bolna ISPoVIJEST DOKUMENTARAC ‘OBLAK’ … Dalmacija... · rati – kazuje nam Sikavica. bez...

Slobodna DalmacijaSUBOTA 22.10.2011. PANORAMA.33

bolna ISPoVIJEST DOKUMENTARAC ‘OBLAK’ REDATELJA MIROSLAVASIKAVICE pREMIJERNO JE pRIKAzAN NA zAgREB fILM fESTIVALU

luku Ritza U početku smo htjeli čuti i priču Lukinih napadača, no kako smo njihov profil mogli pokriti preko novinara i sociologa, nismo se time zadovoljili. Tragali smo za emocijama. Oni ne zavrjeđuju da na taj način budu u istom filmu s najbližim ljudima njihove žrtve, kazuje Sikavica

pIšE marko njegić

Sikavica: Za ovaj tip dokumentarca, nisam se htio distancirati ni od teme ni od likova. Moja pozicija je bila angažirana od početka

Admir BULJUBAŠiĆ/CrOPiX

sam upoznao kroz silnu tugu njegovih roditelja

“Ako me želite vidjeti, pro-

budite se ranije, zaškiljite ma-

lo. Možda nas primijetite. Ima

nas više nego što mislite.”

Brutalno premlaćiva-

nje zagrebačkog ma-

turanta Luke Ritza

(18) i njegova smrt od

izljeva krvi u mozak potresli

su javnost 2008. godine. Tim

užasnim slučajem pozabavio

se mladi redatelj Miroslav Si-

kavica u hvalevrijednom do-

kumentarcu “Oblak”, premi-

jerno prikazanom na Zagreb

Film Festivalu. “Oblak” je in-

timni pogled na traumatični

gubitak sina, momka i prija-

telja, ujedno i “priča o potre-

bi i važnosti građanske soli-

darnosti i aktivizma u današ-

njem društvu”.

– Na žalost, Luku nisam

osobno poznavao. Ali, zaintri-

(novo)zagrebačkih prozora. Od-

lučio sam se angažirati i involvi-

rati – kazuje nam Sikavica.

bez prebijene pareKoliko dugo ste radili na fil-

mu? “Oblak“ pokriva raspon

od godinu dana nakon Lukine

smrti.

– Film se snimao dvije godi-

ne, ali s velikim rupama u konti-

nuitetu jer smo snimateljica Iva

Kraljević i ja paralelno radili na

drugim projektima. Kako nije

bilo vremena čekati natječaje

za sufinanciranje filmske pro-

izvodnje, u snimanje smo ušli

bez prebijene pare. Zahvalju-

jući angažmanu producentske

kuće “Fade In”, dobili smo njiho-

vu opremu i bezrezervnu podrš-

ku. U montaži smo se odlučili za

dramaturgiju prve godine dana

u životima Lukinih najbližih i

za intimnu priču o gubitku. Tu

smo godinu najekstenzivnije za-

bilježili, a bila je i najtraumatič-

nija za osobe koje smo pratili.

Koliko vam je bilo teško pro-

voditi vrijeme s Lukinom ožalo-

šćenom obitelji, prijateljima... s

obzirom da vam je to prvi du-

gometražni dokumentarac? Us-

pijete li se distancirati od teme

kojom se bavite? Koliko su se

njihova tuga, bijes i razočara-

nje nastanili u vama?

– To mi je prvi dugometražni

dokumentarac, ali ne i prvi op-

ćenito. Prije toga sam snimio

više od 30 epizoda dokumentar-

nog serijala za mlade “Direkt”,

gdje sam se bavio raznim osjet-

ljivim problemima i različitim

mladim ljudima. Za ovaj tip do-

kumentarca, nisam se htio dis-

tancirati ni od teme ni od likova.

Moja pozicija je bila angažirana

od početka. To ne znači da sam

radio film s porukom, niti dizao

spomenik Luki. Želio sam samo

iznutra, iz privilegirane pozici-

je, zabilježiti ono što se događalo

daleko od očiju javnosti.

Jeste li pokušali saslušati

“drugu stranu priče”, doći do

Lukinih napadača?

– Jesmo. To je bila ideja na

početku. Čuti njihovu verziju

priču, vidjeti tko su oni, gdje ži-

ve, iz kakvih obitelji dolaze itd.

Međutim, nitko od tih maloljet-

nih napadača i njihovih obitelji

nije htio o tome govoriti. Malo-

ljetnički sud je štitio njihove

identitete, a sami osumnjičeni-

ci, nakon što su se slomili pred

policijskim istražiteljima i pri-

znali sve, ubrzo su obrnuli plo-

ču i počeli se braniti šutnjom. I

tako su odšutjeli do kraja. Oči-

gledno je šutnja na svim druš-

tvenim razinama danas paradi-

gma ponašanja. Pokušali smo

psihološki i sociološki profil tih

Lukinih napadača pokriti pre-

ko novinara i sociologa nasilja

koji su istraživali i pratili slu-

čaj. Ali, nas ta vrsta informa-

tivnosti nije zadovoljavala. Mi

smo tragali za emocijama. Na

kraju smo se odlučili da oni ne

zavrjeđuju da na taj način bu-

du u istom filmu s roditeljima

i prijateljima njihove žrtve.

osjetljivost na nepravduKako komentirate to što je

istraga bila izbačena iz medija,

što je policija tapkala u mraku s

maloljetnim počiniteljima zlo-

čina?

– Iznijet ću jednu usporedbu,

uz dužan pijetet prema svim žr-

tvama. Četiri mjeseca nakon

što je Luka umro, ustrijeljena

je Ivana Hodak, kći poznatog

zagrebačkog odvjetnika i bivše

potpredsjednice hrvatske Vla-

de. Cijeli grad je tada bio pod

policijskom opsadom, očevidu

je prisustvovao sam vrh Mini-

starstva unutarnjih poslova,

zbog neučinkovitosti odmah je

smijenjen ravnatelj policije. Što

se od toga dogodilo nakon Luki-

ne smrti? Ništa. Nije ni čudo da

je Lukinim prijateljima bio pun

k… svega kada su se plakatima

zapitali “koliko puta moraju još

umrijeti da bi proradila nečija

savjest i napadači na Luku Rit-

za bili izručeni u ruke pravde”.

Dirnula vas je akcija Luki-

nih prijatelja koji su lijepili po

gradu fotorobot ubojice?

– Kada znate za njihove godi-

ne, zadivljuje njihova osviješte-

nost i osjetljivost na nepravdu.

Ti njihovi plakati su digli jav-

nost na noge, potaknuli emo-

cionalnu reakciju građana i,

na kraju, posljedično, doveli do

uhićenja napadača.

U jednoj sceni filma Zagreb

je uspoređen sa zloglasnim

Bronxom.

– To je komentar Suze Ritz

na vijest u Dnevniku o najno-

vijem slučaju mafijaškog uboj-

stva u Zagrebu. Minutu poslije

zazvonio joj je mobitel. Zvao ju

je policijski istražitelj da joj kaže

kako su konačno uhitili osum-

njičenike za brutalno premlaći-

vanje njezina sina. Bilo je to pri-

je tri godine, 21. listopada 2008.

godine.

U nepunih deset mjeseci te

godine u Zagrebu se dogodilo

11 ubojstava i čak 40 pokušaja

ubojstava.

orske orgulje i pomolila se u katedrali svete Stošije

određuju budućnost”.

- Ignorirala sam “crvene za-

stavice”, napravila veliku po-

grešku i izgubila sve. Nadam

se da nećete ponoviti moju po-

grešku, da će vaš izbor biti bo-

lji od moga. Ako iznošenjem

svoje priče pomognem makar

jednom mladom čovjeku da

krivo ne izabere, bit ću zado-

voljna - rekla je Marion Jones,

a na izravno pitanje kakva bi

atletičarka bila da nije uzela

doping, odgovorila je:

‘Povucite ručnu’- Bila bih najbolja i bez to-

ga!

Uvjerena da bi i bez dopin-

ga osvojila olimpijske meda-

lje, Marion je podsjetila da je s

atletikom počela kada je imala

pet godina, da su stručnjaci ka-

da je imala sedam-osam shva-

tili da je “blagoslovljena izrazi-

tim talentom i brzinom”, te da

je s 15 godina ušla u olimpijsku

reprezentaciju SAD-a.

Nije željela govoriti o li-

ječnicima koji su joj dali do-

ping, rekla je da to ne zna niti

ju je briga, samo je konstati-

rala da se isključila iz svijeta

vrhunskog sporta, odmakla

se od sponzora i korporacija,

te da je sretna što može pu-

tovati po svijetu i temeljem

svog iskustva savjetovati

mlade ljude.

- Ako vam trener kaže da

nešto uzmete, razmislite, sa-

vjetujte se, izgradite svoj ka-

pacitet za donošenje teških od-

luka, rekla je zadarskim sred-

njoškolcima.

- Kući imam troje djece koja

su ponosna na mene jer sam se

nakon velike životne pogreške

ponovno digla. Samo zato što

su ponosni na mene, oni mo-

gu izdržati tu žrtvu što često

nisam s njima, rekla je Jones,

sugerirajući mladima da “pri-

je svake velike odluke “povu-

ku ručnu” i razmisle o posljedi-

cama jer nam današnje odluke

girao me je njegov slučaj. Ka-

da sam krenuo u projekt, bi-

la su prošla gotovo tri mjeseca

od njegova premlaćivanja i po-

sljedična izljeva krvi u mozak.

Policija je tapkala u mraku s

istragom. Nitko nije znao tko

su počinitelji i gdje žive. Bilo je

to vrijeme nelagode, nitko više

nije bio siguran u ovom gradu.

Vukla me solidarnost i suosje-

ćanje. Kažu da čovjek umre sva-

ki put kad izgubi svoje najbliže.

Zanimalo me što proživljavaju

Lukini najbliži. Osim nekoliko

njegovih revoltiranih prijatelja

i poznanika, o Luki su tada šu-

tjeli svi: i sugrađani, i mediji, i

počinitelji koji su se pod zavje-

tom šutnje skrivali iza brojnih