a padale i riječi
ukora. Među naslaganom robom skitali se ulični derani, a
nepovjerljivo ih promatrali čuvari zakona, što švrljahu duž kuća,
motreći sve oštrim pogledom. Načas zavlada tišina, kad je iz
pokrajnje ulice zakloparala kočija — a to se rijetko kad vidi! — i
truckajući po kaldrmi i uzduž kanala opet nestala; no tek što bi iz
koje od onih malih trgovačkih kuća odjeknula kakva zapovijed, živi
bi se stroj ponovno pokrenuo.
Na velikim trgovima bijahu pročelja kuća široka, i nekako
ozbiljna, a stube što vode do kućnih vrata, bijahu mrkle i izjedene
zubom vremena. Nad mnogim vratima opažao mali Titus grbove i
izreske u nezgrapnoj latinštini, što mu ih čak ni Rembrandt nije
mogao prevesti; često se Titusov pogled zaustavljao na golemim,
zlatom ispisanim brojkama godina. Što su se više približavali
Breêstraatu, to su crvenije i manje postajale kuće; samo se na
ponekim uličnim raskršćima izdizahu prema suncu svojim
stepenastim zabatima. Drveće stajalo ukočeno, pokrito teškom
prašinom, s lišćem što se ispreplelo kao živica. Ljudi na ulici bijahu
ovdje stariji, sređeniji, promišljeniji, a svi šumovi prigušeniji i tiši.
Kad je Titus pogledao uvis, opazio je da i nad Amsterdamom oblaci
jedre u sjaju. No kao da bijahu udaljeniji i manji negoli na majuru
njegove bake.
30
VII
Ljetne večeri one godine bijahu kao ogrnute plavim velima,
jasne, zvjezdane, bez ćuha vjetra. Uvečer je Rembrandt često
odlazio u šetnju, te je ponekad i maloga Titusa vodio sa sobom.
Onda bi hodali po uskim bedemima; s jedne strane bila im voda, a s
druge visoke stare zidine kojima se u nekoć svijetlom namazu
pokazivahu vlažne mrlje u tamnijoj boji. Tu i tamo zohine hvoje
spuštahu svoje bijele grozdove niza zidove. Ondje, gdje su
crnosjenasti vrtovi sezali sve do zidina — tamnozelena mrklina,
koja se zaznavala tek pod teškim, tromim noćnim mirisima, što su se
izdizali u prezasićenu ljetnu noć — na blijedom se, zvijezdama
osutom nebu ovdje-ondje ocrtavala poneka sjenica ili dio
grudobrana. Sve je pritisla neka tjeskoba i prekrila premoćna
ljepota. Zrikavci zrikali, nevidljiv čamac klizio sablasnim šumom po
utihloj vodi, u sutonskoj rasvjeti sve bivalo nekako tiše, čak i bat
koraka, te bijaše kao da ne čuješ i ne slušaš svoj hod već tuđi.
Ljubavni parovi stajali u sjeni, meki im poljupci naviještali
neizreciva obećanja. Tajanstvene kuće, izbočene preko bedema,
dopirale sve do vode. Vijugave stube uvirale negdje u noć, a mostići
što vode od obale do kuća kao da su lebdjeli u polutami.
Kad bi granuo uštap, sve se umatalo u neku mliječno-blijedu
blistavost. Oštrije bivahu sjene, no ondje, gdje se razlila mjesečina,
podrhtavahu bezbrojni vanzemaljski cvjetovi po drevnom, trošnom
kamenju, po rukama i licima prolaznika. Iz vrtova čulo se uzdisanje,
odasvud dopirali glasovi, disaji, riječi bez pravog smisla,
nedokučljivi znaci žive zemlje, što su maloga Titusa čas prožimali
nekom neobjašnjivom težinom, čas opet ispunjali neobjašnjivim
blaženstvom.
31
VIII
Kad bi Hendrickje spremila Titusa u postelju, mališan bi, još
budan, često čuo kako odozdo dopiru do njega neki zamućeni
glasovi. Rembrandt je primao posjete. Nekoć je imao mnogo
prijatelja, ali ih je malo ostalo. Većina nije shvaćala promjenljivih
mu raspoloženja: bilo je mnogo večeri, kad ne bi ni bijele prozborio,
a drugi puta bijaše razgovorljiv te bi pričao o vragometnim
ludorijama iz doba svoga naukovanja kod Lastmana,3 ili bi naredio
da se svi obređuju pijući.
Ne, mali slikari i ograničeni građani, koje je velikodušno
primao u svome stanu, nisu ga razumjeli. Oni su vidjeli druge
majstore, ljude koji su teško radili, a koji su ostajali nepromjenljivo
isti; ti bi uvečer zajedno sa svojim slikarskim haljetkom odbacili i
brige i maštarije i znali da se u cijelosti prilagode svojem društvu; za
njih onda nije postojalo ništa drugo do pehara i pijanstva, do
raskalašnih, neobuzdanih muškaračkih razgovora. Takav bijaše
Frans Hals4, takav bijaše Van der Helst5, ta dva velika takmaca
Rembrandtova; takvi bijahu svi, koji su uvečer sjedili po vinarama
ili u svojoj radionici s prijateljima i učenicima slavili bučna slavlja.
— Oni da nisu ozbiljni? Trebalo ih je samo jedanput vidjeti po
danu! Njih nisi mogao uznemiriti, pa makar im stajao i za leđima i
lagao na sva usta — o ženama, o novostima iz kuglana, čak i o
slikama drugih, koje su u nekoj trgovini umjetninama privlačile
kupce i radoznalce; sve uzalud — oni bi jedva odgovarali; radili su,
radili neuzdržljivo, naporno; nisi ih mogao otrgnuti od njihova
platna. A tek da ih vidiš nedjeljom! Nije bilo pobožnijih posjetitelja
crkve od vitezova kista! U svim crkvenim klupama sjedio sve sâm
slikar.
Ta bijahu to ljudi sasvim drugačijeg kova od Rembrandta,
kojega nisi nikako mogao upoznati u dušu. Sve je na njemu bilo
3 Pieter Lastman (1583-1633), nizozemski slikar, grafičar, jedan od
Rembrandtovih učitelja. — Prev. 4 Frans Hals (1580-1666), jedan od najboljih nizozemskih portretista i
prikazivača pučkih tipova. — Prev. 5 Bartholomeus van der Helst (umro 1670), znameniti nizozemski portretist. —
Prev.
32
čudnovato, strano. Nisi ga više vidio ni u kojoj crkvi. U tom je
Rembrandtu bjesnio neki nemir. A bilo je čak i danâ, kad nije ništa
radio, nego je tiho i zgureno sjedio pred svojim slikarskim stalkom
ili listao po kakvim starim knjižurinama. Pa nije valjda slikar
naučenjak? Bavio se stvarima koje ne priliče krštenoj duši. Čak su
ga osumnjičili da je slobodni mislilac. Govorkalo se da se u Brokeu
održavaju neki neobični sastanci, ondje se okupljaju, savjetuju se i
počinjaju kojekakve grijehe anabaptisti6, huškači i slobodni mislioci,
sva krivovjeračka bagra, gora od Turaka i rimskih papa. Čak i
Židova Uriela Acostu7, kojega su izopćili iz njegove vlastite gnusne
sekte, primali su, vele, oni heretici raskriljenih ruku.
To bi bilo nešto za Rembrandta! U gluho doba noći, kad su
utrnuta sva svijetla i pogašene vatre, šuljati se duž utihla keja,
odvezati čamac, odveslati se prigušenim zamasima vesala u
Waterland, a sve pod okriljem mraka — jer i on sam je mračnjak i
brat noći. — To bi bilo nešto za Rembrandta: družiti se s
nevjernicima, dok svi pošteni građani spavaju, zaraziti se otrovom
krivovjerja, tamo vani u nekoj seoskoj kući u Waterlandu, ili čak u
nekoj pojati, pod istim krovom sa stokom, proigrati svoju dušu!
Ta zašto su se naši oci borili za jednu svoju vlastitu vjeru?
Zašto su otvoreni božji hramovi, kad ih čovjek izbjegava i radije
ruje u mraku? Ne, taj Rembrandt nije pravi prijatelj čovjeka, koji bi
o samom sebi htio reći: »Ja i moj dom, mi želimo služiti Gospodu.«
Taj se Rembrandt bavi krivovjerjem. Taj je Rembrandt odbacio
samog sebe i odvrgnuo svoju umjetnost. Jest, prije je naslikao
mnogu lijepu sliku svojim kistom, ali ga sada nečastivi drži u svojoj
vlasti, i svršeno je s njim. Može to svatko vidjeti, tko se razumije u
slike — a mi se razumijemo. Od malih nogu bili smo kod prodavača
umjetninama kao kod kuće, ili smo sami okušali svoje snage na
platnu slikajući po prirodi. Ali Rembrandt?
Ruka mu se više ne pokorava. I dijete bi moglo slikati kao on!
U teškim trakama cijede se boje s njegovih slika, a kad se osuše, po
njima se hvata debela kora. Čudak je on i luda! I još traži da mu
čovjek sve to primi pod gotov groš! Kakve li tame, kakve
6 Anabaptisti — pripadnici protestantske vjerske sekte iz vremena Reformacije;
traže krštenje odraslih, povratak drevnoj crkvi i zajednicu dobara. — Prev. 7 Uriel Acosta (ili: da Costa), portugalski pokršteni Židov, filozof, koji se u
Amsterdamu opet obratio na židovstvo; borio se protiv strogosti židovskih vjerskih
zakona; u Amsterdamu izvršio samoubojstvo 1640. — Prev.
33
svojeglavosti! A osobito oni biblijski prizori, što ih želi naslikati!
Sve se gubi u sjeni, u crnoj magluštini! Postao je sovuljaga, što se
boji danjeg svijetla — sin noćnog mraka. Pa kad se čovjek još sjeti
razbludnog života i raskalašenosti, što se zbivaju tamo u njegovoj
kući... Već drugi put živi sa svojom sluškinjom! Jeza te hvata. On je
izgubljena duša od koje bježiš sa zgražanjem...
*
No o svemu tome mali Titus ništa ne zna. Zna samo da ima
nekoliko vjernih prijatelja koji posjećuju njegova oca. Oni
razgovaraju tu dolje toplim, prigušenim glasom. Ne bučno, ne
uzbuđeno i krešitavim smijehom, onim smijehom, od kojeg se Titus
kao dijete u strahu budio. Kadšto mu se pruža prilika da ih još vidi,
prije nego što za nj dođe vrijeme spavanja. Među njima je i plah,
šutljiv čovjek, bijedno odjeven, koji najradijie sjedi u sjeni kamina.
Zove se Hercules Seghers.8 Titus pogledom prelazi s oca na
Seghersa. Nalik su jedan na drugoga, ali je otac viši, zapovjedniji,
silniji. Otac sjedi pod stropnim svijećnjakom, u krugu svojih
prijatelja, u sredini odaje. Seghers spušta glavu, sluša, govori malo,
ali jasnim glasoim i bez oklijevanja. Dobar je on. Dok Titus prolazi,
pogladit će ga po kosi, a kad Hendrickje uđe, stegnut će joj ruku i
malko ali uljudno nakloniti glavu; nju od toga oblije rumen, no ona
se time ponosi. On sve voli u Rembrandtovoj kući. Za sve ima topao
pogled i nježnu kretnju. Titus zapaža gdje mu pogledi ponekad dugo
i s divljenjem počivaju na Rembrandtu. Titus voli ljude koji cijene i
poštuju njegova oca. A otac je prijazan prema svima. Titusu se čini,
kao da se otac gdjekad pomlađuje među starim prijateljima. Onda
mu je lice ozareno smijehom, bez i jedne bore, te je i sam Titus
očaran i u tihu djetinjem divljenju gleda u oca. Nad svima lebdi
spomen na zajedničku mladost, sjećanje, koje ih obasjava suncem i
toplinom. Dobrota toga prijateljstva prožima i malog dječaka.
Voljko i zadovoljno sjedi u pozadini miran kao bubica, i promatra
odrasle, dok Hendrickji iznenada ne padne na um da je on već odveć
dugo budan, te ga nosi gore, gdje s Mayrom spava u istom krevetu.
Kadikada pojavio bi se i neki živahan mlad čovjek s kicoškim
brcima i kratkom francuskom šiljastom bradicom, koji je brzo i
8 Hercules Seghers, nizozemski slikar, Rembrandtov suvremenik i prijatelj,
učitelj slavnog Gillisa van Coninxlooa. — Prev.
34
zapovjednički govorio s visine. Tada bi Titus opazio kako otac
utihnjuje i kako svoje mjesto na svijetlu prepušta onome drugom.
Bijaše to Jan Six, gospodar Wimmenuma i Vromadea.
Kad bi njega pozvali, na stolu nije stajalo kositreno posuđe, već
sve sam kristal i mjedeni svijećnjaci s vitkim svijećama lijepih boja.
Za jela je taj mladi vlastelin neosporno vodio glavnu riječ. Nije trpio
pogovora; poslije prvih čaša postao bi glasan i svadljiv. Njegova
ruka koja je malena, mišićava i brižljivo njegovana, počivala na
stolu kraj Rembrandtove kratke, snažne šape, grčila bi se drhteći te
bi naposljetku pomamno i vlastoljubivo tresnula o stolnjak, da bi se
pehari zatresli na svojim nježnim peteljkama. Poslije jela prošetao bi
po cijeloj kući, držeći odnjegovane ruke na leđima, diveći se i
ispitujući, te bi se propitkivao za cijene pokućstva i slika, i
nepovjerljivo stavljao ruku na stvari, kojih prije nije vidio, grdio
Rembrandta, da je rasipnik, a zatim zvučnim i maznim glasom
uvjeravao o nečemu majstora, koji ne bi odgovarao, nego uporno
šutio, tek tu i tamo ubacujući pokoju riječ. Poslije se Six obraćao
učenicima, tapšao ih po ramenu i tražio da im vidi slike. Onda je
izabirao ponajbolje stvari, po koje bi nakon nekoliko dana poslao
svoga slugu. Mada mladići nisu dobivali ni prebijene pare, oni bi
poletjeli na sam njegov mig i bili očarani, kad bi on barem »donekle
bio zadovoljan«, kako se dobrostivo izražavao, njihovim slikama ili
bakrorezima. Jer on bijaše u Amsterdamu veliki zaštitnik sviju, bilo
pjesnika, bilo slikara, koji su željeli da se proguraju naprijed. Kada
bi ih opljačkao za njihova ponajbolja djela, osjećali bi se polaskanim
i već zamišljali svoje buduće slike u jednoj od izložbenih dvorana
Clemensa de Jonghea, grozničavo sanjareći o velikim svotama što
će ih uskoro na javnim prodajama kupci nuđati za njihov rad!
Mladi je vlastelin Jan Six rijetko kad ostao cijelu večer. Titusu
je katkad donosio slatkiša — okruglo, glazirano voće sa mnogo
šarena šećera, umotano u meke svilene vrećice. No ta darežljivost
nije Titusa baš osobito radovala, i on je to voće jeo više bojažljivo
negoli s nasladom. Osjećao je nekakav strah od darovatelja.
Ponekad bi opazio gdje Jan Six daje znak njegovu ocu da pođe za
njim u pokrajnju sobu. Onda bi čuo kako mladi vlastelin navaljuje
na oca tvrdim riječima, a kad su vrata bila odškrinuta, vidio je gdje
otac ponizno pognute glave stoji pred uzbuđenim malim
svemoćnikom. Na stolu ležahu neuki papiri, veliki, bijeli i
zastrašeni. Bilo je neke tajne između njih dvojice — tajne, kao među
35
svim odraslim ljudima. No tajna između njegova oca i Jana Sixa
bijaše zlokobna, opasna tajna, sasvim drugačija negoli tajna sa
Seghersom ili s Menassehom. To je mali Titus sasvim jasno osjećao,
iako ne bi bio kadar da to izrazi riječima. Pošto bi se neko vrijeme
zadržali u zaključanoj sobi, opet bi izašli. Mladi vlastelin Six s
jarko-crvenim pjegama na obrazima i s neprijateljskim sijevom u
očima, a otac sliježući ramenima, umoran i zabrinut, ali naoko ipak
obradovan, što se razgovor okončao. Jer nakon toga Jan Six ne bi
ostao ni minute dulje.
Hendrickju očito nije Six ni zapažao; a kad bi se to ipak
jednom dogodilo, držao se prema njoj kao prema nekoj nepoznatoj
sluškinji. Kad bi se poslije takvih razgovora zabrinuto obratila
Rembrandtu i propitala se, što je i kako je, otac bi oborio pogled.
Onda bi oboje uzdahnulo. U Rembrandtovu uzdahu osjećao se
prizvuk izvjesne dobrodušne, posprdne ravnodušnosti, a u
Hendrickjinu neki tihi prijekor i zastrašenost.
Titus se rado igrao na podu. U sobi je bilo tajanstvenih tamnih
zakutaka, gdje bi mogao zamišljati kojekakve neobične stvari; pod
stolom i stolicama puzao bi u nekom malom carstvu barikada i
plotova; veliki sag bijaše neka voda ili livada, u kojem su tamna
mjesta bili mostovi ili dvorci, kako kad. Titus se igrao s
raspomamljenom maštom; nije mu trebalo ni drugova ni igračaka;
sam bijaše neograničeni gospodar u carstvu tih snova.
Ali na podu se rado igrao stoga što je mogao čuti o čemu
odrasli razgovaraju. Nije osluškivao smisao njihovih razgovora, koji
je shvaćao samo upol ili nikako; njega je poticao ozbiljan ton, što ga
je u razgovorima zamjećivao; privlačila ga zagonetnost teških,
zamašnih riječi, koje bi iznenada zalebdjele iznad jednoličnosti te
ozbiljnosti; onaj neki daleki, zavidljivopoželjni život privlačio je
Titusa i pretvarao osluškivanje u pritajenu svečanost. I tako bi nakon
Sixovih posjeta često čuo tih i zabrinut razgovor udvoje, glasove
prožete brigom, nemirom i jadanjem, koji bi se zatim opet rasplinuli
u svakidašnjici.
*
— Kada hoće novac?
Rembrandt je uglavnom odgovarao preko volje:
— Novac! S novcem će biti već u redu! Samo neće ni da čuje
za kakvu odgodu, i to je sve... Svima produžuje rok — osim meni!
36
Goni me ustopu. Mene...
Hendrickje ga blago prekori:
— No mi mu dugujemo već tako dugo, Rembrandte... Kad si
mu novac već priredio, zašto onda kupuješ kojekakve stvari?
Otac planu:
— A drugi? Zar Van der Helst možda ne kupuje, ili Ruysdael?9
Zašto oni da kupuju, a ja ne? Ta zar sam ja manji i neznatniji od
njih? A kad jednom imam mnogo novaca, zar da mirno gledam gdje
Seghers oskudijeva, samo zato što luđaci misle, da Hobbema10 slika
bolje krajolike?
A onda će s većom zabrinutošću, ali s prigušenom srdžbom:
— Ako bih Sixu učinio po volji, morao bih rasprodati sav svoj
imutak. Neću valjda dan i noć raditi, da bih njega izdržavao? Pa ono
je zapravo dug na otplatu, koji bi trebalo raspodijeliti na godine... A
Clemens ima još svu silu mojih bakroreza, o kojima više ništa ne
čujem. U mene je proknjiženo nekoliko tuceta slika... Nitko ne
plaća, svi odgađaju... Sto forinti više ili manje čine nas nesretnim...
Uvijek ta nestašica novca... Prije, prije...
*
Jest, još vode nevidljive niti iz Rembrandtove kuće u sve
predjele grada — niti, koje uviru u neslućena čvorišta. Niti do
svijetle, mirisom metvice ispunjene ljekarne Abrahama Frantzena,
koji Rembrandtu uvijek iznova daje savjete, iako ih majstor svakiput
odbacuje; niti vode do breêstraatskih rabinera, kojima kosa miriši na
mošus i koji, odjeveni u duge talare, komentiraju Zohar11 i mozgaju
nad Talmudom; vode niti do sirotinjskih sobica židovskih studenata
na Vlooyenburghu, koji Rembrandtu služe kao model; do jadnih,
neuglednih kuća, gdje trgovčići, kao Jeremias de Decker, u
skrovitosti pišu svoje stihove i jedan Coppenol za nekoliko groša
izrađuje prijepise u krasnopisu; vode do središnjeg dijela grada, gdje
prepredeni prekupci iščekuju kraj njegove slave, prije nego što će ga
isplatiti; vode niti do palača Keizersgrachta, u stanove moćnih
9 Jacob van Ruysdael (1628-1682), čuveni nizozemski slikar krajolikâ i marinâ.
— Prev. 10 Meindert Hobbema (1638-1709), uz Ruysdaela najveći nizozemski slikar
pejsaža. — Prev. 11 Zohar (hebrejski: Sefer Zohar, »Knjiga Sjaja«) — kabalistička knjiga na
aramejskom jeziku. — Prev.
37
zajmodavaca Harmena Beckera, Hertsbeeka i drugih, kojima se
majstor predao na milost i nemilost u jednom nesmotrenom trenutku
nestašice novca; vode do zabitnih potkrovnica, gdje stare ruke i oči,
o kojima trgovci umjetninama i ne slute da postoje, prianjaju uz
bakrorezačke stolove, da bi posljednjom snagom uhvatile linije sna
jednog života na izmaku; — kroz cijeli usplahireni labirint grada
Amsterdama vode tajnovite veze, nijeme poruke — prijeteće i
povoljne poruke misli — a on, kod kojega uviru sve te niti, on ih
jedva i zapaža, već se zatvara u svojoj radionici, čita evanđelja i zna
da će sve to izbjeći čim dohvati oštru iglu i kiselinu, čim se lati rada,
da bi se otarasio svojih vječitih dugova, zaboravljajući u tom radu na
svoje dugove...
A pored njega žive častoljubivci i nesmotrenjaci, oni mladi i
budući, koji smatraju, da su dovoljno jaki i da dovoljno znaju, da bi
mogli odoljeti svijetu; žele da usred vrtložnog mahnitanja uplove u
zavist i taštinu svijeta, da utonu u njegov sjaj, u njegovu raskošnu
opojnost i njegovo razočaranje. Govert Flinck i Fabritius, Van
Hoogstraten i Renesse: u Rembrandtovoj kući postadoše odvažni,
samosvijesni ljudi.
A tako je uvijek bilo. Jednoga lijepog dana mora Rembrandt
uvidjeti, da im nema više što reći; više neće slušati njegovih riječi...
Uzeli su sve, što je mogao pružiti. Zreli su da se otkinu sa stabljike-
hraniteljice, zreli da ih ponese snažan zamah vjetra te da se
ukorijene na tuđoj zemlji, da bi sami buknuli novim, bogatim
cvijetom.
Uvijek je tako bilo: odjednom ga moraju napustiti. Pomišljajući
na njih, on još uvijek gleda u njima zelene mladiće, koji su nekoć
dolazili k njemu, da ih njegove ruke mijese i uobliče; a kad odlaze,
on osjeća, da ih jedva još poznaje. Svi tako odlaze, svi. Mnogi mu
ostaju vjerni, posjećuju ga ponekad ili mu se javljaju. Drugi ga
zaboravljaju, tek što ih negdje počnu slaviti. A kad o njima što
dozna, to se onda događa posredstvom trgovaca umjetninama ili
zajedničkih prijatelja, s kojima se slučajno susreće... Doći će dan, i
on će biti osamljen... Misli li on na to...? Doći će dan, i nitko mu
više neće u pohode — svi će živjeti u drugim gradovima, možda u
drugim zemljama — o prokleto častoljublje koje vjeruje da su mu
granice rođene zemlje odveć uzane! — I zaboravit će na nj i na
svoju mladost. — Usud je to. Sudbina majstora. Davati, a ništa ne
primati. Sve hraniti preobiljem, što ga je njegova snaga stvorila...
38
Lijepa, ali samotnička sudbina. — Doći će dan, i on će biti posve
sam. — Misli li na to?
Majstor radi.
39
IX
Ujesen je Hendrickje odvela malog Titusa u školu koje se
toliko bojao.
Za kasnih ljetnih mjeseci jedva da je još i pomišljao na
tamnocrvene zidove s uskim prozorima i njihovim lijepim cimerima,
što su ukrašeni crvenim i crnim slovima, već se za dugih beskišnih
dana igrao na sivo popločenom grachtu.12 No kad je sada ponovno
došao u blizinu škole, zbog koje je njegovo dječje srce svakiput jače
zakucalo, te već iz daljine ugledao rulju većih dječaka gdje se
natjeravaju po džombastoj kaldrmi, čekajući na znak zvona da uđu u
školsku zgradu, tada ga obuze ona tajnovita tjeskoba, stijesni mu se
oko srca jače negoli ikad prije.
Hodao je polaganije i samo je šapatom odgovarao na vedre
majčine riječi. Zar da odsad bude posve sam izvrgnut tima visokim
klipanima? Pune prijetnje i svakakvih opasnosti pričinjahu mu se
neobuzdane snage tih većih dječaka, koji su se goropadno iživljavali
u raspuštenoj, bučnoj igri, u kojoj je odmah razabrao nemilosrdnu
surovost. Tu će se moći održati samo jaki i snažni. Uplaši se, kao da
se to njemu samom dogodilo, kad vidje, gdje su stariji dječaci u
divljačkoj igri na tlo oborili nekog mališana, koji bijaše nešto stariji
od njega; mališan bespomoćno ležao prestravljeno raskolačenih
očiju, dok mu neka djevojčica, vjerojatno njegova sestra, nije
pritrčala te mu pomogla da ustane, tješeći ga. Ta zar majka ne vidi,
što se tu malim dječacima može dogoditi?
U malog Titusa rastao strah: velik, tajanstven, prepun slika
užasa, koje su mu teško pritiskivale srce. Djetetu usne podrhtavahu.
Hendrickje se naže k njemu.
— Zašto si zastao?
Njegov ju je slabašni glas zaklinjao:
— Oni će mi nekakvo zlo načiniti.
Osjetio je kao surovost, što se majka sada smijala!
— Bojiš li se?
Šutio je. Jest, bojao se. No kako da izrazi ono, što ga muči i
kinji, kad ga majka eto ismijava? Prigušujući suze kušao je da misli
12 Gracht (čitaj: hraht) — kanal, jarak, rov. — Prev.
40
na daleke, neobične stvari, da bi zaboravio svoj strah. Ali kamo se
god okrenuo, svuda bijaše strah. Ni sam to nije shvaćao. Druga su se
djeca tukla i smijala, kao što je i on još jučer činio. Zašto li se svijet
jednim mahom ispunio opasnostima i sjenama? I zašto on strahuje
od kojekakvih poniženja i mučenja, dok drugi uz veselu ciku
poskakuju naokolo?
No majka ga je već vukla sa sobom preko malog igrališta, i oni
su hodali duž visokoga slijepog zida, za kojim se skrivalo još više
tjeskobnih tajna. Zdepasti je i debeli učitelj, naslonjen o donja
vratašca, kao iz nekog prozora virio iz kuće. Za trenutak su
strahopoštovanje i radoznalost potisnuli strah, i Titus je važnog
čovjeka pomno uzeo na oko. Oštre i prodorne oči ležahu u okruglim
dupljama iznad mesnatih suznih vrećica; crn šešir bez sjaja pokrivao
mu glavu, što je duboko pognuta i kratkovrata izvirivala iz
dugačkog talara. Na rubu donjih vratašca ležahu kratki prsti, zgrčeni
u glatke okrugle šačice. Kad je Titus učitelja ponovno pogledao u
lice, opazio je kako mu oko širokih usana lebdi jedva zamjetljiv
izražaj — prezira ili podsmijeha? — dok je Hendrickju motrio od
glave do pete. Što li je to bilo upadljivo na majci? Titus je upitno
podigao pogled k njoj; bit će da je i ona zapazila oholi pogled
školnikov, jer se nekako smela, a obrazi joj se zarumenjeli.
— Evo sam vam dovela Titusa — reče, tiše i pokornije nego
što ju je ikad čuo. Još čas prije nemilosrdno se smijala; no sada se
Titusu odjednom sažalilo na nju, i odmah je zamrzio učitelja i
njegovo tupo i nadmeno lice.
Hendrickje je šutke predala školarinu te se bez riječi i
nesigurna udaljila. No odjednom se vratila, kleknula kraj Titusa i
dugo ga cjelivala. A on joj zaštitnički savio ruke oko vrata. Prvi put
eto bijaše muškarac, tješitelj. I kao da je majka duboko osjećala
Titusovo srčano hrabrenje, smiješila se i pogledala učitelja ponosno
i uzbuđeno. No on se okrenuo slegnuvši ramenima.
Sada je Hendrickje brzo pošla dalje. Titus ju je slijedio očima,
dok je god mogao, no poslije nekoliko trenutaka stajaše bespomoćan
i sam pred grubim debelim čovjekom. Ovaj ga uhvati za ruku i
povuče unutra.
— Upisat ćemo ti ime — reče onaj meki, neugodni glas.
I tada je Titus stajao u školi. Prvi put u životu stajaše u školi.
Ogledavao se. Bijaše to dugoljasta prostorija s mračnim kutovima.
Strop joj onizak, a prozori još uži nego što je Titus mislio. Sprijeda
41
se izdizala katedra. Podsjećala je Titusa na propovijedaonicu u
crkvi, kamo bi ga Rembrandtovi učenici ponekad vodili, ali bijaše
niža i ne tako lijepo izrezbarena. Desetak niskih klupa s uskim
naslonima zauzimahu ostali prostor. Nasloni im tu i tamo razbijeni i
nedovoljno popravljeni, drvo izrezuckano, boja odgrebena; daske
što su s vremenom postale šarene, bijahu posvuda nagrđene mrljama
tinte. — Na nekoj polici ležale knjige s istrgnutim listovima,
izgužvani hrptovi visjeli o jednoj niti. Titus vidje, da su to Biblije i
crkvene pjesmarice. — Na zidu za katedrom također nekakva
polica, a na njoj prašnjav vrč, u kojem je po Titusovu mišljenju bilo
tinte, sudeći po tragovima, što su se tamno i prugasto cijedili niz
tuljak. Hrpimice ležalo ondje i nekoliko manjih knjiga, kojih je
svrha Titusu zasad ostala neobjašnjena.
Učitelj je tromo i bučno zauzeo mjesto na katedri. Titus je
skromno čekao udno postolja. Vidio je i čuo gdje učitelj šuštavo
vadi nekakav debeo lisit papira, a zatim polako i vješto perorezom
zašiljuje guščje pero. Onda se ono grubo lice saže nad pergamenat, a
okrugla, mesnata ruka poče se micati u neočekivano poletnim
zamasima, oči se zadovoljno i samosvijesno blistale nad ispisanim
šarama. Svečano uze čitati naglas:
— 28. Septembris. Titus, sin Rembrandta van Rijna iz
Breêstraata. Osam godina. Uplata: tri šilinga.
Učitelj nato prošeta pogledom po cijeloj prostoriji, kao da
Titusa traži u jednom od onih udaljenih mračnih kutova; naposljetku
sa mnogo samodopadnosti zaustavi oči na maloj skrušenoj spodobi
do svojih nogu. Titus osjeti kako u njemu opet iskrsava strah. Učitelj
se nakašlja.
— Čini se, da si dobar dječak... Samo da nije pisano: Grijehe
otaca ispaštat će djeca sve do trećeg i četvrtog koljena!13
Stenjući i u hitnji izvlačio se s mnogo muke iz svoga sjedišta te
pošao prema vratima.
Titus se opet čudom čudio. Što li je debeli, svečani čovjek
mislio svojim riječima? — Grijesi otaca? Mali je Titus već više puta
to slušao. Znao je, da je to pisano u onoj debeloj knjizi, u Bibliji. Ali
tiče li se to njega? Ta kakvi to bijahu grijesi, i tko su bili ti očevi? U
njega je samo jedan otac. Uznemireno zaokruži pogledom. Učitelj se
obrati njemu te mu zapovjedi:
13 Četvrta knjiga Mojsijeva, gl. XIV., 18. — Prev.
42
— Sjedni u prvu klupu.
Titus brzo posluša. Dok se gurao duž prljavog sjedišta,
zabrujaše zvona, praćena jekom sa svih strana. Učitelj otvori vrata
širom. Idućeg trenutka sunu divlja četa unutra. Titus je otpuznuo što
je više mogao u svoj kutić. Na svoje je neizrecivo olakšanje opazio,
da oni veliki klipani sjede sasvim straga, a njegovi su susjedi
poprilici istih godina kao i on, vršnjaci.
Muhajući se i dijeleći bubotke, svi su se gurali u red.
Neprestance odjekivaše hudi i meckavi glas učiteljev, praćen
nestrpljivim lupkanjem trskovače, što ju je odnekle izvukao. Titus
zadrhta od svega tog praskanja. Odjedanput sve utihnu. Kao na
nevidljiv znak, svi poskidaše kape.
Učitelj se molio.
U pozadini prostorije, mumljajući, počeše ga pratiti podrugljivi
glasovi. Učitelj nije ni na čas prekinuo molitvu, ali kad je mumljanje
odveć zasmetalo, u taktu svojih riječi okrenu kratko i prijeteći
udarati trskovačom po podu. Pošto je završio, uperi pogled u kojem
je kipjela prigušena srdžba na stražnje klupe, gdje je sada ponovno
vladala uzorna tišina, a tada se dvojica dječaka, koji su sjedili
sprijeda, uhvatiše u koštac. Pokraj Titusa jedan kriknu: netko je
nekog dječačića ubo oštrim predmetom. Po podu se lupkajući
kotrljala jabuka. Učitelj diže ruku zapovjednički i gnjevno. Dvojica
onih starijih đaka iziđoše iz svoje klupe, te rastaviše borce, što od
jada plakahu, te razdijeliše pjesmarice bacajući ih preko klupa.
Poiskidane i razbucane, letjele knjige od šaka do šaka, dok nisu
dospjele u ruke najjačih i najspretnijih dječaka. — Učitelj je i opet
trskovačom srdito lupao po podu; najavljen je psalam; dječaci su
žurno listali; Titus bi na mahove čuo kako se papir razdire.
Učitelj je plosnatu, sada opet pokritu glavu zabacio u potiljak,
te je mrgodnosvečano razjapio usta. Titus je začuđeno promatrao
gdje se crveni kratki jezik praćaka amo-tamo, prije nego što će se
odande glasovi izviti. I već je sa svih strana buknula zaglušna buka
iz vriskavih dječačkih grla; meki bas učiteljev gudio je kao iz
daljine. Titus je tresući se iščekivao kraj.
Pošto su učiteljevi pomoćnici opet pjesmarice odnijeli na
mjesto, koračali su do katedre, za kojom se učitelj, nezgrapno i
bučno, opet smjestio. Tutnjavim glasom odgovarahu naizmjence na
pitanja iz reformiranog katekizma, koja im je učitelj isto tako
gromoglasno postavljao.
43
— Što traži treća zapovijed?
— Da psovkom ili krivom zakletvom ne hulimo imena
Gospodnjeg, i ne samo to nego da ne spominjemo imena
Gospodnjeg uzalud ni da ga zloupotrebljavamo, niti pako da
slušajući ili gledajući takvo što postanemo sudionici takva strašnog
grijeha. In summa, da se svetim imenom Božjim samo u strahu i
počitanju služimo, tako da Ga pravilno spoznati, zazvati i u svijem
našijem riječima i djelima slaviti mognemo.
— Zar je tako velik grijeh, ime Božje psovkama i zakletvama
huliti, te se Bog gnjevi i na onoga, koji ne čini sve što je u njegovoj
moći, da pomogne zajaziti i zabraniti tu hulu i kletvu?
— Dakako da jest, jer nema većeg grijeha, koji može Boga jače
razgnjeviti, do hule na Njegovo ime; stoga i jest Svevišnji
zapovjedio, da hulitelji smrću kažnjeni budu.
Kad su oba dječaka hitro i bez zapinjanja — ali tako brzo, te
mali Titus ni polovicu rečenoga nije čuo, a još manje razumio —
odgovorili na pitanja gromoglasnog učitelja, vratiše se na svoja
mjesta, a za njima dođe red na druge, te su izlazili dva i dva. No
među njima bijaše ih samo malo koji su znali bez griješke izgovoriti
lekciju; većina ih zapinjala; tvrda je palica bez prestanka izražavala
svoj bijes i svoje opomene lupajući po rubu katedre. Malo pomalo
Titusu postajalo jasno, da su ona prva dvojica stajala uz učitelja kao
pomagači i uzor-učenici; drugima bijaše svejedno, znaju li svoju
zadaću ili ne.
— Što to oni neprestano kazuju napamet? — upita Titus
poistiha svoga malog susjeda.
Oko njega zasiktaše glasovi.
— Gle jednoga, koji još nikad nije čuo za katekizam! Ubrzano i
bučno zalupa palica.
— Titus van Rijn, ne brbljaj! Mir!
Kad je čuo gdje se tako javno spominje njegovo ime, Titusu
jurnu krv u obraze. Sav se šćućurio u svom kutu. Ali tada ponovno
poče brujanje glasova iza njega.
— Zar sin slikara?
— Je li to onaj, čiji otac više ne ide u crkvu?
— Daj da te malčice vidimo, mamina mazo! Riječi se gubile u
sveopćoj buci. Titus se sav zbunio, bijaše mu, kao da je izložen na
sramni stup. Dolazilo mu da plače, ali je samo strah u njemu bujao,
kao tajna i mora, što mu se u grlu zgusnula u debelu gutu. Osjećao
44
se postiđenim i poniženim. Što to rekoše o njegovu ocu...?
Titus se htjede ponovno skriti, jer nikoga nije bilo, da se
zauzme za nj. Kamo bi god došao, svagdje bi ga inače cjelivali i
tetošili; no u školi bijaše bespomoćan i bijedno napušten.
Još je jednom šutke pogledao prema učitelju, no mali je
debeljko odgovarao na njegove upitne poglede napućenim usnama i
hladnim, bezdušnim očima, dok su njegova pitanja i dalje
odjekivala.
— Što nalaže treća zapovijed?
Jedna ruka munu Titusa u rame, i on se skupi.
— Donesi nam jednom kakvu sličicu! Imate ih toliko! Titus se
i ne pomače.
— Ne doneseš li je, izravnat ćemo ti leđa! — siktao glas
nevidljivog besjednika. Titus se gradio, kao da nije ništa čuo. Možda
će onaj zaboraviti svoju prijetnju.
Mali je Titus svom silom nastojao da sluša sva pitanja i sve
odgovore, što su se još uvijek izmjenjivali kraj katedre.
— Da psovkom ne hulimo...
— ... psovkom, ili krivom zakletvom — popravljaše učitelj
nestrpljivo, jer je svaki put morao isto ponavljati.
— ... ili krivom zakletvom ne hulimo, i ne samo to...
— ... ne hulimo imena Gospodnjeg....!
Teško i tvrdo lupnu palica o pod. Učiteljeva pesnica tresnu o
katedru. Istog trenutka netko munu Titusa u leđa, te on kliznu s
klupe. Užas i strava probiše nasip straha: dječak briznu u plač. Nato
se u redovima iza njega zaori divlja, neobuzdana dernjava. Dječaci
su galamili, zviždali i udarali rukama o klupe, a prodorni je grohot
odraslijih podrugljivom oštrinom nadvikivao svu tu graju. Kroz
istočni je prozor, kao za inat, iskosa padalo svijetlo jutarnjeg sunca
na smeđe kovrčave vlasi maloga Titusa. Ponovno se mališ zgurio
duboko u svoj kut. Učitelj se smijao, ne bez zluradosti, a onda siđe s
katedre i dotače se njegova ramena. Mališan novak, gle, plače, nečiji
su prsti tu posrijedi.
— Tko je to učinio? — upita učitelj.
Titus zatrese glavom. Ne usuđuje se da pogleda uzgor, samo bi
da učitelj ode, pa da se pažnja odvrati od njega. A dotle mu se slane
suze sustižu niz lice, omiču se niz obraze sve do kutova usana.
Učitelj povuče Titusa za rukav.
— Pa zini već jedanput!
45
Titus je i dalje uporno tresao glavom. Strah, strah, samo strah. I
već se sve počelo, sada, kad je tek stupio preko školskog praga!
Mali je Titus očajno jecao. Učitelj prezrivo sleže ramenima te
zapovjedi:
— Dalje!
Juhukanje se malo pomalo stišavalo. — Učitelj se protisnuo u
svoje sjedište. Trskovača je ponovno lupala po stolu. Opet zaredaše
pitanja jednoličnim glasom. Riječi se gordo nadimale od zlohudih,
neshvaćenih strahota. I Titusu se pričinjalo u njegovoj
bespomoćnosti, kao da su sve uperene protiv njega. Nije htio dalje
ni slušati.
— Zar je tako velik grijeh, ime Božje psovkama i zakletvama
huliti...?
A dječački glasovi jednolično i piskavo odgovarali:
— ...nema većeg grijeha, koji može Boga jače razgnjeviti...
Mali Titus drhtao. Suze mu potekoše iznova. Oh, te strašne
riječi! Srdžba, grijeh, Bog. — U njemu iznikoše tri velike, bezimene
utvare: Bog, grijeh, srdžba. Bezoblične i zastrašne uvijek su se
iznova pojavljivale. Majko, majko, zašto si me dovela u ovu školu?
Tako se bojim, majko, tako se bojim, a nikoga nema, da mi
pomogne... Majko!
*
Jenjala buka, utihnuo bruj. Vani opet zvoncalo zvono. Hladno,
jasno sunce istajalo u četverouglastom prozorčiću iznad učiteljeve
glave. Nemir se u dječaka stišao. Bijaše im dosadno. Dojadilo im
žamorenje i šaputanje, te se bezvoljno igrahu noževima, ili bi ispod
klupe trampili špekule, što su tvrdo lupkale o drvo.
Sada je učitelj sam dijelio knjige, koje su ležale na dasci za
njegovom katedrom. Bile su pune sićušnih čudesnih znakova, što su
poput mrava vrvjeli po stranama. I Titus je znao, da drugi moraju
sada računati... Polako je maknuo ruke, kojima je zakrivao glavu, te
je krišom promatrao dječake gdje pločice od škriljca stavljaju na
koljena i namrštena se čela saginju nad sitne znakove...
Iznebuha pade na nj široka sjena; pred njim se pomolio učitelj,
a u ruci mu knjiga, koja bijaše stara, pohabana i sva izmrljana. Na
omotu bijaše naslikan velik kokot. Ovaj ga je podsjećao na onoga
jezovitog kokota kod bake, te on osjeti tjeskobu, no punu
iščekivanja u isti mah.
46
Učitelj rukom dozva jednoga od onih velikih dječaka, koji su
prije dijelili pjesmarice.
— Geertene, ti ćeš paziti, dok ja pomognem Titusu.
Geerten stupi naprijed, proteže mršave ručne zglobove iz odveć
kratkih rukava na kaputu te sa svečanom kretnjom dohvati
trskovaču. Nadmeno prošeta pogledom po redovima drugih, koji su
griskali usnice, da ne bi prasnuli u smijeh. No tek što se učitelj
okrenuo, on mu iza leđa pokaza dugi nos raskrečenom šakom. Onda
revno uze šetkati gore-dolje pred razredom.
S teškom se mukom učitelj ugurao u klupu pokraj Titusa i
rasklopio knjigu s kokotom.
Vidje Titus mnoštvo njemu još nepoznatih slova pored sličica,
koje bi, po njegovu mišljenju, bile mnogo ljepše, da ih je nacrtao
njegov otac ili koji između očevih mu učenika.
— A sad pazi! — oštro će učitelj.
I u tim riječima ruka mu pokaza na neko slovo.
— Aaaaa — opet će učitelj dubokim grlenim glasom.
Titus ponovi, napol posmješljivo, napol ozbiljno, kušajući da to
slovo utuvi u mozak.
— Beeee — dođe na red drugo slovo.
Kad bijahu na petom, vratiše se na početak. Titus ih je sve
upamtio; pomagale su mu i one ružne sličice, što bijahu pokraj
svakog slova. Učitelj ga slušao sa širokim osmijehom na licu,
grokćući od pritajena zadovoljstva i radujući se, što s dječakom neće
biti nikakve muke.
Kad su se zvona opet oglasila, a čopor se djece, polaganije i
umornije negoli za ulaženja, progurao van, mali je Titus poznavao
čitavu abecedu, čak i natraške — ali kada se piše Q ili X? Prođe kraj
učitelja te iziđe, gotovo i zaboravivši sramotu, da je pred čitavim
razredom plakao; tješio se na pomisao, što sad razaznaje slova i tako
kreće stopama odraslih...
*
Na uglu ulice opazi petoricu-šestoricu većih dječaka. Čuo je
gdje se smiju u izazivačkom iščekivanju. I već mu bi jasno:
spremaju se na nj, na novaka! U njemu se mahom prope onaj
nekadašnji neizdrživi strah, te on zastade drhteći; nije smogao da
razmisli, bi li otrčao natrag i vratio se kući prečicom.
Približavali se dječaci. U očima im se krijesila glupa
47
lukavština, zamazane im se ruke nemirno micale, htjele su ga
mučiti, svladati, navikle da grčevito drže štap ili da koga dave.
Prijeteći sačinjavahu neprobojan krug oko malog Titusa. Namigivali
su jedan drugome, pretjerano se i strašno kostriješili, da bi Titus
vidio, kako ne spremaju ništa dobro. Njihova se crnomanjasta, živa
lica približavahu bezazlenom Titusu.
— Ti si slikarev sin, je li tako?
Titus ih gledaše sve jednoga po jednog. Tu nema milosti!
Nijemo kimnu glavom.
— Rekoh ti malo prije, da mi jednom doneseš kakvu sličicu —
reče jedan, i Titus prepoznade po oštrom zvuku onaj siktavi glas,
koji mu je već u školi utjerao toliki strah u kosti. Očajnički se
obazre, ne dolazi li odnekle pomoć. Ali na ulici bijaše samo malo
ljudi, trhonoša i nekoliko staraca, odveć zadubljenih u svoj posao i u
svoje misli, a da bi na djecu obraćali pažnju.
Još bliže priđoše dječaci. Pesnice prijetile pred Titusovim
prestravljenim očima.
— Zar ne znaš otvoriti gubice? Ili me nisi razumio?
— Znam. — i već su suze podrhtavale u Titusovu odgovoru.
— Barem to — grozio mu se grubi pitač. — No dakle, hoćeš li
nam što donijeti? Naravno, svakome od nas po jednu. Je li jasno?
Titus nije vidio nikakva izlaza.
— Dobro — prošaputa naposljetku.
Krug popusti, nekoliko dječaka, koji su očito bili zadovoljni ili
im Titusov strah bio dosadan, odstupiše.
Odjednom se Titus mogao opet slobodno kretati.
Poput strelice s luka sunu između svojih mučitelja. Noge mu se
jedva doticale zemlje.
Dječaci ostadoše na mjestu, zabezeknuti, mada bi ga, veći i jači
od Titusa, lako dostigli. Samo je najgovorljiviji među njima potrčao
nekoliko kuća za mališanom.
— Misli na to! Danas poslijepodne moramo ih imati! Inače...
Titus je dobro čuo, ali je pobjegao, a da se u smrtnom strahu
nije ni okrenuo ni odgovorio, sve dok nije dospio do kanala i mosta,
odakle je mogao vidjeti Breêstraat.
Ondje je usopljen zastao, i po treći put suze mu navriješe na
oči.
*
48
Mučaljiv i ponižen udari zvekirom o vrata, a kad mu je
Hendrickje, utonula u misli, otvorila, puznu pored nje uza stube.
Uđe Maesu i Mayru.
Ovi su ravnodušno radili dalje, jer se obično nisu uznemirivali
njegovim neredovitim pohodima. Samo su se usput propitali o školi,
i jedva da su i čuli, što im je odgovorio. Mali se Titus polagano
približavao. Naposljetku se progura do koljena Augsburžaninu;
trenutak oklijevaše, a onda ga zamoli:
— Nacrtaj mi štogod, Ulriče.
Augsburžanin diže pogled smiješeći se i poprijeti mu kistom.
— Gle ti njega! A zašto?
Titus ga nije gledao u oči, nego je zurio na prozor, kroz koji se
vidjelo kako se nad susjednim krovom pomalja oblačić.
— Pa samo tako.
Nicolaes Maes bijaše odložio alat i povukao Titusa k sebi.
— A što bi zapravo, da ti nacrtam?
Već je stavio komad papira na koljeno, nad kojim je lebdjela
olovka, kao da se poigrava.
Ulrich Mayr smijao se od srca.
— Pa da, ti ga baš dobro maziš i kvariš.
No odjednom kao da je i njega spopadala želja da započetu
studiju zamijeni kakvom šaljivom skicom, i ne prođe dugo, te su
dvije hitre ruke, klizile po papiru; bijela se površina na očigled
ispunjala šarama i crtama, osjenčenjima i pismenima, i oba se mlada
slikara smijahu zbog svoje mahom probuđene divlje mašte.
S naramkom skica silazio Titus niza stube. Sve je pažljivo
odnio u dvoranu, a zatim stupi u blagovaonicu, gdje je Rembrandt
već čekao sina i njegovo izvješće o školi.
49
X
I onda se svakog dana u toj sivoj jeseni ponavljalo isto: valjalo
mališanu svednevice ići put tamne školske zgrade. Jutrom uvijek
onaj strah, što ga je tištio i davio, i blijedi plamičak nade, da će ga
pustiti u miru, pak oklijevanje i zastajanje, kad bi čuo pustu
dernjavu u daljini, i onda potmulo strahovanje kao prvog dana, te bi
ponekad gotovo i zakasnio. A zatim, u toku dana, postupno
navikavanje na neprijateljsku okolinu, laki proplamsaj srčanosti,
kakva mala vragolija za susjedovim leđima, osjećaj gordosti, kad bi
klicali drugi, koji bi mu odobravali. A odmah zatim otrežnjenje, kad
bi ga učitelj uhvatio na djelu i kaznio, ruganje i ismijavanje
suučenika, kad bi, kao na sramnom stupu, morao stajati pred
katedrom — da, nepodnošljiva li poniženja nakon kratkih trenutaka,
što bi ga ispunili osjećajem veličine!
A vani? Ovdje-ondje našao bi ponekog zaštitnika među
dječacima, kojima je donosio šaljivih, čudnovatih sličica, te im se
bio pridružio kao povodljiv pristalica. No ne bi se baš tako često na
nj osvrtali: znali bi ga odgurnuti, tući i prepustiti njegovoj sudbini,
ako bi ga tkogod uzeo na nišan. U njemu se izmjenjivahu strah, očaj,
divlje slike mašte i lakomislena, nepojmljiva hrabrost s nekim
gorkim čuvstvom nemoći i s osjećajem manje vrijednosti. U isto ga
vrijeme spopadala dosada dugih popodneva, vječno istih sati;
suhoparno računanje, polagano čitanje, koje je pomalo već gubilo od
svoje čarobne moći, i recitiranje iz katekizma, koje je svladavao s
najvećom lakoćom. Kad bi o podne za stolom bučno i jednolično
recitirao, on bi usprkos Rembrandtovim prijekornim pogledima i
Hendrickjinu pokudnom vrtenju glavom tjerao očeve učenike u
bučan smijeh... A onda potajna, bez prestanka podjarivana mržnja
na učitelja, koji bijaše kuljaviji i nemilosrdniji nego ikad, pa i
mržnja na veće, jače suučenike, kojih je naklonost trebalo kupiti
jabukama, pisaljkama i crtežima, što bi ih izmoljakao ili krišom
istrgnuo iz slikarskih bilježnica... Kad bi poslije svega došao kući,
mali bi Titus nakon uzbudljivih, divljačkih školskih radosti ili
pretrpljena kinjenja često bio odveć umoran za igru. Malaksao,
odšuljao bi se u Rembrandtovu tihu radionicu, ali čudesa koja su se
ondje zbivala, ostavljala su ga ravnodušnim; prstima bi rasijano
50
prelazio po čisto opranim kistovima, ili se vrzmao oko prozora i
gledao van, ništa ne videći. Nujni mu mrki uvojci mirno ležali na
čelu, male mu ruke, uzane i nepomične, pritiskivale hladno
prozorsko staklo.
Nitko se živ više nije raspitivao o školi, kao na početku. Nitko
živ više nije želio vidjeti, kako lijepo zna pisati, niti je tko slušao,
kako dobro čita. Činilo se, da svatko u kući živi u svome vlastitom
svijetu. Učenici su šuteći išli svojim putem, Hendrickje mislila na
dijete, što joj se micalo pod srcem, a Rembrandtu ruka klizila po
grubom platnu u mnogo širim i odlučnijim potezima negoli ikad
prije, dok su mu očarane i u snovima izgubljene oči tražile
zagasitojarke boje, vizije noći i zlata.
51
XI
Trgovci umjetninama Cornelis i Danckert Danckerts toga su
kasnog ljeta preuzeli od majstora na prodaju one otiske, što ih je
Rembrandt bio nacrtao u Waterlandu, kao i velik broj bakroreza
izrađenih prema biblijskim pričama. Jedan dio bijahu poslali u Pariz,
gdje su već gotovo dvadeset godina održavali redovite trgovačke
veze sa Chiartresom, koji ondje bijaše poznat trgovac umjetninama.
Protiv svakog očekivanja prodali su u jednom tjednu najveći
dio zalihe, te su i iz Pariza pored bankovnih čekova stizale nove
žurne narudžbe, uvelike se tražili crteži toga grand maître
hollandais, toga velikoga nizozemskog majstora — kako ondje
nazivahu Rembrandta; za njegove su se bakroreze ljudi gotovo tukli,
i iz dana u dan plaćale se za njih sve veće cijene.
Gospoda Danckerts značajno se pogledali te nisu propustili da
u Pariz otpreme još jednu, iako manju pošiljku otisaka, koje bi tek
nakon mnogo truda i muke mogli dobiti od umjetnika. U isto
vrijeme, kao slučajno, potražiše Rembrandta te ga onako uzgred
upitaše, je li dovršio još kakve crteže, jer u Parizu, začudo, ima za
njima kanda izvjesne potražnje.
»Le grand maître hollandais« nije vidio njihove lupeške igre.
Izvanredno obradovan primio je ono nekoliko stotina forinti, što mu
ih dadoše: već je dugo razmišljao o kupnji jedne mape
Michelangelovih crteža, koja bijaše na prodaji kod Huge Allardta, te
je trgovcima obećao da će im uskoro poslati još više svojih radova.
Braća Danckerts nisu smetali s uma da se svaki tjedan propitaju
o obećanim crtežima — dakako, takvim riječima, koje bijahu
usmjerene na to, da pojačaju Rembrandtovu bezazlenost. Slikar je
radio u najvećem naponu volje, sretan što će opet moći nešto
prodati. Bio je postavio novi tijesak te je tjerao najmlađe učenike, da
mu ljudski pomognu u otiskivanju. Svatko se u kući morao latiti
posla u izrađivanju novih naklada.
A ljubitelji umjetnosti iz dana u dan sastajali se u dućanu
Danckertsovih, grozničavo nestrpljivo čekajući najnovija
Rembrandtova djela; čak i stranci, koji su se zadržavali u
Amsterdamu, bili su u to upućeni te su navaljivali na vrata trgovaca
umjetninama. O Rembrandtu se govorilo jednako strastveno i
52
pobornički kao prije dvadeset godina!
I tako se nastavljalo, sve dok se jedne večeri nije kod majstora
pojavio Hercules Seghers, da ga opomene i upozori na ono, što se
zbiva.
Vani lopila i pljuštala teška jesenska kiša. Stari bakropisac
krajolika, usukaniji nego ikad prije, drhturio u olinjalu kaputu, te mu
se valjalo najprije ogrijati u radionici i popiti čašu vina, prije nego
što je mogao jasno govoriti.
— Ljudi se tuku za tvoje crteže.
Rembrandt diže pogled; u tom je trenutku upravo firnisom
premazivao neku sliku. Glas mu zvučao strano.
— Kako to misliš?
— Jagme se za njih, traže tvoje posljednje radove!
— Jest, Danckertsovi imaju nekoliko stotina mojih bakropisa
na izboru.
— Sve je prodano.
Rembrandt sleže ramenima.
— Zacijelo su dobili za to samo lijepa obećanja? A ja gotovo
ništa, mada se čovjek danas zadovoljava bilo čime...
— Kakva obećanja! U gotovu, čovječe, u gotovu! Večeras je i
opet isplata! Prošlog sam puta bio nazočan. Novac je samo letio
preko tezge, stotine i stotine, možda i više...
Majstor uhvati starog prijatelja za ramena.
— Segherse! Ti se varaš! Postaješ star! Bijahu to zacijelo stvari
nekoga drugog, nekog stranca, Flamanca, Talijana.
Hercules Seghers potrese glavom:
— Bili su tvoji bakropisi. Ta valjda poznajem rad tvojih ruku!
Rembrandt se ushodao amo-tamo.
— Zašto sam ne ideš na javne prodaje? proslijedi Seghers. —
Više te i nema u gradu. Sam im olakšavaš da te varaju!
— Varaju?
Iskra bijesa sinu u Rembrandtovim očima. Prostorija odjednom
postade premalena za njegove velike korake, što su odzvanjali.
— Nije li možda bila riječ i o Chiartresu? — upita majstor.
— Priča se, da su Danckertsovi od njega primili već na desetke
tisuća.
Mrtva tišina. Samo je Rembrandtovo zasopljeno disanje bijesno
probijalo onaj muk. Naposljetku i opet progovori:
— A o Clemensu de Jonghe?
53
— Zar još nije bio kod tebe? Još ti nije donio novac?
Rembrandt poskoči.
— Novac! Novac! Već godine i godine nisam vidio novca!
Smijao se izmučeno, podrugljivo.
— Ta on je gotovo sve prodao! Kome kod Danckertsovih ne bi
uspjelo da se nečega dokopa, pošao bi Clemensu. Ovaj je odmah
objavio da ima još mnogo tvojih stvari. Nailaziš na dobar prijem, i
više nego to: u modi si, svuda sada traže tvoje radove!
— Traže?
Dva se prijatelja zgledaše, Seghers vrteći glavom, Rembrandt s
napućenom gornjom usnom: kurjak, koji će sad-na početi zavijati,
razdražen i izazvan.
Odjednom Rembrandt planu.
— I to su mi prijatelji! Kad je novac posrijedi, gle, prijateljstvo
prestaje! Ali — i kod mene može jedanput doći kraj... !
Žurno pođe u predsoblje, odakle se vrati sa šeširom na glavi i u
ogrtaču. Seghers htjede ustati, da ga prati, ali su mu koljena klecala.
Rembrandt ga potisnu natrag u stolicu.
— Tu me čekaj. Odmah se vraćam. Samo ću još Hendrickji
reći da spremi večeru.
Seghers ga je čuo gdje razgovara u kuhinji. Hendrickjin
pjevuckavi glas odgovarao. Odmah zatim bučno zalupnuše kućna
vrata.
*
Zakukuljen tamnim ogrtačem stajaše Rembrandt u dnu
prostorije, sred žagora mnoštva, u predsoblju Danckertsovih, u
njihovoj izložbenoj dvorani. Gledao je oko sebe i poznavao
bakropise i crteže perom, što su u mapama i portofolijama ili u
drvenim privremenim okvirima svuda naokolo ležali ili visjeli na
zidu. Još prije nekoliko tjedana sve je to bilo u njegovoj radionici u
Breêstraatu. Poznavao je slikare, kupce i radoznalce, koji su se tu
gurali, a imali slobodan pristup. Sada je disao duboko i odlučno:
poznao je samog sebe.
Prevaren!
Neko je vrijeme čekao i motrio. U crne i bijele kocke
razdijeljeni pod bijaše prljav od tragova nogu i mokar od kišnih
kapi, što su se cijedile s ogrtačâ i kabanicâ. U gustim gomilama
okupljali se prijatelji; kadgod usmjelio bi se pokoji građanin u krug
54
slikarâ. Kupci se bijahu načetili kod pisaćeg stola, što je stajao
postrani. Bilo je tu i Engleza: Rembrandt ih je prepoznavao po
krutim šeširima i po stranom kroju dugih im kaputa.
Za pisaćim stolom sjedio Cornelis Danckerts s rasklopljenom
blagajničkom knjigom pred sobom. Kupci su navodili broj izabranih
komada, a on im kazivao cijenu, koju bi polagali na stol. Danckert
Danckerts provjeravao valjanost novca te ga zaključavao u zidni
ormar u pokrajnjoj sobi.
U prostoriji bijaše neobično mnogo ljudi. — Prigušen, napol
čuđenjem ispunjen žamor glasova prolazio dvoranom i priječio
Rembrandtu da osluškuje pojedine razgovore; no tu i tamo uhvatio
bi majstor koju rečenicu.
— — — — — — — — — —— — —
— Što li će Rembrandt na to reći?
— Nečuven prihod, čak i za njega.
— Pusti samo. Sve će to odnijeti vjerovnici. Izručen je
muktašima na milost i nemilost, baš kao i mi.
— Zar se baš svi moramo mučiti za druge?
— — — — — — — — — —— — —
— Tko bi to mislio!
— Nevjerojatno! Ljetos se činilo, kao da je svršeno s njim.
— Tko u kući ima toliko mlade krvi, a u postelji ženu...
— Jedno stoji: on je kao preporođen.
— — — — — — — — — —— — —
— Je li sve to zbilja on načinio?
— Bez sumnje! To je njegova ruka!
— Ne znam... Pričaju toliko čudnovatih stvari... Uz pomoć
tolikih sposobnih i predusretljivih učenika... — Isključeno! Ne može
to stvoriti nikakav mladić! Njegova je to ruka! To je Rembrandt!
— — — — — — — — — —— — —
Majstor je polagano dolazio bliže, gurao ustranu ljude, koji su
se tiskali gomilice. Davno znana lica — neka još uvelija, još
zabrinutija, sa još više sjedina na glavi negoli prije; druga podbuhla
od raskošna života, od prijevremenih staračkih boljetica. »A kako li
sam se ja sam promijenio?« U njemu nicalo to mračno pitanje, te mu
pogled i nehotice tražio ogledalo. No sada je već brzo prolazio kroz
mnoštvo posjetitelja. Evo ih gdje stoje i razgovaraju o njemu! Tu je
Govert Flinck — Flinck, njegov učenik! — sada ropski oponašatelj
Van der Helsta; i Flinck je govorio o njemu... a kraj njega Campo
55
Weyerman, i on nekoć njegov učenik!... I Campo je govorio o
njemu... Bio tu i suhonjavi Van Ruysdael, smijao se svojim tankim
usnama, nije pravo znao što da misli o tome nenadano uskrslom
Feniksu; stajao ondje i trgovac umjetninama Hugo Allardt, blijed od
zavisti i ljubomore na Danckertsove — a svi oni, stranci i prijatelji i
nekadašnja djeca, svi se okupljali i govorili o njemu...
Sada ga opaziše. On ih gledao. Oči im se razrogačiše od čuda, a
onda svi oboriše pogled. On nikoga nije pozdravljao. Rastvorio je
ogrtač širom i prolazio pored njih — ravno prema dvojici braće.
Gdje je prolazio, ondje nastajao špalir šutnje. Neki čovjek
došapnu nešto djetetu, što ga je držao za ruku. I odjednom se oču
jasni poklik dječaka, zgranut i obradovan u isti mah:
— Je li to Rembrandt...?
I sada se svi okrenuše, radoznali i puni udivljenja. Neočekivano
poštovanje, što se najedanput očitovalo u skidanju šešira i zbunjenu
struganju nogu, samo je podjarivalo bijes, koji je u Rembrandtu
buktio. »Kukavice!« pomisli, »Kukavice...!« i prođe ne pozdravivši
nikoga.
*
Pošao je ravno prema dvojici braće.
Vidjeli su ga gdje dolazi, i sada čekahu zabezeknuti i
nepomični. Nisu mislili, da će ga ikad tu vidjeti.
Povodeći se za nekim nejasnim porivom, Cornelis brže bolje
zaklopi blagajničku knjigu i tutnu je među druge papire, no po
Rembrandtovu čvrstom pogledu opazi, da mu je uzalud taj pokušaj.
Majstor pogleda na skrivenu blagajničku knjigu, svrnu pogled na
sto, gdje se zlato i srebro blijedim, svjetlucanjem odražavalo na
blistavoj ploči od mahagonija, te se zagleda u pobijeljela lica
dvojice Danckertsovih.
Još se nije ništa događalo. Drugi pristupiše bliže. Nisu shvaćali,
što se to zbilo između majstora i njegovih trgovaca umjetninama.
Čuvši slavno ime, Englezi su sebi koljenima i laktima osigurali
mjesta u prvim redovima, jer su htjeli vidjeti lice toga most famous
painter, toga »znamenitog slikara«, kako rekoše.
Bilo je tamnocrveno. Rembrandt najprije zgrči ruku, koja bijaše
tvrda kao kamen. Ali se predomisli, i prsti mu olabaviše. Zatim
zgrabi snop papira, izvuče odonud blagajničku knjigu, i onda je, ne
obrativši nikakvu pažnju Cornelisovu slabom opiranju, rasklopi i
56
poče listati dok nije našao što je tražio. Sve se zbilo mirno, majstor
je vladao sobom, ali je drhtao od bijesa, dok su mu valovi vrućine i
hladne jeze naizmjence jurili kroza žile. »Hulje! « — zaurla nešto u
njemu.
No glas mu bijaše tih, prodorno tih i spor:
— Devedeset i pet crteža, skica i krokija... prvi listopada...
Opet se pogledaše on i Danckertsovi, ispitujući, prijeteći.
Trgovci umjetninama donekle se snašli, te su kušali da se vladaju
nezbunjeno, kako bi izazvali dojam, da nisu krivi za Rembrandtovo
vladanje.
Majstor je listao dalje, čitajući naglas druge brojke:
— Sto i šesnaest bakroreza i velikih bakropisa, dvadeset i treći
listopada...
Pogleda oko sebe. Seghers je rekao, da je sve prodano. I zaista
je tako.
Prodano je sve! Čak i one stvari, koje bijahu kod Clemensa u
pretprodaji.
Večeras je isplata. Tu eto vise posljednji otisci.
Hulje! Donijeli su mu tristo forinti — a on ih ispraćao do vrata
duboko im se klanjajući!
Rembrandtova šaka tresnu po stolu.
Komadi novca poskočiše zveckajući: jedna se zlatna forinta
otkotrlja i s ruba stola pade na pod, odjeknu jasan metalni zvek.
»Ni tri tisuće ne bi bile doista!«
A Pariz! Pariz!
Chiartres!
Hulje!
I zato je on morao mjesece i mjesece slušati predbacivanja
Sixova i Beckerove prijetnje!
*
Idućeg je trenutka stajao u pokrajnjoj sobi. Danckert Danckerts
koji bijaše skočio pred zidni ormar, odletje u stranu, pogođen
udarcem u prsa. Rembrandt naglo i širom otvori vratnice. Tu je
ležao novac. Njegov novac, pomno pohranjen u vrećicama, po sto u
svakoj, a na njima monogram D.&C.D. Tu ležahu čekovi. Njegovi
čekovi — payables au premier de Novembre chez M. M. les
banquiers... »plativi prvoga studenog kod gospode bankara...«
Smrknu mu se pred očima. Samo časak, a onda je opet mogao
57
vladati sobom.
Hladnim je kretnjama hladnokrvno brojao novac; s reskim je
mirom gurao vrećicu za vrećicom u duboke džepove kaputa, sklapao
čekove i trpao ih u džep.
Kad se vratio u dućan, ondje vladala tjeskobna tišina. Ali se
ustremila protiv Danckertsovih; oni se bijahu povukli u kut, te
Rembrandtu okrenuše leđa, kad je ponovno ušao.
Slikar iz Breêstraata nasmija se kratko i gorko.
— Najljepša hvala — reče zatim. — Najljepša hvala na tako
brzoj prodaji i na dobrom upravljanju novcem.
I pokaza na razbacano zlato i srebro na pisaćem stolu.
— Eno vam vaš udio.
Majstor se obrati drugima, koji su mu, zanijemjeli od čuda,
pravili mjesta.
— Gospodo! Ako biste slučajno, kao ja, željeli prodati koju
sliku iz svoje radionice... mogu vam braću Danckerts samo
preporučiti. Od sveg srca!
Lice mu bijaše samrtničko blijedo, glas oštar, kako ga nitko od
njih dotad nije čuo. I svatko je vidio, osjetio i shvatio, da se tu
odigrava nešto ozbiljno. Odjednom opkoliše majstora, počeše mu
izražavati svoju sućut; poželješe mu sreću i uzeše raspitivati se
potanko o njegovu posjetu. Englezi su bez prestanka skidali svoje
tvrde klobuke, a da nisu ništa shvaćali o tome, što se ovdje zbilo.
Hugo Allardt kaza, kako je pripravan da nekog pošalje po suhu
odjeću za majstora, te htjede unajmiti slugu s fenjerom, koji bi
Rembrandta imao otpratiti kući.
Rembrandt je šutke odbijao. Pogledavši posljednji put trgovce
umjetninama poraznim pogledom, udalji se iz izložbene dvorane, a
za njim iziđoše oni, koji ne bijahu ništa kupili, te se raziđoše na sve
strane, da bi s mnogo zluradosti raširili tu novost po svim krčmama i
kuglanama.
*
Kiša ulila kao iz kabla. Ah, ta kiša! Kiša, koja je dolazila te nije
imala nikakva udjela u bespomoćnoj izgubljenosti smrtnikâ.
S obje strane ceste grgotala voda u mrkloj noći, nebo bilo crno,
zastrto guštavinom, kamenje se sjalo vlažnim sjajem. Ukočeno je i
sablasno visjelo granje nad ulicama; sa svake hvoje kapala voda,
šikala kroza žljebove, žuborila kanalima. Veliki srebrni koluti
58
razbijali se o obale.
Kiša! Kiša! Sjene prolaznika, obris kakva tornja, koji se gubio
u tamnoj visini, prostrana noć nad otvorenim trgovima, burljanje
nevidljivih grachtova u gatovima i oko mostova, koji su izgubljeno
lebdjeli sred crnih mlazova dažda...
Rembrandt je besciljno lutao. O prsi ga udaraše novac, džepovi
na kaputu bijahu mu teški od novca. U odijelu mu šuštali čekovi.
Sve je on prebrojao. Znao je: opet je imao mnogo tisuća.
Za to je i radio.
Ponovno je radio jednu godinu. Sa silnom izdržljivošću. S
neumornom strpljivošću. S naponom svih svojih snaga. Snopove,
čitave snopove bakropisa.
Tek je sada osjećao umor, što mu ga je ova godina bila
donijela. Ćutio je lagodnu, blaženu umornost. Lagodnu umornost
stabla, koje je rodilo obilnim plodom; lagodnu umornost žene, koja
se porodila; lagodnu umornost od vlage teških oblaka, što su se
raspljuštali u dažd.
Kiša. Kiša.
Kiša je vječna. Izgubljenost je i ništavnost smrtnika prolazna.
Njima nedostaje bezazlenosti i veličine dažda, koji dolazi bez
zaobilaženja, koji se razlijeva te se opet rasplinjuje u magle i
zgušnjava u oblake, da bi u svoj svojoj bezazlenosti i veličini opet
došao k ljudima.
Kiša lijevala, tješila.
U majstorovoj duši malo pomalo stišavala se oluja.
59
XII
Dan za danom u tjedne se kruni, prolaze nujni mjeseci. Kiše i
vjetrovi vjenčaju se svojim tokom, blijedo jesenje sunce na zabatima
grachtova sja i zamire. Po drveću prolaznost ostavlja svoj brončani
trag, zima snijegom mrtvu jesen ispraća. Eto i burnih mjeseci
pomlađene godine.
U kasnu jesen Hendrickje rodila dijete. Bijaše mrtvo. Tiho
plačući oprostila se s njime.
Rembrandt je malo govorio. Porodična je Biblija ostala
zatvorena. Nije, kao nekoć, zamišljeno stajao kod prozora i
promatrao let galebova. Zakračunao je vrata radionice i izradio
bakropis Svete obitelji — o, nježne li predanosti majke, što doji, i
tihe brižljivosti očeve — o, te ljubavi, što okružuje sveto dijete, koje
tiho plače u svojim pelenama!
Crteži samo lete iz Rembrandtovih ruku.
Opet ga traže kao slikara portreta. Stranci, koji se zadržavaju u
Amsterdamu, znaju samo za jedno ime: Rembrandt. Opet se
Rembrandt usuđuje tražiti visoke cijene i pred svojim mušterijama
istupati samostalno gospodarski. Van der Helst potajno psuje, ali
dobiva narudžbu Streljačkog zbora, što ga je Rembrandt nekoć
ozlovoljio svojom čudesno-silnom »Noćnom stražom«.14 Ruysdael
se smatra sretnim čvjekom, što ne slika portrete, te ispotaje huška
protiv majstora male slikare, koje poznaje i koji također posjećuju
Rembrandta. Svuda zavist i mržnja. Ali nemoćnici, koji ga kleveću,
u isto vrijeme ovise o njemu. Nitko se ne može oteti mračnoj moći
njegovih najnovijih djela; svi oponašaju Rembrandta, često i ne
znajući da to čine.
Narudžbe. Novac. Rasipanje.
Opet se gomilaju dragocjenosti i najprobranije umjetničko
blago po odajama Rembrandtove kuće; crteži od Dürera i
Michelangela, turske sablje krivače, nojevo perje bez i najmanje
mane, harfa sa zlatnom intarzijom, kipići od bronce, savršeni po
obliku i materijalu, skupocjeni pergament, ispisan minijaturama od
14 Čuvena Rembrandtova slika iz godine 1642., sada u Rijksmuseumu u
Amsterdamu. — Prev.
60
nebeskog zlata i plavetnila.
A ovaj put ga Hendrickje ne kori s rasipnosti. Ništa mu ne
zamjera, iako mora gledati gdje novac samo leti: s nekom novom
nježnošću okružuje majstora. Ponovno zaređaše njihove zimske
ljubavne noći, burne uspomene na one dane, kada su jedno drugo
našli — ona, sva u strahu, on, razapet na muke zbog svoje
umjetničke nemoći. Zrela je i raskošna ta mlada žena, i njeno
rascvjetalo krilo mami. Draga je Rembrandtu više nego ikad. Nakon
trudnoće postala je kanda ljepša negoli nekoć, kad bijaše još
netaknuta. Kao da su potresi strasti i ljubavi, sreće i jada proželi
njezinu ljepotu opojnim dahom požudnosti, koji ispunja svečane
časove njihove ljubavi nekom neizrecivom prisnošću. Gdjekad
noću, usred omamne sreće, Rembrandt ustaje s njezine postelje,
ogrće se pokrivačem te ide po platno i kistove. Onda je slika u svoj
njezinoj prepunoj, njemu toliko dragoj nagosti, između teških
grimiznih krevetnih zastora, u zlatnoj treperavoj rasvjeti jedne
skromne svjetiljke. Sluškinjica iz Ransdorpa plaha je i bojažljiva,
nije kadra shvatiti takav neobičan način ljubavi. Čak i u prigušenoj
svjetlosti ložnice omata se plahtom i obara pogled pri pomisli na sve
one strane oči, koje će promatrati njezinu sliku. Gotovo zaklinje
Rembrandta, neka se okani platna i slikarskog alata, neka je ne
izručuje pogledima nepoznatih ljudi, koji znaju, da mu nije ni
zakonita žena. No Rembrandt se toliko zanio gledajući je, toliko se
zanio radom svojih ruku, te ona ne smije ni zaustiti, nego šutke
popušta. I tako je on slika na rubu bračne postelje, sramežljivu i
zbunjenu, dok joj na ramenima i grudima još lebdi dašak lakog
rumenila proćućene strasti. I on cjeliva živi model — snažni mu se i
samovoljni prsti grče oko njezine slike; ne zna, koju od te dvije
žarče ljubi: ženu, koja mu je sve dala, ili sliku, koja ovjekovječuje
njeno predavanje.
Onda i opet došlo vrijeme, te ga je blago gurala od sebe, kad joj
je pristupao s lakomislenom žudnjom, s pustopašnom kretnjom. I
Rembrandt ponovno razazna u njenim očima onaj duboki, zlaćani
sjaj zanesenosti, majčinstvo, što joj nadima uda i što se odražava u
njezinu hodu i držanju; razazna iskrsavanje strasti, što sada hrane
neki drugi, tajanstveni život. Hendrickje je drugi put noseća. No sad
ih čeka sreća. Premda ni jedno ni drugo ne govore ni riječi o tome,
njihovi nijemi pogledi, njihove tihe nježnosti svjedoče, da znaju: to
će dijete živjeti. To dijete njihove najstrastvenije, najbogatije
61
ljubavi; jednom će ono biti uz njih, osmjehivati im se, igrati se i rasti
u kući, u kojoj je začeto i rođeno.
62
XIII
Jedne večeri stiže Rembrandtu poruka, da je zlo snašlo
Seghersa.
Žurno majstor odlazi u sirotinjski dio grada, gdje živi njegov
stari prijatelj; ondje u nekih torokuša saznaje, da se Seghers u mraku
stropoštao niza stube. Nalazi ga mrtva na podu u njegovoj radionici.
Mrtvo je tijelo iscrpljeno i jedva pokrito. Na zidnoj polici pljesnivi
komad kruha. Kroz razbijeni prozor na krovu udara kiša na mahove
te izjeda posljednje bakropise umrloga. Rembrandt pomno skuplja
sve što je vrijedno i nosi to kući kao dragocjenu baštinu. On i
njegovi stariji učenici jedini ispraćaju lijes do groblja, na kojem
ukapaju siromahe.
63
XIV
Odskora je Rembrandt uzeo u kuću novog učenika. Zove se
Heiman Dullaert. Nježan je to mladić, patricijski sin, dugih ruku,
protkanih finim žilama, a uska, jajolika lica, na kojemu već
plamsaju mrlje sušice. Glas mu je tih i milozvučan, vladanje
udvorno, ali suzdržljivo i neupadljivo. Mirno radi svoj posao.
Dodijelili mu malu prostoriju, u kojoj sam stanuje. Nad
posteljom je pričvrstio dasku, i tu poredao knjige, koje je u kovčegu
donio sa sobom u Amsterdam. Uvečer ne silazi poput drugih
učenika, nego ostaje gore u svojoj sobici, pripaljuje svijeću i čita.
Sluškinja, koja im posprema postelje i brine se za čistoću u
njihovim sobama, svaki put u bojažljivu čuđenju promatra smeđe
hrptove knjiga nad krevetom. U Rembrandtovoj kući nećeš naći
mnogo knjiga. Sam Rembrandt ne čita ništa osim Biblije; ima baš
omašan primjerak, tvrdo ukoričen u svinjsku kožu, i ta je knjiga već
prošla kroz mnoge ruke. Ima on i putopisa, jednu knjigu o anatomiji,
neko mitološko djelo prepuno basni i legendi; jedan svezak
životopisa različitih umjetnika, od Vasarija,15 i napokon otisak na
portugalskom jeziku pisanih rasprava rabi Menasseha-Ben-Israela16,
za koje je izradio četiri bakroreza. No Dullaert unosi u kuću prve
strane knjige. Drugi učenici, koji su ga spočetka posjećivali u
njegovoj sobici, već su ih razgledali izvana i iznutra. Pjesme:
Vondel, Cats, Du Bartas. Pokraj toga čitaju, napol posprdno, napol
sa strahopoštovanjem, krupne naslove: Pravo kršćanstvo, Stupnjevi
duhovnog života, Sotonini udarci, Ugodno putovanje u nebo čitaju
imena, za koje jedva da su ikad i čuli, ili su im to nepoznati svjetovi:
Tauler, Bunyan, Arends, à Brakel, Borstius... Zbunjeni i zadivljeni
stavljaju knjige opet na mjesto, i konačno više i ne posjećuju
mladca. Ne razumiju, da netko, tko je učenjak ili hoće da to postane,
mora i slikati. I nekako im nije pravo. Majstor je kadšto čudnovat, i
njegovo je vladanje često zagonetno, no u svakom se slučaju drži
slikarske umjetnosti. Ali što ćeš s junošem, koji ih sve natkriljuje
15 Giorgio Vasari (1511-1574), talijanski graditelj, slikar i pisac. — Prev. 16 Portugalski rabin, Rembrandtov suvremenik, napisao Raspravu o slabosti
ljudskoj, Knjigu o duhu života i dr.— Prev.
64
mudrošću?
Nedjeljom se Dullaert brižljivo odijeva u crno — ima on
odijela za svaku prigodu: roditelji su mu ugledni, imućni ljudi u
Dordrechtu — stavlja na se bijele pršnjake i čipke (ali ne odveć
široke niti odveć svjetovnjačke), te odlazi triput na bogoslužje u
reformističku crkvu.
Ako mu se propovijed naročito svidjela, po pamćenju je
zapisuje u bilježnicu, određenu samo za tu svrhu. Ni dašak
dopadljivosti ili licemjerstva ne zamagljuje njegovu ozbiljnu,
pobožnu sabranost i pozornost, kad u podne, za stolom, sluša čitanje
božje riječi.
Prvi s kojima se Dullaert sprijateljuje, to su sluge duhovničke
vlasti: pastori Waterloos, Schellinks i Van Petersom. Voli duge
večeri provoditi u njihovoj tihoj radnoj sobi i s njima uranjati u
nesmiljenu i silnu dogmatiku ženevskog reformatora; tada sagibaju
glave nad stare spise te dubokoumno mozgaju o misterijama dogma
i savjesti, o ljudima i anđelima, o istočnom grijehu, a prije svega
predmet im je razgovoru Predodređenje, decretum horribile...17
U Rembrandtovoj radionici Dullaert ne sklapa prijateljstva tako
lako. Premda potječe iz Dordrechta kao i Maes, ovaj stariji učenik,
baš kao ni drugi, ne pokazuje želje da se zbliži s novakom. Možda
su jednom površno i razgovarali o prilikama svoga rodnog grada —
no na tome je i ostalo. Dobar je, ali i malo priglup taj Nicolaes
Maes; tašt je i častoljubiv, ali i ponešto grub. Ne ide mu u račun da
suučenika koji je tako mlad pročitao već toliko knjiga, uvede u svoj
svakidašnji i ne baš jako zabavni uži krug prijatelja. A tako misle i
drugi učenici.
Svi tako misle, osim jednoga. Taj jedini već je
tridesetgodišnjak; još je uvijek kod Rembrandta, premda je
poodavno prevalio učeničke godine. Philips de Koninck sin je
draguljara. U mladosti, kad mu nije nedostajalo novca, putovao je u
Francusku i Italiju. Slikao je velika platna, krajolike i portrete, što su
Rembrandta oduševili. Doduše, samo Rembrandta. Drugi te slike
promatraju bez zanimanja, a najgluplji im se smiju. Veliki mecena
Six neće ni čuti za De Konincka i protežira mlade, beznačajnije.
17 U izvorniku: uitverkiezing, predodređenje, predestinacija. Calvin i Jansenius
naučavali su, da je pojedincu unaprijed određena sudbina, da je čovjek unaprijed
određen za raj ili pakao, i odatle decretum terribile (strašna odluka). — Prev.
65
Samo je jedanput-dvaput Philips de Koninck — a i to samo uz
Rembrandtovo živo zauzimanje — prodao sliku. Očevinu je već
davno potrošio. Često je mrzovoljan, jer ne može, kao drugi,
Rembrandtu plaćati; naprotiv, majstor ga mora neprestano
potpomagati. Kad mu odjeća olinja, on u njegovu ormaru nalazi
novu, a tako je i s obućom i rubljem. Platna i boja može uzimati
koliko god hoće. Tišti ga, što mora primati dobročinstva, premda je
mlad i jak. Srdit i razjađen, tuđi se kad vidi gdje božica Fortuna
njegovim suučenicima ide na ruku. Promiče godina za godinom, a
ona ga ostavlja na cjedilu, ta slijepa, hirovita božica. Što li će od
njega biti, kad jednom više ne bude u Rembrandta? Ta ne može
valjda vječno ostati u kući majstorovoj i živjeti na njegov račun? No
njegovi radovi ne nalaze kupca. — A da slika drugačije? S onom
glatkoćom i blistavošću popularnih i traženih majstora? — Neće on
tako. Hoće ostati Philips de Koninck, hoće ostati svoj. U njemu još
uvijek raste nejasna nada, da će jednog dana ipak pobijediti i moći
Rembrandtu sve nadoknaditi, što je ovaj za nj učinio. — Bez
prestanka se trudio da prodre i da uspije. Ali tko ima Sixa protiv
sebe, i koga Clemens de Jonghe uvijek iznova odbija, taj malo
pomalo gubi hrabrost. Philips de Koninck stari, učahuruje se, postaje
mučaljiv. Kloni se svojih suučenika, često pješači krajinom po
zabitnim cestama, gdje susreće nepoznate ljude, ili odlazi u zelenilo,
u samoću, kroz koju vjetrovi huje.
No otkako je u kući Heiman Dullaert, tihi sedamnaestgodišnjak
Philips oživljuje, napušta odbojno izdvajanje, nekako se iščahuruje.
S napetom pažnjom, s nekom novoprobuđenom čežnjom za
ljudskom povezanošću prati sve što čini i radi taj mladić iz
Dordrechta. Uljudna suzdržljivost visokoga, vitkog novaka u
najoštrijoj je suprotnosti s rasplinutom samodopadnošću jednoga
Maesa ili s njemačkom veselošću Augsburžanina, od kojih mu ni
jedan nije po ćudi. Pouzdano zna: ako mu itko može postati prijatelj,
onda je to samo taj toliko mlađi, ljubazni mladić. I jedne večeri
probesjedi s njime.
*
I sada često sjede u Heimanovoj sobi, i De Koninck pripovijeda
o svojim putovanjima mlađem prijatelju, koji ga oduševljeno sluša.
Oko njih zrače snoviđenja s juga: gradovi i slikarske škole, palazzi
sa svojim blagom, majstori iz tuđine, njihova djela i njihovi učenici,
66
koje je Philips vidio i s njima razgovarao. Pripovijeda o svim onim
svetim i svjetovnim mjestima, gdje vlada produhovljenost, gdje
vlada vedrije shvaćanje života negoli pod surim, jednoličnim nebom
Nizozemske. I dok priča, njemu je kao da ponovno proživljuje
radost, ponos i sreću zbog tolikih zemaljskih divota, i to dublje i
snažnije negoli u onim danima, kada je još tjelesan i opipljiv živio
usred svega toga i nehajno rasipao svoj novac.
Snaga tih uspomena, što mu sreću dočaravaju, prožima njegove
riječi nekim gotovo strastvenim, umilnim prizvukom. Pritajena
čeznutljivost krči sebi put i očituje se u razdraganim, smionim
slikama, u nekoj ljubavi, koju je godine i godine u tišini njegovao, a
da je nikada nije sam sebi priznao.
Heiman sluša suspregnuta daha. To je dakle onaj poganski
jug...? Odjedanput Philips primjećuje, kako je njegovo pričanje
onoga drugog ispunilo slatkom, razjeđajućom čežnjom za jednim
svijetom, o kojem se nikad nije usudio sanjati, a koji mu se sada
očituje svojom ljepotom u punom cvijetu. To je sasvim drugačije
stvoren svijet, o kojem Heiman sluša, a prijatelj pripovijeda.
Čarobnost toga života opasna je i pogubna — pa ipak joj se Dullaert
nije kadar oteti.
Philips de Koninck dobro to opaža, te se i on plaši, kako je
bezbrižno izlijevao svoje srce. Trebalo je da misli na to, da ga netko
sluša, koji sve požudno prima u se. Premda mu to Heiman neće
nikada otvoreno priznati, ipak njegova grozničava pitanja, njegovi
uzdasi i poklici govore dovoljno jasno starijem prijatelju. Mladi je
učenik uznemiren do dna duše. Philipsa de Konincka obuzima
kajanje, žali što je bio nesmotren, žali što se prenaglio. Ako se
ljubav za pogansko življenje odražava kao u Dullaerta, onda je gora
od ljubavi prema nekoj putenoj i nezasitnoj ženi. I polagano i
obzirno Philips de Koninck prigušuje žar svojih sjećanja, ublažuje
šareni sjaj, koji iza njegovih riječi mami i poigrava: sada govori i o
mračnim stranama, što ih poznaje život na suncu, izriče oštre i
prezrive sudove o slikarima i stvarima. I ove primjedbe djeluju kao
lijek, što zamlađuje i prečišćuje.
Kada pomno motri Dullaerta, postaje Philipsu jasno, kako je
bio na putu da onoga drugog unesreći za cio život. Dullaert pripada
svijetu, gdje su urođena ozbiljnost i pritajena pobožnost kod kuće,
pripada sivoj jednoličnosti i ukočenoj bezbojnosti nizozemskog
podneblja. Ne smije činiti nasilja prema toj duši, koja je još u
67
razvitku, ne smije prerano pobuditi u njoj razdor. Naposljetku
uspijeva da mudro probranim prijelazima vrati sadržaj njihovih
razgovora natrag na sjever, na prilike u gradu, na ljude njihove
vlastite sredine. S potajnim zadovoljstvom opaža gdje se Heimanu
vraća njegov mir i njegovo spokojstvo: sušičava crven više mu ne
gori na obrazima, umuknula su njegova čeznutljiva pitanja. Upoznao
je jug, zemlju punu sunca i sjena, ali lišenu čari nadzemaljskoga i
iskušenja poganskoga raja.
68
XV
Rembrandt je rijetko kad dolazio u unutrašnji dio Amsterdama,
a i to samo u dane, kada su se održavale važne javne prodaje. Sada
je opet posjećivao sve trgovce umjetninama, iako je naučio da njih i
njihov zanat temeljito prezire; samo kod Danckertsovih, koji su
prema njemu gajili potajnu želju za osvetom i mržnju, nije više
nikad zavirio.
Ponekad pokazivao se Rembrandt i na Heerengrachtu: onamo
je išao sakupljaču umjetnina Harmenu Beckeru, koji je trgovao s
baltičkim lukama, donosio mu otplatu zajma, što ga je nekoć u njega
uzeo. Ta se otplata, prema uzajamnom dogovoru, uvijek sastojala od
novih slika i bakropisa, koje bi taj sakupljač umjetnina najčešće
rasprodao uz veliku dobit.
No Rembrandt se samo izrijetka otiskivao od kuće; i u prirodu
je rijetko odlazio, sve je manje promatrao oblake, i drveće ili stare
kuće, što su se šćućurile iza oniska grmlja, ili pak tihe jarke, bujno
zarasle u zagasitu situ i šaš, u kojima se ogledalo natušteno nebo.
Njime je sve više ovladavala neka plodonosna osamljenost.
Nekoć nije napuštao kuće, jer se zbog stida i svoje umjetničke
nemoći bojao bilo kakva susreta po danjem svijetlu. Sada ga je
neobuzdan razvoj njegovih stvaralačkih snaga dan za danom
prikivao u tihoj radionici. I samo kad bi ga večernji suton ili
smalaksalost prisilili da prestane raditi, ponovno bi tražio vezu sa
životom, koji je kraj njega i oko njega žuborio: s Hendrickjom,
Titusom, učenicima i s nekolicinom prijatelja.
Seghers promijenio svijetom, Coppenol — sav zgrbljen od
uloga — postao zatočenik u svoja četiri zida, a Six sa svojim
predrasudama i otmjenim vezama počeo se kloniti majstorove kuće
— čak se govorilo, da kani prositi gradonačelnikovu kćer Margaretu
Tulp. I tako je Rembrandt bivao sve usamljeniji. Sam je to jedva i
zapažao, tako ga je snažno zgrabila i sapinjala ta nova, silna volja za
rad, koju je u sebi osjećao. I tek što bi je osjetio, već bi je prometnuo
u djelo. Daleko bijaše od njega svaki osjećaj oholosti i ponosa na
ono, što bi stvorio. Kad bi dovršio jedno djelo, za nj ono gotovo
ništa više ne bi značilo. Samo ono, što bi u snu stvorio, na čemu su
njegove ruke još radile, čime se duh njegov još nosio, samo je to za
69
njega bilo od vrijednosti. Nije znao za mudro umetnute stanke
jednog Leonarda, koji se neprestance s ushitom i udivljenjem morao
zadubljivati u čudesa vlastitog bitka, u savršeno skladno djelovanje
svih onih snaga, koje se mogu očitovati u jednome jedinom
ljudskom životu.
Rembrandt je radio bezbrižno, bez one nezasitne želje da
pronikne u sve što priroda krije. On nikada ne pita za dublje uzroke,
za tajanstveno porijeklo djela i misli, već se hvata u koštac s
prirodom, kakva mu se pruža sa svim svojim zagonetkama i
objavljenjima; pa ni priroda ne pita za cilj ili porijeklo, nego stvara
nepokolebljivo svoje vlastito savršenstvo; a Rembrandt stvara
prirodu.
Zatim se opet, ne pitajući ništa i ne sumnjajući ni u što,
potpunoma gubi u vječnom čudu svetih knjiga. Muka Kristova.
Apostoli i patrijarsi. Božji ugodnici, koji apokrifno i kanonski, žive
na požutjelim stranama njegove Biblije.
Čovjek ne smije postavljati pitanja, istraživati, misliti sve do
granice ludila. S onim nepojmljivim možemo se samo pomiriti.
Spokojno pomirenje stvara zbilju, Rembrandt stvara zbilju, a zbilja
nosi u sebi i nebo i zemlju. Jeruzalem i Amsterdam ne rastavlja ni
vrijeme ni prostor. Patrijarsi i poznavaoci Svetog pisma opet
iskrsavaju u bradatim Židovima s Breêstraata i Houtmarkta18,
Batseba19 ima crte lica Hendrickje Stoffels.
Posvuda se očituje stvarnost. U mraku i u svijetlu. Spočitavaju
mu njegove neistinite slike noći? — »Uvijek sam tražio prirodu.« —
Ne, ja znam bolje od ikoga među vama: ne postoje granice, nema
granica tvorcu i njegovoj vječnosti; čak ni između vaših hladnih,
besjajnih boja, što ste ih usvojili promatrajući tihe proljetne večeri, i
one prigušene vatre, koja se žari iza mojih noći, a potječe iz svijeta,
koji je u meni. Vezani smo uza svjetove, koji su u nama i oko nas; a
sve to pripada jednoj jedinoj prirodi. I sve što se u tome objavljuje
stvarnost je: sve što je viđeno i neviđeno, sve što je opipljivo i
sanjano... i sve me to sapinje i privlači, i sve to moram zadržati:
pomoću ovih boja i ove ruke...
Snovi i osnove zaokupljaju majstora, ispunjaju mu dane,
18 Houtmarkt — »Drvarski trg«. — Prev. 19 Bathseba, žena hetitskog vojskovođe Urije, kasnije žena Davidova, mati
Salamunova. — Prev.
70
grozničavom vatrom prožimaju mu noći ili ih opterećuju olovnim
snom njegove premorenosti. Bez prestanka izrađuje nacrte i skice,
no uvijek nove narudžbe domaćih ljudi i stranaca sprečavaju ga u
izvođenju. Onda on gotovo krišom i malne nehotično nastoji u
naručene portrete ubaciti blistaj onoga, što bi želio jednom stvoriti;
njegovi naručitelji stoje pred svojom slikom i čudom se čude, kad
gledaju gdje iza njihova lika granjuje neka svjetlost ili se širi kakav
tajanstveno zamagljeni krajolik, iz kojega oni sami izbijaju napol u
mraku, napol osvijetljeni; ili pak, vide nujno svjetlucanje nakita i
grimizno buktanje plaštova i ešarpa od zlatna brokata, što ih nikad u
životu nisu nosili. Tko je odviše ograničena duha, da shvati
majstora, taj onda psuje i grdi, te mu uskraćuje plaćanje — a
Rembrandt na to samo sliježe ramenima i podrugljivim osmijehom
malim plamsavim očima zbunjuje i ogorčuje rasrđene naručitelje,
tako te se nikad više ne pojavljuju u njegovoj radionici.
Prije nekoliko dana došao k Rembrandtu veletrgovac Cornelis
Ysberts van Goor s nekim talijanskim poslovnim prijateljem. Predali
su mu pismo od markiza Antonija Ruffa iz Messine. Sicilijanski je
plemić nedavno bio u Rimu, te je u nekoj tamošnjoj trgovini
umjetninama otkrio neke bakropise, koji su potjecali od Chiartresa
iz Pariza. Rembrandtovi su bakropisi pobudili najveće divljenje u
markiza, i talijanskom je plemiću najveća želja da ima sliku od ruke
toga nizozemskog majstora. Kad je čuo, da će njegov zemljak Di
Battista toga ljeta krenuti na poslovno putovanje u Amsterdam —
gdje, kako kažu, živi taj umjetnik — odmah se požurio da mu preda
narudžbu za Rembrandta.
Rembrandt je presretan. Davno su minule one godine, kad su u
inozemstvu tražili njegove slike. Bijaše to u vrijeme Saskije... No on
se ne prepušta odviše dugo svojim mislima. U narudžbi piše, markiz
želi sliku Filozof. Rembrandt se laća posla, pošto je u židovskoj
četvrti na brzinu izradio nekoliko prethodnih studija. Bit će to velika
slika, no majstor se ne plaši veličine. Što veća slika, to su kanda i
veće mogućnosti da se majstor značajnije izrazi.
Učenici gledaju kako rad napreduje. Često ostavljaju vlastitu
sliku, vlastiti crtež te staju oko majstora i prate mu rad. Prvi put
Dullaert vidi svoga učitelja u slobodnu stvaranju. To ga se duboko
doima. Grozničavo, no ipak sa strogim samosavlađivanjem, tražeći i
mijenjajući mnogo šta, ali ipak čudesno svijestan svoga cilja, tjeran,
a ipak sam dajući smjer — tako stoji ili sjedi Rembrandt pred
71
svojom novom slikom svakog dana, kada svijetlo nepomućeno pada
na platno. Sate i sate može raditi, a da ni on niti ikoji od učenika i
riječi izusti. Samo platno šušti pod jakim potezima kista, i Heiman
pomišlja: to je kao prigušeno stenjanje od strasti; vlakanca na platnu
uživalački upijaju oduhovljenu ljubav boja, što ih Rembrandt miješa
i nanosi.
Kad je slika napol završena, Rembrandt ih ponekad upozorava
na neke potankosti.
— Sama tvar, ili poznavanje tvari, ne čini dobra slikara. Malo
je koristi, ako iz kakve knjige napamet naučiš dimenzije i razmjere
ljudskog tijela. To su samo pojmovi. Svako je čovječje tijelo
drugačije, nešto novo. Kod svakog treba početi ispočetka. I tu
pomaže samo oštro oko i moć gledanja, koja sve uočava; ona je
doduše prirođena, no vi je trebate točnim promatranjem razvijati i
naučiti kako se primjenjuje...
A drugi put:
— Nemojte previše sjediti u svojoj radionici dok još niste
pronašli svoj osobni način rada. Ne tratite vrijeme umujući i
mozgajući o beživotnim pravilima! Promatrajte prirodu! Upravljajte
pažnju na stvari koje vas okružuju! Pogledajte muškarca, ženu;
pratite kako se kreću, kako se vladaju u svakidašnjem životu. Pazite
na to što rade ruke i kako oči gledaju. Urežite sebi u pamet čovjeka,
koji plače od radosti ili se u svom jadu smije. Najprirodnije kretnje,
to je za slikara najvažnije...
A jednom, pogledavši kratko isprijeka Philipsa de Konincka,
koji je s osmijehom odgovorio na tu laku šalu, Rembrandt
napomenu:
— Prekrasno je putovati. No ne treba ići na jug da bismo
upoznali stare majstore. Nije dovoljno vidjeti što su oni stvorili.
Svatko, tko barata kistom, može naučiti preslikavanje. Za vas je
najvažnije da naučite kako ćete težiti da ih svojim rođenim
sredstvima dostignete. Oponašanjem i besmislenim ugledanjem još
nitko nije postao majstor. Sa starima moći ćete se takmičiti samo
onda, kad svaki od vas, na svoj način, stekne njihovo opširno
poznavanje prirode...
— Ne slikajte nikada po pravilima i prema uzoru drugih —
reče Rembrandt šibnuvši pogledom Nicolaesa Maesa. — Naučite
crpsti iz samoga sebe. Ne ostavljajte nikad svoju slikarsku bilježnicu
kod kuće, kad idete van ili prolazite gradom. Botaničar nosi sa
72
sobom svoje povećalo, vojnik svoju bajonetu, učenjak svoga Vergila
ili Erazma... Svuda vidite naravne izražajne oblike i pokrete: nećete
ih upoznati, budete li ih tražili u radionici. Skicirajte: djecu, starce,
životinje. Idite duž Amstela, ili pođite na Y,20 i šetnja vam neće biti
uzalud: ondje ćete naći Perzijance i Ruse, mornare iz svih krajeva
svijeta, lakomislene ženskinje i svirače, krčmare i staretinare. A ne
zaboravimo ni ovaj naš dio grada, gdje kanda i sad živi ulicama
prolaze proroci i duhovnici...
— A ideal starih? Ljepota? — odvažio se jednom Dullaert da
ga upita, pomišljajući na Michelangela i Ronsarda.21
— Ništa nije lijepo — odgovori Rembrandt smiješeći se. —
Ljepota je pričin, utvara. Stvari ćete učiniti lijepim samo svojim
načinom gledanja, koji morate sami izboriti; svojim načinom i
postupkom, kako te stvari žive u vašim slikama. Ja sam uvijek sam
tražio prirodu, nikad taštinu probranih oblika. Priroda, priroda.
Slikar ne postaje velik zbog onoga, što prikazuje, već samo vjernim
prikazivanjem prirode... Nemojte dopustiti da vas ponese i prevari
prividnost... Život je sve.
*
»Filozof« bijaše dovršen. A Maes i Mayr, De Koninck i
Dullaert cijelo su vrijeme pratili snažnu smeđu ruku, koja je
neumorno klizila po platnu, osjećali tajanstveni majstorov dah, koji
prožima mrtve oblike nadahnjujući ih životom. I sada stoji pred
njima Filozof. Visok, ozbiljan, pun života. Samo još potez kistom, i
on će glavu s baretom okrenuti ustranu, otvoriti usta i progovoriti...
Ruka, što sada mirno počiva na Homerovu poprsju, kliznut će
nježno po hladnoj sadri, a drugom će učiniti odsječenu, značajnu
govorničku kretnju... Tako majstor slika.
Dane i dane učenici se plaše dodirnuti kist. Rembrandtove
riječi, a prije svega njegova djela, podsjetiše ih više negoli ikad na
njihovo vlastito nesavršenstvo. Samo Nicolaes Maes radi dalje na
nekoj velikoj tamnosmeđoj slici, koja pokazuje obmanljivu sličnost
s netom dovršenim Rembrandtovim »Filozofom«; nošen gordom
željom da se istakne, Maes je pokazuje drugima. Zar nije znao
20 Amstel je rijeka, koja protječe kroz Amsterdam, a Y je rukavac Zuiderskog
zaljeva. — Prev. 21 Pierre de Ronsard (1524-1585), slavni pjesnik francuske renesanse, vođa
»Plejade«, nove pjesničke škole. — Prev.
73
vrijeme školovanja u majstora korisno upotrijebiti?
— Ne stari majstori, ne mrtva pravila, već priroda! — veli De
Konincku, prema kojemu se vlada pomalo s visoka, jer ovaj ne
može prodati svojih slika.
— Ali ne smije biti ni oponašanja — otpovrnu De Koninck
kratko i suho — ni starih ni novih!
Maes ga pogleda zgranut.
— Gotovo Rembrandt — pritvrdi De Koninck pokazujući na
Nicolaesovu sliku — ali joj nešto nedostaje.
— A što joj to nedostaje? — upita Maes, koji je zbog sigurnosti
svoga subesjednika izgubio prisutnost duha.
— Ono, što njega čini Rembrandtom — proslijedi Philips tiho i
podrugljivo.
Maes od svega ništa ne razumije, te će naposljetku:
— Morat ću još više vježbati,
— Nije potrebno. Vježbe imaš dovoljno. Sada trebaš pronaći
po čemu si ti Nicolaes Maes.
I uspinjući se stubama, dok slikar iz Dordrechta bespomoćno
gleda za njim, De Koninck kazuje u sebi: »Budalo! Da znaš samo,
kako zapravo još ništa nisi naučio! «
74
XVI
Proljetna je večer, prozori na Rembrandtovoj kući širom
otvoreni. Zrak je prohladan i tih. Na nebu vise varljiva vela oblaka,
nad njima se protežu crvenkaste pruge. Nad susjednom skupinom
kuća lebdi malen srp uzvilašena mjeseca, koji se oštro ocrtava.
Ulicama prolaze Židovi iz susjedstva, potiho razgovaraju; petak je,
zadignutih kaftana idu u sinagogu Beth Jaakob. Sve zatomljuje dah.
Samo iz širokih jaraka unaokolo diže se u večernji zrak jaki vonj
katrana, užadi i ribe. Sladak miris procvale lipe propirkuje letimice.
U daljini se njiše šuma brodskih jarbola. Vrata brana tamo dolje tiho
stenju na svojim šarkama. Oklijevajući spušta se suton.
Philips de Koninck ušao je kod Dullaerta. Nađe prijatelja gdje
sjedi za stolom, a oko njega sve sami ispisani listovi. Pred njim leži
mala, u crvenu kožu vezana knjižica, koju sada sklapa. Philips de
Koninck pogledom potraži ime urezano u korice. Joachim du
Bellay. — Smješka se. Sam je tu knjigu darovao Heimanu, kad se
sjetio, kako ju je nekoć, uglavnom zbog lijepog uveza, kupio u
Parizu; poslije je ležala zaboravljena u njegovoj škrinji za odijela.
Poznaje on Heimanovu ljubav za pjesništvo, koja ne zaostaje za
njegovom velikom naklonošću prema teološkim raspravama. Već
odavna ga Heiman zaklinje da ga povede do Vondela.22 Philips de
Koninck već odmalena poznaje staroga pjesnika, ali ga rijetko kad
posjećuje. Zna da Govert Flinck, njegov bivši suučenik, bez
prestanka juriša na tu kuću, ali kako se on Flincku ne divi niti ga
cijeni, izbjegava da se s njim susretne. No Heimanu je obećao, da će
ga kad-tad predstaviti pjesniku u Warmoesstraatu. A taj događaj
Heiman iščekuje sa sve većom čežnjom. Divi se Vondelu
neizmjerno te piše pjesmu za pjesmom u njegovu stilu i tjera
Philipsa, da ih sluša. A Philips se smije...
Dok Heiman sprema svoje razasute listove, Philips stoji uz
prozor i gleda dolje na grad, koji se razlijeva u zagasitoljubičastim
tonovima. Postaje hladnije. Brodski jarboli iznad udaljenih kuća već
su se gotovo sasvim smirili, utiha liježe na vodu. Čuju gdje u
22 Joost van den Vondel (1587-1679), najveći nizozemski klasik; pisao ode,
sonete, vjersko-didaktična pjesnička djela, satire i drame. — Prev.
75
pokrajnjoj prostoriji Ulrich nešto pjevuši za sebe, a Maes ga prekida
ponekom riječi. Inače je sve tiho u kući. A vani započinje sabat.
Philips de Koninck ponovno se obraća svome prijatelju i dugo
ga promatra. Kao da u blagoj, sanjarskoj rasvjeti prvi put postaje
svijestan blijede, crnomanjaste ljepote toga mladića. Veliki uvojci
padaju Heimanu po sljepoočicama i po čelu, kad se sada naginje nad
stol. Ruke su mu dugačke i lijepo oblikovane, nježna rumen ozaruje
mu ovalno lice, crveno i punašno smiju se mala usta. »Djevojka«,
iskrsnu misao u De Konincku, i s tim nazivom, što mu je sasvim
nehotice pao na pamet, prožima ga neki tajanstven osjećaj sreće što
eto odmah može opet pogledati prijatelja u otvorene, sjajne oči, u te
oči nad kojima trepću duge trepavice kao u žene. Baca pogled na
razasute papire.
— Što je to? — upita i pokazuje na list što ga Heiman drži u
rukama.
Heiman se nasmija, milozvučni mu glas ispunja prostoriju
jasnim odjekom.
— Prepjevao sam nešto. S francuskoga, iz knjižice Du Bellaya.
I u tim riječima dohvati papir sa stola, izgladi ga rukom, te
odgurne tintarnicu ustranu. Philips de Koninck opet ga pogleda.
Mora se svladati, da te djevojačke ruke, te drage uzane ruke
prijatelja ne uzme u svoje i ne pritisne na grudi.
Čudnovato. Philips de Koninck nije nikada volio žene. Ni u
Italiji, a još manje u Francuskoj. A u Nizozemskoj gotovo ih se
gnuša, tih stvorenja s grubim rumenim obrazima, s teškim bokovima
i odviše bujnim grudima. Gnuša se svega, što ima ma kakve veze sa
ženama: muškaračkih razgovora, masnih šala, lakrdija i šaljivih
pjesmica. Ne zbog njihova sadržaja. Philips de Koninck nije bolji od
drugih. No njemu se gadi na pomisao, koja se za slušanja svaki put
ponovno u njemu rađa, kad se sjeti tjelesnog dodira s nekom kruto
utegnutom, upadljivo odjevenom, oznojenom ženskom, koja mu se
nekoć — njemu, još nedoraslu mladiću — u nekakvoj prljavoj
strmoj ulici ispriječila na putu te ga čeznutljivim maznim riječima
pritiskivala uza zid i svojim pohotljivim rukama pokušavala... Tek je
kasnije saznao, u kakvu je ozloglašenu četvrt bio dospio one večeri,
i da samo malo žena ima takvu opaku hrabrost kao ona, s kojom se
susreo. Ali bijaše već kasno. Od onog događaja petnaestgodišnji je
mladić u svim ženama vidio samo usopljena bića, što ne odišu
blagovonjem, a stegnuta su u odviše uske haljine, vidio je u njima
76
samo bestidne stvorove, koji izazivaju gnušanje i koji ne zaslužuju
bolju sudbinu, nego da ih sve zajedno izdvoje iz ljudskih nastamba i
bace u neki kraj, što će ga svi izbjegavati kao kugu. A što se od njih
suzdržavao, nije bilo od straha ili sramežljivosti, niti s nekih
moralnih razloga, nego jedino i samo zato, što su mu se gadile i što
ih se gnušao, jer su to za nj bila niska i odvratna stvorenja.
Samo je rijetko kad činio izuzetak.
Izuzetak bijaše njegova majka, tiha, nježna žena, koju mu je
kad je još bio dijete smrt ugrabila.
Drugi izuzetak bijaše njegova mala prijateljica Isabel le Blon,
kćerkica švedskog poslanika, u čiju je kuću s ocem često zalazio —
Isabel, nježno, mladoliko vitko dijete iz susjedstva, djevojčica, kojoj
je svilnu kosu toliko puta gladio, prije nego što je, mlada,
promijenila svijetom.
Iznimka mu bijaše i Saskia van Uylenburgh, koju je znao, dok
je još s majstorom Rembrandtom prolazila Amsterdamom —
Saskia, vitka, plava i nježna, kakva bi bila i Isabel, da je poživjela i
odrasla. — I ta je blaga Frižanka, pred slikom koje je De Koninck
kadikad stajao i razmišljao, rano otišla.
Daleke, rano preminule žene — te je on poštovao, ali žive
izbjegava Philips de Koninck sa zgražanjem i potajnom mržnjom.
A sada mu je trideset godina, i pogled mu počiva na Heimanu
Dullaertu. Uzavrela bujica neznane sreće struji mu kroz krv.
»Djevojka, djevojka.« Heiman je crnomanjast, s velikim očima i
nježnim rukama, plemenit i tankovit stoji tu u odijelu od crna
baršuna, s uskim ovratnikom od čipaka, što mu se nabire oko vrata.
I Philips de Koninck osjeća kako ga obuzima i na nj navaljuje
tajnovita ljubavnička zadivljenost, dok Heimanov glas para tišinu
prostorije:
Na dar tebi nosim ruže,
Ljubice i bijele krine;
kapi rose njima kruže,
dragulj sja i žar svjetline.
Moja ruka sipa, daje
na oltar ti cvijeće bujno,
brate vjetre, u sve kraje
morima što jezdiš hujno!
Lakih krila šum se čuje
77
list dok gladiš, maziš sjenke,
šaptom tihim glasi bruje...
Philips de Koninck nije htio slušati riječi. Ne vjeruje u
pjesničku nadarenost svoga prijatelja. On je samo u zvučnoj muzici
Heimanova glasa tražio opojnost. A sada?
O zemaljska ljepoto, o divotni živote, o vječna težnjo mladosti!
— Na dar tebi nosim ruže, ljubice i bijele krine... U njemu, koji
osluškuje, bude se tisuće glasova, tisuće glasova šume u skladu s
tom čudesnom, nečuvenom melodijom, a svaki glas izaziva u njemu,
silno i neodoljivo, neku bolnu čežnju, baš onakvu, kakva je njega
osamnaestgodišnjaka tjerala na jug. O, ljepoto talijanskih noći,
blistava mjesečino na azurnom plavetnilu, na srebru i bronci — i ti
vjetre, koji uzdišeš kroz vrtove... brate vjetre, u sve kraje morima što
jezdiš hujno...
I odjednom hvata Heimana za ruke.
Prijatelj ga pogleda u čudu. Philipsove oči kao da ga zaklinju:
Još jedanput, pročitaj još jedanput! No zar je moguće? Heiman nije
navikao da se prijatelj divi njegovim pjesmama. Naprotiv. Ali vidi
po Philipsovu pogledu: ovaj put napisao je nešto vrijedno. Jednom
svojom pjesmom usrećio je čovjeka. Prvi put u životu usrećio je
čovjeka jednom pjesmom. I glasom mekim od radosti Dullaert još
jedanput čita kliktavu uzdisajnu žeteočevu pjesmu vjetrovima, i još
jedanput prožima Philipsa de Konincka ta rajsko-zemaljska glazba.
A kad je Dullaertov glas umuknuo, zaneseni slušatelj ustaje. Još
uvijek drži prijateljeve ruke u svojima. A pjesnik se ne opire —
zadivljenih, raznježenih očiju prepušta se prijatelju. Philips de
Koninck nježan je i buran poput ljubavnika. Poput ljubavnika
obuhvaća prijatelja. »Djevojka, djevojka.« I poput ljubavnika traži
malena crvena usta prijatelja, koji mu uzvraća poljupce u plašljivoj
strasti.
*
Blaženi i smireni silaze niza stube u proljetnu noć.
Amsterdam spava; tiho, bez odjeka, šumi tama. Kuće leže u
magličastoj mjesečini. Vode i svjetlosti i nisko ovješeni oblaci
stapaju se u suton. Njih dvojica koračaju, kao što korača dvoje
zaljubljenih: idu pod ruku, a mlađemu glava zbrinuto počiva na
Philipsovu ramenu. De Koninckova ruka klizi mazno po
78
Heimanovim sljepoočicama i po njegovoj tamnoj lelujavoj kosi.
Lutaju besciljno, sasvim utonuli jedan u drugome. Kadikad,
prelazeći preko kakva mosta, gdje sjene kuća ne upijaju svjetlost,
Philips se duboko zagleda u prijateljeve oči. Onda opet dugo
počivaju jedan drugome na grudima.
I kad se Heiman u noći uspravlja i gleda u prijatelja, koji s
rukama ukrštenim pod glavom, napol bdeći, napol snijuć leži pored
njega, on čuje prijatelja gdje šapuće riječi drage mu pjesme, i on ih u
pobožnosti pred vlastitim djelom, i sam ponavlja — ili riječi pjevaju
same duboko u njemu, s valovima njegove krvi...?
Na dar tebi nosim ruže,
ljubice i bijele krine...
Još uvijek struje mirisi preko voda. Cvjetaju lipe i kestenovi.
Negdje šturak zriče u potkrovlju.
79
XVII
Ljeto žeglo prašnjave, suncem obasjane ceste. Iznad grachtova
visjele i pritiskale sjene lipa samrtničkom tišinom, a vani svjetlucala
se voda, da čovjeka oči zabole.
Tko je imao novca i mogao sebi dopustiti, odlazio je iz grada.
Učenici Rembrandtovi uzeli koji tjedan odmora, a majstoru, premda
je mogao otputovati, bilo milije da ostane kod kuće.
Toga popodneva posao nikako da mu pođe od ruke. Pritiskala
ga tišina i vrućina u kući i nemir u nj unosila. Neprestano je morao
osluškivati metalno tiktakanje sata na zidu, iz dvije-tri prostorije
dopirala metalna jeka. Oko glave zujala mu muha i kinjila ga
neumorno. Nije bio kadar usredotočiti pozornost na bakropis što ga
je upravo izrađivao.
Mrzovoljno se oglédao. Pričinjalo mu se, da se nešto oko njega
promijenilo. No soba ne bijaše drugačija negoli inače. Velika i
prepuna, a sa svih strana zaštićena od sunca prozorskim kapcima i
zastorima. Samo kroz najgornja stakla, što ih ne pokrivahu zastori,
vitlali se široki snopovi sunčane prašine, ocrtavajući dva treperava
koluta od bijele vatre po crvenom sagu.
Stol bijaše pretrpan kojekakvim predmetima. Bakrorezi i
umjetnički prilozi ležahu naokolo. O zid bijahu naslonjeni prazni
okviri i široke drvene ploče. Iznad ručnih tijeskova od hrastovine
visio na zidu zemljovid. Oštar, bodak vonj kiseline ispunjaše odaju,
cijelo se prijepodne Rembrandt bavio rezanjem i pokusnim otiscima.
Posvuda ležale bakrene ploče, bakrorezačke igle i ostaci voska.
Opet se saže nad bakropis, čvrsto je odlučio, neće više dopustiti
da mu pažnja skreće drugamo. Ruka mu postade mirna, promišljeno
je pokreće; mrgodno mu se čelo, naborano od briga, sada izgladilo.
U očima mu zaiskri pogled što ispituje i traga. Drži bakropis prema
prozoru, prema suncu. Zatim stresa glavom.
Majstor bijaše razočaran. Mislio je da će biti drugačije a gle
kako je ispalo! Bio je nezadovoljan sa sobom. Zašto mu danas baš
ništa ne ide od ruke? Ponovno promatra crtež. Naoko je sve u redu.
A i nije posrijedi bila neka neuspjela pojedinost. Eto je već godine i
godine radio po vlastitom nadahnuću; više ga nije zadržavalo pomno
i bojažljivo rasuđivanje o pojedinim mogućnostima i poteškoćama,
80
kao nekoć, za mlađih dana. Kolebanje i traženje bijaše već davno za
njim, odavno je to savladao. Što je mogao jednostavnije i brže
nabacao bi linije na papir, na kovinu, i samo mu rijetko kad ne bi
uspjeli ti lagašni i savitljivi crteži.
No danas je zatajio.
Odjednom ga strah natjera pred ogledalo. Starost... Bojao se
starosti. Ona znači povratak u nemoć. Zar će opet morati da unosi
oštre crte popravka, da se dane i dane zabavlja jednim jedinim
bakropisom, ako hoće da mu uspije? Promatrao je svoj lik u
ogledalu. Na sljepoočicama kosa mu se progrušala. Bore oko usta i
očiju jače se urezale. Obrazi upali. Stavio je baretu, okrenuo glavu
ustranu, samodopadno kao kakva mlada djevojka. Zasukao brkove
uzgor. I uzdahnuo... U tren oka opet je nacrtao sebe. Danas mu je
uspio samo taj autoportret.
Četrdeset i šest godina. Minuli su dani neobuzdanosti —
kazivaše u sebi, dok je brižljivo proučavao bore na čelu. Sad se
svako novo djelo dočekivalo prisnije, s nekim unutarnjim mirom.
Sve obijesno i razuzdano moralo je ustuknuti pred nečim snažno-
svečanim... Osjećao je, kako mora nezadržljivo dalje, kako mu sam
život sprečava svako povlačenje. Dok tako osjeća, pogled upire
naprijed. Sada granjuju dani naveliko zasnovana svečanog rada...
Pažljivo stavi autoportret u mapu. Onda uze ponovno
razgledavati prvašnji bakropis. Odjednom ga bijes obuze. Hitnu
bakrenu ploču u kut, na gomilu bezvrijedne stareži, što će je
sluškinja odstraniti; smeđa ruka razdera otisak.
Onda majstor diže glavu, uze osluškivati. Ipak se nešto zbiva u
kući!
Oču ozdo oštar muški glas te postade svijestan, da je te glasove
već neko vrijeme slušao, a da im nije obraćao pažnje. Naćuli uši.
Sada odjekivaše Hendrickjin glas, ali ne onaj znani mu glas, nego
bojažljivi, tjeskobni zvuci prosvjeda. Što li je? Što to znači?
Pođe nekoliko koraka prema vratima te i opet osluhnu. A sada
je jasno čuo: neki je stranac u kući, neki stranac viče na Hendrickju!
Nejasan gnjev ovlada Rembrandtom. Potrča majstor prema
vratima i poče bučnim koracima silaziti. Odjednom oču nagle
korake u predsoblju, i još prije nego što je zaokrenuo dolje, netko je
već naglo otvorio vrata i opet ih tresnuo za sobom. Zavlada mrtva
tišina. Posjetitelj bijaše nestao.
Rembrandt pohitje u zelenu sobu, gdje se Hendrickje za toplih
81
popodneva rado zadržavala. Naglo gurnu vrata. Sjedila je kod
prozora. Kad on uđe, ona mu pođe korak ususret, s bespomoćnim,
tjeskobnim pogledom. Ramena joj se tresla od prenapetosti, koju
više nije mogla zatomiti.
U hipu bijaše kod nje. Glava joj klonu na njegovo zaštitničko
rame, žena nesuzdržljivo zajeca, briznu u plač.
Ponizna noseća žena, koja jeca. Što se dogodilo? Tko ju je
natjerao u očaj?
I on joj već šaptaše sve utješljive riječi, što ih je mogao
izmisliti. U njegovu se naručju polagano stišavalo njezino
uzbuđenje. Držao ju je obgrljenu rukom, vodeći je do stolice, te je
prisili da sjedne. Plač joj se sada stišavao, ali nije ispuštala njegove
ruke. Zatim je između poljubaca i kroza suze saznao što se dogodilo.
Već je dvaput netko dolazio uime crkvenog vijeća; dvaput su
joj prijetili i opomenuli je, da raskine grešnu vezu u kojoj živi s
Rembrandtom. Prvi i drugi put očajnički se opirala. No sada je jedan
od onih mantijaša i treći put sasvim neočekivano došao k njoj; rekao
joj da je ona sluškinja i da nije smjela zavesti svoga gospodara.
Bezakonje se kažnjava: godinu dana neće smjeti pristupiti stolu
Gospodnjem.
Glas joj postade uzbuđeniji protresen jecajima.
— Ta ja to jedva mogu i izgovoriti, Rembrandte: nazvali su to
bludom. A i ovaj danas bijaše toliko strog, toliko krut. Nemaju
smilovanja — ah, zašto sam to učinila, zašto? — Bojim se,
Rembrandte, bojim se — stid me...
Na njegovu obrazu podrhtavala njezina tamna kosa pod
čipkastom pokrivkom.
Rembrandt osjeti kako mu šake poigravaju, trepere. Ta ga je
vijest smjerila poput nevremena, kao da ga je munja ošinula, no ipak
se nije osjećao oborenim. U njemu buknu mržnja, ponese ga
osvetnički bijes. Prijetiti se nosećoj ženi — muškarci, u premoći,
protiv jedne jedine žene!
Onda mu misli pođoše dalje. Opominjači su već dvaput bili
ovdje? — A ona mu nije ništa rekla o tome, nije htjela da ga
uznemiruje usred njegove zanosne sreće rada. Šutke je sve uzela na
se, a njega štedjela.
On je još čvršće zagrli.
— Hendrickje, najmilija, zašto mi nisi ništa govorila o tome?
Trebalo je da pustiš mene, da ja s njima razgovaram! A ne tako!
82
Ona zavrtje glavom.
Slobodnom rukom gladio je njezinu, koja je ostala meka,
premda je u njegovoj kući obavljala sve grube poslove.
— Moja Hendrickje... zar nije bilo nikakva drugog izlaza...?
Ona ga pogleda. Njegova ju je neobična zabrinutost i
uzbuđenost ganula do bespomoćnosti. Na trepavicama gorjele joj
suze.
— Drugačije se nije moglo... Sve su znali... i o mrtvom djetetu.
U glasu joj se opet čulo jecanje.
Nekadašnja divlja želja za osvetom opet planu u Rembrandtu.
Uvijek su smjerali na njega! Kad ga prijatelji ne bi izdali, ljudi su
mu na drugi način bacali klipove pod noge; a zašto? Zar živi
nećudorednijim ili neobuzdanijim životom negoli ikoji drugi član
slikarskoga ceha? Nema li on kao i svi drugi pravo na mir i sreću? I
protisnu:
— Mada nisi pred crkvenim i svjetovnim vlastima moja žena,
mada te nisam nakon nekakve glupe svadbe uveo u svoju kuću...
Njegovi su cjelovi i njegova draganja sve jače prelazili u neki
očajnički žar, što kazivaše više negoli riječi, kojih nije nalazio.
— O, ti bestidnici! — provali iz njega. — Noseću ženu! Tvrde,
kako poznaju sve knjige i Biblije, prevrćući očima izgovorit će ti
svaku izreku — ali su zaboravili čitati evanđelje! Licemjeri su oni,
jer će svaku riječ izmjeriti na vagi za zlato... Drugima znaju
naređivati svaki korak na putu, kojim treba ići... ti farizeji! Pred
svijetom poste, i mole se, i drže se božjih zapovijedi! No ja ih
poznam, Hendrickje, ja ih poznam... Koliko li sam puta na izlizanim
drvenim klupama u hladnim, bijelim crkvama drhturio pred njima i
pred božjim sudom, kojim su mi se prijetili. No sada sam se
opametio. Sada ih prezirem. Sada pljujem na njih i njihove krute
zakone, na njihovu bijednu samilost, na njihovu nesmiljenu nauku,
na njihovo predodređenje...
Mala mu žena, prestrašena, stavi ruku na usta; no plašljiva joj
kretnja popusti, kad je vidjela Rembrandtovo lice, koje je postalo
tamno od ljubavi i gnjeva.
— Jest, to je njihovo: nedjeljom tri puta slušaju riječ božju,
glas, što ga oni nikad neće razumjeti; a u obične dane kao pakosne
podmuklice uhode svoje bližnje, neće li se koji ogriješiti;
bespomoćne žene zovu pred svoj sud; pobožne, bezazlene ljude
vode na stranputice; i prijete paklom i vječnim prokletstvom! A pitaj
83
ih kakvim jezikom govore sa svojim sluškinjama kad su s njima
nasamo, kako postupaju s crkvenom siročadi, pitaj ih, gdje se skitaju
u gluho doba noći... Da li sam ikad bio u takvoj jazbini, da li ikad
činim potajne grijehe kao oni? Zakrabuljene hulje, to su oni, i ništa
drugo! No naša se ljubav, Hendrickje, ne mora stidjeti danjeg
svijetla; između nas nema grijeha, a dijete, što ga pod srcem nosiš,
pripada tebi i meni...
Zastrašena njegovom neobuzdanom provalom gnjeva, ona je
opet počela plakati. Rembrandt se mahom smiri. Drhtavim prstima
gladeći joj ruku, gledaše je ganuto i oklijevajući.
— Idem k njima — reče zatim čvrstim glasom; — to neću
otrpjeti. Tražit ću računa od njih. Oni se ogrešuju o ljubav, o
najplemenitiji zakon Kristov.
Glasom mu ponovno ovlada bijes, ponovno majstora obuze
očaj:
— Hendrickje, Hendrickje! Ta zar te manje volim, nego da sam
se tobom oženio? Hendrickje, reci mi, je li bilo pošteno, što sam
dopustio da dotle dođe? Reci, je li bilo pravo što sam želio da budeš
moja? Ja sam onaj, koji je svemu kriv — pa ipak su svi nasrnuli na
te...
Spustio se pred njom na koljena, s glavom na njezinim
grudima, očiju skritih u naborima njezine haljine. U njemu je sve
opasnije bujao osjećaj kajanja i krivnje, kakav ga još nikada dotad
nije obuzeo. No žena, koju je još čas prije htio tješiti, s neopisivim
mu osmijehom položi ruke na glavu, te mu majčinski blago maknu
kosu s čela.
— Bilo je dobro tako, Rembrandte...
Rembrandt diže glavu te je pogleda. Sjaj njezinih očiju odavaše
predanost, praštanje. Kako je mogao samo sumnjati u nju i u sebe
samog?
Odjednom je neobuzdano obujmi i privinu k sebi. I u praštanju
jedne obostrane krivde oni se ponovno nađoše, kao pomlađeni
novom srećom.
Njoj se glas spustio do šapta:
— Radije ne idi k njima, Rembrandte. Primit ćemo kaznu na
se. Sve je došlo, kako je moralo doći.
A iz te nove strasti, u kojoj se više nije osjećala nikakva žudnja,
gotovo u jednom dahu s njezinim glasom, začu se njegov odgovor:
— Ne idem onamo. Ostajem kod tebe. Sada i uvijek. Nitko me
84
više ne može od tebe otuđiti.
Ustreptala od sreće, Hendrickje osjeti, kako se njegova ruka
dotače mjesta, gdje joj nerođeno dijete počiva pod srcem. I ona bez
ikakva straha spoznade, da je njezina ljubav prema tome vremešnom
čovjeku iznad svega, veća negoli ikad. Sjećanje na onu prvu noć
sada ih je ponovno sjedinilo; ona mu pruži usta, a on u dugu cjelovu
na njih pritisnu svoje usne.
Vrijeme potonu, rasplinu se. Nisu znali, koliko su tu
nepomično sjedili. Kad Rembrandt nakraju uspravi glavu, vidje da
bijeli kolutovi svijetla, što za popodneva bijahu promijenili mjesto,
sada počivaju na njezinim sklopljenim rukama.
On odgrne zastore. Već se večer osjećala u zraku, ali se još sjao
dan, srebrn i plav. Zvona brencala23, zvuci se runili sa zvonika. U
gustim krošnjama lipa pred kućom budio se vjetar. Oblaci i brodovi
polako plovili u daljinu.
23 brencati — brenčati, zvoniti isprekidano u visokom tonu (što ga proizvodi
malo zvono ili ručno zvonce) — M.
85
XVIII
Mali Titus bijaše toga proljeća porastao opasno brzo. Postao je
visok i mršav, brz trkač i skakač, okretan penjač. No brzo bi se
zamorio, te nije bio ni izdaleka tako jak kao drugi dječaci. U školi su
ga još uvijek tlačili, mada se bijahu već navikli na nj te mu stoga
više nisu obraćali toliku pažnju. A kad bi ga i opet kinjili, osvetio bi
se tako, što bi bez griješke naučio svoje zadaće. Onda bi imao
učitelja na svojoj strani, te bi se usudio da se, barem u granicama
školskih zidova, s okrutnom nadmoćnošću i prezirom odnosi prema
svojim mučiteljima, kad bi zamuckivali za ispitivanja. Obično bi za
to poslije krvavo platio. Kod kuće nije nikad o tome govorio, no na
koncu je u sebi nagomilavao mržnju i poniženja s izvjesnim
užitkom, te je u druženju s drugima postao plah i mučaljiv, dok je
uistinu bio bezgranično gord i vlastoljubiv.
Škola ga je u mnogo čemu učinila pametnijim — dakako, ne
samo u čitanju i pisanju. Što je prije bilo neshvatljivo, sada se
pomalo bistrilo. Na očima mu se moglo vidjeti, kako je počeo
saznavati o mnogim stvarima. Iščezla je njegova bezazlenost.
Nemirno i prodorno klizio mu pogled s oca na majku, s jedne
odrasle osobe na drugu. Ako bi ga tkogod pogledao, oborio bi oči, te
se pričinjao posve ravnodušan. Rembrandt, koji ga više nije uzimao
tako često za model, jer je Titus bivao stariji, a njegova se djetinjska
ćud pomalo gubila, nije mu opažao sve veće zatvorenosti. Koga bi
slikao, toga bi poznavao: kada je stvarao jedan portret, kao da je
imao još jedno čulo, kojim je umio prodrijeti u najskrivenije zakutke
misli i strasti; no prema drugima bijaše slijep. I tako nije opažao, da
mu Titus sada mnogo više krije, nego što bi on ikad pomislio. A
kako se u posljednje vrijeme sve češće igrao vani, to ga je i
Hendrickje gubila iz vida. Čak ni Ulrich Mayr, s kojim je još uvijek
spavao u istome krevetu, više ga nije poznao.
Tako je Titus živio u svojoj osamljenosti. Imao je doduše u
školi dosta prijatelja, vršnjaka — no iako su sve njih po svoj prilici
tištala ista pitanja, ipak ni jednome ne bi palo na um, da o tome
povede razgovor. A tko bi i mogao djeci dati neki odgovor? Sami to
nisu mogli. Bolje su se razumijevali u druge stvari: u lažno
predstavljanje, kad bi se hvatao mrak, i u različita obješenjaštva.
86
Kucali bi na vrata i prozorske kapke, gdje je svijetlo prodiralo na
srcolike isječke, a prostodušni ljudi unutri nisu bili spremni ni na
kakva uznemirivanja; prolaznicima bi tjerali smrtan strah u kosti,
kad bi odjednom zaurlali u kakvu uzanu prolazu na pokrajnjoj ulici
ili na prekrižjima, gdje su se mogli skriti ili izbjeći potjerama, koje
čestoput ne bi izostale. Švrljali su ulicama gore-dolje, najradije u
sumračje, jurili uzduž nedoglednih redova kuća, pod okriljem noći,
što je nadirala, i u labirintu zgrada, kroz koji su šibali u svim
pravcima. Igrali su se »žandara i lopova« po tamnim zakutcima,
dršćući od slatke jeze, kad bi pijani mornari i bučne psovke još
povećavali osjećaj opasnosti i negostoljubivosti oko njih. Pred
djecom se posvuda otvarao nekakav nov svijet, rješavale se tajne iz
minulih dana. Sada su osvajali i istraživali unutrašnja dvorišta i ćor-
sokake, kojim su se nekoć čeznutljivo divili. Vela, što su zastirala
Nepoznato, sada su se kidala: Titus je saznavao, kako se zovu sva
ona zdanja u susjedstvu, tornjevi, vrata i cehovske zgrade, vidio
skupštinske dvorane različitih cehova, klaonice i igrališta za
loptanje. Sve sami pričini i čarolije. Što li je iza onih voda u luci,
gdje se u podne zrcali sunce? More? A je li onkraj mora opet neka
zemlja, ili je ondje kraj svijeta? Kamo vode ulice iza Tornja Svetog
Antuna? A koja se to sela naziru s Wateringškog bedema? Titus se
sjećao poštanske lađe, posjeta kod bake u Waterlandu, seoskog
imanja i klompâ, te se time počeo hvastati pred drugima. Svatko je
crpio iz svojega sjećanja. A u koga bijaše mašte, taj bi štogod
izmislio, neko putovanje ili kakav doživljaj, čime bi svoje drugove
mogao zapanjiti.
Igre u sutone. Obručima i špekulama. Skrivača. A sve to s
nekim pritajenim osjećajem straha — o, bijaše to sasvim drugačiji
strah nego od bojovnika u školi! Ne, u sutonu bi postajao gotovo
sjetan. Nebo se nadvijalo tamnosuro iznad posljednjih žutih pruga
na zapadu, šumovi se gubili, kuće se pretvarale u sjenke, tornjevi
gubili svoj sjaj. Tanki zvuci zvona brujili kroz tišinu. Glatko i bez
mreške širilo se vodeno površje. Pješaci kao da su hodali polaganije,
nestajući u magli. Samo su dječji glasovi mahnitali i urlikali po
igralištu pod visokim kestenima. Bijaše tako čudnovato, prije nego
što bi se mrklina sasvim sastavila. Najradije bi ostali vani i uživali u
toj jezi. No na kraju bilo im sasvim po volji, kad bi došla kakva
sluškinja, ili sama majka, ili koji od učenika, pa ih odveo kući.
Lutanja u smiraju dana. Kamo sve nisu došli? Bilo je mnogo
87
zamamnih mjesta, gdje si mogao uhoditi, i utoliti svoju radoznalost.
Iza Breêstraata obitavali su Židovi; najsiromašniji po uskim
trijemovima, po stubištima i podrumskim nastambama. Titus
poznavaše mnoge među njima, jer ih je viđao kod oca. Ti su,
dakako, imali veće i ljepše kuće od većine drugih. Jedan među njima
bijaše rabi Menasseh-ben-Israel, a neki drugi zvao se Efraim Bueno
ili Bonus. Ovaj je nedavno svratio u očevu radionicu, upravo kad se
Titus ondje igrao.
— Koju školu polazi? — upitao je Rembrandta.
Rembrandt spomenu ime učitelja.
Efraim odmahnu glavom i reče:
— Nije to nikakva škola. Ondje ništa ne uči.
— Katekizam — odvrati Rembrandt mršteći se.
Efraim Bueno pogledao Titusa, napol sućutno, napol
podrugljivo, no ipak dobrodušno.
— A znaš li ti svoj katekizam?
Titus je stavio ruke na leđa i zabacio glavu, kao učitelj u školi,
kad je trebalo zapjevati. I tada zagrmi zvučnim dječačkim glasom,
dok učenom Židu nisu od smijeha suze potekle niz obraze. I sam
Rembrandt, koji u tim stvarima nije znao za šalu, morao se smijati.
— Kako vidite, majstore — Efraim će naposljetku — vaš je sin
već izučio.
I klepnuvši ga lako, isprati Titusa na vrata.
O čemu su tada otac i Bonus još razgovarali? O njemu? Da
možda više ne mora u školu, koju je od prvog časa mrzio? Polagao
je u to velike nade, te je štošta nagađao i zamišljao. No sutradan je
već sve zaboravio.
Prozori Efraima Bonusa gledali na ulicu. Titus je sa svojim
drugovima kadšto vidio gdje ondje uvečer gori sedmerokrak
svijećnjak. A iznad vrata visjela srebrna zvijezda. Učenjak bi sjedio
za stolom, zaogrnut bijelo-crno ispruganim plaštom, i polagano, kao
zamišljeno, pokretao glavu. Drugi put — bijaše to u Uskrsu — sva
je kuća bila iskićena zelenilom, mirisalo je na čudnovate kolače, a
unutri su istiha pjevali — nepoznate riječi i nepoznate napjeve. Sve
je to pripadalo novim tajnama, koje su, još neriješene, poput ljupka
obećanja oblijetale život te djece.
Ipak kao da se nešto razlomilo u čvrstoj povezanosti stvari.
Bedem, što je opasivao život odraslih, malo se pomalo odranjao.
Svagdje si dobivao uvida u njihov život, na koji si dotad mogao
88
pomišljati samo sa zavišću. Muškarci i žene. Očevi i majke. Sve je
to zbunjivalo. Za Titusa to nekoć bijaše jedno te isto: za nj su
postojala samo djeca i odrasli. No sada je znao da je drugačije.
Odrasli su tražili jedno drugo. Titus je odjednom morao misliti na
slugu i sluškinju na bakinu majuru. Muškarci i žene ležali bi
zajedno. »Otac ti je, prije nego što si se ti rodio, ležao kod tvoje
majke, i tako si ti nastao...« Kad je to bilo? — Upinjući se da se sjeti
prošlosti, ona mu se pričinjala kao crn ponor. Što je i gdje je on bio
prije nego što se rodio? — Pomišljajući na to osjetio bi vrtoglavicu i
strah. Prije pol godine u njih se rodilo dijete, no ono bijaše
mrtvorođenče. Zašto je to dijete došlo na svijet mrtvo? Zar su
njegovi roditelji htjeli imati mrtvo dijete?
Mali je Titus patio. Nije znao na ino nego da bježi do svojih
drugova i da se bučno i dugo igra s njima, dok ne bi zaboravio
pitanja što su ga kinjila, i dok ga ono neshvatljivo više ne bi
uznemirivalo. No noću se opet javljalo. Protiv svoje volje morao je
na to misliti — ničim se nije dalo zajaziti. Ono nepoznato lebdjelo je
u zraku, podrhtavalo u noćnom vjetru, doprhavalo unutra,
oduzimalo mu dah, udaralo o njegovo grlo. On bi, prestravljen,
naglo skočio. Ulrichu pokraj njega spavalo se; ljutito bi gunđao:
— Ta lezi mirno!
Onda se Titus uvlačio duboko u krevet kušajući da spava.
Najčešće mu je i uspijevalo. Njegovo od igre zamoreno malo tijelo
tražilo je počinka. Uranjao bi u jastuke tražeći hladno mjestance za
svoju glavu. Plahte bijahu tople kao i mlado tijelo Ulricha, koji je
spavao glasno hrčući. Umornost i smalaksalost obuzimale bi maloga
Titusa, i, smilovavši mu se, odvodile ga u bijelo carstvo snova.
No bilo je još dosta dana, kad bi u divljoj halabuci i jurnjavi
zaboravio na ono nepoznato i na svoj strah. Dječaci trčali uz obalu,
spuštali se klizom niza zidove keja, skakali na teglenike i splavi i
dozivali brodare, što bi proplovili pored njih. Ponekad bi im se
posrećilo: smjeli bi se provesti dijelak puta, te bi ih kod grada
iskrcali, a na to bi djeca, igrajući se duž kanala, opet otrčala kući.
Takvih bi večeri mali Titus spavao dubokim, čvrstim snom, i
njegova bi se ravnoteža u mraku mirno uspostavila.
89
XIX
Toga se ljeta Titus sve više držao uz nekog dječaka, koji se
zvao Jeroen. Bijaše to visok i jak momčić, te si se u njegovu društvu
osjećao sigurnim. Titus je često priželjkivao da Jeroen polazi istu
školu kao i on, no nije bilo tako. Jeroen bi ponekad odlazio u školu
na Houtgrachtu, ali je često izostajao, i nitko živ nije za to mario. A
najviše je Titusa privlačilo k starijem dječaku to što je ovaj imao
znanja o onom neshvatljivom; o tome je dječak već češće rekao koju
riječ. I stoga je Titus više puta tražio njegovo društvo.
Jeroenov otac bijaše suknarski valjar, a njegova je zarada
ovisjela o godišnjem dobu. Titus, koji je u Jeroenovim očima bio
bogat dječak, samo je rijetko kad dolazio u kuću njegovih roditelja.
Tu je Jeroen rekao da je to Rembrandtov sin. Majka, debela žena s
obnaženim, poput vatre crvenim rukama, kao da još nikad nije ni
čula za Rembrandta; ona je samo letimično digla pogled s rublja što
ga je prala, i pogledala dječaka; kad im je drugi put došao u pohode,
ona mu je u svojoj jednostavnoj gostoljubivosti dala komad kruha s
maslacem i sirupom. Titus je vidio rupu na podrumu, gdje je bila
jazbina kunića; smio je s prijateljem i na tavan, gdje bijahu
razbacani otpaci, prnje, razbijeni alat, čime su se dječaci nekoga
kišovitog popodneva smjeli igrati. Sva je kuća bila zasićena
potmulim, kiselkastim vonjem, koji se Titusu toliko gadio, da je to
jedva mogao sakriti. Bilo mu je drago, što je suknarski valjar samo
rijetko kad bio kod kuće. Kad ga je Titus jednom nakon svoje prve
posjete vidio, čovjek bijaše napola pijan te je sjedio za stolom
djetinjasto zamuckujući. Njegove se velike vodnjikavoplave oči
upriješe polagano u Titusa i počeše se potmulo i opako iskriti, i
Titus se osjeti načas postiđenim što je sâm tako dobro odjeven i
odnjegovan, u usporedbi s Jeroenom, koji je u prsniku i hlačama od
siva sukna i u tamnomodrim pamučnim čarapama ravnodušno
sjedao za klimav stol, sučelice svome pijanom ocu.
Jeroen imađaše i drugih prijatelja, s kojima je upoznao Titusa.
Većina ih bijaše starija od Jeroena, nekima bilo petnaest ili šesnaest
godina. Skitnice i potrkuše, budući besposličari i varalice — grubi,
surovi klipani, koji su govorili jezikom što ga je Titus odmah primao
od njih, ali se samo u njihovu društvu usuđivao služiti se njime. Ako
90
se nije igrao sa svojim suučenicima, švrljao je s tim dječacima
naokolo, napol pobojavajući se, napol radoznao, kakva ga već Bog
dade, radoznao na sve i svakoga, što je starije od njega. Vladali su se
prema njemu pokroviteljski, a on im za uzvrat morao ponekad
donijeti koji bakren novčić, za što bi, naravno, kupili slatkiša. U
ponašanju tih starijih dječaka bilo je nešto tajanstveno, ali što, to
Titus ne bi znao reći; i baš ga je ta tajanstvenost neodoljivo
privlačila. Ista bi ga napetost prožimala, kad bi Jeroen pripovijedao
o djevojkama. Od razgovora tih starijih gotovo ništa nije razumio,
osim jednoga: bila je riječ o onoj tajni, o onoj istoj tajni o ženama po
noćnim ulicama, o tajni o očevima i majkama, što lijegahu jedno do
drugoga.
Titus bijaše još odviše malen za njihove razgovore, mada je
žudio da uhvati koju riječ. Sada se više nije stidio slušajući neke
riječi, a kad bi se ponovile u pričanjima dječaka, naćulio bi uši,
upinjući se uzalud da im suvislo poveže smisao. Ako bi se poslije
toga našao nasamu s Jeroenom, gdjekad bi se bojažljivo raspitkivao,
što su to dječaci zapravo mislili. No Jeroen bijaše dječak, koji nije
volio mnogo riječi. Učinio bi nepristojnu kretnju i rekao: »Cure...«
— i time se Titus morao zadovoljiti. To je samo uvećavalo
pomamnu čežnju, da sve sazna.
Kadšto, kad bi Titus ležao sam u krevetu — Hendrickje bi ga
samo još rijetko kad odnijela gore i ostala kod njega, dok ne zaspi
— njemu se vrzmalo po glavi, kako njegovi roditelji ništa ne znaju,
da se on druži s tim dječacima. Osjećao je posve jasno, da bi mu
zabranili druženje s njima; no šutio je o tome, jer su ti sastanci bili
zamamniji i neobičniji od svega drugoga. Zlo... Titus je znao: nije
dobro što čini. To je druženje imalo za posljedicu neku napetost,
koja ga je gušila, uznemirivala mu san i brkala misli. No nije se
mogao toga okaniti, prije nego što nešto više o tome sazna. Već mu
je mnogo toga svitalo pred očima.
No uz taj nemir nalazio je i razonode i ozdravljenje. Pohlepnim
je očima primao u sebe svijet, opažao razlike u nošnji, hod i godine
ljudi, učio da na prvi pogled razaznaje gradskog čovjeka od seljaka.
Opažao je kako mrtvace nose kroz ulice da ih pokopaju, a svečano
pozorje pozivatelja na pogreb — »vrane« nazivaše ih Jeroen —
silno ga se doimalo. Jedanput je i on stajao u gomili, u prvom redu,
kad su neku ženu otpremali u ludnicu. Rano izjutra, u sajamske
dane, gledao je seljake i ribare iz okolice gdje polaze na sajam,
91
pješice ili u kolima s arnjevima, s košarama i kantama, s putunjama,
s taljigama. Gledao je gajdaše, guslače i Cigane s majmunima i
zmijama. Jednom igrao medvjed pred kućom. Razigranost i
raznolikost života sve ga je više zaokupljala. Zatražio je papira i
počeo crtati. Večeri je sada ponovno provodio kod kuće, u
Rembrandtovoj radionici. Otac mu namjestio stolić do prozora, dao
mu krede i šarenih olovaka. Čudio se, što već prije nije nikada
pomišljao na crtanje, a sada je vidio, da i nije toliko teško. Crtao je
sve, što je poznavao i vidio. Učitelja, i bogomoljke iz susjednog
samostana, koje bi u rano jutro vidio gdje poput jata gusaka sitno
koračaju na službu božju; svoju majku; oca; Židove s velikim
maramama preko glave, Efraima Bonusa s njegovim sedmerokrakim
svijećnjakom; seljake s okruglim šeširima; djevojke s uglasto
izrezanim steznicima i plisiranim rukavima. U školi je črčkao po
svojim pisankama. Drugi bi se sakupili oko njega i uzdišući od
udivljenja pratili njegov rad. Oni tražili da im crta, a on bi svakome
štogod nacrtao u njegovu bilježnicu. To ga ispunjaše gordim
osjećajem nadmoćnosti, i on je radije prekraćivao sebi vrijeme kod
kuće, umjesto da s Jeroenom traži društvo starijih dječaka.
92
XX
Jednoga ljetnog dana Titus uzbuđen došao iz škole; nahrupio je
u predsoblje zavijorene kose i vitlajući kapu visoko nad glavom, ali
tada ustuknu pred pojavom neke starice, koja je stupila iz zelene
sobe. Ona zastade i u znak ljutite opomene stavi prst na usta. Sav
zbunjen, Titus je pogleda. Gle, nalik je na baku, a nije baka. Što
traži tu u kući?
Odjednom oču tužnu dječju dernjavu. Mahom ga obuze
nekakav čudnovat osjećaj radosti. Dijete? Rodilo se dijete! Pa to
bijaše ona ista starica, koja je i prošle godine bila u kući, kad je na
svijet došlo mrtvo dijete!
Zapanjenost njegova lica kao da ju je ganula. Domahnu mu, da
pođe s njom. Titus se oprezno, na prstima šuljao za njom, dršćući od
uzbuđenja. Dijete! Njegov otac i majka imaju živo dijete! Ono
doduše viče, bit će da je gladno ili žedno, ili se ne osjeća kod kuće u
ovom svijetu — ali je živo!
Nađe oca nagnuta nad posteljom, u kojoj ležaše majka. Ona
bijaše samrtno blijeda, a tamnosmeđa joj se kosa razasula po
uzglavlju. Zar se toliko prestrašila dolaskom djeteta? Vjerojatno,
mišljaše Titus, no nije postavljao nikakva pitanja. Baci pogled na
oca, koji ga je vidio gdje ulazi. Nitko nije pitao, gdje je Titus toliko
izbivao — nitko nije ni mislio na to. Svi su motrili samo
novorođenče. — Dječak pogleda majku. Ona mu se tiho osmjehnu,
a on joj uzvrati osmijeh, zabrinut i radostan. Zatim mu pogled pade
na bijeli smotuljak u njezinu naručju. Odande virkala crvena
glavica, bez kose i sva naborana. Dijete.
— To je Cornelia — reče otac.
Cornelia! Djevojčica. Titus se osjeti kao odrastao muškarac.
Ima dakle sestricu. Može je zaštićivati. Crvena se glavica pomače.
Cornelia poče ponovno vikati. Babica primi Titusa za ramena te ga
izgura iz sobe.
Još uvijek smeten, potrča uza stube. Tu mu Ulrich dođe
ususret, i rukom ga dozva gore. Mirisalo je na vino i kolače. Učenici
slavili rođenje djeteta. Čestitaše Titusu — gotovo se morao smijati
zbog toga — uzeše ga u svoj krug, a Maes mu dade medeni kolač.
Smio je čak i da gucne iz Philipsova pehara, ali mu nije prijalo: kad
93
su vidjeli iscereno mu lice, jedva su se suzdržali da ne prasnu u
smijeh.
Sve je išlo brzo i neočekivano. Tek je napol pojeo svoj kolač,
kadli Rembrandt dođe gore, te ga razodjenu i metnu u krevet. Titusa
mučila silna radoznalost. Kad otac htjede da pođe, on ga zadrža
uhvativši ga za rukav:
— Odakle je došla Cornelia?
Otac ga u čudu pogleda, onda se osmjehnu..
— S neba.
Titus bijaše sam. Dugo je još ležao budan i razmišljao o očevu
odgovoru. S neba? Titusu nije bilo moguće zamisliti, da dijete s
neba padne na zemlju. U Bibliji bijaše sve moguće — no sada se
više ne događaju čudesa. Zacijelo je nešto drugo posrijedi. Ali što...?
Onda opet postade svijestan, da je on sada »starije dijete«, a ne
više »mali Titus«. Vrati mu se osjećaj radosti i ponosa i blage sjete,
koji ga ni idućih dana nije napuštao.
U školi se hvastao svojom sestricom. Drugi slijegali ramenima.
Već odavna bijahu navikli na svakogodišnju prinovu, pa im to nije
bio baš nikakav povod za radovanje. No Titus nije gubio hrabrosti
pred tom ravnodušnošću; mišljaše, da je samo zavist posrijedi. Sada
bi svakog dana nakon škole sa sve većom ljubavlju i sve većim
zanimanjem ulazio u porodiljnu sobu, gdje ležaše Cornelia u
kolijevci kraj majčine postelje. Sjeo bi pored nje, promatrao
čudnovato staračko lišce i tjerao muhe, koje su joj dosađivale. Bilo
mu žao, što djevojčica još ne može jesti nikakvih slatkiša. Rado bi
dijelio s njom sve jabuke i kruške, kojima ga to godišnje doba
obilno darivaše! Svečano je odlučio, da će naučiti svladavati svoju
halapljivost, kako bi poslije bio kadar da Corneliji prepusti veću
polovicu svega. Sada se nije dosjećao ničemu pametnijem, nego da
ga crtež na papiru podsjeti na tu budućnost. Crtao je Corneliju kao
petgodišnju ili šestgodišnju djevojčicu u lepršavim suknjicama,
zavitlanih uvojaka, gdje se u nizu drugih djevojčica igra špekulama
ili se lopta. Crtao ju je kao djevojčicu u školi ili zajedno s
Hendrickjom i s njime, te zaključavao te listove sasvim na dnu
nekog ormara. Ta sada ona od svega toga ništa ne razumije, no
poslije će jednom naći crteže i vidjeti, kako ju je već onda volio!
94
XXI
Četiri odbornika iz Ceha Svetog Luke, koji se tek nedavna
odlijepio od ceha staklara i tiskara, da bi stvorio samostalnu družbu
slikara i kipara, bijahu još na okupu, sjedili su u cehovskoj dvorani.
Zgrada stajala u kosom uglu prema Breêstraatu, tako da su
prozori gledali na različite strane. Bijaše to starinska kuća s teškim
gredama i oslikanim stropovima. Sada, pošto je postala sastajalište
slikara, svi su zidovi bili ukrašeni slikama i mitološkim prikazima.
Ljudi bijahu umorni, koliko su se raspričali, te su sada još
sjedili uz čašu vina. Bartolomeus van der Helst utonuo u naslonjač,
a noge ispružio na drugu stolicu. Nicolaes de Held Stockade
brižljivo spremao svoje papire u cehovske mape. Maerten Cretzer
bogati trgovac umjetninama, kojega su kao pokrovitelja mnogih
slikara izabrali za člana uprave, zamišljeno je gladio šiljastu bradu i
gledao u Jacoba Meursa, koji je zurio kroz prozor lupkajući noktom
o zelenu vinsku čašu, tako te se čuo tihi odzvuk kristala. Cehovski je
služnik sjedio u sjeni visokog kamina, pripravan da svaku praznu
čašu ponovno napuni.
Dugo su svi šutjeli. Sumrak je brzo osvajao odaju; činilo se kao
da netko ispuhuje oblak fine sive prašine na sve predmete; sav je sjaj
zamirao. — Vani odjekivahu ratnički koraci. Četa građanske straže
vraćala se sa Streljane, pa se na uglu obavljala izmjena stražara.
Mnoštvo nedoraslih mladića, pa čak i odrasli trčali pored vojnika.
Bartholomeus van der Helst promatraše znakove i zastave građanske
straže s novo probuđenim zanimanjem te ondje poznade kapetana i
njegove desetnike. I već bijaše zaustio da nešto kaže o njima, kadli
bakrorezac Jacob Meurs, koji je gledao van kroz suprotni prozor,
pokaza na Breêstraat.
Sve se oči mahom svrnuše na visoki crvenkasti zabat prve
kuće. Iza jednog od gornjih prozora palile se svijeće. Vidjelo se
promicanje pojedinačnih likova, no nije se dalo razaznati, tko se to
ushodao. U cehovskoj sobi odmah zavlada zimljivo raspoloženje.
— Rembrandt — oglasi se Van der Helst, a u njegovim je
ustima ta riječ imala čudnovato zajedljiv prizvuk.
Drugi šutke kimnuše glavom.
Veliki takmac, koji se nigdje nije pokazivao, koji je čak
95
prezrivo odbio da postane članom moćnoga novog ceha — odmah
je, kao na nečiju tajnu zapovijed, privukao na se pozornost svih
nazočnih. Možda se on to ushodao iza osvijetljena prozora. Možda
je upravo i radio i razgovarao se sa svojim učenicima. Živio je
povučenim, ničim prekidanim životom — pa ipak su se svi pogledi
ustremljivali prema njemu. Ipak su se svačije misli njemu
usmjeravale, kao što jarko svijetlo privlači noćne leptire. Van der
Helstu u očima sinu iskra neprijateljstva, on se uzvrpolji i naglo
povuče iz čaše.
Nicolaes de Held sjede do svoje slikarske braće. Još nije pala ni
jedna riječ, no u onom iznenadnom primicanju trojice slikara bijaše
nešto, što uznemiruje. Maerten Cretzer odmah je to uočio, i to ga se
nemilo kosnu.
Zgledaše se u očekivanju i nestrpljivo, tko li će prvi izustiti
riječ. Jacob Meurs polagano i natenane ispijao svjetlucavu čašu.
— Jeste li čuli za onu narudžbu iz Italije? — upitat će zatim i
donjom usnom obliznu brk.
Cretzer kimnu. Nicolaes de Held i Van der Helst zanijekaše
glavom.
Meurs izvještavao. Kad je dovršio, Cretzer pripomenu, da se
njegovo predviđanje obistinilo. Zavlada tjeskobna tišina, isprekidana
samo Van der Helstovim nepravilnim, ljutitim disanjem. Poput
otrovne pare zavist se širila prostorijom. Razdražen, Jakob Meurs
tupkao vršcima cipela po podu.
— Sramota! — iznebuha buknu Van der Helst.
Bio je skočio sa svoja dva sjedišta te se ušetao gore-dolje.
Cretzer se sažalno smješkao.
— Ne vidim u tome ništa uvredljivo. Zavidnika će uvijek biti,
dragi moj. Nisam mislio, da ćete Rembrandtu nenaviditi za taj
uspjeh...
— ... koji će mu možda biti i posljednji — nadopuni Jacob
Meurs i domahnu služniku, da mu natoči. I Van der Helst pruži
čašu.
Cretzer se pretvarao, tobože nije čuo tih posljednjih riječi.
Gledao je u Van der Helsta koji je bez predaha pio. Lice mu se
nadulo; njegove inače dobrodušne oči ležale sitne i prodorne u
svojim dupljama. Vidjelo se, kako su njime ovladali osjećaji, kojima
u drugim zgodama nikada ne bi popustio.
— Vi držite, majstore Cretzer, da mu ja zavidim? Tako mi
96
Apela24, nemam za to nikakva povoda, a koliko je meni poznato,
također ni jedan od druge nazočne gospode... No toga mi je
Rembrandta već dogrla! Sramota je za poštena slikara što mora
mirno gledati gdje se onaj bavi tim svojim obrtom! Prijevara je što
on radi!
I u tim riječima pred Cretzerom udari šakom o stol.
Nicolaes de Held bijaše ustao i dodao sluzi vrč, da ga opet
napuni. Van der Helst i dalje bjesnio.
— Ja to zovem prijevarom! Zašto nije najprije izložio tu sliku
za Italiju, kako je red i kako bi učinio svaki drugi? Zašto se sve što
on čini odigrava u tajnosti? Jesu li to bratska osjećanja? Je li to
iskrenost? A ptičica iz daleka kraja, koja ništa ne sluti, lijepo se
uhvati na lijepak.
Cretzerovo lice izražavalo začuđenost.
— Kako to misli naš cijenjeni kolega?
Meurs i De Held značajno se pogledaše.
Van der Helst psiknu prezirno:
— Izigravate budalu, gosparu Cretzer! Inače vraški dobro
znate, gdje se u cehu može što ušićariti...
Marten Cretzer sleže ramenima.
— Već znam, što mislite. Je li to još uvijek ona stara priča o
učenicima?
Cretzerovo je mirno omalovažavanje tjeralo Van der Helsta u
bjesnilo.
— Jakako! Njegovi učenici! Ja otvoreno krešem i ne uvijam o
onome, što svi znamo, a o čemu nitko nema hrabrosti da govori...
Njegovi učenici! Ta što bi od njega postalo, da nema njegovih
učenika? A tko nam jamči, da je »Filozof«, koji potječe iz njegove
radionice, doista njegovo djelo? Pošten se slikar ne stidi svojega
djela, i opet vam velim! Ništa on ne krije, i njega možete naći isto
tako često kod trgovca umjetninama kao i u njegovoj radionici. Ali
Rembrandt?
Sluga se vrati. Van der Helst prvi zatraži, da mu napuni čašu.
Cretzer opazi da razgovor postaje opasan. On domahnu slugi da
mu natoči čašu, te posla čovjeka kući, pošto mu je obećao, da će
sam zaključati kućna vrata. Sluga se osmjehnu pogledavši Van der
Helsta sa strane, ali posluša bez prosvjeda. Cretzer olakšano
24 Apel (Apelles), slavni grčki slikar, suvremenik Aleksandra Velikog. — Prev.
97
uzdahnu, kad je čas poslije vidio čovjeka gdje prelazi preko trga.
— Istina je — reče zatim — Rembrandt se drži postrani više
nego itko drugi. Ali — govorio je polaganije, gladeći svoju šiljastu
bradu — to još ne mora biti razlog...
Nicolaes de Held priskoči u pomoć svome cehovskom bratu.
— Vidim, da pripadate stranci opreznjaka, gosparu Cretzer.
Sve se bojim, pokazat će se, da Van der Helst ima pravo... Kod
Rembrandta se neobično čudnovato radi... Njegovi učenici, doduše,
dolaze u grad, i možete ih svuda naći, no svi odreda kao da su baš
tako podmukli i šutljivi, kao i njihov majstor. Pa to je prava pravcata
urota! Rembrandt kanda vrši na njih utjecaj, koji pruža povoda za
najgore sumnje...
Umuknu, jer su se Cretzeru oči krijesile prijetećom pokudom, a
Nicolaes de Held nije se htio posvaditi s bogatim trgovcem
umjetninama.
No Van der Helst zastade pred njim. Lice mu se žarilo od vina i
ljutnje.
— Samo reci — povika on. — Reci glasno i jasno, da su oni
njegovi ljubavnici. On ih uči pederastiji! Pa treba samo vidjeti
onoga Konincka kako se s onom svojom muškom loćom od
Dullaerta vucara po gradu, pa da vam sve bude jasno! Ali najgore je
što vlasti to dopuštaju! To se dopušta! Ne brane mu da
zloupotrebljava i upropašćuje mladež!
Cretzer srdito odmahnu rukom.
— Pustite to, Van der Helste. Pustili ste da vas obmanu, ili ste
nešto uvrtjeli sebi u glavu. Ta svakom je čovjeku u Amsterdamu
poznato koliko Rembrandt voli žene, svi znaju da živi sa svojom
domaćicom. Crkveno mu vijeće zbog toga dodijava i bez prestanka
ga zove na odgovornost. Pa to baš nimalo nije nalik na vaše
optužbe!
Van der Helst opet se ušetao po sobi. Ruke mu nasumce
mlatarale amo-tamo kao velika krila vjetrenjače.
— Razvratna čovjeka ne možete nasititi! Ta valjda vam je
poznato, da je i kralju Davidu Jonatan bio miliji od svih njegovih
žena...!
Cretzer se glasno zasmija, a i svi drugi, iako prigušenije,
udariše u smijeh:
— Kralj David! To je za mene malko odviše davno, cijenjeni
kolega! Time ne možete ništa dokazati... A dokaze morat ćete u
98
svako doba donijeti. Čak i onda, ako biste namjeravali da
Rembrandta tužite vlastima — nadoveza oštro i naglašeno.
Meurs i De Held šutjeli. Bijahu dušom i tijelom na strani Van
der Helsta. Od zavisti i častoljublja nisu mogli na ino. No
Cretzerove razborite i hladne riječi dobro su pogađale. Prodrle su
čak i do napitog Van der Helsta. Htio je bijesno odgovoriti, no
zbunjena, samrtna šutnja drugih opominjaše ga, da priguši odgovor.
Bijaše mu, kao da će se ugušiti. Naglo otvori jedan prozor širom te
stade udisati svježi noćni zrak. Malo se pomalo smirivao. Mada
njegove zbrkane misli nisu dokučile sam razlog, uvidio je da je
pretjerao. Cretzerove posljednje riječi bijahu dovoljno jasne. Okrenu
se te učini nespretan pokušaj izmirenja.
— Čini se, da ni vaša vjera u Bibliju nije baš osobito čvrsta,
budući da sumnjate u istinitost priče o kralju Davidu — reče,
nespretno se šaleći. — No, pustimo to. Neću više trošiti riječi o
Rembrandtu... Ispijmo još jednu. Ima tu još po jedna čaša za
svakoga.
I gurnu vrč bliže, no Cretzer ustade i kratko odbi.
— Valja mi ići — reče hladno.
I Nicolaes de Held i Jacob Meurs shvatiše da je razgovor
dokrajčen, te se spremiše da idu. Van der Helst, uvrijeđen, grizao
usne. Odjednom je mrzio one druge, s razloga, koji mu ni samome
nisu bili jasni; osjetio je, da mu je nanesena nepravda, baš kao
dijete, koje je dobilo ukor.
— Idete? A koliko je sati?
Sat na zvoniku Westerske crkve dade im odgovor. Do njih
odjeknu jedanaest udaraca.
— Jedanaest, imate pravo. Počekajte časak, idem i ja.
Letimično je premišljao, ne bi li bilo bolje da ipak pođe sam;
ljutnja na druge ogorčavala ga. No onda usprkos svemu odluči da
ide s njima; nije volio samotne šetnje, čak ni za ljetnih noći.
Ogrnuše se plaštevima te siđoše niza stube. Cretzer pomno zaključa
vrata dvorane za sjednice, te predade ključeve Nicolaesu de Heldu,
koji je namjeravao da sutradan ujutru tu sastavi zapisnik o sjednici.
Polagano se vraćahu u unutrašnji dio grada. Van der Helst još
jednom baci pogled na visoki zlaćani prozor sprijeda u Breêstraatu.
Zatim pođe za drugima. Uze bučiti i govoriti nadugo i naširoko, kao
da se ništa nije dogodilo, a njegovi mu pratitelji odgovarahu na
grube izraze i šale podjednako bučno. Cretzer se prvi oprosti.
99
Pozdravio se s drugima i skrenuo u pobočnu ulicu. Trojica
preostalih mirno pođoše dalje.
Van der Helst odgurnu nogom kamen, koji mu ležaše na putu.
— Stara uobražena budala! — poče se onda žestiti.
— Htio bi biti član cehovske uprave, a kad tamo, on brani
čovjeka koji je neprijatelj ceha.
Nicolaes de Held gotovo sažalno sleže ramenima. Još je vidio
Cretzerov prijeteći pogled, još je mučno poput uboda osjećao
poniženje, te se pakosno i od srca nasmija, kad Jacob Meurs
iznebuha stade citirati oca Catsa:25
Recite mi, druzi svi,
što držite o tom vi?
Mačak rado vosak liže,
u svijećnjak pogled diže.
— »U svijećnjak pogled diže« — gunđao Van der Helst
zlogukim glasom, pijano zaplećući jezikom. Uistinu, Meurse, ta ti
valja. Njemu je Rembrandt potreban; zasad mu je još potreban, i
zato...
On stade te svakog od njih uhvati rukom za plašt.
— Već je vrijeme, krajnje vrijeme, da taj Rembrandt dobije što
ga ide — o tome ste valjda suglasni sa mnom?
Još sat prije Jacob Meurs bio bi ga žudno slušao; no sada ga De
Held, kao za opomenu, munu u rebra, te se on mrzovoljno okrenu.
— U pravu si, Bartole. No čemu da preduhitrimo vrijeme? Ono
će i samo izreći osudu!
Van der Held gnjevno se smijao.
— Aha, to sam i mislio. Strah vas je. Smatrate, da tu i tamo ima
još poneki moćnik, koji ga podupire?
Nicolaes de Held položi rasrđenom Van der Helstu ruku na
podlakticu.
— Dobrano smo popili, Bartole — reče utoljujući mu žar. —
Valja nam ići na počinak. Moglo bi nam vino napakostiti...
Van der Helst diže ruku, te povika bijesno:
25 Jacob Cats (1577-1660), nizozemski pjesnik Het boek van Vader Cats
(»Knjiga oca Catsa«) zbirka je popularnih pjesama, koje su se još stoljeće poslije
pjesnikove smrti čitale u svakoj građanskoj kući. — Prev.
100
— Možda vama!
Van der Held mirno nastavi:
— Nemojmo ništa poduzeti što bi naš ceh moglo iznijeti na zao
glas...
Van der Helsta obuze i sada ono isto hladno otrežnjenje, što ga
je prije osjetio za Cretzerovih riječi. On ispusti ruku svoga
subesjednika te se, osamljen i nepristupačan, umota u svoj plašt.
— Kao što sam i mislio. Strah. Pa da...
I učini mučeničku kretnju; pokrenu se, kao da sam sebe žrtvuje,
i pozdravi zanosno, udvorno i hladno, kao što pozdravljamo strance.
I drugi snimiše šešire, te se raziđoše.
Zrak bio mlak, ćarlijao lagašan povjetarac. Za ljetnih noći
jedva kad sasvim zamrkne. Ovdje-ondje žarilo se pokoje svijetlo, što
se prigušeno odražavalo vodi na površju. Noćobdije obilažahu
lagano i odmjereno. U nekoj uličici šaptalo dvoje zaljubljenih.
Bartholomeus van der Helst nije ništa čuo ni vidio; pomišljao je
naizmjence na poniženja, što ih bijaše pretrpio od Cretzera i od
svojih cehovskih drugova, zatim ga opet ispunjala potmula, nejasna
mržnja prema Rembrandtu. U glavi mu se sablasno vrzmale
mahnite, zbrkane i neizvedive osvetničke namisli. Mogao bi vikati
na sav glas.
Odjednom ustuknu i opsova. Pred njim je zjapila crna dubina:
voda. Pogriješio je u putu, te bijaše prošao kraj mosta, ravno prema
kanalu.
Proklinjao je jako vino, koje ga je odvelo na tu stranputicu; još
drhtureći od groze, vrati se istim putem, kojim bijaše i došao. Sada
je bolje pazio. Spotičući se, uspe se stubama u svoju radionicu. Stiže
gore sav usoptan. S uzdahom odbaci plašt te se teturajući baci na
krevet u kutu.
Ali prije nego što je sklopio oči, pogled mu se zadrža na nekoj
visokoj spodobi. Van der Helst mumljaše. Tu je stajao slikarski
stalak; cijele te večeri nije ni jedanput mislio na svoju novu sliku
strijelca. Opet odbaci pokrivače i uspravi se s teškom mukom.
Šljapčući korakom tražio je nešto po odaji. Naposljetku nađe
nekoliko svijeća, komad sumpora i upaljač. Užeže svijetlo. Gotovo
se prestrašio prirodnosti svog djela. Boje se sjale vlažnim sjajem.
Mrmljao je za se tiho i zadovoljno; obilazeći oko slike divio se
razmjerima tkozna koji put. Zatim podiže svijeću visoko, da bi
svijetlo padalo zdesna nalijevo: još više se ispuni ponosom i
101
zadovoljstvom. Učini mu se, da je opazio još neki nedostatak, te
potraži paletu i kist, da to popravi. Ali osjeti kako mu ruka sumnjivo
dršće. Odviše je popio. Uzdišući odloži slikarski pribor, posljednji
put nježno pogleda sliku, koja bijaše gotovo dovršena, umoran se
uvali u krevet i udunu svijeću.
Sjećanja na prošlu večer: sjednica — Cretzer — poniženja —
mržnja prema Rembrandtu, sve se to bilo smirilo duboko u
njegovim mislima. Bijaše sav prožet svojom slikom, gledaše je u
mislima već izloženu, u duhu je vidio kako joj se dive i o njoj
razgovaraju. Kao dijete, koje sanja o kakvoj novoj igrački, Van der
Helst ležao s osmijehom zadovoljstva na mirnom licu — i spavao.
102
XXII
Premda je Van der Helst za idućih mjeseci u zanosu rada, koji
je iziskivao sve njegove snage, potpuno zaboravio svoje prijetnje, a
ni drugi nisu baš ništa poduzimali — zlo se i dalje širilo.
Nije se moglo reći, da su se kovale nekakve određene osnove.
Nije se moglo govoriti o nekom dogovoru, niti su se mogla navoditi
kakva vrela, iz kojih je otrov izvirao. Bijaše to poput nevidljive
urote mržnje i zavisti, koja je godine i godine u potaji čekala te se
ugnijezdila u mnogim srcima i bila prigušivana. No raspoloženje se
promijenilo. Negdje se upalio fitilj. Tinjalo je. Gdjegod bi se slikari
našli na okupu, govorili bi o Rembrandtu. Pa ipak, još se ništa nije
odavalo. Još manje od drugih bijaše Rembrandt svijestan promjene,
koja se oko njega zbivala. Kao i prije, bijaše još lakovjeran i
povjerljiv što se tiče značaja njegovih drugova umjetnika; dok su ga
puštali da na miru radi, nije pomišljao ni na kakvo zlo, te bi se čak i
đavlu povjerio.
Njegov rad i njegova djeca. Hendrickje, Titus i Cornelia.
Njegovi učenici. Bijaše dosta toga da se radi, dosta toga o čemu je
valjalo misliti i posavjetovati se. Ionako nije nikad imao dovoljno
vremena. Zar da onda još ide u grad i da se u svakoj zgodi
propitkuje što tko o njemu misli?
A oko njega bujalo zlo.
Još nije patio od toga, i možda je upravo tu bila njegova
nesreća. Za njegovim bakropisima vladala je velika potražnja;
prodaju je — nakon izdaje braće Danckerts — povjerio Cretzeru i
Clemensu de Jongheu. Iz Italije bijaše stigao oduševljen list od
markiza Ruffa. Stranci su željeli da ih on slika. Za mnogih je večeri
primao u svojoj kući malen krug vjernih pristalica: mnogi od njih
bijahu siromašni, a Rembrandt ih je potpomagao novcem, što je god
bolje mogao. Često je pomišljao na minule zimske mjesece, na
Seghersa, koji bijaše umro od gladi. Neimaština i starost njemu su se
činile kao najužasnija dva zla, što mogu snaći čovjeka; tada bi
osjetio gotovo neku sklonost prema štednji i pomišljao na to, da
sačuva koji bijeli novac za crne dane. Osjetio je da mora biti ili
rasipan ili škrt; srednjeg puta za njega ne bijaše. To bi onda bilo
nešto nalik na građansku vrlinu; čovjek se pruža onoliko koliko je
103
dug pokrivač; a njemu nije ništa toliko mrsko kao besmislica da
čovjek stavlja nastranu i da nagomilava novac, određen da dođe u
optjecaj — ta besmislica, koju samoživi trgovci nazivaju
marljivošću, te u tome provode najbolje godine svoga života, a da
sebi ne dopuste ni najmanjeg užitka.
Nova bezbrižnost, koju je Rembrandt osjećao prema životu,
ubrzo ga naučila na novu vrstu rastrošnosti. Nije prošao ni jedan
mjesec u minuloj godini, a da mu trgovci umjetninama i mušterije
ne bi donijeli u kuću srebra i zlata. Jadi i nevolje što su njemu i
njegovima neko vrijeme prijetili smrtonosnim zahvatom, sada bijahu
zaboravljeni; zadobijene rane bijahu postale sitni ožiljci, što bi ga
tek kadšto podsjećali na staru bol. — Ali ipak samo povremeno.
Čovjek je ponovno mogao biti bezbrižan i odati se onome, što je za
nj značilo više od svega: radu. Fortuna se opet udostojala da mu
bude naklona. I tako se dogodilo, da se Rembrandt nije ni na čas
zgranuo, kad je, zamolivši u jednoj prilici od Hendrickje nekoliko
stotina forinti, morao čuti da u kući više nema, takoreći, ni prebijene
pare. Kad mu je to kazala, umalo što nije briznula u plač. Njezina je
seljačka štedljivost uvijek iznova dolazila na vidjelo. Tek s mukom i
samouvjeravanjem uspijevala je da se navikne na rasipnost voljenog
čovjeka. — Sada je imala svoje dijete. Mislila je na budućnost male
Cornelije. Nezakonito dijete. Rembrandt ga je volio nadasve. No i
sam imaše sina od Saskije. Valjalo je misliti na budućnost... No
Rembrandt se smijao. Ta zar ona ne zna, kako baš sada sve stoji
izvrsno? Clemens će mu isplatiti novac što mu ga duguje, a Cretzer
će uskoro dobiti novih mapa. A bijaše tu još i portreta, za koje se
sada mogla tražiti naplata... No Hendrickje ga gledala s prijekorom:
»Ne valjaju ti računi. Cretzer ti jo već dao predujam za nove mape, a
Clemens je još prije mjesec dana s tobom obračunao...«
Rembrandt se načas zapanjio, no njegov smijeh, njegov
mladenački smijeh, što je opet njime ovladao, nije se dao prigušiti.
Majstor naćubi usne. Još su uvijek tu portreti, koji se mogu uzeti u
račun, a vrijede nekoliko tisuća...
U kući nije bilo ničega. Češće se tako događalo te godine.
Novac, što je posljednjih mjeseci izobilja pritjecao, prolazio je kroz
ruke baš kao živa, kopnio kao snijeg u dolcu, kada proljet grane.
Moglo se, ruku na srce, u ovom ili onom bolje štedjeti, a o mnogo
čemu trebalo je bolje promozgati... A ne onako lakomisleno i
nepromišljeno kupovati, kupovati i samo kupovati, sve što je oči
104
privlačilo... Srećom ostadoše prijatelji. Srećom osta njegova volja za
rad, ostaše njegovi učenici, koji su, osim što su plaćali za stan i
odjeću, davali i jedan dio svojih prihoda. Bezbrižan život bijaše za
umjetnika zapravo još pogubniji negoli mukotrpno življenje puno
briga. Čovjek bi postao tašt i zanemario svoje talente; no sada su se
od prenapetosti i prisile rađala divna djela. Dat će Bog, još su mnoge
godine pred njim.
Krišom bi se za takvih misli pogledao u ogledalu. — Ne, iz
daljine se bore nisu opažale. Ruka se snažno napinjala, a mišići se
pokoravali. Srce je udaralo snažno i mirno. Služio je božici Ljubavi
kao mladić... Njegova Hendrickje... Rembrandt se uvijek iznova
smiješio. Ta on bijaše otac jednogodišnjeg djeteta, mlad, kadšto
nestašan otac, koji je zaboravljao, da mu se kosa na sljepoočicama
progrušala, da su se njegovi suparnici laćali posla, da ga istisnu s
njegova povlaštenog položaja... Ne, njega je sve ispunjalo osjećajem
sreće. Život bijaše velik, pun obećanja. Život mu je morao ispuniti
još mnogo njegovih snova. Brige za novac...? Sve će se dobro
svršiti. Novac nije ono najvažnije. Istina, trebalo je još isplatiti dug
za kuću; to se već vuklo godine i godine. — Bijaše je kupio, kad je
još Saskia bila kod njega, za onih davnašnjih, nezbiljskih, svijetlih
dana jedne gotovo nesvijesne sreće...
Jest, trebalo je da namakne novac. I Rembrandt pođe Sixu, koji
mu je još nedavno vraćao priznanicu za priznanicom, i u njega
sklopi nov zajam uz velika osiguranja. Pođe k Beckeru, s kojim je
također gotovo izravnao račune, pa i s njim zaključi zajam uz velika
osiguranja. Sve će se dobro svršiti. Slikao je neku lijepu sliku za
Beckera — vojnika na straži, u zlatnu panciru, u sumračje — a Sixu
posla njegov veliki portret, što ga bijaše izradio prema nekom
malom crtežu. Iz zahvalnosti, iz privrženosti, i jer nije htio, da
njegovi vjerovnici loše misle o njemu. Ta i u njemu se kadikad
neočekivano pojavljivale osebine seljačkog sina.
Sada je opet ležalo nekoliko tisuća u njegovoj škrinji.
Ponajprije će se pobrinuti za otplatu kuće, koja još uvijek nije
sasvim njegovo vlasništvo. Nadugo je i naširoko izrađivao osnove, i
nekoga kišovitog popodneva uzeo je papir i pero te je točnim
brojkama označavao stavke, na koje će utrošiti uzajmljenu svotu.
Bio je vrlo zadovoljan sa sobom te je sve gledao u ružičastu svijetlu.
Poput nestašna ljubavnika poljubio je Hendrickju, a onda se pol sata
pregonio s Titusom. Cijelo ljeto sačuvao je svoje vedro
105
raspoloženje. Njegova je veselost prelazila na učenike; svi su
postajali vedri i nestašni; zviždanju i pjevanju nikad kraja. Bijaše to
radosna godina u Rembrandtovoj kući. Philips je opet odnekle
izvukao svoju dragocjenu lutnju i pjevao starinske pjesme: barbarski
i sjetno o Gosparu Halewijnu i »Na istoku dan se rađa«. Glasno i
obješenjački pjesmicu o Harbalorifi i »Ženici iz Kölna«. Često bi
uvečer još odlazili u šetnju i svraćali u kakvu seosku krčmu, da se
odmore i okrijepe, prije nego što će kroz gradska vrata opet kući.
Sada, kad više nije bilo toliko vremena da se bdi nad Titusom,
kao da se sama priroda pobrinula za nj. I dalje je rastao, postajao
stasit. Onako vitak i preplanuo od sunca, sa svojom baretom od
baršuna, bijaše baš naočit. Za njim se već ogledale odrasle djevojke,
premda je tek navršio dvanaestu godinu. Upadljivo se razlikovao od
svojih vršnjaka: oni su bili krepčiji, dežmekastiji od njega, a po
vanjštini mnogo djetinjastiji. No u društvu se Titus još dugo vladao
nespretno i sramežljivo, te bi istom nakon nekoliko sati mogao
svladati svoju zbunjenost. A i u načinu mišljenja nije bio mnogo
zreliji od druge djece. I on je, doduše, poglédao u djevojke, koje su
prodornim pogledima tražile njegove oči, ali nije zapažao, kakvo se
čudo s njima zbivalo: kako se zaobljavahu male dojke, kako slabašni
bokovi postajahu čvršći i zaobljeniji, a nježne dječje ruke punašnije.
Sada je Titus znao, što je već tako dugo kušao doznati. Nije se
više skitao s nepoznatim uličnim deranima, nego je tražio utočišta
kod očevih učenika: ne toliko grubo, ali isto toliko jasno kao i oni
klipani s ulice, oni su mu objašnjavali tajne, koje su ga tako dugo
prožimale usplamtjelim nemirom. Sada je znao, zašto je crni bik na
bakinu majuru toliko natjeravao krave, zašto se sluga valjuškao sa
sluškinjom, u što su Jeroen i njegovi drugovi jedni druge
»upućivali« u ambaru, gdje je sve škripalo. Ta otkrića niti su Titusa
potresla niti su ga iznenadila. Ta bijahu došla malo pomalo, on ih je
sve jedno za drugim izmamio od starijih. Jednom bi Maes, drugi put
opet Ulrich dao nešto naslutiti, a Titus je naučio da takve iskidane
obavijesti povezuje i da s pomoću te novo-stečene mudrosti sebi
objasni mnogo šta, što dotada nije shvaćao.
S Heimanom Dullaertom Titus gotovo nikada nije razgovarao.
Visoki mladić s grozničavim, a onda opet sanjarskim očima, s
dugim sušičastobijelim rukama bijaše za nj hladan i nepristupačan;
Titus ga nikad nije viđao zajedno s drugim učenicima; kad bi
izlazio, često bi nosio kakvu knjigu pod miškom i bio zaogrnut
106
dugim plaštem od baršuna. Više je naličio na kakva učenjaka negoli
na slikara: čitavim svojim nastupom više je podsjećao na Etraima
Bonusa nego na Maesa i ostale.
Titus je gledao odrasle djevojke — ali samo onda, kad bi znao,
da ga nitko ne vidi; pritom ga obuzimao neki nejasan osjećaj mržnje.
One još uvijek bijahu tajanstvene i strane, mada mu je sada već sve
bilo poznato o njima. Toliko su se smijale i sašaptavale; a Titus se
nije mogao otresti sumnje, da su govorile o njemu i o drugim
dječacima, s kojima su se susretale na ulici. Kad bi čuo visoke,
gugutave glasove, u njemu bi se borili osjećaji bijesa i stida.
Nejasno je ćutio, kako im se mora osvetiti zbog neke nepravde, koju
nije mogao objasniti; činilo se kao da postoji neko neprijateljstvo
između njega i tih djevojaka, ali neprijateljstvo, za koje je samo on
znao i od kojega je samo on patio. — Mogao bi ih tući, ponižavati.
Gordo izbočene male dojke, koje su svakoga muškarca mamile da ih
pomiluje, pobuđivale su u Titusa neku nejasnu razdraženost i bijes.
Ta što umišljaju te djevojčice? Bijaše mu veliko zadovoljstvo, što je
prolazeći pored njih mogao u sebi kazivati: »Smijte se samo. Ja ipak
sve znam. O sebi i o vama. Ne vladajte se tako, kao da imate nekih
tajna preda mnom. Ne budite toliko ohole!« Takve su mu misli
pomagale da muški i samosvijesno otrpi ponižavajući djevojački
hihot. I premda je manje znao o njima, nego što je zamišljao (jer on
još nije zapažao njihove ljepote, i još nije znao, zašto su djevojke u
njemu izazivale neprijateljsko raspoložnje), ipak je rasla njegova
nadmenost, i njegovu je častoljublju načas data potpuna
zadovoljština. Neki mu je jasan predosjećaj govorio, da će prije ili
kasnije zadobiti neku naravnu prevlast nad njima, koja će ga jednom
za svagda uzvisiti, te se više neće ni osvrtati na ženske ludorije.
Svečano se zarekao, da se nikada neće s njima spanđati — da će one
u njegovu životu značiti manje od zraka. I s tom odlukom u srcu,
njemu je više puta uspijevalo da baci smion i razoran pogled u
kakvo nasmijano djevojačko lice, koje bi na to odjednom zamrlo
čudnovatom ozbiljnošću i zamišljeno gledalo u njegovo. No on je
prolazio kraj njih — samotan i ponosit.
Roditelji ga sada bijahu ispisali iz škole omrznutoga učitelja.
Za malo godina on je bio sve naučio, u čemu je taj čovjek, bivši
upravitelj kuće, mogao poučiti mladež. Zajedno sa sinovima iz
uglednih obitelji sada je polazio školu, u koju ga bijahu primili, jer
je njegova majka potjecala iz patricijske kuće Uylenburghovih.
107
Dječacima se tu predavala geographica, historia, mathematica,
malo latinski i nešto francuski. Titusa su oduševljavala nova
područja znanja, što ih je mogao istraživati, te je svima u kući —
barem za prvih mjeseci — pisao listove, u kojima je sve vrvjelo od
uljudnih fraza i francuskih riječi. Ta je škola u uspoređenju s onom
prvom bila pravi raj. Mučitelja tu nije bilo. Učenici bijahu
jednodušniji i ovisni jedni o drugima: jedan bijaše u ovom predmetu
bolji, drugi u onom; jedni bi drugima recitirali, izrađivali zadaće,
posuđivali pera i papir.
Skitnje s nekadašnjim prijateljima sasvim se okanio. Sada se
Titus ponajčešće mogao naći kod očevih mu učenika. Počeo je i
slikati, nesigurnom rukom, i u svim manirama: isprva prema
predlošcima, što ih je u svojoj okolini uvelike nalazio. Rembrandt je
hvalio i hrabrio sina, iako je vidio, da u Titusa nema nikakve
samonikle nadarenosti. Majstor se sjećao crteža i sličica, što ih je
sam izrađivao, kad mu bijaše dvanaest godina. — A i bilo bi čudo,
kad bi mu se sin sada takmičio s njim...
U vremenu, koje mu je preostajalo, Titus je čitao svakojakih
posuđenih knjiga, sve zbrda-zdola: pripovijetke od Van Meterena,
knjige basana, Coornhertove »Vragolaste priče«, prepričane prema
Boccacciu (Titus ih većinom nije razumijevao), i sve drugo što bi
mu došlo pod ruku. Osim toga, bijaše tu još i mala Cornelia, koja se
rukama i nogama batrgala; ona je rasla i napredovala, i kao da je
svakog dana samo čekala na čas, kada će joj doći Titus i izvoditi
pred njom svoje skokove i šale. Onda bi se zvonko nasmijala, a
Titus je uživao u tom zvonkom, neobuzdanom dječjem smijehu.
Velik dio njegovih misli kretao se oko Cornelije. Groznicu, što je
zahvatila djevojčicu, kad su joj izbijali prvi zubići, osjećao je kao na
svome vlastitom tijelu. Kad je počela tepati svoje prve riječi, on
bijaše izvan sebe od radosti. Ustanovio je, da Cornelia ima tamne
očeve oči, no da je inače živa slika i prilika svoje majke.
Hendrickje bijaše vrlo ponosna na svoje dijete od Rembrandta,
te se javno pokazivala s Cornelijom na ulici. Nije propuštala ni
jednu priliku da o njoj govori, te nije nikad zaboravljala da
spomene, kako svi u kući luduju za djetetom. Crkveni tutori i
apostoli morala već odavna nisu više uznemirivali kuću. Hendrickje
je ponekad mislila, da je Rembrandt u svoje vrijeme, usprkos
njezinoj molbi, ipak potražio crkveno vijeće te zaprijetio
mantijašima i pljunuo im istinu u lice. Bilo kako bilo, više joj nisu
108
dosađivali, bila je priznata kao gospodarica u kući i kao
Rembrandtova zakonita žena. I svuda su je zvali »gospođom«, baš
kao i najuglednije žene u gradu.
Hendrickje osjećaše, kako joj život sazrijeva poput plodonosna
čokota. Znala je, s kakvom je zahvalnošću i s kakvim udivljenjem
Rembrandt posegnuo za darom njene ljubavi — kao čovjek na
samrti za nekom novom mogućnošću života; i da ga je dobrostivost
njezina srca učinila preporođenim čovjekom; priznao joj je to za
tolikih ljubavnih noći i to joj uzvraćao svojom bezgraničnom
ljubavlju. Njezino dijete, njegovo dijete, to bijaše najljepša veza
njihove ljubavi. Ne bi prošla ni jedna večer, a da Rembrandt, prije
nego što bi sam legao, ne bi pristupio kolijevci, da se uvjeri, je li
Cornelia već zaspala. Tada bi mu oči postale mekane poput baršuna,
ukočena bi se usta opustila, i on bi nad djetencem šaptao tihe riječi
od milja.
109
XXIII
Pošto je Philips de Koninck saznao da je Govert Flinck
otputovao, te da prema tome ne prijeti nikakva opasnost da se s njim
susretne, poveo je svoga mladog prijatelja Heimana u Warmoestraat.
Pokucaše na vrata čarapara, koji je Nizozemskoj i Amsterdamu
služio na najveću čast i diku, na vrata Joosta van den Vondela, uzora
i majstora svih mladih pjesnika.
Te im se večeri posrećilo, te ondje nema drugih posjetitelja.
Pjesnik poznaje Philipsa već mnogo godina i on ga smiješeći se
poziva u sobu. Jako se postarao, ali je zdrav i čio, a glas mu zvuči
pun i čvrst. Heiman Dullaert šuti, zanijemio od udivljenja; on ga već
godine i godine obožava izdaleka. Njemu gotovo ponestaje daha što
može tako izbliza promatrati pjesnika koji je opet za pisaćim stolom
te se smiješi i razgovara s Philipsom. Obasjava ga blaga svjetlost
nekoliko svijeća. Kada se, onako udvorno i privlačno, kako je već
ohrabrio tolike druge, obratio dordrechtskom mladiću, Heiman se
još više zbuni. Joost van den Vondel raduje se, što mu Philipsov
pratitelj tako djetinjasto iskazuje svoju zadivljenost. On dohvati sa
stola snop papira, a Heiman naćuli uši. Zna da Vondel piše novu
tragediju. Već ga je nekoliko ljudi slušalo gdje čita odlomke iz te
kazališne igre, i svi je uznose do zvijezda. Heiman jedva suzdržava
molbu da i njima nešto pročita, jer sav gori od te želje. No odbojna
kretnja Philipsove ruke opominje ga da u svom zanosu ne pretjera.
Ali gle, pjesnik već počinje čitati...
Krasota stihova ispunja Heimana udivljenjem i potajnim
samoprezirom. Što su sve njegove pjesme prema jednome jedinom
takvu usplamtjelom retku, kakav sada sinu pred njim u duginim
bojama:
Štitovâ bijes, nova sunca što rađa...
Divotnost ga riječi omamljuje, i on sanjari. Njegovi se pogledi
udaljuju i negdje lebde. Pošto je Vondel umuknuo, te se on sam,
sišavši s nebeskih visina, opet našao na zemlji, odjednom opazi da je
to u što on gleda — raspelo. Premda raspelo visi u polumraku, ipak
ga taj zapažaj mučno i neugodno dira. Pred raspelom stoji
110
poluizgorjela svijeća i mala vaza s ružama. To ga ponovno podsjeća
da je pjesnik prešao na katoličku vjeru — događaj, od kojega je već
minulo nekoliko godina. Najradije bi Heiman smetnuo s uma tu
činjenicu za koju je znao. On ustaje, a tako i Philips, koji je pratio
njegov pogled. Nabrzo se oprostiše. Bez riječi izlaze iz kuće. Pošto
su prošli kroz nekoliko ulica, Philips položi ruku Heimanu na
podlakticu.
— No, kako je bilo?
Čežnja, koja je prožimala dječaka mnogo godina, bijaše
ispunjena. Ali ne onako, kako je Heiman sebi dočaravao. Njegov
odgovor zvuči gotovo srdito.
— Ta on je katolik... Čovjek ne misli uvijek na to, da je on u
ikonopoklonstvu i praznovjerju našao svoj mir... Osjećam, kako me
to odbija...
Philipsov glas zvuči oštro.
— Od Marnixove »Košnice«26 prošlo je gotovo sto godina! Ne
zaboravi to!
Heiman planu.
— Što bi time da kažeš?
Philips sleže ramenima.
— Da svi svećenici, dragi moj, nisu potajni pohotljivci,
prepredenjaci i besramni lažljivci; isusovac ne mora biti
utjelovljenje izdajstva, licemjerstva i potajnih zločinstava... Odviše
vjeruješ svojim pastorima.
Heimanov ga bijes ušutka.
— Moji pastori! Ni riječi o njima! Ti im zavidiš, zavidiš, jer su
moji prijatelji!
Samrtnički blijeda lica stoje oba prijatelja jedan prema
drugome. Philipsove usne dršću. Heimanove riječi ponovno razdiru
staru ranu, koja neće zacijeliti; on sav dršće do u vrške svojih
prstiju. No ne može dići ruku na onoga drugog; čak ne nalazi ni
okrutnih riječi — on ga odviše voli.
Kao da se Heiman stidi svoje provale bijesa. Prima Philipsa za
ruku. Draguljarev sin osjeća kako se raznježuje. I on zagrli
Heimana. Načas se čini, kao da će ga mladić iz Dordrechta
26 Filip van Marnix (1538-1598), nizozemski pisac i državnik, jedan od
začetnika moderne nizozemske književnosti i prevoditelj biblije. Njegovo djelo
Biencorf (»Košnica«, 1569) oštra je satira protiv katoličke crkve. — Prev.
111
odgurnuti, onda pušta da ga onaj drugi povede, ususret noći.
Dok prolaze gradom, svaki se predaje svojim mislima. Philips
de Koninck razmišlja o jadu svoga prijatelja nakon posjete u
Warmoestraatu. Odlučuje, da nikada više neće o tome govoriti. Za
mlada čovjeka ništa nije bolnije, nego kada se više ne može diviti;
teško se to može preboljeti. Zna, da Dullaertu valja proći kroza sve
one mučne časove. Svaki smrtnik mora početi iznova. I sada se to
dogodilo Heimanu. — Uzdahnu. Tome nema lijeka. Osim vremena.
A Heiman bijaše još tako mlad.
*
Nije to bila prva nesuglasica, koju su Philips i njegov voljeni
Heiman svladali stegnuvši jedan drugom ruku. Dullaerta sve jače
peče savjest zbog neobične ljubavi, koja se rodila između njega i
njegova starijeg prijatelja. Poštovan, malne čak obožavan od svoga
starijeg prijatelja, on je drage volje popuštao njegovim čudnovatim
porivima i strastima. No u časovima samoće i vraćanja u se, u
društvu Schellinxa i Van Petersoma, strogih moralnih sudaca, njemu
bi rumen planula na obrazima, a srce mu zamiralo od tjeskobe.
Dolazila mu na pamet kazna, kojom je Gospod zahvatio Sodomu i
Gomoru, mučilo ga kajanje. Onda bi se po nekoliko dana klonio
prijatelja, dok Philips ne bi zatražio objašnjenje. No Heiman je
proklinjao sve domišljatosti svojega prijatelja; ali kad mu je već
došlo do grla, nije više oklijevao, odbijao je da se dalje druži s
Philipsom. Tada bi ga Philips ismijavao i rugao mu se mirno i
nadmoćno, dok ne bi došlo do prijekora i do ogorčenih, uvredljivih
riječi. Philips bi osjetio neki ubod u srce, kad bi čuo i samo ime tih
pastora. Izjedala ga gorka zavist prema tim strogim starijim
prijateljima, kojih se utjecaju mladić iz Dordrechta nije htio
suprotstaviti. Uvijek je iznova morao Philips osjetiti, kako je moć
privlačnosti Schellinxa i onih drugih nad Dullaertom jača od
njegove; i u kratkim časovima nesuglasice izbijaše takva srdžba,
pojavljivahu se tolika predbacivanja, da im je neka tamna slutnja
govorila, kako njihovo prijateljstvo neće biti duga vijeka.
Ipak je katkada, u noćima slabosti, dolazilo do pomirenja. No
Heiman se sve jače opirao. Isprva, dok još nije upoznao svoja
čeznuća i dok su mu osjetila bila uspavana, buđenje bijaše praćeno
nepoznatim blaženstvom. No sada je znao, da već davno nije više
tako nesklon ženskom rodu, kao Philips. Kad je prolazio gradom,
112
zagledao je žene, koje je susretao, gledao ih oštrijim pogledom i
poželjnije negoli prije. Ma koliko ih Philips i ogovarao — žena
bijaše družica, koju je Bog stvorio za čovjeka, načinio je od njegova
rebra; samo je ona pozvana da s njim dijeli ljubav. Sve drugo grijeh
je protiv prirode.
A osim toga, Philips je ostajao poganin, ma koliko se Heiman s
njim prepirao. Ima prijatelja među Židovima, katolicima i
protestantima. Gleda igrokaze — nikad ni dovijeka ne bi se Heiman
usudio prekoračiti prag kazališta; i čita nove filozofe, što ih u
kršćanskom svijetu s pravom nazivaju »Belialova djeca«, djeca
Sotone. Pohotljivost i radovanje zbog ljudskog uma ovladavaše
njegovim životom. Bijaše on sin zemlje, te je trebao živjeti u Italiji.
Kad bi Dullaert o svemu tome razmišljao, gdjekad ni sam ne bi
shvaćao kako je ikad mogao dopustiti da ga Philips zavede na tu
protuprirodnu ljubav. I tako je, prije ili poslije, moralo doći do
raskida.
*
Novi ceh htjede usprkos lošim vremenima da i vani poveća
svoj ugled, koji je neprekidno rastao. Već su kružile vijesti, da
namjeravaju prirediti nekakvu veličanstvenu svečanost. Potkraj ljeta
1653. bilo je objavljeno, da će cehovska družba u listopadu iste
godine prirediti sjajnu gozbu u cehovskoj zgradi Svetog Jurja —
banket, kojemu neće smjeti prisustvovati običan građanin, nego
samo slikari, kipari, pjesnici i njihovi presvijetli pokrovitelji.
Osnove za tu svečanost potjecale su dijelom od Thomasa
Asselijna, mladog, častoljubivog pjesnika, koji je pisao visokoparne
stihove i drame i koji je pokušavao steći naklonost Vondela i Jana
Vosa, a u svakoj zgodi svoj savjet, a prije svega svoj rad smatrao
nečim nadasve potrebnim. Njegovo važno nastupanje i njegov
vanjski izgled već je mnoge obmanuo, te su ljudi vjerovali da je to
neka značajna ličnost — a baš to i bijaše namjera mladoga poete.
Ovaj put mu na um palo, da u nekom alegorijskom igrokazu opjeva
slavu pjesnikâ i slikarâ; a kako je uspio da predobije Vondela za
svoju osnovu, odmah se suglasiše i Cretzer i drugi članovi cehovske
uprave; sada je Asselijn bez mnogo muke mogao privoljeti i druge
slikare da prime od njega stihove što ih je za tu zgodu skovao, i
alegorijske pjesmotvore koje je sačinio; sve je to već odavna bilo
napisano, a on je samo čekao na priliku da to iskoristi...
113
Za Rembrandta i njegove učenike ta svečanost nije bila ni od
kakva značenja. Sam je majstor samo slegnuo ramenima te izjavio
da slikar ima valjda pametnijeg posla negoli da priređuje bankete i
da slavi pjesnike, da bi zatim pjesnici trubili njegovu slavu. Stoga
nije baš nimalo mario za pozivnicu koju mu je Cretzer poslao. Maes
bijaše strogo pravovjeran, pa se već zato klonio svake poganske
zabave; a Mayr se kao Nijemac među samim rođenim
Amsterdamcima nije dobro osjećao.
Jedini je Philips de Koninck prihvatio poziv. S jedne roditeljske
strane potjecao je iz patricijske obitelji, a kako je proveo mladost u
Amsterdamu, poznavao je mnoge slikare i pjesnike, i tako je on
imao zastupati slikarsku školu iz Breêstraata.
No Philips htjede da i Heiman pođe s njim na tu svečanost.
Jedne kasne večeri naposljetku ga je zatekao u njegovoj sobi.
Govorio je o svečanosti. U sumračnoj rasvjeti nije zamijetio
Heimanovo zgražanje. Pomalo uzbuđen, Philips je blagorječivo
veličao klasično svezivanje Apellesa s Apolonom.
U Heimanu je sve kipjelo. Kao već toliko puta, i sada se njegov
prijatelj — da li zbilja još bijaše njegov prijatelj? — pokazao kao
poganin. Poganin i ništa više! Grešan, svjetovni um, koji ga je kušao
navesti na lakomislenost... !
Kad se Philips sagnuo k njemu, njegovo je zgražanje bilo
potpuno. On diže ruku i udari Philipsa u lice. Philips zatetura natrag:
bilo je to nešto što je on najmanje očekivao. Htio je planuti — ali se
suzdrža, premda mu se srce grčilo. Primi to odbijanje, uspravan, ne
odajući se ničim. Kad se okrenuo Dullaertu, koji je sav užasnut zbog
svoga mahnitog čina bio ustuknuo, nije nalazio nikakvih riječi
porazne osude: šutke i svladavajući se ode iz Heimanove sobe.
Sutradan je Philips izišao, a uvečer se više nije vratio. Svatko u
kući bijaše kao udaren maljem po glavi; svi se silno uznemiriše.
Posvuda su se za nj raspitivali. U slikarskom cehu vladaše
uzbuđenje i zaprepaštenost. Jer iako Philipsa možda i nisu cijenili
kao darovita slikara, ipak su mu se svi divili kao ćaskalu, koji je
vidio mnogo svijeta; njegov nastup svjetskog čovjeka, njegova
otmjenost i elegancija učiniše ga omiljelom osobom.
Kad je Dullaert poslije nekoliko dana našao u ormaru neku
sliku, on je od osjećanja krivnje bio kao slomljen; bijaše to njegov
portret, što ga je naslikao Philips. Svaki je potez kista odavao
divljenje i ljubav.
114
Prolazili tjedni. Rembrandt saznade od nekog trgovca
umjetninama, da Philips živi u Goudi. Zaposlio se u nekog skelara.
Sin draguljara, čovjek, koji bijaše proputovao Francusku i Italiju,
slikar, čijim se slikama majstor toliko divio — postao je lađarski
sluga: fina ruka, koja je tetošila Heimana, veslala je sada i prevozila
putnike preko rijeke.
Kad je Dullaert doznao tu vijest, potražio je samoću. Nitko nije
znao, zašto je večerom ostajao u svojoj sobi. No njega su kinjile
njegove misli, i on je promatrao sliku, koju mu je Philips ostavio.
Tek je sada postao svijestan, što je Philips de Koninck njemu bio. U
svom očaju bacio se na postelju i plakao posljednje vruće suze svoje
mladosti.
115
XXIV
Otkako je onako iznenada nestao Philips de Koninck, u kući je
Rembrandtovoj život tekao tiho i ozbiljno. Na bezbrigu i na radosti
bijaše pala sjena. Bez Philipsova ćeretanja provodili su objede u
šutnji, što kanda bijaše puna neke pritajene prijetnje; nitko se više ne
bi usudio da kao nekoć udari u druge žice nestašnih šala. U kući se
više nije tako često pjevalo i sviralo. Philipsove omiljele pjesme
nisu više odjekivale. Tek sada, kad ga više nije bilo, osjećali su,
koliko im draga bijaše njegova nazočnost. Samo je Maes, koji ga
nikad nije mogao pravo shvatiti, osjećao neko tiho zadovoljstvo.
Svatko se opet uvlačio u sebe. Nitko nije otvoreno izgovorio, možda
nije nitko od ukućana čak ni slutio, kakve je vrste bilo prijateljstvo
između najstarijeg i najmlađeg učenika, no ipak je Heiman Dullaert
onu tišinu i turobnost, koja je kasnijih tjedana zasjenjivala kuću,
osjećao kao neizgovorenu i opravdanu osudu.
Rembrandt bijaše možda jače pogođen od svih drugih
Philipsovim nestankom. Taj ga je događaj iz opojnosti sreće, iz
maštanja o bogatstvu i blagostanju gurnuo natrag u gorku i krutu
zbilju. Odjednom je spoznao, kako se poput nedorasla dječaka bio
sav odao blaženstvu svojih osjećaja i za to vrijeme smetnuo s uma,
odvrgao i zanemario sve drugo. No nije ga samo zaprepaštenost
zbog gubitka voljenog učenika sada prodrmala iz njegove odsutnosti
i njegovih sanja. Taj ga je prenagljeni nestanak upoznao s
osjećajem, koji mu kanda govoraše: preko noći se može sve
promijeniti. Svaka je bezbrižnost štetna. Sreća nikad nije stalna.
Gotovo poput prijetnje obuze ga spoznaja, koliko je
lakomisleno bilo njegovo gledanje na stvari; ta on nije bio ništa
drugo nego slikar, koji je sa svojih nekoliko učenika i sa svojom
obitelji stajao sam nasuprot zavisti i koristoljublju svojih
suvremenika! Grube su ga ruke bile trgle oda sna. Njegov položaj
bijaše krajnje nesiguran. Uhvatio se za glavu: ako bi sada Six ili
Becker ili Cretzer prestali biti dobrohotni i nakloni prema njemu,
ako bi oni — a on ih je na to bio sam ovlastio — došli k njemu sa
svojim traženjima i čak poduzeli prisilne mjere... što onda?
Rembrandt bijaše prodrman iza sna. S preosjetljivim čulima
vrebao je i istraživao... Bijaše kao da njuši nesreću. Bijaše
116
sumnjičav kao progonjena zvjerka, koja zaplašena olujom u daljini,
luta naokolo, tražeći gdje će naći sigurno sklonište.
Premda je Rembrandt mnoge noći ležao budan, boreći se s
velikom premoći tih prinudnih misli, premda ih je na kratko vrijeme
mogao pobijediti, one bi se vraćale, kad bi najmanje očekivao —
postajale sastavnim dijelom njegova življenja, prožimale čitavo
njegovo biće, kao što sok ispunja stablo. Njegove oči poprimahu
neki mutan odsjev, ruke mu mogahu odjednom zadrhtati od straha.
Onda je morao piti kao led hladnu vodu, ili počivati, ili se prošetati,
prije nego što bi mogao dalje. A kad bi se onda ponovno prihvatio
posla, opazio bi kako se i na njegovim slikama odrazuju znaci
prigušena straha i bliske nesreće. Kao netko koji sjedi u mračnoj
sobi, okružen neprijateljima, a ne zna, odakle će pasti prvi udarac,
Rembrandt bi se zgurio, gonjen i prenapet; jer da će prije ili poslije
doći taj udarac, to je osjećao sa somnabulnom sigurnošću. Gotovo je
priželjkivao neki događaj, da bi se taj strah jednom prekinuo, da bi
taj pritisak popustio. Ta nesigurnost jače muči čovjeka od ikakva
drugog zla.
*
Preostajalo je Rembrandtu još mnogo šta, u čemu je i dalje
nalazio sreću; njegova stvaralačka snaga nije više trpjela od
potmulih misli, koje ga salijetahu. Možda se preobražavala,
postajala pritajenija, turobnija — no nije više dolazilo do zastoja kao
nekoć. Pa onda večeri, kad je viđao svoje stare prijatelje na okupu
kod sebe, one uboge, nepoznate slikare, koji su se od mladosti nosili
sa svijetom i s vlastitom nedostatnom nadarenošću: u ugodnu,
povjerljivu razgovoru uvijek bi nanovo nalazio nove, životom
nadahnjujuće misli; zaboravljao bi mračne sate i časove očaja;
zaboravio bi Philipsa, dugove, neisplaćenu kuću, zaboravio svoje
vlastite osnove — te bio čovjek, koji je govorio, i pio, i smijao se, i
izmišljao svakojake šale i vragolije, da bi druge natjerao u smijeh.
Jednog dana mjeseca studenog, pošto je ispratio te svoje bučne
prijatelje do kućnih vrata, Rembrandt opazi, kad se vratio u
predsoblje, da je jedan od njih zaostao. Malen, zdepast čovjek, slikar
koji je slikao cvijeće, i koji nikad nije uspio da išta postigne, iako
njegove stvarčice bijahu vještim kistom i ukusno bačene na platno.
Više puta mu je Rembrandt pomogao za zimskih mjeseci, kad nije
bilo cvijeća, pa mu valjalo ili da sam sebe kopira ili pak da ide
117
prositi.
Bit će da je i ovaj put slikar cvijeća ostao, jer ga nevolja bijaše
pritisla, te se nadao pomoći od Rembrandta. Majstora bi svaki put
ganulo, kad bi se tko pun povjerenja obratio k njemu; i mada je već
češće na samom sebi iskusio da činiti dobro ne donosi nikakve
koristi, on nikoga nije mogao odbiti.
Smiješio se: pod ruku pođoše u radionicu. Rembrandt dogura
stolac do vatre te uze grijati prste, prozeble na noćnoj hladnoći; nije
gledao slikara cvijeća, sve misleći da će ovaj i sam prozboriti.
No šutnja nikako da se prekine. Rembrandt se okrenu čovjeku,
koji se nalaktio na stol i oborene glave sjedio ojađen i bijedan.
Najedanput čovjek briznu u plač. Sijeda se glava zagnjuri u
ruke, očaj u onom čovjeku tražio oduška u prigušenu jecanju.
Rembrandt se prepade.
Isto onako brzo, kao što je izgubio vlast nad sobom, slikar
cvijeća opet se snašao. Uspravio se. Kratka, okomita bora usjekla se
između njegova dva oka. Ruke mu se zgrčiše u pesnice. Uhvati
jednu suzu bradom, koja kao da je opako stršila u zrak.
— Svršeno je — reče dršćućim glasom; no u glasu mu bijaše
više srdžbe negoli potištenosti.
Rembrandt uzbuđeno sunu uvis.
— Izbacili te iz stana?
Slikar cvijeća kimnu glavom.
— Sutra. Ako ne mognem platiti. I zaplijenit će mi sve moje
stvari.
I u tim riječima ustade, nasmija se glasno i prezirno — ali je
Rembrandt čuo prigušeno jecanje u tom smijehu — te se ushoda
gore-dolje.
U Rembrandtu nešto prepuče. Izgubio je svoju sigurnost, svoj
mir. U njemu kriknu glas samilosti. No nije to bila ponajprije
samilost prema drugome, što su moćnici ove zemlje nekoga od
njegovih bližnjih, jednog brata slikara doveli na prosjački štap. Ne,
Rembrandt bi odjednom mogao vikati zbog sebe. Veću je samilost
osjećao prema samom sebi negoli prema ikome drugom. Poput
munje sijevnu mu mozgom: »To je ono, od čega ja već dane i dane
strahujem.«
I jasno gledaše pred sobom: zimska je noć, snijeg, leden vjetar;
Hendrickje stišće dijete na grudi, a Titus se grčevito drži očeve
ruke...
118
Majstor pomisli na Beckera, na Sixa. Pomisli na sve, koji su
mu zaviđali, koji su ga mrzili, na gomilu nepoznatih, koji su čekali
njegov pad. I on se ushoda po sobi. Krv mu navrije u glavu. Majstor
tresnu o stol pesnicama. Obuze ga divlje mahnitanje. — Pogleda na
onoga drugoga gdje juri amo-tamo, gonjen i očajan. Zastade pred
njim, zgrabi ga za ruke. Gotovo kričeći on ga zaustavi!
— Krvoločni psi!
Slikar cvijeća pogleda ga preneraženo. Rembrandtu nosnice
podrhtavale od bijesa, vrat mu se napeo, širom razrogačene oči
pokazivahu bjeloočnice. Rembrandt se srsio kao trska na vjetru. Nije
gledao onoga drugoga, ali je upravio pogled preko njegovih ramena
nekamo u daljinu, ususret nevidljivu bojnom redu neprijateljskom.
— Još možemo odoljeti!
I ogleda se oko sebe, ispusti slikara. Čovjek je sav u čudu opet
sjeo, te zaplašenim očima pratio majstorove kretnje. Rembrandtovi
pogledi poletješe prostorijom, s jednoga predmeta na drugi.
Promatrao je dragocjenosti, zaustavljao se kod nekih svijećnjaka,
vaza, svilenih tkanina.
Odjednom strže sa zida malen perzijski sag, baci ga na pod te
stade na nj gomilati sve, što bi mu došlo pod ruku, a imalo neku
vrijednost. Iz jednog ormara dohvati kondire i pehare, sve same fino
izrađene posude, za koje bi mogao dobiti teške stotine, pa ih baci
zastrašenom slikaru pred noge. Potrča u pokrajnju sobu; bijaše mu
palo na pamet, da mu ondje leži još tisuću dukata u gotovu. Trebalo
se osvetiti, trebalo je da on dobije zadovoljštinu uime ponižene
braće umjetnika, uime svih progonjenih — naslijepo je gomilao
vrednote po sagu.
— Uzmi, uzmi! Unovči sve! Kupi sebi kuću za taj novac od
mene. A poslije ćemo već sve urediti. Kupi sebi kuću, poštenu kuću
u gradu! Lati se posla. Pretvaraj se, kao da se ništa nije dogodilo.
Pokaži zube čitavoj toj rulji!
A posljednje je riječi gotovo kriknuo:
— Pokazat ćemo mi njima!
Slikar cvijeća promrmlja nešto nerazgovijetno, kao opčaran
pogleda na sag, na dragocjenosti, na pusti onaj novac. Vrtkao je
šešir u rukama i nije se micao. Rembrandt diže sag, i s kratkom,
zapovjedničkom kretnjom ruke naredi mu da pridrži. Zatim izgura
čovjeka iz radionice, kroz predvorje, otvori vrata i gurnu ga na ulicu.
Zimska noć dunu im u ražarena lica. Slikar cvijeća ne reče više ni
119
riječi. On steže dragocjeni, najskupocjeniji teret, što ga je ikada
nosio, privinu ga na grudi, i opreznim koracima, kao da napipava
tlo, izgubi se u tami noćne vijavice...
*
»Ne reci nikome, da je novac od mene.« Slikar cvijeća nije
mogao šutjeti.
Tek što su saznali njegovi povjerljivi prijatelji, vijest se
proširila među svima slikarima. Svuda su se čule podrugljive i jetke
primjedbe o Rembrandtovoj velikodušnosti, koji kupuje kuću
jednome bratu umjetniku, dok ni njegova vlastita još nije isplaćena.
Bijaše to izazov, nečuven, razdražujući. Sam je Rembrandt najbolje
znao, da je tako. U neobuzdanom bijesnom mahnitanju i nije želio
drugo doli to. Sam je htio da razulari oluju, nevrijeme, koje će se
možda sa svim svojim strahotama oboriti na nj, ali će time silom
raspršiti svu onu moru i strahovanje. Izazov!
No mir se ne pomuti. Prolažahu tjedni, a da nije iskrsnulo ni
jedno zlokobno znamenje. U Rembrandtu bujao nemir i
razdražljivost. Zar zbilja još nitko nema odvažnosti da podigne
rukavicu, koju je on zavidnicima i klevetnicima od svoje volje bacio
pred noge? Zar nemaju smionosti, da iskoriste njegov mahniti,
nepromišljeni čin? Zar ga se možda još boje, zar je on sam sve vidio
odviše crno? — Rembrandt se u dugim koracima ushodao po
radionici; radio je sav uznemiren, isprekidano, uvijek spreman da
primi neku kobnu vijest. No ništa se nije dogodilo. Bijaše to da
čovjek poludi.
Umalo što se Rembrandt nije pokajao zbog svoga
nepromišljenog postupka. Ne zbog toga što je pomogao siromašnu i
progonjenu bratu slikaru, koji kraj svoje slabe nadarenosti nikada
neće biti kadar da mu plati dug; nije ga vrijeđalo ni ruglo, što ga je
izazvao njegov neobjašnjivi čin. Ali je požalio ludo bjesnilo, u
kojemu je one večeri, kad je slikar tražio njegovu pomoć, onako
lakomisleno poklonio sve dragocjenosti, što ih imađaše u kući.
Možda bi se tada bio našao neki drugi, razboritiji put, da slikaru
pomogne. Sada bijaše prekasno. Svakim se danom sve više
smanjivao novac za Hendrickjino kućanstvo; nije mu preostalo ništa
drugo doli da ponovno pođe Beckeru i da potpiše nove obveznice.
Ali mu uspije zaključiti taj zajam bez Hendrickjina znanja i izbrojiti
novac kao da ga je pošteno zaslužio. Imao je barem to zadovoljstvo
120
da vidi njezino od radosti ozareno lice. Majstor nije shvaćao, da nije
samo nju, nego prije svega samog sebe grdno varao. Zaostatak
bivaše sve veći. Više nije mogao stare dugove isplatiti novim
zaduženjima.
I sada su se događaji nizali u brzu slijedu.
121
XXV
Sjena pade na sliku, na kojoj je majstor radio. Bit će da je netko
ušao u sobu. Rembrandt diže pogled. Iza njega stajaše Nicolaes
Maes. Učenik je gledao u pod. Jednim je pogledom Rembrandt
primijetio kako se ovaj bio opremio kao u neku naročitu svrhu.
Njegov nabrani okovratnik, veliki smeđi šešir, što ga je okretao
među prstima, čvrsto pritegnute čarape i blistavo olaštene cipele s
kopčama jasno odavahu da se on ili sprema u pohode u grad ili da
namjerava na put. No putovati sada, uzred zime...?
Rembrandtov pogled izražavaše više od obična pitanja.
Nicolaes Maes slijegao ramenima, smiješio se, rukom se hvatao
za brčiće, a onda će kretnjom kao da mu je žao, ali da ne može
drugačije. Stružući šiljastim cipelama po sagu, konačno progovori:
— Kucnuo je moj čas, majstore.
Rembrandt spusti kistove.
— Čas... za što, Nicolaes?
Maes prošeta očima po cijeloj radionici, ali kanda ne imaše
hrabrosti da Rembrandta pogleda u lice.
— Pet sam godina bio ovdje...
Jednim mahom Rembrandt prebaci stolac, a Maes se prestraši.
Bijaše kao da je majstor u hipu sve shvatio. Ustade. Maes opazi,
kako je majstor pod zagasitom, borama ispresijecanom puti blijedio.
Učenik se osjećao postiđenim i krivim. Nikad ne bi pomislio, da bi
njegov odlazak za Rembrandta mogao biti od kakva značenja. Sada
je nekako osjećao kao da je nešto propustio. Mučilo ga što dolazi s
nekom molbom, no istovremeno je znao da ne smije više zatezati s
tom svojom molbom.
Rembrandt učini nekoliko koraka, ruke mu se grčile pod
radnim haljetkom. Nicolaes Maes namjerava ga napustiti.
Čudnovato, kako on nije nikada pomišljao da će neki učenici
jedanput otići od njega. Nikada ne bi bio mogao zamisliti, da bi
Maes otišao. Pa ipak... zašto ne? Premda između njih nije nikada
pala riječ o rastajanju, iako nitko nije govorio o odlaženju, obojica
su znala da jedan pred drugim nema što da krije. Ali to bijaše odviše
neobično — pa je toliko godio još jedan trenutak sumnje i
pretvaranja, kao da je Maes došao ovamo k njemu zbog nečega
122
sasvim drugog... Pogledaše se u oči. Učenik opazi, kako je u
Rembrandta pogled nekako zamućen, pun tjeskobe. Rembrandt
gledaše u oči nekoga mladića, u oči, koje su gledale u daljinu i
kanda žalile njega u isti mah... Bijaše to kao uvijek, kao uvijek. No
premda je znao, da je to neizbježno, ipak upita:
— Zašto?
Nicolaes je, onako smeten i nesiguran, svoj veliki tamni šešir
opet ustaknuo na glavu. Činilo se, već se sprema da krene.
Rembrandt osjeti kao neki ubod, da je tom kretnjom sve ono, što ih
je nekoć vezivalo, sada raskinuto. Još jedanput žalostivim glasom
postavi pitanje, koje je sada postalo izlišno:
— Zašto?
Nicolaes Maes ponovno snimi šešir. Htjede se prisiliti da
nastupa velikodušno i odlučno. Da bude pravi muškarac. Stavio je
ruku na prsi, htio objasniti svoje razloge. No Rembrandt nije čekao
na odgovor, na opširno objašnjenje. Jedan bi to ovako, drugi opet
onako objašnjavao — no svaki puta odgovor bi imao istu jezgru:
hoću da budem svoj, da ne budem više ovisan... I on upita:
— Kući, u Dordrecht?
Nicolaes Maes zabezeknuto kimnu glavom, i ponovno spusti
ruku. Opet poče vrtkati šešir. Zatim stupi korak naprijed:
— Majstore, odviše sam star...
Rembrandt odmahnu rukom. Nije se ljutio. Ta svi su tako
govorili, a on je to svaki put morao otkloniti:
— Odviše star? Da budeš učenik, jesi li to mislio? Držiš li
doista, Nicolaes Maes, da čovjek može postati odviše star da bude
učenik? Ta zar ja možda više nisam učenik? Čuvaj se! Upoznaj
samoga sebe. Ako tako govoriš, onda time samo dokazuješ da imaš
odviše dobro mišljenja o sebi. Ti si dobar slikar, i budeš li dobro
pazio na sebe, mogao bi daleko dotjerati... Ali to možeš samo onda,
ostaneš li i dalje čovjek koji uči, učenik. Učenik čitava božjeg
svijeta oko sebe i u sebi, Nicolaes Maes.
I umuknu. Nicolaes stupi bliže.
Rembrandt se okrenu te opet sjede pred slikarski stalak. Samo
je tako mogao pred mladićem skriti kako je sav skršen. Rukom učini
oproštajnu kretnju. Nicolaes Maes vidje da se majstor ne srdi;
momak iz Dordrechta samo bi rijetko kad naslutio, što drugi
osjećaju, no sada ga obuze snažna želja da prihvati tu ruku, koja mu
je domahivala i odbijala ga u isti mah, te da je pokrije cjelovima.
123
Istu onu ruku, koja je pomogla da se stvori sve ono, čemu je
Nicolaes od malena naviknut da se divi na djelima velike
umjetnosti, ruku, koja je stvorila »Noćnu stražu«, veličanstvene
portrete i »Filozofa«... Rembrandtovu ruku. No Maes se nije
usuđivao da priđe bliže. Odstupio je sa strahopoštovanjem, kao da
ga je neki knez bio primio u audijenciju, pa mu se sada valja udaljiti.
I pođe, a bol ga razdiraše.
Kad je uhvatio za kvaku na vratima i kad je željezo zazveckalo,
oču majstorov glas:
— Zbogom, Nicolaes. Želim ti svako dobro u budućnosti!
Učenik se okrenu. Rembrandt je sjedio u istom položaju kao
prije. Maes osjeti vruće suze. Opet pogleda u ruku, koja je sada bila
opuštena i još se polagano micala. No već je bilo prekasno. Veza,
što ih je vezivala, bijaše raskinuta. Pa ipak, Nicolaes Maes prozbori
toliko toplim glasom iz dna srca, kao što dotada nikad u svome
hladnom, sebičnom životu nije progovorio:
— Ostajte zbogom, majstore. Nikad neću zaboraviti...
Vrata lupnuše.
Te večeri Rembrandt nije više radio. Ukućani ga čuše gdje
nemirno hoda gore-dolje. Idućeg jutra sjedio je šutljiv za doručkom,
s tamnim kolobarima ispod očiju, koji su ga odavali. Hendrickje ga
svu noć nije vidjela. Gledao je u stolice svojih učenika. Gdje su
nekoć sjedila četvorica i više njih, sad još bijahu samo dvojica. Oči
mu svrnuše s Ulricha na Heimana, ni riječi da prozbori.
124
XXVI
U dane, što su slijedili, Rembrandt ostajao rastresen, a radio je
samo još za rijetkih kratkih razbuktaja inspiracije. Odsutan duhom,
listao je po starim knjigama, premetao po svojoj zbirci oružja ili je
promatrajući dragocjene intarzije kušao da nađe zaborava. No nije to
smanjivalo njegov nemir i njegovu besciljnost. Kadšto bi — ta
mračalo se još dosta rano — izišao i prošetao negdje u blizini.
Zimske večeri bijahu pune čudnovatih boja; nad bijelim
grachtovima kuljala teška modra para, drveće se izdizalo tamno i
kruto poput crna kristala, grane i hvoje sačinjavahu nezbiljski,
čudesan preplet čipaka; smeđe i sive kuće naslanjale se jedna na
drugu. Za tih šetnja Rembrandt bijaše uvijek sam. Titus bi i sada
rado pošao s njim, prisjećajući se nekadašnjih večeri, kad mu bijaše
dopušteno da prati oca. No premda je bio gotovo siguran, da mu to
Rembrandt ne bi uskratio, ipak se nije usuđivao da ga za to zamoli.
Shvatio je — iako nije znao za pravi razlog — da otac želi biti sam,
da ga nakon odlaska Maesova nešto muči, te da u samotnim
šetnjama nastoji da se oslobodi te muke.
Jedne večeri, kad je snijeg tiho praminjao i sutonski se bijeli
plašt spuštao na kuće, stabla i na vode, netko zaustavi Rembrandta u
šetnji. Po glasu čovjeka, koji ga je uhvatio za kaput, Rembrant
prepozna Van Ludiga, odvjetnika, koji je amsterdamskim javnim
bilježnicima bio odmamio već mnogo klijenata. Van Ludig bijaše
neki dalji rođak Rembrandtov. Majstor ga nije trpio; Van Ludig
bijaše se malo pomalo obogatio, pa se govorkalo, kako svoj imutak
nije baš stekao na pošten način. No o tome Rembrandt nije znao
ništa posigurno; nikad u životu nije mario za muža svoje rođakinje,
a kad bi se jednom i susreo s njim, obojica bi razgovarala sasvim
općenito, dohvaćahu se porodičnih prilika.
To što se Van Ludig tako iznenada pojavio — on je kanda
vrebao Rembrandta — osjetio je majstor kao neko zlokobno
znamenje. Van Ludig se gradio, kao da je ugodno iznenađen, što
vidi svoga rođaka. Porukovaše se; Rembrandt mlitavo i suzdržljivo,
Van Ludig sav previrući od bujice riječi. Raspitivao se za
Hendrickju, za Titusa i svakojake poslovne stvari, koje mu je
Rembrandt tek nerado povjeravao. Ta trebalo je da Van Ludig zna,
125
da su životni putevi njih dvojice i odviše različiti, a da bi se sada
sasvim neusiljeno mogli razgovoriti! I stoga su Rembrandtovi
odgovori navlaš bili kratki i odsječni, da bi se razgovor što prije
dokončao.
Već je Rembrandtu bilo na jeziku nekoliko riječi oproštaja,
kadli Van Ludig u bujici riječi spomenu i ime Sixovo. Rembrandta
štrecnu nelagodna sumnja, i on pozorno diže glavu. — Van Ludig
kao da je opazio tu odjednom pooštrenu pozornost svoga rođaka.
Bijahu zastali, no onda i opet polagano pođoše dalje: koraci im se i
nehotice usmjeriše prema Breêstraatu. Tek sada zapodješe ozbiljan
razgovor.
Van Ludig uzdisao, dok su mu noge uz tiho škriputanje tapkale
kroza sve višu naslagu snijega. Nije stezao cič, kako ponekad steže
za kasnih zimskih večeri, kad se opažaju prvi laki predznaci da se
godišnje doba mijenja. Rođaci su hodali otvorenih kaputa. Dah im je
poput lakih oblačića lebdio u zraku.
Van Ludig se oglasi napol gunđajući, napol mrmljajući, te ga
Rembrandt jedva mogaše razumjeti; no znao je posigurno, da je
ponovno izrečeno Sixovo ime. To ga je uznemirivalo, jer u tom
gunđanju i mrmljanju bijaše kao neka prijetnja. Nije više mogao
obuzdati svoju nejasnu radoznalost, te darnu svoga subesjednika u
podlakticu.
— Pa što je to sa Sixom, kad mu toliko spominješ ime?
— Van Ludig očajno pokrenu skut svoga kaputa — čudnovat i
sablastan crn znak usred blijede snježne noći.
— Pa eto, velika gospoda više ne plaćaju! Od njih više ne
možeš vidjeti ni srebrnjaka ni zlatne forinte... Puste obveznice, to je
jedino čime se oni čovjeka otarasuju...
Od neke zloslutne sumnje Rembrandtu navrije krv u obraze.
— Zar Six tvoja potraživanja plaća obveznicama? Van Ludig
uzdahnu. No Rembrandt osjeti njegovu đavolsku radost u onoj
samilosti. Ponovno ga zgrabi za ruku.
— Plaća li možda mojim obveznicama, Van Ludig? Van Ludig
pošutje časak. »Sada se pravi, kao da me hoće štedjeti«, pomisli
Rembrandt, i u njemu se pobudi mržnja i prezir. Pogleda čovjeka
kraj sebe, a ovaj ponizno kimnu glavom. On je bolje glumio žalost i
zabrinutost negoli najsavršeniji glumac. I odjednom Rembrandtu
sunu misao kroz glavu: novac — novac sve njih izjednačuje;
prokleti krajcari uče ih hiniti ... uče ih da hine samilost ... čak se i
126
između rođaka ispriječio taj kao dijamant tvrdi zid.
No još ništa ne reče, jer Van Ludig poče ubitačno polagano
pretraživati svoje džepove. Sada bijahu sasvim blizu Breêstraata.
Van Ludig je još uvijek tražio, protiskujući kratke, kao samilosne
uzdahe, i pokazujući zabrinutost. Kad su stajali pred vratima
Rembrandtove kuće, nađe što je tražio — odulji, pečatima proviđeni
pergament.
Rembrandt je već nekoliko puta nestrpljivo udario zvekirom o
vrata. Otvori im Ulrich Mayr. Rembrandt gotovo gurnu rođaka u
kuću, a učeniku ni bijele ni crne; ovaj pak, sliježući ramenima i
nimalo se ne čudeći, opet zaključa vrata za svojim majstorom i
njegovim gostom.
Rembrandt brzo pođe ispred svog rođaka u sobu s
umjetninama. Bijaše prilično grubo uzeo onaj papir iz ruke Van
Ludigu, te ga je sada rasprostro na svijetlu žurno zapaljenih svijeća i
stao promatrati. Poznavaše ga dobro: bijaše posljednja njegova
obveznica Sixu, nema ni pol godine, što ju je potpisao. Držeći papir
u rukama Rembrandt kliznu u dubok stolac, te pogleda Van Ludiga.
Odvjetnik, koji već godine i godine nije bio u Rembrandta,
ogledavao se po sobi radoznalo i pažljivo. Vidio je svu silu slika —
tko ih je slikao, to on nije znao; vidio je kineske kondire i šalice;
sadrene odljeve glava i ruku, vidio kineske figurice, stare i
potamnjele; kacige, pancir sa srebrnim prsnim oklopom; svakojake
kuriozitete u staklenim posudama: morske zvijezde, školjke, rakove,
meduze, koralje. Činilo se, da on, onako ponešto nagnut naprijed,
nastoji da procijeni sve te stvari i da im odredi novčanu vrijednost.
Iz njegova držanja izbijala zapanjenost, podmuklost i zavist u isti
mah.
— Onda? — Obrati mu se Rembrandt, umoran i obeshrabren.
Van Ludig se okrenu kao čovjek, koji ne zna, što mu je činiti,
te ponovi onu svoju kukavnu kretnju rukom.
— Ta i sam si ga vidio... papir je u mojim rukama... Godina je
loša...
Rembrandtovo lice poprimi izraz mrzovolje, no Van Ludig se i
dalje prenemagao i kmekao:
— Ratovi... Sve je u nazatku... Rente su sve manje...
Rembrandt ustade.
Van Ludig se nije dao zastrašiti.
— Imaš kuću, koja mnogo vrijedi... U kaminima gori vatra...
127
Sobe su prepune čudesnih stvari, koje po svoj prilici imaju veliku
vrijednost... Tu ne vlada oskudica. Ti zarađuješ svojom umjetnošću.
Ne razumijem, Rembrandte, da je čovjek kao ti prinužden da uzaima
novac.
— Ne razumiješ? A valjda ne razumiješ ni to, da ja bez novca
ne mogu slikati? Da je meni potrebno imati pune šake novca, da bih
sve to izdržavao? Da ja i moji ukućani moramo također živjeti?
Van Ludig ga gledaše tresući glavom.
— Ali zašto živiš drugačije, kad ti to sabiranje umjetnina
proždire toliki novac? Ako ti novac, što ga imaš, nije dovoljan, zašto
nagomilavati toliko kurioziteta i trošiti tolike svote...?
Rembrandt se prezrivo nasmija.
— Misliš, zar ne, da samo bogati ljudi imaju pravo kupovati
ono, što je rijetko i plemenito. Misliš, da netko kao ja, koji pravi
loše poslove, i čija je slava zauvijek prošla...
Van Ludigu se odjednom žurilo da Rembrandta prekine:
— Ti si u zabludi. Ne poznam u cijelom Amsterdamu čovjeka,
koji se kao ti razumije u to, da pronađe ono što je lijepo, i koji bi bio
dostojniji da to posjeduje. Ali... (časak je oklijevao) kad se nađem u
novčanoj neprilici, a plaćaju me potraživanjima, koja glase na tebe,
onda se u svojoj bezazlenosti pitam, da li ti imaš pravo da
potpomažeš druge onim, što po pravu pripada meni...
Rembrandt stade preda nj.
— Konačno si izašao nasrijedu s istinom. Neka bude! Zato si
došao ovamo. Zbog toga izigravaš prosjaka: zbog novca.
Van Ludigu lice ponovno poprimi izraz jada, te se vidjelo da je
tu vještinu naučio od trgovaca:
— I ja moram živjeti, dragi moj Rembrandte... I ja imam svojih
obveza, ali dakako, želim i da im odgovaram...
To je posljednje izrekao gotovo oholim glasom.
Rembrandtu oči postale sitne i pakosne.
— Koliko je to?
I nagnu glavu nad pergament, a ruke mu se mlitavo ovjesiše niz
tijelo.
— Ne, nemam. Toliko ja ne posjedujem...
Opet je bacio pogled na papir, opet je vidio onu svotu; sjeti se
dana i sata, kad je taj zajam sklopljen između njega i Sixa... Sada se
i sam prestraši veličine one brojke. Pet tisuća forinti nije malenkost.
Sve je tu bilo zapisano dugim visokim brojkama, a kraj toga bijaše
128
još jedanput ispisano neumitnim šiljastim slovima: pet tisuća forinti.
Van Ludig se približi. Oprezno, ali sa čvrstom odlukom.
Ispruži ruku: prihvati priznanicu. Onda je odjednom istrže majstoru
iz prstiju, savi je natroje i oprezno stavi u džep. Nepovjerljivost,
ograničenost i glupa pakost, što su se odražavale u tom potezu,
razbjesniše majstora. Umalo što nije digao ruku — ali se svlada.
Samo pođe do vrata, naglo ih otvori širom, tako da je odjedanput
prodrla studen iz predvorja, koje bijaše popločeno kamenom, te bez
riječi ustuknu.
No pošto je Van Ludig, prošavši mimo njega, bio izašao,
osjećao se pobijeđen. Onaj smiješak njegova rođaka bijaše pun
prijetnje, jogunast, s visoka — odavaše otrovnu, nepoštednu zavist,
zavist malograđanina prema umjetniku, zavist bezimena čovjeka,
koji za trenutak drži u svojim šakama slavnoga čovjeka. I izraz želje
za osvetom u tom smiješku upio se u Rembrandtovo sjećanje i
prianjao i onda, pošto su se vrata već davno zatvorila uz trijesak. —
Rembrandt razabra, da se između njega i Van Ludiga još nije sve
dokončalo — naprotiv, da će borba sada tek započeti. I poče
razbijati glavu: što li zapravo od svega toga u njemu ostavlja takav
potmuo strah?
Odjedanput mu se učini da je našao, otkrio.
Sjeti se pogledâ Van Ludiga, koji su procjenjujući i ispitujući
prelazili preko umjetnina; a na pamet mu pade i to, da se Sixovo ime
nekoliko puta spomenulo. I njemu se učini da zna što mu valja
misliti: Six ga se već dugo klonio posjetiti; Six, stari prijatelj i
dobronamjerni pokrovitelj odnekoć, uvijek je zatajivao svoja
prijateljstva, čim bi posrijedi bio novac — pa tako i sada, i sada!
Nije se žacao da mu pošalje u kuću svoje izvidnike! Jer Van Ludig
bijaše uhoda! Potkazivač, najamnik Sixov! Njega, Rembrandta,
izigravali su pomoću njegovih vlastitih rođaka! Njegova bezazlenost
bijaše poznata, ta on nije vjerovao da bi itko bio kadar učiniti kakvo
zlo... I njegov se vlastiti rođak ušuljao u kuću, da bi se po Sixovu
nalogu uvjerio, da posuđeni novac još nije izgubljen, da iz
Rembrandtove kuće još ništa nije prodato, tako da mecena neće
pretrpjeti nikakve štete od novčane propasti svoga štićenika...
Rembrandt se okrenu. Neko blijedo, gotovo iscereno lice kesilo
mu se iz ogledala. Majstor odvrati pogled. Osjećao je da mora nešto
učiniti. Pogled mu pade na porculanske kipiće. Primi jedan u ruku.
Djetinjsko se srednjevjekovno lice smiješilo beznačajno kamenim,
129
budalastim osmijehom. Rembrandt je kipić prevrtao u rukama.
Dobro se sjećao, gdje ga je kupio i kako se njime ponosio. Priguši
jecanje. Sve će mu oduzeti. Opet pogleda figuricu. Najedanput je
podiže uvis i hitnu žestokim zamahom o pod, gdje se razmrska, te
ostadoše samo rbine.
130
XXVII
Najposlije došlo sve ono čega se bojao, sve, na što je on zguren
od prenapetosti i patnje i muke čekao, sve, zbog čega je u
pomamljenu bijesu građane i umjetnike bio izazvao, sve, što ga je
uznemirivalo i sprečavalo u radu — došlo neumitno, brzo kao vihor,
što udara, razara i sve nosi.
Ne bijaše gotovo tjedna, a da se ne bi javili kakvi vjerovnici.
Iskrsavali bi sa svih strana. Dolazili glasnici od Van Ludiga, zluradi
i nadmeni. Dolazile nadute sluge umjetničkoga mecene Beckera.
Dolazili ljudi, na koje Rembrandt nije ni pomišljao. Kao da je ona
urota tek sada došla na javu. Činilo se da jedni druge poznaju, bijahu
kanda jedni druge zarazili. Rembrandt je s užasom primijetio da ima
više vjerovnika nego što je i slutio. U nekim slučajevima bijaše
prošla jedna godina, u drugima minule dvije-tri, što je uzeo novac na
zajam i dao zalog. Ovdje od Witsena, ondje od Hertsbeeka, tamo od
drugih, s kojima je jedva još održavao veze. A kuća, kuća, koja još
nije bila isplaćena, kuća, za koju je radio već više od petnaest
godina... na sve to bijaše zaboravio. Zaboravio zbog svojih briga,
zbog svoga rada, kraj svojih snova i zamisli. A da im je o tome
govorio, nitko mu ne bi povjerovao. Bili bi se pogledali s jedva
pritajenim smiješkom, s puno međusobnog razumijevanja i
namigujući... Svaki put kad bi vjerovnike morao otpremiti,
Rembrandt bi kleo ili bi se, slomljen, svalio u stolicu.
Hendrickje, kojoj je morao sve priznati, trčkarala po kući s
očima crvenim od plača: nije mogla ni slutiti, da se on na sve strane
toliko obvezao. A kad je saznala, nedostajalo joj snage da se brani
od bespomoćnosti i bijede, što je sapinje. Neimaština ju lomila i
kršila — činilo se da je Hendrickje bila ostarjela za nekoliko godina.
Prošlo je još nekoliko mjeseci. Granulo proljeće. Živjeli su kao
u nekom paklu. U neprekidnu iščekivanju odlučnog udarca. No
Rembrandt je nekako osjećao, da to više ne može dugo potrajati.
Jedne večeri — bijaše to u svibnju — na vratima, što vode u
radionicu, stajaše neka spodoba, koja pozdravi svečanostrogo.
Rembrandt uzvrati pozdrav bez riječi. Prepoznade Thomasa
Jacobszoona Haringa, sudskog ovrhovoditelja. Rembrandt se
polagano diže i pipajući oko sebe potraži oslonca. Thomas
131
Jacobszoon Haring. Nema ni godinu dana, kako ga je slikao.
U došljakovu držanju ništa nije odavalo staro poznanstvo.
Služben i krut bijaše izraz njegova lica, bez i najmanjega znaka
samilosti ili smilovanja oči mu se skrivahu ispod bijelih obrva pred
prodornim, bojažljivim pogledima majstorovim. I još prije nego što
je činovnik i zaustio, Rembrandt reče u sebi: »Već sutra sav će grad
znati, da sam pao pod stečaj.«
132
DRUGA KNJIGA
133
I
Nikad prije nije Titus znao koliko zapravo voli svoga oca.
Pomišljao on na godine djetinjstva, kad je za vratom jahao s ocem
po sobi, gord konjanik na povodljivu atu, ili na duge, tamne večeri,
kad bi vani zavijali olujni vjetrovi, no unutri bilo sve tiho i svijetlo,
a otac mu pričao, što je nekoć čuo od tuđih, nepoznatih baka, ili mu
čitao iz knjige, vezane u bijelu kožu, knjige krcate basnama i
bajkama, a Rembrandt mu usto crtao nekakve životinje, koje su
izazivale strah i grozu, te bi Titusa, gledajući ih, podilazili žmraci
tjeskobne, slatke jeze; pomišljao on na ljetne tjedne, koje je nekoć s
Rembrandtom provodio tamo vani u Waterlandu, ili na večernje
obilaske po tajanstvenim bedemima tvrđavskim s ocem, koji u ono
vrijeme bijaše škrt na riječima — spominjao se ovog ili onog, jedno
bijaše lijepo kao i drugo, no za nj ni izdaleka dosta; on se divio ocu,
ponekad ga se i bojao s potajnim ponosom, da je to ipak njegov
otac, koga se pribojava — no sada, kada je napunio petnaest ljeta,
postao je prvi put svijestan, da svoga oca voli s nekim upornim
poštovanjem i privrženošću, koja je kadra sve učiniti.
Njegov otac, bogati, dobrotvorni, plemeniti otac eto je
osiromašio. Njegova su oca ponizili. Vidio je, gdje se otac, potučen i
zazorljiv od ljudi, povukao i odšuljao, a cijeli je grad to promatrao u
samilosnoj zluradosti i s osvetničkim zadovoljstvom. Vidio je gdje
mu otac bježi, a u očima mu izraz, kakva nikad prije nije opazio —
izraz, koji sina ispunjaše bezgraničnom ljubavlju prema ocu, ali i
neizmjernom mržnjom u isti mah prema onima, koji su izazvali taj
pogled čovjeka gonjena i u samrtnom strahu.
Mržnja! Sjećao se tog izgona, kao da je jučer bilo. Nitko više
nije smio stupiti u tu kuću, vjerovnici su isposlovali izvlaštenje.
Najprije sudski pisari u kući, pečati po namještaju, brojevi na
slikama, koje prije nitko nije smio ni dotaknuti, brojevi na kipovima,
na oružju i na kuriozitetima, znakovi na mapama, tijeskovima i
tkaninama, a zatim još onaj veliki sramotni križ na raskošnoj
postelji, na kojoj ga je majka — njegova rođena majka, plemenita
Saskia van Uylenburgh — bila rodila i na njoj i umrla. Sjeća se
podrugljivih pogleda rubačevih pomoćnika, koji su stenjući i
zbijajući neslane šale, sve te najdraže mu stvari na svem svijetu
134
hvatali svojim poganim ručerdama bez imalo strahopoštovanja, i
nanosili na hrpu; vidio je pred sobom sudske pisare gdje procjenjuju
i određuju vrijednost pojedinih predmeta; no on je znao: cijene, ma
kako visoke bile, neće nikada doseći pravu vrijednost onih dragih
umjetnina. Titus se sjeća — pa to se tek onomad dogodilo, no
gdjekad mu se čini, da je od toga prošlo već mnogo vremena, a onda
opet kao da je sve to sasvim nestvarno, jer je sve kao mora — jasno
se i pun stida sjeća Rembrandtovih suza, kad su skidali talijanske i
njemačke slike sa zidova; nosili ih niza stube i otpremali u bilo
kakve dvorane za javnu prodaju. I ljudi će doći i gledati te slike i
smijati se, jer su nekad bile Rembrandtovo vlasništvo; tkogod će
poneku kupiti i hvastati se, kad bude visjela na njegovu zidu. No
Rembrandtove su slike odviše dugo bile sastavni dio njegove kuće;
neumjesno i nakaradno visjet će kod tih tuđih ljudi, među ostalim
posobljem, i nitko im se neće veseliti.
U danima stečaja Titus je besciljno tumarao naokolo, dok nije
morao k svome tetku, Gerardu van Loou. Strah ga spopadao od one
hladne, opljačkane kuće u Breêstraatu, kojoj vrata rubač bijaše
zaključao. Hendrickje se s Cornelijom odvezla u Waterland; a
Rembrandt stanuje u gostionici »Carska Kruna« na Heerengrachtu,
dok se ne svrši parnica, koju su Titusovi skrbnici poveli protiv
vjerovnika.
Titus živi uvučen u se i po pol dana lunja izvan kuće. U svoga
tetka, Gerarda von Looa, i svoje tetke, plemenite van Uylenburgh,
jede i spava. No on mrzi tetku, jer svaki dan pripovijeda o svojoj
velikoj samilosti, te onda govori o njegovu ocu potežući riječi, kao
što su lakomislenost, rasipnost, nesposobnost. Ogorčavala ga ta
samilost i to uvredljivo mišljenje, ispunjalo ga to gađenjem prema
njegovim rođacima, koji su doduše njemu htjeli pomoći, ali nikad
nisu bili voljni da priskoče u pomoć njegovu ocu.
Titus sada zna da obožava oca. To što osjeća, to je kao neki
nezajažljiv poriv — on ne zna, kako da izrazi te snage i kako da ih
korisno upotrijebi. Nitko ne bi smio mučiti i vrijeđati njegova oca i
tjerati ga u propast, jer je on dobar i jer je svakom pomagao i u
svakoga imao povjerenje. Titus se zaklinje da će se osvetiti! Zna,
gdje stanuju neki od onih koji su ga uvrijedili; opskrbljuje se
kamenjem; jednom čak uspije da se u blistavočistoj tetkinoj kuhinji
dočepa noža; tada se sate i sate skita u blizini omrznutih mu kuća;
no kada se pojave ukućani, onda odjednom uviđa nesmotrenost i
135
neizvedivost svoga nauma, tako te se svaki put vraća opet kući u
bespomoćnoj tuzi; ali zato raste njegova mržnja, drži ga noću
budnim, te ga dane i dane ispunja potmulim mislima na neki
konačni obračun — poslije jednom, poslije...!
Sada je sve nestalo. Kuća je pod tuđom upravom. Otac stanuje
u »Carskoj Kruni«, u maloj sobi, gdje ga Titus ponekad posjećuje.
Rasvjeta je loša, no Rembrandt je odnekle smogao malen lomljiv
tijesak, a od sirova drveta sklepao stol za rad, koji, ružan i neoličen,
stoji uz pokrajnji zid. Ondje je i nekoliko stolaca, presvučenih
olinjalim suknom, a na nekoj zidnoj polici leži Biblija. Ništa, ama
baš ništa ne podsjeća na raskoš i kras nekadašnje radionice. Titus se
gotovo srami uspeti se stubama i promatrati kako se otac usprkos
svemu ponovno latio posla. U toj mučnoj sredini! Maleni tijesak
klopara prigušeno i promuklo, no otisci su oštri i dobri. Na zid su
prislonjene tri-četiri započete slike. Pravo čudo! Rembrandt je samo
malo tjedana ostao izmoren i utučen, skrštenih ruku; sada je
ponovno gospodar svojih snova, ma kako bili turobni i zloslutni, ma
kako njegove misli divljale i preplašeno se naganjale. Crteži
pokazuju oštre, drljave linije, crven i zlato prosijavaju kroz noćnu
pomrčinu sudbonosnih slika. Titus zna: i njegova oca mori bol i
mržnja kao i njega samog, i dječaku to pruža stanovito zadovoljstvo,
no da bol i mržnja moraju i njegova oca kidati, to ga opet ogorčava i
raspiruje njegovu ljubav i mržnju.
Sada su siromašni. Titus nije nikad znao za neimaštinu. No
sada je upoznaje, ali ne do dna, jer se njegovi skrbnici trude da iz
sloma spase za nj sve, što se još može spasiti. No buduće godine
prijeteći nada nj se nadvijaju. Prije su ga mazili i razmazili, a da
toga nije bio svijestan, te je primao sve, ne misleći ni na šta; bez
zahvalnosti primao je jelo kao nešto samo po sebi razumljivo. Ali
sada se život bez blagostanja, bez udobnosti ne da ni zamisliti. Titus
je slušao rođake gdje govore, da će ga teške godine, koje ga čekaju,
sačuvati od raskalašenosti i da će mu očeličiti ćud. Zna on da su to
laži. Njegovo utančano osjećanje odviše je razvijeno, njegova moć
predosjećanja odviše izoštrena, a da bi vjerovao u takve brbljarije.
Protivnosti ga potlačuju. Nikad se neće na to priviknuti. Gdjekad se
skita po sirotinjskoj četvrti grada. Bijeda ga odbija i privlači, jer želi
vidjeti, kako drugi pate.
Bijahu to čudnovati obilasci puni straha, kroz crne ćor-sokake,
što se kriju duboko iza skrovitih puteljaka i uličica na stube. Bijelo
136
okrečene kućice s brižljivo podrezanim živicama, ispred kojih
bijahu pozidani četvrtasti bunari. Titus morade pomišljati na
obijeljene grobove iz Biblije, u kojima se krila trulež i raspadanje.
Isprva je još prezao da onamo priviri malo bolje, no radoznalost i
gnušanje u isti mah natjerali bi ga konačno da sve razgleda.
Djeca ga dozivala. U njemu osta žalac nejasna stida, što je u
svom odijelu od smeđa baršuna iz boljih dana još uvijek izgledao
kao patricijski sin. Poslije se ogrtao sivim kaputom, te je samo još za
mraka odlazio onamo, da ne bi padao u oči.
Otkada je vidio kako deset ili više ljudi — koji zapravo, kad se
radi o življenju ili umiranju, nisu nimalo drugačiji od njega i
njegovih roditelja i njegovih imućnih prijatelja — mogu čučati
zajedno u oniskoj, zagušljivoj prostoriji, otada je želio znati i to,
kako i zašto tu žive, zašto umiru i da li bi još mogli što izgubiti. I on
je vidio, i uvijek bi se iznova užasnuo. Nije u tome skučenom
prostoru mogao gledati žene u drugom stanju — njemu bi se od toga
smučilo. Kad je pomišljao, kako je to, kada se ti stvorovi sparuju,
sklapao je oči te bi silom odgonio te nepristojne misli. Žene, u
kojima je vidio kako sazrijeva život, pričinjale mu se kao prezrelo
voće, koje samo što nije sagnjilo, a jezgra mu već nagrižena. Takvih
je žena dakle bilo, a kraj njih njihovi muževi, pa roditelji i starci; i
svi su morali živjeti; a bilo je tu djece, male i velike, crnomanjaste i
plave, jadne i mršave, drske i plahe — i još više od svega, ali ne,
zaboga, samo ništa više! Sva su već od malena bila obilježena žigom
smrti: oko usta, između očiju, ponekad po rukama — ali sva su
imala taj znak.
Još beznadniji i nepodnošljiviji pričinjali mu se stanovnici
židovske četvrti. Taj čudnovati, prognani narod sa svojom
neobičnošću, koja se svaki put ponovno pokazivala, sa svojim
pridržavanjem stare vjere, koju je čak mudar čovjek, kao Menasseh-
ben-lsrael, hvalio oduševljenim riječima pred Rembrandtom, Titusu
se činio još bjedniji i izagnaniji od drugih. Kadšto, kad bi ih gledao
gdje dostojanstveni i dugobradi sjede pred vratima, za kratka
sunčanog podnevnog sata, morao je pomisliti na patrijarhe, i tada bi
shvatio očeve slike i bakropise; drugi put vidio je samo zapuštenost,
gadio mu se smrad, koji se isparivao iz kuća, i u kojemu su ti ljudi
živjeli, iz godine u godinu, i množili se, baš tako jezivo, kao i
sirotinja na malim majurima. »I u močvarama raste cvijeće, malo
otrovno sjemenje, koje se razvija...« pomišljao Titus za tih časova.
137
Došavši kući prekoravao bi sebe, što mrzi njihovu bijedu i
njihovo prokletstvo, jer mišljaše da bi čovjek zapravo morao biti
samilostan i milosrdan, i njegova mu se sućut s njihovim jadom
činila nedostatnom. Nikada nije bio toliko nesretan kao sada, kad je
upoznao život, koji mu je nekoć domahivao poput kraljevskog sna
smiješeći se iza riječi odraslih ljudi. Bespomoćnost i gnušanje — to
bijaše sve, što mu je preostalo od njegovih obilazaka po gradskim
četvrtima siromaškim. Znao je da ne može ništa promijeniti na
njihovu jadu, da amsterdamski gradski vijećnici prolaze kraj tih
živih groblja sliježući ramenima, da je ljudima poput Sixa, Tulpa ili
Valckeniera ta sirotinja deveta briga. Onda je on sve njih mrzio, i
siromašne i bogate: ta čega još ima dobrog, pravednog i čestitog?
Život bijaše zagonetka, nešto neprijateljsko, nešto nadmoćno,
čemu čovjek nije dorastao. Te su se misli neumorno sudarale u
Titusovoj glavi. U posljednje je vrijeme sve češće morao misliti na
svoju majku, na Frižanku Saskiju; promatrao je njezine slike, koje je
Gerardus van Loo spasio iz sloma, a koje su sada visjele u njegovu
predsoblju. Prvi put se osjećao kao sin one sanjarske, vitke žene,
koja je umrla, da bi on mogao živjeti. Prvi put obuhvaćao je Titus
svojom ljubavlju ono dvoje, kojih je ljubav njega rodila, neke davne
noći.
No za toga je u njemu rasla i spoznaja, da je on i previše sin
jednoga i drugoga, a da bi ikada mogao odlučiti, kojemu svijetu
pripada — da li svijetu umjetnika ili svijetu otmjenih građana; s
nekim je nejasnim uvidom shvatio, da je baš ta odluka u životu
značajna.
Ni načas mu nije palo na pamet, da sebe ubroji u narod, koji je
živio tamo u »obijeljenim grobovima«, iza pokrajnjih grachtova,
premda je bio siromašan. No znao je, da ga obitelj gradskih
vijećnika, iz koje je potjecala njegova majka, nikada neće priznati
ravnopravnim — ta zar se nije već sada događalo, da mu dobacuju,
kako u njegovim žilama teče očeva krv, da njega prikazuju kao
gramzljiva uljeza, kao čovjeka iz naroda, koji je načeo i spiskao
Titusov imutak? A mlinari, koji se bijahu obogatili, i pšeničari, koji
su tako dobro upućeni u sveto pismo, braća i bratići njegova oca —
nisu imali povjerenja u njegovu utančanu otmjenost, te ga ni oni
nisu priznavali kao svoga, nego su, kako je već običaj u seljaka,
zbijali šale s njegovim porijeklom i imenom njegove majke. I tako je
Titus osjećao — ne uvijek, ali od vremena do vremena — s bolnim,
138
polusvijesnim očajem, da se rodio kao otjelovljen razdor: s tolikom
je nepomirljivošću u njemu kolala krv njegovih roditelja, koja ga je
hranila.
139
II
Bijaše kasno u noći, i tiho, kad Rembrandt diže pogled s
radnog stola. Posljednji kusatak svijeće gasio se u svijećnjaku.
Majstora boljele vjeđe — no to je tek sada osjetio. Možda bi ipak
trebao jednom poći do doktora Tholincxa i pitati ga što misli o
naočalama. — Čudnovato — mišljaše Rembrandt — kao da je tek
jučer bilo, što smo se Adriaen i ja igrali pred očevom kućom. Sada
moj brat više ne može čitati bez naočala, a ni meni kanda svečeri
neće biti druge doli posegnuti za njima.
Čuo je kako vani sablasno zavija studeni jesenji vjetar među
nevidljivim kućama. Voda u grachtu razbijala se o zidove obale,
vjetar puhao sa sjeverozapada. Rembrandt otvori mali prozor. Slane
kapi poprskaše mu lice: trnci od magle i kiše. Pomrčina se sastavila
gusta kao tijesto; teško, olovno sivo nebo bijaše se spustilo na
crnoblistave krovove.
Rembrandt je uzdisao, na smrt umoran. Nakon duga stajanja
poklecavahu mu noge, a ni ruka nije sasvim mirno počivala na
uskom drvenom podboju. No bakropisi za Berchema bijahu
dovršeni.
Poslijepodne bijaše Clemens de Jonghe kod Rembrandta u
pohodima. Trgovac umjetninama i stari prijatelj nije mogao
uljudnošću prikriti svoje namjere. Donio je novaca — manje, nego
što su on i Rembrandt prije jedne sedmice dogovorili. Nakon
nekoliko kratkih riječi Rembrandt ga otpravi kući — zajedno s
novcem. Nije izmaklo njegovu pogledu kako je trgovac
umjetninama, na vratima srdito sa sebe otresao paučinu, koja mu se
na ulasku prilijepila uz kaput od tamna leidenskoga sukna, i
Rembrandt ga je čuo kako silazeći proklinje strme stube.
Majstor se smješkao ravnodušno sliježući ramenima. Nije više
mogao svojim posjetiteljima ponuditi duboke, udobne stolice niti
portugalska i levantinska vina u visokim staklenim peharima.
Nikada nije bio naročito gostoljubiv domaćin, no Hendrickje se
brinula, da na njegovu stolu ne bi ništa nedostajalo, tako te se svaki
mogao poslužiti; malo pomalo upoznao je ukus svojih prijatelja.
Sada je to pripadalo prošlosti. Vjerovnici, Titusovi skrbnici,
sirotinjsko povjereništvo, koje se umiješalo — cijeli taj proces
140
razbio je sve na komade. S osudom se odugovlačilo, a za to je
vrijeme stanovao ovdje, odgurnut ustranu, napušten od svojih
tobožnjih vjernih prijatelja — uvijek isto: Six, Six! — odviše plah,
da bi potražio svoje nekadašnje prijatelje u njihovim kućama i jeo za
njihovim stolom, kao oni nekoć u njega. No veselio se, kad je
Berchem jednostavno, sam od sebe došao k njemu i kupio od njega
bakropise po staroj cijeni, kao da se ništa nije promijenilo; to mu je
danas poslijepodne omogućilo da prkosi Clemensu. Nije se sjećao,
da mu je ikada bilo mnogo stalo do Claesa Berchema, koji bijaše tih
i ljubazan. Često se ovaj s drugima pokazivao kod Rembrandta, ali
su samo jedne večeri njih dvojica dugo i oduševljeno govorili o
umjetnosti na jugu. Idućeg je dana Rembrandt kupio nekoliko
talijanskih majstora od Berchema: jednog Palma Vecchija, jednu
mapu od Leonarda. Nakon toga bijahu njihove veze gotovo sasvim
prekinute. A sada dolazi k njemu taj mirni, crnomanjasti čovjek, koji
izgleda poput južnjaka, dolazi u »Carsku Krunu« i kupuje od njega
ono što mu u danima Rembrandtove slave nije bilo suđeno — tada
su izdajnici kao Cretzer i Clemens odnosili sve blago. Čudnovato
bijaše to, čudnovato — kao poruga sudbine.
Riječ izdajice još je uvijek u njemu potitravala... ali je znao, da
više ne može mrziti. Srdžba i očaj onih prvih dana ublažili su u
njemu sva pomamna čuvstva. Iza njegova čela nastala je samrtna
tišina. Kad je razmišljao o minuloj godini, ponekad ga obuzimao
osjećaj da je proživio nesreću nekoga drugog čovjeka, kao odron
brijega u nekom sanjanom krajoliku, nakon čega slijedi nezajažljiv
muk. Nakon olujinâ mržnje i bijesa njegove su misli onijemjele. Ali
kad bi dulje nego obično zagledao u oči petnaestogodišnjeg Titusa,
koje kanda sveudilj očekivahu od njega svu sreću svijeta, u njemu bi
ponovno planuo onaj kratki, žestoki očaj, odjek njegove propasti, te
bi se opet čula podzemna tutnjava planine. Nije trpio krajnje
oskudice: zato su se već brinuli vjerovnici i Adriaen, njegov stariji
brat, koji je sveđer iznova dobrostivo svladavao svoju seljačku
štedljivost. Imao je prostoriju za rad, i radio je. Je li zapravo i u
čemu oskudijevao...?
Hendrickje! Cornelia!
Ponovno mu je dolazilo do svijesti, s kolikom se iskrenošću sav
bio predao ljubavi prema njoj i djetetu, te ponovno spoznao, s
kolikom se hrabrošću obistinjavala njezina ljubav za svih tih godina.
No nikad mu nije postalo tako jasno, zašto se nije dala skloniti na
141
brak, zašto je u očima svijeta ostala samo njegova dragana; vrijeđali
je članovi crkvenog vijeća i malograđani, a ona je to bez protivljenja
trpjela. Sada je spoznao da ga nije htjela lišiti prihodâ od Titusova
nasljedstva, koji bi bili otpali da se ponovno oženio: tako je to bilo
određeno jednom posebnom točkom u Saskijinoj oporuci; time ga je
ona još onkraj groba opominjala da je ne zaboravi... No sada je
vidio: samo da bi on mogao bezbrižno raditi, Hendrickje je otrpjela,
da njezino rođeno dijete ostane nezakonito, dok je Saskijin sin
postao nasljednikom i njezina vlastitoga malog imutka; a ona nije ni
znala, kako je on uvijek osjećao za sobom onu sivu sjenu, koja je
prijetila i koja je sada iznenada pala na nj. Zato je ona podnosila, da
njezinu predanost njemu i katolici i nekatolici nazivaju
najnekršćanskijim imenima, što ih prosta svjetina može izmisliti.
Sada je ona s djetetom u Waterlandu, na majuru, gdje je i sama
odrasla kod one skromne starice, koju je volio i koju je to radije
nazivao majkom, što ga je podsjećala na rođenu majku. Čeznuo je
on, čeznuo... za Hendrickjom, za djetetom, za tišinom i širinom
Waterlanda, za mirom i spokojstvom...
Rembrandt stajaše kod prozora. Nije osjećao prodornu
hladnoću noćnoga zraka, nije vidio vlažno srebrno tkivo, kojim je
mrak prošarao grubo sukno njegova radnog haljetka. Jedva da je čuo
tamno hučanje olujne noći. Prijeđe rukom preko čela; nevidljiva
kruna majstora-slikara nije više ondje blistala. Građanin Van Rijn,
bivši slikar, prolazan, nesvojevoljan gost u nekom svratištu...
Nasmija se, kratko i oporo. No i ta gorčina bijaše samo
letimična, te se rasprši na površju duše, kao dah na ogledalu.
Ta život je odviše divlji i velik! Previsoko je on posezao za
plodovima, koji vise na nebu. Sada se survao natrag na zemlju, na
crnu, odvratnu zemlju, sada zavidnici mogu likovati! Primio je
pouku. Samo se jedanput čovjek uzdiže. Sa pedeset godina ne može
se više računati na naklonost promjenljive sreće. To je on uvijek
iznova gledao: tko jednom padne, više se ne diže. Znao je, da se
mora odreći svoje kraljevske prošlosti, svoga sna o sreći. Pa ipak,
ipak — ambicija iz mladih dana, koja ga je nekoć, kad bijaše gotovo
još dječak, otjerala iz Leidena u Amsterdam, koja ga je u odvažnoj
neobuzdanosti nagnala da prosi kćer jednog patricija, jednog
kneževskoga gradskog vijećnika, koja mu je nametnula tako velike
životne troškove i ulijevala fantastične misli, što bijahu preteške čak
i za njegovu nadarenost — zašto ga ambicija, ta vjerna pratiteljca iz
142
mladih dana, ni sada ne napušta?
Rembrandt podiže glavu. Nikakav glas smrtnika nije se miješao
u taj kor vjetrova i voda; sada, u gluho doba noći, on osjeća, kako je
nemoć, taština i nadčovječnost svega onoga, što je žudno želio,
pusta zabluda. — I gledajući tako van, kroz taj visoki prozorčić,
njemu bî, kao da grad odjednom leži u nekom ponoru, zajedno sa
svim onim, što je ljudsko: zajedno s častoljubljem, s pomamom za
raskoši, radom, zavišću, s dušmanstvom i izdajstvom — sa svime,
čime se onaj mračni soj tamo dolje muči, kinji i krvi — ili još
drugačije: tu svi žive na rubu bezdana kratera, tu se svetkuje i slavi,
zakrabuljeni ulizice oblijeću diku moćnika, miljenici sudbine krune
se zlatnim vijencima, svjetina pušta da njome vladaju, i kliče
vladaru, a samo nekoliko izopćenih kao on, na mrtvoj straži,
spoznaju besmislenost te opojnosti tik kraj razjapljenih ralja
opasnosti.
Rembrandt osluškivaše. Ne dižu li se zbilja k njemu neki
prigušeni krikovi? U dubini tinjaše modrikasti sjaj. Raskrilila noć
svoja golema krila i lebdi nad prostranstvom, dolazeći iz vječnosti;
zemlja postala mala, tetura kroz pomrčinu. No gore se bijahu osule
modrikaste zvijezde, blistalo more polusvijetla; i u zamagljenim
obrisima oblaka pomoli se odjednom lik, koji Rembrandt poznavaše
već mnogo, mnogo godina...
Obuze ga božanstveno divljenje. Više se nije usudio gledati ni
pomaći se sa svoga mjesta. Pod njim dolje hujao život u nepovrat,
pomaman i prolazan. No nebeski krajolik udubljivalo se sve jače u
onom svijetlu, koje je on tako često slikao oko glave onoga drugog u
svem njegovu sjaju. Drhtao je. Sve se u tom času preobražavalo, i
kad je konačno smogao odvažnosti da odstupi od prozora, spoznade,
da će odsada i on gledati svijet preobraženim očima.
143
III
Magdaleni van Loo bijaše petnaest godina, kad su njezini
roditelji Titusa uzeli na neko vrijeme u svoju kuću.
Još od najranijih dana bijaše ona hladna, izvitoperena mala
gospođica, željna puste raskoši, uporno samoživa u igri s drugim
djevojčicama; u školi se ulagivala učitelju, da bi sebi osigurala
njegovu naklonost i zaštitu; za igre na ulici briznula bi u plač, ako ne
bi prodrla sa svojom voljom; udarala je nogama o pod, vikala i
grdila, ne zaboravljajući svoju srdžbu tjedne i tjedne, dok se
iznebuha ne bi hladnokrvno i na djetinjski način osvetila. U svojih
drúga nije bila omiljela, mnogo više su je se bojale; roditelji joj
bijahu otmjeni ljudi: u crkvi su imali svoju posebnu visoku klupu uz
bočni zid, a stanovali u gospodstvenoj kući; djevojčica redovito
dobivala novac za slatkiše, imala je najljepše lutke, a haljine joj
bijahu kao blagdansko ruho, krute od biserja i od teške srebrne
tkanine.
Služavke u kući često su je proklinjale. Već kao posve malo
dijete vladala se kao gospodarica i odnosila se prema drugima s
visoka, kao rođena plemenitašica. Te osobine u tako mladom stvoru
dražile su i ogorčavale kuhinjske ropkinje. Što je postajala starija i
svjesnija te mržnje, to veću je gordost pokazivala, to više je u
riječima i u svom nastupu oponašala odrasle dame; svaki i
najbezazleniji prijestup služinčadi nemilosrdno je kažnjavala.
Prema svojim je roditeljima bila, između četiri zida, hladna i
drska. Lutku, koju je bezuvjetno morala imati, izlet čamcem do
kojeg imanja — izlet, što bi ga prijateljicama hvastajući se obećala,
nove haljine i koralje, sve bi to izmamila suzama i grdnjama. U
strahu, da bi se to neobuzdano i naprasno dijete moglo ozlijediti, kad
se kao mahnito bacalo na zemlju, Gerardus van Loo i njegova žena
svaki put joj popuštali, i tako Magdalena nije nikada naučila da se
podredi volji neke druge osobe. No prema prijateljima bijaše
uljudna, udvorna i djevojački dražesna, tako da su je ljudi, koji je
nisu poznavali, smatrali za prerano sazrelu, pretjerano uljudnu, ali
ljubaznu djevojku.
Kad je Magdaleni van Loo bilo četrnaest godina, znala je bolje
od mnoge dame visoka položaja, kako se uvojci začešljavaju oko
144
uha, dokle treba zakopčavati gornji dio na haljini, koliko široki
smiju biti plisirani rukavi, a koliko čipkasti nabori, i što sve treba
biti u torbici o boku; poznavala je mirisave vodice, koje nisu odviše
jake, i po kojima se može odmah razaznati otmjena dama od svake
druge; znala je posve sigurno, koliko treba okasniti u crkvi, i na
kojim mjestima propovijedi ili zajedničkog pjevanja treba izvući
rupčić od snježnobijelog batista iz tamnobaršunastog oplećka, da
gotovo nečujno obrišeš nos.
Znala je i više. Od školskih godina, otkako bijaše opazila da su
dječaci drugačije stvoreni negoli djevojke, u njoj je pritajeno
plamtjela neka bezgranična, nejasna radoznalost ispod naizgled
hladna joj ponašanja. Sve njezino starmalo biće bijaše potajno
prenapeto od traganja za tom tajnom. Oborenih očiju i sa skromno
napućenim ustašcima naučila je hiniti nevinost, kad bi se starije
djevojke ili žene sašaptavale hihoćući; odrasliji dječaci dovikivali
joj štošta, a ona se pretvarala kao da ih ne razumije, ali je još kako
brzo razumijevala; a u očevoj knjižnici našla je Boccacciovih
»Pedeset šaljivih pripovijesti« i »Vesele razonode mlađih kćeri«;
uzimala je te knjige sa sobom na tavan i gutala im sadržaj požudno
radoznalo i s nekim mutnim uživanjem.
Pod izlikom da mora po neke čipke, koje je tobože zaboravila,
ili da ima još nešto kupiti, uvečer bi prolazila tihim ulicama jedino
radi užitka, da je oslovljavaju muškarci, užitka, od kojeg su joj
tijelom prolazili srsi. Tada se osjećala kao žena; sama se sebi činila
kao neka Lukrecija, neka Beatrice ili Sofronija, koju odvažni i
požudni muškarci progone radi one jedne milosti; onda bi je obuzela
neka hladna čulnost, neki plahovito ustreptali predosjećaj nepoznate
joj strasti, mada bi u sav glas viknula da se samo jedan od tih
muškaraca ne bi zadovoljio pukim riječima.
Ta golema radoznalost i silno predčuvstvo još joj se uvećaše,
kad je nekom zgodom u kuhinji zatekla jednu od sluškinja u
zagrljaju nekoga muškarca. Vidjela je veliku ruku gdje obuhvaća
leđa djevojke, koja je drage volje i pomalo se crveneći dopuštala da
joj ona ruka raskapča oplećak... Magdalena je kao bez daha gledala
onamo: onda se odjednom sjeti dužnosti, što ih umišljaše, te sva
bijesna i zgražajući se pristupi onom paru.
Tek što ju je onaj čovjek ugledao, već i pobježe, a djevojka,
prestravljena i užarenih obraza, nestade u pokrajnjoj prostoriji.
Magdalena izigravaše nemilosrdna, kreposna suca ćudorednosti. Sve
145
sramne riječi što ih je njezin stalež izmislio za bludničenje, sada se
izliše na sluškinju, koju su uz rug i sramotu otjerali iz kuće.
No Magdaleni je još po čitave dane lebdjela pred očima slika
napo razdrljena oplećka, slika one pomamne muške ruke i podatne
djevojke. Uzbuđivalo ju je i progonilo neko nejasno osjećanje
zavisti i pohotljivosti. Potmulo i mutno je uviđala, kako ju je slijepa
ljubomora natjerala da otpusti onu djevojku kao kakvu bludnicu. No
nije to htjela sebi priznati, te je hodala uzdignute glave poput neke
druge kreposne Suzane. Samo obmanjivački uporno htjela je
ustrajati u držanju, koje bijaše zauzela, ali ju je ponovno spopadala
ona njezina mračna nagonska čežnja za pohotljivim, zaljubljenim
šaputanjem na ulici. No onaj ju je događaj naučio, da se muškarac
može umiljavati ne samo riječima, i da bi ti noćni obilasci mogli
postati opasni po nju. Nekakav ju je neodređeni ženstveni osjećaj
samoodržanja opominjao da odagna iz svoga življenja to potajno
iskušenje. To ju je stajalo mnogo muke, ali joj je ipak uspjelo.
Otada ona poznavaše moć djevojačkog tijela, te je u većim i
manjim društvima, u koja su je tokom zime pozivali, neumorno
iskušavala tu moć. Mala riđokosa đavolica, koja je blago
pogledavala poput anđelka, s mekim, okruglim ustašcima i
stidljivim smiješkom. Njezini bi pogledi govorili i obećavali preko
lepeze i opet se ukrućivali. Za ciglih nekoliko mjeseci bijaše ona i
puna lukavstva i iskusnija od mnoge udate žene. Pred njom su nicala
nova slavlja: naslađivala je oči bespomoćnošću muškaraca, uživala
u samodopadnom poigravanju drugima, u svojoj uvjerljivoj putenoj
prenapetosti. Divljenje njezinim vanjskim čarima primala je s
hladnim osmijesima, igrala se svojom ogrlicom da bi joj dijamanti
bljeskali u kristalnoj vatri svijećnjaka.
Magdalena van Loo jedva da je i zamijetila Titusa, baš kao i on
nju. Za Titusa bijaše tetićna isto kao i sestra; nije joj obraćao nimalo
pažnje. Bijahu istih godina: za nju je to značilo, da je Titus još
dijete. Ona se sa svojim mislima zadržavala kod mladića, s kojima
je plesala, s kojima se vozala u saonama, koji su joj stavljali na
raspolaganje svoju kočiju i nosili joj ogrtač — sve sama slavlja, koja
su otrovnom zavišću prožimala njezine pokroviteljice, što su joj se
nekoć smješkale blagonaklono: nijednu djevojku njezinih godina u
svem Amsterdamu nisu toliko oblijetali kao nju.
Magdaleni se sve to činilo samo po sebi razumljivo. No
čudnovato: premda je gotovo svednevice primala zapečaćena
146
pisamca; premda su joj tajanstvene sluge donosile poklone od
tajanstvene gospode, i premda su je za plesa često molili za kakav
znak ljubavne naklonosti — ona se samo smijala; pisala je zgodna,
beznačajna pisamca u odgovor, koja bi poprskala kojom kapi
despika; primala je darove s ljupkom zahvalnošću; drskog bi pitača,
dok je plesala, lupnula lepezom po obrazu — no kao da je njezinoj
radoznalosti bilo sada sasvim udovoljeno: nije se zaljubljivala. Ako
bi dopustila, da joj poljube ruku, dopuštala je to sa samopouzdanim
gordim pogledom, dodir muških usana nije ju uzbuđivao; pa čak ni
onda, kad bi joj odvažne ruke, obvijajući ogrtač oko njezinih
ramena, dodirivale grudi, ne bi uzdrhtala niti se promijenila u licu.
Njezina je čulnost bila tek maglovita želja za znanjem — a u
šarenoj, bojaznobolnoj igri čula, u kojoj je naizgled sudjelovala, ona
nije proživljavala ništa od one tople boli i pomamne sreće svojih
vršnjakinja.
147
IV
Na blagom proljetnom suncu Titus polako prolazio galerijom
dućana na Damu. Visjela ondje teška sukna, kraj njih lebdjele čipke
i oslikane atlasne trake; u jednog trgovca bilo bjelokosti i rijetkog
kamenja, drugdje opet ležali po stolovima šeširi u širokim redovima,
pera i vrpce lepršahu na vjetru; iz nekog dućana dizali se pravi
oblaci s mirisavih vodica; svila i atlas u zagasitim preljevima stajahu
u trubama i svitcima među finim izrađevinama i okovanim
škrinjama. Svuda se vrzmali kupci, na vratima stajali trgovci sa
širokim osmijehom usprkos ratnim vremenima, pozdravljajući i
bodreći na kupnju.
Titus zastade kod nekog dućančića s francuskim ukrasnim
sitnicama, kadli oču gdje ga netko zove po imenu. On se okrenu.
Za njim, kod lutnjara, stajaše nasmijan čovjek, kojega Titus ne
prepoznade odmah. No brzo razabra, tko je, te pristupi sav rumen od
iznenađenja.
— Philips de Koninck!
I Philips se smiješio, prihvatio mu ruku i uzeo ga promatrati od
glave do pete.
— Postao si čitav momak, Titus!
Titus osjeti, kako se jače zarumenio, sleže ramenima i nasmija
se.
— Odakle ti ovamo, Philipse?
Philips spusti lutnju, kojoj je svejednako rukom prelazio po
zategnutim žicama, te povuče Titusa za sobom.
Stupali su polagano kroz jutarnje mnoštvo ljudi na prostranom
trgu prema »Francuskom Grbu«. Philips obgrli jednom rukom
Titusa, a drugom učini kretnju, kao da traži slobodu.
— Tamo prijeko postalo mi je pretijesno. Ne mogu ti ja živjeti
nigdje do u Amsterdamu, mladiću...! A onda, i moj brat Salomon
pozvao me natrag.
Titus ga pogleda. Imao je na sebi novo ruho po modi, uzan bijel
ovratnik, dugačak, taman kaput, fine orukvice na zapešću,
svijetlosiv, mekan šešir s malim perom, koje bijaše prikopčano
dijamantom. Lice mu tamnije negoli prije, a brk mu bodro strši uvis.
Činio se sretan. Zacijelo ga povratak u Amsterdam preobrazio.
148
»A hoćeš li nam uskoro u pohode?« htjede ga Titus upitati. No
pitanje mu zamrije na usnama, jer mu odjednom pade na pamet, da
je Philips otišao, kad se u njih kod kuće činilo, da je sve još
ružičasto; ali odonda su se prilike na zlo promijenile. Kuća u
Breêstraatu, u kojoj je Philips tako dugo kod njih stanovao, pripada
sada stranim ljudima... Zna li Philips uopće, što se s Rembrandtom
dogodilo...? Naravno, da je znao. O tome bi svatko u gradu kad-tad
poveo razgovor.
A sada je opazio i po Philipsovoj samilosnoj prijaznosti, da
ovaj umije odgonetati njegovu zbunjenost i nesigurnost; kao stariji
brat, Philips ga potapša po ramenu. Neki topao, lagodan osjećaj
sigurnosti obuze Titusa, i on oćutje toliku radost zbog Philipsove
nazočnosti, kakvu je posljednjih mjeseci tek rijetko kad osjetio.
Stajali su sada na drugoj strani Dama, kod »Francuskog Grba«,
poznatog svratišta slikara Barenta van Somerena, pred otmjenom,
velikom kućom, koju su posjećivali imućni Amsterdamci i njihovi
gosti, među kojima je Philips još uvijek imao mnogo prijatelja — a
to je Titus znao.
Kad htjedoše ući, odjednom pođe prema Philipsu visok,
crnomanjast čovjek. Smiješio se, i njegovo preplanulo, pjegavo lice
svidje se Titusu. De Koninck mu pruži ruku, te se rukovaše. Obojica
zatim svrnuše pogled na Titusa, kojega ti pogledi naglo zbuniše.
— To je Rembrandtov sin — objasni Philips.
Stranac se nasmiješi, i on se ponovno svidje Titusu. Lice mu
bijaše dugoljasto; kaput mu lako i poletno prebačen preko ramena
— to je Titusa uvijek zadivljavalo kod starijih. On pruži Titusu
ruku.
— Ime mi je Joost van den Vondel, Vondel mlađi.
Glas imađaše promukao prizvuk, i Titusa mahom obuze
neugodno sjećanje na takav jedan glas, što ga je nekoć, prolazeći
kraj neke krčme, čuo gdje kriči. A sjetivši se toga, pade mu na
pamet i to, što se govorilo o pjesnikovu sinu: da je propalica, pijanac
i rasipnik.27 I tako pade sjenka na onaj prvi povoljni dojam. Titus se
malko nakloni, a to je Vondelova sina očito mnogo razveselilo, jer
se ponovno smijao pokazujući dva reda blistavih zuba, koji su
27 Sin najvećeg nizozemskog klasika Joosta van den Vondela bijaše bezbriga i
rasipnik, te je 1656. proglašen insolventnim, pa je otac morao isplatiti 40.000
guldena, da sina oslobodi od zatvora. — Prev.
149
njegovu zagasitu licu davali izraz muževnosti i snage.
Philips je naglo i širom otvorio vrata gostionice, ali ga Joost
van den Vondel zadrža.
— Moram ti nešto isporučiti — reče nacerivši se prema
vratima; — unutri se naime više ne smijem pokazati — objasni
okrenuvši se napol prema Philipsu, napol prema Titusu. — Moj otac
želi, da mu se načini portret, prije nego što otputuje u Dansku.
— U Dansku? — u čudu će Philips.
Vondel kimnu glavom i uze promatrati svoje šiljaste cipele.
— Da poplaća moja dugovanja kod Danaca, da... Neugodna
stvar.
Onda se opet osvrnu na Titusa, naže se k njemu i povjerljivo
mu prinese usta na uho:
— Znam ja što znači, mladi Van Rijne, kada te proglase
insolventnim. Znam, što se dogodilo vašem ocu. Iskusio sam to na
svojoj koži. I mene naganjaju neprijatelji. Već tri godine ne smijem
ni rukom maknuti, a da mi uhode ne bi bili odmah za petama.
Oko usana zareza mu se bora, koja je njegovu licu davala krut,
neprijateljski izraz osvetničke mržnje. Titus se ponovno zacrvenje;
nije znao, što da kaže. Uvijek kad bi se zapodijevao razgovor o
nedaći njegova oca, osjećao se smeten i uznemiren; a što mu je taj
čovjek povrh toga pripovijedao i o svojim vlastitim prilikama, to ga
je još više smutilo; s druge strane, osjećao se polaskan, što je Joost
van den Vondel — ta njemu bijaše gotovo isto toliko godina kao i
Titusovu ocu — s njim razgovarao kao sa sebi ravnim. I opet svrnu
pogled prema Philipsu, koji se malo posprdno i uveseljeno smijuljio,
i Titus ne znade, što da misli o Vondelu. No srećom Philips dokonča
njegovu smetenost, upitavši Joosta:
— A kada da dođem?
— Što prije možeš — odvrati Vondelov sin; i s iznenadnim
pakosnim osmijehom, koji je za Titusa imao nešto jezivo, nadoda:
— Stari se kanda baš boji, da će u Danskoj otići Bogu na
račun! Već ga je Flinck nacrtao.
Philips se ljutit okrenu, a Joost se smijao dugo i zlobno. Zatim
uhvati Philipsa za kopču na ogrtaču, a glas mu zvučao gotovo kao
prijetnja:
— A sada nešto drugo... Jesi li posljednjih dana viđao Sobbea?
Philips se začuđeno zagleda u nj.
— Sobbea?
150
Joost učini nestrpljivu kretnju.
— Da. Ono njuškalo mojih vjerovnika.
— Ne poznam ga — odvrati Philips.
Van den Vondel stupi korak natrag, pozdravi pretjerano
uljudno, domahnu Titusu, obrnu se, i već se velikim koracima
izgubio u vrevi.
Philips gledaše za njim sažalno, a Titus pogleda Philipsa.
— Nije on loš — poprati zatim Philips. — Samo beznadno
lakomislen. Prava je nevolja, što mu se otac toliko kinji i žalosti
zbog njegova bankrota... Ali hajdemo, prijatelji mi domahuju.
*
Te je večeri Titus zaspao s uspomenom na neku veliku svijetlu
prostoriju, gdje je za dugim stolom sjedilo mnogo plavokosih i
crnomanjastih ljudi, dok je vino poput blistavocrvenih čunjeva
podrhtavalo u peharima. Philips je, osmjehujući se i ćeretajući, išao
naokolo, pilo se u njegovo zdravlje, a on, Titus, prvi puta se osjećao
kao muškarac među muškarcima, primljen u taj krug kao sin
Rembrandta van Rijna.
Među drugima Titus je vidio nemirno lice Vondela mlađeg,
koji je čas šaptao, čas bučao u sav glas; mislio je na jak, začinjen
miris vina; zatim je opet gledao sebe gdje s Philipsom prolazi kroz
sumrak.
Šutjeli su, dok Philips ne zastade.
— Još te uopće nisam pitao za oca — reći će mu Philips.
Titus se bio silno zaželio, da Philipsu otvori svoje srce.
Neobično prijateljsko držanje starijeg učenika i pripitost smekšali
mu ćud. No onda je prevladao stid, da nekome drugom povjeri svoje
misli; možda bi ga Philips ismijao ili ga uz beznačajnu šalu potapšao
po ramenu, a to Titus ne bi podnio kao odgovor na svoje gorko
kazivanje.
— Ta posjeti nas jednom — ipak će mu Titus.
Usprkos sutonu, vidio je, da se Philipsu lice natuštilo. Čak su
pošli još nekoliko koraka, a da ni riječi nije izustio. A onda mu je
glas zvučao posve drugačije.
— Je li Dullaert još u kući?
Titus ga je zapanjeno pogledao, a onda stresao glavom.
— Svi su otišli.
Činilo se, da je Philips razočaran i zadovoljan u isti mah. On
151
primi Titusa za ruku i zastade:
— Onda ću uskoro navratiti. Pozdravi mi oca.
Titus je dugo razmišljao o tom kratkom razgovoru. I sada mu
se činilo, da zna, što je Philipsa tada nagnalo da otputuje; onaj bijeg
je u Titusovu sjećanju uvijek lebdio kao neobjašnjiv doživljaj.
Bijaše mu nekako čudno u duši. Život se sve više pred njim
rastvarao, izgledi postajali sve uzbudljiviji, gotovo užasni. No jedno
je znao: bio je Philipsu vrlo naklon, radovao se njegovu povratku u
Amsterdam, i ništa mu nije zamjerao.
152
V
Nekoliko dana poslije, pošto je kod Claesa Berchema predao
stanovitu količinu naručenih bakropisa, Titus se uputio kući preko
Schansa.28 Hodeći tako najedanput oču poznat promukao glas, koji
mu nazva dobar dan.
Pogleda i vidje visok lik u lepršavu ogrtaču, prepozna Vondela
mlađeg. Isprva bijaše ugodno iznenađen, no kad mu Vondel pruži
ruku, zapahnu ga bodak i neugodan vonj rakije, pa kad zajedno
pođoše dalje, Titus opazi, da je Vondel pripit.
Joost van den Vondel zapodjenu razgovor nesuvislim riječima,
ne očekujući nikakav odgovor.
— Pođite sa mnom — reče. — A kako vam je zapravo, mladi
Van Rijne? Još uvijek kod Gerarda van Looa, kako čujem?
Nikakvih izgleda na bolje dane? Ah, loša vremena, loša vremena.
Ratovi, stečajevi... Pošteni trgovci i pošteni slikari postaju žrtve.
Glas mu se snizi do promukla šaptanja.
— Zar nije tako? Da sam htio biti nečastan, i vaš otac, mladi
Titus, onda — onda bismo i mi mogli držati kočiju i sagraditi kakvu
kućicu na Vegtu!
U nemoćnim, fantastičnim kretnjama mlatarao je rukama po
zraku, kao da želi iz velikog Ništa stvoriti slike, o kojima je sred
jave sanjao. Zatim primi Titusa pod ruku, prije nego što se ovaj i
snašao, i povuče ga sa sobom u neku pokrajnju ulicu.
— Poslušajte — reče — prevaren je i vaš i moj otac. Oni se ne
poznaju, ali mi, njihovi sinovi, mi se bolje razumijemo. Očevi nam
jedan slikar, a drugi pjesnik, i to najveći u svome gradu, kako vele.
Obojica su siromašni. A mene su ljudi uvukli u propast. Nisam ja
ništa kriv. Prokleti Danci! Stari sjedi sada na Beltu. Jest. I što ja sada
tu mogu, što on mora isplaćivati moje dugove? Jesu li ti pričali o
meni mnogo zla? Znam, da me ogovaraju — sve čestite ljude
ogovaraju.
Titus slušao napol s gnušanjem, napol radoznalo. »Pijan je«,
pomisli opet, i osjeti kako ga obuzima neki tihi, potajni strah od toga
Vondela.
28 Schans (čitaj: Shans) — opkop, utvrđenje. — Prev.
153
— Amsterdam je grad od smeća i zlata — žestoko će Vondel
— grad škrtaca i puzavaca! Kurjaci, gramzljivci i izdajnici svi
zajedno! Kažu li, da sam previše tjerao kera? Hajd' pokaži mi
čovjeka, koji jednom nije morao jad svoga srca ugušiti u vinu, u
plesu i pjesmi. Mrzim licemjerstvo. Amsterdam vrvi hipokritima.
Kako ono veli moj otac:
Kako, gosparu moj, svak se Bogom kune,
a zulum, nepravda ništa da ga zbune?
A tko bi to bolje znao od moga i vašeg oca, mladi moj
Tituse...?
Titus se ljutnu i ustuknu. Vondel ga i opet uhvati za mišicu.
— Večeras ćemo se malko proveseliti — reče. Poznate li
Krijna Hoofta?
Titus ga začuđeno pogleda i zanijeka glavom.
No Joost nije ni taj znak sačekao, već je dalje razvezao:
— To mi je pastorak. Sin Baertin. A Baerte je oštrokondža.
Zacijelo znaš Krijna? Smušenjak je to, i uza sav trud nisam uspio da
od njega učinim valjana trgovca. Sutra će biti punoljetan, pa će
tražiti svoj novac... Svuda u Amsterdamu ima novaca, i tu se ne pita,
što je moje, a što tvoje... Ali kod mene...? Večeras se moramo malko
zabaviti.
Titus zastade.
— Gosparu Vondel, valja mi kući. Otac me čeka.
Vondel ga zgrabi za podlakticu. U glasu mu se osjećao prizvuk
bijesa.
— Proveselit ćemo se — navro Vondel. — Tako valja. Pa nisi
više dijete. Samo se ne boj. Bit će tamo i ženskinja. Znam već, da
još nisi... — i zvučno se nasmija. — Ah, i nije bogzna šta. Dođi!
Stajali su pred nekom uskom kućom. Pročelje bijaše mračno. Iz
dubine odzvanjahu nejasni šumovi, pjesma, svirka, plesni koraci.
Prije nego što se Titus mogao istrgnuti, Vondel je već otvorio vrata i
ugurao ga.
— Pa ti si već čitav čovjek. Zašto se družiš s onim lupežom
Philipsom? Može te samo pokvariti. Ovdje je nama mjesto.
Stajali su u nekoj dugoj, oniskoj prostoriji. Do Titusa dopiraše
potmula buka. Prvo ugleda plesne parove pod svijećnjakom — tri
muškarca i tri žene. Neko glazbalo pratilo ples kriještavim zvukom.
154
Zatim razazna u polutami stol s lulama i žeravnicima; za stolom
sjedilo nekoliko ljudi. O neki se ormar u zidu naslanjala mlada žena,
koja pohitje Vondelu, čim ga opazi. Titus vidje, da su joj haljine
sasvim tanke i da je jedva nešto starija od njega. Muškarci
pozdraviše. Vondel se nasmija i pomno zatvori vrata za Titusom.
Zatim uhvati djevojku u naručje te je nekoliko puta njihnu amo-
tamo, pa je posadi pokraj Titusa.
— Evo ti dovedoh jednoga malog prijatelja.
Titus se osjećao zastrašen i nesretan. Djevojka imala velike,
umjetne uvojke; mogli su joj se vidjeti članci na nogama, a prsnik
joj bijaše bestidno duboko izrezan.
Ona ošinu Titusa podrugljivim, jogunastim pogledom, koji ga
je još više zbunio i oduzeo mu svaku sigurnost. Onda ga povuče u
neki kut, a on nije smogao da joj se usprotivi;
Tu smo dakle! Muškarci i žene zajedno u besramnoj pijanki!
Bijaše nepodnošljivo, i Titus se, tražeći pomoći, ogleda za
Joostom. No ovaj se više nije brinuo za nj. Sjeo je za stol, kao da je
tu kod kuće. Titus je, uostalom, znao, da i jest tako; zatim je Joost
dohvatio lulu te udario s drugima u kartanje. Ples se prekinu. Tišina
bijaše još strašnija. Titus pogleda djevojku molećivim pogledom.
Ona se ovlaš nasmija, te se činilo, kao da mu se smilovala i da će ga
poštedjeti — i on se već ponadao, da će mu otvoriti vrata. No ona se
predomisli, uhvati ga za ruku i povuče ustranu. Zatim sjede i ispruži
noge, to joj i opet vidje članke, snažne i vitke, kakvih još nikad nije
vidio ni u koje žene. Obraze mu obli rumen, nije znao, kamo bi s
rukama; oborio je glavu i poput skrušena grešnika stajao pred
djevojkom, koja ga nepomična lica kao u krvnika upita:
— Tko si ti zapravo, majčina mazo, te se praviš tako glup?
Titus nešto smrmlja, a ona prasnu u smijeh.
— Takva bojažljiva gosta nisam još nikad imala! Titus ju je
mrzio. I predobro je znao, što je mislila, te se osjećao poniženim kao
onda, kad je izbjegavao posprdljive djevojčice, jer ga je njihov hihot
vrijeđao. No tu ne bijaše uzmaka.
Odjednom djevojka ustade i izvi se pred Titusa. On podiže
ruku kao u obranu. Ona se ponovno nasmija te ga mahom ščepa za
jaku, poravna je i pogleda njega u oči, radoznalo i zapovjedno.
— Ta valjda se ne bojiš jednog poljupca?
Titusu zape dah. Tik pred njegovim licem sjalo se njezino,
užareno od vina i plesa. Njezin mu dah dodirivaše čelo. Odjednom
155
osjeti, kako su mu dvije ruke zgrabile glavu, a na usnama oćutje
topao, vlažan dodir. Trže se, no djevojka zabaci glavu te udari u
vrištav smijeh.
Iz Nieuwendijka djevojke su fine,
vesele su one u luci, na gatu,
u Kalverstraatu gledaju s visine,
sve od reda tek pređu na Warmoesstraatu.
Na Bedemu naći ću ljubav u cvatu.
Na Nasipu sve su ružičaste, drage,
al najviše ih volim kraj sebe nage...
derao se sada neki tromi muški glas, u kojemu Titus prepoznade, sav
gnušajući se, Joostov glas. Bučno se odobravanje zaori, kad
zamniješe posljednje riječi. Jedan je od muškaraca udario takt
vinskom čašom — razdražujući ton, koji se sveđer ponavljao, udar
tvrda stakla o tvrdo drvo. Djevojka, koja je Titusa još držala za
ramena, odjednom ga odgurnu natrag; u plesnom skoku otprhnu u
naručje muškarca, koji joj bijaše domahnuo srebrenjakom, te je sada
nastojala, plešući i poskakujući poput mačke, da dohvati komad
novca, što ga je on držao u ruci uvis ispruženoj. Kad bi god segnula
za srebrnjakom, odjeknuli bi sa stola dernjavi, kričavi povici
odobravanja.
Titus duboko uzdahnu. Stajaše tu postrani, sam, i nitko se nije
obazirao na nj. Ponovno nehotice pogleda prema izlazu, no prolaz
bijaše zakrčen: između njega i vrata kretahu se plesači.
Titus sklopi oči. To, što je vidio i čuo, omamljivaše ga nekim
kobnim čarima. Je li zbilja želio otići? Ili je čak želio ostati i gledati
i slušati ono, o čemu je za samotnih noći sanjao i bulaznio, ono, što
mu se sablasno vrzmalo po glavi, sve one uspomene, sva pričanja,
sve one riječi i izreke još od najranijeg djetinjstva... Tu je ono, ona
kockarnica, onaj »burdelj«, kako su to Jeroenovi prijatelji nazivali,
davno, davno nekoć...
Ta djevojka! Titus je morao pogledati prema njoj. Njezino
mahnito plesanje, njezini divlji, mačkasti skokovi uz glomazno tijelo
njezina plesača-dugonje, sve to bijaše puno grešne ljepote. Vidio je,
kako bi joj ponekad zalepršala suknja, te joj se vitki članci zamamno
zaobljavali u listove; i zamišljao je njezine noge pod mekom
lepršavom tkaninom. Zacijelo su lijepe, kao mlade bijele breze, isto
156
tako snažne, gipke i duge. Vidio je gdje joj male dojke, dok pleše,
podrhtavaju u duboko izrezanom prsniku, i mukotrpan osjećaj
stegnu mu srce. Samo joj lice nije gledao — to crveno, od vina i
opojstva pjegavo lice, i taj podrugljivi pogled i naprćena usta... usta,
koja su ga poljubila. Poljubac... Još je osjećao žarki dodir njezinih
usana. Prvi put ga, eto, žena poljubila. Mlada Eva cjeliva mladoga
vjerenika u Zemaljskom raju. Prvi put gledaše Titus ženu kao
vjerenicu, kao poželjnu prijateljicu, tijelo koje obećava stotinu
naslada.
Što radi onaj muškarac s njom, dok plešu? Titus je s
nesvijesnom, ali bolnom ljubomorom pogledao u zdepaste ruke
onoga spadala, čija je maženja djevojka mirno podnosila. Osjećao je
kako mu krv udara u sljepoočicama. Jezik mu bijaše otvrdnuo, grlo
mu se osušilo. Više nije mislio. Znao je samo to, da je tjeskoba
požude zamamno lijepa, i da ta oniska, četvorasta prostorija s
prigušeno-crvenim svijetlom i barbarskom bukom krije neke čari,
kojima se ne usuđuje približiti, a koje ga ipak silno sputavaju i
prikivaju za mjesto. Ta djevojka, ta djevojka...
Odjedanput se lecnu. Neki visoki lik stajaše pored njega —
Vondel. Titus osjeti burne otkucaje svoga srca. Kao da je opazio, da
Joost nešto namjerava s njim.
Vondel ga povuče na svijetlo.
— No, jesi li što naučio od Annete?
Annet, Annet. — Zvala se Annet. Titus pogleda prema skutu
zavijorene suknje i obrubu prsnika. Vondel ga prodrma za ruku.
— Onda?
Titus okrenu glavu, kao dijete, koje netko oštro gleda u oči, dok
ga ispituje.
Vondel progunđa nešto za sebe, a onda mahnu rukom.
— Ovamo, ljudi, imate šta vidjeti! Mladića, koji još nikada nije
imao posla sa ženom!
Val smijeha dovalja se i zapljusnu ga prijeteći. Tri-četiri
muškarca izroniše iz crvenog sumraka. Titus se osjeti bespomoćan,
obuze ga očaj. Bijaše, kao da je krvnik domahnuo svojim
pomoćnicima. Prije nego što je znao, što se događa, dva su
muškarca nešto doviknula jednoj od žena; sva sopćući od smijeha
ona dopusti, da je uhvate i odvuku u tamni kut, gdje je Joost
pridržavao Titusa. Titus shvati, što smjeraju. Grčevito je stisnuo oči.
Čuo je neslane šale gostiju, promukli, pijani glas Joostov, gugutav
157
smijeh one žene, koja se napol otimala, napol puštala. Šumovi su
bolno prodirali u njegovo uho. Onda osjeti, kako ga je Joost gurnuo
naprijed.
— Ne! — viknu.
Odjednom ga pustiše. Oču se bat brzih koraka. On se sroza na
drveni pod. Zapljusnu ga hladan val zraka. Zavlada mrtva tišina.
Kad je Titus digao pogled, više nije vidio onu polugolu ženu.
Ali kod stola stajaše Vondel nasuprot nekom muškarcu, kojega prije
nije bilo; zacijelo je tek toga časa ušao.
Titus se osjećao na smrt umoran i smeten; u sljepoočicama
udarali mu čakanci i maljevi. Sad bi pobjegao, no stranac stajaše
leđima okrenut vratima i polagano upiraše pogled u nj.
Titus poniknu pogledom. Obuze ga bolan stid. Potom trže oči u
Joosta; oštra bora srdžbe i osvetničke mržnje, kako je to Titus kod
njega već prije zapazio, zasjekla mu se duboko oko usta. Joost van
den Vondel omjeri pridošlog napol zatvorenim očima, koje su se
krijesile.
— Tako dakle, Sobbe — reče naposljetku.
Čovjek, čije je ime izgovoreno, pristupi bliže. Vrata sada bijahu
slobodna. No Titus više nije mislio na bijeg. Vidio je, da će se
između te dvojice nešto dogoditi. I drugi ostadoše na mjestu kao
ukopani; citra ležaše na stolu; muškarci promatrahu taj prizor šutke,
naprijed ispružene glave.
— Jest, Sobbe — prozbori pridošli te se izduži. Titus opazi, da
je došljak još veći od Vondela. Dok je Sobbe slavodobitno gledao u
Joosta, žestoko pritvrdi: — To Justus van den Vondel nije očekivao.
Vondel sleže ramenima, ali ni na trenutak ne skida pogleda s
došljaka.
Sobbe priđe stolu i natoči sebi čašu vina, lagano i odmjereno,
otežući izazivački. Joost je svaku njegovu kretnju pratio pogledom.
Tada mu Sobbe ponovno priđe. Iskapi čašu na dušak te se naže
Vondelu:
— A sada je dosta, Jooste! Sramota je to, sramota! Dok se stari
kinji i muči u Danskoj, ti dovodiš dječake u ovu jazbinu...!
I u tim riječima pokaza na Titusa.
Razrogačenih očiju Titus pogleda onamo. Vidje gdje mladi
Vondel gotovo neprimjetno, lagano poseže desnom rukom natrag;
čas zatim povuče se ruka i Joost, pomahnitao od bijesa, skoči na
Sobbea; nož zasja kratkim blijeskom.
158
— Uhodo!
Titus vidje, gdje se Sobbeov gornji dio tijela presamiti i svali
prema stolu. Stravičan krik neke žene propara mu uši. Užasnut,
stisnu se uza zid; vrčevi se zanjihaše te uz oštar štropot padoše na
drveni pod. Stol se naže pod najezdom muškaraca. Titus spazi
Joosta, gdje se spotaknu o neku stolicu i onda naže bježati; jedan od
pijanih viknu za njim nekoliko gnjevnih, nerazgovijetnih riječi.
Sobbe se sruši na pod. Sjenke sunuše amo-tamo; nato jedan od
muškaraca izbaci posljednje svijeće iz svijećnjaka. Titus kriknu, u
slijepom nagonu samoodržanja prisjeti se, u kojem su pravcu vrata,
te se pretražujući oko sebe, progura kroz kratak metež, nađe kvaku,
trijem i ugleda vani suton...
Čuo je gdje se iz daljine približavaju zvižduci redara. Trčao je
niz ulicu, skakao preko stuba i jurio duž ograda, gonjen strahom.
Progonio ga odjek njegovih vlastitih koraka. U toj jurnjavi pade,
ustade razgrebenih ruku, te i opet naže u bijeg, i ne znajući kamo,
kroz zamršenu mrežu uličica i prolaza, samo dalje, što dalje od jeze i
od opasnosti.
159
VI
Nakon toga događaja u Titusu je zaostao neki nejasan strah, te
bi ga spopala drhtavica, kad bi na ulici netko išao prema njemu ili ga
tko neočekivano oslovio. To ga je nagnalo da traži Rembrandtovu
blizinu i činilo ga mučaljivim i suzdržljivim. Jedva se još usuđivao
ostati sam, no još manje bi se odvažio govoriti o tome što se one
noći dogodilo. Najviše je strepio od more neizvjesnosti, je li Sobbe
mrtav; osjećao se kao neki sukrivac u onom Vondelovu udarcu
nožem, ali nije imao hrabrosti da se u nekoga, tko je poznat po
gradu, o tome propita.
Tako je čitave dane provodio u očevoj radnoj sobi u »Carskoj
Kruni«. Nisu gotovo nikako razgovarali; Rembrandt je radio s
napetom pažljivošću na velikim izmišljenim krajolicima, nad kojima
su jezdili oblaci i lebdjela sedefasta vela kišnih ježura. Titus je
slikao po njegovim uputama, no njegova revnost bijaše ništavna, a
još ništavnije njegovo zadovoljstvo; postiđen, često bi uništavao
slike, tek što bi ih naslikao. S više veselja pomagao je ocu u
otiskivanju bakropisa; prao je i kistove, pripremao firnis, a tu i tamo
štogod čitao. Kod svoga tetka otkrio je malu knjižnicu, gdje su bez
reda ležali prašinom pokriti folijanti, svesci u oktavu, veliki i mali
formati; u kutu stajao velik globus, zastrt paučinom; nad svim time
visjela prastara ptolomejska zemljopisna karta. Činilo se, da se nitko
ne brine za te knjige; i tako je Titus uzimao sa sobom sve, što mu se
činilo privlačno. Uvečer se upravo bjesomučno bacao na te spise.
Čudesni, nezbiljski snovi ovladavali njegovim mislima. Bojao se
jave svih stvari. Knjige, samo knjige. Otvaraše ih jednu za drugom.
Prizivanje neznanih, nenaslućenih sanja sa strana knjiga i bakropisa
postade za nj neophodna, nejasna utjeha, koja mu je pomagala da
sve zaboravi. Čitao je pjesme, tragedije, putopise, djela s područja
povijesti i teologije. Sve mu to bijaše dobro došlo. I tako je
prikupljao znanje, koje sam nije mogao ni srediti niti crpsti iz njega
kakve koristi, te jedva da je toga bio svijestan. Samo buđenje iz tih
sanja toliko drugačijeg sadržaja bijaše uvijek iznova bolno i puno
razočaranja — no tko da ga primi za ruku i da ga izvede iz toga
160
neobičnog nedohoda29 na pravi put. Ni sam nije znao, što priželjkuje
i što čeka; kadšto mu se činilo, da je sve podjednako besmisleno, a u
drugoj prilici dani previrali od premnogih obećanja. Nagnan
nejasnim pobudama, odlazio bi tada u koju šarenu luku, promatrao
dijelak svjetskog prostranstva, s nasladom udisao dah brodske užadi
i uživao u mirisu drugih mora i kontinenata, u nabujalu, kratku
mlatanju valova, slušao dozivanje iz daljine. No gdje leži zemlja
njegovih sanja, i koji će ga brod dovesti onamo? Bit će da leži tamo
prijeko, pomišljaše gledajući za suncem u smiraje; u njegove se
misli bijahu usjekli sanjani krajolici, slike iz knjiga, crveni i crni
zemljovid; pomišljao je na Novi Svijet, na Ceylon, na Javu, na
Formozu i dalje; na bezimene otoke, kako lebde na koraljnim
pećinama, s azurnoplavim zatonima i zagasitozlatnim palmama...
No ponajčešće bi se ispred tih priviđenja pomaljala dva umorna
ženska oka; nudilo mu se jedno tijelo, a neki glas govorio o tome,
zbog čega bi Titusa spopadala drhtavica, te bi svaki put morao
bježati kući... Je li Sobbe mrtav? To ga je pitanje sve više tištalo.
Puna tjeskobe iskrsavala uspomena na onu raskalašnu večer. I nož...
Onda je opet susreo Philipsa. Nije više mogao obuzdati svoju
goruću, tjeskobnu radoznalost, te mu je sve pripovjedio. Philips
bijaše vrlo uzbuđen, te je samo potresao glavom.
— Nemaj brige zbog Sobbea. Vidio sam Joosta gdje se
slobodno šeta, bit će dakle da se nije bogzna što dogodilo. Sigurno
je platio, da ga puste na slobodu.
Dugo su hodali naokolo i razgovarali. Philips bijaše zabrinut
zbog Titusa, koji je blijed od nespokojstva i nesigurnosti stupao
pored njega. Posljednji su ga tjedni potpuno iscrpli. Rembrandtov je
učenik morao misliti na onoga drugog blijedog mladića, kojega je
volio, a onda ga morao ostaviti. No sve je to prošlo; sada je Philips
gledao u Titusu samo još mlađeg brata, a to prijateljstvo nije bilo
manje žarko od njegove strasti za Dullaerta. No možda će mu sada
uspjeti ono, što Dullaert nikada nije želio: da ovome mlađem bratu
pokaže put, što vodi iz labirinta mladalaštva do svijetlih, prohladnih
životnih staza.
29 labirint — .M
161
VII
Proces se završio. Dražba u »Carskoj Kruni« nije donijela ni
polovice procijenjene i toliko željkovane vrijednosti. Titusovi
skrbnici odnesoše najveći dio malog plijena; vjerovnici, rogoboreći,
razdijeliše ostatak.
Rembrandt je opet imao slobodu kretanja i mogao se po volji
njome koristiti. Slaba utjeha, mišljaše, kad su ti sve uzeli, te nemaš
ni krova nad glavom, da bi mogao uživati u toj slobodi.
Preselio se svome bratu u Leiden — u stavu očekivanja i
izbjegavanja. Jer je svatko znao, da je taj odlazak samo privremen,
da majstor ne može živjeti nigdje drugdje doli u Amsterdamu i da će
se uskoro, bilo ovako, bilo onako, vratiti — a on sam znao je to
bolje negoli svi drugi.
Titus ostade kod Gerarda van Looa.
Mladi slikari, koji su se redovito sastajali kod »Francuskog
Grba«, gdje je Barent van Someren igrao ulogu otmjena domaćina,
bijahu nakon mnogih strastvenih razgovora zaključili, da
Rembrandtu pruže mogućnost da i dalje slika kao priznati majstor,
kao i dosele. I namaknuše potrebni novac.
Bijahu to Philips i Salomon de Koninck, Willem Kalff, Adriaen
van de Velde, Emanuel de Witte, Gabriël Metsu, Jean Baptiste
Weenix, Jan van de Capelle i drugi... I odviše su se divili majstoru, a
da bi skrštenih ruku gledali gdje ga pakosni neprijatelji tjeraju u
propast.
U krčmu Aerta van der Neera dolazili stariji slikari, koji su
potjecali iz skromnijih vremena i prezirali sjaj i raskoš
svakidašnjice; odatle su dolazila sva huškanja i ogovaranja:
Breenberch, Van der Neer, njegovi sinovi, koji su sve brbljali za
ocem, Ruysdael, Pot, Van der Helst, Jacob Meurs, De Keyser,
Lingelbach, Codde i njihovi prijatelji, vršnjaci Rembrandtovi, koji
nisu nalazili dovoljno riječi poruge za poniženoga takmaca, padali
su u vatru zbog onih dvadesetgodišnjaka i tridesetgodišnjaka, koji,
ostavši vjerni Rembrandtu, nisu mogli gledati gdje majstora
naprosto nestaje. Stariji se nisu zadovoljavali time što je majstor bio
oboren, oni su mu nenavidjeli i za svaku mogućnost da se ponovno
uzdigne.
162
Najprije su poslali izaslanike u »Francuski Grb«, da kušaju ne
bi li te mlade ljude preobratili. No ti izaslanici bijahu navikli na
onisko, zadimljeno, bučno, mračno vinotočje Van der Neera, te nisu
nalazili pravih riječi u svijetloj, velikoj raskoši Somerenove
gostionice. Pored toga, među mladima bijaše toliko podrugljivaca i
smijača, sve odreda oštrih na jeziku, da su se ogorčeni i kivni vratili
u svoj brlog, svečano se zaklinjući, kako se nikada neće upuštati s
Philipsom de Koninckom i njegovom bratijom.
Ponekad dolazilo i do tučnjave. Ako bi se stariji susreli s
mladima, ne bi se svršavalo samo izazovnim grdnjama i uvredama.
Neko je vrijeme bilo vrlo uzbudljivo po širokim ulicama, tako da
miroljubivi građani sa ženama i djecom ondje više nisu mogli
uživati u šetnji; svuda su se viđali slikari gdje zastaju jedni pred
drugima te se međusobno vrijeđaju i jedni drugima prijete, dok
protivnici ne bi navalili na protivnike, te jedna stranka izvukla
grdnih batina.
Ponekad bi se Van der Neeru pred gostionicom pojavila četa
ratobornih mladića; no stari, koji su se prema njima osjećali rukati i
odrasli, pojurili bi preko krhotina stakla i klupa napolje i bacili se na
protivnike. Jednom su se čak u kazalištu počupala dvojica slikara i
sunula kroz redove van, ravno u ruke redarima, koji su onda
usijanim glavama dali prilike da preko noći u zatvoru iskale svoj
bijes.
Cehu je prijetila opasnost rascjepa. No najstariji, prije svega
Cretzer, koji je uočio opasnost, što prijeti njegovu djelu, poduzimali
su sve, da bi to spriječili. Uz prijetnju velike novčane kazne bilo je
zabranjeno govoriti o Rembrandtu ili ponovno izazvati prepirke i
tučnjave u cehovskoj dvorani. I tako su se cehovska slavlja i
domjenci održavali u miru, mada su od vremena do vremena
natečene oči zagledale u izranjavana čela s osjećajem osvetničke
mržnje. Međutim bijahu sakupili novac. Philips de Koninck njime
upravljaše. On je ionako sve zasnovao — on će se i pobrinuti, da se
sve izvede.
*
Jedne se večeri Philips de Koninck pojavio kod Titusa te mu
govorio o svojoj namjeri.
Na Rozengrachtu stajaše neka kuća prazna. Nije bila tako
velika kao ona u Breêstraatu... no u prizemlju imađaše dućan, a
163
najamnina nije odviše iznosila — ta vremena bijahu teška.
I Philips je žurno proslijedio: tu su kuću mladi slikari naumili
kupiti Rembrandtu. Dućan se može preurediti za trgovinu
umjetninama, ukoliko bi Titus i Hendrickje u to uložili svoj novac...
Slikari, koje Philips pozna, svi su odreda pripravni da tu prodaju
svoje slike i da pomažu što god bolje mognu...
Dugo su razgovarali o svim mogućnostima. Philips se čudio
samosavlađivanju i stvarnosti, kako je sedamnaestgodišnji Titus
znao sve proračunati. No kad je sve bilo čisto i bistro pred njim, nije
se manje čudio neobuzdanoj radosti, koju je taj isti mladić odjednom
pokazivao. — Sedamnaestgodišnjak je umah ugledao pred sobom
neki cilj; to mu se nikada prije nije dogodilo, za njim je tragao
ondje, gdje ga nije bilo, očekivao ga s onih strana, s kojih se nikad
nije ni mogao ukazati. Ni slikar, ni trgovac! — a ipak, nešto od
oboga u isti mah: on će biti prijatelj slikara i prodavati njihova djela,
da bi Rembrandt mogao ponovno raditi — a istodobno će za sve
njih, za Rembrandta, za Hendrickju i za Corneliju, koji će se sada
zacijelo ubrzo vratiti, zarađivati za život...
Titus je već sutradan uzajmio novac u svoga tetka te
poštanskom kočijom otputovao u Leiden, da oca obavijesti o svemu,
što se namjerava, i da se pobrine za njegov povratak u Amsterdam.
Bijaše to, kao da su se razišli oblaci i kao da se nebo još
jednom provedrilo.
*
Rembrandt bijaše doveo iz Waterlanda Hendrickju i već
poodraslu Corneliju; kad je sada, pod ruku s majstorom, Hendrickje
ulazila u potpuno uređenu kuću na Rozengrachtu smiješila se sva
zadivljena i puna iščekivanja.
No kada joj je Titus pristupio iz mračnoga dućana, isprva ga ne
prepoznade. Bio je zagasite puti, visok, mršav; nad gornjom mu se
usnom javljao brk, glas mu otvrdnuo, a iz baršunasta oka izbijala
tamna, čvrsta odlučnost.
Hendrickje vidje, da je on postao muškarac.
164
VIII
Kad bi Rembrandt izjutra stupio u novu radionicu, pa redao
kistove ili čistio bakarne ploče, često bi ga obuzimao osjećaj, kao da
ga nešto gotovo čujnim glasom pita, može li čovjek u jednom te
istom postojanju živjeti više negoli jedanput.
Sve se vraća, pomišljao bi onda, drugačije, čudnovatije, s
promijenjenim izrazom, ali sve se vraća. Mi živimo jedan život za
drugim. Diže se život iz naših sanja u još nerođene dane. Postaje
stvarnost u nekoj slici, u zagrljaju žene, u dječjim očima, kojih
pogled uvijek nanovo prepoznajemo... A zamire taj život u jednoj
olujnoj noći. Ne znamo, što se s nama događa. Spušta se mrak.
Vihori se razmahuju, jenjavaju, stišavaju se. Kad istrepćemo san iz
očiju, već ležimo u novom jutru. Sunčani kolutići potitravaju nam na
licu. Ležimo tiho. Krv je opet našla stare, mirne otkucaje bila. Netko
ulazi. Poznajemo toga čovjeka — otkada i odakle? Ali pitati ne
moramo, jer ionako nam odgovora neće biti, i to bi samo razbilo onu
učaranost...
Živimo mnogo puta... O mladosti, kamo nestade — jesmo li je
zbilja poznavali, je li zbilja bila sva naša? Bijasmo li mi to, koji smo
se igrali na biserastosivom kanalu, mi, što podnevne oblake i ruj
večeri htjedosmo svojim rukama zahitati iz vode, mi, što od mulja i
bjelutaka gradismo kraljevsku palaču, a podvečer se igrasmo na
travi, pod johama, oko kojih je pelud pršala poput zlaćana dima?
I bijasmo li to mi, koji visoko gore u mlinu sjeđasmo kraj
okrugla prozora, gledeći preko leidenskih bedema u dalj, prema
zvonicima seoskim, i još dalje, gdje se maleni pošumljeni planinski
klanci spuštaju prema prudovima, omatajući tajanstvenom mrklicom
sve drveće, pa ma i sunce stajalo nad pijeskom i nad brončanim
omorikama?
Mladost — crtanje, a poslije slikanje — pokušaji, volja za
svladavanjem materije, iznevjeravanje i počinjanje iznova...
mladost! Mašta, koja malo pomalo razaznavaše zbilju: opipljivije,
zemaljskije, kruće. Sve stvari gube svoj prijašnji prvi sjaj. Jednom
se vozio u basnoslovnoj poštanskoj kočiji, u vozilu svojih snova —
krntija tromo klopara krajinom, a ti sjediš neudobno na uskoj klupi,
pritiješnjen od drugih putnika. Sela u daljini bijahu kukavna i mala,
165
a izbliza bezbojna i bez sjaja: samo bočni zidovi pojedinih kuća
obijeljeni, prošarani tamnozelenom divljom lozom, a nad njima
krovovi od žute slame. Sivi vodeni jarci vrludahu između majura.
Poslije si prepoznavao te jarke u gradskim grachtovima. A i gradovi
bijahu manji, nego što si ih zamišljao. A latinska škola, koju je
polazio, da bi izbjegao omrznuto mu seljakovanje, bijaše tamnica, a
gramatika — mreža, u koju htjedoše uloviti njegovu slobodnu,
suncem obasjanu dušu...
Slikati? Tome su se samo smijali. Zašto da snažan, mlad
čovjek, umjesto da ide za plugom i upravlja konjima, iz dana u dan
trčkara naokolo s risankom pod mišicom i da crta glupa stabla i
seljačine? Ili zašto se zimi ne zadubljuje u teološka djela, kao što se
dolikuje jednom školcu, umjesto što uludo črčka bakarne ploče ili
maže po platnima?
O svemu je tome Rembrandt razmišljao, ali je u sebi mrzio
ljude, koji su to izustili. Ljudi su sitničavi, neuki, vjerolomni, ne
razumiju se međusobno. Varaju jedni druge; radi zlata se laže,
kleveće, počinjaju se ubojstva i izdaje, izvršuju osvete. Seljak je
biće, koje hoće jesti i spavati, koje se boji Boga i voli novac; živi
između sunca i zemlje i želi oboje iskoristiti za sebe, ne shvaćajući
njihovu čudesnost. — No Rembrandt je kao prvi od svog roda vidio
iz mlina sunce, i zemlju, i ljude: mora otići. Ne može dulje stanovati
zajedno s ljudskim bićima, koji žive poput slijepaca i životinja.
Amsterdam!
Što leži između njegove mladosti i »danas«? Više se gotovo
ničeg ne sjeća. Ne razmišlja, on zatvara oči, osjeća umornost, mučan
pritisak, spokojnu gordost, bol, koji ne postaje svjesnost. Vidi
crvene, razuzdane noći, ženska lica: plavu Saskiju, smeđu
Hendrickju; pa opet slike, bakropise, učenike, čuje glasove svojih
prijatelja, Seghers se smije i domahuje; pa onda opet niz nepoznatih
žena, koje podsjećaju na zagušljiva vinotočja, na sive noći gnušanja
i očaja, na godine bez sjaja i blijeska... A sada ulazi mlad čovjek,
koji ga zove »otac«, i on jedva shvaća, da je to Titus, s kojim se još
prije malo godina igrao na crvenom sagu... I tu on stanuje, iznad
trgovine umjetninama, kojom Titus upravlja kao svojim poslom na
Rozengrachtu, i još se jedno dijete igra po kući — kao i uvijek...
Rembrandt više ništa ne pita, noći i dani tačû se i stapaju. Život
se obnavlja na tisuću načina; sve se vraća, sve. I Rembrandt zna, da
čak ni smrt ne može biti ništa drugo do nastavljanje, vječito
166
stvaranje iznova, povezanost novih, neshvatljivih sanja, ali već bez
mutnog taloga buđenja, bez kajanja, bez bola i potmule potištenosti,
koju su mu životni snovi ostavili u duši.
167
IX
Titus nije nikada bio pravovjerno dijete. Katekizam nije nikada
smatrao za nešto, što bi bilo mnogo više od puke igre ili kamena
kušnje za njegovo pamćenje. Biblija bijaše za nj knjiga starostavna,
neiscrpljivo puna bajki i nerazumljivih simbola. Čak su i likovi
Krista, što ih je njegov otac slikao ili izrađivao u bakropisu, ostajali
za nj mitske ličnosti, kojih čudesa nisu ništa značila za nj; a ime
božje, poput toliko drugih zagonetnih riječi iz djetinjstva, već je
odavna izgubilo onaj strašni prizvuk u njegovoj svijesti, postalo je
sivo i bez smisla...
No Titus je vjerovao, ali kako i u što, teško da bi znao reći.
Ništa od svega onog oko njega, što je slušao da hvale i vidio da
izvršavaju kao pobožnost, nije imalo nikakve veze s onim, što je
njega ispunjavalo strahopoštovanjem i predanošću.
U posljednje je vrijeme dolazio neki mladi Žid kao model u
Rembrandtovu radionicu, đak rabinske škole Efraima Buena. S njim
je Titus razvezivao duge razgovore o vjeri i nevjerovanju, o nebu i
paklu, o iskupljenju, o Mesiji, o Tisućgodišnjem carstvu. Mladi je
Žid govorio o Starom zavjetu s tolikim bojažljivim poštovanjem,
kakvo, po Titusovoj predodžbi, osjećaju pogani pred svojim
izrezbarenim kumirima. Gotovo nikada nije izgovarao ime božje, a
da ne bi prignuo glavu, pri čemu bi mu duga kosa padala na oči; glas
mu se ponekad spuštao do šapta, te se činilo, da neprekidno
osluškuje za nekom tajanstvenom sadašnjošću, koju je kanda oko
sebe naslućivao. Bijaše to za Titusa nešto novo. Sadržaj razgovora
bijaše mu poznat; i među reformiranim vjernicima redovito bi
iskrsavala ista pitanja. No kad Titus bijaše sam, opet bi se prisjećao
riječi mladoga rabina, uporno i opominjujući, i onda kao da je neki
srh strujao kroz prostoriju, kad je sebi predočavao, kako je onaj
učenik govorio o Zavjetnom kovčegu ili o Knjizi zakona i pritom
pokrivao glavu i duboko se naklanjao.
Probudila se Titusova radoznalost. Sjetio se teoloških spisa,
koje je nekoć uzimao sa sobom iz tetkove sobice s knjigama. Potraži
ih te ih uze prelistavati i čitati. Iz tih mu je listova zašuštao neki
praznovjeran i glup svijet. Ograničenost i strah zapomagahu iz onih
dugih naslova. Zatim bi opet iz razmetljivih poglavlja punih citata i
168
izreka izbijalo neko tašto samoprecjenjivanje, koje proglašavaše
krivovjernicima sve one, koji drugačije misle, i to tako nemilostivo i
samosvijesno, da bi Titus te knjige opet odbacio.
Bog...? Onaj mali despot, koji je kao rođeni Jevrejin znao iz
svake nedaće svojih lukavo izvući koristi i naplaćivati školarinu;
koji nije ništa radio badava, za svako pomaganje tražio žrtve, koji je
za ubojice i bludnike, kakav bijaše kralj David, govorio da su »dragi
oku njegovu«, te kao tiranin igrao se svojim bespomoćnim
pravovjernim narodom, kaštigao ga glađu i kugom, predavao ga
njegovim dušmanima i slao u ropstvo — da li taj Bog bijaše i Bog
Sedam Pokrajina30, novouskrsloga Izraela, kako je Sinod svake
godine iznova objavljivao i kako su se propovjednici u lijepim
crkvama diljem domovine zaklinjali, uzdižući lepršave rukave svoga
talara visoko prema nebu?
Titus osjećaše prezir prema takvu božanstvu, čak i gađenje:
Bog nije mogao biti takav. Kad se trudio da ga zamisli, ponajprije bi
osjetio vrtoglavu razdaljenost između sebe i »nepoznatoga«. Mržnja,
ljubav, želja za osvetom — sve bi se ljudske strasti raspršile pri
pomisli na tu udaljenost. Nad čitavim svemirom, nad sferama i
oblinama nebeskim, nad putanjama u svemiru, nad svim time mora
da je njegovo prijestolje. Ili svemirsko carstvo nema nikakva kraja
ni konca, pa zar ga možeš tu dalje tražiti u jalovu nastojanju? Možda
je on u svim stvarima, kako je to Titus čitao u onoj čudesnoj,
pjesničkoj i smiono pisanoj knjizi Giordana Bruna?31
A negdje je morao biti. Kad bi Titus uvečer, hodajući obalom,
podigao pogled k neizmjernom nebu, grad bi postao ništavan taman
otok na toj bezgraničnoj, svijetloj rijeci, na kojoj sve kanda protječe
niz maticu, ususret velikim dubinama, što se sjaju. Onda se misli
više nisu mogle upravljati na ono, što ljudi rade. Jesi li išao kući na
počinak, život se na ulicama pričinjao kao besmislena igra, a ljudi,
ćaskajući i pozdravljajući u vratima, bijahu kao neki rod prolaznih,
bespomoćnih stvorova; umjetnost, koju su oni stvarali, bila
beznačajan uspon, koji je kukavno prianjao za tešku zemlju. Dok su
30 Tako onda nazivahu Nizozemsku. Vestfalskim mirom, a nakon osamdeset
godina rata za nezavisnost, sedam sjevernih nizozemskih pokrajina dobilo je
samostalnost. — Prev. 31 Giordano Bruno (1548-1600), talijanski filozof panteist, spaljen na lomači. U
svome sistemu ujedinjuje prva naučna dostignuća novog vremena s epikurejskim,
stoičkim i novo-platonskim elementima u veličanstven panteizam. — Prev.
169
oslobođene misli, odvojivši se od svijeta, lutajući krstarile po svome
vlastitom bezgraničnom carstvu, tijelo je snivalo i nosilo se sa
stvarnogrubim snovima. Na kojim je nevidljivim nitima onda visio
život, kamo je sve to nadiralo i prema kakvoj meti, po kojim to
tajanstvenim putima hitaju one lutajuće misli, koje nam sunu kroz
glavu kao zvijezda u prosutku — i kako nalaze jedna drugu? Zašto
čovjeka, kad sluša brbljarije, podilazi jeza, zašto u čovjeku raste
neka čežnja, koja je dane i noći mogla živjeti utamničena, dok se
nije jednim zamahom krila oslobodila i pobjedonosno našla neki
izlaz u veliku zlatnu večer?
Čežnju i stravu — sadašnjost, koju je mladi rabin kanda
osjećao kao dašak na svome čelu — sada je i Titus poznavao. No
nikada se ne bi usudio reći, da li ga to dotiče anđeosko krilo, kao što
je možda prije mnogo stoljeća dotaklo patrijarha Abrahama, kad je
htio žrtvovati svoga sina; ili lepršav plašt arkanđela Mihovila, koji
ga je u svom talasavu letu samo okrznuo. A bi li da vjeruje u
prišaptavanja utjelovljena đavla, u paklene duhove, koji, rogati,
svojim jarećim nogama poskakuju oko sumpornih bara i smolnih
kaljuža i pri pogibiji prokletih duša praskaju grohotom?
Titus je osjećao, da se tu s imenima ne može ništa, jer je sve,
što se pričalo o anđelima i đavolima, odmah uzimalo ljudski oblik.
Tko bi da o nebu govori, morao bi se služiti nebeskim jezikom;
Titus mišljaše, da je takve riječi možda jednom našao u nekome
starom spisu, što je nosio naziv »Dika duhovnog vjenčanja«, a bio
mučan za čitanje.32 Ipak, je li se čovjek trudio, da razabere taj glas,
bijaše mu, kao da se približuje nekome tihom svijetlu i vrelu
mudrosti. Ali su riječi zvučale neobično i teško, pune umora od
svega zemaljskog, kao da je pisac bio na onom svijetu i ondje vidio
stvari, zbog kojih se više ne može vratiti zemaljskome. — Ali zašto
se govorilo o anđelima i o đavolima, zašto su im izmišljani ljudski
osjećaji i ljudsko obličje, lijepo ili odbojno? Zašto su onaj svijet
svukli na zemlju, opisali ulice i prebivališta nebeskoga grada, kao da
se opisuje neko novo svjetsko čudo? Zašto su raspravljali o
svojstvima i o rodu anđela, zašto su računali, koliko ih može stati na
vrh igle? Zašto su opisivali stroj njihovih krila, zašto su Duha svetog
32 Po srijedi je mistično djelo Chierheit der geesteleker Brutocht, što ga je
godine 1350. objavio nizozemski pisac-duhovnik Johannes Ruusbroec (1294-1381).
— Prev.
170
prikazivali kao bijela goluba, što slijeće na okupljene vjernike...?
Titus se osjeti podboden da se ruga i sprda. Lude, lude, lude,
koji strahom od vatre i vječnog prokletstva, od osude i kazne
podjaruju samo svoje vlastite bojazni... Tko ono uzvišeno može
gledati u tako zemaljskim oblicima, dokazuje samo, da je isto onako
duhovno priprost, kao prostodušni Grci i Rimljani, koji su svoja
božanstva prikazivali kao ratoborne junake i prekrasne žene. Možda
se krije više čiste želje za životom u mašti antike, koja je svoje
nebeske pomagače barem odvažno prikazivala božanski nage, negoli
u strahom i licemjerstvom iznakaženu i pomućenu pogledu
današnjih kršćana, koji se međusobno progone i proklinju izrekama
iz iste knjige, iz koje naučavaju vjeru, pouzdanje i ljubav prema
bližnjemu, i po kojoj također propovijedaju i rat i molitvu za mir,
gospodaru zemlje uskraćuju poslušnost, a poslije opet traže
pokornost prema vlastima; i sve to na takav način, koji uvjerljivo
dokazuje: riječ božja bijaše im zakon, kojega im se proturječnosti
pričinjahu tako uzvišene, da priproste istine ljudskog razbora nisu
smjele u njih dirati.
171
X
Titusova trgovina umjetninama, za koju su njegovi skrbnici
samo oklijevajući i protiv volje dali pristanak i njegov novac, a za
koju je Hendrickje žrtvovala svoje male ušteđevine, već je u samom
početku odbacivala ograničen, doduše, ali stalan prihod. Mladi
slikari, koji nisu znali kamo bi sa svojim slikama, što su se gomilale,
a inače bi ih svuda odbijali (stariji trgovci umjetninama tražili su
samo okrunjeno i bili odviše ogrezli u predrasudama, a da bi se
njima pozabavili), nalažahu u Titusa povoljan prijem. Premda se
Rembrandt nije baš odviše brinuo o tom poslu i samo onda pomagao
svojim savjetom, ako je trebalo kupiti nešto naročito — on, koji je
za čitava svoga slikarskog vijeka mahnito revno tragao za
rijetkostima — ipak se potajno radovao zbog male zalihe čudesnih
stvarčica, koje je Titus uspio nabaviti, jer je već odmalena imao za
to izvježbano oko.
Za mlade slikare bijaše trgovina umjetninama na Rozengrachtu
gotovo drugi dom. Prostorija iza dućana, u kojoj je Titus radio i
spavao, bijaše isprva prepuna mladih vijoglavih ljudi, te bi Titus
kadgod pomišljao: ocu se zacijelo čini, da je kuća opet puna
učenika... Malo pomalo, pošto se uzbuđenje stišalo, posjete počeše
jenjavati. No Clemens, Becker, Cretzer i drugi neprestano su se
ljutili na to novo poduzeće, koje je na tržište donosilo slike, što su ih
oni odbili, i koje je pronalazilo mnogo šta, što oni nisu bili zapazili i
od čega im je probit sada izmicala; a to im dakako bijaše najgore...
Među trgovcima umjetninama imaše Titus samo jednog
prijatelja — Claesa Berchema, s kojim je od samoga početka dijelio
očeve crteže. Berchem mu je pomagao savjetom i djelom,
uzajmljivao mu novac, kad bi Titus imao mnogo isplata
istovremeno; ponekad bi Titusu poslao svoje mušterije, a za kakve
značajnije potražnje pomagao bi mu svojim vlastitim zalihama.
Iznenađeni i začuđeni, vidjeli su, kako je velik broj obožavatelja
ostao vjeran Rembrandtu, i kako ti ljudi sada redovito kupuju u
Titusa njegove bakropise; time su bili osigurani troškovi za
uzdržavanje majstora i njegove obitelji.
Titus prodavaše slike i oružje, oslikane svilene tkanine, radove
od kovine i čipke. Mlade žene, koje su se u kočijama vozile kroz
172
grad — a to je u protivštini s prijašnjim, pravovjernim danima sve
više dolazilo u modu — zaustavljale su se pred njegovom kućom,
ulazile, kupovale, ćaskale s lijepim, suzdržljivim, kao srna smeđim
Titusom. Navraćale su češće, privlačila ih upadljiva pojava
Rembrandtova sina. Neke su se među njima sasvim neuvijeno
usuđivale da se šale na račun naklonosti žena i ljubavne sreće; druge
su opet vodile nijemi razgovor lepezom, puštale da im padne rupčić
i pokazivale Titusu, kad bi se sagnuo, članke svojih nogu, a ponekad
i više, zaboravljale tobože svoje novčanike i tako stavarale priliku
da slugu pošalju kući, kako bi s mladim trgovcem umjetninama
ostale nasamu. Titus je vrlo dobro zamjećivao tu zaljubljivost
mladih žena, ali je također vidio, da je to za njih samo površno
ljubakanje, da se one dosađuju i bez prestanka traže samo
pustolovine. Postajao je sve uljudniji i šutljiviji, dok one ne bi,
dureći se, sasvim izostale. Na svoju štetu, opažao bi to po zalihi
čipaka, srebrnine i svile, koja se sve sporije smanjivala; no samo je
slijegao ramenima.
Žene... U posljednje je vrijeme sve više mislio na djevojku sa
Schansa, koja ga je zadivila svojim plesom i kojoj je tijelo načas čak
počivalo na njegovim grudima. Bijaše li neprirodno, što nije mogao
zaboraviti tu curetinu, koje ljubav nije bila manje površna od ljubavi
ovih mladih žena, koje bi ga barem na neko vrijeme uzele za
svojega ljubavnika? Bilo je ljepših negoli ona — Annet se zvala,
pade mu opet na pamet — no ipak su one ostajale nejasne i
beznačajne; pošto bi jednom prešle preko njegova puta, više nije
pamtio njihova lica, njihov glas, njihov hod. Možda nju zato nije
mogao zaboraviti, što mu je glavu primila među svoje ruke i
poljubila ga u usta. S pritajenom, dubokom strašću, koju nitko ne bi
naslutio pod njegovom spokojnom vanjštinom, mislio je na onaj
cjelov, prvi što mu ga je ikoja žena dala. I on je imao svojih noći,
kad bi ga nenazočne žene izazivale svojim raskošnim bedrima i
grudima, noći, za kojih bi od prigušene žudnje glasno zastenjao i u
svojim se snovima pomamno bacao na grudi nekih ženskih stvorova,
koji su ga obljubljivali. No uvijek mu je opet uspijevalo da strese sa
sebe tu snomoricu i da misli na stvari svakidašnjice — ako ga ne bi
progonile misli na djevojku, koja bijaše poletjela Joostu u naručje,
koja je plesala u grešnoj ljepoti i koja je — o jade, gorki jade — s
ljudima kao Joost morala biti razvratna, morala se odijevati
razvratno i voditi razvratne razgovore.
173
Da li je on voli? Zašto onda nije ponovno pošao onamo, ma i
samo zato, da vidi, što radi i hoće li ga prepoznati? Žena iz javne
kuće! Prepoznaje li ona sve one stotine muškaraca, što su je držali u
naručju?
Titus se tiho i podrugljivo smijao samom sebi. — Dijete sam
ja, dijete, pomislio bi zatim. — Kako bi drolja mogla koga voljeti, i
zašto ja poput mladca, koji izgara od ljubavne čežnje, mislim na
neku bludnicu sa Schansa, koja svakome namiguje, tko joj baci
pregršt zlata u krilo?
174
XI
Katkad je Titus pomišljao i na Joosta van den Vondela te se
čudio, kako ga nikad više nije susretao niti išta o njemu čuo. Pitao je
Philipsa.
Nekadašnji se učenik njegova oca uozbiljio. Pripovijedaše mu,
kako su Joosta primorali, da pođe u Indiju, pa da tamo kuša sreću. U
Amsterdamu se sasvim onemogućio.
Joost se dao sklonuti. U prosincu prošle godine brod bijaše
otplovio. No Vondel se na putu razbolio i umro.
Ta se vijest duboko kosnula Titusa. Bio je pročitao toliko
putopisa, te gotovo da je sve vidio kao na svoje oči: pogreb na moru,
lijes obvijen koprenom, brodski svećenik izgovara kratku molitvu,
skidaju se kape, ispaljuje se počasni plotun, lijes klizi s razme i pada
u more...
Dugo su ga progonile te misli i ta slika. Onda su druge stvari
iziskivale njegovu pažnju, te on zaboravi da je i postojao neki Joost
van den Vondel mlađi.
175
XII
Od nekog je vremena Titus redovito kupovao umjetničke
radove u srebrara na drugom kraju Rozengrachta. Bijaše to
Flamanac, a zvao se Gillis de Cempenaer. S njim je Titus sklopio
jedno od onih prijateljstava, koja se ne izrazuju riječima, koja ni
jednoga od prijatelja ne obvezuju ni na što naročito, a koja traju
dotle, dok ne dođe do zamjeravanja i dosade.
Kad su blage, tihe jesenje večeri mamile na ćaskanje
prigušenim glasom, Titus i Flamanac često su odlazili preko
grachtskog otoka i promatrali igru svijetla, što je gasnulo po visokim
sljemenima i blijedim pročeljima kuća. Obojica imađahu slikarske
oči; no dok je srebrar gledao osebujne oblike i sastave na pročeljima
kuća, što su se u mekim obrisima rasplinjavale za večernje rasvjete i
u oblacima, što su se nad njima poigravali, Titus se uvijek iznova
oduševljavao igrom boja, koje su se prelijevale, tinjale među
kućama, gorjele u okruglo nadsvođenim prozorima i na vodenom
površju, i, ublažene i blago njihane, plovile po olovastosivom
noćnom blistanju valova.
No kad bi limeni pijetli škriputali i okretali se prema zapadu ili
sjeverozapadu, a krajina zategla vjetrom, što bi bjesnio uz vodu i
razmahivao se, tada bi ostali kod kuće — kod Gillisa ili u Titusovoj
sobi iza dućana; sjeli bi s obje strane vatre, osluškujući, između
razgovora, huku vani, koja je tutnjela preko krovova; tamne,
razderane oblačine lepršale i nebom se nagonile, a dim iz dimnjaka
udarao natrag u odaju i gušio; od vremena do vremena čuli bi gdje
vrtne kapije s trijeskom zalupljuju, a rbine crepova uz prasak padaju
o pločnik, dok grede pucaju i stenju. Ugodno bijaše tada sjediti uz
vatru. Soba se punila pokretnim sjenkama, pramenje mraka
iskradalo se iz kutova. Neka se ptica šuštavo pomakla u krletci,
nevidljiva u tami, koja je vladala u Gillisovoj sobi. — Kada bi bili u
Rembrandtovoj kući, tada bi se igrali s malom, čilom Cornelijom,
dok dijete ne bi moralo u postelju, ili bi je u šali plašili jezovitim
pričama, za koje ih je sama molila. Rembrandt i Hendrickje sjedili
bi s drugima uz kamin. Govorili bi vrlo malo. Tu se čovjek osjećao
toplo i sigurno, zaklonjen i zadovoljan. Pili su neko tečno, ali ne
odviše skupo vino. Gillis bijaše naviknut da puši; pred njim stajahu
176
trud, kremen i žeravnik; kroz kamin se gubio čudnovato mirisan
dim.
Govorilo se o pomorskim ratovima, o nesrećama i izgledima za
mir, o malodobnom Princu Oranskom, o Predsjedniku Vijeća, koji
bijaše isto toliko omrznut kao i omiljen, o gradskoj upravi.
Hendrickje bi pokatkad krišom uzdahnula, jer nitko u tom
društvancu nije znao svirati ni u koje glazbalo. Pomišljala je na dane
kad je Philips udarao u lutnju — na dane u Breêstraatu, kad je kuća
odjekivala pjesmom i smijehom i kad je sve bilo dobro.
No nije li i tako život bio dobar? — Trgovina umjetninama
cvala. Čovjek je morao biti sretan, što mu po moru ne plove teretni
brodovi, kao tolikim trgovcima, koji su sada, izvukli kraći kraj; što
nije ništa uložio u neka poduzeća, koja su sada morala pozatvarati
svoje podružnice.
Kad je nitko ne bi motrio, Hendrickje je s mnogo brižne
nježnosti pogledala Rembrandta. Stario je. Obrazi mu pomalo
podbuhli, kosa mu se progrušala i na sljepoočicama postala bijela.
Hodao je pognuto. Lice mu je još uvijek bilo tamno izrovašeno
tragovima borbe i života, tamno od propaćenih strasti, tegoba i
tereta. O, to lice, što ga je ona, sva raznježena i blažena, gledala gdje
joj počiva na grudima; o, te ruke, te kratke, snažne slikarske ruke,
koje su neizmjerno nježno i strastveno znale gladiti sve obline
njezina tijela i obožavajući mazile sve njezine slatke tajnosti! — U
Rembrandtu je pomalo gasnula divlja ljubav, koja samo iziskuje.
Samo je rijetko kad još dolazio k njoj grubovragolasto, sa
strastvenom žudnjom. Sva njegova snaga i predanost kao da su
pripadale još samo njegovim slikama. Hendrickje je blaga: »Ja te
zbog toga ne volim manje. Bijasmo sretni, i ja znam, da sam ti
mogla pomoći dajući ti svoje tijelo, svoju ljubav, svoje cjelove, a to
je u tvoje opustjelo živovanje utkalo nove misli. Ja sam još uvijek
sretna, ako ti smijem poslužiti kao model, ako tvoje oči ponovno
klize po onom tijelu, koje si toliko ludo ljubio. Znam, da ćeš mi
ostati zahvalan i da ćeš me zvati svojom ženom, iako to ne govoriš
naglas, premda se ponekad čini, kao da si zaboravio naše noći,
svijetlom obasjane, i da živiš daleko od naše kuće i svega, što je
nama zajedničko. Stariš, i čezneš za mirom. Volim tvoje lice, u koje
su sve tvoje brige urezale svoj znak. Volim tvoje tijelo, koje je, kad
bijaše u punoj snazi, mene ljubilo, mene jedinu. Volim tvoje ruke,
koje su me obožavale, i tvoju kosu, koja mi je milovala ramena.
177
Nikada te neću prestati voljeti, makar se ti i sasvim okrenuo od
mene, okrenuo k svojim slikama, kojih nikada neću razumjeti. Imam
dijete od tebe, dijete s tvojim očima, dijete, kojemu u žilama teče
tvoja snažna krv, i to nas veže za sva vremena. Ti ostaješ moj
Rembrandt, moj muž...«
Majstor pušta da njegove tamne oči počivaju na drugima; i kao
da je duhom nenazočan, i on se smješka. No kadšto, kad ga
Gillisova pričanja izmame iz njegove suzdržanosti, on priča o
umjetnosti i o umjetnicima iz vremena svoje mladosti, o svome
divljenju za bakroreze Lucasa van Leidena i Goltziusa, o svojim
radom bogatim godinama učenja kod Pietera Lastmana, koje mu
nisu dopuštale da poput drugih putuje u Italiju — pa o onim
smirenijim, ali ne manje šarolikim godinama u Amsterdamu, gradu
što ga je upoznao kao mlad slikar; onda je iz godine u godinu mogao
promatrati kako raste bogaćenje i mekušnost — odviše se novca
onda zarađivalo; građani su postajali sve rastrošniji, kuće bivale sve
kićenije i veće, brodovi sve prostraniji, poduzetniji, gazili sve
dublje. Pripovijedao je o političkim kavgama i teološkim
prepirkama, o sektašima i pijetistima33, koje bijaše upoznao i kojih je
skupove posjećivao, o izopćenim svećenicima i razgnjevljenim
činovnicima. Imao je narudžaba od princa Frederika Hendrika; on
govori o Huygensu34, te se i sada još tuži na spora plaćanja rizničara
Njegove Visosti...
U takve razgovorljive dane majstor nikako da dokonča. Drugi
slušaju — dijete, raskolačenih očiju i razjapljenih usta, pòglêdâ s
jednoga na drugog; odrasli, koji također sve to mogu znati samo po
čuvenju, osluškuju pozorno, od uljudnosti prema majstoru, no i
ponešto podrugljivo prema vremenu od prije trideset-četrdeset
godina, kad je kočija bila još rijetkost, radi koje bi ljudi istrčavali iz
kuća, i kad se kazalište osporavalo i zabranjivalo, a ples smatrao
đavoljim djelom; život onda nije pružao toliko udobnosti; sve bijaše
još toliko palanački, te bi svijet na ulici začuđeno zurio u strance, za
kojima se sada više nitko ne osvrće. Pa čak i pisac komedija kao
33 Pietizam — vjerska struja u protestantizmu, koju je 1670. osnovao Spener u
Frankfurtu na Majni, protiv ukočene luterovske ortodoksije. — Prev. 34 Constantin Huygens (1596-1687), nizozemski pjesnik, tajnik i privatni
savjetnik Princa Oranskog. — Prev.
178
Bredero35 našao se ponukanim da perom izrazi svoju zapanjenost,
kad su nakinđureni Brabanćani kušali da Amsterdamcima pričaju
bajke.
Već zimska vjetrina sve ljuće zavija, tjedne i tjedne praminja
snijeg i sve bijeli, škripuću ceste, a po grachtovima izvan grada, gdje
su livade preplavljene, jure klizači. Zamrznuti, počivaju brodovi. Iz
dana u dan nebo je jednolično i sivo, samo koprene dima lebde uvis
i oživljuju samrtnički ukočenu tišinu. Sunce se krije. Kreštava jata
divljih gusaka već su odavna doletjela sa sjevera, kao oštro ocrtana
falanga, koja neprestano raste i promiče nebom. Cornelia se svake
večeri, za sutona, vraća kući užarenih obraza, na smrt umorna od
klizanja, te spava dugim i dubokim snom. Rembrandt s prozora
promatra klizače; uronio u uspomene, tiho se smješka za se. Titus i
Gillis prave izlete po uskim ledenim površjima u okolicu
Amsterdama, lunjaju preko samotnih jezera, gdje snježna oprha još
nije oskvrnuta tragovima, pentraju se preko oniskih nasipa, pored
mlinova-podgatnica i kraj zaleđenih čamaca, a onda se, gonjeni
snažnim sjevernjakom, spuštaju natrag u grad po klizalištima, gdje
sve vrvi od ljudi. Noćno je nebo kao od tvrda kristala, zvijezde
trepere, hladne i okrugle, kao studene nize od blistava kamenja,
bijeli se krovovi cakle od inja. Uvečer Cornelia stavlja jednu svoju
cipelu na podboj te baca letimičan, bojažljiv pogled kroz okno u
potkrovnici. Između ukočenih tornjeva i obamrlih kuća, poljima i
cestama sleđena snijega projahat će za koji dan Sveti Nikola i
donijeti joj šarenu loptu, a prije svega jednu veću lutku: Angenietje
joj pala iz zipke i jadno skrhala vrat. A što će djevojčica bez lutke?
35 Gerbrand Adriaenszoon Bredero (1585-1618), slavni nizozemski
komediograf. — Prev.
179
XIII
U danima Cornelijina djetinjstva Titus prepoznavaše svoju
vlastitu mladost.
Minuloga ljeta uzimao ju je za ruku i vodio do onih istih
čudesa, kojima se sam, u djetinjstvu, zadivljenih očiju čudom čudio.
Sučelice trgovini umjetninama pružao se labirint, jedan od mnogih,
a sigurno ponajčudesnijih od svih. Čak se i sada još morao zbog
toga smijati; no Cornelijino ushićenje bijaše neopisivo. Išao je s
njom do vanjske luke, gdje su švrljali šareno odjeveni i za djecu
uvijek šaljivi stranci, pokazivao joj rukavac Y, te strpljivo i
smiješeći se odgovarao na sva njezina brzopleta pitanja. Djeca su
svuda nalik jedna na drugu. Ona je, baš kao i on nekoć, priželjkivala
da istraži zamamljive spletove ulica i stražnjih dvorišta, i on bi je
smjesta morao odvesti onamo, kamo bi joj se prohtjelo. Ako bi se
zamorila, on bi to odmah zamijetio. Njezino bi smijanje i žustro
čavrljanje postajalo sve sporije; nije više cupkala i poskakivala
pored njega, nego bi zaostajala, ovjesila se teško o njegovu ruku i
lijeno tupkala korak po korak. Onda bi je vrgnuo na rame, i malo
pomalo opet bi živnula, i ponovno bi buknula ona njezina nestrpljiva
brbljava radoznalost. Neumorno ju je Titus mogao slušati, sate i
sate, igrati se s njom, nositi je. Znala je to, i još kad joj bijaše
sedam-osam godina, sveudilj je izigravala malešnu, bespomoćnu
djevojčicu, koju nikada ne smiješ ostaviti samu: željela je biti
okružena velikim i zaštitničkim bratskim osjećajima.
Jedino nije mogla gledati uginule životinje. Počela bi se u sav
glas derati, kad bi, šetajući se duž grachta, ugledala kakvu crknutu
mačku ili utopljena psa gdje ih voda nosi na površini. Kad je jednom
Titus s njom prolazio ulicom, gdje su stanovali mnogi mesari,
naiđoše pokraj neke otvorene pojate. U polumraku naziralo se nešto
sablasno: na vješalici bijaše ovješena golema rasplašćena volujska
tjelesina, teške plećke i butine s nogama iskrečenim naprijed; unutri
se vidjela rebra, blijede kosti u crvenim mesnim udubinama. Tek što
je Cornelia ugledala zaklana vola, odmah se uzdrhtalih usana
grčevito uhvatila za Titusa. Mada je bila već poodrasla djevočica,
Titus je smijući se diže u naručje. Hrabra Cornelia, koja se gušala s
dječacima, pentrala na drveće i nikoga se i ničega nije bojala, koja
180
se čak usuđivala spavati u mraku, na što se on u djetinjstvu nije
nikad odvažio...! No Corneliju je vrijeđalo Titusovo smijanje.
Okrenula je svoje lišce od njega, te odgurnula brata, kad ju je htio
poljubiti. Titus se još uvijek smijao. Zaustavio je neku prodavačicu
voća, kupio trešanja te ih počeo trpati Corneliji u usta. Prve je
trešnje uzimala oklijevajući, no uskoro ih je jela djetinjski veselo.
Pljuckala je koštice i voljko jezikom stiskala crveno voćno meso,
dok joj lice nije bilo sasvim umazano crvenim sokom, a haljinica
crvenim prugama, te se njezina razbješnjelost rasplinula u lagodnoj
smirenosti.
Kad ju je Titus doveo u školu, morade pomisliti na svoj prvi
polazak onamo. Točno se prisjećao straha, s kojim je polazio ususret
onomu nepoznatom, spominjao se svoje strave od divljačke graje
dječaka pred školom, svoje tjeskobe pred debelim školnikom, koji
Hendrickju bijaše pogledao onako prezrivo. Sjećao se poniženja, što
ih je morao otrpjeti od jačih dječaka, dolazile mu na um laži,
pomoću kojih se nadao da će izmaknuti njihovim pakostima, pred
oči mu iskrsavali ukradeni novčići i sličice, kojima bijaše kupio
naklonost svojih zaštitnika. Čudnovato, kako se sada svemu tome
mogao smijati — pa ipak mu je to nekoć stezalo grlo i bilo za nj
užas, koji je svednevice iskrsavao u godinama njegova djetinjstva!
Mala Cornelia bijaše od drugog soja i na drugo brdo tkana. Bodro je
i bez krzmanja, držeći se za njegovu ruku, prolazila kroz divlju rulju
djece, i dopadljivo se ogledala oko sebe, kao da već sada traži
drugaricu u igri. Bijaše tu neki drugi učitelj, čovjek slabunjav,
prijaznijeg lica i dobrodušna pogleda. Kad se Cornelia naveliko
raspričala o ocu i majci, o špekulama i lutkama, Titus namignu
učitelju te se kradom odšulja, a da ona nije ni opazila. Čini se, da ni
poslije nije opažala, jer mu o tome nije ni riječi spominjala, te je bez
pratnje odlazila u školu, kao da mora biti tako i nikako drugačije.
Uvečer bijaše on njezin učitelj; onda bi se nalaktila na stol,
podnimila obadvjema i užarenih obraza sricala slova iz knjige s
pijetlom. Samo je s mukom uspijevala da usredotoči svoju pažnju na
slova, a Q i X izgledali joj baš tako šašavim kao nekoć Titusu.
Brkala je dugačke gotske petlje slova S i F, odvikavala se od jedne
griješke, a navikavala na drugu, računala nehatno, i nije mogla
držati pero u ruci, a da sve ne umrlja tintom. Katekizam joj baš
nikako nije htio u glavu. Kad ju je Titus preslušavao, svakog je
tjedna iznova jecala od gnjeva i očaja. Htjela je van — Brechtje i
181
Clarisje i Emmetje bile već vani, skakale preko konopca, pjevale i
dozivale je. Derući se u sav glas svojim je sitnim šačicama bubnjala
o prozorska okna. Titus se čas ljutio, čas se opet zabavljao. Katkad,
ako bi naišla teška zadaća, Cornelia se jogunila i nije htjela jesti;
nitko je nije mogao natjerati, da se okani svoje tvrdoglavosti; onda
bi se poslijepodne odšuljala u kuhinju, kad ondje nikog ne bijaše, te
tražila po ormaru u zidu da štogod pojede, pregladnjela nakon
halabučne jurnjave ispod streha i preko stubišta.
Rembrandt i Cornelia viđali su se samo za jelom, poglavito s
večeri, kad bi majstor za nju crtao ono, što bi ona glasnim,
zapovjednim tonom zahtijevala. Pela mu se na koljena, promatrala
ga gdje radi, skakala opet na zemlju, odlazila Hendrickji, tražila
kakvu poslasticu, otplesala do Titusa, našla kakvu lutku i odvukla je
do zipke u kutu, dok joj ponovno ne bi na um pale crtarije, te se
vratila ocu.
Neobuzdana i zdrava kao drijen, igrala se do iznemoglosti, a
onda bi zaspala čvrstim snom, ponekad već za same večere, a budila
se tek nakon nekoliko sati. Bijaše vitka kao jela, plavokosa i snažna,
rumenih obraza i debelih pletenica; postala je prava mala domaćica,
gledala majku pri poslu i pomagala joj. Poslije jedne godine uzeli su
je iz škole, koja za nju bijaše živa muka; ostala je kod kuće, te je u
svemu bila druga Hendrickje.
Samo joj plahe smeđe oči bijahu kao u Rembrandta i Titusa;
inače je izgledala poput seljančice, koja je zalutala u gradsku kuću.
182
XIV
Godine 1660. umrije Govert Flinck, jedan od Rembrandtovih
najstarijih učenika; nešto prije amsterdamski su gradski vijećnici u
njega naručili golemu sliku, koja bi imala prikazati urotu Claudiusa
Civilisa.36 — Nova, prekrasna vijećnica imala je biti ukrašena
majstorskim slikama, koje će prikazati najznačajnije događaje iz
rane povijesti zemlje.
Govert Flinck kratko se i žestoko nosio sa svojom bolešću. Na
bolesničkoj postelji malo je govorio; no jednoj je od svojih
povjerljivih osoba u danom času rekao:
— Jedino bi Rembrandt mogao dostojno izvršiti narudžbu koju
su meni povjerili.
Ta je izjava izazvala čuđenje. Govert Flinck već je više godina
izbjegavao svoga nekadašnjeg učitelja, a ni Rembrandt više nije
brinuo o svom bivšem učeniku. Čak se govorkalo, kako je Govert
Flinck u svoje vrijeme pripadao onima, što su Van der Helsta i
njegove pristaše najžešće huškali, da obore Rembrandta.
Možda je Flinck, govorili su sada, osjetio da su mu dani
izbrojeni, pa požalio svoje držanje prema starom učitelju, te sada u
tome pokajničkom raspoloženju nastoji popraviti staru nepravdu.
Kad neki slikar na samrtnoj postelji govori o svome bratu po zvanju,
onda možemo uzeti, da ne laže.
U takvim prigodama ljudi nikada ne drže jezik za zubima, i
gradsko je vijeće nekako dočulo, što je Flinck izjavio o Rembrandtu.
Ne zna se pravo, kako je do toga došlo — možda je to bila neka
vrsta praznovjerja — te su gospoda gradski vijećnici, nakon smrti
slikara, koji nije mogao izvršiti dani nalog, zbilja zamolili
Rembrandta, da naslika urotu Claudiusa Civilisa za novu vijećnicu
na Damu.
Rembrandt! I opet Rembrandt! Nenavidnici i pakosni jezici
ponovno se pokrenuše; sve su stranke bile na čudu zbog zaključka
gradskog vijeća. No možda su se najviše čudili sam Rembrandt i
36 Riječ je o slici »Urota Batavacâ«. (Batavski junak Claudius Civilis na kratko
je vrijeme oslobodio svoju zemlju od Rimljana, u prvom stoljeću n. e. Nizozemsku su
u to doba nastavali Frižani i Batavci.) — Prev.
183
njegovi. — Zar su opet jednom došli k njemu...?
Dva je mjeseca majstor radio na toj golemoj slici; tri četvrtine
slike bijahu uronjene u turobnu crven dok su u sredini fantastični
plamsavi vatreni odsjevi osvjetljavali ganutljivi prizor polaganja
zakletve.
Slika je imala biti petnaest metara duga i tri metra visoka.
Rembrandt je slikao jedan dio kompozicije za drugim, tako da su se
svi dijelovi, čim je koji bio završen, odmah mogli sastaviti. — Kroz
dva mjeseca njegovo uzbuđenje i njegova volja za rad nisu bili
prekinuti.— Vijeće mu je već poslalo velik predujam: trebalo je
kupiti platna, drveta i slikarskog pribora. Rembrandta obuzela divlja
marljivost. Ostvarivao se jedan njegov stari san: jedna njegova slika
visjet će u palači gradske vlade; njegovo će se ime opet spominjati;
po posljednji su put ambicija i ponos umjetnika tražili zadovoljštinu.
— Majstor je radio golemim kistovima. Boje su buktale i trnule u
zlatastoj tami. Dominirajući među uzdignutim peharima, okružen
blistavim oružjem, sjedi urotnik Claudius, zvani Clvilis, i traži
prisegu. Rembrandt se poput djeteta ponosi veličinom i žarom slike.
Iz dana u dan ukućani gledaju, kako se svijetlo i mrak na njoj
produbljuju. Ponose se majstorom, ponose se tom narudžbom.
Budućnost domahuje i osmjehuje se. Slijepa božica sreće
blagonaklono dopušta, da tezulja prevagne na njihovu stranu...
Nekog proljetnog dana pričvršćuju tu golemu sliku na prazan
bočni zid velike dvorane za vijećanje.
Okupili se vijećnici, promatraju djelo. Nitko ništa ne razumije.
Gledaju jedan drugoga, pa onda opet motre golemu sliku. Čude se i
srde; nitko da se usudi izraziti svoju sumnju.
Tek što su izgovorene prve nepovoljne riječi, već je zapečaćena
sudbina Rembrandtove slike. Činilo im se, da je potpuno neuspjela,
smandrljano djelo parnoga đavla, neprirodno, izvitopereno i mračno,
slika, koja gradskoj vijećnici nimalo ne služi na ponos, nego čak
unakazuje svijetlu, gordu prostoriju te ometa i kvari ravnovjesje i
sklad između same zgrade i njezine unutarnje dekoracije.
Tri je dana slika tu visjela, i svaki je član Vijeća izričito izrazio
svoje odbijanje; onda vijećnici odrediše, da se skine sa zida. Nisu
znali, što da urade s tom golemom slikom. Naposljetku, pošto su se
kratko posavjetovali, narediše vijećničkim slugama, da je rastave na
dijelove, od kojih se veći dio uskoro izgubio...
184
*
Kad je Rembrandt saznao, da njegovo veličanstveno djelo nije
naišlo na odobravanje gospode gradskih vijećnika, odmah je
zatražio, da mu ga vrate. — No to mu odbiše, jer mu je djelomično
slika bila već plaćena. Od stida i bijesa majstor bijaše sasvim očajan.
Što će mu onih nekoliko stotina forinti, što su mu ih dali? Njegovo
je djelo pretrpjelo poraz! Time su ga jednom za svagda otklonili!
Taj naručeni posao, izvedbi kojega se bio predao svim srcem i upeo
iz sve snage, da pokaže svu svoju umjetničku moć, urodio je
sramotom, koja mu se oborila na glavu!
Pa ipak, ipak...
Zar da vjeruje u propast svoje nadarenosti? Zar da se prizna
pobijeđenim, sada, kad su svi ustali protiv njega, a on stoji sam, sa
svojih pedeset i pet ljeta, bez prijatelja, bez pokrovitelja, bez
naklonosti većine! Zar da sada sumnja u sebe, premda mu se svi
rugaju zbog njegovih djela, ne shvaćajući njegovu neobuzdanu
maštu, koja nema ništa zajedničko s maštom dobre prođe svih onih
drugih slikara...?
Uspeti se! dići se! još dalje uvis! sve naviše! Biti sam u onoj
svjetlosti, koje nitko od njegovih bližnjih nije nikad ugledao, sam u
dosegu sjena, pred kojima bi drugi protrnuli od straha i tjeskobe.
Biti sam u jednom carstvu boja i likova, tako čudesnih i kao
san fantastičnih, te nikome ne bi uspjelo naći puta do njih; samo on,
čarobnjak, vladao je tajnama toga svijeta, uživajući u njemu bez
snebivanja, bez zgražavanja!
Osamljen, teško uvrijeđen u svom ponosu, majstor se povukao
u svoju radionicu, vratio se svome radu.
185
XV
U to je vrijeme Magdalena van Loo saznala od nekoliko mladih
žena, koje su se nazivale njezinim prijateljicama, da njen bratić
Titus ima mnogobrojne obožavateljice.
Sve one, koje su ga bile posjetile u njegovu dućanu, poznavahu
ga kao »mladića-djevca«: on je prezrivo bio otklonio u toliko
navrata ponuđenu žensku naklonost, za koju su drugi na koljenima
moljakali, ili po čitave mjesece nastojali da upornošću slome otpor i
da skupocjenim darovima osvoje tvrđavu.
»Ali zašto toliko oblijeću oko njega?« propitivala se
Magdalena začuđeno.
Na to bi zaredale hvalopojke o Titusovim muškaračkim
odlikama, koje su u Magdaleni izazivale čudnovata osjećanja. Prođe
joj mozgom, kako se nikada nije osvrtala na nj. Nije se čak ni
prisjećala njegove vanjštine; jedina jasna slika, koju bijaše o njemu
sačuvala, potjecala je iz godina djetinjstva; tada se jednom pojavio u
šeširu, ukrašenu perom, došao u njezinu roditeljsku kuću — a nije li
to bilo nekom zgodom, kad se proslavljao nekakav dječji rođendan?
Onda mu je zaviđala na njegovoj muškoj nošnji, što bijaše
upotpunjena ešarpom i čizmicama. — Misao, da ga ona ne poznaje,
imala je nešto neobično, budila u njoj radoznalost, navodila je na
sanjarenje.
Magdalena je provela zimu u sjaju i raskošnim svečanostima.
Balovi i vožnje saonama, svečanosti na ledu i društva, sve jedno za
drugim, šareno obilje raskošja, neobuzdanosti, svečana ruha,
dragulja i flerta. Njezine su suparnice pucale od zavisti — a najviše
je još njezine vršnjakinje ogorčavalo to, što Magdalena sa svojom
nepobjedivom kreposnošću nije davala ni najmanjeg povoda za
ogovaranje, dok je ona, naprotiv, slušala i vidjela i previše toga, što
se ticalo drugih, i sve to znala, ako joj se činilo potrebnim, veoma
proračunano upotrijebiti u svojim razgovorima.
Odbijala je bračne ponude sve jednu za drugom. Gerardus van
Loo i njegova blagorodna gospođa Emma van Uylenburgh držali su,
da je došlo vrijeme za zaruke sedamnaestgodišnje djevojke, tako da
bi sa osamnaest mogla biti gospodarica u svojoj vlastitoj kući. No
Magdalena se smijala. Njoj nije bio po ćudi bračni život niti da bude
186
vezana; imala je oštre oči i dobar sluh, te je mnogo šta znala o
muškarcima, koji su pred očima svijeta živjeli u sretnu braku, ali na
nekom zabitnom grachtu ili na kakvu ladanjskom dobru i dalje
uzdržavali svoju bivšu draganu. Ili još gore: bilo je muškaraca, koji
nisu prestajali posjećivati bordele, koji su neprekidno udvarali
ženama svojih prijatelja i sasvim nepoznatim gospođama, živeći kao
neženje, vodeći sa sobom krčmarice, kad bi odlazili da pregledaju
svoja imanja, koji su zavodili svoje sluškinje, te tako sebe i svoje
žene izlagali bruci. Sve to ona nije htjela doživjeti. Poznavala je
skroz naskroz mladiće, koji su je prosili; znala je, da zajednička
budućnost s njima ne obećava ništa bolje od onoga, što se u prošlosti
događalo očevima.
— Život je blistao bogatije i slobodnije, ako se i nadalje bude
poput zvijezde neznane ljepote i čarobne sile kretala po salonima,
poigravajući se i ćaskajući s muškarcima, dajući im i opet
oduzimajući nadu, ako bi se odviše osmjelili, uživajući u njihovoj
kratkotrajnoj sreći i dugotrajnom ljubavnom jadu, sva sretna u
neobuzdanu častoljublju, da bude najizabranija, najhirovitija i
najupadljivija žena u svem Amsterdamu. Život je slobodniji, pruža
više zadovoljstva i lagodnosti, ako se ne obavezuješ na glupu
vjernost, koju ionako ni jedno od dvoje ljudi ne kani održati. A osim
toga, tjelesna ljepota nije duga vijeka; sada još može vladati, ali što
onda, ako se uda, pa dođu porodi, koji će umanjiti njezine čari?
Iz godine u godinu bivalo je sve teže udovoljiti toj žudnji za
vlašću. Nije joj dostajalo, što su muškarci težili za njezinom
naklonošću i preklinjanjem nastojali da je steknu, pa čak se i u
dvoboju tukli radi nje. Ta bijaše to uvijek ista vrsta muškaraca,
uvijek isti način, na koji su joj udvarali i oko nje oblijetali!
Magdalena van Loo čeznula za neznanim, neobičnim doživljajima.
Jednom je dopustila, da je jedan od onih uljudnih mladića, koji su
pratili francuskog poslanika, kad je ovaj došao na kratak boravak u
Amsterdam, poveze kući; bijaše nešto novo, to laskanje u jeziku,
koji ne razumiješ; i upravo stoga, što je sebi bolje objašnjavala
kretnje toga Francuza negoli njegove riječi, i znajući da on sutradan
mora opet otputovati, ona je tome oduševljenom obožavatelju
kudrave kose u kočiji dopuštala neke slobode, kakvih njezine
prijateljice ne bi dopustile, i za koje nitko ne bi pomislio da ih je ona
kadra ikome dopustiti.
Ovdje-ondje uspjela je da i staložene, ugledne ljude, što su
187
sjedili u vladinoj palači, zbuni igrom svojih čari i da pokoleba
njihovu bračnu vjernost. To je barem bilo nešto novo i donekle
uzbudljivo, kao ona noć s Francuzom u kočiji. No tima vremešnijim
muškarcima nedostajalo je dražesti, nedostajalo vatrene mahnitosti
mladenačkih ljubavnika; njihova zagrijanost i zaljubljenost bijaše
toliko nenaravna i smiješna, da su se Magdaleni oduravali, te se
ponovno obraćala mladima.
Uskoro je imala navršiti osamnaestu. Većina njezinih
vršnjakinja bijahu zaručene ili udate. Mlade djevojke, koje su, kao i
ona sama prije nekoliko godina, prvi put stupile u veliki život,
bijahu sada skup neopasnih suparnica, i tako takmičenje više nije
imalo nikakve napetosti ni draži. Magdalena se počela dosađivati.
Događalo se, da je odbijala poneke pozive. Gerardus van Loo i
njegova patricijska supruga zglednuše se zabrinuto: što zapravo
hoće to njihovo dijete, dokle će se još izvitoperiti to čudnovato
vladanje njihove kćeri? Zašto se ne udaje kao i njezine drúge što
čine — zašto se ne udaje ona, koja može po volji birati među svojim
obožavateljima?
S čudnovatim osjećajima pomišljaše Magdalena na kazivanja
svojih prijateljica. Njezina radoznalost i hladna čulnost njezine
naravi kao da opet živnuše, kad su joj pričale o »mladiću-djevcu«.
Prezirao je ponuđenu mu žensku naklonost. Magdalena je saznala,
da je time uvrijedio mnoge ljepotice, o koje su se drugi otimali. To
ju je razveseljavalo i mamilo u isti mah. Titus van Rijn, njezin
rođak. Ima trgovinu umjetninama, pričale su joj, te izdržava svoga
oca i njegovu nezakonitu ženu, a tu je čini se i neko dijete.
Čudnovato, mišljaše Magdalena, kako do danas nisam ništa znala o
svome bratiću. Zacijelo je lijep, i visok, i neobičan, kao plemić s
juga. Čudnovato, kako joj je postojanje njezina bratića i tetka,
slikara Rembrandta, i njegove obitelji, ostalo posve ravnodušno, da
čak nije poznavala ni ženu s kojom je Rembrandt živio, da čak nije
ni opazila Titusa, kad je prije nekoliko godina živio u njezinoj
roditeljskoj kući.
Nekoliko je dana oklijevala i odlazila sa svojim prijateljima i
prijateljicama na izlete čamcem, kao i prije. Ali se dosađivala.
Amstel bijaše kao i uvijek — a isto tako i sam provod. Dosađivala
se i bila nemirna. Opet je jednom ispuni neobičan osjećaj: bilo je
nešto, što je u njoj poticalo vruću želju, i ona je morala imati, što joj
je na um palo. Baš kao dijete.
188
Magdalena van Loo sjede pred ogledalo, sama pomno uredi
kosu, zataknu tamnocrvenu ružu od baršuna u oplećak, poprska sa
nekoliko kapi mirisave vodice razgolićene lukove svojih grudi, i
naredi da upregnu kako bi se odvezla na Rozengracht.
189
XVI
Dok su jedne večeri šetali, Titusa van Rijna i Gillisa de
Cempenaera uznemiri buka, koja je dopirala izdaleka, iz jedne od
pobočnih ulica, što sežu sve do otvorenog grachta. Zgledaše se u
čudu, a zatim, kao po nekom prešutnom sporazumu, u isti mah
usmjeriše onamo, odakle se čula ona neobična graja.
Vjerojatno se radilo o gužvi u nekom dvorištu. Zahrđali cimer
male krčme visio nad podrumskim stanom, u kojemu je očigledno
stanovao neki obućar, jer u uskom prozoru vidješe kalup, nekoliko
pari cipela i smotuljak kože. Druge su kuće bile niske te imale
zelene prozore, iz kojih nije izbijala gotovo nikakva svjetlost. Sa
svih vrata virkali ukućani. Pred jednim od zatvorenih stanova
načetila se gomila ljudi, koji su se smijali i vikali, i bubnjali šakama
o vrata i prozore. Po strehama načičkali se ulični derani; dječaci se
šuljali između redova odraslih, derali se dovikujući nešto jedni
drugima, naganjali se i pomagali odraslima, bacajući kamenje na
kuću. Psi su cviljeli u tom komešanju. Do jednog zida postrani
stajao neki slijepac prosjak, koji je s neopisivom kretnjom pružao
šešir prema prolaznicima.
Titus i Gillis gurali se kroz mnoštvo, istežući vratove, da bi
vidjeli, što se tu događa. Iz nesuvislih riječi, što su oko njih padale,
ne mogoše ništa razabrati. Čuli su samo surovo rikanje nekoga
čovjeka pred njima, koji se bez prestanka, smijući se zlobno,
obraćao ljudima, koji su ga okružavali.
— Samo vi prodajte svoje posljednje prnje, prijatelji! Sutra
opet nastaje božje carstvo!
— Kao prije pol godine! — viknu neka žena.
Smijeh zatalasa redove. Muškarci su gromko otezali svojim
glasovima, žene kričale visoko i vrištavo. Kamenje letjelo i
potmulim udarom tutnjilo o drvena vrata, ostavljajući grdobne bijele
zagrebotine.
Iz pokrajnje ulice približavala se nekakva visoka spodoba
propalice, koju je mnoštvo pozdravljalo bučnim povicima. Čovjek
pogleda prema strašno nagrđenim vratima, obrisa usta nadlanicom te
stade raskrečenih nogu.
— Je li joj se i opet priviđalo?
190
Sa svih strana domahivahu mu u potvrdu. Pridošli se smijao
ženama oko sebe:
— Dršćete li za svoju dojenčad, o majke, i krijete svoje sinove i
kćeri?
Na grozan je način oponašao nekakav starački i mucav ženski
glas. Rulja mu, razveseljena, klicala. — No kao da je to bio znak za
početak nekoga neobičnog prizora, vrata se opsjedane kuće
odjednom širom otvoriše; neka ostarjela žena jurnu preko praga, te
stajaše sada, visoko uzdignuta i grozna, u rasponu među
dovratnicima.
Titus se zaista prestrašio pred tom neočekivanom pojavom, te
naglom kretnjom preneraženo zgrabi Gillisa za mišicu. Ovaj je samo
promatrao, radoznao i miran, kao da se sve to njega ne tiče.
Starica bijaše visoka i suha; sijedi pramenovi kose stršili joj
ispod uske crne poculice. Žuto, zubom vremena izjedeno lice,
uglasto i oštro, s jakim nosom i ispupčenim jarmenicama; gornji dio
tijela sav uveo; ruke dugačke i klimatave. Malo nahero naslanjala se
sada o dovratak.
Kad se ona pojavila, diže se silna graja. Ljudi su mahnitali i
urlajući gurali se prema vratima; starici je jedva ostalo još malo
mjesta na njezinu pragu. Tik pred njom stajala dva klipana,
očigledno bukači te gradske četvrti.
Starica podiže usahle ruke. Postalo je tiše. Neki se ženski glas
nasmija. Onda onaj odrpanac, koji se bio progurao do praga, viknu.
— A što su ti danas javili odozgor, Aagje Jans? Kratko,
kliktavo odobravanje poprati njegove riječi.
Starica odmjeri onoga klipana od glave do pete. U njezinu
pogledu bijaše prezira, zbunjenosti i mržnje. Ruke joj nisu bile
klonule, i ona, prijeteći, mlataraše njima amo-tamo.
— Objaviti moram, što mi se obznanilo! Objaviti moram
propast i pedepsu! Neće više dugo...
— Kao uvijek! — oču se neki otegnut glas.
Neka ženska prilika skoči izazovno naprijed.
— Već nam sedam godina prijetiš, da više nećemo rađati djece,
stara vještice; ali se tvoja proročanstva ne ispunjuju!
Opet urnebesni smijeh. Jedan od muškaraca uhvatio je ženu,
koja se tako tužila, za podlakticu.
— Da si se držala rođenoga muža, proročanstvo bi se već bilo
ispunilo! No to je kazna za tvoja zlodjela! — A tako to Aagje Jans
191
nije ni mislila, zar ne, Aagje?
Starica kao da ga nije, slušala. Micala je usnicama, ruke joj
podrhtavale.
— Kucnuo je čas! — viknu ona žestoko. — Kucnuo je čas!
Doći će veliki preokret! Svršetak više nije dalek!
Starica duboko udahnu zrak te nastavi proricati:
— Noćna se utvara opet ukazala, strašnija negoli ikad prije!
— A kako izgleda, Aagje Jans? Ima li noge i ruke? Je li muško
ili žensko?
Pitanja se ukrštavahu, a podvikivanje bivalo sve jače. No iznad
svega se čuo reski glas staričin, sve starica nadjača svojim
kriještanjem:
— Ratovi i buka ratna! Na koju god stranu osluhneš, sve same
nedaće i propast! U gradovima i selima puka sirotinja! Sve se nebo
trese! Sunce i nebo u crno se zaviše! Zvijezdama trne sjaj!
I duboko predahnu:
— Obratite se, pogledajte što je pisano u Svetom pismu, bojte
se suca svevišnjega, koji će doći da sudi! Djeca đavolja oko nas
zameću nesreću i šire sve veću tamu. Zakoni gube svoju snagu.
Mrtvi zovu u pomoć iz svojih grobova sa dna mora. Već dršću
vladari i vode u svojim palačama!
Visoki klipan, koji je za njom izigravao budalu i otvarajući usta
pokazivao dva reda žutih zuba, pljunu pred nju:
— Dobro, neka samo dršću. Nisam nikad ni želio drugo. Ali
hoćemo li od toga postati možda bogatiji? Dok se ispune tvoja
proročanstva, oni će se barem dotle nauživati. Svaku zimu prosjede
kraj tople peći, a ljeti stanuju na svojim ladanjskim dobrima. A mi,
mi? I naša djeca, koja nikako da se iskobeljaju iz blata?
Onaj pakosni smijeh bijaše umuknuo. Svi pogledaše govornika,
koji je, sopćući, grčio pesti. Lica se smračiše. Onda pogledaše prema
otvorenim vratima, gdje je starica još uvijek stajala. Osupnuta, neko
je vrijeme nemirnih, suznih očiju promatrala onoga čovjeka, a onda
razveza:
— Nije potrebno, da se čovjek valja u obilju i da dan i noć služi
trbuhu i dobrima ovoga svijeta. Samo je jedno potrebno: da ti duša,
koja je od Boga, ne pretrpi štetu!
A onda će glasno i prijeteći:
— Obratite se! Obratite se!
Visoki klipan sleže ramenima.
192
— Slaba mi je to utjeha — reče i podiže prazne ruke uvis. — Ja
moram jesti, živjeti, da, živjeti! A ni po čemu se ne čini, Aagje Jans,
da će se tvoja proročanstva ispuniti. Prođi Keizersgrachtom, duž
visokih uličnih stuba... Oni još uvijek tamo sjede usred bogatstva, u
slasti i lasti... a mi...!
Zavlada mrtva tišina. Lica se sada natuštiše od srdžbe i
prigušene pizme. Svi napeto pogledaše u staricu, kao da je ona
odjednom postala osoba, koja bi tu mogla pomoći.
No ona strese glavom, te će onome visokom klipanu:
— Sveto pismo ne laže, Florise Gerritszoone! Sveto pismo
obećava propast velikih i gordih, koji počivaju na bjelokosnim
posteljama i hrane se jaganjcima stada, koji pjevaju uz tugaljivo
zveckanje lutnje, koji iz pehara vino piju i skupocjenim uljem uda
svoja mažu...
I još više diže glas, svečano i otegnuto:
— Oni će otići kao zarobljenici, a gozba onih, koji žive u
raskošju, nestat će...
Čulo se samo još struganje nogama, dahtavo, isprekidano
disanje slušača. Starica raskrili ruke, i glas joj ponovno zabrza u
vrištavu govoru:
— Ali neka se nitko ne hvata za ovozemaljsko i njegovu
prolaznost! Nitko neka ne likuje nad padom vladara! Mislite na
svoje vlastite duše, spremajte se za strašni svršetak!
Floris Gerritszoon zgrabi je za traku na pregači, te je gotovo
silom odvuče s praga.
— A što će s nama biti? Zar za nas i opet nema ničega drugog
doli sirotinje i srdžbe odozgo?
Proročica nije više slušala. Mršave joj ruke sunuše uvis kao dva
znamena, što prijete. Jedva je još mogla govoriti, i zato joj se glas
prelomi:
— Vjerujte, vjerujte! Spasite se, kad dođe vrijeme propasti! Jer
uskoro će kucnuti čas opće nevolje! Put je Gospodnji u vihorima i
olujama, a oblaci su prašina s nogu Njegovih — brda se tresu pred
Njim, a brežuljci kopne kao snijeg; ispred Njegova se lica zemlja
uzdiže, i svijet, i svi koji u njemu bivstvuju.
Na trenutak vještica još ostade na mjestu, onako protegnuta, i s
prijetnjom na licu. Onda odjednom ustuknu, vrata ponovno zalupiše.
Časak vladaše tišina. Onda se opet podiže ona prigušena graja,
što su je Titus i Gillis spočetka čuli. Ponovno poletje kamenje uz
193
tešku lupnjavu o vrata i prozorske kapke. Muškarci se divlje
uskomešaše; žene, osupnute, stajahu naokolo u skupinama, poneke
podvikujući u sav glas.
Titus povuče Gillisa za rukav.
— Hajdemo — reče — zlo mi je od toga. Hoću da odem.
Prokrčiše sebi put, te i opet stajahu na grachtu. Za njima je
buka zamirala.
Gillis se nasmija zbog Titusove smetenosti.
— A što se to tebe tiče? Zašto te se toliko doima? Titus samo
sleže ramenima.
— Ne znam, zašto me toliko dira. Ne vjerujem u to. Ne
vjerujem ni u kakvu propast. Znam, da je ludost sve, što je stara
rekla. Djetinjasto bezumlje. Previše je čitala Bibliju, a bez
shvaćanja. Pa ipak mi se srce steže kad čujem takve riječi. Ne mogu
to slušati.
Neko su vrijeme šutke hodali dalje.
Onda Gillis polako otpoče:
— Čudni ste vi protestanti. Ne tvorite crkvu. Jedna sekta
svojim vlastitim riječima proglašuje drugu heretičnom. Kad slušate
ona stara židovska proročanstva, spopada vas silan strah, kao da
morate poludjeti. Svatko čita Bibliju, tu najtežu od svih knjiga, koju
naši teolozi studiraju po nekoliko godina. Velika svjetlost ostaje
vam nevidljiva. Božja vas milost ne prosvjetljuje. Vjerovanje
postaje za vas muka, noćna sablast, koja vas doživotno progoni
strašilima o grijehu i smrti, ma i ne vjerovali u to...
Titus ga pogleda plamtećim očima. Istina Gillisovih riječi
duboko ga je uvrijedila, a ipak je, slušajući taj sud, osjećao neku
lagodnost, kao da se diže neka koprena.
— A vi? — upita zatim. — Vi katolici?
Gillis de Cempenaer govorio polagano i naglašeno:
— Mi smo djeca jedne nepodijeljene, svete majke crkve,
jedine, istinite, crkve izabranog vrela spasa, baštinice Kristova
nauka. Za nas se zavjet, da će Bog biti s nama do konca svijeta,
obistinio. U nas se vrši pretvorba tvari. Mi imamo nekrvnu žrtvu i
pričešćujemo se tijelom božjim.
Opet proslijediše neko vrijeme šutke. U Titusu bješnjela
žestoka borba. Gillisove riječi! Već ih je i prije čuo, no sada su mu
zvučale kao nove, prožete obećanjima vječnosti, obećanjima
duševnog spokojstva!
194
On podiže glavu, i sjetne mu se oči ispuniše nekom novom
odlučnošću. Zatim reče:
— Povedi me sa sobom...
195
XVII
Titus se čudio. Njegova tetićna, Magdalena van Loo, gospođica
koja se prenemaže i o kojoj je uvijek mislio da neće ni da čuje o
Rembrandtu i njegovima, odjedanput ih pronašla i sada ih počesto
posjećuje.
Magdalena bi izišla iz svoje teške kočije, domahnula kočijašu
da čeka, zadizala skute šuštave suknje svojim uzanim, prstenjem
načičkanim prstima, kad bi prelazila preko zimske, vlažne ceste, te
prolazila kroz dućan. Bijaše ukusnije i raskošnije odjevena od svih
drugih žena, koje su ikad stupile u Titusovu trgovinu umjetnina.
Znalačkim pogledom uživao Titus u svili i baršunu, divio se
draguljima na njezinim grudima i biserima oko vrata, koji su uvijek
bili u skladu s njezinom tamnoplavom kosom. Bilo je mnogo toga, u
čemu se razlikovala od drugih. Prema njemu bijaše upadljivo
suzdržana — bogzna na kakve je muškarce bila navikla, mišljaše
Titus; ali ta ga je hladnoća više veselila negoli vrijeđala. Magdalena
bi prošla pored njega, pozdravila ga kratkim, letimičnim osmijehom,
te pala oko vrata Hendrickji, koja bi joj dolazila ususret; maloj bi
Corneliji uvijek nešto donijela. Za Rembrandta je pokazivala neko
neobično zanimanje; a i to je Titusa uvelike čudilo; nikada prije nije
dala ni naslutiti, da ga uopće i poznaje. Titusu sve to nije bilo jasno.
Kad bi je poslije posjete opet ispraćao do kola, ona mu se lako
naslanjala na ruku. On je nikada nije gledao, te nije opažao, kako ga
ona krišom promatra, kako u sebe upija njegov stas, njegovo lice i
kosu, njegov hod i glas, tako nametljivo i radoznalo, te bi se bio
zgranuo, da je to znao.
Jer i Magdalena bijaše preneražena.
Preneražena zbog njegove ravnomjerne mirnoće, zbog
sigurnosti, s kojom je već unaprijed odbijao svako zbliženje. Nju je
mučilo pitanje, kakve li se to sanje i kakva vruća priželjkivanja roje
za tim visokim, tamnim čelom. Sva su se njezina procjenjivanja
razbijala o tu strogu samosvijesnu muževnost.
Magdalena nije klonula duhom.
Ona je zaručnicama otimala njihove mlade zaručnike, oženjene
zavodila na nevjernost, tihe i bojažljive muškarce činila kockarima i
rasipnicima, visokopoštovane vijećnike preobraćala u prznice i
196
zaljubljene lude, sve udvarače bacala u bijes i očaj, stid i mržnju.
A Titus da joj izmakne? Zar ona da ne bude kadra da u
pronicavom i čvrstom pogledu njegovih očiju izazove pritajen
blijesak, ili mekan, požudan stisak njegove ruke, nijemi govor
ljubavne čežnje?
Magdalena svejednako dolazila, često se navraćala.
Znala je vrlo dobro: nikada neće onako steći Titusovu pažnju,
Titusovu zaljubljenost i predanost, kako su to njezine prethodnice
pokušavale. Donosila je darove za Corneliju. Umiljavala se
Hendrickji i hvalila njezinu kuhinju i pokućstvo, čavrljala s
Rembrandtom. Otac joj imađaše mnogo njegovih slika, i u gradu je
vidjela neke njegove stvari i slušala o njima. Sve to, što je tu i tamo
slušajući prikupila, znala je u svojim razgovorima s majstorom na
pravom mjestu upotrijebiti, pokazujući mu svoje strastveno
oduševljenje, a Rembrandt bijaše svaki put nanovo očaran.
Samo se ljutila, što joj Hendrickje kanda ne vjeruje i što je se
mala Cornelia plaši, što se plaši te dame, koja se, nezvana,
pojavljuje u prekrasnim haljinama i uznemiruje mirni dom na
Rozengrachtu.
No Magdalena izvojeva svoju prvu pobjedu: Rembrandt će je
slikati. Bit će dakle prilike za čitav niz daljih posjeta. Dolazit će eto,
i za neko će vrijeme izbjegavati Titusa, ali će ga to oštrije
promatrati.
197
XVIII
Veljača. Na predvečernjem zimskom nebu podrhtavaju tanka,
srebrna vela mjesečine. Nebeski se svod talasa blistavom modrinom.
Zvijezde se osule u svjetlucavu obilju.
Tjedni bijahu prošli, a da Titus nije ponovno razgovarao s
Gillisom o tome, da prisustvuje katoličkoj misi. Vremena bijahu
nesigurna; Flamanac je morao prije toga porazmisliti sa svojim
kapelanom, da li je uputno jednog inovjernika, kao što je mladi Van
Rijn, pripustiti službi božjoj. A Titusa nije vrijeđalo, što mu Gillis
nije donosio nikakve odluke; prije bi se moglo reći, da se u sebi
radovao zbog toga i gotovo se kajao, što ga je bio zamolio za to, na
što je Gillis tako iskreno i revnosno pristajao.
Titus je proživljavao tihe, veličanstvene noći. Bijaše to neko
zadubljivanje u se, kad bi po toj mjesečini prolazio gradom. U tim se
čudesnim noćima osjećao spokojan i čiste savjesti, a tajne svijeta
nisu ga tištale. Za takvih se noći klonio Gillisa. Sam i uvučen u se,
prožet nekim bogatim, spokojnim čuvstvom, koje ni sam nije znao
objasniti, hodao je ulicama i duž grachtova. Osjećao se slobodan,
primljen u jednu veliku svijetlu zajednicu. Ništa nije pitao, ni sebe,
ni svoje ni druge knjige. Isto tako nije razmišljao. Život se mogao
živjeti bez muka. Negdje u svemiru ima nebeskih duhova, koji za nj
misle i djeluju; oni su ga obdarili ovim svijetlim noćima, kako bi
naučio da pobijedi strah od života...
I tako je lunjao svake božje večeri, pritajena koraka, sav se
predavajući svemu što bi vidio. Kuće kao da su upijale ono bijelo
svijetlo; pošto bi ugasile žeđ, stajale bi ukočene i smrtnoblijede u
svojoj mramornoj nepomičnosti, među oštrim sjenama. Na
svijetlom, mliječnobijelom kamenju pločnika drveće je svojim
granjem šaralo tajanstvena slova. Nad vodama ležaše mjesečina,
hladna, blijeda, palucava.
Male kapije od tesanika stršile široko u svijetlo. Bilo je
prozora, kojih olovom uokvirena okna bijahu drhtava mjesečeva
ogledala, obrubljena olovnomodrim sjajem. Jarko osvijetljeni
tornjevi s golemim sjenama na svijetloj osnovi. Trgovi, okupani u
čeličnoj blistavosti. Dalje tamo gradske zidine i šire ulice: bijeli
svjetlosni potoci, što se poput sjevkava tkanja provlače gradom i
198
ispod bijelih mostova opet otječu iz grada, u sivotitrava polja, blijedi
i nejasni i suzujući se u daleke trake tekuće vatre.
Svjetlost, sjaj i mir. Titus je odlazio na počinak bez i jedne
misli, koja bi ga tištila. Tihe su mu mjesečeve putanje ispunjale
sobu. Nad Titusovom glavom stršile grede, zlatnosmeđe i uglaste.
Prozor se ocrtavao na podu poput bijela kockasta kolača. Vrč za
vodu caklio se svojom plavom trbušinom. U Titusovim snima nije
bilo snomorice, i on bi se svakog jutra budio ojačan i odmoren, bez
straha od novoga dana.
199
XIX
Jedne od takvih večeri, kad je izlazio u šetnju te za sobom
zatvorio vrata, neki mu mladić, oklijevajući, pristupi. Bijaše mlađi
od Titusa: nosio je baretu, kakvu su često nosili onovremeni slikari;
kosa, koja mu je gdjegdje provirivala, bijaše meka i zagasita. Kad je
pozdravio i progovorio, glas mu zvučao nekako nesiguran i
bojažljiv.
— Tu je Rozengracht, zar ne?
Titus radoznalo kimnu glavom.
— Znate li možda, gdje tu stanuje majstor Rembrandt van Rijn,
slikar?
Titus ponovno kimnu.
Mladić stavi kovčeg na zemlju i s olakšanjem obrisa čelo.
— Cio sam dan trčkarao naokolo i tražio njegovu kuću. S
jednoga kraja grada upućivali su me na drugi. Drago mi je što sam
ga napokon našao; čini mi se da sam bio na pedeset različitih mjesta.
— A što želite od majstora? — upita Titus.
Mladić ga pogleda, smeđe oči u njegovu jajoliku licu sijevnuše.
— Htio bih postati njegov učenik!
Kao da je iznenada opazio, da je zaboravio ono najvažnije,
nadometnu:
— Dolazim iz Dordrechta. Zovem se Aert de Gelder.37
Titus otvori vrata.
— Uđite, De Gelder. Stojimo pred Rembrandtovom kućom; ja
sam njegov sin.
Kad je Aert de Gelder postao Rembrandtov učenik, bilo mu je
sedamnaest godina. Svojim je crtežima, kojih nije zaboravio kod
kuće, odmah stekao Rembrandtovu naklonost. I sada, kao njegov
učenik, dobio je svoju sobicu iza majstorove radionice. Ujutro, u
podne i uvečer sjedio i on za stolom, i čini se da nikad nije ni bilo
drugačije. Hendrickje se poput majke brine o njemu. Izjutra ga
Rembrandt budi. Doručkuju zajedno s drugima u kuhinji te se onda
istovremeno prihvaćaju posla. U isto vrijeme prekidaju i rad.
37 Aert de Gelder (1645-1727), jedan od posljednjih Rembrandtovih učenika;
slikao povijesne prizore i portrete.— Prev.
200
Rembrandt mu je kao neki stariji prijatelj. Kad je sam s tim
pažljivim mladićem — svojim posljednjim učenikom! — onda mu
nadugo i naširoko sve objašnjava, pripovijeda o tegobama
slikarskog zvanja, iako zna da ga učenik sluša ali ne vjeruje sve;
majstor mu otkriva neke slikarske tajne, popravlja mu radove,
neiscrpan je u izmišljanju dobrih savjeta, a ponekad zadivljuje
mladića iz Dordrechta svojim vlastitim slikama. Čini se da je
majstor naposljetku nekoga našao, kojemu može govoriti o dragoj
mu slikarskoj umjetnosti, nekoga, koji shvaća njegovu ljubav i zna
cijeniti njegove riječi. Mladi je učenik nalik na voštanu ploču, u
koju majstor urezuje svoje znakove i tragove. Svaka riječ
Rembrandta, kojemu se divi, dira ga u srce. Mogao bi ponoviti sve
što mu je majstor govorio o naravnim kretnjama, o miješanju boja ili
o Talijanima. U mislima bi mogao ponovno povući svaki potez
kistom kako je vidio u svoga majstora. Pri svakoj kretnji, koju sâm
zabilježava na platnu ili na papiru, ima na umu kako bi to Rembrndt
učinio i misli na sve što ga je on učio.
Kad su drugi u radionici, Rembrandt je šutljiv kao obično, i
onda je baš tako kao da se nešto raspršilo od one tajanstvene
opčaranosti između majstora i njegova učenika. Muk vlada i rad se
nastavlja, ali na mahove i kao pod prisilom. Prekinuta je ona čvrsta
povezanost razmišljanja. Misli, koje ne spadaju ovamo, lebde kroz
prostor te zamršuju veze što ih je duh zauzlao.
Rembrandt je oduševljen napretkom mladog Aerta. Koliko zna,
nije nikada imao takva učenika. Nesvijesno zadovoljstvo zagrijava i
silno usrećuje njegovo srce. Učenik! Jedna ruka, koja se pokorava
zakonima što vladaju i Rembrandtovom rukom i njegovom
umjetnošću. Jedna glava, koja razmišlja o njegovim riječima. Jedan
čovjek, koji će djelom i mišlju produljiti nešto od onoga sna što ga
on — još i sada — sanja na tom svijetu.
Flinck, Renesse, Fabritius, Maes, Dullaert... Zatim: Eeckhout,
Mayr, Weyerman, Philips de Koninck... njegovi učenici. Njegovi
ponajbolji učenici. Gdje li su sada? Jesu li još u životu? Zaboravljaju
li na nj...? Ne, ne treba misliti na to. Vjernost, zahvalnost — riječi,
samo riječi! Mora se zadovoljiti time da u gradovima što ih on ne
poznaje, u radionicama kojih nikada neće vidjeti, ima ruku i glava
što slikaju kako je on htio i želio, i što svoje umjetničke sposobnosti
duguju tome čemu ih je on učio. A ovdje je posljednji od njih —
čovjek mlad, ali miran i nadaren slikar, koji osluškuje njegove riječi,
201
kako su ih mnogi osluškivali, i koji je pripravan da sada, kad nitko
više ne misli na majstora, sa strahopoštovanjem primi luč u svoje
ruke, pa da je ponese dalje kroz zlaćanu noć na zemlji.
*
Bijah još malen — pripovijeda Aert de Gelder Titusu; —
sedam ili osam godina bijaše mi, kad me otac povede na neko
poslovno putovanje u Amsterdam. Već tada nisam ništa drugo radio
doli crtao. Bijeli zidovi u našem predvorju i hodnicima bijahu svi
iščrčkani, dokle sam god mogao doseći. Nije bilo knjige s iole širim
bijelim rubom sa strane, a da ne bi mogla svjedočiti o mojim
pokušajima. Otac mi je kanda vrlo dobro znao, čemu ću se najviše
uzradovati, no bilo kako bilo, posljednje večeri našega boravka u
Amsterdamu on me povede u trgovinu umjetninama braće
Danckerts, i za to ću mu zauvijek biti zahvalan...
Padala je kiša. Dođosmo u veliko predsoblje, prepuno ljudi,
koji su ondje stajali drhtureći i pokisli. Po svim zidovima sve same
slike i bakrorezi. Razglédao sam ih ushićen, suspregnuta daha. Ništa
nisam shvaćao od svega što se ondje prikazivalo, mnogo šta me čak
činilo potištenim zbog svoje zagonetnosti. No ja sam sav plinuo u
tome i gubio se. Te su mi slike govorile toliko uvjerljivim, novim i
snažnim jezikom, da sam se već pred prvim dojmom silno uzbudio.
Do mene tek nejasno dopiraše govor i komešanje naokolo. Oca sam
jedva i vidio. Odjednom sam opazio kako se sve oko mene mijenja.
Zavladala mrtva tišina. Pogledah gore. Zacijelo se dogodilo nešto
ozbiljno. Tada vidjeh kako ljudi u skupinama uzmiču. Bijaše ušao
neki crnomanjast čovjek, koji nikoga nije pozdravio i koji je poput
kakva kralja prošao kroz redove. Nosio je dug kaput, a šešir bijaše
nabio duboko na oči. Čuo sam otkucaje svoga srca. Zgrabih oca za
ruku te ga povukoh naprijed u prednji red ljudi. Zašto — to ni sam
ne znam; bijaše to kao ono sa slikama i bakrorezima po zidovima:
nepoznato me snažno privlačilo. Očusmo prigušeno mrmljanje
glasova; zatim ponovno nastade duga šutnja — kao da i sad čujem
kako se voda cijedi s ogrtačâ i kaplje na pod. Najedanput se otac
naže k meni te mi stade šaptati na uho:
— To je Rembrandt, slikar; od njega su ti crteži, što tu vise...
Ne znam više, što se dalje događalo i kako smo izišli. Idućih
godina bijahu moje misli grozničave i smućene. Znam samo to, da
sam onog trenutka bio izabrao svoga majstora. Tada to nisam znao
202
izraziti: ali me zlatna munja smjerila. I tek sada to znam. A sada,
devet godina nakon toga, evo sam došao da radim u radionici svoga
majstora, da bi od mene stvorio slikara, kako to već onda htjedoh
biti.
203
XX
Nebo stajalo u znaku Ribe38, a duge kišne noći ječale
izlijevajući se. I u Titusovu srcu pao mrak. Daleko, kao nikad
proživljene, pričinjale se sada one bijele, kasno-zimske mjesečne
noći. Bijaše to turobno proljeće, nikad sunce da se probije, oblaci
pokrivali grad obasipajući ga surim srsima.
Zar je to život, mišljaše Titus, zar je to život, kojim treba
živjeti? Zar nikada neće biti ničega drugog doli kratkotrajne
utješljivosti svijetlih noći, za kojima se sastavlja mukotrpna
pomrčina olujom poharanih mjeseci? Što vrijedi život, ako nam ne
pruža ništa drugo, već samo san i buđenje, i na kraju smrt...?
Zar je to njegov život, tu usred slika i dragocjenosti, što ih
kupuje i prodaje; uz pomajku, koju poštuje, ali koja ga svojom sve
upornijom šutljivošću sve više uznemiruje; uz oca, kojemu se divi,
za kojega bi pošao i kroz vatru — ali je taj otac prema njemu šutljiv;
voljeli su se, ali nikad nisu o tome razgovarali, i nikad ih nije
vezivala neka veća prisnost; Titus je u sebi zaviđao mladom Aertu
de Gelderu, koji je uživao Rembrandtovo povjerenje te se smio iz
dana u dan zadržavati u najintimnijem svijetu cijele kuće: u
radionici. Aert de Gelder... prema njemu Rembrandt nije bio
suzdržljiv, s njim je zaranjao u tajne umjetnosti koju je obožavao...
Sve malo pomalo, i Titusovo je mjesto bilo izvan svega toga;
on je samo trgovac umjetninama — neprimjetno je došlo do toga, a
da to nitko nije htio. Možda nikada nije ni pripadao onom
Rembrandtovu svijetu, i premda se neko vrijeme činilo da je on
učenik svoga oca i da će u njega učiti slikarstvo — on se ponovno
povukao. A sada bijaše prekasno. Stoji osamljen sred onih, koje
voli. Živi dolje pored mrtva blaga, te nema udjela u stvaranju
živoga, gore nad dućanom... On može samo prodavati...
Titus se osjećao osamljen i potišten; sjedio je u svojoj sobi nad
svojim knjigama, čitajući valjda i dvadeset puta istu stranu, a da ne
bi ni opazio, i ni jedna riječ nije dopirala do njega. Čeznuo je za
prijateljima, koji bi razumjeli njegovu osamljenost, čak se ponekad
zaželio pustopašnijeg života u društvu surove, bijesne bratije; no
38 Vrijeme između 19. veljače i 20. ožujka. — Prev.
204
uvijek bi sam sebi opet govorio, da to mogu ostati samo lude želje,
da njegova ćud naginje miru i povučenosti. Kadšto su ga posjećivali
Philips de Koninck ili Metsu ili drugi mladi slikari, te bi u njihovu
društvu na kratko vrijeme živnuo. No pošto bi se malo zadržali kod
njega, zaželio bi da opet odu — nisu mu donosili ono čemu se
nadao. Tištio ga teret koji mu oni nisu mogli skinuti svojim
ćaskanjem, te je želio da ga puste na miru s tom njegovom brigom.
Pa ipak, plašio se samoće, onoga otrova sjetnika, koji polagano
rastače svoje žrtve. Osjećao se bolestan i nemoćan da rješava pitanja
koja ga muče...
Zašto živi? Zašto da baš on bude jedino preživjelo dijete
Saskijino, te mora uzeti na se breme što mu ga je dvojakost njegove
krvi nametnula...? Osjećao je to kao znak, da druga djeca, što ih
izrodiše ona i Rembrandt, nisu bila sposobna za život. Bijaše to
osuda. I on je plakao. Proklinjao je Najviše biće, što je unosilo takvu
zbrku u poredak stvari i prouzrokovalo tolika zla i pometnje. Još od
djetinjstva progonio ga strah, strah od jačega, od učitelja, od noći, a
sada strah od žene, strah od smrti, od vječnosti...
Dotle je dospio sa svojim mislima, i nije se usuđivao dalje.
Ostao je ponor, bezdan, prijeteća provalija strave i nesigurnosti. Je li
bilo posvećenika, je li postojao neki nauk, koji bi mu mogao nešto
objasniti? Da li simboli, biblijske priče znače više, nego što je on to
zamišljao? Da li postoji neki odgovor?
Onda se pojavi Gillis de Cempenaer. Kapelan bijaše pristao da
Titus prisustvuje misi.
U Titusovoj se sumornoj duši dogodilo nešto nalik na prolom.
Možda — možda! Gillis bijaše toliko samosvijestan i pun
pouzdanja. Sve je u njegovu vjerovanju bilo neuzdrmano i puno
samouvjerenja. Zar bi moglo biti, da katolička crkva zna za onu
spasonosnu riječ? Za neku čarobnjačku riječ, za basmu, koja
žalostivi svijet preobražava u carstvo mira, gdje mu se ništa više
neće prijetnjom suprotstavljati?
Sitna je kiša rominjala, kad su Gillis i on, zaogrnuti
kabanicama, u šutnji prolazili mokrosvjetlucavim jutarnjim ulicama.
U Gillisovim očima blistalo blago slavodobiće. Titus je osjećao gdje
mu srce lupa prigušeno i puno iščekivanja.
Hodali su duž vode, nad kojom se povijala gusta, gotovo
opipljiva magla, prelazili preko malih dvorišta i trčali oprezno kroz
nepopločene uličice, preko kamenja koje je glatko i sjajno stršilo iz
205
prljavštine. Iz svih pokrajnjih ulica i prolaza iskrsavale sive
spodobe, kišne sablasti. Gillis ih poznavao i pozdravljao, svi su
stremili prema istom cilju: prema nekoj strmoj uličici, nekakvoj
dubokoj kapiji, nekom malom stubištu, nekom trijemu. Stajali su u
crkvi, namjerno sazidanoj u skrovitosti. Nitko nije mogao
negodovati zbog toga tihog vjerskog skupa, koji je živio u
skrovitosti, bojažljivo i neupadljivo.
Skromni zidni i stropni svijećnjaci, zidne slike u grimizu, zlatu
i plavoj boji, kipovi svetaca, koji stajahu na kratkim, sjajnim
stupovima, doimali se Titusa blagošću i milinom. Vidio je gdje se
oni što ulaze, škrope svetom vodom, poklecaju pred oltarom, križaju
se. Napol prazna prostorija pomalo se punila. Ništa nije podsjećalo
na crkvene običaje protestanata. Čak ni na kišne magluštine vani, ni
na tjeskobni, turobni dan više nisi mogao misliti. Svijeće gorjele
prigušeno pod malenim križnim svodom. Dok su se klupe oko njega
popunjavale, pomalo je iščezavala ona tjeskoba i napetost koja mu
stezaše grlo. Vidio je crkvenjaka gdje ulazi i pripaljuje svijeće na
oltaru. U prozorima blistahu se sveci i anđeli, crkveni dostojnici s
mitrom na glavi, sa skerletnim plaštom i bijelom stolom. — Da li se
u tom svijetu krije odgovor?
Uđoše opatice te sjedoše u pobočnu klupu. Iz sakristije dođe
svećenik; pred njim crkvenjak, a za njim njegovi ministranti. Bijeli
oblaci tamjana obavijahu Titusa svojim slatkim kâdom. Na trenutak
je zatvorio oči, a onda vidio svećenika gdje stoji na oltarskim
stubama i prema vjernicima izdiže velik i sjajan križ:
In nomine Patris, Filii et Sancti Spiritus...39
*
Tokom cijeloga proljeća Titus je s Gillisom hodio k misi, a ako
bi Flamanac s bilo kojeg razloga bio zapriječen, išao bi čak i sam.
Prisustvovao je i drugim službama božjim; najljepša mu se
činila večernjica. No ipak ga se nije toliko duboko doimala kao misa
s onim nadzemaljskim čudom, koje još nije bio kadar shvatiti u
cijelosti, a ipak ga je nastojao dokučiti svom snagom svoje volje i
ćudi.
Svaki put bi iznova pratio riječi koje je sada znao gotovo
39 »U ime oca i sina i duha svetoga« — tim riječima misnik blagosivlje
vjernike, ili se, izgovarajući ih, sam križa na početku mise. — Prev.
206
naizust. Znao je što znače, a također je znao smisao svakoga
ministrantova čina kod oltara. Želio je da se sav raspline u njihovu
uzvišenu, božansku tajnu. Za trajanja službe božje njegova bi
unutarnja napetost rasla: Confiteor, Introitus, Offertorium, trostruko
Sanctus, sve dok ne dođe Consecratio, pretvorba...40
Id enim est corpus meum...41
Kad bi riječi što ih je župnik Marius tiho pjevušio, drhtavo
prolelujale nad njim, te bi začuo cilik srebrna ministrantskog
zvonca, kada bi nebesko čudo silazilo na zemlju, Titus bi duboko
uronio glavu među ruke te se bacio na koljena pogruženije od bilo
koga drugog. Iščekivao je neku potresnu nebesku usrećenost. Suze
su mu navirale na oči, podilazila ga jeza. Nije se usudio pogledati
gore, kao da će obnevidjeti od neke nadzemaljske svjetlosti.
Neko je vrijeme Titus mislio da je sada zbilja našao onu
čarobnjačku riječ, i da je njegova vlastita krivnja što ne osjeća onaj
žuđeni mir. Utuvio je sebi u glavu da mu dani postaju svjetliji i da
su mu noći ispunjene neizrečenom izvjesnošću. Htio je gledati u
svijet u svijetlu obećane vječnosti, koja je u riječima svećenikovim
postajala gotovo opipljiva. No osjećao je kako njegov strah ne
iščezava, nego samo ustupa mjesto drugim nekim strahovima. On se
usrdno, gotovo očajnički molio, da bi smio dostići svoj cilj. Htio je
da sav nestane u nekome, koji je jači od njega, da ga primi u se i da
ga ponese. Svaka uspomena na minulo živovanje pričinjala mu se
kao neka sramota, budući da je sada spoznao veliko čudo crkve.
Gledao je u Gillisa, koji bijaše jak i pun samopouzdanja. Htio je
vjerovati poput njega, a da ne pita, primajući sve, što se pruža.
Trebalo je da nadvikuje glasove sumnje i straha. Kad bi se vratile
tjeskobne misli, on bi se prekrižio; nisu li se dale time odagnati, on
bi samog sebe mrzio zbog bespomoćnosti svoga vjerovanja, koja se
svaki put ponovno javljala. Razgovarao se o tome s Gillisom, postio
je i umovao. Kinjio se, ne bi li kako odagnao pitanja, koja su
sveudilj iskrsavala. To je on htio, htio grozničavo i omamno da se
sav preda. Sve se moralo obnoviti, kao prekaljeno na vatri.
Ali zašto i ta crkva sve otežava i zamršuje svojoj djeci? Njezin
je Credo gomila neobičnih čuda i čarolija, što se kanda ogrešuju i o
ljudske i o božanske zakone. Djevica-Majka bezgrešno je začela
40 Sve su to dijelovi katoličke mise. — Prev. 41 »Jer ovo je tijelo moje« — misnikove riječi u kanonu »pretvorbe«. — Prev.
207
svoga Sina...?
Maria immaculata! Neokaljana Marija! Zašto Bog postade
čovjekom, zašto Otac postade Sinom, zašto je Bog dopustio da ga
rodi zemaljska žena? Zar nije mogao poništiti grijeh i smrt nekom
nadljudskom odlukom? I zašto je on u kruhu — ne samo u kruhu,
što ga je nekoć Krist u Jeruzalemu podijelio za Posljednje večere,
nego i u onom, što ga pekar hostija peče, a svećenik posvećuje...?
Id enim est corpus meum,...
To silno čudo ispunjalo je Titusa većim strahom nego sve
drugo, čega se prije strašio. Broj pitanja ostajaše isti, a teret misli
jednako težak. Nada u spokojnost ostade neispunjena.
Proljet hujala kroz mlačne noći. Popuhivali topli vjetrovi, kiše
šuštale teško, brekćući plodnošću. Nebo bijaše poput vlažnoblistava
kristala.
Odjednom Titus znade da ne može više posjećivati katoličko
bogoslužje. Odjednom mu postade jasno da čudesa što ih crkva
objavljuje, nisu moguća, da ne znače ništa više negoli priče antike.
Ona obećava više, daje svoje izjave sa sigurnošću, i onaj koji ne
misli te mirno ide svojim putem, može biti sretan i bezbrižan. To
bijaše nauk za one, koji ne misle, ili za vjerske fanatike, koji su
upravo radi »apsurduma«42 željeli vjerovati. Oni pobožni zbijaju
svoje redove i misle da će združeni biti jači. Jedan crpi hrabrost iz
pouzdanja drugoga. Prije nego što bijaše crkva, bogovi su štitili one
koji vjeruju; sada ljudi imaju svoje svece, koje zazivaju — svejedno,
odlaze li na put, ili kane praviti poslove, ili pak boluju od kakve
bolesti. Umjesto drevnih žrtava zaupokojnih sada se čitaju
zadušnice. Svećenici bijahu kao auguri43, koji jedan drugom davahu
nijeme znakove — a prelati sjedahu u Rimu, dijeleći masne
nadarbine. Prvi kršćani bijahu zgoljna sirotinja i nisu znali za
vlasništvo. Ondje, gdje crkva nije bila potisnuta, božji hramovi
bijahu raskošni, a crkveni dostojanstvenici obitavahu u svjetovnim
palačama, odijevajući se u carski grimiz. — A sve to prikrivaše
prazninu i nedostatnost jedne tajne, koja više nije bila nikakva tajna.
Sve se to ispriječilo poput zaštitnog zida od zlata, skerleta i
predostojnosti; svirka i svijeće smućivahu jasnoću mišljenja; svečani
42 Po latinskoj: Credo quia absurdum, — »Vjerujem, jer je protivno razumu«.
— Prev. 43 Augur — vrač i svećenik u starih Rimljana, koji je pazio na ptičji let, glas ili
zobanje, pa po tome proricao.— Prev.
208
crkveni obredi poprimiše u toku stoljeća nešto usiljeno, koje se
spočetka činilo neodoljivo. No tajna se nije objavljivala, a odgovor
bijaše samovoljan, djetinjast, ako bi se ostavljalo postrani sve ono,
što bi crkva upadljivo stavljala u prvi plan, te ako bi ljudi s
nesmućenim mislima htjeli da se približe jezgri istine.Titus se divio
mudrom sistemu, po kojemu su laži postajale istine, a čudesa bila
kamen temeljac stvarnosti. Krug se dokaza bio zatvorio — ali je
nešto nedostajalo! Piramida stajaše na uzdrmanoj pećini. Jedanput
se morala zgrominjati. Crkva imađaše mnogo neprijatelja. Ako bi
kome uspjelo da polugu pokrene na pravom mjestu, mogao bi srušiti
čitavo zdanje.
Titus više nije dolazio. Gillis ga je, gotovo razgnjevljen,
pozvao na odgovornost. No Titus slijegaše ramenima. Nije bio kadar
prepirati se, a za teološke cjepidlačarske dovitljivosti nije mario.
Istina je lebdjela kao neka svjetlost svijeta nad svim crkvama, a
svaka je znala da uhvati po jednu zraku. No Gillis prosikta kroza
zube riječ, koja je zvučala kao »vjerolomstvo«.
Titus spoznade, da se prijateljevanje s Flamancem primiče
kraju. Do prijelaza u drugu vjeru, čemu se Gillis bijaše nadao, nije
došlo: Titus se nije mogao odlučiti da potraži nekoga svećenika, pa
da s njim razgovara. Znao je, da će ovaj odgovoriti na njegova
pitanja dugačkim razlaganjima i na koncu ostati u pravu sa svojim
dokazivanjem. No za njega, za Titusa, takav bi odgovor bio
ništavan, jer neće poput spasonosna pjeva zabrujati u njegovu srcu.
Kad bi god na ulici susreo ljude, koje je nekoć vidio u
katoličkoj crkvi — a bilo ih je mnogo, o kojima nikada ne bi
pomislio da će ih ondje zateći — osjećao bi u njihovim
nepovjerljivim ili neprijateljskim pogledima najstrožu osudu. To ga
se nije kosnulo. Sada se ćutio oslobođenim od one lijepe,
zamamljive prisile.
Proljet granjivala. Razbuktalim bojama prodiralo sunce kroz
iskidane oblake. Večeri treperile u zlatastu sutonu, ćarlijao lahor
smorac i donosio slane mirise. Titus bijaše sav u iščekivanju.
Praznina, koju je sada osjećao, nije više bila ni bolna ni mukotrpna,
nego je većma nalikovala na pripremu za neko novo ispunjenje.
Zar nije dovoljno čudo, što je sunce sunce, a oblaci oblaci?
Svemir je jedino veliko čudo. Sve je eto na svome mjestu. Cvijet
ostao cvijet, i već samo to bijaše ljepota, koja je svojim sjajem
nadmašavala raskošje svijeća i crkvene latinštine. Vino ostajaše
209
vino, a kruh — kruh. Sve stvari bijahu sređene i velike onako, kako
su i bile. Skladnost bijaše silna i uzvišena. No smrtnici su uvijek
nastojali da razbiju sklop, oni su kidali i veze, bacajući pojedine
dijelove zbrda-zdola. Uvijek su pokušavali da svojim ništavnim
graditeljskim pokušajima poboljšavaju stvaranje, da budu
nadmoćniji od stvoritelja. A ipak je sve bilo na vidjelu u nebeskoj
jednostavnosti i jasnoći.
Titus se gotovo stidio, što je Gillisu bio pokazao svoju slabost i
pošao s njim. Sada mu se to pričinjalo kao pometenost. Opazio je,
koliko su se Rembrandt i Hendrickje bojali negova prijelaza u drugu
vjeru. Nikada ga ne bi u tome spriječili, to je on znao, ali bi bili
ojađeni i malodušni, jer bi skrenuo s njihova puta. — Sada je ostajao
kod kuće, bavio se svojim poslom. Nikada se o tome nije govorilo, a
i sada su šutjeli, ali su odahnuli olakšano, otkad je Gillis izostao, te
ništa više nije ukazivalo na posjete u maloj, skrovitoj župnoj crkvi
katoličkoj.
Krajem ožujka doznaše, da se Flamanac srebrar odselio s
Rozengrachta. U isto je vrijeme Gillis svoga bivšeg prijatelja
obavijestio, da će odsele prodavati svoje radove nekome drugom
trgovcu umjetninama.
210
XXI
Magdalena van Loo izvojeva i drugu svoju pobjedu.
Dobro je uočila, kako se Titus čudio njezinim posjetima na
Rozengrachtu, mada je on kušao da to sakrije; svojim je
ispitivačkim pogledom otkrila, kako on ništa ne sluti o svrsi njezinih
pohoda, ali se ipak činio pomalo smušen. Osjetila je i nesigurnost
njegove ruke, kad ju je ispraćao do kočije, ili se s njom opraštao,
kad bi došla pješke, a on je pratio kući. Ponekad se činilo, kao da
neko oklijevanje prodrhtava kroz ravnodušni ton razgovora, što
njezinim oštrim ženskim osjetima ne bi nikada izmaklo. Onda je
očekivala neko pitanje; no razgovor je svaki put jednolično tekao
dalje, a da se Titus nikada nije odao.
Ipak je Magdalena osjećala sve veću zadovoljštinu zbog prvih
znakova neke promjene. O tome još ništa nije govorila svojim
prijateljicama, a ni o njezinim posjetima u Titusovoj trgovini
umjetninama nije još nitko živ ništa znao; dolazila je i odlazila za
mirnih dana ili s večeri, a na Rozengrachtu nije stanovao nitko od
njezinih poznanika. Nitko ne treba znati, kako ona smjera na Titusa.
Bijaše to poput nekoga potajnog nadmetanja. No Magdalena je
izdržala. Svaki put kada bi se opet našla u kući i osluškivala gdje u
daljini zamiru Titusovi koraci, zarivala bi male nokte u šake i
promatrala u ogledalu svoj odraz s odlučno stisnutim ustima i
tvrdim, sivim očima.
Titus joj se morao sve više čuditi.
Jedva da mu se osmjehnula, nije se šalila, nije se poigravala
rukavicama ili lepezom, a oko nje nije lebdio hladan dah
kreposnosti. On je s početka sve to zamjećivao sa zadovoljstvom —
bijaše to sasvim drugačije negoli izazovna ili blaga zamamljivost
drugih mladih žena. No neprekidno ponavljanje toga gordog
potitravanja dražilo ga iz tjedna u tjedan sve više i remetilo njegov
mir. Ona je njegova tetićna...? Ne, i za nj je ona žena: nepoznata, još
nedokučljivija od drugih žena — nje se morao najviše od svih
kloniti i bojati. Nije pravo vjerovao u rodbinsku vezu, koja je
između njih dvoje postojala; očito je bila raskinuta smrću
Saskijinom, kao što se vrpca raskine. S obitelju Gerarda van Looa
nije ga ništa vezivalo, a najmanje s tom kaćiperkom, tom hladnom
211
mladom djevojkom, koja ga nikada nije gledala.
Ali sada? Možda ju je na Rozengracht dovela samo ženska
radoznalost, da upozna Rembrandta i njegove; ali kad već eto zna,
kako tu žive — zašto uvijek iznova dolazi pod izlikom da
Rembrandt želi naslikati njezin portret? Titus odluči da s njome
govori o tome. Mučilo ga, što se dao zbunjivati zagonetnim
vladanjem neke žene. Tražio je zgode da bi češće s njom
razgovarao; no ako bi se pružila kakva prilika, on bi ustuknuo s
nepoznata razloga. I tako su jedno drugo izbjegavali. Titus u
kolebljivoj, nesvladivoj bojažljivosti, a Magdalena u nejasnom,
slavodobitnom predosjećanju, da će ipak postići svoj cilj, ako se ne
bude prenaglila.
Titus je uvijek iznova opažao, kako usred posla mora na nju
misliti, i da ga to potajno uznemiruje. Čak je nešto učinio, čega se
poslije stidio, no čega se nije mogao okaniti: raspitivao se o
Magdaleni van Loo. Živjela je u drugoj okolini, u nekom drugom
svijetu, kamo on nikada nije zalazio, a koji ga, po svemu onome što
je mogao po njoj zaključiti, nije ni mamio. Htio je znati, kako ona
provodi dane. S čuđenjem je doznao, da se ona u posljednje vrijeme
upadno povukla, te naslijepo odbijala sve bračne ponude i sve
pozive. Činilo se, da joj je dotužio onaj život, umorile je sjajne
svečanosti, zasitila se sjaja i bučna komešanja. A zašto? Titus se
bojao, da je to opet samo jedan od njezinih hirova, da ulazi u tihi
život osiromašjelih rođaka samo radi prolazne razonode. Ili je
ozbiljno mislila sa svojim hvalopojkama Hendrickji, iskrena srca
mazila malu Corneliju, zbilja se divila talentu njegova oca, kako je
to neumorno tvrdila?
Titus stajao kod prozora i gledao u svibanjsko nebo. Sunce i
kiša izmjenjivali se toga dana, oblaci se nebom nagonili, a divovske
sjene, poput crnih ptičurina, klizile po krovovima. Svijetlo i tmina
poigravahu se po sobi.
Titus strese glavom te pođe u dućan. Sređivao je i sračunavao
svoj imutak. No mira ne nađe. Zaklopi knjige i odbaci pero. Morao
je misliti na crvena, čvrsto stisnuta usta svoje tetićne, na stroge,
svijetle oči, koje su gotovo okrutno pogledale, kroz hinjenu tvrdost
kojih nije mogao prodrijeti. Izišao je iz kuće i krenuo švrljati po
gradu. Šarolik život ulice zamarao mu oči. Pođe u »Francuski Grb«.
Kod mladih slikara našao je razonode: oni su pjevali, a jedan pričao
o svom putu po Italiji; čulo se kako odzvanjaju vrčevi i pehari.
212
U vrijeme večere našao se opet kod kuće. Poslije se zatvorio u
svoju sobu, dohvatio neki putopis i pokušao čitati. Ali knjiga bila
mrtva stvar u njegovoj ruci. Uđe u radionicu. Otac bijaše već otišao
na počinak. Aert de Gelder sjedio ondje zadubljen u neku mapu
anatomskih reprodukcija. Titus zapodjenu s njime razgovor — ali su
riječi nekako zapinjale. Zaželje očevu učeniku laku noć te i sam ode
na počinak.
U postelji se nemirno prevrtao, pritiskivali ga teški i pretopli
pokrivači. Ustade, otvori prozor i pogleda van. Iz žljebova čulo se
zvonko šobonjenje vode što kaplje. Noć bijaše blijeda i
vlažnomlaka. Vjetar puhao sa zapada; nejasni pozimski mirisi,
nejasna obećanja što ih vjetar nosi... Više nije mislio na Magdalenu.
Bijaše umoran, ali umora nije osjećao. Što to pjeva život? O nemiru,
o patnji, tišini, o kišama, o živim proljetnim noćima. Pošto je opet
legao u postelju, napokon čvrsto usnu.
213
TREĆA KNJIGA
214
I
Vjetar je u obilju pronosio proljetne mirise kroz grad.
Nebo se blistalo i bilo poput pjene, prepune zelenih i plavih
boja uvečer, a danju kao žalo, prepuno školjki i smaragdnozelene
morske trave. Hitri, suncem obasjani oblaci rasplinjali se u
svjetlosti. Slobodno i blaženo disao je Titus. I u njemu se život
nanovo rađao. Odlučio je da otputuje u Waterland k baki koja još
živi na onom istom majuru gdje ju je nekoć s Rembrandtom posjetio
i proveo onako divno ljeto. Zacijelo je veoma stara; ali još uvijek
bodra — to je znao po Hendrickjinu pričanju.
Na poštanskom brodu bijaše samo malo putnika. Titus je sjeo
sprijeda, na krov kajite. U gradu se ništa nije zapažalo od vjetra, koji
vani bijaše prohladan; no dok ti je sunce pripicalo u leđa, sjedio si
toplo i zaklonjeno, pa je čak i drvo već bilo upilo toplinu.
Oranice, duž kojih su promicali, još se nisu zametnule
zelenilom. Zemlja se pružala mrka, natopljena dobrim nizozemskim
daždevima. Svijetlozelene livade širile se sve do obzorja. Uzduž
vode šumjele johe, vrbe i jablani razdraganošuštavim lišćem. Vlažne
isparine lebdjele u daljini; ptice ondje polijetale u blijedoj svjetlosti,
glasile se vrane i vivci. Čaplje lelujale, svijesne svoga cilja, nad
gusto zaraslim barama; tu i tamo sunule bi dolje, bjelokrile, te opet
uzlijetale sa svojim koprcavim, blistavim plijenom.
Kroz livade švrljali ljudi s motkama za skakanje. Tražili su jaja
vivaka. Daleke se spodobe okretno prebacivale preko zelenih jaraka
punih vode. Među njima bijaše i djece; vriskavi glasići dopirali sve
do poštanskog broda.
Dok je Titus tako promatrao krajinu, odjednom osjeti, kao da
netko stoji iza njega. Polako se okrenu i pogleda. Nije se prevario.
Neki suhonjavi lik stajao i gledao u dalj, zaklanjajući rukom oči, baš
kao i on. Čovjek bijaše skromno odjeven u tamnu odjeću od grube
vune, kao da namjerava na put, na kojemu ne bi priličila čipka i fino
sukno. Glava mu bila zasjenjena nadvijenom rukom, no Titus je
znao gotovo sigurno, da mu suhonjavi čovjek nije stran.
Titus ustade, jer nije volio, da tko stoji iza njega, a onaj trže oči
u nj:
— Gle! Titus, sin Rembrandta van Rijna! Kako si, Tituse?
215
Titus vidje dugoljasto, usko lice s nemirno užagrenim očima.
Nad jednom od tankih onih obrva isticao se malen ožiljak. Gdje je
provirivala ispod smeđeg šešira, kosa u tog čovjeka bijaše kratko i
pomno podrezana. Sve crte toga lica odavahu oštroumlje i
istraživački duh. I sada Titusu postade jasno, tko je taj mladić. U
duhu ugleda pred sobom školu, koju je smio polaziti, pošto je
Efraim Bueno nekoć ocu govorio o nedostatnoj obuci onoga
kuljavog, omrznutog učitelja: nekoliko nedoraslih dječaka, upol
patricijski sinovi, upol građanskoga porijekla, koji su jedan u
drugoga posuđivali pera i prepisivali zadaće; a bijaše jedan među
njima, kojemu nikada nije trebalo pomoći i koji gotovo nije mario za
druge; njemu su se obraćali s teškim matematičkim zadaćama, a on
ih kao od šale rješavao. Ljekarnikov sin!
Titus prihvati ispruženu ruku.
— Jan Swammerdam!44
A odmah zatim:
— Ti na ovom brodu?
I nehotice pogledaše oko sebe. Nalazili se ondje seljaci, koji su
tupo zurili preda se i ponekad progunđali koju o livadama; ribarske
žene, kojima jezici ni načas nisu mirovali; po strani neki trgovac,
koji je u dosadi prelistavao svoje zabilješke i zijevao — bit će da su
ga poslovi prisilili da otputuje iz grada na jedan dan — pa onda još
lađar i njegov pomoćnik.
Swammerdam se nasmija.
— Hoćeš reći kako okolina ne podsjeća baš na grad. No evo: i
ti si tu.
I Titus se nasmija.
— Proljeće me izmamilo van. Htjedoh jedanput na selo.
Ljekarnikov sin kimnu glavom.
— I sa mnom je tako. Daj da sjednem kraj tebe.
Titus mu učini mjesto na krovu kajite, što ga je sunce ugrijalo.
Dan prepolovio, kad su Swammerdam i Titus jedan drugom
ispripovjedili svoj dotadašnji tok života. Swammerdam je kod Tulpa
i Blasiusa studirao anatomiju. Polovicu je svoga vremena provodio u
potrazi za sićušnim životinjicama: paucima, muhama, stonogama,
44 Jan Swammerdam (1637-1680), nizozemski prirodoslovac; čuven po svojim
anatomskim raspravama o sitnim životinjama; postavio temelje naučnoj klasifikaciji
insekata; najpoznatije mu je djelo »Biblia Naturae«. — Prev.
216
puževima, vodenim kukcima; njih je istraživao i opisivao. S blagom
je podrugljivošću — jer bijaše svijestan, kako se njegova naklonost
morala drugima činiti čudnovatom — pripovijedao o svojim
istraživanjima po bunjištima, u jamama za smeće i odvojenim
jarcima, pa čak i po seljačkim nužnicima, gdje su bila
najčudnovatija rasadišta. Titus slušaše kao opčinjen. Prvi put je
zapravo doznavao nešto o svijetu malenih bića. I tu su živjela
čudesa. I tu je bilo svatova i umiranja. Životinje, koje bi on uništio,
da ih je našao u svome dućanu, Swammerdam je diveći se i sa
mnogo ljubavi uzimao pod svoje povećalo i razuđivao ih. Dok je
apotekarov sin pripovijedao, Titus mu promatraše lice.
Swammerdam je govorio napol u šali, napol oduševljeno, a
subesjednika nije ni gledao; ruke mu ucrtavahu neka povećanja u
zraku, oči mu se sjale, gasile se, te ponovno grozničavo tinjale. Nad
njim vladaše neki nemir, nešto nahuškano, čega se neprestano
nastojao osloboditi. Titusu se jako sviđao.
Sada je namjerio na selo, gdje se po barama i livadama
iščahuruju crvi i kukci iz ličinki, otrovne se muhe bude i sva gamad
vodena počinje da mijenja boju i da se sjaji. I pokaza putni torbak, u
kojemu je sa sobom nosio sve, što mu je potrebno: oštre leće i
štipaljke, mreže i cijevi, i sve to pokazivaše Titusu. Kad ljeto mine,
poći će u Leiden; ondje se upisao kao student medicine. Bile su mu
dvadeset i četiri godine, vrijeme je da izabere kakvo zvanje, od
kojega bi poslije mogao živjeti, pa da usto nastavi svoja izučavanja
životinja.
Zajedno se založiše jelom, što ga bijahu ponijeli sa sobom, te
okrenuše razgovarati o školskim danima. Swammerdam pokaza svoj
ožiljak nad obrvom.
— Sjećaš li se, kako sam se jednom tukao s Baruchom
d'Espinozom?45 Rekao je, da kršćani nisu u pravu, da sav njihov
nauk nije ništa drugo do tlapnja mjesečarskih crkvenih otaca i da
pape i svećenici pomažu učvrstiti one maštarije. Dobro sam mu
naravnao leđa, a on me oštrim kamenom smjerio po čelu.
— Istina je, bio je ohol Žid — otpovrnu Titus, koji se sjećao te
zgode. — No, zapravo, bio je plemić, ne zaboravi to. U Portugalu ih
ubrajaju među prve ljude u zemlji.
45 Baruch de Spinoza (1632-1677), nizozemski filozof panteist i determinist. —
Prev.
217
Swammerdam prezrivo iskrivi lice:
— Plemić udara šakom, a ne kamenom. Vidiš, cio će me život
krasiti ovo plemićko obilježje.
— Udarac, kojim si ovitežen — dočeka Titus, te se obojica
nasmijaše.
— A što bi s tim oholim malim Židom? — priupita Titus.
Swammerdam ravnodušno sleže ramenima.
— Mislim, da je studirao teologiju. Kod Morteire ili Parda. U
njih vrvi od učenih rabija. Poslije sam ga jednom susreo u kući Van
Baerlea — tada je moj otac još želio da studiram teologiju. — Više
me nije poznavao ili nije htio da me pozna: bio je ponosniji negoli
ikad prije. Tada se prepirao sa Simonom Episcopiusom o Talmudu.
Smušenjak! Ali što već mari; ipak je izgubljen...
Razgovor je zapinjao. Titus se sjećao petnaestgodišnjeg
Barucha, kojega je nekoć poznavao: šutljiv, crnokos dječak, čije bi
se oči strastveno i pakosno počele krijesiti, tek što bi koji učitelj stao
hvaliti blagodati kršćanstva... Čudnovato. Sada svi bijahu zagrezli u
život. Svaki je išao svojim putem, tražeći svoj cilj. On sam eto
prodaje slike i poznaje slikare. Swammerdam razuđuje ličinke i
kukce; d'Espinoza je teolog, rabi, istraživač talmuda. Drugi
postadoše trgovci, svećenici; neke su njihovi otmjeni očevi spremali
za visoke državne službe... Što li će biti za desetak-dvadesetak
godina? Isti dječaci, koji su sjedili jedan pored drugoga u školskoj
klupi, koji su jedan drugome šaptali i pomagali, onda će se
dušmanski i zavidnički naći licem u lice, grditi i ugnjetavati stare
prijatelje ili ih neće ni gledati. A za pedeset-šezdeset godina svi će
biti mrtvi, i nitko živ neće o njima govoriti, nitko živ neće ništa znati
o njemu, ili o Swammerdamu, ili o Baruchu d'Espinozi...
Šuteći su sjedili na krovu kajite. Oko pramca bučala voda u
srebrnim trakama sve do šaša na obali. Vjetar jačao. Majuri i sela
pomaljali se u daljini, tromo im se bližili ususret i zaostajali za
njima. Promicali su uz tršćake i ševare, gdje bijahu bačene mreže.
Tornjevi su zvonko i kratko izbijali sate. Podne se sjalo s nebeske
modrine.
Odjednom Titusu pade nešto na pamet.
— Idem baki u Waterland — reče. — Dođi sa mnom. Tamo ti
nema ničega drugog doli livada i vode, pa zacijelo sve vrvi od
sićušnih životinjica. Možemo ostati ondje koliko nas volja, znam
pouzdano. Osim toga, činit ćemo jedan drugome društvo.
218
Swammerdam ga pogleda iznenađeno i bespomoćno.
— Rado bih, vrlo rado — odgovori. — Ponajčešće spavam,
gdje mi se pruži prilika (i pokaza na konjske pokrovce), u kakvu
plastu ili u praznu ambaru. Ovdje sam već svuda bio.
— Dođi sa mnom — ponovno će Titus.
Porukovaše se. Bijahu se ponovno upoznali. Smijale im se i oči
i usta.
Uvečer se iskrcaše u Waterlandu. Titus se točno sjećao puta.
Samo se čudio što se sve činilo nekako drugačije. Dvanaest je
godina ili više, otkako je posljednji puta bio tu. Beskrajna cesta od
nekoć pokazala se kao kratak put između vrba. Majuri bijahu
jednostavniji i pognutiji nego što je mislio, pa i bakin majur na
kojemu svi bijahu ostarjeli. Baka se dobrano pogrbila i oglušila kao
top, ali se radovala njegovu dolasku. Meki joj jabučasti obrazi
bijahu uveli, ruke kostobolne i usahnute. Saznao je kako je ondašnja
sluškinja odviše ljubakala s mladim slugom; njezini roditelji, ljudi
pravovjerni, zabranili vjenčanje, jer Petar bijaše katolik. Djevojka je
sa svojom sramotom došla u Amsterdam, i vjerojatno se ondje
smjestila u onom cehu lakomislenih žena. Baka je to pričala oporo i
strogo, dok joj je ruka počivala na Bibliji.
Krijn bijaše izgubio i svoj posljednji zub i bio napol slijep.
Jakov se ubio ločući. No inače bijaše sve neizmijenjeno. Sijeno
mirisalo kao onda, krave isparavale poznati vonj, a na majuru se
javljali oni isti noćni glasovi.
219
II
Nad krajinom sjalo sunce, svijetlo kao i ljeti, ali bez ljetne
topline, a noću mjesec drijemao na perini od oblaka. Kadšto se nebo
mračilo, skupljali se olujni oblaci. Onda bi svijetli, zeleni krajolik
postajao nevjerojatno plav, krave se u bijegu sabijale, a voda bučala
zlokobnim hukom. Lijep i snažan bijaše tu život, pod nebom nikad
stišanih vjetrova.
Titus je redovito pratio Swammerdama na njegovim neobičnim
izletima. Pošto bi anatom jednom ozbiljno započeo koje istraživanje,
bio bi razdražljiv i neugodan. Izigravao je majstora, a to mu je Titus
sa smiješkom praštao; glas mu postajao osoran, izdavao je stroge
zapovijedi i obrecao se srdito na Titusa, ako ovaj ne bi uredno
izvršavao svoj ispomoćni posao. Gdjekad stajahu u vodi sve do
koljena; poslije bi legli na sunce, pojeli svoj obrok i čekali, da im se
osuši odjeća. Titus bijaše sav radostan i ushićen zbog oštra
istraživačkog oka svojega učenog prijatelja. Ovaj je izdaleka i golim
okom vidio ono što je Titus mogao zapaziti samo kroz povećalo.
Gdje bi zatitrala jedva vidljiva mrljica, koju bi Titus u najboljem
slučaju smatrao za sićušan plav pupoljak, onaj bi oprezno naklopio
mrežu i držao zujka u ruci. Zujanje u trščaku, što se Titusu činilo
kao šumorenje vjetra, njega bi dovelo na trag najneobičnijih libela i
vodenih uši. U bakinoj staroj kolnici, koja bijaše napol istrula i
porušena, otkrio je novu vrstu drvomoraca i crnih kukaca, koji mu
dva dana zadavahu posla. Titus mu rado pomagaše. Znao je da je
nakrivo nasađeno vladanje njegova nemirnog prijatelja samo
prividno; kad bi se vratili kući — na to ga je Titus morao mnogo
opominjati, jer je Swammerdam neprestano htio sve dalje i dalje —
razvezivali bi živahne razgovore, ponajviše o svojim nalazima.
Onda bi Titus opažao kako mu prijatelj i ne sluti koliko je osoran i
mučaljiv bio za lova na one praćkave životinjice.
Jan Swammerdam bijaše čovjek pravovjeran. Citirao je Bezu46 i
Calvina te odbacivao Titusove prigovore u nadmoćnoj bujici
skolastičkih riječi. Pored svega njegova istraživanja i seciranja
46 Theodor Beza (1519-1605), ženevski reformator. Calvinov suradnik; nakon
Calvinove smrti najutjecajniji teolog reformirane crkve. — Prev.
220
neuglednih žrtava, iz njega bi uvijek iznova, u pravim
slavospjevima, izbijalo divljenje božjoj svemoćnosti. Titus ga je
volio zbog toga zadirkivati.
— Kad čovjek tebe sluša, rekao bi da vidiš prst božji i u
anatomiji jedne uši!
Smijao se Titus, ali Jan Swammerdam ukrućivao ionako
ozbiljno lice i mrštio se.
— Prst božji i u anatomiji jedne uši — ponovio je tiho. — Jest,
vidim ga. Upamtit ću tvoje riječi.
Titus se smijao još glasnije. Nije slutio, da će Jan
Swammerdam održati riječ i mnogo godina kasnije njegovu izreku
uzeti kao naslov za jednu od svojih rasprava.
Baka nije shvaćala suhonjavog učenjaka i njegove neobične
nazore. Nju su uvijek učili, da muhe, kukce i pauke treba kao vražji
nakot utamaniti. A tu je eto neki osobenjak koji najopasnije
životinjice pomno promatra — sate i sate, naoružan svojim
povećalom, zaposjeda njezin stol — i hvali Gospoda zbog tih
ogavnih stvorova. Isprva je mislila da se on bavi prizivanjem
duhova, no Titus ju je ismijavao, te se ona smirila, pošto je otkrila,
da je prijatelj njezina unuka pravovjerna i čestita kršćanska duša, a
otac mu usto bijaše još i crkveni starješina! Za stolom morao im je
naglas čitati poglavlja iz Svetog pisma, a čitao je dobro i svečano i
polagano, kao što je nekoć slušala od svećenika, kad je kostobolja
još nije prikovala za majur. Kod izreka, koje je znala napamet,
kimala je glavom, a kadšto je i zaspala. No kad bi se on molio, i ona
se pobožno molila zajedno s njim, jer je Swammerdam znao lijepih
molitava, koje po njezinu mišljenju bijahu samo nešto odviše kratke,
dok su se Titusu činile dvaput duže nego što je potrebno.
Kad su se Titus i Swammerdam ljeti opet vratili u grad, bijahu
preplanuli od sunca i zdravi. Učenjak je donio kući veliko blago
sabranih rijetkih kukaca. Za nekoliko je mjeseci namjeravao otići u
Leiden, da studira kod Hornea, Diemerbroeka i Sylviusa. O njegovu
su odlasku rijetko kad razgovarali. Obojicu je tištalo, što su se bili
našli, a sada se opet moraju rastati. Kada je Titus jednom počeo o
tome, Swammerdam odvrati:
— Pa to je samo na kratko vrijeme; ta vratit ću se u
Amsterdam.
Titus kimnu glavom, ali je strahovao od zimske samoće.
Poveo je Swammerdama sa sobom na Rozengracht. Mladi se
221
čovjek jako sviđao Rembrandtu i Hendrickji, i majstor mogaše sate i
sate razgovarati s njim o njegovim istraživanjima. Rembrandt
pokazivaše strastveno zanimanje za ona mala čudesa. Zajedno su
promatrali i »Tratinu« od Dürera, koja je Swammerdama
oduševljavala, iako to bijahu sve same travke. Rembrandt mu slikao
portret. Cornelia, jedanaestgodišnja djevojčica, prvi put izgubi svoje
srce. Svi su je zadirkivali zbog Jana Swammerdama. No
Swammerdam je milostivo primao njezino zanesenjačko oblijetanje,
savršeno glumeći ulogu obožavatelja, tako da za cijelog ljeta nije
bilo kraja smijehu i šalama.
222
III
Swammerdam je u rujnu otputovao u Leiden. Život je opet
tekao svojim starim tokom, kao da je uvijek tako bilo. Rembrandt i
Aert de Gelder radili, slikali; Titus se dao u potragu za slikama i
kupcima, pošto je ljeti bio zanemario posao. Hendrickje gospodarila
u kuhinji, a pomagala joj plavokosa kćerkica, koja je zbog
Swammerdamova odlaska prolila nekoliko suza, no zatim ubrzo
zaboravila da on i postoji.
Kadikad se Titusu činilo, kao da je radoznalost mladih slikara,
koji su spočetka s tolikim oduševljenjem pomagali Rembrandtu i
svojom ga revnošću spasili od propasti, malo pomalo popuštala.
Onda bi Titus slučajno susreo ovoga ili onoga, te od njih dobio
poneke slike ili bakropise. Poslije je opet morao mirno gledati kako
bogati trgovci umjetninama, koji mogahu ponuditi više cijene,
odnose ponajbolje stvari od Weenixa ili Capellea, iako su ovi baš po
njemu postali poznati, pa su se njihove slike njegovim posredstvom
počele kupovati. Ali se nije ljutio. Znao je da imaju pravo svoje
radove prodavati po svojoj volji. No ipak bi ga ponekad boljelo što
su, usprkos svojim obećanjima, tako brzo mogli zaboraviti
Rembrandta i njegove. Bijaše to dakle samo prolazno oduševljenje,
razbuktao plamen koji brzo gasne. Čak se i Philips rjeđe pokazivao.
Nakon živahnog prvog poslovanja, ponovno zavlada tišina u novoj
trgovini umjetninama.
Titus se nije bojao novčanih briga. Mada neće nagomilati
velika bogatstva, ipak se nije morao bojati još jednoga stečaja.
Rembrandt je upravljanje novcem sasvim prepustio njemu i
Hendrickji, i time je nastala sređenost; bijaše upadno kako se
Rembrandt nakon osiromašenja potpuno okanio sabiračke strasti,
koja ga je nekoć upropastila. — Je li strahovao da bi mu mogli i
drugi put oduzeti njegove najmilije stvari — ili je uvidio koliko je
tašto i prolazno sve ono nagomilavanje? Titus je sebi uzalud
postavljao to pitanje, jer se otac nije izražavao o tome što se u njemu
zbiva.
Titus je s pomnjom stekao nekolicinu mušterija koji su imali
naročitu ljubav za lijepe stvari, pa je zarana izvježbanom
pronicljivošću znao udovoljiti njihovim željama. Različite mlade
223
žene dolazile su mu neprestano u pohode. Dolazili su k njemu i
mladići, prosci, koji su tražili darove za svoje zaručnice; njima je
prodavao istočnjački nakit, tkanine, mirisnice i kameje, što ih je
nabavljao u nekoga starog levantinskog trgovca koji mu kanda
bijaše vrlo naklon.
Jesen bila u jeku, banila se svuda. Sjena trsa počivala u
samrtničkom miru na bijelu zidu. Dane i dane ležali grachtovi kao
slijepi pod narančastim svijetlom. Lišće sahnulo na drveću i nije
otpadalo. Kad bi samo pirnuo zapadnjak, ulice bi se u hipu pokrile
šuštavom naslagom grimiza i bronce.
Rembrandt dobio neku narudžbu — prvu veliku narudžbu,
otkako su mu odbili Claudiusa Civilisa. Šestorica predstojnika
suknarskog ceha naumiše da ih prilikom neke cehovske proslave
portretira — šest bogatih, samosvijesnih građana. Nevolje rata nisu
ih tako grdno pritiskale da se u njih ne bi našlo suvišna novca za
skupocjenu sliku, koja bi ih ovjekovječila kao savjesne, svojoj
dužnosti vjerne predstojnike suknarske korporacije.
Rembrandt zna cijeniti veliku blagonaklonost što sugrađani
ponovno dolaze k njemu sa željom da im on načini sliku. Zna da ih
ne smije razočarati. Ne smije u tu sliku unositi ništa od svoje
neukrotljive mašte, ne smije se poigravati magičnom tamnoćom niti
blistati podatnom mu svjetlošću. Jasni i oštri u crtežu treba da budu
ti likovi i da susreću pogled promatrača, ma se Rembrandt pritom
morao i još kako svladavati. Predstojnici se moraju odmah
prepoznati i biti iznenađeni tom sličnošću. On im to ne smije
otežavati.
Do te se spoznaje Rembrandt nije lako dovinuo, ali uviđa da to
duguje Titusu i Hendrickji i njezinu djetetu. Ne smije to biti slika
koju će stvarati da bi uživao u bojama. Novac za nju treba mu se u
punom, neskraćenom iznosu položiti na stol...
I sada majstor slika. Jedan jedini puta samo sjedilo mu je onih
šest predstojnika kao model. Rembrandtovo uvježbano oko prisjeća
se, kako šiljasta bradica licu jednoga daje duhovit, dostojanstven
izraz, kako jedva primjetan smiješak punašnom zdravom obrazu
drugoga daje neočekivano snažnu izražajnost... Karakteri su ucrtani
u lica sa svom svojom samosvjesnošću, samodopadnošću i
površnošću. Rembrandtovo se sjećanje rijetko kad vara.
A onda nekoga podneva sunce je čudesno jako i toplo, i gdje se
dotakne koje stvari, nastaju treperava žarišta žutog i purpurnog sjaja.
224
Rembrandt se uzbuđeno šeta po radionici, Aert de Gelder promatra
ga u čudu. Majstor bi najradije gladio sve ono, što se čudesno
preobražava pod dodirom svijetla... i iznenada mu pada nešto na
pamet, nešto smiono, možda i ludo prema onim zamislima, koje su
ga isprva nadahnjivale. Kličući u sebi od slavodobića, iskoristi
opasnu priliku.
Stolnjak!
Šest predstojnika, šest ozbiljnih i tamnih likova. Njihova odjeća
i meki klobuci široka oboda tvore crne mrlje na žutoj pozadini. Ali
pod njihovim rukama, pod prsima, nalazi se stol, a na njemu stolnjak
— zasad još prazna ploha, koja čeka...
Pa kad sada De Gelder ili Titus dođe promatrati kako napreduje
rad, vidi Rembrandta gdje kao opsjednut slika velik, poput vina
crven stolnjak od baršuna: ulovio je jesenje sunce i ukrao mu njegov
grozničav žar i vatru, da bi vlakna na svome platnu natopio tim
posljednjim, divlje razbuktalim plamenom.
Predstojnici dolaze i motre rad. Silno su zadovoljni i hvale
majstora. Jedan je doduše bacio sumnjičav pogled na golemi
stolnjak, ali ta teška pokrivka na stolu ostavlja dojam nečega tako
skupocjenog i neobičnog, te predstojnik suknarskog ceha u njoj vidi
samo prekrasan, raskošan dio pokućstva, koji pridonosi njegovu
vlastitu veličanju. I stoga šuti i — plaća.
225
IV
Cijelog ljeta Magdalena van Loo nije vidjela svoga bratića. Za
svake posjete na Rozengrachtu morala je čuti, kako se još nije vratio
iz Waterlanda, i da ne znaju kada će opet u Amsterdam. Svoju je
zlovoljnost skrivala pred Rembrandtom i Hendrickjom ponekom
podrugljivom primjedbom o Titusovim seoskim naklonostima. No
dok su se njezina kola polagano ljuljkala po popločanoj cesti, ona je
zagrizla u svoj rupčić. Titusovo je izbivanje osjećala kao uvredu njoj
nanesenu. Rijetko je kad, ili možda nije nikada toliko trpjela, kao
zbog toga upornog priželjkivanja, koje je do kraja trošilo njezine
snage i njezinu volju. Plakala je suze od bijesa, prvi put u svome
životu, suze od bijesa zbog jednoga muškarca. Kod kuće, za
toaletnim stolićem, pred ogledalom, u kojemu se zrcalio njezin lik,
sve joj se pričinjalo beznadno. Svaki put bi je vijest o njegovoj
odsutnosti sve jače vrijeđala. Više nije pomišljala na nesigurnost,
koju je unosila u Titusa i ponosila se njezinim znacima. Misao na
njegovu smetenost nije je više ispunjala nekim slavodobitnim
osjećajima. Otišao je na put. Tjedne i tjedne izbivao je iz grada. Da
je barem nešto u njemu mislilo na nju ili za njom žudjelo, bio bi
ostao, ne bi otišao. Časak je još oklijevala: možda ju je
izbjegavao...? Ali ne. Onda bi već prije toga bilo sve drugačije. On
je odlazio na selo, jer to bijaše u skladu s njegovom samosvijesnom
ćudi, on je prkosnik, ona mu je ravnodušna... Lupala je nogom o
pod, i duboko ga prezirala. Njegova suzdržljivost bila je samo oklop
— on se prema ženama osjećao slab i bojažljiv. Još i to. Uvlačio se
u se. No ona ga je progledala. On se ne usuđuje. Zar nije
muškarac...?
Roneći suze od bijesa, Magdalena se pakosno smijala. Titus
van Rijn — tko je on napokon? Trgovčić umjetninama, ne baš
siromah, ali ni bogat, po položaju i imutku daleko ispod nje...! Sin
jednoga sasvim običnog slikara, koji je, povrh toga, pao i pod stečaj,
premda je nekoć imao Saskiju van Uylenburgh za ženu; Titus se
trebao osjećati polaskanim što ga ona posjećuje, polaskanim, da, i
poniznim. A on umjesto toga odlazi iz grada, kad se njoj prohtjelo
da kupi novu malu mirisnicu i komad oslikane svile. Ne zna on za
dobro ponašanje. Seljak je on, baš kao i otac mu... Magdalena je
226
noću zagrizala u čipke svojih pokrivača i stiskala glavu u jastuke.
Titus! Više nije htjela ni da čuje za nj.
Trebala ga je zaboraviti. Nije vrijedan ni jedne njezine misli. A
ona se vladala kao luda, upinjući se da ga predobije! On nije
dostojan nje. A da ga je sada opčarala, i on joj ležao pred nogama —
što onda? Bila bi postigla svoj cilj, i njoj bi opet prijetila ona
nekadašnja praznina... Besmisleno je sve to naganjanje, sva ta
jurnjava, ta gluma i to hinjenje!
Tako je Magdalena beskonačno dugo razgovarala sa samom
sobom, pošto je i opet jednom uzalud bila na Rozengrachtu te se,
ogorčena i osamljena, vratila kući. Htjela ga je zaboraviti, odreći ga
se. On je za nju poraz u očima njezinih prijateljica — i još sreća što
ni jedna nije ni slutila, za čim je ona, Magdalena, cijelu zimu i cijelo
proljeće težila. Valja joj ponovno početi živjeti kao prije, kao da se
ništa nije dogodilo. Odlučno je prihvatila prvi poziv koji je primila
otkako su započeli društveni sastanci. Ona je odjednom — trudeći
se da sama sebe o tome uvjeri — neizrecivo čeznula za otmjenim
balovima, raskošno postavljenim stolovima, svijećnjacima, za
glazbom i za sjajnim haljinama.
Roditelji se pogledaše s olakšanjem, jer je njezina kočija uvečer
opet stajala pred svečano rasvijetljenim kućama, i jer su opet slušali
gdje im se kći u pratnji nekog mladića vraća kući. Opasnost kao da
je minula — sve je bilo samo ružan san. Sada će valjda uskoro doći
do zaruka.
Magdalena je svoje misli silom usmjeravala u istom pravcu.
Sada će valjda uskoro doći do nekih zaruka. Ljupko se klanjala, dok
su joj iskazivali odanost i vjernost, kao što je uvijek bivalo. Njezina
nekadašnja oholost bijaše nestala. Ljudi su, snebivajući se, opažali,
da je postala umiljatija, dražesnija. Prosci se načetiše oko nje. Među
njima bijaše i neki plećat mladić, član obitelji Valckenier, koji je
jednu zimu provodio u Amsterdamu. Rođeni Don Juan, on je svim
ženama bio za petama. Kad se upoznao s Magdalenom, okanio se
svih svojih ljubakanja i počeo njoj burno i pošteno udvarati. Ona ga
je ohrabrivala neskrivenim davanjem prednosti. Bio je bogat, naočit,
iz ugledne obitelji. Svuda se govorilo o njima dvoma, a svatko je u
njima gledao budući zaručnički par. Rođak Valckenierovih uzholio
se i hvastao očiglednom Magdaleninom naklonošću. Pozivali su ih
zajedno; mnogi to gledahu mrzovoljno, drugi se radovahu, što su
izgubili dvoje suparnika, kojih se najviše trebalo bojati i koji kanda
227
bijahu kao stvoreni jedno za drugo. Magdalenini roditelji likovahu...
Prosinački vjetar pjevao svoju tužbalicu i cvilio u golom
granju, a zvijezde hladno treptale na modrome nebeskom svodu, kad
je rođak Valckenierovih otvorio Magdaleni svoje srce i zaprosio
njezinu ruku. Ona je to već dane i dane čekala. Bijaše joj to jedini
put. Dvadeset i jedna godina — čemu da dalje čeka? Zar još šta ima,
što bi je sada priječilo...?
No pošto je pristala, a nesmotreni ju, preradosni odabranik
zagrlio, kao da mu više ne može umaknuti, nju podiđe jeza. Sklopila
je oči. Dah muškarčev pahnu joj u lice, ona osjeti hlap vina i
mirisave vodice, i neki vonj u kosi, koji joj bijaše stran. Onda oćutje
kako je njegove ruke nasilno stišću k sebi. I bi joj, kao da se naginje
nad njom neko crnomanjasto, plemenito lice s velikim smeđim
očima; kao da osjeća male brčiće na svome čelu, kao da ju je primio
u naručje neki vitak, viteški lik u smeđu baršunu, privijajući je na
grudi. — Prože je drhtavica, trepavice joj zatreptaše.
Titus van Rijn!
Samo se jedan jedini trenutak svom snagom podala slatkoj
varci: usne se primakoše njezinima. Bio je to on. Ona mu obisnu
oko vrata i pritisnu čelo na njegovo zaštitničko rame. — Već te tako
dugo volim, Tituse. Već te tako dugo tražim, a ti si šutio, Tituse. No
sada pripadamo jedno drugome; evo mojih usta, moga vrata, mojih
grudi, evo me — tvoja sam, Tituse, najmiliji, o, te tvoje ruke...
Poljupci pljuštali po njezinu licu. Nije se branila. Stenjući od
sreće počivala je u požudnim rukama, prepuštajući se ljubavi. No
odjednom otvori oči. Hladnoblistava zimska svjetlost osvjetljavaše
lice burnoga ženika. Kao udarena, Magdalena ustuknu, odgurnu
njegovu ruku. Stranac, neznanac, besramnik nju milovaše... a ona
mu je to dopuštala, a da ga nije udarila u lice!
Čovjek je pogleda bespomoćno. Nije shvatio njezin bijes i tu
iznenadnu odbojnost poslije one predanosti. Iznenađen, promuca
nekoliko riječi. Nije odgovarala, samo je odvratila lice.
*
Tromo i pospano truckala kola po cesti. Još dva-tri duga
kanala, i bit će kod kuće. Kod kuće, sama, izbavljena od bestidne
ljubavi, kojom ju je taj prosac vrijeđao... Biti sama i opet doći k sebi
nakon tih misli, što smućuju! Magdalena proviri kroz prozorčić
prema hladnim zvijezdama, što se prostirahu nad njom. Samo je
228
Orion sjao jasno i toplo. Suze joj navriješe na oči. Dršćući, puna
unutarnjega straha, dođe do spoznaje, što je poput nježne tajne
ležala u njezinu srcu: prvi put u svome sebeznalom, radoznalom
životu ona eto voli. Voli. Nju je prožimao pjev te riječi, snažno,
sažižući je, prebolno i strastveno. Prebolno, jer tu je kraj nje sjedio
stranac, kojega je prezirala, dok je netko drugi morao biti na
njegovu mjestu: nježan i buran, milujući je poljupcima, koji bi je
prožimali poput vatre, netko drugi, koji bi sve, sve smio uzeti.
Titus! Titus!
Kad je naposljetku ležala u svojim hladnim plahtama, a misli
joj se malo smirile, zaplaka tiho i krotko. Žudjela je za njim iz
ponosa i želje za osvajanjem, jer ga ni jedna druga ne bi mogla
osvojiti. Ali je on nju pobijedio. Osjećala se blaženo iscrpljena, kao
ukroćena i oborena. On je skršio njezinu oholost. Ona je htjela njega
poniziti — sada je on nju ponizio; ali uz usrdnonježan smiješak, kao
da joj glava već počiva na njegovim grudima, ona priznavaše sama
sebi, da je dobro tako; da je sretna, prvi put u životu sretna.
229
V
Život prolazi oprezno i neprimjetno. Cvjeta i vene. Tjedni se u
mjesece krune, godišnja doba tjeraju dane ispred sebe, vjenčaju se
svojim tokom. Noći mrknu, uzan srp uzvilašena mjeseca počinje
sjati, granjuje uštap, zvjezdani grozdovi domahuju. Proljet se javlja,
a njom ljeto pronosi sjaj, zima jesen ispraća. Oblaci i ptice prolijeću
zajedno s vjetrovima i godišnjim razdobljima.
Amsterdam vrvi od brodova. Burza je prepuna ljudi, a trgovci
ponekad vladaju morima na polovini kugle zemaljske. Stjegovi svih
narodnosti viju se u lukama na rukavcu V. Ali govorkanja o ratu i
državne razmirice uznemiruju trgovinu, pronose se vijesti o
pomorskim bitkama i spletkama po europskim dvorovima. — Onda
trgovina i brodarstvo neko vrijeme počivaju nemoćno. Pojavljuju se
otmjeni probisvijeti i lovci sreće, lihvari iskorišćuju priliku.
Neprestano kovitlanje osjećaja, plima i oseka, uspon i sunovrat
snaga.
Regenti se otimaju za vlast. Oranijevci i republikanci
zagorčavaju život jedni drugima. Predsjednik vijeća sa svojim
hladnim ukočenim osmijehom stoji na vrhu svega poslovanja i
upravlja državama Nizozemske: nepokolebljiv patricij s muževnim
idealima i nazorima. Sa sviju strana pljušte pogrdni pamfleti i
pjesme rugalice. Mržnja se i gnjev gomilaju i spremaju zlokobni
kraj...
A za to se vrijeme u kazalištu prikazuju tragedije i lakrdije,
francuski i talijanski komadi, u kojima junaštvo, požrtvovnost,
ljubav, hirovi i šale naizmjence zasmijavaju ljude i vabe im suze na
oči. Hazardne igre razonođuju ispaćene duše. Mladi se ljudi
zabavljaju i ljubakaju kao i njihovi očevi prije njih. Svijet se vozika
u gondolama i polazi na putovanja zabave radi. Na Vechti se živi
bezbrižnim, ladanjskim životom, punim razonode. Trgovci uživaju
svoje bogatstvo usprkos lošim vremenima; svijet se odvikava od
prokušane štedljivosti. Žive na selu, nose laku odjeću i zbijaju šale.
Nad širokom, utihlom vodom vise ružičaste i bijele čaške i odrazuju
se na površju. Iz ljetnikovaca i sjenica odzvanja smijeh i udaranje u
lutnju. S večeri šetkaju parovi duž visokih podrezanih živica. U
nekoj se mramornoj dvorani pleše; po svirače bijahu poručili iz
230
Amsterdama ili Utrechta. Pojavljaju se pjesnici, koji čitaju svoje
tragedije i pjesme; za uzvrat uživaju gostoprimstvo vlastele, koja
uživa u ulozi pokrovitelja. Novac teče u potocima; duhovi postaju
lakomisleni; igraju, i sve će izgubiti na kockanju.
231
VI
Po drugi se put Magdalena van Loo odrekla takva načina
života, ovaj put zauvijek.
Samo se jedno ljeto i jednu zimu nije pokazivala u društvu, i
već su je jedva još poznavali. U društvima i na balovima osjećalo se,
da nema njezina smijeha, njezine uobraženosti, njezina vlastoljublja.
Sa zakašnjelom zavišću još poneka bivša prijateljica pripovijedala
mladim djevojkama o Magdaleninim slavnim uspjesima, koji se
naprasno okončaše. Pokoji bi muškaraci uzdisali; drugi ravnodušno
slijegali ramenima. Lijepa, poželjna žena, no hladna i proračunata,
to je svatko znao, i opasna poput puščnog praha; njezino je vladanje
u posljednje vrijeme himbeno titranje, kojim traži nove žrtve...
Valckenierovi su silno negodovali. Magdalena je nakon one
prošnje tražila rok za razmišljanje; nitko joj to nije zamjerio. No što
im je, naposljetku, misliti, ako buduća zaručnica neprestano odlaže
ugovoreno vrijeme, iznoseći uvijek nove izlike? Žali li za svojom
slobodom, želi li da za to vrijeme, koje joj još ostaje, proživi što više
posljednjih pustolovina? Želi li se podsmjehivati jednoj uglednoj,
strogoj obitelji...?
Navališe na nju, da se odluči. Već se klevetalo i šaputalo.
Čestita obitelj neće takvo što otrpjeti. Zahtijevali su od nje konačnu
odluku. Magdalena je oklijevala, plakala, otvrdnjavala, zaključavala
se u sobu i dane i dane se izdvajala. Prosac se pojavljivao i morao
opet otići bez ikakve nade. Tko da mu zamjeri, kad se pročulo, da se
u međuvremenu spanđao s nekom lakomislenom ženom? Nitko živ
osim Magdalene. Kad je čula za njegov prekršaj, planula je kao
kakva oštrokonđa. Prestrašeni se roditelji prisjećahu onih mahnitih
provala bijesa, što ih je znala upriličiti, kad bi joj štogod uskratili;
naposljetku je Magdalena izjavila, a to je zapravo svatko očekivao:
da ona ne želi poći za ženika, o kojemu je riječ.
Valckenierovi sada s omalovažavanjem okrenuše leđa porodici
Van Loo, koja im i nije bila sasvim ravnopravna. Magdalenini su
roditelji pokazivali, koliko ih sve to boli i vrijeđa. Branili su se reda
radi, no osjećali su opravdanost ogorčenosti i prezira u ženikovoj
rodbini. Magdalenu su zasipali prijekorima. Za svakog obroka
pramale su oštre riječi amo-tamo — mržnja i okrivljivanje.
232
Magdalena se poče gnušati roditeljske kuće. Najposlije se preseli k
svojoj tetki Titiji, koja bijaše udata za Fransa Coopala. Titia van
Uylenburgh bijaše žena tiha i puna razumijevanja; oprezno se trudila
da pronikne tajnu, koja je Magdalenu toliko preobrazila i odvukla s
utabana puta. Tjedne i tjedne Magdalena nije dolazila kući. Kad se
napokon opet pojavila, oluja se bijaše stišala. Obje su stranke
osjećale neko blaže raspoloženje. Šutjeli su, jedni drugima nisu ništa
zamjerali, nisu budili uspomene. No otuđenost je postojala. Jedni
druge više nisu razumjeli. Magdalena se odlučila protiv onoga
života, kojim su živjeli njezini roditelji, a koji je i njoj bio
namijenjen; ustala je protiv namjera, očekivanja, protiv častoljublja
Gerarda van Looa i njegove otmjene supruge. Za svoje roditelje
bijaše ona izgubljena. — Oni su to znali, a znala je to i Magdalena; s
prigušenom kivnošću oni se s time pomiriše.
Isprva su kratko i žestoko govorili o Magdaleni, čak i ljudi,
kojima je prije zalazila i kod kojih je nekoć slavila slavlja. Pronosili
su se neobični glasovi. Tvrdilo se, kako se ona bila spetljala s
neznancima, pustolovima i kockarima; ona da se više ne usuđuje
pokazati se, jer boluje od nekakve nakazne bolesti. Drugi su pričali,
da ju je zaveo jedan očev sluga, te ona mora da skriva svoju
sramotu. Žene se prisjećale njezine hladne kreposnosti, koja je
uvijek znala o drugima to, što se njoj samoj nije moglo predbaciti; i
prigušena zavist od nekoć uživala je sada u najbesmislenijim
izmišljotinama. — Valckenierovi, koji su sve bolje znali od drugih,
nisu ništa govorili, pa su svojom šutnjom poticali ogovaranje. — No
uskoro se čulo, kako to opovrgavaju ljudi, kojih se čitava ta stvar
nije ni ticala. Vidjeli su je u šetnji, lijepu i mlađanu kao uvijek.
Netko drugi ju je vidio gdje se u kočiji vozi Haarlemskom šumicom.
Treći ju je susreo kod Titije Coopal, te pričao o njezinoj tihoj
ljubaznosti, i ne sluteći, kakvu će kivnost izazvati u društvu takav
izvještaj. No govorkanje o njoj ne potraja dugo, bilo je do kraja
kratko i žestoko. Zatim umuknuše sve glasine. Ona nestade iz svijeta
nekadašnjih svojih pratitelja, neopažena i neožaljena. Život nije ni
načas mirovao, kako su se poneki gotovo pobojali, kad se ona tiho
opraštala. Život je i dalje pjevao i sjao po dvoranama za prijem;
žene i muškarci komešali se, nalazili se i opet gubili jedno drugo,
kao obično. Momčili se dječaci, djevojčile se djevojčice, mladež
rasla i počela sudjelovati u toj blistavoj igri. Parovi se svodili,
slavile se svadbe. Magdalena van Loo nije nikome nedostajala.
233
Nitko se nije pozabavio njezinom neobičnom sudbinom.
Katkad je i sama mislila, da se njezin život započeo tek one
noći, kad su poljupci jednoga neznanca pobuđivali u njoj čežnju za
Titusovim draganjima. Nikada više nije spominjala njegova imena,
pa čak ni u svojemu srcu. Njezino se mišljenje zastrlo velikom
zlatnom koprenom. Bol i strast. Ono malo ljudi, s kojima se još
družila, u čudu je opažalo, kako se ona i dalje mijenja. To se činilo
kao nešto nečuveno, gotovo nemoguće. Oči joj blistahu mekšim
sjajem, a glas joj izgubio onu oštrinu i zapovjednost. Sve, što su kod
nje mrzili i čega su se bojali, bijaše ugaslo. Ona kao da je unosila
sve stvari u svoj novi život. Kad bi prolazila kućom, nježno bi se
doticala svih predmeta, koji su je prije okruživali, mrtvi i i
beznačajni. Predivni komadi jedne okoline, pomamne za sjajem.
Pogreške služinčadi nije zamjećivala. Gladila je psa, na kojega se
prije obrecala, kad bi od nje prosjakao kakav malen znak nježnosti.
Začuđenim je majčinskim pogledima obuhvaćala djecu, koja su se
igrala na ulici. Osjećala je, kao da mora sve one plavokose i garave
stvorove privinuti na svoje grudi. Noću bi ležala budna i razmišljala,
kako li je to, kada ti takvo malo tjelešce leži u naručju. Gdjekad su
je roditelji čuli gdje plače. No danju je ona pokazivala mirno lice.
Nije dala, da se išta na njoj opazi, te je pomagala majci, koja se u
sebi tome čudila.
Na Rozengrachtu nije se više pojavljivala. Skice, koje je
Rembrandt po njoj bio načinio, čekale su, začuđene i nezapažene.
234
VII
Nakon jedne nemirne i mučne zime Titus se dvostruko više
radovao, kad se Jan Swammerdam neočekivano rano u proljeće
vratio. Anatom kao da bijaše sit naporna studiranja. Obavještavao je
o akademskom životu u Leidenu s izvjesnom ohološću, iz koje je
Titus razabrao, da je svoje drugove u učenju po svoj prilici uvelike
nadmašivao. No Jan Swammerdam nije nikada govorio o sebi, i
Titus nije dalje pitao.
Kao po nekom prešutnom dogovoru, oni se bijahu, uskoro
nakon Swammerdamova povratka, odvezli poštanskom lađom u
Waterland, jer Swammerdam nije ništa toliko želio, koliko da se
ponovno lati svojih istraživačkih radova.
Starica bijaše podjetinjila i više nije prepoznala dvojicu
mladića. O njoj se brinula neka dalja rođakinja. Biblija još uvijek
ležaše nadohvat njezinih ruku, no ona više nije bila kadra ni da čita
niti pak da razumije, što su joj drugi čitali.
Titus je vidio, da je majur zapušten i da nitko ne vodi brigu o
poljima. To ga je ispunjalo nekim tjeskobnim osjećajem
malodušnosti, jer se nije osjećao dorastao slugama, koji su se lijeno
izležavali i krali sve, do čega bi došli. Onaj suncem obasjani, veseli
život, koji mu je još od prošle godine ostao u tako živu sjećanju, nije
više tu nalazio. Swammerdam je kanda još dublje utonuo u svoje
misli nego ikada prije. Govorio je malo, a ako bi jednom ušao u trag
svojem plijenu, sasvim bi umuknuo, umjesto da se zapovjednim
tonom izdire na Titusa. Kadšto je Titus ostajao na majuru. Tada bi
legao u travu kao prije mnogo godina i osluškivao šumorenje i
hučanje oko sebe. Klokotala voda, a peraste grane rogoza njihale se
amo-tamo. Nad glavom mu nemirno kričale proljetne ptice. Gdjekad
bi baka izišla iz kuće, a bila je nalik na vješticu iz jedne od onih
bajki, što mu ih je nekoć pričala. Kad bi ona, mumljajući, štogod
tražila, on bi se uklanjao tome bezizražajnom licu i bježao.
Jedva što su nekoliko tjedana tu boravili, kadno Titus, sjedeći
vani jedne večeri, spazi gdje se netko kreće putem između vrba,
prema majuru. Bijaše to mladenačka spodoba, i Titus prepozna —
Aerta de Geldera.
Večer bijaše sva u grimizu, puna opojnih mirisa i vlažnih
235
isparenja. Na obzorju stajali veliki, zamagljeni oblaci, iza kojih je
probijalo zlatno svijetlo. Pokošena trava ležala u širokim, bujnim
otkosima oko kuće. Na krovu ambara stajala roda i klepetala
kljunom.
Titus ostade trenutak nepomičan na svome mjestu.
— Gle, dolazi Aert de Gelder! Jedva je vjerovao svojim očima.
Što traži tu? Hoće li slikati? Je li mu Rembrandt u nekom
povjerljivom razgovoru pripovijedao o ljetovanju, što ga je s
Titusom bio proveo u Waterlandu? Šalje li ovamo svoga učenika da
crta krajolike i drveće...? Ali ne. De Gelder ne nosi sa sobom
nikakva sandučića s bojama, čak ni putne torbe. Da se čudom čudiš!
— Odjednom ga spopade strah. Neka kobna vijest? Je li tko obolio
— je li se kod kuće što dogodilo — možda njegovu ocu? Titus skoči
i pohita stazom prema učeniku. De Gelder ga bijaše ugledao i kratko
mu domahnuo. Kad stiže do njega, Titus bijaše gotovo bez daha.
De Gelder zastade. Još jedanput pozdravi; bilo je nešto
nesigurno u njegovu pogledu, skanjivao se kanda.
Titus nije ništa pitao. Znao je, da se nešto ozbiljno dogodilo.
Ali se nije usudio da prvi progovori. Učenik je došao kao vjesnik
nesreće. Oči mu odavahu samilost, nesigurnost, kao da se pravo ne
usuđuje govoriti. Tako su časak gledali jedan drugoga.
— Moj otac? — upita Titus muklo, napevši sve svoje snage, da
sačuva mir.
Aert de Gelder zanijeka glavom.
— Hendrickje Stoffels — odgovori učenik. — Ona je... teško
bolesna. Tvoj bi otac volio, da se vratiš kući.
Jan Swammerdam nije pošao s njima, kad su se Aert de Gelder
i Titus sutradan podjutro prvim brodićem odvezli natrag u grad.
Titus više nije mogao ni na što drugo misliti doli na mirno, strpljivo
Hendrickjino lice, crte kojega kao da su postajale još bljeđe, još više
uznemirujuće, dok je učenik izvještavao, kako je nakon Titusova
odlaska, sva u vrućici, morala leći u postelju. S tim licem, što je
venulo, Titus ju je za one dvije godine, što su stanovali na
Rozengrachtu, gledao kako se vuče po kući, a da se zbog toga nije
zabrinuo. Nikada mu nije tako jasno došlo do svijesti, da za sve
vrijeme, dok se nosio sa samim sobom, nju i druge gotovo nije ni
gledao. Sada iznenada osjeti, kako je ona zacijelo već onda bolovala
od neke pritajene bolesti. Prisjećao se beznačajnih stjecaja okolnosti,
koje je prije jedva i zapazio i kojima nije pridavao važnosti; sada su
236
se, u sjećanju, mogli objasniti kao znaci jedne bolesti, koja ju je
pomalo rastakala.
Osjećaj samrtne napuštenosti ovlada njime, pritisnu ga strah i
sumnja. Hendrickje Stoffels! Majka onih dana njegova djetinjstva,
kad nije imao majke. Poslije, dobra prijateljica, brižna vremešna
žena, s kojom je zajedno vodio trgovinu umjetninama. Ako ona
jednom...
Titus se nije usuđivao da misli do kraja. Brodić je polako
promicao. Bolno polako odmicahu beskrajne livade, zakoprenjene
svojim smaragdnim maglama. Bolno polako kružilo sunce na
bijelozaplamsanom nebu oko brodića. Vjetrenjače hvatale vjetar uz
glasan klepet svojih krila. Krajolik se gotovo nimalo nije mijenjao.
Dugo se činilo, kao da će daleka slika Amsterdama ostati samo
fatamorgana na obzorju.
Titus i Aert de Gelder više nisu razgovarali. Šutke sjeđahu
jedan nasuprot drugome, čekajući da se brodić konačno priveže na
pristanu.
Kad su stigli na Rozengracht, nehotice zastadoše. Njihovi su
pogledi tražili kuću. Titus zgrabi svoga pratitelja za mišicu. Prozori
bijahu zastrti, trgovina umjetninama zatvorena drvenim kapcima.
Mrtva tišina legla među obližnje kuće, čak se ni na kanalu nije
mreškao ni najmanji valić, bučna se djeca nisu igrala na ulici. I
Titus, s izrazom bespomoćnosti i straha u očima, znade, da se ono
već dogodilo.
237
VIII
Oblaci ugrijana zraka protezahu se nad waterlandskim
šumarcima; Jan Swammerdam polagano odmicao naprijed; vjetar je
nosio vruć zapah s juga. Janovo suhonjavo tijelo bijaše iznureno i
oznojeno pod suknenim kaputom, koji kao dobar Holanđanin nikada
nije skidao.
Jan Swammerdam bijaše rastresen i više se nije mogao
usredotočiti isključivo na svoja anatomska istraživanja. U njemu
mrtva tišina, tjeskobna šutnja ugušavala sve uobičajene misli.
Usijani ljetni dani na selu, od kojih tijelo smalaksava, i noći, kad se
samo šturci pod krovom glasaju i bik, vezan u staji, lancem zvekće,
još su pogoršavali njegovu sjetnu samoću. Noću bi se trzao iz
nemirnih snova. Onda bi opet bio bolno i svijesno budan, te više nije
mogao zaspati, pa je suhih, grozničavih usana zurio u polutamu. Jeo
je malo i često bi zanemario koji obrok. Znao je, da je bolestan. Ali
nije znao, kako da se liječi. — Jednoj bi to možda uspjelo, ali je ona
napustila Leiden i Nizozemsku.
Jan Swammerdam prošle se zime bio s njom upoznao — sa
sestrom nekoga kolege-studenta: Margareet Ulenbeck bijaše
plavokosa, vitka ljepojka, gotovo visoka kao i Jan. I student, koji
nikada ničim nije pokazivao ni najmanjeg znaka da bi se mogao
zaljubiti, odjednom je nakon toga susreta osjetio, da je društvo te
visoke, nasmijane žene postalo neophodno potrebno za njegov dalji
život.
No Jan Swammerdam ne reče ništa. Sate je i sate mogao
uzastopce pričati znanja željnima, koji bi ga o tome pitali, o svojim
sićušnim životinjicama; latinski mu odgovori na predavanju bijahu
tečni, te nikada ne bi zapinjao. No pred plavokosom, ružičastom
Margareetom on je šutio. Mlada, vesela djevojka, koja nije ništa
razumjela o cjevolikim srcima crva, ni slovca latinski — ona ga
zbunjivaše; ona usta, koja nisu nikad izrekla ni jedne znanstvene
riječi, ispunjahu ga zadivljujućim ushićenjem; a u njezine ruke, koje
nisu znale baratati pincetama i optičkim staklima, gledaše učenjak u
nijemoj razdraganosti.
Jan Swammerdam odviše se dugo bavio anatomijom i
premnogo proučavao životinje, a da bi poznavao ljude. Njegovo
238
nedovoljno poznavanje svijeta, a prije svega nedostatno poznavanje
žena, ogorčavalo ga i obeshrabrivalo. Nije znao kako da je osvoji, tu
ženu u kojoj je prvi put pronašao žensko biće... S večeri bi se
ponekad odvažio da kradom prođe ispred njezine kuće; tada mu se
pričinjalo, da iza osvijetljenih prozora prepoznaje obrise njezina
lika, te je bio sretan. A isto je toliko bio sretan, kad ga je jednom
njezin brat, budući kirurg, poveo sa sobom u svoju roditeljsku kuću;
tu ju je Jan smio pozdraviti, gledati je, pa čak i nekoliko riječi s
njom progovoriti. — No Margareet bijaše odviše pustopašna, a da bi
opazila što bi mogla značiti napeta suzdržanost toga suhonjavog,
crnomanjastog studenta; a Jan Swammerdam nije imao odvažnosti
da joj oda svoju ljubav. Nju mu preote neki oficir Istočnoindijskog
društva, baš u vrijeme kad je Jan Swammerdam prvi put u životu
počeo pisati stihove, umjesto da čita rasprave o optoku krvi:
Moj tužan pogled uzaludno prosi
milostivo da oči svrneš na me...
Kad je brod isplovio iz Rotterdama, Jan Swammerdam stajaše
među onima, koji su ga s keja ispraćali pogledom. Uzdizao je
poglede prema kosniku, gdje se Margareet Ulenbeck visoko
izdizala, gorda poput kipa na pramcu galije, vitka i plavokosa; s
osmijehom je gledala u ratnika s lentom, koji je odnio pobjedu, a
ovaj joj, sjajući se od sreće, uzvraćao osmijeh. — Uvečer je, u
Leidenu, Jan Swammerdam razderao svoje stihove te uzdišući opet
rasklopio svoje bilježnice s predavanja. Još je četrnaest dana
posjećivao javna predavanja Hornea i Diemerbroeka. Ni jedna
jedina riječ, izgovorena s katedre, nije našla odziva u njemu. Na
svakoj strani njegove bilježnice nije bilo napisano ništa drugo do
jedno veliko M sa strmim, zavojitim ukrasom ispod jednoga
nasmijanog ženskog lica. »Upravo kao dječak«, pomisli i sam Jan
Swammerdam, »a ipak mi je već dvadeset i šest godina.«
*
Swammerdam trčao duž jarka, tu i tamo se saginjao pa isukivao
duge sušice iz njihova toka, žvakao ih te pljuckao zeleni sok. Libele
treperavao lebdjele u jarkoj svjetlosti. Zgazio je osinje gnijezdo na
maloj pješčanoj povlaci; maleni crni mravi sunuše mu između nogu.
On ih nije vidio. Nakon duboke, tjeskobne šutnje, u njemu bijaše
239
iskrsnuo jedan svijet nesuvislih, nepoznatih misli, svijet pun patnje i
bola. Žena, koju su mu preoteli, prodrmala ga je iza sna. Nikada ona
neće saznati, što je izazvala u tom apotekarevu sinu, ona je sada na
Istoku, žena vojnika i bez sumnje vladarica svih muškaraca oko
sebe. A tu, u malom sjeverno - nizozemskom seocu, usred rogoza i
vrba, student Swammerdam i dalje vodi svoju mračnu borbu.
Znao je, da su mu misli nečedne, poganske i grešne. Riječ
grijeh zbunjivala ga i mučila. Priroda, koju je on sam slavio u
životinjama, koje je stvorila božja ruka, za nj je sada postala odviše
moćna, te mu se činilo, da bi prije mogla biti djelo sotonino. Branio
se i počeo s dvostrukim marom secirati. Nekoliko mu je dana
uspijevalo. Zatim je ponovno podlegao najezdi svojih uspomena.
Margareet! Plavokosa, nasmijana žena!
Noću se Jan Swammerdam sate i sate prevrtao na svom ležaju.
Nju je osvojio neki ratnik. Zar je on, Swammerdam, ništavniji, iako
nema ni lente ni mača? Njegov otac bijaše ljekarnik, imućan i
ugledan. A on je student, koji je s najvećom lakoćom stekao sve
svoje znanje. Profesori su negodovali zbog žestokih prepirki, koje je
on izazivao i u njima ostajao pobjednik. Horne, njegov dragi učitelj
Horne upravo mu se divio, te ga je već spomenuo u jednome svom
pismu Naučnom društvu u Londonu. Njegovo je ime dolazilo na
dobar glas. Nitko prije njega nije znao razuditi tako sitne životinjice.
On je doista učenjak. Zar učenjak ne može biti ljubavnik, muškarac?
Jan Swammerdam sav je plamtio. On bi joj to i dokazao, da mu je
samo dala priliku za to, da ju je samo držao u svom naručju, da... No
došao je onaj drugi. Vojnik. Čovjek, koji nije imao mnogo vremena,
te je izravno jurišao na svoj cilj; čovjek, navikao da opasnostima
gleda u oči, a navikao i na to, da udvara ženama. Jan Swammerdam
pritiskivaše ruke na sljepoočice. U grudima mu lupalo. On ju je
izgubio. Izgubio! No time se njegova čežnja nije rasplinula, njegova
ga je čežnja prožimala žarom, pustošeći njegove misli. Nije se
odvažio na to, na što se onaj drugi usmjelio. Margareet Ulenbeck
izabrala je onoga, koji bijaše srčan. Swammerdam se sam sebi
pričinjao ponižen i posramljen. Sam je sebe prezirao zbog
pomanjkanja hrabrosti: potmulo stanje kivnosti i osjećaja
malovrijednosti.
Došli dani, kad ga je strah spopadao i izjedao, očajnički,
nepoznat strah. Sve mu se prijetilo. Trčao je po ravnoj, pustoj
krajini, nad kojom su jezdili oblaci i vjetrovi hujali. Bijaše to
240
beskrajan zelen pakao, koji nije pružao nikakva izlaza. Nije više
mogao misliti. U njegovoj je glavi čekičala oštra bol.
No jedanput ugleda u jarkoj ljetnoj svjetlosti neki toranj.
Westerski toranj. On se sroza na zemlju te udari u plahovito jecanje.
Amsterdam! — Njegov otac, njegova majka, prijatelji... Ustade —
njegova odluka bijaše neslomljiva.
Vratio se na majur i dohvatio svoj putni torbak. Podjetinjela
starica mucala je nesuvisla pitanja. Nije joj obraćao pažnju, nego je
spremio svoje stvari. U sobu uđe začuđen sluga. Jan Swammerdam
ne reče ni riječi. Amsterdam! On ga bijaše zaboravio! Obuze ga
novo raspoloženje. Htio je raditi, studirati, sam sebe izliječiti! U
njemu rovao žalac grijeha, trujući mu dušu. Istrijebiti je htio
nagovaranje đavolje. Stiskao je usne, a mršava mu ruka dohvati
putni torbak. Pođe niz baru podgatnice, ususret brodiću. Tamo u
pozadini ležao Amsterdam, a Westerski toranj još se uvijek
slavodobitno blistao na zelenom obzorju.
241
IX
Dani polagano prolazili, mjeseci se sporo vukli. Stare zvijezde
o svakoj novoj mladini sjale novim sjajem pa opet blijedjele. Život
nije mirovao.
Hendrickjina smrt unijela je čudnovatu uznemirenost u kuću
Rembrandtovu. Poslovi bijahu slabiji. Titus nije znao, kako da sam
upravlja dućanom. Uvijek je mislio, da Hendrickjin udio u vođenju
poslova nije znatan. Sada je vidio, kako je njezina uloga bila nijema,
ali velika. Prisjećao se onih dana, kad je išao na katoličke mise,
umovao, i čitao, što su crkveni oci i apologeti napisali. Za onih
burnih dana gotovo se i nije brinuo o trgovini umjetninama. Pa ipak,
sve je išlo svojim tokom kao i prije, ipak onaj mali mehanizam nije
nikada zapinjao. Titus je opazio, kako je sa smrću njegove pomajke
prepukla opruga. Nije imao pregleda nad novcem. Kad je
prelistavao poslovne knjige od posljednjih mjeseci, zaprepasti se,
kako su loše vođene. Za Hendrickjina života nikada to nije zapažao.
Od samoga je početka upravljala novcem, kućanstvo bijaše strogo
odijeljeno od posla. Sada je sve išlo zbrda-zdola. A što je već mogla
mala Cornelia? Unajmiše sluškinju. Sluškinju treba nadzirati. Ako je
načas pustiš samu, ona će gospodaru krasti i vrijeme i novac. Titus
više nije ulazio u kuhinju. Rembrandt je sa svojim učenikom ostajao
gore u radionici. A Cornelia još nije imala Hendrickjino oštro oko,
mada se činilo, da će se uvrgnuti u majku.
Stotinu malih, zamornih briga ležalo je na Titusu. Zarivao je
ruke u kosu i često nije nalazio izlaza. Novac je kopnio i nestajao.
Davao je sluškinji, što je tražila, ne mogavši istražiti, nije li ponekad
odviše. Poslovi kao da su se pogoršavali. Bješe li stoga, što se više
nije dobro upravljalo dobitkom, ili je zbilja k njima dolazilo manje
mušterija? Čak i novac, što mu ga je Hendrickje ganutljivo brižno
ostavila — kao da je budućnost svoga rođenoga djeteta smetnula s
uma — nije više mogao dulje vremena dotjecati.
Godinu je dana sve išlo dobro. Onda se pojaviše prvi znaci
prijetnje. Titus više nije mogao toliko nakupovati kao prije i
udovoljiti zahtjevima mušterija. Uvečer bi sjedio računajući i
zbrajajući zlokobne slijedove brojeva u glavnoj poslovnoj knjizi, a
da mu ništa nije preostajalo. Obaveze su ostajale. Kod javnog
242
bilježnika bijahu već podigli posljednji novac. U svom jadu Titus
dobježe Nicolaesu Berchemu, i ovaj mu je isprva pomagao smiješeći
se, ali njegov je smiješak svaki put postajao zajedljiviji i tvrdičaviji,
dok se Titus ni njega više nije usuđivao potražiti.
Posljednje je utočište vidio u tetke Titije van Uylenburgh, koja
bijaše udata za Fransa Coopala.
Coopalovi bijahu bogati, a kćerke Uylenburghovih dobile su
velik miraz. Od nje će moći posuditi. Titus je odlučio, da će se
svojski prihvatiti posla, čim dođe do novca; strogo će nadzirati
izdatke za kućanstvo, a isto će tako upeti da podmiri i zaostale
naplate. Bit će dobro za nj, da onako, godinu-dvije, ne radi ništa
drugo nego da sređuje ugroženi posao: osim toga, to će ga zaštiti od
bolnih samoprijekora, kojima je uvijek naginjao zbog mozganja i
mudrovanja, kad je god bio osamljen, a nije imao kakva posla, koji
je tražio sav napon njegovih snaga.
No uvijek je iznova odgađao da posjeti Titiju Coopal. Nije
znao, kako će ona dočekati njegovu molbu. Njegove se osnove
bijahu već smjelo proširile. U mislima je već vidio njihovo
ostvarenje: posao, koji cvjeta, sređeno kućanstvo, polusestru, kojoj
će moći naći muža; oca, koji će bezbrižno moći raditi po svom
nadahnuću i prema svojemu raspoloženju. No sada su tu samo
dugovi i nesređenosti. A što da radi, ako mu tetka odbije molbu? On
ju je za svoga života samo izrijetka posjećivao, kao i Van Looove.
Oni mu bijahu odviše praktični, odviše hladni, odviše ponosni, a o
njegovu ocu nisu nikada drugačije govorili nego prezrivo: bijaše im
on lakomislen uljez, kojemu je stalo samo do novca
Uylenburghovih.
No u drugu ruku bijahu mu nadjenuli tetkino ime, Titus. Za
porodicu Uylenburghovih zacijelo je bilo laskavo, što će njezina
drevna, stara krsna imena ostati sačuvana. A po vanjštini bijaše nalik
na plemića. Obično se tome smijao, no sada je osjećao vrijednost te
činjenice. Seljačka imena Rembrandtove braće bijahu uvijek
prešutkivana. Titus je znao, da je ponos Uylenburghovih bio uvijek
veći od njihove pohlepe za novcem. Jednom će smoći snage da
posjeti tetku, koja mu bijaše strana, mada su se oboje nazivali istim
imenom...
243
X
Rembrandt iziđe iz kuće te se progura tromim, čvrstim
koracima duž kuća uz gradske zidine. Kad je stupio iz kuće, ljetna
svjetlost umalo ga nije zaslijepila. Ima već nekoliko mjeseci, kako
nije bio na velikoj šetnji, a nekoliko je godina, otkako je posljednji
put otišao iz grada. No u zadnje vrijeme sve češće osjeća silnu
čežnju za širokim vidokrugom, za oblacima i vodom. Aert de Gelder
opažao je njegovu sve veću uznemirenost. Majstor je radio vrlo
isprekidano, hodao amo-tamo, stajao kod tavanskog prozora i gledao
van, gunđajući nešto ispod glasa. A sada je posve neočekivano u
rano popodne izišao iz kuće.
Za Hendrickjine bolesti i poslije njezine smrti mladi ga je
učenik sa strahom promatrao. Isprva se činilo, da se nije mnogo
promijenio. Plećat, crnomanjasta lica i tamnih ruku, s kratkim
sijedim brkom i rijetkom, razbarušenom kosom sjedio je pred
slikarskim stalkom i radio bez prestanka. Tih se tjedana triput nije
pojavio u radionici: kad je liječnik napustio svaku nadu, kad je
umrla, i kad su je sahranili.
Omalen i zbijen, osamljen i mračan, sjedio je pred slikom, na
kojoj je radio, te je slikao kao preko volje. Aert de Gelder bijaše
zgranut zbog toga prividnog mira. No onda je opazio, kako se smrt
male domaćice bolno kosnula majstora. Rembrandt bijaše sasvim
umuknuo. Ni s kim više nije govorio, a s učenikom samo u
izuzetnom slučaju. Pogled mu postao mutan, a oči upadale u duplje.
Ruka se micala tromije, a usto ipak grozničavije. Veza sa svijetom
bijaše prekinuta. De Gelder je s njim radio u radionici, no
Rembrandt bijaše sam. Sa drugima, za stolom, bijaše sam: rijetko se
kad umiješao u razgovor. Ako bi se smijali, trgnuo bi se iz svojih
misli, kojih drugi nisu mogli dokučiti. Lijegao je ranije; čuli bi ga
gdje u snu govori kao dijete. Ujutro bi teško smagao snage da se lati
posla.
Rembrandt je izišao iz kuće i gotovo pipajući tražio put na
ljetnoj svjetlosti. On se čudom čudio. Svijet je ostao mlad. Vrtovi su
cvjetali; drveće se naginjalo svojim lagodnim sjenama nad njegovu
glavu. Voda se blistala: tisuće pokretljivih, u plesu uskovitlanih
zlatnih kreljušti! Prijeđe rukom preko očiju. Koliko je vremena
244
proteklo? Koliko mu je ljeta? Nije li se mnogo boli i zla na nj
oborilo za svih tih godina...? Sjećanje mu se vraćalo polagano, i on u
zatiljku osjećaše neku tešku tromost. Išao je dalje, polagana, ali
čvrsta koraka. Osjećao je kako ga toplina blago prožima. Prolazili
ljudi i zastajali, kad bi on pozdravio. Čuo je odlomke njihova
razgovora.
— Mislio sam, da je umro.
— Ili da se odselio.
— Više se ništa o njemu ne čuje.
Rembrandt se smješkao. Činilo se, kao da su govorili o nekome
drugom. Ogledao se ulicama, kojima već dugo, dugo nije prolazio:
napol porušene kuće, strehe, nove nastambe, popločeni putovi.
Tresao je glavom. Tu više nije poznavao ni žive duše. Ponekad ga
pozdravljahu, gotovo podrugljivo zbog njegove čudačke pojave; i on
se smješkao, uzvraćao sporim smiješkom, punim šutljive
blagonaklonosti.
Koliko mu je godina?
Djetinjska, nepoznata radost strujala njime, ispunjala ga
toplinom, zagrijavala tihim, unutarnjim žarom. Svijet je cvjetao! —
Iznijeli su mrtve iz njegova doma...? Jedva da je i sam u to vjerovao.
Kao da je sanjao. Sanjao duge, strašne sne o mrtvim ženama i o
mrtvoj djeci. Sne o učenicima i prijateljima. Sne o veličini, o
dugovima, progonima, o stečaju. Postojala je samo stvarnost:
njegove slike. — A sada, danas, ponovno se u san zavezao: u
svijetao san o nekoj šetnji, kao što je nekoć, u dalekom djetinjstvu
hodao naokolo u nekoj drugoj stvarnosti, što je već davno nestala...
Kao da se ništa nije promijenilo. Bjeloćom se sunce sjalo, a dan
plavetnilom. Ostavio je grad za sobom. Već ga pozdravljahu visoki
srebrnosivi jablani jasnim šumorom i tihim sjajem, kao da iz njih
izviru tisuće malih vrutaka.
Rembrandt hodao i hodao, dok ne spuznu u travu nasmrt
umoran. Ležao je na blagom pristranku nekog lovačkog puteljka.
Pogled mu dugo bludio po blistavoj vodi. Misli mu lutahu nestvarne,
nejasna priviđenja u nejasnu prostranstvu. Osjećao je kako mu vjeđe
postaju sve teže. Sunce ga svlada i umor, i on se zaveze u san.
Bijaše već oko zaranaka, kad se probudio. Zlatan odsjev lebdio
je nad vodom. U daljini se raskošno sjali krovovi i tornjevi
Amsterdama. Rembrandt se čudio. Zatim, prisjećajući se, nasmija se
kratko i glasno. Ustade i odšvrlja uskim puteljkom prema svome
245
domu.
Njemu slijeva trava bijaše netom pokošena: otava. Dah
uvelosti, ali blago zaslađen, zapahnjivao ga kao miris nane i slatkog
kopra. Ponovno se u njemu probudiše uspomene iz djetinjstva,
nejasne, no suncem obasjane i bezbrižne.
Prolazio je kraj dvojice kosača. Pozdraviše ga blistavim
kosama. Kad je prošao, čuo je gdje se smiju. Nije ga se kosnulo.
Hodao je bez ikakva napora. — Polagano je pored njega promicao
krajolik livada. Dočekaše ga male skupine kućica. Sada je jasnije
razaznavao gradske tornjeve.
Put postajao širi. Krošnje zoha njihale se nad malim zaljevima,
gdje su povrtljarski čamci bili vezani uz obalu.
Na omalenu pralištu bijaše rasprostrto seljačko rublje. Neki se
starac u kolicima sa psećom zapregom hitro proveze mimo njega. —
Djeca se igrala na toplu, sipku pijesku dvorišta, na donja se vratašca
naslanjale majke s teškim dojkama i obnaženim rukama.
Rembrandtove su oči s užitkom promatrale njihove snažne oblike.
Na kraju jednog uzlaznog puta izdizalo se ladanjsko imanje od
siva i bijela kamenja, okrunjeno dražesnom kupolom. U zagasitu
zelenilu lijeha i živica ugleda Rembrandt blistavu pozlatu sunčanika.
Već se suton počeo priljubljivati uz kuće. Razvučene i nakoso
pružahu se sjene. U voćnjacima svjetlucahu crvenozlatni plodovi.
Rembrandt je udisao svjež i kiselkast miris ljeta iz svih vrtova. —
Život je dobar. Priroda nikada ne razočara, pomisli majstor. Samo će
čovjek prevariti. Bog i priroda nikada ne varaju. Ovdje je — sreća.
Sreća, sreća. On se osmjehnu i osjeti bolnost svog osmijeha.
Uskoro će mu biti šezdeset godina. Kad mu bijaše trideset, mislio je,
da ju je našao kod Saskije. Između četrdesete i pedesete zadobio je
Hendrickju. Bilo je djece. Opet zatrese glavom. Nešto je plakalo u
njegovim grudima, ali bez napetosti i nespokojstva. Sreća...
Opazi, da je zastao. Pred njim ležao most za dizanje od gruba,
neoličena drveta. Troje-četvero djece izbuljilo oči u stranca;
pobjegoše uplašeno, kad im, smiješeći se, htjede dobaciti koji
novčić. — Bližila se noć. Pod velom tame Rembrandt opruži korake
i stiže do prvih zanjihanih gradskih uljanica.
Nad kanalima mrklina. Drveće se međusobno došaptavalo.
Malo je ljudi prolazilo. — Na zapadnom nebu protezala se još jedna
jedina svijetlozelena traka, zadnji sijevak dana.
Kad je s tornjeva izbijalo deset, Rembrandt bijaše na
246
Rozengrachtu. Lupnuvši ga po ramenu pozdravi Titusa, koji mu je
zabrinuto došao ususret. Zatim začuđeno pogleda Corneliju, koja
bijaše doletjela k njemu i briznula u plač. Gladio joj kosu, plavu kao
žitno klasje, čudeći se snazi njezinih ruku, što su ga zagrlile.
— Gladan sam — reče veselo.
Cornelia se požuri u kuhinju. De Gelder siđe i vidje gdje
Rembrandt i Titus pod ruku ulaze, te pođe za njima smiješeći se.
Oču se zveket vrča i čaša.
247
XI
Ujesen Titus otkri nešto, što ga je uvelike prestrašilo. U
pretincu nekog ormarića našao je prijepise priznanica, koje je pisar
sudskog ovrhovoditelja prilikom stečaja očito bio zaboravio. Sve su
gotovo bez izuzetka glasile na ime Harmena Beckera, a sam iznos
natjerao je Titusu strah u kosti...
Dugo je razmišljao, što mu je činiti, te naposljetku odluči da sa
spisima pođe u uredovnicu sudskog ovrhovoditelja, pa da se kod
gospode ondje raspita.
Sasluša ga visok, blijed činovnik pramenaste kose. Za Titusova
kazivanja prigušivao čudan smiješak, napol posprdan, napol
samilostan. Titusu bi bilo milije, da je s nekim drugim govorio.
Čovjek za visokim pisaćim stolom bijaše mu neugodan. No on
svlada svoju nenaklonost. Uredovnica sudskog ovrhovoditelja bijaše
javna ustanova, koja je bez razlike svakome tko bi došao po savjet,
morala pomoći. Napokon, bijaše svejedno, da li ćeš primiti obavijest
od neljubazna ili od dobronamjerna čovjeka. — Titus upita
činovnika za njegovo mišljenje.
Čovjek sleže ramenima, pregleda spise i pomno sastavi vrške
prstiju.
— Priznanice ostaju pravomoćne — reče zatim. — No ja bih
na vašem mjestu radije šutio o tome, gospodine Van Rijn.
I on se naglo okrenu, dohvati pero te poče pisati, kao da uopće
više nema nikakva Titusa.
Titus odmjereno pozdravi te ode, a da nije stvorio nikakve
odluke. Savjet činovnikov činio mu se sumnjiv i opasan. No onda se
odluči, da će ga za prvi mah poslušati; u svakom slučaju moći će se
poslije pozvati na toga čovjeka.
Nekoliko tjedana nakon toga, netko uđe u njegov dućan. Titus
pođe tobožnjem kupcu s puno iščekivanja ususret. Ali se prestraši.
Bijaše to odvjetnik Van Ludig. Titus vidje hladno caklenje u
njegovim očima te shvati, da ovaj zna za priznanice. Sigurno je
došao radi Beckera. U Titusu se porodi osjećaj neprijateljstva, kao
da je u ustima osjetio neku gorčinu. Mrzio je očajničkom mržnjom
vjerovnike, progonitelje svoga oca. Znao je, da je to neopravdana,
svojeglava mržnja, da su ti ljudi možda bili u pravu — no on ih je
248
mrzio: nikada se nije mogao otarasiti misli, da su mučaljivost i
suzdržanost njegova oca, koje su njega gotovo učinile strancem
prema svima njegovim, bile posljedice nemilosna bijesa, s kojim su
ga ti vjerovnici progonili i mučili prilikom njegova stečaja.
Odvjetnik ga oštro pogleda; Titus uhvati onaj ispitivački pogled
ubojnih, neugodnih očiju. Očigledno odvjetnik nije očekivao da će
biti mirno — naoko mirno — i ponosno dočekan. Premišljao je, i
kao da je postao nesiguran ispred mladenačke pojave u smeđem
odijelu, koja ga gledaše dugim, prodornim pogledom. Van Ludig
obori oči te pogleda Titusove ruke. Na jednom od vitkih prstiju
bijaše nataknut prsten s velikim rubinom, jedan od Saskijinih
prstenova. — Takvu dragocjenost nosi samo plemić, pomisli Van
Ludig pakosno; što taj mladić umišlja? — No on je oklijevao. U
držanju Rembrandtova sina bijaše nešto, što mu je oduzelo njegovu
uobičajenu neustrašljivu surovost. Malo je kašljuckao, tražeći pravu
riječ. Onda se ohrabri. Ta ne smije dopustiti da ga zbuni taj mladić
iz svojte! Taj žutokljunac nije ništa bolji od njega, makar izgledao
kao kakav španjolski velikaš! On se nakašlja i stavi ruku na stol.
— Dolazim po nalogu Harmena Beckera — najposlije će
Titusu.
Titus kimnu glavom. Dakle se nije prevario. Izdao ga je
činovnik sudskog ovrhovoditelja, u nadi da će u tom poslu zaraditi
lijepih para.
— Znao sam, Van Ludig — mirno će Titus.
Zatim pođe do ormarića, izvadi prijepise, razastrije ih pred Van
Ludigom, te dometnu:
— Ja sam ih onomad našao.
Odvjetnik je očito sumnjao, i njegovo cerekanje razbudi u
Titusu mahnit bijes. Bio bi se mogao baciti na toga čovjeka. Gledao
je u nj zažarena lica. Nije znao, što da učini. Ponovno je stavio ruku
na spise, kadli ga netko blago, ali snažno odgurnu na stranu, te sam
stade ispred njega.
Titus je duboko udahnuo. Bijaše to Rembrandt.
Majstor pusti sina te se okrenu Van Ludigu. Zacijelo je ušao
posve tiho — ni Titus ni Van Ludig nisu ga čuli. Dok je hodao,
gornji dio tijela bijaše mu nagnut naprijed, kao da je spreman da
navali.
Van Ludig se prestrašio, ali se brzo pribra: ta znao je, da je
njegovo traženje posve osnovano. Osjećao se u pravu. Smiješak mu
249
postade nadut i izazovan. Oči mu se napol stisnuše, usta razvukoše u
grimasu.
Rembrandt pristupi odvjetniku, stajahu oči u oči;
Rembrandtovo lice bijaše iscereno od uzbuđenja, obrve mu i brkovi
podrhtavahu. Mahom sunu na onoga drugoga, te ovaj preplašeno
ustuknu. Majstorov je glas zapinjao, hrapavo i potmulo:
— Po glasu te prepoznadoh, Van Ludig... sada drugi put upadaš
u moju kuću. Svejedno mi je, da li nam nosiš kakve koristi ili štete
— što se mene tiče, mogla su te poslati i gospoda od Vijeća... Ali ne
želim te više vidjeti u svojoj kući. Izgledam star, Van Ludig, ne više
kao nekoć, kad sam još mogao čovjeka dići uvis... No tebe ću još
baciti preko praga — i to odmah, ako ne...
Rembrandt učini jednu kretnju. Titus zgrabi očevu ruku. No
majstor ga odgurnu i zasuka široke rukave na svome slikarskom
haljetku. Ruke mu bijahu žilave, žute i malo kosmate. Titus je
morao gledati te ruke — rijetko ih je kad viđao. Nosale su ga, dok je
još bio malen. Stavljale sliku za slikom na stalak, i opet ih skidale,
da bi ih onda ovjesile pored drugih gotovih stvari. A sada su
namjeravale braniti ono posljednje, što mu je još preostalo. Titus
prigušivaše svoje ganuće. Otac mu se borio za ono nešto imutka.
Odjednom se našao pokraj njega, visok i uspravan, plamteći od
bijesa.
Van Ludig pogleda tu dvojicu. Starac sijede kose, plećat,
poguren, ali snažnih mišica — i nježan mladić, koji izgledaše poput
razgnjevljena plemića. Četiri su se pesnice grčile. Četiri su mu oka
pokazivala vrata.
On sleže ramenima — force majeure, viša sila — te uzmače.
Oba Van Rijna pođoše za njim ukorak. Rembrant se smijao prezrivo
i pun mržnje.
— Reci svojim nalogodavcima — ne znam, tko su — da s
tobom ne želim imati nikakva posla! — Titus se divio ocu zbog
poraznog prezira, što izbijaše iz njegova nadmoćnog smiješka. —
Tko želi sa mnom govoriti, neka sam dođe!
Vrata lupnuše.
Rembrandt i Titus se pogledaše. Titus se htjede nasmijati, ali
zastade. Otac je odjednom problijedio i počeo drhtati. Grčevito se
uhvati za Titusa. Titus se uplaši. On uhvati teško tijelo u padu;
Rembrandtove se oči bijahu sklopile.
— Vode! — povika Titus, sav prestrašen.
250
Cornelia brzo priđe. Odvedoše Rembrandta do naslonjača te ga
u nj posjedoše. Pio je polagano. Smiješio se. Vidješe kako mu se
boja vraća u lice. On se napol uspravi. Titus ga htjede ondje
zadržati, ali mu on snažno odgurnu ruku te ga pogleda.
— Druge — reče zatim — druge sam uvijek prezirao... a
katkad ih se bojao. No njega — njega sam mrzio od prvog trenutka,
kada sam ga upoznao. A on to zna, Titus... Obračunaj s njim...
I sasvim se uspravi te se uputi prema stubama, što vode u
radionicu. Titus zabrinuto pođe za njim.
— Budi oprezan — molio ga Titus.
Prije nego što se počeo uspinjati, Rembrandt se okrenu sinu i
nasmija se.
— Ja sam jak — odgovori polagano. — No bi li ti ikad bio
pomislio, da se čovjek od same mržnje može onesvijestiti?
Titus ga pogleda, kimajući žestoko glavom.
— Jest — protisnu žestoko — i meni se to moglo dogoditi.
*
Titus se tjedne i tjedne osjećao krivim. Divljenje i ljubav prema
ocu sprečavali ga da mu što kaže o onim priznanicama. Bijaše mu
jasno da Becker neće dopustiti da sve prođe samo tako. A on nije
imao onaj novac! Jedva da su vezivali kraj s krajem i morali biti
zadovoljni time. No Becker će tražiti svoje — a pritom će pravo i
sila biti na njegovoj strani.
Titus je osjećao kako klone duhom. Sleđavala ga ona
nekadašnja potmula umornost i osjećaj, da nije dorastao tim
brigama. Briga ne čini čovjeka hrabrim i odlučnim, ona ga smekšava
i mrvi. Njemu je prijetila, da mu oduzme životnu radost; njegovu ju
je ocu već bila oduzela. Titus je sa stravom pomišljao na godine,
koje dolaze. Pusta neimaština naći će u njemu slaba protivnika. A
Rembrandt će pasti u bijedu — već sada nitko ne kupuje njegovih
slika ni bakropisa...
Titus još jednom skupi sve svoje snage. Tako više ne može
dalje. Morao se odvažiti na onaj posjet.
*
Titia Coopal gledaše napol zatvorenih očiju u sestrića, koji je
stajao pred njezinim naslonjačem. Osjećala je kako je podilazi neka
radost i samilost, radoznalost i ponos. Saskijin dječak bijaše
251
prekrasan: otkako ga je kao šesnaestgodišnjeg gospodičića
posljednji put vidjela u obitelji Van Loo, postao je crnomanjast
viteški muškarac. Nešto se u njoj budilo — neka blaga majčinska
zaljubljenost u dijete pokojne joj sestre. Nije se usuđivala da ga
pogladi po kosi ili da dotakne njegovu mirnu ruku, ali je odjednom
osjetila neku neodoljivu čežnju da to učini.
Titia van Uylenburgh od svih je sestara bila najživahnija:
osjećajna Frižanka, koja će se brzo za što zagrijati, ona bijaše rođena
da voli. Njoj je nedostajala Saskijina nježnost i spokojnost, i
Emmina krajnja povučenost i gordost. Poznavala je sebe; znala je
što je čeka kad se udala za Fransa Coopala. Brak bijaše ukrotio
slobodoumnost i žar njezina života. Sama je htjela da tako bude; ona
se obvezala na vjernost, i ostala je vjerna; ne iz straha ili moralnih
promišljaja. Njezina narav bijaše odviše silovita. Već kao djevojka
ni jednom obožavatelju nije mogla ništa uskratiti; kao udata žena
sasvim se drugačije ponašala; ona, vatren stvor, skroz naskroz žena,
željela je djece, cvjetnih plodova bujnoga svojeg tijela. Udala se.
Djeca se nisu rađala. Titia Coopal bijaše postala mirnija pokraj
svojega ozbiljnoga muža, koji ju je predano ljubio i poštovao i bio
joj nepokolebljivo vjeran.
I sada je tu sjedila, u svojoj kasnoj, sazreloj ljepoti, nasuprot
muškarcu, koji joj je mogao biti sin. Primila ga je samilosno i gordo,
radoznalo i radosno. Gledala ga i divila mu se. Glas mu bijaše tih i
kao da oklijeva; doimao se gotovo kao bojažljivac. U očima krile
mu se turobne misli. Titia Coopal vidje, kako je sav zavučen u se i
zasukan. Ona ga je shvaćala. Nije joj trebalo ni slušati što joj kazuje.
Zagasite oči mladićeve, ruke koje su se nesigurno poigravale
šeširom, govorile su dovoljno jasno. U Rembrandtovoj kući vlada
briga i bijeda. Ona vidje, kako Titus nije bio dorastao onim brigama,
sve na njemu odavaše pomajkanje odvažnosti. Ćutjela je po
njegovim riječima da obožava svoga oca. Sam joj se Rembrandt
odjednom učini drugim čovjekom. Ovaj mladić, po svojoj vanjštini i
po svojemu pogledu pravi Uylenburgh, obožavaše svojega oca,
seljaka. Sa svim svojim poznavanjem ljudi, sa svom svojom
ženskom oštroumnošću, Titia Coopal još nikada nije tako snažno
osjećala da Rembrandt zbilja nešto znači. On bijaše slikar, majstor.
Njegova ga je nadarenost uzvisivala iznad njegova porijekla. Sada je
to spoznavala. Sin leidenskog seljaka koji se na užas čitave obitelji
usudio oženiti Saskijom — nije nikada bio uljez. Njezina ga je sestra
252
voljela. Titus ga voli. Titia Coopal nesvijesno je pomišljala na sina,
za kojim je čeznula. Osjećala je vruću bol tihih suza što ih je kradom
brisala. Zašto već prije nije došao?
Kad je Titus, pun nade i straha, podigao pogled, njezin
smiješak bijaše mekan i blag.
— Ja ću ti pomoći. Koliko ti treba?
Mogla bi likovati zbog njegovih očiju, koje su najednom
sinule! Na trenutak je izdade drhat vlastite ruke. No on dohvati tu
ruku i naže se nad nju. Ljubavnik i sin... Načas se usudila da sanja
uz taj njegov cjelov u ruku.
253
XII
Aert de Gelder u kući majstorovoj gotovo da već življaše
životom pustinjaka. Drugačije nije moglo biti. Mladi slikari, koji su
još poznavali Rembrandtovo ime, smijali su se stvarima, što su ih od
njega viđali, nazivajući ga starim čarobnjakom. Tko ga nije
poznavao, smijao se podrugljivim nadimcima ili slijegao ramenima.
Čak i oni koji su ga još prije nekoliko godina potpomagali, nisu više
skrivali svoje nenaklonosti. Nisu shvaćali sve veću Rembrandtovu
sumornost — sjene u njegovu radu postajale sve silnije, boje sve
teže, zamagljenije: tu je blistalo prigušeno zlato i grimiz, a boja se u
masnim naslagama lijepila na platnu. Ljudi bijahu okrenuli glave od
majstora i njegove sudbine; postavši slavni, više nisu posjećivali ni
Titusa, a od bogatih trgovaca umjetninama mogili su dobiti i više
novaca. Philips de Koninck bijaše se sasvim preobrazio. Kosa mu
ispadala, debljao se. Mada su se o njegovoj mladosti u
Rembrandtovoj kući pronosili neobični glasovi, ipak bijaše oženjen.
O nekadašnjem svome učitelju jedva da se još brinuo.
Slikarski se život u Amsterdamu promijenio. Stariji talenti
bijahu pomrli ili pali u zaborav. Pojavila se škola mladih, koji su
sitničarski kritizirali slikarsku maniru svojih prethodnika, tražeći
druga sredstva. Aert de Gelder bijaše njihov ogorčeni protivnik. Sav
opsjednut divljenjem prema Rembrandtovim slikama, imao je nešto
od one neobičnosti, od onoga razmatranja unutrašnjosti, baš kao
kakav alkemičar, koji preza od svijeta i u svome podrumu luduje za
zlatom. Osjećao je naklonost prema nepoznatome, zamagljenome.
Gledao je prezrivo na svoje vršnjake, koji su primali nov način
slikanja, trezveniji, plošniji, oštriji; ti su ljudi promatrali prirodu
hladnim očima, slijepi za tajne, što se u njoj kriju. On je nadasve
volio noć i njezine tajnovitosti. Nadasve je volio slike noći svojega
majstora. Njegovi vlastiti radovi kao da su zastrti onim istim
zlatastim svjetlucanjem, kojim majstor čara, a zbog kojega mu mladi
ljudi i prišivahu onaj podrugljiv nadimak. Kraj Rembrandta De
Gelder se osjeća kao štitonoša kakva drevnog kralja, kao posljednji
stražar na bedemima nekoga svetog grada. Nikada nije požalio
odluke svoje mladosti. On pripada onima, koji se u životu ne
mijenjaju, već samo produbljuju. Isprva, dok je ponekad još odlazio
254
u »Francuski Grb«, on je iskačući iz svoje bojažijivosti vatreno i
svom snagom svoje volje branio Rembrandta. Najprije mu
odgovarahu smijehom, zatim šutnjom. De Gelderu bijaše pri duši,
kao da ga ne smatraju za punovrijedna u tom društvu. Uvrijeđen, ali
u sebi pun ponosa, potpuno svijestan svoje vrijednosti, Aert de
Gelder ostaje u radionici na Rozengrachtu. On bdi nad
Rembrandtom gotovo na svakom koraku; svuda mu je za petama —
samo da mu tko ne učini štogod nažao.
No u Amsterdamu ima još neki slikar, kojega on pozna i koji se
također divi majstoru. Cornelis Suythoff godinu je dana mlađi od De
Geldera: to je stasit slikar marinâ, koji uživa u životu i koji se više
skita po vodi i s kapetanom prekomorske plovidbe provodi vrijeme
po vinotočjima, nego što se bavi svojim poslom. Njegova radionica
leži nad nekom krčmom. On stanuje i spava u svijetloj,
četverouglastoj prostoriji, ako slučajno ne boravi kod kakve
ugodljive ženske ili ne prekraćuje noćne sate ženi kakva pomorca,
koji plovi po moru.
Njegova je radionica puna darova iz Istočne Indije. Svi mu
znanci moraju donijeti kakve rijetkosti: poganske kumire, sušene
ribe, nadjevene ptice, rezbarije, koralje i školjke — i sve to visi
između slika na zidu. Nad njegovom je posteljom pričvršćen stalak
za oružje, jer Suythoff je mačevalac i strijelac kao rođena vojničina,
i on je zastavnik u jednom streljačkom zboru. Na streljani provodi
više vremena negoli u radionici s kistom u ruci, od kojega mu je, na
kraju, živjeti.
Smije se glasno i često, a zna mnoštvo pjesmica i šala, dok je
De Gelder suzdržan i sanjalica. Upoznali su se u »Francuskom
Grbu«. Od prvoga je časa De Gelder motrio Suythoffa: ta
brzopletost, te poletne kretnje rukama, to samosvijesno nastupanje i
veselost... Aert de Gelder nosi u sebi skroman san koji se, dobro to
zna, nikada neće ostvariti, san o suprotnostima: biti lakomislen i jak
poput Suythoffa. I jednom kad je načas smogao odvažnosti, on je za
stolom digao čašu u njegovo zdravlje. Suythoff je u njemu
prepoznao crnomanjastoga, mučaljivog Rembrandtova učenika.
Prišao je De Gelderu i sjeo, i oni su razgovarali o majstoru. Zatim je
De Geldera poveo u svoju radionicu te mu pokazao svoje rijetkosti i
oružje; rijetkostima se De Gelder samo smješkao, no oružje ga je
ispunilo zavišću.
Tako je bez mnogo riječi počelo njihovo prijateljstvo. De
255
Gelder je uvijek posjećivao Suythoffa, kad bi ga usred njegova tihog
sanjarenja obuzela čežnja za kakvim veselim razgovorom ili za
nasmijanim licem, s kojega nadlanica briše pivsku pjenu i kojemu
nad užagrenim očima poskakuju jogunasti uvojci. Suythoff je
osobito sklon Aertu de Gelderu — a zašto, teško da bi i sam mogao
reći. Možda je to zbog mira i tišine što je Aert de Gelder iz
Rembrandtove kuće unosi u bučnu radionicu; zbog onoga daha iz
nekoga drugog svijeta, pred kojim Suythoff stoji s istim udivljenjem
kao i pred rijetkostima i neobičnostima iz Indije, koje su za nj kao
neka slutnja neotkrivenih, dalekih tajna.
Dugo je potrajalo, dok se Cornelis Suythoff dao skloniti da
stupi preko praga Rembrandtova doma. On ustuknjuje od onoga što
ga prisiljava na divljenje te ga usred njegovih veselih dosjetaka
mahom sili na šutnju. On zna da ima stvari koje nikada neće shvatiti
i koje ga baš zbog toga privlače magnetičnom silom. A De Gelder je
toliko molio, dok Suythoff nije popustio želji prijatelja i glasu
pritajene radoznalosti u dubini svoje duše.
Jedno su poslijepodne proveli u majstorovoj radionici. De
Gelder je, zbunjen i crveneći se, opazio, da je Rembrandt prema
strancima postao smeten i nespretan. Prije bi svakoga primao u
svojoj radionici; sada je odviše star da sklapa nova prijateljstva;
odviše je mnogo vremena proteklo otkako su se ljudi gurali oko
njega. On govori malo i gotovo bez suvislosti, odvlači svoje slike iz
domašaja svjetlosti i prevrće tako žurno i nevoljko listove u svojim
mapama s bakropisima da ih drugi jedva mogu osmotriti. No
Suythoff se u radionici majstora kojemu se divi, vlada neuobičajeno
strpljivo. Gleda u Rembrandta, koji mrmljajući trčkara po sobi kao
stara ptica koju ste istjerali iz njezina gnijezda; ponovno osjeća
udivljenje pred jednim nedosežnim svijetom; osjeća samilost prema
tome osamljenom starcu i ćuti kratkotrajnu jezu: da li će to jednom
biti i njegova sudbina?
Šutke i izgubljen u mislima silazi Suythoff sa svojim
prijateljem niza stube. Aert de Gelder uzbuđen je i radoznao što li će
on reći. Na uskim stubama trudi se da ga dostigne. No opet mora
zaostati — netko se uspinje.
Cornelia.
Prijatelji zastaju i stišću se uza zid da bi nju propustili. Suythoff
otvori oči i pogleda djevojku.
Cornelia bijaše porasla. Put joj je bijela, plave joj pletenice
256
teško padaju niz potiljak. Malene joj dojke počele bubriti. Jedna
žena sazrijeva pod surom haljom, koja još ne seže do zemlje. Čvrste,
rumene ruke nose zdjelu. Djevojka tiho pozdravlja, zaplašena
pojavom stranca, te brzo ulazi k Rembrandtu.
Suythoff bijaše zastao. Odsjev zapanjenosti potitrava mu na
usnama, sunčan, strastven smiješak. De Gelder ga gura naprijed;
htio je dalje. No Suythoff ga načas zadrža.
— Ta vam je sluškinjica baš ljepuškasta!
Aert de Gelder pogleda gore, gdje je Cornelia iščezla.
Ozlojeđen je zbog lakomislenosti prijatelja, koji i opet pilji za
ženskim suknjama, još prije nego što su izišli iz majstorova doma.
— Nije ona sluškinja. To je Rembrandtova kćerka.
I snishodljivo nadoveza:
— Još dijete. Tek joj je četrnaest.
Prolaze kroz dućan, te izlaze van, na ljetnu sunčanu svjetlost.
Aert de Gelder počinje pričati o slikama majstorovim. No Suythoff
se još i na jarkoj danjoj svjetlosti smiješi i misli na susret na
stubama. Četrnaest godina. Još dijete?
Opet vidi visoku plavokosu spodobu, pletenice, mlađane grudi,
što izazovno napinju maleni dječji oplećak. To je žena, ta
Rembrandtova kćerka... Ali kako to njegova kćerka...? Ah da,
naravno, dijete Hendrickje Stoffels. — Suythoff kradom pogleda De
Geldera — taj dobri mladić i ne zna, s kakvom ljepoticom živi pod
istim krovom! Ali, samo oprezno: sada govori o Rembrandtovim
bakropisima. Ne smije više misliti na tu djevojku. A i čemu? Ta u
Amsterdamu ima toliko žena! A Florinda je ljubomornija negoli
ikad prije, otkad se u njezinoj nazočnosti usudio da više nego
jedanput očijukne s drugima; valja mu dakle biti na oprezu.
257
XIII
1667... Minuše dvije godine s kojima je Titus bio više nego
zadovoljan. Dvije godine uspona, uspjeha i dobroga glasa koji se sve
više širio. Bilo je i srebra i zlata; i kredita. Rembrandt se smijao,
nakupovao je svu silu platna, i boja, i ulja, kao da namjerava slikati
sve do u vječnost. A stari i škriputavi tijesak s naprslom polugom
bijaše maknuo, da bi na njegovo mjesto postavio novi, veći, težak
tijesak od tvrda, durašna drveta, koji davaše besprijekorne otiske;
mazno i zahvalno klizila je po njemu majstorova ruka.
Brige iščezle, kao da si ih rukom odnio. Becker bijaše isplaćen.
Trgovac umjetninama nije vjerovao svojim očima, kad mu je Titus
brojao novac, i ta njegova zapanjenost nije izmakla Titusu. U sebi
likujući, izvana strog i odmjeren, zatražio je priznanice i razderao ih
pred očima svoga vjerovnika. Tiho slavodobiće obasjavaše iduće
dane. Van Ludig bijaše potučen, ponižen. Rijetko je kad Titus toliko
uživao u svojoj nestašnosti kao u časovima, kad bi na ulici susreo
odvjetnika. Obojica se onda pretvarahu kao da se ne vide, no Titus
osjećaše mržnju koja je iz odvjetnika izbijala poput hladna hlapa;
Van Ludig zapažaše onaj pobjedonosni prezir, što ga je
Rembrandtov sin izražavao, kad bi gordo prolazio mimo njega.
Bez dugova je Titus opet započeo svoj posao. Sada više nije
bilo ničega da ga odvrati od posla. Posjedovanje novca učinilo ga je
neobično svijesnim svoga cilja, čovjekom od računa. Ako bi htio i
upeo sve svoje duševne snage, posvršavao bi stvari, kojima se nitko
ne bi od njega nadao. Iznenadio je svoje sugrađane. S
podvostručenom je pažnjom tragao za novom robom, pokazivao
novac i tako ponovno sticao staro povjerenje. U slikarskim se
gostionicama pojavljivao elegantno odjeven: znao je, koliko su
slikari osjetljivi za svaku vanjštinu; ta i sami su nalickani, tek što se
domognu novca! Kao svjetski čovjek, dosta je držao do jela i pića.
Gdjekad bi se i sam čudio toj ulozi, koju je s tolikom lakoćom igrao;
a uvijek bi iznova pomišljao: baština Uylenburghovih koja mi ide u
korist...
Slikari su dizali čaše u njegovo zdravlje, a on je uzvraćao na
njihove uljudnosti. Prema gostioničaru bijaše darežljiv. Uskoro su
opet dolazili k njemu slikari, kojima bijaše potreban. Dućan se punio
258
dobrim slikama; umjetnici su dobivali svoj novac, a njega su svojim
kolegama do zvijezda uznosili. Oprezno je i hladno iskorišćivao
njihovo oduševljenje, čvrsto odlučivši da ovaj put pobijedi.
Još prije nego što su minule dvije godine, isplatio je dug Titiji
Coopal. U kući na Rozengrachtu ponovno je uspostavio stegu i red.
Naučio je Corneliju, kako se vodi kućanstvo; ona bi svake večeri
iznosila preda nj račune, i on ih je pregledavao sa strogošću, te se i
sam možda najviše čudio, ne pretjeruje li on ipak u tome. Kuharica
ga se bojala, te se okanila varanja. Sve je izdatke pomno upisivao. U
svom poslu nije upotrebljavao tuđe pisare kao što su drugi činili.
Slova i brojevi što ih je on ispisivao, bijahu nezavisniji i poletniji u
usporedbi s onima u njegovim starim knjigama. Sam je procijenio
svoj imutak, te je znao na čemu je. Opet je držao uzde u svojim
rukama, i to bijaše ona tajna njegova novog blagostanja.
Vožnja između Haaga, Dordrechta i Utrechta oduzimala mu
mnogo vremena i snage. Nije mu preostajalo dokona vremena za
njegova razmišljanja i knjige, što iziskivahu napora, niti je imao
vremena za kakvu ženu — ako se koja našla. Titus bijaše sam sebi i
svojoj revnosti zahvalan. Čak i ono malo sati što ih je provodio
odmarajući se, donosilo mu je još koristi: posjećujući slikarske
krugove i zalazeći u gostionice, upoznavao se s novim imenima koja
su značila nove mušterije.
Dvije grozničave, ali zlatne godine. Na sve je mislio, o svemu
se brinuo. Cornelia je navršila sedamnaestu. Počeo je štedjeti novac
za njezin miraz. Oženiti se — na to on sam nije pomišljao; no žena
se jednom mora udati, a on će se pobrinuti da Cornelia dobije muža
koji će biti dostojan nje.
I tako se nekoć turobni život sada razvedrio; bio je to život
gotovo bez predaha, bez imalo vremena za sanjarenje, ali pun sjaja i
mogućnosti. Neodoljiva želja za djelima, i svijest da se eto
preobražava u trgovca, kojega se svi boje, raspršila je u Titusu sve
strasti. Danas se neki trgovac umjetninama iz Goude propitkivao za
kakva slikara, kojega je trebalo, ako je moguće, još i pronaći, a
kojega je on i znao pronaći; a to, što se u Amsterdamu tražilo,
ponekad je pronalazio u Leidenu ili Delftu. Običavao je govoriti,
kako u poštanskoj kočiji ili na poštanskom brodu pravi više poslova
negoli u svome dućanu. Njegov mu je vanjski izgled često puta
pomagao na odsudan način; na putovanju je stjecao neznance za
vjerne mušterije; nalazili bi ga u izvjesnim gostionicama, a
259
naposljetku ga čak i čekali, dok im se ne bi pružila zgoda da se s
njim susretnu. Sve je to iziskivalo napora, neumornosti, trebale su tu
bistre oči i naćulene uši, nije smjelo biti kolebanja, kad se radilo o
tome da se kupi nešto u čega baš nemaš mnogo povjerenja.
Strastvena revnost, s kojom je Titus slijedio svoj poziv, ostavljaše
tragove na njegovu licu. Kad bi pred ogledalom namještao jaku, ili
se kod brijača zagledao u blistavi umivaonik, često bi ga iznenadile
promjene crtâ na licu: dječački smiješak iščeznuo, usne se stanjile u
trijeznu trgovačkom osmijehu, na koji se navikao; čeljusti očvrsnule,
postale uglastije; kad bi spustio usta, na bradi bi mu iskočio malen
jak mišić, te bi mu lice poprimalo odlučan, vlastoljubiv izraz.
Noću, u poštanskim kolima ili na samotnim brodovima, Titus
bi smagao vremena da o sebi razmišlja. Pokadšto u tome bijaše
nešto gorčine, osobito ako bi zamišljao, kako je još prije nekoliko
godina bio očajan učenik u velikoj nemilostivoj školi života, kako je
u knjigama i crkvama tražio spas i kako se bojao života, kojim je
ipak morao zaplivati i ovladati. Malo prisile, malo
samosavlađivanja, jedan mig Fortune — mislio je sada — i čovjek
zaboravlja sve jade svoje mladosti. Bez traga se rasplinjuju poput
oblaka; zaostaje malo boli, poput sinje magle. Ali si pobijedio
iskušenja. I mahom ostario. Ne u pogledu svojega tijela, već u duši;
dok mišićje jača, zamire poletna neobuzdanost prvih pomišljaja te
prepušta mjesto vladavini zemaljskoga: unosnim poslovima, slavi
zemaljskoj, nagonima. Gledaš neko vrijeme zapanjeno i pravo ne
vjeruješ onoj promjeni, no onda se pokaže da je ona trajna.
Zagospodariš vlastitim snagama, upoznaješ samog sebe i učiš se
služiti svojim Ja kao nekim oruđem; ono što je nekoć bilo patnja,
što si tražio na nebu i na zemlji, sve je to minulo; sve, zbog čega si
kleo, za što si se molio, sve je to zauvijek svršeno — a možda je i
dobro tako.
Titus je zadovoljan. Obuzela ga neka ravnodušna
nepostojanost. Okanio se traženja i pipanja po neizvjesnosti te se s
udvostručenom pažnjom obratio onome što je poznato i sigurno.
Zavolio je raskoš, trošeći mnogo novca na odjeću, gomilajući
posoblje i raskošne dijelove namještaja u kući; imao je pojas od
zlatna brokata, za koji je platio nekoliko stotina, i maurski mač, za
iznos kojega bi prije on i njegovi mogli živjeti pol godine. Darovao
je Corneliji nakita i jedan lanac, koji se ona nije usudila nositi, te ga
zaključala u svoj ormar; mjesto toga stavila je oko vrata
260
Hendrickjinu nizu od koralja. No sve to ne bijaše kod Titusa samo
žudnja za raskošom; on se tako vladao napol iz proračunatosti: to se
doimalo sugrađana te uvećavalo njegov dobar glas.
Gdje god bi se na kakvoj dražbi pomolilo njegovo podrugljivo
crnomanjasto lice, mali bi trgovci umjetninama odmah prestali
izvikivati svoje ponude; s većima se ogorčeno borio za posjed
željkovane umjetnine. Osjećao je slast osvete, pri pomisli na to,
kako su svi ti ugojeni, tromi kurjaci novca kinjili njegova oca i
gazili ga nogama. Jer usprkos svemu što je činio, usprkos svima
onim presudnim promjenama, koje je proživljavao i koje su — znao
je to vrlo dobro — u njemu prigušivali sve ono što je dostojno
ljubavi, njegova ljubav prema ocu nije nikada zamrla. Ponekad to
bijaše samo divljenje; gdjekad samilost zbog svega onoga što su
prepatili, uvećana samilošću sa samim sobom; nekad opet ne bijaše
ništa drugo do želja za osvetom, koja se usmjerila protiv mučitelja
od nekoć: Titus nije zaboravljao, da u radionici nad dućanom živi
sijedi, podjetinjio slikar, kojemu više nije dano da kuša slast
zadobijene zadovoljštine. Za svake veće ponude koju bi dao, kod
svake zvučne svote koju bi viknuo, nešto se u njemu nadimalo;
bijaše to jedna od onih rijetkih strasti koje su ga podjarivale —
katkada s tolikom jačinom da bi mogao vikati i urlati od mržnje i
ponosa. No on se savršeno svladavao; osjećao je da ima sebe u
vlasti, da može svoje tijelo, koje je izvor nagona i neobuzdanih
osjećanja, obuzdati, i to mu davaše neku svijest o vlastitoj
nadmoćnosti koja je uvelike natkriljivala častoljubive sanje njegova
prigušenog djetinjstva.
Sanje i ostvarenje... On ne osjeća zahvalnosti; ta i kako bi? I
kome da bude zahvalan? Osjeća samo zadovoljstvo s onim, što je
postigao. U svemu se odbojna sudbina njemu pokorila. S njega
bijaše otpao strah; ništa ne liječi tako kao žudnja za djelom. Sad se
smije zbog svoga straha od Boga, smije se nekadašnjem strahu od
života; strahu od žene čak se više i ne smije. Kad misli na djevojku,
koja se zvala Annet i koja je plesala u igračnici na Schansu... Bijaše
mu se narugala zbog njegove nesigurnosti, njegove stidljivosti. Sve
je to bilo davno. U svim gradovima, kamo Titus dolazi, nailazi na
žene, koje mu se nude. K njima se ide u društvu s drugima, kao što
se u društvu s drugima ide na čašu piva. A što li su već one do puki
predmeti za upotrebu? Tijelo traži svoje: pa dajte mu njegovo.
Toliko toga traži tijelo: džepni rupčić, ako si nahlađen, snažan miris
261
ili čašu vina, ako se osjećaš smalaksao; neki nakit što ga pribodeš za
odijelo ili klobuk, ako se hoćeš šepiriti: sve zbog hira, bez ikakve
dublje namjere. — Titus van Rijn nije bolji od drugih, koji to isto
čine, pa ni njemu sve to ne dolazi jače do svijesti. Nekoć ti se sve to
činilo kao brklja, koja se pred tobom ispriječila, odvajajući te
presudno odlučno od svih daljina svijeta; a poslije sliježeš
ramenima: zar ništa drugo...?
*
Titus bijaše otišao kući, posustao nakon jedne bučne večeri u
»Francuskom Grbu«. Mislio je na mladoga Johannesa de Baena:
nisu li njegovi bakropisi vredniji od Bakhuyzenovih47, koje je
neumorni Clemens bacio na tržište. Ne znam baš uvijek treba li
objeručke što prihvatiti. Moda je hirovita, a s time je on i računao. A
zašto ne? Novac stvara čudesa; a bilo ga na pretek; Nizozemska je
bogata: katastrofe u unutarnjoj i vanjskoj trgovini još dugo neće
iscrpsti sva novčana sredstva. Čovjek od djela nastojat će da se
dočepa bar jednoga dijela toga novca.
Titus se gubio u proračunima. Novac Titije Coopal donio mu je
sreću; činilo se da je Fortuna — gledao ju je nagu i gospodstvenu
gdje lebdi nad kuglom zemaljskom, kao na Dürerovu bakrorezu što
ga je kao znamenje pričvrstio nad svojim pisaćim stolom —
preuzela majčinsku skrb njegove tetke. Miljenik sudbine... I
nehotice se maši šešira, osjeti bijelo lelujavo pero; pogleda kopče na
cipelama, srebrn im sjaj ni noću nije blijedio; ogrtač mu padao u
lijepim naborima; ruho mu bijaše od teška sukna, što se tijesno
privijalo uz tijelo; izgledao je kao časnik, ljubimac ratne sreće, koji
zaposjeda Zemlju.
Titus se smijuljio u mraku. — Dobra tetka. Njegova ga je
viteška pojava bila spasila. Bila mu je toliko naklona, ta Titia
Coopal; umalo se kanda nije ojadila, razvukla usta, kad joj je mogao
priopćiti, kako mu se posao opet razvija te mu više ne treba njezin
novac. Ona je tako rado pomagala — barem njemu. Bio je, dakako,
svijestan putene nježnosti, što ga je za nj osjećala. Zacijelo je prije
bila lijepa — ljepša od njegove majke. Misao na Sasikiju vrzmala
mu se u glavi, sve dok nije stigao do dućanskih vrata. Tražio je
ključ, onaj pouzdani ključ od kovana željeza, koji je zaključavao
47 Ludolf Bakhuyzen (1633-1708), nizozemski slikar marinâ. — Prev.
262
pristup u dućan, prepun svakakva novog blaga, kadno se iz
polumraka srpanjske noći pojavi neka spodoba i pred njim zastade.
Načas Titus pomisli na provalnike i prože ga laka jeza. Grčevito je
stiskao ključ, jedino oružje koje je imao, stisnuo ga kao bodež, no
sjena se blago nasmija:
— Bez straha, Titus van Rijn. Ja sam to: Jan Swammerdam.
Zvučalo je oporo i nelagodno. Titus je odmah prepoznao glas
starog prijatelja. No kad su ušili i kad je Titus upalio svijetlo, gotovo
da nije prepoznao Swammerdamovo lice bijaše ispijeno, s
grozničavim mrljama na obrazima, i s upalim očnim dupljama, iz
kojih gledahu prestravljene oči; nekad lijepo njegovana kosa sad je
začešljana ukoso i neuredna. Crna i dugačka, visjela mu odjeća niz
tijelo, kao u kakva učenjaka, liječnika, ljekarnika ili svećenika. Jaka
mu bijaše uzana i prljava; nemirne mu se ruke poigravahu s
ovješenom petljom, i nikako da se smire.
Zgledaše se, obojica zapanjeni pred neočekivanom promjenom.
Titus se osjećao nevoljko pod nemirnim, prodornim pogledom tih
bolesnih očiju. Odložio je ogrtač te stajao tu u svome kratkom
odijelu, pripijenu uz tijelo, od glave do pete gospodin, kakva ga
Swammerdam sigurno nikada nije poznavao. Jaka mu bijaše široka i
od najbolje flamanske čipke, puna arabeska i figura, što odavahu
svjetsku ćud. A što je Swammerdam osjećao, ne bi mogao tako lako
reći. Više nisu bili oni isti kao prije, i to je na prvi pogled spoznao;
taj čovjek pred njim, s brzo ostarjelim i iscrpljenim licem, više nije
bio njegov prijatelj s poštanskog broda, čitač molitve za bakinim
stolom...
I Titus je Swammerdama oštro promotrio; jedino ga je na
nekadašnjeg prijatelja podsjećao oštri, podrugljivi glas i nemirne
kretnje, što ih je učenjak, trzajući se, jednako kušao svladati.
Bijahu zastali, izbjegavajući jedan drugoga; u polukrugu kružili
su jedan oko drugoga. Titus se osjećao nevoljko. On stupi do ormara
u zidu, pa stavi vino na stol. Swammerdam sjede i uze promatrati.
Dugi su se pehari punili oprezno; vino se blistalo zlatnožutim
sjajem. Kušali su ga polagano, očima oborenim na čašu, da se ne bi
morali gledati. Titus je čuo kako Swammerdam diše i kako mu prsti
uznemireno bubnjaju po stolu. Onako umorna, njega je to smetalo.
Nije znao što da kaže. Da nije bilo onoga potmulog osjećaja u glavi,
možda bi i našao riječi, glasne, promišljene riječi, da prekine šutnju,
da prikrije svoju zbunjenost..
263
No Jan Swammerdam naže se naprijed, tako da mu sjena pade
na blistavu čašu.
— Opet sam ovdje, mladiću; dosta mi je tuđine. I valja mi
položiti doktorat. Već su godine protekle, što sam u Leidenu
studirao.
Smijeh mu zvučao šuplje. Titus promatraše to ustranu okrenuto
lice. Swammerdamov oštri profil ispunjavaše ga odbojnošću i
tjeskobom. Titus bijaše umoran, i radije bi spavao. Na
Swammerdama nije mislio, otkako je trgovina umjetninama
iziskivala sve njegovo vrijeme. A što je njemu zapravo stalo do
toga, je li nekadašnji prijatelj opet tu? Zašto mu se nameće?
— Kako je bilo u inozemstvu? — upita bezvoljno.
Vidje, kako se Swammerdamov gornji dio tijela trže. Glava se
opet okrenu prema njemu: oči bijahu razrogačene. Titus se prestraši.
No Jan Swammerdam opet se pribrao, te će kao da nešto odbija od
sebe:
— U Nizozemskoj se bolje živi — reče polagano. — Ovaj
mir...
Titus osjeti kako je Swammerdam htio mnogo više reći, jer su
mu se usne još micale, ali glasa više nije bilo. Prsti mu bubnjali i
odavali uznemirenost njegovih misli. Bit će da se nešto dogodilo.
Nastala duga šutnja. Na udarce sata nad njihovim glavama
obojica se trgnuše. Swammerdam se zavuče u se.
No odjednom se ponovno naže nad stol. Oštra mu se sjena
micala kao u plesu; ruke mu se pokretale kao onda na brodu, kad su
u zraku crtale tijelo jednog puža. Počeo je govoriti. Grozničavo brzo
pripovijedao je o svojim doživljajima. Krenuo je 1665. u Pariz kao
kandidat medicine, ali kao anatom i pravi pravcati učenjak. Dok je
pričao, iz njegovih je riječi izbijalo ono nekadašnje
samopodrugivanje, kako se njegovo umijeće razuđivanja upravo
čudesno dojmilo francuskih profesora. Opisivao je Pariz,
presijećajući kao na panju: grijeh, lakoumnost; svijet učenjaka,
stjecište brbljavaca i varalica. Samo o Issyju govorio je s
oduševljenjem; o ladanjskom imanju Thévenotovu, gdje je sa
Stenom i drugim anatomima živio zajedno dvije godine... on,
najmlađi i najsposobniji od sviju. Dvije godine koje su mu donijele
slavu, počasne naslove, novac i kušnje. Titus vidje gdje
Swammerdam prezrivo sliježe ramenima, dok to spominje. Kani li
time reći kako sve to za nj ništa ne znači...? Titus osluškivaše,
264
ponovno zanesen žestokim načinom izražavanja tog anatoma, koji
se spoticao o svoje vlastite riječi te onda ponovno započinjao s
umanjenom brzinom, trudeći se da se drži vremenskog redoslijeda,
dok i opet nije s najvećom užurbanošću stao brkati imena i mjesta,
kao da sva njegova sjećanja moraju biti izbačena u jednoj jedinoj
rečenici.
Titus bijaše iznenađen, kad je Jan Swammerdam iznenada
umuknuo. Anatom pustio da mu glava utone među ruke, te je sjedio
nepomično. Žuto mu lice bilo blijedo, kao zamrlo. Titus skoči, no
Swammerdam ga odbi smiješeći se nemoćno.
— To je groznica. Odviše se uzbuđujem. Ne mari, već sam se
priviknuo na to.
Titus seže za hladnim vrčem.
— Popij još jednu — reče zabrinuto.
Swammerdam dopusti, da mu natoči čašu razom, te stade
polagano ispijati. Uzdahnu i lijenom kretnjom maknu kosu s čela.
Zatim ustade, još neočekivanije nego što je netom bio
umuknuo. Titus stajaše pokraj njega bez riječi. Swammerdam mu u
prolazu steže ruku, uze šešir i ogrtač te pođe prema vratima.
— Idem. Doviđenja.
265
XIV
Gotovo svake večeri suhonjavi se anatom s koščatim,
sablasnim licem i pramenastom kosom pojavljivao na Rozengrachtu.
Titus se bijaše opet na nj naviknuo. Sažeto je ispripovijedao
Swammerdamu sve o uspjehu posljednjih godina; anatom ga slušao
samo napol. Titus mu sve prepuštao na volju, a Swammerdam
prolazio kućom, ćaskao s Rembrandtom, koji ga je naposljetku ipak
prepoznao, izbjegavao Corneliju — na koga li ga podsjeća ta
sazrela, plavokosa mlađa žena? — prelistavao knjige, koje su mu
bile ravnodušne, svega se dohvaćao te opet odlagao, još prije nego
što bi i pogledao. — Postao je čudak, takav čudak da Titus ponekad
nije mogao prigušiti strah, te je naprosto želio da anatom ode.
Samo kad posrijedi bijaše njegova anatomija, Swammerdam je
pribirao snage. Svoju je doktorsku disertaciju pisao usput.
Obrađivala je problem disanja; tu i tamo pripovijedao je o tome,
nakratko i posprdno. Titusu je postajalo jasno, da Swammerdam
postavlja tvrdnje, koje su u oštroj protivnosti s nazorima ponekih
profesora; očito je to Janu Swammerdamu bilo osobito drago. Titus
je neprekidno morao slušati kako anatom sikće zlobne primjedbe,
koje očigledno bijahu uperene protiv njegovih bivših učitelja. —
Pitao se, da li Jan Swammerdam i u svojim raspravama pokazuje
toliku mržnju: tako je dakle djelovala proslavljena nadarenost i
prerana slava na čovjeka, koji je izgubio vlast nad samim sobom,
čovjeka, kojega su njegove mahnite ideje i predrasude mekšale i
mrvile, i živce mu izjedale.
Titus više nije imao prijateljskih osjećaja za Jana
Swammerdama, no neobična plahovitost suhonjavog istraživača
prirode budila je u njemu neko čuvstvo radoznalosti i lake jeze.
Prisustvovao je s drugima, kad je njegov nekadašnji prijatelj u
mjesecu veljači, po želji starog Swammerdama, stekao pravo na
doktorski šešir. Titus se među učenjacima osjećao kao u nekom
stranom svijetu. Dugi talari, naprsnici, svečana lica i vlasulje malo
su mu se sviđali; a ono tiho lutanje po hodnicima Akademije, kao na
pustenoj podašvi, pričinjalo mu se kao puzanje, koje ne dolikuje
pravom muškarcu. Titusovu dvorjansku pojavu gađali odbojni
pogledi, no Jan Swammerdam se smijao, kao da je nekakva zasluga
266
što Titus nosi odjeću kojom se mudrost sablažnjuje. On kao da je
prezirao svoje drugove po struci. Ogorčenim riječima i užagrenih
očiju branio je svoje teze. Titus je znao samo nekoliko riječi latinski,
no od vremena do vremena iz tih je mirnih »Latina« izbijao toliki
unutarnji bijes, a lice ljekarnikova sina izobličavalo se u tako jedak i
porazan prezir, da je Titus sav zadrhtao; i to ne samo zbog onih
kojih se ticao taj bijes nego još više zbog onoga, u čijoj osobi kao da
bijaše rušilački bijes utjelovljen.
*
Uzalud se Titus pitao, zašto je Swammerdamova ćud toliko
podivljala. Anatom je šutio... Pa kako i da pripovijeda o tome? Zar
je mogao pričati o svome porazu, o čovjeku, koji mu je preoteo
Margareetu Ulenbeck? Ili, zar je mogao govoriti o Casparu
Bartholijnu?
Ma kako se grozničavo i zlobno Swammerdam izražavao i
kadšto činio kao sasvim izvan sebe, govoreći o svemu u isti mah, ne
znajući ni za kakvu mjeru — o dvjema najbolnijim uvredama u
svome životu on je šutio. Iz svih zakutaka i skrovišta svoje duše
izvlačio je domišljaje i sjećanja, da bi se njima proigravao i samog
sebe omamio — no ona dva najneprijateljskija i najmučnija
zagušivao je silom kao da ih hoće nadvikati.
Nikada se nije usudio Titusu reći, kako je pobjegao u
Francusku, jer je u Leidenu ponovno vidio Margareetu Ulenbeck:
nasmijanu i svu ozarenu ljepotom kao uvijek, a sa dva sinčića što ih
vodi za ruku; bijaše pobjegao ispred te blistave, plave slike sreće —
sreće jednoga drugog čovjeka. Za godina njezine odsutnosti on se
svom snagom borio protiv svoje ponižene i nezapažene ljubavi, i
ukroćivao je — no jedna je jedina kretnja dostajala da tu pomno
zalijepljenu ranu raspori, krvavo i bolno. — I baš kao što nikome
drugom Swammerdam nije priznao da ga je njezin povratak
protjerao iz Nizozemske, isto tako nije priznavao da ga je smrt
Caspara Bartholijna u Issyju protjerala iz Pariza opet kući.
Caspar i on posljednjih su godina zajedno studirali u Leidenu.
Stanovali su i radili zajednički; jedan se drugome divio: Caspar
Bartholijn bijaše u Swammerdamovim očima savršen liječnik, a
obratno, Bartholijn je znao, kako nitko od suvremenika nije ravan
njegovu prijatelju, ako je riječ o novim metodama i strogoj
znanstvenosti njegovih istraživanja. — Spavali su u istoj postelji,
267
jeli i radili za istim stolom. Kad je Swammerdam odjednom izjavio,
da hoće u Francusku — Thévenot ga bijaše pozvao već prije
nekoliko godina — Bartholijn nije mogao da ga pusti sama na put,
te je zajedno sa svojim prijateljem napustio studij u Leidenu.
No Caspar nije znao, što je Swammerdama potaklo na put u
inozemstvo. Swammerdam nije nikada govorio o prošlosti, koju je
smatrao za dokončanu. I tako je Bartholijnova bezazlenost djelovala
poput vatre na Swammerdamovu ranu. Nedugo nakon njihova
dolaska u Issy otpočelo je njihovo otuđivanje.
Swammerdam bijaše zamišljen i odsutan duhom; planuo bi
zbog najmanjeg povoda. Caspar nije shvaćao promjene, te mu se
smijao, kad bi buknuo bijesom. Kad bi se Bartholijn za stolom
podsmjehivao prijateljevoj mučaljivosti, Swammerdam bi mu tu
dobrodušnu šalu uzvraćao otrovnim primjedbama — a to je bilo
jedino, čime bi se u društvu javljao. Bartholijn nije pravo znao što
da misli; vidio je kako je njihovo prijateljstvo ugroženo i zamračeno
sjenom. — Bjesomučni zanos za rad, s kojim je Swammerdam onda
vršio svoje pokuse, razuđivao životinje, opisivao ih i svrstavao,
njemu se činio besmislen; on sam je u okolini, koja je pozivala na
ljenčarenje i spokojnost, postao komotan i pohlepan za uživanjima.
Opet se podrugivao; ponekad bi se pojavio u sobi prirodnjakovoj,
smijući se ispreturao papire na stolu, uzorke i povećala, te povukao
prijatelja sa sobom u prirodu. Mrgodan i poslušan Swammerdam je
pustio da ga Caspar odvuče. Nije govorio. Mislio je na neku
plavokosu ženu, i čitav jedan svijet grešnih misli ponovno se, sa
strahom i s gađenjem, opasno i zamamno, pred njim ponavljao.
Mrzio je Bartholijnov bezbrižan smijeh. Mladić nije shvaćao da taj
naporni rad nije samo posljedica častoljublja, koje je njegova
prijatelja iznutra sve više izjedalo; nije znao da je taj grozničavi rad
kanda posljednji lijek, što je onoga drugog mogao spasiti od
grozničavih misli. — Bartholijn se smijao, govorio loše francuski i
zbijao šale sa ženama u kuhinji. Nije pitao zašto dršće
Swammerdamu ruka, zašto on traži samoću i rad? — Banuo bi
unutra sa svojim dosadnim smijehom, porazbacao knjige i crteže i
prisiljavao ga, da cio dan ljenčari pod visokim jablanima i da sluša
njega, njega, koji je uzbuđeno brbljao poput luckasta pjesnika;
prisiljavao ga da dâ oduška svojim mislima i da se beznadno
ogorčava svojim uspomenama na kasno probuđenu mladost.
Jednom je odbio da pođe s njim. Bartholijn se smijao — nije
268
mogao na ino — te mu prijateljski poprijetio: naposljetku je
Swammerdama opomenuo i spočitnuo mu, da je postao rob svoje
znanosti, da vrijeđa svoga domaćina i zanemaruje prijatelje; da se
još jedino povodi za varavim glasima svoga častoljublja. Jan
Swammerdam klonio se svoga prijatelja. Mržnja je u njemu rasla:
mržnja prema slobodi onoga drugoga, koji je zviždukao i švrljao
naokolo, kojega nije progonila nikakva nepovratna prošlost; mržnja,
jer se prema njemu vladao kao kakav uobražen opominjač; mržnja
prema onom bezbrižnom duhu, koji zanemaruje svoje vlastite
studije, a njemu predbacuje revnost u radu...
Neko se vrijeme Jan Swammerdam više nije pojavljivao kod
stola, već je jeo u svojoj sobi. Prvi put otkako se svladao te ponovno
ušao u blagovaonicu ružičaste boje, gdje je čitava vojska ulizica i
tobožnjih učenjaka živjela od Thévenotove novčane kese, Caspar od
same radosti diže čašu u njegovo zdravlje. Jan Swammerdam vidje
da onaj blaženi smiješak nije hinjen, da se Bartholijn radovao
smatrajući njegov povratak za znak pomirenja. To u njemu izazva
bjesomučan otpor. On odgovori nazdravičaru odsječeno i grubo.
Okrutno se i pakosno veselio zbog razočaranosti koja se odjednom
pokazala na licu njegova prijatelja. Prezrivo se smješkao kad je
Bartholijn kušao da šalom spasi neuspjelu zdravicu i dobrodošlicu.
Za stolom je postajalo tiše, a Bartholijn je sjedio na svome mjestu
kao da ga je netko udario. Svi su šutjeli. No Jan Swammerdam
polako ustade. Kada se obratio Thévenotu, izduženo mu lice bijaše
odvratno ružno, glas promukao i opor:
— Čini mi se, plemeniti gospodine, da vi ovdje u svome
dvorcu ugošćujete ljude koji ometaju druge zabadajući nos u tuđe
stvari. Bilo bi mi drago, ako bi svatko puštao svoje bližnje na miru
te ne bi zanemarivao svoje vlastite dužnosti.
Za tih niskih, neprijateljskih riječi Bartholijn bijaše skočio.
Swammerdam ga pogleda, nabravši usne. Ožiljak između obrva
postade mu tamnocrven, a žile mu na čelu nabreknuše. No onaj
drugi bijaše kanda posve utučen; dječačko lice s tankim plavim
brcima tako se skamenilo, da je čak i Swammerdamu načas postalo
nelagodno pri duši. Bartholijn htjede govoriti, no glas mu se prelomi
u nemoćnu, nerazumljivu mumljanju. Oblijevala ga crven i blijedilo,
sav se usopio. Oči mu zakolutaše, on zatetura i maši se srca.
Odniješe ga do visokoga otvorenog prozora što gleda u vrt, i
svi se okupiše oko njega, prestravljeno šapćući — a Jan
269
Swammerdam pobježe u park. Strava i kajanje bješnjeli u njemu.
Bježao je kao da ga furije gone. Ribnjaci, vodoskoci, tisove živice,
kameni fauni, paviljoni, puteljak između ruža, jedna usamljena
kućica. Zalutao je i kao obnevidio trčao u krugu. Odjednom spozna
što je učinio — shvati da zapravo Caspara nije ni jedan trenutak
mrzio, nego ga volio — volio kao u Leidenu, volio slijepo kao dobra
prijatelja, tako da je nekoć sjedio s njim za istim stolom i dijelio
postelju. Baci se u travu rudine i gorko zaplaka. Bila je to njegova
zavist — zavist zbog onoga suncem obasjanog, bezbrižnog života,
kojim je onaj drugi nesvijesno živio — i u tome potmulom osjećanju
zavisti odbio je od sebe Caspara, mučio ga, i sada, na kraju.
Uvečer se teška koraka vratio u Issy. Svuda vladaše mrtva
tišina. Šutnja ga prože strahom i tjeskobom. Da mu je bar bilo
slušati Lautremontovo sviranje ili Dulcisov oboe; da su barem
dopirali do njega nasmijani glasovi iz knjižnice... Jan Swammerdam
nije se usudio poći glavnim stubištem. Šuljao se u sjeni duž prozora,
i tu zastao. Slab odsjaj svijeća potitravaše po bijelim kamenim
pločama. Sluteći zlo, on zaviri unutra. Na postelji u sobi ležaše
Bartholijnovo mrtvo tijelo na odru; dvojica slugu čuvahu mrtvačku
stražu.
Idućih dana nitko ga nije prekoravao. Tiho i svečano sahraniše
nizozemskog liječnika u francuskom parku. Kad je Thévenot
nekoliko dana nakon toga posjetio Jana Swammerdama u njegovoj
sobi, bio je toliko plemenit, te je tješio sasvim zbunjenog i
uplašenog anatoma ispričavajući ga:
— Nemojte sami sebi otežavati. Vaš je prijatelj oduvijek
bolovao od slabosti srca, i on nije onoj beznačajnoj upadici pridavao
nikakve važnosti...
*
Ne, Titus nije slutio, što je prouzrokovalo groznicu i nemir u
rastrojenom tijelu Jana Swammerdama, nije slutio, zašto je
prirodoslovac otišao iz Issyja i vratio se u Amsterdam. Doktorska
disertacija bijaše dovoljna isprika, s kojom se svatko zadovoljavao.
No sam Jan Swammerdam noću se prevrtao po postelji, a ako bi i
zaspao, trzao bi se iza sna, u kojemu se, još češće negoli neka
visoka, plavokosa žena bujnih oblika i ponosita držanja, pojavljivalo
bezazleno nasmijano muško lice, koje bi se odjednom izobličilo, a
oči na njem gledale pogledom punim optužbe.
270
XV
Bijaše kraj ljeta, kad je Jan Swammerdam prilikom jedne svoje
večernje posjete pozvao Titusa na istraživački izlet u utrechtsku
krajinu. Titus zapravo o tome nije htio ni čuti, no nemirni pogled
anatoma toliko ga je uporno zaklinjao, te je konačno pristao. Bojao
se da mu to odbije, kad ga je toliko usrdno molio. Premda
Swammerdam prema njemu nije nikada učinio kakav ispad, ipak mu
je ta mogućnost bez prestanka lebdjela pred očima; sjećao se divlje
promocije svoga prijatelja. Titus je mrzio sve, što bi još sada moglo
uznemiriti spokojnost i uravnoteženost njegova duha. Snagom volje
i radom ogradio je mladenački svoj nemir granicama sređena života:
namjerno se i pomno klonio svake oluje, koja bi prijetila da mu
uništi tu ravnotežu.
Ali inače — zašto da to odbije? Svatko bi u godini uzeo
nekoliko dana odmora i razonode. Već je više od dvije godine,
otkako nije izmakao zamornoj tlaci svakidašnjice. Taj mali put samo
će mu goditi, mišljaše, a što se tiče Swammerdama — neće dopustiti
da njegovi hirovi odviše utječu na nj.
Katkada se doduše čudio anatomu, koji, usprkos očevim
opomenama i žalbama, ne pomišlja na to, da uza svoj studij, koji mu
je toliko prirastao srcu, štedi novac i zdravlje. Ni načas ne bi
Swammerdamu palo na pamet da posjećuje bolesnike i da s pomoću
svoje doktorske diplome zaradi štogod u gotovu. Isprva je dolazilo
do kratkih, jarosnih prepirki s njegovim ocem; stari mu je, zabrinut i
namrštena čela, savjetovao da konačno pretpostavi sređeni život
liječnika pustolovnom seciranju, koje je progutalo već toliko dukata.
A Jan Swammerdam svoga oca, časnog ljekarnika, ošinuo gotovo
dušmanskim pogledom i grubo se na nj obrecnuo:.
— Misliš valjda, da cio svoj život ne bih smio ništa pametnije
raditi nego pretraživati mokraću, stavljati pijavice, miješati se u
ženske poslove i izigravati babicu?
Stari Swammerdam odgovorio je dostojanstveno:
— Ostat će još dovoljno vremena za tvoje mušičave naklonosti.
Najprije treba zarađivati za život.
No pokazalo se da mladi Swammerdam za to nema nikakvih
sposobnosti. Razgoropadio se, kao pomahnitao trčao amo-tamo po
271
visokoj, kaljevim crepovima obloženoj ljekarni, u svom bijesu bacao
s tezge retorte i kutije s pilulama, grdeći oca da je sitničav, kratkovid
i uskogrudan — dok ga se stari gospodin nije okanio te mu ponovno
dao novaca, samo da bi se sin umirio; neka s milim bogom u
povrtnjacima kod Weesperskih vrata istražuje bijele puževe, samo
da bude mira! To se, dakako, starom Swammerdamu činilo mnogo
odvratnije negoli bilo kakav zahvat na ljudskom tijelu.
I tako je Jan Swammerdam iz mjeseca u mjesec odgađao
potrebu da postane liječnik. Ali je stvorio drugu osnovu: htio je
polaskati očevoj taštini, iako ne onako, kako je to otac zamišljao.
Jan Swammerdam mahnito se revno latio posla da napiše jedno
zoološko djelo. Prve su strane bile već dovršene; velikim zavojitim
šarama, dostojnim jednoga Coppenola, bilo je na naslovnoj strani
napisano: Opća rasprava o beskrvnim životinjama. — Nema što,
naveliko zasnovano djelo; zna da će biti primljeno s najživljim
interesom: on će time obveseliti svoje prijatelje u naučnom svijetu, a
svojim će neprijateljima začepiti usta; no prije svega, predobit će
oca za omrznutu »mušičavu naklonost«! Dok sjedi s Titusom u
poštanskim kolima, i sam se osmjehnu pomišljajući na tu knjigu.
Titus ga začuđeno gleda i pita, zašto je toliko dobro raspoložen.
Swammerdam jedan čas oklijeva. No zašto da ne pripovjedi svome
prijatelju? I pretvorno - tajanstvenim glasom — jer prema drugima
još se uvijek silno izruguje svojoj vlastitoj neobuzdanoj ambiciji
obavještava Titusa o svojim naučnim osnovama.
Idućih dana Swammerdam nije bio ni izdaleka toliko sjetan i
šutljiv, koliko se Titus bojao. Katkada se činilo da je ponovno
uspostavljena nekadašnja prisnost. Uvečer, kad bi potražili kakvo
svratište — jer Titus je odlučno odbio Swammerdamov prijedlog da
noćuju po plastovima i seoskim ambarima — sjedili bi u tamnim, od
dima pocrnjelim krčmama uz čašu vina i zapodijevali razgovor, koji
bijaše protkan blagim šalama i blistavim uspomenama. Titus se
osjećao lagodno. Život bijaše lijep i veličanstven. Nije više imao
nikakvih želja. Nakon toliko godina, zamračenih sjenama, sreća se
bila poput zlatne ptice ugnijezdila u njegovim grudima. Čak je i
Swammerdam bio spokojniji, a oči mu dobile mirniji sjaj; ruke mu
se više nisu uzbuđeno trzale; glas mu više nije bio tako kričav, a
napokon je obuzdao i divlju hitnju svojih riječi, kad bi razvezao
pričati.
272
*
Posljednje popodne što su ga proveli u nekom selu na Vechti,
krajinom uždio vjetar, ulila kiša.
Bijahu ostavili ogrtače u konačištu kraj vode, te potražiše
zaklon pod visokim hrastovima, no jaki je pljusak prodirao i kroz
najgušće lišće. Nakon pol sata bijahu pokisli kao miševi.
Swammerdam je to već češće doživio; pa mu nije nimalo
smetalo. No kad su uvečer sjedili uz vatru i sušili odjeću, Titusa
spopade tresavica. Swammerdam ga promatraše zabrinuto. U noći je
Titus zapao u groznicu. Swammerdam nije legao, nego je sjedio kraj
Titusa i stavljao mu hladne obloge. Sutradan Titus više nije imao
groznice, ali bijaše bezvoljan i smalaksao. Odbio je da išta pojede.
Swammerdam ga svjetovao da ostane, dok se sasvim ne
oporavi. No Titus pomišljaše na ugovoreni sastanak s nekim
trgovcem umjetninama u Goudi, te se usprotivio tom savjetu.
Swammerdam je, opominjući ga, ponovio svoje riječi: Titus je samo
nevoljko slijegao ramenima. Obećao je da će doći po
Swammerdama, čim svrši posao u Goudi.
Kad se Titus dva dana zatim opet pojavio, Swammerdam se
prestraši zbog njegovih upalih, grozničavih očiju. Kašljao je, bijaše
promukao, priznade da je Swammerdam imao pravo: osjećao se
bolestan. Swammerdam se odmah i odlučno prihvati posla: dao je
Titusu da pije oštra aniša, umotao ga u ogrtače i doveo ga do
poštanskog broda, koji bijaše vezan uz obalu ispred konačišta. Titus
je cvokoćući, ležao u sparnoj kajiti. Ruke mu bijahu hladne, čelo mu
se žarilo. Svaki put kad bi zakašljao, Swammerdamu bijaše kao da
ga netko mačem probada.
Nakon nekoliko sati bijahu opet u Amsterdamu. Titusa
pritisnuo umor, u glavi mu se vrtjelo, nije mogao hodati.
Swammerdam razmisli, kratko i jasno. Kuća Fransa Coopala
nalazila se u blizini pristaništa.
Pol sata kasnije Titus ležaše u visokoj, četverouglastoj
počivaljci u salonu tetke Titije. Groznica se vratila. Nejasno je
prepoznavao crni lik Jana Swammerdama, koji je na okruglom stolu,
na kojemu je dotad stajalo samo venecijansko staklo, miješao neke
lijekove; onda je još kroz maglu svoje svijesti, koja se gubila, vidio
gdje Titia van Uylenburgh nježno, ali uporno gura iz sobe ozbiljnu,
krupnu spodobu Fransa Coopala...
273
XVI
Taman ženski lik, kojemu se lice nije razaznavalo pod gustom
pokrivkom na glavi, uvečer tiho zakuca na poluosvijetljene prozore.
Oprezno, da spriječi škripu, Titia van Uylenburgh otvori kućna
vrata; zakoprenjena osoba puzne pored nje te odbaci ogrtač.
Titia Coopal pogleda u zaplakano lice Magdalene van Loo.
Časak se čudila, no kad opazi, kako je djevojka i nehotice
bojažljivo zakoraknula prema osvijetljenom salonu, gdje se nejasno
razaznavalo kako Jan Swammerdam nečim barata, njoj sve postade
jasno...
Munjevit splet misli sunu joj kroz glavu, ali savršeno siguran:
tri su godine, kako je Magdalena jedne večeri došla k njoj smetena
kao i sada; napustila je roditeljsku kuću i tek se nakon nekoliko
tjedana vratila onamo. A u međuvremenu je stanovala tu, suzdržana
i blijeda, pod teretom neke tajne, koju nije odavala; a kad bi poslije
opet posjetila tetku, uvijek bi tu tajnu nosila sa sobom, pune tri
godine. I manje ženstvene naravi negoli Titia Coopal sigurno bi
opazile, da ju je ta tajna smekšala i potpuno preobrazila; nestalo je
njezine oholosti, a kad se vratila svojim roditeljima, imala je
podočnjake, izazovnost njezine ljepote bijaše iščezla... Poslije je
Titia Coopal čula glasine, koje bijahu odviše divlje, a da bi mogla u
njih povjerovati. — Postala je bojažljiva, suzdržana žena, ta
dvadesetpetgodišnja Magdalena, koja je kao djevojka igrala ulogu
male riđokose kraljice plesa i svečanosti. No sada je svoju tajnu
odala jednom jedinom kretnjom.
Tamo iza zastora ležao Saskijin sin, bolestan, bulaznio u
vrućici. Prva, koja je došla, još prije nego što se itko pojavio s
Rozengrachta, bijaše Magdalena van Loo.
Što li se dogodilo za ono pol godine, te se Magdalena toliko
promijenila i živjela poput opatice u roditeljskoj kući...? Titus van
Rijn bijaše onaj, koji ju je očarao! Voljela je Titusa! — A mladić...?
Je li ju odbio, je li bio nehajan, bijaše li koja druga posrijedi? Titia
Coopal može priseći, da se Titus, otkad ga zna, ne druži sa ženama.
No prije toga vremena? Magdalena stoji pred njom, ruke pritisnula
na grudi. Iz očiju joj govori strah i neizvjesnost. Još ništa ne pita, ali
Titia Coopal dovoljno zna.
274
— Ima visoku vrućicu — reče tiho.
Magdalena poče drhtati. Titia Coopal primi je u naručje, da je
utješi, gladeći joj kosu, koja joj se bila rasula i padala niz ramena.
Nepoznat osjećaj ponosa i ljubavi obuze Titiju. Ona, žena bez djece,
bijaše u časovima opasnosti utočište za djecu svojih sestara!
Kad više nitko ne bi mogao pomoći, dolazili bi k njoj i
zaklinjali je da im pomogne. — Samo u takvim rijetkirn trenutcima
mogla je Titia Coopal rasipati svoju godine i godine jalovo zapretalu
ljubav i majčinstvo. I kad eto vidi, gdje se u Magdalene oči pune
vrućim suzama, iz nje izbija neka tajnovita toplina; i ona je prigrlila
to dvoje djece; Saskijino dijete doniješe joj bolesno u kuću, a
Emmino je dijete dobjeglo k njoj, da se oslobodi svoga straha.
Zagrli Magdalenu te je odvede u pokrajnju sobu. Njih dvije ne
izustiše ni jedne riječi o Titusu, ali su sve znale jedna od druge: suze
i uzdrhtala usta jedne žene odavahu baš toliko, koliko i nježna
brižnost druge.
Cijelu je večer Magdalena ostala i pomagala Janu
Swammerdamu u polaganju obloga. Čudila se, što se nitko ne
snebiva zbog njezine nazočnosti i njezinih djela milosrđa. Čak i
nemirni dugonja anatom, čiji ju je nestalni pogled, kad je ušla u
bolesničku sobu, odbijao, nije ništa rekao: samo se smješkao, kad se
nagnula nad Titusa.
Ona se nagnula nad Titusa. Onaj duboki, neispunjivi san triju
godina neočekivano se ostvario. Kad je načas ostala s njim nasamu
— on više nikoga nije prepoznavao — ona mu uze gladiti
sljepoočice uzdrhtalim prstima— drhtahu joj prsti zbog bolna
ostvarenja njezine želje. Život je iznova počeo, kao one noći, kad je
postala svijesna svoje ljubavi. Puna neizrecive zahvalnosti vidje
gdje hlad njezinih ruku načas smiruje njegovu od groznice vruću
glavu; gladila ga po čelu i davala mu obloge nježnim kretnjama,
koje su joj prvi put u životu dolazile kao same od sebe.
*
Tjedan dana borio se Titus protiv podmukle vrućice; svakog je
dana dolazila Cornelia ili De Gelder, zabrinuto jedno kao i drugo.
Rembrandt je samo jednom došao. Doveli su ga u sobu i pred
postelju. Tresući glavom promatrao je gdje Jan Swammerdam daje
Titusu neki napitak. Odsutan duhom i bez ikakve uzbuđenosti upitao
je, tko je to bolestan.
275
— Titus — odgovoriše mu.
Starac ponovno strese glavom smijući se istiha. Poprijetio je
prstom. Druge podiđe laka jeza, kad on djetinjasto sigurno reče:
— Pa Titus je na putu.
Okrenuo se, i više se ni jednom nije osvrnuo na postelju,
uhvatio se pod ruku Fransu Coopalu, koji ga izvede iz sobe. No
Rembrandt nije puštao njegove ruke, nego je raspreo nekakvu
neobičnu, smušenu priču o dobrim poslovima, što ih Titus pravi, i o
bogatstvima, što se u kući gomilaju. Frans Coopal naposljetku dozva
u pomoć Aerta de Geldera, koji podjetinjelog majstora povede na
Rozengracht.
Kad je Titus opet počeo raspoznavati svoju okolinu i kad su
njegove oči tražeći i začuđeno klizile po zidovima raskošne odaje
Titije Coopal, Magdalena van Loo polagano iziđe. Srce joj je lupalo
od potmule neizvjesnosti. Jan Swammerdam toga je jutra dugo
sjedio uz postelju bolesnikovu i onda rekao:
— Ubrzo će doći k sebi.
Te su joj riječi nekoliko trenutaka zvučale kao nebeska glazba.
No čas zatim već je drhtala od tjeskobe.
Što li je znala o Titusu — čemu se smjela nadati? Kad su svi
oprezno zavirili u sobu, da li to možda nije previše za Titusa, koji se
u postelji jedva primjetno smiješio, Titia Coopal vidje, da njezine
nećakinje nema. Ženski pronicljivo dosjeti se, zašto je nema. Tražila
je Magdalenu i našla je u rušnici: tu je dejvojka, grizući svoj rupčić,
gledala preko staroga kanala, gdje je padalo jesenje lišće.
Magdalena svrnu oči u tetku i briznu u plač. Lagan žar ozari
obraze Titije Coopal. Vremešnija je žena, zajedno s Magdalenom, u
dubini duše sanjala san koji nikada nije smjela priznati... vječni san
žene koji je, netaknut, u njoj živio dalje, jače od rasprštanih draži
tisuće ljubakanja ili kreposne privrženosti dugotrajna braka.
Magdalena je dopustila da je obujme zaštitničke ruke. Drhtala je i
nije se usudila otvoriti oči. No Titia je umiri šapćući joj:
— Ne boj se, Magdalena. Ne boj se. Kad ozdravi...
Obje znadoše što se time mislilo. Ni jednom riječi nisu
spominjale nade, koju su gajile, ni čežnje, koju su obje u srcu nosile
— jedna nesebično i majčinski, druga prožeta nadom i sva u strahu
poput žene, koja voli — od onoga časa, kad je u Titusu vidjela
muškarca.
276
XVII
Sve se zatim brzo zbivalo, zastrašno brzo, kao u snu, kad
godine postaju minute, te jedna slika istiskuje i raspršava drugu...
Titus prizdravljao, a Magdalena se nije micala od njegova
uzglavlja. I ljudi s manje profinjene ćudi od njegove shvatili bi što
znači kad jedna žena odjednom ruši sve prepreke koje joj stoje na
putu, te pokazuje predanost koja zadivljuje. Mnogo je dana Titus
osjećao zračenje nježnosti, kojim ga je Magdalenina skrb obavijala.
Bijaše to nešto novo, novo nakon svega što je od nje vidio u dane,
kad je, hladna i željna osvajanja, dolazila u njegov dućan, trudeći se
da predobije Rembrandtovu i Hendrickjinu naklonost.
Za dugih popodneva, kad je rujansko sunce rasipalo svoje
blijedo zlato po kući, a Titusove snage pomalo jačale, razmišljao je
o prošlosti i o mjestu koje je Magdalena u njoj zauzimala.
Spominjao se kako joj se čudio i kako ga je uznemirivala; a onda se
sjećao, kako mu se rođakinja iznenada preobrazila, o čemu je, ne
vjerujući, slušao od drugih...
Sada se sve objašnjavalo. Ona je tu, u kući tetke Titije —
čudnovato, nikada nije pomišljao, da je Titia i njezina tetka — tu je
eto, njeguje ga. Ona gura Jana Swammerdama ustranu kad treba
pružiti lijek, ona prinosi čašu kad Titus zaželi piti; a jednom, kad se
pretvarao da spava, osjetio je njezin dah na svome čelu.
Titus nije nikada pomišljao da se ženi: a i kojom bi? No njemu
je laskalo da ima jedna žena koja ga toliko voli da se radi njega
odrekla svoga raskošnog života, ostavila roditeljski dom usprkos
govorkanja po gradu, te njega bolesna njeguje. Ispunjalo ga
osjećajem blage radosti, kad bi, pošto ga ostave sama da spava, bdio
za dugih, samrtno tihih popodneva i osjećao kako mu se snage
vraćaju i prožimaju mu tijelo.
On je s Magdalenom započinjao male šale, hvatao je za ruku ili
haljinu, te nije puštao svoje zarobljenice, dok ga ne bi poljubila u
obraz ili u čelo. Svaki put kad se tako poigravao, opazio bi kako
radosna rumen ozaruje Magdaleni obraze; za svake takve šale oči joj
se sjahu kao zvjezdano zlato.
Kad je opet mogao u šetnju, Magdalena ga pratila. Titia Coopal
puštala je to dvoje nasamu, domahivala sluškinji da se makne,
277
domahivala Janu Swammerdamu da ode, te je čak — iako svijesna
svoje smionosti — prijekornim pogledom zadržavala Fransa
Coopala, kad bi se, u brizi za nećaka i nećakinju, htio uvjeriti što je i
kako je.
Ujesen Titus i Magdalena zajedno uđoše u Rembrandtovu
radionicu. Majstor je sjedio kod prozora i nije radio. Kad uđoše, on
diže pogled. Isprva kao da ih nije poznao. Onda ustade te im zaželi
dobrodošlicu, osmjehujući se slabim djetinjskim osmijehom.
Titus obgrli Magdalenu rukom i povede je k ocu:
— Naslikaj nas zajedno, oče, mi smo zaručeni.
Rembrandt se opet smiješio. Nespretno ustade i pođe prema
Titusu. Tek se onda okrenu Magdaleni. Oči mu sinuše kao da nešto
traži, čelo mu se namršti: očito je razmišljao. Ona mu pruži ruku,
koja se bijaše stanjila.
— Ja sam to, barba Rembrandte, Magdalena...
Majstor kao da se odjednom prisjetio. Zadovoljno je nešto
gunđao za se. Onda pogleda u Titusa, oči mu žmirnuše, kao da sa
sinom dijeli tu radosnu tajnu.
— Naslikaj nas, oče — ponovi Titus i nježno gurnu
Rembrandta za slikarski stalak te mu stade pomagati.
Dok su razapinjali platno, a Rembrandt miješao boje,
Magdalena je čula kako joj tetak zvižduka kroza zube. Stari
čarobnjak bijaše dobro raspoložen. Usitnivši korake kaskao je po
radionici, slikarski mu se haljetak vukao po podu. Ponekad
letimično bi pogledao u Magdalenu, kimnuo joj glavom i gunđao
nešto preda se. Čula je: »Titusova zaručnica«, i bilo je kao da
značenje tih riječi poprima svečan, neobičan prizvuk zbog načina,
na koji je Rembrandt to pjevušio ispod glasa.
Pošto su se smjestili, Titus opazi, da ih otac gotovo više i ne
gleda. Zujkajući istiha, starac sjedio pred slikarskim stalkom i
svraćao pogled sa slike samo na paletu, na kojoj se sjahu boje
bronce i crveni.
Čudio se Titus zbog tih tonova: Magdalena je nosila
tamnoplavu haljinu, koja se činila malne crna; on je pak nosio
odijelo od smeđa, francuskog sukna, po najnovijoj modi, kako se to
viđalo po dućanima. Šapćući skrenuo je Magdaleninu pažnju na
čudnovate boje na paleti.
Sjedili su tri sata, te su pomalo postajali umorni i ukočili se.
Tada Rembrandt naglo ustade i odbaci kistove. Užurbano pristupi
278
zaručnicima te ih dovuče pred sliku. Začuđeno su gledali u vlažno
platno, a onda se zagledaše jedno drugome u oči.
Visok, vitak čovjek s Titusovim crtama, u odjeći od zlatna
brokata istočnjačkog raskoša stavio je nježno i zaštitnički desnu
ruku na srce mlade žene pokraj sebe, koja je imala Magdalenino lice
i kojoj se na crvenu ruhu blistao skupocjen nakit; ruke joj dražesno
počivale u krilu.
Bilo je to nešto sasvim drugo nego što su očekivali; sjedili su, a
ono dvoje zaljubljenih na slici stoje; oni su jedno drugom gledali u
oči, a tu zaručnica sluteći nepoznatu sreću gleda preda se, i samo
zaručnikov pogled počivaše na njoj s prisnom, muževnom
nježnošću.
Sav raznježen, Titus gledaše oca, koji je, poguren i tiho se
smiješeći, promatrao njihovo divljenje. Bio je djetinjast i pravi
starac, koji shvaća, što se oko njega događa, pa ipak je Rembrandt
naslikao vječnoga zaručnika i vječnu zaručnicu, onako kako žive u
snovima muškaraca i žena, naslikao onu prvu, mladu, međusobnu
prisnost, koja još oklijeva. Titus i Magdalena uhvatiše se za ruku.
On vidje, da je nju zgodila ona dublja istina portreta; gotovo
zastrašena, Magdalena spozna, da je Rembrandt oblikovao onu
usrdnost, koju je proživljavala u svemu što se ticalo Titusa.
No odjednom majstor odgurnu oboje ustranu, kao da mu oni,
tiho promatrajući njegovo djelo, nešto oduzimaju. Odvuče vlažno
platno ispred njihovih očiju te ga pažljivo i slavodobitno odnese k
prozoru, u svjetlost; onda uhvati zaručnike za ruke te ih odvede do
vrata, koja širom otvori. Htio je ostati sam s onim što je naslikao,
sam sa svojim vlasništvom, koje će mu ionako uskoro oduzeti.
Tako je to bilo već više od četrdeset godina; a Titus, koji je to
znao, i Magdalena, koja je to slutila, puštali su drage volje da ih
njegova čežnja za samoćom izgura iz radionice.
*
Jednog jutra na izmaku zime Titus je odveo svoju zaručnicu iz
njezine roditeljske kuće da je otprati do vijećnice.
Četrnaest dana prije toga Aert de Gelder i Lucas de Baen
zajednički su o skoroj svadbi obavijestili sve znance, što ih zaručnici
imađahu u gradu. Djeci su dobacivali svadbene slatkiše, a odraslima
natakali vino. Titus je najprije zamolio Jana Swammerdama, da mu
bude djever, ali se anatom mrgodno nasmijao:
279
— Zar ja s ovom svojom njuškom da sipam šarene bombone ili
da žènskînju točim vino? Ili da kitim bračnu postelju? Ja...?
Titus se zbog te ljutite žestine malko preplašio, no u dnu srca
radovao se, što je ljekarnikov sin otklonio: sada je mogao zamoliti
onu dvojicu mladih. De Gelder i Lucas de Baen bijahu pogodniji za
tu dužnost. Titus je to shvatio tek u dane uoči svadbe, pošto su
novonamješteni stan na Rozengrachtu ukrasili zimzelenom. S
dvjema nekadašnjim Magdaleninim drúgama u igri, koje su imale
biti djeveruše, nastade šala i smijeh, te se Titus pitao što li će tek De
Gelder, koji inače bijaše tako suzdržan.
Kad su onda on i Magdalena naposljetku sjedili pod
svadbenom nebnicom, te se gozba započela, oba mlada slikara i
mlade djevojke, njihove pomagačice, pustiše maha svojoj
pustopašnosti. Nikada još nisu vidjeli Aerta de Geldera tako
neobuzdano vesela. Skočio je na stolicu i pjevao svadbene pjesmice,
koje su kod žena izazivale tobožnji stid, dok su se iza lepeza i čaša
smijale gotovo još bujnije od muškaraca. No svirači bi uvijek iznova
upadali bezazlenijim pjesmama; viole cilikale, kontrabas brundao, a
kričave flaute pjevale visoko nad ljudskim glasovima: »Car od
Švedske« ili »Bilo jednom dijete jedno« i »U dolcu onom lipa stoji«
i druge napjeve na tu priliku.
Cornelia van Rijn sjedila užarenih obraza kod nevjestinih
prijateljica, koje su htjele da je svojim cvrkutom i pošalicama
nasmiju. Nikad prije nije tako nešto doživjela. Razgovori, pjesme i
vino, sve ju je to smućivalo. Nije shvaćala kako djevojke i žene oko
nje mogu hihotati i smijati se zbog pjesama koje u isto vrijeme
izazivaju njihovu sramežljivost. Čudila se što Titus, njezin otmjeni,
ponosni brat Titus, šaleći se usvaja grube dosjetke, koje muškarci
dobacuju preko stola. Ogledala se oko sebe: naokolo sve sama
crvena, nasmijana i razbuktala lica.
Kadšto kliznula bi pogledom do udno stola. Tamo je među
dalekim rođacima i beznačajnim gostima sjedio Rembrandt, uvučen
u se, s čudnovatim osmijehom na bezubim ustima. Nije želio sjediti
sučelice Magdaleninim roditeljima, gdje za nj bijaše spremljeno
visoko, vijencima ukrašeno sjedište. Zaklinjali ga i prijetili mu; nisu
ga mogli skloniti. Zašto odbija, nije rekao, ali se tvrdoglavio i ostao
pri svome, da će sjediti ondje, gdje je njega volja. Ponovno su ga
molili i prijetili mu, dok nije, zaplećući jezikom, počeo kleti. Titus
je uzdišući odustao i pustio mu sve na volju; i sada je, raširivši se
280
zadovoljno i obuhvativši šakom veliku vinsku čašu, Rembrandt
sjedio kraj stranih ljudi, kojima nije odgovarao, kad bi ga što pitali
— sjedio je u dnu stola baš kao kakav sluga ili kakav daleki i
beznačajni rođak. Od vremena do vremena šibnuo bi pogledom po
začelju stola, gdje su Titus i Magdalena sjedili pod svadbenom
nebnicom; pogledi su mu švrljali po zidovima, gdje je sve bilo
ovijeno zimzelenom i ukrašeno srebrnim lišćem. Zatim je sjedio tiho
te se činilo da razmišlja, mučno i polagano, dok ga opet ne bi
ponudili jelom, što ga je halapljivo grabio, ili vinom, koje je ispijao
na pehare.
Kad je gozba potrajala već nekoliko sati, prostorija se ugrijala i
postala zagušljiva; Titus se sagnuo k Magdaleni i upitao je, ne bi li
otvorili koji prozor. Čas potom strujnu hladan zrak veljačke noći po
zagrijanim licima; disalo se lakše; buka i oduševljenje kao da su
dosegli vrhunac.
Onda djeveri iznenada stadoše na stolice i pljesnuvši rukama
zamoliše za tišinu. No klicanje trajalo dalje nezaustavno, pa dadoše
znak, da mladu, plešući, otprate do postelje!
Vrata se širom otvoriše, a ložnica se napuni uzvanicima.
Svirači već stajahu uz široku postelju, gudeći i zviždeći. Graja bijaše
zaglušna. Svi su se smijali, gurali se bliže, da vide, kako će Titus
iskupiti nevjestu od djevera i odnijeti je u bračnu ložnicu, gdje je
trebalo da stane pred nju, da bi je zaštitio... Tek kada je — kako je to
običaj zahtijevao — skinuo jaku i počeo otkapčati puca na svojoj
odjeći, gosti su se počeli razilaziti uz glasne želje i aluzije; no još je
dugo potrajalo dok nije i posljednji uzvanik napustio kuću.
Naknadno se slavlje dokončalo, vratila se tišina. No Titus
kašljao. Nitko osim Magdalene nije tome obraćao pažnje. Mislila je
na otvoreni prozor na svadbi, na otvorena vrata u ložnici. Bio je tada
ugrijan i zamoren i tek prizdravio od svoje pretrpljene bolesti.
Tajom ju hvatao neki nemir. No Titus se smijao njezinoj
zabrinutosti, odbijajući svaki strah, sav anis, sve kamilice i sve tople
obloge.
Njihova sreća trajala već nekoliko tjedana. Uvečer bi, držeći se
za ruku, sjedili i pričali o onim godinama, kad se još nisu poznavali.
To se gotovo nije dalo ni zamisliti; i zar se nije činilo da će tek sada
sve biti dobro?
Jedne večeri, kad je Titusa ponovno mučio kašalj dulje nego
ikad prije, on vidje kako Magdalena odlučno ustaje.
281
— Kašlješ već mjesec dana, a nikoga nećeš slušati. Još večeras
idem po Jana Swammerdama.
Titus se slabo protivio, no Magdalena ga potisnu natrag u
naslonjač te dozva De Geldera iz radionice, neka pošalje po Jana
Swammerdama.
Jan Swammerdam i Titus prvi put se nakon vjenčanja ponovno
susreli. Titus opazi podrugljiv, podsmješljiv blijes u očima
anatomovim. Kad je s mladima ostao nasamu, činilo se kao da se
hoće s njima grubo i nepoželjno, na momačku, našaliti. Titusu je
uspjelo da ga pogledima odvrati od toga. No posprdnost nije iščezla
sa Swammerdamova lica. Titus vidje, kako je Magdalena,
razljućena, crvenjela. Još uvijek nije baš nimalo shvaćala ćud toga
hirovitog prirodoznanca.
Jan Swammerdam sjeo uz vatru i pružio ruke prema
crvenkastom žaru. Pogledao je Titusa. Mladić je disao mirno, i na
njemu se nije ništa opažalo. Izgledao je snažan i sretan. Jan
Swammerdam nije dugo ostao. Potapšao je Titusa po ramenu,
naklonio se Magdaleni, te otišao. Sutradan je poslao neki sirup
protiv kašlja kojega je Titus prezirno bacio.
Kadgod ga je Magdalena zaklinjala da bude oprezan, Titus je
lagodno slijegao ramenima. Kad bi zajedno šetali, duboko je udisao
ledeni zrak. Doduše, ponekad bi osjetio, kako ga nešto štreca u
grudima, no nije mario. Ali kad bi se ponovno našao kod kuće i
sjedio uz topli, dimljivi kamin, opet bi ga spopalo ono dugotrajno,
zamorno kašljanje, kojega se Magdalena toliko bojala. Jednom je
grčevito obadvjema rukama uhvatila Titusa za ramena:
— Ti moraš k liječniku, moraš. Neću više to slušati, ne mogu...
našega djeteta radi...
Titus ju je poljubio dugim cjelovom.
— Ali Jan Swammerdam veli, da nije opasno.
Magdalena skoči.
— Jan Swammerdam! Ja mrzim Jana Swammerdama! Nije te
ni pogledao; sjedio je uz vatru, pio naše vino i opet otišao. Napitak
protiv kašlja što ga je poslao, ionako nije ništa pomogao!
Titus popusti njezinim suzama i njezinu uzbuđenju, a
ponajprije na pomisao na njihovu tajnu. Pošao je k liječniku i dao se
pregledati.
Kad se vratio, Magdalena mu na licu vidje, da nosi loše vijesti.
Ona mu uzvrati nijemi cjelov s nekom bojažljivom nježnošću.
282
On je povuče na koljena.
— Kaže, da je desno pluće, a zasad da ne smijem iz kuće.
*
Liječnik dolazio svaki dan, kašalj postajao strašan. Gdjekad bi
prestao, no pri najmanjem povodu opet bi započinjao i vršio svoje
razorno djelovanje.
Jednom Jan Swammerdam vidje gdje liječnik dolazi iz
prijateljeve trgovine umjetnina. On ga zgrabi za rukav te se
prigušeno nasmija:
— No, poštovani puštatelju krvi, kako je? Babine na vidiku?
Liječnik ga srdito ošinu očima te mu uzvrati:
— Ne samo babinje nego i mrtvac, ne budem li na oprezu.
I prezirno pogledavši Swammerdamov dugi kaput nadoveza:
— I to mi je liječnik s doktorskom diplomom! Knjiška
mudrost! Čak i laik može vidjeti da će Titus van Rijn muku mučiti.
Jan Swammerdam umuknu te uđe u trgovinu umjetninama
svojega prijatelja. Mislio je na Titusovu bolest prije svadbe. Bilo je
glupo od njega, kratkovidno i glupo što je mislio da se boljetica neće
vratiti!
Titus ležaše u postelji. Pozdravi posjetitelja mahnuvši mu
blijedom rukom. Kad je Swammerdam pristupio bolesnikovoj
postelji, Magdalena ga pogleda neprijateljski. Jan Swammerdam
opazi, kako ona nema u nj povjerenja u pogledu Titusove bolesti.
Grubom kretnjom prođe pored nje i odgrnu pokrivač. Oštro je
promatrao Titusa. Zatim reče:
— Desno pluće.
Titus kimnu i okrenu glavu. U Magdaleninim očima tinjala
mržnja.
— Brbljati za liječnikom, to može svatko — hladno će ona. —
Ali pomoći!
Dok je Jan Swammerdam žurno pohitao natrag u očevu
ljekarnu, Magdalena se naže nad Titusa.
— Ne puštaj ga više unutra, najmiliji. Mrzim ga. Osjećam da
nema čistu savjest. On je zlopogleđa.
Titus se i protiv volje osmjehnu i odmahnu rukom.
— On je čudak — reče polagano i umorno — ali ne misli zlo.
Treba ga suditi po njegovim djelima, a ne po njegovu izgledu.
Magdalena briznu u plač.
283
— Mrzim ga, mrzim ga s tom njegovom pramenastom kosom i
lošim vladanjem! Ne želim ga više vidjeti! Reci mu da više ne smije
ovamo! Zaklinjem te, reci mu to...!
— Ti si nešto utuvila u glavu... — započe Titus umirujući je.
No Magdalena skoči.
— Ti njega braniš? Ti si protiv mene? Ne voliš me! Njega više
voliš negoli mene...?
Titus očajavaše zbog njezina jecanja. Htjede uhvatiti njezinu
ruku, no ona mu je istrže.
— Zašto si se onda mnome oženio? Zar me nisi uzeo radi mene
same? Zar samo radi novca...?
Titus u postelji sunu uvis. Lice mu bijaše mračno i strogo.
— Magdalena!
Ona načas diže glavu te je opet spusti na ruke. Suze joj
potekoše niz ruke.
Titus kliznu natrag na uzglavlje, uzdišući.
— Ne sada, Magdalena, sada ne....
Počeo je kašljati. Magdalena mahom utihnu. Oči joj bijahu
širom otvorene od straha i srdžbe kad mu je davala lijek kojega je
liječnik ostavio. Dok je pio, naslanjao je glavu na njezino rame.
— Titus, najmiliji, oprosti mi... Ja sam ti zla žena; mučim te i
ljutim... dok ti... Oprosti mi...
On joj pruži usta. Poljubiše se. Pažljivo joj obrisa oči.
Pogledaše se. Magdalena naže glavu, a on joj je povuče na
uzglavlje, gdje je toplo i prisno počivala uz njegovu.
*
Kad je Jan Swammerdam opet došao, Titus ga dočeka sam.
Anatom htjede da razmota instrumente, koje je donio sa sobom, no
Titus ga u tome spriječi, zazvavši ga tiho njegovim imenom.
Jan Swammerdam pristupi postelji. Titus vidje njegov
prostodušni, upitni pogled, te se gotovo pokaja zbog obećanja što ga
je dao Magdaleni; no onda se odvaži:
— Zahvalan sam ti na spremnosti da mi pomogneš,
Swammerdame... no bolje je da odeš... i da zasad više ne dolaziš. Ja
sam s Magdalenom... sa svojom ženom...
Načas se prekide, tražeći pravu riječ. No već bijaše prekasno.
Anatom je problijedio. Oči mu potamnješe divljim sjajem, disanje
mu se ubrza.
284
— Tvoja žena? Tvoja me žena više ne želi ovdje vidjeti? Ta
reci samo, ako je tako! Nemoj otezati! Ona me ne trpi. Misli da ja na
te bolest navaljujem...?
Titus odmahnu rukom, smalaksao i na muci. No Jan se
Swammerdam nije obazirao na mukotrpnu kretnju bolesnog
prijatelja. Uvrijedili su ga. On se maši za liječničku torbu.
— Zlopogleđa, je li? — protisnu odjednom srdito i
neprijateljski.
Titus se prestraši: bijaše to isti izraz što ga je i Magdalena
upotrijebila; bio je neugodno iznenađen oštrovidnošću ljekarnikova
sina. Napol se uspravivši i poduprvši se o laktove, zatrese glavom.
Htio je da sve objasni anatomu.
No uvreda je odviše neočekivano smjerila Swammerdamovu
sujetu. Stajao je visok, uspravan, mršav, rasplamtjelih očiju. Riječi
mu samo rezale kroz prostor: raspomamljeno, gnjevno praskanje
povrijeđene taštine.
Titus htjede odgovoriti, prekinuti ga; mahao je rukom, dozivao
imenom. Nije mu uspjelo. Dug i strašan napadaj kašlja. Jan
Swammerdam se prestraši i umuknu. Grozničav, obliven znojem,
Titus ležao porebarke i kašljao. Anatom pogleda oko sebe. Dohvati
čašu, koja je još stajala na stolu; no prije nego što ju je mogao
pružiti Titusu, Magdalena se stvori u sobi.
Ona mu istrže čašu iz ruku. Voda prsnu uvis. Swammerdam
ustuknu i, ukočen, pogleda u ženu svoga prijatelja. Ona obgrli
Titusa i podrža ga, dok strašni kašalj ne zamnije. Kad je čašu opet
postavila na stol, ona pogleda Swammerdama dugim, nijemim
pogledom najdublje mržnje. Oči joj se spustiše na liječničku torbu.
Swammerdam je mehanički prihvati. Onda rasplamtjele ženske oči
pokazaše na vrata.
— Idite, Swammerdame — govorila je polagano, dršćućim
glasom; — vi nosite nesreću svojim prijateljima.
Suhonjavi lik prirodoslovčev protrnu kao pod nekim udarcem.
»Nosite nesreću svojim prijateljima...« Te riječi izazvaše jednu
bolnu, jezovitu uspomenu: neki se čovjek guši... njegova se ruka
hvata srca... Nosite nesreću svojim prijateljima...
Grunuvši otvori vrata. Ne reče ni riječi i ne zapazi slabašan
Titusov pozdrav. Iziđe. Cornelia bila u dućanu i začuđeno gledala za
njim. Ulica bijaše utonula u tamu. Snježne se pahulje kovitlale.
Swammerdam hodao ulicom; u jednoj mu ruci šešir, u drugoj
285
liječnička torba. Nosite nesreću svojim prijateljima... To je rekla ona
žena. Ona nije mogla ništa znati o Bartholijnu. Pa ipak — kao da to
svatko zna; kao da to znaju krovovi, snijegom pokrito i samrtno
tiho, prastaro drveće, kao da to grane nekim znakovima po nebu
ispisuju: Nosite nesreću svojim prijateljima.
Jan Swammerdam prođe kroz ljekarnu, polagano, kao
omamljen. Šešir i torba padoše mu iz ruku. Uspe se stubama, prođe
kroz kabinet s nadjevenim pticama, s leptirima i kukcima, što bijahu
čiodama pribodeni — te se svali za svoj radni stol. S glavom među
listovima svoje započete knjige, plakao dugo i uporno nad svojim
izgubljenim životom.
286
XVIII
Duga kasna zima donijela svijetle, sunčane dane. Na kratko se
vrijeme Titusovo kašljanje popravilo, noću je mirno spavao. Ustajao
je iz postelje, pisao pisma, primao slikare i ponovno pravio poslove.
Čak je nekoliko puta, čvrsto umotan u svoj ogrtač, pošao s
Magdalenom u šetnju. Od vjetra ni ćuha, zrak kao od stakla. Ulice
bijahu prepune ljudi; svi su željeli da se nadišu srebrna zraka.
Ponosna sa svoje sve vidljivije trudnoće, Magdalena hodaše
pod ruku s Titusom. Ljudi pozdravljali znance i prijatelje, smijali se.
Zvoncanje praporaca na saonama radosno lebdjelo u zraku: sleđeni
mjehuri sapunice, što tiho zveckaju jedan o drugi. Veliko i blijedo
zimsko sunce tromo nebom klizi. Sve je kanda obećavalo
ozdravljenje.
Činilo se, kao da Rembrandt zna za tu radosnu nadu, mada mu
nitko ništa nije rekao. Jednom popodne, dok je Titus pregledao
račune, on odvuče Magdalenu sa sobom u radionicu. Neka je
tajanstvena svjetlost ležala na njegovu licu, a oči mu tinjale poput
dviju sitnih ustreptalih žerava. Magdalena pođe za njim, začuđena i
radoznala. Rembrandt uze nešto tražiti po nekom ormaru te se vrati s
velikom lepezom od nojeva perja. Nije slutila, odakle mu taj
raskošni predmet, ali je šutjela, puštajući svekru sve na volju. On joj
reče da sjedne, dade joj lepezu u ruke i rastvori je u svu šir nad
njezinim krilom. Smiješeći se, ona pocrvenje. Rembrandt gunđaše
nešto za sebe i lati se posla. Samo jedanput prekide posao, obrativši
se Magdaleni:
— To će biti portret za njega.
Dok ju je slikao onoga popodneva, pa i poslije, dok je Titus
sjedio dolje i radio, između to dvoje vladaše neka prešutna
suglasnost. Iz zahvalnosti za tu sliku Magdalena bi staroga
čarobnjaka mogla poljubiti. U predosjećanju svoga materinstva, ona
mu je, lako ozarena, sjedila kao model.
Što je češće kašalj izostajao, to je Titus postajao pustopašniji.
Bola bijaše gotovo nestalo. Jednoga dana stajaše on pred
Magdalenom, s klizaljkama u ruci. Ona je drhtala, no on je obujmi i
povuče sa sobom na led. Četvrt sata kasnije klizili su po zaleđenom
grachtu. Nije se htjela oslanjati na nj, no on je zahtijevao, te je
287
popustila, bojeći se da bi ga moglo uzrujati, ako mu ne popusti. On
je uhvati za ruku i odvuče sa sobom. Tako su išli zaobilaznim
putem, sat poprilici, a onda krenuše natrag. Na povratku kući valjalo
im se boriti s vjetrom. Magdalena je sva u strahu čula kako je Titus
počeo teško dahtati. Stala je i htjela nazad korakom, bez klizaljki.
No to je vrijeđalo Titusov ponos. Gotovo razljućen, on je i dalje
jurio, a ona se, obuzeta tjeskobnim slutnjama, nije opirala da je on
vuče. Kad stigoše kući, Titus bijaše mrtav umoran i sav u znoju.
Koljena mu klecala, i on se napol onesviješten sroza u naslonjač. Ne
mogavši se više svladati, Magdalena pođe u kuhinju i briznu u
očajnički plač.
Titus čuo, pa pošao za njom. Čelo mu bijaše još vlažno od
znoja, kad se priljubio uz nju. Ona zatrese glavom.
— Ludi, lakomisleni Titus, budi oprezan; još ćeš se pokajati
zbog toga.
On zabaci glavu te se prezirno nasmiješi. Onda je htjede primiti
u naručje, no ona ne dopusti.
Sjeli su za stol i jeli. Titus je slabo mario za jelo. Legao je rano
u postelju.
Sutradan se kašalj vratio, isprva kratko i zatomljeno, no onda u
grčevitim pretrzima. Magdalena dozva liječnika. Ovaj osluhnu
bolesniku disanje, na licu mu se javi izraz zabrinutosti.
— Odviše je rano ustao — reče i sleže ramenima. — Mora
bezuvjetno ostati u postelji.
Magdalena je zapazila neumoljivi prizvuk u njegovu glasu; taj
joj je glas idućih dana uvijek iznova odzvanjao u ušima. Iz dana u
dan kašalj se pogoršavao. Kruta, suha bol kidala bolesniku tijelo.
Groznica se vratila. Kad je Magdalena čula ono potmulo,
samrtničko kašljanje, bijaše joj da presvisne. No u nazočnosti Titusa
svladavala se, upinjala posljednju hrabrost i posljednje snage. Kad
bi Titusa spopao kašalj, a ona stajala uz njegovu postelju, ponekad
bi čak uspjela da mu se nasmiješi i da mu stavi ruku na prsi, kao da
bi ta mala nedužna kretnja mogla zaustaviti one razorne sile...
U kući zavlada mrtva tišina. Svi su šuljajući se prolazili
hodnicima i stubama. Cornelia se gotovo više nije usudila doći, jer
je jedva još mogla gledati kako se Titusu snaga rasplinjuje.
Rembrandt je, pipajući, tapkao kroz radionicu te prestravljeno i
nepomično osluškivao, kad bi Titusovo kašljanje paralo duboku
tišinu zimskog popodneva. Činilo se, kao da mu sada sve malo
288
pomalo dolazi k svijesti, da je to njegov sin, koji se tamo dolje hrva
sa smrću.
*
Jedne blistave mrazne noći umrije Titus. Ležao je sam.
Iscrpljena od bdjenja, Magdalena bijaše zaspala kraj njegove
postelje. Titus je pogleda. Nad njegovom je posteljom visjela
njihova najnovija slika: s lepezom, koja pokrivaše blagoslovljeno
krilo. On okrenu glavu. Razmišljao je sasvim bistro i bez straha.
Znao je da to više ne može dugo trajati. Svega svog života bojao se
smrti. Ali noćas kao da se sve promijenilo, kao da je sve ono što
pripada životu, izgubilo svako značenje. Znao je, da životni put sada
naglo zakreće u neku nepoznatu zemlju — i onda je svršeno s ovim
krajem, gdje čovjek gleda očima. Život ga bio odveo strmo u visinu:
sada ga taj život prepušta onome što dolazi nakon toga. I tako mora
biti.
Titus ležao budan, široko otvorenih očiju. Načas pomisli, da
probudi Magdalenu, da s njom govori. Ali predomisli se, odustane
od toga. Ona mora spavati, štedjeti snage, snage za dijete, koje on
više neće vidjeti — i ta jedna misao lebdjela mu časak, oštro i bolno,
u svijesti; zatim je, gledajući u noć, opet sve zaboravio.
Sve su stvari bile vidljive i jasne, a ipak se sve činilo plavo i
treptavo. Na nebeskom svodu titrao blistav veo, svjetlucanje
zvjezdane prašine. On diže pogled. Čudnovato što se tako primiče
kraj, tako tiho i tako svesilno.
Probode ga oštra bol, vrati se stari kašalj. On otvori usne, da
duboko udahne... ali nešto prepuče u njemu. Topli valovi krvi
navriješe mu na usta. On raskrili ruke i sa smiješkom se prepusti
beskonačnosti.
289
XIX
U danima nakon Titusove smrti Magdaleni van Loo bijaše, kao
da se probudila iz duga, ljupka sna. I da nije bilo djeteta, koje joj se
micalo pod srcem, možda bi to i povjerovala i s osmijehom dalje
sanjala sve do smrti. Onda bi valjda mislila da Titus nije nikad bio
njezin, da je ono tri mjeseca njihove prisne veze bilo samo igra
snoviđenja njezine čežnje. Njezina je čežnja ostala vječno
djevičanska; i vječno neostvarena, ta bi čežnja ipak ispunila
prazninu njezinih ljeta. — No ono živo, što joj on bijaše ostavio,
podsjećalo ju je svakog sata da je zbilja snivala u njegovu naručju,
da je ta kratkotrajna sreća nestala iz njezina života, i nikad se taj čas
više neće vratiti — ona je sama!
Tako se svršila ljubav Magdalene van Loo.
*
Još je mjesec dana Magdalena stanovala u Rembrandtovoj
kući, a onda se vratila roditeljima, obuzeta dubokom mržnjom
prema životu. Ta se mržnja preobražavala u mržnju prema ljudima.
Dane i dane znala se kloniti svakoga, dok se iznenada nije opet
pojavila, sa svakim razgovarala te iznenađivala svoje posjetitelje
neugodnim pričama; onda bi je ponovno tupa mučaljivost tjerala
natrag u njezinu tihu sobu, i nitko više ne bi čuo od nje ni riječi. —
Tuga je bijaše oborila. Misli joj se zapletale. S gramzljivom
sitničavošću lihvara snovala je o svojim novčanim stvarima. Sate je
i sate računala po Titusovim knjigama. Štedjela je i na najmanjoj
svotici.
Zapuštala se. Tko bi je god vidio, pa i njezini roditelji,
prestrašio bi se zbog njezine nenjegovane vanjštine i loše odjeće.
Bez prestanka je trčkarala javnom bilježniku, zgrčući sve, čega bi se
mogla dočepati. — Sve je to za dijete! čuli su je gdje govori. Samo
da mi poslije ne oskudijeva. Za to ću se ja pobrinuti, ta ono će biti
siroče bez oca.
Kad se posljednji put pojavila na Rozengrachtu, samo je sunula
u radionicu. Cornelia bijaše kod oca, pa ustuknu pred
Magdaleninom zanemarenom pojavom. I ne pozdravivši, Magdalena
je u slijepoj užurbanosti tako snažno zgrabila Rembrandta za ruku,
290
da ga je gotovo zaboljelo.
— Titusov dio nasljedstva! Za moje dijete! Moje dijete ne
smije gladovati!
Majstor je, sav zbunjen, pogleda. Nije ju prepoznao, tu
nemarno odjevenu ženu, koja je nekoć nosila raskošno ruho, što je
stajalo nekoliko stotina. Usne mu se micale, bespomoćno je gledao u
Corneliju. Ona bijaše dobježala i oslobodila ga od bijesna zahvata
njegove snahe. Rembrandt nešto progunđa te pobježe. Obje žene
stajahu licem u lice, uspravno i dušmanski.
Magdalena istrže svojoj zaovi novac iz ruku, što ga je Titus
ostavio njoj i njezinu djetetu. I dok je Magdalena odlazila iz dućana,
Cornelia gledaše za njom šutke, i puna mržnje. Obje znadoše, da je
veza, do koje je došlo ženidbom između kuće Van Loo i Van Rijn,
razvrgnuta, zauvijek. I Cornelia se tome radovala.
Nekoliko mjeseci poslije rodilo se Titusovo i Magdalenino
dijete. Bijaše to djevojčica, a na krštenju joj nadjenuše ime Titia. Na
Rozengrachtu je nisu nikada vidjeli.
— Magdalena umrije neko pol godine nakon poroda.
291
XX
Već onda, kad se slavila svadba Titusa van Rijna i Magdalene
van Loo, Aert de Gelder bijaše stvorio odluku da ode od svoga
majstora.
Nakon smrti Rembrandtova sina u kući je zavladala veća tišina
negoli ikad prije. Duge večeri, pune ustajala mira, tištale su sjetnog
učenika, i taj ga je osjećaj, praćen nekim neodređenim strahom,
progonio sve do u noć, i u njegovim snovima. U kući se pojavljuju
sjene umrlih; u snu čuje njihov šapat. Sigurno će pasti u
melanholiju, bude li još dulje ostao u kući Rembrandtovoj, koja
bijaše tako teško pogođena udarcima sudbine! Znao je da je njegov
odlazak jednak bijegu, i on se stidio svoje kukavnosti. Vidio je pred
sobom Rembrandta, izmučena samoćom i kostoboljom, gdje
besciljno trapa po radionici, kao sablast svoje vlastite veličine, kad
ne bi stenjući ležao u postelji, tiho cvileći poput djeteta ili životinje.
De Gelder više nije mogao gledati one ugašene, suzne oči.
Rembrandt kao da više nije pripadao svijetu živih.
Aert de Gelder jedne večeri pokupi svoje stvari i oprosti se s
Titusovom udovicom, s Cornelijom i sa svojim majstorom, koji je i
njega osposobio za majstora. Rembrandt nije pravo shvaćao, da ga
učenik ostavlja. Nešto je mrmljao i tek nemarno uzvratio pozdrav,
kao da De Gelder odlazi samo u kratku šetnju te će za večere opet
sjediti za stolom kao uvijek. De Gelder više nije mogao podnijeti.
Sunuo je iz kuće, pa je sate i sate lunjao naokolo, naslijepo i bez
cilja. No usprkos samilosti, usprkos razdoru u duši, nije se usudio
ostati. Odlazi k Suythoffu, u njegovu radionicu, da ondje iskali svoj
jad.
Uvečer šalje Suythoffa na Rozengracht: da mu on donese
njegov sanduk. Suythoff se vraća kao lopov sa svojim plijenom.
Legoše bez riječi. Sutradan ujutru Suythoff ispraća prijatelja do
poštanskih kola. De Gelder se vraća u Dordrecht, gdje mu je otac
komesar Zapadno-indijskog društva; vraća se u svijetli kraj svoje
mladosti, da tamo traži ozdravljenje od turobne očaranosti, u koju ga
bijaše zapleo Rembrandt i Rembrandtov svijet!
292
XXI
Kad je Cornelis Suythoff ponovno stupio u kuću na
Rozengrachtu te se uspinjao stubama, da bi pošao po Aertove stvari,
odjednom pomisli na svadbenu svečanost, koja se tek prije nekoliko
mjeseci proslavljala u toj kući.
Začudo, držao se u pozadini, no iz svoga je tihog kutka mogao
promatrati nekoga, kojega je nekoć vidio gdje se penje istim
stubama, kojima se on sada uspinje.
Rembrandtova se kćerka zvala Cornelia. De Gelder mu je to
često morao ponoviti. Dok se sada šuljao kroz mračno, usko
stubište, bijaše mu, kao da ona opet stoji pred njim, kako ju je vidio
na Titusovoj svadbi: zreliju, ženstveniju, s bujnijim pletenicama.
Njegovo je srce tada potmulo udaralo. Ta se misao opet rasplinula,
kad je uvečer, mučaljiv, posljednji put sjedio sa svojim prijateljem u
radionici; a i sutradan izjutra, kad su odšvrljali do polazišta
poštanskih kočija izmjenjujući riječi oproštaja, ništa ga nije
podsjećalo na nju. No kad je, ponovno sam, ušao u svoju radnu sobu
i nehajno prao svoje kistove, on se ulovi kako misli na Corneliju van
Rijn.
Cornelis Suythoff nije nikada naučio da se svladava. I sad je
odbacio slikarski pribor, ostavio kuću i pošao u grad. Trčao je kroz
Kalverstraat, dvaput obišao oko Dama, a zatim se polagano peo na
Burgwall. Nije mislio jasno i s nekim određenim ciljem, no njegovo
sjećanje i njegova čežnja bijahu jači od svega ostalog, te ga
odvedoše na Rozengracht.
Ta se igra ponavljala gotovo svakoga dana. Poput nedorasla
dječarca, Suythoff je prolazio drugom obalom, sučelice
Rembrandtovoj kući. Jednom je vidio gdje majstor izlazi poštapajući
se; no već je nekoliko dana tako prolazio, prije nego što se Cornelia
konačno pokazala iza jednog prozora.
Cornelis Suythoff naglo se okrenu. Ali bijaše prekasno. Opet ju
je vidio: visoku i plavu, čarobnu u onoj mladoj ženskosti. Slika se
upijala u njegove misli, kao kiselina u crte kakve bakrene ploče.
Kad je došao kući, nije mogao raditi. Nikada prije nije bio toliko
nespokojan. Onako rastresen dvaput je prije jela umio ruke, a kad je
ustao od stola, vidje, kako se gotovo ničega nije dotaknuo. Uvečer je
293
pošao u lučku krčmu, koju je najradije posjećivao: »Prince
Mouringh« bijaše usidren u luci, a brodska se momčad nalazila u
krčmi. Pio je preko svake mjere, te se čudio, što nije postao veseliji.
Prsi mu pritiskivala tjeskobna neka tuga. Ismijan od svojih znanaca,
rano je otišao. Sav bijesan okrenuo im leđa i zalupio vrata za sobom.
Smijali su mu se u sav glas. — Ali Cornelis Suythoff najradije bi
proplakao. Bijaše pijan, i nebo je poput jedra pljaskalo čas gore, čas
dolje. Naslonio se o drven plot i zlovoljno tresao glavom. Noćas mu
nije volja da pođe do Florinde. Starjela je: ta bila je za deset godina
starija od njega i svačija. Suythoff pritisnu ruke na srce i opet
zatrese glavom. Ona ne bi mogla shvatiti njegov jad. Kod nje se
svatko mogao izjadati. Nekoliko puta reče: »Neću, neću« — i
otetura dalje, vijugajući niz ulicu. Neka žena pod koprenom tiho
kriknu, kad je naletio na nju. Zaplećući jezikom, nešto je vikao za
njom. Tri ulice dalje opet zastade. Na nekoj samotnoj praonici
između dviju kuća bijaše rasprostrto rublje. On dohvati nekakvu
crnu svilenu maramu s orošene trave te je priveza sebi o nadlakticu.
— Sada nosim crninu — reče te opet zaplaka.
Stade pred nekim bordelom te pretraži sve džepove. Nađe četiri
novčića te ih pomno izbroja na prag. Krenuo je dalje, i njegovo
tijelo naslijepo nađe dobro znani put.
Kad je susreo noćobđiju, zaustavi ga i primi za mišicu.
— Nosim crninu — reče mu, pokazujući crni rubac na svome
rukavu, — Ja sam u koroti. Titus je mrtav, a De Gelder je jutros
otputovao. A Florinda pušta da je svatko...
Noćobdija ga se zlovoljno otrese.
— Tornjaj se, ili ću zviždukom dozvati pandura, da te strpa u
buturu, mrcino jedna!
Suythoff se razočarano odvrnu od njega te otapka dalje. Oči mu
bijahu zalivene suzama. Još mu se nikada svijet nije činio tako crn.
— Sada sam sâm. Napušten. Svi su me ostavili. A Florinda nije
ni za što.
Zaspao je u sjeni neke strehe, na teracu, podvijenih koljena, a
probudio se sav leden i s bolima u svem tijelu. Leđa mu bijahu kao
slomljena, u glavi mu brujalo. Stisne zube i u sivi se osvit odvuče
kući. Ondje se baci na netaknutu postelju.
Kad se popodne probudio, bio je trijezan, ali kao izmrcvaren na
kotaču. Dva je dana ostao u postelji, sam sebe proklinjući. Onda
uze, da je ozdravio. Uvečer se u streljani smijao, pjevao i poigravao
294
se svojim mačem kao mahnit.
295
XXII
U proljeće je Rembrandt odjednom prestao slikati. Zabrinuta
zbog čudnovata vladanja svojega oca, Cornelia bi često dotrčala u
radionicu; tada bi ga vidjela gdje sjedi na podnošku, što ga je uredio
ispod prozora, da bi imao bolje svijetlo. Zguren, u svom sivom
haljetku, koji je, širok i s velikim naborima, izgledao fantastičan kao
židovski kaftan, sjedio je gotovo nepomičan, zureći preda se. Paleta
i kistovi ležahu mu nadohvat. No drveni okvir pred njim bijaše
prazan.
Cornelijina je uznemirenost rasla; pratila je svaku njegovu
kretnju. Ponekad bi ustao, drhtavim prstima svukao slikarski
haljetak, te oteturao niza stube van. Već je desetak puta to opazila.
Napol posrćući, s nategom, vratio bi se nakon pol sata ili nešto više.
Poslije bi i dulje izostajao, katkad i cijelu večer. Cornelia je sjedila
kod kuće, sama, pokraj ohladnjela jela, zaokupljena brigom, dok bi
se zelena proljetna svjetlost u visokim prozorima stapala u noćno
sivilo. Kad bi Rembrandt naposljetku stigao kući, odbijao bi da išta
založi te bi pošao gore, da legne u postelju.
Više nije govorio gotovo ni riječi, a kćer je gledao šutke, kad bi
kradom dolazila k njemu, da se uvjeri, je li sve kako treba. Često je
u potaji morala plakati zbog njegova čudnovata smijeha. Kadikad
nešto bi mrmljao, čega ona nije razumjela; zatim bi ponovno utonuo
u ono svoje tupo razmišljanje, i poslije kanda nije više ništa dopiralo
do njega.
Cornelia je posljednjih godina s junačkim mirom odolijevala
udarcima sudbine, koji su padali na kuću. No sada bijaše njezina
otporna snaga iscrpljena. Očev nastrani život, što je gotovo već bio
nalik na neko obamiranje, iz dana u dan sve ju je više uznemirivao.
Kad bi čula gdje joj otac izlazi iz kuće, srce bi joj počelo lupati, a za
njegova izbivanja mučile bi je teške slutnje.
A jedne je večeri nešto i njuhom osjetila: oko njega se širio
nekakav kiseo vonj. Jaka rakija. Kad je otkrila to, što je tako
iznenada objašnjavalo njegovo često izbivanje, u srcu je osjetila
britku bol. Još nije mogla vjerovati. Promatrala ga je oštrijim
pogledima. No inače se po ničemu nije moglo zaključiti, da se odao
piću. Ali njegovo sve dulje izostajanje objašnjavalo je gotovo sve.
296
To je dakle kraj?
Htjela je biti sigurna. Jednom je pošla za njim. Sva uzdrhtala
vidje kako se on poput kakva mjesečara šulja duž zidova: napol
sagnut, plećat i uvučene glave, sav utonuo u neki drugi svijet.
Vidjela je gdje trapajući prolazi ulicama i prolazima te konačno
ulazi u malo ozloglašeno vinotočje.
Cornelia je kao u snu pošla kući. Spopao ju je potmuo,
očajnički osjećaj nemoći. Kako je dolazio onamo? Odakle mu
novac? Ta ona je upravljala ostacima njihova imutka, od kojega su
mogli dobro živjeti. Vode li ga možda onamo pa mu daju piti, da bi
im on onda štošta pričao? Da li stari čarobnjak, možda, odlazi
redovito onamo, da bi se dao ismijati...? Nije se usudila na to misliti.
Njezin otac kao pijana luda među pijandurama i dotepencima —
slikar Rembrandt van Rijn, muž aristokratkinje, čovjek, koji je
slikao slike za namjesnikovu kuću...
Te je večeri Cornelia plačući legla u postelju. Nije spavala,
nego je u mislima prebirala, što treba učiniti. Tako to ne može ostati
— ta sramota! Uvijek su joj iznova na oči navirale suze bijesa i boli.
No što je ona sama mogla poduzeti? Netko joj je morao pomoći.
Neki muškarac. Van Looovi, Coopalovi... ? Magdalena više nije
brinula o njoj i o Rembrandtu. A Cornelia je opet mrzila bogatu
svojtu, za koju je ona uvijek bila samo kopile. Oni će se već
smilovati Rembrandtu — naravno! — Kao što se čovjek smiluje
bolesnom psu kojega predaje sluzi da na nj pripazi, tako će propalog
svaka, odnosno pašanca predati crkvenom nadzoru ili gradskom
skrbništvu. Cornelia kipjela srdžbom, gađenjem i neprijateljskom
odbojnošću. Nije bilo čovjeka, ni jednoga jedinog čovjeka, kojem bi
se mogla obratiti. Van Rijnovi žive u Leidenu, i oni neće doći.
Seljaci će samo onda ostaviti svoje imanje, ako u tom mogu izvući
kakve koristi. Nikoga nije bilo — prijatelji i učenici već su davno
napustili Rembrandta.
Prijatelji i učenici...
Cornelia je vidjela pred sobom malu skupinu poznatih lica,
koja su sva bila iščezla iz malog svijeta na Rozengrachtu... Gillis de
Campenaer, Philips de Koninck, Jan Swammerdam, Aert de
Gelder...
Posljednje joj ime dozva u sjećanje nekog drugog, nekoga
visokog nasmijanog slikara, kojega je vidjela na Titusovoj svadbi;
De Gelder i Titus za stolom češće su o njemu govorili. Zvao se
297
Cornelis Suythoff.
Nije ga poznavala. Ništa o njemu nije znala. Mogla se sjetiti
samo njegova lica: crnomanjastog i muževnog, s okruglim,
dobrodušnim smijehom. Najednom joj postade jasno: čovjek, koji se
tako smije, ne može biti zao. On bijaše jedini, na kojega se mogla
obratiti, posljednje utočište, posljednji izlaz. On je znao njezina oca.
Morao joj je pomoći, da Rembrandta spriječi od sramotna zalaženja
u krčmu.
Dugo je potrajalo, dok nije pronašla njegovo obitavalište. Kad
je odlazila u kupovinu, posvuda se raspitivala za nj. Naposljetku joj
svjećar mogaše reći, gdje stanuje. Cornelia van Rijn skupi svu svoju
odvažnost te potraži Suythoffa u njegovoj egzotičnoj radionici s
kumirima i ribama.
298
XXIII
I sada je Suythoff dan za danom u radionici na Rozengrachtu, i
pazi kamo Rembrandt ide, i može razgovarati s majstorovom kćeri.
Više se ne ćudi. Smiono i čudnovato se sudbina poigrava
ljudima, no poslije se čini da drugačije i nije moglo biti. Tako umuje
Cornelis Suythoff, kada sjedi i radi u polusvijetloj četvrtastoj
prostoriji kod Rembrandta te svoju pažnju posvećuje majstoru, koji
bakrorezačkom iglom mehanički povlači linije i crte ili se igra
paletom.
Cornelis Suythoff i Cornelia van Rijn isprva se izbjegavali.
Otkako je ona došla k njemu te ga zaklinjala da malo pripazi na
njezina oca, Suythoff ne razumije koji mu je bijes. Strah ga
prodornih smeđih očiju Rembrandtove kćeri. One mu nešto brane;
nešto mu zapovijedaju, a na život gledaju nepomućenijem pogledom
negoli druge ženske oči, koje je poznao — ali ne, pomisli, onima
drugim nisam zagledao u oči. Sada mu je bivstvovanje prožela neka
snaga, koja šutke i nesvijesno ovladava njegovim jogunastim
djelima. On oklijeva, kad uvečer promišlja, bi li na brzinu još
posjetio svoje drugove, koji ga u »Mornaru« sigurno izglédaju.
Nešto ga odbija od onoga raskalašnog života po krčmama. Promrsi u
sebi kakvu kletvu, prelazi preko svega, i ipak odlazi onamo. — No
već ga sutradan muči kajanje. Nije dorastao blijesku onih ženskih
očiju. Više se ne vuče po krčmama. I osjeća kako u blizini
Rembrandtove kćeri postaje mirniji. Cornelia to možda i ne zna; pa
ipak, kao da mu njezine oči sjaju u pozdrav za svakoga objeda, jer
sada već kao stalan gost jede u Rembrandtovoj kući.
Nije bilo potrebno da mine ljeto, a Cornelis Suythoff već se
saživio s obitelji na Rozengrachtu. U radionici su za nj priredili
postelju. Uvečer leži ondje i polubudan osluškuje čudnovate šumove
u kući. U krevetu njemu nasuprot spava Rembrandt, hrče staračkim
disajima. Ponekad se majstor prevrće, i onda pod njim škripa i
pucketa drveni krevet, te i opet tišina legne među stvari. — S druge
strane zida, gdje Suythoff leži, Cornelijina je spavaća soba. Suythoff
čuje gdje djevojka kadgod tiho pjevuši prije spavanja. Prigušeno
zveckaju češljevi i lančići, kad ih skida sa sebe. Kad sve utihne i kad
majstor lakše diše, onda i Suythoff zaustavlja dah te osluškuje,
299
pritiskuje uho o zid. Čuje kako papučice klopoću po podu ili kako
četka prelazi preko meke kose. Onda zatvara oči i u duhu vidi gdje
haljine klize s Cornelijina mladog tijela. Na ramena joj pada težak,
mirisan mlaz zlaćana sjaja. On stenje od ushićenja i zagnjuruje lice
duboko u uzglavlje, kao što bi ga želio zaroniti u preobilje te bujne
kose.
Kako Suythoff stanuje na Rozengrachtu, malo pomalo se i
njegove stvari preseljavaju onamo. Na zidu vise one nadjevene ribe
pilani48, a morski ježevi lebde o koncima nad glavama dvojice
slikara. Na nekoj dasci u kutu ceri se kineska figura od samih sitnih
školjkica. A nad posteljom opet blista se oružje u svojem stalku:
bodeži, paloši, floreti, koji su već prije izazivali zavist u Aerta de
Geldera.
Tako Suythoffu nije bilo teško Cornelijina oca usmjeravati po
svojoj volji. Kad Rembrandta obuzme nespokojnost, kad stane
čupkati puca na svome slikarskom haljetku te i drugačije počne
pokazivati da bi rado iz kuće, Suythoff rezom zatvara vrata;
Rembrandt, poslušan kao dijete, ponovno sjeda i pokorava se višoj
moći. Samo od vremena do vremena opet se javlja stara upornost i
tvrdoglavost; onda ga ne zastrašuje ni odlučna kretnja, kojom
Suythoff zatvara vrata. Već je zbacio sa sebe haljetak, gunđajući
nešto preda se, čupka bradu i traži šešir. Onda Suythoffu ne
preostaje ništa drugo osim lukavštine. Staje pred vrata, maše
slikarskom kredom, te govori polagano i izazovno:
— Kladim se, majstore, da ja ipak mogu bolje nacrtati crnca
nego vi!
Rembrandt ćuli uši za tih energičnih samopouzdanih riječi,
koje samo teško može slijediti. »Crnca... bolje nacrtati...« Polagano
mu smisao postaje jasan. Crnac — ta riječ uzbuđuje u njemu stare
uspomene na dane pune šarenila. Zastavama iskićene luke. Stranci,
pomorci. Jatagani i čalme49. — Gleda u Suythoffa, a usne mu se
mreškaju u prezriv smiješak. No Suythoff, koji dobro zna da će
Rembrandtov crnac biti bolji od njegova — jer on zna crtati samo
vodu i brodove — još jedanput potkrepljuje svoju tvrdnju.
Majstor šepesa kroz radionicu. Traži kredu. Suythoff mu gura
48 testerače — pilani; Podred sqaloidei; familija Pristiophoridae. Tijelo je
izduženo, a i prednji dio glave je jako produžen u jedan šiljak na koji otpada
1/3dužine tijela. — M. 49 čalma — povez oko fesa, dio muške odjeće kod muslimana. — M.
300
papir pred oči. Gura mu krede u ruku. Rembrandt s čela zabacuje
šešir sa širokim obodom — njegova mu sjena smeta, jer pada na list
papira pred njim.
— Crnac. Drhtava ruka traži neki početak, kreda lebdi u
zamahu, što još oklijeva nad papirom.
Crtajući, majstor zaboravlja da je htio u krčmu. Cijelu večer
crta. Slike sjećanja kreću se u nejasnoj magli predodžaba, i što više
listova njima ispunja, oblici tih crteža postaju sve sjajniji i sigurniji.
Prigušeno i zadovoljno mumlja nešto preda se. — Ubrzo papiri lete
radionicom. Jedan za drugim ispunjava ih majstor svojim crtežima;
kad odlepršaju na pod, nehajno staje na njih. Kad sumrak osvoji
radionicu, onda se Suythoff ponovno usuđuje ući.
— Majstore, vrijeme je počinku.
Rembrandt kimne glavom, djetinjski poslušno, razodijeva se i
liježe u postelju.
Drugom zgodom Rembrandt ne odustaje od svoga nauma, sve
dok Suythoff ne siđe dolje i ne donese čaše i vrč mozelskoga vina.
Onda se smije hihoćući, kao da je ovaj put podvalio svome čuvaru; i
Cornelis Suythoff načas zbilja osjeća, kao da mu se Rembrandt
narugao.
I Cornelia dolazi u radionicu. Njoj je drago što se očeva žeđ za
pićem može utažiti sa nekoliko čaša vina. U sumračnoj svjetlosti
zveckaju pehari; majstor ubrzo postaje glasan i bučan; počinje
pričati gluposti, nesuvisle i samo napola razumljive priče, sve dok
Corneliju ne obuzme strah. Njoj nasuprot leži na stolu Suythoffova
mirna široka ruka. Koliko li ona čezne zatim, da ta ruka dodirne
njezinu, da je ispuni mirom! Ona je samotna, plaši se očeva
vladanja. No ne usuđuje se maknuti. Kad Rembrandt naposljetku
susta, ona ustaje i odlazi iz radionice. Suythoff pomaže majstoru da
legne u krevet i majstor, pjevušeći, polako tone u san.
*
No Rembrandt se sve više protivi. Jedne se večeri silno
uzbuđuje i prijeti šakom Suythoffu, što ga ne pušta da ode. Kad mu
se Cornelis ispriječi na stubištu, pokušava ga odgurnuti. Suythoff je
primoran da upotrijebi silu. On snažno odgurne majstora natrag, te
izvana žestoko zalupi vratima. Čuje gdje majstor iznutra prigušeno
lupa o drvo. Majstorov glas buja u bijesu, protiskuje istrgane
slogove. Suythoff je i sam preneražen zbog onog što je učinio. Silazi
301
dolje u sobu, gdje su nekoć obitavali Titus i Magdalena; ondje sada
danju sjedi Cornelia. On pozdravlja Rembrandtovu kćerku — inače
nikada ne ulazi neočekivano — te joj zbunjeno kazuje da nije znao
drugačije... Ona ustaje i gleda ga velikim očima; blaga rumen
ozaruje joj obraze. Suythoff prebire u mislima: što li samo hoće
ona? Je li srdita ili žalosna? Stoje jedno prema drugome. Ni jedno ne
govori ni riječi. Tiktaka sat, tače vrijeme, oni jedno drugome čuju
disanje. Cornelis Suythoff još nikada nije bio toliko nasamu s njom,
tako tijesno uz nju, toliko smeten i u neprilici. Zna samo jedno: voli
je, voli do ludila. I dok još misli: »Nikad se neću usuditi
progovoriti« — njegova ga čežnja pretječe; premda u strahu i
blaženstvu osjeća da je to mahnitost, on pada pred njom na koljena i
pritiskuje glavu u meku, snažnu zaobljenost njezina krila.
— Cornelia... !
Čudnovata večer. Cornelis Suythoff ushićen je i bojažljiv.
Oprezno pušta da mu ruka — koji put već — klizi kroz krasotu
Cornelijine kose. I on se smiješi, premda ona jeca na njegovu
ramenu. Potmulo hodanje amo-tamo nad njima ne prestaje, no oni to
više ne čuju, ne čuju bijes zatočenog Rembrandta. Gledaju jedno
drugome u oči, oklijevajući i kao da nešto traže. Suythoff joj briše
suze s trepavica. Kroz njih probija blijes njezina osmijeha, u njima
treperi svijet u novim bojama. Ljetna se noć nadvija nad grad, tamna
modrina i teški mirisi. Čvrsto su privijeni jedno uz drugo. Tâče se
vrijeme, kasni su sati. On je privlači na koljena. Minute propadaju
kroz pješčanik. Kad noć osvaja, ona mu leži u naručju. S drage mu
volje dopušta, da je nosi gore. Zar da mu se opre? On je kao
osloboditelj. Odviše se dugo borila s dušmanskim, pustim životom,
sa samoćom svojih dana. Sada dolazi muškarac, koji snažno
priskače u pomoć i bezbrižnim smijehom i jakim rukama
preobražava taj život. On ju je žudno želio, i ona ga je primila.
Savija mu ruke oko vrata. Ne dršće na njegovim grudima; tek se
sada osjeća sigurna i zaklonjena. Duga prenapetost rasplinjuje se u
njezinim poljupcima. Ona voli njegovu divlju kosu, voli njegova
ramena, njegove grudi. A ne zna li ona već odavno, da je jednom
moralo tako doći, otkad on kod njih boravi...?
Tako su proslavljali svoju svadbu, bez svećenika i župnika, u
kući podjetinjela starca, u uzanoj djevojačkoj postelji, koja je
prožeta kreposnim mirisom mnogih godina. A sada su dan za danom
zajedno, i svake noći. Zna li to Rembrandt? — On ne primjećuje da
302
Suythoff više ne spava u radionici. Majstor živi dolje, mrmljajući i
mučaljiv. Nižu se tjedni i prolaze. On silazi, jede i opet šepesa uza
stube. A onda...
Jednoga vjetrovitog popodneva u kolovozu Cornelia sjeda na
priručje Suythoffova naslonjača, a on je obujmljuje oko pasa.
Zamišljeno ga ona gladi po kosi, koja joj je tako dobro znana i bez
koje više ne može biti... On je gleda. Kretnje joj postaju spore i
zrele. Suythoff je sretan. Vani se srebrni zvuci rune sa zvonika.
Cornelia uzdiše, a ruke joj tiše klize preko Suythoffovih tamnih
sljepoočica.
On joj cjeliva ruke, uzima je na krilo. Sada ona može govoriti.
Ne boji se, ali je to nešto tako neobično za djevojku, za ženu od
osamnaest godina.
— Cornelise, najmiliji...
Glas joj zvuči nekako promijenjen. Suythoff osluškuje napol
iznenađen. Ruka mu polagano klizi po dugoj, malko izbočenoj liniji,
koja se proteže od njezinih ramena do koljena. A onda mu ruka
zastane kod riječi, što ih ona mirno i ponosno izgovara:
— Imat ćemo dijete, Cornelise.
Suythoff se preneraženo trže. Već je više puta doživio, da mu
je neka žena to priopćila, tu lošu vijest za muškarca. I tada je bilo
mnogo ogorčenosti, bojazni i, na kraju, pala bi okrutna odluka. No
sad je sasvim drugačije. Corneliji se lice sja od nekoga unutarnjega
žara. Mirno je i gordo. Oči joj gledaju zamišljenije i tamnije su, kao
ljubice. Rekla je »imat ćemo«. Nije ga iznenadila nikakvim plačem
ili prijekorima. Nije prolila ni jedne suze, nije rekla: »Tvoja je
krivica...« To je nešto novo. Pa ipak — jeza ga hvata — ni s njome
nije vjenčan.
Ona je zapazila časoviti onaj strah, što ga je prožeo. Zna za
njegov razlog.
— Sada ćeš se uskoro vjenčati sa mnom, Cornelise.
I na čudo samom sebi, on nijemo kimnu glavom.
Cornelijine se velike oči sjaju od ganutljive vjernosti. Ona mu
se priljubljuje u naručje sa svim onim nijemim obećanjima ljubavi,
kojima žena zna popratiti tu kretnju. — Suythoff sagiba glavu. Jedna
je žena jača od njega. Dva su ga bistra oka ukrotila. No on je sretan
zbog toga.
Sada ona opet progovara.
— Neka se zove Rembrandt, naš sin.
303
Suythoff se ozbiljno smiješi.
— Kako znaš, ženo moja, da će biti sin?
Ona kimnu glavom. Ruka joj je u njegovoj kosi.
— Znam. Sasvim pouzdano znam.
On se čudi, ali ne pita dalje. Cjeliva joj čelo, oči. Misli na žene,
koje je prije poznavao. One su ga zaklinjale, pokušavale da suzama
ili prijetnjom steknu ili sačuvaju njegovu naklonost. Kad su govorile
o djetetu, bježao je od njih, oslobađao se njihovih uznemirujućih
zahtjeva. No Rembrandtova kći nije nikad zapovijedala, nikad ga
nije zaklinjala. Ona mu se predala s tolikim povjerenjem, da nije ni
svijesna veličine svoga dara. Još niže spušta svoju glavu nad
njezinu; zna da može sve izgubiti, samo ne tu ženu koju drži u
rukama.
Počinju govoriti o budućnosti. Suythoff ne želi odviše dugo
ostati u Nizozemskoj.
— Zemlja je premalena — veli on — i ljudi su jedni drugima
na putu. Nitko to ne zna bolje od nas umjetnika. Kad čovjek stupi
preko praga jedne kuće — ne, što god radio, ma što poduzeo, na nj
vrebaju stotine očiju. Ne možeš raširiti krila, odmah se nađe
nekoliko dobrih prijatelja koji će ti ih potkresati. Nemam više
prijatelja među slikarima, i meni je to drago. Mir ove zemlje odviše
je ubitačan; to stvara malograđane. A u inozemstvu prijete grdne
opasnosti. Sprema se rat. Pomorci već mirišu barut u zraku. Naši su
veliki dani minuli. Kažu, da je Vondel na samrti. Tko da njega
odmijeni? Asselijn ili Antonides? On i tvoj otac, Cornelia, posljednji
su veliki ljudi našeg stoljeća. Možda bi trebalo da tu spomenem i
našega državnog poglavara; istina, on se brine za mornaricu, kao ni
jedan drugi državnik u svijetu. Ali sve ide nizbrdo. Još trideset
godina, i pisat ćemo godinu 1700. Ovo je stoljeće prošlo, već sada.
Život ovdje postaje sitan i hladan. Potrebna mi je neka velika
zemlja, Cornelia, gdje ću biti slobodan, moram imati oko sebe ljude,
koji će cijeniti slavu Nizozemske, kad ovi naši kod kuće
pobolijevaju i postaju matori. Kanim na Istok.
Osjeti kako se ona u strahu stišće uza nj. On razumije, i glas
mu postaje mekši:
— Ne idemo, dok je on živ, Rembrandt... Ne napuštamo ga,
dokle god smo mu potrebni. Ali poslije, — radi našeg sina, radi naše
sreće, naše budućnosti, koja je ovdje bezizgledna!
Njezin je odgovor čvrst i miran:
304
— U Indiji ili ovdje — s tobom će mi život svuda biti lijep.
305
XXIV
Rembrandt ležao nepomično na postelji i tiho pjevušio. Jesenje
sunce sijalo u sobu blago i toplo. Majstor pjevao neku staru
pjesmicu; možda ju je čuo od Titusa, možda od Cornelije... Zakruži
pogledom oko sebe. Hendrickje danas dugo nema! Radionica leži u
jasnoj, žutoj popodnevnoj svjetlosti. Gdje li su samo djeca?
A gdje je onaj strani slikar, koji ga nikada nije zvao drugačije
nego »majstor«, a čije je ime uvijek zaboravljao? A gdje je Titus?
Tako ga dugo već nije vidio. Ah, kako je samo mogao zaboraviti! Pa
mladić je oženjen. No, nije li on stanovao ovdje? — Tako je teško
misliti. Rembrandt sklopi oči. Ja više ne mislim...
I okrenu lice k zidu i zadrijema. Uskoro se opet probudi. Onaj
umor u glavi bijaše iščezao. Rembrandt uzdahnu s voljom i
promeškolji se. Je li jutro? Uspravi se na laktima, no kostobolja ga
štrcnu oštrim bolom.
— Au — prostenja tiho i protrlja bolno mjesto.
Snimi noćnu kapu i oko glave omota rubac, što ga je sada danju
uvijek nosio. Sunce mu mazno kliznu po zgrčenim rukama. On ih
pruži prema svijetlu kao prema blagotvornoj vatri u kaminu. Gdje su
djeca? — Okašnjele muhe zujale u svjetlosnoj putanji na prozoru.
Starac spuznu iz postelje i polako poče gacati po sobi. Ogrnu se
svojim haljetkom. Zatim uze nešto tražiti. Platno. I boje. Nakon
malo vremena otkri i jedno i drugo. Razape platno; trajalo je neko
vrijeme, dok je u tom uspio. Boje na njegovoj paleti bijahu se
sasušile; Pomnjivo ostruga drvo i namiješa nove boje.
Odmah će doći Titus. Sa svojom ženom. S Magdalenom van
Loo. Oh, on je dobro pozna; nekoliko je puta slikao njezin portret.
Htio ju je dostojno dočekati. Htio je svome sinu pokloniti novu
sliku, kao malen znak pažnje. Bijaše vrlo ponosan na Titusa. Htio je
da naslika njega, njegovu ženu i dijete. Još je vrlo dobro znao, kako
se dijete zove. Zvala se Titia! Pa dolazila je gotovo svaki dan i
donosila mu koju jabuku ili trešanja, ili mu pokazivala neke šarene
lutke, mašući ručicom: »Dobar dan, djede.« A kada bi bila gore,
došao bi uskoro i Titus, koji izgledaše otmjeno kao plemić, što ga je
306
Moro50 naslikao, i on će s njim razgovarati i pričat će mu o sjajnim
poslovima, što ih je pravio, i o svojim putovanjima, pokazivat će mu
novih slika; a onda će novac padati na stol onim tvrdim, radosnim
zvekom nepatvorene kovine, novac za vino i rakiju.
Rembrandt se veselo smijao cokćući jezikom.
Htio je da naslika svoga sina, da mu zaželi dobrodošlicu novim
portretom. Valja mu to brzo učiniti. Mogli bi biti tu svakoga
trenutka. — Majstorova ruka u grozničavoj žurbi nabaci nekoliko
poteza. Titus, a kraj njega Magdalena; pred njima pak prazna ploha
za dijete.
Na koga li ga podsjeća Magdalena? Od koga joj ona riđasta
kosa, punašne usne, nježno zaobljeno čelo...? Gotovo se činilo, da
mu ususret lebdi miris nekoga mlađanog tijela. Nekoć, kad i on još
bijaše mlad, poznavao je ženu s takvom crvenkastom kosom i s
takvim vrelim usnama...
Rembrandt prijeđe rukom preko očiju. Jesenje zlato sjalo se
zatomljenim sjajem nad platnom. Boje tinjahu u blagoj svjetlosti.
Majstor opet začu zujanje muha. Gađao ih je kistom. One odvraćahu
njegovu pažnju. Zatim se opet obrati slici. Nejasno snatrenje
ponovno ga oprede nevidljivim jesenjim nitima.
Nije više znao koju ženu portretira. Sjećanja i snovi
protitravahu kroz javu. Magdalena, Hendrickje, Saskia... Saskia.
Pjevušeći to ime ispod glasa, mahao je glavom amo-tamo. Sve se
opet vraća. Saskia. Kod te riječi prostruja njime ona stara, poznata
bol. Opet prijeđe rukom preko očiju. Polako i teško zasijecahu mu
se bore još dublje. Zatrese glavom. Što se to dogodilo...? Ništa više
nije znao.
Oblak prođe u svom letu. Opet je počeo raditi. Boje su visjele
teško i zlaćano na njegovu kistu. Jedan muškarac — jedna žena —
jedno dijete. Dvoje, troje djece. Čija li su? Nije znao. Žena rađa
djecu. Ima li Titus djece? — Ta zna li on njihova imena? Dakako:
Titia, Rembrandt, Saskia...
Više nije mislio, više nije sanjao. U njemu je izrastala neka
nadčovječna ljubav. Volio je ona malešna, tiha bića na slici, kojima
je udahnjivao život. Toliko ih je volio, da su mu suze navirale na
oči. Rukavom prijeđe preko očiju i opet se smijaše, skrhano,
50 Moro, nizozemski slikar iz sredine 16. stoljeća; slikao plemiće, a radio u
nizozemskom gradu Utrechtu, zatim u Flandriji i Engleskoj. — Prev.
307
isprekidano. Bijaše sretan. Sreća je uvijek bolna. Prodorna bol, od
koje drhat prosrsi svaki živac. Rembrandt je presretan. Sada ih opet
sve ima. Sva je bol sada opet dobra. Sunce mu sja u lice. Saskia,
Hendrickje, Magdalena, Cornelia. On sam, Titus, djeca, koja su
umrla, i djeca nikad rođena...
Kist pada na pod. Rembrandt ustaje, no više se ne sagiba. Slika
je dovršena. Sada neka dođu. Pušta, da mu haljetak klizne s ramena,
odmata rubac s glave. Umoran je, tako umoran. Postelja. Svali se na
pokrivače. Smije se širokim smijehom, zadovoljnim, širokim
smijehom. S obraza mu se truni još jedna suza. Privlači pokrivače
jače oko sebe, ututkava se u toploti. Podne je davno prevalilo,
odmakao dan. Sunce, više ne sija kroz prozor. Suton prši po
radionici kao siv puhor i pokriva pokućstvo. Mutno se sja mjed,
mutno je ogledalo, pred kojim se tako često slikao... Sada mogu
doći.
O blaga noći!
*
Smrkavalo se, kad Suythoff i Cornelia uđoše, da ga povedu na
večeru. U sobu se slegla čudnovata tišina. Zastadoše na vratima te se
pogledaše.
Cornelia kriknu i poletje do postelje. Rembrandt bijaše mrtav.
308
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Mirna Goacher i Dubravko Deletis
website: www.josiptabakknjige.org
15/10/2013
309
Recommended