Eckhart Tolle Nova Zemlja Osvješćivanje životne svrhe

naslov izvornika: Eckhart Tolle A NEW EARTH

sadržaj:

9 Nova Zemlja

11 01. Cvjetanje ljudske svijesti 11 Zazivanje 13 Svrha ove knjige 14 Naša naslijeđena nefunkcionalnost 17 Izranjanje nove svijesti

19 Duhovnost i religija

20 Hitnost preobrazbe 22 Novo Nebo i nova Zemlja

23 02. Ego: trenutačno stanje čovječanstva 24 Prividno ja

26 Glas u glavi 27 Sadržaj i ustrojstvo ega 28 Poistovjećivanje sa stvarima 30 Izgubljeni prsten

32 Privid vlasništva

34 Želja: sve veće potrebe 35 Poistovjećivanje s tijelom 37 Osjećaj unutarnjega tijela

38 Zaborav postojanja 38 Od Descartesove pogreške do Sartreova uvida 39 Spokojstvo koje nadrasta sveukupno razumijevanje

41 03. Srž ega 42 Prigovaranje i zamjeranje

44 Reaktivnost i uvreda 45 Biti u pravu i dokazati da svi ostali griješe 45 U obranu jednog privida 46 Istina: relativna ili apsolutna?

48 Ego nije osoban 49 Rat je način razmišljanja 50 Želite li spokojstvo ili dramu? 51 S onu stranu ega: vaš istinski identitet 51 Sva su ustrojstva nestabilna 52 Potreba ega da se osjeća nadmoćniji

53 Ego i slava

55 04. Igranje uloga: mnoštvo lica ega

56 Nevaljalac, žrtva, ljubavnik

57 Otpuštanje definicija o sebi

58 Unaprijed utvrđene uloge

59 Privremene uloge

60 Redovnik znojnih dlanova

60 Sreća kao uloga za razliku od istinske sreće

61 Roditeljstvo: uloga ili funkcija?

63 Svjesna patnja

64 Svjesno roditeljstvo

65 Prepoznati svoje dijete

66 Odustanite od igranja uloga

68 Patološki ego

69 Pozadina nesreće

70 Tajna sreće

72 Patološki oblici ega

74 Rad - sa i bez ega

75 Ego u bolesti

76 Kolektivni ego

77 Neosporiv dokaz besmrtnosti

79 05. Tijelo boli 80 Rođenje emocije

81 Emocije i ego

83 Patak s ljudskim umom

84 Nošenje prošlosti

85 Individualno i kolektivno

87 Kako se samoobnavlja tijelo boli

87 Kako se tijelo boli hrani vašim mislima

89 Kako se tijelo boli hrani dramom

90 Gusto tijelo boli

91 Industrija zabave, mediji i tijelo boli

Kolektivno žensko tijelo boli

Nacionalno i rasno tijelo boli

97 06. Oslobađanje

98 Prisutnost 100 Povratak tijela boli

101 Tijelo boli kod djece 103 Nesreća

103 Raskidanje poistovjećenosti s tijelom boli 105 "Okidači"

107 Tijelo boli kao ono što nas budi 108 Oslobađanje od tijela boli

111 07. Otkrijte tko uistinu jeste 111 Što mislite, tko vi uistinu jeste? 113 Obilje 114 Spoznajte sebe i spoznajte nešto o sebi 115 Kaos i uzvišeniji poredak

116 Dobro i loše 117 Ne obazirite se na ono što se događa 118 Je li to baš tako?

119 Ego i sadašnji trenutak 121 Paradoks vremena

122 Ukidanje vremena 123 Sanjač i san 124 S onu stranu ograničenja 126 Radost Postojanja

126 Dopustite smanjivanje ega 128 Kako vani, tako i unutra

131 08. Otkriće unutarnjeg prostora 133 Svjesnost o objektu i svjesnost o prostoru

134 Pad i uzdizanje iznad misli 134 Televizija

136 Prepoznavanje unutarnjeg prostora

138 Možete li čuti planinski potok? 138 Pravilno djelovanje 139 Spoznavanje bez imenovanja

140 Tko je onaj koji doživljava iskustvo?

141 Dah 143 Ovisnosti 144 Svijest unutarnjeg tijela 144 Unutarnji i vanjski prostor

146 Zamjećivanje praznine 147 Izgubite se da biste se pronašli

148 Tišina

149 09. Vaša unutarnja svrha 150 Buđenje 151 Razgovor o unutarnjoj svrsi

161 10. Nova Zemlja 162 Kratka povijest vašega života

163 Buđenje i povratno kretanje 165 Buđenje i kretanje prema van 167 Svijest 168 Probuđeno djelovanje 169 Tri obrasca probuđenog djelovanja 169 Prihvaćanje 170 Uživanje 172 Entuzijazam 174 Čuvari frekvencije 175 Nova Zemlja nije utopija

177 Bilješke 179 O piscu

Nova Zemlja

Duhovni učitelj i pisac Eckhart Tolle rodio se u Njemačkoj, a školovao na Londonskom sveučilištu i Cambridgeu. U dvadeset devetoj godini duboka unutarnja preobrazba radikalno je izmijenila tijek njegova života. Sljedećih nekoliko godina posvetio je razumijevanju, integraciji i produbljivanju te preobrazbe, koja je označila početak intenzivnog unutarnjeg putovanja. Poslije je počeo raditi u Londonu s pojedincima i manjim skupinama kao savjetnik i duhovni učitelj. Od 1995. godine živi u Vancouveru.

Eckhart Tolle je autor bestselera New York Timesa, knjige Moć sadašnjeg trenutka (koja je prevedena na trideset tri jezika), a napisao je i oduševljeno prihvaćen nastavak, Nova Zemlja, a te se dvije knjige ubrajaju među najutjecajnije duhovne knjige našega doba.

Eckhartova duboka, a ipak jednostavna učenja već su pomogla bezbrojnim ljudima diljem svijeta u pronalaženju unutarnjeg mira i životnog ispunjenja. U srži njegovog učenja nalazi se preobrazba svi­jesti, duhovno buđenje koje Eckhart smatra sljedećim korakom ljudske evolucije. Ključni vid buđenja sastoji se u transcendiranju stanja svijesti utemeljenog u egu. To je preduvjet ne samo osobne sreće, nego i okon­čanja nasilnih sukoba na našoj planeti.

Eckhart je jako tražen kao predavač te podučava i putuje diljem svi­jeta. Mnoga njegova predavanja, tečajevi i seminari objavljeni su u CD i D V D izdanjima. Predavanja najčešće održava na engleskom jeziku, ali povremeno i na njemačkom i španjolskom. Uz knjige Moć sadašnjeg trenutka i Nova Zemlja, Eckhart je napisao knjigu namijenjenu meditativ­nom čitanju, pod naslovom Stillness Speaks (Govor tišine). Objavljena je i knjiga koja se sastoji od izabranih odlomaka iz Moći sadašnjeg trenutka, pod naslovom Prakticiranje moći sadašnjeg trenutka.

www.eckharttolle.com

01. Cvjetanje ljudske svijesti

Zazivanje Zemlja, prije 114 milijuna godina, jutro neposredno nakon Sunčeva izla­ska: prvi cvijet koji se ikada pojavio na planetu otvara se da bi osjetio zrake sunca. Prije toga značajnog događaja koji najavljuje evolucijsku preobrazbu u životu biljaka, planet je već milijunima godina bila pre­krivena vegetacijom. Prvi cvijet vjerojatno nije dugo preživio i cvjetovi su zacijelo ostali rijetka i izdvojena pojava, budući da uvjeti vjerojatno nisu još bili povoljni za cvjetanje. No, jednoga dana priroda je dosegnula presudan prag i nenadano je na čitavom planetu došlo do praska boja i mirisa, ali ondje nije postojala svijest koja bi to mogla zamijetiti.

Mnogo poslije ta su tanana i mirisna bića što ih nazivamo cvje­tovima počela igrati ključnu ulogu u evoluciji svijesti druge vrste. Sve više su privlačili i očaravali ljudska bića. Kako se razvijala svijest ljudskih bića, cvijeće je najvjerojatnije bilo ono prvo što su ljudi počeli vrednovati, iako im nije bilo ni od kakve koristi, odnosno, ni na koji način nije bilo povezano s njihovim opstankom. Cvjetovi su pružali nadahnuće bezbrojnim umjetnicima, pjesnicima i misticima. Priča se da je Isus kontemplirao nad cvjetovima i od njih učio kako treba živjeti. Kaže se da je Buddha jednom održao »propovijed bez riječi«, držeći cvijet u ruci i promatrajući ga. Nakon nekog vremena jedan od prisutnih ljudi, redovnik zvan Mahakasyapa, počeo se osmjehivati. Priča se da je on bio jedini koji je shvatio propovijed. Legenda kaže da je taj osmijeh (odnosno, spoznaju), predavalo dvadeset osam majstora svojim učenicima te da je kasnije postao izvorište zena.

Sagledavanje ljepote u cvijetu može, koliko god nakratko, probuditi ljudska bića za ljepotu koja je ključni dio njihova vlastitog najskrivenijeg bića, njihova istinska priroda. Prvo prepoznavanje ljepote bio je jedan od najznačajnijih događaja u evoluciji ljudske svijesti. S tim su prepo­znavanjem bitno povezani osjećaji radosti i ljubavi. A da mi toga nismo u potpunosti svjesni, cvjetovi za nas postaju izražavanje onoga što je u nama samima najuzvišenije, najsvetije i u konačnici posve bezoblično.

12 N O V A Z E M L J A

Prolazniji, eteričniji i tananiji od biljaka od kojih su potekli, cvjetovi su postali poput glasnika nekog drugog carstva, poput mosta između svijeta tjelesnih oblika i bezobličnog. Ne samo što su imali nježan miris koji je ljudima bio ugodan, nego su istodobno donosili miris iz carstva duha. Ako bismo riječ »prosvjetljenje« upotrijebili u širem smislu od uobičajeno prihvaćenog, cvjetove bismo mogli smatrati prosvjetljenjem biljaka.

Za svaki se životni oblik u svakom carstvu - mineralnom, biljnom, životinjskom i l i ljudskom - može reći da doživljava »prosvjetljenje«. To je, međutim, iznimno rijetka pojava, budući da predstavlja nešto više od evolucijske progresije: istodobno implicira prekid razvojnog kontinuiteta, skokovito uzdizanje do posve drukčije razine postojanja i, što je najvažnije, smanjivanje materijalnog.

Što bi moglo biti teže i neprobojnije od stijene, najgušćeg od svih oblika? Pa ipak, neke stijene doživljavaju promjenu u svom molekularnom ustrojstvu, preobražavaju se u kristale i na svjetlosti postaju prozirne. Neki se ugljici pod nezamislivom vrućinom i pritiskom pretvaraju u dijamante, a neki teški minerali u drugo drago kamenje.

Većina gmazova koji gmižu, koji su od svih bića najviše vezani uz tlo, nisu se promijenili milijunima godina. Nekima je, pak, izraslo perje i krila te su se preobrazili u ptice, tako ukidajući silu težu koja ih je dugo vremena držala prikovane uz zemlju. Nisu počeli bolje gmizati i l i hodati, nego su posve nadrasli i gmizanje i hodanje.

Od zaboravljenih su vremena cvijeće, kristali, drago kamenje i ptice bi l i osobito značajni ljudskome duhu. Poput svih životnih oblika, i oni su, dakako, privremeno očitovanje jednog temeljnog Života, jedne Svijesti. Njihovo posebno značenje može se pripisati njihovim eterič­nim svojstvima, što je i razlog zbog kojeg su ljudi tako očarani njima i osjećaju njihovu privlačnost.

Jednom kad postoji određeni stupanj prisutnosti, smirene i budne pažnje u percepcijama ljudskih bića, tada ona mogu osjetiti božansku životnu bit, unutarnju svijest i l i duh u svakom stvorenju, svakom životnom obliku, i prepoznati je kao vlastitu bit, pa je stoga vole kao same sebe. No, dok se to ne dogodi, većina ljudi v idi samo vanjske oblike, i nije svjesna unutarnje biti, kao što nije svjesna ni vlastite te se poistovjećuje samo sa svojim tjelesnim i psihološkim oblikom.

U slučaju cvijeta, kristala, dragog kamena ili ptice, povremeno čak i osoba koja je tek malo i l i nimalo svjesna Prisutnosti može osjetiti da u tom obliku ima nešto više od pukog tjelesnog postojanja, i ne znajući da je upravo to privlači i da zbog toga osjeća očaranost. Tjelesni oblik upravo zbog svoje eterične prirode u manjem stupnju prikriva unutarnji

C v j e t a n j e l j u d s k e s v i j e s t i 13

duh nego što je to slučaj s drugim životnim oblicima. Izuzetak tome su svi tek rođeni životni oblici - dječica, psići, mačići, janjad i ostali. Krhki su, nježni i još se nisu čvrsto utemeljili u materijalnom svijetu. Kroz njih još prosijava bezazlenost, slatkoća i ljepota koje nisu od ovoga svijeta. Oni izazivaju zanos čak i kod relativno bešćutnih ljudi.

Stoga kad ste budni i kad kontemplirate cvijet, kristal i l i pticu ne nadijevajući im u mislima imena, oni postaju prozor kroz koji zavirujete u bezoblično. Postoji unutarnji otvor, koliko god bio uzak, u carstvo duha. Zbog toga su ta tri »prosvijetljena« životna oblika odigrala važnu ulogu u evoluciji ljudske svijesti od drevnih vremena. Zato je, primjerice, dragulj u lotosovu cvijetu središnji simbol budizma, a bijela ptica, golubica, u kršćanstvu simbolizira D uh Sveti. Ti simboli utiru put dalekosežnijem pomaku u planetarnoj svijesti koji je suđen ljudskoj vrsti. To je duhovno buđenje čiji sada postajemo svjedoci.

Svrha ove knjige Je li čovječanstvo spremno za preobrazbu svijesti, za tako radikalno i duboko cvjetanje da je, u usporedbi s njim, cvjetanje biljaka, koliko god bilo prekrasno, samo blijedi odraz? Mogu li ljudska bića izgubiti gustoću svojih uvjetovanih umnih ustrojstava i postati poput kristala i l i dragoga kamenja, da tako kažemo, prozirni na svjetlosti svijesti? Mogu li se oduprijeti privlačnoj snazi sile teže materijalizma i materijalnoga te se uzdići iznad poistovjećivanja s oblicima koji drže ego na istome mjestu i osuđuju ih na zatvorsku kaznu u njihovoj vlastitoj osobnosti?

Mogućnost takve preobrazbe središnja je poruka velikih i mudrih učenja čovječanstva. Poslanici - Buddha, Isus i drugi, od kojih nam svi nisu ni poznati - proljetni su cvjetovi čovječanstva. Prethodnici su, rijetka i dragocjena bića. U to doba cvjetovi još nisu mogli posvuda cvjetati, te su mnogi ljudi pogrešno shvatili njihovu poruku i nerijetko je uvelike iskrivili . Ona svakako nije preobrazila ljudsko ponašanje, osim kod malog broja ljudi.

Je li čovječanstvo danas spremnije nego što je bilo u doba tih ranih učitelja? Zašto bi bilo? Sto vi možete učiniti, i možete li učiniti bilo što, da biste proveli i l i ubrzali taj unutarnji pomak? Sto je to što karakte­rizira staro, egoistično stanje svijesti i prema kojim znacima možemo prepoznati novu svijest koja tek izranja? U ovoj ćemo knjizi govoriti o tim i drugim najvažnijim pitanjima. Što je još važnije, sama je knjiga po sebi sredstvo preobrazbe izronilo iz nove svijesti koja se tek budi. Ideje i koncepti u knjizi mogu biti važne, ali su tek od drugorazrednog

14 N O V A Z E M L J A

značenja. Samo su znaci pokraj puta koji ukazuju prema buđenju. Dok čitate, u vama se događa pomak.

Glavna svrha ove knjige nije nabrajanje novih informacija i l i uvjerenja, niti je pokušaj da vas se uvjeri u bilo što, nego je njezina svrha potaknuti pomak u svijesti, odnosno, probuditi. U tome smislu ova knjiga nije »zanimljiva«. Kad vam je nešto zanimljivo, to znači da možete zadržati svoju udaljenost, u mislima se poigravati idejama, slagati se i l i suprot­stavljati. U ovoj je knjizi riječ o vama. Promijenit će stanje vaše svijesti, i l i će biti besmislena. Probuditi može samo one koji su spremni. Još nisu svi spremni, ali mnogi jesu, a sa svakom osobom koju probudi, raste snaga kolektivne svijesti te drugima put postaje lakši. Ako ne znate što znači buđenje, samo nastavite čitati. Tek budeći se možete spoznati istinski smisao te riječi. Za pokretanje procesa buđenja dovoljan je kratak uvid, jer se taj proces više ne može zaustaviti. Neki će do toga uvida stići čita­jući ovu knjigu. Kod mnogih drugih, koji to još možda nisu ni shvatili, proces je već otpočeo. Ova će vam knjiga pomoći da to shvatite. Kod nekih ljudi proces je mogao započeti kroz gubitak i l i patnju, kod drugih zahvaljujući dodiru s duhovnim učiteljem i l i učenjem, kroz čitanje Moći sadašnjeg trenutka i l i neke druge, u duhovnom smislu žive knjige koja donosi preobrazbu, i l i kroz kombinaciju svega navedenog. Ako je u vama već otpočeo proces buđenja, čitanje ove knjige će ga ubrzati i ojačati.

Najbitniji je dio buđenja prepoznavanje onoga dijela u vama koji se još nije probudio, ega koji razmišlja, govori i djeluje, kao i prepozna­vanje kolektivno uvjetovanih misaonih procesa koji obnavljaju stanje neprobuđenosti. Zbog toga ova knjiga pokazuje glavne vidove ega te način na koji djeluju u individualnom i u kolektivnom. To je važno zbog dva međusobno povezana razloga. Ako ne poznajete temeljno djelovanje u pozadini djelovanja ega, nećete ga prepoznati, te će vas varkom navesti da se uvijek iznova poistovjećujete s njime. To znači da će vas preuzeti i kao uljez se pretvarati da ste to v i . Drugi razlog je u tome što je sam čin prepoznavanja jedan od načina na koji se odvija buđenje. Kad prepoznate ono nesvjesno u sebi, ono što omogućuje to prepoznavanje jest svijest koja izranja, jest buđenje. Protiv ega se ne možete boriti i pobijediti, kao što se ne možete boriti protiv tame. Dovoljna je svjetlost svjesnosti. A ta ste svjetlost vi .

Naša naslijeđena nefunkcionalnost Ako malo pomnije promotrimo drevne religije i duhovne tradicije čovje­čanstva, ispod mnoštva površinskih razlika otkrit ćemo dva ključna uvida u pogledu kojih se one većinom slažu. Te spoznaje opisuju različitim

C v j e t a n j e l j u d s k e s v i j e s t i 15

riječima, ali sve one ukazuju na dvostranu temeljnu istinu. Prvi dio te istine jest spoznaja da »normalno« stanje uma većine ljudskih bića sadrži jak element onoga što bismo mogli nazvati nefunkcionalnošću, pa čak i ludilom. Neka učenja središnje struje hinduizma možda se najviše približavaju sagledavanju te nefunkcionalnosti kao oblika kolektivne duševne bolesti. Nazivaju je maja, koprena zablude. Ramana Maharshi, jedan od najvećih indijskih mudraca, otvoreno tvrdi: »Um je maja«.

Budizam se koristi drukčijim pojmovima. Prema Buddhi, ljudski um u svom uobičajenom stanju stvara dukkhu, koju bismo mogli prevesti kao patnju, nezadovoljstvo i l i jednostavno bijedu. Buddha je sagledava kao značajku ljudskoga stanja. Kamo god krenuli, što god radili, kaže Buddha, susrest ćete se s dukkhom, a ona će se prije i l i poslije očitovati u svakoj situaciji.

Prema kršćanskim učenjima, uobičajeno kolektivno stanje čovječan­stva stanje je »izvornoga grijeha«. Grijeh je uvelike pogrešno shvaćena i pogrešno tumačena riječ. Doslovno prevedena s drevnog grčkog, na kojemu je napisan Novi zavjet, počiniti grijeh znači promašiti cilj, kao što strijelac može promašiti metu, stoga sagriješiti znači promašiti smisao ljudskoga postojanja. Znači živjeti nevješto, slijepo, i zbog toga patiti i uzrokovati patnju. Taj pojam, oslobođen kulturalnih naslaga i pogrešnih tumačenja, ukazuje na nefunkcionalnost prirođenu ljudskome stanju.

Postignuća čovječanstva dojmljiva su i neporeciva. Stvorili smo uzvišena djela na području glazbe, književnosti, slikarstva, graditeljstva i kiparstva. U novije vrijeme znanost i tehnologija uvele su radikalne promjene u naš način života i omogućile nam da radimo i stvaramo ono što bi se prije samo dvjesto godina smatralo čudotvornim. Nema dvojbe: ljudski je um iznimno inteligentan. No, i sama je njegova inteligencija okaljana ludilom. Znanost i tehnologija uvećale su razorni učinak nefunk­cionalnosti ljudskoga uma na naš planet, druge životne oblike i same ljude. Zbog toga tu nefunkcionalnost, to kolektivno ludilo, najjasnije možemo prepoznati u povijesti dvadesetoga stoljeća. Osim toga, ta se nefunkcionalnost zapravo pojačava, a njezino djelovanje ubrzava.

Prvi svjetski rat izbio je 1914. godine. Razorni i okrutni ratovi, potaknuti strahom, pohlepom i žudnjom za moći, uobičajena su pojava tijekom čitave ljudske povijesti, kao i ropstvo, mučenje i posvudašnje nasilje do kojega je dolazilo zbog religijskih i ideoloških razloga. Ljudi su više prepatili od ruke drugih ljudskih bića nego od prirodnih katastrofa. No, 1914. godine iznimno inteligentan ljudski um nije izmislio samo motor s unutarnjim sagorijevanjem, nego i bombe, strojnice, podmornice, bacače plamena i otrovni plin. Inteligencija u službi ludila! U statičnim rovovskim borbama

16 N O V A Z E M L J A

u Francuskoj i Belgiji milijuni muškaraca izginuli su zbog samo nekoliko kilometara blatnoga tla. Kad se 1918. godine rat okončao, preživjeli su s užasom i neshvaćanjem promatrali posljedice razaranja: deset milijuna ljudskih bića je ubijeno, a još mnogo više osakaćeno i l i unakaženo. Ljudsko ludilo nikada prije nije bilo toliko razorno po svojim posljedicama, niti tako bjelodano. Nisu ni znali da je to samo početak.

Do kraja stoljeća broj ljudi koji su umrli nasilnom smrću od ruke svojih bližnjih popeo se na više od stotinu milijuna. Nisu stradali samo u ratovima između nacija, nego i tijekom masovnih uništenja i genocida, kao što je smrt dvadeset milijuna »klasnih neprijatelja, špijuna i izdajnika« u Sovjetskom Savezu za vrijeme Staljina i l i neizrecivi užasi holokausta u nacističkoj Njemačkoj. Mnogi su poginuli u bezbrojnim sitnijim unutar­njim sukobima, kakav je bio Španjolski građanski rat i l i režim Crvenih Kmera u Kambodži, kad je ubijena četvrtina stanovništva te zemlje.

Dovoljno je pogledati vijesti da bismo shvatili kako oštrica ludila nije otupjela, nego se nastavlja i u dvadeset prvom stoljeću. Drugi vid kolek­tivne nefunkcionalnosti ljudskoga uma još je neviđeno nasilje kojim se ljudska bića odnose prema drugim životnim oblicima i samom planetu. Razaranje šuma koje stvaraju kisik te drugih biljnih i životinjskih vrsta, okrutno postupanje prema životinjama u uzgajalištima, trovanje rijeka, oceana i zraka. Ljudska bića, gonjena pohlepom, nimalo svjesna svoje povezanosti sa cjelinom, ustrajavaju u ponašanju koje, ako ga ništa ne spriječi, može dovesti samo do njihova vlastitog uništenja.

Kolektivna očitovanja ludila koje se skriva u samom središtu ljud­skoga stanja sačinjavaju veći dio ljudske povijesti. Ta je povijest u velikoj mjeri povijest ludila. Da je povijest čovječanstva klinička povijest bole­sti jednog jedinog ljudskog bića, dijagnoza bi morala glasiti: kronične paranoidne zablude, patološka sklonost ubojstvu te djela krajnjeg nasilja i okrutnosti prema zamišljenim »neprijateljima«, odnosno vlastitom nesvjesnom koje je projiciralo u vanjski svijet. Zločinačko ludilo s kratkim razdobljima lucidnosti.

Strah, pohlepa i žudnja za moći psihološke su poticajne sile skrivene ne samo u pozadini ratova i nasilja između nacija, plemena, religija i ideologija, nego su istodobno i uzrok neprestanih sukoba u osobnim odnosima. Ti osjećaji izazivaju iskrivljenje vašega doživljaja drugih ljudi i vas samih. Zbog njih pogrešno tumačite svaku situaciju, oni vas navode na pogrešno djelovanje s ciljem da se oslobodite straha i zadovoljite svoje sve veće potrebe, tu jamu bez dna koju nikada ne možete ispuniti.

No, važno je shvatiti da strah, pohlepa i žudnja za moći nisu nefunkcionalnost o kojoj govorimo, nego je i same te osjećaje stvorila

C v j e t a n j e l j u d s k e s v i j e s t i 17

nefunkcionalnost, duboko ukorijenjena kolektivna zabluda skrivena u mislima svakog ljudskog bića. Neka nam duhovna učenja govore da otpu­stimo strah i želju. No, takve su duhovne metode najčešće neuspješne. One nisu stigle do korijena nefunkcionalnosti. Strah, pohlepa i žudnja za moći nisu konačni, uzročni čimbenici. Pohvalno je i uzvišeno ako pokušavamo postati dobro i l i bolje ljudsko biće, ali u takvome pothvatu u konačnici ne možete uspjeti ako ne dođe do pomaka svijesti, zbog toga što je i to još uvijek dio iste nefunkcionalnosti, tananiji i uzvišeniji oblik poboljšavanja samoga sebe, sve većih želja i jačanja čovjekovog misaonog identiteta, njegove slike o sebi. Dobri ne možete postati ako pokušavate biti dobri, nego tek ako otkrijete dobrotu koja već prebiva u vama i dopustite joj da izroni na površinu. No, to se može dogoditi samo ako u vašem stanju svijesti dođe do temeljne promjene.

Povijest komunizma, izvorno nadahnutog plemenitim idealima, jasno prikazuje što se događa kad ljudi pokušaju promijeniti vanjsku stvarnost - stvarati novu zemlju - a da prije toga ništa nisu promijenili u svojoj unutarnjoj stvarnosti, u svome stanju svijesti. Planiraju, ali ne uzimaju u obzir temelj nefunkcionalnosti koje svako ljudsko biće nosi u sebi: ego.

Izranjanje nove svijesti Većini drevnih religija i duhovnih tradicija zajednička je spoznaja da je naše »normalno« stanje uma okaljano temeljnim nedostatkom. Međutim, iz tog uvida u narav ljudskoga stanja - mogli bismo ga nazvati lošom viješću - izranja i drugi uvid: dobra vijest o mogućnosti radikalne preo­brazbe ljudske svijesti. U hinduističkom učenju (a ponekad i u budizmu), ta se preobrazba naziva prosvjetljenjem. U Isusovim učenjima govori se o spasenju, a u budizmu o okončanju patnje. Oslobođenje i buđenje termini su koji također opisuju takvu preobrazbu.

Najuzvišenije postignuće čovječanstva nisu umjetnička djela, znanost i l i tehnologija, nego prepoznavanje vlastitog poremećaja, vlastitog ludila. U dalekoj prošlosti već je nekoliko pojedinaca shvatilo taj poremećaj. Muškarac imenom Gautama Siddhartha koji je živio u Indiji prije 2600 godina možda je bio prvi koji ga je apsolutno jasno sagledao. Poslije su ga prozvali Buddhom. Buddha znači »probuđeni«. Otprilike u isto doba u K i n i se pojavio drugi rano probuđeni učitelj čovječanstva. Ime mu je bilo Lao Tse. Ostavio je zapise o svojemu učenju u obliku jedne od najmudrijih duhovnih knjiga koje su ikada napisane, Tao Te Chingu.

Prepoznavanje vlastitog ludila je, dakako, znak buđenja zdravog uma, početak iscjeljivanja i transcendencije. Na ovom planetu počela se

18 N O V A Z E M L J A

pojavljivati nova dimenzija svijesti, prvo probno cvjetanje. Ti su se rijetki pojedinci tada obraćali svojim suvremenicima. Govorili su o grijehu, patnji, zabludi. Rekli su: »Pogledajte kako živite. Pogledajte što radite, patnju koju stvarate«. Ukazivali su na mogućnost buđenja iz kolektivne noćne more »normalnog« ljudskog postojanja. Pokazivali su put.

Svijet još nije bio spreman za njih, pa ipak su bil i vitalan i prijeko potreban dio ljudskoga buđenja. Njihovi su ih suvremenici uglavnom pogrešno shvaćali, kao i kasniji naraštaji. Iako su njihova učenja bila i jednostavna i snažna, ljudi su ih iskrivili i pogrešno tumačili, u nekim slučajevima još dok su ih bilježili njihovi učenici. Tijekom stoljeća dodane su im mnoge stvari koje ni na koji način nisu povezane s izvor­nim učenjima, nego su bile odrazi temeljnog nerazumijevanja. Ljudi su neke učitelje ismijavali, ozloglašavali i l i ubili. Druge su obožavali kao bogove. Učenja koja su pokazivala put za nadrastanje poremećaja ljudskoga uma, oslobođenje od kolektivnog ludila, bila su iskrivljena te su i sama postala dijelom ludila.

Tako su mnoge religije postale snage koje razdvajaju, umjesto da sje­dinjuju. Umjesto da okončaju nasilje i mržnju putem spoznaje o temeljnoj jednoti sveukupnoga života, izazvale su još veće nasilje i mržnju, još brojnije podjele među ljudima, kao i među različitim religijama, pa čak i u okvirima istih religija. Pretvarale su se u ideologije, sustave uvjerenja s kojima su se ljudi mogli poistovjetiti, i iskoristiti ih kako bi ojačali svoj lažni osjećaj vlastitoga ja. Zahvaljujući religijama mogli su vjerovati da su »u pravu«, a da drugi »griješe«, tako definirajući vlastiti identitet u odnosu na svoje neprijatelje, »druge«, »nevjernike« i l i »krivovjernike«, nerijetko smatrajući da im to daje pravo da ih ubijaju. Čovjek je stvorio »Boga« na svoju vlastitu sliku i priliku. Vječni, Beskonačni, onaj kojega se ne može imenovati, bio je sveden na mentalnog idola u kojega ste morali vjerovati i obožavati ga kao »svog« i l i »našeg Boga«.

Pa ipak, usprkos svim poremećenim djelima što su ih ljudi počinili u ime religije, Istina na koju religije ukazuju još blista u njihovoj jezgri. Još blista, koliko god zatamnjeno, kroz slojeve iskrivljenosti i pogrešnih tumačenja. No, posve je nevjerojatno da ćete biti u stanju zamijetiti tu bit ako niste stekli barem sitan uvid u Istinu u vlastitoj unutrašnjosti. Tijekom povijesti uvijek je bilo rijetkih pojedinaca koji su doživjeli pomak u svijesti, spoznavši u sebi ono prema čemu ukazuju sve religije. Da bi opisali tu nekonceptualnu Istinu, koristili su se idejnim okvirom vlastitih religija.

Zahvaljujući nekima od tih muškaraca i žena, unutar svih velikih religija razvile su se »škole« i l i pokreti koji su predstavljali ne samo ponovno otkrivanje, nego u nekim slučajevima i jačanje svjetlosti izvornoga

C v j e t a n j e l j u d s k e s v i j e s t i 19

nauka. Tako su u ranom i srednjovjekovnom kršćanstvu nastali gnosti­cizam i misticizam, u islamskoj religiji sufizam, hasidizam i kabala u judaizmu, advaita vedanta u hinduizmu, zen i dzogchen1* u budizmu. Većina tih škola suprotstavljale su se postojećim tradicijama. Odbacivale su mnoštvo slojeva koji su se nadograđivali jedan na drugi, slojeva otu-pljujućih konceptualizacija i mentalnih struktura uvjerenja te su ih zbog toga utvrđene religijske hijerarhije promatrale uglavnom sa sumnjom, a nerijetko i neprijateljski. Za razliku od glavne religijske struje, njihova su učenja naglašavala spoznaju i unutarnju preobrazbu. Zahvaljujući tim ezoterijskim školama i l i pokretima glavne su religije ponovno postigle preobrazbenu moć svojih izvornih učenja, iako im je u većini slučajeva mogla pristupiti samo šačica ljudi. Takvih ljudi nikada nije bilo dovoljno da bi imali bilo kakav značajniji učinak na duboko kolektivno nesvjesno većine. S vremenom su neke od tih škola i same preuzele pretjerano kruto ustrojstvo i l i koncepte te više nisu bile učinkovite.

Duhovnost i religija Kakva je uloga utemeljenih religija u buđenju nove svijesti? Mnogi su ljudi već svjesni razlike između duhovnosti i religije. Shvaćaju da posjedova­nje sustava uvjerenja, skupa misli koje smatrate apsolutnom istinom, ne donosi duhovnost, bez obzira kakva je narav tih uvjerenja. Zapravo, što više te misli (uvjerenja) usađujete u svoj identitet, to se više odvajate od duhovne dimenzije vlastitoga bića. Mnogi su »religiozni« ljudi zastali na toj razini. Istinu izjednačavaju s mišlju, a kako su se posve poistovjetili sa svojim mislima (umom), u nesvjesnom pokušaju da zaštite svoj identitet tvrde da istina pripada isključivo njima. Ne shvaćaju ograničenja misli. Ako ne vjerujete (ne mislite) isto što i oni, u njihovim očima griješite, a u ne osobito dalekoj prošlosti takvi su ljudi smatrali da to opravdava i vaše ubojstvo. Neki još i danas postupaju na takav način.

Nova duhovnost kao preobrazba svijesti u velikoj mjeri izranja izvan ustrojstava postojećih institucionaliziranih religija. Čak i u religijama u kojima je prevladavao um uvijek su postojala utočišta duhovnosti, iako su institucionalizirane hijerarhije imale osjećaj da ih to ugrožava i nerijetko su ih pokušavale iskorijeniti. Obuhvatno buđenje duhovno­sti izvan religijskih struktura posve je nova pojava. U prošlosti bi to bilo nezamislivo, osobito na Zapadu, kulturi kojom je od svih najviše dominirao razum, gdje je kršćanska crkva imala doslovno monopol na

1* Dzogchen, "Veliko savršenstvo-, prema nekim školama tibetanskog budizma označava prirodno, praiskonsko ili prirod­no stanje svakog osjetilnog bića, pa time i svakog čovjeka; središnji je dio učenja škole Nyingma, koja ga smatra naj­uzvišenijim putem prema prosvjetljenju (prim. prev.)

20 N O V A Z E M L J A

duhovnost. Niste mogli jednostavno ustati i održati duhovno preda­vanje i l i objaviti duhovnu knjigu ako vas za to nije ovlastila Crkva, a ako to nije učinila, ubrzo bi vas ušutkala. No, danas se čak i u nekim crkvama i religijama naslućuju znaci promjene. To nam grije srce i čovjek je zahvalan i na najsitnijim pokazateljima otvorenosti, kao kad je papa Ivan Pavao II. posjetio i džamiju i sinagogu.

Djelomično kao rezultat duhovnih učenja koja su izrasla izvan utemeljenih religija, ali i zahvaljujući pritjecanju drevne istočnjačke mudrosti, sve veći broj sljedbenika tradicionalnih religija u stanju je odbaciti poistovjećenje s formom, dogmom i krutim sustavima uvje­renja te otkriti izvorne dubine skrivene u vlastitim duhovnim tradici­jama, istodobno otkrivajući te iste dubine i u svojoj nutrini. Takvi ljudi spoznaju da čovjekova »duhovnost« nema nikakve veze s onim u što vjerujete, nego samo s vašim stanjem svijesti. To, pak, određuje vaš način djelovanja u svijetu i odnošenja prema drugim ljudima.

Oni koji nisu u stanju zaviriti iza vanjskoga oblika još se dublje ukopavaju u svoja uvjerenja, odnosno u svoj um. U ovom smo dobu svjedoci ne samo dosad neviđenog dotoka svijesti, nego i neviđenog ukopavanja i jačanja ega. Neke religijske institucije otvorit će se novoj svijesti. Druge će čvršće utemeljiti svoj dogmatski položaj i postati dio svih onih drugih ustrojstava, djela ljudskih ruku, kroz koje će se kolektivni ego braniti i »uzvratiti udarac«. Neke su crkve, sekte, kul ­tovi i religijski pokreti u svom temelju kolektivne nakupine ega, koje su se podjednako kruto poistovjetile sa svojim misaonim stavovima kao i sljedbenici bilo koje političke ideologije zatvorene za bilo kakvo alternativno tumačenje stvarnosti.

No, ego ne može izbjeći rastvaranje, i sva će se njegova okamenjena ustrojstva, bez obzira na to pripadaju li religijskim i l i nekim drugim institucijama, korporacijama i l i vladama, raspasti iznutra, koliko god se činilo da su duboko utemeljena. Prva će se srušiti najčvršće uteme­ljena ustrojstva, ona koja najviše odbijaju promjene. To se već dogo­dilo u slučaju sovjetskog komunizma. Kako se samo doimao duboko ukopanim, čvrstim i nedodirljivim, a ipak se za samo nekoliko godina raspao iznutra. To nitko nije predvidio. Svi smo se iznenadili. Još nas čeka mnoštvo takvih iznenađenja.

Hitnost preobrazbe Kad se stari način postojanja u svijetu suoči s radikalnom krizom, kad njegovo odnošenje s drugim ljudima i prirodnim carstvom više ne funkcionira, kad njegovu opstanku zaprijete naizgled nepremostivi

22 N O V A Z E M L J A

Ego nije ništa drugo nego poistovjećivanje s oblikom, što se prven­stveno odnosi na misaone oblike. Ako zlo posjeduje ikakvu stvarnost, a posjeduje samo relativnu, nikako apsolutnu, tada je to i njegova definicija: potpuno poistovjećivanje s oblikom, s tjelesnim, misaonim i emocionalnim oblicima. Zbog takvog shvaćanja uopće nismo svjesni svoje povezanosti sa cjelinom, nismo svjesni svoje istinske jednote sa svakim »drugim«, kao i sa samim Izvorom. Taj je zaborav izvorni grijeh, patnja i zabluda. Kad zabluda o krajnjoj odvojenosti podržava i upravlja svime što mislim, govorim i radim, kakav svijet tada mogu stvarati? Da bismo pronašli odgovor na to pitanje, promatrajte kako se ljudska bića međusobno odnose, pročitajte knjigu iz povijesti i l i večeras odgledajte vijesti na televiziji.

Ako ustrojstva ljudskoga uma ostanu nepromijenjena, uvijek ćemo na kraju ponovno stvarati u temelju isti svijet, ista zla, iste poremećaje.

Novo Nebo i nova Zemlja Ono što je nadahnulo naslov ove knjige potječe iz biblijskog proročanstva koje se danas doima primjenjivijim nego ikada prije u ljudskoj povijesti. Javlja se i u Starom i u Novom zavjetu i govori o propasti postojećega svjetskog poretka i izranjanju »novoga neba i nove Zemlje1«. Moramo shvatiti da Nebo, odnosno raj, nije određeno mjesto, nego se odnosi na unutarnje carstvo svijesti. To je ezoterijsko značenje riječi, a takvo je njegovo značenje i u Isusovim poukama. Zemlja je, pak, vanjsko očitovanje u obliku, koje je uvijek odraz unutarnjeg. Kolektivna ljud­ska svijest i život na ovom planetu duboko su povezani. »Novo Nebo« označava pojavu preobraženog stanja ljudske svijesti, a »nova Zemlja« njezin je odraz u fizičkome carstvu. Budući da su ljudski život i ljudska svijest u svojoj biti jedno sa životom na planetu, kako se rastvara stara svijest, tako neminovno u mnogim dijelovima planeta dolazi do sin-kronističkih, geografskih i klimatskih, prirodnih poremećaja, a neki se od njih već događaju.

02. Ego: trenutačno stanje čovječanstva

Bez obzira na to jesu li riječi izgovorene i pretvorene u zvukove i l i ostaju neizgovorene u obliku misli, one vas mogu gotovo hipnotički začarati. Lako se izgubiti u njima, lako je dopustiti da vas hipnotiziraju tako da implicitno povjerujete da, pridavši nečemu ime, znate što je to. No, istina glasi: vi ne znate što je to. Samo ste tajnu prekrili etiketom. Sve što postoji, ptica, stablo, pa čak i jednostavan kamen, a osobito ljudsko biće, u konačnici je nespoznatljivo, zbog toga što posjeduje nespoznatljive dubine. Mi možemo pojmiti i iskusiti samo površinski sloj stvarnosti, manji nego što je vrh ledene sante, te razmišljati o njemu.

Ne samo što je sve što postoji ispod površinskog izgleda povezano sa svime ostalim, nego je povezano i s Izvorom sveukupnoga života iz kojega je poteklo. Čak vam i kamen, a cvijet i l i ptica još lakše, mogu pokazati put koji vodi nazad Bogu, Izvoru, vama samima. Kad ih pogledate i l i primite u ruku i dopustite im da postoje, ne namećući im riječ i l i mentalnu etiketu, u vama se budi osjećaj strahopoštovanja i čuđenja. Bit cvijeta bez riječi vam se prenosi i odražava vam vašu vlastitu bit. To je ono što veliki umjetnici osjećaju i uspijevaju prenijeti u svojoj umjetnosti. Van Gogh nije rekao: »To je samo nekakva stara stolica«. Dugo ju je promatrao. Osjetio je njezino Postojanje. Tada je sjeo ispred platna i uzeo kist. Sam stolac mogao je prodati za nekoliko dolara. Slika tog istog stolca danas bi donijela više od 25 milijuna.

Ako svijet ne prekrivate riječima i etiketama, u život će nam se vratiti osjećaj čudesnoga koji smo odavno izgubili kad je čovječanstvo, umjesto da se koristi umom, postalo opsjednuto njime. U vaš se život vraća dubina. Stvari poprimaju novu svježinu. A najveće je čudo doživljaj vlastitoga, istinskog ja kao nečega što je postojalo prije bilo koje riječi, misli, etikete i slike. Da bi vam se to dogodilo, morate odvojiti svoj osjećaj vlastite osobnosti, Postojanja, od svih stvari s kojima se pomiješao, odnosno poistovjetio. Ova knjiga upravo i govori o takvome rasplitanju.

Što ste hitriji u pridavanju verbalnih i l i mentalnih etiketa stvarima, ljudima i l i situacijama, to vam plića i beživotnija postaje vlastita stvarnost

24 N O V A Z E M L J A

i to ste više umrtvljeni u odnosu prema stvarnosti, prema čudesnosti života koji se neprestano odvija u vama i oko vas. Na taj način možete postati pametni, ali gubite mudrost, kao i radost, ljubav, stvaralaštvo i živahnost. Oni se skrivaju u nepomičnoj provaliji između opažaja i tumačenja. Jasno je da se moramo koristiti riječima i mislima. One posjeduju vlastitu ljepotu, ali zar moramo biti njihovi zarobljenici?

Riječi stvarnost svode na nešto što ljudski um može shvatiti, a to nije osobito mnogo. Jezik se sastoji od pet temeljnih zvukova koje stvaraju glasnice. To su samoglasnici a, e, i, o, u. Drugi zvuci su suglasnici koji se stvaraju pritiskom zraka: s, f, g i ostali. Vjerujete li da bi kombinacija takvih temeljnih zvukova ikada mogla objasniti tko ste vi , krajnju svrhu svemira i l i čak ono što su stablo i l i kamen u svojoj biti?

Prividno ja Riječ »ja« utjelovljuje najveću pogrešku i najdublju istinu, ovisno o tome kako je koristimo. U uobičajenoj upotrebi nije samo jedna od najčešće korištenih riječi u jeziku (zajedno s ostalim povezanim riječima »mene«, »moje«, »meni« i »sa mnom«), nego je i jedna od riječi koje najviše navode na pogrešne zaključke. U običnoj, svakodnevnoj upotrebi »ja« utjelov­ljuje praiskonsku pogrešku, pogrešno shvaćanje čovjekove osobnosti, prividan dojam identiteta. To je ego. O tome prividnom dojmu vlastitoga identiteta Albert Einstein je, sa svojim dubokim uvidima ne samo na području prostora i vremena, nego i na području ljudske naravi, govo­rio kao o »optičkom prividu svijesti«. Prividno ja tada postaje temelj svih daljnjih tumačenja, bolje rečeno pogrešnih tumačenja stvarnosti, svih misaonih procesa, međuodnosa i odnosa. Vaša stvarnost postaje odraz izvornog privida.

Dobro je ako privid možete prepoznati kao privid, jer se on tada rastvara. Prepoznavanje privida dovodi do njegova okončanja. Opstanak mu ovisi o vašem pogrešnom uvjerenju da je stvaran. Kad spoznate tko niste, stvarnost onoga što jeste sama se pojavljuje. To se događa dok polagano i pažljivo čitate ovo i sljedeće poglavlje, koja govore o svojstvima lažnoga ja, ega. Kakva je, dakle, narav toga prividnoga ja?

Vi niste ono na što uobičajeno mislite govoreći »ja«. Zbog čudovišnog čina umanjivanja beskonačna dubina vaše osobnosti pogrešno je poistovjećena sa zvukom koji stvaraju glasnice i l i s mišlju o »ja« u vašem umu i o svemu onome sa čime poistovjećujete to »ja«. Na što se, dakle, odnose uobičajeno »ja« te s njime povezani »meni«, »mene«, »moje« i »sa mnom«?

Kad maleno dijete nauči da je skup zvukova koji proizvode glasnice roditelja njegovo ime, tada tu riječ, koja u umu postaje misao, počinje

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 25

izjednačavati sa svojom osobnošću. Na tom stupnju neka djeca o sebi govore u trećem licu. »Johnny je gladan«. Uskoro nauče čarobnu riječ »ja« i izjednačavaju je sa svojim imenom, koje su već poistovjetili s vlastitom osobnošću. Tada dolaze druge misli i stapaju se s izvornom mišlju o »ja«. Sljedeći su korak misli o meni i o mojem, koje označavaju ono što je na neki način dio toga »ja«. Tu je riječ o poistovjećivanju s predmetima, što znači da stvarima, ali u konačnici mislima koje predstavljaju stvari, pridajemo osjećaj vlastitoga ja, zbog čega iz njih crpimo osjećaj identiteta. Kad se »moja« igračka razbije i l i mi je netko oduzme, javlja se duboka patnja. Ne zbog nekakve bitne vrijednosti te igračke, jer će dijete uskoro izgubiti zanimanje za nju i zamijenit će je drugim igračkama i drugim predmetima, nego zbog pomisli na »moje«. Igračka postaje dio djetetovog osjećaja vlastite osobnosti, vlastitoga »ja« koje se razvija.

Dok dijete odrasta, izvorna misao o »ja« privlači druge misli: poisto­vjećuje se sa spolom, vlastitim stvarima, tijelom doživljenim osjetilima, s nacionalnošću, rasom, religijom, zvanjem. Druge stvari s kojima se »ja« poistovjećuje su uloge - majke, oca, supruga, supruge i slično - nagomi­lano znanje i l i mišljenja, sklonosti i nesklonosti, a također i stvari koje su se »meni« dogodile u prošlosti, a uspomene na te događaje su misli koje dodatno definiraju moj dojam o sebi u obliku »mene i moje priče«. To su samo neke od stvari iz kojih ljudi crpe osjećaj vlastitog identiteta. U konačnici to su samo misli koje na okupu jedva drži činjenica da su prožete osjećajem mojega ja. Ta je misaona tvorevina ono na što uobi­čajeno mislimo kad kažemo »ja«. Preciznije rečeno, najčešće to niste vi koji govorite kad kažete i l i mislite »ja«, nego jedan vid te misaone tvorevine, egoistično ja. Kad se probudite, i dalje ćete koristiti riječ »ja«, ali će ona potjecati s mnogo veće dubine, iz vaše nutrine.

Većina ljudi još je posve poistovjećena s beskonačnom bujicom misli, s kompulzivnim razmišljanjem, koje je uglavnom besmisleno i stalno se ponavlja. Za njih ne postoji »ja« koje bi bilo odvojeno od misaonih procesa i emocija koje ih prate. To je značenje duhovne nesvjesnosti. Kad im kažete da glas u njihovoj glavi nikada ne prestaje govoriti, pitaju: »Kakav glas?«, i l i ljutito poriču njegovo postojanje, iako je to dakako zaista glas, mislilac, nezamijećeni um. Njega bismo gotovo mogli smatrati bićem koje je opsjednulo čovjeka.

Neki ljudi nikada ne zaboravljaju prvu nit koju su odvojili od svojih misli i tako nakratko iskusili pomak u identitetu zbog kojega su shva­ti l i da nisu samo sadržaj vlastita uma, nego svijest u pozadini. Kod drugih se to događa tako neprimjetno da jedva i zapaze bujicu radosti i unutarnjeg mira, ne znajući zbog čega se tako osjećaju.

26 N O V A Z E M L J A

Glas u glavi Prvi uvid o svjesnosti stekao sam kao student prve godine Londonskog sveučilišta. Dvaput tjedno podzemnom željeznicom odlazio sam u sveučilišnu knjižnicu, najčešće oko devet sati ujutro, negdje pri kraju jutarnjih gužvi. Jednom je preko puta mene sjedila tridesetogodišnja-kinja. Već sam je viđao u vlaku. Morali ste je zamijetiti. Iako je vlak bio krcat, sjedala pokraj nje bila su slobodna, nedvojbeno zato što se doimala poremećenom. Izgledala je iznimno napeta i neprestano je glasno i ljutito razgovarala sama sa sobom. Bila je tako zaokupljena svojim mislima da se činilo kako uopće nije svjesna drugih ljudi u svojoj okolini. Glava joj je bila spuštena i lagano nagnuta ulijevo, kao da se obraća nekome na praznom sjedalu pokraj nje. Iako se ne sjećam točno sadržaja, njezin je monolog tekao otprilike ovako: »A onda mi je rekla... pa sam joj rekla ti si lažljivica kako se usuđuješ optužiti me za.. . kad si ti zapravo uvijek iskorištavala mene, ja sam ti vjerovala, a ti si me iznevjerila«. U glasu joj se osjećala ljutnja povrijeđene osobe koja mora obraniti svoj položaj da je drugi ne bi uništili.

Kad se vlak približio postaji na Tottenham Court Roadu, ustala je i krenula prema vratima, ne prekidajući bujicu riječi koje su joj izvirale iz usta. To je bila i moja stanica, stoga sam stao iza nje. Kad smo se našli na ulici, krenula je prema trgu Bedford, zaokupljena svojim zamišljenim dijalogom, bijesno optužujući i braneći svoj stav. U meni se probudila znatiželja, te sam je odlučio slijediti sve dok hoda manje-više mojim smjerom. Iako je bila zaokupljena razgovorom, izgledalo je da zna kamo ide. Uskoro smo se približili dojmljivoj zgradi senata, visokogradnji iz 30-ih godina 20. stoljeća, središnjoj administrativnoj zgradi i ujedno knjižnici Sveučilišta. Zaprepastio sam se. Zar je moguće da nam je odredište isto? Uistinu se uputila onamo. Je li profesorica, studentica, činovnica, knjižničarka? Možda sudjeluje u nekakvom psihološkom istraživanju. Odgovor nikada nisam saznao. Nalazio sam se dvadesetak koraka iza nje i dok sam ušao u zgradu (koja je, ironično, predstavljala sjedište »misaone policije« iz filmske verzije romana Georgea Orwella, 1984.), žena je već nestala u jednom od dizala.

Taj me događaj na neki način uznemirio. Kao zreli dvadesetpeto-godišnji student prve godine, sebe sam doživljavao kao intelektualca u razvoju, uvjeren da je sve odgovore na dvojbe ljudskoga postojanja moguće otkriti umom, odnosno razmišljanjem. Još nisam spoznao da je upravo razmišljanje lišeno svijesti glavna dvojba ljudskoga postojanja. Profesorima sam se divio kao mudracima koji imaju sve odgovore, a sveučilištu kao hramu znanja. Kako bi poremećena osoba mogla biti dijelom toga svijeta?

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 27

Još u muškom zahodu, prije nego što sam otišao u knjižnicu, razmi­šljao sam o svojoj suputnici. Perući ruke, pomislio sam: »Nadam se da neću završiti poput nje«. Muškarac pokraj mene dobacio mi je pogled, a ja sam se užasnuo shvativši da te riječi nisam samo pomislio, nego ih promrmljao. »Bože moj, već sam joj postao nalik«, pomislio sam. Zar moj um nije podjednako neprestano aktivan poput njezina? Među nama su postojale samo sitne razlike. Činilo se da je temeljna emocija u pozadini njezina razmišljanja bio bijes. U mom slučaju radilo se uglav­nom o tjeskobi. Ona je razmišljala naglas. Ja sam razmišljao uglavnom u sebi. Ako je ona luda, tada smo ludi i svi mi ostali, uključujući i mene. Razlike su se svodile samo na stupanj ludosti.

Na trenutak sam se uspio odvojiti od vlastitoga uma i sagledati ga s nekog dubljeg stajališta. Dogodio se kratki pomak od razmišljanja do svjesnosti. Još sam se nalazio u muškome zahodu, ali sada sam bio sam, promatrajući se u zrcalu. U tome trenutku odvajanja od uma glasno sam se nasmijao. Možda je izgledalo kao da sam poludio, ali to je bio smijeh zdrave pameti, smijeh debelog Buddhe. »Život nije toliko ozbiljan koliko ga moj um želi prikazati.« Izgledalo mi je da mi smijeh to poručuje. No, to je bio samo trenutak i ubrzo sam ga zaboravio. Sljedeće tri godine proživio sam u tjeskobi i depresiji, potpuno se poistovjetivši s umom. Prije nego što mi se svjesnost vratila, našao sam se na korak do samoubojstva, a tada to više nije bio samo trenutak. Oslobodio sam se kompulzivnog razmišljanja i lažnog »ja«, izmišljotine uma.

Navedeni događaj ne samo što mi je pružio prvi uvid u svjesnost, nego mi je usadio i prvu dvojbu u pogledu apsolutne valjanosti ljud­skoga uma. Nekoliko mjeseci poslije tragičan događaj pojačao je moje dvojbe. U ponedjeljak ujutro došli smo na predavanje profesora čijemu sam se umu uvelike divio, ali su nam s tugom obavijestili da je tijekom vikenda počinio samoubojstvo. Zapanjio sam se. Bio je iznimno cijenjen profesor i činilo mi se da zna sve. Međutim, još nisam uspio pronaći alternativu razvoju uma. Nisam još shvaćao da je razmišljanje samo sićušan vid čovjekove svijesti, niti sam znao bilo što o egu, a kamoli da bih ga bio u stanju otkriti u sebi.

Sadržaj i ustrojstvo ega Egoistični um potpuno uvjetuje prošlost. To je uvjetovanje dvostruko, a sastoji se od sadržaja i ustrojstva.

U slučaju djeteta koje tužno plače zbog toga što mu je netko oduzeo igračku, igračka predstavlja sadržaj. Ne može se zamijeniti ni s jednim

28 N O V A Z E M L J A

drugim sadržajem, bilo kojom drugom igračkom il i predmetom. Sadržaj s kojim se identificirate uvjetovan je vašom okolinom, odgojem i kulturom u kojoj živite. Kad je riječ o patnji izazvanoj njezinim gubitkom, nije važno je li dijete bogato i l i siromašno, je li igračka komad drveta u obliku životinje i l i sofisticirana elektronička naprava. Razlog zbog kojega se javlja takva duboka patnja skriva se u riječi »moje«, i taj razlog predstavlja ustrojstvo ega. Nesvjesna prisila da svoj identitet poboljšamo povezivanjem s pred­metom ugrađena je u samo ustrojstvo egoističnog uma.

Identifikacija je jedno od najtemeljnijih ustrojstava uma putem kojih nastaje ego. Riječ »identifikacija« izvedena je iz latinske riječi idem, u značenju »isto« i facere, što znači »napraviti«. Kad se s nečim identificiram, to »radim istim«. Istim u odnosu na što? Istim kao ja. Obdarim ga osje­ćajem vlastitoga ja, i stoga postaje dio mojega »identiteta«. Identificiranje sa stvarima jedna je od najosnovnijih razina identifikacije: moja igračka poslije postaje moj automobil, moja kuća, moja odjeća i tako dalje. Sebe pokušavam pronaći u stvarima, ali u tome nikada ne mogu u potpunosti uspjeti i na kraju se gubim u njima. To je sudbina ega.

Poistovjećivanje sa stvarima Ljudi u oglašavačkoj industriji jako dobro znaju da potrošače, žele li im prodati stvari koje im zapravo nisu potrebne, moraju uvjeriti kako će te stvari na neki način poboljšati njihovu sliku o sebi i u vlastitim i u tuđim očima. Drugim riječima, da će dodati nešto njihovu osjećaju vlastite osobnosti. To, primjerice, postižu govoreći vam da ćete se izdva­jati iz gomile ako koristite neki proizvod, što podrazumijeva da ćete s njim biti još sličniji sebi. U vašim mislima mogu izazvati asocijaciju između proizvoda i slavne osobe i l i mladenačke i privlačne, sretne osobe. U tu svrhu koriste čak i slike starih i l i preminulih slavnih osoba u naponu snage. Neizgovorena je zamisao da ćete, kupite li taj proi­zvod, zahvaljujući nekoj čaroliji, i vi postati nalik njima, bolje rečeno, njihovoj površinskoj slici. Tako u mnogim slučajevima ne kupujete proizvod, nego predmet koji vam »poboljšava identitet«. Robne marke su prvenstveno kolektivni identiteti koje kupujete. Takvi su proizvodi skupi i stoga »ekskluzivni«. Kad bi ih svi mogli kupovati, izgubili bi svoju psihološku vrijednost, a vama bi preostala samo njihova materi­jalnu vrijednost, koja se vjerojatno svodi samo na djelić onoga što ste za njih platili.

Stvari s kojima se poistovjećujete razlikuju se od osobe do osobe, ovisno o dobi, spolu, prihodu, društvenoj klasi, modi, kulturi u kojoj živite i slično tome. Ono sa čime se poistovjećujete odnosi se na sadržaj,

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 29

a nesvjesna prisila za poistovjećivanjem pripada ustrojstvu. To je jedan od najosnovnijih načina djelovanja ega.

Paradoksalno je da takozvano potrošačko društvo na životu odr­žava činjenica da pokušaj pronalaženja sebe kroz stvari ne uspijeva. Zadovoljstvo ega je kratkotrajno i stoga uvijek tražite sve više i sve više kupujete.

Dakako, u ovoj fizičkoj dimenziji u kojoj prebiva naše površinsko ja stvari su prijeko potreban i neizostavan dio života. Potrebne su nam kuće, odjeća, namještaj, alat, prijevoz. U našem životu možda ima i onih stvari koje cijenimo zbog njihove ljepote i l i istinske kvalitete. Svijet stvari trebamo poštovati, a ne prezirati. Svaka stvar ima svoje Postojanje, svaka je privremeni oblik koji ima svoje podrijetlo u bezobličnom Životu, izvoru sviju stvari, svih tijela i svih oblika. U većini drevnih kultura ljudi su vje­rovali da u svemu, čak i u takozvanim neživim predmetima, prebiva živi duh, i u tom su smislu bili bliži istini nego što smo mi danas. Kad živite u svijetu umrtvljenom misaonim apstrakcijama, više ne osjećate životnost svemira. Većina ljudi ne nastanjuje živuću stvarnost, nego misaonu.

No, stvari ne možemo uistinu poštovati ako ih koristimo kao sredstvo poboljšanja samih sebe, odnosno, ako kroz njih pokušavamo pronaći sebe. Upravo tako postupa ego. Poistovjećivanje ega sa stvarima stvara vezanost uz predmete, opsjednutost predmetima, koja pak stvara naše potrošačko društvo i gospodarska ustrojstva u kojima je jedino mjerilo napretka imati uvijek sve više. Nesuzdržana žudnja za sve većim bro­jem stvari, za beskonačnim rastom, poremećaj je i bolest. To je onaj isti poremećaj koji se očituje u kancerogenim stanicama, čiji je jedini cilj vlastito umnožavanje, posve nesvjesne da uništavajući organizam čiji su dio same dovode do vlastitog uništenja. Neki su ekonomisti toliko opsjednuti idejom rasta da se ne mogu osloboditi te riječi, pa i recesiju nazivaju razdobljem »negativnog rasta«.

Velik dio života mnogih ljudi zauzima opsesivna zaokupljenost stvarima. Zbog toga je jedno od zala našega doba naglo povećanje broja predmeta. Kad ne možete osjetiti život koji jeste, svoj ćete život vjerojatno ispuniti stvarima. Predlažem vam duhovnu metodu u kojoj ćete samopromatranjem istražiti svoj odnos sa svijetom stvari, a osobito onih stvari koje označavate riječju »moje«. Morate biti pažljivi i iskreni da biste otkrili, primjerice, je li vaš osjećaj vlastite vrijednosti blisko povezan sa stvarima koje posjedujete. Izazivaju li neke stvari u vama tanani osjećaj važnosti i l i nadmoćnosti? Ako ih nemate, izaziva li to u vama osjećaj manje vrijednosti u odnosu na one koji imaju više od vas? Spominjete li u razgovoru stvari koje imate i l i se hvalite s njima

30 N O V A Z E M L J A

kako biste povećali osjećaj vlastite vrijednosti u nečijim očima, a samim tim i u vlastitima? Osjećate li negodovanje i l i bijes, imate li osjećaj da ste na neki način poniženi ako netko ima više od vas i l i ako izgubite nešto što cijenite?

Izgubljeni prsten Dok sam kao savjetnik i duhovni učitelj razgovarao s ljudima, dvaput tjedno sam posjećivao ženu oboljelu od raka. Bila je učiteljica, otprilike četrdesetpetogodišnjakinja, a liječnici joj nisu davali više od nekoliko mjeseci života. Ponekad bismo razmijenili poneku riječ, ali uglavnom bismo šutke sjedili zajedno, i za to vrijeme žena je doživjela svoje prve uvide u smirenost vlastite unutrašnjosti koju nikada nije upoznala dok je bila zauzeta poslom učiteljice.

No, jednoga dana zatekao sam je jako uznemirenu i bijesnu. »Što se dogodilo?« upitao sam. Nestao je njezin dijamantni prsten velike novčane i sentimentalne vrijednosti. Bila je sigurna da joj ga je ukrala žena koja je svakoga dana dolazila na nekoliko sati brinuti se o njoj. Rekla je da joj nije jasno kako bi itko mogao biti toliko bezosjećajan i bešćutan da to napravi. Upitala me bi li se trebala suočiti s tom ženom i l i bi bilo bolje da odmah nazove policiju. Rekao sam da joj ne mogu savjetovati što da napravi, ali sam je zamolio da razmisli koliko joj je u tom trenutku njezina života važan taj prsten i l i bilo što drugo. »Ne razumijete«, odgovorila je. »To je bio prsten moje bake. Nosila sam ga svakoga dana dok se nisam razboljela i dok mi ruke nisu natekle. Za mene to nije samo prsten. Kako ne bih bila zabrinuta?«

Hitrina kojom mi je odgovorila te bijes i obrambeni stav u njezinu glasu govorili su mi da još nije postala dovoljno prisutna da bi se mogla zagledati u sebe i odvojiti svoju reakciju od događaja te ih oboje razmo­triti. Ljutnja i obrambeni stav bili su znaci da kroz nju još govori ego. Rekao sam: »Postavit ću vam nekoliko pitanja, ali ne morate mi odmah odgovoriti, nego razmislite biste li odgovore mogli pronaći u sebi. Nakon svakog pitanja nakratko ću zastati. Kad se odgovor pojavi, možda neće biti uvijek u obliku riječi«. Rekla mi je da je spremna saslušati me. Upitao sam je: »Shvaćate U da ćete se u jednom trenutku, a možda i ubrzo, morati odreći toga prstena? Koliko vam je još vremena potrebno prije nego što ćete biti u stanju odvojiti se od njega? Hoćete li postati manje vrijedni kad ga se odreknete? Hoće li se ono što vi jeste nekako smanjiti tim gubitkom?« Nakon posljednjeg pitanja zavladala je poduža tišina.

Kad je žena ponovno progovorila, na licu joj je blistao osmijeh i doimala se smirenom. »Posljednje pitanje navelo me da shvatim nešto

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 31

važno. Najprije sam u mislima potražila odgovor, i moj umje rekao: 'Da, naravno da ću biti manje vrijedna'. Tada sam ponovno sebi postavila pitanje: 'Hoće li se nekako umanjiti ono što ja jesam?' Ovaj put pokušala sam osjetiti, a ne smisliti odgovor. Iznenada sam osjetila svoju bit. To mi se nikada prije nije dogodilo. Ako tako snažno mogu osjetiti ono što jesam, tada ono što ja jesam uopće nije umanjeno. Još ga i sada osjećam, kao nešto spokojno, ali i jako životno.«

»To je radost Postojanja«, odvratio sam. »Možete je osjetiti samo kad se odvojite od misli. Postojanje se mora osjetiti. Ne može se misliti. Ego ne zna za njega, jer se sastoji od misli. Prsten se zapravo nalazio u vašoj glavi kao misao koju ste pogrešno shvaćali kao osjećaj vlastite osobnosti. Mis l i l i ste da se u tome prstenu nalazi vaša osobnost i l i dio nje.

Sve ono za čime ego traga i za što se veže samo su zamjene za Postojanje koje ne može osjetiti. Stvari možete cijeniti i brinuti o njima, ali kad god se vežete za njih možete biti sigurni da je riječ o egu. Vi ste zapravo nikada ne vežete za stvar, nego za misao u kojoj se javljaju riječi ja, mene i l i moje. Kad god u potpunosti prihvatite gubitak, prerastate ego te se pojavljuje ono što vi jeste, Ja jesam, koje je sama svjesnost.«

Odgovorila je: »Sada razumijem Isusove riječi koje mi nikada prije nisu bile razumljive: A k o ti netko uzme košulju, daj mu i kaput'«.

»Tako je«, dometnuo sam. »To ne znači da nikada ne trebate zaklju­čavati vrata, nego samo da je ponekad otpuštanje stvari daleko moćniji čin nego ako ih branite i l i ovisite o njima.«

Tijekom posljednjih nekoliko tjedana života, dok joj je tijelo posta­jalo sve slabije, žena je sve više zračila, kao da kroz nju blista svjetlost. Poklonila je mnogo svojih stvari, a neke i ženi koja je, prema njezinu mišljenju, ukrala prsten, i sa svakim poklonom postajala je sve rado­snija. Kad me nazvala njezina majka i rekla mi da je preminula, također je spomenula da su nakon njezine smrti prsten pronašli u ormariću s lijekovima u kupaonici. Je li žena vratila prsten i l i je čitavo vrijeme bio ondje? To nikada nećemo saznati. No, jedno znamo: život će vam pružiti upravo ono iskustvo koje je najkorisnije za evoluciju vaše svijesti. Kako znate da vam je to iskustvo potrebno? Po tome što je to iskustvo ono koje se događa ovoga trenutka.

Je li stoga pogrešno ponositi se svojim stvarima i l i osjećati zavist prema ljudima koji imaju više od vas? Uopće nije. Taj osjećaj ponosa, potreba za isticanjem, očigledno poboljšanje vlastite osobnosti posjedo­vanjem »više od« drugih i umanjivanjem zbog toga što imate »manje« nije ni pravilan ni pogrešan - riječ je o egu. Ego ne griješi, samo nije svjestan. Kad promatrate ego u sebi, počinjete ga nadrastati. Nemojte

32 N O V A Z E M L J A

ga shvaćati previše ozbiljno. Kad u sebi zamijetite egoistične postupke, osmjehnite se. Ponekad biste se mogli i nasmijati. Kako je ego tako dugo mogao zavaravati čovječanstvo? Nadasve, budite svjesni da ego nije osoban. Vi niste ego. Smatrate li da je ego vaš osobni problem, tada je i to samo egoistično razmišljanje.

Privid vlasništva Što uistinu znači nešto »posjedovati«? Što znači kad nešto postaje »moje«? Stojite li na ulici u New Yorku, pokažete prema golemom neboderu i kažete: »To je moja zgrada. Posjedujem je«, i l i ste jako imućni, i l i ste u zabludi, i l i lažete. Kako god bilo, pričate priču u kojoj se misaoni oblik »ja« i misaoni oblik »zgrada« stapaju u jedno. Tako funkcionira misaoni pojam vlasništva. Kad bi se svi suglasili s vašom pričom, tada biste potpisanim dokumentima mogli potvrditi njihovo slaganje. Imućni ste. Ako se nitko ne složi s vašom pričom, poslat će vas psihijatru. Ili patite od zabluda i l i ste kompulzivni lažljivac.

Važno je shvatiti da priča i misaoni oblici koji je čine, bez obzira na to slažu li se ljudi s vama i l i ne, ni na koji način nisu povezani s vašom osobnošću. Čak i ako se svi slože s vama, u konačnici je riječ o fikciji. Mnogi ljudi sve dok se ne nađu na samrtnoj postelji i dok se ne oslobode vanjskih stvari ne shvaćaju da ništa nikada nema nikakve veze s tim tko vi jeste. Na pragu smrti čitava zamisao vlasništva razotkriva se kao apsolutno besmislena. U posljednjim trenucima života ljudi također shvaćaju da je ono za čime su uistinu tragali, njihovo Biće, zapravo uvijek već postojalo dok su oni tijekom čitavoga života tražili potpuniji osjećaj vlastitoga ja, samo su ga uvelike zamaglili poistovjećivanjem sa stvarima, što u konačnici znači da su se poistovjećivali s umom.

»Blago siromasima u duhu«, rekao je Isus, »jer je njihovo kraljevstvo nebesko«1. Što znači »siromasima u duhu«? Znači da nemaju unutarnje prtljage. Nemaju identifikacija. Nisu se poistovjetili sa stvarima, kao ni s bilo kojim mentalnim idejama koje u sebi nose osjećaj ja. A što je »kra­ljevstvo nebesko«? Jednostavna, ali duboka radost Postojanja koju osjećate kad otpustite identifikacije i tako postanete »siromasi u duhu«.

Zbog toga je odricanje od sveukupnog vlasništva drevna duhovna praksa i na Istoku i na Zapadu. No, odricanje od stvari neće vas automat­ski osloboditi ega. Ego će pokušati osigurati svoj opstanak tražeći nešto drugo sa čime bi se mogao identificirati, primjerice, mentalnu sliku vas kao osobe koja je nadrasla zanimanje za materijalno posjedovanje i stoga je nadmoćna, duhovnija od drugih. Ima ljudi koji su se odrekli svega

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 33

što posjeduju, ali im je ego veći od ega milijunaša. Ako odbacite jednu vrstu identifikacije, ego će ubrzo pronaći drugu. Njemu u konačnici nije važno sa čime će se poistovjetiti sve dok ima bilo kakav identitet. Drugi misaoni oblik, drugi mentalni stav koji bi mogao zamijeniti poistovjeći­vanje s vlastitim stvarima je borba protiv potrošačkog društva i l i protiv privatnog vlasništva. Kroz njih biste mogli pokazati da ste u pravu, a drugi griješe. Kao što ćemo vidjeti poslije, pokazati vlastitu ispravnost i pogreške drugih jedan je od glavnih misaonih obrazaca ega, jedan od glavnih oblika nesvjesnosti. Drugim riječima, sadržaj ega može se mijenjati, ali ne mijenja se ustrojstvo uma koje ga drži na životu.

Jedna od nesvjesnih pretpostavki jest i ta da će zbog poistovjećivanja s predmetom kroz fikciju vlasništva očigledna čvrstoća i trajnost toga materijalnog predmeta vašem osjećaju vlastitoga ja pružiti veću čvrstoću i trajnost. To se osobito odnosi na zgrade, a još više na zemlju, budući da je to jedino što možete posjedovati, a nitko ga ne može uništiti. Apsurdnost posjedovanja nečega postaje još očiglednija u slučaju zemlje. U razdobljima naseljavanja bijelaca domoroci Sjeverne Amerike vlasništvo nad zemljom smatrali su neshvatljivom idejom. Stoga su je izgubili kad su ih Europljani naveli da potpišu komade papira koji su im bili podjednako neshvatljivi. Osjećali su da pripadaju zemlji, ali zemlja nije pripadala njima.

Ego je sklon izjednačavati posjedovanje s Postojanjem: imam, dakle jesam. Što više imam, to više jesam. Ego živi u usporedbama. Kako vas vide drugi, pretvara se u to kako vi vidite sebe. Kad bi svi ljudi živjeli u v i l i i l i kad bi svi bi l i bogati, vaša vila i l i vaše bogatstvo više ne bi mogli poboljšavati vaš osjećaj vlastite osobnosti. Tada biste se mogli preseliti u jednostavnu kućicu, odreći se svojega bogatstva i ponovno uspostaviti vlastiti identitet sagledavajući sebe kao biće koje je duhovnije od drugih, a i drugi bi vas takvim vidjeli. Kako vas vide drugi pretvara se u zrcalo koje vam govori kakvi ste i tko ste. Osjećaj vlastite vrijednosti koji ima ego u većini je slučajeva blisko povezan s vrijednošću koju imate u očima drugih. Drugi su vam potrebni kako bi vam pružili osjećaj vlastite osobnosti, a ako živite u kulturi koja u velikoj mjeri izjednačava vlastitu vrijednost s onim što imate i koliko imate, ako ne možete odbaciti tu kolektivnu zabludu, tada ćete čitavog života biti osuđeni da tragate za stvarima, u jalovoj nadi da ćete u njima pronaći svoju vrijednost i dovršenje svoje osobnosti.

Kako se možete osloboditi vezanosti uz stvari? Nemojte ni pokušavati. To nije moguće. Vezanost uz stvari sama otpada kad više ne pokuša­vate pronaći sebe u njima. U međuvremenu samo budite svjesni svoje vezanosti. Ponekad možda i niste svjesni da ste vezani uz nešto dok to

34 N O V A Z E M L J A

ne izgubite i l i dok niste u opasnosti od gubitka. Ako se tada uzrujate i l i zabrinete, znači da ste vezani. Ako ste svjesni da ste se poistovjetili s nečim, tada to poistovjećivanje više nije sveobuhvatno. »Ja sam svjesnost koja je svjesna da postoji vezanost.« To je početak preobrazbe svijesti.

Želja: sve veće potrebe Ego se poistovjećuje s posjedovanjem, ali je njegovo zadovoljstvo posjedovanim relativno plitko i kratkotrajno. U njemu se zadržava prikriven i duboko ukorijenjen osjećaj nezadovoljstva, nepotpunosti, »nedovoljnosti«. »Još nemam dovoljno«, kaže ego, a time zapravo misli: »Još nisam dovoljno«.

Kao što smo vidjeli, posjedovanje, odnosno ideja vlasništva, fikcija je koju stvara ego kako bi samome sebi osigurao čvrstoću i trajnost te se istaknuo i postao poseban. No, budući da sebe ne možete pronaći u posjedovanju, ispod toga se skriva drugi, moćniji poriv, koji se odnosi na ustrojstvo ega: potreba za sve većim brojem stvari, koju bismo također mogli nazvati »željom«. Nijedan ego ne može dugo preživjeti ako ne želi sve više. Stoga želje održavaju ego na životu mnogo više nego posjedovanje. Ego želi željeti više nego što želi imati. Zbog toga blijedo zadovoljstvo posjedovanja uvijek zamjenjuju nove želje. To je psihološka potreba za sve više stvari s kojima se može poistovjetiti. Riječ je o ovisničkoj, a ne izvornoj potrebi.

U nekim slučajevima psihološka potreba za sve više stvari i l i osjećaj da nema dovoljno, koji je toliko svojstven egu, prenosi se na fizičku razinu i pretvara se u nezajažljivu glad. Oboljeli od bulimije često iza­zivaju povraćanje kako bi mogli nastaviti s jelom. Gladan im je um, a ne tijelo. Taj poremećaj prehrane mogao bi se iscijeliti kad bi oboljeli, umjesto što se poistovjećuju sa svojim umom, mogli stupiti u dodir sa svojim tijelom i tako osjetiti njegove istinske potrebe, a ne lažne potrebe egoističnog tijela.

Ego nekih ljudi zna što želi i svoj cilj slijedi s neumoljivom i bezob­zirnom odlučnošću - neki važniji primjeri su Džingis-kan, Staljin i Hitler. No, energija koja pokreće njihovu želju stvara suprotstavljenu energiju jednake snage koja na kraju izaziva njihovu propast. Dok se to ne dogodi, nesretni su i izazivaju nesreću mnogih drugih ljudi i l i , kao kod navedenih primjera, stvaraju pakao na Zemlji. Ego većine ljudi ima suprotstavljene želje. Želi različite stvari u različito vrijeme i l i možda i ne zna što želi, osim da ne želi ono što ima: sadašnji trenu­tak. Nelagoda, nemir, dosada, tjeskoba i nezadovoljstvo posljedica su

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 35

neispunjenih želja. Želja pripada ustrojstvu ega, stoga nikakav sadržaj ne može pružiti trajno ispunjenje sve dok se ne promijeni to mentalno ustrojstvo. Kod ega tinejdžera koji se tek razvija može se otkriti snažna želja koja nema konkretnog objekta, a neki od tinejdžera su u trajnom stanju negativnosti i nezadovoljstva.

Tjelesne potrebe za hranom, vodom, skloništem, odjećom i osnovnom udobnošću lako bi se mogle ispuniti za sva ljudska bića na planetu, kad ne bi postojala neravnoteža resursa, stvorena luđačkom i grabežljivom potrebom za što više stvari, pohlepom ega. Svoj kolektivni izraz ta pohlepa pronalazi u gospodarskim ustrojstvima ovoga svijeta, kao što su goleme korporacije, koje su zapravo egoistična bića koja se natječu jedna s drugima. Profit je njihov jedini, slijepi cilj. Taj cilj ostvaruju apsolutnom bezobzirnošću. Za njih priroda, životinje, ljudi pa čak i vlastiti zaposlenici nisu ništa više nego brojke na završnim računima, beživotni objekti koje treba iskoristiti, a onda odbaciti.

Misaoni oblici »ja« i »moje«, »što više«, »želim«, »trebam«, »moram imati« i »nije dovoljno« ne pripadaju sadržaju, nego ustrojstvu ega. Sadržaj se može mijenjati. Sve dok te misaone oblike ne spoznate u sebi, sve dok ostaju nesvjesni, vjerovat ćete u ono što vam govore. Bit ćete osuđeni postupati u skladu s tim nesvjesnim mislima, osuđeni da tragate i nikada ne pronađete, jer dok su ti misaoni oblici aktivni, neće vas moći zadovoljiti nijedna stvar, mjesto, osoba i l i stanje. Sve dok se ustrojstvo ega održava na životu, nikada vas neće zadovoljiti nikakav sadržaj. Bez obzira na to što imate i l i dobijete, nećete biti sretni. Uvijek ćete tragati za nečim drugim što vam obećava veće ispunjenje, što vam obećava da će ucijeliti vaš nepotpun osjećaj vlastite osobnosti i ispuniti onaj osjećaj nedovoljnosti koji osjećate u sebi.

Poistovjećivanje s tijelom Osim predmeta, drugi temeljni oblik poistovjećivanja je poistovjećivanje s »mojim« tijelom. Ponajprije, tijelo je muško i l i žensko, stoga kod većine ljudi osjećaj muževnosti i l i ženstvenosti zauzima značajan dio osjećaja vlastite osobnosti. Spol postaje identitet. Poistovjećivanje sa spolom potiče se od rane dobi i prisilno vas smješta u ulogu, u uvjetovane obrasce ponašanja, koji utječu na sve vidove vašega života, a ne samo na seksualnost. Mnogi ljudi ostaju potpuno zarobljeni u toj ulozi, i to još više u nekim tradicionalnim društvima nego u zapadnoj kulturi gdje se identifikacija sa spolom počinje donekle smanjivati. U nekim tradicionalnim kulturama najgora sudbina koju žena može doživjeti je da ostane neudana i l i jalova, a muškarcu je najgori gubitak seksualne

36 N O V A Z E M L J A

moći i to što ne može dobiti djecu. Ispunjenje života izjednačava se s ispunjenjem spolnog identiteta.

Fizički izgled tijela na Zapadu uvelike pridonosi osjećaju vlastite osobnosti, njezinim pozitivnim i negativnim osobinama, zamišljenoj ljepoti i l i ružnoći u odnosu na druge. Kod mnogih je ljudi osjećaj vlastite vrijednosti blisko povezan s njihovim fizičkim osobinama, ljepotom, kondicijom i vanjskim izgledom. Mnogi se osjećaju manje vrijednima jer svoje tijelo smatraju ružnim i nesavršenim.

U nekim slučajevima mentalna slika i l i ideja »mojega tijela« potpuno je iskrivljavanje stvarnosti. Djevojka koja sebe smatra debelom i stoga se izgladnjuje zapravo je prilično vitka. Ona više ne uspijeva vidjeti svoje tijelo. »Vidi« samo mentalnu ideju svojega tijela, koja kaže »debela sam« i l i »postat ću debela«. U korijenu takvoga stanja krije se poistovjećivanje s umom. Posljednjih desetljeća, kako se ljudi sve više poistovjećuju s umom, što je zapravo pojačavanje poremećaja ega, došlo je do dramatičnog povećanja učestalosti pojave anoreksije. Kad bi bolesna djevojka mogla pogledati svoje tijelo oslobođena prosudbi svojega uma i l i barem pre­poznati te prosudbe takve kakve jesu, umjesto što vjeruje u njih - i l i , još bolje, kad bi mogla iznutra osjetiti svoje tijelo - počela bi se iscjeljivati.

Ljudi koji se identificiraju sa svojim privlačnim izgledom, tjelesnom snagom i l i sposobnostima pate kad te značajke počnu blijedjeti i nesta-jati, kao što se uvijek događa. Njihov bi se identitet, utemeljen na tim osobinama, sada mogao raspasti. Kakvi god bili , ružni i l i lijepi, ljudi iz svojega tijela crpe značajan dio svojega identiteta, bio on negativan i l i pozitivan. Preciznije govoreći, svoj identitet crpe iz misli o sebi koje su pogrešno povezali s mentalnom slikom i l i idejom svojega tijela, a ono je, na kraju krajeva, tek tjelesni oblik koji dijeli sudbinu svih oblika: prolaznost i propadanje.

Izjednačavanje fizičkog tijela kojemu je suđeno ostarjeti, sasušiti se i umrijeti sa »ja« uvijek, prije i l i poslije, vodi patnji. Ako se ne poistovjetite s tijelom, to ne znači da ga zanemarujete, prezirete i l i više ne brinete o njemu. Ako je tijelo snažno, lijepo i energično, možete uživati u tim svoj­stvima i cijeniti ih - sve dok traju. Stanje tijela također možete poboljšati pravilnom prehranom i vježbanjem. Ako tijelo ne izjednačavate s onim tko jeste, gubitak ljepote, nestanak energičnosti i l i invalidnost ni na koji način neće utjecati na vaš osjećaj vlastite vrijednosti i l i identiteta. Zapravo, kad tijelo počinje slabjeti, kroz sve slabiji tjelesni oblik može sve lakše prosijavati bezoblična dimenzija, svjetlost svjesnosti.

S tijelom se ne poistovjećuju samo ljudi savršenog i l i gotovo savršenog izgleda. Jednako se tako lako možete poistovjetiti s »problematičnim«

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 37

tijelom i tjelesno nesavršenstvo, bolest i l i nesposobnost pretvoriti u svoj identitet. Tada o sebi možete razmišljati i govoriti kao o »oboljelom« od neke kronične bolesti i l i nesposobnom. Dobivate puno pažnje od liječnika i drugih ljudi koji vam neprestano potvrđuju vaš misaoni identitet patnika i l i bolesnika. Tada se nesvjesno držite bolesti, jer je postala najvažniji dio onoga čime sebe zamišljate. Ona postaje misaoni oblik s kojim se ego može identificirati. Nevjerojatno je, ali se često događa da ego, u potrazi za snažnijim identitetom, može stvoriti bolest kako bi se kroz nju ojačao.

Osjećaj unutarnjega tijela Iako je poistovjećivanje s tijelom jedan od najosnovnijih oblika ega, dobra je vijest da je to jedno od poistovjećivanja kojega se najlakše možete osloboditi. U tome ne možete uspjeti ako pokušavate uvjeriti sebe da vi niste samo tijelo, nego prebacivanjem pažnje s vanjskog oblika tijela i s misli o tijelu - lijepo, ružno, snažno, slabo, predebelo, premršavo - na osjećaj životnosti u njemu. Bez obzira na to kakav je izgled vašega tijela na vanjskoj razini, s onu stranu vanjskoga oblika nalazi se itekako životno energetsko polje.

Ako vam nije poznata svjesnost o »unutrašnjem tijelu«, na trenutak sklopite oči i otkrijte ima li života u vašim dlanovima. Ne postavljajte pitanje umu. On će reći: »Ništa ne osjećam«. Vjerojatno će uz to reći: »Daj mi nešto zanimljivije o čemu bih mogao razmišljati«. Stoga, umjesto da zapitate um, izravno se obratite dlanovima. Postanite svjesni suptilnog osjećaja životnosti u njima. Ondje je. Da biste ga zamijetili, samo mu se morate približiti pažnjom. Najprije biste mogli osjetiti lagano treperenje, a zatim osjećaj energije i l i životnosti. Ako neko vrijeme zadržite pažnju usmjerenu na dlanove, osjećaj životnosti će se pojačati. Neki ljudi čak i ne moraju sklopiti oči. Bit će u stanju osjetiti svoje »unutarnje dlanove« i dok čitaju ove retke. Nakon toga se usmjerite na stopala, zadržava­jući na njima pažnju minutu-dvije, a onda pokušajte osjetiti dlanove i stopala istodobno. Nakon toga uključite i druge dijelove tijela - noge, ruke, trbuh, prsa i ostale - u taj osjećaj, sve dok ne postanete svjesni unutarnjeg tijela kao obuhvatnog osjećaja životnosti.

Ono što nazivam »unutarnjim tijelom« više zapravo i nije tijelo, nego životna energija, most između oblika i bezobličnog. Naviknite se što češće osjećati unutarnje tijelo. Nakon nekog vremena više nećete morati sklapati oči da biste ga osjetili. Primjerice, provjerite možete li osjetiti unutarnje tijelo kad god nekoga slušate. To se doima gotovo kao paradoks: kad ste u dodiru s unutarnjim tijelom, više niste poistovjećeni s tijelom,

38 N O V A Z E M L J A

niti ste poistovjećeni s umom. Točnije rečeno, više niste poistovjećeni s oblikom, nego se odvajate od takvoga poistovjećenja i približavate bezobličnosti, koju također možemo nazvati Postojanjem. Ona je vaš istinski identitet. Ne samo što vas svjesnost tijela usidrava u sadašnjem trenutku, nego predstavlja i vrata koja vode iz zatvora ega. Uz to jača imunosni sustav i sposobnost samoiscjeljivanja tijela.

Zaborav postojanja Ego je uvijek poistovjećen s oblikom koji traga za sobom i stoga se možete izgubiti u nekom obliku. Oblici nisu samo materijalni predmeti i fizička tijela. Od vanjskih oblika, stvari i tijela, temeljniji su misaoni oblici koji se neprestano pojavljuju u polju svijesti. Riječ je o formacijama energije, suptilnijim i rjeđim od tjelesne tvari, ali to su ipak oblici. Ono što smatrate glasom u glavi koji nikada ne prestaje govoriti zapravo je bujica neprestanog i kompulzivnog razmišljanja. Kad vam svaka misao potpuno privuče pažnju, kad se u velikoj mjeri identificirate s glasom u glavi i emocijama koje ga prate, tada se izgubite u svakoj misli i svakoj emociji, tada ste se potpuno poistovjetili s oblikom i stoga ste u vlasti ega. Ego je nakupina misaonih oblika koji se ponavljaju te uvjetovanih mentalno-emocionalnih obrazaca koje ste obdarili osjećajem vlastitoga ja, vlastite osobnosti. Ego se pojavljuje kad se vaš osjećaj Postojanja, »Ja Jesam«, koji je bezoblična svijest, pomiješa s oblikom. To je značenje poistovjećivanja. Tada zaboravljate Postojanje i to je prvobitna pogreška, privid apsolutne odvojenosti koji stvarnost pretvara u noćnu moru.

Od Descartesove pogreške do Sartreova uvida Descartesa, filozofa iz sedamnaestoga stoljeća, smatra se utemeljiteljem moderne filozofije, koji je svojom čuvenom izrekom (koju je smatrao prvo­bitnom istinom) izrazio tu prvobitnu pogrešku: »Mislim, dakle jesam«. To je bio odgovor koji je pronašao na pitanje »Postoji li nešto što mogu znati s apsolutnom sigurnošću?« Shvatio je da je činjenica kako uvijek razmišlja izvan svake sumnje, stoga je razmišljanje izjednačio s Postojanjem, odno­sno, identitet - ja jesam - izjednačio je s razmišljanjem. No, nije pronašao temeljnu istinu, nego korijen ega, samo što to nije znao.

Prošlo je gotovo tristo godina prije nego što je drugi čuveni filozof zapazio nešto u toj tvrdnji što je Descartes, kao i svi ostali, previdio. Ime toga filozofa bilo je Jean-Paul Sartre. Duboko je razmišljao o Descartesovoj tvrdnji »Mislim, dakle jesam« i nenadano je, kako sam kaže, shvatio:

E g o : t r e n u t a č n o s t a n j e č o v j e č a n s t v a 39

»Svijest koja kaže 'ja jesam' nije svijest koja misli.« Što li je time htio reći? Kad ste svjesni da razmišljate, ta svijest nije dio procesa razmišljanja, nego posve drukčija dimenzija svijesti. Upravo ta svijest kaže »ja jesam«. Kad u vama ne bi postojalo ništa osim misli, ne biste ni znali da razmišljate. Bili biste poput spavača koji ne zna da sanja, potpuno poistovjećeni sa svakom mišlju, kao što je sanjač poistovjećen sa svakom slikom sna. Mnogi ljudi i danas još žive na taj način, poput mjesečara, zarobljeni u starom i nefunkcionalnom misaonom sklopu koji neprestano iznova stvara istu stvarnost sličnu noćnoj mori. Kad znate da sanjate, tada ste budni u snu. Zakoračili ste u drugu dimenziju svijesti.

Dalekosežne su posljedice Sartreova uvida, ali je i on sam bio previše poistovjećen s razmišljanjem da bi mogao shvatiti obuhvatno značenje onoga što je otkrio: izranjanje nove dimenzije svijesti.

Spokojstvo koje nadrasta sveukupno razumijevanje Mnogo je priča o ljudima koji su osjetili takvo izranjanje nove dimenzije svijesti u nekom trenutku života kao posljedicu tragičnog gubitka. Neki su izgubili sve što su posjedovali, drugi djecu i l i supružnika, društveni položaj, ugled i l i fizičke sposobnosti. U nekim slučajevima su, zbog nesreće i l i rata, izgubili sve odjednom i ostali »bez ičega«. To možemo nazvati situacijom ograničenja. Izgubili su sve ono sa čime su se iden­tificirali, sve ono što im je pružalo osjećaj osobnosti. Tada su, nenadano i neobjašnjivo, tjeskoba i l i snažan strah koji su osjećali, ustupili mjesto svetom osjećaju Prisutnosti, dubokom spokojstvu, vedrini i potpunom oslobađanju od straha. Ta je pojava zacijelo bila poznata svetome Pavlu koji je spominjao »mir Božji koji nadilazi svaki razum«.2 Uistinu je riječ o miru koji naizgled nije objašnjiv, a ljudi koji su ga iskusili pitali su se: »Kako mogu biti toliko smiren usprkos ovome?«

Odgovor je jednostavan kad spoznate što je ego i kako djeluje. Kad se raspadnu i l i nestanu oblici s kojima ste se poistovjetili, koji su vam pružali osjećaj vlastite osobnosti, to može dovesti do propasti ega, budući da ego jest poistovjećivanje s oblikom. Kad više nema ničega sa čime biste se mogli identificirati, tko ste onda vi? Kad se oblici oko vas raspadnu i l i vam se približi smrt, vaš se osjećaj Postojanja, osjećaj onoga Ja Jesam, oslobađa svoje vezanosti uz oblik: duh se oslobađa zatvora materije. Svoj istinski identitet spoznajete kao nešto bezoblično, kao sveobuhvatnu Prisutnost, Postojanje koje prethodi svim oblicima i svim identifikacijama. Svoj istinski identitet prepoznajete kao samu svjesnost, a ne kao ono sa

40 N O V A Z E M L J A

čime se svjesnost poistovjećivala. To je mir Božji. Krajnja istina o tome tko jeste nije u riječima ja sam ovo i l i ono, nego Ja Jesam.

Buđenje svijesti, odvajanje od poistovjećivanja s oblikom, ne doživ­ljavaju svi koji su preživjeli velik gubitak. U nekima se odmah stvara jaka mentalna slika i l i misaoni oblik te sebe vide kao žrtvu okolnosti, drugih ljudi, nepravedne sudbine i l i Boga. Snažno se poistovjećuju s t im misaonim oblikom i emocijama koje stvara, kao što su bijes, negodovanje, samosažaljenje i slično tome pa ta slika preuzima ulogu svih drugih identiteta koje su gubitkom nestale. Drugim riječima, ego brzo pronalazi novi oblik. Egu nije osobito stalo do činjenice da je taj novi oblik potekao iz duboke nesreće, sve dok on ima svoj identitet, bio dobar i l i loš. Zapravo, taj će novi ego biti još suženiji, tvrđi i nepo-pustljiviji od staroga.

Kad god čovjek iskusi tragičan gubitak, on se i l i odupire i l i predaje. Neki ljudi postaju ogorčeni i duboko povrijeđeni, drugi postaju suosje­ćajni i mudri, ispunjeni ljubavlju. Predavanje je unutarnje prihvaćanje onoga što se dogodilo. Takvi su ljudi otvoreni životu. Otpor je unutarnji grč, otvrdnjavanje ljuske ega. Takvi se ljudi zatvaraju. Što god poduzeli u stanju unutarnjeg otpora (koji bismo mogli smatrati negativnošću), to stvara još veći vanjski otpor i tada svemir nije na vašoj strani, niti vam život ide na ruku. Ako su kapci na prozorima zatvoreni, sunčeva svjetlost ne može ući. Kad se u sebi predate, kad se prepustite, otvara se nova dimenzija svijesti. Ako je moguće i l i potrebno djelovati, vaše će djelo­vanje biti u skladu sa cjelinom i podržavat će ga kreativna inteligencija, neuvjetovana svijest s kojom se stapate u stanju unutarnje otvorenosti. Tada vam pomažu i okolnosti i drugi ljudi i surađuju s vama. Događaju se podudarnosti. Ako ništa ne možete poduzeti, mirujete u spokojstvu i unutarnjoj nepokretnosti koje prate predavanje. Mirujete u Bogu.

03. Srž ega

Većina ljudi potpuno se poistovjetila s glasom u glavi, s tom bespre­kidnom bujicom nehotičnog i kompulzivnog razmišljanja i s emocijama koje je prate, pa bismo mogli reći da su opsjednuti umom. Sve dok toga uopće niste svjesni, vjerujete da ste vi taj koji misli. To je egoistični um. Nazivamo ga egoističnim, jer u svakoj misli, svakoj uspomeni, svakom tumačenju, mišljenju, stajalištu, reakciji i emociji prebiva osjećaj vlastite osobnosti, »ja« (ega). U duhovnom smislu riječ je o nesvjesnom stanju. Vaše je razmišljanje, sadržaj uma, uvjetovano prošlošću: odgojem, kulturom, obiteljskim podrijetlom. Središnja jezgra sveukupne vaše umne djelatnosti sastoji se od nekih ustrajnih misli, emocija i reaktivnih obrazaca koji se ponavljaju i s kojima ste se čvrsto poistovjetili. Ta je tvorevina zapravo sam ego.

Kao što smo vidjeli, kad kažete »ja«, u većini slučajeva to progovara ego, a ne v i . Ego se sastoji od misli i emocija, od gomile uspomena koje identificirate kao »ja i moja priča«, od uloga koje igrate po navici, a da toga niste ni svjesni, od kolektivnih identiteta kao što su nacionalnost, religija, rasa, društvena klasa i l i politička pripadnost. Također se sastoji od poistovjećivanja i to ne samo s vlastitim predmetima, nego i s mišlje­njima, vanjskim izgledom, dugotrajnim ogorčenostima, od ideja da ste bolji i l i ne tako dobri kao drugi, da ste uspješni i l i neuspješni.

Sadržaj ega razlikuje se od osobe do osobe, ali u svakom egu djeluje isto ustrojstvo. Drugim riječima, ego se od ega razlikuje samo površin­ski. U dubini su svi oni potpuno isti. Na koji su način istovjetni? Žive samo kroz poistovjećenost i odvojenost. Kad živite samo kroz osobnost stvorenu umom, koja se sastoji od misli i emocija, odnosno kroz ego, temelj vašega identiteta vrlo je krhak, jer su misao i emocija po samoj svojoj naravi kratkotrajni i prolazni. Stoga se svaki ego neprestano bori za opstanak, pokušava se zaštititi i povećati. Da bi održao misao o »ja«, potrebna mu je suprotstavljena misao o »drugome«. Zamišljeno »ja« ne može preživjeti bez zamišljenog »drugog«. Drugi su mi najviše suprotstavljeni ako ih doživljavam kao neprijatelje. Na jednom kraju

42 N O V A Z E M L J A

ovakvog nesvjesnog obrasca ega nalazi se kompulzivna navika ega da pronalazi mane i žali se na druge. Isus je o tome govorio rekavši: »Zašto vidiš trun u oku svoga brata, a brvna ne zapažaš u oku svome?«1

Na drugom kraju nalazi se tjelesno nasilje između pojedinaca i ratovi između naroda. U Bibliji nema odgovora na Isusovo pitanje, ali odgovor, dakako, glasi: Zato što se osjećam većim i nadmoćnijim kad kritiziram i l i osuđujem drugoga.

Prigovaranje i zamjeranje Prigovaranje je jedna od omiljenih metoda kojima ego jača sebe. Svaki prigovor je pričica koju um smišlja tako da u nju možete potpuno povjerovati. Uopće nije važno žalite li se naglas i l i samo u mislima. Ego nekih ljudi koji se nema sa čime drugim identificirati preživljava samo kroz prigovaranje. Kad ste u vlasti takvog ega, prigovaranje vam je, osobito drugim ljudima, prešlo u naviku, ali je, dakako, nesvjesno, što znači da ne znate što radite. Dio toga obrasca je i pripisivanje nega­tivnih mentalnih etiketa drugim ljudima, bilo da to radite izravno i l i , što je uobičajenije, kad govorite o njima s drugima i l i dok jednostavno razmišljate o njima. Nadijevanje imena najokrutniji je oblik pridavanja etiketa i potrebe ega da bude u pravu i da bude nadmoćan drugima -budalo, gade, gaduro - a protiv tih se izričitih izjava ne možete boriti. Na sljedećoj razini ljestvice nesvjesnog stanja nalaze se vikanje i vrištanje, a odmah u blizini i tjelesno nasilje.

Zamjeranje je emocija koja prati prigovaranje i dodjeljivanje etiketa ljudima te egu pruža dodatnu energiju. Ako zamjerate, tada ste ogorčeni, ljuti, povrijeđeni i l i uvrijeđeni. Zamjerate drugima njihovu pohlepu, neča-snost, nedostatak poštenja, ono što rade, ono što su napravili u prošlosti, ono što nisu napravili, ono što su trebali i l i nisu trebali napraviti. Ego voli takve stvari. Umjesto da zanemarite nesvjesno stanje drugih, pretvarate ga u njihov identitet. Tko to radi? Nesvjesno u vama, vaš ego. Ponekad »pogreška« koju zamjećujete u drugima čak i ne postoji. Potpuna je zabluda, projekcija uma uvjetovanog da posvuda uočava neprijatelje, da dokaže kako je u pravu i l i nadmoćan. Ponekad pogreške mogu uistinu postojati, ali ako vidite samo njih, katkad isključujući sve ostalo, samo ih uvećavate. Osim toga, u sebi jačate ono na što reagirate kod drugih.

Ako ne reagirate na ego drugih ljudi, to je jedan od najuspješnijih načina ne samo za nadrastanje vlastitoga ega, nego i za rastvaranje kolektivnog ljudskog ega. A l i , takvo stanje možete postići samo ako shvatite da ponašanje druge osobe proizlazi iz ega, kao izraz kolektiv­nog ljudskog poremećaja. Kad shvatite da nije riječ o nečemu osobnom,

S r ž e g a 43

više nećete osjećati prisilu da reagirate kao da jest. Kad ne reagirate na ego, nerijetko ćete biti u stanju izvući najbolje iz drugih ljudi, onu neuvjetovanu svijest za razliku od uvjetovane. Povremeno možda morate poduzeti nešto konkretno kako biste se zaštitili od iznimno nesvjesnih ljudi. To možete napraviti, a da ih ne pretvorite u neprija­telje. No, najveća vam je zaštita vlastita svjesnost. Druga osoba postaje vam neprijatelj ako njezino nesvjesno stanje, ego, shvatite osobno. Ako ne reagirate, to nije slabost, nego snaga. Druga riječ za odustajanje od reakcije je opraštanje. Oprostiti znači stvarno vidjeti, odnosno vidjeti ono što je iza ega, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića.

Ego se voli žaliti i zamjerati ne samo drugim ljudima, nego i situaci­jama. I prema osobama i prema situacijama možete se odnositi na isti način: pretvoriti ih u neprijatelje. Uvijek se podrazumijeva: ovo se ne bi trebalo događati, ne želim biti ovdje, ne želim to raditi, prema meni se nepravedno postupa. A najveći neprijatelj egu je, dakako, sadašnji trenutak, odnosno sam život.

Prigovaranje se ne treba miješati s pružanjem obavijesti drugoj osobi o nekoj pogrešci i l i nedostatku, kako bi ih mogla ispraviti. Ako se suzdržavate od prigovaranja, to ne mora značiti da se mirite s lošom kvalitetom i l i ponašanjem. Kad konobaru kažete da je juha hladna i da je treba podgrijati, u tome nema ega ako se držite činjenica, koje su uvijek neutralne. »Kako se usuđujete poslužiti me hladnom juhom?« To je prigovaranje. Tu se javlja »ja« koje se voli osjećati osobno uvrije­đenim hladnom juhom i iz toga će izvući sve što može, »ja« koje uživa dokazati da je netko drugi pogriješio. Prigovaranje o kojemu govorimo u službi je ega, a ne promjene. Ponekad je očito da ego zapravo ne želi promjenu da bi se mogao nastaviti žaliti.

Pokušajte uhvatiti, odnosno zamijetiti, glas u glavi možda već i u samom trenutku dok se žali na nešto i prepoznati njegovu pravu narav, shvatiti da je to glas ega, samo uvjetovani misaoni obrazac, puka misao. Kad god zamijetite taj glas, istodobno ćete spoznati da vi niste taj glas, nego onaj tko ga je svjestan. Zapravo, vi ste svijest koja je svjesna glasa. U pozadini svega uvijek se nalazi svijest. U prednjem je planu glas, mislilac. Tako se oslobađate od ega i nezamijećenog uma. Onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, on više, u strogom smislu riječi, i nije ego, nego samo star, uvjetovan misaoni obrazac. Ego podrazumijeva nesvjesnost. Svijest i ego ne mogu postojati istodobno. Stari umni obrazac i l i mentalna navika mogu preživjeti i neko se vrijeme ponovno javljati, jer ih podržava snaga od nekoliko tisuća godina kolektivnog ljudskog nesvjesnog, ali svaki put kad ih prepoznate, oni postaju sve slabiji.

44 N O V A Z E M L J A

Reaktivnost i uvreda Iako je zamjeranje često emocija koja prati prigovaranje, prigovaranje može pratiti i snažnija emocija, kao što je bijes i l i neki drugi oblik uzne­mirenosti. U takvom slučaju prigovaranje dobiva jači energetski naboj. Pretvara se u reaktivnost, još jedan od načina na koji se ego jača. Mnogo je ljudi koji uvijek samo čekaju čemu bi još mogli prigovoriti, zbog čega bi mogli osjetiti ljutnju i l i uznemirenost, i nikada ne moraju dugo čekati na to. »To je nečuveno«, kažu. »Kako se usuđuješ?« »Mrzim to.« Ovisni su o uznemirenosti i bijesu, kao narkomani o drogi. Kad reagiraju protiv nečega, tada potvrđuju i jačaju osjećaj vlastite osobnosti.

Dugotrajno zamjeranje nazivamo ljutnjom. To je trajno stanje »pro­tivljenja« i zbog toga ljutnja predstavlja značajan dio ega mnogih ljudi. Kolektivna ljutnja stoljećima može preživjeti u duhu naroda i l i plemena i poticati beskrajan ciklus nasilja.

Ljutnja je snažna negativna emocija povezana s događajem iz pone­kad daleke prošlosti koji se održava na životu kompulzivnim razmi­šljanjem, ponavljanjem u glavi i l i naglas priče o tome »što mi je netko učinio« i l i »što nam je netko učinio«. Ljutnja može negativno utjecati i na druga područja vašega života. Dok razmišljate o ljutnji i osjećate je, primjerice, njezina negativna emocionalna energija može iskriviti vaš opažaj nekog događaja u sadašnjosti i l i utjecati na vaše riječi i postupke. Jedna jedina snažna ljutnja dovoljna je da negativno utječe na velika područja vašega života i zadrži vas u vlasti ega.

Potrebna je iskrenost da biste otkrili njegujete li još uvijek takve osjećaje, postoji li u vašem životu netko kome još niste potpuno opro­stili, postoji li »neprijatelj«. Ako osjećate ljutnju, postanite je svjesni i na razini misli i na razini emocija, odnosno, pričuvajte se misli koje je održavaju na životu i osjetite emociju koja je odgovor tijela na te misli. Ne pokušavajte je se osloboditi. Ne možete uspjeti oprostiti i otpustiti ljutnju pokušavanjem. Opraštanje se događa prirodno kad uvidite da je jedina svrha ljutnje jačanje lažnog osjećaja vlastite osobnosti i očuvanja ega. Kad to uvidite, oslobodit ćete se. Isusov nauk »oprostite svojim neprijateljima« u biti govori o rastvaranju jednoga od glavnih ustrojstava ega u ljudskome umu.

Prošlost ne posjeduje moć kojom bi vas spriječila da sada budete prisutni. Tu moć posjeduje samo vaša ljutnja. A što je ona? Teret starih misli i emocija.

S r ž e g a 45

Biti u pravu i dokazati da svi ostali griješe Prigovaranje, pronalaženje pogrešaka kod drugih i reagiranje na njih jačaju osjećaj vlastitih granica i odvojenosti ega o kojima ovisi njegov opstanak. No, ti obrasci također jačaju ego na još jedan način, pružajući mu osjećaj nadmoći koji mu daje snagu. Možda nije posve jasno na koji vam način prigovaranje zbog, primjerice, prometne gužve, političara, »pohlepnih bogataša«, »nezaposlenih ljenčina«, kolega i l i bivšeg supruga, muškaraca i žena, može pružiti osjećaj nadmoćnosti. Evo odgovora. Kad se žalite, podrazumijeva se da ste u pravu te da osoba na koju se žalite i protiv koje reagirate griješi i l i da je situacija pogrešna.

Ego ništa ne jača više nego kad je u pravu. Biti u pravu znači poisto­vjećivati se s mentalnim stavom, shvaćanjem, mišljenjem, prosudbom, pričom. Dakako, da biste vi bi l i u pravu, netko drugi mora griješiti, i stoga ego voli dokazivati da su drugi pogriješili kako bi on mogao biti u pravu. Drugim riječima, morate pokazati da drugi griješe kako biste dobili jači osjećaj onoga tko jeste. Prigovaranjem i reaktivnošću to pokazujete i kad je riječ o osobi i kad je riječ o situaciji, što uvijek podrazumijeva da se »to ne bi smjelo događati«. Ako ste u pravu, uzdi­žete se na položaj zamišljene moralne nadmoći u odnosu na osobu i l i situaciju koje prosuđujete i smatrate pogrešnim. Ego upravo i žudi za osjećajem nadmoćnosti kroz koji se uzvisuje.

U obranu jednog privida Činjenice nedvojbeno postoje. Ako kažete: »Svjetlost putuje brže od zvuka«, a netko ustvrdi da je istina suprotna, vi ste očigledno u pravu, a druga osoba griješi. To bi mogla potvrditi jednostavna primjedba da munja prethodi zvuku groma. Tako ne samo što ste u pravu, nego i znate da ste u pravu. Je li se i tu upleo ego? Možda, ali nije nužno. Ako jednostavno izričete istinu koje ste svjesni, tu uopće nema mjesta egu, jer nije riječ o identifikaciji. Identifikaciji sa čime? S umom i mentalnim stavom. No, takva se identifikacija lako može pojaviti. Ako shvatite da ste rekli: »Vjeruj mi, ja znam«, i l i »Zašto mi nikada ne vjeruješ?«, tada se u vaše riječi uvukao ego. Krije se u riječci »mi«. Jednostavna izjava: »Svjetlost je brža od zvuka«, iako istinita, sada služi prividu, egu. Okaljana je lažnim osjećajem »ja«, postala je osobna i pretvorila se u mentalni stav. »Ja« se osjeća umanjenim i l i uvrijeđenim, jer netko ne vjeruje onome što »ja« kaže.

Ego sve shvaća osobno. Javljaju se emocije, obrambeni stav, a možda čak i agresija. Branite li možda istinu? Ne, ne istinu, jer njoj ni u kom

46 N O V A Z E M L J A

slučaju ne treba obrana. Svjetlosti i l i zvuku uopće nije stalo do toga što vi i l i bilo tko drugi mislite. Vi branite sebe, bolje rečeno privid sebe, zamjensku umotvorinu. Bilo bi još točnije reći da sam privid brani sebe. Ako čak i jednostavno i jasno carstvo činjenica može poslužiti iskrivljenjima i prividima ega, to je još daleko lakše kad je riječ o neo­pipljivom carstvu mišljenja, stavova i prosudbi, a sve su to oblici koji se lako mogu ispuniti osjećajem vlastite osobnosti.

Svaki ego miješa mišljenja i stavove sa činjenicama. Štoviše, ne može uočiti razliku između događaja i svoje reakcije na taj događaj. Svaki je ego majstor selektivnog opažanja i iskrivljenog tumačenja. Razliku između činjenice i mišljenja možete pronaći samo svjesnošću, a ne razmišljanjem. Samo ako ste svjesni, možete reći: ovo je situacija, a ovo je bijes koji osjećam zbog nje, i tada shvatiti da postoje i drugi načini na koje se možete odnositi prema istoj situaciji, drugi načini na koju je možete sagledati i razriješiti je. Tek kad ste svjesni, možete sagledati sveukupnost situacije i l i osobe, umjesto da ih promatrate s ograničenog stajališta.

Istina: relativna ili apsolutna? S onu stranu carstva jednostavnih činjenica koje se mogu dokazati, sigurnost da sam »ja u pravu, a ti griješiš« opasno je uvjerenje u osobnim odnosima, kao i u odnosima između naroda, plemena i religija.

No, ako je uvjerenje »ja sam u pravu, a ti griješiš« jedan od načina na koje se ego jača, ako je tvrdnja da sam ja u pravu, a drugi griješe mentalni poremećaj koji pojačava odvojenost i sukobe između ljudskih bića, zar to znači da ne postoji ispravno i pogrešno ponašanje, djelovanje i l i uvjerenje? Zar ne bi to bio moralni relativizam koji neka suvremena kršćanska učenja smatraju najvećim zlom našega doba?

Povijest kršćanstva je, dakako, vrhunski primjer kako uvjerenje da isključivo vi posjedujete istinu, odnosno da ste isključivo vi u pravu, može iskvariti vaše postupke i ponašanje do točke ludila. Stoljećima se mučenje i spaljivanje živih ljudi čija su se mišljenja makar i za dlaku udaljavala od crkvene doktrine i l i suženih tumačenja svetih spisa (»Istine«) smatrala ispravnim, zato što su žrtve »griješile«. Toliko su griješile da ih se moralo usmrtiti. Crkvena se Istina smatrala važnijom od ljudskoga života. A što je bila ta Istina? Priča u koju ste morali vje­rovati, što znači, nakupina misli.

Među milijun ljudi koje je poremećeni kambodžanski diktator Pol Pot dao pobiti nalazili su se svi koji su nosili naočale. Zašto? Za njega

S r ž e g a

je marksističko tumačenje povijesti predstavljalo apsolutnu istinu, a prema njegovoj verziji istine, svi koji su nosili naočale pripadali su obrazovanoj klasi, buržoaziji, izrabljivačima seljaka. Moralo ih se uklo­niti da bi se napravilo mjesta za novi društveni poredak. I njegova je istina bila samo skup misli.

Katolička i druge crkve zapravo su u pravu kad tvrde da je relativizam, uvjerenje kako ne postoji apsolutna istina prema kojoj bi se upravljalo ljudsko ponašanje, jedno od najvećih zala našega doba, ali apsolutnu istinu nećete pronaći ako za njom tragate ondje gdje je ne možete naći: u doktrinama, ideologijama, skupovima pravila i l i pričama. Što je svima njima zajedničko? Sastavljeni su od misli. Misao u najboljem slučaju može ukazivati prema istini, ali nikada nije istina. Zbog toga budisti kažu: »Prst koji pokazuje prema Mjesecu nije Mjesec«. Sve su religije podjednako lažne i podjednako istinite, ovisno o tome kako ih promatrate. Možete ih koristiti u službi ega i l i ih možete koristiti u službi Istine. Vjerujete li da samo vaša religija predstavlja Istinu, tada je za vas religija u službi ega. A k o se tako odnosite prema religiji, ona postaje ideologija i stvara prividan osjećaj nadmoćnosti, a uz to i podjele i sukobe među ljudima. Religijska učenja u službi Istine predstavljaju putokaze pokraj puta i l i karte koje su nam ostavila probuđena ljudska bića kako bi nam pomogla u duhovnome buđenju, u oslobađanju od poistovjećenost s oblikom.

Postoji samo jedna apsolutna Istina, a sve ostale istine izviru iz nje. Kad pronađete tu Istinu vaše će djelovanje biti u skladu s njom. Ljudsko djelovanje može odražavati Istinu, kao što može odražavati i privid. Možemo li Istinu pretočiti u riječi? Možemo, ali te riječi, dakako, nisu sama istina. Samo ukazuju na nju.

Istina se ne može odvojiti od onoga tko jeste. Vi jeste istina. Ako za istinom tragate negdje drugdje, svaki put ćete se prevariti. Istina je sâmo Postojanje koje jeste. Isus nam je to pokušao prenijeti govoreći: »Ja sam put, istina i život«.2 Te Isusove riječi ubrajaju se među najmoć­nije i najizravnije pokazatelje Istine, ako ih pravilno shvatimo. No, ako se pogrešno protumače, postaju golema prepreka. Isus govori o najskrivenijem Ja Jesam, istinskom identitetu svakoga muškarca i žene, zapravo svakog životnog oblika. Govori o životu koji vi jeste. Neki su ga kršćanski mističari nazvali unutarnjim Kristom. Budisti ga nazivaju čovjekovom Buddhinom prirodom, a za hinduiste to je Atman, Bog u čovjeku. Ako ste u dodiru s tom dimenzijom svoje unutrašnjosti - a dodir s njome vaše je prirodno stanje, ne nekakvo čudesno ostvarenje - tada će sveukupno vaše djelovanje i svi vaši odnosi odražavati jednotu sa

48 N O V A Z E M L J A

sveukupnim životom koji osjećate duboko u sebi. To je ljubav. Zakoni, zapovijedi, pravila i propisi neophodni su za one koji su odvojeni od onoga tko jesu, od unutarnje Istine. Oni sprečavaju nagore ekscese ega, a često čak ni to. »Ljubi i čini što želiš«, rekao je sveti Augustin. Nema riječi koje bi se mogle mnogo više približiti Istini od ovih.

Ego nije osoban Na kolektivnoj je razini misaono stajalište »mi smo u pravu, a oni gri­ješe« osobito duboko ukopano u onim dijelovima svijeta gdje postoje dugotrajni, ekstremni i endemični sukobi između nacija, rasa, plemena, religija i l i ideologija. Obje strane u sukobu podjednako su se poistovjetile s vlastitom perspektivom, s vlastitom »pričom«, odnosno, poistovjetile su se s nekom mišlju. Obje su podjednako nesposobne uvidjeti da može postojati i drukčija perspektiva, i drukčija priča, koja istodobno također može biti valjana. Izraelski pisac Y. Halevi govori o mogućnosti »prihva­ćanja suprotstavljene priče«3, ali u mnogim dijelovima svijeta ljudi još nisu u stanju i l i nisu voljni to napraviti. Obje strane vjeruju da samo one posjeduju istinu. Obje sebe smatraju žrtvama, a »drugu« stranu zlom, i zbog toga što su drugu stranu pretvorili u ideju i time je dehumanizirali kao neprijatelja, mogu ubijati pripadnike te strane, čak i djecu, i nasilno se odnositi prema njima, ne osjećajući njihovu ljudskost i patnju. Zarobljeni su u poremećenom krugu zlodjela i odmazde, akcije i reakcije.

Ovdje postaje očigledno da je ljudski ego u svom kolektivnom vidu, »mi« protiv »njih«, još poremećeniji nego u individualnim odnosima, iako je načelo isto. Najveći dio nasilja koje su ljudi počinili jedni nad drugima nije djelo zločinaca i l i mentalno poremećenih, nego su to djela normalnih, poštovanja dostojnih građana u službi kolektivnog ega. Mogli bismo čak reći da je na našem planetu »normalno« izjednačeno s poremećenim. Što je to što se krije u korijenu toga ludila? Potpuna poistovjećenost s mišlju i emocijom, odnosno egom.

Pohlepa, sebičnost, izrabljivanje, okrutnost i nasilje još uvijek prevla­davaju posvuda na planeti. Ako ih ne prepoznate kao individualna i kolektivna očitovanja temeljnog poremećaja i l i mentalne bolesti, zapast ćete u zabludu i smatrati ih osobnima. Smislit ćete idejni identitet za pojedinca i l i skupinu i reći ćete: »Eto, on je takav. Oni su takvi«. Kad ego koji zamjećujete u drugim ljudima pogrešno smatrate njihovim identitetom, to je djelo vašega ega koji se koristi tom pogreškom kako bi ojačao sebe, tvrdeći da je u pravu i zbog toga nadmoćan, te reagi­rajući protiv zamišljenog neprijatelja s osudom, ljutnjom, a nerijetko i bijesom. Iz takvoga ponašanja ego crpi golemo zadovoljstvo. On jača

osjećaj odvojenosti između vas i drugoga, čija se »dragost« uvećava do te mjere da više ne možete osjetiti vašu zajedničku čovječnost, kao ni ukorijenjenost u Životu koji vam je zajednički sa svakim ljudskim bićem, vašu zajedničku božanstvenost.

Konkretni obrasci ega na koje kod drugih ljudi najsnažnije reagirate i koje pogrešno smatrate njihovim identitetom najčešće su oni isti obrasci koje imate i sami, ali ih niste sposobni i l i voljni zamijetiti u sebi. U tom smislu mnogo toga možete naučiti od svojih neprijatelja. Što je to u njima što vas najviše uzrujava i ljuti? Njihova sebičnost? Pohlepa? Žudnja za moći i kontrolom? Njihova neiskrenost, nepoštenje, sklonost nasilju i l i nešto drugo? Sve ono čemu zamjerate i na što snažno reagirate kod drugih postoji i u vama. No, to je sam oblik ega i zbog toga je potpuno neosoban. Ni na koji način nije povezan s osobnošću druge osobe, kao ni s vašom. Samo ako ga pogrešno smatrate vlastitom osobnošću, kad ga uočite u sebi može vam se činiti opasan za vaše ja.

Rat je način razmišljanja U nekim slučajevima možda morate zaštititi sebe i l i nekoga drugoga od drugih ljudi, ali pripazite da to ne biste pretvorili u misiju »uništavanja zla«, jer postoji mogućnost da se pretvorite upravo u ono protiv čega se borite. Ako se borite protiv nesvjesnog, i sami ćete postati nesvjesni. Nesvjesno, koje je poremećeno ponašanje ega, nikada ne možete pobi­jediti napadajući ga. Čak i ako porazite svoga suparnika, nesvjesno će se jednostavno nastaniti u vama i l i će se suparnik ponovno pojaviti pod novom maskom. Ono protiv čega se borite postaje jače, a ono čemu se odupirete, ustrajava.

U današnje doba često čujemo izraz »rat protiv« ovoga i l i onoga, a kad god to čujem, svjestan sam da je osuđen na neuspjeh. Vodi se rat protiv droge, rat protiv kriminala, rat protiv terorizma, rat protiv raka, rat protiv siromaštva. Primjerice, usprkos ratu protiv zločina i droge, u proteklih dvadeset pet godina došlo je do dramatičnog povećanja zločina povezanih s drogom. Zatvorska populacija u Sjedinjenim Američkim Država popela se s nešto manje od 300.000 ljudi 1980. godine do nevje­rojatnih 2.100.000 ljudi 2004. godine. 4 Rat protiv bolesti dao nam je, između ostaloga, antibiotike. U početku su bili spektakularno uspješni i izgledalo je da nam omogućuju pobjedu u ratu protiv zaraznih bole­sti. Danas se mnogi stručnjaci slažu da je sveobuhvatna i nerazumna upotreba antibiotika stvorila vremensku bombu i da će nizovi bakte­rija otpornih na antibiotike, takozvane superbakterije, po svoj prilici izazvati ponovnu pojavu istih bolesti, a možda i epidemija. Prema

50 N O V A Z E M L J A

časopisu Journal of the American Medical Association, u Sjedinjenim Američkim Državama medicinsko liječenje treći je vodeći uzrok smrti, nakon srčanog napada i raka. Homeopatija i kineska medicina dva su primjera mogućih alternativnih pristupa koji se prema bolesti ne odnose kao prema neprijatelju, pa stoga ne stvaraju nove bolesti.

Rat je način razmišljanja, a sveukupno djelovanje koje izvire iz takvoga stava i l i će ojačati neprijatelja, zamišljeno zlo, i l i će, ako pobi­jedimo u ratu, stvoriti novoga neprijatelja, novo zlo jednako i l i često još gore od onoga poraženog. Postoji duboka međusobna povezanost između stanja vaše svijesti i vanjske stvarnosti. Ako ste u vlasti misa­onog sklopa kao što je »rat«, vaši opažaji postaju iznimno selektivni, a i iskrivljeni. Drugim riječima, vidjet ćete samo ono što želite vidjeti, a i to ćete pogrešno protumačiti. Možete samo zamisliti kakva vrsta djelovanja proizlazi iz takvih zabluda. No, ne morate ni zamišljati -samo pogledajte vijesti na televiziji.

Shvatite što je ego: kolektivni poremećaj, ludilo ljudskoga uma. Kad ga kao takvoga prepoznate, više ga nećete pogrešno smatrati nečijim identitetom. Jednom kad uvidite što je ego, postat će vam jednostavnije ne reagirati na njega. Više ga nećete shvaćati osobno. Nećete se morati žaliti, okrivljavati druge, optuživati i l i dokazivati da su drugi pogriješili. Nitko nije pogriješio. To je samo ego, ništa drugo. Kad spoznate da svi patimo od iste bolesti uma, neki više od ostalih, u vama se javlja suo­sjećanje. Više nećete morati poticati dramu koja je dio svih egoističnih odnosa. Kako je potičete? Reaktivnošću. Ego se time hrani.

Želite li spokojstvo ili dramu? Želite mir. Nema nikoga tko ne želi mir. No, nešto drugo u vama želi dramu i sukobe. Možda to niste u stanju trenutačno osjetiti. Možda ćete morati pričekati neku situaciju i l i barem misao koja će u vama pota­knuti reakciju: ako vas netko za nešto optuži, ako vas netko ne shvati ozbiljno, ako zakorači na vaše područje, ako sumnja u vaše postupke, ako se posvađate oko novca. Možete li tada osjetiti snažan prodor sile koja vas prožima, možete li osjetiti strah koji je možda maskiran bijesom i l i neprijateljstvom? Možete li čuti kako vaš vlastiti glas postaje oštar i prodoran, glasniji i l i nekoliko oktava niži? Možete li postati svjesni svojih misli koje se vrtlože pokušavajući obraniti svoj stav, opravdati, napasti, okriviti? Drugim riječima, možete li se probuditi u tom trenutku nesvjesnog stanja? Možete li osjetiti da u vama postoji nešto što je u ratu, nešto što se osjeća ugroženo i pod svaku cijenu želi preživjeti, nešto čemu je potrebna drama kako bi potvrdilo svoj identitet pobjedničkog

S r ž e g a

lika u ovoj kazališnoj predstavi? Možete li osjetiti da u vama postoji nešto što bi radije bilo u pravu nego živjelo u miru?

S onu stranu ega: vaš istinski identitet Kad je ego u ratu, znajte da je to tek privid koji se bori za preživljavanje. Taj privid misli da ste vi i on jedno. U početku nije lako biti prisutan kao Prisutnost, osobito ako je ego u borbi za život i l i ako se aktivirao neki emocionalni obrazac iz prošlosti, ali jednom kad iskusite kako je to, pojačat će se moć vaše Prisutnosti, a ego će izgubiti svoju vlast nad vama. I tako u vaš život dolazi moć daleko veća od ega, daleko veća od uma. Da biste se oslobodili ega, samo ga trebate biti svjesni, budući da svjesnost i ego ne mogu živjeti zajedno. Svijest je moć skrivena u sadašnjem trenutku. Zbog toga je zovemo i Prisutnost. Konačna je svrha ljudskoga postojanja, odnosno, vaša svrha, unijeti tu moć u ovaj svijet. Zbog toga oslobađanje od ega ne možete smatrati ciljem koji ćete ostvariti u nekom trenutku budućnosti. Ega vas može osloboditi samo Prisutnost, a prisutni možete biti samo Sada, ne jučer i l i sutra. Samo Prisutnost može raščiniti prošlost u vama i tako preobraziti vaše stanje svijesti.

Što je duhovna spoznaja? Vjerovanje da ste duh? Ne, to je misao. Malo je bliža istini od misli koja vjeruje da ste vi ono što piše u vašem rodnom listu, ali ipak je misao. Duhovna je spoznaja kad jasno uvidite da ono što zamjećujem, doživljavam, mislim i l i osjećam u konačnici nisam ja sam, da sebe ne mogu pronaći u tim stvarima koje neprestano prolaze. Buddha je vjerojatno bio prvo ljudsko biće koje je to jasno uvidjelo, tako da je anata (ne-ja) postala jedna od središnjih točaka njegova učenja. A kad je Isus rekao: »Odrekni se sebe«, zapravo je htio reći: Zaniječi (a time i raščini) prividno ja. Kad bi ja, ego, uistinu bila naša osobnost, bilo bi besmisleno »zanijekati« ga.

Preostaje samo svjetlost svijesti u kojoj se pojavljuju i nestaju opažaji, iskustva, misli i osjećaji. To je Postojanje, to je ono dublje, istinsko Ja. Kad sebe spoznam kao takvo ja, što god se dogodi u mojem životu više nije apsolutno, nego samo relativno važno. Poštujem te događaje, ali oni više nisu apsolutno ozbiljni i tegobni. Jedino što je u konačnici važno je pitanje: mogu li u svakom trenutku osjetiti svoje istinsko Postojanje, ono Ja Jesam, u pozadini svojega života? Točnije rečeno, mogu li osjetiti onaj »Ja Jesam« koji uistinu jesam u ovome trenutku? Mogu li osjetiti svoj istinski identitet kao samu svjesnost? Ili se gubim u onome što se događa, u mislima i u svijetu?

52 N O V A Z E M L J A

Sva su ustrojstva nestabilna Kakav god oblik preuzeo, nesvjesni je poriv u pozadini ega jačanje slike o onome čime sebe smatram, o fantomskom ja koje je rođeno kad je misao -veliki blagoslov i veliko prokletstvo - počela preuzimati vlast i zatamnila jednostavnu, ali duboku radost povezanosti s Postojanjem, Izvorom, Bogom. Kako god se ego ponašao, skrivena motivacijska sila uvijek je ista: potreba da se istakne, da bude poseban, da vlada svime, potreba za moći, za pažnjom, za sve više stvari. I, dakako, tu je potreba da osjeti odvojenost, odnosno, potreba za suprotstavljanjem i za neprijateljima.

Ego uvijek nešto želi od drugih ljudi i situacija. Uvijek postoji skri­vena primisao, uvijek osjećaj »još nije dovoljno«, osjećaj nedovoljnosti i nedostatka koje treba ispuniti. Da bi dobio što želi, ego iskorištava ljude i situacije, a kad uspije, zadovoljstvo nikada ne traje dugo. Često ga nešto spriječi u ostvarenju cilja, a rascjep između »ja želim« i »stvarnog stanja« postaje trajan izvor nemira i tjeskobe. Čuvena, sada već klasična pop-pjesma »I Can't Get No Satisfaction2*«, pjesma je ega. Temeljna emocija koja upravlja sveukupnim djelovanjem ega je strah. Strah da ne postane bezvrijedan, strah od nepostojanja, strah od smrti. Sve su aktivnosti ega u konačnici osmišljene kako bi uklonile taj strah, ali ego ga može samo privremeno prikriti u intimnom odnosu, novim predmetom i l i pobjedom na nekakvom natjecanju. Privid vas nikada neće zadovoljiti. Oslobodit će vas samo istina o tome tko jeste, ako je spoznate.

Zašto postoji strah? Zato što se ego pojavljuje poistovjećenjem s oblikom, a duboko u sebi svjestan je da nijedan oblik nije trajan, da su svi prolazni. Stoga u egu uvijek postoji osjećaj nesigurnosti, čak i ako se izvana doima samopouzdanim.

Dok sam s prijateljem hodao prekrasnim prirodnim rezervatom u blizini Malibua u Kaliforniji, naišli smo na ruševine nekadašnje seoske kuće, koju je prije nekoliko desetljeća uništio požar. Približavajući se imanju, odavno zaraslom u drveće i raznolike vrste veličanstvenih biljaka, pokraj staze se nalazio znak koji je ondje postavila uprava parka. Na njemu je stajalo: Opasnost. Sve su strukture nestabilne. Obratio sam se prijatelju: »To je prava sutra (sveti spis)«. Stajali smo ondje obuzeti divljenjem. Kad shvatite i prihvatite da su sve strukture (oblici) nestabilni, čak i oni naizgled čvrsti, materijalni, tada se u vama budi spokojstvo, zbog toga što prepoznavanje prolaznosti svih oblika u vama budi dimenziju bezobličnosti u vlastitoj nutrini, ono što je onkraj smrti. Isus je to nazivao »vječnim životom«.

2* ( I Can't Get No) Satisfaction, (Ne mogu postići) zadovoljenje, pjesma Rolling Stonesa (prim. prev.)

S r ž e g a 53

Potreba ega da se osjeća nadmoćniji Mnogo je suptilnih, ali i lako zanemarivih oblika ega koje možete pro­matrati u drugim ljudima, a što je još važnije, i u sebi. Ne zaboravite: onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, shvaćate da ste vi ta tek probuđena svijest s onu stranu ega, ono dublje »Ja«. Prepoznavanje lažnog odmah dovodi do buđenja stvarnog.

Zamislite da nekome namjeravate ispričati što se dogodilo. »Znaš U što se dogodilo? Još nisi čuo? Reći ću ti.« Ako ste dovoljno budni i prisutni, možda ćete biti u stanju uočiti onaj trenutačni osjećaj zado­voljstva u sebi koji se javlja neposredno prije prenošenja vijesti, čak i kad su to loše vijesti. Javlja se zbog činjenice da u očima ega između vas i druge osobe na trenutak postoji neravnoteža u vašu korist. Tijekom toga kratkog trenutka vi znate više od druge osobe. Zadovoljstvo koje osjećate je ego, a izvire iz osjećaja da je vaša osobnost snažnija u odnosu na osobnost druge osobe. Čak i ako je druga osoba predsjednica i l i papa, toga se trenutka osjećate nadmoćnim zato što više znate. Mnogi su ljudi djelomično i zbog toga razloga ovisni o ogovaranju. Osim toga, ogovaranje je često prožeto zlobnim kriticizmom i prosuđivanjem dru­gih, pa i tako jača ego zahvaljujući zamišljenoj moralnoj nadmoćnosti koja se javlja kad god nekoga negativno prosuđujete.

Ako netko ima više, zna više i l i može napraviti više od mene, ego se osjeća ugroženim, jer osjećaj »nedovoljnosti« umanjuje njegov zamišljeni osjećaj vlastite osobnosti u odnosu na drugu osobu. Tada može pokušati obnoviti sebe na neki način umanjujući, kritizirajući ih omalovažavajući vrijednost onoga što druga osoba posjeduje, zna ih može napraviti. Ego bi također mogao promijeniti svoju strategiju i umjesto da se natječe s drugom osobom, sebe će pokušati poboljšati udružujući se s njom, ako je važna u očima drugih.

Ego i slava Dobro poznata metoda usputnog spominjanja imena poznatih osoba koje poznajete dio je strategije kojom ego postiže nadmoćniji identitet u očima drugih, a time i u vlastitim očima, zahvaljujući povezanosti s »važnim« ljudima. Slavne osobe u ovome svijetu proganja to što nji­hovu osobnost potpuno prekriva kolektivna mentalna slika. Većina ljudi koje susrećete želi osnažiti svoj identitet, mentalnu sliku vlastite osobnosti, zahvaljujući povezanosti s vama. Oni sami možda i ne znaju da ih uopće ne zanimate vi sami, nego ih zanima samo jačanje njihova izmišljenog osjećaja osobnosti. Vjeruju da uz vas mogu postati nešto

54 N O V A Z E M L J A

više. Žude postati potpuni kroz vas, i l i bolje rečeno, kroz mentalnu sliku vas kao slavne osobe, kao kolektivnog idejnog identiteta.

Besmisleno i pretjerano vrednovanje slave samo je jedno od mno­gih očitovanja egoističnog ludila u našemu svijetu. Neki slavni ljudi naprave istu pogrešku i identificiraju se s kolektivnom izmišljenom slikom koju su ljudi i mediji stvorili o njima te sebe uistinu počinju smatrati nadmoćnima običnim smrtnicima. Zbog toga se sve više otuđuju od sebe i od drugih, sve su nesretniji, sve više ovise o svojoj popularnosti. Okruženi samo ljudima koji hrane njihovu napuhanu sliku o sebi, postaju nesposobni za istinske odnose.

Albert Einstein, kojemu su se ljudi divi l i gotovo kao natčovjeku i čija je sudbina bila da postane jedan od najčuvenijih ljudi na planetu, nikada se nije poistovjetio sa slikom koju je o njemu stvorio kolektivni um. Ostao je ponizan i nije imao ego. Zapravo, govorio je o »grotesknoj suprotnosti između onoga što ljudi smatraju mojim dostignućima i spo­sobnostima te moje stvarne osobnosti i onoga za što sam sposoban«.5

Zbog toga je slavnoj osobi teško ostvariti istinski odnos s drugima. Istinski odnos je onaj u kojemu ne vlada ego sa svojim stvaranjem slika i traženjem sebe. U istinskom odnosu postoji vanjski tijek otvorene, budne pažnje prema drugoj osobi, u kojemu nema nikakvih želja. Ta je budna pažnja Prisutnost. Ona je preduvjet svakog izvornog odnosa. Ego i l i uvijek nešto želi, i l i ako vjeruje da od druge osobe ništa ne može dobiti, tada je u stanju potpune ravnodušnosti: uopće mu nije stalo do vas. Tako su tri glavna stanja egoističnih odnosa: želja, osujećena želja (bijes, zamjeranje, okrivljavanje, prigovaranje) i ravnodušnost.

04. Igranje uloga: mnoštvo lica ega

Ego koji želi nešto od drugog čovjeka - a koji ego to ne želi? - najčešće će odigrati svojevrsnu ulogu da bi ispunio svoje »potrebe«, bilo da je riječ o materijalnom dobitku, osjećaju moći, nadmoći i l i posebnom položaju, i l i o nekoj vrsti nagrade, fizičke i l i psihološke. Ljudi uglavnom nisu svjesni uloga koje odigravaju. Oni jesu te uloge. Neke su profinjene, a druge besramno očigledne, osim osobi koja ih odigrava. Neke su uloge osmišljene jednostavno za privlačenje tuđe pažnje. Ego uživa u tuđoj pažnji, koja je, na kraju krajeva, oblik psihičke energije. Ego ne zna da se izvor sveukupne energije nalazi u vama, stoga je traži u vanjskome svijetu. On ne traga za bezobličnom pažnjom Prisutnosti, nego za pažnjom u nekom obliku, kao što je prepoznavanje, pohvala, divljenje i l i jednostavno Zamjećivanje, potvrda njegova postojanja.

Stidljiva osoba koja se plaši tuđe pažnje nije se oslobodila ega, nego je njezin ego ambivalentan, istodobno i želi tuđu pažnju, ali je se i plaši. Plaši se da bi pažnja mogla zadobiti oblik neodobravanja i l i kritičnosti, odnosno, nečega što bi umanjilo osjećaj njezina ja, umjesto da ga poveća. Stoga je strah stidljive osobe od privlačenja pažnje veći od njezine potrebe za pažnjom. Stidljivost često ide rukom pod ruku sa slikom o sebi koja je prvenstveno negativna, odnosno s uvjerenjem da je nedovoljna. Ego je svaki idejni osjećaj vlastite osobnosti - kad sebe doživljavate na ovaj i l i onaj način - bez obzira na to je li prvenstveno pozitivan (ja sam naj­bolji) i l i negativan (ništa ne vrijedim). U pozadini svake pozitivne slike o sebi skriva se stav da nećemo biti dovoljno dobri. U pozadini svake negativne slike o sebi skriva se žudnja da budemo najbolji i l i bolji od drugih. U pozadini samopouzdanog osjećaja nadmoći i trajne potrebe za njom skriva se nesvjestan strah od manje vrijednosti. Suprotno tome, stidljiv, nedovoljno dobar ego koji se osjeća manje vrijednim posjeduje snažnu skrivenu želju da postane nadmoćan. Mnogi se ljudi kolebaju između osjećaja manje vrijednosti i nadmoći, ovisno o situacijama i l i ljudima s kojima dolaze u dodir. U sebi trebate spoznati i promatrati samo jedno: kad god se u odnosu na nekoga osjećate manje i l i više vrijedni, to u vama progovara ego.

56 N O V A Z E M L J A

Nevaljalac, žrtva, ljubavnik Ako ne može dobiti pohvalu i l i divljenje, ego nekih ljudi će se zadovo­ljiti drugim oblicima pažnje i uloga kako bi ih privukao. Ako ne može privući pozitivnu pažnju, mogao bi umjesto toga pokušati privući negativnu, primjerice, izazivanjem negativne reakcije druge osobe. I neka djeca to čine. Loše se ponašaju da bi privukla pažnju. Odigravanje negativnih uloga postaje osobito naglašeno kad god je ego uvećan aktivnim tijelom boli, odnosno, emocionalnom patnjom iz prošlosti koja se želi obnoviti iskustvom većeg bola. U svojoj potrazi za slavom ego će ponekad počiniti i zločin. Pažnju traže u ozloglašenosti i osudi drugih ljudi. Kao da govore: »Molim vas, recite mi da postojim, da nisam beznačajan«. Takvi patološki oblici ega samo su ekstremnije verzije normalnoga.

Jako je uobičajena uloga žrtve, a oblik pažnje koji zahtijeva je suosje­ćaj i l i sažaljenje i l i zanimanje drugih za moje probleme, koji se iznose kao »ja i moja priča«. Doživljavanje sebe kao žrtve element je mnogih obrazaca ega, kao što su prigovaranje, uvrijeđenost, bijes i slično tome. Dakako, jednom kad se poistovjetim s pričom u kojoj sam sebi dodijelio ulogu žrtve, ne želim je okončati i stoga, kao što svaki terapeut zna, ego ne želi razriješiti svoje »probleme«, jer su oni dio njegova identiteta. Ako nitko ne želi slušati moju tužnu priču, mogu je sam sebi prepričavati u mislima, uvijek ispočetka, sažalijevati se i na taj način oblikovati iden­titet osobe prema kojoj život, drugi ljudi, sudbina i l i Bog nepravedno postupaju. Tako definiram svoju sliku o sebi, postajem netko, a egu je samo to važno.

U počecima mnogih takozvanih romantičnih odnosa igranje uloga sasvim je uobičajeno u svrhu privlačenja i zadržavanja osobe koju ego smatra onom koja će me »usrećiti, uz koju ću se osjećati posebno i koja će ispuniti sve moje potrebe«. »Ja ću igrati ulogu osobe kakvu ti želiš, a ti igraj ulogu osobe kakvu ja želim.« To je neizgovoren i nesvjestan dogovor. Međutim, igranje uloga težak je posao, stoga ih se ne može održavati predugo, osobito ako počnete živjeti zajedno. Kad izađete iz uloge, što možete vidjeti? Nažalost, u većini slučajeva, još nećete vidjeti istinsku bit drugoga bića, nego ono što je prekriva: ogoljeli ego bez svo­jih uloga, sa svojim tijelom boli, sa svojim iskrivljenim željama koje se sada pretvaraju u bijes, vjerojatno usmjeren na supružnika i l i partnera zbog toga što nije uspio otkloniti temeljni strah i osjećaj nedovoljnosti koji su neizostavan dio egovog osjećaja vlastite osobnosti.

Ono što se uobičajeno naziva »zaljubljivanjem« u većini je slučajeva pojačavanje želja i potreba ega. Postajete ovisni o drugoj osobi, odnosno,

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 57

bolje rečeno, o svojoj slici te osobe. To nema nikakve veze s pravom ljubavlju u kojoj nema nikakvih želja. Španjolski jezik najiskreniji je kad je riječ o konvencionalnim idejama o ljubavi: te quiero znači »želim te«, a ujedno i »volim te«. Drugi se izraz u značenju »volim te«, te amo, koji nije prožet tom dvojnošću, rijetko kad koristi, možda zbog toga što je i prava ljubav podjednako rijetka.

Otpuštanje definicija o sebi Kako su se plemenske kulture razvijale u drevne civilizacije, odre­đenim ljudima dodjeljivane su određene funkcije: vladari, svećenici i l i svećenice, ratnici, seljaci, trgovci, zanatlije, radnici i druge. Razvio se klasni sustav. Vaša vam je funkcija, s kojom ste se najčešće rađali, određivala identitet, određivala je tko ste u očima drugih ljudi, a i u vašim vlastitim. Funkcija vam je postajala uloga, ali je nitko nije prepo­znavao kao ulogu: jednostavno ste to bili i l i ste mislili da jeste. Samo su rijetka bića u to doba, kao što su Buddha i l i Isus, sagledala konačnu nebitnost kasti i l i društvenih klasa, prepoznali ih kao identifikaciju s oblikom i postali svjesni da takvo poistovjećivanje s uvjetovanim i privremenim zamagljuje svjetlost bezuvjetnog i vječnog koja blista u svakom ljudskom biću.

U našem su suvremenom svijetu društvena ustrojstva manje kruta i manje jasno određena nego što su bila nekoć. Iako većinu ljudi još, dakako, uvjetuje njihova okolina, više im se funkcija i s njom identitet ne pripisuju posve automatski. Zapravo, u modernome svijetu ljudi su sve zbunjeniji u pogledu vlastite pripadnosti, svrhe, pa čak i osobnosti.

Najčešće čestitam ljudima koji mi kažu: »Više ne znam tko sam«. Zbunjeno me upitaju: »Hoćete reći da je dobro biti zbunjen?« Kažem im neka to istraže. Što znači biti zbunjen? »Ne znam« nije zbunjenost. Zbunjenost je ako kažete: »Ne znam, ali bih trebao znati« i l i »Ne znam, ali bih morao znati«. Je li moguće otpustiti uvjerenje da biste trebali i l i morali znati tko ste? Drugim riječima, možete li prestati tragati za idejnim definicijama koje bi vam trebale pružiti osjećaj vlastite osob­nosti? Možete li prestati tragati za mišlju kao svojim identitetom? Kad se oslobodite uvjerenja da biste trebali i l i morali saznati tko jeste, što se događa sa zbunjenošću? Iznenada nestaje. Kad u potpunosti prihvatite da ne znate, zapravo zalazite u stanje spokojstva i jasnoće koji su bliži vašoj istinskoj osobnosti nego što bi to misao ikada mogla biti. Ako sebe definirate mišlju, tada ste se ograničili.

58 N O V A Z E M L J A

Unaprijed utvrđene uloge Različiti ljudi, dakako, u ovome svijetu ispunjavaju različite funkcije. Drukčije i ne može biti. Koliko je do intelektualnih i l i tjelesnih spo­sobnosti - do razine znanja, vještina, talenata i energije - ljudska se bića uvelike razlikuju. Nije uistinu važno koju funkciju ispunjavate u ovome svijetu, nego poistovjećujete li se sa svojom funkcijom u toj mjeri da vas je prevladala i postala uloga koju igrate. Kad igrate uloge, tada niste svjesni. Kad uhvatite sebe u igranju uloge, to prepoznavanje stvara prostor između vas i uloge. To je početak oslobađanja od uloge. Kad ste potpuno poistovjećeni s ulogom, obrazac ponašanja smatrate vlastitom osobnošću i sebe shvaćate jako ozbiljno. Također automat­ski drugima pripisujete uloge koje odgovaraju vašoj. Primjerice, ako posjetite liječnika koji je potpuno poistovjećen sa svojom ulogom, za njega nećete biti ljudsko biće, nego pacijent i l i slučaj.

Iako su društvene strukture u suvremenome svijetu manje krute od onih u drevnim kulturama, još postoji mnoštvo unaprijed utvrđenih funkcija i l i uloga s kojima se ljudi spremno poistovjećuju i koje na taj način postaju dio ega. Zbog toga međuljudski odnosi postaju neizvorni, otuđeni i dehumanizirani. Unaprijed utvrđene uloge mogu vam pružiti donekle utješan osjećaj identiteta, ali u konačnici u njima gubite sebe. Funkcije koje ljudi imaju u hijerarhijskim organizacijama, kao što su vojska, crkva, vladina ustanova i l i velika korporacija, lako postaju uloge identiteta. Ako se izgubite u ulozi, više ne možete održavati izvorne ljudske odnose.

Neke unaprijed utvrđene uloge mogli bismo nazvati društvenim arhetipovima. Navest ćemo samo nekoliko: kućanica srednje klase (više nije tako česta kao što je bila nekoć, ali još je dosta proširena), grub muževan muškarac, zavodnica, »nekonformistički« umjetnik i l i izvođač, »kulturna« osoba (prilično uobičajena uloga u Europi) koja pokazuje znanje o književnosti, lijepoj umjetnosti i glazbi kao što bi netko drugi pokazivao skupocjenu haljinu i l i automobil. A tu je i univerzalna uloga odrasle osobe. Ako igrate tu ulogu, tada sebe i svoj život shvaćate jako ozbiljno. Spontanost, bezbrižnost i radost ni u kom slučaju nisu dio te uloge.

Hipi pokret koji je otpočeo na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih Država 60-ih godina 20. stoljeća, a nakon toga se proširio zapadnim svijetom, nastao je zbog toga što su mnogi mladi ljudi odbacili druš­tvene arhetipove, uloge, unaprijed uspostavljene obrasce ponašanja, kao i društvene i gospodarske strukture utemeljene na egu. Odbijali su igrati uloge koje su im željeli nametnuti njihovi roditelji i društvo. Značajno je što se taj pokret podudara s užasima vijetnamskog rata, u

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a

kojemu je poginulo više od 57.000 mladih Amerikanaca i tri milijuna Vijetnamaca te kroz koji se svima razotkrila poremećenost sustava i misaonog sklopa na kojemu je utemeljen. Dok je 50-ih godina većina Amerikanaca još bila krajnje konformistička po svojim razmišljanjima i ponašanju, 60-ih godina milijuni su ljudi počeli povlačiti svoju poi-stovjećenost s kolektivnim idejnim identitetom zbog toga što je ludilo kolektivnog postalo posve očigledno. H i p i pokret predstavljao je ublažavanje dotad krutih struktura ega u psihi ljudi. Sam pokret je degenerirao i okončao, ali je za sobom ostavio otvorena vrata, i to ne samo kod onih koji su bil i njegov dio. Taj je pokret drevnoj istočnjač­koj mudrosti i duhovnosti omogućio da osvoji Zapad i odigra ključnu ulogu u buđenju globalne svijesti.

Privremene uloge Ako ste dovoljno budni i dovoljno svjesni da možete promatrati svoj odnos s drugim ljudima, mogli biste zamijetiti suptilne promjene u svom govoru, stavu i ponašanju koje ovise o tome s kime ste u dodiru. U početku bi vam moglo biti jednostavnije to promatrati kod drugih ljudi, a onda biste ih mogli zamijetiti i kod sebe. Način na koji se obraćate predsjedniku upravnog odbora tvrtke mogao bi se na jedva uočljiv način razlikovati od toga kako razgovarate sa čistačem. Način na koji razgovarate s dje­tetom mogao bi se razlikovati od načina na koji razgovarate s odraslom osobom. Zašto? Igrate uloge. Vi niste v i , ni s predsjednikom odbora, ni sa čistačem, ni s djetetom. Kad uđete u dućan da biste nešto kupili, kad uđete u restoran, banku, poštu, mogli biste shvatiti da istodobno ulazite i u unaprijed određene društvene uloge. Postajete kupac te se kao kupac ponašate i govorite. Prodavač i l i konobar, koji također igraju uloge, mogli bi se prema vama odnositi kao prema kupcu. Između dva ljudska bića počinje djelovati čitav opseg uvjetovanih obrazaca ponašanja koji odre­đuje prirodu njihova odnosa. Zbog toga to nije odnos dva ljudska bića, nego idejnih, mentalnih slika. Što se ljudi više poistovjećuju sa svojim ulogama, to odnosi postaju neizvorniji.

Vi imate mentalnu sliku ne samo o tome tko je druga osoba, nego i o tome tko ste v i , osobito u odnosu s osobom s kojom ste u kontaktu. Stoga se prema toj osobi uopće ne odnosite v i , nego se ono što mislite da jeste odnosi prema onome tko mislite da je druga osoba, i obratno. Idejna slika koju je vaš um stvorio o sebi odnosi se prema vlastitoj tvorevini, a to je idejna slika koju je stvorio o drugoj osobi. I um druge osobe vjerojatno je napravio to isto, stoga je odnos između dvoje ljudi obojen egom u stvarnosti odnos između idejnih, u umu stvorenih bića

60 N O V A Z E M L J A

koja su u konačnici izmišljotine. Stoga nije čudno što u odnosima dolazi do čestih sukoba. Tu nema nikakvog istinskog odnosa.

Redovnik znojnih dlanova Kasan, učitelj zena i redovnik, trebao je održati propovijed na pogrebu čuvenog plemića. Dok je stajao čekajući dolazak upravitelja pokrajine te ostale gospode i gospi, zamijetio je da su mu se dlanovi oznojili.

Sljedećega dana sazvao je svoje učenike i priznao im da još nije spreman postati istinski učitelj. Objasnio im je da još nije postigao isti način ponašanja pred svim ljudskim bićima, bi l i oni prosjaci i l i kra­ljevi. Još nije uspio prodrijeti pogledom kroz društvene uloge i idejne identitete te uočiti istovjetnost bića u svakom čovjeku. Tada je otišao i postao učenik drugog majstora. Osam godina poslije vratio se svojim bivšim učenicima u prosvijetljenom stanju.

Sreća kao uloga za razliku od istinske sreće »Kako si?« »Izvrsno. Ne mogu biti bolje.« Je li to istina i l i laž?

Sreća je u mnogim slučajevima uloga koju ljudi igraju, a iza nasmi­janog lica skriva se duboka bol. Kad se tuga sakriva iza nasmijane vanjštine i blistavih bijelih zubi, kad ljudi niječu, ponekad čak i sami sebi, da osjećaju duboku tugu, uobičajeno se javljaju depresija, slom živaca i pretjerane reakcije.

»Dobro sam« je uloga koju ego u Americi igra češće nego u nekim drugim zemljama, gdje je nesretan život gotovo isto tako pravilo i stoga društveno prihvatljiviji. Vjerojatno je riječ o pretjerivanju, ali čuo sam da se u glavnom gradu jedne sjeverne zemlje izlažete r iziku da vas policija uhiti zbog pijanstva ako se na ulici osmjehujete strancima.

Ako ste nesretni, najprije morate priznati da je tako. No, nemojte reći: »Nesretan sam«. Nesreća nema nikakve veze s vašom osobnošću. Recite: »Osjećam se nesretno«. Tada istražite svoje osjećaje. S njima bi mogla biti povezana situacija u kojoj se nalazite. Možda trebate nešto poduzeti da biste promijenili situaciju i l i se odmaknuli iz nje. Ako ništa ne možete napraviti, suočite se sa stvarnošću i recite: »Eto, zasad je situacija ovakva. Mogu je i l i prihvatiti i l i se zbog toga osjećati loše«. Glavni uzrok tuge nikada nije sama situacija, nego vaše razmišljanje o njoj. Budite svjesni svojih misli. Odvojite ih od situacije, koja je uvijek neutralna i uvijek takva kakva jest. Na jednoj je strani situacija i l i činjenica, a na drugoj su moje misli o njoj. Umjesto da se prepustite izmišljanju priča, držite se činjenica. Primjerice, »Uništen sam« je priča. Ograničava vas i ne dopušta vam da

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 61

nešto učinkovito poduzmete. »Ostalo mi je pedeset centi na bankovnom računu« je činjenica. Suočavanje sa činjenicama uvijek nam daje snagu. Budite svjesni da način vašega razmišljanja u velikoj mjeri stvara emocije koje osjećate. Uočite povezanost između svojega razmišljanja i svojih emocija. Umjesto da se poistovjećujete sa svojim mislima i emocijama, poistovjetite se sa sviješću koja je u njihovoj pozadini.

Ne tražite sreću. Ako je tražite, nećete je naći, jer je traženje suprot­nost sreći. Sreća uvijek vješto izmiče, ali slobodu od nesreće možete postići ovoga trenutka suočavajući se sa stvarnošću, umjesto da o njoj izmišljate priče. Nesreća prikriva vaše prirodno stanje dobrobiti i unutarnjeg spokojstva, izvora istinske sreće.

Roditeljstvo: uloga ili funkcija? Kad se obraćaju maloj djeci, mnogi odrasli igraju uloge. Izgovaraju budalaste riječi i zvukove. Djetetu se obraćaju s visine. Prema njemu se ne ponašaju kao prema sebi ravnom. Činjenica da privremeno znate više i l i da ste veći ne znači da vam dijete nije ravno. Većina odraslih u nekom trenutku svojega života postane roditelj, i to je jedna od naj-univerzalnijih uloga. Najvažnije pitanje glasi: jeste li u stanju dobro ispuniti roditeljsku funkciju, ne poistovjećujući se s tom funkcijom, odnosno, ne pretvarajući je u ulogu? U izvršavanju funkcije roditelja prijeko je potrebno brinuti o djetetovim potrebama, spriječiti dijete da se ne dovede u opasnost i povremeno mu govoriti što treba, a što ne treba raditi. No, kad se funkcija roditelja pretvori u identitet, kad se vaš osjećaj vlastite osobnosti u potpunosti i l i uvelike temelji na rodi-teljstvu, tada funkcija lako postane prenaglašena i pretjerana te može ovladati vašom osobnošću. Djetetu dajete i više nego što mu je potrebno te ga kvarite. Zaštita od opasnosti pretvara se u pretjerano zaštitnički stav i ometa djetetovu potrebu za samostalnim istraživanjem svijeta. Upućivanje djeteta pretvara se u kontrolu i zahtijevanje bezuvjetne poslušnosti.

Štoviše, identitet utemeljen na ulozi zadržava se i dugo nakon što je potreba za tom konkretnom funkcijom prošla. Roditelji ne mogu otpu­stiti svoju roditeljsku ulogu čak ni kad dijete odraste u odraslu osobu. Ne mogu se odreći potrebe da su potrebni svome djetetu. Čak i kad dijete zakorači u četrdesetu godinu, roditelji se ne mogu oteti pomisli da znaju što je za njega najbolje. Uloga roditelja još se odigrava kom-pulzivno i stoga ne postoji izvoran odnos. Roditelji se definiraju tom ulogom i nesvjesno se plaše gubitka identiteta, trenutka kad će prestati biti roditelji. Ako nešto osujeti njihovu želju za kontrolom i l i utjecaj na

62 N O V A Z E M L J A

ponašanje odraslog djeteta - kao što se najčešće događa - počet će kriti­zirati dijete, izrazit će svoje neslaganje i l i će u njemu pokušati izazvati osjećaj krivnje, a sve to u nesvjesnom pokušaju da očuvaju svoju ulogu i svoj identitet. Izvana se doima kao da su zabrinuti za svoje dijete, a i oni sami u to vjeruju, ali zapravo su zabrinuti samo za očuvanje svoje uloge i identiteta. Motivacije ega isključivo su poboljšanje samoga sebe i vlastiti interes, koje su ponekad lukavo prikrivene, čak i kad je riječ o osobi kojom ego upravlja.

Majka i l i otac koji su se poistovjetili s ulogom roditelja mogli bi kroz vlastitu djecu pokušati postići svoju potpunost. Tada je prema djeci usmjerena potreba ega za manipulacijom kojom će druge navesti da ispune uvijek prisutan osjećaj nedostatka. Kad bi osvijestili i glasno izrazili uglavnom nesvjesne pretpostavke i motivacije koje se skrivaju iza roditeljske prisile da manipuliraju svojom djecom, vjerojatno bi glasile otprilike ovako: »Želim da postigneš ono što ja nikada nisam postigla. Želim da postaneš netko u očima svijeta, tako da i ja kroz tebe mogu postati netko. Nemoj me razočarati. Previše sam žrtvovao zbog tebe. Ne odobravam tvoje postupke zato što u tebi želim izazvati tako snažan osjećaj krivnje i nelagode da se konačno pokoriš mojim željama. Dakako, podrazumijeva se da ja znam što je najbolje za tebe. Volim te i uvijek ću te voljeti ako napraviš ono što ja sada smatram da je za tebe najbolje«.

Kad osvijestite takve nesvjesne motivacije, istoga ćete trenutka uvi­djeti koliko su besmislene. Ego koji se skriva iza njih postaje vidljiv, kao i njegov poremećaj. Neki su roditelji s kojima sam razgovarao nenadano spoznali: »O, moj Bože, zar sam to radio?« Kad jednom uvidite što radite i l i što ste radili, ujedno ćete sagledati uzaludnost takvih postupaka, a taj će se nesvjesni obrazac tada sam od sebe ugasiti. Svijest je najsnažniji poticaj promjene.

Ako se vaši roditelji tako ponašaju prema vama, nemojte im reći da nisu svjesni što čine i da njima vlada ego. Od toga bi vjerojatno još dublje zapali u nesvjesno stanje, jer bi ego zauzeo obrambeni položaj. Dovoljno je što ste vi shvatili da u njima djeluje ego, da to nije njihova prava osobnost. Obrasci ega, čak i dugogodišnji, ponekad se gotovo čudesno rastvore ako im se u svojoj nutrini ne suprotstavljate. Protivljenje im samo pruža dodatnu snagu. No, čak i ako se ne rastvore, ponašanje svojih roditelja možete prihvatiti sa suosjećanjem, ne osjećajući potrebu da reagirate na njega, odnosno, ne shvaćajući ga osobno.

Također budite svjesni vlastitih nesvjesnih pretpostavki i l i očeki­vanja koje se kriju iza vaših starih, uobičajenih reakcija na roditeljsko ponašanje. »Moji bi roditelji trebali odobravati ono što radim. Trebali bi

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 63

me razumjeti i prihvatiti me takvom kakva jesam.« Uistinu? A zašto bi to trebali? Činjenica je da to ne čine zato što ne mogu. Njihova svijest u razvoju još nije napravila kvantni skok. Još nisu u stanju odvojiti se od svoje uloge. »Da, ali ne mogu biti sretan i ne mogu se osjećati ugodno u svojoj koži ako ne dobijem njihovo odobravanje i razumijevanje.« Uistinu? Na koji način njihovo odobravanje i l i neodobravanje uistinu utječe na vašu istinsku osobnost? Takve neistražene pretpostavke uzro­kuju gomilanje negativnih emocija i duboku, nepotrebnu patnju.

Budite budni. Jesu li neke misli koje vam se vrte glavom internali-zirani glas oca i l i majke koji govori nešto slično ovome: »Nisi dovoljno dobra. Nikada ništa nećeš postići«, i l i izriče neku drugu prosudbu i l i misaoni stav? A k o ste svjesni, bit ćete u stanju prepoznati taj glas u glavi i shvatiti što je on uistinu: stara misao, uvjetovana prošlošću. Ako ste svjesni, više ne morate vjerovati u svaku misao koja vam padne na pamet. To je samo stara misao i ništa više. Svijest je Prisutnost, a samo Prisutnost može rastvoriti nesvjesnu prošlost u vama.

»Mislite li da ste jako prosvijetljeni«, rekao je Ram Dass, »otiđite i provedite tjedan dana sa svojim roditeljima«. Sjajan savjet. Ne samo što je odnos s roditeljima praiskonski odnos koji određuje ton svih kasnijih odnosa, nego je istodobno i dobar test stupnja vaše prisutnosti. Što s nekom osobom dijelite dužu povijest, to prisutniji morate biti, inače ćete biti prisiljeni uvijek je iznova proživljavati.

Svjesna patnja Ako imate malu djecu, pružite im pomoć, vodstvo i zaštitu najbolje što možete, ali još je važnije da im date prostora - prostora da budu. Oni u ovaj svijet dolaze kroz vas, ali nisu »vaši«. Uvjerenje »ja znam što je za tebe najbolje« može biti točno dok su djeca sasvim malena, ali što su starija, to je manje istinito. Što više očekivanja gajite o tome kako bi se njihov život trebao razvijati, to ste više u svom umu, umjesto da budete prisutni za njih. Dakako, radit će greške i iskusit će neki oblik patnje, kao i sva ljudska bića. Zapravo, možda će to biti pogreške samo s vašeg gledišta. Ono što je za vas pogreška možda je upravo ono što vaše dijete treba napraviti i l i doživjeti. Pružite im što više pomoći i vodstva, ali shvatite da im povre­meno morate dopustiti da griješe, osobito kad se počnu primicati odrasloj dobi. Katkad im morate dopustiti i da pate. Patnja se može pojaviti kao grom iz vedra neba i l i kao posljedica njihovih pogreški.

Zar ne bi bilo lijepo kad biste ih mogli poštedjeti svih patnji? Ne, ne bi. Tada se ne bi razvili kao ljudska bića i ostali bi plitki te bi se

64 N O V A Z E M L J A

poistovjećivali s vanjskim oblikom stvari. Patnja vas vodi u dubine. Paradoksalno je da patnju izaziva poistovjećivanje s oblikom, ali ona ujedno i otklanja takvo poistovjećivanje. Velik dio patnje uzrokuje ego, iako ga patnja naposljetku uništava, ali se to ne događa sve dok ne postanete svjesni patnje.

Čovječanstvu je suđeno da preraste patnju, ali ne onako kako to misli ego. Jedna od mnogih pogrešnih pretpostavki ega, jedna od mnogih njegovih zabluda glasi: »Ne bih smio patiti«. Ponekad se ta misao prenosi na vama blisku osobu: »Moje dijete ne smije patiti«. Sama ta pomisao skriva se u korijenu patnje. Svrha patnje je plemenita: evolucija svijesti i sagorijevanje ega. Muškarac na križu arhetipska je slika. Simbolizira svakog muškarca i svaku ženu. Sve dok se opirete patnji, proces je spor zbog toga što otpor jača ego. No, kad prihvatite patnju, proces se ubrzava zbog činjenice da patite svjesno. Patnju možete prihvatiti za sebe, a možete je prihvatiti i za drugoga, kao što su vaše dijete i l i roditelj. U samoj svjesnoj patnji već dolazi do preobrazbe. Oganj patnje postaje svjetlost svijesti.

Ego tvrdi: »Ne bih trebao patiti«, ali od te misli patite još više. Ona predstavlja iskrivljenje istine, što je uvijek paradoksalno. Istina je da patnju morate prihvatiti prije nego što je prerastete.

Svjesno roditeljstvo Mnoga djeca gaje prikriveni bijes i zamjeranje prema svojim roditeljima, a to je nerijetko uzrok neizvornosti u odnosu. Dijete u duši čezne za roditeljem kao ljudskim bićem, a ne za ulogom, bez obzira na to koliko savjesno odigravate tu ulogu. Možda postupate potpuno pravilno i najbolje što možete za svoje dijete, ali čak i to najbolje nije dovoljno dobro. Zapravo, djelovanje nikada nije dovoljno dobro zanemarite li Postojanje. Ego ništa ne zna o postojanju, ali vjeruje da će vas djelovanje u konačnici spasiti. Ako ste u vlasti ega, vjerujete da ćete djelovanjem naposljetku prikupiti dovoljno »djela« kako biste se osjećali potpuni u nekom budućem trenutku. Neće biti tako. Samo ćete se izgubiti u djelo­vanju. Čitava civilizacija gubi sebe u djelovanju koje nije ukorijenjeno u Postojanju, i tako postaje uzaludno.

Kako u okviru obitelji zaokupljene raznim poslovima Postojanje uvesti u odnos sa svojim djetetom? Najvažnije je djetetu pokloniti pažnju. Postoje dvije vrste pažnje. Jednu bismo mogli nazvati pažnjom utemeljenom na obliku. Druga je bezoblična. Pažnja utemeljena na obliku uvijek je na neki način povezana s djelovanjem i l i procjenom.

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 66

•Jesi li napisao zadaću? Pojedi večeru. Uredi sobu. Operi zube. Napravi ovo. Prestani s tim. Požuri se, moraš se spremiti.«

Što sada moramo napraviti? To pitanje uglavnom sažima obiteljski život u mnogim domovima. Pažnja utemeljena na obliku je, dakako, prijeko potrebna i ima svoje mjesto, ali ako u vašem odnosu s djetetom nema ničega drugoga, tada nedostaje najvažnija dimenzija i Postojanje je potpuno zamagljeno djelovanjem, »svjetovnim brigama«, kako to kaže Isus. Bezoblična pažnja neodvojiva je od dimenzije Postojanja. Kako ona djeluje?

Dok promatrate svoje dijete, slušate ga, dodirujete i l i mu u nečemu pomažete, budni ste, smireni, potpuno prisutni i ne želite ništa drugo osim onoga što se toga trenutka događa. Na taj način stvarate prostor za Postojanje. U tome trenutku, ako ste prisutni, niste otac i l i majka. Tada ste budnost, smirenost, Prisutnost koja sluša, gleda, dodiruje, pa čak i govori. Vi ste Postojanje u temelju djelovanja.

Prepoznati svoje dijete Vi ste ljudsko biće. Što to znači? Ovladavanje životom ne odnosi se na pitanje kontrole, nego na otkrivanje ravnoteže između čovjeka i Postojanja. Majka, otac, suprug, supruga, mlad, star, sve one uloge koje igrate, sve funkcije koje ispunjavate, što god radite, sve to pripada ljudskoj dimenziji. Ima svoje mjesto i to treba poštovati, ali samo po sebi nije dovoljno za ispunjen, istinski smislen odnos i l i život. Sama ljudskost nikada nije dovoljna, koliko god vi nastojali i što god postigli. Postoji i Postojanje. Otkriva se u nepomičnoj, budnoj prisutnosti same Svijesti, Svijesti koja ste zapravo v i . Ljudskost je oblik. Postojanje je bezoblično. Ljudskost i Postojanje nisu odvojeni, nego se međusobno isprepliću.

Na razini ljudskosti vi ste nedvojbeno nadmoćni svome djetetu. Veći ste, snažniji, više znate, više toga možete napraviti. Ako poznajete samo tu dimenziju, osjećate se moćnijima, barem nesvjesno. Zbog toga u djetetu barem nesvjesno izazivate osjećaj manje vrijednosti. Između vas i vašega djeteta ne postoji ravnopravnost, jer u vašem odnosu postoji samo oblik, a u obliku vi dakako niste ravnopravni. Možete voljeti svoje dijete, ali je vaša ljubav samo ljudska, a to znači uvjetovana, posesivna,

remena. Ravnopravni ste samo s onu stranu oblika, u Postojanju, i tek kad u sebi otkrijete bezobličnu dimenziju, u vašem odnosu s djetetom može se pojaviti istinska ljubav. Prisutnost koja vi jeste, bezvremeno Ja jesam, prepoznaje sebe u drugome, a drugo se, u ovome slučaju dijete, osjeća voljenim, odnosno, osjeća da ste ga prepoznali.

66 N O V A Z E M L J A

Voljeti znači prepoznati sebe u drugome. Tada se »drugost« drugoga razotkriva kao privid koji pripada isključivo ljudskome carstvu, carstvu oblika. Čežnja za ljubavlju koja prebiva u svakome djetetu čežnja je za prepoznavanjem, ne na razini oblika, nego na razini Postojanja. Ako ljudi poštuju samo ljudsku dimenziju svojega djeteta, zanemarujući Postojanje, dijete će osjećati da je njihov odnos neispunjen, da mu nedostaje nešto apsolutno presudno te će se u njemu gomilati patnja, a ponekad i nesvjesno zamjeranje roditeljima. »Zašto me ne mogu prepoznati?«, čini se da govore patnja i l i zamjeranje.

Kad vas druga osoba prepozna, to prepoznavanje kroz vas dvoje potpunije unosi dimenziju Postojanja u ovaj svijet. To je ljubav koja donosi spasenje. O prepoznavanju sam govorio u odnosu s djecom, ali se ono, dakako, jednako može primijeniti na sve odnose.

Kaže se da je Bog ljubav, ali to nije apsolutno točno. Bog je Istinska ljubav u bezbrojnim oblicima života i onkraj njih. Ljubav podrazumijeva dvojnost: ljubavnik i voljeni, subjekt i objekt, stoga je ljubav prepozna­vanje jednote u svijetu dvojnosti. Ona je rođenje Boga u svijetu oblika. Zbog ljubavi svijet postaje manje svjetovan, manje gust, otvoreniji božanskoj dimenziji i svjetlosti same svijesti.

Odustanite od igranja uloga Napravite što god se traži od vas u bilo kojoj situaciji, a da to ne postane uloga s kojom se poistovjećujete. To je istinska pouka u umijeću življe­nja koju svatko od nas treba naučiti i zbog koje smo ovdje. Postat ćete najmoćniji u svemu što radite, ako to radite zbog samog djelovanja, a ne da biste zaštitili i l i pojačali svoju ulogu i identitet i l i im se prilagodili. Svaka je uloga izmišljeni osjećaj vlastite osobnosti i kroz nju sve postaje osobno, sve kvari i iskrivljuje ono »malo ja«, umnu tvorevinu i ulogu koju igra. Većina ljudi koji u ovome svijetu posjeduju moć, kao što su političari, televizijske zvijezde, poslovni i religijski vođe, potpuno su poistovjećeni sa svojom ulogom, uz nekoliko poštovanja vrijednih iznimaka. Možda ih se smatra osobito važnim ljudima, ali oni su samo nesvjesni igrači u igri ega, koja se doima iznimno važnom, ali uopće ne posjeduje istinsku svrhu. To je, kako je rekao Shakespeare, »priča koju priča idiot, prepuna zvuka i bijesa, bez ikakva značenja«.1 Čudesno je što je Shakespeare stigao do takvoga zaključka iako nije mogao gledati televiziju. Ako egoistična zemaljska drama ima ikakvu svrhu, onda je ona posve neizravna: stvara sve veću patnju na planetu, a patnja na kraju razara ego, iako ju je on uglavnom i stvorio. To je oganj u kojemu sam ego sagorijeva sebe.

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a

U svijetu osobnosti koje igraju uloge, onih nekoliko ljudi koji ne projiciraju umom stvorene slike, a ima ih čak i na televiziji, u medi­jima i u poslovnome svijetu, nego funkcioniraju na temelju dublje srži svojega Postojanja, oni koji se ne pokušavaju prikazati većima nego što jesu, nego su jednostavno takvi kakvi jesu, ističu se kao izuzetni ljudi i jedini su koji uistinu nešto mijenjaju u svijetu. Oni donose novu svijest. Sve što rade ispunjeno je snagom, jer je u skladu sa svrhom cjeline. No, njihov utjecaj uvelike nadrasta njihovo djelovanje i funkciju. I sama njihova prisutnost - jednostavna, prirodna i skromna - preobražava svakoga s k im se susretnu.

Kad ne igrate uloge, to znači da u onome što radite nema ja (ega). Ne postoje skriveni motivi, kao što su pokušaj da zaštitite i l i ojačate sebe. Zbog toga vaši postupci posjeduju daleko veću moć. Potpuno ste usredotočeni na situaciju. Stapate se s njome. Ne pokušavate biti »netko«. Najmoćniji ste i najdjelotvorniji kad ste potpuno ono što jeste. No, ne pokušavajte biti to što jeste. To je također uloga. Naziva se »prirodno, spontano ja«. Čim nastojite biti bilo što, igrate ulogu. Savjet »samo budi takav kakav jesi« je dobar, ali može navesti na pogrešne zaključke. Upleće se um i pita: »Da vidimo. Kako mogu biti kakav jesam?« Tada um stvara svojevrsnu strategiju pod nazivom »kako biti ja«. Još jedna uloga. »Kako biti to što jesam?« To je, zapravo, pogrešno ja. Podrazumijeva da nešto morate napraviti da biste bi l i to što jeste. No, tome ovdje nema mjesta, jerr vi već jeste v i . Samo prestanite dodavati nepotreban teret onome što već jeste. »Ali, ja ne znam tko sam. Ne znam što to znači biti kakav jeam.« Ako se možete potpuno pomiriti s time da ne znate tko ste, tada je ono što preostane ono što jeste - Postojanje u temelju ljudskosti, polje čistog potencijala, a ne nešto što je već definirano.

Prestanite definirati svoju osobnost, bilo sebi, bilo drugima. Nećete umrijeti. Oživjet ćete. I ne brinite se o tome kako vas drugi definiraju. Kad definiraju vas, ograničavaju sebe, pa je to njihov problem. Kad stupate u odnose s ljudima, nemojte prije svega nastupati kao funkcija i l i uloga, nego kao polje čiste Prisutnosti.

Zašto ego igra uloge? Zbog jedne neistražene pretpostavke, jedne temeljne pogreške, jedne nesvjesne primisli. Ta primisao glasi: nisam dovoljan. Iz nje slijede druge nesvjesne misli: da bih dobio ono što mi je potrebno i da postanem potpun, moram igrati ulogu. Moram dobiti

više, kako bih bio što bolji. No, ne možete biti više nego što jeste, jer ste ispod svog tjelesnog i psihološkog oblika vi zapravo jedno sa samim Životom, jedno ste s Postojanjem. U obliku ćete uvijek biti nekome podređeni, a nekome nadmoćni. U biti nikome niste ni podređeni ni

68 N O V A Z E M L J A

nadmoćni. Iz te spoznaje izv iru istinsko samopoštovanje i istinska poniznost. U očima ega samopoštovanje i poniznost su suprotnosti.

U očima istine posve su istovjetni.

Patološki ego U širem smislu riječi, ego je sam po sebi patološki, bez obzira na to koji oblik preuzeo. Ako pogledamo drevni grčki korijen riječi patološko, shvatit ćemo koliko je taj pojam prikladan kad ga primijenimo na ego. Iako se ta riječ uobičajeno koristi za opisivanje stanja bolesti, izvodi se iz riječi pathos, što znači patnja. Upravo je patnju, dakako, Buddha otkrio već prije 2600 godina kao značajku ljudskoga stanja.

No, osoba u vlasti ega ne prepoznaje patnju kao patnju, nego je promatra kao jedini prikladan odgovor u bilo kojoj situaciji. Ego u svojoj zaslijepljenosti nije u stanju sagledati patnju koju nanosi i sebi i drugima. Nesreća je mentalno-emocionalna bolest koju je stvorio ego, a dosegla je epidemijske razmjere. Ona je unutarnji oblik zagađenja naše planete. Negativna stanja, kao što su bijes, tjeskoba, mržnja, zamjeranje, nezadovoljstvo, ljubomora i slično tome ne smatraju se negativnim, nego posve opravdanim, a osim toga se pogrešno shvaćaju, ne kao nešto što sami stvaramo, nego kao nešto što uzrokuju drugi ljudi i l i neki vanjski čimbenik. »Smatram te odgovornim za svoju patnju.« To, zapravo, govori ego.

Ego ne može razlikovati situaciju, vlastito tumačenje situacije i reakciju na nju. Mogli biste reći: »Kakav užasan dan«, ne shvaćajući da hladnoća, vjetar i kiša i l i kakvo god drugo stanje na koje reagirate nisu užasni. Takvi su kakvi jesu. Užasna je vaša reakcija, vaš unutarnji otpor prema vanjskom stanju, kao i emocije izazvane otporom. Prema Shakespearovim riječima: »Ne postoji ništa ni dobro ni loše, nego od razmišljanja postaje takvo«.2 Štoviše, ego patnju i l i negativnost neri­jetko pogrešno doživljava kao zadovoljstvo, jer do određene granice, zahvaljujući njima, postaje jači.

Bijes i l i zamjeranje, primjerice, egu pružaju nevjerojatnu snagu, jer pojačavaju osjećaj odvojenosti, naglašavaju drugost drugih i stvaraju naizgled neosvojiv, utvrđen mentalni stav »ispravnosti«. Kad biste bili u stanju promatrati fiziološke promjene koje se odvijaju u vašemu tijelu dok je u vlasti takvih negativnih stanja, koliko štetno utječu na rad srca, probavnog i imunosnog sustava te bezbroj drugih tjelesnih funkcija, postalo bi vam itekako jasno da su takva stanja uistinu patološka i da su oblici patnje, a ne zadovoljstva.

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 69

Kad god ste u negativnom stanju, postoji u vama nešto što želi tu negativnost, što je smatra zadovoljstvom i l i vjeruje da će vam donijeti ono što želite. Tko bi se inače želio držati negativnosti, izazivati nesreću i u sebi i u drugima te stvarati bolest u tijelu? Stoga, ako ste u trenutku pojavljivanja negativnosti u stanju biti svjesni da dio vas uživa u tome i l i vjeruje da je korisna, tada postajete izravno svjesni ega. Istoga trenutka kad ga postanete svjesni, vaš se identitet prebacio od ega na svjesnost. I znači da se ego smanjuje, a svijest povećava.

Ako ste usred negativnog osjećaja u stanju shvatiti »U ovome trenutku sam za sebe stvaram oblik patnje«, to će biti dovoljno da se uzdignete iznad ograničenja uvjetovanih stanja i reakcija ega. Otvorit će vam se beskonačne mogućnosti koje dolaze kad ste svjesni, mnoštvo mnogo inteligentnijih načina za rješavanje bilo koje situacije. Moći ćete otpustiti svoju nesreću istoga trenutka kad shvatite da takvo stanje uopće nije inteligentno. Negativnost nije inteligentna. Uvijek potječe od ega. Ego može biti lukav, ali nije inteligentan. Lukavost slijedi svoje vlastite male ciljeve. Inteligencija zapaža širu cjelinu u kojoj su sve stvari međusobno povezane. Lukavost potiču vlastiti interesi i iznimno je kratkovidna. Većina političara i poslovnih ljudi su lukavi. Jako ih je malo inteligentnih. Sve ono što postignete lukavošću kratkotrajno je i na kraju se uvijek pokaže da dovodi do poraza. Lukavost razdvaja, a inteligencija spaja.

Pozadina nesreće Ego stvara razdvojenost, a razdvojenost izaziva patnju. Stoga je jasno da je ego patološka pojava. Osim očiglednih oblika kao što su bijes i mržnja, postoje i neprimjetniji oblici negativnosti, toliko uobičajeni da ih najčešće ni ne prepoznajemo, kao što su, primjerice, nestrpljenje, razdražljivost, nervoza i »zasićenost«. Ti oblici tvore pozadinu nesreće koja je prevladavajuće unutarnje stanje mnogih ljudi. Da biste ih uspjeli otkriti, morate biti iznimno budni i apsolutno prisutni. Kad god u tome uspijete, to je trenutak buđenja, raskidanja poistovjećenosti s egom.

Evo jednog od najuobičajenijih negativnih stanja koje s lakoćom pre­viđamo, upravo stoga što je posve uobičajeno i normalno. Možda vam je i poznato. Možda često osjećate nezadovoljstvo koje bismo najbolje mogli opisati kao svojevrsno zamjeranje u temelju svega što osjećate. Može biti određeno i l i neodređeno. Mnogi ljudi veći dio svojega života prožive u takvome stanju. Toliko su se poistovjetili s njim da ne mogu napraviti korak unatrag i uistinu ga zapaziti. U temelju takvoga osjećaja kriju se određena nesvjesna uvjerenja, odnosno misli. Te misli mislite

70 N O V A Z E M L J A

na isti način na koji sanjate svoje snove dok spavate, odnosno, niste ni svjesni da ih mislite, kao što ni spavač ne zna da sanja.

Evo nekoliko najuobičajenijih nesvjesnih misli koje hrane osjećaj nezadovoljstva i l i pozadinskog zamjeranja. Odvojio sam sadržaj tih misli, tako da je ostala samo gola struktura. Tako će vam biti bolje uočljive. Kad god se u pozadini (ili čak na površini) svojega života osjećate nesretni, provjerite koja se od ovih misli može primijeniti na vašu osobnu situaciju te im dodajte vlastiti sadržaj:

»Nešto se mora dogoditi u mome životu prije nego što uspijem postati smirena (sretna, ispunjena, itd.). Krivo mi je što se to još nije dogodilo. Možda će se zbog mojih zamjerki naposljetku dogoditi.«

»U prošlosti mi se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi i to zamjeram. Da se to nije dogodilo, sada bih bio smiren.«

»Događa mi se nešto što se ne bi smjelo događati i to mi ne dopušta da se smirim.«

Cesto su nesvjesna uvjerenja usmjerena prema osobi i tako »zbivanje« postaje »djelovanje«:

»Trebao bi napraviti ovo ili ono da mogu biti smirena. Zamjeram ti što to još nisi napravio. Možda će te moje zamjerke naposljetku navesti da to napraviš.«

»Nešto što si ti (ili ja) napravila, rekla ili propustila napraviti u prošlosti sada mi ne dopušta da postanem smiren.«

»Ono što sada radiš ili si propustila napraviti ne dopušta mi da se smirim.«

Tajna sreće Navedene rečenice su pretpostavke, neistražene misli koje pogrešno smatrate stvarnošću. To su priče koje stvara ego kako bi vas uvjerio da sada ne možete biti smireni i l i da ne možete biti potpuni. Smirenost i osobna potpunost jedno su te isto. Ego kaže: Možda ću u nekom tre­nutku budućnosti moći biti smiren, ako se ovo i l i ono dogodi i l i ako dobijem ovo i l i ono. Može također reći: Nikada neću moći biti smiren zbog nečega što se dogodilo u prošlosti. Slušajte priče drugih ljudi. Sve bi mogle nositi naslov »Zašto sada ne mogu biti smiren/smirena«. Ego ne zna da je sadašnji trenutak vaša jedina mogućnost da budete smireni. Ili možda ipak zna, ali se plaši da biste vi to mogli otkriti. Smirenost je, na kraju krajeva, smrt ega.

Kako sada postati smiren? Pomirivši se sa sadašnjim trenutkom. Sadašnji trenutak polje je na kojemu se odigrava igra života. Ne može

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 71

se odvijati nigdje drugdje. Jednom kad se pomirite sa sadašnjim trenut­kom, vidjet ćete što se događa, što možete i l i što odabirete učiniti, bolje rečeno, što život čini kroz vas. Tajnu umijeća življenja, tajnu sveukupnog uspjeha i sreće prenose tri riječi: Jedno sa Životom. Ako ste jedno sa životom, tada ste i jedno sa Sadašnjim trenutkom. Tada spoznajete da ne živite vi svoj život, nego život živi vas. Život je plesač, a vi ste ples.

Ego voli zamjerati stvarnosti. Što je stvarnost? Sve ono što postoji. Buddha je to nazivao tatata - takvost života, koja nije ništa drugo nego takvost ovoga trenutka. Suprotstavljanje takvosti jedna je od glavnih značajki ega, jer stvara negativnost u kojoj ego uživa, nesreću koju voli. Na taj način vi stvarate patnju i sebi i drugima, a čak ni ne znate da to činite, ne znate da stvarate pakao na Zemlji. Nesvjesno stvaranje patnje bit je nesvjesnog življenja i potpuna prevlast ega nad vama. Nevjerojatan je i čudesan opseg nesposobnosti ega da prepozna sebe i uvidi što čini. Ego radi upravo ono zbog čega osuđuje druge, a to i ne uviđa. Kad mu se na to ukaže, bijesno će poricati, lukavo iznositi argumente i iskrivljavati činjenice kako bi opravdao sebe. To rade ljudi, to rade korporacije, to rade vlade. Kad mu sve drugo propadne, ego će početi vikati, pa čak postati i fizički nasilan. Došao je čas obračuna. Sada možemo razumjeti duboku mudrost Isusovih riječi s križa: »Oprostite im, jer ne znaju što čine«.

Da biste okončali bijedu koja tisućama godina uzrokuje patnju ljud­skoga stanja, morate krenuti od sebe i u svakom pojedinom trenutku preuzeti odgovornost za svoje unutarnje stanje. To znači sada. Zapitajte se: »Postoji li u meni u ovom trenutku negativnost?« Tada postanite budni, pažljivo promatrajte svoje misli, kao i svoje emocije. Provjerite postoji li prikrivena nesreća u bilo kojem obliku koje sam prije spominjao, kao što su nezadovoljstvo, nervoza, »zasićenost« i slično. Potražite misli koje naizgled opravdavaju i l i objašnjavaju tu nesreću, iako je zapravo uzro­kuju. Onoga trenutka kad postanete svjesni negativnog stanja u svojoj unutrašnjosti, to ne znači da ste doživjeli neuspjeh. Znači da ste uspjeli. Sve dok ne postanete svjesni, prevladava poistovjećenost s unutarnjim stanjima, a takva je poistovjećenost ego. Svjesnost donosi ukidanje poistovjećenosti s mislima, emocijama i reakcijama. To nije negiranje. Vi prepoznajete misli, emocije i l i reakcije, a u trenutku prepoznavanja automatski dolazi do ukidanja poistovjećenosti. Tada se mijenja vaš osjećaj vlastite osobnosti, onoga što jeste: prije ste bili misli, emocije i reakcije. Sada ste svijest, svjesna Prisutnost koja promatra ta stanja.

»Jednoga ću se dana osloboditi ega.« Tko to govori? Ego. Oslobađanje od ega zapravo nije neki velik posao, nego posve sitan. Potrebno je samo da budete svjesni svojih misli i osjećaja dok se pojavljuju. To zapravo

72 N O V A Z E M L J A

nije »djelovanje«, nego budno »promatranje«. U tome je smislu točno da ništa ne možete učiniti kako biste se oslobodili ega. Kad dođe do toga pomaka, koji je zapravo pomak od razmišljanja do svjesnosti, u vašem životu počinje djelovati inteligencija daleko veća od lukavosti ega. Emocije, pa čak i misli , zahvaljujući svjesnosti više nisu nešto osobno. Sada prepoznajete njihovu neosobnu narav. U njima više nema vašega ja. One su sad samo ljudske emocije i ljudske misli. Sveukupna vaša osobna povijest, koja u konačnici nije ništa više do puke priče, gomile misli i emocija, postaje manje važna i više ne zaokuplja prednji plan vaše svijesti. Više ne predstavlja temelj vašega osjećaja vlastitog identiteta. Vi ste svjetlost Prisutnosti, svjesnost koja prethodi svim mislima i emocijama i obuhvatnija je od njih.

Patološki oblici ega Kao što smo vidjeli, ego je po svojoj istinskoj prirodi patološka tvorevina, ako tu riječ koristimo u njezinu širem smislu, u značenju poremećaja i patnje. " M n o g i se mentalni poremećaji sastoje od istih značajki ega koje djeluju i u normalnoj osobi, osim što su postale tako naglašene da je njihova patološka narav očigleda svima, osim samome patniku.

Mnogi normalni ljudi, primjerice, s vremena na vrijeme pričaju svojevrsne laži kako bi se doimali važnijima i posebnima te kako bi pojačali svoju sliku u umu drugih ljudi. Pričaju koga poznaju, što su postigli, pričaju o svojim sposobnostima i onome što posjeduju i o svemu ostalome što ego koristi za identifikaciju. No, neki ljudi, nagnani egovim osjećajem nedovoljnosti i njegovom potrebom da bude »važniji«, lažu redovito i prisilno. Najveći dio onoga što vam kažu o sebi i o svojoj priči prava je izmišljotina, lažna građevina koju je ego smislio za sebe da bi se osjećao važniji i poseban. Njihova uzvišena i napuhana slika o sebi ponekad može zavarati druge ljude, ali najčešće ne zadugo. Većina je ljudi ubrzo prepozna kao potpunu izmišljotinu.

Psihička bolest pod nazivom paranoidna shizofrenija, i l i paranoja, u osnovi je pretjerani oblik ega. Najčešće se sastoji od izmišljene priče koju je um smislio kako bi objasnio trajan, temeljni osjećaj straha. Glavni element priče jest uvjerenje da su se neki ljudi (ponekad i velik broj ljudi i l i gotovo svi) urotili protiv mene, nastoje me kontrolirati i l i ubiti. Priča često posjeduje svojevrsnu unutarnju dosljednost i logiku, stoga drugi ljudi ponekad nasjednu i povjeruju u nju. Ponekad se u temelju nekih organizacija i l i čitavih naroda skrivaju paranoidni sustavi uvjerenja. Strah ega i njegovo nepovjerenje prema drugim ljudima, njegova sklonost naglašavanju »drugosti« drugih usredotočivanjem na

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 73

njihove zamišljene pogreške te pretvaranje pogreški u njihov identitet poprima šire obrise i druge pretvara u neljudska čudovišta. Egu su drugi potrebni, ali se njegova dvojba sastoji u tome što duboko u duši mrzi druge i plaši ih se. Izjava Jean-Paula Sartrea, »Pakao, to su drugi«, glas je ega. Osoba koja pati od paranoje taj pakao doživljava iznimno bolno, ali u određenom stupnju doživljavaju ga svi u kojima još djeluju obrasci ega. Što je ego u vama snažniji, to je veća vjerojatnost da su prema vašem shvaćanju drugi ljudi glavni izvor problema u vašemu životu. Također je više nego vjerojatno da ćete drugima otežavati život. No, dakako, to nećete biti u stanju uvidjeti. Uvijek su to drugi koji naizgled otežavaju život vama.

U mentalnoj bolesti koju nazivamo paranojom također se očituje još jedan simptom koji je sastavni element ega svakog čovjeka, iako u paranoji poprima ekstremniji oblik. Što bolesnik ima jači osjećaj da ga drugi proganjaju, uhode i l i mu prijete, to izraženiji postaje njegov osjećaj da je središte svijeta oko kojega se sve okreće, to se više osjeća poseban i važan kao zamišljena žarišna točka pažnje mnogih ljudi. Jako je poseban zato što ima osjećaj da je žrtva i da mu mnogi ljudi nanose zlo. U priči koja čini temelj njegova sustava zabluda sebi neri­jetko pripisuje ulogu i žrtve i potencijalnog junaka koji će spasiti svijet i poraziti snage zla.

Kolektivni ego plemena, nacija i religijskih organizacija također često sadrži snažan element paranoje: mi protiv zl ih drugih. Takav ego uzrokuje golemu ljudsku patnju. Španjolska inkvizicija, proganjanje i spaljivanje krivovjeraca i »vještica«, odnosi između nacija koji su doveli do Prvog i Drugog svjetskog rata, komunizam u čitavoj svojoj povijesti, »hladni rat«, makartizam 3* u Americi tijekom 50-ih godina 20. stoljeća, dugotrajni nasilni sukobi na Bliskom istoku, sve su to bolne epizode ljudske povijesti u kojima dominira ekstremna kolektivna paranoja.

Što su pojedinci, skupine i narodi manje svjesni, to je veća vjerojatnost da će patologija njihova ega poprimiti oblik fizičkog nasilja. Nasilje je primitivan, ali još uvijek jako proširen način na koji ego nastoji potvrditi sebe i dokazati da je u pravu, a da ostali griješe. Kod nesvjesnih ljudi rasprave lako vode fizičkome nasilju. Što je rasprava? Dvoje i l i više ljudi izražava svoja mišljenja, koja se razlikuju. Svaka je osoba toliko poistovjećena s mislima koje tvore njezino mišljenje da se te misli pretvaraju u mentalni stav ispunjen osjećajem vlastitoga identiteta.

3 * Makartizam, naziv za pokret optuživanja komunističkih simpatizera koji je pokrenuo američki političar Joseph McCarthy (1908.-1957.), kad je ranih 50-ih godina vodio kampanju protiv komunizma, javno optužujući istaknute osobe iz vlade i medija, ali najčešće bez stvarnih dokaza (prim. prev.)

74 N O V A Z E M L J A

Drugim riječima: identitet i misao se stapaju. Kad se to dogodi, čim počnem braniti svoja mišljenja (misli), imam osjećaj i ponašam se kao da branim svoje vlastito ja. Toga nisam svjestan, ali osjećam i ponašam se kao da se borim za opstanak i stoga moje emocije odražavaju to nesvje­sno uvjerenje. Postaju jako uznemirene. Ljut sam, bijesan, agresivan i branim se. Moram pobijediti pod svaku cijenu da ne bih nestao. To je privid. Ego ne zna da um i mentalni stavovi nemaju nikakve veze s onime što vi jeste, jer ego je sam um kojega ne zamjećuje.

U zenu kažu: »Ne traži istinu. Samo prestani njegovati mišljenja«. Što to znači? Oslobodite se poistovjećenosti s umom. Tada samo od sebe izranja ono što jeste onkraj uma.

Rad - sa i bez ega Većina ljudi proživljava trenutke u kojima su slobodni od ega. Oni koji su iznimno dobri u svome poslu dok rade, mogu se potpuno i l i uvelike osloboditi ega. Možda to ni ne znaju, ali rad im se pretvara u duhovnu praksu. Većina takvih ljudi su prisutni dok se bave svojim poslom, a u osobnom životu ponovno zapadaju u relativno nesvjesno stanje. To znači da je njihovo stanje Prisutnosti zasad ograničeno na jedno područje života. Susretao sam učitelje, umjetnike, medicinske sestre, liječnike, znanstvenike, socijalne radnike, konobare, frizere, poslovne ljude i trgovce koji sjajno obavljaju svoj posao, ne tragajući za vlastitom osobnošću, u potpunosti odgovarajući na ono što trenutak od njih zahtijeva. Jedno su sa svojim poslom, jedno sa Sadašnjim trenut­kom, jedno s ljudima i l i zadatkom kojemu služe. Utjecaj takvih ljudi na druge proteže se mnogo dalje od funkcije koju obavljaju. Umanjuju ego u svakoj osobi koja dođe u kontakt s njima. Dok su u njihovu društvu, čak se i ljudi s teškim egom ponekad počinju opuštati, spuštati štitove i prestaju igrati uloge. Nije nimalo čudno što su ljudi koji rade oslobođeni ega iznimno uspješni u onome što čine. Svatko tko je jedno s onim što radi, zapravo gradi novu Zemlju.

Susretao sam i druge ljude, koji mogu kvalitetno obavljati svoj posao, ali im ego neprestano potkopava ono što rade. Posao obavljaju posvećujući mu samo dio pažnje. Drugi dio usmjerenje na njihovu vlastitu osobnost. Njihov ego zahtijeva osobno priznanje i trati energiju na zamjerke ako ga ne dobije dovoljno, a nikada mu nije dovoljno. »Dobiva li netko drugi veća priznanja od mene?« Možda pažnju uglavnom posvećuju dobiti i l i moći pa im je posao samo sredstvo za postizanje toga cilja. Ako rad ne predstavlja ništa više nego sredstvo za ostvarenje cilja, tada ne može biti kvalitetan. Kad se na poslu pojave prepreke i l i teškoće, kad stvari

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 75

ne idu prema očekivanjima, kad im drugi ljudi i l i okolnosti ne idu na ruku i ne pomažu im, oni ne postaju jedno s novom situacijom i ne odgovaraju na zahtjeve sadašnjeg trenutka, nego reagiraju protiveći se situaciji i tako se odvajaju od nje. Postoji ono »ja« koje se osjeća osobno uvrijeđenim i l i nešto zamjera, i sagorijeva goleme količine energije u uzaludnoj pobuni i l i bijesu, energije koja bi se mogla iskoristiti za rje­šavanje situacije kad je ego ne bi zloupotrijebio. Štoviše, takva suprot­stavljena energija stvara nove prepreke i novo suprotstavljanje. Mnogi su ljudi uistinu sami sebi najgori neprijatelji.

Ljudi i ne znajući potkopavaju vlastiti rad kad drugima ne pružaju pomoć i l i informacije i l i kad pokušavaju potkopati druge da ne bi postali uspješniji i l i dobili veće priznanje od »mene«. Ego ne poznaje suradnju, osim kad ima skrivene motive. Ego ne zna da stvari teku laganije i da se sve lakše odvija što više uključujete druge. Kad drugima malo i l i nimalo pomažete i l i im podmećete prepreke, svemir u obliku ljudi i okolnosti malo i l i nimalo pomaže vama, jer ste se odvojili od cjeline. Nesvjestan, ključni osjećaj »nedovoljnosti« navodi ego da reagira na tuđi uspjeh kao da je taj uspjeh nešto oduzeo »meni«. Ego ne zna da, zamjerajući drugima na uspjehu, sami smanjujete vlastite šanse za uspjeh. Da biste privukli uspjeh, morate mu se radovati gdje god ga uočite.

Ego u bolesti Bolest može i l i ojačati i l i oslabiti ego. Ako se žalite, samosažaljevate i l i negodujete protiv bolesti, ego postaje snažniji. Postaje snažniji i ako bolest pretvarate u dio svog idejnog identiteta: »Ja patim od bolesti«. Eto, sad znamo tko ste. Drugi ljudi, pak, koji u normalnom životu imaju golem ego, kad obole, iznenada postaju blagi, nježni i mnogo simpatičniji. Možda su dobili uvide koje u normalnom životu nikada nisu stekli. Možda su doprli do svojih unutarnjih spoznaja, osjećaju zadovoljstvo i izgovaraju riječi mudrosti. Kad ozdrave, energija im se vraća, a s njome i ego.

Dok ste bolesni, razina energije vam je prilično niska, a uzde možda preuzima inteligencija organizma te preostalu energiju koristi za iscjeljivanje tijela, stoga je ne ostaje dovoljno za um, odnosno za egoi­stično razmišljanje i emocije. Ego sagorijeva znatne količine energije. U nekim slučajevima, pak, ego zadržava malu količinu preostale energije i koristi je u vlastite svrhe. Nepotrebno je i napomenuti da se ljudi čiji ego tijekom bolesti ojača mnogo duže oporavljaju. Neki se nikada ne oporave te bolest postaje kronična, trajan dio njihova lažnog osjećaja vlastite osobnosti.

76 N O V A Z E M L J A

Kolektivni ego Kako je teško živjeti sa sobom! Ego nastoji pobjeći kad nije zadovoljan vlastitom osobnošću, a između ostaloga pokušava proširiti i ojačati osjećaj svoga ja poistovjećujući se sa skupinom - nacijom, političkom strankom, korporacijom, ustanovom, sektom, klubom, bandom, nogo­metnom ekipom.

U nekim slučajevima osobni se ego naizgled potpuno rastvara kad osoba svoj život posveti nesebičnom radu za dobrobit kolektivnog, ne razmišljajući o osobnim nagradama, priznanju i l i uzvisivanju. Kakvo je samo olakšanje osloboditi se strašnog tereta osobnoga ja. Pripadnici kolektivne skupine osjećaju se sretni i ispunjeni, bez obzira na to koliko naporno rade i koliko se žrtvuju. Naizgled su se uzdigli iznad ega. Postavlja se pitanje: jesu li se uistinu oslobodili i l i se ego jednostavno prebacio s individualne na kolektivnu razinu?

Kolektivni ego pokazuje iste značajke kao i osobni, kao što je potreba za sukobima i neprijateljima, potreba za što većim brojem stvari, potreba da bude u pravu za razliku od drugih koji griješe i slično tome. Prije i l i poslije, skupina će doći u sukob s drugim skupinama, jer nesvjesno traži sukob i potrebna joj je opozicija da bi definirala svoje granice, a time i svoj identitet. Tada će pripadnici skupine iskusiti patnju koja neminovno slijedi nakon svakog djelovanja motiviranog egom. U tome trenutku bi se mogli probuditi i spoznati da njihovom skupinom vlada snažan element ludila.

U početku bi nenadano buđenje moglo biti bolno, kao i spoznaja da je skupina s kojom ste se poistovjetili i za koju ste radili uistinu poremećena. Neki ljudi u tom trenutku postaju cinični i l i ogorčeni i otada poriču sve vrijednosti. To znači da brzo usvajaju drugi sustav uvjerenja kad shvate da je prethodni bio prividan i da je stoga propao. Nisu se suočili sa smrću ega, nego se ego izvukao i ponovno se utje­lovio u novome sustavu.

Kolektivni ego najčešće je još manje svjestan od pojedinaca koji ga tvore. Gomile su (koje predstavljaju privremen kolektivni ego), primje­rice, u stanju počiniti grozote koje sam pojedinac nikada ne bi počinio. Nacije se često upuštaju u postupke koje bi se kod pojedinca odmah prepoznale kao psihopatološke.

Kako se budi nova svijest, neki će ljudi osjetiti potrebu utemeljiti skupine koje odražavaju tu prosvijetljenu svijest. Te skupine neće biti kolektivni ego. Pojedinci koji tvore te skupine neće imati potrebu kroz skupinu definirati svoj identitet. Oni više neće tragati za nekim oblikom

I g r a n j e u l o g a : m n o š t v o l i c a e g a 77

koji bi definirao njihovu osobnost. Čak i ako pripadnici tih skupina neće biti još posve oslobođeni ega, u njima će biti dovoljno svjesnosti da prepoznaju ego u sebi i l i u drugima čim se pojavi. Međutim, potrebna je neprestana budnost, budući da će ego ipak pokušati preuzeti vlast i ponovno se potvrditi na bilo koji način. Jedna od glavnih svrha tih skupina bit će rastvaranje ljudskoga ega njegovim iznošenjem na svje­tlost svijesti, bez obzira na to je li riječ o prosvijetljenim poslovnim i l i dobrotvornim organizacijama, školama i l i zajednicama ljudi. U izra­njanju nove svijesti prosvijetljene skupine ispunit će važnu funkciju. Upravo kao što vas egoistična skupina uvlači u nesvjesno stanje i pat­nju, tako prosvijetljena skupina može biti vir svjesnosti koji će ubrzati planetarni pomak.

Neosporiv dokaz besmrtnosti Ego nastaje zbog rascjepa u ljudskoj psihi u kojoj se identitet razdvaja na dva dijela koja bismo mogli nazvati »ja« i »mene«. Stoga je svaki ego zapravo shizofren, da se tom riječju poslužimo u njezinu popularnom smislu rascijepljene osobnosti. Vi živite s mentalnom slikom sebe, s idejnim ja s kojim ste u odnosu. Sam se život pretvara u ideju i odvaja se od onoga što jeste kad govorite o »svom životu«. Onoga trenutka kad kažete i l i pomislite »moj život«, vjerujući u ono što govorite (kad to nije samo jezični izraz), zakoračili ste u carstvo zabluda. Kad bi posto­jalo nešto takvo kao što je »moj život«, iz toga bi se moralo zaključiti da smo ja i život dvije odvojene stvari pa ja tako mogu i izgubiti svoj život, svoje zamišljeno i dragocjeno vlasništvo. Smrt naizgled postaje stvarnost i prijetnja. Riječi i ideje razdvajaju život na odvojene dijelove koji sami po sebi ne posjeduju nikakvu stvarnost. Mogli bismo čak reći da je ideja »moj život« izvorna zabluda odvojenosti, izvor ega. Ako smo ja i život dvije stvari, ako sam ja odvojen od života, tada sam odvojen od svih stvari, svih bića i svih ljudi. No, kako bih mogao biti odvojen od života? Kakvo bi »ja« uopće moglo postojati odvojeno od života, od Postojanja? To je posve nemoguće. Stoga ne postoji »moj život« i ja nemam život. Ja jesam život. Ja i život smo jedno. Drukčije i ne može biti. Kako bih ga onda mogao izgubiti? Kako bih mogao izgubiti nešto što zapravo uopće i nemam? Kako bih mogao izgubiti nešto što Ja Jesam? To nije moguće.

Tijelo boli

Razmišljanje ljudi pretežno je nehotično, automatsko i ponavlja se. Predstavlja svojevrsnu mentalnu pozadinsku buku i ne ispunjava nika­kvu stvarnu svrhu. V i , u strogom smislu riječi, uopće ne razmišljate: razmišljanje vam se događa. Izjava »ja mislim« podrazumijeva volju. Podrazumijeva da vi vodite glavnu riječ, da imate izbora. Kod većine ljudi to još nije tako. »Ja mislim« podjednako je lažna izjava kao i »ja probavljam hranu« i l i »ja pokrećem cirkulaciju«. Probava se odvija sama od sebe, cirkulacija se odvija sama od sebe, a tako i razmišljanje.

Glas u glavi ima vlastiti život. Većina ljudi prepuštena je na milost i nemilost tome glasu. Njima vladaju misli i um. Budući da je um uvjetovan prošlošću, prisiljeni ste uvijek iznova ponavljati prošlost. Istočnjački termin za taj proces je karma. Kad ste poistovjećeni s tim glasom, vi toga, dakako, niste svjesni. Kad biste bili svjesni, više ne biste bi l i u njegovoj vlasti, jer ste u njegovoj vlasti samo dok taj glas smatrate vlastitom osobnošću, odnosno kad se pretvorite u njega.

Tisućama godina čovječanstvo se sve više prepuštalo vlasti uma, ne uspijevajući prepoznati da ta tvorevina nije njihova osobnost. Ego je nastao zbog potpune poistovjećenosti s umom, s lažnim osjećajem vlastite osobnosti. Čvrstoća ega ovisi o stupnju do kojega ste vi kao svijest poistovjećeni s umom i razmišljanjem. Razmišljanje je tek sićušni dio sveukupnosti vaše svijesti, onoga što vi jeste.

Stupanj poistovjećenosti s umom razlikuje se od osobe do osobe. Neki ljudi uživaju u razdobljima slobode od ega, koliko god ta razdo­blja bila kratka, a spokojstvo, radost i osjećaj životnosti koje iskuse u tim trenucima čine život vrijednim življenja. U tim trenucima budi se stvaralaštvo, ljubav i suosjećanje. Drugi su ljudi neprestano zarobljeni u stanju ega. Otuđeni su od sebe, kao i od drugih i od svijeta koji ih okružuje. Kad ih pogledate, na njihovu licu opaža se napetost, možda namršteno čelo i l i rastresen i izgubljen izraz u očima. Veći dio njihove pažnje zaokuplja razmišljanje pa vas zapravo i ne vide, niti vas slušaju. Nisu prisutni ni u jednoj situaciji, jer im je pažnja usmjerena i l i na

80 N O V A Z E M L J A

prošlost i l i na budućnost koji, dakako, postoje samo u njima kao misa­oni oblici. Možda se prema vama odnose kroz neku vrstu uloge koju igraju, pa nisu ono što jesu. Većina se ljudi otuđila od vlastite osobnosti, a neki su u tolikoj mjeri otuđeni da gotovo svi shvaćaju njihov način ponašanja i odnošenja kao »lažan«, osim onih koji su podjednako lažni i podjednako otuđeni od vlastite osobnosti.

Otuđenost znači da se ne osjećate ugodno ni u jednoj situaciji, ni na jednom mjestu, ni s jednom osobom, pa čak ni sa sobom. Uvijek pokušavate stići »kući«, ali se nikada ne osjećate da ste kod kuće. Neki od najvećih pisaca dvadesetoga stoljeća, kao što su Franz Kafka, Albert Camus, T. S. Eliot i James Joyce prepoznali su otuđenje kao univerzalnu dvojbu ljudskoga postojanja, koju su možda osjećali duboko u duši i zato su bil i u stanju sjajno je izraziti u svojim djelima. O n i ne nude rješenje. Svijetu su doprinijeli time što su nam pokazali odraz ljudske nevolje tako da je jasnije uočimo. Jasno uočavanje vlastite nevolje prvi je korak prema njezinu prevladavanju.

Rođenje emocije Uz kretanje misli, iako od njih nije potpuno odvojena, postoji još jedna dimenzija ega, a to je emocija. To ne znači da sveukupno razmišljanje i sve emocije pripadaju egu. Pretvaraju se u ego tek kad se poistovjetite s njima i kad potpuno ovladaju vama, odnosno, kad postanu vaša osobnost.

Fizički organizam, tijelo, ima vlastitu inteligenciju, kao i organizam svakog drugog živog oblika. Ta inteligencija reagira na ono što govori um, reagira na vaše misli. Emocija je reakcija tijela na um. Tjelesna inteligen­cija je, dakako, neodvojiv dio univerzalne inteligencije, jedno od njezinih bezbrojnih očitovanja. Ona privremeno drži na okupu atome i molekule koji tvore vaš tjelesni organizam. Tjelesna je inteligencija organizacijsko načelo u podlozi djelovanja svih organa tijela, pretvaranja kisika i hrane u energiju, otkucaja srca i cirkulacije, imunosnog sustava koji tijelo štiti od uljeza, prenošenja osjetilnih podataka u živčane impulse koji se šalju mozgu, ondje dešifriraju i ponovno sklapaju u suvislu unutarnju sliku vanjske stvarnosti. Tim procesima, kao i tisućama drugih funkcija koje se istodobno odvijaju, savršeno koordinira tjelesna inteligencija. Svojim tijelom ne upravljate v i . Njime upravlja inteligencija. Ona je također zadužena za reakcije organizma na okolinu.

To vrijedi za svaki životni oblik. Ista inteligencija daje biljci fizički oblik, očituje se kao cvijet koji izrasta iz biljke, cvijet koji ujutro otvara svoje

T i j e l o b o l i 31

latice da bi primio sunčeve zrake i koji ih navečer sklapa. To je ona ista inteligencija koja se očituje kao Geja, složeno živo biće planeta Zemlje.

Ta inteligencija potiče instinktivne reakcije organizma na bilo koju prijetnju i l i izazov. Kod životinja stvara reakcije koje se doimaju slične ljudskim emocijama: bijes, strah, zadovoljstvo. Te bismo instinktivne reakcije mogli smatrati praiskonskim oblicima emocija. U nekim situ­acijama ljudska bića doživljavaju instinktivne reakcije na isti način na koji to doživljavaju i životinje. Oči u oči s opasnošću, kad je ugrožen opstanak organizma, srce kuca brže, mišići se stežu, a disanje ubrzava u pripremi za borbu i l i bijeg. Praiskonski strah. Kad se nađe u opasnosti, nenadana bujica snažne energije daje tijelu snagu koje ono prije nije posjedovalo. Praiskonski bijes. Čini se da su instinktivne reakcije slične emocijama, ali to nisu emocije u pravom smislu riječi. Temeljna razlika između instinktivne reakcije i emocije jest u tome što je instinktivna reakcija izravna reakcija tijela na neku vanjsku situaciju. Emocija je, pak, tjelesna reakcija na misao.

I emocija neizravno može biti reakcija na neku stvarnu situaciju i l i događaj, ali to je reakcija na događaj viđen kroz filtar mentalnog tumačenja, filtar misli, odnosno, kroz mentalne ideje o dobrom i lošem, prihvatljivom i neprihvatljivom, ja i moje. Primjerice, vjerojatno nećete osjetiti nikakvu emociju ako saznate da je ukraden nečiji automobil, ali ako je riječ o vašem automobilu, zacijelo ćete se uznemiriti. Nevjerojatno je koliko emocija može izazvati ta sitna misaona ideja kao što je »moje«.

Iako je tijelo jako inteligentno, ne može razlikovati stvarnu situaciju od misli. Na svaku misao reagira kao da je stvarnost. Ne zna da je to samo misao. Tijelu zabrinuta misao ispunjena strahom znači »u opa­snosti sam« te ono prikladno reagira, čak i ako možda ležite u svom toplom i ugodnom krevetu. Srce počinje brže kucati, mišići se stežu, a disanje ubrzava. Osjećate bujicu energije, ali budući da je opasnost samo misaona izmišljotina, energija nema nikakvog otpusnog ventila. Jedan se njezin dio vraća umu i stvara dodatne tjeskobne misli. Ostatak se pretvara u otrov i ometa skladno funkcioniranje tijela.

Emocije i ego Ego nije samo nezamijećeni um, glas u glavi koji glumi vas, nego se isto tako sastoji od nezamijećenih emocija, tjelesnih reakcija na riječi glasa u glavi.

Već smo vidjeli kakvom se razmišljanju glas ega uglavnom prepu­šta, kao i poremećaj u samom ustrojstvu njegovih misaonih procesa,

82 N O V A Z E M L J A

bez obzira na sadržaj. Na takvo poremećeno razmišljanje tijelo reagira negativnim emocijama.

Glas u glavi pripovijeda priču kojoj tijelo vjeruje i reagira na nju. Te reakcije su emocije. Emocije, pak, stvaraju energiju i vraćaju je natrag mislima koje su ih i stvorile. To je začarani krug između neistraženih misli i emocija, koji potiče emocionalno razmišljanje i emocionalno stvaranje priča.

Emocionalni dio ega razlikuje se od osobe do osobe, a kod nekih ljudi taj je dio ega obuhvatniji nego kod drugih. Mis l i koje pokreću emocionalne reakcije u tijelu ponekad tako brzo teku da ih um jedva stigne izraziti, a tijelo je već reagiralo s emocijom, dok se emocija već pretvara u reakciju. Te misli postoje na predverbalnom stupnju i mogli bismo ih nazvati neizgovorenim, nesvjesnim pretpostavkama. Potječu iz prošlog uvjetovanja osobe, najčešće iz ranog djetinjstva. »Ljudima se ne može vjerovati«, primjer je takve nesvjesne pretpostavke kod osobe čiji prvobitni odnosi, dakle odnosi s roditeljima, braćom i l i sestrama, nisu bili ispunjeni i nisu stvarali povjerenje. Evo još nekoliko uobičajenih nesvjesnih pretpostavki: »Nitko me ne poštuje i ne cijeni. Moram se boriti da bih preživio. Nikada nema dovoljno novca. Život će te uvijek iznevjeriti. Ne zaslužujem obilje. Ne zaslužujem ljubav«. Nesvjesne pretpostavke u tijelu stvaraju emocije koje, pak, potiču misaonu aktivnost i / i l i trenutačne reakcije. Na taj način stvaraju vašu osobnu stvarnost.

Glas ega neprestano remeti prirodno tjelesno stanje. Gotovo svako ljudsko tijelo pod velikom je napetošću i stresom, ne zbog toga što mu prijeti nešto izvana, nego iznutra, zbog uma. Ego je vezan uz tijelo i zbog toga tijelo ne može drukčije, nego mora reagirati na sve poreme­ćene misaone obrasce koje ego smišlja. Tako struja negativnih emocija prati struju neprestanog i kompulzivnog razmišljanja.

Što je negativna emocija? To je emocija koja je otrovna za tijelo i ometa njegovu ravnotežu i skladno funkcioniranje. Strah, tjeskoba, bijes, zamjeranje, tuga, mržnja i l i snažna nesklonost, ljubomora, zavist - takvi osjećaji ometaju protok energije kroz tijelo, utječu na srce, imunosni sustav, probavu, lučenje hormona i ostale procese. Čak i službena medi­cina, iako zasad jako malo zna o djelovanju ega, počinje prepoznavati povezanost između negativnih emocionalnih stanja i tjelesne bolesti. Emocija koja šteti tijelu također utječe i na ljude s kojima dolazite u dodir, a neizravno, kroz proces lančane reakcije, na bezbrojne druge ljude koje nikada niste ni susreli. Postoji zajednički pojam za sve nega­tivne emocije: nesreća.

T i j e l o b o l i 83

Imaju li stoga pozitivne emocije suprotan učinak na fizičko tijelo? Jačaju li imunosni sustav, osnažuju li i iscjeljuju tijelo? One to uistinu čine, ali moramo razlikovati pozitivne emocije koje stvara ego i dublje emo­cije koje izviru iz vašega prirodnog stanja povezanosti s Postojanjem.

Pozitivne emocije koje stvara ego već u sebi sadrže svoju suprotnost u koju se mogu brzo preobratiti. Evo nekoliko primjera. Ono što ego naziva ljubavlju je posesivnost i ovisnost o osobi, koje se u trenutku mogu preobraziti u mržnju. Ugodno očekivanje budućeg događaja, kad ego zapravo pretjerano vrednuje budućnost, lako se pretvara u svoju suprotnost, nezadovoljstvo i razočaranje, kad događaj završi i l i ne ispuni očekivanja ega. Pohvala i priznanje danas u vama bude osjećaj živahnosti i sreće, a već idućeg dana kritika i l i zanemarivanje osjećaj odbačenosti i nesreće. Zadovoljstvo raskalašene zabave idućeg jutra pretvara se u otupjelost i mamurluk. Ne pojavljuje se dobro bez lošeg, radost bez tuge.

Emocije koje stvara ego izviru iz poistovjećenosti uma s vanjskim čimbenicima koji su, dakako nestabilni i promjenjivi u svakom trenutku. Dublje emocije zapravo i nisu emocije, nego stanja Postojanja. Emocije postoje u carstvu suprotnosti. Stanja Postojanja mogu biti prikrivena, ali nemaju suprotnosti. Izviru iz vaše nutrine u obliku ljubavi, radosti i spokojstva, vidova vaše istinske prirode.

Patak s ljudskim umom U knjizi Moć sadašnjeg trenutka spomenuo sam svoje opažanje pona­šanja patki: nakon što se dva patka potuku, što nikada ne traje dugo, razdvoje se i otplove u suprotnom smjeru. Tada svaki patak nekoliko puta žestoko zamahne krilima, oslobađajući se tako viška energije koja se skupila tijekom borbe. Nakon što zamahnu krilima, smireno otplove, kao da se ništa nije dogodilo.

Da patak ima ljudski um, nastavio bi oživljavati borbu razmišljanjem i ispredanjem priča. Evo kako bi vjerojatno izgledala patkova priča: »Ne mogu vjerovati što je napravio. Približio mi se na desetak centimetara. Misl i da je ovo jezero njegovo. Uopće nema obzira prema mom osobnom prostoru. Nikada mu više neću vjerovati. Idući put pokušat će izvesti nešto drugo samo da me razljuti. Siguran sam da već nešto planira. No, neću to više podnositi. Pokazat ću mu tako da to nikada ne zaboravi«. Um bez kraja i konca raspreda svoju priču, razmišljajući o njoj danima i mjesecima, a možda i godinama. Kad je riječ o tijelu, borba se i dalje nastavlja, a energija koja se stvara kao reakcija pretvara se u misli, koje

84 N O V A Z E M L J A

se nastavljaju odvijati. To se pretvara u emocionalno razmišljanje ega. I sami možete uvidjeti kako bi tegoban postao patkov život kad bi imao ljudski um. No, većina ljudi gotovo stalno živi na taj način.

Nijedna situacija i nijedan događaj zapravo nikada ne završavaju. Um i njegova tvorevina, »ja i moja priča«, neprestano ih obnavljaju.

Mi smo vrsta koja je izgubila svoj put. Sve što postoji u prirodi, svaki cvijet i l i stablo, svaka životinja, prenijeli bi nam važne pouke samo kad bismo zastali, pogledali i poslušali. Pouka patka glasi: zamahni krilima, što možemo prevesti kao »okončaj priču«, i vrati se u jedino mjesto moći: sadašnji trenutak.

Nošenje prošlosti Nesposobnost, i l i bolje rečeno nespremnost ljudskoga uma da otpusti prošlost lijepo prikazuje priča o dva zen redovnika, Tanzanu i Ekidu, koji su hodali seoskom stazom, blatnom nakon teških kiša. U blizini sela susreli su djevojku koja je pokušavala prijeći stazu, ali je blato bilo tako duboko da bi zaprljala svileni kimono koji je odjenula. Tanzan ju je podigao i prenio na drugu stranu.

Redovnici su u tišini nastavili svojim putem. Pet sati poslije, dok su se približavali hramu u kojemu su spavali, Ekido se više nije mogao suzdržati. »Zašto si prenio onu djevojku preko staze?«, upitao je. »Mi redovnici ne bismo smjeli raditi takve stvari«.

»Ja sam djevojku spustio prije nekoliko sati«, odvratio je Tanzan. »Zar je ti još uvijek nosiš?«

Sada zamislite kakav bi bio život osobe koja bi živjela poput Ekida, nesposobna i l i nespremna otpustiti situaciju, gomilajući u sebi sve više i više misli, te ćete shvatiti kakav je život većine ljudi na ovom planetu. U svojim mislima neprestano nose težak teret prošlosti.

Prošlost u vama živi u obliku uspomena, ali uspomene same po sebi nisu problem. Zapravo kroz uspomene možemo učiti iz prošlosti i proš­l ih pogrešaka. Tek kad uspomene, odnosno misli o prošlosti, potpuno ovladaju vama, pretvaraju se u teret, postanu problematične i postanu dio vašega osjećaja vlastitog identiteta. Vaša osobnost, uvjetovana proš­lošću, tada postaje zatvor. Uspomene su vam prožete osjećajem vlastite osobnosti, a kroz priču opisujete sebe onakvim kakvim se smatrate. To »malo ja« je privid koji prikriva vaš istinski identitet bezvremene i bezoblične Prisutnosti.

Priča se, međutim, ne sastoji samo od misaonih, nego i od emocio­nalnih uspomena, od starih emocija koje neprestano oživljujete. Kao

T i j e l o b o l i 85

što je bio slučaj s redovnikom koji je teret svojih zamjerki satima nosio hraneći ga svojim mislima, većina ljudi nosi težak teret nepotrebne prtljage, i mentalne i emocionalne, kroz čitav svoj život. Takvi ljudi sebe ograničavaju zamjerkama, žaljenjem, neprijateljstvom i osjećajem krivnje. Emocionalno razmišljanje preobrazilo se u njihovu osobnost, stoga se čvrsto drže starih emocija jer im one jačaju identitet.

Zbog ljudske sklonosti obnavljanja starih emocija, gotovo svatko u svom energetskom polju nosi nakupinu starog emocionalnog bola, koje nazivam »tijelom boli«.

Međutim, mi možemo prestati povećavati tijelo boli koje već imamo. Možemo naučiti odbaciti naviku gomilanja i obnavljanja starih emo­cija tako što ćemo mahnuti krilima, da tako kažem, i suzdržati se od razmišljanja o prošlosti, bez obzira na to je li se nešto dogodilo jučer i l i prije trideset godina. Možemo naučiti ne održavati situacije i l i događaje na životu, nego svoju pažnju neprestano vraćati nedirnutom, bezvre­menom sadašnjem trenutku, umjesto da upadamo u zamku misaonog stvaranja filmova. Tada sama naša Prisutnost postaje naš identitet, a ne više misli i emocije.

U prošlosti se nikada nije dogodilo ništa što bi vas moglo spriječiti da sada ne budete prisutni. A ako vas prošlost ne može spriječiti da sada budete prisutni, kakvu onda moć uopće posjeduje?

Individualno i kolektivno Nijedna negativna emocija s kojom se ne suočite u potpunosti i koju ne sagledate onakvom kakva jest u trenutku kad izroni ne može se posve rastvoriti. Za sobom ostavlja trag boli.

Osobito je za djecu previše teško nositi se sa snažnim negativnim emocijama i nastoje ih ne osjetiti. Ako uza se nemaju posve svjesnu odraslu osobu koja ih s ljubavlju i suosjećajnim razumijevanjem vodi da se izravno suoče s emocijom, odluka da je neće osjetiti u tome je tre­nutku uistinu jedina mogućnost za dijete. Nažalost, taj rani obrambeni mehanizam najčešće ostaje prisutan i kad dijete odraste. Još neprepo-znate emocije žive u odrasloj osobi i očituju se neizravno, primjerice, kao tjeskoba, bijes, izljev nasilja, negativno raspoloženje, pa čak i tjelesna bolest. U nekim slučajevima te emocije ometaju i l i uništavaju svaki intiman odnos. Većina psihoterapeuta upoznala je bolesnike koji su u početku tvrdili da su proživjeti posve sretno djetinjstvo, a poslije se pokazalo da je stvarnost bila posve drukčija. To su možda ekstremniji slučajevi, ali nitko ne može proživjeti djetinjstvo, a da nije propatio

86 N O V A Z E M L J A

emocionalnu bol. Čak i ako su vam oba roditelja bila prosvijetljena, ipak ste odrastali u uglavnom nesvjesnom svijetu.

Ostaci bola zaostali iza svake snažne negativne emocije s kojom se niste u potpunosti suočili, koju niste prihvatili, a tada je otpustili, udružuju se i oblikuju energetsko polje koje prožima svaku stanicu vašega tijela. Ne sastoji se samo od bola iz djetinjstva, nego i od bolnih emocija koje su se pojavljivale poslije, u pubertetu i tijekom života odrasle osobe, a većinu ih je stvorio glas ega. Kad vam je lažan osjećaj vlastite osobnosti temelj života, emocionalna bol neizbježna je pratiteljica.

To energetsko polje starih, ali itekako živih emocija, koje prožima gotovo svako ljudsko biće jest tijelo boli.

No, tijelo boli po svojoj naravi nije samo individualno. Ono sudjeluje u patnji koju su proživjeli bezbrojni ljudi tijekom povijesti čovječanstva, a to je povijest trajnih plemenskih ratova, ropstva, pljačke, silovanja, mučenja i drugih oblika nasilja. Taj bol još živi u kolektivnoj duši čovje­čanstva, a nove mu se patnje dodaju svakoga dana, što možete i sami potvrditi ako pogledate vijesti i l i uočite dramu u ljudskim odnosima. Kolektivno tijelo boli vjerojatno je utisnuto u D N K svakog čovjeka, iako još nismo otkrili gdje se nalazi.

Svako novorođenče koje dođe na ovaj svijet u sebi već nosi emoci­onalno tijelo boli. Kod neke djece ono je teže, gušće nego kod ostalih. Neka dječica su uglavnom prilično sretna. Druga, pak, kao da u sebi nose golem teret tuge. Istina je da neka djeca jako plaču zbog toga što ne dobivaju dovoljno ljubavi i pažnje, ali druga plaču bez ikakvog vidljivog razloga, gotovo kao da pokušavaju sve oko sebe jednako tako rastužiti, a nerijetko u tome i uspijevaju. Na ovaj su svijet stigla noseći težak dio ljudske boli. Druga djeca često plaču zbog toga što osjećaju zračenje negativnih emocija majke i oca, a to i u njima budi bol te njihovo tijelo boli već počinje rasti, upijajući energiju tijela boli roditelja. U svakom slučaju, kako raste djetetovo fizičko tijelo, tako raste i tijelo boli.

Novorođenče s posve laganim tijelom boli ne mora nužno postati duhovno »naprednija« odrasla osoba od djeteta s težim tijelom boli. Zapravo, istina je često posve suprotna. Ljudi s teškim tijelom boli najče­šće imaju više šanse za duhovno buđenje od onih s relativno laganijim tijelom boli. Dok neki od njih ostaju zarobljeni u svom teškom tijelu boli, mnogi drugi dosegnu točku kad više ne mogu podnositi svoju nevolju i stoga jača njihova motivacija da se probude.

Zašto je ispaćeno Kristovo tijelo, lica iskrivljenog u agoniji, s krvlju koja teče iz bezbrojnih rana, tako značajna slika u kolektivnoj svijesti čovječanstva? Mili juni ljudi, osobito tijekom srednjega vijeka, ne bi se

T i j e l o b o l i 87

tako duboko povezali s tom slikom kao što su se povezali da nešto u njima nije odgovorilo na nju, da je nesvjesno nisu prepoznali kao vanjski prikaz vlastite unutarnje stvarnosti, tijela boli. Još nisu bil i dovoljno svjesni da tu sliku prepoznaju izravno u sebi, ali to je bio početak buđenja njihove svijesti. Krista možemo sagledati kao arhetipsko ljudsko biće, koje utjelovljuje i patnju i mogućnost transcendencije.

Kako se samoobnavlja tijelo boli Tijelo boli je djelomično autonoman energetski oblik koji živi unu­tar većine ljudskih bića, a sačinjeno je od emocija. Posjeduje vlastitu primitivnu inteligenciju, donekle sličnu lukavoj životinji, a njegova je inteligencija prvenstveno usmjerena na preživljavanje. Poput svih životnih oblika, povremeno je treba nahraniti - treba dobiti novu energiju - a hrana koja mu je potrebna da bi se obnovilo sastoji se od energije usklađene s njegovom, što znači energije koja vibrira na sličnoj frekvenciji. Tijelo boli kao hranu može iskoristiti svako emocionalno bolno iskustvo. Zbog toga uživa u negativnom razmišljanju, kao i u tegobnim odnosima. Tijelo boli ovisno je o nesreći.

Možda ćete se zaprepastiti kad prvi put shvatite da u vama pre­biva nešto što redovito žudi za emocionalnom negativnošću i traga za nevoljom. Da biste tijelo boli prepoznali u sebi, potrebna vam je viša svijest nego da ga prepoznate u drugima. Kad vas jednom prevlada nesreća, ne samo što je ne želite okončati, nego želite i druge učiniti podjednako nesretnima kako biste se hranili njihovim negativnim emocionalnim reakcijama.

Kod većine ljudi tijelo boli ima i latentnu i aktivnu fazu. Kad spava, lako zaboravljate da vam nad glavom visi težak i mračan oblak i l i da u vama vrije usnuli vulkan, ovisno o energetskom polju vašeg indi­vidualnog tijela boli. Razdoblje neaktivnosti razlikuje se od osobe do osobe: razdoblje najčešće traje nekoliko tjedana, ali može biti riječ o danima i l i mjesecima. U rijetkim slučajevima tijelo boli može spavati godinama prije nego što ga ne probudi neki događaj.

Kako se tijelo boli hrani vašim mislima Tijelo boli budi se iz sna kad ogladni, kad je vrijeme da se obnovi. Osim toga, u bilo kojem trenutku može ga probuditi neki događaj. Ako se želi nahraniti, kao prekidač može iskoristiti najbeznačajniji događaj, nečiju riječ i l i postupak, pa čak i misao. Ako živite sami i l i ako ste u tome tre­nutku sami, tijelo boli hranit će se vašim mislima. Iznenada vam misli

88 N O V A Z E M L J A

postaju negativne. Najvjerojatnije niste bili svjesni da vam je neposredno prije negativnih misli um preplavio val emocija poput mračnog i teškog raspoloženja, poput tjeskobe i l i divljega bijesa. Sve su misli energija, a tijelo boli se sada hrani energijom vaših misli. No, ne može se hraniti bilo kojom mišlju. Ne morate biti osobito osjetljivi da zamijetite kako pozitivna misao ostavlja potpuno drukčiji dojam od negativne. Energija je ista, ali vibrira drukčijom frekvencijom. Tijelo boli ne može obraditi sretnu, pozitivnu misao. Može se hraniti samo negativnim mislima, jer su samo takve misli usklađene s njegovim vlastitim energetskim poljem.

Sve što postoji je energetsko polje koje vibrira u neprekidnom pokretu. Stolac na kojemu sjedite, knjiga koju držite u rukama doimaju se čvrstima i nepokretnima samo zbog toga što vaša osjetila na taj način zamjećuju njihovu vibracijsku frekvenciju, odnosno, neprekidno gibanje molekula, atoma, elektrona i subatomskih čestica koje zajednički stvaraju ono što doživljavate kao stol, knjigu, stablo i l i tijelo. Ono što doživljavamo kao fizičku materiju zapravo je energija koja vibrira (kreće se) određenim opsegom frekvencija. Mis l i se sastoje od iste energije koja vibrira na višim frekvencijama od materije, i zbog toga ih ne možemo vidjeti i l i dodirnuti. Mis l i imaju vlastiti opseg frekvencija, tako da su negativne misli na donjem kraju ljestvice, a pozitivne na gornjem. Vibracijska frekvencija tijela boli usklađena je s frekvencijom negativnih misli, i zbog toga samo takve misli mogu nahraniti tijelo boli.

U slučaju tijela boli uobičajeni obrazac misli koje stvaraju emocije je preokrenut, barem u početku. Emocija iz tijela boli ubrzo preuzima vlast nad vašim razmišljanjem, a kad tijelo boli jednom ovlada vašim umom, razmišljanje vam postaje negativno. Glas u glavi pričat će tužne, tjeskobne i l i bijesne priče o vama i vašem životu, o drugim ljudima, prošlosti, budućnosti i l i zamišljenim događajima. Taj će glas okrivlja­vati, optuživati, žaliti se i zamišljati. A vi ste potpuno poistovjećeni sa svime što govori i vjerujete svim njegovim iskrivljenim mislima. U tome trenutku započinje ovisnost o nesreći.

Nije toliko riječ o tome da ne možete zaustaviti slijed negativnih misli, nego da to ne želite, i to zbog toga što u tom trenutku tijelo boli živi kroz vas i pretvara se da je vaša osobnost. Bol mu predstavlja zadovoljstvo. Tijelo boli pohlepno guta svaku negativnu misao. Zapravo, uobičajeni glas u vašoj glavi sada se pretvorio u glas tijela boli. Ono je preuzelo unutarnji dijalog. Između tijela boli i vašega razmišljanja uspostavlja se začarani krug. Svaka misao hrani tijelo boli, a zauzvrat tijelo boli stvara sve više misli. U jednom trenutku, nakon nekoliko sati i l i nekoliko dana, tijelo boli je obnovilo snage i vraća se u neaktivnu fazu, ostavljajući za

T i j e l o b o l i 89

sobom opustošeni organizam i tijelo mnogo osjetljivije na bolesti. Ako vam to nalikuje duševnom nametniku, u pravu ste. Upravo to i jest.

Kako se tijelo boli hrani dramom Ako se u blizini nalaze i drugi ljudi, po mogućnosti vaš partner i l i blizak član obitelji, tijelo boli će ih pokušati izazvati - pronaći im bolnu točku - kako bi se moglo hraniti dramom. Ono voli intimne odnose i obitelji, jer ondje dobiva najviše hrane. Teško je oduprijeti se tijelu boli druge osobe koje vas je odlučilo natjerati na reakciju. Ono instinktivno poznaje vaše najslabije, najranjivije točke. Ako ne uspije prvi put, uvijek će iznova pokušavati. To je sirova emocija koja žudi za novim emoci­jama. Tijelo boli druge osobe želi probuditi vaše tijelo boli kako bi se mogli uzajamno hraniti energijom.

Mnogi odnosi u redovitim razmacima prolaze kroz nasilne i razorne epizode kojima upravlja tijelo boli. Za malo je dijete gotovo nepodnošljivo bolno gledati emocionalno nasilje tijela boli svojih roditelja, a ipak je to sudbina milijuna djece diljem svijeta, noćna mora njihova svakod­nevnog života. To je jedan od najvažnijih načina na koji se tijelo boli prenosi na sljedeće naraštaje. Nakon svake epizode partneri se pomire te slijedi međurazdoblje relativnog mira, u onom ograničenom opsegu koji im dozvoljava ego.

Pretjerano konzumiranje alkohola često budi tijelo boli, osobito kod muškaraca, ali i kod nekih žena. Kad se osoba napije, prolazi kroz potpunu promjenu osobnosti jer tijelo boli preuzima uzde u svoje ruke. Duboko nesvjesna osoba čije se tijelo boli redovito obnavlja kroz fizičko nasilje, nerijetko ga usmjerava prema supruzi i djeci. Kad se otrijezni, uistinu mu je žao i reći će da to nikada više neće napraviti, a tako uistinu i misli. No, muškarac koji govori i obećava nije ono biće koje je počinilo nasilje, i stoga možete biti sigurni da će se nasilje uvijek iznova ponavljati sve dok čovjek ne postaje prisutan, dok ne prepozna tijelo boli u sebi i tako raskine svoju poistovjećenost s njime. U nekim slučajevima u tome mu može pomoći i terapijsko savjetovanje.

Većina tijela boli žele i nanijeti i osjetiti patnju, ali neka tijela boli su pretežito zlotvori, a druga pretežito žrtve. Kako god bilo, hrane se nasiljem, bilo ono emocionalno i l i tjelesno. Neki parovi koji vjeruju da su se »zaljubili« zapravo su osjetili međusobno privlačenje zbog toga što se njihova tijela boli nadopunjuju. Ponekad su uloge zlotvora i žrtve već jasno utvrđene čim se upoznaju. Neki brakovi iz bajke zapravo se odvijaju u paklu.

90 N O V A Z E M L J A

Ako ste ikada živjeli s mačkom, tada znate da mačka zna što se događa čak i kad izgleda da spava, jer čim začuje neuobičajeni zvuk, uši joj se okreću prema njemu, a oči se lagano otvaraju. Usnulo tijelo boli ponaša se na isti način. Na jednoj razini uvijek je budno, spremno skočiti na noge čim se pojavi prikladan okidač.

U intimnim odnosima tijelo boli nerijetko je dovoljno lukavo da se pritaji dok ljudi ne počnu živjeti zajedno, a osobito dok ne potpišu ugovor kojim se obavezuju da će ostati skupa do kraja svojega života. Vi se ne udajete samo za muškarca i l i ženu, nego i za njihovo tijelo boli, kao što se vaš partner vjenčao i s vašim tijelom boli. Čeka vas pravi šok kad jednoga dana, možda nedugo nakon početka zajedničkog života, nakon medenog mjeseca, iznenada jednoga dana uočite posvemašnju promjenu osobnosti kod svojega partnera i l i partnerice. Glas im postaje grub i l i oštar dok vas optužuje, okrivljava, viče na vas, i to najčešće zbog beznačajnih stvari. Ili se potpuno povlači u sebe. »Što ne valja?«, pitate. »Sve je u redu«, odgovaraju. No, žestoka neprijateljska energija kojom zrače kao da govori: »Ništa nije u redu«. Kad im pogledate u oči, ondje više nema svjetlosti. Kao da se spustila teška koprena, a osoba koju poznajete i volite, koja je prije uspijevala zablistati kroz svoj ego, sada je potpuno nestala. Čini vam se da vam pogled uzvraća potpuno strana osoba, a iz očiju joj izvire mržnja, neprijateljstvo, ogorčenost i l i bijes. Kad vam se obraća, to više ne govori vaš supružnik i l i partner, nego kroz njih progovara tijelo boli. Što god vam govore, to je verzija stvarnosti tijela boli, stvarnost posve iskrivljena strahom, neprijatelj­stvom, bijesom i željom da nanese i osjeti bol.

Tada biste se mogli zapitati je li to pravo lice vašega partnera koje nikada prije niste vidjeli i niste li napravili strašnu pogrešku odabravši tu osobu. To, dakako, nije pravo lice, samo tijelo boli koje je privremeno preuzelo vlast. Bilo bi teško pronaći partnera bez tijela boli, ali bi možda bilo mudro odabrati osobu čije tijelo boli nije pretjerano gusto.

Gusto tijelo boli Neki ljudi imaju zgusnuto tijelo boli koje nikada potpuno ne spava. Mogu se smijati i voditi uljudne razgovore, ali ne morate biti vidoviti pa da osjetite nakupinu negativnih emocija koja neprestano vrije tik ispod površine, čekajući događaj na koji će reagirati, osobu koju će okriviti i l i napasti, povod zbog kojega će postati nesretni. Takvo tijelo boli nikada se ne može zasititi, uvijek je gladno. Ono uvelike povećava potrebu ega za neprijateljima.

T i j e l o b o l i 91

Zbog reaktivnosti takvih ljudi relativno nevažna pitanja napuhuju se preko svake mjere dok druge ljude pokušavaju uvući u svoju dramu tjerajući ih da reagiraju. Neki se upuštaju u dugotrajne i u konačnici besmislene bitke i l i sudske slučajeve s organizacijama i l i pojedincima. Drugi su opsjednuti mržnjom prema bivšem supružniku i l i partneru. Budući da nisu svjesni boli u svojoj nutrini, projiciraju je svojim reakcijama u događaje i situacije. Zbog potpunog nedostatka svijesti o sebi, ne mogu razlikovati događaj od svoje reakcije na njega. Za njih su i nesreća i sam bol negdje izvana, u događaju i l i situaciji. S obzirom na to da nisu svjesni svog unutarnjeg stanja, čak ni ne znaju da su duboko nesretni i da pate.

Ponekad ljudi s takvim gustim tijelom boli postaju aktivisti koji se bore za neki cilj. Cilj može uistinu biti vrijedan truda, a oni su u početku ponekad uspješni u njegovu ostvarivanju. Međutim, negativna energija koja prožima ono što govore i rade te njihova nesvjesna potreba za neprijateljima i sukobima može izazvati sve veću opoziciju njihovome cilju. Najčešće si na kraju stvore neprijatelje u vlastitoj organizaciji jer, gdje god se nalazili, pronalaze razloge zbog kojih se loše osjećaju, a njihovo tijelo boli uvijek pronađe upravo ono za čime traga.

Industrija zabave, mediji i tijelo boli Da niste upoznati s našom suvremenom civilizacijom, da ste stigli iz nekog drugog razdoblja i l i s drugog planeta, između ostaloga bi vas zapanjilo to što milijuni vole gledati kako jedni ljudi ubijaju i muče druge, nazivajući to »zabavom«, a to još i plaćaju.

Zašto nasilni filmovi privlače velik broj ljudi? Postoji čitava indu­strija čiji velik dio potiče ljudsku ovisnost o nesreći. Ljudi te filmove gledaju stoga što se žele loše osjećati. Što je to u ljudskim bićima što se voli osjećati loše, pa to čak naziva i dobrim? Tijelo boli, dakako. O njemu se brine velik dio industrije zabave. Stoga, osim što je ovisno o reaktivnosti, negativnom razmišljanju i osobnoj drami, tijelo boli se također neposredno obnavlja preko televizijskog i kino ekrana. Tijela boli pišu i stvaraju te filmove, a tijela boli plaćaju da bi ih vidjeli.

Je li uvijek »pogrešno« prikazivati i gledati nasilje na televiziji i na kino-ekranu? Hrani li uvijek takvo nasilje tijelo boli? Na sadaš­njem evolucijskom stupnju čovječanstva, nasilje još uvijek ne samo što prožima sve, nego čak i raste, kao što se stara svijest ega, ojačana kolektivnim tijelom boli, ojačava prije svoje neminovne propasti. Ako filmovi prikazuju nasilje u njegovu širem kontekstu, ako pokazuju njegovo podrijetlo i njegove posljedice, ako pokazuju kako utječe na

92 N O V A Z E M L J A

žrtvu, a kako na zlotvora, ako prikazuju kolektivno nesvjesno koje mu leži u temeljima i prenosi se na sljedeće naraštaje (bijes i mržnja koji žive u ljudskim bićima kao tijelo boli), tada takvi filmovi mogu ispuniti vitalnu funkciju u buđenju čovječanstva. Mogu poslužiti kao zrcalo u kojemu čovječanstvo sagledava vlastito ludilo. Onaj dio vas koji ludilo prepoznaje kao ludilo (čak i ako je ono vaše vlastito) zdrav je dio, svijest koja se budi, okončanje poremećaja.

Takvi filmovi postoje i oni ne hrane tijelo boli. Neki od najboljih pro-turatnih filmova su filmovi koji pokazuju stvarnost rata, a ne njegovu romantičnu verziju. Tijelo boli može se hraniti samo onim filmovima u kojima se nasilje prikazuje posve normalnim, pa čak i poželjnim ljudskim ponašanjem, i l i koji veličaju nasilje s jedinom svrhom stvaranja negativnih emocija kod gledatelja te tako postaju hrana za tijelo boli ovisno o bolu.

Popularna žuta štampa ne prodaje prvenstveno vijesti, nego nega­tivne emocije, hranu za tijelo boli. »Nečuveno« i l i »Prokletnici« vrište ti sedam centimetara visoki naslovi. U tome se najviše ističe britanska žuta štampa. Takve novine znaju da negativne emocije prodaju daleko više novina nego vijesti.

U medijima koji prenose vijesti, uključujući i televiziju, općenito postoji sklonost prema negativnim vijestima. Što je vijest strašnija, to su voditelji uzbuđeniji, a negativno uzbuđenje nerijetko izazivaju sami mediji. Tijelo boli uživa u tome.

Kolektivno žensko tijelo boli Kolektivna dimenzija tijela boli sastoji se od različitih niti. Plemena, nacije i rase posjeduju vlastito tijelo boli, od kojih su neka teža od dru­gih, a većina pripadnika toga plemena, nacije i l i rase u višem i l i nižem stupnju sudjeluju u tome tijelu.

Gotovo svaka žena sudjeluje u kolektivnom ženskom tijelu boli, koje se aktivira osobito neposredno prije početka mjesečnice. U to su vrijeme mnoge žene preplavljene snažnim negativnim emocijama.

Potiskivanje ženskog načela, osobito tijekom proteklih dvije tisuće godina, omogućilo je egu da osvoji apsolutnu nadmoć u kolektivnoj ljudskoj psihi. Iako i žene, dakako, imaju ego, on se sam po sebi može lakše ukorijeniti i izrasti u muškom, nego u ženskom obliku. Do toga dolazi zato što se žene s umom poistovjećuju manje od muškaraca. Više su u dodiru s unutarnjim tijelom i inteligencijom organizma, iz koje izviru intuitivne sposobnosti. Ženski oblik života manje je kruto zatvoren od muškog, otvoreniji je i osjetljiviji prema drugim životnim oblicima te bolje usklađen s prirodnim svijetom.

T i j e l o b o l i 93

Da na našoj planeti nije uništena ravnoteža muških i ženskih ener­gija, rast ega bio bi uvelike ograničen. Ne bismo objavili rat prirodi i ne bismo se tako potpuno otuđili od vlastita Postojanja.

Nitko ne zna točan broj, jer nisu vođene bilješke, ali se čini sigurnim da je tijekom tristo godina »sveta inkvizicija«, institucija koju je uteme­ljila Rimokatolička crkva za potiskivanje krivovjerja, mučila i usmrtila između tri i pet milijuna žena. Ta pojava može stajati rame uz rame s holokaustom kao jedno od najmračnijih poglavlja u ljudskoj povijesti. Bilo je dovoljno da žena pokaže ljubav prema životinjama, prema osa-mljeničkim šetnjama poljima i šumama i l i da skuplja ljekovite biljke pa da je proglase vješticom, muče i spale na lomači. Sveto žensko načelo proglašeno je demonskim i čitava jedna dimenzija većim je dijelom nestala iz ljudskoga iskustva. I druge su kulture i religije, kao judaizam, islam, pa čak i budizam, potiskivale žensku dimenziju, iako na nešto manje nasilan način. Položaj žene sveden je na rađanje djece i žena je postala vlasništvo muškarca. Svijetom su počeli vladati muškarci koji su poricali ženstvenost čak i u sebi te je svijet potpuno izgubio ravnotežu. Ostatak povijesti i l i bolje rečeno povijest bolesti naše povijesti jest ludilo.

Tko je bio odgovoran za strah od ženskog načela koji bi se mogao opisati jedino kao akutna kolektivna paranoja? Mogli bismo reći: dakako, muškarci su bi l i odgovorni. No, zašto su onda u mnogim drevnim pretkršćanskim civilizacijama, kao što su sumerska, egipatska i keltska žene bile poštovane i nitko se nije plašio ženskoga načela, nego su ga čak poštovali? Što je nenadano navelo muškarce da osjete kako ih žena ugrožava? Njihov ego koji se razvijao. Znao je da bi potpunu vlast na našem planetu mogao preuzeti samo kroz muški oblik, a da bi u tome uspio, morao je oduzeti moć ženama.

S vremenom je ego preuzeo i većinu žena, iako se u njima nikada nije uspio ukopati tako duboko kao u muškarcima.

Danas imamo problem u kojem je potiskivanje ženskoga načela postalo internalizirano, čak i kod mnogih žena. Sveto žensko načelo, budući da je potisnuto, mnoge žene osjećaju kao emocionalnu bol. Zapravo, ono je postalo dijelom njihova tijela boli, zajedno s nagomila­nom patnjom koju su žene tijekom tisućljeća proživljavale kroz rađanje djece, silovanje, ropstvo, mučenje i nasilnu smrt.

No, stvari se danas brzo mijenjaju. Mnogi ljudi postaju svjesniji i ego stoga gubi svoju vlast nad ljudskom rasom. Budući da se ego nikada nije duboko ukorijenio u ženama, kod njih mnogo brže gubi vlast nego kod muškaraca.

94 N O V A Z E M L J A

Nacionalno i rasno tijelo boli Neke zemlje u kojima su mnogi pretrpjeli i l i počinili djela kolektivnog nasilja imaju teže kolektivno tijelo boli nego druge. Zbog toga starije nacije imaju snažnije tijelo boli. Zbog istog razloga mlađe zemlje, kao što su Kanada i l i Australija, kao i one koje su donekle bile zaštićene od ludila koje ih je okruživalo, kao Švicarska, imaju laganije kolektivno tijelo boli. I u tim zemljama, dakako, ljudi se ipak moraju nositi sa svojim osobnim tijelom boli. Ako ste dovoljno osjetljivi, čim iziđete iz zrakoplova možete osjetiti težinu u energetskom polju nekih zemalja. U drugim zemljama možete osjetiti energetsko polje latentnog nasilja tik ispod površine svakodnevnog života. U nekim nacijama, primjerice na Bliskom istoku, kolektivno tijelo boli toliko je akutno da se velik dio stanovništva osjeća prisiljenim izražavati ga u beskonačnom i poremećenom ciklusu zločina i odmazde, kojim se tijelo boli neprestano obnavlja.

U zemljama u kojima je tijelo boli teško, ali ne više i akutno, kod ljudi postoji sklonost da pokušaju postati manje osjetljivi na kolektivnu emocionalnu bol: u Njemačkoj i Japanu kroz rad, u nekim drugim zemljama kroz rasprostranjeno prepuštanje alkoholu (koji, međutim, može imati i suprotan učinak stimuliranja tijela boli , osobito ako se previše konzumira). Teško tijelo boli u K i n i donekle je ublaženo rasprostranjenom praksom tai chija, koji komunistička vlada začudo nije proglasila nezakonitim, iako se osjećala ugroženom svime što nije mogla kontrolirati. Svakoga dana na ulicama i u gradskim parkovima milijuni ljudi vježbaju tu meditaciju u pokretu koja umiruje um. Time znatno mijenjaju kolektivno energetsko polje i smanjuju tijelo boli, jer se oslobađaju razmišljanja i stvaraju Prisutnost.

Duhovne prakse koje obuhvaćaju i fizičko tijelo, kao što je tai chi, qi gong i joga također sve više prihvaćaju ljudi na Zapadu. Te prakse ne stvaraju odvojenost tijela i duha i pomažu u slabljenju tijela boli. Igrat će važnu ulogu u globalnom buđenju.

Kolektivno rasno tijelo boli izraženo je kod židovskog naroda, koji je tijekom mnogih stoljeća trpio progone. Nije čudno ni to što je jednako snažno kod američkih Indijanaca, koje su europski doseljenici deset-kovali i gotovo im uništili kulturu. Kolektivno tijelo boli izraženo je i kod američkih crnaca. Amerikanci su nasilno otimali njihove pretke, batinama ih tjerali na pokornost i prodavali u ropstvo. Temelji američkog gospodarskog napretka leže na radu četiri do pet milijuna crnih robova. Zapravo, patnja koju su Amerikanci nanijeli Indijancima i crncima nije ograničena samo na te dvije rase, nego je postala kolektivno tijelo boli Amerikanaca. Uvijek se dogodi da i žrtva i zlotvor pate zbog posljedica

T i j e l o b o l i 95

bilo kojega čina nasilja, pokoravanja drugih i l i okrutnosti. Jer, ono što činite drugima, činite zapravo sebi.

Zapravo nije uistinu važno koji omjer vašega tijela boli pripada vašoj naciji i l i rasi, a koji je dio osoban. Kako god bilo, tijela boli možete se osloboditi samo ako sada preuzmete odgovornost za svoje unutarnje stanje. Čak i ako se okrivljavanje drugih čini i više nego opravdano, sve dok okrivljujete druge, vi svojim mislima hranite tijelo boli i osta­jete zarobljeni u egu. Na ovom planetu postoji samo jedno što nanosi zlo, a to je nesvjesno stanje čovjeka. Ta spoznaja predstavlja istinsko opraštanje. Oprostite l i , vaš identitet žrtve se rastvara i izranja vaša istinska moć - moć Prisutnosti. Umjesto da okrivljujete tamu, obasjajte je svjetlošću.

06. Oslobađanje

Početak oslobađanja od tijela boli krije se prije svega u spoznaji da imate tijelo boli. Nakon toga, još važnije, potrebna je vaša sposobnost da ostanete dovoljno prisutni, dovoljno budni, kako biste tijelo boli zamijetili kao tešku bujicu negativnih emocija u sebi kad postane aktivno. Kad ga prepoznate, ono se više ne može pretvarati da je vaša osobnost i obnavljati se kroz vas.

Vaša dragocjena Prisutnost raskida poistovjećenost s tijelom boli. Ako se ne poistovjetite s njime, tijelo boli više ne može kontrolirati vaše razmišljanje i zbog toga se više ne može obnavljati hraneći se vašim mislima. Ono se u najvećem broju slučajeva ne rastvara neposredno, ali jednom kad presiječete vezu između njega i svojega razmišljanja, tijelo boli počinje gubiti energiju. Emocije vam više ne zasjenjuju raz­mišljanje, a vaše sadašnje opažaje više ne iskrivljuje prošlost. Energija koja je bila zarobljena u tijelu boli mijenja svoju vibracijsku frekvenciju i preobražava se u Prisutnost. Na taj način tijelo boli postaje gorivo svijesti. Zbog toga su mnogi najmudriji i najprosvjetljeniji muškarci i žene na našem planetu nekoć imali teško tijelo boli.

Bez obzira na sve ono što kažete i l i napravite, na lice koje pokazu­jete svijetu, ne možete prikriti svoje mentalno i emocionalno stanje. Svako ljudsko biće zrači energetskim poljem koje odgovara njegovu unutarnjem stanju, a većina ga ljudi može osjetiti, iako tuđu energiju mogu osjetiti samo nesvjesno, odnosno, ne znaju da su je osjetili, ali ona ipak u velikoj mjeri određuje što će osjećati prema toj osobi i kako će na nju reagirati. Neki su ljudi posve svjesni vaše energije kad vas prvi put ugledaju, čak i prije nego što progovorite. No, malo kasnije riječi zavladaju odnosom, a s riječima se pojavljuju i uloge koje igra većina ljudi. Pažnja se tada prebacuje na carstvo uma i sposobnost osjećanja energetskog polja druge osobe uvelike se smanjuje. Bez obzira na to, još se osjeća na nesvjesnoj razini.

Kad shvatite da tijelo boli nesvjesno traži novu bol, odnosno, da žudi za lošim događajima, shvatit ćete da mnoge prometne nesreće

98 N O V A Z E M L J A

uzrokuju vozači čije je tijelo boli u to vrijeme aktivno. Kad dva vozača s aktivnim tijelima boli istodobno stignu na raskrižje, vjerojatnost nesreće mnogo je veća nego pod normalnim okolnostima. Obojica nesvjesno žele da se dogodi nesreća. Uloga tijela boli u prometnim nesrećama najočiglednija je u pojavi koja se naziva »cestovni bijes«, kad vozači postaju fizički nasilni, i to često zbog neke sitnice, kao kad vozač ispred njih vozi presporo.

Mnoga nasilna djela počine »normalni« ljudi koji se privremeno pretvaraju u manijake. U čitavome svijetu na sudskim parnicama možete čuti kako branitelji govore: »To uopće nije u skladu s karakterom branjenika«, a optuženi govore: »Ne znam što me je obuzelo«. Koliko dosad znam, nijedan branitelj još nije rekao sucu, iako ni taj dan možda nije daleko: »Ovo je slučaj smanjene odgovornosti. Aktiviralo se tijelo boli mojega klijenta te nije bio svjestan što čini. Zapravo, to i nije učinio on. To je učinilo njegovo tijelo boli«.

Znači li to da ljudi nisu odgovorni za ono što rade kad ih opsjedne tijelo boli? Moj odgovor glasi: a kako bi i mogli biti? Kako možete biti odgovorni kad niste svjesni, kad ne znate što činite? Međutim, u širem poretku stvari, ljudskim bićima je suđeno evoluirati u svjesna bića, a oni koji u tome ne uspiju, morat će podnijeti posljedice vlastitog nesvjesnog stanja. Oni nisu u skladu s evolucijskim impulsom svemira.

Pa čak je i to samo djelomično istina. S višeg stajališta, nije moguće ne biti u skladu s evolucijom svemira tako da je čak i nesvjesno stanje ljudi i patnja koju ono stvara dio te evolucije. Ako više ne možete pod­nijeti beskonačni ciklus patnje, počinjete se buditi. Stoga i tijelo boli ima svoje neophodno mjesto u široj slici.

Prisutnost Posjetila me je žena od oko trideset godina. Kad me je pozdravila, iza njezina uljudnog i površnog osmijeha osjetio sam patnju. Počela mi je pričati svoju priču i ubrzo se njezin osmijeh pretvorio u grimasu bola. Grčevito je zaplakala. Rekla je da se osjeća osamljenom i neispunjenom. U njoj se skupilo mnogo bijesa i tuge. Kao dijete ju je zlostavljao fizički nasilan otac. Ubrzo sam uvidio da njezinu patnju ne izazivaju trenu­tačne okolnosti njezina života, nego iznimno teško tijelo boli. Ono je postalo filtar kroz koji je sagledavala svoju životnu situaciju. Još nije bila u stanju sagledati povezanost između emocionalne boli i svojih misli, jer se potpuno poistovjetila i s emocijama i s mislima. Još nije mogla uvidjeti da svojim mislima hrani tijelo boli. Drugim riječima, živjela

O s l o b a đ a n j a 99

je s teretom duboko nesretne osobnosti. No, na nekoj razini zacijelo je spoznala da njezina patnja izvire iz nje same, da je sama sebi na teret. Bila je spremna probuditi se i zbog toga je došla k meni.

Pažnju sam joj usmjerio na ono što osjeća u svojemu tijelu i zamolio je da emociju osjeti izravno, a ne kroz filtar svojih nesretnih misli i nesretne priče. Rekla je da je došla k meni očekujući da ću joj pokazati kako se može osloboditi nesreće, a ne kako će ući u nju. Oklijevala je, ali je ipak napravila što sam tražio od nje. Suze su joj klizile niz obraze i drhtala je čitavim tijelom. »To je ono što osjećate u ovome trenutku«, rekao sam. »Ništa ne možete poduzeti u pogledu činjenice da u ovom trenutku osjećate upravo to. A sada, umjesto da poželite promijeniti ovaj trenutak, što dodatno otežava bol koju već osjećate, možete li u potpunosti prihvatiti da se ovoga trenutka tako osjećate?«

Neko je vrijeme šutjela. Iznenada mi se učinilo da je postala nestr­pljiva, kao da je željela ustati, te je bijesno rekla: »Ne, ne želim to pri­hvatiti«. »Tko to govori?«, upitao sam je. »Vi i l i nesreća u vama? Možete li uvidjeti da to što ste nesretni zbog nesreće predstavlja samo još jedan sloj nesreće?« Ponovno je utihnula. »Ne tražim od vas da nešto napra­vite. Samo vas molim da otkrijete možete li dopustiti tim osjećajima da postoje. Drugim riječima, iako vam se to može učiniti čudnim, ako vam ne smeta što ste nesretni, što se onda događa s nesrećom? Zar ne biste željeli to otkriti?«

Nakratko kao da se zbunila, a nakon minutu-dvije ispunjene šutnjom iznenada sam zamijetio značajni pomak u njezinu energetskom polju. Rekla je: »Ovo je čudno. Još sam nesretna, ali sada oko toga osjećaja postoji prostor. Čini mi se da mi je manje važno«. Tada sam prvi put čuo da netko to tako izražava: oko moje nesreće nalazi se prostor. Taj se prostor, dakako, pojavljuje kad postoji unutarnje prihvaćanje onoga što doživljavate u sadašnjem trenutku.

Nisam mnogo govorio, nego sam je ostavio da proživi to iskustvo. Poslije je shvatila da onoga trenutka kad se prestala poistovjećivati s osjećajem, sa starom bolnom emocijom koja je prebivala u njoj, onoga trenutka kad je pažnju usmjerila izravno na nju umjesto da joj se opire, taj osjećaj više nije mogao kontrolirati njezino razmišljanje te se izmi­ješao s izmišljenom pričom pod naslovom »Prava sam nesretnica«. U njezin je život ušla nova dimenzija koja je transcendirala njezinu osobnu prošlost - dimenzija Prisutnosti. Budući da ne možete biti nesretni bez nesretne priče, to je bio kraj njezine nesreće, a ujedno i početak kraja njezina tijela boli. Emocija sama po sebi nije nesreća. Samo emocija uz nesretnu priču vodi do nesreće.

100 N O V A Z E M L J A

Kad je naš razgovor završio, osjećao sam se ispunjenim, znajući da sam upravo promatrao buđenje Prisutnosti u drugom ljudskom biću. Sam razlog našega postojanja u ljudskome obliku jest unošenje te dimenzije svijesti u ovaj svijet. Također sam promatrao smanjivanje tijela boli, ne kroz borbu, nego kroz unošenje svjetlosti svijesti u njega.

Nekoliko minuta nakon što je moja posjetiteljica otišla, navratila je prijateljica da mi nešto da. Čim je ušla u prostoriju, upitala je: »Što se to dogodilo ovdje? Energija je teška i tmurna. Mis l im da će mi pozliti. Moraš otvoriti prozore i zapaliti tamjan«. Objasnio sam joj da sam upravo promatrao veliko oslobođenje osobe s jako gustim tijelom boli te da zacijelo osjeća energiju koja se oslobodila tijekom procesa. No, moja prijateljica nije željela ostati i saslušati me. Željela je pobjeći što prije.

Otvorio sam prozore i otišao na večeru u mali indijski restoran u blizini. Ono što se ondje dogodilo predstavljalo je jasnu i dodatnu potvrdu onoga što sam već znao: da su na nekoj razini sva naizgled individualna ljudska tijela boli povezana. Ipak sam oblik te konkretne potvrde doživio kao svojevrstan šok.

Povratak tijela boli Sjeo sam za stol i naručio objed. U restoranu je bilo još nekoliko gostiju. Za obližnjim stolom u invalidskim kolicima sjedio je sredovječan muška­rac koji je upravo dovršavao obrok. Dobacio mi je kratak, ali intenzivan pogled. Prošlo je nekoliko minuta. Iznenada je postao nemiran, počeo se meškoljiti i trzati. Konobar je došao odnijeti njegov tanjur. Muškarac se počeo svađati s njim. »Hrana nije bila dobra. Bila je grozna.« »A zašto ste je onda pojeli?«, upitao je konobar. To je zbilja raspalilo gosta. Počeo je vikati i postao je grub. Psovao je, a prostoriju je ispunila intenzivna, nasilna mržnja. Mogla se osjetiti ta energija kako ulazi u stanice tijela tražeći nešto za što će se prihvatiti. Gost je počeo vikati i na druge goste, ali je zbog nekog neobičnog razloga mene potpuno ignorirao dok sam sjedio ondje prožet Prisutnošću. Pretpostavljam da se univerzalno ljudsko tijelo boli vratilo da mi kaže: »Mislio si da si me porazio. A l i pogledaj, još sam ovdje«. Također sam razmatrao mogućnost da me je oslobođeno energetsko polje koje je zaostalo nakon posljednje terapije slijedilo do restorana i privezalo se za onu osobu u kojoj je pronašlo skladnu vibracijsku frekvenciju, odnosno teško tijelo boli.

Upravitelj je otvorio vrata, rekavši: »Nestanite odavde«. Gost je pro­zujao u svojim električnim invalidskim kolicima, ostavivši za sobom zapanjene goste. Minutu poslije se vratio. Njegovo tijelo boli još nije

O s l o b a đ a n j a 101

završilo posao. Bilo mu je potrebno više. Gurnuo je vrata kolicima i počeo uzvikivati psovke. Konobarica ga je pokušala zaustaviti da ne uđe. Prebacio je kolica u veću brzinu i pritisnuo je uza zid. Drugi su gosti skočili i pokušali ga odvući. Nastala je vriska, vrištanje, čitava parada. Malo poslije stigao je i policajac, te se gost smirio. Zamolili su ga da ode i nikada se više ne vrati. Na svu sreću, konobarica nije bila ozlijeđena, osim što je zaradila nekoliko modrica. Kad je sve završilo, upravitelj je došao do mojega stola i upitao me napola u šali, ali možda intuitivno osjetivši da postoji povezanost: »Jeste li vi odgovorni za ovo?«

Tijelo boli kod djece Dječje tijelo boli ponekad se očituje kao neraspoloženje i l i povlačenje. Dijete postaje zlovoljno, odbija kontakte i možda sjedi u uglu, grleći lutku i l i sišući palac. Tijelo boli kod djeteta može se očitovati i u obliku napada plača i l i bijesa. Dijete vrišti, baca se na pod i l i postaje destruk­tivno. Osujećene želje lako mogu probuditi tijelo boli, a u egu koji se razvija sila želje može biti iznimno snažna. Roditelji mogu bespomoćno promatrati, ne shvaćajući i ne vjerujući, kako se njihov mali anđeo za nekoliko sekundi može preobraziti u pravo malo čudovište. »Otkud dolazi sva ta tuga?«, pitaju se. U manjem i l i većem stupnju riječ je o djetetovu udjelu u kolektivnom tijelu boli čovječanstva koje potječe iz samoga podrijetla ljudskoga ega.

No, dijete je uz to možda već preuzelo patnju od tijela boli svojih roditelja, pa roditelji u djetetu mogu uočiti odraz onoga što postoji i u njima. Tijelo boli roditelja osobito može utjecati na iznimno osjetljivu djecu. Promatranje roditeljske sulude drame uzrokuje gotovo nepod­nošljivu emocionalnu patnju, pa stoga često ta osjetljiva djeca odrastu s teškim tijelom boli. Djecu ne mogu zavarati roditelji koji pokušavaju sakriti svoja tijela boli od njih, koji jedan drugome kažu: »Ne smijemo se svađati pred djecom«. Zbog toga vode uljudne razgovore, ali im je dom prožet negativnom energijom. Potisnuto tijelo boli iznimno je toksično, mnogo više od otvoreno aktivnoga, a djeca upijaju taj duševni otrov, što pridonosi razvoju njihova tijela boli.

Neka djeca podsvjesno uče o egu i tijelu boli već i samim tim što žive s posve nesvjesnim roditeljima. Žena čiji su roditelji imali snažan ego i teška tijela boli rekla mi je da bi ih pogledala dok su vikali i vrištali jedno na drugo i, iako ih je voljela, pitala bi se: »Ovo su pravi luđaci. Kako sam samo mogla završiti s njima?« U njoj se već javljala svjesnost o ludosti takvoga života. Ta joj je svjesnost pomogla da smanji veličinu bola koji je preuzela od roditelja.

102 N O V A Z E M L J A

Roditelji se često pitaju kako bi se mogli odnositi prema djetetovom tijelu boli. Glavno pitanje, dakako, glasi, kako se odnose prema vlasti­tom. Prepoznaju li ga u sebi? Jesu li u stanju ostati dovoljno prisutni kad se aktivira tako da mogu biti svjesni emocija na osjećajnoj razini prije nego što dobiju pri l iku pretvoriti se u razmišljanje, a oni sami u »nesretnu osobu«?

Dok dijete ima napad tijela boli, ne možete napraviti bogzna što, osim što trebate ostati prisutni kako vas ne bi uvuklo u emocionalnu reakciju. Dječje tijelo boli samo će se hraniti time. Tijelo boli može biti iznimno dramatično. Ne nasjedajte drami. Ne shvaćajte je previše ozbiljno. Ako se tijelo boli probudilo zbog osujećene želje, ne popuštajte sada djetetovim zahtjevima. Inače će dijete shvatiti: »Što sam nesretniji, to je veća vjerojatnost da ću dobiti ono što želim«. To je pravi recept za poremećaj u kasnijem životu. Tijelo boli bit će bijesno zato što ne reagirate pa bi se napad nakratko mogao pogoršati, prije nego što se smiri. Na svu sreću, napadi tijela boli kod djece najčešće su kratkotrajniji nego kod odraslih.

Neko vrijeme nakon povlačenja tijela boli i l i možda sljedećeg dana možete razgovarati s djetetom o onome što se dogodilo. No, nemojte govoriti djetetu o tome. Postavljajte mu pitanja. Primjerice: »Što te je to spopalo jučer kad nisi htio prestati s vrištanjem? Sjećaš li se? Kako si se osjećao? Je li to bio dobar osjećaj? Ima li ime to što je ovladalo tobom? Nema? Kad bi imalo ime, kako bi ono glasilo? Kad bi ga mogao vidjeti, kako bi izgledalo? Možeš li naslikati kako bi izgledalo? Što mu se dogo­dilo kad je otišlo? Je li otišlo spavati? Misliš li da će se vratiti?«

Navodim samo nekoliko prijedloga. Ta su pitanja osmišljena tako da u djetetu probude sposobnost promatranja, odnosno Prisutnost. Pomoći će djetetu da se oslobodi poistovjećenosti s tijelom boli. Možda ćete s djetetom htjeti razgovarati o vlastitom tijelu boli koristeći se djetetovom terminologijom. Sljedeći put kad tijelo boli prevlada dijete, mogli biste reći: »Vratilo se, zar ne?« Govoreći o tome, koristite se riječima kojima se koristi dijete. Usmjeravajte pažnju djeteta na osjećaj koji izaziva tijelo boli. Budite zainteresirani i l i znatiželjni, ali nemojte kritizirati i osuđivati.

Malo je vjerojatno da će to zaustaviti tijelo boli, a moglo bi vam se učiniti da vas dijete ni ne sluša, ali će se u pozadini djetetove svijesti ipak zadržati svjesnost dok je tijelo boli aktivno. Nakon nekoliko takvih događaja svijest će postati snažnija, a tijelo boli će oslabiti. Djetetova Prisutnost raste. Jednoga dana mogli biste otkriti da dijete vama uka­zuje da vas je opsjelo tijelo boli.

O s l o b a đ a n j a 103

Nesreća Ne potječe sav jad od tijela boli. Dio pripada i novoj nesreći, koja se stvara kad god niste u skladu sa Sadašnjim trenutkom, kad ga poričete na ovaj i l i onaj način. Kad shvatite da je sadašnji trenutak uvijek već ovdje i stoga neminovan, mogli biste mu se iznutra obratiti nepokolebljivim »da«. Ne samo što tako više nećete stvarati novi jad, nego ćete otkriti da vas osnažuje sam Život, budući da je nestao unutarnji otpor.

Nesreća tijela boli uvijek je posve očigledno pretjerana u odnosu na uzrok. Drugim riječima, to je pretjerana reakcija. Tako ga i prepoznajete, iako to najčešće ne uspijeva opsjednutoj osobi. Osoba s teškim tijelom boli lako pronalazi razloge za svoju uznemirenost, bijes, povrijeđenost, tugu i l i strah. Relativno beznačajne stvari koje bi netko drugi odbacio s osmijehom il i ih čak ne bi ni zamijetio postaju uzrok teške tuge. Te stvari, dakako, nisu istinski uzrok, nego samo djeluju kao okidač. One vraćaju u život stare, nagomilane emocije. Emocija se tada premješta u glavu te pojačava ustrojstva egoističkog uma i ispunjava ih energijom.

Tijelo boli i ego bliski su srodnici. Potrebni su jedno drugome. Događaj i l i situacija koji su probudili tijelo boli tumačite promatrajući ih očima izuzetno emocionalnog ega, a tako i reagirate na njih. To znači da se značenje događaja potpuno iskrivljuje. Sadašnjost promatrate očima emocionalne prošlosti koja prebiva u vama. Drugim riječima, ono što vidite i doživljavate nisu sadašnji događaj i l i situacija, nego vi sami. U nekim slučajevima, uzrok mogu biti događaj i l i situacija, ali vi ga preuveličavate svojom reakcijom. Tijelu boli upravo je potrebna ta vaša reakcija i to preuveličavanje, jer se time hrani.

Osobi opsjednutoj teškim tijelom boli često nije moguće iskoračiti iz svog iskrivljenog tumačenja i svoje duboko emocionalne »priče«. Što su emocije u priči negativnije, to je priča teža i čvršća. Zbog toga je i ne prepoznajete kao priču, nego je smatrate stvarnošću. Ako ste potpuno zarobljeni kretanjem misli i popratnim emocijama, ne možete iskoračiti iz njih, jer čak i ne znate da osim njih postoji još nešto. Zarobljeni ste u vlastitom filmu i l i snu. Zarobljeni ste u vlastitome paklu. Za vas je to stvarnost i nijedna druga stvarnost nije moguća. Koliko je do vas, vaša reakcija jedina je moguća.

Raskidanje poistovjećenosti s tijelom boli Osoba sa snažnim, aktivnim tijelom boli zrači posebnom energijom koju drugi ljudi doživljavaju kao iznimno neugodnu. Kad susretnu takvu osobu, neki će odmah poželjeti otići i l i svesti odnos na najmanju

104 N O V A Z E M L J A

moguću mjeru. Odbija ih energetsko polje te osobe. Drugi osjećaju val agresivnosti prema toj osobi te će biti grubi prema njoj i l i će je napasti verbalno, a u nekim slučajevima čak i fizički. To znači da i u njima postoji nešto što prepoznaje tijelo boli druge osobe. Ono na što tako snažno reagiraju postoji i u njima. To je njihovo vlastito tijelo boli.

Nije nimalo čudno što se ljudi s teškim i često aktivnim tijelom boli nerijetko nađu u konfliktnim situacijama. Ponekad ih i sami aktivno izazivaju. No, ponekad možda ništa nisu učinili. Negativnost kojom zrače dovoljna je da privuče neprijateljstvo i izazove sukob. Potreban je visok stupanj Prisutnosti da bi se izbjegla reakcija ako se sukobite s nekim tko ima tako aktivno tijelo boli. Ako možete ostati prisutni, ponekad se dogodi da vaša Prisutnost omogući drugoj osobi da raskine poistovjećenost sa svojim tijelom boli i da na taj način iskusi čudo nena­danog buđenja. Iako buđenje može biti kratkotrajno, proces buđenja ipak je pokrenut.

Jedno od prvih takvih buđenja koje sam vidio dogodilo se prije mnogo godina. Negdje oko jedanaest sati navečer začulo se zvono na mojim ulaznim vratima. Kroz portafon sam začuo tjeskoban glas susjede Ethel. »Moramo razgovarati. Jako je važno. Mol im te, pusti me unutra.« Ethel je bila sredovječna, inteligentna i visoko obrazovana. Također je imala snažan ego i teško tijelo boli. Još u pubertetu pobjegla je iz nacističke Njemačke, a mnogi članovi njezine obitelji nestali su u koncentracijskim logorima.

Ethel je uznemireno sjela na kauč dok su joj se ruke tresle. Izvadila je pisma i dokumente iz fascikla koji je donijela i raširila ih preko kauča i poda. U meni se nenadano pojavio neobičan osjećaj, kao da je netko u meni uključio električnu struju na maksimalnu snagu. Mogao sam samo ostati otvoren, budan i intenzivno prisutan u svakoj stanici tijela. Promatrao sam je bez ijedne misli, bez prosudbi te sam je mirno slušao bez ikakvih primjedbi u mislima. Iz nje je pokuljala bujica riječi. »Poslali su mi još jedno uznemirujuće pismo. Osvećuju mi se. Moraš mi pomoći. Zajedno se moramo boriti protiv njih. Njihovi pokvareni odvjetnici neće prezati ni od čega. Izgubit ću svoj dom. Prijete da će me izbaciti iz stana.«

Pokazalo se da je Ethel odbila platiti naknadu za održavanje stana, jer vlasnici nisu obavili neke popravke. Zaprijetili su joj da će je tužiti.

Govorila je desetak minuta. Sjedio sam, gledao je i slušao. Iznenada se zaustavila i pogledala raširene papire kao da se budi iz sna. Postala je blaga i nježna. Energetsko polje joj se promijenilo. Tada me pogledala i upitala: »To uopće nije važno, zar ne?« »Ne, nije«, odvratio sam. Sjedila je ondje još nekoliko trenutaka, a onda pokupila papire i otišla. Sljedećega

O s l o b a đ a n j a 105

jutra zaustavila me je na ulici, pomalo me sumnjičavo promatrajući. »Što ste mi to učinili? Prošle sam noći napokon spavala, prvi put nakon nekoliko godina. Zapravo, spavala sam kao dijete.«

Vjerovala je da sam joj »nešto napravio«, ali nisam napravio baš ništa. Nije me trebala pitati što sam joj napravio, nego što nisam napravio. Nisam reagirao, nisam potvrdio stvarnost njezine priče, nisam nahranio njezin um dodatnim mislima, ni njezino tijelo boli dodatnim emocijama. Dopustio sam joj da iskusi ono što joj se događalo u tome trenutku, a moć dopuštanja skriva se u neuplitanju, u nedjelovanju. Prisutnost je uvijek beskrajno moćnija od bilo čega što biste mogli reći i l i napraviti, iako ponekad i ona može izgovarati riječi i l i djelovati.

Ethel još nije doživjela trajan pomak, nego samo kratak uvid u ono što može biti, uvid u ono što već postoji u njoj. U zenu se takav uvid naziva satori. Satori je trenutak Prisutnosti, kratko odvajanje od glasa u glavi, misaonih procesa i njihova odraza u tijelu u obliku emocija. Satori je izviranje unutarnjeg prostora ondje gdje se prije nalazio vrtlog misli i kovitlac emocija.

Um koji razmišlja ne može razumjeti Prisutnost i stoga će je često pogrešno protumačiti. Reći će da ste nemarni, da se držite na udaljeno­sti, da niste suosjećajni i da niste bliski s ljudima. Istina je, zapravo, da ste itekako bliski, ali na razini dubljoj od misli i emocija. Zapravo, na toj razini odvija se istinsko povezivanje, istinsko združivanje koje je mnogo dublje od običnih odnosa. U smirenosti Prisutnosti možete osjetiti da je bezoblična bit u vama i u drugome posve istovjetna. Spoznavanje jednote u svima istinska je ljubav, istinska brižnost i istinsko suosjećanje.

»Okidači« Neka tijela boli reagiraju samo na jednu određenu vrstu okidača i l i situacija, najčešće na onu koja se podudara s određenom vrstom emocionalne boli koju su pretrpjeli u prošlosti. Ako dijete, primjerice, odraste s roditeljima za koje su financijske poteškoće izvor čestih drama i sukoba, dječak i l i djevojčica mogu upiti roditeljski strah zbog novca i u njima se razvija tijelo boli koje se budi kad god je riječ o financijskim pitanjima. Kad odraste, ta se osoba uznemiri i l i razljuti čak i zbog beznačajnog iznosa. U pozadini uznemirenosti i l i bijesa skrivaju se problemi opstanka i intenzivnog straha. Poznavao sam duhovne, odnosno relativno svjesne ljude koji bi počeli vikati, okrivljavajući i iznoseći optužbe istoga trenutka kad bi podigli slušalicu da nazovu svog burzovnog mešetara i l i posrednika. Kao što se na svakom paketiću

106 N O V A Z E M L J A

cigareta nalazi zdravstveno upozorenje, slična upozorenja trebala bi se možda nalaziti na svakoj novčanici i čeku: »Novac može aktivirati tijelo boli i uzrokovati potpuno nesvjesno stanje«.

Ako su dijete u djetinjstvu jedan i l i oba roditelja zanemarivali i l i napustili, u njemu će se vjerojatno razviti tijelo boli koje se budi u svakoj situaciji koja makar i izdaleka podsjeća na njegovu prvobitnu bol napu­štanja. Prijatelj koji nekoliko minuta zakasni po njega u zračnu luku i l i supružnik koji se kasno vraća kući mogu pokrenuti težak napad tijela boli. Ako ih partner i l i supružnik napusti i l i umre, emocionalna bol koju osjećaju bit će daleko jača od prirodne boli u takvoj situaciji. Osjećat će intenzivnu tjeskobu, duboku i tešku depresiju i l i opsesivni bijes.

Žena koju je otac tjelesno zlostavljao u djetinjstvu mogla bi otkriti da se njezino tijelo boli lako aktivira u svakom bliskom odnosu s muškarcem. Emocija od koje je sačinjeno njezino tijelo boli mogla bi je privući muškarcu čije je tijelo boli slično onome njezina oca. Njezino tijelo boli moglo bi osjećati neodoljivu privlačnost prema osobi koja će mu, kako osjeća, pružiti istu takvu bol. Ta se bol ponekad pogrešno tumači kao zaljubljivanje.

Muškarac koji je bio neželjeno dijete te ga roditelji nisu voljeli, a majka mu je pružala najmanju moguću njegu i pažnju, razvio je teško, ambiva­lentno tijelo boli prepuno neispunjene, intenzivne čežnje za majčinom ljubavlju i pažnjom, a u isto doba intenzivnom mržnjom prema njoj zato što mu nije pružila ono što mu je bilo očajnički potrebno. Kad je odrastao, gotovo bi svaka žena aktivirala potrebnu njegovog tijela boli - oblik emocionalne boli, a to bi se očitovalo ako ovisnička prinuda da »osvoji i zavede« gotovo svaku ženu koju bi susreo te da tako dobije žensku ljubav i pažnju za kojom je čeznulo njegovo tijelo boli. Postao je sasvim vješt zavodnik, ali čim bi odnos postao intiman i l i žena odbila njegova nastojanja, izronio bi bijes tijela boli prema majci i uništio odnos.

Kad prepoznate vlastito tijelo boli dok se budi, ubrzo ćete naučiti koji ga okidači najčešće aktiviraju, bile to situacije i l i postupci i riječi drugih ljudi. Kad se pojave takvi okidači, odmah ćete ih uspjeti prepoznati i zakoračiti u povišeno stanje budnosti. Za trenutak i l i dva zamijetit ćete i emocionalnu reakciju koja predstavlja aktiviranje tijela boli, ali u stanju budne Prisutnosti nećete se poistovjetiti s njim, što znači da vas tijelo boli ne može prevladati i postati glas u vašoj glavi. Ako ste u tome trenutku u društvu s partnerom i l i partnericom, recite im: »Ono što si upravo učinila (ili napravila) probudilo je moje tijelo boli«. Dogovorite se s partnerom da ćete odmah spomenuti ako jedno od vas dvoje kaže i l i napravi nešto što budi tijelo boli drugoga. Tako se tijelo boli više

O s l o b a đ a n j a 107

neće moći obnavljati kroz dramu u odnosu i umjesto da vas vuče u nesvjesno, pomoći će vam da postanete potpuno prisutni.

Ako ste prisutni svaki put kad se tijelo boli aktivira, dio njegove negativne emocionalne energije će sagorjeti i preobraziti se u Prisutnost. Ostatak tijela boli ubrzo će se povući i pričekati bolju pri l iku da se ponovno pojavi, odnosno, trenutak kad ste manje svjesni. Bolja prilika za aktiviranje tijela boli može se pojaviti kad god izgubite Prisutnost, možda nakon nekoliko pića i l i dok gledate nasilan film. I najsitnija negativna emocija, kao što su razdražljivost i l i tjeskoba, također može poslužiti kao vrata kroz koja se vraća tijelo boli. Njemu je potrebno da budete nesvjesni. Ne može podnijeti svjetlost Prisutnosti.

Tijelo boli kao ono što nas budi Na prvi pogled moglo bi nam se učiniti da je tijelo boli najveća prepreka uzdizanju nove svijesti čovječanstva. Ono nam zaokuplja um, kontrolira i iskrivljuje naše razmišljanje, remeti odnose i doima se poput mračnog oblaka koji zauzima čitavo naše energetsko polje. Govoreći s duhovnog stajališta, gura nas u nesvjesno stanje, što znači da se potpuno poistovje­ćujemo s umom i emocijama. Tjera nas da reagiramo, da kažemo i napra­vimo nešto što je osmišljeno da pojača nesreću i u nama i u svijetu.

No, kako se nesreća povećava, također uzrokuje i sve veći nered u vašem životu. Možda tijelo više ne može podnijeti stres te se razvija bolest i l i neki poremećaj. Možda ste doživjeli nesreću, neki težak sukob i l i dramu koju je uzrokovala želja tijela boli za lošim događajima, i l i ste počinili fizičko nasilje. A možda vam je svega jednostavno previše i više ne možete živjeti sa svojim nesretnim ja. Tijelo boli je, dakako, dio toga lažnog ja.

Kad god vas prevlada tijelo boli, kad god ga ne prepoznate, ono postaje dio vašega ega. Sve sa čime se poistovjetite pretvara se u ego. Tijelo boli je ono najmoćnije sa čime se ego može poistovjetiti, a tijelu boli je, pak, potreban ego da bi se obnovilo kroz njega. Taj demonski savez, međutim, u konačnici se raspada u onim slučajevima kad je tijelo boli toliko teško da više ne može jačati umna ustrojstva ega, nego ih počinje uništavati neprestanim napadima svojega energetskog naboja, na isti način na koji električna struja može pokrenuti elektroničku napravu, ali je može i uništiti ako je voltaža prevelika.

Ljudi sa snažnim tijelom boli često dosegnu točku kad osjete da im je život postao nepodnošljiv, da više ne mogu podnijeti bol niti dramu. Jedna osoba je to izrazila jednostavno rekavši da joj je »dosta nesreće«.

108 N O V A Z E M L J A

Neki ljudi mogu osjetiti, kao što sam i ja osjetio, da više ne mogu živjeti sa sobom. Tada unutarnji mir postaje jedini prioritet. Akutna emocio­nalna bol prisiljava ih da raskinu poistovjećenost sa sadržajem svojega uma i s mentalno-emocionalnim ustrojstvima koja rađaju njihovu nesreću i obnavljaju je. Tada spoznaju da njihovu pravu osobnost ne čine ni njihova nesretna priča, niti ono što osjećaju. Shvaćaju da su onaj koji zna, a ne spoznato. Umjesto da ih povuče u nesvjesno stanje, tijelo boli ih zapravo budi i postaje presudan čimbenik koji ih prisiljava da zakorače u stanje Prisutnosti.

Međutim zahvaljujući dosad neviđenoj struji svjesnosti koja sada prodire na naš planet, mnogi ljudi više ne moraju proći kroz dubine teške patnje da bi se uspjeli odvojiti od tijela boli. Kad god zamijete da su kl iznuli natrag u poremećeno stanje, u stanju su odlučiti da će iskoračiti iz poistovjećenosti s razmišljanjem i emocijama te zakoračiti u stanje Prisutnosti. Odbacuju otpor, postaju smireni i budni, jedno s onim što postoji i u njima i oko njih.

Sljedeći korak u ljudskoj evoluciji nije neminovan, ali prvi put u povi­jesti našeg planeta mogao bi predstavljati svjestan izbor. Tko odlučuje? V i . A tko ste vi? Svijest koja je postala svjesna sebe.

Oslobađanje od tijela boli Ljudi često postavljaju pitanje: »Za koliko se vremena mogu osloboditi tijela boli?« Odgovor, dakako, glasi da to ovisi i o gustoći tijela boli i o stupnju i l i intenzitetu probuđene Prisutnosti. No, patnju koju nanosite sebi i drugima ne izaziva tijelo boli, nego poistovjećivanje s njim. Na neprestano oživljavanje prošlosti ne prisiljava vas tijelo boli, nego poi­stovjećivanje s njim, a ono vas ujedno zadržava i u nesvjesnom stanju. Stoga bi važnije bilo postaviti sljedeće pitanje: »Za koliko vremena mogu se osloboditi poistovjećenosti s tijelom boli?«

Odgovor na to pitanje glasi: za to uopće nije potrebno vrijeme. Kad se tijelo boli aktivira, budite svjesni da je ono što osjećate tijelo boli u vama. Ta je spoznaja sve što vam je potrebno kako biste raskinuli svoju poistovjećenost. A kad se oslobodite poistovjećenosti s tijelom boli, počinje preobrazba. Spoznaja sprečava ponovno buđenje starih emocija u vašoj glavi i ne dozvoljava im da preuzmu unutarnji dijalog, vaše postupke i odnose s drugim ljudima. To znači da vas tijelo boli više ne može koristiti i obnavljati se kroz vas. Stare emocije još neko vrijeme mogu živjeti u vama i povremeno izranjati. Još vas ponekad mogu zavarati i navesti da se ponovno poistovjetite s njima, zamagljujući

O s l o b a đ a n j a 109

vam spoznaju, ali ne zadugo. Ako stare emocije ne projicirate u sadašnje situacije, to znači da se s njima izravno suočavate u vlastitoj nutrini. To možda nije ugodno, ali nećete umrijeti. Vaša je Prisutnost i više nego sposobna da to podnese. Stare emocije nisu vaša osobnost.

Kad osjetite tijelo boli, nemojte se uhvatiti u zamku misleći kako nešto s vama nije u redu. Ako od sebe napravite problem, ego će biti presretan. Nakon spoznaje treba slijediti prihvaćanje. Sve ostalo samo će je ponovno zamagliti. Prihvaćanje znači da sebi dopuštate osjetiti što god osjećate ovoga trenutka. To je dio Sadašnjeg trenutka. Ne možete se svađati s onim što jest. Odnosno, možete, ali ako pokušate, patit ćete. Ako dopustite sebi osjetiti sve što jest, postat ćete ono što jeste: prostrani i golemi. Postat ćete cjelina. Više niste fragment, iako ego tako doživljava sebe. Izranja vaša istinska priroda koja je sjedinjena s prirodom Boga.

Isus je upravo o tome govorio rekavši: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski«1. Izreka u Novom zavjetu »Budite savršeni« pogrešan je prijevod izvorne grčke riječi, koja označava cjelinu. Drugim riječima, ne morate postati cjeloviti, nego budite ono što već jeste - sa i l i bez tijela boli.

07. Otkrijte tko uistinu jeste

Gnothi seauton - spoznaj samoga sebe. Te su riječi bile uklesane iznad ulaza u Apolonov hram u Delfima, u sjedištu svetoga proročišta. Drevni Grci posjećivali su proročište nadajući se da će saznati kakva ih sudbina čeka i l i što bi trebali napraviti u nekoj situaciji. Vjerojatno je većina posjetitelja pročitala te riječi ulazeći u hram, i ne shvaćajući da ukazuju na dublju istinu od svake koju bi im proročanstvo moglo izgovoriti. Možda nisu shvaćali ni to da će se svaka informacija, bez obzira na to koliko bila uzvišena i l i točna, u konačnici pokazati uza­ludnom, neće ih spasiti od novih nevolja i samoizazvane patnje ako najprije ne pronađu istinu skrivenu u izreci spoznaj samoga sebe. Evo što su te riječi govorile: prije nego što postaviš bilo koje drugo pitanje, najprije postavi najvažnije pitanje svojega života: tko sam ja?

Nesvjesni ljudi - a mnogi ostaju nesvjesni, zarobljeni u vlastitome egu čitavog života - hitro će vam reći tko su: svoje ime, zanimanje, osobnu povijest, oblik i l i stanje svojega tijela i sve ostalo sa čime se poistovjećuju. Drugi su razvijeniji, jer o sebi misle kao o besmrtnoj duši i l i živome duhu. No, poznaju li oni uistinu sebe i l i su sadržaju svojega uma samo pridodali duhovne ideje? Poznavanje sebe mnogo je dalekosežnije od prihvaćanja skupine ideja i l i uvjerenja. Duhovne ideje i uvjerenja u najboljem slučaju mogu biti korisni pomoćnici, ali sami po sebi rijetko kad posjeduju moć otklanjanja čvrsto utemeljenih ključ­nih ideja o tome tko mislite da jeste, što je dio uvjetovanosti ljudskoga uma. Duboko poznavanje sebe ni na koji način nije u vezi s idejama, kakve god one bile, koje vam se vrtlože u mislima. Spoznavanje sebe ukorijenjeno je u Postojanju, a nije izgubljeno u mislima.

Što mislite, tko vi uistinu jeste? Vaš osjećaj vlastite osobnosti određuje ono što smatrate vlastitim potre­bama i ono što vam je u životu važno, a ono što vam je važno imat će moć da vas uznemiri i razljuti. To možete koristiti kao mjerilo kojim ćete otkriti koliko duboko poznajete sebe. Ono što vam je važno ne

112 N O V A Z E M L J A

mora biti ono što govorite i l i u što vjerujete, nego ono što vaši postupci i reakcije otkrivaju da vam je važno i značajno. Stoga si možete postaviti pitanje: što me uznemiruje i ljuti? Ako vas mogu uznemiriti i sitnice, tada je i ono što smatrate vlastitom osobnošću upravo takvo: sitno. Takvo je vaše nesvjesno uvjerenje. Što su sitnice? U konačnici su sve stvari sitnice, jer je sve prolazno.

Mogli biste reći: »Znam da sam besmrtan duh«, i l i »Umorna sam od ovoga poludjelog svijeta i želim samo mir«, sve dok ne zazvoni telefon. Loše vijesti: tržište dionica se raspalo, posao bi mogao propasti, ukraden vam je automobil, doputovala vam je punica, izlet je otkazan, ugovor je raskinut, partner vas je napustio, morate platiti više nego što ste mislili , kažu da ste vi odgovorni. Iznenada vas ispunja nalet bijesa i tjeskobe. U glas vam se uvlači oštrina: »Ne mogu to više podnijeti«. Optužujete i okrivljujete, napadate, branite se i l i opravdavate, a sve se to događa automatski. Nešto vam je ovoga trenutka očigledno mnogo važnije od unutarnjeg mira, iako ste prije samo trenutak-dva govorili da jedino to želite, i sada više niste besmrtni duh. Posao, novac, ugovor, gubitak i l i mogućnost gubitka mnogo su važniji. Kome? Besmrtnome duhu? Ne, nego meni. Malome meni koji sigurnost i l i ispunjenje traži u prolaznim stvarima te postaje bijesan i l i tjeskoban jer ih ne može naći. Pa, sad barem znate kakvim se uistinu smatrate.

Ako je mir jedino što uistinu želite, tada ćete ga odabrati. Kad bi vam mir bio važniji od svega drugoga, kad biste uistinu znali da ste duh, a ne malo ja, tada ne biste reagirali i ostali biste apsolutno budni kad biste se suočili s napornim ljudima i l i situacijama. Odmah biste prihvatili situaciju i postali jedno s njome, umjesto da je odvajate od sebe. Tada bi iz vaše budnosti proizašao odgovor. Odgovarala bi vaša istinska osobnost (svijest), a ne ono što mislite da jeste (malo ja). Odgovor bi bio snažan i djelotvoran te nijednu osobu i l i situaciju ne biste pretvorili u svojega neprijatelja.

Svijet se uvijek pobrine da se ne možete predugo zavaravati u pogledu toga što mislite da jeste, jer vam pokazuje što vam je uistinu važno. Način na koji reagirate na ljude i situacije, osobito suočeni s izazovima, najbolji je pokazatelj koliko se dobro poznajete.

Što je vaš stav o sebi ograničeniji i suženiji pod utjecajem ega, to ćete bolje zapažati egoistična ograničenja i nesvjesno u drugima, više ćete mu pažnje obraćati i reagirati na njega. »Pogreške« drugih, odnosno ono što smatrate pogreškama, za vas će postati njihov identitet. To znači da ćete u drugima vidjeti samo ego i tako jačati ego u sebi. Umjesto da pogledom prodrete »kroz« ego drugih ljudi, vi ćete gledati izravno u njega. Tko promatra ego? Ego u vama.

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 113

Posve nesvjesni ljudi vlastiti ego doživljavaju kroz njegov odraz u drugima. Kad shvatite da je ono na što reagirate kod drugih istodobno i u vama (a ponekad i samo u vama), počet ćete postajati svjesni vlastitog ega. Na tom stupnju biste također mogli spoznati da ste drugima činili ono što ste mislili da drugi čine vama. Sebe više ne sagledavate kao žrtvu.

Vi niste ego, pa kad postanete svjesni ega u sebi, to ne znači da znate tko ste, nego samo da znate tko niste. A l i , kroz spoznaju onoga što niste otklanja se najveća prepreka istinskoj spoznaji o sebi.

Nitko vam ne može reći tko jeste. To bi bila samo još jedna ideja koja u vama ništa ne bi promijenila. Tko jeste ne traži nikakvo vjerovanje. Zapravo, svako vjerovanje je prepreka. Nije potrebna čak ni spoznaja, budući da već jeste ono što jeste. No, bez spoznaje vaša istinska osobnost ne može zablistati u ovome svijetu. Ostala bi u neočitovanome, što je, dakako, vaš istinski dom. Tada ste slični siromašnoj osobi koja ne zna da ima bankovni račun sa sto milijuna dolara pa njezino bogatstvo ostaje neizražen potencijal.

Obilje Ono što mislite da jeste također je blisko povezano s načinom na koji se, prema vašem mišljenju, drugi odnose prema vama. Mnogi se ljudi žale da se drugi prema njima ne ponašaju dovoljno dobro. »Nitko me ne poštuje, nitko ne obraća pažnju na mene, ne dobivam priznanja«, kažu. »Uzimaju me zdravo za gotovo.« Kad su ljudi ljubazni prema njima, sumnjaju u prikrivene motive. »Drugi žele manipulirati sa mnom, iskoristiti me. Nitko me ne voli.«

Takvi ljudi o sebi misle: »Ja sam 'malo ja' čije potrebe nisu ispunjene«. Ta temeljna pogrešna zamisao o tome tko su stvara poremećaj u svim njihovim odnosima. Vjeruju da nemaju što dati i da im svijet i l i drugi ljudi ne daju ono što im je potrebno. Čitava se njihova stvarnost temelji na prividnom osjećaju vlastite osobnosti. To uništava situacije u kojima se nalaze i uništava sve njihove odnose. Ako je misao o nedostatku - bio to novac, priznavanje i l i ljubav - postala dio onoga što mislite da jeste, uvijek ćete biti u oskudici. Umjesto da priznate dobro koje se već nalazi u vašemu životu, vi vidite samo nedostatke. Priznavanje dobra koje već imate u životu temelj je sveukupnog obilja. Činjenica je da vi zapravo ne želite dati svijetu ono što smatrate da svijet ne želi dati vama. To zadr­žavate za sebe jer duboko u duši mislite da ste maleni i nemate što dati.

Iskušajte ovo tijekom nekoliko tjedana da vidite kako će vam to promijeniti stvarnost: pružajte ljudima ono što smatrate da zadržavaju za sebe i ne daju vama - pohvalu, poštovanje, pomoć, nježnu brižnost

114 N O V A Z E M L J A

i slično tome. Nemate toga? Samo se ponašajte kao da imate, pa ćete i imati. Tada, uskoro nakon što počnete davati, počet ćete i primati. Ne možete primati ono što ne dajete. Pružanje određuje primanje. Što god mislite da svijet zadržava za sebe, vi već imate, ali ako mu ne dopustite da teče od vas, nećete ni znati da imate. To se odnosi i na obilje. Zakon da pružanje određuje dobivanje Isus je izrazio u ovoj snažnoj slici: »Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite«.1

Izvor sveukupnog obilja nije izvan vas. Dio je onoga što jeste. Međutim, počnite tako što ćete priznavati i prepoznavati obilje u vanjskome svi­jetu. Sagledajte puninu života posvuda oko sebe. Toplina sunca na koži, izložba prekrasnoga cvijeća u izlogu cvjećarnice, zalogaj sočnog voća i prepuštanje obilju vode koja pada s neba. Punina života okružuje vas na svakome koraku. Kad priznate obilje koje postoji svuda oko vas, tada se budi usnulo obilje u vama. Tada mu dopustite da teče iz vas. Kad se osmjehnete strancu, već je došlo do sitnog isteka energije. Postajete onaj koji daje. Često sebi postavite pitanje: »Što sada mogu dati? Kako mogu služiti ovoj osobi i l i ovoj situaciji?« Ništa ne morate posjedovati da biste osjećali vlastito obilje, iako će vam stvari gotovo sigurno početi pritjecati ako u sebi uvijek osjećate obilje. Obilje pritječe samo onima koji ga već imaju. Doima se gotovo nepoštenim, ali naravno da nije tako. Riječ je o univerzalnom zakonu. I obilje i oskudica unutarnja su stanja koja se očituju kao vaša stvarnost. Isus je to ovako izrazio: »Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, oduzet će mu se i ono što ima«.2

Spoznajte sebe i spoznajte nešto o sebi Možda i ne želite upoznati sebe, jer se plašite onoga što biste mogli otkriti. Mnogi se ljudi potajno plaše da su zl i . No, ništa od onoga što možete saznati o sebi niste uistinu vi . Ništa od onoga što možete saznati o sebi niste v i .

Dok neki ljudi zbog straha ne žele znati tko su, drugi su nezasitno znatiželjni kad je riječ o njim samima i žele saznati što više. Možda ste toliko očarani sobom da godinama odlazite na psihoanalizu, razmatrate svaki djelić svojega djetinjstva, razotkrivate tajne strahove i želje te ispod gornjeg sloja svoje osobnosti i karaktera otkrivate složene slojeve. Nakon desetak godina terapeut bi se mogao umoriti od vas i vaše priče te vam reći da je analiza sada potpuna. Možda će vam na kraju dati dosje od pet tisuća stranica. »To je priča o vama. To ste vi.« Dok nosite kući težak fascikl, početno zadovoljstvo zbog toga što ste naposljetku upoznali sebe ubrzo će se povući pred osjećajem nepotpunosti i sumnjom da

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 115

mora postojati još nešto što možete saznati o sebi. Naravno da postoji još nešto - možda ne u smislu količine i većeg broja činjenica, nego u kvalitativnoj dimenziji dubine.

Nema ničega pogrešnog u vezi s psihoanalizom i l i u otkrivanju vlastite prošlosti sve dok ne pomiješate spoznaje o sebi s poznavanjem sebe. Dosje od pet tisuća stranica govori o vama, o sadržaju vašega uma uvjetovanog prošlošću. Što god naučite kroz psihoanalizu i l i samopromatranje govori o vama. To niste v i . To je sadržaj, a ne bit. Kad zakoračite onkraj ega, tada ste iskoračili iz sadržaja. Poznavati sebe znači biti to što jeste, a biti to što jeste znači da se prestajete poi­stovjećivati sa sadržajem.

Većina ljudi sebe definira kroz sadržaj svojega života. Što god zamijetite, iskusite, napravite, pomislite i l i osjetite samo je sadržaj. Sadržaj je ono što potpuno zaokuplja pažnju većine ljudi i s tim se sadržajem oni poistovje­ćuju. Kad pomislite i l i kažete »moj život«, vi ne govorite o životu koji vi jeste, nego o životu koji imate, i l i se čini da ga imate. Govorite o sadržaju, o svojoj dobi, zdravlju, odnosima, financijskim poslovima, poslu i životnoj situaciji, kao i o svom mentalno-emocionalnom stanju. Unutarnje i vanjske okolnosti vašega života, vaša prošlost i vaša budućnost, sve to pripada carstvu sadržaja, kao i događaji, odnosno sve ono što se događa.

Što još postoji osim sadržaja? Ono što omogućuje postojanje sadržaju - unutarnji prostor svjesnosti.

Kaos i uzvišeniji poredak Ako sebe poznajete samo kroz sadržaj, mislit ćete da znate što je za vas dobro, a što loše. Događaje razlikujete prema tome koji su »dobri za mene«, a koji »loši«. To su fragmentirani opažaji cjeline života u kojoj je sve međusobno povezano, u kojoj svaki događaj ima svoje neophodno mjesto i funkciju u okviru sveukupnosti. Sveukupnost, međutim, nije samo površni izgled stvari, nije samo zbroj dijelova, nije samo ono što vaš život i l i svijet sadržavaju.

U pozadini ponekad naizgled slučajnih i l i čak kaotičnih nizova događaja u našem životu i u samom svijetu skriveno vladaju viši red i svrha. To je krasno izraženo u zen izreci: »Snijeg pada, a svaka pahuljica ima svoje određeno mjesto«. Taj viši poredak nikada ne možemo shvatiti razmišljanjem, jer mi možemo misliti samo o sadržaju, dok viši poredak izvire iz bezobličnog carstva svijesti, iz univerzalne inteligencije. No, možemo ga nazrijeti, a uz to se možemo uskladiti s njim, što znači da možemo postati svjesni sudionici u odvijanju te više svrhe.

116 N O V A Z E M L J A

Kad zakoračimo u šumu u čiji se život nisu umiješali ljudi, naš um koji razmišlja posvuda oko sebe uočava samo nered i kaos. Neće više biti u stanju razlikovati živo (dobro) od mrtvog (loše), budući da novi život posvuda izrasta iz truleži i raspadnutih tvari. Samo ako smo u nutrini dovoljno tihi i ako se utiša buka razmišljanja možemo postati svjesni da u toj šumi postoji skriveni sklad, svetost, uzvišeniji poredak u kojemu sve ima svoje savršeno mjesto te ništa ne može biti ništa drugo osim onoga što jest i ne može biti drukčije nego kako jest.

Um se ugodno osjeća u uređenom parku, jer je taj park isplaniran mišlju, nije izrastao organski. Taj poredak um može shvatiti. U šumi postoji neshvatljiv poredak koji se umu čini poput kaosa. Taj je poredak onkraj mentalnih kategorija dobrog i lošeg. Ne možete ga spoznati raz­mišljanjem, ali ga možete osjetiti kad se oslobodite misli, kad postanete mirni i budni i ne pokušavate razumjeti i l i objasniti. Tek tada možete biti svjesni svetosti šume. Čim osjetite taj skriveni sklad i svetost, spoznat ćete da niste odvojeni od njega, a kad to shvatite, počet ćete svjesno sudjelovati u njemu. Priroda vam na taj način može pomoći da se ponovno uskladite sa cjelovitošću života.

Dobro i loše U nekom trenutku svojega života većina ljudi postaje svjesna da ne postoji samo rađanje, rast, uspjeh, zdravlje, zadovoljstvo i pobjeda, nego tako­đer i gubitak, neuspjeh, bolest, starost, propadanje, bol i smrt. Te stvari uobičajeno nazivamo »dobrim« i »lošim«, redom i neredom. »Smisao« ljudskoga života najčešće se povezuje s onim što oni smatraju »dobrim«, ali »dobro« je neprestano u opasnosti od raspada, sloma i nereda, u opasnosti od besmislenosti i »lošeg«, kad sva objašnjenja postaju apsurdna i život više nema smisla. Prije i l i poslije nered prodire u život svakog čovjeka, bez obzira na to koliko polica osiguranja imao. Može se pojaviti u obliku gubitka, nesreće, bolesti, nesposobnosti, starosti i l i smrti. Međutim, pro­dor nereda u čovjekov život i posljedična propast mentalno definiranog smisla, može otvoriti vrata koja vode u uzvišeniji poredak.

»Jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom«, kaže Biblija. 3

Što je mudrost ovoga svijeta? Kretanje misli i smisao koji definiramo isključivo mišlju.

Razmišljanje izdvaja neku situaciju i l i događaj i naziva je dobrom i l i lošom, kao da postoji odvojeno od svega ostaloga. Zbog pretjeranog oslanjanja na razmišljanje, stvarnost postaje fragmentirana. Fragmentacija je privid, ali se doima posve stvarnom dok ste zarobljeni u njoj. Pa ipak,

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 117

svemir je nedjeljiva cjelina u kojoj je sve međusobno povezano i ništa ne postoji samo za sebe.

Dublja međusobna povezanost sviju stvari i događaja podrazumijeva da su mentalne etikete »dobrog« i »lošeg« u konačnici prividne. Uvijek podrazumijevaju ograničen stav i stoga su istinite samo u relativnom i privremenom smislu. To ocrtava priča o mudracu koji je na lutriji osvojio skupocjen automobil. Obitelj i prijatelji radovali su se zbog njega i došli da to zajedno proslave. »Nije li to sjajno!«, rekli su. »Imaš sreće.« Čovjek se osmjehnuo i odvratio: »Možda«. Nekoliko tjedana je uživao vozeći automobil. Tada se jednoga dana pijani vozač na raskrižju zaletio u nje­gov novi automobil i mudrac je završio u bolnici s brojnim ozljedama. Obitelj i prijatelji su ga posjetili i rekli: »Baš nisi imao sreće«. Mudrac se ponovno osmjehnuo i odvratio: »Možda«. Dok je još bio u bolnici, jedne noći došlo je do klizanja tla i njegova je kuća završila u moru. Prijatelji su ga posjetili sljedećega dana i obavijestili ga o svemu. »Nije li prava sreća što si bio ovdje u bolnici.« On im je ponovno odvratio: »Možda«.

»Možda« mudroga čovjeka pokazuje da je odbio prosuđivati ono što se događa. Umjesto da prosuđuje ono što se zbiva, on to prihvaća i tako se svjesno usklađuje s višim poretkom. Svjestan je da um često ne može shvatiti kakvo mjesto i l i svrhu naizgled slučajni događaji imaju u tkanju cjeline. No, slučajni događaji ne postoje, kao ni događaji i l i stvari sami za sebe, izdvojeni od svega ostaloga. Atomi koji tvore vaše tijelo nekoć su tvorili zvijezde, a uzroci i najsitnijeg događaja doslovce su beskrajni i na nerazumljiv način povezani sa cjelinom. Želite li pratiti uzrok bilo kojeg događaja do samoga izvora, morali biste se vratiti čitavim putem do početka stvaranja. Kozmos nije kaotičan. I sama riječ kozmos označava poredak. No, to nije poredak koji bi ljudski um ikada mogao shvatiti, iako ponekad može dobiti uvid u njega.

Ne obazirite se na ono što se događa J. Krishnamurti, veliki indijski filozof i duhovni učitelj, gotovo nepre­kidno je podučavao i putovao čitavim svijetom, i to više od pedeset godina, pokušavajući riječima - koje su sadržaj - prenijeti ono što se nalazi s onu stranu riječi i s onu stranu sadržaja. Tijekom jednoga od predavanja u kasnijoj dobi iznenadio je slušatelje upitavši ih: »Želite li saznati moju tajnu?« Svi su pažljivo slušali. Mnogi ljudi u publici dola­zi l i su ga slušati već dvadesetak i tridesetak godina, a još nisu uspjeli shvatiti bit njegova učenja. Naposljetku, nakon svih tih godina, učitelj će im dati ključ za razumijevanje. »Evo moje tajne«, progovorio je. »Nije mi važno što se događa.«

113 N O V A Z E M L J A

Nije objasnio te riječi. Pretpostavljam stoga da su većinu njegovih slušatelja još više zbunile. No, implikacije te jednostavne izjave su itekako dalekosežne.

Ako mi nije važno što se događa, što to podrazumijeva? Podrazumijeva da sam u duši usklađen s onime što se događa. »Ono što se događa«, dakako, odnosi se na takvost ovoga trenutka, koja je uvijek već takva kakva jest. Odnosi se na sadržaj, na oblik koji uzima ovaj trenutak, jedini trenutak koji uopće postoji. Biti u skladu s onim što se događa znači ne odupirati se onome što se događa. Znači da tome što se događa ne dajem etikete dobrog i l i lošeg, nego puštam da se odvija. Znači li to da više ne možete ništa poduzeti da biste promijenili nešto u svome životu? Sasvim suprotno, kad je temelj vaših djela unutarnji sklad sa sadašnjim trenutkom, tada vaša djela osnažuje inteligencija samoga Života.

Je li to baš tako? Hakuin, majstor zena, živio je u jednom japanskom gradu.Ljudi su ga jako poštovali i mnogi su mu dolazili po duhovno učenje. Tada se dogodilo da je kći njegova prvog susjeda, tinejdžerica, ostala trudna. Kad su je bijesni i strogi roditelji ispitivali o identitetu oca, konačno im je rekla da je to Hakuin, majstor zena. Obuzeti bijesom, roditelji su odjurili do Hakuina te mu, vičući i optužujući ga, rekli da je njihova kći priznala kako je on otac njezina djeteta. Njegov je odgovor glasio: »Je li to baš tako?«

Vijesti o skandalu proširile su se gradom i okolicom. Majstor je izgu­bio ugled. To ga nije zabrinulo. Nitko više nije dolazio k njemu. Nije mu smetalo. Kad se dijete rodilo, roditelji su ga donijeli Hakuinu. »Ti si otac, ti brini o njemu.« Majstor se s ljubavlju brinuo o djetetu. Godinu dana poslije majka je, kajući se, priznala roditeljima da je pravi otac djeteta mladić koji je radio u mesnici. Duboko uznemireni roditelji su otišli Hakuinu da mu se ispričaju i zamole njegov oproštaj. »Uistinu nam je žao. Došli smo po dijete. Naša je kći priznala da ti nisi otac.« »Je li to baš tako?«, bile su jedine majstorove riječi dok im je predavao djetešce.

Majstor i na laž i na istinu, i na dobre i na loše vijesti, odgovara na posve isti način: »Je li baš tako?« Dopušta obliku trenutka, bio on dobar i l i loš, da bude takav kakav jest i stoga ne sudjeluje u ljudskoj drami. Za njega postoji samo ovaj trenutak, a taj je trenutak takav kakav jest. Događaji nisu nešto osobno. Majstor nije ničija žrtva. Tako je potpuno sjedinjen s onim što se događa da događaji nad njim nemaju više nikakvu moć. Samo ako se odupirete onome što se događa, prepušteni ste na milost i nemilost događaja, a svijet će vam određivati i sreću i nesreću.

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 119

Majstor se za dijete brinuo s ljubavlju. Loše se preobrazilo u dobro zahvaljujući njegovoj moći neopiranja. Budući da majstor uvijek odgo­vara na ono što sadašnji trenutak zahtijeva, prepustio je dijete kad je za to došlo vrijeme.

Samo pokušajte zamisliti kako bi ego reagirao tijekom različitih faza ovih događaja.

Ego i sadašnji trenutak Najvažniji, prvobitni odnos u vašemu životu odnos je sa Sadašnjim trenutkom, bolje rečeno, s oblikom koji Sadašnji trenutak preuzima, dakle s onim što jest i što se događa. Ako je vaš odnos sa Sadašnjim trenutkom poremećen, taj će se poremećaj odražavati u svakom odnosu i svakoj situaciji u kojoj se nađete. Ego bismo mogli jednostavno definirati na sljedeći način: poremećen odnos sa sadašnjim trenutkom. Upravo u ovome trenutku možete odlučiti kakvu vrstu odnosa želite imati sa sadašnjim trenutkom.

Jednom kad postignete određenu razinu svijesti (a ako čitate ovu knjigu zacijelo ste je već postigli), u stanju ste odlučiti kakvu vrstu odnosa želite imati sa Sadašnjim trenutkom4*. Želim li da mi sadašnji trenutak bude prijatelj i l i neprijatelj? Sadašnji trenutak ne može se odvojiti od života, stoga zapravo odlučujete kakvu vrstu odnosa želite imati sa životom. Jednom kad odlučite da biste željeli da vam sadašnji trenutak bude prijatelj, na vama je da napravite prvi korak: budite pri­jatelj sadašnjem trenutku, dočekajte ga s dobrodošlicom bez obzira na to u kakvoj se maski pojavi, i uskoro ćete vidjeti rezultate. Život će se prijateljski početi odnositi prema vama. Ljudi će vam početi pomagati, a okolnosti ići na ruku. Jedna odluka mijenja čitavu vašu stvarnost. No, tu jednu jedinu odluku uvijek morate donositi ispočetka, sve dok vam ne postane prirodno živjeti na taj način.

Odluka da sadašnji trenutak pretvorite u svojega prijatelja označava kraj ega. Ego nikada ne može biti u skladu sa sadašnjim trenutkom, što znači da ne može biti usklađen sa životom, budući da ga vlastita priroda prisiljava da zanemaruje Sadašnji trenutak, da mu se odupire i l i omalovažava. Ego živi u vremenu. Što je ego snažniji, to vrijeme više vlada vašim životom. Tada je gotovo svaka misao koju pomislite pove­zana s prošlošću i l i budućnošću, a vaš osjećaj vlastite osobnosti ovisi o prošlosti koja vam daje identitet i o budućnosti koja vas ispunjava.

4* Postoji razlika između Sadašnjeg trenutka (engl., Now) u smislu sveobuhvatne Sadašnjosti, a zbog svoje važnosti piše se velikim slovom, i sadašnjeg trenutka (engl., present moment) koji se odnosi na bilo koji sadašnji trenutak, a piše se malim slovom (prim. prev.)

120 N O V A Z E M L J A

Strah, tjeskoba, očekivanje, kajanje, krivnja i bijes poremećaji su stanja svijesti opsjednute vremenom.

Tri su načina na koja se ego odnosi prema sadašnjem trenutku: kao da je sredstvo za ostvarenje cilja, kao da je prepreka i l i kao da je neprijatelj. Promotrimo ih da biste mogli prepoznati obrazac koji je na djelu u vama, a tada ponovno donijeti odluku.

U očima ega sadašnji je trenutak u najboljem slučaju samo koristan kao sredstvo za ostvarenje cilja. On vas odnosi u neki budući trenutak koji ego smatra važnijim, iako budućnost nikada ne dolazi osim u obliku sadašnjeg trenutka i stoga nikada nije ništa više od misli u vašoj glavi. Drugim riječima, nikada niste potpuno prisutni, jer uvijek nastojite stići negdje drugdje.

Kad je taj obrazac izraženiji, a to je posve uobičajeno, sadašnji trenu­tak smatrate i prema njemu se odnosite kao da je prepreka koju treba prevladati. Tada se pojavljuju nestrpljivost, frustracija i stres, a u našoj kulturi to je svakodnevna stvarnost i normalno stanje mnogih ljudi. Život, koji je sadašnji trenutak, smatra se »problemom«, a vi živite u svijetu prepunom problema koje sve morate razriješiti prije nego što možete biti sretni i ispunjeni i l i prije nego što uistinu počnete živjeti. Barem mislite tako. Problem je u ovome: na svaki riješeni problem pojavljuje se novi. Sve dok sadašnji trenutak promatrate kao prepreku, problemima nema kraja. »Bit ću onakav kakvim me želiš«, kaže Život, odnosno Sadašnji trenutak. »Odnosit ću se prema tebi kao što se ti odnosiš prema meni. Ako sam ja za tebe problem, i bit ću ti problem. Ako se prema meni odnosiš kao prema prepreci, postat ću prepreka.«

U najgorem slučaju, a to je također uobičajena pojava, ljudi se prema sadašnjem trenutku ponašaju kao da im je neprijatelj. Ako mrzite ono što radite, ako se žalite na svoju okolinu, proklinjete ono što se događa i l i što se događalo, ako se vaš unutarnji dijalog sastoji od svega onoga što morate i l i ne smijete napraviti, od okrivljavanja i optužbi, ako se svađate s onime što jest, s onim što već postoji, tada pretvarate Život u svojega neprijatelja, a on vam odgovara: »Ako želite rat, rat ćete i dobiti«. Vanjsku stvarnost, koja uvijek odražava vaše unutarnje stanje, tada doživljavate neprijateljskom.

Često si trebate postavljati ovo važno pitanje: kakav je moj odnos sa sadašnjim trenutkom? Tada budno potražite odgovor. Ponašam li se prema Sadašnjem trenutku samo kao prema sredstvu za ostvarenje nekog cilja? Doživljavam li ga kao prepreku? Pretvaram li ga u svojega neprijatelja? Budući da je sadašnji trenutak ono jedino što ćete ikada imati, budući da se Život ne može odvojiti od toga trenutka, to pitanje

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 121

zapravo znači: kakav je moj odnos sa Životom? To je pitanje izvrstan način da strgnete masku svome egu i probudite Prisutnost u sebi. Iako ono ne utjelovljuje apsolutnu istinu (ja i sadašnji trenutak u konačnici smo jedno), koristan je znak koji vas usmjerava u pravom smjeru. Postavljajte ga često sve dok vam više neće biti potrebno.

Kako možete zakoračiti s onu stranu poremećenog odnosa sa sadaš­njim trenutkom? Najvažnije je da ga zapazite u sebi, u svojim mislima i djelima. U trenutku kad ga zamijetite, kad zapazite da je vaš odnos sa Sadašnjim trenutkom poremećen, tada ste prisutni. Prepoznavanje je buđenje Prisutnosti. Onoga trenutka kad uočite poremećaj, on se počinje rastvarati. Neki se ljudi naglas nasmiju kad to uvide. S prepo­znavanjem dolazi i moć izbora - izbora da prihvatite Sadašnji trenutak i pretvorite ga u svojega prijatelja.

Paradoks vremena Na površini je sadašnji trenutak ono »što se događa«. Budući da se doga­đaji neprestano mijenjaju, čini se da se svaki dan vašega života sastoji od tisuća trenutaka u kojima se događaju različite stvari. Vrijeme doživljavate kao beskonačan niz trenutaka, od kojih su neki »dobri«, a neki »loši«. No, ako pažljivije pogledate, odnosno ako zavirite iza vlastitog neposrednog iskustva, otkrit ćete da uopće ne postoji mnoštvo trenutaka. Otkrit ćete da uvijek postoji samo ovaj trenutak. Život je uvijek sada. Čitav se vaš život odvija u ovom trajnom Sadašnjem trenutku. Čak i prošli i l i budući trenuci postoje tek kad ih se prisjetite i l i dok ih očekujete, a to radite razmišljajući o njima u jedinom trenutku koji postoji: ovome.

Zašto se čini da ima mnogo trenutaka? Zbog toga što sadašnji trenutak pogrešno smatrate onim što se događa, odnosno sadržajem. Prostor Sadašnjeg trenutka pogrešno smatrate onim što se u tom pro­storu događa. Zamjena sadašnjeg trenutka sa sadržajem omogućuje nastanak ne samo privida vremena, nego i privida ega.

To je paradoks. Kako možemo zanijekati stvarnost vremena? Potrebno vam je da biste stigli odavde donde, da biste pripremili objed, sagradili kuću, pročitali ovu knjigu. Potrebno vam je vrijeme da odrastete i naučite neke nove stvari. Što god radili, izgleda da nam je za to potrebno vrijeme. Sve je podvrgnuto vremenu, a taj će nas »krvavi tiranin«, kako ga naziva Shakespeare, naposljetku i usmrtiti. Vrijeme bismo mogli usporediti s bije­snom bujicom koja nas vuče sa sobom, i l i s ognjem koji sve proždire.

Nedavno sam susreo stare prijatelje, jednu obitelj koju dugo nisam vidio, i zaprepastio sam se ugledavši ih. Samo što ih nisam upitao:

122 N O V A Z E M L J A

»Jeste li bolesni? Što vam se dogodilo? Tko vam je to učinio?« Majka je hodala sa štapom i činilo mi se da se smanjila, a lice joj je bilo naborano poput sasušene jabuke. Kći, koja je kad sam je prošli put vidio bila prepuna energije, oduševljenja i očekivanja mladosti, sada se doimala iscrpljenom i izmorenom nakon što je odgojila troje djece. Tada sam se prisjetio. Prošlo je gotovo trideset godina otkako smo se posljednji put susreli. Vrijeme je utjecalo na njih. Siguran sam da su se i oni jednako tako zaprepastili ugledavši mene.

Čini se da je sve podvrgnuto vremenu, a ipak se sve odvija u Sadašnjem trenutku. U tome je paradoks. Kamo god pogledali, postoji mnoštvo neizravnih dokaza za stvarno postojanje vremena - jabuka koja trune, vaše lice u zrcalu u kupaonici u usporedbi s istim licem na fotografiji snimljenoj prije trideset godina - a ipak nikada ne možete pronaći nijedan izravan dokaz i nikada ne možete doživjeti vrijeme samo po sebi. Uvijek doživljavate samo sadašnji trenutak, odnosno ono što se u njemu događa. Ako se držite samo izravnih dokaza, tada vrijeme ne postoji, a Sadašnji trenutak je sve što uopće i može postojati.

Ukidanje vremena Stanje bez ega ne možete prihvatiti kao budući cilj i početi raditi na njegovu ostvarivanju. Tada biste se samo dodatno razočarali i proži-vjeli dodatne unutarnje sukobe, jer bi vam se uvijek činilo da još niste stigli do cilja, da još niste »postigli« to stanje. Ako je oslobađanje od ega vaš cilj za budućnost, to znači da ste si ostavili još malo vremena, a to znači i još malo ega. Pažljivo pokušajte otkriti nije li vaša duhovna potraga prikriven oblik ega. Čak i nastojanje da se oslobodite svojega »ja« može biti prikriveno traženje sve većeg broja stvari ako to nasto­janje pretvorite u budući cilj. Ako sebi dajete malo više vremena, to znači da upravo »sebi« dajete više vremena. Vrijeme, odnosno prošlost i budućnost, ono je od čega živi lažna osobnost stvorena umom, ego. Vrijeme je samo u vašem umu. To nije nešto što posjeduje objektivno postojanje »negdje drugdje«. Vrijeme je ustrojstvo uma potrebno za osjetilno opažanje, ključno za praktične svrhe, ali i najveća prepreka za spoznavanje sebe. Vrijeme je vodoravna dimenzija života, površinski sloj stvarnosti. Postoji i okomita dimenzija dubine, koja vam je dostupna samo kroz dveri sadašnjeg trenutka.

Stoga, umjesto da si ostavite još malo vremena, otklonite vrijeme. Otklanjanje vremena iz svijesti je otklanjanje ega. To je jedina istinska duhovna praksa.

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 123

Kad govorimo o uklanjanju vremena, jasno je da ne mislimo na vri ­jeme koje pokazuje sat, koje predstavlja korištenje vremena za praktične svrhe, kao što su sastanak i l i planirani izlet. U ovome svijetu bilo bi gotovo nemoguće funkcionirati bez sata. Govorimo o uklanjanju psi­hološkog vremena, beskonačne zaokupljenosti ega i uma prošlošću i budućnošću te o nespremnosti ega da postane jedno sa životom živeći u skladu s neminovnošću sadašnjeg trenutka.

Kad god se uobičajeno ne koje govorimo životu pretvori u da, kad god dopustite ovome trenutku da bude onakav kakav jest, vi rastva­rate vrijeme, a s njim i ego. Da bi ego preživio, mora pretvoriti vrijeme, prošlost i budućnost, u nešto mnogo važnije od sadašnjeg trenutka. Ego ne može podnijeti da se sprijatelji sa sadašnjim trenutkom, osim nakratko, neposredno nakon što je dobio ono što je i želio. No, ego ni u čemu ne može dugo naći zadovoljstvo. Sve dok upravlja vašim životom postoje dva načina na koje možete biti nesretni. Jedan od njih je kad ne dobijete ono što želite. Drugi je kad dobijete ono što želite.

Sve što postoji i l i što se događa oblik je koji preuzima Sadašnji trenu­tak. Sve dok mu se u duši opirete, oblik je, odnosno svijet, neprobojna prepreka koja vas odvaja od onoga što ste onkraj oblika, razdvaja vas od bezobličnog Života koji jeste. Kad obliku koji Sadašnji trenutak pre­uzima iz dubine duše kažete da, sam taj oblik pretvara se u dveri koje vode u bezoblično. Razdvojenost između svijeta i Boga se rastvara.

Kad reagirate protiv oblika koji Život preuzima u ovome trenutku, kad se prema Sadašnjem trenutku odnosite kao prema sredstvu, pre­preci i l i neprijatelju, tada jačate vlastiti identitet, odnosno ego. Otuda izvire reaktivnost ega. Što je reaktivnost? Ovisnost o reagiranju. Što ste reaktivniji, to se više ispreplićete s oblikom. Što ste više poistovjećeni s oblikom, to je ego snažniji. Vaše Postojanje tada više ne blista kroz oblik, i l i mu je svjetlost jedva vidljiva.

Ako se ne odupirete obliku, onaj dio vas koji je onkraj oblika pojav­ljuje se kao sveobuhvatna Prisutnost, tiha moć daleko snažnija od vašeg kratkotrajnog identiteta, osobe. Ona je mnogo više ono što vi jeste nego bilo što drugo u svijetu oblika.

Sanjač i san Neopiranje je ključ najsnažnije moći u svemiru. Ako se ne opirete, svijest (duh) se oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Unutarnje neopiranje obliku poricanje je apsolutne stvarnosti oblika. Ako se opirete, svijet i stvari u svijetu doimaju se mnogo stvarnijima, čvršćima i mnogo trajnijima

124 N O V A Z E M L J A

nego što jesu, a tu se ubraja i vaš identitet, ego. Opiranje svijetu i egu daje težinu i apsolutnu važnost zbog koje i sebe i svijet doživljavate jako ozbiljno. Tada igru oblika pogrešno doživljavate kao borbu za preživlja­vanje, a kad je takav vaš opažaj, takva postaje i vaša stvarnost.

Mnoštvo stvari koje se događaju i mnoštvo oblika koje život uzima na sebe prolazne su naravi. Sve su privremene. Stvari, tijela i ego, događaji, situacije, misli, emocije, želje, ambicije, strahovi, drama... oni dolaze, pretvaraju se da su najvažniji, ali nestaju prije nego što okom trepnete, rastvaraju se u ništavilo iz kojega su i izronili. Jesu li ikada bili stvarni? Jesu li ikada bili nešto više od sna, sna o obliku?

Kad se ujutro probudimo, noćni se san raspada i kažemo: »To je bio samo san. Nije stvarno«. No, nešto je u snu zacijelo bilo stvarno, inače ne bi moglo postojati. Kad se približava smrt, mogli bismo se osvrnuti na svoj život i pitati se nije li to bio samo još jedan san. Čak i sada se možete osvrnuti na prošlogodišnje ljetovanje i l i jučerašnju dramu, spoznajući da je posve slična prošlonoćnom snu.

Postoji san, a postoji i sanjač. San je kratkotrajna igra oblika. Taj je svijet, relativno, ali ne i apsolutno stvaran. Postoji i sanjač, apsolutna stvarnost u kojoj se oblici izmjenjuju. Sanjač nije osoba. Osoba je dio sna. Sanjač je sloj na kojemu se pojavljuje san, koji omogućuje postojanje sna. On je apsolutno u pozadini relativnog, bezvremeno u pozadini vremena, svijest u obliku i u pozadini oblika. Sanjač je sama svijest - ono tko vi jeste.

Sada je naša svrha probuditi se u snu. Kad se probudimo u snu, okončava se zemaljska drama koju je stvorio ego, a pojavljuje se dobro-namjerniji i čudesan san. To je nova Zemlja.

S onu stranu ograničenja U životu svake osobe dolazi trenutak kad pokušava rasti i razvijati se na razini oblika. Tada nastojite nadrasti ograničenja kao što su tjele­sna slabost i l i novčana oskudica, kad usvajate nove vještine i znanja, i l i kad stvaralačkim djelovanjem u ovaj svijet donosite nešto novo što poboljšava život i vama i drugima. To može biti glazbeni komad i l i umjetničko djelo, knjiga, služenje, funkcija koju obavljate, posao i l i organizacija koje utemeljujete i l i kojoj pridonosite.

Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno usmjerena na Sadašnji trenutak, Prisutnost prožima i preobražava sve što radite. Vaše će dje­lovanje posjedovati kvalitetu i moć. Prisutni ste kad vam ono što radite ne predstavlja prvenstveno sredstvo za ostvarenje nekog cilja (novac, ugled, pobjeda), nego kad vas samo po sebi ispunjava, kad u onome

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 125

što radite otkrivate radost i životnost. Osim toga, dakako, ne možete biti prisutni ako se ne sprijateljite sa sadašnjim trenutkom. To je temelj svakog djelotvornog djelovanja koje nije okaljano negativnošću.

Oblik predstavlja ograničenje. Mi smo ovdje ne samo stoga da isku­simo ograničenje, nego i zbog toga da rastemo u svijesti zalazeći s onu stranu ograničenja. Neka ograničenja možemo nadrasti na vanjskoj razini. U vašem životu može biti i drugih ograničenja s kojima morate naučiti živjeti. Njih možete nadrasti samo u vlastitoj nutrini. Svatko se s njima susreće prije i l i poslije. Ta vas ograničenja i l i drže zarobljene u reakciji ega, što znači u dubokoj nesreći, i l i se u sebi uzdižete iznad njih beskompromisno se predajući onome što jest. Ograničenja upravo zbog toga i postoje. Stanje predavanja otvara okomitu dimenziju u vašem životu, dimenziju dubine. Iz te će dimenzije nešto izroniti na ovaj svijet, nešto beskonačne vrijednosti što se inače ne bi očitovalo. Neki ljudi koji su se predali teškim ograničenjima postaju iscjelitelji i l i duhovni učitelji. Drugi nesebično rade na smanjivanju ljudske patnje i l i svijetu poklanjaju stvaralački dar.

Krajem 70-ih godina svakoga sam dana objedovao s jednim i l i dva prijatelja u menzi na sveučilištu Cambridge, gdje sam studirao. Za obližnji stol ponekad bi se dovezao muškarac u invalidskim kolicima, najčešće u pratnji troje i l i četvero ljudi. Jednoga dana, sjedeći za stolom izravno nasuprot njemu, morao sam ga pobliže promotriti i zaprepastio sam se nad onim što sam vidio. Doimao se gotovo posve paraliziran. Bio je strašno mršav, a glava mu se neprestano naginjala naprijed. Jedan od ljudi koji su ga pratili pažljivo mu je stavljao zalogaje u usta, a veći dio bi ispao na tanjurić koji je drugi muškarac držao ispod njegove brade. Ponekad bi muškarac u kolicima stvarao nerazumljive kreštave zvu­kove, a netko bi približio uho njegovim ustima i čudesno protumačio što je pokušavao reći.

Poslije sam zapitao prijatelja zna li tko je taj čovjek. »Naravno«, odgovorio je. »On je profesor matematike, a ljudi oko njega su njegovi studenti završne godine. Boluje od motoričke neuronske bolesti koja mu progresivno paralizira svaki dio tijela. Ostalo mu je najviše pet godina života. Zacijelo je to najstrašnija sudbina koja može zadesiti ljudsko biće.«

Nekoliko dana poslije, dok sam izlazio iz zgrade, profesor je ulazio, pa dok sam mu pridržao vrata da može proći sa svojim električnim invalidskim kolicima, pogledi su nam se susreli. S iznenađenjem sam ustanovio da su mu oči bistre. U njima nije bilo ni traga jadu. Odmah sam shvatio da se oslobodio otpora i da je prihvatio svoje stanje.

126 N O V A Z E M L J A

Godinama poslije kupio sam na kiosku novine i zapanjio se ugle­davši ga na naslovnoj stranici popularnog međunarodnog časopisa. Ne samo što je još bio živ, nego je postao najčuveniji teoretski fizičar na svijetu. Stephen Hawking. U članku se nalazila i krasna rečenica koja je potvrđivala ono što sam osjetio kad sam ga prije mnogo godina pogledao u oči. Komentirajući vlastiti život, rekao je (uz pomoć naprave za glas): »Tko bi mogao više i poželjeti?«

Radost Postojanja Nesreća i l i negativnost bolest su našeg planeta. Ono što je zagađenje na vanjskoj razini, to je negativnost na unutarnjoj. Proširila se posvuda, ne samo ondje gdje ljudi nemaju dovoljno, nego još više ondje gdje imaju i više nego dovoljno. Je li to čudno? Nije. Bogati svijet još se dublje poisto­vjećuje s oblikom, još se više gubi u sadržaju, još je više u zamci ega.

Ljudi vjeruju da njihova sreća ovisi o onome što se događa, odnosno, da su ovisni o obliku. Ne shvaćaju da su događaji najnestabilnija stvar u svemiru. Neprestano se mijenjaju. Smatraju da je sadašnji trenutak i l i okaljan nečim što se dogodilo, a nije se trebalo dogoditi, i l i nedo­statan zbog nečega što se trebalo dogoditi, a nije. Stoga ne uočavaju dublje savršenstvo koje prebiva u samome životu, savršenstvo koje je uvijek već ondje, koje prebiva iza onoga što se događa i l i se ne događa, u pozadini oblika. Prihvatite sadašnji trenutak i otkrijte savršenstvo dublje od bilo kojega oblika, nedirnuto vremenom.

Radost Postojanja, koja je jedina istinska sreća, ne možete osjetiti kroz neki oblik, stvar, postignuće, osobu i l i događaj, kroz ono što se događa. Takva radost nikada ne može stići do vas. Ona zrači iz bezo­blične dimenzije u vama, iz same svijesti, pa je stoga jedno s vašom istinskom osobnošću.

Dopustite smanjivanje ega Ego je uvijek na oprezu, pazeći da ga nešto ne umanji. Automatski mehanizmi za obnovu ega obnavljaju mentalni oblik »mene«. Kad me netko okrivljuje i l i kritizira, to za ego predstavlja umanjivanje, te će on odmah pokušati obnoviti svoj umanjeni osjećaj vlastite osobnosti kroz samoopravdavanje, obranu i l i okrivljavanje. Egu uopće nije važno je li druga osoba u pravu i l i griješi. Mnogo ga više zanima samoočuvanje nego istina. To je očuvanje psihološkog oblika »mene«. Čak i tako nor­malna pojava kao kad uzvratite vozaču koji vas je nazvao »idiotom« automatski je i nesvjestan mehanizam za obnovu ega. Jedan od najčešćih

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 127

mehanizama za obnovu ega je bijes, koji uzrokuje privremeno, ali snažno napuhavanje ega. Svi mehanizmi za obnovu egu su savršeno smisleni, ali zapravo su poremećeni. Oni najekstremniji u svojoj ludosti su fizičko nasilje i samozavaravanje u obliku veličanstvenih maštarija.

Snažna duhovna metoda je svjesno dopuštanje umanjivanja ega kad god se to dogodi, a da ga i ne pokušavate obnoviti. Preporučujem vam da od vremena do vremena eksperimentirate s tim. Primjerice, kad vas netko kritizira, okrivljuje i l i je grub prema vama, nemojte mu odmah uzvratiti i l i se braniti. Nemojte ništa učiniti. Dopustite svojoj slici o sebi da ostane umanjena i budno pazite kako se zbog toga osjećate u dubini duše. Nekoliko trenutaka vam može biti nelagodno, kao da ste se smanjili. Tada biste mogli osjetiti unutarnji prostor koji odaje dojam intenzivne živosti. Uopće niste umanjeni. Zapravo, proširili ste se. Tada ćete možda doći do nevjerojatne spoznaje: kad ste na neki način naizgled umanjeni, a uopće ne reagirate na to, ne samo izvana, nego ni iznutra, spoznajete da nije umanjeno ništa stvarno, da postajući »manji«, vi zapravo postajete veći. Kad se više ne branite i ne nastojite ojačati svoj oblik, iskoračujete iz poistovjećenosti s oblikom, svojom mentalnom slikom. Kad postajete manji (prema gledištu ega), vi se zapravo širite i pravite mjesto za istupanje Postojanja. Istinska moć, ono što vi jeste u pozadini oblika, tada može zasjati kroz očigledno oslabjeli oblik. Na to je Isus mislio govoreći: »Odreci se sebe« i l i »Okreni drugi obraz«.

To, dakako, ne znači da prizivate zlostavljanje i l i da se pretvarate u žrtvu nesvjesnih ljudi. Ponekad situacija može zahtijevati da nekome kažete »nestani« i to posve odlučno. Ako se ne branite kroz ego, u vašim će se riječima osjetiti snaga, ali ne i reaktivna sila. Ako je prijeko potrebno, možete čvrsto i jasno nekome reći »ne« pa će to biti ono što nazivam »visokokvalitetno ne«, oslobođeno sveukupne negativnosti.

Ako ste zadovoljni time što niste nitko osobit i zadovoljni time što se ne ističete, uskladili ste se s moći svemira. Ono što ego smatra sla­bošću, zapravo je jedina istinska snaga. Ta je duhovna istina potpuno suprotna vrijednostima naše suvremene kulture i načinu na koji uvje­tuje ponašanje ljudi.

Drevni Tao Te Ching nas podučava: umjesto da budete planina, »budite dolina svemira«.4 Na taj način se obnavlja vaša cjelovitost i tako »vam sve stvari dolaze same od sebe«.5

Slično tome, Isus nas u jednoj od prispodoba podučava: »Nego, kad si već pozvan, hajde i sjedi na zadnje mjesto, da ti gostoprimac, kada dođe, rekne: 'Prijatelju, pomakni se naviše!' Tada ćeš biti počašćen pred svim uzvanicima«.6

128 N O V A Z E M L J A

Drugi oblik te metode jest da se suzdržite od nastojanja kojima jačate svoje ja hvalisanjem, željom za isticanjem, posebnošću, ostavljanjem dojma i l i zahtijevanjem pažnje. To znači da biste se povremeno mogli suzdržati od izražavanja vlastitoga mišljenja kad drugi izražavaju svoje, da vidite kako to izgleda.

Kako vani, tako i unutra Kad noću pogledate vedro nebo, lako biste mogli spoznati istinu koja je istodobno krajnje jednostavna i iznimno dalekosežna. Sto to vidite? Mjesec, planete, zvijezde, svjetlosnu vrpcu Mliječne staze, možda komet i l i čak i susjednu galaksiju Andromede udaljenu dva milijuna svjetlosnih godina. Ako dodatno pojednostavnite stvari, što tada vidite? Objekte kako lebde prostorom. Od čega se, dakle, sastoji svemir? Od objekata i prostora.

Ako ne ostanete bez daha promatrajući svemir neke vedre noći, tada zapravo i ne gledate, niste svjesni sveukupnosti onoga što postoji ondje. Vjerojatno samo promatrate objekte i možda ih pokušavate imenovati. Ako ste ikada doživjeli osjećaj zadivljenosti promatrajući nebo, možda čak osjetili i duboko strahopoštovanje suočeni s tom neshvatljivom taj­nom, to znači da ste na trenutak odbacili svoju želju za objašnjavanjem i pridavanjem etiketa te postali svjesni ne samo objekata u svemiru, nego i beskonačne dubine samoga svemira. Zacijelo ste postali dovoljno smireni u nutrini da biste zamijetili prostranost u kojoj postoje ti bezbrojni svje­tovi. Osjećaj divljenja ne proizlazi iz činjenice da ondje postoje milijarde svjetova, nego iz činjenice da postoji dubina koja ih sve sadržava.

V i , dakako, ne možete vidjeti svemir, niti ga možete čuti, dodir­nuti, okusiti i l i pomirisati, pa kako onda znate da postoji? Ta naizgled logička pitanja već unaprijed sadrže temeljnu pogrešku. Bit svemira je ništavilo, stoga ne »postoji« u uobičajenom smislu riječi. Postoje samo stvari, oblici. Čak i kad to nazovemo svemirom, može nas navesti na pogrešan zaključak, jer imenujući ga, svemir pretvaramo u objekt.

Recimo to ovako: u vama postoji nešto što osjeća srodnost prema prostoru. Zato ga i možete biti svjesni. Svjesni prostora? Ni to nije pot­puna istina, jer kako možete biti svjesni prostora, ako u njemu nema ničega čega biste mogli biti svjesni?

Odgovor je istodobno i jednostavan i dubok. Kad ste svjesni prostora, zapravo niste svjesni ničega osim same svjesnosti, unutarnjeg prostora svijesti. Kroz vas svemir postaje svjestan sebe!

Kad očima ništa ne možete vidjeti, to se ništavilo doživljava kao prostor. Kad uši ništa ne mogu čuti, to se ništavilo doživljava kao tišina.

O t k r i j t e t k o u i s t i n u j e s t e 129

Kad se osjetila, osmišljena za opažanje oblika, susretnu s nedostatkom oblika, bezoblična svijest koja prebiva s onu stranu opažanja i omogućuje sveukupne opažaje i sveukupno iskustvo, više nije zamagljena oblikom. Dok u ranim satima neposredno prije praskozorja razmišljate o neshvat­ljivoj dubini prostora i l i osluškujete tišinu, nešto u vama odgovara s prepoznavanjem. Tada prostranu dubinu prostora osjećate kao vlastitu dubinu, svjesni da ta dragocjena, bezoblična tišina više predstavlja ono što vi jeste od bilo koje stvari koja čini sadržaj vašega života.

Upanišade, drevni sveti spisi Indije, ovim riječima ukazuju na istu istinu:

Ono što ne možeš vidjeti okom, ali čime oko može vidjeti: znaj da je samo to brahman duha, a ne ono čemu se ljudi ovdje klanjaju. Ono što ne možeš čuti uhom, ali čime uho može čuti: znaj da je samo to brahman duha, a ne ono čemu se ljudi ovdje klanjaju... Ono o čemu ne možeš razmišljati umom, ali čime um može razmišljati: znaj da je samo to brahman duha, a ne ono što ljudi ovdje štuju.7

Bog je, kažu sveti spisi, bezoblična svijest i bit onoga što jeste. Sve ostalo je oblik, »ono čemu se ljudi ovdje klanjaju«.

Dvostruka stvarnost svemira, koji se sastoji od objekta i prostora - stvari i ništavila - također je i vaša vlastita. Zdrav, uravnotežen i plo­donosan ljudski život međuodnos je dvije dimenzije koje čine stvarnost: oblika i prostora. Većina je ljudi tako poistovjećena s dimenzijom oblika, s opažajima osjetila, s mislima i emocijama, da vitalna, u njihovu životu uopće ne postoji skrivena strana. Poistovjećenost s oblikom zadržava ih u zamci ega.

Ono što vidite, čujete, osjetite, dodirnete i l i o čemu razmišljate samo je, da tako kažemo, jedna polovica stvarnosti. To je oblik. U Isusovim učenjima to se jednostavno naziva »svijetom«, a druga dimenzija je »kraljevstvo nebesko i l i vječni život«.

Upravo kao što prostor svim stvarima omogućuje postojanje i upravo kao što bez tišine ne bi moglo biti zvuka, ni vi ne biste postojali bez vitalne bezoblične dimenzije koja je bit onoga što jeste. Mogli bismo reći »Bog«, da tu riječ nismo prečesto pogrešno koristili. Više je volim nazivati Postojanjem. Postojanje prethodi egzistenciji. Egzistencija je oblik, sadržaj, »ono što se događa«. Egzistencija je prednji plan života, a Postojanje je pozadina.

130 N O V A Z E M L J A

Kolektivna bolest čovječanstva je u tome što su ljudi toliko zaokupljeni onime što se događa, toliko hipnotizirani svijetom prolaznih oblika, toliko zaneseni sadržajem svojega života, da su zaboravili bit, ono što je s onu stranu sadržaja, s onu stranu oblika, s onu stranu misli. Toliko su zaokupljeni vremenom da su zaboravili vječnost koja je njihovo podri­jetlo, dom i sudbina. Vječnost je živuća stvarnost onoga tko jeste.

Kad sam prije nekoliko godina posjetio Kinu, naišao sam na budistički hram u obliku kupole na planinskom vrhu u blizini Guilina. Na njemu je nešto bilo urezano zlatnim slovima te sam zapitao svog domaćina Kineza što to znači. »To znači Buddha«, odgovorio je. »Zašto su ovdje dva znaka, a ne samo jedan?«, pitao sam. »Jedan označava 'čovjeka'. Drugi znači 'ne'«, objasnio mi je. »A ta dva znaka zajedno znače 'Buddha'.« Ostao sam zadivljen. Znakovi kojima je ispisano Buddhino ime u sebi već sadržavaju čitavo Buddhino učenje, a za one koji imaju oči i mogu vidjeti, i tajnu života. To su dvije dimenzije koje sačinjavaju stvarnost, stvar i ništavilo, oblik i poricanje oblika, odnosno prepoznavanje da oblik nije ono što vi jeste.

08. Otkriće unutarnjeg prostora

Prema drevnoj sufističkoj pripovijesti, nekoć je u jednoj od bliskoistočnih zemalja živio kralj neprestano rastrzan između sreće i potištenosti. I najmanja sitnica mogla ga je jako uzrujati i l i izazvati intenzivnu reakciju, a sreća bi mu se brzo okretala u razočaranje i očaj. Došao je trenutak kad se kralj naposljetku umorio od samoga sebe i od života te počeo tražiti izlaz. Poslao je po mudraca koji je živio u njegovu kraljevstvu i za koga se govorilo da je prosvijetljen. Kad je mudrac stigao, kralj mu se obrati: »Želim biti nalik tebi. Možeš li mi dati nešto što bi u moj život unijelo ravnotežu, vedrinu i mudrost? Platit ću ti koliko zatražiš«.

Mudrac odgovori: »Možda bih ti mogao pomoći. No, cijena je tako velika da ni čitavo tvoje kraljevstvo ne bi bilo dovoljno. Stoga će to biti dar ako ga budeš znao cijeniti«. Kralj ga uvjeri i mudrac ode.

Nekoliko tjedana poslije vrati se i preda kralju ukrašenu kutiju od žada. Kralj otvori kutiju i u njoj pronađe jednostavan zlatni prsten. Na prstenu su bila urezana slova. Pisalo je I to će proći. »Što to znači?«, upita kralj. Mudrac odvrati: »Uvijek nosi taj prsten. Što god se dogodi, prije nego stigneš reći je li dobro i l i loše, dodirni prsten i pročitaj natpis. Tako ćeš uvijek biti smiren«.

I to će proći. Što ima u tim jednostavnim riječima da su tako moćne? Ako ih površno promatramo, čini se da, iako pružaju nekakvu utjehu u teškoj situaciji, istodobno umanjuju užitak u lijepim stvarima. »Nemoj biti previše sretan, jer ta sreća nije trajna.« Izgleda da to poručuju ako ih primijenimo na situaciju koju smatramo ugodnom.

Cjelokupno značenje tih riječi postaje jasno kad o njima razmišljamo u kontekstu druge dvije priče koje smo ranije spomenuli. Priča o majstoru zena čiji je jedini odgovor uvijek glasio »Je li to baš tako?«, pokazuje da nam dobro dolazi ako se u nutrini ne opiremo događajima, odnosno, ako smo sjedinjeni s onim što se događa. Priča o čovjeku čiji je odgovor uvijek kratko glasio »Možda« prikazuje mudrost neprosuđivanja, dok priča o prstenu ukazuje na činjenicu prolaznosti koja nam, kad je pre­poznamo, omogućuje da se ne vežemo. Neodupiranje, neprosuđivanje i nevezanje tri su vida istinske slobode i prosvijetljenog življenja.

132 N O V A Z E M L J A

Riječi urezane na prstenu ne govore vam da ne biste trebali uživati u ljepotama života, niti im je cilj da vam pruže samo utjehu u razdoblju patnje. Imaju i dublju svrhu, da postanete svjesni kratkotrajnosti svake situacije, koja je posljedica prolaznosti svih oblika, dobrih i l i loših. Kad postanete svjesni prolaznosti sviju oblika, manje ćete se vezati uz njih i donekle će popustiti vaša poistovjećenost s njima. Odvojenost ne znači da ne možete uživati u ljepotama koje vam pruža svijet. Zapravo, uživat ćete još više. Jednom kad uvidite i prihvatite prolaznost svih stvari i neminovnost promjene, možete uživati u zadovoljstvima svijeta dok traju, ne plašeći se gubitka i ne osjećajući tjeskobu zbog budućnosti. Kad se odvojite, događaje u svome životu moći ćete promatrati iz veće daljine, jer nećete više biti zarobljeni u njima. Postat ćete poput astrona­uta koji planet Zemlju vidi okruženu prostranstvom svemira i spoznaje paradoksalnu istinu: Zemlja je dragocjena, a istodobno i beznačajna. Spoznaja koja govori i to će proći omogućuje vam nevezivanje, a s nevezivanjem u vaš unutarnji prostor ulazi još jedna dimenzija. Kroz nevezivanje, kao i kroz neprosuđivanje i unutarnje prihvaćanje, ta vam dimenzija postaje dostupna.

Ako se više s oblicima ne poistovjećujete potpuno, svijest se, ono tko vi jeste, oslobađa svojega zarobljeništva u obliku. Ta sloboda je izranjanje unutarnjeg prostora. Pojavljuje se poput tišine, tananog spokojstva duboko u vama, čak i kad se suočite s nečim naizgled lošim. I to će proći. Iznenada se oko događaja stvara prostor. Prostor se pojavljuje i oko emocionalnih uspona i padova, čak i oko patnje. Nadasve, prostor se javlja i oko vaših misli. Iz toga prostora zrači mir koji »nije od ovoga svijeta«, jer ovaj je svijet carstvo oblika, a to spokojstvo je prostor. To je mir Gospodnji.

Sada možete uživati u stvarima ovoga svijeta i poštovati ih , ne pridajući im važnost i značenje koje nemaju. Možete sudjelovati u stvaranju i biti aktivni, ne vežući se za ishod i ne postavljajući svijetu nerazumne zahtjeve: ispuni me, obraduj me, pruži mi osjećaj sigurno­sti, reci mi tko sam. Svijet vam to ne može pružiti, a kad više ne nosite u sebi takva očekivanja, okončava se sveukupna patnja koju ste sami stvorili. Takva patnja proizlazi iz toga što pretjerano cijenite oblik, a niste svjesni dimenzije unutarnjeg prostora. Kad je ta dimenzija prisutna u vašem životu, možete uživati u stvarima, iskustvima i u osjetilnim zadovoljstvima, ali se u njima nećete izgubiti i nećete se vezati za njih, odnosno, nećete postati ovisni o svijetu.

Riječi i to će proći ukazuju na stvarnost. Budući da govore o netrajnosti sviju oblika, podrazumijeva se da istodobno ukazuju i na vječnost. Samo vječnost u vama može prepoznati da su netrajne stvari netrajne.

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 133

Ako izgubite i l i ne spoznate dimenziju prostora, svjetovne stvari poprimaju apsolutnu važnost, ozbiljnost i težinu koju zapravo ne posje­duju. Ako svijet ne promatrate sa stajališta bezobličnosti, on postaje zastrašujuće mjesto, a u konačnici i mjesto očajanja. Starozavjetni prorok zacijelo je to osjetio kad je napisao: »Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale«.1

Svjesnost o objektu i svjesnost o prostoru Život većine ljudi pretrpan je stvarima: materijalnim stvarima, stva­rima koje treba obaviti i onima o kojima treba razmisliti. Njihov je život poput povijesti čovječanstva, koju je Winston Churchill definirao kao »jednu prokletu stvar za drugom«. Um im je ispunjen mnoštvom misli koje se neprestano pojavljuju. To je dimenzija svjesnosti objekta, koja je kod mnogih ljudi prevladavajuća stvarnost, i zbog toga im je život neuravnotežen. Da bi se na ovaj planet vratilo duševno zdravlje i da bi čovječanstvo ispunilo svoju sudbinu, svjesnost objekta treba uravnotežiti svjesnošću prostora. Buđenje svjesnosti prostora sljedeći je stupanj u evoluciji čovječanstva.

Svjesnost prostora znači da osim svijesti o stvarima - koja je uvijek svjesna opažaja, misli i emocija - postoji i skrivena struja svijesti. Niste svjesni samo stvari (objekata), nego ste svjesni da ste svjesni. Ako možete osjetiti budnu unutarnju tišinu u pozadini dok se u prednjem planu odvijaju događaji, to je to! Ta dimenzija postoji u svakom čovjeku, ali je većina ljudi uopće nije svjesna. Ponekad na nju ukazujem pitanjem: »Možete li osjetiti vlastitu Prisutnost?«

Svjesnost prostora ne predstavlja samo slobodu od ega, nego i od ovisnosti o stvarima ovoga svijeta, od materijalizma i materijalnog. To je duhovna dimenzija koja jedina ovome svijetu može dati transcen-dentno i istinsko značenje.

Kad god vas uznemiruje neki događaj, osoba i l i situacija, stvarni uzrok nikada nisu ni događaj, ni osoba ni situacija, nego gubitak prave perspektive koju vam može pružiti samo prostor. Zarobljeni ste u svje­snosti objekta, niste svjesni bezvremenog unutarnjeg prostora same svijesti. Kad riječi i to će proći koristite kao uputu, one mogu obnoviti svijest o toj dimenziji.

Drugi znak koji vas upućuje prema stvarnosti sadržan je u sljedećoj izjavi: »Nikada se ne uznemirujem zbog razloga koji mi se čini uzrokom uznemirenosti«.2

134 N O V A Z E M L J A

Pad i uzdizanje iznad misli Kad ste jako umorni, možda ste i smireniji, opušteniji nego u svom uobičajenom stanju. To se događa zbog smirivanja kovitlaca misli , zbog čega se više ne možete prisjetiti svog problematičnog ja stvore­nog umom. Usmjereni ste prema snu. Kad pijete alkohol i l i uzimate neke droge (pod uvjetom da ne probude tijelo boli), također se možete osjećati opuštenije i bezbrižnije, a možda i živahnije, barem na neko vrijeme. Mogli biste zapjevati i zaplesati, što je od drevnih vremena izraz životne radosti. Budući da vas um manje opterećuje, možete nazrijeti radost Postojanja. Možda je to razlog zbog kojega alkohol nazivamo i »špirit5*«. No, za to plaćate visoku cijenu: postajete nesvjesni. Umjesto da se uzdignete iznad misli, padate na razinu ispod njih. Još nekoliko pića i vratit ćete se unatrag do biljnoga carstva.

Svjesnost prostora ni na koji način nije povezana s osjećajem izgublje­nosti. I jedno i drugo stanje su izvan razine misli. To im je zajedničko. Temeljna je razlika, pak, u tome što se u svjesnosti prostora uzdižete iznad misli, a u stanju opijenosti padate na razinu nižu od misli. Viša razina sljedeći je korak u evoluciji ljudske svijesti, a niža je povlačenje na stupanj koji smo prije jako mnogo vremena ostavili za sobom.

Televizija Milijunima ljudi diljem svijeta gledanje televizije omiljena je aktivnost, bolje rečeno neaktivnost, u slobodno vrijeme. Prosječni šezdesetogodišnji Amerikanac proveo je petnaest godina zureći u televizijski ekran. U mnogim drugim zemljama postotak je sličan.

Mnogi ljudi smatraju da ih gledanje televizije »opušta«. Promatrajte se pažljivo i otkrit ćete da se vaša misaona djelatnost sve više povlači što vam je pažnja duže usmjerena na ekran te da tijekom dugih razdoblja gledate kvizove, komedije pa čak i reklame, a da vam se ne javi gotovo nijedna misao. Ne samo što se više ne sjećate svojih problema, nego se privremeno oslobađate sebe, a što bi vas moglo više opustiti?

Stvara li stoga gledanje televizije unutarnji prostor? Postajete li zbog toga prisutniji? Nažalost, nije tako. Iako um tijekom dužih razdoblja ne stvara misli, povezuje se s misaonom aktivnošću televizijskih emisija. Povezao se s televizijskom verzijom kolektivnog uma i namata njegove misli. Vaš je um neaktivan samo utoliko što ne stvara vlastite misli. Međutim, nepre­stano upija misli i slike koji stižu kroz televizijski ekran. To vas uvodi u

5* Špirit, od engleske riječi špirit, duh (prim. prev.)

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 135

transu slično, pasivno stanje povišene prijemčivosti koje je donekle slično hipnozi. Zbog toga je prikladno za manipulaciju »javnim mnijenjem«, što političari, posebne interesne grupe i oglašivači jako dobro znaju te plaćaju milijune dolara kako bi vas uhvatili u stanju prijemčive svijesti. Oni žele da njihove misli postanu vaše, a u tome najčešće i uspijevaju.

Dok gledate televiziju spuštate se na razinu ispod misli, umjesto da se uzdižete na onu višu. To je televiziji zajedničko s alkoholom i nekim drugim drogama. Iako vas televizija donekle oslobađa misli, ponovno plaćate visoku cijenu: gubitak svijesti. Poput ostalih droga, i televizija stvara snažnu ovisnost. Pružite ruku za daljinskim upravljačem da biste isključili aparat, ali shvatite da zapravo samo prelazite s jednog programa na drugi. Pola sata i l i sat poslije još uvijek gledate televiziju, još uvijek prebacujete s kanala na kanal. Dugme za isključivanje izgleda da je jedino koje ne možete stisnuti. Još uvijek gledate, najčešće ne zbog toga što bi vam nešto zanimljivo privuklo pažnju, nego upravo zato što nema ničega zanimljivog. Kad se jednom uhvatite na udicu, što je program beznačajniji, što je besmisleniji, to izaziva jaču ovisnost. Kad bi bio zanimljiv i l i izazovan, kad bi vas poticao da ponovno počnete razmišljati svojom glavom, to bi ipak podrazumijevalo višu razinu svi­jesti i stoga bi bilo bolje od transa izazvanog televizijskim programom. Tada vašu pažnju više ne bi privlačile samo slike na ekranu.

Sadržaj programa, ako posjeduje svojevrsnu kvalitetu, može se donekle suprotstaviti, a ponekad čak i ukinuti hipnotički, otupljujući učinak televizije. Neki su programi iznimno korisni mnogim ljudima. Promijenili su im život nabolje, otvorili im srce i naveli ih da postanu svjesniji. Čak i neke komedije, iako u njima nema ničega osobitog, mogu biti nenamjerno duhovne utoliko što nam prikazuju karikaturu ljudske ludosti i ega. Uče nas da ništa ne trebamo previše ozbiljno shvaćati, da životu prilazimo lakog srca i, nadasve, uče nas kroz smijeh. Smijeh itekako oslobađa, a ujedno i iscjeljuje. No, televizijom uglavnom upravljaju ljudi koji su posve u vlasti ega, pa prikriveni motiv televizije postaje kontrola gledatelja, koje se uljuljkuje u san, odnosno, potiče u stanje nesvjesnog. U mediju televizije krije se golem i još uglavnom neistražen potencijal.

Izbjegavajte programe i reklame s hitrim nizom slika koje se mijenjaju svakih dvije i l i tri sekunde i l i češće. Pretjerano gledanje televizije, a osobito takvih programa, uvelike je odgovorno za poremećaj pozornosti, mentalni poremećaj koji danas zahvaća milijune djece širom svijeta. Zbog kratkog opsega pažnje, svi su vaši opažaji i odnosi plitki i ne zadovoljavaju vas. Svemu što radite i svakom poslu koji obavljate u tom stanju nedostaje kvaliteta, jer je za kvalitetu potrebna pažnja.

136 N O V A Z E M L J A

Zbog čestog i dugotrajnog gledanja televizije ne samo što postajete nesvjesni, nego postajete i pasivniji i gubite energiju. Stoga nemojte televi­ziju gledati slučajno, nego odaberite programe koje želite vidjeti. Kad god se toga prisjetite, u svome tijelu osjetite životnost dok gledate program. Uz to povremeno postanite svjesni svojega disanja. Redovito skrenite pogled s ekrana tako da ne ovlada u potpunosti vašim osjetilom vida. Ne pojačavajte glasnoću više nego što je prijeko potrebno, da vam zvukovi televizije ne preplave sluh. Tijekom reklama isključite ton. Pripazite da ne odete na spavanje neposredno nakon što ste isključili televizor i l i , što bi bilo još gore, da ne zaspite s uključenim televizorom.

Prepoznavanje unutarnjeg prostora Prostor između misli vjerojatno već povremeno izranja u vašemu životu, iako toga možda niste ni svjesni. Svijesti hipnotiziranoj iskustvima i uvjetovanoj da se poistovjećuje isključivo s oblikom, odnosno svijesti objekta, u početku je gotovo nemoguće da postane svjesna prostora. To zapravo znači da ne možete postati svjesni sebe, jer ste uvijek svjesni nečega drugoga. Oblici vam neprestano odvlače pažnju. Čak i kad vam se čini da ste svjesni sebe, zapravo ste sebe pretvorili u objekt, misaoni oblik, stoga ste svjesni misli, a ne sebe.

Kad čujete da postoji unutarnji prostor, možda ćete početi tragati za njim, a zato što ga tražite kao što biste tražili neki objekt i l i neko iskustvo, ne možete ga pronaći. To je dvojba svih onih koji tragaju za duhovnim ostvarenjem i l i prosvjetljenjem. Stoga je Isus rekao: »Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se to može vidjeti, niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje' i l i 'eno ga ondje', jer kraljevstvo je Božje među vama«.3

Ako vam čitav život ne prolazi u nezadovoljstvu, zabrinutosti, tjeskobi, depresiji i l i očajanju, ako niste zaokupljeni drugim negativnim stanjima, ako ste u stanju uživati u jednostavnim stvarima, u osluškivanju kiše i l i vjetra, ako možete uočiti ljepotu oblaka koji plutaju nebom i ako povre­meno možete biti sami ne osjećajući se osamljenima, ako vam tada nisu potrebni mentalni poticaji i l i zabava, ako se i prema potpunom strancu možete odnositi s istinskom srdačnošću, ne želeći ništa od njega, to znači da se u inače besprekidnoj bujici razmišljanja koja tvori ljudski um barem nakratko otvorio prostor. Kad se to dogodi, osjećate se dobro, osjećate životni mir, koliko god bio neprimjetan. Intenzitet toga osjećaja bit će različit, od možda jedva zamjetljivog pozadinskog osjećaja zadovoljstva do onoga što su drevni mudraci Indije nazivali anandom - blaženstvom Postojanja. Budući da ste uvjetovani pažnju obraćati samo na oblik, vjerojatno niste svjesni takvoga iskustva, osim neizravno. Primjerice,

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 137

postoji zajednički element u čovjekovoj sposobnosti sagledavanja ljepote, uživanja u jednostavnim stvarima, uživanja u vlastitom društvu i l i u srdačnom odnosu prema drugim ljudima. Taj je zajednički element osjećaj zadovoljstva, spokojstva i životnosti, odnosno nevidljive pozadine bez koje se takva iskustva ne bi mogla ostvariti.

Kad god u svome životu osjetite ljepotu, srdačnost i prepoznavanje dobrote u jednostavnim stvarima, u svojoj nutrini potražite pozadinu takvih iskustava. No, ne tragajte za njom kao za nekim predmetom. Ne možete je uhvatiti i reći »Sad je imam« i l i je shvatiti umom i na neki način definirati. Slična je nebu bez oblaka. Nema oblika. To je prostor, nepokretnost, slatkoća Postojanja i još beskrajno više od ovih riječi, koje samo ukazuju na nju. Kad ste u stanju osjetiti je izravno u sebi, ona se produbljuje. Stoga kad se divite nečemu jednostavnom, zvuku, prizoru, dodiru, kad uočite ljepotu, kad osjetite srdačnost prema drugom čovjeku, osjetite unutarnju prostranost, izvor i pozadinu toga iskustva.

Mnogi pjesnici i mudraci od davnina su tu istinsku sreću - nazi­vam je radošću Postojanja - zamjećivali u jednostavnim, naizgled nimalo značajnim stvarima. Većina ljudi u svojoj neumornoj potrazi za nečim značajnim neprestano propušta nevažno, što uopće ne mora biti nevažno. Filozof Nietzsche u rijetkim je trenucima duboke smirenosti zapisao: »Koliko je malo potrebno za sreću! Ono najsitnije, najnježnije, najlaganije, kao šuškanje guštera, dah, treptaj, pogled - ono najmanje pruža najveću sreću. Budi spokojan«.4

Zašto »ono najsitnije« može pružiti »najveću sreću«? Zbog toga što istinsku sreću ne uzrokuje stvar i l i događaj, iako se tako čini na prvi pogled. Stvar i l i događaj su tako neprimjetni, tako nezamjetljivi da zauzimaju samo mali dio vaše svijesti, a sve ostalo je unutarnji prostor, sama svijest nezapriječena oblikom. Svijest unutarnjeg prostora i ono što vi jeste u svojoj biti jedno su te isto. Drugim riječima, oblik sitnica ostavlja dovoljno mjesta za unutarnji prostor. Istinska sreća, radost Postojanja upravo i izviru iz unutarnjeg prostora, same neuvjetovane svijesti. No, da biste bi l i svjesni sitnih, tihih stvari, u vama mora pre­vladavati tišina. Potreban je i visok stupanj budnosti. Budite smireni. Promatrajte. Slušajte. Budite prisutni.

Postoji još jedan način na koji možete pronaći unutarnji prostor: postanite svjesni da ste svjesni. Recite i l i pomislite »Ja Jesam« i tome ništa nemojte dodavati. Budite svjesni tišine koja prati riječi Ja Jesam. Osjetite svoju prisutnost, nago, neskriveno, neodjeveno postojanje. Njega ne mogu dodirnuti ni mladost ni starost, ni bogatstvo ni siromaštvo, ni dobro ni loše, niti bilo koje drugo svojstvo. To je prostrana maternica sveukupnog stvaranja, sveukupnost oblika.

138 N O V A Z E M L J A

Možete li čuti planinski potok? Učitelj zena u tišini je hodao planinskom stazom sa svojim učenikom. Kad su stigli do drevnog cedra, sjeli su pod njegovu krošnju da pojedu jednostavan obrok od riže i povrća. Nakon objeda je učenik, mladi redovnik koji još nije otkrio ključ tajni zena, prekinuo tišinu upitavši učitelja: »Učitelju, kako da uđem u zen?«

Želio je, dakako, znati kako da zađe u stanje svijesti koje jest zen. Učitelj ništa nije odgovorio. Prošlo je gotovo pet minuta, a učenik je

tjeskobno očekivao odgovor. Upravo je namjeravao postaviti sljedeće pitanje kad je učitelj nenadano progovorio. »Čuješ li zvuk planinskog potočića?«

Učenik uopće nije bio svjestan planinskog potoka. Previše su ga zaokupljale misli o smislu zena. Sada, kad je počeo osluškivati potok, buka uma se smirila. U početku ništa nije čuo. Tada je razmišljanje utihnulo i postao je budan te je iznenada začuo jedva čujno mrmorenje potočića u daljini.

»Da, sad ga čujem«, odgovorio je. Učitelj je podigao prst i, pogledavši ga u isti tren i divljim i blagim

pogledom, dodao: »Iz toga uđi u zen«. Učenik se zapanjio. Bio je to njegov prvi satori, bljesak prosvjetljenja.

Znao je što je zen ne znajući što je to što zna! Putovanje su nastavili u tišini. Učenik se divio životnosti svijeta koji

ga je okruživao. Kao da sve to prvi put vidi . No, postupno je ponovno počeo razmišljati. Budnu tišinu ponovno je prevladala buka misli, i nije prošlo dugo kad je postavio sljedeće pitanje. »Učitelju«, progovorio je, »razmišljao sam. Što biste mi rekli da nisam uspio čuti planinski potok?« Učitelj je zastao, pogledao ga, podigao prst i odgovorio: »Iz toga uđi u zen«.

Pravilno djelovanje Ego se uvijek pita: kako mogu iskoristiti ovu situaciju da bih ispunio svoje potrebe i l i kako bih se mogao naći u nekoj drugoj situaciji koja bi mi ispunila potrebe.

Prisutnost je stanje unutarnjeg prostora. Kad ste prisutni, pitate se: kako da odgovorim na potrebe ove situacije, ovoga trenutka? Zapravo, čak si ne morate ni postavljati to pitanje. Mirn i ste, budni, otvoreni onome što jest. U tu situaciju unosite novu dimenziju: prostor. Tada gledate i slušate. Tako se stapate sa situacijom. Kad ne reagirate na situaciju, nego se stopite s njome, rješenje izranja iz same situacije. Zapravo, niste

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 139

to v i , osoba, koji gledate i slušate, nego sama budna smirenost. Tada nešto poduzimate, ako možete i l i trebate nešto napraviti, odnosno, pravo djelovanje se događa kroz vas. Pravo djelovanje je ono djelova­nje koje je prikladno za cjelinu. Kad to napravite, u vama i dalje ostaje budna, prostrana smirenost. Nema nikoga tko bi podigao obje ruke u pobjedničkoj gesti, buntovno uzvikujući: »To!« Nema nikoga tko bi rekao: »Gledaj, to sam ja napravio«.

Sveukupna kreativnost izvire iz unutarnje prostranosti. Jednom kad se dogodi stvaranje i nešto nastane, morate biti budni kako se ne bi probudila ideja o »meni« i l i »mojem«. Ako preuzmete zasluge za ono što ste postigli, ego se vratio, a prostor zamaglio.

Spoznavanje bez imenovanja Većina je ljudi tek periferno svjesna svijeta koji ih okružuje, osobito ako im je okolina poznata. Glas u glavi privlači najveći dio pažnje. Neki se ljudi osjećaju više živi dok putuju i posjećuju nepoznata mjesta i strane zemlje, jer u tim razdobljima osjetilni opažaji, iskustva, zaokupljaju veći dio njihove svijesti nego razmišljanje. Postaju prisutniji. Drugima čak i u takvim trenucima potpuno vlada glas u glavi. Njihovi opažaji i iskustva iskrivljeni su prosudbama koje se istoga trenutka javljaju. Oni zapravo nikamo nisu otišli. Putuje samo njihovo tijelo, a oni ostaju gdje su uvijek i bil i : u vlastitoj glavi.

Evo kako izgleda stvarnost većine ljudi: čim nešto zamijete, tome daju ime, tumače ga, uspoređuju s nečim drugim, sviđa im se i l i ne sviđa, nazivaju ga dobrim i l i lošim. Sve to čini lažno ja, ego. Zarobljeni su u misaonim oblicima, u svijesti objekta.

Ne možete se duhovno probuditi sve dok ne prestanete s kompulziv-nim i nesvjesnim pridavanjem imena, i l i dok toga barem ne postanete svjesni, jer tada ste sposobni promatrati proces dok se događa. Ego neprestanim imenovanjem ostaje na svom mjestu kao nezamijećeni um. Kad god taj proces prestane i l i kad ga barem postanete svjesni, javlja se unutarnji prostor i um vas više ne opsjeda.

Odaberite neki predmet u blizini - olovku, stolac, šalicu, lončanicu - i istražite ga pogledom, odnosno, promatrajte ga s velikim zanima­njem, gotovo znatiželjno. Izbjegavajte predmete ispunjene snažnim osobnim asocijacijama koji vas podsjećaju na prošlost, primjerice gdje ste ga kupili , tko vam ga je poklonio i slično tome. Također izbjegavajte predmete s natpisima, kao što su knjiga i l i boca. Slova bi vas potaknula na razmišljanje. Ne naprežući se, opušteni ali budni, pažnju potpuno

140 N O V A Z E M L J A

posvetite objektu i svakom njegovu detalju. Ako se javi misao, ne prepuštajte joj se. Sada vas ne zanimaju misli, nego sam čin opažanja. Možete li odvojiti opažanje od razmišljanja? Možete li promatrati ne dopuštajući glasu u glavu da komentira, izvlači zaključke, uspoređuje i l i pokušava nešto shvatiti? Nakon nekoliko minuta prijeđite pogledom po sobi i l i mjestu na kojemu se nalazite, tako da vaša budna pažnja osvjetljava svaki predmet na koji je usmjerite.

Tada osluhnite zvukove. Slušajte ih na isti način na koji ste proma­trali stvari oko sebe. Neki zvuci su prirodni - voda, vjetar, ptice - a drugi mogu biti ljudskoga podrijetla. Neki su ugodni, drugi možda neugodni. No, nemojte ih dijeliti na dobre i loše. Dopustite svakom zvuku da bude takav kakav jest, ne tumačeći ga. I ovdje je najvažnija opuštena, ali budna pažnja.

Dok tako promatrate i osluškujete, mogli biste postati svjesni tana­nog, u početku možda jedva zamjetljivog osjećaja smirenosti. Neki ga ljudi osjećaju kao smirenost u pozadini. Drugi ga nazivaju spokojstvom. Kad razmišljanje više ne zaokuplja svijest u potpunosti, dio svijesti ostaje u svom bezobličnom, neuvjetovanom, izvornom stanju. To je unutarnji prostor.

Tko je onaj koji doživljava iskustvo? Ono što vidite i čujete, okusite, dodirujete i mirišete su, dakako, objekti osjetila. To je ono što doživljavate. No, tko je subjekt, onaj koji doživljava iskustvo? Ako sada, primjerice, kažete: »Subjekt, onaj koji doživljava iskustvo sam, dakako, ja, Jane Smith, računovođa, stara četrdeset pet godina, razvedena, majka dvoje djece, Amerikanka«, pogriješili ste. Jane Smith i sve ono ostalo što se poistovjećuje s misaonom idejom o Jane Smith su objekti iskustva, a ne subjekt koji doživljava iskustvo.

Svako iskustvo sastoji se od tri moguća elementa: osjetilnih opažaja, misli i l i mentalnih slika i emocija. Jane Smith, računovođa, četrdeset pet godina stara majka dvoje djece, razvedena i Amerikanka - to su misli i stoga dio onoga što doživljavate u trenutku kad mislite te misli. To i sve ono ostalo što možete reći i misliti o sebi su objekti, a ne subjekt. To su iskustva, a ne onaj koji doživljava iskustvo. Možete smisliti još na tisuće definicija (misli) o onome tko jeste, pa ćete time svakako povećati složenost iskustva o sebi (kao i prihod svog psihijatra), ali na taj način nećete doći do subjekta, onoga tko doživljava, koji prethodi svemu iskustvu, ali bez kojega iskustva ne bi ni bilo.

Tko je, dakle, onaj koji doživljava iskustvo? To ste v i . A tko ste vi? Svijest. A što je svijest? Na to pitanje ne možemo odgovoriti. Onoga

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 141

trenutka kad odgovorite na njega, falsificirali ste ga, pretvorili u još jedan objekt. Svijest, koju tradicionalno nazivamo duhom, ne može biti spoznata u uobičajenom smislu riječi, a uzaludno ju je vidjeti. Sve spo­znavanje pripada carstvu dvojnosti - subjekt i objekt, onaj koji spoznaje i spoznato. Subjekt, ja, onaj koji spoznaje, bez kojega ništa ne bi moglo biti spoznato, opaženo, pomišljeno i l i doživljeno osjećajima, zauvijek mora ostati nespoznat. To je zbog toga što ja nema oblika. Spoznati možemo samo oblike, pa ipak, bez dimenzije bezobličnoga, svijet oblika ne bi mogao postojati. To je ono osvijetljeno mjesto u kojemu se svijet uzdiže i povlači. Taj je prostor život koji Ja Jesam. Bezvremen je. Ja Jesam bezvremen, vječan. Ono što se događa u tome prostoru relativno je i privremeno: zadovoljstvo i patnja, dobitak i gubitak, rođenje i smrt.

Ako vas iskustvo toliko zaokupi da se u njemu izgubite, to predstavlja najveću prepreku otkrivanju unutarnjega svijeta i pronalaženju onoga koji doživljava iskustvo. To znači da je svijest izgubljena u vlastitome snu. Svaka misao, svaka emocija i iskustvo mogu vas zaokupiti do tog stupnja da se zapravo nalazite u stanju sličnom snu. To je tisućama godina bilo uobičajeno stanje čovječanstva.

Iako ne možete spoznati svijest, možete je postati svjesni kao sebe. Možete je izravno osjetiti u bilo kojoj situaciji, bez obzira na to gdje se nalazite. Ovdje i sada je možete osjetiti kao vlastitu Prisutnost, unu­tarnji prostor u kojemu opažate riječi na ovoj stranici i u kojemu se one pretvaraju u misli. To je Ja Jesam koje je u pozadini svega. Riječ koju čitate i o kojoj razmišljate prednji je plan, a Ja Jesam temeljni je sloj, temeljna pozadina svakog iskustva, misli i osjećaja.

Dah Unutarnji prostor otkrijte stvaranjem praznina u struji razmišljanja. Ako nema takvih praznina, misli vam se ponavljaju, gube nadahnuće, u njima nema nikakve stvaralačke iskre, a takav je način razmišljanja većine ljudi na ovom planetu. Ne mora vas zabrinjavati trajanje tih praznina. Dovoljno je da traju i nekoliko sekundi. Postupno će se same produživati, a da vi oko toga ne morate ni nastojati. Od njihove je dužine važnije da se češće pojavljuju, tako da se u vašim svakodnevnim aktiv­nostima i struji vašega razmišljanja povremeno javlja prostor.

Netko mi je nedavno pokazao godišnju brošuru velike duhovne organizacije. Kad sam je pregledao, na mene je ostavio dojam velik broj različitih zanimljivih seminara i radionica. To me je podsjetilo na veliku mogućnost izbora na švedskom stolu gdje može birati između

142 N O V A Z E M L J A

golemog mnoštva privlačnih jela. Osoba koja mi je pokazala brošuru upitala me je bih li joj mogao preporučiti jedan i l i dva tečaja. »Ne znam«, odgovorio sam. »Svi se doimaju jako zanimljivima. No, jedno znam«, dodao sam. »Budite što češće svjesni svog disanja, kad god se sjetite. Činite tako godinu dana i to će vas preobraziti više nego odlazak na sve ove seminare. A uz to je i besplatno.«

Svjesnost o vlastitom disanju odvaja pažnju od razmišljanja i stvara prostor. To je jedan od načina za proširivanje svijesti. Iako punina svijesti već postoji kao neočitovana, naš je zadatak da svijest unesemo i u ovu dimenziju.

Budite svjesni vlastitog disanja. Zamijetite osjet daha. Osjetite zrak kako ulazi i izlazi iz tijela. Obratite pažnju na širenje i stezanje prsa i trbušne šupljine dok dah u njih ulazi i izlazi iz njih. Jedan svjestan dah dovoljan je da napravi malo prostora ondje gdje je prije postojao neprekinut niz jedne misli za drugom. Jedan svjestan dah (dva i l i tri bila bi još bolja) nekoliko puta dnevno izvrstan je način unošenja prostora u svoj život. Čak i ako meditirate na svoje disanje dva i l i više sati, što neki ljudi čine, dovoljno je da budete svjesni jednog daha, zapravo, i možete biti svjesni samo jednog. Sve ostalo je uspomena i l i očekivanje, drugim riječima, misao. Disanje nije nešto što vi činite, nego nešto što promatrate. Dovoljno je da promatrate kako se odvija. Za to vam nije potrebno nikakvo nastojanje i l i trud. Osim toga, zamijetite kratki zastoj u disanju, osobito onu mirnu točku na kraju izdaha prije nego što ponovno počnete udisati.

Mnogi ljudi dišu neprirodno plitko. Što ste svjesniji disanja, to će disanje više poprimati svoju prirodnu dubinu.

Budući da disanje nema nekakav oblik sam po sebi, od davnina se izjednačavao s duhom, bezobličnim Životom. »Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.«5 Njemačka riječ za disanje - atmen - izve­dena je iz drevne indijske (sanskrtske) riječi Atman, što znači božanski duh i l i Bog u čovjeku.

Činjenica da disanje nema oblika jedan je od razloga zbog kojih je svjesnost daha iznimno djelotvoran način unošenja prostora u vaš život i proširivanja svijesti. Dah je izvrstan objekt meditacije upravo zbog toga što i nije objekt, jer nema oblika. Drugi razlog krije se u tome što je dah jedna od najtananijih i naizgled najbeznačajnijih pojava, ona »sitnica« koja, prema Nietzscheu, pruža »najveću radost«. O vama ovisi hoćete li početi vježbati svjesno disanje kao oblik formalne meditacije i l i nećete. No, formalna meditacija nije zamjena za unošenje svjesnog prostora u svakodnevni život.

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 143

Svjesnost o vlastitom dahu prisiljava vas da budete u sadašnjem trenutku, koji je ključ svih unutarnjih preobrazbi. Kad god ste svjesni daha, apsolutno ste prisutni. Možda ćete zamijetiti i to da ne možete misliti i biti svjesni svog disanja. Svjesno disanje zaustavlja proces misli. No, to ni izdaleka nije stanje transa i l i oblik spavanja, nego ste potpuno budni i svjesni. Ne spuštate se na razinu ispod razmišljanja, nego se uzdižete na razinu iznad njega. Ako pažljivije pogledate, zamijetit ćete da je to dvoje, potpuna prisutnost u sadašnjem trenutku i prestanak razmišljanja tijekom kojega ne dolazi do gubitka svijesti, zapravo jedna te ista stvar, uzdizanje svijesti prostora.

Ovisnosti Dugogodišnji kompulzivni obrazac ponašanja mogli bismo nazvati ovisnošću, a ovisnost živi u vama kao nekakvo biće i l i dodatna osob­nost, energetsko polje koje povremeno vlada vama. Može vam preuzeti čak i misli, glas u glavi, koji tada postaje glas ovisnosti. Možda govori: »Ovaj je dan bio težak. Zavređuješ nagradu. Zašto bi se odrekao jedinog preostalog zadovoljstva u životu?« Ako ste zbog nedostatka svjesnosti poistovjećeni s unutarnjim glasom, shvatit ćete da krećete prema hlad­njaku i uzimate komad čokoladne torte. U nekom drugom trenutku ovisnost može potpuno zaobići svjesni um i nenadano shvatite da otpuhujete cigaretni dim i l i držite u ruci čašu s pićem. »Kako mi se to našlo u ruci?« Uopće niste bi l i svjesni da ste izvukl i cigaretu iz kutije i zapalili je i l i si natočili piće.

Ako imate kompulzivni obrazac ponašanja, kao što su pušenje, prejedanje, opijanje, gledanje televizije, ovisnost o internetu i l i nešto drugo, evo što možete napraviti: kad zamijetite kako se u vama javlja kompulzivna potreba, zastanite i triput duboko udahnite. Tako budite svijest. Nekoliko minuta budite svjesni samog kompulzivnog poriva kao energetskog polja u vlastitoj unutrašnjosti. Svjesno osjetite tu potrebu da nešto uzmete fizički i l i mentalno i l i da konzumirate neku tvar, i l i želju da odigrate neki oblik kompulzivnog ponašanja. Nakon toga ponovno nekoliko puta svjesno udahnite. Tada će kompulzivni poriv možda nestati, barem na neko vrijeme. Možda ćete shvatiti da još uvijek zahtijeva svoje, a vi ne možete ništa drugo nego mu popustiti. Nemojte od toga praviti problem. Nastavite vježbati osvješćivanje ovisnosti. Kako postajete svjesniji, ovisnički obrasci će slabjeti i na kraju se rastvoriti. No, ne zaboravite postati svjesni svake misli kojom opravdavate ovi-sničko ponašanje, ponekad uz pomoć pametnih argumenata, čim se javi u vašim mislima. Postavite si pitanje: tko to govori? Spoznat ćete

144 N O V A Z E M L J A

da je to glas ovisnosti. Sve dok ste toga svjesni, sve dok ste prisutni kao promatrač vlastitog uma, manja je vjerojatnost da će vas ovisnost nagnati da postupite po njezinoj želji.

Svijest unutarnjeg tijela Drugi jednostavan, ali iznimno djelotvoran način otkrivanja prostora u vašem životu usko je povezan s disanjem. Otkrit ćete da svog unu­tarnjeg tijela postajete svjesni dok osjećate jedva zamjetan protok zraka koji ulazi i izlazi iz tijela te uzdizanje i spuštanje prsa i trbuha. Pažnju bi vam umjesto disanja mogao zaokupiti osjećaj životnosti u nutrini, koji je raspršen po čitavome tijelu.

Većina ljudi toliko je zaokupljena mislima i poistovjećena s glasom u glavi da više ne može osjetiti životnost u sebi. Ako niste u stanju osjetiti život koji oživljuje fizičko tijelo, sam onaj život koji jeste, to je jedan od najvećih gubitaka koji vas može zadesiti. Tada počinjete tragati ne samo za zamjenama tog prirodnog stanja unutarnje dobrobiti, nego i za nečim čime ćete prikriti trajnu nelagodu koju osjećate kad niste u dodiru s uvijek prisutnom životnošću koju najčešće previđate. Među zamjene za kojima ljudi tragaju ubrajaju se ekstatična stanja uzrokovana drogom, pretjerana stimulacija osjetila kao što je iznimno glasna glazba, aktiv­nosti koje vas uzbuđuju i l i dovode u opasnost, i l i opsjednutost seksom. Kao zamjenu za taj istinski osjećaj životnosti neki ljudi koriste čak i dramu u odnosima. Zamjena za trajnu pozadinsku nelagodu, zamjena za kojom ljudi najčešće posežu, jesu intimni odnosi: muškarac i l i žena koji će nas »usrećiti«. Dakako, takav odnos ujedno je i jedna od pojava u kojoj najčešće doživljavamo razočaranje. Kad nelagoda ponovno izroni na površinu, ljudi za to najčešće okrivljuju partnera.

Dvaput i l i triput svjesno udahnite. Možete li nakon toga otkriti tanani osjećaj životnosti koji vam prožima čitavo unutarnje tijelo? Možete l i , da tako kažem, iznutra osjetiti svoje tijelo? Nakratko osjetite pojedinačne dijelove tijela. Osjetite dlanove, ruke, stopala i noge. Možete li osjetiti trbuh, prsa, vrat i glavu? A usne? Ima li u njima života? Tada ponovno postanite svjesni unutarnjeg tijela kao cjeline. Možda ćete u početku pri ovoj vježbi sklopiti oči, a kad osjetite svoje tijelo, otvorite oči i osvrnite se oko sebe, istodobno osjećajući tijelo. Neki čitatelji neće osjetiti potrebu da sklope oči. Oni mogu svoje unutarnje tijelo osjetiti i dok čitaju ove retke.

Unutarnji i vanjski prostor Vaše unutarnje tijelo nije kruta tvar, nego prostor. To nije vaš fizički oblik, nego život koji ga oživljuje. To je inteligencija koja je stvorila i održava

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 145

tijelo, istodobno koordinirajući stotine različitih funkcija tako čudesne složenosti da ljudski um može shvatiti samo njihov sitan djelić. Kad postanete svjesni unutarnjeg tijela, tada zapravo inteligencija postaje svjesna sebe. To je onaj nespoznatljivi »život« koji znanstvenici nikada nisu otkrili, jer je svijest koja traga za njim zapravo ono za čime traga.

Fizičari su otkrili da je očigledna čvrstina materije zapravo privid kojeg stvaraju osjetila. To se odnosi i na fizičko tijelo koje opažamo i doživljavamo kao čvrsto, ali je 99,99 posto našega tijela zapravo prazan prostor. Tako je golem prostor između atoma u odnosu na njihovu veličinu, a takav je i prostor između dva atoma. Fizičko tijelo samo je pogrešan opažaj onoga što jeste. Naše je tijelo mikrokozmička verzija vanjskoga svemira. Da biste stekli pojam o tome koliko je golem pro­stor između nebeskih tijela, razmislite o ovome: svjetlosti koja putuje konstantnom brzinom od 300.000 kilometara u sekundi treba samo nešto malo više od jedne sekunde da stigne od Zemlje do Mjeseca, a svjetlost od Sunca do Zemlje putuje oko osam minuta. Svjetlost od našeg najbližeg susjeda u svemiru, zvijezde Proxima Centauri, koja je zapravo sunce najbliže našem Suncu, putuje četiri i p o l godine prije nego što stigne do nas. Tako je golem svemir koji nas okružuje. Postoji i intergalaktički prostor, čija se prostranost opire svakom razumijevanju. Svjetlost iz galaksije najbliže našoj, Andromede, putuje 2,4 milijuna godina dok ne stigne do nas. Nije li nevjerojatna pomisao da je i naše tijelo podjednako prostrano kao i svemir?

Tako nam se fizičko tijelo, koje je oblik, otkriva kao istinski bezoblično kad ga malo bolje promotrimo. Naše tijelo predstavlja dveri koje vode u unutarnji prostor. Iako unutarnji prostor nema oblika, prepun je života. Taj je »prazni prostor« život u svoj svojoj punini, neočitovani Izvor iz kojega izvire sve očitovano. Tradicionalni naziv za taj Izvor jest Bog.

Mis l i i riječi pripadaju svijetu oblika i ne mogu izraziti bezoblično. Stoga kad kažete »Osjećam svoje unutarnje tijelo«, to je pogrešan opažaj koji je stvorila misao. Zapravo svijest koja se pojavljuje kao tijelo - svijest Ja Jesam - postaje svjesna sebe. Kad više ne miješam ono tko jesam s privremenim oblikom svojega »ja«, tada se dimenzija neograničenog i vječnog - dimenzija Boga - može izraziti kroz »mene« i voditi »me«. Također me oslobađa ovisnosti o obliku. Međutim, puko intelektualno prepoznavanje i l i uvjerenje »ja nisam ovaj oblik« nimalo ne koriste. Najvažnije pitanje glasi: Mogu li u ovome trenutku osjetiti prisutnost unutarnjeg prostora, odnosno, mogu li osjetiti vlastitu Prisutnost, bolje rečeno, Prisutnost koja Ja Jesam?

146 N O V A Z E M L J A

Toj se istini možemo približiti i na drugi način. Zapitajte se: »Jesam li svjestan ne samo onoga što se događa ovoga trenutka, nego i samog Sadašnjeg trenutka kao živog, bezvremenog unutarnjeg prostora u kojemu se sve događa?« Iako izgleda da to pitanje nema nikakve povezanosti s unutarnjim tijelom, iznenadit ćete se kad osjetite da, postavši svjesni prostora Sadašnjeg trenutka, nenadano osjećate život­nost u sebi. Osjećate životnost unutarnjega tijela, koja je neodvojivi dio radosti Postojanja. Moramo ući u tijelo da bismo ga nadrasli i shvatili da nismo tijelo.

U svakodnevnom životu sviješću o unutarnjem tijelu što češće stva­rajte prostor. Dok negdje čekate, dok nekoga slušate, kad zastanete da biste pogledali u nebo, stablo, cvijet, partnera i l i dijete, istodobno osje­tite životnost u vlastitoj nutrini. To znači da dio vaše pažnje i l i svijesti ostaje bezobličan, a ostatak je dostupan za vanjski svijet oblika. Kad god na taj način »prebivate« u vlastitome tijelu, ono vam pomaže da ostanete prisutni u Sadašnjem trenutku. Pomaže vam da se ne izgubite u razmišljanju, emocijama i l i vanjskim situacijama.

Kad razmišljate, osjećate, opažate i doživljavate iskustva, svijest se rađa u obliku. Reinkarnira se u misao, osjećaj, osjetilni opažaj i l i iskustvo. Ciklus ponovnih rođenja, kojeg se budisti nadaju naposljetku izbjeći, neprestano se odvija, a izmaći mu možete samo u ovome trenutku, kroz moć Sadašnjeg trenutka. Potpunim prihvaćanjem oblika Sadašnjeg tre­nutka u svojoj se nutrini povezujete s prostorom, koji je bit toga trenutka. Kroz prihvaćanje iznutra postajete prostrani. Povežite se s prostorom, a ne s oblikom: to unosi istinsku perspektivu i ravnotežu u vaš život.

Zamjećivanje praznine Tijekom dana odvija se neprekidan, promjenjiv niz onoga što vidite i čujete. U prvome trenutku kad nešto uočite i l i začujete zvuk, prije nego što mu um nadjene ime i l i protumači ono što ste vidjeli i l i čuli, a osobito ako je riječ o nečemu nepoznatom, najčešće se pojavljuje pra­znina budne pažnje u kojoj dolazi do opažaja. To je unutarnji prostor. Njegovo trajanje razlikuje se od osobe do osobe. Lako ga je propustiti, jer kod mnogih ljudi taj je prostor iznimno kratak, možda traje samo sekundu i l i još manje.

Evo što se događa: pojavljuje se novi prizor i l i zvuk i u prvom trenutku opažaja dolazi do kratkog prekida u uobičajenoj struji razmišljanja. Svijest se odvaja od misaonog oblika, jer je potrebna za osjetilni opažaj.

O t k r i ć e u n u t a r n j e g p r o s t o r a 147

Zbog osobito neuobičajenog prizora i l i zvuka mogli biste ostati »bez riječi«, čak i u nutrini, odnosno, javlja se duža praznina.

Učestalost i trajanje takvoga prostora određuje vašu sposobnost uživa­nja u životu, određuje također i možete li osjetiti unutarnju povezanost s drugim ljudskim bićima, kao i s prirodom, a tako i stupanj do kojega ste se oslobodilli ega, jer ego uopće nije svjestan dimenzije prostora.

Kad postanete svjesni tih kratkih prostora koji se prirodno pojavljuju, duže će trajati, a zbog toga ćete sve češće osjećati radost opažanja, na koju malo i l i nimalo utječu misli. Svijet oko vas tada će vam se doimati svjež, nov i ispunjen životom. Što više život doživljavate kroz mentalni ekran apstrakcije i razmišljanja, to on postaje beživotniji i prazniji.

Izgubite se da biste se pronašli Unutarnji prostor se javlja i kad god se oslobodite potrebe za naglaša­vanjem svoje poistovjećenosti s oblikom. To je potreba ega, a ne stvarna potreba. Već smo ponešto govorili o tome. Kad god se oslobodite nekoga od tih obrazaca ponašanja, pojavljuje se unutarnji prostor. Tada postajete ono što uistinu jeste. Egu će se činiti da se gubite, ali istina je posve suprotna. Isus je podučavao da se morate izgubiti kako biste se mogli pronaći. Kad god se oslobodite jednoga od tih obrazaca, time prestajete naglašavati tko ste na razini oblika, a vaša osobnost onkraj oblika izranja potpunija. Postajete manje da biste mogli biti više.

Evo nekoliko načina na koje ljudi nesvjesno pokušavaju naglasiti svoju poistovjećenost s oblikom. Ako ste dovoljno pribrani, mogli biste i u sebi otkriti neke od tih nesvjesnih obrazaca, kao kad, primjerice, zahtijevate pažnju za nešto što ste napravili, kad se naljutite i l i uznemirite zato što nitko nije obratio pažnju na vas, kad pokušavate privući pažnju pričom o svojim problemima i l i svojoj bolesti, kad napravite scenu, kad iznosite svoje mišljenje iako ga nitko nije zatražio i makar uopće nije važno u nekoj situaciji, kad vam je važnije kako će vas doživjeti druga osoba nego sama ta druga osoba, što znači da druge ljude koristite kao svoje egoistične odraze i l i kao sredstvo za jačanje ega, kad pokušavate ostaviti dojam na druge onim što posjedujete, svojim znanjem, izgledom, položajem, fizičkom snagom i slično, kad bijesnom reakcijom privremeno napuhavate ego, kad stvari shvaćate osobno, kad ste uvrijeđeni, kad jalovim mentalnim i l i verbalnim prigovorima dokazujete da ste vi u pravu, a drugi griješe, kad želite da vas drugi smatraju važnom osobom.

Ako otkrijete takav obrazac u sebi, predlažem vam da provedete eksperiment. Provjerite kako biste se osjećali i što bi vam se dogodilo

148 N O V A Z E M L J A

kad biste se oslobodili toga obrasca. Jednostavno ga odbacite i pripazite što će se dogoditi.

Svijest možete početi stvarati i na drugi način: prestanite naglašavati ono što jeste na razini oblika. Otkrijte golemu moć koja kroz vas protječe u svijet kad prestanete naglašavati svoju poistovjećenost s oblikom.

Tišina Izreka kaže: »Tišina je jezik kojim govori Bog, a sve ostalo samo je loš prijevod«. Tišina je zapravo druga riječ za prostor. Kad postanemo svjesni tišine gdje god se u svome životu susreli s njome, u vlastitoj ćemo se nutrini povezati s bezobličnom i bezvremenom dimenzijom, onkraj misli i onkraj ega. To može biti tišina koja prekriva svijet pri­rode, tišina vaše sobe u ranim jutarnjim satima, tihi trenutak između zvukova. Tišina nema oblika i zbog toga je ne možemo postati svjesni razmišljanjem. Misao je oblik. Ako smo svjesni tišine, tada smo i tihi. Tihi smo kad smo svjesni bez misli. Svoju osobnost nikada ne izraža­vate više i dublje nego kad ste tihi. Tada ste ono što ste bili prije nego što ste privremeno poprimili fizički i mentalni oblik koji nazivamo osobom, a istodobno ste i ono što ćete biti kad se taj oblik rastvori. Dok ste tihi, tada ste ono što jeste onkraj svojega vremenskog postojanja: neuvjetovana, bezoblična i vječna svijest.

09. Vaša unutarnja svrha

Čim se uzdignete iznad pukog preživljavanja, pitanje smisla i svrhe dobiva iznimnu važnost u vašemu životu. Mnogi ljudi imaju osjećaj da su zaglavili u kolotečini svakodnevnog života koja im naizgled oduzima svaki smisao. Neki vjeruju da život prolazi pokraj njih i l i da im je već prošao. Drugi imaju osjećaj da ih zahtjevi posla, uzdržavanje obitelji i l i financijska i životna situacija ograničavaju. Neki su preplav­ljeni akutnim stresom, a drugi akutnom dosadom. Neki su se izgubili u mahnitom djelovanju, a drugi u stagnaciji. Mnogi ljudi čeznu za slobodom i širenjem koje im obećava napredak. Drugi već uživaju u relativnoj slobodi koja proistječe iz napretka i shvaćaju da im čak ni to ne može život ispuniti smislom. Ništa ne može zamijeniti istinsku svrhu. No, istinsku i l i prvobitnu svrhu svojega života ne možete pronaći na vanjskoj razini. Ona nije povezana s onim što radite, nego s onim što jeste, odnosno, sa stanjem vaše svijesti.

Stoga je najvažnije shvatiti da život ima i vanjsku i unutarnju svrhu. Unutarnja svrha povezana je s Postojanjem i važnija je. Vanjska se svrha odnosi na djelovanje i druga je po važnosti. Iako ova knjiga uglavnom govori o vašoj unutarnjoj svrsi, u ovom i sljedećem poglavlju govorit ćemo i o tome kako u svom životu možete uskladiti vanjsku i unutarnju svrhu. Unutarnja i vanjska svrha toliko su isprepletene da gotovo i nije moguće govoriti o jednoj, a da ne spominjemo i drugu.

Vaša je unutarnja svrha buđenje. Posve jednostavno. Ta je svrha zajednička svim ljudima na planetu, jer je to svrha čovječanstva. Vaša je unutarnja svrha ključni dio svrhe cjeline, svemira i njegove inte­ligencije koja se budi. Vanjska svrha može se s vremenom mijenjati. Jako se razlikuje od osobe do osobe. Temelj ispunjavanja vanjske svrhe postavljen je kad pronađete unutarnju i živite u skladu s njom. To je temelj istinskog uspjeha. Ako nema toga sklada, neke stvari ipak možete postići nastojanjem, borbom, odlučnošću i pukim napornim radom i l i lukavošću. No, u takvim pothvatima nema radosti i neminovno okončavaju nekom vrstom patnje.

150 N O V A Z E M L J A

Buđenje Buđenje je pomak u svijesti u kojemu se razdvajaju razmišljanje i svijest. Kod većine ljudi to nije događaj, nego proces kroz koji prolaze. Čak i one rijetke osobe koje dožive naglo, dramatično i naizgled neopozivo buđenje ipak moraju proći kroz proces u kojemu novo stanje svijesti postupno utječe u sve što rade i preobražava ih te postaje integralni dio njihova života.

Kad se probudite, više se nećete izgubiti u razmišljanju, nego ćete sebe prepoznati kao svijest u pozadini razmišljanja. Tada proces raz­mišljanja više nije autonomna djelatnost koja služi samoj sebi, uzima uzde u svoje ruke i upravlja vašim životom. Razmišljanje ustupa mjesto svijesti. Više ne vlada vašim životom, nego postaje sluga svijesti. Svijest je svjesna povezanost s univerzalnom inteligencijom. Druga riječ za svijest jest Prisutnost, svijest oslobođena misli.

Početak proces buđenja čin je milosti. Ne možete ga izazvati, ne možete se pripremiti za njega, niti ga zavrijediti. Ne postoji uredan niz logičkih koraka koji vode buđenju, iako bi se to svidjelo umu. Ne morate najprije postati vrijedni buđenja. Grešniku može doći prije nego svecu, ali ni to nije nužno. Zbog toga se Isus družio s različitim vrstama ljudi, a ne samo s dostojanstvenicima. Kad je riječ o buđenju, ništa ne možete napraviti. Što god učinili, to je ego koji si pokušava priskrbiti probuđenje i l i prosvjetljenje kao svoje najcjenjenije vlasništvo, kako bi postao što važniji i veći. No, umjesto samoga buđenja, svome umu dodajete samo ideju buđenja i l i mentalnu sliku probuđene i l i prosvijetljene osobe, a onda pokušavate živjeti u skladu s njom. Život u skladu sa slikom koju imate o sebi i l i koju drugi ljudi imaju o vama nije izvoran život, nego samo još jedna nesvjesna uloga koju igra ego.

Ako ne postoji ništa što biste mogli učiniti u pogledu buđenja, ako vam se dogodilo samo od sebe i l i će se tek dogoditi, kako onda ono može biti najvažnija svrha vašega života? Zar svrha ne podrazumijeva i vaše djelovanje?

Samo se prvo buđenje, prvi uvid u svijest oslobođenu misli, događa milošću, bez ikakva nastojanja. Ako vam je ova knjiga nerazumljiva i l i besmislena, tada vam se to još nije dogodilo. No, ako dio vas reagira na nju, ako na neki način prepoznajete njezinu istinu, to znači da je proces buđenja već započeo. Jednom kad se to dogodi, više nema povratka na staro, iako ego može usporavati zbivanja. Nekim će ljudima ova knjiga pomoći da prepoznaju kako su se već počeli buditi te će im pojačati i ubrzati taj proces. Druga je njezina funkcija pomoći ljudima da pre-

V a š a u n u t a r n j a s v r h a 151

poznaju ego u sebi kad god pokuša ponovno preuzeti vlast i prigušiti svijest koja se budi.

Kod nekih ljudi buđenje se događa kad iznenada postanu svjesni misli koje raspredaju već po navici, osobito kad je riječ o ustrajnim negativnim mislima s kojima su možda poistovjećeni čitava života. Nenadano se javlja svijest koja je svjesna misli, ali nije dio nje.

Kakav je odnos svijesti i razmišljanja? Svijest je prostor u kojemu misao postoji kad taj prostor postane svjestan samoga sebe.

Jednom kad ste zavirili u svijest i l i Prisutnost, tada je poznajete iz vlastita iskustva. Više nije puka misaona ideja. Tada možete svjesno odlučiti hoćete li biti prisutni i l i ćete se prepuštati besmislenom razmi­šljanju. Možete prizvati Prisutnost u svoj život, odnosno, raskrčiti prostor. S milošću buđenja dolazi i odgovornost. Možete pokušati živjeti kao da se ništa nije dogodilo i l i možete uvidjeti značaj buđenja i svijest koja izranja prepoznati kao ono najvažnije što vam se ikada može dogoditi. Otvaranje vlastite osobnosti svijesti koja se budi i iznošenje svijesti na svjetlost ovoga svijeta tada postaje glavna svrha vašega života.

»Želim spoznati um Boga«, rekao je Einstein. »Sve ostalo su detalji.« Što je Božji um? Svijest. Sto znači upoznati Božji um? Postati svjestan. Što su detalji? Vanjska svrha i sve ono što se događa u vanjskome svijetu.

Stoga još dok čekate da vam se u životu dogodi nešto značajno, možda ne shvaćate da vam se već dogodilo ono najvažnije što se može dogoditi ljudskome biću: početak odvajanja svijesti od procesa razmišljanja.

Mnogi ljudi koji prolaze kroz početne stupnjeve procesa buđenja više nisu sigurni u svoju vanjsku svrhu. Ono što pokreće svijet više nije i njihov pokretač. Budući da prilično jasno sagledavaju ludilo naše civi­lizacije, mogu se osjećati donekle otuđeni od kulture u kojoj žive. Neki imaju osjećaj da prebivaju u ničijoj zemlji između dva svijeta. Njima više ne upravlja ego, ali svijest koja se budi još se nije potpuno integrirala u njihovu životu. Unutarnja i vanjska svrha još se nisu povezale.

Razgovor o unutarnjoj svrsi Sljedeći razgovor sažima brojne razgovore koje sam vodio s ljudima u potrazi za istinskom životnom svrhom. Nešto postaje istina kad je u skladu s vašim najskrivenijim Postojanjem i kad ga izražava, kad je povezano s vašom unutarnjom svrhom. Zbog toga njihovu pažnju usmjeravam najprije na unutarnju, najvažniju svrhu.

152 N O V A Z E M L J A

Ne znam točno o čemu je riječ, ali želio bih nekako -promijeniti svoj život. Želim nešto više, želim raditi nešto značajno, želim napredak i slobodu koji iz toga proizlaze. Želim napraviti nešto važno, nešto što će promijeniti svijet. No, ako me upitate što to točno želim, morao bih reći da ne znam. Možete li mi pomoći da pronađem svoju životnu svrhu?

Vaša je svrha da sjedite ovdje i razgovarate sa mnom, jer tu jeste i upravo to radite. Sve dok ne ustanete i ne počnete raditi nešto drugo. Tada to drugo postaje vaša svrha.

Stoga je moja svrha sjediti u uredu sljedećih trideset godina sve dok ne odem u mirovinu ili dok ne dobijem otkaz?

Sada niste u svom uredu, pa to i nije vaša svrha. Dok sjedite u uredu i radite svoje poslove, tada je to vaša svrha. Ne tijekom sljedećih trideset godina, nego zasad.

Mislim da se ne razumijemo. Za vas je svrha ono što sada radim, a za mene je to opći cilj u životu, nešto veliko i značajno što daje smisao svemu što radim, nešto što će dovesti do promjena. Preturanje papira u uredu nije takvo. Toga sam svjestan.

Sve dok niste svjesni Postojanja, smisao ćete tražiti samo u dimenziji djelovanja i budućnosti, odnosno, u dimenziji vremena. Ako i pronađete smisao i l i ispunjenje, oni će nestati i l i će se pokazati da je bila riječ o obmani. Svakako će ih uništiti vrijeme. Svaki smisao koji pronađemo na ovoj razini samo je relativan i privremen. Primjerice, ako briga o djeci pruža smisao vašemu životu, što se događa s tim smislom kad više niste potrebni djeci, a možda vas više neće ni slušati? Ako smisao vašem životu pruža pomaganje drugima, tada ovisite o drugima kojima je teže nego vama kako bi vaš život i nadalje mogao ostati smislen i kako biste se dobro osjećali u vlastitoj koži. Ako želite biti najbolji, pobjeđivati i l i uspjeti u nekoj aktivnosti i to vas ispunjava smislom, što će se dogoditi ako nikada ne pobijedite i l i ako jednoga dana prestanete pobjeđivati, što je neminovno? Tada ćete se povući u svijet mašte i l i uspomena, a to je prilično nezadovoljavajuće i pružit će vam samo sjenku smisla. »Uspjeh« na bilo kojem području smislen je samo dok postoje tisuće i l i milijuni drugih koji nisu uspjeli, stoga drugi moraju doživjeti neuspjeh kako bi vaš život imao smisla.

Ne pokušavam reći da pomaganje drugima, briga o djeci i l i težnja za uspjehom na bilo kojem području nisu vrijedni truda. Mnogim lju­dima predstavljaju važan dio njihove vanjske svrhe, ali vanjska svrha sama za sebe uvijek je relativna, nepostojana i netrajna. To ne znači da se ne biste trebali upuštati u takvo djelovanje, nego da biste takve

V a š a u n u t a r n j a s v r h a 153

djelatnosti trebali povezati sa svojom unutarnjom, glavnom svrhom, kako bi dublji smisao ispunjavao sve što radite.

Ako ne živite u skladu sa svojom najvažnijom svrhom, svaka svrha koju osmislite, čak i ako je to stvaranje raja na zemlji, pripadat će egu i l i će je uništiti vrijeme. Prije i l i poslije izazvat će patnju. Zanemarite li unutarnju svrhu, što god radili, čak i ako to izgleda poput duhovnog rada, ego će se uvući u način djelovanja, tako da će sredstva okaljati cilj. Poznata izreka »Put u pakao popločen je dobrim namjerama« ukazuje na istinu. Drugim riječima, nisu primarni vaši ciljevi i l i djelovanje, nego stanje svijesti iz kojega proizlaze. Ako ispunjavate svoju glavnu svrhu, tada postavljate temelje za novu stvarnost, novu zemlju. Kad položite temelje, vašu vanjsku svrhu ispunjava duhovna moć, jer će vaši ciljevi i namjere biti u skladu s evolucijskim porivom svemira.

Odvajanje razmišljanja i svijesti, koje se krije u srži vaše primarne svrhe, događa se zbog poricanja vremena. Mi ovdje, dakako, ne govo­rimo o korištenju vremena za praktične svrhe, kao što je ugovaranje sastanka i l i planiranje putovanja. Ne govorimo o vremenu na satu, nego o psihološkom vremenu, a to je duboko ukorijenjena navika uma da punoću života traži u budućnosti, gdje je ne može naći, zanemarujući pri tom jedinu točku iz koje joj možemo pristupiti: sadašnji trenutak.

Kad ono što radite i l i ono gdje se nalazite promatrate kao glavnu svrhu svojega života, tada poričete vrijeme. To vam daje golemu moć. Poricanje vremena u onome što radite također predstavlja vezu između unutarnje i vanjske svrhe, između Postojanja i djelovanja. Kad poričete vrijeme, poričete i ego. Što god radili, radit ćete iznimno dobro, jer sâmo djelovanje postaje žarišna točka vaše pažnje. Tada vaše djelovanje postaje tunel kroz koji svijest ulazi u ovaj svijet. To znači da kvalitetno radite, čak i kad je riječ o najjednostavnijim stvarima, kao što je okre­tanje stranica telefonskog imenika i l i prelazak preko sobe. Glavna svrha okretanja stranica jest okretanje stranica, a sekundarna svrha jest pronalaženje telefonskog broja. Glavna svrha zbog koje prelazite sobu jest da prijeđete preko sobe, a sekundarna svrha jest da podignete knjigu u drugom dijelu sobe, ali onoga trenutka kad podignete knjigu, to postaje vaša glavna svrha.

Možda se još sjećate paradoksa vremena o kojemu smo prije govorili: za sve što radite potrebno je vrijeme, ali ipak je uvijek sadašnji trenu­tak. Stoga dok je vaša unutarnja svrha negirati vrijeme, vanjska svrha u svakom slučaju uključuje budućnost i zbog toga ne može postojati bez vremena. No, ona je uvijek sekundarna. Kad god postanete tje-skobni i l i ste pod stresom, ovladala je vanjska svrha i izgubili ste iz

154 N O V A Z E M L J A

vida unutarnju. Zaboravili ste da je stanje vaše svijesti prvobitno, a sve drugo je sekundarno.

Bih li zbog takva načina života prestao tragati za nečim uzvišenim? Plašim se da ću se do kraja života baviti samo sitnicama, beznačajnim stvarima. Plašim se da se nikada neću uzdići iznad osrednjosti, da se nikada neću osmjeliti da postignem nešto veliko i da ispunim svoj potencijal.

Uzvišeno izrasta iz sitnica koje poštujemo i za koje brinemo. Život svakog čovjeka uistinu se i sastoji od sitnica. Uzvišenost je misaona apstrakcija i omiljena maštarija ega. Paradoks je u tome što je temelj uzvišenosti poštovanje prema sitnicama sadašnjeg trenutka, a ne tra­ganje za idejom veličine. Sadašnji je trenutak uvijek cjelovit utoliko što je uvijek jednostavan, ali se u njemu skriva najveća moć. Poput atoma, sadašnji je trenutak jedna od sitnih stvari koje ipak sadrže golemu snagu. Toj moći možete pristupiti tek kad se uskladite sa sadašnjim trenutkom. Možda bi bilo točnije reći da tada moć može doprijeti do vas, a kroz vas i do ovoga svijeta. Isus je mislio na tu moć kad je rekao: »Ja sam od sebe ne mogu ništa«, i »Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini svoja djela«l. Tjeskoba, stres i negativnost odvajaju vas od te moći. Ponovno vas obuzima pri­vid da ste odvojeni od moći koja upravlja svemirom. Opet se osjećate osamljenima, borite se protiv nečega i l i nešto pokušavate postići. No, zašto su se pojavile tjeskoba, stres i l i negativnost? Zbog toga što ste se odvojili od sadašnjeg trenutka. A zašto ste to učinili? Zato što ste mislili da je nešto drugo važnije. Zaboravili ste svoju glavnu svrhu. Već i samo jedna sitna pogreška, jedan pogrešan opažaj stvaraju golemu patnju.

Kroz sadašnji trenutak možete doprijeti do moći samoga života, koju tradicionalno nazivamo »Bogom«. Čim se odvojite od njega, Bog više nije stvarnost u vašemu životu i preostaje vam samo misaona ideja Boga, u koju neki ljudi vjeruju, a drugi je niječu. Čak je i vjera u Boga tek bijedna zamjena za životnu stvarnost Boga koja se očituje u svakom trenutku vašega života.

Zar potpuna usklađenost sa sadašnjim trenutkom ne podrazumijeva i ukidanje sveukupnog kretanja? Zar postojanje bilo kakvog cilja ne podrazu­mijeva da postoji privremeni prekid te usklađenosti sa sadašnjim trenutkom te da se usklađenost ponovno uspostavlja na višoj ili složenijoj razini onda kad cilj postignemo? Smatram da ni mladica koja se probija iz tla ne može biti u potpunom skladu sa sadašnjim trenutkom, zbog toga što ima cilj: želi postati veliko stablo. Možda će jednom kad dosegne zrelost moći prebivati u skladu sa sadašnjim trenutkom.

V a š a u n u t a r n j a s v r h a 155

Mladica ni za čim ne teži, jer ona je sjedinjena sa sveukupnošću i sveukupnost djeluje kroz nju. »Promotrite poljske ljiljane kako rastu«, rekao je Isus. »Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.«2 Mogli bismo reći da sveukupnost - sam Život - želi da mladica postane stablo, ali mladica ne doživljava sebe odvojenom od života i stoga ništa ne želi za sebe. Ona je jedno s onim što želi Život. Zbog toga nije zabrinuta niti pod stresom. A ako mora umrijeti prerano, umire s lakoćom. Podjednako je sigurna u smrti kao što je sigurna i u životu. Osjeća, koliko god neodređeno, svoju ukorijenjenost u Postojanju, bezobličnom i vječnom jedinom Životu.

Poput taoističkih mudraca drevne Kine, i Isus voli vratiti pažnju ljudi na prirodu, jer u njoj je sagledao djelatnu moć s kojom su ljudi izgubili dodir. To je stvaralačka moć svemira. Isus nam govori da će nas Bog, kad je jednostavno cvijeće zaodjenuo takvom ljepotom, nas još ljepše odjenuti. Iako je priroda prekrasan izraz evolucijskog impulsa svemira, kad se ljudi usklade s inteligencijom u njezinoj pozadini, i sami će izražavati isti impuls, ali na uzvišenijoj, čudesnijoj razini.

Stoga budite vjerni životu tako što ćete biti vjerni svojoj unutarnjoj svrsi. Kad postanete prisutni, a time i potpuni u svemu što radite, vaša su djela ispunjena duhovnom snagom. U početku se možda neće zamijetiti promjena u onome što radite, nego će se promijeniti samo način djelova­nja. Vaša je najvažnija svrha sada omogućiti protjecanje svijesti u ono što radite. Sekundarna svrha je sve ono što želite postići djelovanjem. Dok se zamisao o svrsi dosad uvijek povezivala s budućnošću, sada postoji dublja svrha koju možemo pronaći samo u sadašnjosti, u nijekanju vremena.

Kad se družite s ljudima na poslu i l i negdje drugdje, podarite im svoju potpunu pažnju. Više niste u njihovu društvu prvenstveno kao osoba, nego kao polje svijesti, kao budna Prisutnost. Izvorni razlog zbog kojega trebate biti s drugom osobom - kupnja i l i prodaja, zahtjev i l i pružanje informacija i slično tome - sada je od drugorazrednog značaja. Polje svijesti koje se stvara između vas postaje glavna svrha odnosa. Taj prostor svijesti postaje važniji od onoga o čemu razgovarate, važniji od fizičkih predmeta i l i misaonih oblika. Ljudsko Postojanje postaje važnije od stvari ovoga svijeta. To ne znači da trebate zanemarivati ono što morate napraviti na praktičnoj razini. Zapravo, kad priznate dimenziju Postojanja i kad vam ona postane najvažnija, djelovanje se odvija ne samo mnogo jednostavnije, nego i s većom snagom. Buđenje toga sjedinjujućeg polja svijesti između ljudskih bića najvažniji je čim­benik u odnosima na novoj Zemlji.

156 N O V A Z E M L J A

Nije li ideja uspjeha tek privid ega? Čime mjerimo istinski uspjeh? Ljudi će vam reći da je uspjeh postizanje onoga što ste i namjerili

napraviti. Reći će vam da je uspjeh pobjeda, da su priznanje i / i l i napre­dak ključni elementi svakog uspjeha. No, to su najčešće popratne pojave uspjeha, ali nisu sam uspjeh. Uobičajena zamisao o uspjehu odnosi se na ishod onoga što radite. Neki tvrde da je uspjeh posljedica kombi­nacije napornog rada i sreće, odlučnosti i nadarenosti, i l i ste se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Iako takve stvari mogu određivati uspjeh, one nisu njegova bit. Ono što vam ljudi neće reći, i to stoga što ne znaju, jest da vi ne možete postati uspješni. Samo možete biti uspješni. Ne dopustite poludjelom svijetu da vas uvjeri kako je uspjeh bilo što drugo osim uspješnog sadašnjeg trenutka. A što je to? Postoji osjećaj kvalitete u onome što radite, čak i kad se bavite najjednostav­nijim poslom. Kvaliteta podrazumijeva brižnost i pažnju, koje dolaze sa svjesnošću. Za kvalitetu je potrebna vaša Prisutnost.

Recimo da ste poslovna osoba te da ste nakon dvije godine teškog stresa i nastojanja naposljetku uspjeli osmisliti proizvod i l i uslugu koji se dobro prodaju i donose vam novac. Je li to uspjeh? U uobičajenom smislu riječi jest. U stvarnosti ste vi dvije godine negativnom energijom zagađivali i vlastito tijelo i Zemlju, bili ste nesretni, a i ljudi oko vas su bili nesretni te ste utjecali na mnoge druge ljude koje čak nikada niste ni vidjeli. Nesvjesna pretpostavka koja se skriva u temelju takvoga djelo­vanja glasi: uspjeh je budući događaj, a cilj opravdava sredstvo. No, cilj i sredstvo su jedno. Ako sredstvo ne pridonosi ljudskoj sreći, tada to neće moći ni cilj. Ishod, koji se ne može odvojiti od djelovanja koja su dovela do njega, već je okaljan tim djelima i stoga stvara dodatnu nesreću. To je karmičko djelovanje, odnosno nesvjesno obnavljanje nesreće.

Kao što već znate, sekundarna i l i vanjska svrha prebiva u dimenziji vremena, a glavna svrha se ne može odvojiti od Sadašnjeg trenutka i stoga negira vrijeme. Kako pomiriti te dvije svrhe? Spoznajom da se čitavo vaše životno putovanje u konačnici sastoji od koraka koji činite ovoga trenutka. Uvijek postoji samo taj jedan korak, stoga mu posve­ćujete potpunu pažnju. To ne znači da ne znate kamo ste se uputili. Znači samo da je taj korak najvažniji, a odredište je od drugorazrednog značenja. Sa čime ćete se susresti na odredištu ovisi o kvaliteti toga jednog koraka. Drugim riječima, ono što vam sprema budućnost ovisi o vašem trenutačnom stanju svijesti.

Kad je djelovanje prožeto bezvremenom kvalitetom Postojanja, to je uspjeh. Ako se Postojanje ne pretače u djelovanje, ako niste pri­sutni, tada ćete se izgubiti u svemu što radite. Također ćete se izgubiti

V a š a u n u t a r n j a s v r h a 157

i u razmišljanju, kao i u vlastitim reakcijama na ono što se događa u vanjskome svijetu.

Što zapravo mislite kad kažete »izgubit ćete se«? Svijest je bit onoga što jeste. Kad se svijest (vi) potpuno poistovjeti s

razmišljanjem i zbog toga zaboravi svoju istinsku prirodu, izgubit će se u razmišljanju. Kad se poistovjeti s mentalno-emocionalnim obrascima kao što su želja i strah - glavne pokretačke snage ega - izgubit će se u tim obrascima. Svijest se također može izgubiti kad se poistovjeti s djelovanjem i reagiranjem na ono što se događa. Svaka misao, svaka želja i l i strah, svako djelovanje i l i reakcija, tada su prožeti lažnim osjećajem vlastitoga ja koje nije u stanju osjetiti jednostavnu radost Postojanja i stoga traga za zadovoljstvima, a ponekad čak i za patnjom, kao njezi­nim zamjenama. To je život u zaboravu Postojanja. U takvome stanju zaborava onoga što jeste svaki je uspjeh tek prolazna obmana. Što god postigli, uskoro ćete ponovno biti nesretni i l i će vam neki nov problem i l i dvojba potpuno obuzeti pažnju.

Kako mogu spoznati svoju unutarnju svrhu i uskladiti je s otkrivanjem onoga što bih trebala napraviti na vanjskoj razini?

Vanjska svrha uvelike se razlikuje od osobe do osobe i nijedna vanjska svrha ne traje vječno. Podložna je vremenu i ubrzo je zamjenjuje neka druga. Opseg do kojega posvećenost unutarnjoj svrsi buđenja mijenja vanjske okolnosti vašega života također se jako razlikuje od osobe do osobe. Kod nekih ljudi dolazi do naglog i l i postupnog raskida s proš­lošću: s poslom, životnom situacijom i odnosima, koji se svi iz temelja mijenjaju. Neke promjene odvijaju se same od sebe, ne kroz bolan proces donošenja odluka, nego kroz nenadanu spoznaju i l i prepoznavanje: evo što moram napraviti. Odluka, da tako kažem, stiže već posve gotova. Dolazi kroz svijest, a ne kroz razmišljanje. Jednoga se jutra probudite i znate što trebate napraviti. Neki ljudi napuštaju tegobnu radnu okolinu i l i životnu situaciju. Stoga prije nego što otkrijete što je na vanjskoj razini ispravno za vas, prije nego što otkrijete što funkcionira, što je u skladu sa sviješću koja se budi, možda ćete morati otkriti što nije ispravno, što više ne funkcionira, što nije u skladu s vašom unutarnjom svrhom.

Neke promjene nenadano dolaze izvana. Slučajan susret u vaš život donosi novu mogućnost i napredovanje. Nestaje dugogodišnja prepreka i l i sukob. Vaši prijatelji i l i zajedno s vama prolaze kroz tu unutarnju preobrazbu i l i nestaju iz vašega života. Neki odnosi slabe, drugi se produbljuju. Možda dobijete otkaz na poslu i l i na radnom mjestu postanete pokretač pozitivne promjene. Možda vas napusti supružnik i l i dosegnete novu razinu bliskosti. Neke promjene na

158 N O V A Z E M L J A

površini se mogu doimati negativnima, ali uskoro ćete shvatiti da je u vašem životu stvoren prostor za pojavu nečega novog.

Moglo bi nastupiti razdoblje nesigurnosti i neodlučnosti. Što da napravim? Budući da ego više ne upravlja vašim životom, slabi psiho­loška potreba za vanjskom sigurnošću, koja je ionako samo prividna. U stanju ste živjeti u nesigurnosti, pa čak i uživati u njoj. Kad vam s njom postane ugodno, u vašem se životu otvaraju beskrajne mogućnosti. To znači da strah više nije dominantni čimbenik u onome što radite i više vas ne sprečava da nešto poduzmete i promijenite. Rimski filozof Tacit ispravno primjećuje da se »žudnja za sigurnošću protivi svakom uzvi­šenom i plemenitom pothvatu«. Ako ne možete prihvatiti nesigurnost, ona se pretvara u strah. Ako vam je savršeno prihvatljiva, preobražava se u sve veću životnost, budnost i stvaralaštvo.

Prije mnogo godina zbog jakog sam unutarnjeg poriva napustio akademsku karijeru koju bi ljudi nazvali »prepunom obećanja« i zako­račio u potpunu nesigurnost. Nekoliko godina poslije iz toga je izronilo moje novo utjelovljenje duhovnog učitelja. Nakon toga ponovno se dogodilo nešto slično. Osjetio sam poriv da se odreknem svojega doma u Engleskoj i preselim na zapadnu obalu Sjeverne Amerike. Pokorio sam se tom porivu, iako nisam znao zbog čega se javio. Iz tog koraka u nesigurnost izronila je knjiga Moć sadašnjeg trenutka, koja je uglavnom napisana u Kaliforniji i Britanskoj Kolumbiji dok još nisam imao svoj dom. Nisam imao ni prihoda i živio sam od ušteđevine, koja je brzo nestajala. Zapravo, sve se savršeno uskladilo. Bez novca sam ostao kad sam već bio gotovo dovršio knjigu. Kupio sam listić za lutriju i osvojio tisuću dolara, od kojih sam živio idućih mjesec dana.

Ne mora svaki čovjek proživjeti drastičnu promjenu vanjskih okol­nosti. Na drugom su kraju spektra ljudi koji ostaju upravo ondje gdje su i bi l i te se i dalje bave dosadašnjim poslom. Za njih se mijenja samo način djelovanja, a ne sama aktivnost. Tu nije riječ o strahu i l i inerciji. Ono čime se već bave savršen je medij za pretakanje svijesti u ovaj svijet i ne treba im ništa drugo. I oni stvaraju novu Zemlju.

Zar ne bi tako trebalo biti sa svim ljudima? Ako je ispunjavanje unutarnje svrhe usklađenost sa sadašnjim trenutkom, zašto bi itko osjećao potrebu da napusti dotadašnji posao ili životne uvjete?

Sjedinjenost s onim što jest ne znači da više ne trebate poticati pro­mjene i l i da ste nesposobni nešto poduzeti. No, motivacija djelovanja izvire s dublje razine, a ne iz želja i l i straha ega. Unutarnja usklađenost sa sadašnjim trenutkom otvara vam svijest i usklađuje je sa cjelinom, čiji je sastavni dio sadašnji trenutak. Tada cjelina, sveukupnost života, djeluje kroz vas.

V a š a u n u t a r n j a s v r h a 159

Što podrazumijevate pod cjelinom? S jedne strane, cjelina obuhvaća sve što postoji. Ona je svijet i l i sve­

mir. No, sve ono što postoji, od mikroba do ljudskih bića i galaksija, zapravo nisu odvojene stvari i l i bića, nego tvore dio mreže međusobno povezanih višedimenzionalnih procesa.

Dva su razloga zbog kojih ne zamjećujemo to jedinstvo, zbog kojih stvari doživljavamo odvojenima. Jedan je opažanje, koje stvarnost svodi na ono što nam je dostupno kroz uski opseg naših osjetila: ono što možemo vidjeti, čuti, pomirisati, okusiti i dodirnuti. No, ako opažamo bez tumačenja i bez pridavanja mentalnih oznaka, što znači da naše opažaje ne prate misli, tada zapravo možemo osjetiti dublju povezanost u pozadini našeg opažanja naizgled odvojenih stvari.

Drugi , ozbiljniji razlog postojanja privida odvojenosti jest kom-pulzivno razmišljanje. Kad upadnemo u zamku neprestane bujice kompulzivnog razmišljanja, svemir se za nas uistinu raspada i više nismo sposobni osjetiti međusobnu povezanost svega što postoji. Razmišljanje rasijeca stvarnost na beživotne fragmente. Iz takvog fragmentiranog pogleda na stvarnost izvire iznimno neinteligentno i razorno djelovanje.

Međutim, postoji još dublja razina cjeline nego što je to međusobna povezanost svega što postoji. Na toj dubljoj razini sve je jedno. To je Izvor, neočitovan Život, bezvremena inteligencija koja se očituje kao svemir koji se odvija u vremenu.

Cjelina je sastavljena od egzistencije i Postojanja, očitovanog i neočito-vanog, svijeta i Boga. Stoga kad se povežete sa cjelinom, postajete svjestan dio međusobne povezanosti cjeline i njezine svrhe, izranjanja svijesti u ovome svijetu. Posljedica je češće pojavljivanje spontanih korisnih doga­đaja, slučajnih susreta, podudarnosti i sinkronističkih događaja. Karl Jung je sinkronicitet nazvao »neuzročnim načelom povezanosti«. To znači da na površinskoj razini stvarnosti ne postoji uzročna povezanost između sinkronističkih događaja. To je vanjsko očitovanje skrivene inteligencije koja je u temelju pojavnoga svijeta i dublja povezanost koju naš um ne može shvatiti. No, mi možemo svjesno sudjelovati u djelovanju takve inteligencije, odnosno cvjetanja svijesti.

Priroda postoji u stanju nesvjesnog jedinstva sa cjelinom. Zbog toga, primjerice, nijedna divlja životinja nije poginula u katastrofi koju je 2004. godine izazvao tsunami. Budući da su životinje dublje od ljudi povezane sa sveukupnošću, osjetile su približavanje tsunamija mnogo prije nego što ga se moglo vidjeti i l i čuti te su imale vremena povući se na povišenije područje. Možda je čak i takav stav zapravo samo

160 N O V A Z E M L J A

ljudsko gledište. Životinje su se vjerojatno zatekle u kretanju prema brežuljcima. Kad kažemo da nešto radimo zbog nečega, to je navika uma koja fragmentira stvarnost, dok je priroda u nesvjesnom stanju jedinstva sa cjelinom. Naša je svrha i sudbina unijeti novu dimenziju u ovaj svijet životom ispunjenim svjesnom jedinstvom sa sveukupnošću i svjesnim povezivanjem s univerzalnom inteligencijom.

Može li cjelina iskoristiti ljudski um za stvaranje ili izazivanje situacija koje su u skladu s njezinom svrhom?

Može kad god postoji nadahnuće, koje možemo smatrati duhovnim porivom, i kad postoji oduševljenje, odnosno sjedinjenost s Bogom, tada se javlja stvaralačka moć koja može biti daleko veća nego što je moć jedne jedine osobe.

10. Nova Zemlja

Astronomi su otkrili dokaz koji govori da je svemir prije 15 milijardi godina nastao u golemoj eksploziji, a otada se širi. Ne samo što se širi, nego postaje sve složeniji i sve se više diferencira. Neki znanstvenici također pretpostavljaju da će se to kretanje od jedinstva u mnoštvo u konačnici preokrenuti. Svemir će se prestati proširivati i ponovno će se početi skupljati te će se naposljetku vratiti u neočitovano, nespoznat­ljivo ništavilo iz kojega je i nastao, a možda neprestano iznova ponavlja cikluse rađanja, širenja, stezanja i umiranja. Koja je tome svrha? »Zašto svemir dolazi do same granice postojanja?«, pita se fizičar Stephen Hawking, istodobno shvaćajući da nijedan matematički model ne može dati odgovor na to pitanje.

No, ako se zagledate u sebe, a ne u vanjski svijet, otkrit ćete da imate unutarnju i vanjsku svrhu, a budući da ste vi mikrokozmički odraz makrokozmosa, iz toga možemo zaključiti da i svemir ima i unutarnju i vanjsku svrhu, koje se ne mogu odvojiti od vaših svrha. Vanjska svrha svemira jest stvaranje oblika i proživljavanje interakcije oblika - igre, sna, drame i l i kako god to želite nazvati. Unutarnja mu je svrha probuditi se u svojoj bezobličnoj biti. Tada dolazi do pomirenja vanjske i unutarnje svrhe, odnosno, unošenja te biti, svijesti, u svijet oblika, čime se on preobražava. Konačnu svrhu preobrazbe ljudski um ni iz daleka ne može ni zamisliti niti shvatiti. Pa ipak, ta je preobrazba na ovom planetu i u ovom razdoblju zadatak koji nam je dodijeljen. To je pomirenje unutarnje i vanjske svrhe, pomirenje svijeta i Boga.

Prije nego što pogledamo u kojoj je mjeri širenje i stezanje svemira važno u vašem životu, moramo imati na umu da ništa od onoga što kažemo o prirodi svemira ne smijemo smatrati apsolutnom istinom. Ni ideje niti matematičke formule ne mogu objasniti beskonačno. Nijedna misao ne može obuhvatiti prostranstvo sveukupnosti. Stvarnost je sjedinjena cjelina, ali misao je razdvaja na fragmente. Iz toga slijede temeljne pogrešne pretpostavke, primjerice, da postoje odvojene stvari i događaji, i l i da je ovo uzrok onoga. Svaka misao podrazumijeva stav,

162 N O V A Z E M L J A

a svaki stav po svojoj samoj prirodi podrazumijeva ograničavanje, što u konačnici znači da nije riječ o istini, barem ne apsolutnoj. Istinita je samo cjelina, ali o njoj ne možemo govoriti niti razmišljati. Ako stvari sagledamo s gledišta oslobođenog ograničenja razmišljanja, koje je samim tim nerazumljivo ljudskome umu, sve se događa ovoga trenutka. Sve što je ikada postojalo i l i će ikada postojati odvija se sada, izvan vremena, koje je puka misaona konstrukcija.

Kao primjer relativne i apsolutne istine razmislite o izlasku i zalasku Sunca. Kad kažemo da Sunce ujutro izlazi, a navečer zalazi, to je istina, ali samo relativna. U apsolutnom smislu ta je izjava lažna. Sunce se uzdiže i zapada samo s ograničenog gledišta promatrača na površini planeta Zemlje i l i u njezinoj blizini. Kad biste bili daleko u svemiru, uvidjeli biste da Sunce niti izlazi niti zalazi, nego neprestano sja. Pa ipak, čak i kad bismo se u to uvjerili, i dalje bismo nastavili govoriti o izlasku i zalasku Sunca, i dalje bismo se divi l i ljepoti tih zbivanja, slikali ih, pisali pjesme o njima, iako bismo tada bili svjesni da je to samo relativna, a ne apsolutna istina.

Stoga ćemo sada navesti još jednu relativnu istinu: oblikovanje svemira i njegov povratak u bezoblično, što podrazumijeva ograničeno gledište vremena, da vidimo u kojoj je mjeri to važno za vaš život. Ideja »vašeg života« jest, dakako, još jedno ograničeno gledište koje je stvorila misao. To je još jedna relativna istina. »Vaš život« u konačnici ne postoji, budući da vi i život niste dvoje, nego jedno.

Kratka povijest vašega života Ulazak svijeta u očitovano stanje, kao i njegov povratak u neočitovano, njegovo širenje i stezanje, dva su univerzalna pokreta koje bismo mogli nazvati izlaskom i povratkom kući. Ta dva kretanja umnogome se odražavaju u svemiru, primjerice u neprestanom širenju i stezanju vašega srca, kao i u udisaju i izdisaju. Također se odražavaju u ciklusima spavanja i budnosti. Svake noći kad zapadnete u stanje dubokog sna bez snova, vraćate se u neočitovan Izvor sveukupnosti života, a da toga niste ni svjesni, dok ujutro ponovno osvježeni izranjate iz njega.

Ta dva kretanja, izlazak i povratak, također se odražavaju u životnim ciklusima svake osobe. »Vi« se nenadano, niotkud, da tako kažemo, pojavljujete u ovome svijetu. Rođenje slijedi širenje. Nije riječ samo o tjelesnom rastu, nego i o rastu znanja, o širenju djelatnosti, stvari koje posjedujete, iskustava. Vaša se utjecajna sfera širi i život postaje sve složeniji. To je razdoblje kad se uglavnom bavite otkrivanjem i l i

N o v a Z e m l j a 163

ostvarivanjem svoje vanjske svrhe. Najčešće dolazi do odgovarajućeg rasta ega, odnosno do poistovjećenja s navedenim stvarima, zbog čega se vaš identitet sve više definira. To je ujedno i razdoblje kad je ego sklon ovladati vanjskom svrhom - rastom - iako on, za razliku od prirode, ne zna kad se treba zaustaviti u svojoj žudnji za širenjem i nezasitan je.

A tada, upravo kad pomislite da ste uspjeli i l i da nekamo pripadate, počinje povratno kretanje. Možda počinju umirati vama bliski ljudi, koji su bili dio vašega svijeta. Tada vam slabi i tjelesni oblik, a utjecajna vam se sfera sužava. Umjesto da postajete nešto više, sada se smanju­jete, a ego na to reagira sa sve dubljom tjeskobom i l i depresijom. Svijet vam se počinje sužavati i mogli biste otkriti da više ničim ne vladate. Umjesto da djelujete na svoj život, život sad djeluje na vas i polagano vam sužava svijet. Svijest koja se poistovjetila s oblikom sada proživ­ljava opadanje snaga i rastvaranje oblika. A onda jednoga dana i sami nestajete. Vaš je naslonjač još ondje. No, umjesto da sjedite u njemu, tu je sada samo prazan prostor. Vratili ste se onamo odakle ste došli prije samo nekoliko godina.

Život svake osobe, zapravo svaki životni oblik, predstavlja svijet, jedin­stven način na koji svemir doživljava sebe. A kad se vaš oblik rastvori, taj svijet dolazi svome kraju, kao samo jedan od bezbroj svjetova.

Buđenje i povratno kretanje Povratno kretanje u čovjekovu životu, slabljenje i l i rastvaranje oblika uzrokovano starošću, bolešću, smanjenom sposobnošću, gubitkom i l i nekom vrstom osobne tragedije nosi u sebi velik potencijal za duhovno buđenje, za raskidanje poistovjećenosti svijesti s oblikom. Budući da je u našoj sadašnjoj kulturi prisutno posve malo duhovne istine, kad se osobi i l i nekom njoj bliskom dogodi takvo što, misle da se događa nešto jako pogrešno, nešto što se ne bi smjelo događati.

U našoj civilizaciji mnogo je neznanja o ljudskome stanju, a što ste duhovno veća neznalica, to više patite. Za mnoge ljude, osobito na Zapadu, smrt je tek apstraktna ideja, stoga ne znaju što se događa s ljudskim oblikom kad se približi kraju. Većina slabih i starih ljudi zatvo­rena je u domovima za stare osobe. Mrtva se tijela skrivaju, dok se kod nekih starijih kultura otvoreno izlažu. Pokušajte vidjeti mrtvo tijelo i otkrit ćete da je to doslovce nezakonito, osim ako je preminula osoba član vaše bliske obitelji. U mrtvačnicama mrtva tijela čak i šminkaju. Dopušteno vam je vidjeti samo uljepšano lice smrti.

Budući da je smrt za njih samo apstraktna ideja, većina ljudi nije nimalo pripremljena za rastvaranje oblika koje ih čeka, pa kad se to

164 N O V A Z E M L J A

dogodi, javljaju se zaprepaštenje, neshvaćanje, očajanje i dubok strah. Više ništa nema smisla, jer su životni smisao i svrhu povezivali s gomilanjem, uspjehom, izgradnjom, zaštitom i osjećajem zadovoljstva. Povezivali su je s vanjskim kretanjem i poistovjećivanjem s oblikom, odnosno egom. Većina ljudi ne može ni zamisliti da bi se u slabljenju njihova života i njihova svijeta moglo kriti ikakvo značenje. Pa ipak, u tome se potencijalno krije čak i dublji smisao nego u vanjskome kretanju.

Upravo kroz dolazak starosti, kroz gubitak i l i osobnu tragediju duhovna dimenzija u tradicionalnom smislu ulazi u život čovjeka. Drugim riječima, unutarnja svrha izranja tek kad se vanjska raspadne i kad počne pucati ljuska ega. Takvi događaji predstavljaju početak povratnog kretanja, kretanja prema raspadanju oblika. U većini drev­nih kultura zacijelo je vladalo intuitivno razumijevanje takvoga pro­cesa, zbog čega je društvo poštovalo stare ljude i divilo im se. Oni su posjedovali mudrost i osiguravali dimenziju dubine bez koje nijedna civilizacija ne može dugo preživjeti. U našoj civilizaciji, koja se posve identificirala s vanjskim svijetom, zanemarujući unutarnju dimenziju duha, riječ star ima uglavnom negativne asocijacije. Izjednačuje se s beskorisnošću i stoga predstavlja gotovo uvredu. Da bismo je izbjegli, koristimo se eufemizmima. Prva »baka« iz naroda lik je ispunjen veli­k im dostojanstvom. Današnja »bakica« u najboljem je slučaju draga. Zašto se starost izjednačava s beskorisnošću? Zbog toga što u starosti dolazi do pomaka od djelovanja prema Postojanju, a naša civilizacija, izgubljena u djelovanju, ne zna ništa o Postojanju. Vjerojatno bi se upitala: Postojanje? A što mogu s time napraviti?

Kod nekih ljudi vanjsko kretanje, rast i širenje grubo prekida naizgled prijevremen početak povratnog kretanja, rastvaranje oblika. U nekim slučajevima riječ je o privremenom prekidu, a u drugima o trajnom. Vjerujemo da se dijete ne bi smjelo suočiti sa smrću, ali je činjenica da se neka djeca moraju suočiti sa smrću jednog i l i oba roditelja uslijed bolesti i l i nesreće, pa možda čak i s mogućnošću vlastite smrti. Neka se djeca rađaju s poteškoćama koje teško ograničavaju prirodno napredovanje njihovog života. Događa se i da teško ograničenje zahvati život osobe u relativno mladoj dobi.

Prekid vanjskog kretanja u trenutku kad se »to ne bi smjelo dogoditi« također može potencijalno dovesti do ranog duhovnog buđenja osobe. U konačnici ništa se ne događa što se ne bi trebalo dogoditi, što znači da se ne događa ništa što nije dio obuhvatnije cjeline i njezine svrhe. Stoga razaranje i l i prekid vanjske svrhe mogu dovesti do otkrivanja unutarnje svrhe, a samim tim i do izranjanja dublje vanjske svrhe koja

N o v a Z e m l j a 166

je povezana s unutarnjom. Djeca koja su teško patila nerijetko izrastu u mlade osobe mnogo zrelije od svojih vršnjaka.

Ono što izgubimo na razini oblika, dobivamo na razini biti. U obliku tradicionalnog lika »slijepog mudraca« i l i »ranjenog iscjelitelja« drev­nih kultura i legendi, težak gubitak i l i nesposobnost na razini oblika pretvorili su se u vrata koja vode duhu. Ako na vlastitoj koži osjetite nepostojanu narav svih oblika, vjerojatno je da obliku više nikada nećete pridavati pretjeranu važnost i da se nećete izgubiti slijepo se vežući uz njega.

Pri l iku koju predstavlja rastvaranje oblika, a osobito starost, tek se počinje prepoznavati u našoj kulturi. Većina ljudi još je, nažalost, ne uspijeva uočiti, jer se ego poistovjećuje s povratnim kretanjem, kao što se poistovjetio s kretanjem prema van. To dovodi do otvrdnuća ljuske ega, do stezanja, a ne do otvaranja. Oslabjeli ego preostalo vrijeme provodi u žalopojkama i l i prigovara, u zamci straha i l i bijesa, samosažaljenja, osjećaja krivnje, okrivljavanja i l i u drugim negativnim mentalno-emo-cionalnim stanjima i l i strategijama izbjegavanja, kao što su vezanost uz uspomene te razmišljanje i pričanje o prošlosti.

Kad se ego oslobodi poistovjećenosti s povratnim kretanjem, starost i l i skorašnja smrt postaju ono što i trebaju biti: dveri u carstvo duha. Upoznao sam stare ljude koji su bili utjelovljenja toga procesa. Zračili su. Kroz njihov se oslabljen oblik nazirala svjetlost svijesti.

Na novoj Zemlji starost će se posvuda priznavati i visoko cijeniti kao razdoblje cvjetanja svijesti. Za one koji su još izgubljeni u vanjskim okolnostima svojega života to će biti razdoblje povratka kući, kad će se probuditi i spoznati svoju unutarnju svrhu. Za mnoge druge predstavljat će intenziviranje i kulminaciju procesa buđenja.

Buđenje i kretanje prema van Prirodno širenje čovjekova života popraćeno vanjskim kretanjem već tradicionalno prisvaja ego i koristi ga za vlastito širenje. »Pogledaj što ja mogu napraviti. Kladim se da ti to ne možeš«, kaže jedno dijete dru­gome otkrivajući svoju sve jaču snagu i tjelesne sposobnosti. To je jedan od prvih pokušaja ega da se uzvisi kroz poistovjećivanje s vanjskim kretanjem i s idejom »bolji sam od drugog« te da sebe ojača umanjujući druge. To je, dakako, tek početak mnogih pogrešnih shvaćanja ega.

Međutim, kako vam svijest raste i kako ego sve manje upravlja vašim životom, ne morate čekati da vam se svijet smanji i l i sruši zbog starosti i l i osobne tragedije kako biste se probudili za svoju unutarnju svrhu.

166 N O V A Z E M L J A

Kako se na planetu počinje buditi nova svijest, sve je manje ljudi koje treba protresti da bi se probudili. Dobrovoljno prihvaćaju proces buđenja dok su još zaokupljeni vanjskim ciklusom rasta i širenja. Kad ego više ne dominira tim procesom, duhovna će dimenzija izići u svijet kroz vanjsko kretanje - kroz misao, riječ, djelo, stvaranje - podjednako snažno kao i kroz povratno kretanje - kroz tišinu, Postojanje i rastvaranje oblika.

Ego je sve dosad iskrivljavao i iskorištavao ljudsku inteligenciju, koja je tek sićušan djelić univerzalne inteligencije. Za mene je to »inte­ligencija u službi ludila«. Za rascjepljivanje atoma potrebna je velika inteligencija. Korištenje te inteligencije za izradu i gomilanje atomskih bombi pravo je ludilo, i l i je u najboljem slučaju krajnje neinteligentne Glupost je relativno bezopasna, ali inteligentna glupost iznimno je opasna. Ta inteligentna glupost ugrožava opstanak ljudi kao vrste, za što bismo mogli pronaći bezbroj očiglednih primjera.

Kad nije oslabljena pogrešnim djelovanjem ega, naša inteligencija se posve usklađuje s vanjskim ciklusom univerzalne inteligencije i njezinim porivom stvaranja. Postajemo svjesni sudionici u stvaranju oblika. To ne stvaramo mi, nego univerzalna inteligencija koja stvara kroz nas. Ne poistovjećujemo se s onim što stvaramo i stoga se nećemo izgubiti u tome što radimo. Otkrivamo da čin stvaranja može uključi­vati energiju najvišeg intenziteta, ali da to nije ni »naporan posao« niti izaziva stres. Moramo razumjeti razliku između stresa i intenziteta. Naporan trud i l i stres znak su da se ego vratio, kao što su i negativne reakcije na usputne prepreke.

Snaga koja se krije u pozadini želja našega ega stvara »neprijatelje«, odnosno, reakciju u obliku suprotstavljene, podjednako jake sile. Što je ego jači, to je jači i osjećaj razdvojenosti među ljudima. Jedina djela koja ne izazivaju suprotne reakcije su ona čiji je cilj dobrobit svih. One obuhvaćaju sve i nikoga ne isključuju. Združuju, a ne razdvajaju. Ne činimo ih po »svojoj« želji, nego za čitavo čovječanstvo, niti za »moju« religiju, nego nam je cilj buđenje svijesti kod svih ljudskih bića, ne samo za »našu« vrstu, nego za sva osjetilna bića i sveukupnu prirodu.

Također otkrivamo da je djelovanje, iako prijeko potrebno, u oči­tovanju naše vanjske stvarnosti tek drugorazredni čimbenik. Glavni čimbenik u stvaranju jest svijest. Bez obzira na to koliko smo aktivni, koliko nastojimo, naše stanje svijesti stvara naš svijet, a ako na toj unu­tarnjoj razini nema nikakvih promjena, nikakvo djelovanje ništa neće moći promijeniti. Samo bismo uvijek iznova ponovno stvarali tek nešto drukčije verzije istoga svijeta, svijeta koji je vanjski odraz ega.

N o v a Z e m l j a 167

Svijest Svijest je već svjesna. Neočitovana je i vječna. Svemir, pak, tek postupno postaje svjestan. Sama svijest je bezvremena i stoga ne evoluira. Nikada nije rođena i ne umire. Kad svijest postane očitovani svemir, čini se kao da je podvrgnuta vremenu i da prolazi kroz evolucijski proces. Nijedan ljudski um nije u stanju potpuno shvatiti razloge toga procesa. No, možemo ga nazrijeti u sebi i svjesno sudjelovati u njemu.

Svijest je inteligencija, organizacijsko načelo u temelju nastanka oblika. Svijest milijunima godina priprema oblike kako bi se kroz njih mogla izraziti u očitovanome.

Iako bismo neočitovano carstvo čiste svijesti mogli smatrati drugom dimenzijom, ono nije odvojeno od dimenzije oblika. Oblik i bezoblično međusobno se prožimaju. Neočitovano utječe u ovu dimenziju kao svijest, unutarnji prostor, prisutnost. Kako to čini? Kroz ljudski oblik koji postaje svjestan i tako ispunjava svoju sudbinu. Ljudski je oblik stvoren za ovu uzvišeniju svrhu, a milijuni drugih oblika pripremili su tlo za taj čin.

Svijest se utjelovljuje u očitovanoj dimenziji, odnosno, postaje oblik. Kad se to dogodi, ulazi u stanje nalik snu. Inteligencija sanja, ali svijest više nije svjesna sebe. Gubi se u obliku i poistovjećuje se s njim. To bismo mogli opisati kao spuštanje božanskog u materiju. Na tom stupnju evolu­cije svemira sveukupno vanjsko kretanje odvija se u tom snolikom stanju. Bljeskovi buđenja događaju se samo u trenutku rastvaranja individualnog oblika, odnosno u trenutku smrti. Tada počinje novo utjelovljenje, novo poistovjećivanje s oblikom, novi individualni san koji je dio kolektivnog sna. Kad lav razdere tijelo zebre, svijest utjelovljena u obliku zebre odvaja se od oblika koji se rastvara i nakratko postaje svjesna svoje istinske, besmrtne prirode svijesti, a već sljedećeg trenutka ponovno zapada u san i utjelovljuje se u drugom obliku. Kad lav ostari i više ne može loviti, dok udiše posljednji dah, ponovno dolazi do iznimno kratkog bljeska buđenja, nakon kojega slijedi još jedan san oblika.

Na našem planetu ljudski ego predstavlja posljednji stupanj univer­zalnog sna, poistovjećivanje svijesti s oblikom. Bio je to neizostavan stupanj u evoluciji svijesti.

Ljudski mozak predstavlja visoko diferencirani oblik kroz koji svi­jest ulazi u ovu dimenziju. Sadrži otprilike stotinu milijardi živčanih stanica (neurona), a toliko otprilike ima i zvijezda u našoj galaksiji, koju možemo smatrati makrokozmičkim mozgom. Mozak ne stvara svijest, nego je svijest stvorila mozak, najsloženiji fizički oblik na Zemlji,

168 N O V A Z E M L J A

kako bi se kroz njega izrazila. Kad je mozak ozlijeđen, ne znači da ste izgubili svijest. To znači da svijest više ne može koristiti taj oblik kako bi zakoračila u ovu dimenziju. Svijest ne možete izgubiti jer je ona, zapravo, ono tko vi jeste. Možete izgubiti samo ono što imate, ali ne možete izgubiti ono što jeste.

Probuđeno djelovanje Probuđeno djelovanje vanjski je vid sljedećeg stupnja u evoluciji svije­sti na našem planetu. Što se više približavamo kraju našeg sadašnjeg evolucijskog stupnja, to ego postaje nefunkcionalniji, na isti način na koji gusjenica postaje nefunkcionalna neposredno prije nego što se preobrazi u leptira. No, dok se stara svijest rastvara, nova se budi.

Nalazimo se usred značajnog događaja u evoluciji ljudske svijesti, ali o tome nitko neće govoriti u večernjim vijestima. Na našem planetu, a istodobno možda i u mnogim drugim mjestima naše galaksije pa i izvan nje, svijest se budi iz sna o obliku. To ne znači da će se svi oblici (čitav svijet) rastvoriti, iako će nekoliko gotovo sigurno doživjeti tu sudbinu. To znači da svijest sada počinje stvarati oblik ne zaboravljajući sebe u njemu. Može ostati svjesna sebe čak i u trenutku dok stvara i proživljava oblik. Zašto i dalje stvara i doživljava oblik? Zbog uživanja u njemu. Kako svijest uživa u tome? Kroz probuđena ljudska bića koja su spoznala smisao probuđenog djelovanja.

Probuđeno djelovanje usklađivanje je vaše vanjske svrhe - onoga što radite - s unutarnjom svrhom, a to je buđenje i budno stanje. Kroz probuđeno djelovanje stapate se s vanjskom svrhom svemira. Svijest kroz vas utječe u ovaj svijet. Utječe u vaše misli i nadahnjuje ih. Utječe u ono što radite te vodi vaše djelovanje i daje mu snagu.

Način na koji djelujete, a ne ono što radite, određuje ispunjavate li svoju sudbinu. Taj način vašega djelovanja određuje stanje vaše svijesti.

Kad glavna svrha zbog koje radite ono što radite postane samo djelovanje, i l i bolje rečeno, struja svijesti koja utječe u ono što radite, dolazi i do preokreta u prioritetima. Struja svijesti određuje kvalitetu učinjenog. Drugim riječima, u bilo kojoj situaciji i u bilo kojem poslu stanje vaše svijesti najvažniji je čimbenik, a situacija i ono što radite postaju od sekundarnog značenja. »Budući« uspjeh ovisi o svijesti iz koje izvire djelovanje i neodvojiv je od nje. To može biti i l i reaktivna sila ega i l i budna pažnja probuđene svijesti. Svako uistinu uspješno djelovanje proizlazi iz polja budne pažnje, a ne iz ega i uvjetovanog, nesvjesnog razmišljanja.

N o v a Z e m l j a 169

Tri obrasca probuđenog djelovanja Postoje tri načina na koje svijest može ući u vaše djelovanje, a time i u ovaj svijet. Postoje tri obrasca po kojima svoj život možete uskladiti sa stvaralačkom moći svemira. Obrazac se odnosi na temeljnu energetsku frekvenciju koja utječe u ono što radite i povezuje vaša djela s probu­đenom svijesti koja se pojavljuje u ovome svijetu. Ono što radite bit će nefunkcionalno i pripadat će egu ako ne izrasta iz jednog od ova tri obrasca. Oni se mogu mijenjati tijekom dana, iako jedan od njih može prevladavati tijekom nekog stupnja vašega života. Svaki je obrazac prikladan za određene situacije.

Obrasci probuđenog djelovanja su prihvaćanje, uživanje i oduševlje­nje. Svaki predstavlja određenu vibracijsku frekvenciju svijesti. Trebali biste biti pažljivi kako biste se pobrinuli da jedan od njih djeluje kad god se nečim bavite, od najjednostavnijih do najsloženijih poslova. Ako niste u stanju prihvaćanja, uživanja i l i oduševljenja, pažljivo razmotrite situaciju i otkrit ćete da stvarate patnju i za sebe i za druge.

Prihvaćanje Kad god ne možete uživati u djelovanju, možete barem prihvatiti da morate obaviti neki posao. Prihvaćanje kaže: ova situacija i ovaj trenu­tak od mene to zahtijevaju pa ću to dobrovoljno i napraviti. Već smo nadugačko govorili o važnosti unutarnjeg prihvaćanja onoga što se događa, a prihvaćanje onoga što morate napraviti samo je drugi vid toga. Primjerice, vjerojatno nećete moći uživati dok mijenjate automobilsku gumu usred noći daleko od svijeta, dok vam se kiša slijeva za vrat, a pogotovo nećete biti oduševljeni tim poslom, ali možete ga prihvatiti. A k o neko djelovanje obavljate u stanju prihvaćanja, to znači da ste pomireni s onim što radite. Taj mir je profinjena energetska vibracija koja utječe u ono što radite. Površno gledano, prihvaćanje izgleda poput pasivnog stanja, ali zapravo je aktivno i stvaralačko, jer u ovaj svijet unosi nešto posve novo. Taj mir, profinjena energetska vibracija, zapravo je svijest, a u ovaj svijet, između ostaloga, ulazi i djelovanjem kojemu ste se predali. Prihvaćanje je jedan vid takvoga djelovanja.

Ako ne možete ni uživati u djelovanju niti ga prihvatiti, zaustavite se. Inače ne možete preuzeti odgovornost za ono jedino za što uopće i možete biti odgovorni, za ono jedino što je uistinu važno: vaše stanje svijesti. A ako ne preuzimate odgovornost za stanje svoje svijesti, tada ne preuzimate odgovornost ni za vlastiti život.

170 N O V A Z E M L J A

Uživanje M i r koji izvire iz predavanja djelovanju preobražava se u osjećaj živah-nosti kad uistinu uživate u onome što radite. Uživanje je drugi obrazac probuđenog djelovanja. Na novoj Zemlji uživanje će zamijeniti želju kao pokretačku silu koja ljude potiče na djelovanje. Želja izrasta iz zablude ega da ste odvojeni djelić koji uopće nije povezan s moći skrivenom u temelju svega stvaranja. Uživajući, povezujete se sa samom tom uni­verzalnom, stvaralačkom moći.

Kad sadašnji trenutak, umjesto prošlosti i budućnosti, postane žarišna točka vašega života, sposobnost uživanja u onome što radite -i u kvaliteti vlastitoga života - uvelike raste. Radost je dinamički vid Postojanja. Kad stvaralačka moć svemira postane svjesna sebe, očituje se kao radost. Ne morate čekati da vam se dogodi nešto »značajno« kako biste naposljetku mogli uživati u onome što radite. U radosti ima više smisla nego što će vam ikada biti potrebno. Sindrom »čekanja da počnem živjeti« jedna je od najčešćih zabluda nesvjesnog stanja. Ako možete uživati u onome što već sada radite, umjesto da čekate da se nešto promijeni kako biste mogli početi uživati u radu, mnogo je veća vjerojatnost da će vam se život početi širiti i mijenjati nabolje.

Ne tražite od uma dopuštenje da uživate u onome što radite. Dobit ćete samo mnoštvo razloga zbog kojih u tome ne možete uživati. »Ne sada«, reći će um. »Zar ne vidiš da sam zauzet? Nemam vremena. Možda bih sutra mogao početi uživati.« No, ako ne počnete uživati u onome što sada radite, »sutra« nikada ne stiže.

Kad kažete da uživate u nekom radu, to je zapravo pogrešno. Čini se kao da radost izvire iz onoga što radite, ali nije tako. Radost ne izvire iz onoga što radite, nego se iz dubine vaše duše ulijeva u ono što radite, a tako i u ovaj svijet. Pogrešna pretpostavka da radost proizlazi iz onoga što radite posve je prirodna, ali je i opasna, jer stvara uvjerenje da radost možete dobiti iz nečega drugoga, kao što je neko djelovanje i l i predmet. Tada od svijeta tražite da vam pruži radost i sreću. No, svijet to ne može učiniti. Zbog toga mnogi ljudi žive u stanju neprestane frustracije. Svijet im ne pruža ono što bi, prema njihovu mišljenju, trebao.

Kakav je, dakle, odnos između onoga što radite i stanja radosti? Uživat ćete u svakoj aktivnosti ako ste potpuno prisutni, ako vam to djelovanje nije samo sredstvo za ostvarenje nekog cilja. Vi zapravo ne uživate u djelovanju, nego u dubokom osjećaju životnosti koji se u njega ulijeva. Ta je životnost ono što vi jeste. Kad uživate u nekom djelovanju, vi zapravo proživljavate radost Postojanja u njezinu dinamičnom vidu.

N o v a Z e m l j a

Zbog toga vas sve ono u čemu uživate povezuje sa snagom skrivenom iza sveukupnoga stvaranja.

Evo duhovne metode koja će u vaš život unijeti osnaženje i stvaralačko širenje. Napravite popis od nekoliko svakodnevnih rutinskih aktivnosti. Uključite i aktivnosti koje smatrate nezanimljivim, dosadnim, zamor­nim, koje vas razdražuju i l i stvaraju stres. No, nemojte navesti nijedno djelovanje koje mrzite. Takvo djelovanje pripada obrascu prihvaćanja i l i prekida rada. Popis može uključivati odlazak i povratak s posla, kupnju namirnica, pranje rublja i l i bilo koji drugi svakodnevni zadatak koji vam je zamoran i l i stresan. Kad god se bavite tim aktivnostima pretvorite ih u sredstvo buđenja pažnje. Budite apsolutno prisutni u onome što radite i osjetite budnu, živahnu tišinu u pozadini aktivnosti. Uskoro ćete otkriti da u takvom stanju povišene svijesti počinjete uživati u stresnim, zamor­nim i l i razdražujućim zadacima. Točnije rečeno, vi zapravo ne uživate u vanjskom djelovanju, nego u unutarnjoj dimenziji svijesti koja se pretače u djelovanje. Tako otkrivate radost Postojanja u onome što radite. Ako imate osjećaj da vam je život besmislen, previše stresan i l i zamoran, to je stoga što u svoj život još niste unijeli dimenziju Postojanja. Svjesnost onoga što radite još nije postala vaš glavni cilj.

Nova se Zemlja stvara dok sve više ljudi otkriva da je njihova glavna svrha u životu unijeti svjetlost svijesti u ovaj svijet pa zbog toga svako svoje djelovanje koriste kao sredstvo za buđenje svijesti.

Radost Postojanja radost je svjesnosti. Probuđena svijest tada preuzima uzde od ega i počinje upravljati

vašim životom. Kad aktivnost kojom se već duže bavite dobiva snagu od svijesti, mogli biste otkriti da se sama od sebe počinje širiti u nešto mnogo obuhvatnije.

Neki ljudi koji svojim stvaralačkim djelovanjem obogaćuju živote mnoštva drugih jednostavno rade ono u čemu najviše uživaju, ne želeći nešto postići i l i postati nešto drugo. To bi se moglo odnositi na glazbe­nike, umjetnike, pisce, znanstvenike, učitelje i l i graditelje. Takvi bi ljudi mogli stvoriti nova društvena i l i poslovna ustrojstva (prosvijetljeno poslovanje). Njihova sfera utjecaja ponekad godinama ostaje posve uska, a tada postupno i l i naglo val stvaralačkog osnaženja prožme ono što rade i njihova se aktivnost proširi daleko izvan njihovih očekivanja te dopire do srca bezbrojnih ljudi. Ne samo što uživaju u svom djelovanju, nego im je djelovanje ispunjeno i snagom, a nju prati stvaralaštvo daleko obuhvatnije od onoga koje bi moglo postići obično ljudsko biće.

No, nemojte dopustiti da vam uspjeh udari u glavu, jer u njemu bi se mogao skrivati ostatak ega. Vi ste i dalje obično ljudsko biće.

172 N O V A Z E M L J A

Iznimno je ono što kroz vas ulazi u ovaj svijet. Ta bit zajednička je svim ljudima. Hafiz, perzijski pjesnik i sufistički učitelj iz 14. stoljeća krasno je izrazio tu istinu: »Rupica sam frule kojom teče Kristov dah. Poslušaj tu glazbu«.1

Entuzijazam Postoji i drukčiji način stvaralačkog očitovanja za one koji su odani unutarnjoj svrsi buđenja. Jednoga dana nenadano shvate i svoju vanjsku svrhu. Dozive uzvišenu viziju cilja i otada rade na njegovu ostvarenju. Njihov cilj i l i vizija najčešće su na neki način povezani s onim što već rade i u čemu već uživaju. Iz toga izvire treći obrazac probuđenog djelovanja: oduševljenje.

Oduševljenje znači da osjećate dubok užitak u onome što radite, ali uz to postoji i element cilja i l i vizije koje želite ostvariti. Kad uživanju u onome što radite dodate i cilj, mijenja se energetsko polje i l i vibracijska frekvencija. Užitak je sada obogaćen određenim stupnjem strukturalne napetosti i stoga se pretvara u oduševljenje. Na vrhuncu stvaralačkog djelovanja potaknutog oduševljenjem u svemu što radite bit će izniman intenzitet i energija. Osjećat ćete se poput strijele koja leti prema cilju i uživat ćete u tome.

Promatraču sa strane moglo bi se činiti da ste pod stresom, ali snaga oduševljenja nema nikakve veze sa stresom. Pod stresom ste kad više želite stići na cilj nego raditi ono što radite. Ravnoteža između užitka i strukturalne napetosti tada više ne postoji, jer napetost prevladava. Ako se pojavi stres, to je najčešće znak da se ego vratio te ste se odvojili od stvaralačke moći svemira. Umjesto nje ste u vlasti sile i napetosti želja koje osjeća ego, stoga se morate boriti i »naporno raditi« da biste uspjeli. Stres uvijek smanjuje i kvalitetu i učinkovitost vašega djelovanja. Također postoji snažna povezanost između stresa i negativnih emocija, kao što su tjeskoba i bijes. Takve su emocije pravi otrov za tijelo, a danas ih se smatra jednim od glavnih uzroka takozvanih degenerativnih bolesti, kao što su rak i srčana oboljenja.

Oduševljenje, za razliku od stresa, posjeduje visoku energetsku frekvenciju i tako je u skladu sa stvaralačkom moći svemira. Zbog toga je Ralph Waldo Emerson rekao: »Nijedno uzvišeno djelo nitko nikada nije postigao bez oduševljenja«.2 Riječ entuzijazam potječe od starogrčkih riječi en i theos, Bog. Srodna riječ enthousiazein znači »biti opsjednut Bogom«. Kad ste u stanju oduševljenja, otkrit ćete da ne morate sve napraviti sami. Zapravo, sami ne možete napraviti ništa

N o v a Z e m l j a 173

značajno. Trajno oduševljenje donosi val stvaralačke energije, a vi se samo trebate prepustiti.

Oduševljenje unosi golemu snagu u sve što radite, stoga će svi oni koji nemaju pristupa toj moći s divljenjem gledati na vaša dostignuća, izjednačavajući ih s onim tko vi jeste. Vama je, pak, poznata istina o kojoj je govorio Isus rekavši: »Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti«.3

Za razliku od želja ega, koje stvaraju opoziciju u neizravnom omjeru prema intenzitetu svojih želja, oduševljenje se nikada ničemu ne suprotstavlja. Nije sklono sukobima. Oduševljena aktivnost ne stvara ni pobjednike ni pobijeđene. Temelji se na obuhvaćanju drugih, a ne na isključivanju. Ne mora iskorištavati ljude i manipulirati njima, jer je utjelovljena moć stvaranja, stoga ne mora uzimati energiju iz nekog drugog, sekundarnog izvora. Želje ega uvijek pokušavaju uzeti oblik nekoga i l i nečega, a oduševljenje daje od vlastita preobilja. Kad se odu­ševljenje susretne s preprekama u obliku neprijateljskih situacija i l i ljudi koji ne žele surađivati, nikada ne napada, nego ih zaobilazi, popušta i l i prihvaća i tako suprotstavljenu energiju preobražava u korisnu, a neprijatelja u prijatelja.

Oduševljenje i ego ne mogu postojati zajedno. Jedno podrazumijeva odsutnost drugoga. Oduševljenje zna kamo se uputilo, ali je istodobno duboko sjedinjeno sa sadašnjim trenutkom, izvorom svoje živahnosti, svoje radosti i svoje moći. Ono ništa ne »želi«, jer mu ništa ne nedostaje. Sjedinjeno je sa životom i bez obzira na to koliko su djela nadahnuta odu­ševljenjem dinamična, u njima se nećete izgubiti. U središtu takvih djela uvijek ostaje smiren, ali intenzivno živ prostor, jezgra spokojstva usred aktivnosti koja je istodobno izvor svega, a ništa na nju nema utjecaja.

Kroz oduševljenje ulazite u potpun sklad s vanjskim stvaralačkim načelom svemira, ali ne poistovjećujući se sa stvorenim, odnosno, oslo­bođeni ega. Kad ne postoji poistovjećenost, nema ni vezanosti, koja je jedan od velikih izvora patnje. Jednom kad se val stvaralačke energije povuče, strukturalna napetost ponovno se smanjuje, ali ostaje radost koju osjećate u onome što radite. Nitko ne može neprestano živjeti u stanju oduševljenja. Novi val stvaralačke energije može se ponovno javiti poslije i obnoviti vaše oduševljenje.

Kad nastupi povratno kretanje prema rastvaranju oblika, odušev­ljenje vam više nije ni od kakve koristi. Ono pripada vanjskom ciklusu života. S povratnim kretanjem, putovanjem kući, možete se uskladiti samo predavanjem.

Ukratko ćemo ponoviti: užitak u onome što radite, udružen sa ciljem i l i vizijom koje želite ostvariti, pretvara se u oduševljenje. Čak i ako

174 N O V A Z E M L J A

imate cilj, ono što radite u sadašnjem trenutku treba ostati žarišna točka vaše pažnje, inače više nećete biti usklađeni s univerzalnom svrhom. Pripazite da vam vizija i l i cilj ne postanu napuhana slika vlastite osob­nosti, odnosno prikriven oblik ega, kao što je želja da postanete filmska zvijezda, čuveni pisac i l i bogat poduzetnik. Također pripazite da vam cilj ne bude posjedovanje ovoga i l i onoga, kao što je vila pokraj mora, vlastita tvrtka i l i deset milijuna dolara u banci. Uvećana slika vlastite osobnosti i l i vizija kako imate ovo i l i ono predstavljaju statične ciljeve koji vam stoga ne pružaju snagu. Neka vam ciljevi budu dinamični, odnosno, neka su usmjereni prema nekoj aktivnosti kojom se bavite i kroz koju se povezujete s drugim ljudskim bićima, kao i sa cjelinom. Nemojte sebe zamišljati kao čuvenu glumicu i pisca, nego zamišljajte kako svojim radom nadahnjujete bezbrojne ljude i obogaćujete im život. Osjetite kako to djelovanje obogaćuje i l i produbljuje ne samo vaš život, nego i život drugih ljudi. Zamišljajte sebe kao kanal kroz koji energija neočitovanog Izvora sveukupnog života teče na dobrobit svih.

To podrazumijeva da su vaš cilj i l i vizija tada već stvarnost u vašoj nutrini, na razini uma i osjećaja. Oduševljenje je moć koja mentalni nacrt prenosi u fizičku dimenziju. Tu je riječ o stvaralačkoj upotrebi uma, i stoga u tome procesu ne postoje želje. Ne možete ostvariti ono što želite, nego samo ono što već imate. Ono što želite možete ostva­riti napornim radom i stresom, ali to nije način djelovanja na novoj Zemlji. Isus nam je dao ključ za stvaralačku upotrebu uma i za svjesno ostvarenje oblika rekavši: »Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili , i bit će vam«.4

Čuvari frekvencije Vanjsko kretanje prema obliku ne izražava se kod svih ljudi s jedna­kom snagom. Neki osjećaju snažan poriv da grade, stvaraju, djeluju, postignu nešto, ostave trag u svijetu. Ako nisu svjesni, njihov će ego, dakako, preuzeti stvari u svoje ruke i za vlastite svrhe iskoristiti energiju vanjskoga ciklusa. No, to uvelike smanjuje protok stvaralačke energije koja im je na raspolaganju i takvi se ljudi sve više moraju oslanjati na »nastojanje« kako bi dobili što žele. Ako su svjesni, ljudi u kojima je snažno vanjsko kretanje bit će iznimno kreativni. Drugi, nakon prirod­nog širenja tijekom procesa rasta, vode naizgled ni po čemu poseban, pasivan i relativno miran život.

Po prirodi su više okrenuti vlastitoj nutrini i za njih je vanjsko kre­tanje u obliku minimalno. Radije bi se vratili kući nego izišli u društvo. Ne osjećaju želju da se ozbiljnije uključe u društvo i l i promijene svijet.

N o v a Z e m l j a 175

Ako i imaju ambicije, najčešće samo pronađu posao koji im pruža određeni stupanj neovisnosti. Nekima je teško uklopiti se u ovaj svijet. Neki imaju sreće i uspijevaju pronaći zaštićeno mjesto na kojemu mogu voditi relativno smiren život, posao koji im pruža redoviti prihod i l i vlastiti mali posao. Neke možda privlači život u duhovnoj zajednici i l i samostanu. Drugi su možda otpadnici i žive na rubovima društva s kojim ne osjećaju gotovo nikakvu povezanost. Neki se ljudi okrenu drogi, jer im je život u ovome svijetu previše bolan. Neki naposljetku postaju iscjelitelji i l i duhovni učitelji, odnosno učitelji Postojanja.

U proteklim razdobljima njih bi vjerojatno zvali kontemplativcima. Čini se da za njih nema mjesta u našoj suvremenoj civilizaciji. No, rijekom stvaranja nove Zemlje njihova je uloga podjednako važna kao i uloga stvoritelja, djelatnika, reformatora. Funkcija im je usidriti frekvenciju nove svijesti na ovom planetu. Nazivam ih čuvarima frekvencije.

Uloga im je stvarati svijest kroz aktivnosti svakodnevnog života, kroz odnose s drugima, ali i »samim svojim postojanjem«.

Oni na taj način naizgled beznačajnim stvarima pružaju duboko značenje. Zadatak im je u ovaj svijet unijeti prostranu tišinu tako što su apsolutno prisutni u svemu što rade. Njihov je rad ispunjen svije­šću, a time i kvalitetom, čak i kad je riječ o najjednostavnijem zadatku. Svrha im je da sve obavljaju sa svetošću. Budući da je svako ljudsko biće integralni dio kolektivne ljudske svijesti, na svijet utječu mnogo jače nego što je vidljivo na površini njihova života.

Nova Zemlja nije utopija Je li zamisao o novoj Zemlji tek još jedna utopijska vizija? Uopće nije tako. Sve utopijske vizije imaju nešto zajedničko: mentalnu projekciju nekog budućeg vremena kad će sve biti dobro, kad ćemo svi biti spa­šeni, kad će zavladati mir i sklad te će se svi naši problemi okončati. Mnogo je takvih utopijskih vizija. Neke su završile razočaranjem, a neke katastrofom.

U jezgri svih utopijskih vizija skriva se jedna od glavnih struktu­ralnih nefunkcionalnosti stare svijesti: traženje spasa u budućnosti. Budućnost posjeduje egzistenciju samo kao misaoni oblik u vašem umu, stoga kad u budućnosti tražite spas, nesvjesno se okrećete vlastitome umu. Zarobljeni ste u obliku, a to je ego.

»Potom opazih novo nebo i novu Zemlju«,5 piše biblijski prorok. Temelj nove Zemlje novo je nebo, probuđena svijest. Zemlja, vanjska stvarnost, samo je njegov vanjski odraz. Izranjanje novoga neba, a time

176 N O V A Z E M L J A

i nove Zemlje, nisu budući događaji koji će nas osloboditi. Ništa nas neće osloboditi u budućnosti, jer nas osloboditi može samo sadašnji trenutak. Ta spoznaja predstavlja buđenje. Buđenje kao budući događaj nema nikakva smisla, jer je buđenje spoznaja Prisutnosti. Stoga novo nebo, probuđena svijest, nije nekakvo buduće stanje koje trebamo dosegnuti. Novo nebo i nova Zemlja izranjaju u vama ovoga trenutka, a ako ne izranjaju ovoga trenutka, tada nisu ništa do puke misli u vašoj glavi i stoga se uopće ne pojavljuju. Što je Isus rekao svojim učenicima? »Kraljevstvo je Božje među vama.«6

U propovijedi na gori Isus je iznio predviđanje koje ni do danas gotovo nitko nije shvatio. Rekao je: »Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju«.7

U modernim verzijama Biblije »krotki« se prevode kao ponizni. Tko su krotki i l i ponizni i što to znači da će oni baštiniti zemlju?

Krotki su ljudi oslobođeni ega. To su oni koji su spoznali svoju bitnu, istinsku prirodu, odnosno svijest, i tu bit prepoznali u svima »drugima«, u svim životnim oblicima. Oni žive u stanju predavanja i stoga osjećaju jedinstvo sa cjelinom i Izvorom. Oni utjelovljuju probuđenu svijest koja mijenja sve vidove života na našoj planeti, uključujući i prirodu, jer se život na Zemlji ne može odvojiti od ljudske svijesti koja ga opaža i stupa u odnos s njim. To je smisao rečenice da će krotki baštiniti zemlju.

Na ovom planetu pojavljuje se nova vrsta. Upravo se sada budi, a i vi joj pripadate!

Bilješke

Prvo poglavlje

1 Otkrivenje 21:1, i Izaija 65:17

Drugo poglavlje

1 Evanđelje po Mateju 5:3 2 Poslanica Filipljanima 4:7

Treće poglavlje

1 Evanđelje po Luki 6:41 2 Evanđelje po Ivanu 14:6 3 Halevi, Yossie K., »Introspective as a Prerequisite for Peace«, New

York Times, September 7, 2002. 4 U. S. Department of Justice, Bureau of Justice Statistics, Prison stati-

stics, June, 2004. 5 Einstein, Albert, Mein Weltbild, 25th Edition (Frankfurt: Ullstein

Verlag, 1993), 42. Preveo Eckhart Tolle

Četvrto poglavlje

1 Shakespeare, William, Macbeth: Signet Classic Edition (New York: New American Library). Uredio Sylvan Barnet.

2 Shakespeare, William, Hamlet. Signet Classic Edition (New York: New American Library). Uredio Sylvan Barnet.

Šesto poglavlje

1 Evanđelje po Mateju 5:48

Sedmo poglavlje

1 Evanđelje po Luki 6:38 2 Evanđelje po Marku 4:25 3 Prva poslanica Korinćanima 3:19

178 N O V A Z E M L J A

4 Tzu, Lao Tao Te Ching, poglavlje 28 5 Ibid., 22. poglavlje 6 Evanđelje po Luki 14:10-11 7 Kena Upanishad

Osmo poglavlje

1 Propovjednik 1:8 2 A Course in Miracles, Workbook, Part I, Lesson 5 (California: Foundation

for Inner Peace, Glen Allen, 1990), 9. 3 Evanđelje po Luki 17:20-21 4 Nietzsche, Friedrich, Thus Spoke Zarathustra: A Book for All and

None (New York: Viking, 1954), 288. 5 Knjiga Postanka 2:7.

Deveto poglavlje

1 Evanđelje po Ivanu 5:30, i Evanđelje po Ivanu 14:10. 2 Evanđelje po Mateju 6:28-29.

Deseto poglavlje

1 Hafiz, The Gift (New York: Penguin, Arkana, 1999). Preveo Daniel Ladinsky

2 Emerson, Ralph Waldo, »Circles« in Ralph Waldo Emerson: Selected Essays, Lectures, and Poems (New York: Bantam Classics).

3 Evanđelje po Ivanu 5:30. 4 Evanđelje po Marku 11:24. 5 Knjiga Otkrivenja 21:1. 6 Evanđelje po Luki 17:21. 7 Evanđelje po Mateju 5:5.

O piscu

Eckhart Tolle suvremeni je duhovni učitelj koji nije povezan ni s jednom religijom i l i tradicijom. Putem svojih djela i seminara prenosi jedno­stavnu, ali duboku poruku bezvremenom i jednostavnom jasnoćom drevnih duhovnih majstora: postoji izlaz iz patnje i put do mira. Tolle mnogo putuje i svoje učenje širi čitavim svijetom. Živi u Vancouveru, u Britanskoj Kolumbiji.