Vidak Čukić - Vido

BRENCE

PJESME

1

2

Vidak Čukić - Vido

BRENCE

PJESME

Sjenima roditelja

majke Milene i oca Radoša

Berane 2014.

3

20-te

4

5

LISTIĆ

Na ogoljeloj bukvi,

sam listic osta,

a na zemlji leži

njegovih drugova dosta.

Dođe srditi vjetar,

pa ga s grane otkide,

i niz široko polje

sa njim otide.

Igrao se bijesni vjetar

sa listićem dosta,

dok odjednom

on u šumi osta.

U šumi je, tamo,

zemlja postao,

i više za igru,

listić, nije znao.

MOJA ZEMLJA

Zemljo moja pod suncem i mirom,

ispaćena si teškim ratnim virom,

neće tuđinci po tebi da gaze

i da ruše mostove i staze.

Niko neće, niti više smije,

na tvojoj površi da se bije.

6

Nema svađe između brata

što zatvaraju jedna vrata.

Nad svima se bratstvo vije

od Makedonije do Slovenije.

ZDRAVO DOMOVINO

Zdravo domovino mila,

dolaziti si sin tvoj.

Raširi lijepa krila

i primi pozdrav moj.

VEČE

Prohladni vjetrić piri

njišući grane u voćnjaku.

Mjesec žut rastjeruje tamu

praveći svijetao krug,

juri plavom pučinom,

pučinom bez kraja.

Brdima se čuje zavijanje vukova,

jureći sa brda na brdo

za tragom brzog jelena,

umaklog, skoro, pred njima.

Između stijena huči rijeka

lomeći se u vodopade,

7

prilazeći hrastovom dubu

javlja mu se sa žuborom.

PROLJEĆE

Sunce se iza brda uzdiže

obasjavajući njive naokolo.

Pratnja oblaka na nebu

lagano ga prati.

Ratar je izašao na polja.

Već se prevrnula prva brazda.

U podmlađene krošnje drveća,

cvrkut se ptica čuje.

MATI

Dolazim ti iz tuđine mila mati.

Završio sam obaveze ovamo,

nećeš me u snu sanjati,

evo ti hitam tamo.

Žurim putem iz daljine,

ne poznajem ovaj kraj.

Žurim i bježim iz tuđine,

da dođem u mili zavičaj.

Javljaju se poznati vrhovi gora,

prepoznajem moj divni raj.

8

Noge žure bez umora

da oči vide mili zavičaj.

Umorne noge ne osjećaju umor.

Veselo kuca srce sad.

Vidim prvi seoski bor,

jos malo da se savlada.

Pomalja se divno selo…

Stare kuće davno ostavljene.

Srce mi još nije uvelo,

uspomene nijesu zaboravljene.

Moja kuća na brežuljku stoji,

zidovi bijeli daju joj boju,

kiši prkosi, vjetra se ne boji,

u njoj sam ostavio majku svoju.

Bližim se tebi, stari, roditelju,

Osjećam tvoga oka sjaj.

Skoro ću stići u meku postelju,

u tvoj topli zagrljaj.

Ispred kuće starica stoji,

ne vjeruje svoje rođene oči,

strančeve korake pažljivo broji,

nadimljući se da u zagrljaj skoči.

Moje noge veselo uzigrale,

Čini mi se zemlju ne dodirem,

9

da rastojanje što prije svale,

do tih očiju što prije da stignem.

U topli zagrljaj brzo sam stigao,

htio sam da joj nebo zbori,

od radosti sam glavu digao,

da od mene ništa ne tvori.

Tople suze omokriše mi lice.

U ušima začu tiho jecanje.

U očima joj ugledah tužne svice.

Moje srce ode u plakanje.

VEČE

Gusta tama zavija misli,

tužne misli mladog uma.

Oštri bajoneti srce mi pritisli,

preko očiju kreće borova šuma.

Veče obuhvata sve u tami,

gase se svetiljke srca mog,

srce i oči oboje sami.

Lijepo lane, kod dragog svog.

Dvoje mladih šapuću u tami,

dva vesela, ljudska, organa.

Veza im je ljubav u mraku i sami

žudno čekaju bjelilo dana.

10

Srce se tihim otkucajem javlja,

a oči još tiše rade.

Dan se lagano ispravlja,

noć krije dječije krvi mlade.

KOM

Hej visoki Kome ovog djela,

hoću da pjevam o tvojoj visini,

sagrađen si od stijene proklete,

nepokoran nijednoj tuđini.

I danas kada se pjeva o tebi,

gusti oblaci nad tobom se viju,

i danas tudjin pokorio te ne bi.

Ne vidi te, oblaci te kriju.

Gusta magla zavila te u tami,

tužni borovi u tebe su sami,

bijeli pokrivač na njima čami.

SUNCE

Žuta dunjo što se nebom viješ?

Taj oreol što mi kriješ?

Tmurne oblake okolo griješ,

i ružičasto na zalatku bdiješ.

Što si krvavo na tom zalatku?

11

Što krvave oblake sobom goniš?

Skini sa sebe užarenu masku,

što crvene suze roniš.

Ne kloni za to brdo,

ne zavijaj mi lice u tami,

na obećanje drži se tvrdo,

srce moje sa tobom čami.

Moje srce tužno li si,

oko, suza puno li si,

moj živote, sam li si,

dušo moja tegobna li si.

KRUG

Ostavljam brdo i kraj,

ostavljam rječicu, šumu i selo,

ostavljam divni zavičaj,

i roditelja srce uvelo.

Gleda me selo, zidovi bijeli,

šuma, rijeka i kuća roj,

gleda me i jablan uveli,

misli, kuda će dragi moj.

Selo moje, nemoj plakati,

rijeko, tiha, ubrzaj svoj rad.

Šumo, nemoj me vjetrom zvati,

jer srce ide u nepoznati grad.

12

Brza vodo donosi mi poruke

od moje drage i moje mati,

tobom ću gasiti žeđ i muke

i uplakano lice prati.

Duni vjetre, suze mi donesi,

od braće i mojih roditelja.

Sitne kapi domovine mi ponesi,

da me mine želja.

PROLJEĆE

Jutro je, brdima se uzdiže pramen magle

prilazeći mutnom, nebeskom svodu.

Zavijeno brdo lagano

iščezava iz mog vidika.

Vrhovima se pruža rumenilo,

ostavljajući u krajeve blijedo nebo,

javljaju se prvi sunčevi zraci

probijajući se teško kroz maglu.

Ratar, nenaspavan, kreće na posao,

hvatajući u plugu, snažne konje,

izlazi na pola uzoranu njivu,

čuje se veselo pjevušenje.

Iz ratareve ruke prhnu mlaz žita,

konji krenuše pod fijuk biča,

zacrnje se prevrnuta brazda

kao crni konac, odvoji se od prvih.

13

Šarene se bašte naokolo

prepune krilatog svijeta,

zelena se livada talasa

i šarana stadom ovaca.

Lijepi zvuk, čarobne frule,

diriguje ptičijem horu.

Veseli se mali potok

svom tihom, žuboru.

Sunce obasja brda,

nestade magle i oblaka,

nestade ljuta zima,

osjeti se proljeće.

* * *

Put vodi do tvog dvora,

bijeli dvor, sa ogrlicom,

ogrlicom od bijelog bora,

i bijelom brezicom.

Stalno tuda šećem

ali kao ovo nije nikada,

ne mogu da se krećem,

srce mi je bez ljubavi sada.

Koračam staračkim korakom,

noge su mi malaksale,

minute bjeležim stopom svakom,

strašne si mi boli zadala.

14

* * *

Stežem bijesom momačkim

jadnu sliku što stoji preda me,

i ljubim je poljupcem mladalačkim,

a ruke je miluju same.

I ako nema tebe

slika ti je u mojim rukama.

Duša je tvoja kod tebe,

a slika je ovdje sama.

Usnama je bliže primakoh,

na očima se kapci sklopiše,

sliku mirisom prvo takoh

i usne je nježno poljubiše.

* * *

Zašto da te ne pogledam?

Pa i ti si djevojka.

Zašto da ti osmjeh ne dam?

Pa i ti tražiš momka.

Hoću da okušam sreću,

da oprobamo ljubav šta je,

da oprobamo lutriju vrteću,

i to da vidimo kako je.

U ljubavi više nade,

15

lutrija nije djevojka.

Takva se sreća ne krade

i ti tražiš momka.

* * *

Oko mene ptice cvrkuću,

na grani ptice cijuču,

orkestar se stvara.

Eno igra govedara,

poče rika da ječi,

poče koza da veči,

a magare negdje njače

i livadom svinja skače,

a kokot krilima klapa, klijepu,

pa zapjeva "pipni lijepu".

Čitava se zbrka stvori

kada žaba progovori

pa se stade smijati

od čuda se poče zijevati,

moj je glas ovoliki,

ki-ki-ki-ki-ki-ki.

Ostavih pero više ne mogah,

neka ide sve do boga,

nek se drugo kolo vije,

kada mi se i žaba smije.

16

* * *

Vidim da se oblaci vuku,

vidim da se rijeke mute,

osjećam da se misli tuku

na tebe se izgleda ljute.

Ti odlaziš u daljinu,

i za sobom vučeš moje oči.

Pustila si ljubav kroz slavinu

da se u krljvu istoči.

* * *

Nemoj reći "Ne"

nađi nedje u kraj tvoga srca,

kutak za moju želju

i smjesti je tamo.

Jer vidiš proljeće je blizu

ne bi li želja pusta procvjetala.

Njegovana toplinom tvoje krvi,

zalivena mojim bolnim suzama.

Posadi pupoljak ove ruže,

da ne bi uvenuo od žege.

Predajem se čitav tebi,

ti ugasi ovu vatru,

i požara više neće biti.

17

* * *

Stojim, čekam to je moja odlika.

Lagano se nadimaju grudi zrele.

No, to su trzaji ranjene ptice,

trzaji slomnjenog bića, tužnog,

to jure osjećanja, blaga, nizbrdice,

to padaju kruške mog srca, uvele,

da, to je samo moga bola slika.

Evo zašto me satka mati,

ako smijem vama reći,

postojim baš radi nje.

Grdim dušu dok srce trza

i mašta strepi od prijetnje,

a mene grde jači i veći

i još moram, mirno, stajati.

Nesta u meni duh i zov daljine,

osorni pogled i prezir u duši.

Koga grdih, za njim sada ludim,

baš za tim bićem nijemim.

Pa se pitam i u svemu čudim,

zašto me njen pogled guši,

kad joj trčim od miline.

Korak, taj svaki moj trzaj

bolnim ehom pločnikom zvoni,

još se pitam, šta ću ja kome?

Tvoje me oko ubiti neće,

a ja ću zgorjet znaš, dabogme.

18

Preziru mi dušu mnogi milioni,

a kamo li tvoj bijesni zagrljaj.

Ali ,ipak, i ja moram imati sreću,

znam da se mnogo, mnogo, pati,

dok izađeš iz hladnog zalatka,

nauzmeš se proklete studeni.

Ali tek tada je toplina slatka,

onda toplina zrakom ljubavi plamti,

o, tek tada se srca u ljubavi kreću.

NA RUBU

Korak mi je starački, disanje isto,

slamaju se gromovi više tjemena,

manito nebo lavinu bljuje u bljesak.

S kišobrana kaplju kapi, čiste,

negdje u daljinu, provali se nebo, tresak,

vidim tu, baš tamo, lipa slomnjena,

sokaci prljavi, nigdje nije čisto.

Oštrica je oštra, više se ne oštrim,

da jednim trzajem bude kriminal,

sebe ću ubiti u njenom tijelu.

Krak smrti je svjetlosna godina.

Tu završi i poče poeziju cijelu.

A ovo je još jedan moj skandal,

jer oštricu crnu oštrim.

I ako se krećem po blatnjavom putu,

19

kišobran nad glavom, misli nad nesreću,

sretam ljude, pozdravljaju, pozdravljam ih.

Hladan vjetar, leden u zube,

drhtim, maramu vadim, a pćih, a pćih,

time privučem metež veću.

Gologa me guraju, a oni u kaputu.

O izvinite moje tužne kosti!

Na tu groznu škripu što vas ježi,

jer se to ona njiše, pa škripi,

i talasi se mora, uzburkano dižu,

krvavo je, jer krv iz kosti joj kipi.

To je kobrina krv što na mene reži,

jer traži, traži da se sve oprosti.

I ovaj mi je dan prezebao, kiha,

curi mi nos dok ja grabim kući,

sav zanesen na glibavim krilima nogu.

Čitav sam znojav i kišobran se oznojio.

Sa praga pado u san, s nogu.

I obli me znoj, vreli, pa vrući,

pa san poče, điha, điha.

Zora je. U dvoboju noći i dana,

prolila se rumen na istoku.

Noć se predaje, dan lice čisto nosi,

preko brda i smije mi se u lice.

Ja i jutros plačem, suza prkosi,

sa svih strana fabim stihom stoku.

Bezbroj sjenki od smrzlih grana.

20

Latih se posla, pa krenuh dalje,

osta kuća iza mojih leđa.

Lice mi bije toplina znanja,

mučeničko doba u kući osta,

i njegova je piska sve tanja.

Ja koračam namrštenih leđa

u orkan svjetlosti, sve dalje i dalje.

Trgoh se, osjetih mjesec nijem,

juri pravo k meni, srce raste,

prodnorno gleda u zemlju, raku,

da me sahrani, ali me ne gleda.

Crn sam ja za mjesečinu taku.

Na zvižduk mi doletješe laste

i ja počeh njima da se kunem.

Dosadi mi mudrost takvog svijeta.

Ti nijemi pogledi, prezira puni,

nekad bijah važan, a sada mangup

klija i raste negdje u meni.

Pokušavam da ne budem glup.

Željo moja propala si na struni,

za mene je nevidljiva meta.

Lupaš momče, svi mi kažu i viču,

šta čekaš, lati se posla, brzo,

mora da se mre, pa sto pre,

inače sam i ovako polu mrtav.

Samo još da do srca dopre,

taj mi se đavo natovrzao,

pa vam više neću pričat priču.

21

Sahranio sam dušu u vapaju,

uzdisaji mi nose djelove tijela.

Bolni eho čujem i gledam, tužno,

njena obla i punačka ramena,

i mislim na moje tijelo ružno.

Galamim na sve, od bola vrela,

a svi okolo od smijeha prskaju.

Ne znam sta bih mogao da ti kažem?

Kad nekad mrzim sebe zbog tebe,

što nijesmo ostali skupa.

Dan je pokazao šta sve zna.

Možda mu je zora bila glupa,

neki me đavo žulja i dušu mi grebe.

Ne znam šta da ti više kažem.

Čuvaj ovo, to je moga srca lik,

i sjeti se da te nekad ludo

volio, jedan ludi pjesnik.

* * *

Moje srce dogorijeva, pahuljasto,

svjetlosna godina već dođe kraju.

Puta se latih u cvjetnome maju

a sada se vraćam na stari presto.

Više ne drhtim ko što zeboh često,

prođe mladost mome sjaju.

Poeziji, koju pisah u vapaju,

22

i njen je blijedi mjesec nest'o.

Hladan sam i leden k'o stijena.

Srce mi usko ni svoju krv ne prima,

zaledi ga hladnoća njena,

u mojim vrelim grudima.

* * *

Čekam da naleti druga kometa

na mom ledenom svodu.

Možda joj ja ne budem meta,

ipak će led pretvoriti u vodu.

I ona će kružiti, listu, po obodu,

i blistaće kao naša planeta.

Listić zadrhta za svoju slobodu

i sam se stroši, šteta.

* * *

Nevidljivo uže veže mi

tijelo, pogled, stas.

Nevidljiva omča steže mi

oči, ruke, glas.

Nevidljivi nož probi mi

srce, mozak, oči.

Nevidljiva stega zdrobi mi

kosti, pa mi užas toči.

23

Nevidljiva cura mi dade

uže, omču, nož i stegu.

Pa nevidljiva hulja pade,

ne ostavi ni biljegu.

* * *

Prezir u tijelu, prezir u duši.

Zašto zbilja?

Ljubav u srcu, ljubav u duši.

Zašto zbilja?

Sto ruku "Neću".

Zašto zbilja?

Sto ruku "Hoću".

Zašto zbilja?

Volim te "Da".

mrziš me "Da".

Zašto zbilja? To se ne zna!

Da!!

* * *

Učini mi se požar u srcu, pa ga gasim.

Zgarište poče da garam, kosa se upali.

Potrčah niz vjetar, spotakoh se o kamen,

padoh, ne znadoh da se spasim.

Pa malj skujem za kamen kleti,

24

i pođoh da mu razbijem glavu.

O drugi se spotakoh i malj mene lupi,

pa me strah da ću se odseliti, umrijeti.

* * *

Umri! Ja ću za tobom.

Umri! Živu te ostaviti neću.

Umri! Da te vodim sobom.

Umri! I ja, skoro, umrijeću.

Umri! Dušo bez smrti u sjeti.

Umri! Pokrov su ti moje grudi.

Umri! Jastuk, usne ću ti prostrijeti.

Umri! Da umremo ka' ljudi.

Umri! Da zajedno idemo u pakao.

Umri! Za život nemamo daha.

Umri! Da mrtav ne bih plakao.

Umri! Tu nema straha.

* * *

Ti ne slutiš, srce, kada te sretem,

šta mislim i zašto se znojim?

Zašto mi pogled leti dalje?

Pa nijem, nepokretan stojim.

Ti ne slutiš, srce, da tada

25

u meni vatra hara stijene.

Ti ne slutiš, da bi zauvijek

želio, da budeš kraj mene.

Ti slutiš da smo dva putnika

i zato mi se u lice smiješ.

Ali, srce, ti ne slutiš ljubav

ili je možda, otktiti ne umiješ.

* * *

Ne viči na me, ćuti i gledaj me nijemo,

kad ti dođem pijan iz krčme neke.

Život je pun nevolje i bijede mila,

a čuo sam da oboje moramo da mremo.

Ne viči što pijem i sve redom jašem,

jer jedino tada pjevam i plačem,

tada me boli, o tada me boli

ovo malo života što kaišom pašem.

Poljubi me tada slatko, ali sa oprezom,

lagodi mi srcu, spremi krevet i skloni se,

jer ne osjećaš, jadni život, kao ja,

i uvijek smo bili odvojeni zarezom.

* * *

Ne, vi me nećete kupiti za zlato,

26

jer moja cijena na licu mi piše.

Dušu mi možete poštenjem kupiti

i ničim više, i ničim više.

Tvoj me pogled samo uzbuđuje,

a ovaj zlatni prsten, metal hladan.

Moja je duša u ropstvu srca i vas,

tajnu mi ne možete otkriti za dan.

Ne, ja se ne lijepim za suknju,

niti me može kupiti zlato,

koliko si to puta pokuša, prokleta,

i mrzim te baš zato, baš zato.

* * *

Skloni mi se s puta živote bijedni

jer danas milione duša nosim use.

Bježi, danas su mi ljudi vrijedni,

a tebe ću vući kao bagljivo kljuse.

Pusti me živote, skloni plašt tame,

ne ugađi mi ništa tvojom rukom,

pusti me na miru, pusti nas same

i tebe ću častiti nekad svojom mukom.

Snježavog me rodila moja mati,

zašto da me ti ogrćeš tamom?

Ogrni me suncem pa ću ti pjevati

i tebi i svijetu i meni samom.

27

* * *

Kada sam te ugledao, rekao sam "Ti".

Kada sam ti prišao, rekao sam "Ti".

Kada si me poljubila, rekao sam "Ti".

Kada si me ostavila, rekao sam "Ti".

Ti si očajna, ti si prokleta,

ti si me ljubila do besvijesti,

ti si me očarala van moći,

tebe sam ubrao u kovitlacu žena.

* * *

Ja bih kupio drago kamenje,

kad bih prosjak bio lopov.

Mogao bih da otkrijem nebesko mnjenje,

kada ne bi lopov bio lopov.

Ja bih spalio sebi kosu

od rosnih sunčevih zraka.

Nogu bih u džepu nosio bosu,

salivenu od perutovog praha.

Zgnječio bih boga kao mačku,

i satro ime crnom bogu "Nade".

A zlatnim slovom stavio bih tačku

na presveto ime, boga "Pravde".

28

* * *

Kalio sam se u željezari "Žensko srce".

Natopljen melemom, zalivan sam bazom,

kovan čekićem, oštren riječima,

pa sad siječem bolje no elmazom.

Ja sam u utrobi atomske bombe,

tvoja kosa je moj detonator,

krećem se brže od zraka,

goni me ženski akumulator.

Srce je moje deuterijum,

krvna zrnca su protoni,

u željezari "Žensko srce"

ostadoše mi elektroni.

* * *

Ne, nijesam stao na hipodrumu

sa neobuzdanim konjem "Vremenom".

Moći su moje male, noge spore

i ne mogu se nosit s džinovskim bremenom.

Usadio sam se kao, vješti , džokej

na sapi današnjem vremenu.

Može da puzi ili da skače,

ne može ništa da učini kretenu.

Ako sletim sa glave, držaću se za rep,

29

do iznemoglosti, do smrti.

Jer sporije čovjek hoda

koji vrijeme na sebe prti.

* * *

Ne čudi se mila kad izletim iz zagrljaja vrela,

i kao vihor zalepršam visom i dolinom,

pa poljubim grudu gdje je noga htjela,

usijanim poljupcem, divovskom milinom.

Ne čudi se što to tebi nijesam dao,

no sam kao leptir u polje hit'o.

Ne čudi se što sam na to cvijeće pao

i slobodu sa njega pio manito.

Ja to cvijeće mila, do besvijesti, volim,

i za njega bih dao ovo cvijeće moje.

Pa ga zato ljubim i više volim,

više no te duge, crne, kose tvoje.

* * *

Potonuo sam u ćutanje, snaga galopira,

negdje daleko bježi moja misao,

hladnoća u glavi, pa mi srce dira,

i ćutim da ne bih koješta pisao.

I poslednja svijetla trnu u galopu,

30

u srcu više ljubavi nemam,

pripadam zavezanom snopu,

pa se za mlin, odavno, spremam.

Bio sam negdje u džungli osjećanja,

a oluja me satrije manito,

pa suva grana osta od tog zdanja,

žao mi je, ali šta mogu, dosta mi je i to.

To je moj život i njemu otkrih adute,

pa sad ćutim kao karta poigrana.

Kockarnice su moje prazne, utrte,

a konobarice dremaju između grana.

U utrobi majke ja sam lutao,

sve nešto tražio, želio i hit'o.

Kad se rodih, život mi je oči sputao

a priroda dala srce manito.

I na kraju mraka, u kandžama smrti

izumirijeće členovi moga ćutanja,

druže i tebe će život jednom utrti,

napi se moga vina, u njemu se sanja.

* * *

Praštam sve što ne reče,

dive misli što prećuta,

mojoj ljubavi ti ne uteče,

ni tvoje srce što zaluta.

31

Ne reci ništa više, ćuti,

stegni me, ujedi i uštini.

Pogled se u pogledu ljuti

a usne govore "Izvini".

Baci se u minulost našu

i razgaraj ostalost divnu.

A ja ću uz pivsku čašu

naricati, podrpano, himnu.

No ništa ne reci, dosta,

sve mi kažu drhataji u te,

a ono sve što vani osta,

čujem, kunu te, kunu te.

Da li si ti blaženstvo moje?

Ili ludo bježanje od sreće,

ili možda pomiješane boje,

ili nešto treće, sasvim treće.

* * *

Dani moji sumorno venu,

pohabane sreće još se vuku,

pokisla mi duša većma svenu,

a nestašna mi djeca ljube ruku.

A starački korak još se klati,

to tijelo više mrcine ne vrijedi,

srce moje, nemoj zaspati,

32

dok te njena ljubav ne zaledi.

Davno su minule moje čari,

pa me priroda gorko kazni,

da li plakanje kome mari,

i da sebe mrzim po kazni.

Kušat ću opet zaspale snove,

bijesnog ću psa da dražim,

da bi osjetio zube nove,

i svoju krv mogao da jazim.

Ti oprosti mila na sve to,

ja ću opet doći da me zubi grizu.

Ali moje srce, draga, eto,

neće ti, neće, biti blizu.

* * *

Stisni srce da se ne ljuti,

mrzi me, ako ti je stalo,

za par mjeseci, naši puti,

raziđoše se, moje malo.

Minule su noći mjesečini,

kukavica glasa više nema.

Daleko smo, a meni se čini,

da mi sudba svoje čari sprema.

Kada budeš tražila zvijezdu tvoju,

33

a pogled ti odluta u noći,

poljubi bar jednom "Danicu" moju,

ako ti bude smjela na nebo doći.

Još te molim, ne reci nikom,

za snove u mom zagrljaju,

tuguj sama sa mojom slikom,

i poljubi je nekad u tvom očaju.

* * *

Voli me i ne reci nikom

da me voliš toliko.

Sa tom pridikom,

praštaj i moli,

da ti dođem, a neću moći,

pa će tvoje noći…

Neće, ti spavaj,

pusti snove klete,

i pjevaj kao slavuj,

bezbrižno, kao boso dijete.

Voli i ne reci nikom

da te volim toliko.

Tom raju nijesam navikao.

Ja sam grub kao stijena,

moja je ljubav, litica,

kada si pod njom, nedosežna,

i tvojoj moći bježi.

Ako si nad njom, koža se ježi.

34

Zato ne reci nikom,

da si plela niti od suza,

kao što se splela moja muza,

sa mojim tužnim likom.

* * *

Znam da ti je suza bilo dosta,

i da te bilo strah od hrasta,

što se stresa tiho.

Ljubav je bila našeg uzrasta,

obična, slatka i prosta.

Poljupce si brojala, reci

koliko si se time tješila.

Ja im broja ne znam,

da nijesi i ti pogriješila,

jer su svi bili kao odjeci.

Voljela si me svačim i svim,

kruškom, tijelom i žvakom.

Voljela si me krišom,

voljela si me svelim mrakom,

davila srcem tvojim.

Grizla si me da bih trpio,

željela si da mi tijelo drhti.

Bio sam lud od sreće

i tukao sam te. Oh, ti

si se ljutila što sam te okrpio.

35

A sada dok sam daleko,

u šta provodiš ove sate,

i dok se mlatim po blatu,

oduška mi vi ne date,

jer vas u meni voli još neko.

* * *

Jutros sam tužan mnogo.

To žuto lišće sto svelo pada,

možda ta jadna muzika

lomi me kobno…

Ne, svemu je krivo

to žuto lišće svelo.

Počelo je da liči

onoj ljubavnoj priči,

a to mi je srce izjelo.

Progoni me vika

kao panika vojnika,

tako mi zvoni ona

kao bubnjevi miliona,

pa moje srce slama.

Gasim pjesmu, neka je sama,

da me ne rastuži.

Kako mi je suza brza,

tužna mi se vuče niz lice,

a jedna me misao vuče

tamo gdje jele huče,

36

a tebe da ostavim među ptice,

pa da te oko prati, luče,

kako ti daljina tijelo rastrza.

* * *

Ćuti, nikome ne reci

da te volim i da patim,

da su moji izgoreli meci

i nemam volje da ti se vratim.

No ti, ženo, nemoj plakat',

nemoj gorke suze liti,

ja ću doći kad bude vakat,

pa ću te tada, željo, ljubiti.

A sada dok sam ja daleko,

pa se čežnje na nas sjete,

ti se sjeti da te voli neko,

i da mu snovi tebi lete.

A kada ti budu, puste, noći

tako tužne, tako duge,

ja ću ti kradom u snove doći,

dok ja ljubim neke druge.

A ujutru, pred te zrake,

što ti ljubav našu kite,

ti raspleti kose mlake

i ovlaš me spomenite.

37

OPERACIJA

I

Mimoilazimo se u gužvi

kao svi stranci. Važi.

Buka, vjetar i pogledi,

seljačku mi dušu vlaži.

Danas proklinjem slučaj,

i saznanje što me ote

od želje sa tobom kravo,

moje se suze na oko pote.

Stop, pješački prolaz, semafori,

gužva, raskrsnice razne,

neboderi, tramvaji i…

A ilizije srca prazne.

Čuj livado, cvjetno tijelo,

čaktaru i ti bleko draga,

frulo, što mi opijaš dušu,

ti vjetrino blaga, blaga.

Sve što želi da gmiže,

i nagriza te ljepote vaše,

satrijeću očima mojim,

jer mi tuge dodijaše.

Mnogo te volim, ti daleko,

38

drago, selo uz obale rijeke,

zašto li sam za ljubav klek'o,

pored te smrti meke.

II

Oprostite mi vi vrbe strasne,

što ve krših da ve voda nosi,

I željeh da vam sunce zgasne,

što mi se mrsite u kosi.

Oprostite ptičice što skidah

kućice i život vam ote.

Oprostite kreje što kidah

krila kad bijaste u trnote.

I vi leptiri vajanih krila

kada vam skidah boju nježnu.

I ti pjesmo, odveć mila,

što mi iskopa raku neizbježnu.

Danas ćutim i venem nijem

u košmaru gradske buke.

Srce stežem i kunem,

Dok su za mnom moje muke.

Kajanje više ne važi, vele,

ispaštanje neka te smrska,

a očnjaci što se velegrada bijele,

vihorom me lome, kao da sam trska.

39

Ćutim, mora da se čeka,

da zublja strave odrubi me.

I čujem da mi pakost neka

viče "Poljubi me, poljubi me".

III

Zar moj smijeh glupi

ja moram da platim time,

i dok se bistrina uma tupi,

jadikujem "Kolji me".

Pustite me na miru mašte,

vi želje odstupajte brže,

već osjećam moj crni plašte,

one omče što me drže.

Zar moje greške grešno

ja plaćam smijehhom tim.

Habanje mi je moje smiješno,

ja se, izgleda, učim da ćutim.

O! Kada će da zazvone zvona,

što moje slućenje čeka.

A glasni vapaj miliona,

razbiće ta mučna jeka.

Bježite grubi očaji, spani,

Odsluženi rok već vas kune.

O, trzaji moji, pospani,

40

očaj vas čeka da vas pljune.

IV

Da li je to grad gdje živim, ili

moje osjete već prezir diže.

Ja spontano čekam ne bi li

ta ulica prijenula bliže.

Pustili građani buku, i to

mrcvarenje grubo nastupa.

Da se privikavam ja sam hit'o,

a ostao sam tikva glupa.

O! Selo moje, vi bašte zelene,

kukuruzi, što se njišete tiho,

moje čežnje, za vas, izlomnjene,

već je i bijes manito izđih'o.

Plačem da bi se srušio time,

i izbrisao ove riječi kobne,

ulico, molim te ne kuni me,

bolje me smjesti u čeljusti udobne.

V

Za vas krši, moji, ljuti,

što parate svode vida,

vi što ste iz srca otrgnuti,

41

danas me plač strašno kida.

Za vas ptice i orlovi,

što kliktanje sloboda mami,

ja hitam, a stežu me okovi,

ja plačem, no me bijes plami.

Plavi visi što ve luče rese,

a fijuk jakih krila siječe,

ja vidim kroz suzne zavjese.

A sa njima čežnja teče.

Vi, blage šumice, gdje

samo cvrkut tišinu opija.

U plavni, vaš, hlad je,

visibaba što se bjelucavo povija.

Zove ve, moje srce, što

posljednim stiskom sije

ljubomoru u čežnji, i nešto

što se kao zagrljaj krije.

VI

Ohola crnogorko sjećam se

slatkih ti usana i zagrljaja,

i sad svom srcu svećam se,

bacajući ga u dubinu očaja.

Te bose noge u omaru cvijeća,

42

divni struk tankovite jele,

pod stiskom dva oblačića,

na rumeni svod dvije zvijezde sjele.

Djevojko, što me u plam satka,

očima vedrim, rastrzaj me.

Srcem se šepuriš kao patka,

vedrim potokom što sija na me.

Ja, kriknuću tada kao ptica

soko za svojim plijenom.

Danas sam obična skitnica

sa štakom i maskom lijenjom.

Da li me voliš još, ti

ljepoto što me lenjim bivaš,

ja ne tražim milosti,

iako me bolno prispivaš.

VII

Taj me grad već ma drži,

kao čeljist mrtvu žrtvu,

osjećam da se prezir grži

u čauri srca, mrtvu.

Da odletim, ali mi snage nije,

guše me nervi stida,

i neka misao što se krije

u očaj što me, tupo, kida.

43

Prokljinem te, stvore,

što me goniš u sve to.

Doživjeti nešto gore,

um mi moj ne bi smet'o.

Želio sam očaju vida,

da uletim i izletim iz te.

Želja osta da mi dušu kida,

pustite me, a vi želje pijte.

Da tražim vaš jecaj neću,

ni da molim, a ni da ćutim.

Zbogom vi uveli u cvijeću,

životom svojim omrznutim.

VIII

Muzika svira tako tiho,

ulicom se šetaju sirene.

Soba mi je devedeset i dva.

Bolesnike tihe i smirene

šetam u kolicima i ćutim.

Priželjkujem dan svanuća,

A u posvijesti negdje slutim,

operatorska nadahnuća.

Narkoze i skalpere razne

već vide moje, teške, oči.

Lobanjom promiču misli prazne,

44

više ih ni očaj ne koči.

Ćutanja me teško more.

Rastržu me dvije misli,

srce i želja odvojeno gore.

Majko moja, kako su me stisli.

Večeras se osjećam tako loše,

sjutra biće svemu osveta.

A ja čučim sam u neko ćoše,

i baš mi ništa, ništa ne smeta.

IX

Zbogom da ste davna, prošla,

vi vremena puna bola.

Osveta je tebi grbo došla,

umjesto brda biće dolja.

Zbogom da ste i vi ljubavi

što me mrzite a ja juri

da vas moj očaj stavi

na čelo vremena što se tmuri.

O! Kako te sada mrzim kleta,

pa ti ove moje bole darivam.

Dosta sam gonjen kompleksom svijeta,

pod narkozom hoću da mirno snijevam.

Ne, neće više da cvati

45

onaj ugljen vaše čarolije,

dok moje srce na oštrici pati,

zbog ljubavi što se meni krije.

Žašto pjevam svemu tome?

Majko moja, zašto tako biva?

Svećam se a ne znam kome,

dičim se, a srce plač sniva.

X

Ne sanaj me majko, ne krsti ruke,

ne plači stara u sobi sama.

Od dva bola ja izabrah muke,

moj je život ološ, a ne dama.

Ne plači majko, smiješi se mila,

opet… Ali ne smijem reći,

od dva grča, pobjeđuje sila,

ima li inadžije od mene veći.

A taj inat majko stara, nježna,

samo jedino meni može doći.

A sa njim ide i smrt neizbježna,

koja me može samo iz inata proći.

Još korak me dijeli

od onoga što je bilo.

A svako zlo što se bijeli,

ne može moje salomiti krilo.

46

XI

Da li snijevam mila,

opet nešto što se ljubav zove.

Da li da opet mrzim,

te dvije želje nove.

Pustiću te da voliš,

onoga što život traži.

Pustiću te u bolu, mala,

za trzaj sto na smrt draži.

Da se svećam ja ne znam,

jedino ću srušiti kule snova.

Pokušaću da sa mnom rasteš,

i da se volimo iznova.

A ti ćeš liti suze

da očaje spasiš use.

I bićeš sebi smiješna,

zaljubljeni na ljubav kunu se.

XII

Ne znam šta će sve biti?

Kad neću čuti ni vidjeti,

znam da će krojiti i šiti,

a moja će ih majka kleti.

47

Zašto strepim, a jurim

pod, nož leći, tako tiho.

Neću da se borim i tmurim

kad mi je i dušu i đavo izđih'o.

……………………………..

Oprosti čitaoče dragi,

ovdje nastupi moja besvijest.

Prije opijuma trenuci snage

ostadoše duboko u svijest.

AGONIJA

I

Skini velo mržnje sa čela,

maraku izvezanu od

paukove mreže

što ti zelene oči veže,

ženo, skini, o skini!

Broj zvijezde i stoj,

čekaj da ona moja

odvoji se od matere,

i svod crni razdere.

Ženo, broji zvijezde i stoj!

Zamahom ruke, ženo,

48

rastjeraj tamu

sa mojeg srca,

što ne kuca,

samo, zamahom samo.

Iz oka ti striže sjever

i ledi mi gudi,

a ja kao snijeg

na usijani brijeg

padam i parom bježim.

Sanjam raj i cvijeće

a za mnom slava druga.

Preda me je pakao,

da ne bih plakao

ja ćutim i grcam u se.

Prasak munje slušah,

iz tvojih grudi.

Tvoj pogled koči,

blesave mi oči,

dok gledah na te.

Vidjeh sudbu bola,

i volju mržnje.

U jadu srca rastrzana

osjetih bezbroj mana.

Vidjeh sudbu bola.

Ja skočih u zagrljaj

kamenome srcu,

49

i od njega razbih svoje.

No bilo je što je,

jr su zmije iza.

Ljutnjom odgovor

ja ne mogah dati,

prikovan sam uza te,

i stalno motrim na te,

dok me mržnja liže.

Jedan mali skok

u životu dadoh,

no se otebe spotako,

i padoh tako lako.

To sad već znadoh.

I sad me ta rana

u tužnu noć slama,

dok vjetar jauče,

ja mislim na te, luče,

i vučem jorgan na se.

Liječim rane moje,

melemom pustih misli,

srce još stalo nije,

koliko se s mislima bije,

što ih mašta stvara.

I dok u prozor lupa,

i čuje se pucketanje peći,

ja živim u zagrljaju,

50

mada sam u vapaju,

dok se mrak skuplja.

Ledene zraka bola

što ih dade meni,

sad mi siječe tijelo

i nije ti žao zacijelo,

ženo, s kamenijem srcem.

Živiš da mučiš.

Živi, ne živjela.

Patim da bi pjevao

i u vapaju zijevao.

Živim u agoniji.

II

Slušam ganjivi krik

što izbija iz mene,

i ćutim, teško ćutim,

oluju u sebi slutim.

Slušam ganjivi krik.

Gledam zlatni mjesec

kako svijetom plovi.

A kukavice su kao zvijezde

što se nigdje ne gnijezde,

u miru, u potoljnoj huci.

Živim da bih krao

51

divne dane sreće,

i postojim baš za to

da grcam kao jagnje zaklato,

u ropcu sopstvene krvi.

Ja pjevam o sreći,

jer su mi je ukrali.

Ne, ja sam je prokockao,

ili je nijesam imao.

To je bio samo moj san.

Slušam bijesni okean

kako kao lav urliče.

A ja sam mjehur pjene,

koji u buri vene,

i nosi taj bijesni okean.

Pružam k nebu ruke

da dohvatim sunce,

a ono mi za oblak zađe,

i brzi odgovor nađe,

da više toplo ne grije.

Oblak mu se navukao,

tu, na toplo čelo,

pa on drhteći smjelo

gleda, kao lišće svelo

da pada dolje, dolje.

Mrzan sam postao

od toga časa ja.

52

Padavica me prati,

kud kod se zaklati

moja misao zla.

Poslednje svijetlo koje

vene u srcu mom,

jeste neispunjena želja,

koja me hladno strijelja

i ledi mi vene.

Sada, eto, srce gori,

dok pogled kao lišće vene.

Osjećam samoću

i vičem "Hoći, hoću",

a ipak slušam ono "Ja".

Glavu dižem bez života,

i zato otrov gutam.

Pljujem nekud, a kuda?

Lutam kao luda,

i ne znam više ništa reći.

III

Zvjerski gutam ljepotu,

i očima pijem čari.

Od pogleda kosa raste

kao ikone gorostase,

pod rukom prirode.

53

Pravim se neki čudam

i kreveljim se, tek, eto,

da bih pažnju privukao

a posle toga kukao,

za sve to, za sve to.

Pjevam od sreće

u praskozorje zime.

Kukam od nesreće

noću u proljeće,

koje se ponosi time.

A zatim gledam macu

kako nestašno skače

i zvijeri na me,

čudi se, što gazda blene

u tu bijelu, njenu dlaku.

Vuče nestašno

dok se u duši smije.

Pa mi se učini,

da u taj mozak mačinji

ima nešto da me razumije.

Da, tačno kažem,

razumije me to mače.

A koliko ih ima,

a mačor među njima,

i nijedna me ne shvata.

54

IV

O! Zbogom svi osjeti,

melemi poezije.

Ja se sakrih u krošnju

vašu tamošnju,

da mi duša tu spije.

I živjeh skriven tamo,

dok iskra u meni tinja.

I sve zvijezde svoda

i sve kapi voda

biće moja svetinja.

Melem blaži rane

i iz srca metak vadi.

Melem za mene

su tvoje oči zelene.

O! Ženo, zmijo gladi.

Šta su, sve žene?

Punomoćne otrovnice,

iz oka im otrov bije

dok tijelo vito krije,

a čovjek se za njom lomi.

Dar veliki prirode

jeste njena ljepota.

Svi mi živimo za to

da nam život izdahne na to.

55

A šta sve ja to imam?

V

Slušah munju kako siječe

i otežano se grom slama.

Ja očaran stojim,

od pogleda se bojim,

dok mećem ruke na uši.

Buljim suznim očima

u klnulo sunce,

i od sveg srca želim

da ga razveselim

a ono samo nijemi.

Molba je zla slutnja,

ona se u ljubavi ne traži.

Ljubi da te ljubim

i pazi da se ne izgubim,

u moru zlih osjećanja.

Šta, kraj je svemu, je li?

Zar se tako kraj bliži?

Staram a maštom mladim,

pa ne znam više šta radim,

u gluvo doba noći.

Pravim se lud u svemu,

glumim budalu razonode,

zijevam bez ruke

i pjevam sa tribine buke,

56

da bi zaboravio kud me vode.

Pravim skandale neke

i uz to primam izvinjenje,

živim da bih nešto rekao,

i da ne bi poklekao,

kad srce potegne.

VI

Ludim. Da li je java?

Mrzim. Da li je zbilja?

Lutam kao skitnica

pijana, opuštena lica,

po spratovima života.

Zavirujem u svaku jarugu

da bih našao, eto, riječ

koju je sakrio đavo.

O, moja blesava glavo

stoj, kud lutaš, a?

Pušim cigarete očima

i u dimu pluća cijepam.

Od bola svice viđoh,

a tijelom u pakao siđoh

da ispaštam i mučim dušu.

U čistilište nemam kuda,

propusnicu vi ne date.

Ja čistim maštu svaki dan,

57

mičem stih prepotreban,

za ljubav, koju ne znam.

Zviždim na nosu

himnu sunca vrela,

i granam, bolno, rukama,

dok se duša slama

u dubini pakla.

Zijeva, na mjesec

što žutim sjajem plovi,

i vičem na milione ljudi,

što su njegove ćudi,

i što su nam isti snovi.

Punim usta vodom

i prskam moje oči,

a onda žmirkam na ogledalo,

kako je budali pristalo,

kao karikaturi nekoj.

Lutam u gusti mrak,

dok se snijeg bijeli.

Padam niz strmi brijeg

kao pahuljasti snijeg

i opet hukćem i ćutim.

Spotičem se o vas

i padam u crni bezdan.

Urličem i vika iz dubine

ječi, kao od mine,

58

eksplozija zla.

Zar i poslednji krik,

ti santo leda,

odbijaš mi nijemo.

Pa tako da tonemo

u tišinu starosti.

VII

O, svađo prokleta,

ti, što zle dare nosiš,

mimoiđi me u životu.

kao bijeda sirotu.

O, dođi srećo, dođi.

samo prazni čujem eho,

izmiješan sa krikom bola.

E, moja sudbino gola

dokle ćeš me voditi tako!

Kud god pogled pružim,

svako uvrijeđen osta.

Kažu mi svi drugari,

ma, to su pogledi stari,

budi moderan i junači.

Slutim život neki

koji će donijei cvijeće.

A uz te stvari

59

i neki poljubac stari,

mnogo su slađi no ovi novi.

Grešno, čini mi se grešno

što me satka mati.

U krvi sam utopljen,

dok sam bio škropljen,

pa takav sa krila skočio.

Takav zalutao u bezdan svijeta

pipajuću štapom put.

Ti mi sinu

u tu pustinju,

ja potrčah i još padam.

Digao bih se, no sam sputan,

ne mogu kročiti, bauljam.

Ti si na odstojanju,

i u bezočnome stanju,

pa, eto, buljim u te.

Ti, ženo, svijetliš kroz oblak

i topiš mi gudi.

O, neka skoče na mene

te tvoje tople zjene,

o, skoči i digni mrcinu.

Zlatna nit me steže

i kida mi zlo disanje,

pa srećan sto osjećam ja,

vidim da ta nit sija,

60

pod grlo, dok me veže.

Ja sam kao led u zimu

postojan i siječem sve.

No, čim nastupi proljeće

bujica ljubavi me topi i kreće,

dok čitav ne jugnem.

Tek tada teško nastupa doba,

više mi ni mrijet ne vrijedi.

Zašto se rodi srećo,

da ti pjevam moja nesrećo

i tako brzo gorim.

U meni je buktinju,

izazvati teško.

A kada se zagori

svo srce zbori

kroz prevaru tvoju.

Teško je izazvati plamen

u srcu kao kamen.

Ali kada se sklopi

svo će da se istopi.

To jedino ja osjećam.

VIII

Lutam sokakom moga sela,

berem sa zemlje jabuke bijele

i bacam ih u zrak.

61

Pravim skok lak

i hvatam te u zagrljaj.

Slušam huku potoka

što valja ogolelo granje.

Obala se već odranja,

osjećam da duša potanja,

ja se vučem za uši, zlo.

Orkan pomamno jauče,

zanosi me, klatim se,

skidam šinjel, golo tijelo,

leti u vazduh odijelo,

samo da ne odletim i ja.

Joj, zar to, i pad,

osjetih blato i trnje.

Valjam se, stegao usne jako

da ne bih dušu oprljao nekako.

Bode, ne znam, trni tijelo.

Živim, eto, nečujno, nijemo,

u ćor sokaku svijeta,

i samo, slučajno, kometa neka

sa svodom se mojim dočeka,

zasija i ostavi sebe.

Grlim li te, ili se snijeva?

Plačem da li zbilja?

Pišem li ja to i zašto?

Sve to mašto

62

prosipaš iz inata.

Zašto sipaš otrov

u razvaljeno tijelo moje?

Zašto kidaš disanje

i vodiš me na sve tanje

veze ovog života.

Pusti me na miru

da spokojno snijevam

da živim, pa neka i mrem,

ja ti prići ne umijem,

pusti me, ženo, pusti.

O, ćuti da ne plačem,

jer me bolna istina kida.

Sve ću ti priznati

samo glavo to zapamti

da te moje noge nose.

Ljubila sam i ja žarko.

Ne laži, voljela si samo,

a poljupca pusta

nijesu takla tvoja usta.

Poljupca vrela…

IX

Led bi zauzeo polja

i usred sunca vrela.

Živi, da bih gledao snijeg,

63

kako se kotrlja niz brijeg,

i pada mi na srce.

Topi se tu i nijemo

bez kucanja, ćutke

otvara vrata srca,

bez dozvole krvca,

useljava se u stan.

Nikad u životu ne osjetih

toplu ruku planete,

već samo jurim poput satelita,

dok ona koči i hita

da se ne sudarimo.

Pa šta bi bilo od sudara?

Ja sam toliko mali.

Bilo bi, krater bi ostao,

koji bi žar ljubavi huktao,

dok bi se sam raspadao.

Vrite, vrite osjećanja,

ukrčaćete u dubini.

A posle moći vaše,

nastaviće moje paše,

na pozornici budalanja.

Posle svega biće nešto.

Ko zna šta i kako,

sve u svemu ja ću reći,

da ne mogu tako leći,

64

a ni dići se, baš, svakom.

O, da li zbilja mora biti tako?

Da li sve ide niz to brdo?

Da li točak ove sreće

može da se uzbrdo kreće?

Ili… Da li… O, reci, a?

X

Život, ta kita boja

koja u spektru svega ima,

od mrke do bijele,

tu su nijanse cijele.

Za mene je samo jedna.

Proći će sve ali nestat neće,

duboki trag teško blijedi

posle kišnog uticaja,

ostaće u duši da sija,

i prati me uvijek.

Kada ti vidim lice, ženo,

procvjeta nešto u krvi,

pa mi živne snaga

lijepa, ženo, draga.

Vrag da te nosi.

Crno pero znoj plavi lije

i prosipa tugu. Šta li?

O, zbog ove oluje klete

65

sve su mi vene napete

a krv njima leti. Šta li?

XI

Stvarno sam evolucija,

bezbroj prođoh faza.

Buktim, tinjam, gasim,

i bezbroj stihova oprasim,

kao da je revolucija.

Koračaću po vjekovima

uvijek mračan, polovan.

A prasak munje, teško sjeme

popelo mi se na šljeme.

Bože, bože, znaš li?

Tiše, čuje epoha,

bodu me prstima, osjećam,

strijeljaju me žmurkajući,

hvale, uzdižu tapkajući,

a meni se ježi jezik.

Ispred svake karijere

nalaze se barijere.

Ispred mene razasute,

gazim ženske skute

i lijepim se za ljepotu.

Kradljivim pogledom nijemim

66

uzimam Ajnštajnovu dimenziju.

Sudaram se sa pogledom

i skočim dotačen ledom,

žudnja, čini mi se, to je.

Koračam ulicom, kiša lije.

Sveža magla lijepi se tuda,

hukćem i kolutovi dima pluća,

izbijaju kao da su vruća,

a i ona su orošena.

Štakćem prstima, razmišljam,

stanem, guram, udaram

papire razne boje.

Pozdravljam poznanike moje,

"Zdravo… Dobro… Milo mi je".

Lutam do ponoći gradom,

a kući krećem tek tada.

A tebe nigdje nema,

duša se sprema

dugo, sada ćeš… Sada ćeš.

Teško tome koga gazi vrijeme.

Teško jeli o kojoj se lomi grom.

Teško čovjeku kad ga žena pazi,

i pjesniku koga svijet gazi.

Teško teškom kada mu je teško.

Polako se vučem stazom,

koračam tromo, starački,

67

čini mi se da sam u naručje

i ne mogu ostaviti područje

mojih osjećanja.

Divno izgledaš, pognuta,

baš ti je divno mračno čelo.

Ženo, ne okreći glavu

i tu kosu plavu,

ja nijesam groblje.

XII

Moje srce strašno polje,

velika jedna ravnina,

koje je izbombardovano,

i bezbroj puta izbrazdano

kao oranje proljetnje.

Moja duša, duša oblaka,

pa kad dune vjetrina neka,

penju se, penju, penju…

A kiše ledene stenju, stenju…

Čudna neka atmosfera.

Poslije oluje padam nježno,

i smiju se djeca čistoti duše.

O, pobogu da si mi sestra,

zašto bar jednom nesta,

iz sjećanja mojih.

68

Koja krv u tebi teče?

Da li je tvoje tijelo?

Imaš li srce i kakvo je, bar

mi reci? Već sam star.

Dani nose samo život.

Dan ne vraća ništa,

on samo zna da nosi.

Sve što ode je tako nijemo

i tako se nijemo kunemo.

Dok on crta bore na licu.

Postojim prirodi, toliko,

da se u žive brojim.

Ja stojim, to mi je praksa

kao na duši taksa

sa preporukom za mučilište.

Ja živim u predgrađu života,

Negdje u ćor - sokaku srca.

I da, bar, jedan prozor tvoj

gleda na prozor moj

ne bih ga nikad zatvorio.

I poslije svega mrak.

Prolazim ćutke tuda,

steglo me grlo prokleto,

I laja dosta, pseto,

ako imade zašto i kome.

Zakrečila su se usta, grlo,

69

koža suva, raspeta na vjetar,

on se igra, uši mlate po tijelu,

prosuo sam dušu cijelu

pa neka se prazno tijelo klati.

* * *

Pa šta? Ako te volim, nijesam batisao.

Ako te želim to ne velim glasno,

ako pišem nijesam tebi pisao,

za to mi je lako, za to mi je lasno.

Pa šta? Ako me voliš, nijesi rekla.

Ne znam uvijek šta se u duši zbiva.

Jes da mi se duša na te muke pekla,

ali, ti si kriva, ali, ti si kriva.

Pa šta? Odlaziš, i šta ću? Reci.

Ti nosiš sobom caure prazne,

u meni su meci, u meni su meci

i jedno srce krvi zarazne.

* * *

Da li vam se ikad desilo,

da zadrhti srce,

tako bolno i strasno

i uzdahnete glasno

a ne znate zašto.

70

Da li vam se ikad desilo?

Da pogrešnim skokom

uganete zanesenu nogu,

da sve grdite, pobogu,

ne znajući zašto.

Da li ti se ikad desilo?

U tvom prslom životu

da te izuvaju, a ti bos,

da te tješe, a razbijen ti nos,

a ti, ipak, ne znaš zašto.

Meni se desilo, bilo je davno,

kopljem su mi srcem probili,

a kap krvi nije potekla.

Sudbina mi je tada rekla

patićes… A još ne znam zašto.

* * *

Brižno sam spremao svoju tugu

da ne bi od nje ispao smijeh.

Još je nosim o vratu, kao nebo dugu,

i nižem o njoj doživljeni grijeh.

Za učinjeni grijeh ne pitam. Zašto?

Već zlobno čekam sljedeći.

Oj, mašto, prokleta mašto,

koliko ćeš ih samo preći.

71

* * *

Ljepoto, čežnjom te zovem

i uplićem bajke u tebi prekrasne.

Slućenu zoru bez sunca čeka,

ja već mislim da je meka,

i mislim da neće da kasne

one zrake za koje mrem.

Osjećam tvoju ljepotu krivenu,

zvijezde sjajne po velu ti slutim,

i tvoj stas umotan u svilu.

Nadao sam se da ću imati milu,

da ću vas milovati, ali se ne ljutim,

ja, evo, ćutim, zraci mi venu.

* * *

Te minule dane, ti radosni,

ja želim opet u zjenice moje.

One otkucaje, ritmom djetinjstva

ponovo čujem u mojoj duši,

vraća se…

Te minule snove i suze

opet osjećam po licu da teku,

još me noge od majčinog pruta peku,

plačem što mi to starost uze,

i u ropcu tražim…

72

Plačem, a suza nemam,

suvi jecaji… Boli… Boli…

Ja zovem, zovem…

* * *

Kud i kamo ja ne znam?

Pijan sam od dosade,

potpino sam truo.

Kud, koga da žalim?

I ko da me žali?

Ja i ljubav se ne znamo.

Sam…

Zar takav slom moje duše,

takva škripa mojih kosti,

zar se osjeti opet guše,

i nemam kome reći "Oprosti",

Zar…

Bježite očaji i vi suze,

pustite me samog,

nemam ništa više,

neko me je potcijeni, neko mi uze…

Dušo, tvoja piska…

Stiska, stiska…

Srce, tvoj kucanj

izaziva pucanj, pucanj…

Ja nemam dušu, to je tuđa

što u tijelu mome drijema,

moju sam bacio da se buđa,

73

a ni ona, više, mene nema.

* * *

Prirodo, zašto me kazni,

i progna iz raja ljepote?

Zar ti nije žao

što sam život dao

da budem onaj, neko?

O, ja ti opet velim,

te gehote…

Zar ti nije žao?

Ljepoto, ne bilo te.

Zar sve te boli

ti meni namijeni,

i to, baš, meni, meni?

Meni, onom što umije da voli.

Zar te… Gorke… Meni…

Neću, ne mogu, nosi…

Ja te mrzim,

evo ti svi podeoci,

a moje su oči za sve taoci,

ti ropci, tupi li su.

Te kletve nečujne,

o, djevojke, gorde, stasne,

o, djevojačke grudi bujne,

o, crne kose, talasne,

zar moje želje kasne,

prirodo, daj mi ljepote rujne.

74

* * *

I ovu noć poklanjam tebi,

i ovaj dan cijepam u spektar boja.

I ovog časa ja cijedim košulju znoja

da bi stvorio mastilo sebi.

I opet noćas poklanjam tebi

dušu bez osjeta, trzaje bez bola,

za skrivenu ljubav, o, ja,

moram bičevati po sebi.

Slućenji žar više ne tinja,

ledena voda zali ga davno

i još se puši kao svetinja.

Nigdje krša, svugdje ravno,

nigdje rose, ređe inja,

a sunce palo već odavno.

* * *

Na horizontu i okolne strane,

titraju zraci mojih osjeta,

i dok mi bi ti nekad presveta,

ja dobih rane, ja dobih rane.

Noću zavirujem srcu sa druge strane,

i prelijećem muke dugih ljeta,

75

od vas, od svega, od svijeta,

po tantalu odabrane, odabrane.

Tamne li su odsjajne površi,

ti zraci što griju već su žuti,

ali se zračenje još ne svrši.

Ti ptići postadoše ljuti,

taj pijesak kao krši,

neprohodni, grebenasti, kruti.

* * *

Ovakih noći prokletstvo ima,

vise na niz o mojoj duši,

i svaki bol tu se suši,

i svaki zvuk tu se štima.

Hladnoća u tijelu, zima,

znam da mi se krv puši,

da li je smrzlo u duši,

i da li je još u meni ima.

Slutnja kopa po grobu čežnja,

iskopane misli i dalje grcaju,

u kosturu iskopana sužnja.

A nervi na talase pucaju,

okomite, bez srca, do gležnja,

udarci pogleda prtinom kucaju.

76

* * *

O, kako je teško biti slijep!

Imati oči, a bez zjenica,

imati ljepotu, a bez lica,

biti svoj, a ne biti lijep.

Teško je konju na ošišani rep,

pa ga jadi grizu po nožica,

a pune mu kopite klinaca.

No je zadnji kraj slijep, nema rep.

Teško je biti zrno maka,

neprimijećen a krupan kao slon,

i nježan kao vjeverica laka.

Teško li je biti bon,

snaga hitra i pogleda taka

da preskoči sam sebe on.

* * *

Kraju, gdje venu ruže,

tvojom sušom tače mi dušu.

Moram da te proklinjem,

pa šta bi, reci.

Ja te gubim ali te pominjem,

i pamtim grčevitu dušu,

i pamtim uvenule ruže.

77

Ja želim plakati, želim,

ali nemam suza, daha,

i snaga mi je na izmaku.

Pa šta, šta bi, recite?

Šta ću ja za sudbu taku?

Šta ću kad nemam maha?

Kuda ću dušu u dronjke da selim?

Iselih dušu i čekah snijeg

da zatrpa lopovski trag.

Čeka, čeka ali ga ne bi,

pade inje, mjesto njega inje,

osta trag da mi strah sprema.

Pa da pocrveni, konjski,

moj obraz i ja sa njim.

* * *

Ja želim kraj svim lažima,

utvare su već pokrile trag,

ćutanje mi dogorijeva,

u dno vena još dima ima,

tijelom već piri vjetrić blag,

ostarjela ševa još te pjeva.

Ja plakao nijesam da se smiju,

plamen mi ne pali zjenice,

i pored svih osmjeha na licu,

kukavice moje oči piju.

Duša mi se mrsi u vitice,

gledajući u meni propalicu.

78

Kafanska ženo bijednog li si stvora,

ali ve oči vide u oblaku dima,

slutim kod vas moju miljenicu,

ali nijeste vi ljubav moja,

ona je samo jedna, ima,

već joj ime piše na mom licu.

Ženo bijedna, prokleti stvore,

rekoh da ti sjenku spomenuti neću,

ali ja sam, prostak i prosjak,

pa mi sjećanja o tebi govore,

pa mi se moje oči sa tobom nameću,

a ja sam nemoćan, ja sam nejak.

Rekoh zbogom, zauvijek,

bacih pero, potopih tugu,

kenuh korak naprijed u životu,

ali mojoj rani ti si lijek,

na mom svodu vidim te kao dugu,

i u tebi vidim moju sramotu.

* * *

Slomnjeno koplje nije za boj,

sablja bez oštrice čemu vrijedi,

i ja nekad bijah tvoj,

pa mi se i danas prezir cijedi.

O, voljena, srce te manito zove,

79

vrati se, možda ću da te volim.

O, voljena, bar te otkucaje nove,

pročešljaj kosom dugom, ja te molim.

Zar opet da padam u tugu,

zbog osmijeha jednog, davnog,

ženo, okačila si me na dugu,

da bi me gledala slavnog.

* * *

Još ostati tako postojan na vjetru,

odoljeti sili orkanskije bura,

iskopati sebi, iz utrobe, jetru,

i biti neka vanzemaljska legura.

Još ostati tako postojan na kiši,

ne orositi lice ni suzom jeda,

biti tako mali a željet da si viši,

i biti tako gord a biti bijeda.

Još ostati tako postojan na snijegu,

smržnuta pogleda sa injem na čelu,

i tražiti neku milost i njegu,

za ovu jadnu dušu, smrskanu i uvelu.

I još ostati tako postojan u ledu,

prezirati lično, svoje postojanje,

prezirati umnu, svoju, bijedu,

i još tražiti neko, sramno pokajanje.

80

* * *

Nebo je kristalno k'o moja duša.

Isplovivši iz luke brod cakli,

a svijeća se k'o mlijeko gruša,

i pamučasta se magla stakli.

Vjetrić k'o od šale mrsi mi vlasi,

negdje nad ponorom sjena titra.

Toplika mlaka studen gasi,

a kroz mlječnost me nosi kobila hitra.

* * *

Sumrak u selu, sumrak u duši,

kraljica sa žutim oreolom

vozi se u čeze mojih osjećanja,

a ja se zgaram i cvilim sa bolom

za voćnjakom, njivom i gorom

što se, k'o jabuka pod prozorom, suši.

Gledam veselo, veselo stado,

lastavice što lete uz pisku

i mašem im, pozdravljam ih,

zapjevao bih, tako, rado.

Kad zlatni lanac nesta iza brda,

ja odstah plačući u steginom stisku.

Gore se zlate u prahu,

81

voćke k'o stogovi stoje,

a vjetrić češlja svilu dugu.

Picketanje starih kosti

ledi mi vene, ugoni tugu.

Noć se spušta na osjete moje,

i ja bolno ćutim u tom mahu.

* * *

Slavuj pjeva za sluh

i zgara u ritmu prirode.

Negdje u dubini šume betona

papagaj ponavlja riječi

za hvale i glas gazde.

Ljudi se ugledaju na druge

da bi vidjeli

i osjetili krakovanje.

A ja pjevam u dimu

kafanskog nereda

i uz pisku zrna ječma

što pište u kapi piva,

dok bijesni

proždrljivi pijanac

nemilosrdno ždere.

Pokojnici kleti i nekleti

revoluciju dižite

u utrobi silnika.

O! Ja ću vam po taktu

svirati marš,

k'o slavuj koji pjeva

82

za sluh, duboko

u ljudskoj duši bijensih.

* * *

Moj stih je obična stvar,

jedna uglancana cipela

koja svako jutro puni utorbu

ljudskijem mesom,

ali ipak nosi čovjeka.

Moj stih je, svaki zrak

koji naslućuješ iza oblaka,

a sunce ne vidiš,

već ga dušom slutiš.

Moj stih je onaj dio mjeseca

kojeg nema, no ga osjećaš,

ali nemaš snage, nemaš riječi

da kažeš "To je on",

otkrio sam mu lice,

skinuo mu masku.

Moj stih je moj haos.

* * *

Ljubavi, ludački stvore,

usred ove galame i huke

ti mi izvaja na licu bore

83

i isklesa žuljeve na ruke.

Ljubavi, viteže u oklopu

koji mi očešlja blijede dane,

sada te gledam u prokopu

mojeg srca i moje rane.

* * *

Nado, da li mogu, da se nadam?

Iluzije da bacim, što prijete,

da te volim i da s tobom stradam,

orgulje stida da pritrpam svete.

Nado, da li mogu da se nadam?

Ljubav Afrodite da ću dobiti,

da ti kao lišće u zagrljaj padam,

i u njemu vječito, vječito biti.

* * *

Skloni mi se dušo,

bole iznesi van,

jer ovaj dan

dosad nijesam kuš'o.

Skloni mi se dušo.

Taj jad što tinja

šta je to ja ne znam,

ali to je moja svetinja,

to je moja sram,

84

i ne volim da znam,

i ne umijem da čitam.

Ja to nijesam vidio,

to nijesam slušao,

ja sam se stidio.

Skloni mi se dušo,

srce te ne želi,

tugu ne širi,

neka se veseli,

neka se umiri,

ne želi joj kraj.

Umrijećeš kad i ja

dušo, znaj,

i svi ovi drhtaji

što se sele u grudi

to je zadnji trzaj

prije no što se poludi.

Skloni mi se dušo…

85

30-te

86

87

* * *

Ovo tebi nudim peharu ljepote,

na drhtaje srca nek se duša opija,

a svaki uzdah što se bolni ote,

posta jedna tužna, lomna ironija.

No, ti budi draga k'o što uvijek bivaš,

pa raspeto srce gorčinom zgazi,

i ne žudi da mi ono prikrivaš,

što moja ljubav na tebi spazi.

Cvijet si. Koji? To ipak ne važi.

Taj me tvoj struk i latice piju.

Onaj koji ljepotu voli i traži,

voli i kad ga preziri miju.

Ja ti, rano, nudim ono što žeže,

i pauke što pletu mrežu sramote,

nudim ti omču što dvije krvi veže,

a vi je zagriz nemoj te, nemoj te.

Da li to ja ludim ili se priviđa,

zar samo mene taj život prokle,

nekad mi se i ta patnja sviđa,

potonuh tamo ali ne znadoh dokle.

No sada su bijesi stigli gori,

iskidana duša jedva mi se klati,

kad te vidim zaplače i ono što zgori,

a misao me u davne snove vrati.

88

Ovo tebi nudim peharu ljepote,

na drhtaje srca nek se duša opija,

a svaki uzdah što se bolni ote,

posta jedna tužna, lomna ironija.

* * *

O, proklete djevojke i kafano,

te me vaše čari, gorko lome,

u vašem haosu ja utonuh rano,

i dušu moju ja predadoh tome.

Da liječim rane ja još ne znam,

ćutanjem se tužnim misao muči,

za neku ljepotu trčim i prezam,

a i kafane se ja pomalo učim.

Razbijena flaša većma tone,

u duši zla opakoga.

A žene se mene klone,

postao sam neka obična buloga.

Daj gorčine, neka se pjeni,

poljupci su mi hladna čaša,

a u mojoj slutim zjeni,

jedan pregršt robijaša.

Već se i dim mrsi tužno,

kao vlasi plave, duge.

89

Postao sam pače, ružno,

ogledalo mučne ruge.

Sam i tužan već odavno,

ni haos mi više drug nije,

osta mi srce jedno balavno,

što se u dno tog haosa krije.

O, prokleta djevojko i kafano,

te me vaše čari,gorko, lome,

u vašem haosu ja utonuh rano,

i dušu moju ja predadoh tome.

* * *

Opet zore uz piće sviću,

opet noći uz viku rastu,

ja pijan negdje pod sto, ubiću

izigravam budalu kljastu.

Dim me pritiska, već ma venem,

sa nervima krvi, oči bojim,

otimam se i nijemo blenem,

ni u svoju želju više ne postojim.

Već mi jeza zube zatinje,

a neke me usne čudno ližu,

u duši mi se bijes prpoinje

i na mahove ludaka pridižu.

90

Znam da mi ovo ćutanje ne vrijedi,

te bolne kobi što ćute.

Gura me neko: "Jedi, Jedi"!

A moji se trzaji ljute, ljute.

O, moje klonuće ljepote,

jedino ve studen plemom diže,

i ta se propast meni ote

da bi mi bila nešto bliže.

Volim te ili mi se čini,

opet poljubac negdje cvili,

kao talas sam na pučini

kada mu se oluja nadkrili.

* * *

Izgleda se prišunjao opet mrak,

te me ta bleka jagnjadi ježi,

ili je kostima minuo merak,

ili srce ne zna više da bježi.

Negdje dolje zvoni zvono ugiča,

uz pratnju frule sa kamena.

Možda boca razbija čaše

za spokoj deše i imena.

A tamo sunce već je u skoku,

preplanula lica anđeo se javi,

jedna me ruža zagrebla po oku,

91

a piće me sve dublje skrnavi.

Oprosti dušo, opet čaše lete,

u njima ljubav neku tražim.

A ove moje lake osvete,

na srcu mome ipak jazim.

Piće me sječe, ali mi prija,

ljubav me kiti, ali me peče,

život mi je gorka ironija,

a srce mi je jedno mutno veče.

Duša mi ćuti, ta me ne poznaje,

tijelo mi neka pakost mrvi,

a mlitave što puštam uzdisaje,

voze se u kapljama moje krvi.

O, tugo moja, u čaše veni,

ja te pijem a ti nijesi manja,

a kada te vidim još se zeleni,

ona misao gdje slutnja potanja.

* * *

Grani sunce, razvedri mi dušu,

probaci kroz prozor svoje zrake,

ma da sam navikao na tvoju sušu,

ali je ipak ne podnose moje šake.

Obasjaj mi čaše i moj sto,

92

nek bar piće osjeti toplinu,

a ja ću kao stari vo

sipati ga u hladnu mješinu.

Ne grijte mene, ipak ne pomaže,

navikla je mene ta tvoja suša.

Kajanje se moje nekad saže,

i još mi se nije otrgnula duša.

Još jedno piće, djevojko, donesi,

da bar ovu propast napijem,

pa, bar pijana na me da kesi,

kad joj se svetiti ne umijem.

O, lutanje moje propasti,

dokle vas trag jošte prati,

zar te djevojačke slasti,

snaga sudbe u počinak vrati.

Tužno lice vaše moći

klonulo je za čašom pića.

Kobne slutnje crne noći

skrhale su krila ptića.

Ne muči me djevojko čedna,

ne mrsi rukom tvoje povije,

ti si u meni propast još jedna

koja se u kosturu duboko krije.

93

* * *

Na mahove mi dođu topli zraci,

i moja tuga počne da blijedi.

Rastrzanog bijesa crni kraci

teži su no ponizni pogledi.

Na mahove i moje srce zakuca,

pa ja pođem u korak sa njime,

tihe paljbe bezočnoga srca,

ipak stignu do grozne zime.

Ja krenem nekad da ludo volim,

pa ljubav ipak ja stečem neku,

i bježim za tim prezirom golim,

da moga bijesa ne slušam jeku.

I zaćutim negdje u ćoše kafane,

uz viku, dim i psovke razne,

tu zaželim da zalijčim rane,

i istisnem iz srca ono krvi zarazne.

Tu me ljubav naći ne umije,

ali me haos u vitice splete,

vječne nepravde, ljute zmije,

zažele da se za bijes osvete.

Pa, zažalim što me majka satka,

i pljujem sudbu svoju u lice.

Pomislim da je i smrt slatka,

mučenica od koje bježe i ubice.

94

Na mahove mi dođu topli zraci,

i moja tuga počne da blijedi.

Rastrzanog bijesa crni kraci

teži su no ponizni pogledi.

* * *

Oj! Lutanje moje u te tamne pusti,

iskre kajanja sad ve rese tiho,

i ti propasti što curiš sa usti,

moj ve znoj dosta, dosta, đih'o.

O, slutnje teške kose vi krasi,

u mantiju dugu, crnoga lika,

moje oči vaša prezir kvasi,

a vi ste mi ipak mila prilika.

Zavoljeh te juče, pa te tugom pletem,

u besane noći bdenja i očaja,

i poželim da te i u snu sretnem

svetla pogled, vlasi bez očešljaja.

Pa poželim da mi utjehu kuneš,

tvojim očima moj dime kafane,

i da me preziru ti očajem pljuneš,

roneći kapi te poslednje rane.

O, kloni te se više vi pogledi prazni

iz očaja moga prokletoga vida.

I vi kolutovi crnog gara, razni,

95

što vas samo jedna besvijest kida.

Volim te plavo uz piće i viku,

pa poželim da te sablast sputi,

no u mrijeću vidim tužnu sliku,

gdje se krste mačevi ljuti.

Kafano moja, te tvoje propasti,

nek' sažežu to plavo što volim.

Ja joj pred noge neću pasti,

ni taj očaj za milost da molim.

* * *

Danas tebi pjevam djevojko čedna,

i recitujem poeziju trulu i dugu,

ti si mi ipak utjeha jedna,

koja mi satka, bolno, tuga.

Smješi se mila na zvuke lire,

uz tužni plač nejasnih riječi.

Tvoja mi kosa besvijest razdire,

a prezir mi gadni u nadsvijesti ječi.

Ipak ćuti i gledaj me nijemo,

kresni okom k'o što moje čini,

davno smo jurili da venemo,

na toj, gorko tkanoj, pučini.

Molim te ne bježi ipak sjedi,

96

ispijaj te čaše uz lire zvuke,

tvoje me oko do kosti ledi,

pružajući mi hobotične ruke.

Vlasima me dugim hladno zakrili

da se spleću drhtaji ute,

i zaboravite da ste ljubav pili

sa lire i plačne flaute.

Ja ću reći tada prolazniku, bilo….,

da me piće baca u kafanu ada,

a ti nećeš reći kafanče milo,

da ja i dušu svoju zgnječih tada.

Danas tebi pjevam djevojko čedna,

i recitujem poeziju trulu idugu,

ti si mi ipak utjeha jedna,

koja mi satka bolno tugu.

* * *

Eh, kajanje moje što u besvijest bježiš,

zar te ni prezir ne može stići,

već ti u duši počinješ da režiš,

i želiš buktinju u haos dići.

O voljena, što kajanje satka,

i dade joj te dražene oči,

ta mi je kosa jedna omča slatka,

i zamiče užas što u besvijest toči.

97

Oprosti mi, tijelo, na kapi gorčine,

od kafane ne mogu da bježim uvijek.

Te žene što žele da smrt učine,

u tebi će kafano da nađu lijek.

Ćuti te, o, ćuti te vi njeni preziri,

dok joj ta kosa iz krčme viri.

Ćuti te, o, ćuti te vi moji nemiri,

dok me ta kosa sa krčmom miri.

Moja ve ljubav ne može taći,

zato mi pregršt prezira dajte,

to draženstvo ja ne mogu maći,

a vi je besvijesti noćas sanjajte.

I lomi te krila u noćno otimanje,

a vi noći besane pucajte u se.

O, nježno, tiho nadimanje,

ti me ljubiš kao neko kljuse.

Eh! Kajanje moje što u besvijest bježiš.

zar te ni prezir ne može stići.

Već ti u duši počinješ da režiš,

i želiš buktinju u haosu dići.

* * *

Danas te mrzim utvaro bijedna,

i želim da ti se svetim time.

Ti mi bi jednom prezirka žedna,

98

blagi drhtaj osjeke i plime.

Svu moju čežnju u tebi sam satkao,

sanjajući nekad prezir od bića,

jedino znam da ne bih plakao,

ali sam mljeven u košmaru pića.

Željela si tada više od sreće

da ti pruže ove oči nježne.

No čežnja nikad umrijeti neće,

uz kapi propasti, ove neizbježne.

Liću piće da te tijelo pusti,

mašta pijana neka bunca o te.

A vi se klonite mojih čeljusti,

pa meni prići nemojte, nemojte.

Zavezaću oči u preziru vašem,

utopiću dušu krvnika u čaše,

jedino samilošću tijelo pašem,

a krčme tiho život zarozaše.

Zašto kometo ti zaluta na svodu

osjeta mojih što ljubav kriju.

Srce jadno ti želiš slobodu

no ti okovi tvoje nerve biju.

Danas te mrzim utvaro bijedna,

i želim da ti se svetim time,

ti mi bi jednom prezirka žedna,

blagi drhtaji osjeke i plime.

99

* * *

Prokockao sam sve što mi život nudi,

bacio sam se u piće i šljam,

spustio sam glavu, uvukao grudi,

isplazio jezik, počeo da balam.

Ruke mi nježne k'o tojage stoje,

i mirno spiju u prsle gaće,

a ove noge iskrivljene moje,

osjećam da su mi nešto kraće.

Jedva se kreću i klebeću bogme,

spustile se do koljena pa mile.

Osjećam da mi se nervi lome

u neke, besvjesno tkane, žile.

Pa poželim da se ispravim više,

rukama grabim i vitlam u mraku,

nešto mi steže ono što dišem,

i klone mi tikva u blatnjavu jarku.

Vuču me i viču "Ma taj je pijan,

neka u jarak svisne to šugavo pseto"!

A ne vide da sam životom isprebijan,

i opet zalutao u život ,eto.

* * *

Ove noći, molim te, laži,

100

jer ne znam kada mi istinu veliš,

to ti praštam, tako, važi,

ti mi osjete na plastove dijeliš.

Sjutra idi, molim te, i ćuti,

pusti da kajanje zamre u piću,

ja te molim, ipak se ne ljuti,

i ja, prošla, prošli biću.

Ja tražim od tebe drhtaja krilo,

da li u tebi još ta ljubav biva?

Nekad mi tiho kažeš "Milo",

a srce ti hladno, snježno počiva.

Ja te tako mržnjom diram,

da nekako smrt probudio ne bi,

da srce lažom, bolno, gradiram,

ne bi li i ono prkosilo sebi.

O, voljeću opet srcem žara,

baci ću piće, uteći iz kafane,

pusti ću srce da ljubav razgara,

i tvoje usne da ga opet rane.

Ponovo ću sanjati neke kose plave,

i srce ti nježno što ka meni hita.

Osjeti ću ruke što me tiho dave

dok mi čežnja, pusta, po tebi skita.

Ove noći, molim te, laži,

jer ne znam kada mi istinu veliš,

101

to ti praštam, tako, važi ,

ti mi osjete na plastove dijeliš.

* * *

Noćas sam budan, jedini, u mraku,

čaše od pića lebde na stolu,

stupio sam s jednom ženom u braku,

i ostavio je, tamo u krevetu, golu.

Već se zora javlja i svetiljke gasnu,

studeni me zrak golica po tijelu,

zagrlio sam bocu, sudbu prekrasnu,

i jednu ženu, kafanom nagorjelu.

Misao se pruža i sudbine zle,

dođi te opet vi svetiljke jasne,

zora rudi, a žena u naručje mre,

samo još duša da u piće zgasne.

Ni bog ne može tugu da izbriše,

to što me guši slomiće me kobno,

ja moram, bože, piti još više,

jedino mi je sa njim, bože, udobno.

Ja ne marim više propalica što sam,

da smrskam sliku prokletstva hoću,

jedino pijan ja ne znam ko sam,

tada buncam danju isto kao noću.

102

Ne marim što su mi ruke u krvi

jer mi i duša takva, čini mi se, biva.

Ja danas nijesam grešnik prvi

niti me prvog kafana doziva.

Ženo čedna, što me tugom pokri,

tvoju mrtvu dušu pošalji da sudi.

Očajanje moje piće mokri

na samoj ivici gdje se ludi.

* * *

Danas su mi žene omrznule jako.

Prezir želi bolno da procvjeta.

Volio sam mnogo jako i polako

ali mi je dosta, dosta svijeta.

Sporedne jgre poigravam duže,

i molim ljepotu da ljepotom biva.

Donesi mi za to piće, stari, druže,

jer i piće nekad zaspi da počiva.

Donesi piće, čuj, dijete blijedo,

daj mi duplo, jedno za tijelo,

da me ne bi njegov prezir gled'o,

možda bi i ono preživjelo.

Čaše lomim, zar pjančenje nije,

cijepam dušu za trzaje, pusta.

Ostatak se vida u meni smije,

103

a, drugi ostatak curi na usta.

Ja koprenom ljepotu putam,

i želim kroz bijes da procvjeta.

Oprostite oči, kad se na vas ljutim,

oprosti tijelo kad ti glava smeta.

Danas su mi žene omrznule jako.

Prezir želi bolno da procvjeta.

Volio sam mnogo jako i polako,

ali mi je dosta, dosta svijeta.

* * *

Zar želim da budem ono što nijesam?

Da volim i patim radi čega ćutim.

Izvinite, ali ja ne znam čije sam

slućenje, što svoje roblje mutim.

I kajanje još u meni da počiva,

što bježim kad te volim, tuđa,

ta ljubav u meni još te sniva,

dok se gorčina u meni buđa.

Razmrskaću Veneru što kruži,

zgasnuće mi na dlanu zvijezda sjaj,

moj stari bol želi da se oduži

grču, što srcu slomi trzaj.

O, sad se sjećam kafano kleta,

104

kad kuca u čaše rumen zore,

i željeh tada budem poeta,

no doživljeh gore, doživljeh gore.

Život nudim biću da me spase,

rugobu nudim da ljepota zgasne,

jezik odrezah da ne čujem glase,

i uši razapeh na želje nejasne.

O, bježite muke što me krilite,

pustite mi tijelo neka spi,

crknite treptaji što me silite,

od nje ne želim ljubavne ospi.

Volim te plavo što zelene oči imaš,

od plavih vlasi tugu mi spleti,

i tebe kafano što me glibava primaš.

Dobro je kad se mene neko sjeti.

* * *

Zašto je i ova noć tako tužna?

Zašto ta muzika tužno zvoni?

Nije svaka uspomena ružna,

a svi smo joj tako skloni.

Razveseli me glasu smijeha.

Pjesmo, što tugu gutaš, plani.

Postao sam dio jednoga grijeha,

a srce mi nijemo ćutanje rani.

105

Oprostite grehovi, ti bijesu ućuti,

muziko sviraj da budala plače,

poštenje će se moje smrću utrti,

a starost steže omču sve jače.

Ono što pomisli misao ne poreče,

sve dok ćutim slutnja se seli,

a haljina ti klizi, k'o voda da teče,

i tijelo se k'o pjena u mraku bijeli.

Ja joj smakoh drhtaj da titra,

skidoh joj velo sa lica pomračine,

a misao moja sanjivo hitra,

željela je da joj oblinama mine.

Tišinom mi niko ništa ne poriče,

ni slutnju, ni javu, ni grijeh, ni misao.

Pogledi je miluju, mislima tičem,

a nervima mojim već kidisao.

Zašto je tužna opet ova noć?

Što se ta ptica seli u snove?

Svodom putuje njena moć,

u haljine od oblaka nove.

* * *

Ne kidajte nerve, neka pršte same,

svoje oči ne kačite na zvonike.

I,vi ste nekada bile, gorde, dame,

106

ostadoste skice za prolaznike.

A ja toliko lutah u te minule čari,

dijete za prs šetnji se uči.

Danas kada sam odrpanac stari,

to me djetinjstvo, balavo, muči.

Voljeno jeste, ali kad biva, ne smije.

Sumnja zacvjeta i u cvijetu uvene.

Zavoljeh te na izvoru ljubavne česme,

pa mi kapi kaplju u pijane zjene.

Oprosti te ruže, vi božansko cvijeće,

kada se vama hita za nježnost ne znate,

ubranoj miris i blaženstvo sreće

osjeti mirišu za neke inate.

A da drugu bere, srce moći nema,

jer kad krilo svoje raskida dražesti,

sva blaženstva kao hor anatema,

hitaju da bol snažni u uzdah namjesti.

Zar opet čežnja može da niče,

umrli snoviu zagrljaj me nose,

sa ružom crnom na sto iskopniće,

njen gordi prezir doglodao se.

Ne kidajte nerve, neka pršte same,

svoje oči ne kačite na zvonike.

I vi ste nekada bile gorde dame,

ostadoste skica za prolaznike.

107

* * *

Slućenje opet prokockano čeka.

Da se haos kraj njega doseli,

mučenje je opet bolno i neka

me voli dok se očnjak bijeli.

Ćutim, jer moram, jer ne smijem

da mi propalice u dušu tonu .

Želio sam da ti osjetima prenem

želju, u duši izlomljenu.

Rascijepiću srce, patnja se vraća,

u mom tijelu mjesta joj nije,

ovaj ceh neka ljubav plaća,

zivotom ga je platit najmilije.

Smiješi se i ćuti, gledaj me nijemo,

raspali me mržnjom neka me sledi,

ja i poniznost lagano tonemo.

Ne diraj srce, neka se zaledi.

Rastrzaj ga sada da te ne muči,

baci ga u ljubav, na žar, ispeci,

tako te moja sablast uči,

to su njene prećutale riječi.

Da ćutim ja već naviku stičem,

da patim već odavno umijem,

jedino kad volim, nekako ničem,

108

i sa mržnjom se kleti ne smijem.

Slućenje opet prokockano čeka,

da se haos kraj njega doseli,

mučenje je opet bolno i neka

me voli dok se očnjak bijeli.

---M I N A---

Čekao sam

mnogo zima,

mnogo jeseni

prelijepu Minu.

Čekao…

da sazri,

da bude gorda.

Ah!Šta se meni

dozeleni…

dozeleni.

Ah,šta sve neće,

čekao sam je…

bilo je proljeće,

tu lijepu Minu.

A bila je dijete,

bila je nježna,

nestašna, plašljiva,

a ljepota tinja.

Govorio sam,

"biće lijepa,

biće divna".

109

I gledao je nježno

dok se igrala u rijeci.

Plakala je…

Gledao sam je

golih nožica,

i govorio…

ne znam šta,

ne krivite me.

Gpedao sam,

njene prstiće

u mulju rijeke,

mokre otiske

u vrelu pijesku.

Crtao njenu kosu

granama ive.

Biežala je od mene

preko njive,

bježala i plakala,

vrag bi znao zašto.

Čekao sam

mnogo jeseni,

mnogo zima,

tu lijepu Minu.

Volio je

dok je igrala,

tukao je

mnogo puta

možda…

jer sam je volio.

A bila je dijete,

bili smo djeca

110

dok smo igrali,

dok me je prskala

vodom iz blata.

Dok me gurala,

u rijeku s mosta,

i gađala

pijeskom u oči.

Ah! meni,

dali se ta Mina

još zeleni.

Ah! meni,

prođoše one jeseni,

ono lišće svelo

još je po ramena,

i ona kosa njena.

Stvarno sam čekao

i volio malu Minu.

Bila je plašljiva,

srameća,kad me srete,

no bila je mala,

bili smo mali,

a ona je bila

još dijete,kao ja.

U meni je ona bila

mala princeza.

Ja sam za nju

bio demon.

Đavo,đavo…

Slutnje se plašila,

ali ona nije znala

111

da je mala vila.

Volio sam,

tu malu Minu,

bijele nožice,

tu kosu finu.

A ona je bježala…

Bježala je

preko njiva, bosa,

a rosa,

rosa kao rosa.

Njenu sam kosu

pleo od iva.

Bila je ljuta…,

i nije se smijala,

Mina mala.

Eh, stvarno sam

mnogo jeseni,

mnogo zima…,

čekao lijepu….

tu lijepu Minu.

A nije znala

da je volim,

ili nije htjela znati…

da je volim.

Jeseni su bile

kišnjave duge.

Tekle su kapi

niz jagodice,

na usnice…

Ježila se,

112

možda ju je golicalo.

Sklapala je oči

to djevojče malo,

vrtjela glavom,

prokislom kosom,

i bježala…

Mrzjela je kišu,

kaže,

mrzjela je jesen,

i plakala je

za svelo lišće,

za osušene

pospane trave.

Mrzjela je kosače,

i mene…

i mene je mrzjela.

Gazio sam joj lale.

Eh bile su jeseni

duge, duge.

Stvarno sam volio

tu malu Minu,

male usne, kosu plavu,

no, bila je dijete,

a ja demon.

U malo zaboravih,

imala je prorez,

prorez je imala mali,

među zube,

kao zečić.

Sve je to bilo

113

dok smo bili djeca,

dok me klela

zbog lala.

Eh! stvarno sam volio

tu malu Minu.

Evo sad je zima,

minuše kiše,

te prljave jeseni.

A ona ista u meni,

ona djevojčica

nježna i bajna,

i njena mržnja beskrajna,

dugotrajna,

A nije mi dala,

nije dala,

ili nije smjela

da je volim.

Voljela je ona

tu zimu, pahulje,

voljela je da hvata,

bijele leptire

koji su gubili duše

na njene ruke.

Klela je, kaže,

oblake i jutra.

Jao! meni,

što nijesam

taj leptir bio,

bijepih krila,

pa dušu...,pa dušu….

114

Jao! meni,

da li se ta Mina

još zeleni.

Eto, ta mala,

mnogo jeseni,

mnogo zima,

ona je bila

moja mala Mina.

Plakao sam, plakao,

za patnje njene.

Mina, prošle su zime,

a ti znaš…,

ne, ne znaš ni sada…,

ne, ne zna

da je volim.

Ona ne da ili ne smije

daje volim.

Slutila je ona to.

Da nije…?

Nije za to plakala.

Bježala ne bi,

ali i bi,

ja sam đavo,

za nju demon.

O, Mina, Mina,

prošle su zime,

a ti ne znaš,

ili se plašiš da znaš,

da sad više nijesi

djevojče malo.

115

Nijesi mala,Mina,

usne su ti zrele,

tvoje su dunje

zametnule, i….,

tvoje su nožice

naučile hod gazele.

Više nijesi mala,

ali si i dalj bajna

i mržnja ti je beskrajna.

Evo ti pogažene

one lale,

i dalje slutiš,

i dalje se ljutiš,

plašiš se tvoga demona.

Stvarno sam volio

malu Minu.

Mnogo glibavih jeseni,

mnogo hladnih zima,

čekao da sazri.

O! Mina, Mina,

ti nijesi više dijete,

usne su ti zrele,

tvoje su dunje zametnule,

i dalje si bajna,

i dalje si beskrajna…

I danas ima kosu plavu,

i danas ima

prorez na zubiće,

ona zečica mala.

I danas me mrzi

116

zbog onih lala,

ta Mina mala.

Govorio sam joj…

A ona se smijala…

Ljutio sam se što se i dalje,

ona, ljuti.

O! Mina,Mina,

ti si princeza,

ona iz snova.

Ti si moja bila,

ti si moja ponova.

Ona je ćutala…

Željela je da muči

ona…

Ona Mina

da me okiva

u grane iva,

da joj gledam usne

zrele,dunje zametnule,

zrele za branje.

Da joj se divim

kao dijete.

Da čekam još,

mnogo jeseni,

mnogo zima,

tu gordu Minu.

Ah! Šta se sve meni

još zeleni…

još zeleni…

još zeleni….

117

* * *

Ne sluti propast, ti, pjesniče bijedni,

voli i pati dok ti dani dođu.

Mole i prose ološi bezvrijedni,

pa i njini dani u zaborav prođu.

Ne moli da te vole i mrze,

voli dok one bježe i strepe,

a ove tvoje napukle muze,

ipak će za bijednike biti slijepe.

Zažeži vatru, da je suza ne gasi,

ne diži prašinu, vjetar će je dići,

ipak će blaženstvo da te spasi,

al' ti u njemu neće ljubav nići.

Ti ne znaš boginju da voliš,

ili su ti litice grube za vilu.

Još ti ne znaš srce da ogoliš,

a ljubav neće, neće na silu.

O! Pjesniče nije ti ime lako,

nijesu ni mirisi uvijek u cvijetu,

voli nijemo, za sebe, polako,

ima ljubavi dosta u svijetu.

Ne sluti propast, ti pjesniče bijedni,

voli i pati dok ti dani dođu,

118

mole i prose ološi bezvrijedni,

pa i njini dani u zaborav prođu.

* * *

Noćas sam te sanjao mjeseče,

i topio te u sjećanje kasno.

Ja te sanjah a ti mi uteče,

iz moje mladosti, nejasno.

Ječe sam te gledao na zahodu,

i ljubio te u jele što huče.

Ej, glavo jedini izrodu,

prorez te opet u propast vuče.

Lišaje dizah, da ti tugu ljubim,

zeleno ti gledah u očima,

zajeli me da se ne uskubim

među gorama, na jelenima.

Govorila si tiho, o, sablasti.

Željela tu biti, ali opet ići,

lizala me nježno bez slasti,

kao da si htjela mrtvaca dići.

Jednom si rekla da me voliš,

bez riječi to rekoše tvoje suze.

O! Pakosti ti me i dalje boliš,

ili patiš za smrt koju uze.

119

* * *

Reci riječ, da bih opet pjev'o,

poeziji tvojoj, ti, planino visna,

i mržnja pođe, zar ne vidiš, evo,

iz kosa tvojih, cvjetlisna.

A užasi opet čekaju vrletni,

neku novu čežnju, da zavene.

Ostadoše moji dani smetni,

u jedne beskrajne oči zelene.

Na prorezu prvih zubića,

podera se moja krv vruća.

A smeđe oči, sumanuta ptića,

uvenuše u obraze na dva ulegnuća.

Moje tihe ruke, što se tečno šire,

sputaše vlasi njene smeđe kose.

A svaki uzdah, koji blijedo umire,

pod krilima ga njene obrve nose.

Ja željeh svenut, želja me minu,

pa me, trošna, mladost njiše.

A dolje nisko, u grobnu tišinu,

od grobne tišine osjećam tiše.

No,ludosti moje, kad vas sviju,

moram vam reći istinu puku,

kročih u treću deceniju,

pa sve to činim na brzu ruku.

120

2 5 9 9 5 4

1

A sad digni čašu u vrleti,

neka te snovi slašću ospu,

tvoja čežnja da proleti

na stihove što se prospu.

Slabost moja tebi hita,

u pospanost žutih žita.

Da se sjetiš i uz to

dremež mi te nebi put'o.

U raspeću neka ćute,

divne misli što se skriše.

I sve ono što uzdiše,

i sve ono na te pute,

što procvjeta, ti oberi,

uzmi, vidi i promjeri.

2

Budi junak pa promini

na te greške što se sliše.

A i ja ću tako se čini,

izbjegavat tumor, više,

ovog mozga što se klati.

U promuklost zlu zaspati,

pa ću dragi uz pregnuće

razbuktati nadahnuće.

Ja ću razvit ,o, visoko

praskozorje, zrake skrite

121

u njedrima, dok volite.

Kliktaću vam kao soko,

u razvaline mog soneta

razdoblje je zagoneta.

3

Pa se žalih kad mi minu

onaj pogled niz poglede,

i poželjeh što mi sinu

praskozorje, moj ijede.

Da li to samo zora voli,

da u drhtaju smiraj goli,

il' je možda razum, snena,

razmrskanost izlivena.

Sad se, eto, umom čika,

u prelesti ad mi zija,

o ljubavi, o nečija

ti si ipak zla prilika.

Možda je to samo vena

kao zora prelivena.

4

Ti se sjećaš milosnice,

vitica mi sneno bijelih?

I dah drhta nemilice,

očaj tijela i dušu dijelih.

Ja ne, a ti da li znaš,

kada rekoh da mi pripadaš?

A voljeti je mene teško,

dok ja bijah kao sneško.

122

Davno li je ono bilo,

divno…O prošlosti,

mome srcu veće radosti

više mi se nije slilo.

Oh! Dal' da patim uz tihe,

osjećaja moga, zalihe.

5

Pa zanosom žarnog zraka

rađasmo se u prelesni.

U podmuklost onog mraka

na zagrljaju bi smo tijesni,

i ko steže više nudi,

spajahu se čedne grudi.

A uzdasi se u njih plote,

i hoćah svisnut od ljepote.

A pred zoru, otprilike,

kad se mjesec gori skloni,

razmažena ti me goni,

pocijepani ljubomorom od navike,

da svanuće ja dočekam u krevetu.

Tako ispratih svoju dvadesetu.

6

Oj! lavice iz mladosti zvane,

gordost ti je ljubav prašume.

Sad se sjetih na one dane

kada pirka vjetar u me,

i dok bježah od obale svoje.

Veselosti gorke za oboje,

pridika je nemilice dala,

123

a ti slatka, moja mala…

Tekli su tako dani, noći,

vjetar, povijanje grana,

a prije svih tih dana

ja nijesam smogao moći,

da iz želja mog korijena,

počne cvjetnost tih koprena.

7

Ja te gledah netremice,

niz padine, kad se sjatiš,

i poželjeh, na litice

uma moga da navratiš.

No ti vjetar tada sječe

kamenjare…, tako reče,

pa te puti dalje nose,

a mene minu miris kose.

Dva me gležnja zasjeniše,

i muškost mi spusti glavu,

pa dok padah ja u travu

oči mi se zafiriše.

Tad' prekrilih sebe za te,

i voljeh te u inate .

8

Tako redom dan za danom

mimo mine i odnese.

Mjesec s tugom i sa ranom

nalijepi na zavjese.

A već sjutra drugi niče,

al' se tebi to ne tiče.

124

Vječne zublje plam me usuka,

bič se smota od jauka.

Da ti rečem, tad me žeže

divlji prorez tvojih zuba,

i ja postah zla danguba.

Te dopustih da me veže,

tvoje kose nit raspeta,

u životu si mi ti…zapeta.

9

Ja poželjeh smiraj zala,

al' me pogled ljuti zače.

Jesil' tada ženo znala,

kako boli dok se plače.

Ili si, možda tek, željela

da princeza budeš bijela,

da u snove, snu moj bdiješ,

i vješto se u me s'kriješ.

Jedne noći, bješel' tako,

dug moj, sramno, meni vrati,

pa te noći ja zaspati

nijesam mogao, baš, nikako.

Ja prevrćah uspomene

od vas, žena, dobijene.

10

Pa me zora umi sjajem,

divljim zrakom srce rani,

ja posljednjim uzdisajem,

oko moje, oči brani.

Sjećaš li se mokre kose,

125

kad te želje za me nose,

a srce ta vatra grije.

Sjećaš li se, o, najmilije…

kada po snijegu…mi u letu…

a mjesec sagao glavu,

k'o ne vidi ljubav pravu,

no gledaše u kometu.

Danica je moja,mala,

od uvijek si za to znala.

11

I stalno si kući htjela,

dok te moljah" ne još malo"

Nijesi me, baš, voljela

to je i jelje u gori znalo.

Polako mila sve će sobom doći,

ja govorah te hladne noći.

Pa polako i u htenju

navikoh te tom strpljenju.

A jednog dana, tek kroz zube

procijedi se, možda lažno,

al' to sada i nije važno,

"Volim te" Moj golube

u tom mraku zrakom sinu,

i digoh te u visinu.

12

Znala si, o, zagoneta

da ne vjerujem te riječi fine.

Ljubila si me bez poleta,

a ja najsrećniji, iz prašine

126

ti se smiješ, kao ljuta

psovala si me po sto puta,

no sve tajno i u mraku,

kada smo sami u budžaku.

Tiha voda pogled vuče,

pa će i ljubav doć' po sebi,

s njom ti nikad naudio nebi,

jer je danas isto kao juče.

Sama misao na čovjeka

sputanost je pravijeka.

13

A ja željeh svakog dana

da ti umom minem oči

tvoje snene, o, predana,

i da mi duša u njih utoči.

U njedrima bez strpljenja

ču se vrisak tog poštenja.

Mnogo željeh, ali malo

u duši mi je ispucalo.

Ja sve trpjeh, biće veće

ono naše što se sija.

Tad' poželjeh, o, ničija,

da u tebi imam sreće.

I ka tebi trčah ludo,

razmrskano moje čudo.

14

A bila je, tako, zima,

mrazom oštra, cikovita.

Štitila si me, al' k'o svima

127

došunja se napast i ta,

a ja željeh žeđi bijelne,

o, ubodi moje jelne.

Pazuhom te nosih svijetom,

rasplakanim grlih ljetom.

Tada vidjeh ispod vleđa

da je ljubim u čast imena.

Želeći te, razlivena

koso moja, od lana bleđa,

da bar jednom u naletu,

gledam s tobom u kometutu.

15

Govorah, možda ti nije umu,

pravih se, da zla u tome nije,

no, u drhtavu moju šumu

jedan prasak od ranije,

plavičastim zanet svodom,

poželje da plovi tvojim brodom.

Al' daleko ja od luke

rasplamsavam kosu i ruke.

Pa te učih kao dijete,

pazi…čežnja otrov stvara,

vi stati sa…ne smijete…

I dok mi podlost um razgara,

u mislima dobrog djela

ljubav me je nagorjela.

16

I to prođe, okanih se,

nekad greške slabo bride,

128

pa nek' o tvom srcu vise,

k'o, pučinskom valu, hride.

Uz to rekoh "Reci Mari,

da još važe one stvari",

pa ja odoh, juža, jugu,

i ponesoh, tugo, tugu.

Već sa zimom ja u boju.

osjećah se kicoš neki,

i sa nje mi podlost moju

odnesoše u zagrljaj meki.

A pisma, k'o jeseni duge

voljahu ljubav punu tuge.

17

Žurih ti više puta

da me strijele tvoje suze.

Tada bješe razmaknuta,

ova moja škrinja muze.

Pa od tebe bježah tragom,

i nazivah vraga vragom.

Dušom tuđom odavno poče,

da se drhtaji tugom toče.

Te ja trčah, e ne bi li

opet zvona razmahala.

Još te voljeh moja mala,

predan davno ludoj sili.

Sva bježanja uzalud mi krešte

kad utonem u ruke ti vješte.

18

Tonut poče, divlja pakosti,

129

u dušu narcisa, srca tvrda,

pa poželjeh, da toj muškosti

raspadaju obla brda.

Već u tebi nađoh nešto,

to rekao ne bih vješto.

Ja poželjeh u buduće

da mi budeš nadahnuće.

Te se duša s tobom lati,

dosegnute čari krije,

i ništa ti nebi milije,

no, da mi suzu smijeh prati.

I držah ti ja pridike,

nježne, tebi, otprilike.

19

Kada će zlatni mjesec doći?

To ti pitanje nudih često.

Biće i to jedne noći

kada pude snijeg nast'o.

Tad' će ruža dići glavu,

i čeka će svoju slavu.

U vrtiću našem malom,

mirisaće ljubav, lalom…

Po sebi će teći sve to

k'o proljeće, vjetar piri

moju čežnju, željo, smiri,

da dočekam toplo ljeto.

A u jutru, toplim zrakom

milovao bih te ja, sokakom.

20

130

Više puta, ja daleko

u snu nesputane čežnje,

sanjao sam te toplo, meko,

sanjao tvoje gole gležnje.

Čudio se, što nijesi tugljiva,

da si tako, hladno, opipljiva.

Vatrena biće, sto puta reko',

a njene ruke tiho, daleko,

negdje van ljubavi stoje.

Ni poljubac ih više o vratu ne kači.

Pa te oko čežnjom svlači,

k'o silueta svoje boje.

Ti i dalje osta zajažen,

ljubavnico razmažena.,

21

Ja, tjeran silom tog život,

javljam ti se s kraja puta.

Još mi tuga oko duše mota,

predala se zima ljuta,

zbog zavisti, sve u svetu,

prepuštah se nekom letu.

Meni do tog leta nije,

zavoljeh te po najprije.

Sliku sam ti u ruke držao,

osjećanje je bilo čudno,

od priče sam, skoro, ludn'o.

Brbljivko je neki režao.

No…kako ti je...

kada me u zagrljaju nije.

131

22

Sa "JA" potpisah moje pismo,

a po rubu neko cvijeće,

i šta sve napisali nijesmo,

ja i moj pakao, kad slijeće.

Ne nađem tvoje, moje luče.

Ne znam zašto, ali u putu,

osjećah te nešto ljutu.

U putu me zora zače,

novog dana hitac rani,

ja ne slutih da će dani

da nas vežu, čvršće, jače.

Stalno mišljah u naletu,

na bojaznost neku kletu.

23

Tajnom igrom tog slučaja,

daj, strpi se, grub ne budi.

Ja izvukoh iz očaja

da đavoli nijesu ljudi.

Cilj mi je, izgleda, u životu

da sam srljam u sramotu,

da se dive na vidjelu,

i poštenju mom' na djelu.

No, po duši nek' ne riju,

malo nju saznale su,

pa i te, rijetke, te su,

otkrile su samo tragediju.

Ružna dolja izorana,

od tananih mojih dana.

132

24

Dugo ni ja u svijetu, već,

ne navikoh putat grudi,

davna želja, nekud uteć ',

jer u znaku znak poludi.

Te magije adne zjapi

dokopa me i ošapi.

Ljubav! Mišljah, i trgoh se,

pakao i ljubav ne bijahu pose.

Ali ipak, željan čari,

priča, spletki i pogrda,

tupe misli i srca tvrda,

vratih se, no, ustvari

to je bilo k'o san kratko,

nadahnuće do neba slatko.

25

U kovitlacu višnjih sila

mane zima poznavaše.

Čudih se…zašto si mila?

Pitah se…dal' kod svih bijaše.

Bezbroj puta, usputice,

grdih oči, stas i lice,

oni , za ludost, krivi su,

grobari, jednoj sreći, bili su.

Pa potrčah, no se ruši

idol moga postojanja.

Moju dušu od kajanja

moram opet vratit duši.

O! Nek' zgori, kad se zače

sve od praha, moj divljače.

133

26

Umalo, moja zanosna,

umu da sumim opojne mirise,

gorki miris duvana gnusna,

i želje puste iza koje krih se…

Svijeta ovog draži kasne

u iluzije duše mi jasne.

Pa da, i to bih, ali neću,

sa tim mirisom i umrijet ću.

Neka vene,sad nek' vene,

ovaj cvijet što u pupoljak ćuti.

Moji dani stari, rastrgnuti,

začašiće umu vene.

Tako to bolovah, oj, djevojko,

dok ti ljubljah suzno oko.

27

Možda će jednom, ko će znati,

proći sjenka i ove ljubavi.

Jednom ću i ja tu zaspati,

kao ljiljan, u povetarac pravi.

I sjećaću se ja usana tvojih,

a ti , mirisa njedara mojih.

Pa ću tražiti u papire prašne,

uzdahe i poljupce strašne.

A danas ne mogu sumiti

tvoje oči, kanjone Nevade.

Patnje i želje, uz po neke jade,

još ne mogu dušu sakriti,

134

no se nudih u nemiru,

žkao cvijet, šarenom leptiru.

28

Željo, ne željeh da me čama guši

ovog svijeta, ne podnosih krila

treptaj njegov, mene idol ruši,

pa tebi žurah, nenadmašno, mila.

A vjetrić je bio tako lagan,

slutio je da sam tvoj dragan.

Tada su ljubav ruže htjele,

i granama se voljele jele.

Odati tajnu neću ni ja nikom

nemoj ni ti posestrimo jelo,

tobom smo se grlili smjelo,

ljubav pisali tvojom likom.

Čežnja u grane tvoje tone,

i jedan dan, pospano, klone.

29

A vrijeme stati ne umije nikad,

što procvjeta to i potone.

Da li ćeš i ti poželjeti ikad

dane minule u zaborav, one.

Opet poželješe nervi da te vide,

da po tebi pustinjak ide.

Pa da suton gledam, lepojka,

da ti kažem,"Moja si djevojka".

No se vraćah nazad u korjenje,

na prašnjavu statiku kidisah,

i o tebi sonete pisah.

135

A ime ti gledah u kopnjenje,

i to redom, dan za danom,

s novom pjesmom, s novom ranom.

30

Jedno pismo…ne znam tačno,

baci jskru na zamrlo biće,

te noći,sjećam se, konačno,

potonuh duboko, duboko u piće.

A tek sjutra, k'o proždrven adom,

lutao sam, polupijan, gradom.

I svaka mi se breskva čini,

da se njiše na valnoj pučini.

Ni rijeka od suza nije bistra bila.

Jedan ribar ljuto trzaše prutom,

a sa druge strane spazih,u tom

času lastavica kupaše krila.

I ljutih se na tu šibu

što tako, čvrsto, držaše ribu.

31

Tražio sam te toga dana vrbakom,

žmirijo da u vodi nijesi mila,

u mašti s tobom šetao sokakom,

daleko, dalekoti si bila.

A flauta ove tuge časne,

morala je u dušu da zgasne.

Sokače mi dalje u hodu stajaše,

k'o morska obala zapljuskaše.

Tako je to bilo, mamu da nemam.

A rime mi opet razbijahu glavu,

pa piasah, da imam ljubav pravu,

136

dok me jutro nađe da drijemam.

Te se čudih, sam, svojeme biću,

kako izdrža u tolikom piću.

32

Bilo mi je žao te sudbine.

Što me rodi? Da si kleta.

Prašnjav sam cio od prašine

valjda sam glumio da sam poeta.

Da se vratim kući, ja sam hitao,

učitelje,moga pakla, pitao,

"Da neće sjutra ili u buduće,

ovoj glavi biti zamaknuće".

O! Sklopi te se čeljusti ada,

vrati te me zagrljaju gora.

Od te kletve samo osta bora,

uklesana u zagrljaje nada.

Još me boli, još sagorijeva,

suton, gdje pjevaše ševa.

33

Pijani bolu sada mi dozvoli,

da i dalje teče sjeme boginje,

da se slede tvoje plave boli

u beskapi pakla i svetinje.

Molim te ćuti, radi sjena,

moja nježnosti suzom umivena.

Znam da će ove rime časne

u pridike da vaše zgasne.

Ono što se u meni krije,

kad ve dičnost prati moja,

ostala je sjena pre povoja,

137

gorka kap zadnje agonije.

Kap što u njedrima bridi,

kap razlivena na toj hridi.

34

I povratak željeh da me goni,

na vrleti da sjećanje nikne.

Rano stigoh u zagrljaj madoni,

prije sunca kad zora cikne.

Nježnosti moje, te ogrlice,

prelede me hladnoćom ubice.

Pa se srcu žalih bez pameti,

i kuk sove još mi leti.

Umuknite, više, trzaji vremena,

zgarajte u duši pakla,

smrt me te ljubavi takla,

strašnijem bljeskom iskre iz kamena.

I neće više nići od udara

ta ljubav, prošla, stara, stara.

* * *

Šta si živote? Prokletstvom protkan?

Kad uvijek nosiš mantiju dugu.

Ko si? Kad mi rađaš tugu,

svaki dan, svaki dan…

Pitam, šta si? Kad slasti nemaš.

Ko si? Kad me tako gnječiš.

Koju mi boljku danas spremaš?

A od koje me sjutra liječiš.

138

* * *

Jednog dana kad ne budem tu,

a ti prođeš pored bašte svele,

sjeti se da smo mi oboje

u njoj brali ruže bijele.

O! Jedne noći, kad čuješ ćuka,

u mračnoj, dubokoj, šumi da tuži,

ti priđi grobu, ploču poljubi,

bar mi se time, time oduži.

Jedno jutro kad sunce čekaš u bašti,

a ono te kradom pomiluje kroz grane,

sjeti se mojih bijelih ruku.

Bar to jutro ne vrijeđaj mi rane,

bar to jutro ne bježi od zraka,

prepusti lice i duge kose

nek' osjete kako se miluje.

Jednog dana kad budem mrtav,

i zaborav mi kitnjasto grob okiti,

a ledene se svijeće okače o trepavice.

Oh! Bar toga dana…

* * *

Brižno mi čuvaj suzu vlažnu

što ti je kanula na lice,

139

kad si mi rekla "Doviđenja",

tu riječ glupu i lažnu.

Brižno mi čuvaj poljubac na licu,

ne briši usne salvetom,

ona je data za ruke,

i ljubljenu jagodicu.

Pričuvaj i zvuke moje pjesme

što ti pjevah na vedre noći.

Tada smo oboje plakali.

Ona se zaboravit nesmije.

Ja ću čuvat brižno tvoje laži

što ih vješto izveze meni,

sa njima si se nekad klela,

a danas ti, ni to, ne važi.

* * *

Zakloni lice rukama,

iskopaj oči noktima,

kad boluješ, boluj sama,

ne kuni me bolima.

Lepršavu spali kosu,

da se u njoj ne pletu ptice

kao moji nervi što su

zalutali u pletenice.

140

Zašto rani slavuja

i ote mu nježni glas.

Ljepota je tvoja oluja,

a ja sam pučinski talas.

* * *

Srce, gori! Majka ti gorjela,

ima te još, ima, ima…

To ne smije biti zadnja kap,

ove noći novu zoru donesi,

talasa joj se kosa bijela.

Traže me oči, pune dima,

da me upletu u toj kosi,

da budemo slap, lijepi slap.

Za te visove moraš imati snage,

proljeće ptici pjesmu dariva.

Zna i šuma svirati violinom.

Pjevajte žene da bi bile drage

posle ovog haotičnog izliva

u čašu, sa crnijem vinom.

* * *

Zoro operi kišom lice

i osuši povjetarcem sunca.

Meni su davno odletjele ptice,

bogomolje moga krvca.

141

Volio sam obzovke i vrbe,

i da me trn grubo zagrebe.

U propučcu koru da ljuštim,

zrelom šašom da šuštim.

* * *

Noć je…

Taj gusti mrak puni mi dušu,

taj gusti mrak cijepa srce,

i oko želi, i želi…

Dan prošli bijeli.

Kako sam željan noćas

da vas zovem bolom.

Noć je…

U tišini moje kosti škripe,

sigurno ih je strah,

mišići su utrnuli

u taj mrak…

Oči su mi pred njim klekle,

čekao sam te mjeseče,

i vas sjajne zvijezde,

u ovoj me tami sjećanje siječe.

Odavno me poljubac žari

na lijevom obrazu.

Razuzdane misli jezde,

i jezik mi se gari.

Noć je…

Taj gusti mrak puni mi dušu,

142

taj gusti mrak srce mi ježi,

a oko želi, a oko želi…

* * *

Lice…

O! Skloni mi to lice

ženo, bademastih oči.

Tvoje mi lice usne koči,

tvoje me kose,

zanose, zanose…

Sakrij biserne zube,

golube…

Oh! te divne usne što se smiju,

zar da od njih bježim.

One me dotaći ne smiju,

na njihov se dodir ježim,

golube…

Sakrij usnama zube,

jer u meni ljubav niče,

i venjenju dođe kraj.

Ja nijesam uvenuo,

ko je to spomenuo.

Vidi, tvoje me plave kose,

nose, nose…

- B U B I -

1

Ti si osjetio moj stari druže

kako je kad steže mraz.

143

Da li znaš, moj dragi,

gorki stisak ljubavi.

Da li znaš moj dragi bubi,

boli sakupljene duše.

Da li si vidio druže

kako se topci u njoj guše,

bez ikakvog spasa.

To jedino znam ja,

i moja duša što se talasa,

i mrtvo tijelo što se u njoj sija.

2

Bubi, moj vjerni bubi,

mnogo si sklon mojoj duši,

i bolje je od mene poznaješ.

Bubi, moj vjerni Bubice,

kada prođe ta žena,

u ostalom ti znaš koja,

prekini joj, bubi, pertlu,

da se smiješi lobanja moja.

samo pazi bubi, ne ujedi,

to je nama ispod ponosa.

Znaaš bubi, oboicu mrzi,

pa zbog toga neka šeta bosa.

3

Bubi, moj vjerni bubi,

ostavi tu krpu u prašinu.

Bubi, kada se plače, ti znaš,

da najviše volim tišinu.

Bubi, to je maramica njena,

144

dade mi je da brišem suze,

pa kada mi sve uze,

zašto Bubi i to ne uze.

Ne cijepaj to Bubi, lezi,

ma da joj srce povratak ne čeka.

ali, Bubi, od njene ljepote,

bar ga to tu neka.

4

Bubi moj,hop, skoči,

skoči meni na vruće krilo.

Skočila je sa njega sada,

ono moje drago, ono moje milo.

Grej me sada ti Bubi,

i nježno me liži po licu.

Bubi, i taj tvoj jezik

podsjeća me na miljenicu.

Ugrizi me Bubi, ali bez krvi,

stegni me jako, da boli,

da osjetim, da me pseto grize,

da osjetim da me pseto voli.

5

Zašto mi Bubi mašeš repom,

neboj se ja takve ne gonim,

znam ja, u ovom svijetu svirepom,

kako je živjeti sa srcem bolnim.

Volim te Bubi, baš zbog repa,

podsjeća me na ruku njenu,

kada je nas, Bubi, ostavila,

a suze su kapale na travu zelenu.

145

Bubi, baš takav rep ona imaše,

a zubi, isti, ka tvoji da su,

sjećaš li se kako na nas lajaše,

bili ste isti, Bubi, po glasu.

6

Bubi, šapu mi pruži…

Izgrebi me sa njom po licu,

neka je mlaz krvi dug, duži…

izgrebi mi oči, usne, niz vilicu.

Vuči Bubi, te klempave uši,

grizi, ujedi, k'o što ona umeije,

neka se krv usirena puši,

kada moje srce neće da rzumije.

Poderaj mi grudi očnjacima,

neka stane jadno što mi mira ne da.

Tvoj ujed manje boli ima,

ona me smrtnije od tebe ujeda.

7

Divno moje pseto,

priviđenje si mi milo,

volim te iskreno, eto,

hajde, skoči mi u krilo.

Divno moje, ljepuškasto,

toliko si mi slatko, da te tučem,

a tolika si nestašno, da te često

milujem i za uši vučem.

Ta oštra njuška psjeća,

isto me kao njena njuši,

146

nebi od mene bila budala veća,

da sam je uselio u mojoj duši.

8

Zašto sam se danas nacijepao tako?

Gdje si Bubi?...Zdravo…Ma kakvi ja?

Čuj Bubi, ma tebi je lako,

jedva stojim, duša mi se savija.

Ko me kroz vrata izbaci natraške?

ja nijesam pijan…jel' da…eto

niti sam kopile jedne vaške.

Dame mršakaju kući k'o pseto?

Bubi, vidiš li mi onu…Goni ju…

Neka se zbog tebe, mene sjeti.

Kako mi je teško, glava, auu!

Ne sjećam se ni ko sam, ni čiji sam.

9

Bubi, ćuti molim te ne reži,

prestani, da ovome jadu dođe kraj.

Gazdarico, umjeto njega, mene veiži,

da osjetim čelični, hladni, zagrljaj.

I, ja bih oštre imao zubiće,

pa ti ne znaš i ne sluti,

kako bih slatko klao piliće.

Ali mora, mora da se ćuti.

O! Jadno pseto, nevolja ti je, reži!

Lani, dohvati, razderi, pocijepa'…

Od,tih tvojih zuba kosa mi se ježi,

njuškico lijepa, njuškico lijepa.

147

10

Znam, tebi su za sudbu kolac dali,

omču i nekoliko karika.

Znam, da nijesi tek u šali,

na tu omču hladnu navika' .

Grozno je Bubi, kada ti tako

neko mora da uradi,

ni tebi nije, nije, lako,

no takvi su jadi, takvi su jadi.

I ja se vrtim, kao ti pseto,

život mi je kolac u tijelo,

iste smo sudbe, vidiš, eto,

oboicu su zavezali smjelo, smjelo…

* * *

Bješe noć, zvijezda nema,

negdje u dnu šume mjesec ćuti,

kapci teški, očajno mi se drijema,

a lijeva mi se noga na vožnju ljuti.

U lepršavom vihoru mimoilaženje,

kroz semafore, đavolje strave,

osjetih u zjenice maršno gaženje,

tvoje male, prelijepe glave.

U sjećanju bura rastura atome,

parče što me živi posta arena,

o moja se leđa kplja lome,

toreador je ljepota njena.

148

Klonula glava, noge se spotiču,

poblika se na mahove diže,

ja opet započeh dovršenu priču,

opet sam ja kafani bliže.

* * *

Srce više da voli neće,

krv se pusta u tijelo seli.

Ako se cvijetu korijen iseli,

stabljika mu se, mlada, zabijeli.

Duša više da pati ne umije,

osta jedno prazno mjesto,

koje mi se pakosno smije.

To bijaše, stare ljubavi, presto.

* * *

Zbogom Klaro, moj buketu cvijeća,

zbodom zvijezdo moje galaksije.

Pokopani plame izgorjelih svijeće,

moći moja što te duša krije.

Zbogom Klaro, i te tvoje oči,

tiha jezerca beskrajne Venere.

Neka ti ljubav tugom istoči,

plamni drhtaju moje duše vrele.

Zbogom Klaro, zbogom kose duge,

osjetima mojim bajkine niti,

149

zbogom usne, osmijesi doge,

pahuljaste suze halapljive biti.

* * *

Oj! Ponizni stvore prirode,

greško tvoje majka grešne.

Moje teške kobi izrode,

ti si ostatak jedne igre smiješne.

Staro krilo očupana perja,

ugasla baklja koja luta,

tvoje oči nemaju iverja,

a nesreća ti niče pokraj puta.

Rano moja nemaš roditelja,

ubrani cvijete prođe ti cvjetanje.

Srce mi ganu pokopana želja,

i jedno teško, teško ćutanje.

* * *

Djevojko plavih vlasi, crna oka,

Ti! Ti! U crnom, dugom, kaputu,

juče vas zavoljeh, da li znate,

a čežnja je za vama na putu.

Ime vam ne znam, to ve ne ljuti,

ne znam ni čari, ni tvoje moći,

ali vas neko dobro poznaje,

to su moje duge, besane, noći.

150

Djevojko čedna, osmijeha vile,

riječi se nekad u haosu spletu,

da vam nešto reču, nema sile,

kada vas vide, čarobnu u letu.

* * *

Zar da opet ćutim, da opet snijevam,

da mi razum ide na tribinu mašte,

da pijem, lutam, i u zoru prispivam,

zbog neke misli, i to baš te.

Znam da opet govori drugi

u ime moje, iz moga tijela.

Znam da su kanjoni tako dugi,

jer mi se sudbina mašila cijela.

A ja nemam snage, izgorjele noći,

već mi snovi mru u strašne krike.

Možda i pomisliš "Sada će doći",

a moje ćutanje bježi niz vidike.

Nemoj čekati, odgovor ne traži,

bolje ti je zaboravom moj lik isijeci.

Sve su moje priče, dronjave, laži,

a čaure života su napustili meci.

I opet ću da ćutim,opet da snijevam,

da mi razum uide na tribinu mašte,

151

da pijem, lutam, i u zoru prispivam,

zbog neke misli, i to baš te.

* * *

Juče sam pao i neću da se dižem,

smrskana koljena neću da liječim.

Juče sam pljunuo,a danas da ližem?

Ne mogu da mrzim, a za nju klečim.

Dođi te mi sjutra na moje opijelo,

biću mrtav, mramor stojeći.

Znam da mi se pile iz ruke otelo,

učiće se letu, i crknuće leteći.

Dođi te pijani, svi redom, toske,

vaš će mi govor dušu otkriti,

mjesto svijeća drži te mi ploske,

i nemojte s vama trejazne voditi.

Pjevaj te, pucaj te,neka granate pište,

jedan pokojnik, pokojnikom biva,

sve rane, što me jadnički tište,

duša iz tijela u svoj vitao sliva.

* * *

I ćutanje je dobro kad riječi nema.

Bezumni trzaj, šta je, nego bol.

Prije skoka, zmija otrov sprema.

Za nijemu čežnju rođeni sam idol.

152

U vašu mržnju moja volja cvjeta.

Zar me takvim očima vi zovete?

Nije vas stid od prekora svijeta?

Vi se sa sobom snaći ne umijete.

* * *

Bol me kida, a strpljenje bježi,

snaga me napustila davno.

Jedino mi prah u rukama leži,

i jedno srce korovno i travno.

E, moja tikvo, borac ti dođe,

i sjede ti za vrat, kako to i biva.

Nekad davno huhtanje prođe,

u kafanu sjelo i tu počiva.

Kako je ćutanje u tebi lijepo,

sam , ničiji, ni druga nemam,

nekad sam grudima svijet cijep'o,

sam ne bih znao šta sebi spremam.

* * *

Danas sam gutao dim kafane,

pijanu kelnericu očima sjekao,

tu sam želio da liječim rane,

ali sam još jednu, još jednu stekao.

153

Plakao je ječam u bocama piva.

Škripa me stolice, stare, ježi,

žena me gleda, pijana, jedva živa,

a pseto joj, na moj smijeh,reži.

Kafanska ženo, vitica ti lijepih,

otjeraj pseto, ne mogu da bježim,

u ovom ćumezu, mračnom i slijepom,

dosta je da ja na sudbinu režim.

* * *

Jednu sam ljubav danas stek'o,

u lijevom uglu mračnoga svijeta,

kafansku ženu, dva cvijeta,

i dupli viski, dariva mi neko.

Nježna mi ruka pijanstvo razgara,

kolutovi dima i vike roj,

pozadi gnjavi gitara stara.

Spektar smrdi na kisjeli znoj.

Pune mi čaše, nos, i biće,

duvanski kašalj. A razne pljuvačke

razmazane po stolu.Čaše za piće…

Jednoga izbacuju naopačke…

Natoči mi, dijete, dupli viski,

ona prilazi…sva se njiše.

kafano moja uvijek smo bliski,

neću te nikad slagati više.

154

* * *

Mrtva, pijana gledanja,

zapušača pod nogama,roj,

jedan sa flašom priča predanja,

dok dvojica, tamo, otvaraju boj.

Kroz dim mi šalju poljubac bratski.

Konobarko, ključ…da otvorim dušu,

ona me psuje, vikom, gradski,

dok moje čaše trpe sušu.

--- K A F A N S K A Ž E N A ---

Kafano, sestro slatka, po krvi,

čašo, ljubavnico flekava lica,

tvaj sam ljubimac, zar ne, prvi,

a ti si moja, vječna, nesanica.

Svaki dodir hladnoga stakla,

poljupci su dragi, poljupci su nježni.

Osjećam da me zaborav takla,

i propasti moje, lakat neizbježni.

O, zemljo moja, zemljo stara,

ni sunce te više obasjat' ne može,

čovjek ti, jadan, u čaši zgara,

probudi ga bože, probudi bože.

155

Kafanska žena, pseto, i ja,

tri smo šugave, za stolom vrste.

Zar i meni taj viski prija.

Meni, što me pjesnikom krste.

Taškam sebe za zdravlje pseta,

u konobaricu pijan blenem…

Ljubim majku dva djeteta…

Noge na stolu…Ja boem?

Zar opet svijetla noćas gasiš?

Glava me ostavila…noga luta,

padoh…Pseto, ti ćeš da me spasiš,

oprosti te mi tarabe pokeaj puta.

Dupli viski…Vičem, a duša spava.

Zar primate glibavoga stranca?

Ujutru, zaključi pijana glava,

da sam u štalu nekakvoga vranca.

* * *

Malena snaga, moći nije,

prezrenje mi je omča o vratu.

Jedina ljubav kafana mi je,

poznaje me po kiprinom batu.

Malena snaga, moći nije,

a mene se klone omča i cvijeće.

Kiša me kvasi, sunce me grije,

zora ne rudi, ne sviće proljeće.

156

Malena snaga, moći nije,

a grudi mi grije jedno pivo.

Drugu ljubav, od moje dvije,

ne mogu da kunem jer sam je cjeliv'o.

* * *

Ćuti te dok umiru moja osjećanja,

trzaji za okove ne mare.

Molim te noćas ne sanja' ,

one isječke naše pjesme stare.

Toči te vina neka se zare lica.

Cigo, brate, kada će mo u krevet?

Noćas sam i ja propalica,

i piću , sjutra do devet, do devet…

Pjesmu cigo, kolce mi daj,

cigančice pjevaj mi za ćef.

Propadaj pseto, propadaj,

rođen si da budeš u sef.

Krčmarice dušo, piće jače

donesi mi, kaput ti evo.

Naloči se noćas crni Vidače,

dosta si sudbinu zadijev'o.

* * *

157

Zašto me žariš kleto,

kao obična laž što me.

Kafano, ka tebi me eto,

kuda ću ovakav, i kome?

Zašto me kvasiš, prokleta,

kao riječ kad me liže.

Čašo, ti si moja osveta,

osveto, sa njom si mi bliže.

Opet me vi, osorni, prolaznici

gurate sa mojega puta.

Znam da i meni, k'o pijanici,

srce može da zaluta.

Ipak me pustite, vi grdobe,

ja laži cijenim, uvijek blisko.

Nikad ne padam radi probe,

u kafani nisko, tako nisko.

* * *

Kafano, žena ti tvojih,

crnog ti vina i tvoje ti časti,

da li se sjećaš ispada mojih,

kao što se ja sjećam tvoje slasti.

Kafano, dimnoga ti svijetla,

zakuni se na riječi moje,

da li sam ikad prije pijetla,

otišao iz ljepote tvoje?

158

Ti, ženo, što me u stopu pratiš,

i dušu mi ždereš kao pakao,

samo džabe,džabe, mlatiš,

ja sam i prije na sudbinu plakao.

Dok sam ti rukom po kosi plivao,

a moja čežnja lutala po tvome tijelu,

to sam samo radi bijesa uživao,

a duša te, grozničavo, mrzi cijelu.

Majko stara, negaje u prikrajku,

čekaš sina, dok vjetar puše,

a on, kafansku ženu, tvoju snajku,

ne može ni čašom sjuriti sa duše.

Ne čekaj me majko, zaboravi me,

neka ti želja prazna ne nanosi bol,

bodež moga života, ti znaš, zakla me,

i dva su zla sada za moj stol.

Kafano, žena ti tvojih,

crnog ti vina i tvoje ti časti,

da li se sjećaš ispada moijh,

kao što se ja sjećam tvoje slasti.

* * *

Šta! zar o meni mislite tako,

nijesam lopov, razbojnik nijesam…

Znam da su mi oči pijane jako,

159

ali dobro znam šta sam i čiji sam…

Crna goro, slave jeko,

bogastvo ti je dva groše.

Kamen i orao nose daleko,

dičnu slavu velikog' Njegoša.

A ja što drijemam u kafani noću,

i recitujem napamet neke stihe,

jednom se ji ja ugasit hoću,

za neku slavu nemam zalihe.

* * *

Daj te mi silu, ljubav mi dajte,

da srcem krenem u boj.

A vi pijanice propadajte

između praznih čaša,roj.

Prije bih gledao krv i tjelesa,

razbijene glave i čuture,

no što ležim pijan iza zavjesa,

i sipam otrov u moje bure.

Kukavice slavu sakriše,

pa se manuti ne može muški.

A u čašu mi život zatvoriše,

pa se u njoj i on suški.

* * *

160

Zašto se klatite, vi, stabla kraj puta,

kocke pločnika što titrate zivo,

zar vas nijesam bezbroj puta,

tako bratski, pijan cjeliv'o.

Zašto se ljutiš prokleto pseto,

što mi danas šešir nije pao.

Juče si ga pocijepao, znaš, eto,

izvini, mnogo mi te danas žao.

Nek je bar tebi život mio,

danas ću ti kaput dati,

a kad budeš i njega sredio,

molim te opet kod mene navrati.

A kad budem go, a ti budeš tužan,

pa slasti, jedne drugom, nestanu,

nemoj reći da je život nije ružan,

jer ćeš mi time povrijediti ranu.

Zašto se klatite, vi, stabla kraj puta,

kocke pločnika što titrate živo,

zar vas nijesam bezbroj puta,

tako bratski, pijan cjeliv'o.

* * *

…I plakao sam za strošenu stolicu.

Zar moja tikva i nju slomi,

ja ne marim za zube i vilicu

prema bolu što se u duši zgromi.

161

* * *

Da se ja ženim? Izvinite,

ali te vam slasti neće biti.

Vidim da me stalno kibite

no se u vas ne znam zaljubiti.

Ne drhti čašo, u ruci, prazna,

kafanska ženo lizni me k'o pseto.

Šta to radiš krvi moja zarazna,

sada ti srce ja ne bih smet'o.

Sam se po sobi pijano krećem,

sobarice, noćas mi pilule donesi,

životom se mojim razmećem,

biće pijanstva, zvijezda, i nebesi.

Prevare nema, prazne su vam slasti,

briga me, neka oko vaše zasuzi,

ženo, na te suze neću pasti.

Mrzi me prokleta, mrzi, mrzi...

Kafanska ženo, priđi ovamo,

praznu čašu nalite mi vina,

stani tamo uz vrata, tamo,

ja nijesam tvoj, a ti si njina.

Sjutra budi opet lijepa, draga,

neka te oči manito piju.

A noćas, noćas, idi do vraga,

162

draža mi je noć uz rakiju.

* * *

Okreni se krčmarice, lice

da ti vide moje pijane oči.

Ja nijesam grešnik, moje su ptice

ovo crno vino što ti ruka toči.

Ne znam ti ime, to nije važno,

osjećam ljubav u tvome vinu,

a tebe želim, tako snažno,

i ludovao bih pijan u tom činu.

Bacio bih čaše radi zagrljaja,

i bolje bih s tobom, no s čašom, uživ'o.

bilo bi tu pijanih uzdisaja

svo bih ti tijelo, pijan, celiv'o.

Nasmiješi se krčmarice uz moju čašu,

da me plijene ta dva ulegnuća,

vratiću vam ženu, ovu vašu,

a ti mi budi mila, budi mi tako vruća.

Toči vino, gorčine mi dajte još,

manitosti moja, od stola bježim,

leđima hvatam kafanski ćoš,

krvava oka počeo sam da režim.

Svi napolje, majku vi vašu,

163

zašto se smijete mome haosu.

Sa stola trgoh praznu flašu,

da nepravdu lupum, snažno, po nosu.

* * *

Jedna se žena trudi

da sudbu moju sažalijeva.

Čeka sa mnom da zora zarudi

i nešto mrmlja, možda i pjeva.

Jedva vidim crnu joj mantiju,

dva ljupka obraza i oči joj plave.

Kosu joj plavu ramena biju,

možda je to oblik njene glave.

O, ženo tuđa u mantiju dugu

pusti me da sam na mjesec lajem,

jer ti ne znaš, moje duše, tugu,

jer ti ne znaš zašto se ne kajem.

Nemoj sjutra da me vučeš za skut.

Ovaj me svijet lažom izmislio.

Podli lažovi srećan vam put,

dosta je vaš gnijev u mene kisio.

Ne prati me ženo, korake ne broj,

time mi veći stvaraš bol.

Kafano draga, opet sam tvoj,

i ponovo noge mećem na stol.

164

Opet pićem neke slike gasim,

slušam svađe i psovke razne.

Pokušavam da se od zla spasim,

a čaše su moje prazne, prazne.

* * *

I danas samo opet pseto doveo,

da zajedno na sudbu lajemo, živo.

Kelnericu sam molio i kleo,

donesi mi lanac, a psetu pivo.

On je i danas vrtio repom,

i kesio zube, kao ja što bi',

kad ga potapše rukom lijepom,

i dušom punom neke kobi.

Pseto moje, čudo ti je,

što te njena ruka blago gladi.

U duši se svojoj gorko smije,

puna želje da nas zavadi.

Ne daj se pseto, bar ti vukom budi,

čoporista vaš ja ću vam biti.

Protiv te zle ljudske ćudi,

lajaćemo, ako treba, i gristi.

Pseto moje ja ću početi,

ujedajmo, grizimo što jače,

165

mi možemo, mi ćemo i smjeti,

pa neka bježe, neka se plače.

A sjutra reci da sam te doveo,

da u krčmi lajemo živo.

Kelnericu sam sa pravom kleo,

meni lanac a psetu pivo.

* * *

O! Dragi prosjače oprosti što nemam

u kaputu prslom prebijene pare.

I ja kraj tebe nekad pridrijemam,

kao, kraj konja, šogavo magare.

Juče sam dao šešir za piće,

a danas me opet prokleta zove.

Hajde sa mnom, za nas biće…

Daću moje cipele nove.

Pijmo dragi, prosjače, stari.

Hrlimo skupa našoj propasti.

Sjutra ću go… Ali, ne mari,

među prosjake i ja pasti.

I ja ću sjutra ispružene ruke,

od gospode čekati milostinju.

A danas dok nemam takve muke

izigravaću u kafani svinju.

Hajde prosjače sa mnom, smjelo,

danas ćemo se ljudski napiti.

166

"Nazdravlje, propadanje živjelo".

A sjuta, sjutra ćemo braća biti.

* * *

Svu noć sam se pijan,

za neki, tvrdi, sto ćušk'o,

a ujutru, kada je svanulo,

rekoše, da sam pravo muško.

* * *

Ti se pseto čudiš, silo,

kada laješ, što ne bježim,

ali ti ne znaš, moje milo,

da i ja dobro umijem da režim.

Nijesu mi džabe nikli zubi,

već da grizem kosti, i meso.

E! Moje pseto, moj mali Bubi,

haosa moga tamno je nebeso.

Paski se, Bubi, za život mučimo,

neke slasti, nemaše nam krilo.

Bar se lajanju pošteno učimo,

to nam se još nije podmitilo.

* * *

Danas sam na put vranca sreo,

pitali smo se tako nježno,

167

on me svojim dahom grijao,

i u zagrljaj smo pali neizbježno.

Mali me njušio, frktao i grizao,

posrćali smo oboica nijemo.

Ja sam mu jedva do grive dostizao,

pa ga zamolih da legnemo.

Spavali smo tako bratski,

istom sudbom oba zaklati.

Zakopaj nas grobaru gracki,

a sudba će pogreb da ti plati.

* * *

Ćutite noći, vi oblaci na nebu mračnom,

vidjeli me nijeste, jel' tako, važi,

da sam bio u krevetu bračnom,

sa plavom ženom od čiste laži.

Mjeseče sjajni nemoj zrak da kaže,

neka ove zagrljaje sačuva za se,

ali, ako ga pitaju, nemoj da laže,

jer laž sakrit' ne da se, ne da se…

Ćutite i vi, kraj puta, tarabe,

u zagrljaj pijanstva vidjeli me nijeste.

Vama hvala što me držaste džabe,

a vi dronje ne znate čije ste.

Nebo vedro, baš sam uživao,

168

one noći, pijan, u zagrljaju njenu.

Ti si me plavom rukom pokrivao,

a mjesec me, kao majka, iz sna prenu.

* * *

Vraćam se kući podadula lica,

ušmotanog tijela jako.

Niz put trepti mnogo svjećica,

malo ispred, pseto korača polako.

Bubi moj, moja stražo ljuta,

jedini druže uz sto i piće.

Mnogo sam te šutnuo puta,

ali ti si mi ipak najdraže biće.

Soba mi je na kraju mračnih ulica,

hladni me krevet, kao smrt, prispiva.

Tijelo mi grije pseća gubica.

Doručkujem vode, večerao sam piva.

* * *

Gitaro umukni, ćuti violino,

ciganko ostavi na miru te dirke.

Dosta mi je pića, omrzlo mi vino,

a kosa mi se ježi od te vaše svirke.

Pustite me da plačem malo bez muzike,

da lomim čaše, prazne, od pića,

znam, vrata gdje su otprilike,

169

ali ne poznajem ova kafanska bića.

Krčmarico bajna, tvojega ti vina,

sjeti se bar jednog zagrljaja,

pa budi moja kao što si njina,

i poljubi me radi oproštaja.

Doviđenja drugovi i ti svirko stara,

više ne mogu ja noćas piti.

S bogom violino, i ti, i gitara,

sjuta ćemo se opet družiti.

* * *

Zorna mi violina pod prozor svira,

prezebla ptica na njemu pomoć traži.

Jedna me usna, sa karminom, dira,

a njena me ruka po kosi mazi.

Svila mi mrsi te noge mlitave,

sobarica pokušava da otvori vrata.

U vrućem mi je krilu čuperak glave,

pogled mi leti, na zid, preko sata.

Izvini ženo, ti čudno stvorenje,

u tebi veću ja propast tražim,

svakog dana neko izmirenje,

i život svoj gorčinom blažim.

* * *

170

Dođi te sjutra lopovi,

prirediću vam divan skandal,

flaše su mi bojni topovi,

a haubice noge na ostal.

Barut mi je pjenušavi viski,

gorka sudbina jedno bojno polje.

Maršali su za tu vojsku niski,

od nas neće biti vojske bolje.

Budi lijepa karaulo moja,

sjutra u boju ne mršti čelo.

Ja ću biti četovođa boja,

a ti ćeš reći, da te nije boljelo.

* * *

Srušit ću se noćas prije kreveta,

negdje na poljanu, blatnjavu, dugu,

ili ću bos, negdje, leći kraj pseta,

jer mi čizme ostaš u nekome lugu.

Noć je mračna kao moja duša.

Crne misli k'o aveti stoje.

Jedan trn zapeo da me kuša,

a sudba mi grebe bose stope moje.

Nešto mi je glava bolna, u tuzi.

U utrobi se piće spotiče.

Đavo me jaše, pa veli "Puzi",

a drugi mi rog na čelo natiče.

171

Već me pijetao iz daljine zove,

strah me nije, ali bih ipak ćutao.

Osamnuh negdje uz grane vrbove,

majko moja, zar sam svu noć lutao.

* * *

Jedsno parče svijta na prozor se smije,

jedan mali dio svemira.

Sa staroga krova tuce kapi lije.

Kroz slomljena vrata vjetar svira.

Negdje sam u ćošku, soba zagušljiva,

drvena bića pojela ljudska tijeja.

Na stolu je usmrđela šljiva,

i dvije kocke šećera bijela.

Opet mi pogled svjetlosti leti.

Neki se pijani tromo spotiče,

sparušena mu žena ljutito prijeti,

i na neko pseto, kraj puta, viče.

A gore, negdje, oblak plovi,

svojim veslima zrak mi muti.

Prošušta jato, izgleda, golubovi,

a za njima planinac, trčaše, ljuti.

To je visoko, tamo, ispred mene.

A sa oluka krčme još se cijedi kiša.

172

Neki pijanac kraj mene blene.

Neko viče, da se muzika utiša.

Kelnerica nosi razbijenu glavu,

sigurno u boju od flaše postrada.

Neki pravnik govori o pravu,

i pravo pijano nisko pada.

Dosta mi je pogleda i riječi.

Krčmarice donesi mi nešto jače.

Neka moja duša u tom piću ječi,

i sa njime će bolje, bolje da plače.

* * *

Oprosti druže, kada riječi umuknu,

tada mi ni kraj više ne vredi.

I tele kada drvetom ljuknu,

isposana pjena kroz zube se cijedi.

Oprosti kafano što te glupost bije,

od vike i mojih psovki teških.

Tvoj sam stražar koji budan bdije,

jedini stranac noći viteških.

Kafanska ženo i ti oprosti,

nemam love, noćas ne cvili.

Mi smo noćas samo, gosti,

i sjeti se da sam ti bio " Mili".

Oprosti te i ćuti te da kajanje prođe,

173

ćuti te, da mi srce slomi čaša.

Opet će, opet, propalica da dođe,

i skupštinu će lijepiti na čelo tamburaša.

* * *

Zar me opet noga izdala,

ili djeca ,đavola, uklizala,

opet sam tajit počeo da učim,

da moju, ljutu, prisebnost mučim.

Neko me diže i u nesvijesti vodi,

izgleda da moj mali brodić slabo brodi,

ili su mom svetu meci razasuti,

ili su mi trnjem putevi zasuti.

* * *

Bježi ženo, ostavi me na miru,

sažaljenje više kod mene ne važi,

pusti da mi osjeti izumiru,

i posmrtne ostatke neka piće vlaži.

Skloni mi lice, prokleti stvore,

na smrtnom času viđenje se uzima,

a poslije, želje, postaju gore

između čaša i kafanskog dima.

Bježi ljubavi, nepravdo, svijete,

ostavi te me u moje dvore pića,

nijesam više nevino dijete,

174

ja sam vampir otrovnoga bića.

Preostali dio duše vama ne dam,

ukradeno blago neka vi je na čas' .

I dok u dubinu duše gledam,

piće mi je jedini oslonac i spas.

Bježi ženo, ostavi me na miru,

sažaljenje više kod mene ne važi,

pusti da mi osjeti izumiru,

i posmrtne ostatke neka piće vlaži.

* * *

Zašto me mrziš? Kriv nijesam tome,

što je moj život za mržnju satkan.

Kuda me čaše, te sudbine, lome,

ti mi oprosti, nek' ti bude slatkan.

Kum sam ždrijelu moga pada,

ni slast moja samilosti nema,

budi mi bar ti oslonac i nada,

dok mi srce u kafani drijema.

* * *

Vučem se kući, noć je kasna,

baruština mi neka noge kvasi.

Posrćem kao krmača sprasna,

do zore će da se gorčina oprasi.

175

U dolini selo, svetiljke beče,

lavež pasa, kao u kotlu, stoji,

odaju mi počast, u to mutno veče,

zavezani drugovi, ali ipak moji.

Hladan zrak mi dušu puni,

pivo ključa u dubini tijela,

na tu se paru glava buni,

zima se na me opire cijela.

Žale mi se noge "Jedva se vučemo".

Dva mi oka na tri puta stala.

Kamenje neko izraslo golemo.

Digni se utvaro, kao što si pala.

* * *

Noćas za ljubav idem, ne drijemam,

ni kafana neće tu misao da spriječi,

gordo poštenje, ljubavi nemam.

A srdžba mi takve boli ne liječi.

Kafanska ženo, ne tražim uvrede,

nešto u meni pijano plače,

ljubavnico moja evo ti uštede,

jer me to nešto vuče jače.

Ako negdje sretem ljubav na putu,

neću, možda, biti pijan k'o prije.

No, ako sretem osornost ljutu,

poslaću srce u piću da mre.

176

* * *

Ne bježi kravo, lijepa, žuta,

ne tresi tvoju mliječnu utrobu.

Ja ću se skloniti sa tvoga puta,

ne želim da ti vuci dođu na gozbu.

Jer bi sjutra telce, od rogova tuđi',

preklinjalo sudbu i čas rođenja.

Biću noćas ja, od tebe, luđi,

a ti mirno prođi bez izvinjenja.

Žalim te kravo što ponizno bježiš,

u srce mi, negdje, stijene roniš,

umjesto da uz jasle, pune, ležiš,

rogovima svojim svoju sudbinu goniš.

* * *

Mučan dim, znojava stolica,

od svađa uši mi zuje, buka,

otegnute bale vise po vilica,

a jedan mi u čaši prste kljuka.

Drugi, tamo, neslano se smije,

i pljuje kroz staklo slomljenog prozora.

Vidljivost odavno oči mi bije.

Ka kafani, niz puteljak,trči zora.

177

Za šankom gazda blesavo drijema,

u kaputu njegovom je moje sudbine dio.

U mom džepu prebijene pare nema,

ali sam se bar, junački, napio.

* * *

Trudim se uvijek pijan,

da mi duša trenutak nađe,

i da mlitavo, kao isprebijan,

zaplovim i ja, mjesto moje lađe.

Vali će da nose ostatke bića,

i iskidane misli uzdasima tuge.

Vodopad se ulio u čaše pića,

pa su mi pučine pijane, duge.

Sada čekam potonuće, kao admiral,

kormilo mi je, opet,u ruci čaša.

Plave misli, čekani skandal

i bura. Tiha svirka tamburaša.

* * *

Sluti te i ćuti te, ništa mi ne recite,

vaše mi misli mnogo ne važe.

A kada crknem, tijelo ispecite,

ipak, svaki drugi na svijetu laže.

178

I voli te me poslije, suze lite,

ti prokleti svijete, ušmotan use,

za pokoj duše dobro se napijte,

i dovedi te sa sobom po jedno kljuse.

A vi se hvalite da ste sa mnom bile

u krevetu, ili negdje u polju cvjetnom.

A danas ste tužne, rasplakane, vile,

oči pune suza a lice vam sjetno.

Sluti te i ćuti te, ništa mi ne recite,

vaše mi misli ništa ne važe.

A kada crknem, tijelo mi ispecite,

ipak, svaki drugi na svijetu laže.

* * *

Šta je druže, zar si prosjak?

Zar ti drhti ruka i moliš?

Stravična moći, zar si nejak?

Oh! Kako me sudbino boliš.

Stvarno nemam pare u džepu,

sve je pusto isklizlo za piće.

A tako mi je žao tvoju dušu lijepu,

žalim te kao brata, kao biće.

Evo ti kaput, obuci ga, nosi,

i srce ti moje, u njega, evo,

ova nepravda i tebe pokosi,

kao i mene koji sam ti pjev'o.

179

* * *

I pijan, nekad, ja osjećam dobro,

to je dio nekog, snenog, viđenja.

Moje su oči nevine, pobro,

pa i ako su sklone iznenađenja.

Vidim, kučku gdje sinove doji,

gospodin, prosjaku baci milostinju,

razbojnik ,nekog prolaznika boji,

a pseto za rep vuče, neku, svinju.

Sve su to omoti prazni,

zabavlja se ko kako ume.

Dosade su siptomi zarazni,

i teške su misli kada se dvoume.

Oprosti te vi, lopovi i ubice,

dalekovidost mi moje boli smeta,

njene sam, grube, osjetio vilice.

Nepravda je ,ipak, car svijeta.

Krčma je majka za nas uvrijađene,

dim, čaše, muzika i ples,

tu su naše patnje procijeđene,

tu je naš, uštavljeni, bijes.

* * *

Došla mi je opet ona ista žena,

180

ili mi se čini, oči me možda lažu.

Ipak je to ona glava njena,

došla je da mi drži opijelo i stražu.

Noćas mi se niko, više, ne ruga,

žene i čaše manito me gutaju,

bar sam dobio dosadnoga druga,

a oči mi suzne na njedra plutaju.

Biće još veće tuce čaša,

bezbroj psovki i nježnih riječi.

Ovdje je sudba ukrštena naša,

i svaki uzdah jako zveči.

Ženo kafane, utvaro stara,

ti majko nesrećnoga djeteta,

postala si moja božanstvena gara,

i slatko parče mekoga kreveta.

Duplo piće, za viđenje naše,

još jedan se bol u srce seli,

još jednu mi radost izlupaše,

pa se meso, kao očnjak bijeli.

Spasenje moje za novac mi nudi.

Mučenički patim što me ona siše,

pijanstva se bore, zar se ludi,

ili je otimanje moje počelo da diše.

Došla mi je opet ona ista žena,

ili mi se čini, oči me možda lažu.

181

Ipak je to ona glava njena,

došla je da mi drži opijelo i stražu.

* * *

Izumiru duše, titranje u zraku,

pokojnog ječma krv je u meni,

moja je duša služavka mraku,

i jedna gorka kap u napitoj zjeni.

Izvinite i vi usne, žena, slatke,

što vas je smijeh srdžbi prodao.

I vi opne, što postadoste, tanke,

od kafanskog vriska, što ve doglodao.

Varke svijeta mislite da mrete,

uz čaše pića i propalih žena,

i dalje, vi mene bolno pečete,

ovako grobava, ovako nakažena.

Oprosti i ti Bubi, molim te, oprosti,

za uvrede, iz bijesa, nanesene.

Jedan drugom mi smo bili gosti

u sudbe svoje, podrpane, iznošene.

Oprosti te i vi, tamo, strnjike u lugu,

razasute bare, potoci i vade.

Oprosti te meni, kao starom drugu,

što lomih na vas svoje jade.

* * *

Plače mi srce radi propalice,

182

ili prosjaka, što mi ruku meće.

Žao mi je pseće prazne vilice,

i kljuse kada praznom glavom šeće.

U meni se nastanio čopor vapaja,

i svi se kupaju u moje piće.

Polomljeno cvijeće od vjetrovih drhtaja,

tone u lobanju, u kojoj ne sviće.

* * *

Noćas je proleće mome bijesu,

cvjetovi što cvate na haos mi liče.

"Propalice ove u kafani te su"…

Jedan pajkaš, sa vrata, viče.

Stolicom kidam mumlanje aveti.

Dva mu se pijana bliže,

pivska flaša u lice mu leti,

pade…Jedva se pridiže.

Kelnerica, sa jednim, igra zuje,

ja se sa dvojicom, oko stola, vučem,

Neko pod sto kuka, jedva se čuje,

a ja krenuo sa nekim da se tučem.

Pajkaš dvojicu mlaćaše, živo.

Kelnerica me stolicom mlati.

Sada ću da ti naplatim pivo,

pa je bijesno za grlo uhvati'.

Stolica jedna kroz prozor izleće,

183

od dvojice sto uz tresku puče,

zar je ovo mome bijesu proljeće.

Čitava se kafana sa sobom tuče.

Nogu zabih pajkašu u lice…

Sada već tučem i drugove moje,

nešto mi prođe grubo niz vilice,

vežu mi ruke, bar najmanje, dvoje.

Ženu, pseto, kafanu i čaše,

uzeše…Taj paski čas života.

Vezanog me u nesvijesti strpaše.

Sudbo, zar ti ne bi grota.

* * *

Rešetka mi sunce, skitavo, dijeli,

jedan crni oblak i njega će da zbriše.

Bijes mi se u besvijesti bijeli,

a kajanje leglo, jedva diše.

Oprostite vi, što vas plahost drži,

a bijes vam ga moja, ipak, remeti.

Trče smrt i život. Ko će brži?

A sa ploče grobar počeo da prijeti.

Okrenuo sam leđa, u bjekstvo se nagao,

a moja se sudbina zamnom vije.

U krčmi sam se na tren sagao,

a sada mjesto, vidi, gdje mi je.

184

,

---- V O J N I Č K I D A N I ----

* * *

Kako početi, kako se pomaći,

kao stega, disciplina.

Mirno! Nikoga ne smiješ taći.

Sa koljena, od oca na sina.

Pušku o rame, vojniče.

Napred ! Leva, leva…

Brrrr ! Jedan viče.

Op! Fazani! Drugi pjeva.

Do glave, baš tako,

šišaj bato, po komandi.

Gore, dolje, ovako, onako…

Kasarna me liječ i jadi.

Ne znam šta ću, nama više,

pusti snovi zamotani.

Opet kiše, dosadne kiše…

185

U neke smo šinjele umotani.

Desetaru ---- pukovniče,

je li dobar krevet, reci.

Moj sobaru ---- zastavniče,

moji su ispaljeni meci.

Tako redom dani teku,

noć se spusti…zora niče…

Pogled oštar, iz grla jeku,

" Razumem druže poručniče " .

* * *

Dan je tako težak, oblačno,

nebo se vuče nad gradom.

Jutros sam u pet ustao…tačno,

pun bola, ali ipak sa nadom.

I ovaj dan će proći, mimo…

ostaviće u duši pečat svoj.

A moj kaplar Simo

u redarni me sprema boj.

Morača ispod žice huči,

S .M .B .me boja tiče,

strojevi me korak muči,

" Na pranje nogu ", redar viče.

Još sam vojnik, bez zakletve,

novi čovjek, koji niče,

186

mladi klas prije žetve,

jaki čep, nema priče.

Tako me muči ovo vrijeme,

novi dani mučno se vuku.

Svakog dana iste teme,

svaki tren, na pozdrav ruku.

Da li te to pazim domovino?

Sa puškom o rame, na straži.

Mogu li da te čuvam u vinu,

to mi hrabrost moju draži.

* * *

O ! gdje si sada draga ženo,

gdje su sada tvoje kose duge.

Puške hladne, tijelo razmaženo,

donosi mi osjećaje druge.

Ja te volim i opet te snijevam,

a nježnosti još u meni ima.

Moju novu ljubav puški darivam,

i njenim, vatrenim, odsjajima.

Džabe te volim, taći te neću,

daleko mi ostaše sjećanja.

Pušku legnem, sada, u cvijeću,

u zagrljaj mi ona potanja, potanja…

Još te snijevam, ali te gubim,

187

sa svitanjem truba ječi,

pa pušku hladnu, ja, poljubim,

jer se rana gorom liječi.

Praštaj ženo i voli me.

Gdje si ti što te čelik satka,

o, dušo moja ne boli me,

već mi snove sanjaj bez ostatka.

Hladni čelik neka usne tiče,

neka ruke klize niz hladno tijelo,

puško stara pričaj mi priču,

dok ti hrabro gledam u ždrijelo.

* * *

Sada ti sliku gledam

moja milosnice,

pa mi tvoje lice

tjera sjećanje ume.

A oči tvoje kunu me,

dak ti sliku gledam.

Sada ti osmijeh vidim

u suncu, u odsjaju,

u bolu, u očaju.

Oči mi se sklope same,

pa mi zabliješte, na me,

kada ti osmijeh vidim.

Sada se sjetim proreza

188

između tvoijh zuba.

Rado bih u vitao pića,

dok me desetari progone,

boli mi se sami nagone,

zbog tvojih proreza.

Nikada neću više da te vidim,

ja moram s uma da te brišem,

i dok ti ovo pišem,

draga moja,

nalazim se na čelo stroja,

i nikada neću da te vidim.

* * *

Reci mi, koja si zvijezda,

kada toliko sijaš?

Koja si to misao,

kada mi kliziš po boku

mojih snova, u nizu?

Kao za svetu Mona Lizu

ja ću ići do golgote,

da te usne sretu

bez milosti

u sonetu.

Armijo, ti moja

bajko snova u visu,

poezija i riječ koja…

za tebe nijesu.

Dok me vole druge,

189

ja, tebi dajem tijelo.

Ali moje snove,

kao osmijesi duge,

ja šaljem na selo,

među visoke grane vrbove.

Armijo, ti sokole,

moje te djevojke mole,

da u zagrljaje njine

prolete suze,

kao ove muze,

i da moje tijelo

u njedrima im pogine.

* * *

Dan se bliži kraju.

i danas je pečat na krvi

ostavio otiske svoje.

Ja nijesam prvi,

moj mili zavičaju,

da uzleti iz ručice tvoje.

I šta sada da mislim, reci,

dok mi umom leti lik,

a u džepu šušte meci,

a djeca, za nama, prave urlik.

Šta da mislim u samoći,

u vrleti koje ne znam.

Kako bih volio kući doći,

190

ali izdleda neću moći

da ti moje…,

da ti svoje…

srce, kao ljiljan, dam.

Ta daljina što me kuša,

da izmami podlost u me,

neće moći da uzraste.

Moja je tiha duša

rasla onda kad' i laste,

pa ti, evo, leti sama,

niz vrleti ,

da me slama, da me slama…

* * *

Praštaj, stažo, za te snove,

za suze što teku niz oluke,

oprosti mi i za želje nove,

i za muke…

Oprosti mila i ti za sonete,

što te gone po svanuću,

za stihove, za komete,

što se sliju u uzdahnuću.

Zar te prezir taći može

ispod tvojih krilnih snova,

ili se praviš, tek tobože,

da nam ljubav niče nova.

191

Ja ti šaljem na zalaske

divno sunce tvoje sreće,

preperi mi želje lanjske

u proljeće, u cvijeće.

A ono će da se plamti,

da me žarom, još, ozari,

a čekanje će tad' da pamti,

kad' sam bio u razgari.

Sam ću mlatit u te skute,

moja srećo pohabana,

a ti praštaj za te pute,

u odsjaju mojih rana.

* * *

Blaženstvo moje, danas te kušam,

i bacam te da patiš, u duši,

da trpiš svoje sreće bol.

A ja, tvoj idol,

ne mogu više da te slušam,

nešto me guši, nešto me guši...

Da li da pijem,noćas, opet,

ili da mirno stojim u stroju?

Kiša me, tako glupo, pljuje,

u prozeblo, vojničko, lice.

Vidim oči ubice…

Da li te dvije oluje

da strpam u boju,

kad ne mogu u sonetu.

192

Sve mi je u krugu, mila,

sve što me mami.

ali, ja jednoj dami

perjanicu vatre dižem.

Mi ne možemo biti sami.

A u zagrljaj ti ne dostižem,

puška mi je preko krila.

I šta da ti dam, o, utjeho!

Sada te razdire daljina.

Ako ti bol, jednom, njina…

Samo će ti odzvanjati eho.

* * *

Bolno te kušam, blaženstvo,

tvoje čari pomirenja.

Kada bih znalo, da umjie?

Da se ispod nepoštenja,

moje poštenje i dalje smije.

Sada me zvizni, čuj, magijo,

po leđima sa dva biča,

da razvijem u truleži

to začeće starih priča

što u srcu mojem leži.

Šta da rečem, reci meni,

kad' se samo prostor desi?

A daljina već nestaje.

193

U nitima toj zavjesi,

još se tkalja ne dodaje.

Dal' te zvijezda sada ljubi,

il' joj oči tvoje kriješ.

U blaženstvo mjesečini

da joj rosne suze liješ.

A poljubac mi se krvav,čuni.

Ili te možda oblak smeta,

pa ti plima kose mrsi

razbacane u sjećanja.

A rosi ti bujne prsi

duga kiša mog' jecanja.

* * *

Izmaglica već me tišti,

pometene suze teku.

Usidrena u srcu, pišti,

ona ljubav uz rijeku.

Tako teče ova zora,

tužni dani bez kraja.

Biće plaštna ta odora

nijemog bića iz nekog' raja.

Sad' se sjećam, moja, o ti,

šta sve niče neosjetno.

I moja se ljubav koti

194

u lutanje to nesretno.

Ćuti, neka bolno niče

klica, što u sjeme osta,

i ne mari za te priče,

moja misao štetna posta.

A ti snovi i kamenje,

davnih puteva i omara,

postaće mi zlo znamenje,

prostranstva što umara.

Ja ću sanjati one grudi,

izmišljena, dok me diže

zvuk trube,što me budi,

a i ti ćeš biti srcu bliže.

* * *

Vojni marš me opet puta

dok u meni zri sjećanje,

a kajanje što mi luta,

onim visom, sve je tanje.

Nema više noćne ptice

da ti krikom lice kvasi,

još se sjećaš, potoljnice,

kakvu noć zora gasi.

Hladni čelik kožu tiče,

a kasarna strašno zavija.

195

Osmijeh…da li on niče

uvijek tamo gdje sam i ja.

Ja znam, a ti reci,

koliko snova meni niče?

Kad' se, paljbe, čuju odjeci.

No se tebi to ne tiče.

* * *

Kad' pomislim stara majko,

koliko dana i koliko noći

tvoj će mi lik biti u snove,

i da čežnje, nikle, nove

dubinom duše moraju proći.

Kada to pomislim stara majko.

Kad' se sjetim moja dobra, stara,

tvoga zagrljaja prosta.

Ne znam šta bih u to času?

Plakao bih na svom glasu,

a ni to mi ne bi bilo dosta.

Kad' se sjetim moja dobra, stara.

Ti me prati i tvoj pogled osta

da čezne i dalje niz te pute,

kad' tvoj sin iz zagrljaja,

drzak i bez suze opeoštaja,

pođe u regrute.

A ti me prati i tvoj pogled osta.

196

I sada ti pogled u prazninu tone,

ovlaš čekaš da ti neću doći,

i prevrćeš staro odijelo.

Pjeva se, idu momci na posijelo,

a ti si budna, cijele noći

pogled ti dalje u praznini tone.

Kad' pomislim stara majko,

da me tvoja sjeta prati,

i straža mi lakša biva,

a misao mi budna sniva,

pa ne mogu, ne mogu zaspati.

Kad' pomislim stara majko.

Moja draga, dobra, stara,

kad' ti bude pismo u ruke stare,

piši mi o bagremu, o djevojci,

pitaj me "Kako mi je u vojci"?

i reci mi, jel' mi živo ono jare?

Moja draga, dobra stara.

Piši mi, da li te boli glava?

I da li još nosiš vodu u one sude?

Ko sad' svira na staru gitaru?

Imaš li koju paru?

Piši mi za seoske ljude.

Piši mi, da li te boli glava?

Budi mi dobra, kao što uvijek bivaš,

da nema suza u tvojoj zjeni,

kao onda kada mi čestita pute.

197

Tijelo je moje u regrute,

a duša…? O ! kako je meni…

A ti budi dobra kao što uvijek bivaš.

* * *

O! Drago, moje, selo u snijegu,

stare kuće usnule u mrazu,

u snu kliknem na tvome brijegu,

na krilatom, bijelom, pegazu.

O ! Zadimljeni, vi, odžaci stari,

i vi staze, što se krijete u skutu,

bježi te mi iz sna, ne mari,

doći će moji snovi na vašem putu.

Grane vrbove, O, šikare,

ptice, što me pratiste ovamo.

Srce mi je ostalo u te omare,

a dronjke njegove donio sam samo.

Ta čežnja je tako slijepa,

nema riječi, ali te vuče,

i dok me sjećanje cijepa,

osjećam, vjetrovi zavičaja huče.

A suze, te šarene lastavice,

teku mi sa ruba tuge,

pa lagano, kao ptice,

zavičaju lete u redove duge.

198

Budi slijepo moje osjećanje,

sklopi oči "Ravnaj s' na desno"

a kad prođe moje očajanje,

ni vama neće biti tijesno.

* * *

Prošlosti moja, da li

korak zna da ikada stane.

Mi nikada nijesmo znali

za ove, ne čekane, dane.

Ženo, da li bar ti znaš,

šta još slutnja zna?

sigurno draga ti ne shvataš,

da je prošlost uvijek bez dna.

Koliko me puta tijelo

bacilo na te, luda,

zeče je moje više željelo,

od tih čuda, od tih čuda.

Dok te gledam, ne znam da li ću,

nekad, možda kasno,

na uho tebi šaptaću,

ono što ne smijem, sada, glasno.

Volim te, ali daleko

u njedrima moje sjete,

ljubav našu isjekao je neko,

ti drago, voljeno dijete.

199

* * *

Blago tone veče…ćutno,

i dan, skoro, treba nići,

a ja se moram brzo dići,

tiho…stanje je mutno.

Uzbuna…korak se zove,

i zora nam se tako krsti,

a zadatke neke nove,

slagaće moji prsti.

Juri, juri, alal vjera,

pršti snijeg, sve bijelo,

nema puta, vozač ludo tjera,

tijesno mi je, postalo, odijelo.

A takne me to sjećanje,

mala moja u daljine.

Da se sklonim, za jecanje,

kad' mi slika umom mine.

Prozebao sam tako tupo,

zivot kunem odveć dugo,

nogama sam snijeg ulup'o.

Kako sam ti tužan tugo.

Dan je novi opet starao.

Novi snovi za djevojčicu.

I dok sam na krugu odmarao,

200

snijeg mi se topio na licu.

* * *

Došla si u posjetu tako tiho,

sklonila se pod moje trepavice

neviđeno, pod moje skute,

i donijela nježnosti ute

moja miljenice.

Zašto si mi danas tako rumena?

A oči ti tužne, pune suza.

Zašto su ti riječi na usne stale?

Zar su ti srce izdale

ono moje pleme muza.

Danas si mi bila tako sjetna,

i nevina kao boso dijete.

Povijala se kao ljiljan na vjetru.

Tugu skratila u kilometru,

a vi suze poteći ne smijete.

O ! Božanstvo moje nijemo,

moje noći, tkane, sjene,

sad' me lice vaše poti.

Predan davno već ljepoti

tvoje čarne, izmišljene.

Šta sad' reći u te sate,

dok daljina sama muči.

Već me noć pospanoga prima,

201

a vjetar bolno huči, huči…

* * *

Stara majko ja sam te kleo,

dok su mi noći bile duge,

i vatre, vatre dok sam želio.

Stara majko, nijesam smio.

No, u očaju moje tuge,

uzdah mi se bolni ote,

i psovah te moj živote.

Ali, ja putat mogu use

patnje koje niču.

Kleo sam te, ali, kunu se

moji nervi, na tu priču.

A bodež mi i sada u duši niče,

kleo sam te, nema priče.

I dok kapa, i dok kvasi,

i sniježi, i vjetru se bježi,

ne čuje se, i niko ne psuje,

a kosa mi se ježi,

kleo sam te, stara, majko.

No se od vojnika to ne čuje.

I kada patih, meni lete

tople peći, divne, rajne,

i zagrljaji što minuše.

Dok se mjesec igra svodom,

ja, mokar od današnje kiše,

202

svu noć čeznem za vodom,

ali je nema. O ! Vode klete.

I ovo su tajne, vojne tajne.

Već me mraz bolno štipa,

zviždi, i šator se giba,

a vrata nema, nema…

Slame mi je puna kosa,

pod noge mi dva kalema,

jedna mi je noga bosa,

a glava mi je preko šlema.

Mraz me jede, štipa…

Sna sam željan, a sna nema,

proklinjem te što me satka.

O, majko, majko moja, slatka.

Još, kad' bi stara znala,

koliko misli moje hrle,

da te grle, da te grle,

plakala bi stara, plakala.

Vojnik sam, majko pa nećeš znati,

i mirno ćeš, stara, spavati.

* * *

Ne, ja neću posustati,

moja ljubav još se sija,

ona te uvijek, uvijek prati,

najmilija, najmilija.

203

Ne, ja neću da te gubim,

ni vidici da te štite.

I u snu dok te ljubim,

volim te, volim te.

Ne, ja neću što mi nudiš.

Daj mi snove, al' bez čežnje,

voljeću te da se čudiš,

oči plave, oči nježne.

Ne, ja neću…

* * *

Kako je bila nježna

dok je govorila,

i ljutila se.

Plašila se da neću doći,

i svake me noći čekala.

Nekad je plakala,

ili trpjela,

sa puno suza.

Ali nije bila,

ili nije smjela da bude

dio mojih muza.

Govorila je, da ne voli

pjesnike i muzičare.

Govorila… A ja znam

da je moje pjesme stare

rado učila.

Govorila je…

204

A ja znam…

Voljela je da bježi,

onako bosa, po koševini,

i nije ju boljelo.

Vriskala je ranjeno,

dok sam je jurio.

A tijelo njeno,

krilo se u otkose.

Ja vojnik…

A noge joj bose…

Stala bi i dahtala,

ruže su joj bile

među prste, na haljini.

A meni se učini,

da su je vile

nebu darivale.

Bila je bosa…

a po travi rosa, rosa…

Meni je govorila

da ću ja ozebsti,

govorila mi…

Stvarno sam vojio

njenu šalu.

Njene kose duge

sapletene od tuge.

A ja vojnik…

Oblaci se vuku,

205

na svodu se krade

mjesec žut.

Možda joj je hladno?

Ozebšće ta mala,

stvarno, stvarno…

A ona me voli k'o dijete.

Takva je bila.

Osta samo sjećanje

na one dane.

I danas druže,

dok se čuje " Leva. Leva "…

I dok puše,

ona meni pjeva,

iz duše.

I danas je, možda, bosa,

negdje u čestaru,

tijelom se njenim igra,

trči…bježi…

I sjetiti se neće

na rosno cvijeće,

na proljeće.

Ali ipak, dok se čuje ,

" Leva, Leva, Leva "…

Ona meni pjeva,

ona meni pjeva…

* * *

A sada, " Mirno " moji snovi

u kaseti već smotani,

206

i pakujte se svi u ranac.

Ja ću, kao stari vranac,

furit, kao prokisli dani,

i čekati da niknu novi.

Ljubav će moja nići

opet, uz sjaj čelika.

A sada sam prvi u stroju,

želim opet majku moju,

sjećam se njenog lika,

i na "Gotovs" moram stići.

A ti voli sad vojnika,

diči se i sanjaj me,

nekad plači i tješi se,

sjećaj se i smiješi se.

Stari vojnik, da bogme,

evo ti moga podsjetnika.

Tu je srce rastrzano,

tu su trzaji puni bola,

tumaranje u magije snova.

Voli me iznova,

tamna plimo moga idola,

velja čežnjo, velja rano.

* * *

Sad nek ćuti tvoje tijelo,

i nek se sledi voljenje,

neka zamre i uvene

207

radi nježne uspomene.

I dok niče moje htenje,

neka ćuti tvoje tijelo.

Uspomene što mi niču,

sputala je vojska, davno.

O ! Minulo je u kometi,

pa mi zrakom zrak proleti.

U sjećanje njeno travno,

uspomene opet niču.

Bolno drhte oni zraci,

što u tvoje oči niču.

I meke ti usne ljube,

dok biserne gledam zube.

Prezebao sam za tu priču,

neka drhte oni zraci.

Bolno tutnje oni dani,

a kosa mi se, tako, ježi,

raščešljana preko razreza.

Ja sam vojnik bez zareza.

Od junaka junak bježi,

al' bolno tutnje, tutnje dani.

* * *

Sad' mi mirno prkos tinja,

dok mi živi samost u me.

Nije život, baš, svetinja,

sad' kunu me, kunu me…

208

Čuješ mala, krajnost njena

sad' se bolno na me smije.

Zar je ljubav izmišljena,

il' se sama sobom krije.

Neka tone sve u ždrijelo

moga pada i raspeća.

Tvoje srce nije smjelo

da pogazi polja cvijeća.

Ta me kletva sada mami,

zvijezdo zore sad' se gasiš.

Ja i puška tu smo sami,

dok mi tijelo bolom kvasiš.

* * *

A sad voli, voli tako,

nježno ili grubo,

bilo kako.

Samo voli, voli tako.

Ja ti praštam za sve boli

razbacane po tijelu.

A poniznost što te moli,

priželjkuje tugu cijelu.

Ti me, opet, voli jako,

uzburkano na mjesečini.

Dok mi tinja čežnja mlako,

209

u besvjesnoj toj pučini.

Mjesec klizi niz vrleti.

Čuj ! Svitanje tebi leti.

* * *

Spuštaju se sad na rame,

one pjesme zalutale,

što su meni dale

pohlepu, sonetice.

Ja pomrzoh gorde dame

rad' planinske jarebice.

Probudiše ptice mene,

pa mi milo kad miriše

praskozorje ljubičica.

A lepršaj divljih ptica,

samo jave sjetu sjene.

Sve dok teče, dok uzdiše,

skresaše me uspomene.

Pa mi mirom zamiriše…

O ! Kako mi je, planinušo,

žorom minut niz buljuke.

A zagrle me tvoje ruke,

pa me njihov miris plami.

Baš sam srećan što te imam,

i što nijesam predan dami.

Drago mi je planinušo.

210

Ah! Bujice tog sjećanja

sad' me pletu u jelike.

Pa te molim, od prilike,

il' to možda samo zvone

hučne gore mog sjećanja.

Ne, ja nijesam za madone,

planimušo, bez kajanja.

* * *

Zašto trube ječe

u ovo zorno ćutanje?

O ! Moje noći, razbuktale,

već se cijede u sjećanje.

Ja sam rođen za kajanje,

bez krila…

da mi trube zvone u ćutanje.

Bježi te manitosti

ispod skutnog vela.

A ti mi oprosti,

davno, davno je bilo

kad' se kajanje nije krilo.

Ti si tako htjela,

da smo znanci, a ne gosti.

Vojniče oprosti, oprosti…

Dani se pletu

niz vrleti,

i nikako da se sjate u letu.

Da volim i da patim,

oprosti mi to sada,

211

i neka zamre, što prije,

dok se ne vratim.

Rastrzan sam od nade.

A dani se pletu za vojnika.

Ja danas želim na te

da bacim granate.

Dušo moja razmrskana

skupi se u pahulje,

jedne hulje.

A ti slijepo htenje

u poštenje.

Neću više, idi, neću

tvoju svijeću

što gori, neću da se gasi.

A ti s bogom ode

da te spasi,

neću više, idi, neću

tvoje čarobne vode.

Sad' se drugom sele

tvoje kobi zrele,

izgorjele.

Za vojnika, druga…

Opet nova tuga

sad' mi u vrtu niče,

al' bez priče,

dok se dan zabijeli.

Voljeli smo se, je li?

Ne, nemoj da me gledaš

212

iz okrajka mašte.

Oprosti, molim te bježi,

srce mi ne putaj.

Ja sam onaj

stari u vojnika,

armija je moja dika,

ona nema ljubavnika,

a ne zna za vapaj.

Ne želim više od zraka

dio mojih šaka.

A ove moje suze

utkaću u muze.

Vidim, plava, vidim…

no pusti to, ne lutaj u me,

idi, tvoje oči kunu me.

Više me ne ježi,

bježi, bježi…

Armija je moja dika,

jedina ljubav za vojnika.

* * *

Opet zvone slobode zvuci,

mandoline i bujice žala,

opet stari krici i jauci

u letu, labuda i ždrala.

Danas mi se tako čini,

da izmiče moć sjećanja.

213

Ja sam opet na pučini

razbuktaljh osjećanja.

Ne šalji sumnju tome,

dani uvijek svoje siju,

i junaka oni slome,

kad' mu otrgnu najmiliju.

214

40-te

215

216

1 5 4 9 6 8

* * *

Čovjek nije sam kada misli,

blago tome ko priča sa njima.

Radi pasijeg života ljudi se stsli,

a smrtnik jedan pasiji život ima.

Čovjek vas nebi volio da takve nijeste,

blagost planete je narušio sobom,

i kaznio sazvežđe, čiji smo, i čije ste.

Kakvom nas je vjenčao zlobom.

Kako da se vole dva haosa u vrenju,

osjeti su naši pulsatori zvijezda,

da se udalje magneti, tu smo u poštenju,

do nekih sledećih kosmičkih najezda.

Vječnost je stala između, u miru,

kada se dva pola sretu ona se sahrani,

izvori nikad isto dva puta ne izviru,

a zorom su naši životi preprani.

Sada ti pričam da te volim ludo,

mnogo čudnih laži život sam stiska,

pa se pitam, šta sam rekao, čudo,

u drugo me sazvježđe stoji piska.

Orbita te privukla, stoji te piska,

čudnel' su se laži našle da se vole,

217

pa zrno ove prašine daju za cijenu,

a duše im nestaju i umiru gole.

* * *

Kako moje srce da dijelim,

kako da postavim međe,

kada vas volim žarom cijelim,

kada si mi kao oku vleđe.

Ti si toliko blisko, luđa,

zbog tebe sam patio, boljelo,

nijesam te dao, tuđa,

a ti si me voljela, smjelo.

Ti si znala u vatri životom,

imala si čari i nadahnuće,

volio sam te bogom, a ne ljepotom

tebe sam volio u sve moguće.

Naši su zagrljaji kao tuga, dugi,

poljupci na udar, kao da se gušiš,

rafali su tekli dugi, dugi,

kao da mi zvijezde na usne rušiš.

I smjela si, i nijesi smjela,

da ugrabiš, da utečeš, da ćutiš,

voljela si me, i nijesi voljela,

naljutiš me pa me slatko odljutiš.

Ipak ti nijesi moja, samo tuga,

218

možda si svačija, tugina jesi,

ova je ljubav beskrajno duga,

pa mi je posle smrti na grob donesi.

* * *

Sanja, nosiš ime za pjesnike,

a tijelo ti pripada demonu.

Tvoja duša stvara vjesnike,

a oko ti je bolni bič poltronu.

Ruske su muze pune imena tvoga.

Dušom mi je ovladalo tvoje oko,

ti si zvučni eho života moga,

za Šekspira si obojena duboko.

Tvoje je tijelo za statue bilo,

divlja mačka vladala bi njime,

izgrebla si rašireno krilo,

a ostaci zgarišta u duši mi dime.

Zbog tebe se Puškin latio boja,

u potpisu si mnogih nespavanih noći,

a ja pokušavam da ne budeš moja,

da li ćeš moći, da li ću moći.

Tvoje mi je oko spržilo usne,

tetka nijesam a poljupce sam donio,

a ove moje pjesme gnusne

bolje da sam, na onaj svijet, ponio.

219

* * *

Ti si zahuktali voz

kojeg dugo čekam u stanici,

ali tu ne stade, prođe skroz.

Ja trčah dugo niz šine,

mahao kartom neke treće klase,

no te sve više gubih u daljine.

Jednom si me uzela na putu,

slučajnog prolaznika bez perona,

i strpala me u izmaglicu ljutu.

Huhtala je tvoja mašina snažna,

ja se otkačih niz neke ambise,

a ti produži praveći se važna.

Već dugo čekam da u stanici mojoj,

stane taj voz po redu vožnje,

ali ona ne postoji na karti tvojoj.

I dalje stojim na peronu stanice,

karta mi je, treće klase, u ruci,

moraćeš još jednom naići prolaznice.

* * *

Ti dobro znaš kako to izgleda

kada se u duši rana otvori,

svrbi a ništa ti ne govori,

što je više češeš sve više ujeda.

220

Tvoja je ljubav k'o majasil rana,

uhvatila mi srce i sve se više širi,

lijeka mu nema, ne može da se smiri,

čudna sudbina, bogom odabrana.

Što je više češem, više krv puca,

reci mi da nađem za majasil lijek,

neznam kuda će mi sa njim vijek,

nemam hrabrosti, nemam srca.

Tu bolest dobro znaš, majasilu moj,

nokti tu ništa, mila, ne pomažu,

melemi samo mogu da me zalažu,

jedino to liječi poljubac tvoj.

Nemam više snage za češanje,

neka puca srce, neka se rana širi,

ovaj majasil ne će da se smiri,

a ja nemam snage, više, za češanje.

* * *

I to bješe noć, prozračna i čista,

u srcu ushićenje, i želja da te vidi,

da mi tvoje oko u pogledu zablista,

a neki mi đavoi govori " Idi,Idi ".

Latih pola duše, pa sa njom pod ruku,

turnir počeo, već igre padaju,

usidrih se kraj ognja, u toplu luku,

a oči moje, stradaju l' , stradaju.

221

Uske ti robe crtaju obline,

minimalke mi plijene pamet,

žarka mi žrlja u duši sine,

ne mrdam dušom, da ne budem avet.

Uspjeh ti reći " Mnogo si lijepa " .

Tvoj široki osmijeh crijeva mi splete,

o, bože otjeraj đavola što me cijepa,

i ne daj gluposti mojoj da se u nju splete.

Ko je samo obraz izmislio …?

* * *

Par cvjetova žutih, puni neke sjete,

ja probrah sa usnule bašte,

a usne moje žele na tvoje da slete,

za tvoj rođendan, kraljico mašte.

Ruke me guraju da mi čežnju sruše,

bez i malo žara, ti me uzgred ljubiš,

ruši se pakao u dno moje duše,

ti od mene bježiš, od mene se gubiš.

Priđi bliže sve su sile s nama,

svi smo gubitnici a vrijeme nije,

voljela si me dugo, godinama,

a sada ti se mržnja u duši smije.

222

* * *

Od koga si se ženo sakrila?

Da li od tuđeg' bijesa, ili oka tvoga,

svu si moju patnju negdje ostavila,

u mračnost, daleko od srca svoga.

Neka su prokleti glodari mali.

Još su živi poslije mojih suza ?

U svome bolu svi pocrkali,

čemerom je natopljena ova muza.

Zar su još živi ti prokleti stvori,

što mi žgarišta srca rasturiše,

srce moje ćuti, ništa ne govori,

ne će oni više, ne će oni više.

Ove poljske ruže u srce presadi,

brzo će razviti, suza ih zalijeva,

a ja ću i dalje živjeti u nadi,

da je ruža živa, da je živa.

Pokrij je velom tvoje lijepe kose,

zakači pod izvor gdje mlijeko curi,

sakrij je od bijesa, ponose,

procvjetaće ona kad' oko zažmuri.

Nedaj ženo da se do nje dođe,

nije ova ruža nikla za bunjište,

neka joj bar cvjetanje prođe,

to njen ponos ište , ponos ište…

223

* * *

Osjećam da se čudo događa,

možda ti rade osjećanja,

postala si, čudno, slađa,

divlja Sanja, divlja Sanja.

Da nijesu ovo uobrazilje moje,

pa u tebi vidim što drugi ne vidi,

ili sam uzburkao hormone tvoje.

Opet na tebe mislim, do đavola idi.

Tvoji fijuci, poziv na kafu, sokovi,

dugi pogledi, uske majce, pantalone,

sve su to neki trenuci novi,

ili je to ono što rade one.

Da nijesi svratila na naše staze,

pa ti pecka noge drača ljubavi,

zrela si da nosiš masku maze,

čuperče garavi, čuperče garavi.

Idi putem tvojim, ne diži prašinu

na staru stazu utrte ljubavi,

možda si dobila neku misao finu,

te prošlost našu zaboravi, zaboravi.

* * *

Život mi je postao jedan sedmični petak,

šest dana kalendarskoga listanja,

224

svemir se okrene, a ja na početak,

ni korak dalje od blejanja.

Za petak sam vezao dušu i tijelo,

za devet sati i pet minuta guranja,

i neizbježno kajanje popodne cijelo,

sve zbog tebe i moga pokajanja.

Nema više dana, vrijeme je stalo,

petak je osnova svih zdanja,

neka ih nema, i tako je prpoalo

tijelo, gdje se duša oslanja.

Šta će biti kada ne bude petka?

Dali će ostati išta od svijeta?

Ili će vrijeme krenuti od početka.

Moja dušo kleta, dušo kleta

* * *

Šta dati pišem? Kada si daleko,

od duše, od tijela, od niti,

Šta da ti pišem? Kada mi nijesi neko,

i taj neko ne želiš biti.

Nijesam cvijet, ma da sam u vrenju,

tvoje su me ruke zgnječile,

pa u najslađem mirisnom htenju,

da cvjetam, oči su me spriječile.

Šta da ti pišem, stihovi su prazni,

i klate se kao seljačke tarabe.

225

Dali su mi dani ovi po nekoj kazni,

te mi život promiče sa njima džabu.

Šta to bješe ljubav, ko se toga sjeća,

odakle mi ta riječ u ovo doba.

Jeli ovo neka zamjenica treća,

zbog koje mi je prazna soba?

Bez ikakve strasti, mrtvo blenem,

staklaste mi oči izgubile veze.

Da li sam mrtav ili još venem,

ne mogu da razdvojim te dvije teze.

* * *

Donesoše te jednog dana komšije,

tankih grana, pupoljci bez latica,

lišće šušti a biser se smije,

a u krošnji cvkut šumskih ptica.

Tu te posadiše ispred moga oka,

tvoje vito stablo, krunu i rumenilo,

da sakriju gibkost košutina skoka,

da podrežu bijelo, labudovo krilo.

Rasla si jabuko u tvom rumenilu.

Tvoje plodove baštovan je brao.

Mnogo li sam puta,onako,u bunilu,

tvoje mirise opojne krao.

Želio sam ti hlada u naručje grana,

226

tvojih pupoljaka, latica i soka,

sve sam to želio milione dana,

dok mi se starost uklesala, duboka.

Opadoše pupoljci, osta svelih latica,

čežnja zjapi kao rana duboka,

ispod nje dolazi neka skitnica,

nema hlada, kruna stara, široka.

I ne može on ničeg' da se sjeti,

davno mu je, davno, pokopana nada,

još ga prati onaj trenutak ukleti,

kad' je ta jabuka bila mlada.

* * *

Da li je od ljubavi ostala koja trica,

da može ovaj ćuk da je ćukne,

ili si ti još njena skitnica,

koja želi da se u tuđi krevet kljukne.

Imaš li omču da se ovo pseto veže,

za tu trošnu kuću te se ljubav zove,

znam da ju je branit sve teže i teže,

od nekih kipri i tvoje pohlepe nove.

Gdje baš meni da se tako nešto desi,

te mi pade srce u taj tvoj vitao.

Bolje je da se čovjek lijepo objesi.

nego što se sa tobom poskitao.

227

Gdje da se ušunja među nama,

od toliko lavova, ta podla hijena?

U tom kosturu od ljubavi bićeš sama,

kada ti popije krv i zasiti pohlepa njena.

Da li ima još koja trica od one ljubavi,

te je nekad dizasmo tako visoko.

Da li im još koja trica od one ljubavi,

u kojoj smo uzdisali duboko, duboko.

* * *

Dan ne može da mi prođe,

a da se neko pjesma ne ispili.

Ne može ni zora da dođe,

a da nijesmo skupa u snu bili.

Ne može da trepne oko kleto,

a da tvoga lika ne ugleda.

U glavi sam sagradio mjesto sveto,

ozidano samo od pogleda.

Ne može dan da se u gunj zavuče,

a da pri tom tvoj lik ne ugasi.

Niti može san da se na dušu navuče,

a da se tvoj lik u tugu ne skrasi.

Ne mogu zvijezde nebo da okite,

a da se ti prva ne pojaviš.

Niti mogu repatice da zasvite,

a da ih pogledom tvojim ne zadaviš.

228

Niti bi dan iz svitanja nikao,

da ga tvoje oči iz mraka ne izvuku.

A ja sam na sve patnje, slučajno, navikao,

pa samujem usidren, kao brod, u luku.

* * *

Ne žaraj u pepeo, ne diži prašinu,

nema tu iskre za neku buktinju,

neka i tebi sudba da po aršinu,

pa ti glumi svetinju ili avetinju.

Tvoji su pogledi,kao kamenjarke zmije,

a dodir je dodir puža golaća,

tvoj je osmijeh kao kobac kad' se smije,

nad žrtvom koja, glupost, zivotom plaća.

Mnogo nam je lakše ovako sada,

obično tijelo, obično oko, običnoe kose,

na ovo ognjište srce nema nada,

obline ga tvoje više ne zanose.

Rekla si mi,ostanimo kao prije,

srdžba je jača od straha na javi.

Misliš da se u tome rješenje krije,

kad' se krčag slomi, on se zaboravi.

Ova pjesma nema neke slatke riječi,

ništa nema što je imala, do vraga,

svaki stih joj suvoparno ječi,

229

a sa njime idi i ti bestraga.

* * *

Nebi bilo lijepo da ovaj dan,

sunce prepliva nebeski svod,

a ja da nijesam tebe gladan,

kada te sretem u mimohod.

Nebi bilo lijepo da ono zaladi,

i donese jorgan tame za spavanje,

a da me ne ganu svakidanji jadi,

koji me prate zbog svakidanje.

Čudno mi je, da sam u dan uronio,

a da se na izvor snova nijesam naginjao,

i da me dan lagano pronio,

a ja te nijesam, nijesam proklinjao.

Da li je zaborav brisanje svijesti?

Ili te neko čudo i meni uzelo?

Putujemo dalje, svako na svojoj cesti,

izgleda da nam se viđenje otelo.

A ja ovo pišem bez ushićenja,

kao da sam krenuo u šetnju,

misli sretam bez i malo poštenja,

i sklanjamo se, da nijesmo na smetnju.

Čudno mi je da je dan prošao,

kao nekad davno, bez tvoga svitanja.

A ni jedan uzdah nije mi došao,

kao da ne postoje pitanja, pitanja…

230

* * *

Toliko mržnje u oku ti je stalo,

toliko bijesa u to malo oko

Ako je ono tvoje duše ogledalo,

mora da je kao bezdan duboko.

Klala si me njime, a ja te gledao,

opušteno, nijemo, k'o jagnje želata.

Toj se mržnji nebi nikad predao,

i ja imam pregršt gologa inata.

Šta ja tu mogu, takva je istina,

ne mogu da glumim ljubav bijesnu.

Da te svojatam, a ti si njina,

da se guram na stolicu tijesnu.

Toliko bijesa, a usta nijema,

rascvetalo se oko na trnovoj grani.

Jesi li ti žena, ili anatema ?

Ili si došla duši na sahrani ?

* * *

Hvala ti za onu nježnost slučajnu,

za meki poljubac na bradu sijedu.

Probudila si, negdje, patnju tajnu,

i gurnula me njime u jad i bijedu.

Ništa ne reci, grube su ti riječi,

tvoja su otimanja borba lična.

231

Srdžba je počela blijedo da ječi,

postaješ mi mrzna i ako si dična.

Diglo te srce, nijesi statua,

kratko ushićenje puno sjete.

Poljubiš me, na blic, kao protua,

moje radosti, kao trešnji dijete.

Da li je to tvoje kajanje kasno?

Ili je to kama za dugo klanje?

U duši sam osjetio neko strasno,

tvoga bića, vrenje i pokajanje.

Moje se noge više ne kreću.

Ruke, k'o tojage, pale do nogu.

Pepeo se više ne pali na svijeću,

mrtvoga suze rasplakati ne mogu.

* * *

Prošla je bura, slegli se talasi,

ni dašak vjetra da pramen digne.

Postala si ništavna, ustvari, mala si,

da me pogled, tvoga oka, na brzinu stigne.

Na pučini tvojoj ribari ne plove,

tvoja riba nije više za hvatanje,

ni mreže, ni mamci, ni udice nove,

ne mogu na bolje da izmijene stanje.

Kakva si ti nekad ajkula bila,

232

iz tvojih čeljusti krv je kapala.

Slegla se bura, prošla i ta sila

na običnog lošaka ti si spala.

Prošao sam i ja kroz tvoje čeljusti,

i nikad više neću poći na pecanje.

Ostali su na duši ujedi pusti,

pa, liječim rane za bolje stanje.

Kada osjetim vjetar da njiše trave,

više ne čekam buru i talase lude,

već ja sklanjam ostatak blesave glave,

a na tvoje more neka bude šta bude.

* * *

Težak dan, zvijezda poavetala,

parne se mase nebom sele,

duša tvoja golemo tijel išetala,

pa se ramena, po otkosa, bijele.

Neke čudne niti moje oko mame,

želje mi nijeme, noge budalu nose,

dvije mržnje na bojnom polju same,

a ramena se kriju u otkose.

Miris osušenog cvijeća i znoj tijela,

prodiru mi duboko do moždane srži.

Osjećam da si se usapunala cijela.

A avetinja sa neba, prži li, prži.

233

Zašto si tako na sudbu bijesna,

pa i ja se vrtim za kolac, kao pseto,

sa voljom, nije mi duša tijesna,

a ti se tome smiješ, eto.

Bacaš travu tako snažno,

cvijeće se lijepi na znojave grudi.

Možda je i sve ljubav, ali nije važno,

uvijek je bilo teško da budemo ljudi.

* * *

Spustilo se sunce na par metara,

žega uzima svoj danak u znoju,

kamen puca, tijelo se razara.

Kako trpiš debljinu tvoju?

Hvala bogu, skinula si gaće,

a uske majce napustilo tijelo,

pa ti se bijeli, kao snijeg, nego šta će,

danas će da ti porumeni cijelo.

Voda vruća, mora i ona da se razladi,

žubore talasi, gnjurci ribu vade,

učim te da plivaš "Bolje nogama radi"

ovo salo ne tone, nemaj nade.

* * *

Ti si sveče donio svijetu paćenika,

tvojim ga imenom krstio i osveštao.

234

Kosovo je blagoslov za ovog mučenika,

te si ga, pod ovaj tmurni svod, izagnao.

Ali šta se tu može, i gori se rađaju,

žive kosti ne gnjile u grobu.

Rođen dan mi je, i u čitavom vapaju,

ovaj je život čovjeku na probu.

Bliži se pola vijeka a duša je još u meni,

dijelimo radost i tugu skupa.

Mirišem taj mali cvijet, crveni,

uz tri poljulca nestvarna i glupa.

Ni budale se tako divlje ne ljube,

uz toliko glume, pakosti i ironije,

iz usta zadah na krvničke zube.

Koji me od njih, još, klao nije?

* * *

Nijesi ti kriv, što si toliko mali,

niti si kriv, što ti mirisa nema,

tvoja te ljepota toliko hvali,

a ne njen inat i pakost golema.

Ne može ona time umanjiti slavlkje.

Rođendani se nižu živome o vratu.

Ne može miris da donese zdravlje,

niti može cvijet pričati o inatu.

Nije malen cvijet,koliko ti je duša,

235

njene se želje buketima ne mjere,

takve želje srce, odavno, ne sluša

davno si ga ti ostavila bez vjere.

Hvala ti na čestitku ironije,

ništa ja gori, ni ti bolja,

umrije će mo prije ili kasnije,

a ljubav ima volja i nevolja.

Svaka čestitka ima svoju svrhu,

stisak ruke svoja osjećanja.

Ne može poljubac, uvijek, biti na vrhu,

niti ljubav bez jednoga kajanja.

* * *

Ništa ti danas ne mogu pisati,

puna mi glava svega, vrijeme loše.

Vazduh kao u kotlu, ne može se disati,

u hladu sam se opružio, u neko ćoše.

Ponekad se spotaknu misli o tvoj lik,

rado bi ih slušao, ali izmaknu same,

ljubav postala troma, nema urlik,

dan promiče sparan, bez galame.

Da li to umire duša poslije mučenja,

ili jeteška borba duše i tijela.

Mnogo čovjeku treba sitnoga učenja

i mnogo da okusi neslanih jela.

236

Nema daška vjetra, jara, pakao.

Zašto danas nosim košulju od kože?

Još da sam se u tvoju ljubav zamakao.

Šta bi srce? Izdržati se ne može.

Skloni mi se i ti pod skute đavola,

što te danas diram, a zijevam k'o ptica.

Dosta mi je svega, i rana, ibola,

i tupih pogleda drumskih skitnica.

* * *

Rastakao sam srce, dušu razlijevao,

neznavao da li sviće ili se dan gasi,

pospan ustajao, lijegao, i zijevao,

dok sam te valjao, i moja bila si.

Šta se stihova slilo i suza palo,

dok si moje oči sobom zatvarala,

sve u nadi da me pustiš, bar, malo,

a ti si vulkan bila, u ljubavi, mala.

Sada kada su nestali tragovi komete,

a ona pukla daleko u tamu,

hoćeš da me vodiš za ruku k'o dijete,

i da me tješiš, da izigravaš mamu.

Kažeš mi, "Lijepe su pjesme za čitanje",

bez osjećanja, toliko divlje i slano.

Zar su one u tebi postigle takvo stanje?

Da je ropstvo duše za čitanje, zvano.

237

Da li u pjesmi ništa, osim slova, nema?

Gdje je tu znoj, krv i tuga?

Tebe probuditi neće, duša ti drijema,

propast je drugačija, teška i duga.

* * *

Jeli moguće da ti lika nemam?

Da se tebe sjetim kad' si u vidno polje,

ne sanjam te, sa tobom ne drijemam

da za tebe, stvarno, nemam volje.

Ne sjećam se više poljubaca, ni petka,

sirovih zagrljaja i tvoje kletve.

Smiješno mi je, ljubila si me kao tetka,

bez dobrog oranja i zlatorodne sjetve.

Da li je moguće, da srce traži osvete?

A duša se sobom ne guši u svitanje.

Sada druge čavke nad tobom lete,

i da na sve to ne pravim pitanje.

Da li je moguće, da se sve to dešava,

tu uz moju dušu, a ona nijema?

Da tvoja kosa u moje perje ne spava,

da te ne osjećam, da te nigdje nema.

Da li je moguće, da ti moja krv pitka nije,

da ne pustaš više pipke hobotnice?

Da se moja duša na tu prošlost smije,

238

da ti je moja ljubav zaboravila lice?

* * *

Hoćemo li noćas udarati u zvona, ženo,

da opne ječe ritmom pogaženih trava,

i zaboravimo ono naše pošteno

gužvanje mozga,i plač iza brava?

Imaš li srži za još jedno mučenje?

Da kaneš na dlanu ruke koju ljubim.

Ili si ti harfa stare muzike njine,

zbog koje živim, zbog koje glavu gubim.

O ! Kako mi ličiš na slikarsko platno,

što ga zgužva, luda, umjetnikova ruka.

Od njega je tražio, da mu bude zlatno,

ne žaleći krvi, suza i besanih muka.

Ne, nije moguće da si u korpu bačena,

da je ljepota pakošću duše krštena.

Ko bih rekao da si sa sobom tlačena,

ljepoto oplakana, a bolom duše sprštena.

Ne, nemam više iskre za nova svitanja.

Praznina je kobna noć za dušu pjesnika,

u njoj nema ni nade, niti pitanja,

to je zadnja stanica svih grešnika.

Kako zvone zvona, ženo, u praznini,

srce mi je brence zvona ove kobne noći.

239

Pjesnik je vucibatina u svemirskoj prašini,

zgažen životom u ličnom kavezu nemoći.

I šta noćas da ti pričam, glupačo lijepa,

slast tvog rođenja osjetila je majka tvoja,

a tvoj joj život i danas dušu cijepa,

nado i tugo, besvjesno htjenje krivoga spoja.

* * *

O čemu da ti pjevam, srce pjesme nema,

tvoja ja pakost popila njegovo more burno.

Kada se ono davi, pjesma mu je anatema,

a tebe da voli sve mu je više tmurno.

Ništa novo nema ovih zadnjih dana.

Bavim se nekim dokonim radom.

Naša je ljubav postala dosadna mana.

Ljubavi nema ako nije kradom.

Umrle su strasti, ruke ti služe za boj,

nemam više snage da se s time nosim,

po sto puta osjećam da nijesam tvoj,

i da našu ljubav na žrtvenik prinosim.

Otkači me više, ne trebaju mi nade,

drugi te ljubavnici bolje ljube.

Ja nijesam stvoren za tvoje parade,

i da mi na grlo probaš pakosne zube.

Nemam više volje, ni suza za plakanje,

240

vječito sam tu oko nekoga početka,

nije moje srce kamen za vajanje,

niti su ove pjesme, pjesme bez poretka.

* * *

Da li ti što znači, da te stihom diram,

da proletim maštom po tvome tijelu,

na staru violinu bezvoljno da sviram,

onu staru pjesmu koju znamo cijelu?

Da prljamo opet u pepeo strasti,

gdje nema iskre da zaždi tijela.

Nagorjela duša više nema slasti,

nijesmo mi više iz jednog' dijela.

Da li nam' što znače, te nježne riječi,

kada ne može srce da zakuca jače.

Nema toga melema da ožiljke liječi,

i smijeha da razvedri dušu koja plače.

Mi gurnusmo ljubav da nekako krene,

a svako svojim putom odosmo dalje.

Ne može srce da kuca a da nema vene,

ni ljubav da stiže a da je niko ne šalje.

Da li nam' što znače ti koraci novi,

kad' se nema volje na te šine ići.

Utamniči cvoje srce a moje ne zovi,

jer ga tvoja ljubav ne može dići.

241

* * *

Kao da je labud, na žalu mora, plivao,

tvoj je bijeli vrat nosio peškir na glavi.

Ne znam da li sam sanjao ili užvao?

Još mi se pogled na tvom vratu davi.

Ženo, ja nijesam odolio tome mučenju,

primakao sam usne labudovom vratu,

predao sam se sramu i iskušenju,

i potonuo u naručje starom zanatu.

Tada osjetih mekotu perja labudova,

miris kose, tijela i sve boje duge.

Jesi li ti za mučenje arena nova,

Ili je ovo roza boja neke nove tuge.

* * *

O ! Ženo, kako se prazno osjećam,

nema ni vjetrića na pučini moje duše.

Zamrla ljhubav ni slova se ne sjećam.

Kiša će, čudno se oblaci u oku guše,

Nijesam, valjda, skliznuo negdje sa puta?

Da nije sunce, tvoje ljepote, zašlo?

Ili mi je dušu pritisla staros ljuta?

Moje srce nije još tvoje našlo.

Ne znam, tako mi smeta ovo stanje,

moga lutanja,sunce je već na svodu.

Izgleda da je popustio čep mome znanju,

242

te tako teško shvatam ovu nezgodu.

Bolje bih mi bilo da šetam pored rake,

što da tegle mrcinu kad' padne s nogu.

Ni za češanje mi nijesu više šake,

a ne da te dignu, ženo, tvojeme bogu.

Kako sam čudan kada je duša prazna,

toliko bogat svega, a malo života.

Pučinom mozga plovi ludorija razna,

a život luta, ko pijan, od plota do plota.

O ! Ženo, mene danas karaboja boji,

boje života su odnijela tumaranja.

Postao sam ničiji, a vi ste svi moji,

primiče se ponornica tamo gdje potanja.

* * *

Tumaram, evo neki dan, u dubini duše,

prevrnuo sam sve komore srca,

tumarao po jeziku, vadio ga iz guše,

ali tvoje ime nigdje da se ukuca.

Prevrtao sam sve mozgove i moždinu,

okretao nos i oba uha naopačke,

i svugdje naišao na grobnu tišinu,

od tebe ni java, niti koje tačke.

Obišao svo nebo u jedne opanke,

preronio mora, svu zemlju probio.

243

Od tebe ne nađoh nikakve izdanke,

za cio sam te vakat izgubio.

Da li si, stvarno, ti u meni bila,

ili je san trajao stotinu dana?

Nije mene zadoila vila,

to je bila moja gora strana.

Evo neko vrijeme praznu glavu pratim.

Neke mrcine trunu u mome tijelu.

Kako su pomrle, ne mogu da shvatim?

I tebe sam, u duši, sahranio cijelu.

Nema više krsta, novi su običaji,

sam idem do groba, sam od groba.

U ovoj su duši sahranjeni svi očaji,

a i ja sam skoro, to je samo proba.

* * *

Šta je debeljuco, čude te riječi,

i moja hrabrost da ti se to reče.

Smrtnika smrt jedino liječi,

a sunce zaladi da bih došlo veče.

Da, čula si, "Ne volim te više".

Obična fraza za milione usta,

nema mene neka i tebe nema, tiše,

stigla je starost i mržnja pusta.

Na tvoj izvor pili su vodu

244

mnoge zvijeri, a i kipre mnoge,

gutljaj jedan ili dva, pa odu,

a sada se ne mogu okvasiti noge.

Moram gonit' đogina na drugu baru,

zamutili su đavoli tvoje poilište,

moram ga odvići na naviku staru,

pa neka druge rage na njemu vrište.

* * *

Učini to, u ljubavi nema srama,

spusti velo stida sa tvoga tijela,

u mome srcu ti ćeš uvijek biti dama,

al' te ono želi da budeš bijela.

Ja nijesam đavo, a nijesam ni pseto,

slatko bih te ljubio, i od te slasti pukao,

no mi smetaju te tvoje prnje, eto,

za to sam te nježno, pogledom, svukao.

Obline mi tvoje čula pomutiše,

prorezi, razrezi, i pjegave tačke.

Ja poželjeh tada mnogo što šta više,

ali te štite moje misli junačke.

Pokrij, ženo, tijelo da zraci ne vide,

kako drhti, nježno, u raljama stida.

Nije naša ljubav uz đavola da ide,

ne boj se, ženo, od mojega vida.

245

Ti si, čisto, obična žena,

prosta, glupa, i ljepotom u skladu,

za mnoge si nikakva, za druge privržena,

kako si kome dala neku nadu.

Naša mašta od vas pravi idole,

a naša čežnja od vas pravi boga,

kako ste male kada vas ruke ogole,

kada padne poštenje i nema toga.

Tada su vaše cijene u drugome planu.

Ovaj gore, ženo, nije za sve isti,

najbolje on zna vaše duše manu,

i kako se gorčina duše čisti.

* * *

Da li smije ruka uzeti opet pero?

Da li smije oko da se opet divi?

Ne znam ženo koji me đavo tjer'o,

da ti ljepota u mojoj duši zaživi.

Očarale su me tvoje crte nježne,

a nijesam znao, šta će se u to sakriti.

Jesu li ti mržnje bile neizbježne,

ti to jedina znaš, sebe ne štiti.

Od onoga dana,pjesme mojih ptica

mržnja je tvojih očiju prekrila.

Ako sam pjevao, ja nijesam skitnica,

niti se plašim leta na tvoja krila.

246

Oprosti, ženo, na ove moje rime,

i što stara ruka, opet, pero uze.

Bićeš zraka sunca moje rane zime,

i dadilja nježnma za jadna muze.

247

2 6 9 9 7 2

* * *

Osta planina bez vrhova svojih,

dugom kosom ti ih želiš sakriti.

Izdaše te pogledi očiju tvojih,

iz jablanova mirisnih gdje si ti.

Neko je pokrao, lakoj, srni gležnje.

Ne mogu se sakriti tvoje noge vite.

Gledala je za tobom, puna čežnje,

pobogu,ženo, šta joj vi to činite.

Jedna jela u šumi nema pola stasa,

svoj stid je pokrila granama četine,

a kraj nje se tvoje tijelo talasa,

ona plače i gleda te od miline.

Na grani su mi ostale dvije dunje žute,

jutros ih nema, tužno zora plače.

I ptice se na tu tvoju krađu ljute,

reci gdje su, moje, ružno, mače?

* * *

Dugo gledam tvoje talasavo more,

kako biseri sjaje uz pisku sirena,

i poželim da mi sviću, na toj obali, zore,

i da mi se dan budi preko tvojih ramena.

248

Gornja ti je obala labudovo krilo,

koji kupi školjke po valnoj pučini.

A kada se obale spoje, čuj milo,

kao da sleti labud na barku, po mjesečini.

Tvoje bijelo lice sa usnama duge,

i osmijehom talasa u smiraj dana,

korpu moje duše napunilo je tuge,

pa je grubo vuče preko mojih rana.

Zato te mnogo puta moj bol zamoli,

da se labud odmori na brodić u luku.

Tada me manje moja sjeta boli,

i prokleti amori manje me tuku.

Kako bih volio da me vječni sanak lati,

pa da tvoj labud sleti tad' na moje čelo,

i da blesavo srce svu gorčinu plati,

smirilo bih se tada za navijek, za cijelo.

* * *

Šta bi ti dala da si samo veća?

Ja bih sve dao da ti lavež tumačim.

Kada me vidiš ti si prosto "Sreće".

Volio bih da znam šta ja tebi značim.

Moja te toplina prosto plijeni,

ili ti moja mekost duše prija.

Onaj što nas dade, znao je da ocijeni,

da toplina duše iz kosmosa sija.

249

Mi smo tuđi i totalno nijemi,

džabe su nam dati jezik i zubi.

Ali sam pred tobom uvijek u dilemi,

kada me tvoj pasiji jezik lizne, ljubi.

Kakva je to snaga uma i duše?

Šta to prodire kroz tvoje pseće oči?

Kakav te to miris šiba preko ćuše?

I koja se to snaga u tvoj mozak toči?

Kako ništa ne osjeća ta gorda dama?

Za lanac vas vuče, a vi na nju režite.

Njenu je dušu, davno, prekeila tama,

pa od pakosti duše, željno, bježite.

Da li se ovo tvorac s nama poigrava,

u naručju njenom ti bijesno laješ.

Njegova sila "Ljubav", u pogrešnoj duši spava,

na čiju ljubav, bože, mora da se kaješ.

Jesu li riječi postale tuđe,

ko sada koga treba da kune.

A misli mi dolaze sve luđe i luđe,

ženo, nije to tvoja duša u to runo vune.

* * *

Pudlica vam je tako lijepa i draga,

zgužvane njuške a pseće ćudi,

takvoj srdžbi samo da je snaga,

bila bi bolja od mnogih ljudi.

250

Glavom po ramenu ona me je takla,

a liz psećeg jezika oprao mi je dušu.

Platonsku ljubav svemira ti si smakla,

i upalila si baklju u ovu ljudsku tmušu.

A vi, gospo razmažena, parodio žene,

tvorac je u vas, ljepotom, obukao pakao,

i tako vas, banalno, zaboravio kraj mene,

a sve đavole poslao, da te nebih takao.

Tvoj je pogled rekao od riječi više.

Gospo, ledena, još u svijetu ljubavi ima,

Eto, mene pseće usne poljubiše,

mnogo slađe nego što bi ti tvojima.

* * *

Opet si mi tvojom ljepotom utrunila oko.

Dugo sam ga trljao, da ga napusti.

Ali džabe, uronila si u njega duboko,

do ružnih psovki što cure sa usti.

Kako sam te, đavole, u njega pustio?

Zaboravoi sam boli što sam podnio.

Opet sam grešku kasno shvatio.

Đavo je taj, ludi, vjetar donio.

Nemam više snage da se nosim s njime,

luda košulja ostala je po grana.

Nemam više ni da ga proklinjem čime,

duša se moja hrani sokom od rana.

251

Sve sam više tuđ, a sve manje moj,

a ti si sve manje tuđa,a sve više svoja.

Kakav bi mi bili ludi spoj,

ja umočen u sijede, ti u stotinu boja.

Iskopaću oko što te kradom lati.

I tama ima, nekog svijeta, čari.

Srce ne može da njegove greške plati,

nijesu ovo više oni drugari stari.

* * *

Prošla je jesen niz vlasi moje kose,

vrhovima gora dolutala zima,

u očima pala slana mjesto rose,

grane napustile laste, loša klima.

Niz lice su sjurili, duboki, utrzi,

opaljeno čelo izbrazdali su orkani.

Polomiše se koraci, hitri i brzi,

stigoše i meni oni sramni dani.

Osplačinio mozak u staru čafurku,

uz mučnu se škripu koljena kreću,

jezik broji očima za žmurku,

a duša traži uspomene po smeću.

Posvadio sam se sa perom i muzom,

zatvorio knjigu, naočari na nosu.

A opet se okrenem za tijesnom bluzom,

i prosanjam nekad nogu bosu.

252

Neko strašno prokletsvo vena,

duša želi a tijelo, već, umire.

Mora da je pakao napravljen od žena,

ili raj u njihova njedra uvire.

* * *

Opet sam negdje grešku napravio,

ponovo sam zalutao u carstvo tame,

mozak je na oči za tren zaboravio,

a one su dušu povele same.

Ne smijem više da se latim pera,

sve što sam rekao propalo je davno,

propao je i život i u njega vjera,

a najgore je poraz priznati slavno.

Nijesu više ni žene rođene za ljude,

svi smo mi postali neka čudna bića.

Ili sam ja početak nove zablude

stari pijanac izbačen iz carstva pića.

Nijesam ja dao sunce za tamu.

Ova kukavica života meni se ruga.

Nijesam ja od tebe stvorio damu,

naša je sudbina tužna i duga.

Džabe trošim pero na listu bijelu,

sve su ove fraze ispljuvane davno.

Sam sam sebi napravio sahranu cijelu

pa mi je sada sve do besvjesti ravno.

253

Da nazad složim pero i dušu ovu,

i prilegnem tiho u budžaku života.

Odavno me sa druge strane zovu,

a ja još nijesam crkao, sramota.

* * *

Ako si tu i slušaš kako ti se kunemo,

ako si gore i imaš moći koje se slute,

ako si ti onaj na koga ne smijemo,

ako si ti onaj ko zna sve naše pute.

Osveti se u ime moje gorčine u duši,

osveti se za one moje budne noći,

osveti se za ove suze te me guše,

osveti se ti, jer ja nemam moći.

Ti znaš ko je, budi njene ćudi,

ti znaš ko je, vjenčaj je ljubomorom,

ti znaš ko je, nek joj budućnost poludi,

napravi je lošom, da je nemožeš gorom.

Okameni joj ljubav u buduće vjekove,

okameni joj klicu da se ne sjemeni,

okameni joj zvijezde za svjetove nove,

nek joj se okameni i suza u zjeni.

Malene su tvoje moći za sva zla njena,

malena je tvoja ruka za osvetu toliku,

malena je tvoja sila kolika je mržnja izlivena,

kao što sam i ja malen za ovu priliku.

254

Polako i dugo razvlači joj biće,

pa neka te moli da joj muke skratiš.

Polako je muči, kao žednoga piće,

ako misliš da joj muke moje vratiš.

Neka trune, a noge neka je nose dalje,

neka trune, a razum neka ne pomuti,

neka trune, a molitve neka ti šalje,

na ovu kletvu ti mi se ne ljuti.

* * *

Da li je ova ljubav zrela za branje,

ili ćemo je omlatiti zelenu sa grana.

Meni uvijek ostane jedno kajanje,

koje se okače na moje rane.

Nekad čekam da mi sočna zablista,

a ona drugom, zrela, padne u krilo.

Nekad je rano mlatim prije nego prolista,

pa mi opet truli, ma gdje bilo.

Uvijek, kad' te dirnem, tvoj me sok zaljuti,

kad' te zagrizem, ti si uvijek u vrisku,

da li je ljubav zrela, bar to nasluti,

da ne tonem u tu strast, tako nisku.

Pazi se dušo, vjetrovi su jaki,

a tebi su rijetke te jadne grane,

i bilo koji pad sa visine, laki,

može ti nanijeti i tekakve rane.

255

Korpu sa slamom ja ne nosim uvijek,

pa ko će, tako trulu, onda da te kupi,

uvijek je bilo naručje najbolji lijek,

na nos padaju, samo, oni glupi.

* * *

Kako sam te željno slutio,

čežnju molio da kod tebe svrati,

umornog mi oka suze mutio,

i molio slavuja da pjesmu skrati.

Gurao godine da stanu u dva reda,

ogledalo bojao da nema sijedu boju,

sve mi je to bilo džabe, izgleda,

nijesam te mogao imati za svoju.

Vrijeme je širilo proklete daljine,

mlečni su putevi upleli svoje prste.

Duša ti je ostala u iste haljine,

a mržnja je opustila tvoje usne čvrste.

Oh! Da nema, bar, noću zvijezde Danice,

pa da pustim korak maštom moje tame.

Ali nemam obraza da joj pokažem lice,

kada se na njemu puše suze same.

Da je pusto uže, da mi dušu zatvori,

da uguši ropac u dubini tijela.

Moji su život sve ljubavni mramori,

i jedna sumorna, prevara, cijela.

256

Nemojte me klati, krv mi nema boju,

davno su moje vene postale mrtve,

rado bih pjevao na sahranu svoju,

a suze bi tekle za buduće žrtve.

* * *

Da li moguće da idem na sahranu

poljubaca naših, onako, burnih i vrelih,

i da nemam baš nijednu ranu,

poslije svih tih godina minulih i zrelih.

Nijesam to ja, ukrali su mi biće,

od mene je ostao samo leš.

Srećan bih bio da se utopim u piće,

pa da osjetim kako za mnom mreš.

Nemoj žaliti, više ne rastem na suze,

davno je jesen stigla u moje grane,

od mene ništa ne osta, sve život uze,

ni suza više nemam da me brane.

Nemam više osjećaja na boli,

sve su mi uvrede postale iste,

neću ni ja da žalim ovaj život goli,

žalili ga nikad ni vi nijeste.

Ovo jadno stanje duše i uma

lagano uvijaju ledene noći zime.

Svaka mi je žena obična čuma,

i nemate me više zanijeti čime.

257

Da li ja to tako pišem bezosjećajno,

jesu li to moje izumrle niti.

Molim vas, sahranite me fukarski, tajno,

jer posle mene, ipak, umrijećeš i ti.

* * *

Tvoju ljepotu osjećam kao laste,

odlaze sa piskom, a svod se muti,

a daljina tuge, sve više i više, raste…

Sve je tako tužno, pa i nebo ćuti.

Opadaju poljupci, ruke ti kao grane,

tvoje tijelo liči na dunju jesenju.

Neke teške riječi, kao sa sahrane,

navikavam se tome smrtnom poštenju.

Odlaziš ljepoto, na svodu te sve manje,

oblaci puni kiše brišu tvoje staze,

kao lišće zuto pada i moje nadanje.

A pjesme moje s tobom odlaze, odlaze…

Osjećam sante leda, kao vojnički stroj,

hoće da me zgaze, da mi zalede kosti,

ova napaćena duša nije više za boj,

a predati se neću ni tvojoj pakosti.

Izlijeće mi tuga iz suznoga svoda,

već gromovi sviraju te blatnjave note,

ti si mi ionako bila vremenska nepogoda,

gora od svih santi što se uz mene kote.

258

Prošlo je naše ljeto, ovo je moja zima,

a vi ste selice utekle kao suze iz oka.

Ova jesen, bez vas, druge čari ima,

a ni tuga za vama nije, pakleno, duboka.

* * *

Moj život je moje trpno stanje,

sakata bijeda obješena o vratu,

ti si, za moju dušu, nečije pokajanje,

a ona je za muke vična zanatu.

Moj živote, dračo zmijskog legla.

Tumaranje po bespuću, uvijek u želji.

Da li ti je pakost, sa uma, pobjegla?

Moj živote, moj krvniče, vječiti i velji.

Moj živote, druže ne birani,

moj dželatu od povoja do pokoja.

Moj živote, kume svakoj mojoj rani,

bezočni učitelju našega dvoboja.

Zgazili smo sve mržnje i ljubavi,

zgazili smo sve gordosti i poniženja,

niko ne može prst na nas da stavi,

osim smrti i njenog krštenja.

O ! Moje želje što ste bile u njemu,

zgazile ste mi dušu, slomile tijelo.

Ja i ti smo vječiti neprijatelji u svemu,

ali, ti si moj, a ja tvoj, za cijelo.

259

* * *

Što sam više tu riječ govorio,

što sam je više u duši slušao,

sve sam dalje od tebe bio,

sve sam više tvoju mržnju kušao.

Što sam više na harfu svirao,

sve su više njene žice pucale.

Za to sam te sve manje dirao,

a ptice su sve više mucale.

O ! Da se mogu dohvatiti krila,

da ne gmižem više u ovo blato,

nikada ta riječ nebi moja bila,

pa zbog nje crkao, crkao baš za to.

* * *

Ja , zvijezde, papir i pero

stari smo ratnici, svi spremni za muke.

Đavo nas je davno, svojom rogljom, tjer'o,

ali mu još nijesmo pali u ruke.

Mi smo stara družina, noćne sove,

vampiri, skitnice, zadrti boemi neki,

otpisane bitange koje ni bog ne zove,

drugari za koje ne važe zakoni prijeki.

Mi imamo pjesmu, to nemaju slavuji,

mi imamo ljepotu duše i tijela.

Kada nas ljubav gane, vasiona zabruji.

260

Ti si za to glupa iz jednog dijela.

Tako je srećna ova moja družina,

zajedno dijelimo dobro i zlo svako.

Ti si, ženo, toliko tuđa i ako si fina,

da ti nema mjesta u našeme meraku.

Nijesi ti kriva, nije te život častio,

promašena si cijela za ovu družinu.

Sto puta sam, sa takvom, njega upropastio,

sudba mi se, više, ne mjeri po tvome aršinu.

* * *

Nastala je rika, po gori, jelena,

napasao se trave cvjetne i brsti,

uskipjela mu mlječika zelena,

a presušio izvor, kamen pusti.

Izvor presušio, suvo pojilište,

osušene alge rogovima gura.

Hladne mu vode duša ište,

u vrelo kamenje njušku tura.

Žeđ ga ljuta po gori razlama,

više nema snage za ljubavni poj.

Jelova šuma, tužno, huči sama,

ni žubora, ni ptica, ni pčelinji roj.

Ne žubori potok, izvor ne pjenuša,

iznemogao jelen još se rogom brani.

261

Umrla mu pjesma, i srce, i duša,

umorno čeka da ga život sahrani.

* * *

Divlja ružo, ti moja boginj,

sitna cvijeta i bodlji do neba,

moja amajlijo, božija svetinjo,

na tvoju ljepotu čarolija ne treba.

Divja ružo, teško li te brati,

tvoje sam čari krvlju pokapao.

No, ljepotu mirisa niko neće znati

ko nije pod tvoje latice okapao.

Divlja ružo, umivena kapima rose,

začinjena zrakama sunca čedna.

Latice me tvoje nebesima nose,

a zvijezda ti nije ravna ni jedna.

Divlja ružo, pred galopom jelena,

ponosno stojiš, kao ratnik, na polju.

Kruna se tvoja zari rumena,

pa on nema ljepšeg brsta za volju.

Divlja ružo, kratko ti je cvjetanje,

ljeto prolazi, tužna jesen stiže,

otvori knjigu života za čitanje,

neka su nam listovi života bliže.

Divlja ružo, ko zna da li će proljeće,

262

više ikad kroz karmu nam' stići.

Život ovaj više vratiti se neće,

a mi se prostoj ljubavi ne znamo navići.

* * *

Nijesu moji prsti jezik zmije,

valjda ova krv nije santa leda,

i drugi su te prsti milovali prije

a sada se tvoja kosa milovati neda.

Koliko činova ima ova tvoja drama?

Ko ti sprema maske za lice?

U svojoj tragediji ostaćeš sama,

brzo će tvoje odletjeti ptice.

Nijesi milostiva da ti se klanjam,

prošle su borbe ispod srca tvoga,

a ovu dušu što ti ja poklanjam,

poslednji je dio života moga.

Zašto me jutros siječu oči zelene?

Moji prsti ne ruše bedeme grada.

Noćas ti kapije ne bijahu poštene,

gotova je drama, što mi glumiš sada.

Uvijek te moji prsti taknu za ranu.

Ima li ta rana kakvoga lijeka?

Najbolje je da se okačimo na granu,

na njoj bi naša ljubav bila dovijeka.

263

* * *

Zašto si došla sinoć da me piriš,

i da mi snove, ljepotom, rasturaš čedne.

Došla si da mi bijes smiriš,

zbog neke veze propale, bijedne.

Nešto smo željeli jedno drugom reći,

ali je tama puna slutnje bila.

Gledali su nas krišom neki treći,

a mi nemasmo ni jedno krila.

O ! Da sam te mogao u naručje dići,

pa da prhnem s tobom u zvezdano nebo,

našoj čežnji ne bi niko mogao prići.

A šta bi nama, đavola, neko i treb'o.

Ćuti, ništa ne reci, misli se roje,

sinoć te nijesam, tako, loše snio.

Jesi li samnom bila zbog nas dvoje,

ili je moj mučitelj tako htio.

* * *

Samo reci, ženo, da ovako ne ide više.

Ja ne nosim silu, niti volim iz inata.

Davno moje srce za ljepotom uzdiše,

a ja sam samo šegrt njegovog zanata.

Samo ti reci, ženo, da ti sve ovo smeta,

poplašiću ja moje ptice sa tvojih grana.

Nijesmo mi jedine budale ovoga svijeta,

264

koima je ljubav postala mana.

Samo ti reci ženo, ništa se ne stidi,

da me mrziš, da su ti dosadne rime.

Reci mi, "Dosadan si, more…idi…"

i đavolu crnom, ženo, pošalji me.

Ali nemož reći ženo, da nijesam živio,

dok sam tvoj krevet ružama kitio.

Tome buketu ruža k'o budala se divio,

i krvlju ga zalijevao, i kevlju ga štitio.

Nemož reći ženo, da nijesu ovo draži,

ja sam slijep kad' me ljepota zaslijepi.

A i ti si mene voljela ludo, sad' ne laži,

i taj list ne može lako da se odcijepi.

* * *

Reci mi, reci, kako da ostavim

ove moje pjesme, da otkinem ruku?

Reci mi, kako ljepotu da zaboravim,

i da usidrim brod u napuštenu luku?

Reci mi, reci,kakvi su to orkani,

te moju pučinu u talase razdiru?

A ona se jedva drži po strani,

dok krupne kiše iz očiju naviru, naviru…

Reci mi, reci, moj poskoku ljuti,

kada će tvoje tijelo košuljicu da svlači?

265

Reci mi, reci, poskoku ne ćuti,

otrov je ljubavi od ljepote jači.

Reci mi, reci, ti ljepoto tuđa,

zar je to violina na koju se svira?

Ljepota me ludi, ljubav mi je luđa,

a to je proklestvo, karme, iz svemira.

Reci mi, reci, gdje su paklu vrata,

i da li su samo meni muke poslate?

Kuca li svima vrijeme svemirskog sata,

i ima li besmrtnih pod svodom ove palate.

* * *

Tri dana sam donosio odluke,

i zaklinjao se svime da te ne sretem.

Tvoju sam ljepotu pekao na muke,

i zaklinjao se da ti stihove ne pletem.

Sramno sam lagao, i volio tu manu,

jer ni jedan dan bez osmijeha nije

mogao da prevrne životnu stranu,

a da mi setvoje oko ne nasmije,

Ne spavam, ćutim, gluva noć.

Ne čujem ništa, ljepota me nosi.

U snove te ne zovem, nemoj mi doć',

ostani daleko, kao uvijek što si.

Tamna, podrugljiva osmijeha i lica,

266

ista riječ "Neznam" i ništa više.

Vi ste moj stari ubica,

kolji te me, molim vas, uporno i tiše.

Ne moj mi noćas dolaziti u snove, ženo,

umorna mi je, od tebe, duša i tijelo.

Hoću da zaspim, mrtvački, pošteno,

nije mi sa tobom bogastvo cijelo.

* *

Znam da me tvoja duša voljeti nesme.

Pjevaj mi, pjevat ću i ja za tebe,

pa neka se vole te naše pjesme.

Ja , bez nje, nemogu da nađem sebe.

Veče se spušta, dođi mi u snove,

donesi mi taj buket što ti je na vratu.

Rasplamsaj mi sa njim horizonte nove,

da zaplove jedra po tome zlatu.

O ! Ženo,zakopaj strah ove noći,

ovi snovi su noćas moji samo.

Noć mi bez tebe nesmije proći,

za ovu kaznu samo mi znamo.

Ne trebaju ti robe i nekakve bluze,

u snove mi dođi tiho, noge bose.

Donesi maramu za jutarnje suze,

kada tvoj trag zasvjetluca poljanom rose.

267

Donesi mi, dušo, pehar ljepote tvoje,

dvije višnje i zreli maslačak.

A zvijezde noćas neka se roje,

ja moram da umrem u taj slačak.

Dušo, krade me tama, požuri,

da me drugi snovi ne prevare.

Tijelo se rastopi kad oko zažmuri,

a izumru ove moje kosti stare.

* * *

Opet si željo otkrila visove sniježne,

morske školjke okitila biserima,

vidikom svila pijavice nježne,

a grlo ti je kao sniježna zima.

Obrazi grčki sa nosićem eskima

obilaze nježno vajarovu bradu.

Nad njom kokos gdje se sok uzima,

i dva reda bisera spremna za paradu.

Neću da gledam u tvoje zelenilo,

čežnja mi divlja u daljine bježi.

Kako mi se, đavole, ovo desilo,

da mi duša trune dok se koža ježi.

Kakvo tijelo ti, ljepoto,imaš.

Jesu li ga Leonardovi vajali prsti?

Ili ljepotu od boginje primaš?

Da li se Zevs još pred tobom krsti?

268

Sve šro si mi skrila ispod bluze,

moja je čežnja rasplamsala.

Ljepoto, ti me kao smrt uze,

nijesi se smjela roditi, mala.

* * *

Reci gdje si bila dok je bilo ljeto,

a ruža se blago na vjetru ljuljala,

i sok joj se slijevao na sve strane, eto,

reci gdje si tada bila, mala?

Gdje si bila kad je sunce u zenitu bilo,

i dok je žeglo stabljike listom?

Ni divljini nije bilo milo,

krila se i ona u sebi, istom.

Reci, u čijem si hladu pupoljke krila,

i ko će sad da miriše ružu jesenju?

Plodom se zameće, ti si zakasnila,

ne širi latice nekom htenju.

Jesen se nadvila ružo i dušom i svodom,

trudni se oblaci sramno i teško vuku,

pahulje smrtne zemlja pije vodom,

a jesen i zima se za prevlast tuku.

A ti još zelena u jesenje doba,

ne bojiš se slutnje, nešto imaš preče,

ko ispusti ljeto taj zimu ne proba,

bolje da ga ponese, tužno, jesenje veče.

269

* * *

Ne listaj više moju dušu, mala,

nije ona za milost, i neće biti,

ni tvoju dušu nijesi pročitati dala,

za sebe se mora tajna ostaviti.

Pročitana knjiga nikoga ne plijeni,

ostaje kao žrtva sloju prašine.

Ovaj trulež života dat je i meni,

i mimo njega neka i tvoj život mine.

Stranci su uvijek novi prijatelji.

Svaki špil svoga asa krije.

Za svako zdanje trebaju temelji.

Staro se ruši kad mu potrebe nije.

Dugo si glumica ove naše komedije,

pala je zavjesa, idu druge scene,

ko je odglumio, srećno, ako nije,

ne mora više da glumi za mene.

Prazni se dvorana, osta čin hora,

sijedi reditelj spustio pero i čeka.

Svaka je scena u životu gora,

a ni ljubav, više, nije scena neka.

* * *

Ko si ti da mi jadni život kanališeš?

Kakva si to ? A ipak na ženu ličiš.

Dali i ti ovaj prosti vazduh udišeš?

270

Nijesi zmija a k'o zmija cičiš.

Ko si ti,da za svoju smrt tebe molim?

Da zbog tebe moja duša ne pjeva.

Zar sam đavola morao da zavolim?

Sada neka mi grmi, neka mi sijeva.

Ko si ti, da ja trpim tvoje čini?

Ti da si veća, ti da me prezireš?

Ni ja nijesam dijete,đavole, izvini,

i ako na moju ljubav mržnjom nadireš.

Sudbina je nas za greške dala,

više se niko za greške ne kaje,

grešku si samnom veliku imala,

nijesmo stasali. Reci, šta je?

* * *

Koliko me košta životnog vremena

što mi misli svratiše na vaše kose.

Zabremeni se teškoga bremena,

a godine mi lagano život nose, nose…

Nijesu smjele moje sijede vlasi,

da se zagledaju u šminke i sjene.

Niko se u vaše krilo nespasi,

kako ja zalutah, lelej mene.

Umuknu u meni eho dalekih zvona,

moje kočije vaše kose spletoše.

271

Zar sam još živ na postelji vašeg trona?

A puste mi godine utekoše, utekoše…

Moraju stare noge, da se upute,

nijesu još stigle tamo gdje hitaju.

Želje se nedoželjene odavno ljute,

a moje godine ne smiju da lutaju…

* * *

O ! Tuđa, kako me plam lizne,

kako mi budala nagna kolo muka.

Pogled mi oka niz ljepotu sklizne,

a zasija očnjak staroga vuka.

O ! Tuđa, čovjek je stvoren za mane,

pa se uvijek kaje za ono što nije.

Nije čovjek pas, da liže svoje rane,

već se svojoj rani i na samrti smije.

O ! Tuđa, traje li to ljubav tako dugo?

Ili je prokleta nikla za naše muke?

Mi smo već starnuli, zar ne, tugo,

opeglaj ljubavne čaršave i jastuke.

Dugo se pletu naše grane sa obala,

poljupce usana raznose vjetrovi orkana.

Da spoimo obale pjesnički si znala.

Ipak je čovjek stvoren radi mana.

Ti mi pruži ruku u matici života.

272

Da li si mi spas, ili proklestvo neko?

Još mi se ta misao po lobanji mota,

a istina je daleko, daleko…

* * *

Hvala ti ženo što si mi ruku dala,

i otvorila vrata od tvojih riznica.

Moj je život, i onako, obična šala,

samnom je nikla rođena propalica.

Čudi me, kako ti imade snage,

da pustiš budalu po tebi da luta?

Da ti priča laži, tople i blage,

koje si već čula po stotinu puta.

Na tvoju pučinu talasa nema,

džabe se moja duša šeta po plaži.

U dno tvoga srca propas drijema,

svu ljepotu tvoju slutim kao laži.

Evo sviće zora, ratnici se dijele,

podijelimo i mi naše strasti.

Neka uzmu duše što su htjele,

svako ima, u životu, svoje slasti.

* * *

Kako da sviram na ovu violinu tuge,

kada su tvoju salu zauzeli drugi.

273

Ti štimaš žice, a ne neke druge,

i osjećaš kada su treptaji dugi.

Nemož reći da te svirka ne dira,

znam da ti srce voli violinu.

A ljubav, ženo, žalosno zasvira,

za takvu publiku zanosnu i finu.

Ali, kome da sviram? Ti me ne slušaš.

Ta stara violina nema suza da pleče.

Na sve sam spreman što pokušaš,

samo joj žice ne priteži jače.

Tu staru violinu ja već dugo pazim,

ona mi takva tvome tijelu liči,

kada je u ruke, kao da ti kose mazim,

a ona zaigra i pjesmom se diči.

I ona ima tijelo, vrat, i čelo,

i ona ima glas i svoje kose,

i za nju treba milovanje smjelo,

da se njeni se tonovi ponose, ponose…

* * *

Nema talasa, smirila se pučina,

nema oseka, utihnule su plime.

Zalutao mjesec, kao u rogu, tmina,

a moju dušu nemam obasjati s čime.

Baš me briga kako češljaš kose,

274

dali ti je roza, žuta, ili neka druga,

radi mene, neka ti je vjetrovi nose,

umrla je ljubav a sa njom i kosa duga.

Kako sada sebi reći u bradu,

da su mi noći bile s tobom kićene,

a budala u tebi vidjela nadu,

i sve tvoje mane bile štićene.

* * *

Šta da ti rečem, toliko smo daleki,

ja obična budala, ti smeće obično,

greškom nam se putevi sretoše neki,

bar smo ostali tuđi, to je odlično.

Neće mačak sa mišom da bratuje,

ti si uvijek bila u te rupe skrita.

I dok tvoja ljepota mojom dušom putuje,

razum je utekao, pa van mozga skita.

Dali sam ja stigao do tvoga sažaljenja?

Jesam li se, stvarno, tako nisko spustio?

Ili sam jadnik sašao u podrume mrenja,

neznavajući kakvu sam smrt priuštio?

Idi propasti moja, nemam ti šta reći,

sva si od laži i teškog natezanja.

Na dno su pali i jači i mnogo veći,

ispustiću i ja dušu bez vašeg zezanja.

275

* * *

Ranjen, koliko sam puta ja to ranjen?

Sve su cijevi vatru na mene bljuvale.

Prosto se čudim, zašto nijesam sahranjen,

da se bar muke oslobode od budale.

Da li sam ja to živ? Jesam ljživio?

Pa kuda su mi oči, srce i tijelo?

Kome sam se ja to do sada divio?

Zar se to zove život, zacijelo.

Koliko sam te puta sudbino prevario,

trčeći za poganom srećom života?

Sebe nikada nijesam rastovario,

no mi je, k'o budali šamar, prijala sramota.

Ta mi se, prokletinjo, na vrat okačila,

savila leđa, slomila noge i dušu.

Kao smrt se preko mene prebacila,

pa me gura i vuče kroz ovu tmušu.

* * *

Ja đavolu ništa ne radim iza leđa,

ovu tranju života sam sam krpio.

Moja propast samo moj ponos vrijeđa,

a ovaj sam pasiji život žestoko otrpio.

Taj zračak topline u ovo bure leda,

zašto da mi na nos procuri vodom.

Ja moram da dišem neka ma đavo gleda,

276

zar disanje, život, smatra slobodom?

Istrgla si ruku, nasta opet zima,

vjetrovi odniješe tvoje kose duge,

i tamo gdje te nema osjećam da te ima,

na lice mi slijeću pahulje tuge.

O! Ti sramoto što se zoveš životom,

pršnula te nježnost, pa smrdiš na lešinu.

Ovjenčan sam karmom i sramotom,

iz prašine stvoren, stvoren za prašinu.

* * *

Briga me za pjesme, neka umru i one,

ljubav je mrtva, prva je nedelja.

Naše su duše, poslije sahrane, bone,

u povorci ti, ja, i neka tuga velja.

Umrla je ljubav, mrtvi se ne dižu,

ne plači, unesi u dom novo nešto.

Amajlije se o tvome vratu nižu,

sve si ovo uradila, po navici, vješto.

Sahranili ljubav, pa svako putem svoim,

a ona mrtva osta, željna rosnog cvijeća.

A ja, po navici, kraj odra stoim,

kiša suza lije, meće svijeća.

A ti, kao da si bacila kopile, bježiš,

da te niko ne vidi, od sebe se kriješ.

277

Od te se ljubavi, sahranjene, ježiš,

i okrenuti se više tome mrcu ne smiješ.

O ! Nedonošče moje, sa kime te zače,

i ko je trebao da te gaji i povija?

Sada tužno cviliš, k'o pokislo, mače,

gledajući raku što se kobno nadvija.

Ja ti nijesam majka, očevi su vuci,

kada je ona takva, gdje vuci plaču.

Džabe na putu cviliš, džabe jauci,

tvoji su roditelji stasali za lomaču.

Umrlo je naše čedo, nedonošče bilo,

od sto dana, ni oživljelo nije.

A šta bi bilo da se nije rodilo?

Te tvoje nije, te moje nije.

* * *

Otvori svoju dušu i prospi je na papiru,

ne treba ti glava neka srce piše,

neka i mržnje iz njega izviru,

da skinemo maske, ne trebaju više.

Napiši ono što ne smiješ nikome reći,

reci ono što ne smiju drugi znati,

ja nikada neću biti mali, samo veći,

neka ova budala istinu shvati.

Pusti svoje srce neka se iskali,

278

zna ono tvoju ljepotu da pazi,

niko za sebe ne može biti mali,

niti ko trpi da ga prezir gazi.

Nije ti, valjda, srce čelik potopio?

Ljepota nikad na korov ne raste.

Sa njenog izvora žedno sam pio,

dok ne dođe jesen i odletješe laste.

Otvori srce pa neka je leglo zmija.

Na sve sam ujede ja davno navikao.

I ništa mi u životu olako ne prija,

pa sam se sreće odavno odvikao.

* * *

Čitao sam danas neke pjesme stare,

dan je lagano uz sjećanje nicao,

mnoge mi riječi staro lice ozare,

na mnoge plakao, na mnoge klicao.

Svela nam je čežnja na stare papire,

tvoja vječita zima, i moje pokislo ljeto.

Presušio je izvor ni kapi ne izvire,

kao naša ljubav, tiho, nečujno, eto.

Kod mene je buktala, kao grotlo lave,

slijevala se laticama, bijeleći mi kose.

Nijesam mogao nikad naći ni dio glave,

kako si me satrla, moj stari prkose.

279

Čitam stihove davne, a ruka me iznevjeri,

zgrabih pero tupo, pa stihove zapara.

Nema toga tega da me sada izmieri,

i život mi je otežao, a ne ljubav stara.

* * *

Sa mnogo muke, posle dužeg ćutanja,

poslije one noći tvoga horora,

latilo se pero svoga, staroga, lutanja,

preko mojih jadnih, na čelu, bora.

Praviš se luda, i bleneš tupo,

kao, ne shvataš ništa šta se zbiva.

Okliznuh se ja o tebe glupo,

i srce mi osta da tako i sniva.

Došlo je vrijeme da se računi plate.

Ti uzmi ljepotu, neka vas đavo nosi.

Zatvaram magacin tuge, u inatu.

Neću da znam, više, šta si i ko si.

* * *

Okačiću sebe jednoga dana

na nekom stubu prijekora i srama,

da me ližu noći, i šiba tama,

lukavih misli prošlih dama.

Ne mogu više da me truje nada

od nekakvih sila i bezveznih stvari.

280

Jednom kada krene, sve se raspada,

snage nema da se bježi, stari, stari…

Svaki trzaj, osjećam da tone

u živo blato, prosijede glave.

I nemam više smisla za madone,

i nemam više volje za neke slave.

* * *

I kako sada da pronađem sebe

u bezpuće ovo ojađeno,

gdje mi drhtaj svaki zebe

u moje srce sleđeno.

I kako reći, ovome što me boli,

i izaći iz svega i biti svoj.

Pa opet osjetiti da te neko voli

u neki krivi, dosadni spoj.

I stegnuti ovu masku moju,

kada puca, neka se cijepa.

Za zebnju bilo koju

ti nemož biti ni malo lijpa.

Dići bunu, razbuktati mržnju,

ovoj, ludoj, glavi razbiti zidove.

Osuditi se na bezveznu vržnju,

težeći nekud za neke vidove.

O! Recite, u snu, gdje da stanem,

281

da se srozam sa puta u bezpuće?

I da zraka, malo, udahnem

u ovu miešinu, nazvanu pluće.

* * *

Proći sada treba gnijevom obilaza,

i stati na tron gladnih jauka,

pa biti Isus ili biti nauka,

na dvije staze vječnih staza.

Nema više tačke za stajanje,

vrijeme je prošlih okretaja.

Strmoglavi se roj uzdisaja,

zarezi postaše zebnja i kajanje.

Nestaše slova za početne riječi,

svaka misao sa malim počinje,

opet se jalovi, ne pričinje

ova jadna duša što ječi.

* * *

Kako se skupiše one moje poljane?

nabujale rijeke našta mi dođoše?

Staze snova kako mi prođoše,

i one misli mlade, razdragane?

Neznam da li još snage osta,

da latim ovo pero prokleto?

Mada znam da buduće ljeto,

282

mome drhtavom srcu neće biti dosta.

Trebalo je da prošlost razderem,

ni prezent, ni futur, ništa mi ne znače,

kada me ova misao gnječi sve jače,

pa tu ljagu ne mogu da sperem.

Eh ! Kako mi uvenuše buketi ruža,

a želio sam da mi budu rosne,

da budu mirisne, da budu ponosne,

a sada mi je čežnja, od te želje, duža.

Dokle ću da tužim po ovome papiru,

te pomamne čari što minuše?

I suze da naviru,

i grcaji da me guše.

* * *

Izgleda da je došlo vrijeme

da moram pljunuti sebi u lice.

Da zgnječim jezik, razbijem vilice,

jer je nijem, a one nijeme.

Došao je čas da mi pero treba,

taj čarobni plug za ovu vječnu njivu.

Pa da ovu udolinu, života, sivu,

izbrazdam grubo, brazdom do neba.

283

* * *

Možda sam i star, ko bi to znao?

Ili se tako osjećam u se.

Čudo, nešto sam stao i posustao,

kao u brazdu, bagljivo kljuse.

Da nije ovo san, jedan od snova,

pa mi se čini da se ljubav budi?

To je ona iluzija nova,

tamo gdje se ludi, gdje se ludi.

Ovo nije ono, šta se ovo zbiva?

Da nijesu ovo kasna osjećanja?

Staro klasje sa požnjelih njiva,

ustajali sok za buduća očajanja, očajanja…

* * *

Volio bih, volio, da to nijesam više,

ove opaske da preskočim bo'ne.

Nijesam više, živote, za tvoje one…

Slabi su mi nervi, govori tiše, tiše…

Nemam snage viku da ti slušam,

batali se, nemoj da me maziš.

Ogadi mi se kada me tako paziš,

znaš, ja sam navikao da muke kušam.

Pusti me, sjaši sa moje grbače,

znaš, nemam snage da te nosim.

Pa te molim, ljudski te podnosim,

284

da me tvoje čari mrtvoga ne svlače

Ništa mi ne znače ti poljupci prazni,

slabi su tvoji orkani strasti.

Za druge, djevojko, bujaj i rasti,

a mene pusti svojoj kazni.

Čuj dijete, ti neznaš ništa,

ja sam sjena ogledala u lomu,

idi kući, a ja ću u svoju komu,

i ne čeprkaj na ta moja bunjišta.

* * *

Eh ! Kad' bih mogao,da se opet zapalim,

da se razbuktim kao rep komete.

Da se uobrazim, da se silom razgalim,

i da čačkam nos, ka' dokono dijete.

Eh ! Kad' bih mogao, da to san nije,

već da mi je java u starome žaru.

Da se ljubi, luta i pije, i pije…

Da nazdravim za svaku moju, staru.

Eh ! Kada bih mogao, da te malo sumim,

moj živote sa mukom i bijedom,

pa da se opustim, živim i ne dvoumim,

sa nekom jadom, pospanom i blijedom.

Eh ! Kada bih mogao, da me više nije,

tu gdje sam i to što jesam.

285

Pa, briga velika, prije ili kasnije,

bio ono što ću, a još nijesam.

Eh ! Kada bih mogao, moja crna veno,

da uplovim u tu tvoju luku,

i da smrskam to sidro zabodeno,

u ovu moju sreću propalu i puku.

* * *

O ! Pogledaj gdje si sada, rago stara,

vidi gdje je tvoja trides šesta,

više nemaš sna, a nemaš ni dara,

zalutala je, davno, tvoje cesta.

Zar ti nije dosta žena i kafane?

Ili će tvoje luče tamo da zgasnu?

A žališ se na neke tvoje rane,

i neku ljubav vrljavu i kasnu.

Gdje ti je sada kometa pravde,

na svodu plavom ljudskih očajanja?

Ili su ove tvoje jadne jade,

noć poslednja, noćnog pokajanja.

Možda ti se čini, o, pepelu luče,

da si tako plam'no sagorio vene.

A bio si, jadno, zavezano kuče,

uz pakosne strasti, razlivene.

Pa ti se činjaše, da si neka dika,

286

i poželjeh tada u lovore sjesti.

A sada si, olijenjala, slika i prilika

jednog prosjaka na blatnjavoj cesti.

Koračaj dalje, ti, rago stara,

nekaju tatvoja trides šesta.

Više nemaš sna, a nemaš ni dara,

zalutala ti je davno ta tvoja cesta.

* * *

Prođoh i stadoh iza mojih ljeta,

bijele me vlasi kitnjasto rese.

Više sam baraba no poeta

a život mi se krije u zavjese, zavjese…

Kuda ću sad korak u bezpuće ovo?

Kovač nijesam a ogarah ruke.

Sada da počnem nešto novo,

ne mogu, ne mogu od svoje bruke.

Prođoh kroz huku nabujalih snova,

ožiljci su, već ma, zarasli u duši,

a svaki kraj ili želja nova,

na njih dođe i tu se osuši.

287

50-te

288

289

EHO

290

Luda glavo ne ometaj buru.

Svi zvuci u sudaru

jedan bolni eho daju

od stijene se lome glasi

a zrakom njišu talasi

od muke se titra glas

u pukotine ljudske kovitla

u mjehure proklete opne

udari ve vjetra špore

vi bravite u se misao

i to vam ne stoji vječno

samo je to slutnja časna

i jedna prostor nejasna

stvor u duši tajnu krije

dani svoj ožiljak nose

balzam trpi vjekova strave

u faraona pepeo ćuti

i jedna vještina ruke

sa puno štavljene smole

da vas čovjek ne rađa

vi bi mrli u dubinu tijela

kad vas pusti na vidjelo

vaše niti u korov rastu

pa crvenim gledajući

vješala vaša pokraj puta

o ljudi koji se rojite

ne moj te da mi kosti brojite

u procijepu srama i bijesa

da nije stida i osjeta

skrhao bih sve vazne cvijeća

i jednog dana bih ga gazio

291

čovjek koji više ćuti

ili je lukav ili razbira

boj se zmije s repa

ne vuci medveda za uho

ne hvali se koka na jaje

sve što imaš zaboravi

za šta težiš nađi put

ako si vidio lava da spava

ne hvali se da si ga jahao

u velikom moru očajanja

ti budi poslednja riječ

ako ti duša svijet guši

onda ti tijelo mrcini ne vredi

i vrljavo oko nekad vredi

ćutanje je prokleto blago

za njega se ljudi prodaju

zvijezda trag u padu ostavlja

prekinuta tetiva mišić guši

da nijesi takav ti bi ćutao

štetno pseto lavež odaje

svađalicu po očima vidim

ljudi plodom nadžive se

a mrcine u čašu se kape

i sve ono što bih rekao

već ga davno svi znate

život bira ljudima zanate

sve što odćutiš tvoje je

izrečena misao trubi

ako živiš da bi čuo

govori bar protiv zaborava

čovjek se spliće o se

292

želja i java uvijek su pose

da nije kiks iza uzdaha

život bi bio obični pakao

čovjek se kroz odžak vuče

da bi ipak na vidjelo bio

obraz crni djelom pereš

da sam proklet to bi vikao

rođenče se u majku ljuti

a svijet ga mukom podržava

prvi zubi dojku nagrizaju

kutnjaci su zasjeda čovjeku

kada bih šamar vama lupio

svi bi meni noževe dali

da se klanjam ćutke

oči me vaše vidjele nebi

ali uvijek kos jezikom nađeš

kroz mračni sokak misli

ti bez luče nemož proći

da dan ima dva luča

i tu bi podjelu pravio

jedan čudan svijet

među svjetove živi

hvala ljudskoj moći

te nas još manjim stvara

juče sam crve u njoj tražio

a sjutra ću po zvjezdane

da biće nije u spletu

i majka bi za uvijek nestala

sudbinom sam od malena gonjen

pa ni tajit više ne umijem

svijetu sam razrio korjenje

293

svijetlom umu na čas cvijeće

ja začeće ploda i ne čeka

malen potok ne širi korito

jedna muva ne bijesni lava

što očnjaci hoće u vilicu

zašto zmija svoju otrov čuva

a košulje divne preoblači

pas iz lanca na se laje

a miš tužno proklinje stvorenje

jedna usta a dva zalogaja

iskra znanja koju ne znamo

jedna kap ne stvara oluju

niti radi magle nose kišobrani

zašto krešeš a paliti ne znaš

što badijava razgoniš varnice

radi mrava se ne diže lomača

jer nejaki od pogleda kida

ako melješ ujam izvuci

ali badijava ne puni vitao

gdje je kokoš orla nadmudrila

divno li se u se uvaljuješ

život je borba misli

a djela su plod opstanka

i kad ćutiš ti glupost otkrivapš

jedra rijeka tu propast kvasi

zar bježanje nije veselije

a ljubav te neka kobno boli

slutnja uvijek strahom govori

pa viđenje onda ne vjeruješ svoje

i od svoga suda strepe borci

da prekor ne liže poljane

294

ti što si u riječi mutan

uvijek poželiš zavjese ćutanja

ako neki bodež raskida niti

ni lavina žešće ne luduje

zar rogovi niču radi ljepote

ili da repu čine uslugu

haos ti je poljana bijesu

ako svoje misli sputavaš

zar i jezik okove ne mari

oluja je pir talasima

sve utrobe borbom se liječe

od života kao smrtnik jecam

bježi kletvo iz oluje vida

jedna misao dvije vječnosti kida

dubina uvijek sebe sahrani

nepoznato je iza neznanja

dvije suprotnosti sebe žderu

dokaze voze činjenice

i kap ima svoj bolni eho

sve što život uzima bojim

lavež ipek radi ničega nije

što bježanje i noge zažele

a strah ključe opake nosi

od nje drhti prostor i vrijeme

priroda se ždrijelom poigrava

slijepcu je mrijet što je on

slijepijeh i kod očiju biva

što izvire mora i da tone

vatra mrtvo prezire ugljevlje

ludilo je okove izgubilo

teško doba smradom se javlja

295

a za sobom gamadi ostavlja

izdvojnik je lud ili genije

najteža je kazna prirode

to je otac svakoj propasti

tu prošlost na koljena kleči

a starost lomi zube opake

oprosti nepoznato postojimo

i moć nam cijepa vaše čari

ispravismo se da vas dosegnemo

a lajemo da vas uplašimo

nekad i strah zna da čeka

a smrt da svoje zasjeni oči

korak jeste ali isti nije

život tu je ali biće ne živi

zemljo moja stisak si svemira

i kraj seza svoje postojanje

neznanje te branit ne umije

od njega opne mračnosti ćute

na ivici tvrdnje i odricanja

nešto što me vuče postoji

to je vječnost u zagrljaju mraka

bijes je procijep smrti

gorka riječ otrovana žaoka

prepirke su sjeme udesa

dva se zla u zlo sliju

od dva zla dobro ne biva

dva oraha jedanako ne pucaju

dva se mača oštricama sijeku

jedan puca a drugi se smije

imam pravo e jači sam

neboj se nikad od čovjeka

296

zalutalo tane smrt nosi

sreću čovjek gubi i traži

zašto svjetlost zvijezde mrači

a mrak luče njine zažiže

oj svemiru mojoj glavi adu

ljudska dušo činijo poraza

tvoji vali kidaju sprudove

tvoja pjena daljinu topi

zračak nade uhoda je sreći

pisku gujo neka se kosa ježi

i mrtvo pravo na koljena bježi

noć me proklinje kao čovjek

postao sam more slutnji

jedrenje svoje više ne vidio

jednu kap i klasje prezire

a već suvi i oluju kune

o promuklo ti stvorenje neba

tvom lavežu humka je trofej

misli su ti đerdani svijetu

ukras sija ali ga oči truju

pohlepa je zla svijest vida

a prezir je gorki ukus bola

šta će muka na jednu muku

kada se dani ne stižu bijesa

srce zdravo od želje drhti

ili ga strah u majku prožima

blago cvijetu jesen mu dođe

a ljuta ga ne zakačui strava

praznu tikvu i loza kune

puna glava tijelo razara

smrt je neizbježna sreća svih

297

život je smrtna borba zla

a rođenje bolni grč prirode

proklet sam što se svijet vrti

svi se ljudi na žuljeve žale

život ne žali svoje čeljusti

otima se mrav ispod šape lava

oboje se bore e opstati žele

šta sam da živjeti mogu

dvije zemlje svemir rese

jedna drugu poganstvom ližu

i opet sobom gube život

zemlja jesi i zemlja te guta

ne gonite me da tražim sebe

lutanje je izgubljeni život

zar vas laži nekad ne ugoste

zar vam oči nekad poste

zna i silnik bratom biti

jedno krilo ne diže sokola

jedna misao ne čini genija

i slijepi me za pomoć nađe

meko srce i grinja nagriza

zar je otrov u ljudskoj duši

kap života ili gorčina tuge

dobro nekad i mozak osoli

pa gorčinu čekam plakajući

čovjek nije stvoren za čovjeka

to su zvjeri istoga oblika

čeljusti su im crne misli te

žrtva ti je sopstveno tijelo

zar klanjanje nije poniznost

ili su riječima oštrice tupe

298

da zahvalnost svoju izraze

prirodo što nam kraj satka

jedan čvor u čvoru se krije

manji sebe u veći rešava

ali svoje ime ipak pazi

biti ili ne biti postojanje pita

život je smrtni trzaj kraja

ljubav je zrak nadahnuća

a proklestvo su misli zla

ogovaranja su za budalu hvale

kritike su date za čovjeka

mrcinu učit ne umijem

ko slijepca vodi i ostavi

slijep bio i slijep ostao

dvije duše u spletu ne bdiju

dva se oka iza nosa kriju

prva misao za drugom ječi

druga prvu ne liječi

sve što živi i njega razumije

no priroda vitao ada drži

zar je čovjek skala vrijednosti

gdje priroda svoje čari mjeri

o klonuće nade moje iskro

dvije tačke života su blisko

biti je jedan međuprostor

ostati je jedan poluprostor

dva silnika uvijek mačeve krste

kokot svoje jatašse brani

a koke se radi jajeta svade

ali od orla sve u miru žive

zna da telce svoju majku nađe

299

a nesreća mu razum odojila

zar to sila već prirode nije

ili je ruka nekoga instikta

zašto lava i nosom vidimo

a radi mrava oči nam bulje

a oboje su sile rođenja

no strah uvijek razum nagoni

to je jedno već posebno čulo

to je predskaz nekakve sudbine

ili ostatak nemoći u nama

čovjek slutnju iz daleka vidi

a smrti se sa rođenjem boji

pa su prvi koraci plašljivi

no padove svoje lako dočeka

teško onom ko glavom pobode

a ruke mu svoje poslušnost otkažu

sloga uvijek mjesto crva grize

tuce mrava i gredu povuče

zar to sloge većma kruna nije

a život im ni zrak ne belježi

pa za svađu niti upredaju

teško svakome nejakome

kada mu silnik dolamu kroji

a svoju mu cijenu nameće

duša i jeste svjetski vitao

tu zlo uvijek raspinje tugu

a dobro se dobrim otkriva

i ja malen živjeti hoću

dok ne crkne ta kletost

zar me majka noću rodi

te mi pogled slabo doseže

300

pa sagledat čari ne umijem

prirode i njenijeh čuda

i proklinjem je što se uda

i grešnika od mene satka

nemoć moja vječno leti

došla propast da se sveti

dobro bježi a ponizno ćuti

nervi pate bolno rastrgnuti

no se klonit ne umijem sili

jer kukavac i ka smrti trči

da poštenje svoje ne prodaje

oj ljudi ta vaša tjelesa

jesu pakao od krvi i mesa

a trenuci života udobni

ostaci su vaše misli kobni

zna oluja tijelom da leti

kada duša želi da se sveti

a plodovi tom vašem udesu

ostaci bijesa jesu

sa prezirom koji lista nijemo

cvjetamo ali i venemo

zna život prezrenje da čuva

a ostatak da nam nameće ljuto

ćovjek živjet još ne umije

život ga vezao a prezir ga sputao

ali probiti u sveta čudesa

opakost prirode ćuti

otela mu moć nemoć

još ta prostor tužno dubi

i bori se protiv biti

kada se rastre sila

301

i rastutnje valovi mraka

a nebesa počnu da zijevaju

slegoše se sile i mračnosti

da cijepaju prebitne posti

na mijehove razbace grdobe

i iskre im te svetleće nudi

a život na mahove dade

sa mnogima takvo svojstvo ote

takvoj čari manite su oči

pa umovi dosjeći ne mogu

to kušaju jaki i nejaki

no tetive u prazno pucaju

sloga još u mjehuru ćuti

jer ju sila te prirode mami

a putanjom što puze lijenji

već ma jesu kosmičke brzine

i na svodu nekada nalete

zalutale granate svemira

i prirodne cvjetne nade

što strah liju u smrtne tvari

svi umovi svete baklje nose

a livade cvjetne mrače

i pučine mračne osvijetle

a tu treptaj zamire sjajni

granice su nevidljive biću

i od svega samo prošlost ognji

od mračnosti oteto je velo

razderaga i svijetlost posije

no mračnosti strpljivo kunu

umove što ga klete žežu

a granice već ne znaju tome

302

i dok iskre takve baklje gore

okolo će i mračnosti biti

vinuti se žele moje luče

da taj eho prostori čuju

i da bolni izgore u njemu

ali prostor takve niti ima

da jedino svoju volju služi

to su otimanja sva prazna

pronići u pronić ne mogu

svi čulni drhtaji zamru

koji se ka no u prirodi splete

o blaženstvo vaše strave

smrvite svoje iskre svete

što vas žele razbuktati

neka odbače volju što guši

i neka uzjašu od ponosa hata

vaše vojvode sveta tajno

slušam misli praznu jeku

to što hoću zove se smrću

taj topot u hitanje što tone

jeste prazan svemir u svemiru

aka hrliš na bodež da izdahneš

požali bar njega svoje smrti

da mu kapi krvi niz lice ne teku

da tvoju dušu u duši ne krije

kada si takav ti budi po strani

svojim duhom ne nagadi druge

zahvalnos ti svijet dariva

a ti bježi i pusti slutnje

u zvjezdanu prašinu zla

a kada voliš prezir ti ne kuni

303

no kada mrziš ne kuni ljubav

jer je to kriv slučaj slutnje

tijelo drhti i kad hladno nije

lice se smiješi i kad tuga leti

i poželi uvijek negdje umrijeti

zašto slučaj ćuti u okove

a straže mu čuva strah

što bježanje tuđe reci

sa amijehom srca pratiš

a za svoje iz daleka

sluti strah u žilama

zašto vjetar u vrtlogu

tu prašinu gustu mota

ali uvijek divne riječi

kriju jezik otrovnice

samo jedna misao umom sine

jedna misao život i smrt nose

i ona nas tako čvrsto veže

a biće od nje tako strepi

zašto zemlja utrobu žari

i grčeve kobne svoje čuva

zašto vazduh malen nije

da se u njeg vinu proste duše

blago onom ko tu misao nema

nego živi opštom silom instikta

a mre i kad hoće i kad neće

tu već čovjek ne ugleda čari

tu priroda ipak dobro ćuti

mala trava zalogaja nema

velju stijenu korak ne dohvati

sa nje svako svoju žrtvu čeka

304

dvije misli nijesu za čovjeka

uvijek jedna živi i biva

druga samo u potaji ćuti

zrak jedan jedno mjesto zari

nije sunce svemirsko oko

tu boluju zvijezde moći

okovane vergilama neznanja

a dotaći njihovo tajanstvo

može još te mašte ruka čarna

o prirodo silom nekom tkana

moć u nemoć ja svoju hoću

tim ti praštam za kaznu osvete

uteći vrijedi ali uteći neću

vidjeti neću a vidjeti vrijedi

živote iskro jedne munje

u tamne pusti čarnoga kosmosa

jednom plane između mrakova

to što vidje u mraku mi osta

sada lajemo svi za pravo svoje

čovjek se nikad ne miri sobom

svi smo mi nekoj sili roblje

robovi smo divnome neznanju

a trzaji gdje okovi škripe

jesu znaci našeg postojanja

ti nas majko dari i predari

pa sad tvoja njedra razdiremo

šta će slava onom te je gazi

šta će srce kamnoj kukavici

kuda će znanje onom te umire

velikani sobom pola znanja koplju

to što osta ni za djecu nije

305

maska vječno tajne naše krije

zato joj srce dosjeć ne umijemo

a rađamo se živimo i umiremo

teško se uvijek snagom mže dići

lako može biti ili ne biti

ono što se ktije sluti se

hodanje trag samo ostavlja

a vrijeme svaki trag briše

gdje se desi tu nastavlja

niti stane niti što ostavlja

zna da gazi i da kosti mrvi

ali je uvijek heroj prvi

niti ga ko preteče

niti ko da sa njme neće

to su vali gdje se guše

divlji trzaji prirode nijeme

gdje rob kraljem zna da biva

a miš slonu kosti da pretura

to je slava gdje se ne kruniše

to je propast gdje se ne uzdiše

da li smrt uvijek život nosi

zašto li ju željno prizivljemo

jeli to pomoć naše nemoći

ili je kraj onog najtužnijeg

jeli to odjek gdje odjeka nije

ili se eho sav u tome guši

oj mrtvaci sad vas život puta

ili smrtnici stvarno život žive

dali je to igra tjelesa i duše

oj tjelesa bez trunke jedne

zašto li vas tako život smrvi

306

i proklinjem onog što nesta prvi

nek je dičan onaj što ga dade

ali opet te čari prirode

jeste prostor što sebe guta

zdravo silo ti slučaju svaki

gadna ruko pakla i propasti

mjesto gdje se bogastvo sadi

i gdje slava juri preko glava

gdje jaki već ma jačim biva

a nejake u roblje okiva

tu već misli smrtnika zamiru

a drugima buktinjom rastu

to okrilje gospodare nosi

mačom pravde nepravdu kosi

a znanstvo mu tmurno biva

i u ropstvo nas bolno namamiti

već sad slutnje davne niču

i traže ono što izgube

tražim ono što mi treba

parče zemlje i parče neba

jednu iskru neizmjerne slasti

moju slobodu u vidu propasti

i poželiš o roblje ukleto

dušu dati ali da nijesi pseto

jedan vijek kao da vijek nije

što se rodi u prolazu našem

te me čari na čari ne nose

još mi puste smrtnom šetaju

umrijeti valja a nestati neću

svijeću palim život da je ne gasi

iskru dižem da plamom sine

307

znanje neka umagije ćuti

da neznanje korjenje otkrije

i neka znanje to rođenje traži

to je odjek što se širi

u odjeku vanzemnome

to je prasak od te slutnje

praskozorje u otkidu

jedno mreće u žiću i piću

nit je umna u nju protkana

nit uma i magije vječne

i što više od obale ploviš

viđenje ti je oku bleđe

većem vrhu veća je promaja

gordo stati i gordo ostati

duša neće i kad razum kipi

vječnost ipak svoju zublju ima

u njoj se kote jeci i odjeci

oj živote ti prazni blijesku

slaba crto u živom pijesku

blaga munjo kišovite noći

prazni eho koji mora proći

no te volim i to manom čari

moj saputniče stari

želja živi baš da željom biva

sve pomole želje već nijesu

zrak se guta da nas tiho veže

ideja je nešto staro u biću

prasak zore u novom otkriću

bilo nekad i sada je da bi bilo

opet možda snova iz praklice

tajanstvo da se čini novo

308

tu su kraci odsjaja bića

stari stalak mreća i žića

nova boja na staro tkivo

nova stopa gdje bi đavo počivo

to je ono što me muči vidom

gorda smjelost sa mojim stidom

to je ono gdje se dalje nesmije

jedna kap sa svemirske česme

gutljaj jedan za modru planetu

da imamo sopstvenu kometu

crv dube u panjeve stare

polet jeste ono gdje se ćuti

munja kreše rad svoga bijesa

da silnici svoje moći vide

rađanja me smrtnikom nazvaše

smrt mi živi odmah pod jezikom

vasione sve kruže u njemu

ko vrijeme stiže i preteče

od nje bježi i uteče

let je samo prezir na trčanje

slast života smjelo poricanje

iz crne rupe on uvijek niče

na nju uvijek patno misli

i sa zlobom u nju upada

kovitlanje u krila mašte

začeće je genija i bića

tu se iskra rađanja rađa

i slast je od slasti slađa

mi rođeni preci svemira

na epruveti njegova znanja

niti je bilo niti će biti

309

da porijeklo u razvoju vide

to je slutnja što nam pogled diže

i željni bi da smo gore bliže

gdje je danas još porijeklo tako

gdje je prodor u bezpuće etra

svaka teza može da potone

kakve sile sad za njima zjape

dali se kosmos širi ili kruži

zelio bih vidjet toga vođu

i spoznati haos tih zakona

no pronići moraš svojoj biti

da od biti mračnost bude slađa

bit je ono gdje se gledat ne smije

ta bi propast bila nadahnuće

tu prirode zalazi sunašce

nije kletva porok zla u biću

no je slučaj korakom stignuti

stvara sebi krah u kraju

već ga u sebi krajem vidi

ljutnjom možeš magle dići

ali nebo razvedriti nećeš

brzi vjetri grmljavine dosta

a orkanu na čast su šeširi

dobrom zovu odjek posta

lako li ga je vrijeme iznijelo

dokle li će misli da se tope

gdje je korak skoka i odskoka

gdje je odjek prirodnoga zova

molitva je poraz pokoljenja

no duševnom blagostanju nije

već tijelu gdje mišica kipi

310

umne moći u sumraku dnevnom

praskozorje prirodnijeh sila

šta je hjuston ili poltava

pri mramorju sa tvojega krša

gdje fukara da ti spusti glavu

tvom geniju slave nadahnuće

šta je bljesak munje sa nebesa

pri tvom bljesku munjevita oka

pokoljenja ushićenja tvoga

na zrakama tvoje slave blenu

krš se ruši rad lomnog bijesa

da vragovi uz oštricu idu

pustinjače velikijeh kola

lučo gorda sa zemnoga ada

ja ću preći golgote ti uma

dok mi tijelo mrcine ne vredi

ushićenje što me protkat hoće

sad me žeže u kovitlu svome

ostavi me genije na luče

radi zjapa što fukare nose

oj ponose moj mračni prkose

gola glavo iznad moga uha

nit si tkana u besvijest utkana

nit vapaja ove zemne časti

pronaći ću i ja sebe jednom

lučom svojom u svome tijelu

na ovu kuradu bijelu

razuzdaću pa ću stavit tijelo

omča ima samo jedan kraj

ko ga veže ne uzda se u se

niti vapaj do kraja doseže

311

sve su nade propale ptiću

ushićenje života i zvezdane niti

iseliću da se žarko mre

pljunut ću te o košmaru sile

rad propasti i crnijeh svita

teško srcu kad tavan proskita

i tavanu kad se laste sele

zveket okova odhrani slobodu

mravlji puti lavlje su nadanje

kap je rose beskraj svemira

za nejake sputavanje slasti

da ih rosa iz svemira krsti

samo kratak u tonu jeke

može biti krah ili strah

sve je vriska i otimanje

ali se uteć protiv volje neće

čovjek to prazno nadimanje

zalutala sjena sazvežđa

gorkijem slučajem ovdje izgubljena

čudan mrav svojih predaka

opšte ruglo u prikrajku haosa

sazvježđe era za njegova uma

da bi nikao i klicu zavio

pustoš jedna što hoda i zboti

oj vi mlečni putevi znanja

niska su za vas moja priznanja

pa se slite orkaanski zagrmite

i kresnite stubom zraka luče

zar jedno sramno boklje puče

sramota je da vam ređam slasti

bez morala i žrtvene časti

312

skinite me s kobile vremena

otovarite sa mene bremena

pustite me iz prokleta ponosa

neka mi u šibljake opada kosa

što me vodite dalje u bezsvešće

kad me vučete i kad mi um neće

vi moje iskre ti moje raspeće

nema ljepših svanuća

no uteći giljotini sa smaknuća

pohodom svojim stopom junačkom

bez zraka glavom ludačkom

pa ponovo naći smirenje uma

i stati jednom željni sebe

u svoje rijeke plahovita toka

obale svoje porušiti čežnjom

zagraditi sebi svoja dva oka

mlečnom silom umnijeh puta

a sila života što se pravi ljuta

želi da bljesne zrakom moći

nezna oluja kuda će proći

niz kakve niti oštri bljesak

zgasne u kovitlac ada

a oblak se čudi i pita tada

zar moja sila niz to nesta

sve što dođe jedna kap proguta

ta gorda sila bezkrajna puta

ko pokida niti tvojih kočnica

pa sad letiš nizbrdicom uma

ja nijesam đavo a ni šuma

gdje luta srž nekog nadahnuća

razoriše moja plaha svanuća

313

čađu ovom vjetri prozboriše

ludoj glavi kamo i nekamo

prosuh ruho u nedogledi puste

zbrisah mislui nekih ludosti

planu sumnja plamom sile

sumnja jedna već za sumnju nije

dok se druga ne prikači sama

puče poprug vjeri u nevjeri

izumire pouzdanje naše

onda stanu da govore čaše

pa u red kao vojska stoje

da se ugasi požar koji

ali smaknuću naći uzroka

to je misao tamna i duboka

i sve što prođe za povratak nije

uvijek je druga misao kasnije

no kad jedna krene u stopama

za njom druga kaska i prati

i kad jednom legneš tamo

gdje ne voljah nekad stati

tad ne pitaj da li su moćne sile

koje su te lako osvoile

nije junak nikao radi junaka

to je srdžba ili pamet luda

ludoj glavi na pretek je snage

mladog konja pretovarit nećeš

a već starom ti ne meći nalče

gdje je misao spala da počine

dalje može teže putovati

trun zapirke novo je svanuće

mučan odjek za jedno buduće

314

blagim tokom prirodnijeh niti

sebi znanje treba utočiti

i ne rubit obale joj mračne

dok ih sama sebi ne načini

zlom se voljom novo ne počinje

od nevolje na zlu volju svatovi

jeste skupo ali je merak jači

merakom se vedri i oblači

merakom se bila podhranjuju

merakom se carstva rascaruju

ja za merak nekakvijeh sila

uzlijećem na krvava krila

ja za merak i merak u meni

dva smo jada i oba pošteni

to oružje ni budala neće

a meni se na ramena meće

a izdajstvo prirodnih sila

povuče do crte bijele

tu te sputa pa pohrli na te

tada ni merak ne pomišlja za te

zle sudbine u rađanje ovo

mi tih muka ni stasali nijesmo

toj osveti odavno smo krivi

a još sile za osvetu nema

prođe volja a ostade ništa

od sto luča jedan srof ognjišta

tu gdje bukta pepela je malo

tu gdje žari lako će da bukne

u pepelu malo žara vredi

nove munje novi plam zažežu

a ognjišta fatalna nadahnuća

315

tu se laki lako nažare

nažarenoga slaba iskra upali

to su sile nekakvijeh muka

da se rastru po ognjišta

da se zbrišu kao što je bilo

pokoljenja da se tome smiju

smrad ognjišta da ih opet budi

da budu junaci da budu ljudi

da se stope u jedno biće

iz pepela da plane razviće

i da ruže niknu iz suza

pa da neka blatnjava muza

spere čalmu u suzi ijeda

kako može takva da okom žeže

sramna sablja sramno reže

pa da se sklonim pod čije skute

i da umom stavim međice

rasturiti međaše razbiti svojake

pokušati se naći sam u svome ilu

sviti čitav život u jednu kilu

pa se teglit i brižno pazit

ništa više ništa bolje i dalje

o zlobo zlobom zlobila sebe

sama svoju propast dočekala

niti kuma bila niti kumče svila

gdje god znala ići ne znala stići

iz zla nicala u njemu se gubila

proklestvom te ljudi dočekali

ad vječnosti zubljom zažežala

bratska srdžba u kam uticala

kam da zbori rad bijesa svoga

316

bačenijem svodom ove zublje naše

svod se svodi i rasvodi

zublja dade dan da zamrači

prognanstvo je zov pasje mileti

zračak slabe ljudske amajlije

sjeme zlobe i koska klevete

da se sladi tuđijem suzama

i da budu oči bolje u fukare

od povijesti epohe u cvatu

za jedan bijedni prezir i naplatu

pljunut u lice časti miliona

za prljavi skut jednoga faraona

i da tako bijedno gura

silu vlasti na veliki ponos časti

pa da mi blatom oči čisti

i gori da kažu da smo isti

pi rđo od sile svoje

svoju raku štitom srama poklopio

sram da te je i sram svoju nositi

zloga roda klico izrođena

viđi fukare i njegove slave

uz orkestar gladnijeh kojota

žao mi te ružo odtrgnuta

kud ti majka slatki sok luči

šta će reći tvoja hajdučija

kada te izmiriše ovakva družina

zloga li inata u našeg gospodara

kako nas dade i kako nam pridade

niti mu možeš što reći niti uteći

a da čekaš zlo ti čekanje

nema spasa od pogana glasa

317

niti bure bez morskih talasa

nema stida bez očnoga vida

niti bruke bez zla jezika

od jezika gora je prilika

oj sudbino sudnja i nesudnja

otimanja su čovjeku uzaludnja

da preskočim godinu svjetlosti

o svemire budali oprosti

kakva ti se ovo šala zbila

ili je to eho tvoga bila

skupi svoje konce i okončaj u njima

ne reži na lavež ko pseto u noći

vuk je blizu i u zraku te njuši

staće ti srce u njegovoj guši

čuj inatu brate ispod žila

tvoje niti junačine viju

što su deblje to su junačnije

uz više suza slavlje je milije

dičnom dikom divljinu prizvati

mudrom dičnost bježnome sramota

da sramotu sramoti sramotom

niti da bijeli zube među ljude

niti zuba niti glasa pusta

da ne mogu biti mrtvija usta

mudar čovjek kamen stanac

niti podkopati niti odkopati grama

a kamo li žilu od korjena naći

ne blebeta a niti aveta

no se zvijezde u očima smetu

što god reče više se ne peče

nema zuba da njega pregrize

318

kleveta ga nagriz ne umije

nema čina za njegova rasčina

sva svitanja za vedra vremena

munje samo tmine noći žderu

tresak para preplašene duše

kovitlac se u kovitlo mota

i prašinom samo sebe poji

zov da zove u odziv da zbori

budala se svome ehu smije

oj silniče silom osiljeni

tvom bijesu zloba je amanet

jedna ploča nad cikom glave

početak je svih krajeva moćnih

sve je tu u taj bezdan ko tačka

jedan veliki početak i kraj

korak u korak stao bez koraka

kolijevka je sanduk bez kapaka

cio vijek kapaka ne vrijedi

no ga drugi kupe i oplaču

divlja li je sreća u čovjeka

ko to pamti naše nastajanje

svi smo jedno tiho nestajanje

prostačkog li izraza i poraza

mutne li suze iz blesave glave

tu plakanje na ruganje liči

niti ga korit niti odkanit tugu

ti si jedna za sva bića ista

blagi prelaz iz znanog u neznanom

kraj konca gdje se drugi kraj veže

ili početak gdje se materije glože

tvoju silu sila ne razlaže

319

jer iz tebe same proističe

u tebi roni i sa tobom utiče

zemljo čudo za iskonsko biće

lutalico glupa prašine svemira

repom čuda za sunce vezana

dosadnijem tonom smjena i promjena

što mi troma kometa nijesi

pa da gledam svetove sa leđa ti

plitke su čari mašte u čovjeka

za bezdani u koje se stvara

gdje sam to sašao sa puta

da li je vajde budali manuti

ko je to svjestan svojega bića

ko to sobom vlada u vremena

čiji to mozak cijedi hormone

kakva li sam ja to podvala prorode

ušta li sam ja to najsvjesniji

gdje sam to bačen i kuda se krećem

ko je to svjestan da na zemlji živi

i da se baš ta tamo suncem zove

ko je to bio kum popu iz svemira

i da je to gore gtore a ne dolje

i da smo mi dolje a ne gore

i da me ovo mrtvo ne vidi

i da je čovjek sam u palati govora

da je instikt niži od razuma

kad je jagnje tuđu majku podoilo

kad su vrste sebe same ukrstile

ili je pčela tuđem jatu doletjele

ko to zna da zna a ne zna da ne zna

niko nije svjestan tamo negdje

320

da sam rođen ovamo negdje

nema toga da me ubijedi

da sam seba sobom vidio

i to što jesam nijesam baš to

voljo moja nevoljom zavoljena

što si glavo sebe razvodnjela

ko to može svoj nestanakn opisati

što se u kam kamom zakamilo

razdiru te sile u te useljene

sobom pomršene nikad razmršene

i sve niti suludoga tkanja

na kraju su propast pokajanja

bez izvora i svoga uvira

poželio sa ništavilo moje

da razderem postojanje tvoje

da nemoć prođe svodom

u svemoćne čari etra

gdje je prva stopa naše biti

i kraj kojeg uma i razuma

da li vrijeme teče i postoji

da li se ono rađa i umire

od kud ono teče i javi

ko ga to mjeri granicama

zrno praha opštega neznanja

milijarde vremena da piše

da se smuca po besvijesti

toga jeka nikad odjeka

koja li smo mi to smjena

na ovaj ledeni brijeg svemira

kakav li se to ogled vrši

na čudnoj duši u trulom tijelu

321

gdje smo ko smo otkuda smo

šta smo zašto smo kuda ćemo

prašino ustalasana ehom

nekog nečim od nekuda

tužni smiješku bez odjeka

prazni eho zaboravnog zova

zemljo gorda izgubljena kapi

vječnih oluja rađanja

da li te boli ovo glupo gaženje

naša je nemoć tebe omeđila

putanjom te nekom uputila

u ovom ehu svih haosa

sebe silom i vremenom osilili

na tojim leđima sobom izgubljena

poredak svih mogućih početaka

ipak stoji kraj nekih tokova

sve ovjenčano vremenima

koja su iskre drugih vremena

strašni nedogledi od mene

gdje li sam ja u svemu tome

šta je moj vijek u ovome

a šta dan i ova misao

koju sam eto napisao

da moja tačka glas oglasi

da to budu neki talasi

u ovome velikome svemu

i tako strašnom neznanom ničemu

kad bi se tu lanac otkačio

i tok tokova svijeh stao

u kakav bi se haos haos urvao

i vrijeme u nevrijeme zbilo

322

ima li uma da izumi šta bi bilo

tu su naše sile rasiljene

mi smo samo eho nesvjesnoga zova

čudna karika odnekuda nekud

tvar stvarna koliko nestvarna

nesvjesnog početka biti i kraja

jedan sekund što čini vrijeme

sa njim ide bez njega bi stalo

bljesak koji pokoljenja zari

čudan splet svih spletova skupa

jedna strašna neispitana rupa

u kojoj se svi topimo nijemo

i nikada nam zraci mraka

te bezdani razvedriti neće

dali je noć san plama prirode

ili počinak nenadnome skoku

tihi smiraj lepršavih krila

bez trzaja voljno umiranje

sunca etra i očnoga vida

pohlepe života bez dnevnoga stida

izdisaji bilja za život budući

ili je noć možda slatka nemoć

svih trzaja čula i uzdisaja

noć je pola života planete

vječni mrak njenog medaljona

iskra života mnogih miliona

velika majka genija i umova

slijepa ulica životnih drumova

tajni prolaz zla i podlosti

nevidljivi most da se premosti

nešto crnje u ljudskoj duši

323

sestra pohlepe mržnje i osvete

pasje sjeme iz noći niče

kao pas s mosta u njoj nestane

oj galaksijo mlečnih puta

imate li mraka ispod skuta

imate li zore i svanuća

počinak etra i noćnog vjetra

nije li valjda ostala vasiona

glupi košmar zvjezdanih miliona

ili je ova noć proklestvo naše

majka čari iz snova mašte

tutanj lokala bez perona

svjetlosnih godina dalekih demona

ali samo jedna iskra zrake

zakopa i najgušće mrake

oj svanuće neboderni grome

daru darova najdraži ognju

pobjedniče bez oreola slave

nemaš hvale ljutnje i ponosa

životna veno gola i bosa

da li tvoji etri svanuća nose

u daleke svjetlosne kosmose

ili si samo život eve i adama

ili si samo iskra neznana i sama

a mi smrtnici uvijek uprti

u neki daleki trag utrti

sve se tvojim žarom poti

tvoj ga oganj rađa i kosi

koliko si malen svodu dični

a mi težimo da smo tebi slični

svi mikroni veze i cjeline

324

daleki su ko tvoje daljine

dana svoga svitanje nose

žive plode i prkose

pa u smiraj vječni tiho odu

smrtno utrti za vječnosti sve

prozivkom vječnosti za zaborav

opšta konstanta kosmosa

u kojoj se rađaju i mru opažaji

a sve je ostalo bezkonačni tok

koji nema fatalni skok

to je iskra sa bezbroj zareza

sve su vage u njoj uvagane

sa jednim tegom od poštenja

da sa prstom sram ne slijeva

da se bruka ne bruka brukom

da me takvom ne zagrle rukom

stida da se nikad ne otresem

pokajanje plača da ne prima

ko to gnjili duše pradjedova

na izvoru istočnoga bljeska

koji munjom sve pod sobom žeže

proklet da sam te ti ime uze

i sputah u obličje ljudske suze

da takvo ništa ogleduje dušu

s tobom u tebi preko tebe dalje

oj blijesku neba srama ti ne treba

željom želim da dušom dahnem

proklet ću te više glave da staneš

sto puta sam umiranju slađi

no životu sa jekom bez odjeka

ej kukavče gordi i umorni

325

tebe želja samo stihom veže

da blebećeš kao prazni vitao

glavo luda kroz tebe sam skitao

tumarao da bi se natumarao

kuda da te ostavim tako praznu

da mi te neko sazvježđe lupi

tvoga mi je tumbanja sasvim dosta

proklet ću te izrode roda

mučenje mi je tvoja sloboda

šta je čovjek bez kaplje vlasti

niti nad sobom niti na bilo koga

pusti lahor uz orkanski vihor

svaki metež za njega je pretež

i ako ga neki val zakači

čini mu se od njega niko jači

oslonac mu je i čizma na glavu

jer za sreću on i ne zna pravu

svaka sila za njega je mala

uvijek strepi od sile veće

ako tornjak neki jači lane

čitav dan će uz njega da kviči

junačina pusta šaka jada

niti ga se sjete niti mu prijete

on je tu bez njega se može

jedino ga smrt trgne na vidjelo

bješe on takav i takav

fraze i hvale za prisutne budale

istakoše i sahraniše njegovo poštenje

toga dana sva je vlast njegova

pa se maši na rame narodu

i stade gordo na čelo kolone

326

a narod sa njim pod noge

čudi se on kako se prešao

vječnosti bolne prašina srama

uzgredni prolaz besvjesnog minuta

sila jednog treptaja eha

čari jedne nadmoćne biti

odnekud nekud niotkud nikud

otimanja nadimanja smaknuća

za vremena prošla i buduća

šta je to toliko u sveri uma

te juri kočijama mašte

te tone duboko u žile ponosa

tumara u sebe sobom sebe svijetli

da iskrice svoje veže u nemoguće

ko mi dade taj atom kosmosa

u ovu koščurinu sijedih kosa

nepoznato prosto na dohvat sebe

nekud teži sebe razlijeva

svojih plićaka obale ne dokuči

željno uvijek pića žedno umire

u svojim talasima bez odtoka

pritok svijetli u sunovrat tame

da razbistri išta u to malo ništa

ni sebe još preplivao nije

nema moći da dostigne moći

nepoznato bijelo i nijemo

mrtvo bez mene samnom ludo

tijelom upravlja sa dušom raspravlja

etrom nejako sobom prejako

da sluša odziv dalekih vasiona

pa svoj kosmos da sredi i naredi

327

poslušnost mraka u svojoj ćudi

da osjeća nepoznato i neznano

da sam sebe na prosto rastavi

da se spasi i u čauru ostane

sam si svjestan sebe i nesvjesnoga

atoma što mjeri atome neznanja

ogromna neznanja mlečnog puta

bljesak na te neke praklice

ti si zublja koja ne poznaje sjaj

niti odsjaj svoga sjaja

neznaš ruku svoga sočinitelja

niti moć svojih podčinitelja

sve su niti u te unićene

ništavnog atoma i moćnoga etra

od raspeća do slatkog nadahnuća

tvoje klice ne znaju sijače

tvoje latice preziru kosače

ti si tron trenutnoga carstva

blagi rasvit zvjezdanoga puta

nešto što je ništa u svemu

buntovnik na tron i smrtnik u njemu

svemirska zraka krvlju okupana

blatnjavo tijesto bez krvi vrele

vaše veze uraganom dišu

sile što vi međe utriješe

tijelo nazva dušom postojanja

blagos tvoja smrad duševna

uragani tvoji carstva rasturaju

tvoja čežnja gora je od sužnja

pohlepa je gora od zaraze

tvome prkosu ne treba hvale

328

osvetom si gori od nebesa

tvoja munja za udarom plamti

ko te nema sebe ne sažima

u nekoga si napor da te nosi

kako bih te rado preskočio

da mi nijesi za vrat zaskočio

gnjido jedna ti mi život značiš

ako satrem tebe satro sam sebe

bez tebe sam niko u tebi sam niko

da se nosim s tobom moja naviko

praskozorje tvoje mučnina je bolna

tvoj je rasvit vjetar za vihor

zenit sunca korijenju je metež

tihi sumrak blaženstvo duše

umiranje tvoje niko nezapamti

ti si tvorac mojega života

moji se osjeti u tebi zare

ti si krilo u jednome mahu

nepresušni izvor svih pića

i opet kraj u svome krahu

ti si samo zarez nekakve daljine

za sebe si bura bez daška vjetra

ali ko te drugi zašta pita

to ti je svirada za skute svita

nemogu te proći za života

gdje god stanem tebe ima dalje

nijesam te svjesno ni načeo

teći ćeš dalje nesvjesno odlazim

slučaj me bacio na tvoj tron

da ti budem sluga i poltron

kami crni da sam birati mogao

329

davno bih utekao od ovoga

pa bih sašao iz carstva uma

i pasao travu slatko bez razuma

bio bih svjestan postojanja

bez srdžbe srama i kajanja

i život trošio šta bih drugo modao

po instiktu ako bih mi on pomogao

bježao od jačih klao male

zakon prirode za zvjeri i budale

bio bih srećan bez razuma

u beskonačno carstvo uma

instikt vođo razum ti je sjena

klica ti je etrom zalivena

ti si tamo gdje razum zamire

ti me plijeniš a sila me razdire

tvojom rukom začeti su životi

svemoguće rasparaš umlje

sva su znanja u tvom krilu nikla

ti si majka svih postojanja

slijepi vođo biti i nebiti

svih atoma do zvjezdanih prašina

začetniče svih pravdi i zala

moćna ruko beskrajna svoda

da te nema instikte rodio se nebi

proklet bio šta si uradio

u tebi je rez mača odnekuda

svima u svemu van beskraja i u njemu

otkuda si šta si kuda si ušta si

trzaj vapaja do smiraja

tvojih niti daleke su prelje

slučajno se tebe dotako

330

ruko instikta svemoćna i laka

toliko su nam spoznaje male

raziđimo se kao dve budale

ti u tvom carstvu ja u mom krilu

sa rebrima na kam glavom u ilu

svako svoje neka nosi djelo

prašinom putu neka se trag zastre

dok se ne sluti uvijek muti

da ostanu svodovi ne dirnuti

zakopčaj se majko našeg ushićenja

i prije i poslije slučajnog rađanja

prođi rukom po kosi sinu

dok čeprka na putu u prašinu

mnogo si mi ostarala drugo

no su tvoje nevidljive bore

golom oku smrtnoga ti sina

razdrlo te vrijeme vasione

raščešljalo kose i obraze

pohabalo skute i utrobu

da te vidi onaj što te rodi

nikad više pravio te nebi

njegova si bruka ponajveća

i mi s tobom u zlo pretvoreni

no živimo kao bagljivo kljuse

niti da lipše niti ko da se ogriješi

blago onom koga ti nerodi

bar te okom vidjet ne mogaše

blago onom koga ti prognjili

bar te više pljuvat ne mogaše

sram da me je na sramotu leći

kuda god da se vinem na te sinem

331

džabe nam prazno otimanje

ko te kopa svoje srce dube

ko te pljuje svoju dušu kvasi

kuda se stobom prognasmo bijedna

i ostasmo skupa jedno i nijedno

bolje bijaše da nas munja sprži

da taj bijes ti iskali kotlom

no što kap po kap sipaš na tjeme

o teške li sudbe još teža bremena

mrtvo slovo papirom hoda

čudne misli budali naviru

jedva čeka da se list života sklopi

i slomi flaša iz koje se život popi

oganj jesi i sa njom zbori silo

pa kome mrzno ili kome milo

otruj dušu snagu napoji jedom

da se dve aveti uznesu krikom

pokriveni mržnjom povijeni bijedom

ostali dužni nijesmo nikad nikom

mi smo kopija glasom i likom

izgnana buntovnika sa vrata nebesa

njegova zlobna duša u trula tjelesa

koja nas rodi i od smrti uteče

bez tvoga daha mrtve su vasione

ptica selica sa koljena na koljeno

dah prašine neznanih daljina

bez prestola silnoga vladara

dokle će munje repatice da hitaju

njenoj volji da unitim konce

da mlatim glavom u prazne košmare

da jurim za kraj prije kraja

332

tražeći pitanje prije svih pitanja

nešto što ne smije i nema za to

jer i poslije njega ima zašto

daljino gdje si i do kojeg kraja

tu negdje je prolaz svih vapaja

a iza toga opet vrata teška

bez ključa od burna plamena

ova ushićenja rodu su tmurna

i njima nikad kraja neće biti

kraj je samo život izmislio

vrijeme nikad nije bilo na početak

niti će ikad stići do kraja

život će samo za njim ići

uvijek je bilo iza tamo tamo

daleko neko približenje jasno

a mi smo davno stigli kasno

i tako kratko negdje stali

nepoznato za nas neznano

puno i prepuno a potpuno prazno

korak do koraka od mraka do mraka

ni treptaj za vrijeme na trun zraka

beskonačno malo u beskonačno veliko

beskonačno veliko u beskonačno malo

gorda sila gmiže bez krila

misli da leti a za skut se majci drži

kako samo vrijeme ispira

kao morski talasi obalsko stenje

maglušina tanka vjetrom gnana

nemoć nijema prazninom protkana

o vapaji moji teški i viteški

što vas više ima milije vas nosim

333

što vas više grlim sve mi više jada

da li može čovjek da se vas otrese

da vi negdje mjesto za počinak nađe

da mi nijeste na sreću u duši

ali šta će čovjeka da poslije guši

ej moj brate davne babe iz svemira

da li i ti imaš leđa za bremena

ili je ovdje proklestvo davnih vremena

još u toku u odjeku zova urličnoga

pa se trese u zaborav ovo zrno pijeska

šibano svojim disanjem spirano u znoju

da li sam ja slučajno imao majku

ili je to teklo nekim redom etra

pa se vrijeme šapom osloni na leđa

možda sam silom morao biti

i nije bilo petlje da me mrtvog rodi

na koga bi se muka oslonila

rađanje mi je strašno vječna silo

to su bolni nesvjesni trenuci

mučno nadimanje da se ovdje dođe

još gori vapaj kada se prođe

o čudno ga li proklestva za zlo naše

kad bi bio svjestan duh naše tranje

kakav je to bolni krik tijela

na vrhuncu svoga nadimanja

nikad ne bi svoje sjeme posadio

da se taj krah pretvori u biće

sve su klice metež zrna prašine

pa i kosmos dah sile i tvari

borba sila što se tokom vežu

sva su rađanja lagana i tajna

334

od zraka etra do njegovih njedara

kad god kreneš vrijeme promijeni

nikad svoju luču sobom ne ugasi

možda neko za tobom pođe

da ne bude vječno tumaranje

a na dan počinka i vječnoga seljenja

najveća fukara postade poštena

mutna vremena za nekakve glave

svi pametni u carstvu avetanja

od pameti ni budale nema

da otvori vrata u buduće

da ne zamre zračak u kretanje

i ostane na kub avetanje

gdje se rađaju prepeke od budala

jer nema talasa goleme pučine

da zapljusne grebeni hrida

i opet se svome nebu vrate

ili na njoj beskrajno iskida

u mrtvo more od imena gore

po jedno zrno i svaki dan toliko

za djelo malo za život veliko

bolje bi bilo uvijek činjeti

nego gubiti a jednom začinjeti

mala li je muka koja se nametne

pa se sa njom boriš u okov ju metneš

kolika je muka koju sam stvoriš

pa te sram a okovati je ne znaš

a o vratu visi viša bruka no muka

bruke se stidiš na muku se učiš

vrijeme je vaga svakoga htjenja

nepogrešan teg rđe i poštenja

335

sudionik za devet koljena

tu svaki paas ima svoj glas

nakaze su zasluge predaka

pa u život smoči ili toči

koliko sam se radovao poklonu

i on može gorko da dosadi

kada ti pogled vječno ometa

ne nosi mi kesu od nadanja

i meni su slabašna ramena

za tvoja sve teža bremena

sok ne gura korijen nego vuče list

korijen je porađanje samo klice

šapa prirode vječiti krvnik vjetru

i njega teško da iskorijeniš

svaki izdanak ima svoju korijen

vita jela za gizdava jelena

pa i grm u kome leži zec

riječ je bez djela blebetanje

jaka misao nije tumaranje

svaki listak je moćno rađanje

ništa gore no biti bez korijena

burom vremena istjeran na pučinu

a ne znati sa koje je gore list

to je prazno tumaranje u odjeku

da drugome daš klicu postojanja

da druge posadiš u svoju dušu

prostu i trulu do samog korijena

što se više po grobu motam

uspomene me za njega više vežu

pa mi se više puta čudo desi

da mi se riječ na usta objesi

336

a mozak se nagna u lutanje

dok se ruke dignu u čupanje

svaki korijen neće prolistati

ali lista nema bez korijena

njegova nit do žile doseže

možda su baš moji faraoni bili

ili su korijeni iz sazvježđa medvjeda

ko zna odakle je neki moj djeda

ej glibuljo kobilo stara

svi su ti vjekovi obična bijeda

u tvoja njedra ništa nema novo

vječito kruženje života i smrti

guraju se za jednu stolicu

i ne može se taj red zaobići

kako me zapade kod tolike vasione

da sam od blata i u njemu skapam

pa tu blatim zagrobni život

od blata si blato si i bićeš blato

oj da mi te povući daljino

da prošetam iza tvoje međe

sve ste vi daljinama omeđene

haosnom prašinom zvijezda okićene

naše cvijeće niko ubrati neće

čuj moje bolno poimanje

ti si prazni eho jednog međuriječja

jedan korak ja za tobom kasnim

dovoljno je da si uvijek prvi

snage su male za taj odjek

bijeg se sakrio od moga htjenja

samo je smrt bliža od poštenja

sve je ostalo daleko za život jedan

337

treba uzjahati ovu puštenu kuradu

da vuci osjete znojavo meso

uvijek valja dati pravac vjetru

smjerovi su važne linije putanja

išao je pogrešno ne mari

ponovo se stari prešao u računu

mjesto pjesme podigao bunu

šta su usta mravlj za lavlja

ali zube obje sile drže

i svako za svoj ambar odgovara

svojom silom mjesto obelježi

sila silu silom ždere

pred oltarom vremena tonu

zaborav je najači sudija

život je trzaj između dvije smrti

i niko nikad van vremena nije

vrijeme donijelo vrijeme ponijelo

koliko je glava prije bilo

koja kolijevka zemlja i njeno rađanje

otkrio majmun glupo nagađanje

čovjek je slučaj obelježen imenom

nije morao biti a desio se

i koliko ih još čeka da se rode

je li karma svima propisana

ima li tamo nekakvoga nadanja

možda je i u te nepoznate vrste

prokleti slučaj upetljao prste

ili je to sudbina iz inata

možda je uvijek moglo drugačije

a i tako treba da je isto

naš je mozak obad ilindana

338

nema svoje niti u razboju

cvjetni ćilim potkan bez osnove

nikad dvije ruže u jedno tkanje

dovijek rasvit bez svitanja

nit pauka zvjezdane tiši

motavilo eha bajate glibine

teška li je ruka našega slučaja

da hoće bar svoj dlan podići

i zgnječi gordost bijednoga neutrona

zbog daljine tvoje nečujan je eho

preći se mora do razuma

baruštinom inata od života

u ropcu obmane srama i meteža

ti si tiho kotrljanje po svemiru

tačka do tačke do besvijesti

i nema mjesta za počinak buri

sve je u toku i ništa nije tako

i sve su smrti daleko pomjerene

a kamoli život truna gorućega

koliko sam puta klizio bez teže

među molekule strašnoga etra

ne bi li našao čari njegovog poretka

i uvijek bio nijem i bez posletka

stajao pred vrata zaključana umom

pusta želja a snage ni lelej

a mozak se zaglavio negdje u sveru

nemože se dalje a nazad bruka

na omču visiš ne može da se kuka

naša je nemoć stvorila boga

to je sve ono iza vrata uma

što je slabost veća vrata su bliža

339

ali nema zraka da prodre u vječnost

od toga bola u grobu je lijek

a našem tumaranju ime je vijek

moć i nemoć je u treptaju oka

većem gledanju dalje su daljine

većem krugu znanja veće je neznanje

niko znanje dosad ne urami

niti je i ko prekrio neznanje

šta je vijek do tačka vremena

šibana orkanima ludoga toka

i ta se sila zarekla nečemu

da otkrije čuda da uđe u biti

da uzme od đeda i da unuku

to zrno prašine da nešto zažari

i to jeste iskra za buktinju ništa

i da je buktinja vječnom mraku tren

zalutao sam negdje u izazove

vraćanje je uvijek glupo slatko

u otkriću biti čežnjivo je budali

umorila si me glavo lupetanjem

teže breme od tebe prtio nijesam

zalutali smo daleko u vječna bezpuća

bez ikakvog cilja vodiš me bosa

s vječitog izvora da okusimo kapi

sa gorčinom naše nijeme veze

što sam god više slova čitao

sve sam više u tamne muke skitao

da mi je bar da jedno okce nađem

da izdahnem udahnem ili da izađem

o zvono moje okačeno o vjetru

ti da otkriješ čari beskonačnom etru

340

i da budeš ti nečiji eho

tupo klepetalo bez ikakvih nota

što treperi pod svodom velja neznanja

kao vazduh nad burom plamena jezika

da mi se u svoj mali prst uvući

da ugrabim bar nešto od smrti vječne

koja se bliži kao jahač iz tačke

lika nema a neznaš da li gmiže

ali je slutnja na strah sve bliže

a inat ti ne da da se daš u bjekstvo

za goli život inat mi posta jemstvo

oblačne li svere za moje dvorište

gajim ruže u njedrima na bunjište

ko to tvrdi da one mirišu

kada to moja njedra trula izdišu

zar su ta njedra stvorena za raj

kada se u njima pakao rodio

to je nekog zova eho razlomio

bljutava glavo odo vječnoga bdenja

zalutala iskro kosmičke prašine

ti nemoćna vezo svemoćnih niti

uvijek imaš svoga staratelja

sve su tvoje moći ogledi vasione

zbir znanja vjekova za žaljenje

dok duša napusti tijelo za truljenje

i njenom selidbom veže se karika

od bljutave glave do kosmičkog lika

samo su četiri vrsne majmunice

oplođene nekad nekim iz svemira

kakva evolucija kada nema karika

mene moj predak odavno muči

341

kako majmun od njega ništa ne nauči

sve su ostalo mutacije i kombinacije

razum nema nikakve notacije

jadnu li si grešku ovdje napravio

ti što svrati sa plamenim oreolom

čitav si život majmunski batalio

sa nekakvim čovjekom tvojim idolom

kakva ironija adama i eve

svo je voće kod nas ukleto

nekome se prohtje da zapjeva

i sve se svede na kukanje prokleto

za sve čežnje i njene slasti

korjeni su u utrobi halapljiva trupa

nigdje nema klice veće od morala

parafraza naša očajna i glupa

ko god stavi život ispred toga cilja

u trule se zakona ljudskoga roda splete

tako bih želio da odrastem zbilja

da se ne držim za skute kao dijete

što ne svrati negdje gdje su druge čari

no baš ovdje u ovaj majmunski rod

e moj djeda stari i prastari

pljuni ti na ovaj tvoj ovakav porod

što razminu kosmos i tvoje planete

no si blesavo i naivno kao dijeta

svoju misiju u ovaj glibež završio

i ko te to danas slavi i silom naziva

fukarske li slave iz straha kletoga

skini mi se s vrata neću da te molim

slučajni sam prolaznik ovoga svijeta

neću stege okove i bogove

342

šta će mi ideali sveci i mjeseci

najveće zlo što je čovjek rodio

kakve vjere ropstva i carstva

nema vjere koja glupost pere

niti boga koji bi smrtniku pomogao

zašto se nerodi u carstvo predaka

gdje vlada zakon prirodnijeh čuda

gdje vuk vuka i mrtvoga kolje

a čovjek zbod vjere ideje i inata

kolje i svoga rođenoga brata

kakve su ovo muke useljene

u kosturnicu ovu te mržnju sije

da li su one zlobom podijeljene

ili je to eho naše ironije

zvijer mora stići do cilja svoga

nezna za bol krv i vapaje žrtve

da zasiti svoja gladna usta

velje muke tuđa usta zasititi

oči niko zasitio nije

dok mu ruka kapke ne zatvori

kome se zakleti da ću ovo svesti

prije kraja vječnoga seljenja

i sve misli oku vječnome dovesti

da više nema iskre i vrenja

gdje naći izvor sa kojega nije pito

a da nije divljač od like pobjegla

i reći misao koju niko rekao nije

budale su uvijek dušom uprošćene

lako im se u slast ismijati

blago njemu vječno za njegov vid

sve su zore njemu ispavane

343

dosta si me čekao moj idijote

da nastavim djelo započeto

teško će znati prebijeno pseto

koju ranu prvu lizom da liječi

teška li duga od zla druga

divna li svitanja bez tuđih pitanja

ništa ljepše od svoje ponjave

kratka jeste ali se pod njom zgrči

niti šta viri niti te ko tairi

nema krčkanja od tuđeg prčkanja

neka na moju vatru prazan zagori

no za tuđi začin selo da zbori

teško li je kada vrijeme pamet preteče

nema goreg bremena od vremena

razborita starost slatka spokoja

biser godina a glava svoja

niti tijelu smeta niti sobom aveta

divne li slasti dedi uz unuka

kad jedan drugog jezikom ne brukaju

strašna želja da se čovjek podvuče

brzoga li kraja tek usnula života

sagnuta glava sa ručicom u ruci

a koraci na nejake noge

jedan se oduži a drugi produži

jedan u vječnost a drugi iz vječnosti

ko je preskočio te korake

želja pusta na drhtava usta

prva i poslednja u njima se rodi

najveće blago vječita prokletnica

sa najdužom rukom svih vremena

prijatelj bez mita i bremena

344

klepao sam te ljuti čeliku

da kosiš travu veliku

za tobom nigdje otkos ne ostaje

džabe čelik s nakovanja laje

kud god hodaš ne briši tragove

istu crtu više ne nacrta

mazanje je dobro oku za viđenje

nije to ono niti je to ovo

teška vremena sile rađaju

da bi njime sebe opravdale

kud me đavo veza za slova

te mi sijede glavu okitiše

kakav inat muke i nevolje

da ovaj život naprave bolje

ugazila starost nogom u mravinjak

divne slasti kada ti krila porastu

ujede li me to ti moje pseto

došao vakat da te poimenim

ništa gore od imena nema

za njime se istorije nižu

na njega se osvetnici dižu

za njime se mnoge mase klate

i mnoga imena zbog imena plate

imenom sam sebe posjekao

da ga nije imena bih poimenio

pa sada plaćaj grešku svoga oca

džabe si se sunce ozračilo

kada ti je ime mjesto omeđilo

nijesu tvoji zraci silu osilili

no te tuđa koža takvog imenila

a kuda bi stigao da je ime jače

345

blago onim što ga ne nosiše

da su te da je plakanja više

okovi okuju krila da ne lete

da gležnjeva nije okovi bi spadali

zlatna burma dušu slobode sputa

bez koraka ne čuju se topoti

davno li je čovjek sebe usmrtio

i pod oči obraz svoj stavio

parče tijela vasioni podario

izmislio njme junake i hulje

da bi priče prepredale bake

oslobodio um bez dvouma

iskonske li ćefi konju u ergeli

ognju sveti što rasturaš tamu

svitanje vidu tijelu i duši

koliko sam puta sebe uhvatio

naglas da čitam svoje umovanje

tuđe tuge da mi tijelo žderu

na tuđu sreću da mi se zapjeva

instikti su čula utekla razumu

njih je čovjek sobom obrodio

nikada nijesam trebao zaplakati

možda me dojit nebi ni učili

niti bih znao majci dojku nagrizati

život je ovaj čudna prevara

a ljubav je instikt produžetka vrste

kada razum napusta stege tijela

ili se život gubi ili se novi rađa

za oba se bola grči tijelo

bolnoga li spoja blata i života

u sve pore vasionskog etra

346

čudni odjek sile umiruće

koja sebi neznade obale

ni kod mrava ni kod lava

dok su ove beznačajne pore

u tu mrežu eha vasione

gdje se sama sobom umrežila

zar su iskre počele početak

a početak bliži od nastanka

nastanak je otac nestanku

naše su moći atomi vremena

naše breme sprdnja za bremena

naša kazna nije za gledanje

ko je čovjek u ovo vječno stradanje

oj umovi što budiste noći

vaš je mozak luča svitanja

kao što je zov besmrtnosti

gdje su sve mjere izgubile cijenu

tu golemo nikad neće biti

tu se malo ne može mjeriti

a čovjek je tu grob neumrli

kao zrno prašine te se vrti

rasuta dubinom vječnoga neznanja

zrno prašine što svoj haos hrani

svim čarima svoje vječne biti

dok mu kose ne zamagle oči

nema svitanja za ćorava oka

a kada srce pretekne glavu

slavu džabe trome noge nose

eto služi da se češljom mane

ako nije i sebe nadvisila

svoje ime slučaj sobom nosi

347

i svoju stranicu života ima

obraz nije oči zatvorio

no je druuga jadna prolajala

težak mi je biser oko vrata

a još školjka potonula nije

talasi se bure o nju razlamaju

te se sama u pjenu zavija

oj pučino silo bez međaša

obale su tebi vječna snoviđenja

na tebi se pjeni i raspjeni

na tvom gazu bistri su tokovi

prezrenju je tvome obala daleka

samo sreća ili nesreća piše

kao pjena na ključalom loncu

talog nikad proključao nije

on je uvijek lonac zagorio

mutne vode i dobre ribe dave

za lošake malo je plićaka

bura u kraj ništa ne ostavlja

bljesak munje za groma crta metu

zivot joj je eho svemirskoga zova

koje oči neba kišom oplakuju

dok zora dana ne ugleda

pjevanje je obična čamotinja

noćno tumaranje za bolno svitanje

noćno bdjenje duševno ushićenje

a kada zrak svanuće umije

noćna plakanja postaju nadanja

dva se koraka u raskorak guše

proći mimo staze a stići prije

teških snova za jedno spavanje

348

a svanuće za čekano nadahnuće

da bi želje mrava usnio gordoga

no silu njegove strasti viteške

ni orlovi vrhova ne dožive

a pred jačim već su oba isti

svi smo mi nečija nejač

pred budnijem okom vječnosti

zrno prašine u metežu vjetra

žedna trulež ličnoga kosmosa

jedino nas sukob u životu drži

to je mjera vječne suprotnosti

koja našu dušu sama iseljava

gorega ropstva stvarano nije

zle li greške pokojnoga inata

atomi lebdeći opet se sjatiše

da od ništa oplode pakao

svaka voda pamti svoju mutinu

sve su one kroz blato sušene

kao poklon mutne atmosfere

i njenoga munjskoga krštenja

ali ipak svakome za pojenje služi

ove nejači ovdje zatečene

da li muzikom ili urlikom svojim

tu je mjesto njenog postojanja

čudno zrno sa svojom klicom

žubor vremena zubom zazubljena

gdje sila silom nasilnoga sili

mučnina je dom žuči raspanule

a tuga mu dom posrnule sreće

pregršt dana ne mijenja stanje

niti sunce sužnju skida lance

349

teške memle duši u tamnici mesa

mrcinom se kurjak ne napoji krvi

niti mu soko može pod očnjake pasti

ko je vičan letu u letu i strada

pusta nada osta oku punom suza

krik je slobode od nade jači

oj beskraju čežnje ropske

da li ima moć kakvu daljinu

ili sila vagu za mjerenje

sama se sobom neda izmjeriti

njene su obale i sreća i tuga

dio je čežnje njena pohlepa

nju je etar iz želje svoje dao

to je mučni odjek njene ćudi

čovjek je sklop dva haosa

jedan drugog ždere i stvara

besćudna ćud mrcvarenja

zloba jedna kožom uvijena

korak jedan nijeme vječnosti

dušom našom mi nju dijelimo

samo ljubav rasteže joj međe

puste laži u očnome vidu

svetovi su eho tajnoga svitanja

nastajanja i nestajanja bez pitanja

što me nače moja prokletinjo

ilovačo za sve boljke svetinjo

mučenjem me svojim nadahnjuješ

toga da nema nebi bilo draži

otkud iskra pobjede u nama

tu enigmu naši geni kriju

geni su ljudski roditelji

350

džabe njeni mučni vapaji

kada ga nije imao ko roditi

a sada se dao u ćosanja

kao crv u slatku jabuku

naše tvari daleki su konci

čudnom silom ovdje su spleteni

svaki trzaj ogledalo etra

svaka muka data za ćutanje

radi neke ironije naše

izgubljeno sjeme neke daljine

a diči se klicom i genima

i ponosom glupoga nastanka

kako mi se duša zamaglila

više misli ne nalaze puta

zloba ljedska u silu je nikla

ljuta sablja vitla se u zraku

nema druge u krst da se spletu

eh da sam žica tanke violine

pa da strune nježno po njoj klize

no sam doboš na koljeno tuđe

najviše čovjek u životu stari

onog časa kad izgubi riječ

kada bude glava višak tijelu

sve su misli tada iste veličine

smrt i život su u istome džepu

i sve mu isto šta će da izvuče ruka

još čudniji nijesam osjetio prasak

kakav lomot sobom sačinjava

tutanj prazni ne donosi kišu

on je prkos sunčevome zraku

eho zovu majka je prepreka

351

atom je tamnica iskre iz svemira

za genija nema budućih vremena

on je poslat da ih razmeđava

tu se sfera svojoj moći smije

nije hrana za izmet stvorena

već da drži u životu glavu

niti su munje iste u svemirui

kiša služi da jaru rastuži

prasak zvjezdane prašine

u grobnicu je daljine i vremena

nedostupna neutronu svome

koji gmiže na puteljak tuđi

ima li igdje majke za vrijeme

ili smo svi njegove sluge

dva se kraja još niko ne sjeća

nema toga da ih prepričava

ta je tajna sebi nepoznata

u njega je etar najmanji sluga

gdje ja sebe u to da postavim

šta su munje a šta ideali

za utrobu vječnog zaborava

prazno bure svoju kap zadrži

dok je samo sobom ne popije

ili je ponesu zrake ispiruše

tek bez želje uz inate naše

nije svaki zov za ehove

niti je svaka suza od plakanja

nije svaka muka za trpljenje

niti je vrijeme dato za čekanje

šta sam gdje sam a gdje nijesam

moram što moram da moram

352

voljen sam voljom bez voljenja

da bih volio život bez njega

ispušten sam davno rukom bezručno

pa umirem dugijem čekanjem

karme moje etri su kolijevka

ej čudne kosti u kožu ušite

ko je pradjed vaših pradjedova

da te nijesu još tako krstili

šta bi naše ovolike psovke

teške li borbe po tavanu pustom

još harizmu svoju žedno rešava

ali umišlja daleke atome biti

moga trena ne ostade crta

do oslonac dva kraja vremena

i po koja tačka za tačkanje

nijesam sebe mogao zaobići

no me opet evo tebi na amanet

zar me nema u tefteru tvari

zar je ime graška izgubljena

koliko sam puta otvarao knjige

nebi li našao neki red tajne

čudio se majci i shvatio sebe

za iskonski nagon nekog amaneta

na drugi je kalup ona bila tkana

i sve smrtno bijaše u njoj vezano

dok pije zrake tajnoga vjetra

kap jedna jednoga je života

već je druga za drugu sferu

zadnju ništa preskočit ne može

ona nikom nije odpisana

nemam moći na srce da sviram

353

ruka mi je uzamljenje etra

mnogo li zvuka ova harfa ima

teško li je jadno grlo urediti

mnoge li si sobom pokopao soliste

nisko li je ovo horsko nadimanje

neka trunem na putu očnoga vida

neka vjetar njiše grane u ušima

i žubori riječ uz potok gutanja

neka moja trulež bude cijela

ona se ne mjeri niti se dijeli

iselih sobu da me tuga ubije

tvoj eho nije više od moga zova

amanet moje karme stoji u svitanje

vječnog doma temelj koraci su tvoji

nije li ovo eho šapata kosmosa

ja prenoćih na tebe glibuljo stara

naplati konak a dušu dalje pusti

skupo smo platili njeno konačenje

sve su bitke tvoje i ovoga puta

kakav zov zvona i molitve

pukao je etar umukao eho

u prazno je uvijek prazno biti

u njemu dušo praznuj i ti

354

TU

355

E baš tu treba biti tu je to naše vječito tu

da tu nije to nebi bilo tu

svu vječnost živimo za to tu

tu mi je srce stalo za to

tu sam zapeo bez skoka

sputalo me vrijeme i besjeda

ošinula me nemoć moje moći

zastao na tren da budem ukopan

provukao se podrumom života

a dičim se nekim ponosom

ko je tu bruku darovao nama

a svoje sa kože mi stidimo

ali je to tu bilo mučno

rodio sam se osjetio nijesam

ali sam tada počeo da plačem

cijeli mi život prođe u tiešenje

tješenje je od mene dalo ležu

da bih opet druge sobom izlagao

tu na vrata gdje se zadnje čeka

svako strepi od tuđega reda

i svaki dan je jači od vijeka

tu se starac sjeti majčina mlijeka

juče to bješe kada je plakao

a već ga je život danas spotakao

plamen čezne u svom pepeljaku

slabi dašak njemu su orkani

muči se mukom da bajagi cvili

da je redak kako da svoj prorijedi

redak koji poslednjega nema

duga dana kada se muke dignu

356

strašne molbe za svoju dušu njemu

a ona lati zemni glibež u ruke

tijelo trune a jezik poaveta

pomute se luče sakatoga života

sve su tvari njegovi dželati

zuba nema pa jezikom grize

tu je to gdje su dugmad popadala

leprša se gatnjik kao zastava

bruka nam je svaka pokopana

iza toga više nema neko tu

naše vene nemaju turiste

tromi starci njima koračaju

ne treba mu nikakva krsta

knjiga mu je davno zatvorena

i sjećanje sa mnogo zareza

doskočeno nije nikad preskočeno

mnogo li sile za preskok treba

mišca sluša volju gospodara

ali baš tu oboje utrnu

džabe su volje ne može se bolje

toga carstva daleki su zraci

vječne tkalje lepršaju niti

jednom moraš tu kapu nositi

sa toga praga ona otvara vrata

kako za pastira tako i za dželata

ovome koraku tu je taj krok

ovome sabirku loši su sabirci

i sve se svodi na prosto ništa

veliki skup prostih nula

najbolje sebe pohvaliti mogu

i najgore obraz svoj ukaljati

357

lomača se radi sebe ne pali

niti je tuga uzor njenog bola

nije duša sebe sobom napatila

već manitost pomamna tijela

no baš tu niko se ne kaje

dogrdile muke isusovog raspeća

dobro i zlo u sukob manitosti

čudna kazna za još gora mjesto

je li ovo greška ili je namjera

da se vječno na nišanu drže

da se s plačom sretu i raziđu

i od do da se nezaobiđu

a kada dođu tu na to mjesto

bezbolno napuštaju ovaj presto

misli odlete a tijelo prognjili

kukanje prokuka i sebe zakuka

prolaz tanak a vrijeme brojno

sebi našli muku u nekakvome toku

godina vjekova i čudnih era

omeđena bljeskom vremena

a sama beskonačna u svemu

zakleta sili svojeg postojanja

vječno tajna vječnoj prašini

koja sobom haos stvara

zakleto je uvijek bilo prokleto

gore je zakleto nego zaklato

šta su ere u tvome toku

šta daljine koje se ne međe

gdje su međe uma bijesnoga

koliko si bolno bilo nastajanje

u trenu munje vremena tijesnoga

358

da su moći kao što su slabosti

pa da ti sjednem uz koljeno blizu

tvojom rukom da mi kosu maneš

svoga kraja da osjetim korak

svojoj duši da prostrem postelju

da okujem tijelo u tamnicu

i podičim dušu svojim putovanjem

nema smjera za to naše htjenje

tapkanjem sam ovdje tačku ucrtao

tu je to i on je došao eto tu

kraj početka naš početak kraja

šta je preče žalba ili slavlje

snu da se puštim ili ga ispuštim

divne slasti kad bolovi zamru

a duša se lati precima u goste

šta će suza vrela na ledeno oko

čiju to radost oplakuje biće

da li se to duša seli pa se veseli

ili tijelo kune što će da trune

ili su dva pakla pred porotom stala

a ključa nema od riznice jada

potrošen je zakon pravde i nepravde

pa členovi sami sebe kolju

ko opisa to volju i nevolju

i zakone njene postavi na odru

šta će jadnik sili dana mu nije

odletjele ptice sa suvijeh grana

sura mu zima popritegla kosti

sudba mu se smija za predaju nije

a korake svoje davno potrošio

pusto se sjećanje mladosti dalo

359

čudi se a čuđenje mu čudnije biva

mora da se jadan postariji rodio

koliko mu je onda majka stara bila

još mu kolijevka na tavanu visi

a krstača data popu na opijelo

nigdje blage niti ovoga života

ispod svoje crte sam svodi račune

šta je tu je a to tu je eto tu

koga još kukanje može ožaliti

našega života čudni su vladari

jedno okajanje nije pokajanje

grijeh tijelu dođe na tovare

a duša se vječno kašičicom čisti

koliko ću puta sebe zakopati

tom pitanju vjekovi su lijek

ženo rodilico moga tijela

kakvom si ga greškom oživjela

eh da su se za čas zaturili ključi

pa da zov nema svoga odjeka

vitezova nikad dosta bilo nije

mrcinu je lako omrcinit bilo

bio si mi krila na koja se leti

pa protivnik ljuti u teškome boju

viđi danas opaka dželata

spremio se jadu u svatove

bili ti to samnom sramoto

lukave li ruke besmrtnoga vođe

ja trepnuh a on mimo prođe

ostaše mi od njega sijede vlasi

u tišini uma đavoli se gone

u tišini riječi njegove su sluge

360

u tišini sluha apostoli groma

u tišini vida djeca sudilišta

sve su ovo vlasi nekakve gorčine

mi smo ovdje sudbom zatočeni

sve što niče nama ravno nije

i sve se to našem jadu smije

niko se od nas dublje ne kopa

niti kuka kada život mine

niti od groba pravi svetilište

on je tu a to je veličina

gomila kosti u džaku sjećanja

kukavac teški svoga postojanja

šta će meni tada sjećanje na mene

kada mi krajem ruke zatvorite oči

reza je zarez prije slobode

kada se vrata vječnosti otvore

suze zamru u daljine progovore

godine mi život nuli primiču

a one se nikad u sabir ne meću

zazvonio ključar ključem od tamnice

a smrtniku milo da se trsi sebe

kada muke dosade bogovi su svi isti

oslobodi dušu etru vasione tvoje

preskočit ga nemož zrako ništavila

s tobom ne sviće niti s tobom mrče

tvoj je život igra djela i nedjela

nema toga ko ga mijenjao ne bi

našoj vječnoj čežnji tu je ipak tačka

da imamo snage kolika je želja

svoje biti klicu utrli bi davno

koliko naš razum sebe razumije

361

no su naše čežnje višoj volji date

stiglo se knjizi do druge korice

ostale su samo kritike o djelu

za nekoga je horor ili komedija

ali je ipak život vječita tragedija

bolno otimanje u haosu neznanja

i u trenu smrti trenutak nadanja

to je igra prašine na pukotini zraka

trenutni bljesak od mraka do mraka.

362

SADRŽAJ:

20-te ……………………………… 3

30-te ……………………………… 85

40-te ……………………………… 214

50-te ……………………………… 287

363

V I D A K Č U K I Ć --- V I D O

rođen je 27. 06. 1950. godine u

Donjoj Ržanici, Ivangrad (Berane),

Crna Gora. Osmogodišnje

školovanje je završio u Donjoj

Ržanici, a srednju školu u

gimnaziji "Panto Mališić" u

Ivangradu. Kao učenik gimnazije

piše i objavljuje literalne radove u razne časopise . Rano

odlazi u svijet, trbuhom za hljebom. 1981. godine se

vraća iz Amerike u rodno mjesto gdje nastavlja da radi u

"Š.I.P-Polimlje" do invalidnosti. Čitavog se života bavi

pisanjem. Ovom knjigom je izvršio odabir iz svoga rada.

Knjiga "Brence" je prosuta duša, ovoga pjesnika, na

papiru.

364

365