PISMA I PISMENOST U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
Kandidat Mentor
1
SADRŽAJ
UVOD....................................................................................................................................2
1. PISMO U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ...............................................................3
1. 1. Glagoljica ......................................................................................................................4
1. 2. Bosančica .......................................................................................................................5
1. 3. Latinično pismo.............................................................................................................7
2. P ISMENOST U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI......................................................8
3. ZAKLJUČAK................................................................................................................ .10
4. LITERATURA...............................................................................................................11
2
UVOD
Čovjekova potreba za pismom seže još iz prahistorijskog doba. Pračovjek je imao
potrebu da nešto zapiše kao i svaki civilizovani čovjek današnjice. Naravno da se pismo
razlikovalo od pisma koje mi koristimo danas i pisma koje se koristilo u srednjovjekovnoj
Bosni. Uz pismo se uvijek veže drugi pojam a to je pismenost. Pismo i pismenost su spojeni
neraskidivom vezom.Pismenost je izraz kojim se označava nečija sposobnost razumijevanja,
odnosno korištenja znakova od kojih se sastoji neko pismo.
U srednjem vijeku na tlu današnje Bosne i Hercegovine izdigla se srednjovjekovna
bosanska država. U srednovjekovnoj Bosni su se upotrebljavala tri pisma: glagoljica,
bosančica ( bosanska ćirilica ) i latinično pismo. Ovakav kulturni fenomen mogao se javiti
samo u uslovima razvoja na marginama velikih civilizacija, jer teško da se našao još neki
primjer u svijetu da se na tako malom prostoru istovremeno upotrebljava toliko pismenih
sistema.
U ovom seminarskom radu osvrnut ću se na nekoliko tematskih cjelina kao što su:
pismo u srednovjekovnoj Bosni, glagoljica, bosančica, latinično pismo i pismenost u
srednjovjekovnoj Bosni.
3
1.PISMO U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
Kultura u srednjovjekovnoj Bosni je bila raznolika, zbog uticaja mnogih tadanašnjih
monarhija. Tako je srednjovjekovna Bosna razvila svoju opću kulturu, koja je bila za ostale
civilizacije u tom vremenu primitivna ili pogrešna. U srednjovjekovnoj Bosni su se koristila
tri pisma:
Glagoljica (koja se koristila samo u pisanju dokumenata posvećene drugim
monarhijama u blizini).
Bosančica (bosanska ćirilica), koristila se samo u srednjovjekovnoj Bosni, na stećcima
i u pisanju knjiga, Bosančica se zvala i Begovsko pismo
Latinično pismo (koje se koristilo u prilikama pisanju monarhima drugih država koje
nisu bile u granicama sa srednjovjekovnom Bosnom).
Mnoge knjige su napisane na ovim pismima, a slova su bila mnogo ukrašena
iluminacijama. Najpoznatija ukrašena knjiga na ćirilici je Miroslavljevo Evanđelje, napisano
u XII stoljeću, koje je bilo posvećeno Humskom kralju Miroslavu I dok je Hum bilo zasebno
kraljevstvo. Najpoznatija knjiga na glagoljici je Hrvojev Misal, sveta knjiga bosanskih
heretika, te i u knjige napisane glagoljicom ubrajamo Hvalov zbornik, napisan 1404. godine.
Na bosančici nije mnogo pisano, no ipak najpoznatiji dokument na bosančici je Povelja
Kulina Bana.
Grčko pismo je najviše tragova ostavilo na području Huma, a latinično u raznim
dijelovima Bosne u crkvenim natpisima, pečatima bosanskih vladara ili nadgrobnim pločama
kraljeva.
Glagoljica je posebno bila prisutna u 12 vijeku, iz kojeg perioda su i Grškovićev i
Mihanovićev odlomak. Oba ova odlomak su pisana poluoblom glagoljicom, prelaznim
pismom koje se ponekad naziva i bosanska glagoljica. Nakon 12 vijeka prestaje pisanje na
glagoljici i počinje značajna upotreba ćirilice, međutim na nekim ćiriličnim djelima postoje i
glagoljični komentari pisani po marginama. Osim toga smatra se da je glagoljica ostala u
upotrebi kao crkveno pismo Crkve bosanske i da su skoro svi ćirilični spomenici prepisivani
sa glagoljskih predložaka.
Ćirilično pismo je u ovom periodu bilo značajno rasprostranjeno. Ćirilica se počinje
koristiti ubrzo nakon njenog osnivanja, čemu je svjedok natpis na Humačkoj ploči u
4
Hercegovini s kraja 10. vijeka. Zbog raznovrsnosti i brojnosti ovih spomenika moguće ih je
podijeliti u nekoliko grupa
crkveni rukopisi - pisani staroslavenskim jezikom sa elementima narodnog govora.
Uključuju i nekanonske tekstove poput apokrifa i molitvi, te zapise na marginama
rukopisa, natpise na stećcima,
povelje i pisma - njeguju autohtonu crtu narodnog izraza. Pisani su u diplomatske
svrhe,
lijepa književnost - postoji samo par dijela iz ovog doba. Pisana je na zadovoljstvo
vladara. Većinom se svodi samo na prevodilačku djelatnost.
1.1. Glagoljica
“Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st., koje se u hrvatskim
krajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskuje latinica. Autor
ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na
osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i
prevodio crkvene knjige. Stoljećima su ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđivale ime.
Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s
tumačenjem sintagmu, da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige
napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. U
dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri
chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje
imena tokom historije “ ( Halilović, 1999 ).
Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati što znači "govoriti". Na obredima
je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća,
premda je ime za glagoljicu iskovano tek u 19. stoljeću.
Glagoljica se javlja u dva oblika: obla i uglata. Danas se pretpostavlja, da je proces
tekao od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije
utvrđeno. Na našim je prostorima obla glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i
hrvatskom glagoljicom. Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik, Baščanska ploča,
pokazuje umjerenu oblost. Uglata glagoljica je specifični hrvatski oblik glagoljice. Javlja se u
5
Hrvatskoj počevši od 12. st., najčešća je u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko Primorje,
Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u
unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva.
Sve do 1992. se mislilo da je glagoljica bila prisutna samo u tim krajevima, a onda se
došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se do tada nije ništa znalo.
Konkretno, radilo se o natpisima na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još
nekima, čime se došlo do spoznaje da je i Slavonija bila područje gdje je bila prisutna
glagoljica.
Prva knjiga pisana tim pismom jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale
Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je štampan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i
Kosinjski misal.
Baščanska ploča, glagoljični spomenik pisan prijelaznim tipom glagoljice
( Izvor: www.wikipedia.org, očitano: 09. 06. 2012.).
1.2. Bosančica
Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. “ Njeno
oblikovanje izvršeno je pod uticajem glagoljice, a u okolnostima zasebnoga srednjovjekovnog
bosanskohercegovačkog administrativnoga i kulturnoga razvoja. Uporedo sa ovim korišteni
su i drugi nazivi kao što su: bosanica, bosanska azbuka, bosanska ćirilica, bosanska brzopisna
grafija, zapadna ćirilica i dr “ ( Kožar, Balta, 2004, str. 35 ). Do sada najuravnoteženiji prikaz
bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku
bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najfrekventnije moderno ime:
6
humsko-dukljanski prostor
područje Dubrovnika
područje srednje Dalmacije
Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska
ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, srpsko pismo i, sve češće- zapadna
ćirilica.
Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike
pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske
glagoljice na bosančicu. Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u
višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije,
poslije osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske
samostalnosti čuvan je do donašnjeg agresorskog rata u Bosni od prvih komšija, to je
Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se
smatralo da nema bosanskih rukopisa. Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka
ploča (10. st.) zatim Povelja Kulina bana od 29.08. 1189. godine.
Humčka ploča Povelja Kulina bana
( Izvor: www.wikipedia.org, očitano 09. 06. 2012. ).
7
Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni,
Miroslavljevo jevanđelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima
čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi,
povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim
njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i
apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko
evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol,
Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje,
Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje.
Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. st.
stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog
svaralaštva na bosančici.
Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane
povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) - od
10. do 15. st. - do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva,
kojom su pisani rukopisi od 13. st. pa dalje do 19/20. st.
“ Bosančicu je prevashodno stvorio narod radi zadovoljavanja svojih svakodnevnih
potreba. Vremenom je postala anarhično pismo koje nije odgovaralo zahtjevima praktičnoga
života, pa je otuda osuđena na nestanak. Međutim, baš zbog svoje utemeljenosti u narodu
bosančica predstavlja veoma zanimljivu kulturnu tvorevinu i otuda je njeno poznavanje od
velikog značaja za upoznavanje osobenosti bosanskohercegovačke kulturne stvarnosti”
( Kožar, 2007, str. 89 ).
1.3. Latinično pismo
Latinično pismo u srednjovjekovnoj Bosni koristilo se u prilikama kada se pisalo
monarhima drugih država koje nisu bile u granicama sa srednjovjekovnom Bosnom.
Latinično pismo nije imalo savršen oblik kao što je slučaj danas sa latiničnim pismom.
Latiničnim pismom su se služili i Rimljani. Latinica je postojala u nekoliko verzija koje su
imale od 20- 40 slova. Postojala su kurentna ( mala ) i verzalna ( velika ) slova. Velika slova
su se koristila na početku rečenice kao i kod nekih riječi. O latiničnom pismu u
srednjovjekovnoj Bosni se zna jako malo i u izvorima se može naći jako malo ili nikako
podataka o latiničnom pismu. Razvojem kulture i civilizacije, smjenom dinastija i historijskih
8
razdoblja latinica je bila prisutna sve više u upotrebi, a posebno je doživjela vrhunac u 16
stoljeću. Latinicom su pisani crkveni natpisi, pečati bosanskih vladara i nadgobrne ploče
kraljeva. Početkom 16.st. latinica sve više potiskuje glagoljicu i doživljava svoj procvat.
2. PISMENOST U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
“ Kao samostalna država, Bosna je imala i svoju administrativno- pravnu pismenost, u
koju se mogu ubrojati najrazličitije povelje, ugovori, testamenti, darovnice, službena i
privatna pisma koja su pisali vladari, ali i pojedini feudalci, od kojih su neki čak imali i svoje
skriptorije. Nije beznačajna činjenica što je utvrđeno da su vlastite kancelarije imali gotovo
svi značajniji feudalci, kao što su kosače, Hrvatinići, Sankovići, Pavlovići i dr, jer su se u tim
kancelarijama mogla pisati i druga djela, a ne samo administrativno- pravni spisi kao što je
npr. i Čajničko jevanđelje napisano u jednoj takvoj kancelariji. Ipak većina ovih dokumenata
nije se sačuvala u Bosni, nego se nalaze po arhivama Dubrovnika, Budimpešte i Beča”
( Isaković, Popadić, 1982, str. 61 ).
U Bosni je napisana i najstarija ćirilička povelja narodnim jezikom, tj. Kulinova
povelja Dubrovčanima iz 1189. godine čija se jedna kopija čuva u Dubrovačkom arhivu.
Povelja i darovnica, te sličnog materijala je vrlo impozantan broj, što pokazuje i intenzitet
društvenog, političkog i ekonomskog života stare Bosne i Hercegovine, u čemu ovaj teren ne
zaostaje za ostalim našim srednjovjekovnim državama.
Uopćeno gledano, bosanska srednjovjekovna pismenost sadrži repertoar žanrova
približno kao i sve druge naše srednjovjekovne pismenosti, s tim što je orginalno stvaralaštvo
vrlo ograničeno i što su u tom žanru djela svedena zapravo samo na epigrafiku. Prepisivačka,
neorginalna vjerska pismenost, a možda i svjetovna, bila je daleko snažnija nego što to
pokazuju sačuvani srednjovjekovni kodeksi. Ovo se naslućuje iz vrlo jake filijacije bosanskih
jevanđelja, koja se toliko između sebe razilaze u varijacijama teksta da je sasvim opravdano
pretpostaviti da su postojali još mnogi izgubljeni rukopisi koji su ih povezivali ( Isaković,
Popadić, 2007 ).
Po svemu sudeći, u vrijeme trajanja bosanske države tekstova je uopće moralo biti
znatno više, ali su do nas dospjeli samo bijedni ostaci jedne relativno značajne
srednjovjekovne pismenosti. Postoje slabe nade da će se pronaći još koji rukopis iz tog
9
perioda i ne mali zadatak da se postojeći prouče u raznim pravcima kako bi se dobila jasnija
slika o pismenosti tog doba.
Uprkos relativno razvijenoj pismenosti i drugim relevantnim društvenim uslovima,
srednjevjekovna Bosna nije stvorila, ili bar nije sačuvano, nijedno originalno literarno djelo:
hroniku, biografiju, roman, pjesmu. Međutim, neosporne poetske vrijednosti sadrže epitafi na
stećcima, iz kojih svjetli za ono doba nesputana misao našeg čovjeka, misao nadahnuća i za
neke naše savremene pjesnike.
Knjige i dokumenti uglavnom su pisani na pergamentu, da bi se od vremena Tvrtka I
počeo upotrebaljavati i papir. S obzirom na kvantitet i kvalitet epigrafike i kamen treba
smatrati materijalom za pisanje. Pisanom riječi u srednjovjekovnoj Bosni služile su se
crkvene organizacije, pa dvor i oblasni gospodari (dvorske kancelarije) visoki feudalci i neke
gradske opštine, posebno trgovci. Dosta rano, najkasnije u XII st., javlja se funkcija dijaka-
pisara, kao profesija, a veliki broj imena dijaka na stećcima upućuje na zaključak da ih je, kao
i drugih zanatlija, bilo i po malim naseljima, gdje su zadovoljavali lokalne potrebe pisanja.
10
3. ZAKLJUČAK
Kulturološki veoma značajnu grupu spomenika srednjovjekovne pismenosti čine
spomenici glagoljskog porijekla. Po ćirilskim kodeksima također se može naći glagoljskih
zapisa, što govori o istovremenoj upotrebi dva pisma od istih ljudi. Prsisustvo glagoljice vidi
se u formi i mišljenju slova najstarijih ćiriličkih spomenika, naprimjer Humačke ploče.
Srednjovjekovna Bosna je u rasponu od oble do uglate glagoljice stvorila svoju poluoblatu
varijantu.
Najviše spomenika srednjovjekovne bosanske pismenosti pisano je ćirilicom, koja je
na ovom području dobila i neke specifične oblike, pa je nazivamo i bosanskom ćirilicom
odnosno bosančicom. Ovim pismom pisane su tri velike grupe spomenika: crkvene knjige,
akti administracije te epigrafski natpisi. Poznata Povelja Kulina bana najstariji je sačuvani akt
koji je pisan savremenim narodnim jezikom u čitavom slavenskom svijetu.
Uprkos relativno razvijenoj pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni, taj period nije
stvorio ili barem nije sačuvano nijedno orginalno literarno djelo, hroniku, roman ili pjesmu.
Knjige i dokumenti uglavnom su pisani na pargamentu, da bi se od vremena Trvrtka I počeo
koristiti papir.
Pisanom riječi u srednjovjekovnoj Bosni služile su se crkvene organizacije, dvor i
oblasni gospodari, visoki feudalci, gradske opštine a posebno trgovci. U XII st. javlja se
funkcija dijaka- pisara, kao profesija, a veliki broj imena dijaka na stećcima govori da ih je
bilo i po malim mjestima gdje su zadovoljavali lokalne potrebe pisanja.
11
4. LITERATURA
1. Halilović, S. ( 1999 ). Pravopis bosanskog jezika. Sarajevo: Dom štampe dd Zenica.
2. Isaković, A. Popadić, M. ( 1982 ). Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Ibro
“ Veselin Masleša”.
3. Kožar, A. Balta, I. ( 2004 ). Pomoćne historijske znanosti i arhivistika. Tuzla: Arhiv
Tuzlanskog kantona.
4. Kožar, A. ( 2007 ). Historija Bosne i Hercegovine. Tuzla: Univerzitet u Tuzli.