List učenika OŠ Murterski škoji, š. g. 2010./2011. Broj 18, godina 18

REPORTAŽE - RAZGOVORI - PUTOPISI - ZABAVA - ŠKOLSKA PITANJA

SLAVONIJO,ZEMLJO PLEMENITA

Rodbinskeveze

MALA ŠKOLAJEDRENJA

BICIKL:OMILJENOPROMETALO

SKOJI 2011.indd 1 2/14/11 9:51:01 PM

©KOJI2

©KOJIList uËenika O© Murterski πkoji, Murter

Adresa uredništva:

Škoji, Put škole 8

Telefon i telefaks:

022 435-260

Izdavač:

OŠ Murterski škoji

Za izdavača:

Zdenka Ježina, ravnateljica

Glavni urednik:

Darko Juraga, 8.r.

Odgovorni urednici:

Anita Vrkić, prof.

Edo Juraga, prof.

Lektor:

Anita Vrkić, prof.

Fotografije:

Uredništvo i Edo Juraga, prof.

Računalna obrada:

Uredništvo i učiteljica Matija Kapov

Uredništvo:

Tanja Skračić, prof.

Jelena Ćaleta, prof.

Bernarda Turčinov, 8.r.

Andrej Markov, 8.r.

Romana Ježina, 6.r.

Judita Lucija Šikić, 5.r.

Mirta Jerat, 5.r..

Oblikovanje i grafička priprema:

Vinko Baković

Tisak:

Tisak Malenica, Šibenik

Naklada:

200 primjeraka

SADRÆAJRiječ urednika ...............................................................................................................2

Čestitamo .....................................................................................................................3

Susreti .........................................................................................................................4

Na dječjem dlanu ..........................................................................................................5

Kod nas ........................................................................................................................6

Prigodnice ....................................................................................................................7

Dječje ruke ...................................................................................................................8

U tradiciji ......................................................................................................................9

Rodbinske veze ...........................................................................................................10

Školske veze ...............................................................................................................12

Murtersko blago ..........................................................................................................14

Eko-Eko......................................................................................................................16

Dođoh, vidjeh ..............................................................................................................18

Istraživači(ce) ..............................................................................................................20

Ponos Murtera ............................................................................................................22

Lijepo je biti ................................................................................................................24

Dani djetinjstva ...........................................................................................................25

Iz čitaonice .................................................................................................................26

Nevere i bonace ..........................................................................................................28

Pjevajmo zajedno ........................................................................................................29

Glazbena duša ............................................................................................................30

Sport ..........................................................................................................................31

Zabavne stranice ........................................................................................................32

Dobrodošli!R I J E Č U R E D N I K A

Dragi naši čitatelji!Dobro nam došli na stranice vaših i naših Škoja. U uredništvu lista bilježimo povratak naše stare odgovorne urednice učiteljice Anite, a bivšoj urednici učiteljici Sanji se od srca zahvaljujemo što su pod njezinim vod-stvom Škoji bili među 20 odabranih listova na prošlogodišnjem Lidranu. Mene je, kao

“najstarijeg“ i “najozbiljnijeg“ novinara, pripala čast glavnog urednika. Škoji su plod našeg truda i rada. Naš školski list ove godine slavi 18. godinu postojanja. Za vas smo pripremili puno zanimljivih sadržaja. Govorit ćemo vam o ekskurziji, murterskim herojima, nadimcima, glazbi, našim “dragim“ učiteljima, tetama i ujacima među nama. Stoga ne oklijevajte već se prepustite zanimljivostima našeg stvaranja.

Vaš Darko Juraga,glavni urednik

SKOJI 2011.indd 2 2/14/11 9:51:02 PM

©KOJI3

Čestitamo

Odrastamo uz brojke. Ustajemo u točno određenu brojku, odlazimo u školu po brojku, brojimo dane do vikenda, polugodišta, odabiremo životno zanimanje na osnovi zbroja. Oko nas vrte se reklame nudeći nam proizvode po povoljnim brojkama.Ali mi nećemo pisati o takvim brojkama. Navest ćemo podatak da je školstvo u Murteru upisalo 165 zlatnih godina, a preseljenje u novu školsku zgradu prošlo 20 godina. Školom odzvanja smijeh 186 učenika praćenih budnim okom 23 učitelja. Ipak, naša najdraža novinarska brojka jest 18 jer toliko godina proslavlja naš list.18 godina pretočenih na čovjekov život znače zrelost, ozbiljnost i posjedovanje prepoznatljive osobne iskaznice. Upravo oni smjehovi znak su da će Škoji i dalje ispisivati stranice jednog odrastanja.

Uredništvo

N A Š I U S P J E S I 2 0 1 0 .Jedva se uspijemo odmaknuti od blagdanskog stola, a lica odlijepiti od moćnih i zaraznih računalnih i televizijskih ekrana, kad opet - natjecanja. “Skuliraj“ se što je moguće više, ne griješi, pazi što pišeš jer piše se kemijskom, nema brisanja… Upute su ovo mentora učenicima dobro poznata svima onima koji su barem jednom sudjelovali na nekom natjecanju. Svake godine pitanja se čine sve teža i kao da se netko “tamo gore“ trudi naše glave još više opteretiti, a s druge strane svi samo govore o rasterećenju učenika. Hej! Nisu li pritom zaboravili i na stres?! Nije lako, nije lako - reći će mnogi. Nekad je presudno znanje, a ponekad puka sreća. Zato, svima koji su sudjelovali na školskim, općinskim i županijskim natjecanjima čestitke za hrabrost, a u Škojima objav-ljujemo samo one najbolje:

* Klara Markov, Helena Skračić, Karmen Ilić, Josip Juraga - sudjelovali na županijskom natjecanju iz likovne kulture (LIK-u) čiji su radovi poslani na državno natjecanju s još 51 radom iz naše županije (voditelj Tomica Jadronja)* LIDRANO - Matija Brkić i Šime Crvelin - literarni radovi; Talita Petrović i Lea Ružanović - novinarski radovi i školski list Škoji (voditeljica Sanja Baričević)* radovi Matije Brkića i Lee Ružanović te školski list predloženi i pozvani na državni susret * Susreti Ivica Kičmanović - literarni radovi Matije Brkića, Nele Turčinov i Lucije Jurage pohvaljeni na 24. susretima Ivice Kičmanovića u Zagrebu (voditeljica Sanja Baričević)* Šime Crvelin i Filip Mudronja - sudjelovali na županijskom natjecanju iz matematike (voditelji Jasenka Pleslić i Štefan Laurić)* Janko Morosavljević - sudjelovao na županijskom natjecanju iz fizike (voditelj Boško Reljanović)* Karmen Ilić, Rea Jušić, Nikolina Mikin, Iva Šandrić - sudjelovale na vjeronaučnoj olimpijadi u Šibeniku (voditeljica č.s. Nada Grgić) * 3. mjesto na županijskom natjecanju u rukometu (voditelj Ante Fulgosi)

U BROJKAMA

l i d r a n o

2 0 1 0 .

Krajem ožujka 2010. godine u Šibeniku je održan državni susret Lidrano 2010. Osnovci i srednjoškolci iz mnogih škola Hrvatske koji su pozvani među najboljima na državnu razinu, pokazali su svoje literarno, dramsko i novinarsko umijeće izražavanja.

U pratnji mentorice Sanje Baričević našu školu predstavljali su: u kategoriji literarnih ra-dova učenik 6. razreda Matija Brkić, odnosno ja, u kategoriji novinarskih radova učenica 8. razreda Lea Ružanović koja je kao urednica predstavila i naš školski list.

U Šibeniku, gradu učenjaka, pjesnika, glumaca, pjevača, djece, sreli smo se s ostalim sudionicima u turističkom naselju Solaris, u kongresnoj dvorani Kornati i zatim u drugoj dvorani Murter. Gotovo da smo se mi s otoka Murtera osjećali kao istinski domaćini, zahvaljujući svim dobrim ljudima koji su nas sve skupa primili u miru i ljepoti tog kasnog ožujskog dana.

Samo natjecanje proteklo je kao smotra lijepog izričaja mladih, bez prosudbene komisije koja ocjenjuje najbolje stvaralaštvo. Uostalom, i ne bi bio lak zadatak komisiji odlučiti čiji je rad najbolji. Svi radovi u svim kategorijama pohvaljeni su, a sudionicima smotre podijeljene su pohvalnice među kojima nije bilo razlike, a razlike nije bilo ni među okupljenom djecom koja su svojom toplinom, zvukovima i mirisima prohladni ožujak učinila toplijim.

Matija Brkić, 7. r.

Matija Brkić - pisac u 7. razredu

SKOJI 2011.indd 3 2/14/11 9:51:03 PM

©KOJI4

Susreti

NA 24. SUSRETU IVICE KIČMANOVIĆAU lipnju 2010. godine u pratnji

učiteljice Sanje Baričević Nela Turčinov, Matija Brkić i ja sudjelovali smo na 24. susretu Ivice Kičmanovića u Zagrebu u Staroj gradskoj vijećnici. Na susret su bili pozvani učenici iz 120 škola diljem Hrvatske, ali i izvan nje zahvaljujući svojim literarnim i novinarskim radovima. Nela se predstavila radom pod naslovom “Amore na more“, Matijin rad se zvao “Djetinjstvo moga brata“, a ja sastavom “Domaća zadaća“. Susret je tradicionalno otvorio g. Stjepan Laljak, glumci su čitali naše radove, a sve glazbom uveličali Antun i Petromil Stašić. Poslije čitanja radova

U Saboru

Na Susretu Ivice Kičmanovića upriličena je novinarska radionica na kojoj su svi prisutni mo-gli postavljati pitanja piscu Hrvoju Hitrecu. Dono-simo ona najzanimljivija. Hrvoje Hitrec suvremeni je hrvatski pisac i TV-scenarist. Prema njegovu romanu “Smogovci” snimljena je TV-serija, a po romanu “Kanjon opasnih” igara i film i TV-serija. Napisao je još romane: “Ur”, “Eko Eko”, “Smogovci i strašni Bongo”, “Zbogom, Smogovci” i druge.

Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?Sve. Sve. Fizički sve.Tko su vam bili uzori?Nisam imao uzora. Možda Mark Twain kao daleki uzor. Ni prije ni sada nemam uzore, pa čak i ne čitam suvremene pisce iz straha da tko ne bi utjecao na mene.Biste li vi voljeli biti nečiji uzor?Svatko mora pronaći svoj put. Važno je savladati zanat, a ako se u tome dogodi umjetnost, onda je to čista sreća.Što vas inspirira?Život. (Braća, koje je bilo nevjerojatno puno, dobili su u mom djelu naziv Vrageci.)Ima li u vašim knjigama autobiografskih elemenata?Gotovo da i nema knjige u kojoj nema nešto autobi-ografsko, ali je to dobro raspodijeljeno.Vaše najdraže uspomene iz djetinjstva?Moj otac je ‘45. pobjegao u Ameriku, a majka je bila u Lici i Donjoj Resi. I na onoj predivnoj Mrežnici ja sam provodio ljeto. Imao sam gumeni kajak. To mi je ostala najdraža uspomena iz djetinjstva.

održala se novinarska radionica tijekom koje su sudionici mogli intervjuirati književnika Hrvoja Hitreca. Nakon susreta slijedilo je

razgledavanje Hrvatskog sabora, a potom šetnja zagrebačkim ulicama.

Lucija Juraga, 6. r.

IZ RAZGOVORA S HRVOJEM HITRECOM HTIO SAM BITI DIMNJAČARKoji je vaš hobi, strast?Pokušavam se baviti vrtlarstvom. Recimo, uzgajam francusku salatu. To još nitko nije, ali mi ne ide baš najbolje.Koji je vaš najdraži sport?Nogomet. Apsolutno nogomet. Ima u sebi nešto od antičke drame. Ne volim sportove gdje nema toliko sudara, obrata.Jeste li trenirali nogomet?Bavio sam se malo nogometom, ali ping-pongom malo jače.Pišete romane i scenarije. A poeziju?Ne pišem poeziju jer sam imao krasnog profesora Hergešića, jednog od zadnjih velikih. On je rekao da kad ste ovako klinci, 15-16 godina, pišete po-eziju, a onda oni koji imaju dara prestanu, a koji ne - nastave.Kakve filmove volite gledati?Znanstveno-fantastične, svakako, i povijesne. Ne volim previše komedije. Komedija ima malo. Za napraviti dobru komediju treba biti duhovit. Akcijski filmovi su više-manje smeće.A koji vam je film najdraži?Tko pjeva zlo ne misli.Vaš sin je redatelj i radili ste zajedno. Kakva je vaša suradnja?Imao čovjek tri sina, dva su bila pametna, a treći otišao u režisere. Dobro surađujemo. Nismo više otac-sin, nego partneri. Napisao sam scenarij po svojem romanu za njegov prvi film “Bogorodica”.Kakvu glazbu volite?Volim opere. Mama me vodila na opere.Koji je skladatelj na vas najviše utjecao?Ivan Zajc na 1. mjestu, ali i Vatroslav Lisinski. Ajde

tim redom: Zajc pa Lisinski.Koja vam je najdraža knjiga?Mogu izdvojiti Homerovu “Ilijadu”. Poslije “Gilgameša” i Homerovih djela više nije trebalo ništa napisati. Možda još koja grčka tragedija. Tamo je sve napisano.Što ste željeli postati kao dječak?Htio sam biti dimnjačar i uvijek se verao po krovovima. Počeo sam pisati s 18,19 godina. Vlado Šimenc me angažirao da pišem humorističke tekstove i slovio sam kao humorist. Ne kao Kishon. On je novinar-humorist. Humor je nešto drugo: Don Quijote, Cervantes, Hašek.Što ili tko utječe na mlade ljude?Najviše utječu mediji, ni škola, ni roditelji.Mislite li da su ekološki osviješteni kao vaši junaci?Ja se nadam da jesu.Mislite li da danas roditelji preblago odga-jaju svoju djecu, da su previše popustljivi?Ja, zapravo, ne znam. Imam tri sina. Najmlađi mi sin ima četrnaest godina. Znam kako ga odgajam - loše ga odgajam. Svaka obitelj ima svoj način. Ono što vidim je da škola više ne odgaja kako je prije odgajala. Više se ide na znanje. Pište li sada novo djelo?Čekam da bude tiskana moja knjiga. Radi se o banu Jelačiću. Shvatio sam da ljudi ne znaju ništa o Jelačiću kao privatnoj osobi pa sam pisao o njemu.Jeste li čitali naše radove i što mislite o ovakvim susretima?Ovi su susreti dobar način za pronalaženje talenata.

Nela Turčinov i Lucija Juraga, 6. r.

SKOJI 2011.indd 4 2/14/11 9:51:05 PM

©KOJI5

Na dječjem dlanuPosjet čeških osnovaca

ZAJEDNO JE LJEPŠESredinom rujna našu školu je posjetila grupa od 29 učenika Osnovne škole Bohumin-

ska iz Ostrave iz Češke zajedno s tri učiteljice Bohumilom, Verom i Klarom te sa svojim ravnateljem Radekom Pollom. Posjet našoj školi ostvaren je u sklopu projekta Po stopach slovanske vzajemnosti společne do Evropy (Putem slavenske uzajamnosti zajedno u Europu) koji je pokrenula učiteljica Bohumila prije tri godine. Učenici su u sklopu projekta prvu godinu posjetili Makarsku, a drugu godinu Petrčane. Učiteljica Bohumila je inače četiri godine radila u Osnovnoj školi Daruvar koju pohađaju učenici češke nacionalne manjine u Hrvatskoj. „Ekipu“ čeških osnovaca koji su posjetili našu školu čine najbolji učenici od 5. do 9. razreda. U Češkoj, naime, osnovna škola traje devet godina kao i u susjednoj Sloveniji. Učenici su tijekom boravka obišli školu, bili na nastavi kemije, matematike i informatike zajedno s našim učenicima te na kraju posjetili školsku knjižnicu gdje je svaki učenik dobio jedan primjerak našeg školskog lista Škoji. Na kraju je uslijedilo slikanje u holu škole zajedno s domaćinom ravnateljicom Zdenkom Ježinom.

Lucija Juraga, 6. r.

POSJET SAVJETNICA PRAVOBRANITELJICE ZA DJECUSavjetnice pravobraniteljice za djecu Branka Reić Kukoč i Ana Pezo 11. svibnja 2010.

posjetile su našu školu. Ravnateljica škole Zdenka Ježina i stručni suradnici upoznali su savjetnice s uvjetima u školi, a organiziran je i razgovor s Učeničkim vijećem koje aktivno sudjeluje u životu i radu škole. Članovi Učeničkog vijeća s ponosom su savjetnicama predstavili svoju školu i uvjete u kojima se školuju. Istakli su svoje zadovoljstvo odnosom učitelja prema njima, ponudom sadržaja slobodnih aktivnosti, prostornim uvjetima škole kao i mogućnostima njihova sudjelovanja u svim dijelovima školske zbilje. Učenici su se pohvalili i brojnim uspjesima učenika na natjecanjima. Pokazali su im svoj školski list Škoji koji je osvajao i nagrade na Lidranu.

Romana Ježina, 6. r.

NA IZLETUU SPLITU

Konačno je došla srijeda. Prije nego je zvonio sat, već sam ustao i nestrpljivo čekao polazak. Okupili smo se na Hramini, sjeli u autobus i avantura je počela. U Kaštelima smo posjetili OŠ “Bijaći“ s botaničkim vrtom. U njemu rastu biljke iz cijelog svijeta. Na putu do Splita vidjeli smo ostatke starog Solina zvanog Salona.

U Splitu je veliki kip biskupa Grgura Ninskog koji smo prema tradiciji uhvatili za palac i poželjeli želju. Posjetil i smo palaču cara Dioklecijana u kojoj se čuvaju stare narodne nošnje, oružje, novac i nakit. Od svega najviše smo se radovali posjetu Hajdukovog stadiona na Poljudu. Imali smo sreće pa smo dobili potpise nogometnih igrača. Vidjeli smo puno pehara, a jedan je bio velik koliko i ja. Na odlasku do autobusa kupili smo suvenire i uputili se kući. Zaustavili smo se u Trogiru i prošetali do Kamerlenga. Naše je putovanje završilo pjesmom i šalama u autobusu.

Karlo Troskot, 3. r.

Države u malom

SKOJI 2011.indd 5 2/14/11 9:51:07 PM

©KOJI6

Kod nas

POTRAŽITE NAS NA MREŽI!Od mjeseca rujna u školi je pokrenuta internetska stranica s

adresom www.os-murterski-skoji.skole.hr. Staranicu uređuju prof. informatike Ana Skračić i knjižničar Edo Juraga. Stranica je pokrenuta preko Carnet-a koji ovu uslugu školama pruža već 2-3 godine. Kliknite mišem i dobit ćete sve osnovne podatke o školi i smještaju škole, najvažnije događaje u školi i izvan nje ili održanim projektima u školi. Tu je i kutak za roditelje s obavijestima, a osim bontonca možete pročitati mjesečni jelovnik u školskoj kuhinji. „Pozivaju se svi zaniteresirani učenici škole da se pridruže u kreiranju web stranice. Dobrodošle su sve sugestije o temama koje ih zanimaju jer je stranica u provom redu namijenjena njima”, poručila nam je učiteljica Ana.

Bernarda Turčinov, 8. r.

P R O J E K T :A U T O B U SČ U D E S N A

Š U M AProjekt “Autobus čudesna šuma”

traje već šest godina, a u Šibensko-kninskoj županiji je bio drugi put i to u vremenu od 14 do 16. travnja 2010. Projekt je stvoren kako bi se djeca upoznala sa svojim pra-vima i obvezama kroz igru i za-bavu. Pokroviteljstvo projekta je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. U njemu sudjeluju djelatnice Šibensko-kninske županije, psiholog, socijalni radnik i pravnik. Projekt je predviđen za vrtiće i učenike od 1. do 6. razreda. Projekt se odvija na pet mjesta naše županije u Rogoznici, Primoštenu, Murteru, Pirovcu i Skradinu. Cilj projekta je obići cijelu Hrvatsku i jedan tjedan boraviti u nekoj od županija.

Klara Markov, 6. r.

NAJVOLONTERI MEĐU NAMAMatej Pleslić i Jure Kulušić ove godine dobili su nagradu za najvolontere. Nagradu

im je uručila zajednica za zaštitu okoliša Argonauta. “Jedno jutro“, priča nam Matej, “u Murteru su osvanuli plakati na kojima je pisalo da Argonauta traži pomoć u spašavanju starog rimskog grada Colentuma. Tom pozivu od učenika odazvali smo se jedino Jure i ja. Točnije, bio je to poziv za čišćenje jedne stare tamnice. Nakon uspješno obavljenog posla dobili smo nagradu za najvolontere“, zaključio je Matej.

Filip Mudronja, 6. r.

Mi smo dobar, bolji...

SKOJI 2011.indd 6 2/14/11 9:51:17 PM

©KOJI7

PrigodniceO B I L J E Ž I L I S M O D A N E H R V A T S K O G J E Z I K ADana 16. ožujka 2010. u Narodnoj knjižnici i čitaonici obilježili smo Dane hrvatskog jezika. Literarno-glazbeno druženje je bilo podijeljeno u pet cik-lusa: Zaustavljene slike ili mozaici u sjećanju, Kod kuće je najbolje, Lupa škura tmurnih ura i Iz naših dnevnika. Druženje je uljepšao školski zbor i mandolinski orkestar te prekrasan glas naše Judite Kovačev.

Klara Markov, 6. r.

S J E ∆ A N J E N A V U K O V A RProšlo je tužnih 19 godina od pada grada heroja - Vukovara. U školi smo obilježili taj dan paljenjem svijeće u školskom holu. Učiteljica iz hrvatskog pročitala je neko-liko prigodnih riječi koje su nas dirnule. Prolazeći cestom od škole do kuće vidjela sam mnogo ljudi kako pale svijeće ili su ih već upalili, tako i moja mama. Sve me to potaklo na razmišljanje o patnjama ljudi koji su bježali od zločinaca , o ranjenicama i djeci uplakanih lica bez domova. Teško mi je zamisliti da se to dogodilo nekoliko godina prije mog rođenja. Pitam se je li sve to tako moralo biti i je li cijena slobode previsoka?!

Mirta Jerat, 5. r.

BRODOMAKETARSKA RADIONICAVeć uhodana brodomaketarska ra-dionica okupila je mnogo sudionika. Radionica se održavala tijekom Dana latinskog idra u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Murteru, a vodili su je Luciano Keber i Renata Svetić. Trajala je pet dana. Djeca su pilila, lijepila i izrađivala makete brodova od drva. Aktivni sudionici su bili Paško Stipica, Cvita Kulušić, Eleonora Mudronja, Nora Turčinov, Judita Šikić i Romana Ježina. Kad su brodovi bili gotovi, dodijeljene su nagrade za najljepše izrađeni brod. Nagradu su dobile Romana Ježina i Nora Turčinov i njihov brod po imenu Blue Lady.

Romana Ježina, 6. r.

BOŽIĆ U MOM MJESTUI ove godine, 17. prosinca, učenici naše škole i vrtića uz pomoć učiteljica, odgajateljica i

roditelja pripremili su bogati božićni sajam i božićnu priredbu. Svi smo uložili jako puno truda da bi sve bilo kako treba. Danima prije naša učionica izgledala je poput male likovne radionice. Radili smo božićne čestitke, različite ukrase i vjenčiće, bilo je tu zanimljivih anđela, snjegovića i Djedova Božićnjaka. Svaki dan smo imali probe. Majke su ispekle slasne kolače koje su zapakirale i stavile u prodaju. Bili smo sretni kad smo vidjeli da su gotovo svi izlošci sa sajma planuli u trenu. Naš se trud isplatio! Nismo imali tremu jer smo već puno puta bili na pozornici. Gledalište je bilo puno ljudi. Čuo se žamor male djece koja su s nama nestrpljivo iščekivala Djeda Božićnjaka. Sve je prošlo u najboljem redu. Nitko nije zaboravio svoju ulogu. Nagrađeni smo velikim pljeskom. Napokon je stigao i Djedica s darovima. Veselju nije bilo kraja. A, tek pogled kroz prozor! Počeo je padati snijeg! Pravi bijeli Božić!

Filipa Tomas i Dora Filipi, 4. r.

NA TERENU:

STARA MURTERSKA KUĆAS učiteljem hrvatskoga jezika Edom Juragom dogovorili smo malu terensku nastavu, a

put nas je odveo u obližnju kuću u starom dijelu Murtera koji se zove Selo. Kuća pripada gospodinu srednjih godina Tomislavu Kulušiću koji je sa svojom suprugom Marijom prikupio mnoštvo stvari iz prošlosti. U dvorištu i hodniku kuće vidjeli smo pravi mali muzej sačinjen od raznih stvari. Bilo je svega: od kopanje u kojoj se mijesio kruh, žrvnja u kome se mljelo brašno sve do kosirače i srpa kojima se kosila trava i žito. Tamo se još nalazio komin iz kojeg se uzimala žerava i stavljala u sumpres, tj. današnje glačalo, vaga iz Austro-Ugarske, granata koja je pala u Vransko jezero, kudija kojom se prela vuna, bat za tući mirtu, komoštra i broncin u kojemu se kuhao ručak. Stari su ljudi osvjetljavali kuću lumacama, feralima i uljanicama, ovce su šišali posebnim starim škarama, a kruh se pekao ispod peke. Žene su nosile vodu na glavi u posudama, tj. maštelima, a ispod maštela su imale šparu da im nije tvrdo. Gospođa u toj kući naročito čuva najstariji ključ u Murteru, koji je pripadao staroj uljari, i čikaricu staru 140 godina. Žene su u škrinjama pod ključem čuvale suhe smokve, prošek, odjeću… One su škrinju donosile u kuću kad su se udavale. Potom smo otišli do Jeline ulice i prošli ispod volta, vidjeli najstariju kuću u Murteru i obogaćeni novim znanjima otišli natrag u školu.

Iva Šandrić, 7. r.

Božić u Betini

SKOJI 2011.indd 7 2/14/11 9:51:20 PM

©KOJI8

Dječje rukeI PRIJE ZADRUGE - ZADRUGA

Učeničku zadrugu još nismo osnovali, ali se od početka školske godine ona “osjeća“ u školi. Da, radi se, radi, nema odmora. Sigurno se pitate o čemu pričam. Dakle, naša ravnateljica, učitelji i učenici nižih razreda najprije su počeli s kuhinjom: pržili su bademe, sušili šipak, radili turšije (zimnicu),…Onda su viši razredi “pleli“ lavandu, brali masline, izrađivali čestitke, kuhali sapun, pravili svijeće…Potom je na Trgu Rudina dana 19. prosinca održan Božićni sajam gdje su se na štandovima prodavali učenički radovi. Sav prihod, kao i svih proteklih godina, išao je u humanitarne svrhe.

Romana Ježina, 6. r.

Idemo u berbu maslina Pletemo lavandu

Marmelada je gotova

MALA ŠKOLA JEDRENJAŠkola jedrenja za djecu održala se u sklopu manifestacije Latinsko idro i očuvanja tradicije. Trajala je sedam dana tijekom kojih

smo u školskoj gajeti Kurnatarici dobivali upute od g. Edija Turčinova i g. Željka Jerata, predstavnika Udruge Latinsko idro. Učili smo dijelove broda, kako na vjetru zaorcati i kako okrenuti brod. Kad je došlo vrijeme regate, podijelili su nas u grupe. U svakom brodu bilo je po dvoje učenika i jedan odrasli član Udruge. Ruta regate je bila sve oko Velikog i Malog Vinika i Tegine. Prvi na cilj dojedrili su Duje Fržop, Ante Jušić i Krešimir Papeša (jedina tročlana učenička posada).

Čestitamo, momci!Klara Markov, 6. r.

SKOJI 2011.indd 8 2/14/11 9:51:26 PM

©KOJI9

U tradiciji

Hrvati su od starine bili vješti po-morci. To dokazuje podatak da je hrvatska vojska za vrijeme kralja Tomislava imala bogatu flotu brodova koja se sastojala od osamdeset sagena (većih ratnih brodova) i sto kondura (manjih ratnih brodova). Murterini su sigurno već od samog dolaska na otok počeli graditi brodove. Brodogradnja se na otoku Murteru počela snažno razvijati kad je korčulanski brodogra-ditelj Paško Filipi 1745. god. doselio u Betinu i podigao brodogradilište. U tom brodogradilištu zanat su ispekli mnogi vrsni brodograditelji koji su poslije osnovali brodogradilišta u Murteru, Sukošanu, Biogradu, Zadru, Kalima na otoku Ugljanu, u Kukljici na Pašmanu i Brbinju na Dugom otoku.

Najmanji u klasi murterskih brodova je batana ravnog dna, obično pokrivena pramca, opremljena s dva vesla, a one malo veće i jedrom. Batana je zgodna za ribolov pored obale i plovidbu do obližnjih otočića. Nešto veći od batane je kaić koji je dug oko 5 m, pokrivena pramca, nekad opremljen s četiri vesla i latinskim jedrom, a danas motorom. Kaićem se već može otisnuti preko Murterskog kanala do murterskih maslinika na Modravama.

Veća od njega je gajeta duga oko 7 m, također prekrivenog pramca i opremljena veslima i jedrom. Razlika između ta dva broda je u krmi, broju vesala i ostaloj opremi za plovidbu. S njom se može i preko pučine do Kor-nata. Gajeta je snažan brod pogodan za ribolov kojim su nekad murterski težaci prevozili drvo i ovce s Kornatskog otočja. Učenici naše škole su ponosni što imaju svoju školsku gajetu Kurna-

O B A T A N I , K A I Ć U , G A J E T I I L E U T U

M U RT E R S K I B R O D Itaricu. Na njoj uče jedriti i svake godine sudjeluju na regati Latinsko idro.

Leut, kralj pučine, sa svojih je 9 m dužine najveći u klasi murterskih bro-dova. Širina i dubina su mu razmjerne dužini, tako da ima vrlo elegantnu liniju. Paluba mu je potpuno pokrivena pa može odolijevati velikim valovima. Na pramcu mu se nalazi karakterističan kljun (špirun) koji olakšava iskrcaj i ukrcaj na palubu. Na krmi ima malu kabinu koja štiti kormilara od udaraca

valova. Nekada je leut pored latinskog jedra imao čak šest vesala, a danas ima motor. Iako su, dakle, danas svi murterski brodovi opremljeni motorom, ipak je danas sve više onih koji su ponovno podigli jarbole i jedra. Tijekom Dana latinskog jedra u rujnu murterska se uvala zabijeli od stotine jedara, koji kao nekad plove težačkim rutama put Modrava i Kornata.

Matej Pleslić, 6. r.,Filip Mudronja, 6. r.

Leut

SKOJI 2011.indd 9 2/14/11 9:51:29 PM

©KOJI10

Rodbinske veze

MALI-VELIKI

LJUDI

DOVOLJAN JE JEDAN POGLED“Ona je zlatno dijete“, naša će Kate Turčinov, učenica 6. razreda, o svojoj nećakinji Sari. “Onako slatka, živahna izmami nam često osmijeh na lica. Kopira svaki moj pokret. Kad stignu moje prijateljice i želim se igrati s njima, ne pušta me. Ponekad me naljuti, ali dovoljan je jedan pogled tih plavih očiju i prestaje svaka moja ljutnja. Ipak, najteže mi padne kad sve što mama kupi, moram dijeliti s njom kao s rođenom sestrom. Tu maminu gestu moram prihvatiti jer me mama uvijek pod-sjeti kako ona ipak ima samo 4 godine, a ja već punih 12 godina. Koliko bih ponekad željela biti sama s mamom, toliko mi naša mala princeza nedostaje kad ide drugoj baki“, dovršava naša Kate, jedina kći u svoje majke.

ULJEPŠA MI SVAKI DAN“Još i danas se sjećam dana kada mi je mama rekla da je moja starija sestra trudna“, započinje

naša Bernarda Turčinov, učenica 8. razreda. “Otprva nisam shvaćala da moja seka u sebi nosi novi život. Tih devet mjeseci proletjelo je brzinom munje.

Kada je došao dan rođenja nećakinje, u sebi sam nosila dva osjećaja - uzbuđenje i strah. Nisam mogla vjerovati da je došla na svijet. Kada sam je prvi put primila u naručje, sva sam drhtala i emocije su proradile. Odjednom sam bila vesela i uplakana. Nisam vjerovala da sam postala teta. TETA! Kroz mene je proletjelo toliko osjećaja. Nisam se odvajala od nje. Moja mala nećakinja dobila je ime Beata. Ona sad ima dvije godine. Ima poludugu plavu kosu i smeđe oči. Volim biti s njom jer me oraspoloži. Otkad se ona rodila, život mi se promijenio. Njezin nevini dječji osmijeh uljepša mi svaki dan. Jako je volim…“, iskreno je završila “najstarija“ teta u našoj školi.

PRISTALA SAM BITI TETA“Postala sam teta s pet godina. Na početku nisam htjela biti teta, ali kasnije sam ‘pristala‘“, priča nam Mirta Jerat, učenica 5. razreda.

Najljepši tetin dar

Prije spavanja (skenirati)

Tetino zlatno dijete

SKOJI 2011.indd 10 2/14/11 9:51:38 PM

©KOJI11

Rodbinske vezeTETE, UJACI I STRIČEVI U NAŠOJ ŠKOLI: SIGURNO OD SVOJIH STRIČEVA,

TETA ILI UJAKA OČEKUJETE ZA ROĐENDANE I OSTALA SLAVLJA SKUPE I VELIKE DAROVE. S NJIMA SE ZABAVLJATE I PROVODITE PUNO VREMENA. ALI PROBAJTE ZAMISLITI NAS, UČENIKE OSNOVNE ŠKOLE, U TOJ ULOZI! SIGURNO NE MOŽETE ZAMISLITI NEKOG DJEČAKA 5. RAZREDA U ULOZI STRICA ILI UJAKA. MI NAŠIM NEĆACIMA I NEĆAKINJAMA MOŽEMO DAROVATI SAMO OSMIJEH I PONEKU

ČOKOLADICU, PREMDA ONI OD NAS I NE OČEKUJU NIŠTA VIŠE. NJIMA JE DO-VOLJNO DA IM POSVETIMO MALO PAŽNJE. IAKO SU NAMA NAŠI STRIČEVI, UJACI

I TETE KAO DRUGI RODITELJI, MI SMO NAŠIM NEĆACIMA KAO BRAĆA I SESTRE ZATO ŠTO SMO MI IPAK DJECA KAO I ONI.

“Što više rastem, to više volim svog nećaka Roka. Sad on ima šest godina. Čuvala sam ga dok još nije imao šest mjeseci. Znala bih ga uspavljivati, ali bih prije zaspala ja. Šetala sam s njim, ponekad bih ga hranila, a najviše od svega voljela sam ga držati na rukama.. Volio me pred odraslima zvati teta. Sljedeće godine on će krenuti u školu. Jedva čekam. On voli učiti, pisati, crtati i pjevati. Dosad je naučio pisati slova: R, I, D, O, M, K, T, A, O…“, završila je veselo Rokova teta.

NAVIJALA SAM ZA DJEVOJČICU“Moj nećak ima godinu i pol. Rođen je na svetog Antu pa se zato zove Antonio. Iako ga puno ne viđam, obožavam ga“, s radošću nam kazuje Vlatka Kovačev, učenica 6. razreda. “Samo se smije. Čas je u kuhinji, čas je na kauču. Jako je nestašan. Jednom kad sam se s njim igrala, bacio mi je svoju bočicu u glavu, a kad sam ga nosila, ugrizao me za vrat. Nikad se ne mogu naljutiti na njega“, s ljubavlju će istinski teta Vlatka. „Ja sam navi-jala za djevojčicu, a ne za dječaka. Ali, kako kažu, prvo pa muško!“, pametno dometne teta Vlatka.

DVA UJAKA, A JEDNA NEĆAKINJARoko i Manuel Stojičević su braća. A kad imaš brata, imaš i istu nećakinju Saru. Roko je trećaš i mlađi brat, stoga mu dajemo prednost. Priča: “Prije nešto manje od tri godine moja sestra Elena je u siječnju rodila djevojčicu i dala joj ime Sara. Bio sam jako sretan. Oko mene su svi govorili kako sam postao ujak, ali ja nisam znao što to znači. Sada mi je jasno.“ Njegov brat Manuel, učenik šestog razreda, govori: “Prije nego se rodila, govorio sam da ne želim nećakinju, ali kada se rodila, bio sam sretan i tekle su mi suze radosnice. Roko je tad imao šest godina, a ja devet. Sara ide u vrtić. Najviše se voli igrati skrivača. U toj igri ja uvijek

brojim, a ona se skriva. Zove me Mane, a ja nju zovem Mala. Smiješna je, još ne zna sve riječi, ali uči. Jedva čekam da je opet vidim,“ završava ujak Manuel.

ONA MI JE POPUT SESTREO svojoj nećakinji Tei njezina teta Mana Lovrić, učenica 6. razreda, nam kazuje: “Tea je djevojčica koja ima pet godina. Ide u vrtić. Ima kosu kao žito, a oči smeđe kao čokolada.“ Zatim dodaje iskreno: “Ja nju katkad podno-sim, a katkad i ne. Tea me obožava, a i ja nju, samo to ne znam pokazati. Često je vodim na ljuljačke i često radimo palačinke. Ona, kao i sve ostale djevojčice, voli roza boju i voli se igrati barbikama. Tea je djevojčica koja je vesela, radoznala, ali ponekad i zločesta prema mojoj mački. Često mi uzima stvari, ali kakva bih bila teta da svojoj nećakinji ne dam ništa, a tako je slatka i dobra. Kada nam dođe u posjete, ja i moja sestra je zezamo da je iz Betine jer joj je i tata, da joj je pas žensko pa da nema zapravo psa nego kuju. Ali to su “zezancije“.Ona je meni poput sestre i ništa ne bi bilo isto bez nje“, toplo će teta Mana.

OBRNUTE ULOGEMožete li zamisliti da imate tetu i ujaka koji vam nose darove poput Djeda Božićnjaka?! Umjesto špinata i mrkve ručak vam zamijene vrećicom slatkiša i uopće ih ne brine crna rupa između dva prednja zuba. Igraju se po cijele dane, skakuću s vama s grane na granu, neumorno sjede ispred televizora! Mislite da sanjam?! Upravo takvi su moja teta i ujak!!! Jedini problem leži u tome što su kilometrima daleko pa se vidimo tek na ljeto. Znam da vam zvuči ludo, ali tako je to kad su vam teta i ujak dvanaestogodišnjaci!!!, veselo će nam naš trećaš Karlo Troskot.

Pripremili: Bernarda Turčinov, 8.r.

Obrnute uloge

Poput sestre

SKOJI 2011.indd 11 2/14/11 9:51:44 PM

©KOJI12

Školske veze

I ONE SU BILE DJECA

PLOVIMO PUNIM JEDRIMA“Osoba sam koja je proputovala sve

dogodovštine naše škole,“ započela je svoju školsku priču učiteljica Katarina.“ Nekad davno, prije više od 20 godina, pohađala sam osnovnu školu smještenu u staroj jezgri Murtera, u Selu, rekli bismo mi Murterini. Školovanje je teklo svojim uobičajenim redom, sve do jednog jutra kad smo umjesto škole zatekli zgarište. Tijekom noći naša škola je do temelja izgorjela. Vatra je uništila sve učionice, zbornicu, pa i dnevnike. “Jupi!“ možda bi neki rekli.

Tada je započela izgradnja naše današnje škole u kojoj sam i završila osnovnoškolsko obrazovanje. Danas predajem likovnu kulturu u toj istoj školi. Neki od mojih tadašnjih učitelja, sada su moje kolege npr. Štefan Laurić i Marija Pandža. U mojem dosadašnjem radnom iskustvu, izmijenjivao se rad učiteljice likovne kulture i učiteljice razredne nastave. Stoga ovom prilikom pozdravljam učenike 2. razreda naše škole čija sam učiteljica donedavno bila. I na kraju, želim našoj školi i svim njenim učenicima da punim jedrima zaplove dalje kroz nove uspjehe i pobjede!“ poručila je učiteljica Katarina.

ČESTO SAM PETAR PAN„U školu sam krenula sa šest i pol godina

(sve po propisu)“, sjeća se učiteljica Lucija.

O UČITELJICAMA, BIVŠIM UČENICAMA NAŠE ŠKOLE

One kojima posvećujemo stranice Škoja posvetile su svoj život odgoju i obrazovanju djece. One su naše učiteljice. Vjerovali ili ne, i one su nekad bile djeca. Neke od njih išle su u našu školu i san-jale slične snove, strahovale, zabavljale se i imale želje poput nas. One su: Katarina Turčinov, Matija Kapov, Branka Oklješa Jerkin,

Lucija Banov Markov i Jasenka Pleslić.

Imala sam prekrasnu učiteljicu Radulu, pažljivu, nježnu, ali i korektnu (sve za pet). Od petog do osmog razreda puno je novih učitelja, više rada (ne baš tako zabavno). Upisala sam se u školski zbor - prekrasno iskustvo.

„Ovo vam moram ispričati“, sa smijehom će učiteljica. „Jednom dok smo vježbali, učiteljica glazbenog udarala je ritam nogom o pod. Ta-te, ta, ta-te, ta... I sve bi to bilo dobro da pod nije bio drveni, a škola stol-jetna i cipela na petu. I u jedno ta-te, ta, nogom probije pod! Više se ne sjećam kako se izvukla i što je bilo od cipele. Bilo je u toj staroj školi svakakvih dogodovština! Kad

Lucija Banov Markov

Jasenka Pleslić

sam krenula u sedmi razred, izbio je požar i izgorio je veći dio školske zgrade. Svoje školovanje nastavila sam u Tisnome. Od tog dana postali smo putnici. Nisam spomenula da nas je u razredu bilo oko 30 i bili smo manje-više „dobra djeca“. Ne znam što će na ovo reći učitelj Štefan Laurić jer nam je on bio razrednik. Ma bili smo dobri dok nam se nisu pridružili oni koji su pali godinu.

Krenula sam u srednju školu. Svak na svoju stranu. Kao i ostali, i ja sam nastavila tražiti svoj put. Evo sad sam učiteljica i često kad ne razumijem svoje učenike, nastojim se sjetiti svog djetinjstva. Zapravo sam često poput Petra Pana.“

NAJLJEPŠE DOBA“Od kolijevke pa do groba najljepše je

đačko doba“, veselo priča naša učiteljica Matija. “I danas to ponekad čujem od moje bake koja me, u vrijeme kada sam bila učenica, dočekivala s tim riječima na povratku iz škole. Tada mi se to činilo pot-puno neistinito. Pitala sam se što ovo baka

SKOJI 2011.indd 12 2/14/11 9:51:46 PM

©KOJI13

Školske veze

I ONE SU BILE DJECA

govori. Pa meni ne može biti gore nego što mi je sada. Lako je njoj govoriti kad ona ne mora učiti! Ne mora se bojati hoće li je sutra pitati prirodu, kako će riješiti ispit iz matematike, hoće li je njena simpatija sutra pogledati, nasmijati joj se, uputiti koju riječ. Ništa od toga nju ne brine. A mene?! Mene brine hoću li prije učiti prirodu ili vježbati matematiku, hoću li pokupiti posuđe sa stola ili pospremiti sobu. A za sve to mi treba tako puno vremena jer ne prestajem misliti na njega (hoće li mi se sutra javiti…).

Svako razdoblje u životu je posebno i čarobno. Nosi svoja uvjerenja i stavove. Ima svoje prednosti i nedostatke. Sa svim tim se trebaš naučiti živjeti i bit će ti svako razdoblje u životu najljepše.”

UVIJEK ZAJEDNO“I danas se sjećam svog prvog dana

škole“, započinje svoju priču učiteljica Branka,“ svog prvog odlaska u nešto novo i neizvjesno. Još me i tata snimao kamerom. Joj, koja sramota! Kao da mi nije bilo već dovoljno teško!

Bili smo mali razred, ali dobar“, prisjeća se učiteljica Branka, “uvijek

spremni pomoći jedni drugima. Učitelji su nas pamtili kao dobru generaciju. Danas među nama ima i liječnika i direktora, defektologa i ekonomista, turističkih djelatnika i profesora. Slobodno vrijeme provodili smo uvijek zajedno. Sjećam se naših druženja subotom popodne. Okupljali bi se u tzv. logorima na nekom brdašcu i kovali “zavjere“ protiv dječaka, pekli kobasice i pili Deit, penjali se na murve i igrali po Vršinama, često puta potpuno zaboravljajući na vrijeme tako da su nas majke nerijetko i tražile. Bili smo vrlo maštoviti. Lako je bilo osmisliti nešto iz ničeg. Sigurno nismo bili prikovani uz televiziju i računalne igrice. Hvala Bogu, u to vrijeme ih nije ni bilo i doista sam sretna zbog toga. Igra i zabava u prirodi zasigurno potiču maštu i kreativnost (Hmmm, sad već mogu zamisliti reakcije učenika dok ovo čitaju.).

Murterini imaju jedan lijep običaj tradi-cionalnog okupljanja generacija svakih pet godina. To mi je prekrasno jer se uvijek iznova okupimo i prisjećamo bezbrižnih dana, dječjih nepodopština, lijepih pa i tužnih uspomena.

I tako sam se ja ponovno vratila među školske klupe. Doduše, u nešto drukčijem obliku, ali tu sam, opet među učenicima, dječjim smijehom, školskim zvonom, a i kolegama koji su mi nekoć bili učitelji.

Djeco, znam da vam je teško povjero-vati, ali od kolijevke pa do groba, zaista je najljepše đačko doba. Vjerujte mi!” poručila nam je učiteljica Branka.

NEKA FOTOGRAFIJA GOVORI„Neka fotografija govori umjesto mene”,

reći će naša učiteljica Jasenka. „Uh, davno je to bilo. Točno se sjećam, u 14 sati morala sam doći prvi put u školu. U podne majka me u dvorištu fotografira s torbom na leđima.Ne smijem se majci ili fotoaparatu,već ne mogu sakriti sreću što u ruci držim likovnu mapu. Koje li sreće?! Oduvijek sam voljela likovni, i danas mi se najdraže tako izražavati, a godinama kroz likovnu grupu pomažem u tome i svojim učenicima. Možda sam mogla postati u životu i nešto drugo, ali kao da je osim učiteljske obitelji u kojoj sam rasla, moj životni poziv predodredila ushićenost mapom.”

Pripremio: Darko Juraga, 8.r.

Katarina Turčinov Branka Oklješa Jerkin Matija Kapov

SKOJI 2011.indd 13 2/14/11 9:51:48 PM

©KOJI14

Murtersko blago

Po staroj obiteljskoj t r ad i c i j i m i smo Vaporićevi . Nadi-mak potječe još od mog pradjeda koji je bio prvi navigant iz Murtera, a velike prekooceanske bro-

dove tada su u narodu zvali vapori. Postoji još jedan obiteljski nadimak. Mi smo još i Šekini. Djedov mlađi brat nije mogao djeda zvati Željko, nego Šeko, a ljudima je to bilo sasvim dovoljno da mu prišiju nadimak. (Kate Turčinov, 6. r.)

Moj obiteljski nadimak je Gec. Tako mi zovu oca i brata. Moj tata ga je dobio po čovjeku iz Zagreba s prezi-menom Gecko s kojim se tata poznavao, a tata ga je uvijek zvao Gecko. Tatu su prozvali Gec. Taj nadimak mi je nekad smetao, no sada mi se sviđa. (Izvor Mudronja, 8. r.)

Ja imam nadimak i unutar tog nadimka još jedan mojiji. Moj nadimak je Baraba i to je više obiteljski nego moj. Imaju ga moj otac i brat. Naime, mom djedu je njegov djed

dao taj nadimak zato što je bio zločest. Mene neki prijatelji zovu Baraba, a neki Boss. (Nikola Mudronja, 8. r.)

NOMEN EST OMEN(Ime je znak)

NADIMCI U MURTERU POSTOJE OTKAD POSTOJI I NASELJE I IMA IH PUNO.ONI SU U MURTERU OSNOVNI DIO IMENA. PONEKAD ONI GOVORE I VIŠE OD NJEGA

SAMOG. GOTOVO SVAKI UČENIK NAŠE ŠKOLE IMA NEKI NADIMAK. IMA IH I BILJNIH I ŽIVOTINJSKIH I ONIH NASTALIH PREMA STVARIMA. NEKI SU GA NASLI-

JEDILI OD SVOJIH PREDAKA, A NEKI SAMI ZASLUŽILI. KAKO SE NOSIMO S NADIM-CIMA, UVJERIT ĆETE SE I SAMI.

Kao i svi ostali imam svoje nadimke. Neke vol im više, a neke manje, no ne smetaju mi. Ove školske godine dobio sam nadimak Rade-Gade. Tako su me prozvali prijatelji

Miho i Ivo. Meni je taj nadimak dobar jer je duho-vit i uvijek se smijemo kad ga netko kaže. Neki učenici zovu me još Ramio jer me tako prozvao jedan prijašnji učenik ove škole. I taj mi nadimak ne smeta. Moja obitelj nema nadimak, jednos-tavno smo obitelj Radić. (Mario Radić, 8. r.)

Eno mala Stijina! Sti... Što? Mama mi je ob-jasnila - To je zato što tvog oca zovu Stijić. Odlučla sam saznati što je to stija pa sam pro-pitkivala i moj trud se isplatio. Stija je gruba vuna koja je bila toliko zapetljana da se nije mogla raščešljati. I dalje me kopkalo zašto mog tatu zovu Stijić. Naime, tatin djed, a moj pradjed imao je jako kovrčavu kosu koja je jednu ženu podsjetila na Stiju. Malo-pomalo tim nadimkom počeli su ga nazivati i drugi ljudi... Moga tatu i sve pradjedove nasljednike zovu Stijići. Kad malo bolje promislim, i ja imam kovrčavu kosu. Hoće li takva sudbina i mene sustići? (Bernarda Turčinov, 8. r.)

Inače nemam nadi-mak, ali većinu muških članova moje obitelji nazivaju Mišalica. Taj nadimak mi nimalo ne smeta, pogotovo zato što mene nitko tako ne zove. Kad me neka

bakica na cesti upita iz koje obitelji potječem, kažem joj od Mišalice, i ona odmah zna čija sam. Tim nadimkom su zvali još i mog pradjeda. Nitko ne zna zašto, ali kako bi moja baba rekla a valjda je neki vrag miša. Stariji ljudi u mom naselju znaju tko sam, ali čim spomenem nadimak Mišalica kao da sve znaju o meni i mojoj obitelji. Ponosna sam na taj nadimak, ali svakako ne bih htjela da me tako itko zove. (Helena Mudronja, 8. r.)

Moja obitelj ima razne nadimke, neke više , a neke manje smiješne. Najdraži mi je nadimak Čelo. Imam još jedan nadimak - Mahredo-vac, ali to sam dobio po ulici u kojoj sam prije živio. Jako mi se sviđa i Dunhil, a taj nadi-mak mi je dao stric i vrlo je smiješan. (Dominik Markov, 8. r.)

Moj nadimak je Kriza. Navikao sam se na njega. Nadimku se dosjetio Dominik, moj prijatelj iz razreda. Kad su stigli novi učenici,i oni su se vrlo brzo na-vikli na moj nadimak.

U razredu mi se Marko uvijek pokušava narugati i namjestiti mi neki novi nadimak, ali to mu nije uspjelo. (Šime Crvelin, 5. r.)

Paka - meni je taj nadi-mak djetinjast, ne zvuči mi dobro, glupo je, tako me zovu prijatelji. Pa-prik - tako me zovu veliki. To mi paše jer zvuči dobro i jako. Pakit

SKOJI 2011.indd 14 2/14/11 9:51:51 PM

©KOJI15

Murtersko blago- to mi je isto djetinjasto. Tako me zovu poneki iz razreda i ulice. Balabokin - tako me zovu u obitelji rođaci i stariji ljudi. (Patrik Kovačev, 8. r.)

Svoj nadimak Jota do-bio sam po imenu.Prvi me tako nazvao moj rođak Dume i tako je ostalo. Moja baka baš i ne voli moj nadimak. (Josip Vidaković, 4. r.)

Moj nadimak je Ninica.Dobio sam ga zbog toga što sam šetao sestrinog psa koji se zove Nina. Nadimak su mi dali moji školski prijatelji koji su me viđali s Ninom. (Luka Turčinov (Darkov), 4. r.)

Zovem se Andrej, ali nadimak mi je Ama-deus.Taj sam nadimak dobio još u četvrtom razredu, a dao mi ga je bivši osmaš Pere Juran jer sam mu na-likovao na poznatog

skladatelja Amadeusa. Ponosim se svojim nadimkom i volim kad me tako zovu. (Andrej Markov, 8. r.)

Moj obitel jski na-dimak je Jarušica. Kada me stariji ljudi pitaju: A čigova si ti, ćerce, odgovorim, od pokojne Marije Jarušice. Zvali su je tako jer je bila vitka i lijepa, a jarušica je mlada maslina. Meni to ne smeta jer po tome svi odmah znaju tko su mi roditelji pa odmah zaključe: A ti si mala Kovačeva... (Iva Kovačev, 8. r.)

Kada me neka bakica, koja je stara kao i moj djed, upita čija sam, ja na to odgovorim Bo-kanova, a ona i dalje ne zna od kojega Bokana, ja joj na to kažem: Od Crnoga unuka. I onda

mi ona odgovori: Aha, ma znam ja tvog djeda. (Antonela Bokan, 8. r.)

Zamislite! Murter ima 136 ulica. Tako je malen, a tako velik. Izgleda nam kao neki grad. Ali što napisati o murterskim ulicama. Te su ulice malene i uske.

Šetajući po murterskim ulicama, možete vidjeti otvorene stare škure, poneki cvijetak urezan u zidove kuća, kamene ograde... Ima toliko naziva, toliko toga što bi trebalo zapamtiti.

Neke ulice dobile su nazive po susjednim gradovima i selima. To su: Zadarska, Splitska, Saljska, Šibenska, Tišnjanska, Betinska, Vukovarska i Zagrebačka. Neke su ulice nazvane po poznatim književnicima i umjetnicima kao što su ulica Petra Zoranića, Andrije Kačića Miošića, Fausta Vrančića, Jurja Dalmatinca, Marka Marulića. Neke ulice i trgovi podsjećaju na murtersku kulturnu i duhovnu tradiciju kao što su ulice Murterskih glagoljaša, Murterskih braščin, Dramskih amatera, Pijaca seoske izobraženosti ili su dobile ime po poznatim murterskim župnicima don Lovri Kramaru i don Niki Plančiću.

Mnoge ulice su nazvane po murterskim predjelima. To su Butina, Luke, Put Jersan, Put poja, Lokvice, Rudina, Vršine, Zadvorje, Podvrtaje, Podraduč, Sabuni, Vlake, Lajci, Zadvorje i druge. Neke murterske ulice su dobile nazive po murterskim posjedima. To su Kornatska, Žutska i Modravska.

Niz je murterskih ulica dobio nazive po prezimenima obitelji koje u njima žive ili su nekad živjele, kao što su Kurkutova, Mitrova, Juranova, Bašina, Mudronjina, Šikina, Skračina, Jeratova, Juragina, Marušina, Zorzina, Božikova, Kovačeva, Turčinova, Ježinova, Kulušićeva. Međutim još je više ulica dobilo nazive po nadimcima obitelji koje su u njima živjele. To su Balarina, Boškina, Bažokićeva, Ninova, Bebanova, Hratrova, Hranićeva, Knjajićeva, Šimičeva, Žabićeva, Hrokešina, Delinova, Piđova, Dopinova, Ramešina, Krelina, Harambašina, Balinova, Stojanova, Prkačeva, Mujičareva, Mrkantova, Rodina, Lisina, Uškina, Mačukina, Mahredov volat, Mikelov volat, Kantimirova, Majinova, Pašćinova… Ove sada gotovo puste ulice nekad su bile pune ljudi i kao da i sada u njima čujem dječju viku i smijeh. Od svega toga ostali su samo meni neobični nazivi koji čuvaju uspomene na prošla vremena.

Pripremila: Bernarda Turčinov, 8. r.

ULICAMA MOGA MISTA

SKOJI 2011.indd 15 2/14/11 9:51:54 PM

©KOJI16

©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI16

Eko-Eko

OMILJENO PROMETALOP O N E Š T O O B I C I K L I M A U N A Š O J Š K O L I

Moj je bicikl moj spas. Na biciklu svugdje dođem brzo i na vrijeme. U školu dođem za dvije minute pa zato ujutro mogu duže spavati. Moj

bicikl ima tri velike i sedam malih brzina i zato ga je lako voziti i kad vozim uzbrdo. Na biciklu se osjećam sigurno i slobodno. Živjela sloboda, tj. moj bicikl! (David Vodopija, 5. r.)

Svoj sam bicikl kupio u Spl i tu i t o od svo je ušteđevine. Moj bicikl i ja svašta smo prošli. Njime sam bio u Betini i u Tisnome. Jed-nom su mi ga čak i ukrali. To je za mene bio veliki šok. Ali kad imaš dobre prijatelje, onda ga uspiješ i pronaći. Moj mi je bicikl

Bicikl je sa svoja dva kotača koji se pogoni snagom vozača dostignuće nedavne tehničke prošlosti. Njegova jednostavna konstrukcija osigurala mu je veliku upotrebu u svakodnevnom životu. Danas se procjenjuje da na svijetu ima preko 1.000.000.000 bicikala.Kod odabira gradskog bicikla, važno je veličinu bicikla prilagoditi uzrastu, obratiti pozornost na dobro napuhane gume, kao i na oznake, tzv. mačje oči, svjetlo, ali ne zaboraviti da muški bicikl ima poprečnu cijev od volana prema sjedalu za razliku od ženskog bicikla.U našoj školi velik broj učenika svakog jutra dolazi biciklom bez obzira na vremen-ske uvjete (možda im trebamo odati priznanje za hrabrost). Neki od njih reći će da im se ne pješači do škole, neki će možda kao razlog navesti zdravlje (manje vjerojatno). Kako bilo, bicikl ili bicigla (kako ga u Murteru najradije zovemo), omiljeno je prometalo učenika naše škole. Evo što su neki od naših biciklista rekli o svojim omiljenim ljubimcima na dva kotača.

najdraži prijatelj. On je “plavuša“, tj. plave je boje i ima 24 brzine. Cijeli je “izgračan“, ali mi to ne smeta. Ima i svoje umjetničko ime “Munjeviti bike“. Ne dozvoljavam da stoji na kiši jer sam ga ja sam uredio i uglancao. Služi mi najviše za zabavu ili za dolazak u školu. (Izidor Juraga, 5. r. )

B i c i k l s a m kup i o p r i j e nego što sam krenuo u 5. razred. Kupio sam ga jer mi se nije dalo pješačit i do

škole. Marke je Škorpion i u dobrom je stanju. Ima 21 brzinu. Pet dana tjedno sa svojim prijateljima vozimo se u školu. Najgore je zimi kada se temperatura spusti jer se vozeći “zaledimo“. Često sam padao s bicikla jer volim brzo voziti. Za bicikl sam emotivno vezan. (Pere Bilić, 8. r.)

Bicikl sam kupio nekoliko mjeseci p r i j e poče t ka 5. razreda. Ku-pio sam ga jer je škola dosta udaljena od moje kuće, a ja baš nemam volje za ranije ustajanje i kilo-metarsko pješačenje. Najveći problem su zime jer vozeći bicikl pri temperaturi od 00

C, nije nimalo ugodno. Često mi promrznu prsti pa ih moram grijati na radijatoru kad dođem u školu. Moje patnje ublažavaju moji prijatelji: Duje, Stipe, Mačak i brat Pere koji svakog dana putuju sa mnom biciklima do škole. Jedina iznimka kad ne idemo biciklima u školu, jesu kiše. Ta naša mala “biciklistička udruga“ doživjela je mnoge zgode i nezgode. Prošli smo sito i rešeto. (Jere Bilić, 8. r.)

Mo j b i c i k l j e marke Felt. Sma-tram da je na-jbolji, ali znam da ima boljih. Moj životni moto jest: “Bez bicikla nema života!“ On je za

mene jedna predivna stvar. Njime skoro svaki dan idem u školu. Ne volim ići autom jer nakon nastave moram pješačiti. Na biciklu radim svakakve gluposti, a tata mi ga svaka tri mjeseca popravlja i cijelo vrijeme viče na mene: “Neću ti više bicikl popravljati! Pazi malo!“Volim se voziti po „škaji“, kršu…Gumu krpam svaki tjedan, a brzo ću ugraditi diskove. Moj brat kaže pošto uništim svaki bicikl, nema potrebe stavljati diskove. Prošli smo i dobre i loše trenutke. Ja + moj bicikl = najbolji prijatelji. (Leopold Juraga, 6. r).

SKOJI 2011.indd 16 2/14/11 9:51:58 PM

©KOJI17

©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI17

Eko-Eko

OMILJENO PROMETALOP O N E Š T O O B I C I K L I M A U N A Š O J Š K O L I

Volim ići u školu svojim biciklom jer sam s njim puno brži. Kad vozim svoj bicikl, osjećam se kao da le t im. Moj bicikl je BMX i ima volan koji se okreće pa mogu s njim i skakati i okretati se. (Luka Turčinov (Darko), 4. r.)

BICIKLOM DO ZDRAVLJA“Zdravlje je najvažnije!“ Taj moto ima i naša kuharica Snježana koja kaže da je počela voziti bicikl zbog zdravlja i kondicije. Nikad nije naučila voziti auto. Svojim biciklom marke Redondo Cuit USA na dan prijeđe i do 10 km. Svako jutro prije nas pedalira do škole, “ubaci“

se u svoju bijelu kutu i stavi svoju bijelu kapicu. Tada je ona spremna kao da je došla mercedesom. Vozi po svim vre-menskim uvjetima. Kaže da joj ne trebaju ni zimske gume ni zimska oprema. Na pitanje koliko brzina ima njezina “makina“, ona spremno odgovara: “21!“ (smijeh). U čudu je gledam, a njezina prijateljica joj kaže: “Pa, Snježana, ni avion nema toliko brzina!“ (ponovno smijeh). Najveća želja joj je kupiti dječje sjedalice, postaviti ih i provozati svoju malu unučad. Njezin sin nema baš povjerenja u njezine vozačke sposobnosti pa se naša Snješka još ne usudi napraviti taj korak. Ali naša kuharica lukavo šuti i samo čeka dan kada će nas sa smiješkom na licu i uzdignute glave pozdraviti sa svoja dva mališana. I oni su, naravno, krenuli bakinim stopama.

Bernarda Turčinov, 8. r.

ZNATE LI. . ....da je prvi vozač bicikla njemački barun Karl von Drais koji je 1817. god. vozio svojevrsni bicikl na guranje nazvan draisine, a koji još postoji u muzeju u Nizozemskoj?

...da je Francuz Ernest Michaux sa svojim učenikom razvijao bicikl s pedalama na prednjem velikom kotaču koji je kasnije i patentirao?

...da se prema konstrukciji najčešće dijele na:- gradski bicikl (imaju puno dodatne opreme);- cestovni bicikl (natjecateljski bicikl, savijen upravljač, oslobođen dodatne opreme, najbrži);- brdski bicikl (ravni upravljač, s prednjim i/ili stražnjim amortiz-erima);- BMX (manji kotači i jednostavne konstrukcije)?

...da su najčešći bicikli za jednu osobu, ali rašireni su bicikli za dvije osobe (rjeđe se koriste bicikli za više osoba) ?

...da su bicikli na dva kotača najrašireniji, ali se često koriste i trokolice (za potrebe prijevoza tereta ili kod dječjih bicikala)?

Pripremio: Adrian Mudronja, 7. r.

SKOJI 2011.indd 17 2/14/11 9:52:05 PM

©KOJI18

Dođoh, vidjeh...

SLAVONIJO, ZEMLJO PLEMENITAI Z D N E V N I K A P U T O P I S C A

Počela je škola, a mi osmaši ne počinjemo učiti. Razlog tome je ekskur-zija. Na ekskurziju ove godine putujemo na početku školske godine. Svi smo radosni i u iščekivanju.

Dan prviRano ujutro 7.10.2010. krećemo s

Hramine. Svi se smještamo u jedan mali autobus. Do Rastoka putujemo oko dva sata. U Rastokama se “rastače“ rijeka Slušnica (Slunčica). Upoznajemo i baku Katu koja je jedina mlinarica u Ras-tokama. Baka nas je počastila kruhom od pet vrsta žitarica. Nakon okrijepe krećemo dalje.

Sljedeće odredište je Slavonski Brod. U Slavonskom Brodu posjećujemo tvrđavu. Tvrđava Brod građena je između 1715.-1780. godine na granici s tadašnjim Os-manlijskim Carstvom. U slučaju napada Turaka tvrđava je trebala izdržati 40 dana. Dao ju je graditi Eugen Savojski. U nju je moglo stati 4000 vojnika i 150 topova. Za ulaz u tvrđavu treba nam propusnica koju je ispisao pisar. Na ulazu nas dočekuje vojska koja pregledava propusnicu. Dolazi general na konju. Uči nas neke vojničke pokrete i dopušta da se popnemo na njegova konja. U tvrđavi se družimo s još više glumaca. Gledamo ispaljivanje iz topa, kovač nam pokazuje kako se kuje željezo. U drugoj prostoriji dočekuju nas kirurg i doktor, a pri izlasku slikar. Šetamo do centra Slavonskog Broda te kuće Ivane Brlić-Mažuranić. Krećemo dalje prema Valpovu. U auto-busu opet zabava. Za nekih sat vremena stižemo u Valpovo. Slijedi večera i disko. U disku je bilo odlično. Zabava, divljanje i skakanje samo su neke od odlika našeg diska. Smijemo ostati do pola noći. Učiteljica nas šalje na spavanje. Ali onda

odlazi u sobu, a mi smo opet u akciji. O događanjima u sobama nećemo pisati za javnost.

Dan drugiBudimo se u 7, a već u 7.30

doručkujemo. Sjedamo u autobus i idemo prema Aljmašu. Pri dolasku lokalni svećenik nam priča o crkvi Gospe od Utočišta. Šećemo uz granicu sa Srbijom. U Aljmašu postoji križni put u obliku

djelovanjem dviju velikih rijeka, Dunava i Drave. Sjeverno, južno i zapadno od Parka prirode nalaze se značajne poplavne površine koje se protežu do Batine na sjeveru, Bijelog Brda na jugu i Donjeg Miholjca na zapadu. Gledamo kratki film o Parku prirode te ga obi-lazimo. U stvarnosti upoznajemo mnoge životinjske vrste. Naš vodič nas odvodi do dvorca Tikveš. Pokazuje nam crkvicu i upoznaje s čovjekom koji izrađuje drvene

Kalvarije, odlučujemo se popeti. S vrha brda se vidi cijelo mjesto.

Sljedeća postaja je seosko imanje Orlov put. Domaćini su nam pripremili ručak. Vozimo se zaprežnim kolima, šećemo imanjem. Nakon ručka odlazimo u 20-ak minuta udaljen Kopački rit. Područje Parka prirode Kopački rit nalazi se na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske. Prostire se sjeverno od ušća Drave u Dunav te uzvodno Dunavom na njegovoj lijevoj i desnoj obali do nekadašnjeg pristaništa Kazuk. Kopački rit je poplavno područje nastalo

skulpture. Do Valpova vraćamo se preko Osijeka. Prolazimo kroz staru jezgru grada Osijeka, šećemo obalom Drave te gledamo osječku katedralu. Imamo slobodno vrijeme. Većina nas odlazi u McDonalds da se okrijepi. Učiteljice nam kazuju da moramo biti na glavnom trgu za 30 minuta. Svi smo tamo na vrijeme, ali po običaju učiteljice kasne. Na brzinu ulazimo u autobus i krećemo u hotel. Malo smo uranili pa se možemo prošetati do centra Valpova. Iz Valpova smo se brzo vratili. Slijedi večera, disko, “spavanje“.

Na Memorijalnom groblju

SKOJI 2011.indd 18 2/14/11 9:52:07 PM

©KOJI19

Dođoh, vidjeh

SLAVONIJO, ZEMLJO PLEMENITA

Dan trećiTreći dan krećemo za Ilok. U Iloku

posjećujemo slavne Iločke podrume. Najveći spremnik vina (koji se više ne koristi) napravljen je od keramike 1909. godine, sadržaja 56.140 litara. Posjetili smo i samostan sv. Ivana Kapistrana. To jutro je maglovito i hladno pa brzo odlazimo iz Iloka. Slijedi posjet Memori-jalnom groblju žrtava Domovinskog rata, te Ovčari. Na ulazu u Vukovar gledamo razrušeni vodotoranj. Odlazimo i u bol-nicu, gledamo kratki film o Vukovaru, a zatim odlazimo u podrum gdje je tada bilo sklonište. Na pločicama u podrumu su ispisana imena odvedenih iz bolnice. Kroz prostorije su postavljeni likovi koji

prikazuju bolesnike. Nakon bolnice pu-tovi nas vode do vojarne. Razgledavamo tenkove, brodove, oklopna kola, oružje kojim se borila JNA i oružje kojim se borila Hrvatska vojska, kopiju koncen-tracijskog logora… Opraštamo se od Vukovara i krećemo prema Vinkovcima. Tamo imamo slobodno vrijeme. Povratak u hotel, večera, disko, “spavanje“.

Dan četvrtiU nedjelju je buđenje ranije nego pre-

thodnih dana, doručak, spremanje i po-lazak za Đakovo. U Đakovu posjećujemo katedralu i Državnu ergelu lipicanaca.

Kao godina osnutka ergele u Đakovu navodi se 1506., kada se prvi put u pisa-

nom dokumentu spominje riječ “ergela“. Povezuje se uz đakovačkog biskupa Miju Kesarića koji je posjedovao ergelu s 90 arapskih konja. Unatoč tome, postoje podaci da je ergela egzistirala i prije pisanog spominjanja, odnosno da su je utemeljili bosansko-srijemski biskupi na posjedima dobivenim darovnicom ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana još 1239. godine. Iza posjeta ergeli slijedi ručak i povratak kući.

Napuštamo Slavoniju. Da možemo mi bismo rado ponovili put po Slavoniji. U Murteru smo oko 21.30 sati. Laku noć, Slavonijo! Idem spavati!

Darko Juraga, 8. r.

Crkva u Iloku

Spomenik na Ovčari

SKOJI 2011.indd 19 2/14/11 9:52:10 PM

©KOJI20

Istraživači(ce)

Trebam na teren fotografirati i geokodirati mrazovce, a moram napisati članak za Škoje. Članak!!! Obljetnice su u pitanju - 165 godina školstva u Murteru, 20 godina u novoj školi. Mojih 30 murterskih godina!!! Često u moje misli doluta nekadašnji grafit iz školskog hola: Sve je prolazno i nestalno, samo je ljubav trajna i vječna, ali i Churchillove riječi: Tajna uspjeha nije u tome da čovjek radi ono što voli nego da voli ono što radi. Volim biologiju. S ljubavlju poučavam biologiju. I tako trideset godina! Koliko generacija! Meni - puno lijepih trenutaka u biologiji i s biologijom. Njima - onima koje ništa ne zanima, još jedna dosada, a oni koji su voljeli biologiju, nadam se, da je vole i dalje. O biologiji, uvijek sa zanosom i ljubavlju! Pitam učiteljicu Anitu: O čemu? Reče mi: Znat ćete vi to! Opet sam na početku. Tema je puno, ne mogu se odlučiti. Požalila sam se sedmašima i zatražila pomoć. Gospođica A. Ž. mi je predložila temu: Učenici i terenska istraživanja. Nedjelja je, a ja u dvojbi: članak ili mrazovci? Odluka čeka. Ruksak na leđa i odoh na teren! I... baš mi je bilo lijepo.

PočetakPrva, temeljita terenska istraživanja s učenicima bila su po murterskim otočićima u jesen 1994. To su oni moji škoji - Tegina, Prišnjak, Vinici, Maslinjak,Radej,... Tri cure (pokojna Iva, Anđa i Maja L.) i moja malenkost s ravnateljem, gospodinom Miodragom, s murterskih otočića nastavljamo istraživanja po Kurnatima. Te godine pripremale smo se za natjecanje iz biologije i nadale prolasku na državno koje je održano u našoj školi. Bila je to 1995. g. Pokojna (kako to strašno zvuči) Iva je došla, izlagala i osvojila drugo mjesto. Cezar bi rekao: Veni, vidi, vici! Nije bilo baš tako - iza rezultata stoji puno teških terena, pedesetak otoka i otočića, sistematizacija poda-taka, pisanje rada, izrada plakata i priprema za izlaganje. Cijeli dani bolje reći popodneva i večeri provedeni u školi. Ivino izlaganje pod borovima terase Colentum na završetku natjecanja i os-vojeno drugo mjesto bili su najljepši dar biologa za 150. obljetnicu škole.

Kurnati, ljeto 1996.Sljedeća terenska po Kurnatima započela je 13. 7. 1996., a završila u rujnu. Na početku Martina, a onda Luka i ja krećemo u avanturu zvanu Kurnati.

I Z B O T A N I Č K O G D N E V N I K A U Č I T E L J I C E M A R I J E P A N D Ž E

AVANTURA ZVANA KURNATI

Kurnati su takvi da bez avanture ne može. Ili je avantura ime za ljude kao što smo nas troje.U šest srpanjskih dana botanička odredišta su bila Balun, Mana, Veli Rašip, Rašipić, Prišnjak, Kasela, Gustac uz Kaselu, Vodenjak Lavs,.... Vesejuh, Piškera (tridesetak otoka i otočića). 16. 7. Ustajem se rano. Idem na plivanje provjeriti svoje snage za današnje natjecanje. Sinoć smo se dogovorile za natjecanje, a našle smo i suca. Izgubit ću. Jako sam umorna. Bilo je preteškog terena za hodanje, a sunce je nemilosrdno pržilo. Može li sve to biti razlog za malo prednosti za mene, pitam Martinu. Može jedan metar, kaže ona. Mogu li kupiti suca? Nakon ovako malih igrica da se zastraši protivnik, ostaje mi samo plivanje i odmjeravanje snaga u moru. Start. I dok sam ja počela, ona je već bila na cilju. Martina mi duguje revanš. 17.7. Teren je bio pakleno težak kao i jučer, redaju se otoci Tovarnjak, V. Obručan (užasno težak za proći!), Mrtvač, Plešćina... Večeras su Martina i J. priredili večer pjevanja. Sjedili su na obali i vrlo lijepo pjevali.19.7. Tereni - Oključ, Lucmarinjak, hridi Deset-injak, Prdusa, Bisaga uz Vruje i na kraju Golić. Večeras je Martina imala vatreno krštenje u ronjenju s bocama. Kaže da joj je bilo izvrsno. To mi je drago. Poslije kupanja sjedim na obali i pišem dnevnik. Mir je. Na obali sam sama. Na obližnjem brdu čujem magarca kako njače. I to je priroda. U moru

se neka ribica izdigla iz vode, bućnula i vratila u svoje carstvo. Čujem i jednog cvrčka, a kome li on pjeva? Možda i on traži nekoga koga će voljeti. Ja sam našla ono što volim i zato sam ovdje.

Kurnati, jesen 1996.U dijelu jesenskih botaniziranja te 1996. g. Luka je trebao biti na terenu u Kurnatima. Međutim, sama sam krenula na teren. Na rivi Vruja pišem ovo, a iz daljine čujem signal Geofizičkog zavoda za 8 sati. Sinoć sam htjela zvati Murter da vidim dolazi li Luka, ali stanica ne radi. Možda dođe danas! Teren je postao rutina. I tako dok ja prebirem po majčinoj dušici, vrisku i metvici na Strižnjaku, dolazi brod kako ga Martina nazva stara kornatska mazga. I... Luka?! Taj me trenutak neizmjerno obradovao. Mislim da su mi u tom trenutku oči bile veće i od samog Strižnjaka. Popodne prvi Lukin teren bio je Koritnjak. Radim floru, a Luka vegetaciju uz more i tako sve vrijeme terenskih istraživanja.(Slijedi velika vremenska praznina mojih temeljitih terenskih pohoda s učenicima po Kurnatima, ali ti trenutci ostaju, pamte se...) .

Kurnati, proljeće 2006.U avanturu zvanu Kurnati krenule su Ivana T., Ve-ronika, Tana i Lucija. Dame pune želje, volje i en-ergije. Trudila sam se pratiti ih. Uz teška terenska istraživanja čekala nas je priprema objeda i pranje suđa, a onda hvatanje signala po okolnim brdima i

Ivana Turčinov i Veronika Šikić na terenu

SKOJI 2011.indd 20 2/14/11 9:52:12 PM

©KOJI21

Istraživači(ce)

I Z B O T A N I Č K O G D N E V N I K A U Č I T E L J I C E M A R I J E P A N D Ž E

AVANTURA ZVANA KURNATI

moje neizvjesno čekanje njihova povratka. Tereni, bilježenje vrsta, koordinate, ekološke prilike, staništa... Tana i Veronika uspješno su obavile iskrcavanje na Mali Rašip. Moje iskrcavanje bilo je dramatičnije od Amstrongova iskrcavanja na Mjesec. Izgubila sam ravnotežu na već sigurnom tlu Rašipa i pod punom terenskom opremom bućnula u vodu. Potapanje je, navodno, bilo popraćeno smijehom (dame kažu) koji je trajao trenutak do izvirivanja naočala iz vode, a onda strah i nevjerica, moja i njihova. Uslijedilo je sku-pljanje drva, loženje peći, sušenje odjeće i obuće, a onda teren. Svaki trenutak proveden s ove četiri dame bio je poseban i neponovljiv. Nakon terena razgovarale smo o Kurnatima, o prirodi općenito, glazbi i mnogo čemu drugom. Znala sam da su odgovorne, temeljite, ali sam tijekom rada upoznala i one druge karakterne osobine. Prenosila sam im poruke i bila čuvarica njihovih tajni. Vrijeme prolazi, a oni ostaju u mome srcu - Mar-tina, Luka, Ivana T., Lucija, Veronika i Tana.

Osvrti učenica na terenska istraživanjaMartina: Među ljepše trenutke spada moje ron-jenje, ali ne obično već s bocama, a među bolnije popodnevno penjanje po Mani.... Najljepše je bilo natjecanje s razrednicom u plivanju, gdje sam pobijedila (naravno), dok se razrednica previjala od smijeha.

Ivana: Naučila sam mnogo o istraživanjima, prirodi, biljkama, ali i o životu. Postala san bogatija za jedno lijepo iskustvo, naučila sam cijeniti prirodu, okoliš, saznala sam puno općih, ali i onih zanimljivih, mnogima nepoznatih in-formacija. Postala sam odgovornija zahvaljujući svakodnevnim mjerenjima temperature, oblaka, naoblake i oborina koje sam obavljala za Globe. Jedno sigurno znam: profesorica je jako utjecala na mene, na moju ljubav prema prirodi. Za to joj jedno veliko hvala!Veronika: Osim istraživanja endemičnih vrsta, učile smo kako se treba snaći u mnogim neočekivanim životnim situacijama, kao što je život bez struje, vode i signala... Uz mnogo uložena truda i rada, bilo je također lijepih i zabavnih trenutaka kojih ću se zauvijek sjećati. Osjećaj za prirodu, koji se tada razvio, danas ima veliki utjecaj na moje buduće školovanje i veliku ulogu u mom životu...Luce: Najviše su me zainteresirala istraživanja o orhidejama na području otoka Murtera i Kornata. Smatram da je svako istraživanje takve vrste važno da bi se očuvale sve tako iznimno lijepe vrste te kako bi se objavilo svima da takve vrste postoje i na ovakvome krševitom i vegetacijski siromašnom području. Nadam se da će i mlađe generacije spoznati važnost ovakvih istraživanja te se u njih uključiti.Tana: Brojne vrste orhideja zanimljivih imena (tro-zuba, četverotočkasta), perunike raznih veličina i

boja, te mnoge druge “biljčice” s različitim svojst-vima, različitih oblika i veličina rastu pored nas, a da najčešće ne postanu predmet naše pažnje. Zanimljiva je bila spoznaja da na naizgled suhim Kornatima sve vrvi životom te da na Murteru postoji močvarno stanište u koje se naselila jedna posebna orhideja.

OSNOVNOŠKOLSKI ŽIVOT KROZ NATJECANJA IZ EKOLOGIJELuka: Ne znam jesu li se i prije te ‘93./’94. go-dine održavala natjecanja iz ekologije, no znam da sam tada prvi put sudjelovao na školskom natjecanju. Ekipe su bile sastavljene od tri učenika viših i dva učenika nižih razreda, obično četvrtog razreda. Moja ekipa je pobijedila i bili smo poslani na županijsko natjecanje u Šibenik. Pobjeda na županijskom natjecanju značila je sudjelovanje na državnom natjecanju koje se održavalo u Zagrebu.Ukupno sam tri puta za redom bio na državnim natjecanjima iz ekologije. Svih ekipa se ne sjećam. Možda poznajete Mur-terina Šimu Šoića ili se možda sjećate tragično preminulog Nikole Vodopije? Zajedno smo bili ekipa na državnom natjecanju u Trakošćanu. Lijepa vremena i još ljepša sjećanja.Jesu li korisna natjecanja iz ekologije, biologije, matematike, fizike...? Idite i natječite se jer nije važno tko pobjeđuje. Važno je da širite svoje znanje i upoznajete mlade ljude. Možda steknete prijateljstvo ili se zaljubite.Danas imam u sebi ugrađene misli i stavove o ekologiji i očuvanju okoliša. Da nije bilo učiteljice Marije i učiteljice nižih razreda Josice Jelovčić, propustio bih u sebe ugraditi te vrijedne misli. Često sam u prirodi kao član jednog planinarskog društva. Član sam i Hrvatske gorske službe spašavanja te me i ta obaveza nagna u brda. Uvi-jek hodajući i gledajući prirodu, sjetim se ekologije i svega što je pričala učiteljica Marija. Sigurno često pijete čaj. I ja ga pijem. Ali ne onaj koji se kupi u trgovini. Napravim ga uvijek od bilja koje uberem u prirodi, obično na našem Velebitu, ali i u Murteru i na Raduču. A da nisam volio ekologiju i biologiju, ne bih znao koja je biljka metvica, a koja majčina dušica.Kako je čudan i naizgled teško poveziv put od natje-canja iz ekologije pa do uživanja u domaćem čaju. Zato volite prirodu jer od nje svašta možete naučiti. A i od učiteljice Marije, kako god stroga bila.

Ivana Turčinov i Veronika Šikić još uvijek na terenu

SKOJI 2011.indd 21 2/14/11 9:52:15 PM

©KOJI22

Ponos Murtera

MURTERSKO SRCEMurtersko srce je udruga koja pomaže

onima koji su teško bolesni, a nemaju finan-cijsku moć kako bi otišli na liječenje i operaciju. Udrugu je pokrenula Općina Murter-Kornati u suradnji s mnogim udrugama, klubovima, društvima, sponzorima i svim ljudima dobre volje. Od osoba zaslužnih za rad udruge moramo spomenuti Mariju i Sandru Bašić. Organizirano je nekoliko akcija namijenjenih teško bolesnima s područja Murtera. Prva akcija održana je za petogodišnju Meri Turčinov koja boluje od vrlo teške bolesti kromosopatije. Potrebna joj je cjelodnevna skrb i liječenje u Zagrebu. Prva akcija održana je u više etapa. Prva etapa je bilo održavanje malonogometnog turnira u sportskoj dvorani. Zatim je 6. prosinca 2009. godine održan humanitarni koncert. Treća, ujedno i posljednja etapa akcije, bio je Božićni sajam održan 20. prosinca u kinosali i na Trgu Rudina. Održana je i božićna predstava u organizaciji udruge „Naš mali festifal“. Udruga je pomogla i preminuloj Ivani Frkić. Na Dan državnosti održan je humanitarni koncert u uvali Čigrađa. Udruga nastavlja s radom i nada se da može pomoći svim teško oboljelim.

SPASILE CURICI ŽIVOTProšlog ljeta u Murteru su liječnica Vojana

Labura Tolo i medicinska sestra Mirjana Juraga brzom reakcijom spasile život devetomjesečnoj curici. Roditelji i njihova curica došli su u Murter

LJUDI LJUDIMAO J U N A C I M A I Z N A Š E G S U S J E D S T V A

Prijatelj se u nevolji poznaje(AMICUS CERTUS IN RE INCERTA CERNITUR)

veli stara latinska poslovica. Oni kojima posvećujemo stranice svojim djelima potvrđuju ovu poslovicu i zaslužuju biti u našim Škojima! Nisu to junaci iz

američkih akcijskih filmova već naši ljudi iz susjedstva koji svijet čine boljim. Upoznajmo ih!

iz inozemstva na odmor. Kako se curica loše osjećala, roditelji su je odveli u ambulantu. U čekaonici je curici naglo pozlilo te je prestala disati. Liječnica i medicinska sestra su odmah priskočile u pomoć te pristupile reanimaciji. Nakon pet minuta curica je počela davati znakove života da bi potom uz liječničku pratnju hitno bila prebačena na Dječji odjel šibenske bolnice. Cijela akcija se odigrala u samo 45 minuta. Poslije svega curica se oporavila. Roditelji su liječnici i sestri dugo zahvaljivali jer bez njih ne bi više imali svoju djevojčicu. Tim više što su curicu dobili nakon punih 20 godina pokušaja začeća.

POLICAJAC IZ SUSJEDSTVANaš sumještanin Ante Milovac već je

gotovo dvadeset godina u policijskoj službi. Sudionik je Domovinskog rata od 1991. godine, a sljedeće godine je stupio u policiju. Ante je često u prilici tijekom svoje službe pomagati ljudima. Jednom zgodom dobio je dojavu da se izgubila starija gošća iz Austrije koja je boravila u kampu na našem otoku. Nakon duge potrage našli su je u jednoj uvali među smrekama. Kako nije bilo pristupne ceste, Ante ju je morao nositi na leđima do automobila, a potom je prebačena liječniku. Drugom prilikom pomoć je tražila žena iz Morpolače koju je, prema njenim riječima, ugrizao poskok dok je čuvala ovce. Uz to je pala i slomila ruku. Hitno ju je odvezao do Vodica, no tamo joj nisu mogli pružiti liječničku pomoć. Ante je uključio rotacijska svjetla i za nekoliko minuta je ženu doveo na hitan prijam šibenske bolnice. Pomoć je pružena te je utvrđeno da se ipak ne radi o ugrizu poskoka, već neke neotrovne zmije. Žena je nakon nekoliko dana došla u policijsku postaju i zahvalila mu za pruženu pomoć.

Uvijek spremne!

SKOJI 2011.indd 22 2/14/11 9:52:16 PM

©KOJI23

Ponos Murtera

LJUDI LJUDIMA

Ante je više puta intervenirao prilikom nasilja u obitelji kada je ženu i djecu trebalo zaštiti i smjestiti u sigurnu kuću. „Treba biti posebno obazriv kad su u pitanju djeca jer su to za njih traumatične situacije“, pojašnjava Ante te dodaje: „Naša služba je takva da moramo biti spremni riskirati vlastiti život kako bismo nekoga spasili. Teško se prisjetiti koliko puta sam bio u prilici pomoći drugima. Zapravo ni jedno naše dežurstvo ne prođe da ne pomažemo onima koji su na bilo koji način ugroženi. Bez obzira na opasnosti koje naša služba krije, lijep je osjećaj pomagati ljudima.“

KAPI DOBROTEGospodin Vladimir Tandarić pravi je

murterski rekorder u davanju krvi. Krv je dao točno 70 puta! Prvi put je dao krv s nepunih 18 godina u vrijeme zagrebačkih gimnazijskih dana kada su se u jednoj akciji prikupljanja krvi mogli odazvati i oni

koji su bili u 18-toj godini. “Za prvu akciju motivirala me humanost jer je za svaku i malo složeniju operaciju potrebna litra-dvije krvi“, reći će jednostavno g. Vladimir. U svojoj obitelji nije prvi davatelj. Bio je to prije njega njegov otac (odmah iza 2. svjetskog rata) i sestra koja je imala rijetku krvnu grupu. G. Vladimir ima krvnu grupu 0+ koja je zapravo najčešća i najdragocjenija jer je mogu primiti svi. Važno je samo da je Rh faktor +. S preseljenjem u Murter uključio se u mjesni Klub darivatelja krvi čiji je član 20-ak godina. “Davao bih ja krv i da nema Kluba“, odlučan je u svojoj plemenitosti g. Vladimir. Dokazuje to i darivanje krvi mimo akcija u Šibeniku, a upravo je dan uoči napada na Šibenik u Domovinskom ratu darovao krv. Krv se smije darivati do 65. godine (što znači da je ispred g. Vladimira još 10 godina), u razmacima od 3 mjeseca, dakle 4 puta godišnje. Naš je g. Vladimir jednom darovao krv čak pet puta. Dobitnik

je plakete za 50 davanja, a najviše ga raduje podatak što se u Murteru povećao broj mladih darivatelja i žena. Nadamo se da će g. Vladimir ostvariti svoja nadanja, tj. dati 100 puta krv u životu.

HEJ, VATROGAŠČE, POŽURIG. Marko Belamarić radi kao zaštitar.

Pored svoga posla član je DVD-a Tisno već 10 godina. “Kada se dogodi požar, ne razmišljamo puno o sebi, već samo o tome kako pomoći ljudima“, reći će g. Marko. Svaka akcija gašenja je drukčija. Najčešći su šumski požari koji nisu toliko “veliki“, ali dogodi se i pokoji veći u krševitim predje-lima. DVD Tisno nadležan je za cijeli otok Murter, Dazlinu, Dubravu, Putičanje, do skretanja za Tribunj na magistrali i do Draga. “Malo je smiješno“, reći će g. Marko, “što smo mi nadležni za Drage do kojih moramo stići magistralom koju u nadležnosti ima DVD Pirovac. Ali to je stoga što se područje određuje s morske strane.“ Požari su nepre-dvidivi i tako se nikad sa sigurnošću ne može znati što očekivati.

“Treba biti spreman na najgore. Prošlo ljeto dobili smo dojavu da su se sudarila dva auta između Ivinja i Tisnoga. Došavši na mjesto događaja, osjetili smo plin koji je curio iz auta. Trebalo je zatvoriti plin da ne dođe do eksplozije. Sudionici nesreće imali su teške ozljede, ali nisu bile opasne za život.“ Osmjehujući se, nadovezuje: “U svakom poslu ima i različitih zgoda pa tako i vatrogasnih. Gorio je požar u Jezerima. Požarište je od glavne ceste kamenim putem bilo udaljeno dva kilometra, a nakon toga je nekih 500 metara uskog puta kojim kamion ne može proći. Trebalo je otići po drugu turu vode u naprtnjačama, ali pješice bismo izgubili puno vremena. Kako uvijek do vatrogasnog doma dolazim motorom, sjetio sam se da bih motorom mogao dovoziti vodu. To sam i učinio. Tako je moj motor dobio naziv “navalno vozilo“, dovršio je naš vatrogasac.

Darko Juraga, 8. r., Lucija Juraga, 6. r.

Vladimir Tandarić

SKOJI 2011.indd 23 2/14/11 9:52:18 PM

©KOJI24

Lijepo je bitiPoznat i murterski s l ikar Šime

Donđivić ugostio me u svom domu u Selu, starom dijelu Murtera. U ugodnom razgovoru doznao sam puno zanimlji-vosti o njemu i njegovom radu.Danas ste u mirovini. Čime ste se bavili prije mirovine?

Radio sam kao elektroničar u Splitu.Kada ste otkrili talent za slikanje i kada je nastala vaša prva slika?

Teško je odrediti točno vrijeme kada sam otkrio talent. Bilo je to još u školskoj dobi, a i prva slika je nastala tada.Možete li otprilike reći koliko ste slika naslikali od tada do danas i koja vam je slika najdraža?

Nacrtao sam stotine slika, nemoguće je odrediti točan broj. Nema najdraže slike… sve su drage. Možda bih izdvojio sliku svoje unuke.

PREZIREM DVOLIČNOST,NEISKRENOST I BEZOSJEĆAJNOST

izložbama?Da, da, nekoliko puta. U Murteru, Be-

tini, Zagrebu i Križevcima. Prva samos-talna izložba bila je u betinskoj marini, mada sam svoja prva izlaganja imao još u školi. Jednom sam kao dijete izlagao u Puli i kasnije poštom dobio nagradu. Bili su to neki kistovi i boje.Imate uzore u slikanju?

Pa, izrazitih uzora nemam, ali neki slikari na mene djeluju inspirativno, posebno naši stariji slikari kao što je Vlaho Bukovac.Gdje se danas mogu vidjeti vaše slike?

Najviše ih ima u mom domu. Puno slika sam poklonio pa ih ima i u drugim domovima.Imate li još neki hobi?

Imam, gitara i klapska pjesma. Dugo

Što vas najviše inspirira i koje motive najčešće slikate?

Najčešće slikam svoj rodni Murter, stare kalete, kamene kuće, rive, stare gajete i leute, ponekad i stare ljude. Među čestim motivima je naša crkvica sv. Roka.Kojom tehnikom slikate i koji je vaš stil slikanja?

Prije sam slikao u akvarel tehnici, a kasnije sam prešao na ulje na platnu. Stil slikanja je hiperrealizam, a ja bih ga nazvao nostalgični realizam jer slikam sve ono što nestaje.Koliko je vremena potrebno da nastane slika?

U ovoj fazi kada radim intenzivno, a to je od 1997. godine i od kada slikam ovim stilom, potrebno je 15-40 dana.Jeste li izlagali svoje radove na

vremena sam pjevao u klapi.Što vas uz slikanje najviše opušta?

Dobar film!Koje osobine prezirete, a koje volite kod ljudi?

Prezirem dvoličnost, neiskrenost, bezosjećajnost, a volim iskrenost, ot-vorenost, pristupačnost i poštenje, to je važno.Koje je vaše najdraže jelo?

Srdele na gradije i gavuni lešo, ali nije mi mrzak ni šnicel (smijeh).Za kraj: Što smatrate najvećim vrijednostima u životu? Neka to ujedno bude i poruka učenicima naše škole.

Najveće vrijednosti su marljivost, strpljenje, a učenicima bih poručio upravo to da budu marljivi i da znaju da bez truda nema pravog uspjeha.

Toni i Dino Trošić, 7. r.

R A Z G O V O R S A S L I K A R O M Š I M O M D O N Đ I V I Ć E M

SKOJI 2011.indd 24 2/14/11 9:52:23 PM

©KOJI25

Dani djetinjstvaBoris Pleslić Lepre rođen je 12. prosinca

1935. godine. Njegovo ratno djetinjstvo se po mnogočemu razlikuje od današnjeg. On je od-veden na otok Molat, gdje su Talijani za vrijeme Drugog svjetskog rata imali koncentracijski logor. Ondje je bio najmlađi od svih logoraša. Na Molatu je proveo šest mjeseci, točnije do pada Italije.

Koje su vas godine odveli na Molat?Krajem 1942. godine.

Koliko ste tada imali godina?Bija san u osmoj godini.

Čime ste išli na Molat?Vojničkin brodun imena „Crna Marica“. To je

bija parni brod. On ni moga dojti za rivu pa su nas gajetama pribacivali na nja.

Gdje su vas Talijani držali do odlaska na Molat?

Držali su nas u ujari gori na gornjemu podu.Koliko dana su vas držali u uljari?

Dva dana. Jednu noć smo prinoćali, a drugi dan navečer su nas odveli na Molat.Jesu li odvajali muškarce od žena i djece?

Većinun su žene i dica bili skupa u jednoj baraci, a muškarci posebno u drugoj, a u ujari smo svi bili skupa.Tko je ostao u vašoj kući u Murteru?

Pokojna prababa Anka. Kad smo se vratili, našli smo je živu, zato nan Talijani i nisu zapalili kuću jer su oni palili kuće di se judi ne bi vraćali.Koliko je djece iz Murtera otišlo na Mo-lat?

Mislim negdi oko 20-ak.Koliko je trajao put do Molata?

Ne bi van točno zna reći, to je bija parobrod, bi’ će iša 6 ili 7 mij na uru. Ja mislin negdi oko 8 oli 9 uri.Opišite nam život u logoru tako da današnja djeca pokušaju shvatiti što ste vi proživjeli.

Uvjeti su bili nikakvi, jadni. Ujutro bi nan dali kave s nešto malo cukra i malo mlika. Dobija bi bubčić kruva ki bi triba podiliti na tri dila da bi ima za cili dan. Za ručak bi bilo mesa, ali mesa vrlo malo ako bi i bilo. Nekad bi bila i juha sa šupijotima. Za večeru bi nan dali opet juhe ili

D J E Č A K S M O L A T ARAZGOVOR S BORISOM PLESLIĆEM LEPROM, NAJMLAĐIM LOGORAŠEM S MOLATA

nekakve kaše, ali sve je to bilo jadno. Za piti bi nan dali vodu i to u određenim količinama.Koliko je članova vaše obitelji završilo na Molatu?

Ja, teta, baba, did i otac. Onda su oca kasnije pribacili na Sardiniju.Zašto ste zapravo završili na Molatu?

Radi toga što je moj stric bija u partizanima i svi ki su imali nekoga u partizanima bili su prebačeni na Molat, samo su stari ostajali doma.Ima li ijedna lijepa zgoda za vrijeme vašeg boravka u logoru?

Ima jedna lipa zgoda. Talijani su ili svašta lipoga i mesa i boje supe. Unda bi oni bacali košće kroz ponistru iz kasarne. Dicu nisu tukli pa su moji mene slali po nešto. Taj put iša san po košće. Kad san se vratija u baraku, svi su sebi uzeli kost, a ja san zadrža onu najsočniju. Kako san ija, doša je neki oficir u punoj opremi i gleda me šta radin. Ja njega nisan bada, nego san nastavija po svomu. Unda je on uzeja meni kost i zahrčija je što je jače moga, okrenuja je torbu di mu je sta kruh, izvadija ga i pripolovija napolak. Polak je da meni, a polak je spremija u torbu. Ja tečući u baraku, a mene baba i teta napadaju da san to ukra. Ja san brže-boje poija da ga ne bi mora vratiti.U to vrijeme bili ste dječak. Čime ste se i kako igrali?

Igrali smo razne igre: lovili smo se, igrali pasa i zeca, živoga i mrtvoga. Igrali smo se mnogih igara, ali sve igre koje smo igrali, sami smo izmislili.

Odakle vam nadimak Lepre?Na Molatu smo se puno igrali pasa i zeca.

Ja san uvik bija zec. Ni bi me stalno vatali, ja bi ih odvuka na jednu stranu pa bi kraj njih pritrča na drugu. Dica su vikala zec, zec pa je to čuja i Talijanac i počeja vikati “Lepre, lepre“.Kada ste zadnji puta vidjeli svoga oca?

Na Molatu. Bija je nešto napravija pa su ga vezali za bor prima buri, a mora je stati na prstima da ne bi ogulija ruke. To je za mene jedna od tužnijih uspomena sa Molata.Imali li u vašem srcu ljutnje zbog svih strahota koje ste preživjeli kao dijete?

Talijani su danas drugi judi, premda ima takvih judi i danas koji bi napravili rat i otimali jude. Ne mogu nikoga kriviti jer smo svi više-manje jednaki. Za to što san ja proživija, krivi su oni koji su tada bili na vlasti.Što mislite o svome djetinjstvu?

Grubo, jadno ditinjstvo koje ja nisan proveja ka normalno dite, iako san se igra i na Molatu. Nismo mogli uživati u nekim gotovim stvarima, uživali bi jedino u onome što sami napravimo.Kako danas doživljavate naše susjede Talijane?

Talijane doživljavam ko sve druge jude, nema šta mrziti jude. To su naši gosti, mi njih primimo, ugostimo. Prošlo je puno vrimena i to se već zaboravilo, jedino još živi u našim glavama.

Darko Juraga, 8. r.

SKOJI 2011.indd 25 2/14/11 9:52:26 PM

©KOJI26

Iz čitaonice

IZ UČITELJSKOG PERAUčiteljica Tanja Skračić u našoj školi

predaje talijanski jezik. Svoju ljubav prema jezicima i književnosti objedinjuje pišući poeziju i prozu. Radove piše standardnim jezikom i zavičajnim govorom. Neke od njezinih radova možete pročitati u Murter-skom godišnjaku. U Škojima objavljujemo izabranu crticu s nadom da će jednoga dana učiteljica Tanja objaviti zbirku.

Mala, tako Bog ‘oćeE li unda bila rečena prvi put, ne bi

znala reći, svakako ta očeva uzrečica je dobila posebno misto u očevomu društvu „mokroj braći“, a i u našoj hamiji. Stisnulo se nešto šoldi od uja, a ništo od ribanja, boje reći rakanja i konačno se je odlučilo obnoviti krov ki je pušta na sve strane. Kad bi kišilo, u štropu je bila cila jedna kuhinja: pijatov, teč, bruncinov, potov, a naša bi se i poneki kajin i maštelić.

Skupilo se društvo i razvalilo no staroga krova za jedan čas. Žalin samo za kućicun i za bočnin otvorun na kračun kroz koga san izlazila na krov i gledala na strine Jake taracu s kun smo uvik bili svađeni, ali koj smo se mi dica uvik morali

javiti ako bimo je trevili na ulici. I žalin još za grundunalima. Došlo je niko novo vrime i tribalo je sve učiniti šta je moguće jed-nostavnije i običnije. Izbacale su se stare kupe pune japnjišća i daske jer je cili krov bija prošiven i utvrdilo da su grede, prlji i samo slime u odličnomu stanju. Tribalo je saliti nove grundunale oli no šta je tribalo držati nove konale i štititi kuću da se voda ne cidi niza zide, pozabijati kantinele za poslagati nove kupe ke su se sada zvale ravni crijep jer je krov š njima puno lašji i da kuća unda manje pati.

Sve se to uradilo u dva dana, a treći je osvanula nedija. U našoj se kući u to vrime ni radilo ka ni sada. Radili su se samo posli ki su se morali i to vajk strahun Božjin. Š njin se hodilo i u Kurnate, nedijun iza male mise, da bi se u ponedijak bilo spremno za intradu.

Uvečer se u kući najedanput stvorila veselica u našoj velikoj konobi. Vadija se sir iz uja, točila se bevanda, jedna od nih u kima se načela i damjana od prošeka od pedeset litra i dobro se popila. Ostalo je bilo ništo malo na dnu i mati je mučala nikoliko dan, a otac radija ka črv i bija

brižniji nego inače.Pivalo se sve do prid zoru, a unda je

nikomu palo napamet da se iđe u Kurnate vatati janjce, šijad oli brave, više ne znan. Znan samo da je mati rekla ocu:

- Ali Roko, kuća nan je sva raskrivena, možda će do večeri učiniti i kiša, a otac joj odgovorija:

- Mala, tako Bog oće!Mati je ostala bez riči, a cilo se društvo

iz konobe primistilo u dva, tri broda i krenuli put Kurnat.

Kroz dvi ure svi su se vratili nazad jer je učinilo tvrdo juga i o putu u Kurnate ni bilo govora. Niki su se uspeli na krov, niki su dodavali, niki zabijali, niki govorili - tako Bog oće - i do popodne krov je bija na kući, novi, lipi, crveni. Svidija mi se iako ni ima luminarij, ni ne lipe, debele grundunale i ni mi bilo ža što se više neću penjati na krov i zazirivati na strininu taracu. Pridvečer je udrila kiša, livalo je s neba i zemje, a u našoj se konobi pivalo. Mati, nevista i ja smo bile sritne jer nismo tribale nositi u štrop sve ne puste sude. Nigdi više ni curilo.

SKOJI 2011.indd 26 2/14/11 9:52:29 PM

©KOJI27

Iz čitaonice

Naš knjižničar Edo Juraga napisao je Rječnik govora otoka Murtera koji je tiskan početkom prosinca 2010. godine. Izdavači rječnika su Ogranak Matice hrvatske Murter i Gradski muzej Šibenik. U rječniku je blizu 5 tisuća riječi iz govora mjesta Murtera, Betine, Tisnoga i Jezera. Promocija rječnika održana je u Narodnoj knjižnici i čitaonici Murter 17. prosinca. Bio je to povod za razgovor s autorom.Kako ste došli na ideju da pišete ovaj rječnik?

Još kad sam bio dijete tajanstveno i privlačno su mi zvučale stare murterske riječi kao što su na primjer balaustra (kamena ograda), šototajer (ronilac), kaldofera (čelično uže), saurna (brod-ski balast), gindareše (podizač jedra), hambar (drveni sanduk za spremanje žita), mantenjuta (djevojka) i druge. Stoga ne iznenađuje da sam poslije kao student počeo prikupljati stare riječi. Na poslijediplomskom studiju sam za temu magistarskog rada izabrao Govore otoka Murtera te sam počeo sustavno prikupljati riječi ne samo u Murteru, već i u Betini, Tisnome i Jezerima.

Tko vam je pomogao pri pisanju rječnika?

Najprije moji ukućani djed, baka, stara teta i moji roditelji. Potom sam se raspi-tivao kod susjeda, a poslije sam u svim našim mjestima na otoku tražio starije ljude koji su čitav život proveli u rodnom mjestu i vrlo dobro su poznavali svoj govor. Od brodograditelja sam saznao sve di-jelove broda, od ribara nazive mreža, riba i tako redom. Uz riječi je trebalo upisati i naglaske te primjere iz svakodnevnog govora. Naše riječi sam uspoređivao i s drugim rječnicima kao što je na primjer Rječnik govora otoka Vrgade.Koliko je to sve skupa trajalo?

Pa skoro 30 godina. Naravno nisam stalno radio. Bilo je trenutaka kad sam mislio da rječnik neću nikada završiti pa je bila i poneka godina stanke. Konačno sam magistrirao 2007. godine pa sam odlučio i rječnik privesti kraju. Dodatni poticaj za tiskanje rječnika dalo mi je Ministarstvo kulture RH koje mi je odobrilo sredstva za tiskanje.Po čemu se razlikuju murterske riječi od betinskih, tišnjanskih ili

BLAGO JEZIKA MURTERSKOGAUZ IZDANJE RJEČNIKA GOVORA OTOKA MURTERA, AUTORA PROF. EDA JURAGE

jezerskih?Iako je puno istih riječi, ima dosta

onih koje se razlikuju. Tako se na primjer rudo kormila u Murteru naziva jargutla, u Betini jargola, a u Jezerima legutra. Drvena motka sa željeznim obručem i mrežom za prihvat ribe u Murteru se naziva lumprala, u Betini lohnara, u Tis-nome frala a u Jezerima ofran. Uskršnja pogača je u Murteru karutula, u Tisnome karitula, drveni kabao u kojemu se nekada pralo rublje u Murteru se naziva maštel, a u Tisnome i Jezerima sičela. Naziv za vjeronauk u Murteru je duntrina, u Betini dontrina, a u Tisnome lontrina. Mala ribica koju u Murteru zovu čangaj, u Betini zovu pave, a u Jezerima slipi miš. Čini mi se da upravo mogućnost uspoređivanja pojedinih riječi u sva četiri mjesta daje posebnu draž ovom rječniku.Što poručujete učenicima naše škole?

Poručio bih im da njeguju svoj zavičajni govor i da uče naše stare riječi. Usporedno s time trebaju učiti i njegovati hrvatski književni jezik.

Judita Lucija Šikić, 5. r.

SKOJI 2011.indd 27 2/14/11 9:52:32 PM

©KOJI28

Nevere i bonace

ČAROBNA IGRALijep, sunčan zimski dan. Hladno je.Vozimo se prema selu našeg zaleđa - Čistoj Velikoj. Županijsko je natjecanje u šahu, a ja sam član ekipe naše škole.Domaćini nas dočekuju pomalo euforično. Ne znam jesu li se „nabrijali” na nas ili je ipak prisutna nervoza zbog intenzivnog ispiti-vanja pred kraj polugodišta.Škola im izgleda dobro, čujem da je nova, ali nekako mi tu nešto nedostaje... Ah, pa da! Ne vidim nigdje školsku dvoranu. Žalosno i ljutito mi jedan učenik kaže da im tu dvoranu uvijek obećavaju, ali nema novaca. I - to je to. Ne poznajemo se dovoljno pa se i ne upuštamo u dulji razgovor.Evo, započeo je i turnir. Oprezno promatram ploču, osluškujem, tražim slabost protivnika, ili barem - pogrješku... Sve se nekako brzo završilo, nismo prošli u drugi krug. To bi se moglo opisati kao, recimo, omanji propust. Na brzinu smo se pokupili u naš kombi i pravac - Murter. Razmišljam o neuspjehu, tajnovitosti i nepredvidivosti šahovske igre.Pada mi na pamet priča o indijskom kralju koji je izazvao na šahovski dvoboj jednog seljaka i obećao mu visoku nagradu ako izgubi od seljaka partiju šaha. Seljak je, na iznenađenje kralja, tražio za nagradu zrno žita za prvo šahovsko polje, dva zrna za drugo polje, četiri zrna za treće polje i tako redom svaki put duplo zrna do, znamo, šezdeset četvrtog polja. Učini se kralju naivnost seljaka velika. Pa mogao je tražiti, npr. vreću zlata! Ili što drugo! Ali početi sa zrnom žita...Vani brije zimska bura. U našem kombiju je vruće i tako u mislima počinjem polako tonuti u slatki svijet snova...„Matija!” zazove netko. Nevoljko podignem glavu i ugledam predsjednika države. „Matija”, opet će on, „čujem da dobro igraš šah. Ajmo baciti jednu partiju. Ako dobiješ, biraj nagradu!”„Važi”, spremno se odazovem. „Evo, ako dobijem, morate izgraditi u Čistoj Velikoj novu sportsku dvoranu!”„Pa nisi baš skroman. Nema se... Može li što drugo?” nekako će lukavo predsjednik.„Ajde, neka bude”, ne dam se ni ja, „ako vas dobijem, morate mi na prvo polje staviti jednu lipu, na drugo duplo, to jest dvije lipe i tako redom do kraja... ”„Kažeš jednu lipu, ne kunu, već lipu?” gleda me sumnjičavo predsjednik pomalo se radujući kako sam brzo popustio...I započe partija šaha. Prepuštam se vrtlogu šahovskih kombinacija, tišina me pritisnula za stol.Probudim se od te tišine, shvatim da je vozač ugasio motor kombija. Došli smo u Murter. Iz daljine nas je zvalo podnevno zvono... Lagano se uputim doma.Ah, da vam dovršim priču o indijskom kralju. Kralj je, kako ste i pretpostavili, izgubio partiju šaha od siromašnog seljaka. Morao mu je dati pšenice kako je obećao, ali te godine u cijelom kraljevstvu nije toliko žita urodilo... Čarobna je igra taj šah!

Matija Brkić, 7. r.

Nikolina Mikin, 6.a

MOJA PRIJATELJICAMoja prijateljica se zove Paula. Ona je

dobra, voli nasmijavati druge i pametna je. Posuđuje stvari i nikad se ne svađamo. Ona je darežljiva, draga i vesela.

Ella Magdić, 2.r.

MOJE ŽELJEMoje ime je Antea Nika, a prezime mi je

Paić. Ja živim u selu Betina na otoku Murt-eru. Moja kuća je mala i nalazi se uz more. Imam sedam godina i htjela bih proputovati cijeli svijet. Najviše bih željela posjetiti kuće u kojima su živjeli Michael Jackson i Bruce Lee. I htjela bih tako dobro naučiti borilačke vještine od Bruce Leeja!

Ante Nika Paić, 1. r.Katina Bašić, 1.r.

SKOJI 2011.indd 28 2/14/11 9:52:34 PM

©KOJI29

Nevere i bonaceN E Z A B O R A V N A B O Ž I Ć N A P R I R E D B A

Tada sam bila u 4. razredu. Oduvi-jek sam bila odlična učenica, ali toga nesretnog dana ne znam što mi je bilo. Imali smo školsku predstavu koja je definitivno krenula po zlu.

Uzbuđenje je vladalo prostorijom, a pripreme se trajale dugo. Bila je to božićna priredba u kojoj su sudjelovali pastiri, anđeli i drugi. Ja sam bila mladi, siromašni pastir i imala sam naučiti samo jednu malu rečenicu. Danima je nisam uspijevala naučiti. Uz to smo se, za nesreću, prije predstave smo ja i moja prijateljica potukle. Bilo je smiješnih uvreda: “Papigo!“ ja sam vikala, a ona mi je isto tako žarko uzvraćala. Kad je počela predstava, cure i ja smo se poredale na pozornici. Na redu za recitiranje, ja sam bila predzad-nja. Užasno me hvatala trema, a tu užasnu, nezgodnu rečenicu nisam mogla zapamtiti. Došao je red na mene, a ja sam samo nijemo šutjela. U sekundi mi je stao mozak i nikako se nisam mogla oporaviti od šoka. Nisam se mogla ničega sjetiti. Od srama sam mogla samo pobjeći, a to sam i učinila. Bacila sam pastirski štap na pod i brzinom munje pobjegla. Sate nakon predstave sam neutješno plakala. Svi su me tješili, a ja se nisam mogla smiriti jer sam mislila da sam iznevjerila cijelu ekipu. Tako sam propustila sve lijepe stvari što su se nakon predstave odvijale. Ubrzo sam shvatila da sam bez razloga napravila cijelu zbrku oko toga. Također sam shvatila da imam prave prijatelje jer su i oni zbog mene propustili dio zabave. Tada sam mislila da mi je to bio najgori dan u životu, a zapravo uopće nije bio tako loš. Ovaj događaj mi je ostao duboku u sjećanju. Još se i danas sjećam te rečenice koja je glasila: “Čujte i počujte, rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog!“

Iva Šandrić, 7. r.

SUSRET S DUPINOMJednog lijepog sunčanog dana moj tata, stariji brat i ja otišli smo u ribolov koćom.

Mirna površina mora svjetlucala se na suncu. Kad smo došli na odredište, bacili smo mrežu i počeli je potezati. Mrežu smo vukli već dva sata kad se brzina broda naglo smanjila. Moj je tata odlučio da dignemo mrežu. Ukopčao sam vitlo i počeo namatati konope koji su bili spojeni s mrežom. Nakon nekog vremena vitlo je preuzeo moj otac, a ja sam pošao u kormilarnicu upravljati brodom. Kada je mreža isplivala na površinu, u daljini smo vidjeli da je nešto veliko ušlo u mrežu. Za desetak minuta mrežu smo dovukli do krme broda, kad tamo, gle, u njoj se nalazio veliki dobri dupin. Bio je vrlo lijep, no i vrlo iscrpljen. Izgledao je kao da će uginuti.Vidjevši ga takvog, skoro sam se rasplakao. Hitro smo izvukli mrežu na palubu te izvukli dupina iz nje. Potom smo ga, premda je bio težak, podigli na ogradu i spustili u more. Bio je ošamućen, no uspio se oporaviti i zaplivati u dubinu. „Zbogom, dobri dupine!“ rekao sam mašući mu u znak pozdrava.

Josip Skračić, 7. r.

MOJ DAR SV. NIKOLIMoj dar sv. Nikoli je dobrota. To znam zato što sam čuo puno lijepih kršćanskih priča

o njemu. A susreo sam ga jednom. Bio je mrkli mrak, a ja sam spavao. Sve je bilo u redu dok nisam čuo nešto vani. Ustao sam se iz kreveta, obukao preko pidžame trenirku i izišao vani. Tad sam vidio sv. Nikolu i pitao ga što ja mogu njemu darovati. A on mi je odgovorio: “Budi samo dobar, pošten i vrijedan, a tada ću ja biti sretan.“ Zatim mi je rekao da se vratim na spavanje. Ja sam ga pozdravio, vratio se u kuću, legao u krevet i usnuo lijepi san. Kad sam se probudio, vidio sam darove i bio sretniji nego ikad.

Benjamin Juraga, 4. r.

SKOJI 2011.indd 29 2/14/11 9:52:35 PM

©KOJI30

Pjevajmo zajedno

Ove godine Župni pjevački zbor Sv. Mihovil iz Murtera slavi 110. godinu postojanja. U kratkom druženju s g. Viktorom Banovom, predsjednikom zbora, prisjetili smo se samih početaka djelovanja i uvjerili u važnost njegova postojanja na našem prostoru.

Kratka povijest zboraOvakav vid crkvenog pjevanja počinje davne

1900. godine kad je tadašnji župnik don Niko Plančić osnovao pjevački zbor, priča nam g. Viktor. Kao takav s prekidima i izmjenama zbor djeluje već 110 godina.

Kroz zbor su prolazili mnogi. Ljudi su se družili i kad im je bilo teško i kad im je bilo dobro. Zbor je bio, a i danas je, način života u malom mjestu. Kad se misli na zbor u Murteru, ne misli se samo na četveroglasno pjevanje, nastavlja naš gost, nego i na pučke pjevače, i na nedjeljnu misu, i na sprovode, i na koncerte jer zbor u malom mjestu mora biti sve. Tu si nazočan i kod krštenja i kod krizme i javnih nastupa.

Renesansa zboraZbor doživljava svoju renesansu dolaskom

župnika don Ante Ivasa, sadašnjeg šibenskog biskupa. Danas našem biskupu možemo biti jako zahvalni i zato što je na jedan drukčiji način “izva-dio iz naftalina“, sačuvao od zaborava murterske

ZBOR JE NA»IN ŽIVOTARAZGOVOR S POVODOM UZ 110. OBLJETNICU MURTERSKOG ZBORA

crkvene pučke napjeve, zahvalno će gospodin Banov. Na temelju njegovih nastojanja član zbora Boris Turčinov Klepac je počeo opsežan rad na očuvanju murterskog pučkog pjevanja i uskoro bi trebala izaći knjiga. Na knjizi radi i istaknuti profesor crkvene glazbe fra Izak Špralja s Instituta za crkvenu glazbu iz Zagreba. Knjiga će u prilogu imati i nosač zvuka koji će s knjigom sačinjavati jednu cjelinu i predstavljati vrijedan dokument zahvaljujući kojemu će budući naraštaji moći vidjeti kako se nekad pjevalo.

Zbor danasMoramo se pohvaliti da smo jedna od rijetkih

župa na Jadranu koja je sačuvala izvorno crkveno pjevanje, ponosno će naš sugovornik. Od ratne 1992. godine zborom ravna g. Vedranko Šikić Balara s jednom kratkom stankom od jedne godine kad nas je vodila profesorica Ivana Vukičević, kojoj se i ovom prilikom zahvaljujemo. Zbor danas broji negdje oko 30-ak članova, a u najboljim godinama (1998.-2000.) brojao je čak i do 50 članova. Od naših najvažnijih nastupa, priča nam dalje g. Viktor, izdvojio bih gostovanja u Rimu gdje nas je uz našeg župnika don Antu Skračića i našeg domaćina Elvia Michelata iz Rima kroz Rim vodio i naš Mirko Šikić. Tadašnje još ratne 1995. godine imali smo i audijenciju kod Svetog Oca Ivana Pavla II., koji nas je podario

svojim blagoslovom tako da nam je to ostalo u lijepom sjećanju.

Najvrjednija dostignućaOd najvrjednijih dokumenata koje zbor ima

i koje je ostvario jest nosač zvuka pasionske baštine snimljen 2000. godine u Zagrebu na Gornjem gradu u crkvi sv. Katarine. Zbor je snimio još dva nosača zvuka: “Murteru moj“ i “Božić u Murteru“, a u planu je snimanje još jednog nosača zvuka na kojem bi se mogli čuti crkveni napjevi iz doba mrtvačke osmine. Htio bih naglasiti da nam nedostaje članova, posebno onih mlađih te se nadam da će mladi prepoznati vrijednosti naše baštine i da će nam se priključiti jer zbor u našem mjestu nije samo pjevanje, nego mnogo više od toga, zaključuje naš sugovornik.

U malom mjestu moraš biti spreman na sve jer nemaš luksuz imati nekoliko zborova ili pučkih pjevača ili nekoliko klapa. Moramo biti svjesni te činjenice i biti skromni u tome. Samim tim to je žrtva. Kao predsjednik želio bih se zahvaliti svim bivšim i sadašnjim članovima zbora te svim dosadašnjim predsjednicima. Želio bih još reći da smo ponosni da se naši božićni napjevi izvode čak u Rimu i da je murterske božićne pjesme obradio naš vodeći ansambl „Lado“, istaknuo je s radošću naš gost g. Viktor.

Darko Juraga, 8. r.

SKOJI 2011.indd 30 2/14/11 9:52:37 PM

©KOJI31

Glazbena dušaZa našeg Antu nema tko ne zna u Murt-

eru. Poznat je po radu s djecom i pjesmi. Naime, on naše male Murterine uči svirati mandolinu i gitaru, a ako nije zaokupljen time možete ga naći u Narodnoj knjižnici ili ga vidjeti na nekom nastupu klape Masline u kojoj svira. Jednostavnost, široki osmijeh i veliko srce bili su dovoljni razlozi za mali razgovor s njim.Kad ste se prvi put „zaljubili“ u glazbu?

Sve je počelo s mojih 9 godina kad sam bio u bolnici. Jedan od pacijenata je svirao gitaru i to me fasciniralo. Moja želja da dobijem gitaru ispunila se kad sam imao 11 godina, a darovali su mi je roditelji.S koliko ste godina prvi put javno nastupili?

Bio je to nastup s klapom, s mojih 16,17 godina.U koliko ste do sada klapa svirali?

Svirao sam u klapi Murter, klapi Čančonica (današnji Dalmatino), klapi Šibenik i klapi Maslina, a bio sam i voditelj klape Murterke te Bodulice.

Možete li nam ispričati neku zanim-ljivu anegdotu s vaših putovanja?

Možda nije anegdota, ali je događaj koji pamtim. Bilo je to kad sam bio s klapom Šibenik na turneji u Belgiji. Kad smo stali s jednom od proba, svoju mandolinu nisam spremio u njezinu kutiju i došlo je vrijeme koncerta. Ja sam uredno uzeo svoju kutiju i kad se već približavala naša točka koncerta, otvorio sam kutiju, ali u njoj nije bilo mandoline. Srećom, klapa je još bilo, pa se našao jedan naš kolega, koji mi je posudio mandolinu i tako je naš koncert prošao uspješno.Za koju vas, ako možete izdvojiti, klapu vežu najjače emocije i zašto?

Uh, teško pitanje. Pa ne mogu izdvojiti ni jednu, ali možda, možda klapa Murter baš zbog toga jer je iz Murtera, a i zato što je moja, ipak sam je ja vodio.Tko vas je naučio svirati?

Paaa…. Dobivao sam upute od svih i sve pomalo „upijao“, ali većinom sam sâm učio. Pohađao sam i glazbenu školu, ali je nažalost nisam do kraja završio.Imate li tremu pred nastup?

U početku sam je imao, što je normalno, ali sada kad sam iskusniji, trema je sve manje prisutna.Kako ste počeli svirati mandolinu?

Mandolinu sam počeo svirati zapravo radi klape, jer se za klapu trebalo znati, a i svi su već znali svirati gitaru.Kako je raditi s djecom?

Rad s djecom je odličan, no vide se razlike među njima. Ima onih upornijih koji brzo uče, ali ima i nekih s kojima treba imati strpljenja.U svoje slobodno vrijeme, koju vrstu glazbe najradije slušate?

U svoje slobodno vrijeme dosta slušam klasičnu glazbu, a volim i filmsku glazbu te laganice.Svirate li još koji instrument osim mandoline i gitare?

Sviram uglavnom žičane instrumente, a znam i nešto kontrabas i buzuki (grčki narodni instrument).Imate li neku neostvarenu želju ve-zanu za glazbu?

Ona je ispunila sva moja očekivanja, a i smatram da sam prošao i više no što sam očekivao.Tko vam je glazbeni uzor?

Iskreno, nemam glazbeni uzor. Uvijek sam bio samostalan, učio sam pomalo od svih.Jeste li mnogo putovali i koje je bilo najljepše mjesto što ste ga posjetili?

Jesam, puno sam putovao. Bile su to različite zemlje kao što su Ukrajina, Belgija, Mađarska i sve države bivše Jugoslavije, ali na mene je najjači doživljaj ostavio New York u kojem sam bio čak dva puta. Bio je to naporan put od devet sati u zraku bez prestanka, ali isplatilo se.I za kraj… što bi ste poručili mladima koji vole svijet glazbe?

Poručio bih im neka se bave glazbom, jer će ih ona oplemeniti, bilo svirajući, plešući ili pjevajući. I još imam želju da više mladih nauči svirati mandolinu jer je ona ipak dio ovog podneblja.

Nela i Bernarda Turčinov, 8. r.

NOTE U DUŠIRAZGOVOR S GLAZBENIKOM ANTOM JELIĆEM BRICOM

SKOJI 2011.indd 31 2/14/11 9:52:38 PM

©KOJI32

Sport

O D R Ž A N O P R V O P R V E N S T V O Š K O L E U Š A H U

MATIJA BRKIĆ I SVEN PLESLIĆ POBJEDNICIU drugom polugodištu prošle školske godine održano je prvo prvenstvo naše škole u šahu. Na prvenstvu je sudjelovalo čak

šezdeset učenika od 1. do 8. razreda u dvije kategorije. U kategoriji nižih razreda pobijedio je Sven Pleslić, učenik 3. r., a u kat-egoriji viših razreda Matija Brkić, učenik 6.b razreda. Sven je u finalu pobijedio Luku Turčinova, a u polufinalu nižih razreda još su igrali Marko Skračić i Karlo Troskot. U finalu viših razreda uz Matiju su igrali Jakov Magazin i Leon Rameša. U igri svaki sa svakim Matija je nadigrao oba protivnika, a u igri za treće mjesto Leona je pobijedio Jakov te osvojio drugo mjesto. Matija osmaša Jakova Magazina. Prvenstvo se nakon nastave odigravalo u knjižnici, a sve je organizirao knjižničar Edo Juraga. On nam je rekao: “Drago mi je što toliko učenika bez obzira na uzrast voli igrati šah, tu nadasve plemenitu i višestruko korisnu igru. Među njima ima nekoliko pravih malih velemajstora. Najbolji od njih će predstavljati našu školu na školskom županijskom prvenstvu u šahu iduće školske godine.“

Lucija Juraga, 6. r.

N A Ž U P A N I J S K O MPRVENSTVU U ŠAHU UČ I S T O J V E L I K O J

NAŠI TREĆIU SKUPINI

Šahisti naše škole sudjelovali su na Županijskom prvenstvu u šahu koje se održalo 15. prosinca 2010. godine u Čistoj Velikoj. Natjecali su se mladi šahisti iz 11 osnovnih škola s područja naše županije, a boje naše škole branili su učenici Luka (Tihomir) Turčinov i Sven Pleslić iz 4. raz-reda te Leon Rameša iz 6. i Matija Brkić iz 7. razreda. Oni su se našli u skupini s os-novcima iz Tisnoga, Čiste Velike, Šibenika i Vodica. U prvom krugu naša škola je nadi-grala OŠ Tisno rezultatom 3:1. No, u daljem tijeku igre naši šahisti su se namjerili na teže protivnike pa su pretrpjeli poraz od domaćina i od Šibenčana. Na kraju su ipak slavili nad OŠ Vodice pa su tako osvojili treće mjesto u skupini. S obzirom da je to bilo prvo sudjelovanje naših šahista na županijskom prvenstvu, možemo biti zadovoljni učinkom. Vrijedi napomenuti da je najbolji šahist u našim redovima bio Luka Turčinov koji je ostvario četiri pobjede uz samo jedan poraz.

Matija Brkić, 7. r.

Svenova ljubav prema figuricama

SKOJI 2011.indd 32 2/14/11 9:52:41 PM

©KOJI33

©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI©KOJI33

Zabavne stranice

1) Spjev Ilijadu je napisao:a) Herodot

b) Heraklit

c) Homer

d) Heraklo

2) Troju su opsjedali Grci:a) Ahejci

b) Eoljani

c) Jonjani

d) Dorani

3) Vrhovni zapovjednik grčke vojske pod Trojom je bio:a) Menelaj

b) Agamemnon

c) Atrej

d) Ajant

4) Trojanski rat se vodio zbog lijepe:a) Kleopatre

b) Briseide

c) Nefertiti

d) Helene

5) Grci su opsjedali Troju:a) 5 godina

b) 10 godina

c) 12 godina

d) 15 godina

6) Osnovni pokretač radnje u Ilijadi je srdžba:a) Ajantova

b) Patroklova

KVIZ O TROJANSKOM RATUc) Ahilejeva

d) Parisova

7) Najveći trojanski junak je bio:a) Paris

b) Hektor

c) Prijam

d) Telemah

8) Paris je ubio Ahileja uz pomoć boga:a) Zeusa

b) Posejdona

c) Apolona

d) Hada

9) Jedan od najljepših i najpleme-nitijih likova Ilijade je Hektorova žena:a) Andromaha

b) Klitemnestra

c) Hekaba

d) Helena

10) Najbolji Ahilejev prijatelj je bio:a) Menelaj

b) Agamemnon

c) Ajant

d) Patroklo

11) Ahilej je bio zaljubljen u rob-inju:a) Briseidu

b) Tetidu

c) Eridu

d) Hriseidu

12) Grke je nagovorio da naprave drvenog konja:a) Ajas

b) Nestor

c) Odisej

d) Ajant

13) Apolonov svećenik koji je upo-zorio Trojance de ne prime drvenog konja u grad zvao se:a) Diomed

b) Laokont

c) Pelej

d) Leomedon

14) Bog - prijatelj Grka, ali poslije pada Troje se na njih naljutio jer su oskvrnuli njegov hram, bio je:a) Apolon

b) Had

c) Dioniz

d) Posejdon

15) Nakon trojanskog rata svi preživjeli grčki junaci vratili su se kućama osim:a) Agamemnona

b) Menelaja

c) Diomeda

d) Odiseja

Točni odgovori:1. c, 2. a, 3. b, 4. d, 5. b, 6. c, 7. b, 8. c, 9. a, 10. d, 11. a, 12. c, 13. b, 14. d, 15. d

©KOJI33

SKOJI 2011.indd 33 2/14/11 9:52:43 PM

©KOJI34

Zabavne stranice

OVANTvrdoglavost je tvoje drugo ime. Ti bi stalno glavom kroz zid. U ljubavi - daj pokaži više takta. Ne mora druga strana nužno znati što misliš i osjećaš. Nježne riječi donijet će ti više uspjeha. U školi držiš konce u svojim rukama. Hvala Bogu!

BIKNi tvoji rogovi nisu ništa manje od onih u ovna. Nemoj odgovarati na svaku učiteljičinu, nisi uvijek najpametniji/a. U ljubavi ne navaljuj - polako će doći sve na svoje. Malo strpljenja. Koja nova krpica ne bi ti bila na odmet! Daj, poradi malo na izgledu.

BLIZANCIUvijek ta tvoja dvostrukost dolazi do izražaja! Malo bih učio/la - malo ne bih; malo bih se zaljubio/la - malo ne bih... Odluči se; vrijeme je. Najprije se prihvati knjige, a ljubav će doći onda kad se najmanje nadaš. Zvijezde su na tvojoj strani.

RAKOdlučio/la si ne vraćati se u prošlost. Bravo! Tako treba! Stare ljubavi treba ostaviti onamo jer nove te ljubavi čekaju iza ugla. Ali, nemoj zanemariti školu. Uhvati se knjige, nemoj imati problema s ukućanima. Ne isplati se! Oni su tvoja podrška.

LAVMisliš da tvom lavljem looku nitko ne može odoljeti. O, kako se varaš, naročito kad su učitelji u pitanju. Njih ne možeš žedne preko vode kao roditelje. Tvoja bahatost mogla bi ti biti smetnja i na ljubavnom planu. Okreni svoju ogromnu energiju u svoju korist.

DJEVICATi si uvijek previše ozbiljna, marljiva, uredna. Mnogi te zbog toga ne vole jer voliš cjepidlačiti, ali im zato nije mrsko prepisivati od tebe domaće zadaće, a što je još gore i ispite. Ne daj se! Ljubav te čeka, samo marljivo kako ti to već znaš.

HOROSKOP 2011.VAGAUvijek moraš sve dobro odvagati, a onda prionuti poslu. I doista sve ti je savršeno: škola, prijatelji koji te vole, roditelji koji te razumiju... Samo izgleda da će ti se ljubav malo poljuljati jer u ljubavi nema vaganja. Zato prepusti se plimi osjećaja da poslije ne bi plakao/la.

ŠKORPIONTi nikomu ne vjeruješ. Napad je najbolja obrana - misliš. Pretjeruješ! Ne napadaju te baš uvijek. Moraš izgraditi povjerenje i bit će ti lakše. Prijatelji će otkriti tvoje ljepše ja, a onda bi ti i u život mogao/la ušetati on/a. Za školu se ne boj!

STRIJELACTebi je stalno dosadno. Vječito ispaljuješ te svoje zajedljive strjelice. Pazi da ti se jedna ne zalomi „krivom“ učitelju. Mogao/la bi imati problema. I prijatelji ti neće tolerirati svaku pa bi umjesto druženja mogao/la gledati TV. Kad već gađaš, daj ispali jednu ljubavnu konačno.

JARACPonosni i tvrdoglavi jarac toliko se zaljubio da je pamet izgubio. Uživaš, briga tebe i za matematiku, geografiju, engleski. Gradivo se gomila, a ti živiš u oblačiću. Lijepo je gajiti osjećaje, ali ne zaboraviti dužnosti prema školi i roditeljima. Valjda jednom možeš barem iznijeti smeće.

VODENJAKTi samo prelijevaš iz jedne posude u drugu. Iz šupljeg u prazno. Dok popraviš jedinicu iz povijesti, dobiješ iz lektire i nepravilnih glagola. Daj, skuliraj se! Nemoj misliti da će netko drugi rješavati tvoje stvari. Kad se središ, stvari će se dovesti na svoje mjesto. I ljubav!

RIBETi si prava ribica, stalno izmigoljiš. Prizna-jem, imaš sreće. Uvijek zvoni kraj sata kad te žele ispitivati, kući nagrabusi brat ili sestra. Ali nemoj tresnuti i biti poput ribe na suhom. Što jest, jest! Ljubav te voli i tu plivaš prekrasnim morskim plavetnilom.

©KOJI34

RIJEŠI AKO ZNAŠ!

Romana Ježina, 6.r.

NE RECI NIKAD

SKOJI 2011.indd 34 2/14/11 9:52:45 PM

©KOJI35

NE RECI NIKAD

SKOJI 2011.indd 35 2/14/11 9:52:50 PM

©KOJI36

HOKUS - POKUS

Rom

ana

Ježin

a, 6

.r.

SKOJI 2011.indd 36 2/14/11 9:52:54 PM