1
2
Pío Baroja
NESPOKOJNI
SHANTI ANDÍA
Sa španjolskoga preveo
Josip Tabak
Naslov izvornika:
Las inquietudes de Shanti Andía
3
Sadržaj
KNJIGA PRVA — DJETINJSTVO I SHANTI SE ISPRIČAVA II STARINSKO MORE III MORAM GOVORITI O SEBI IV KUĆA MOJE BAKE V TETA URSULA VI LOPE DE AGUIRRE, IZDAJNIK VII POGREB MOG UJAKA JUANA VIII DJEČAČKE NESTAŠNOSTI IX YURRUMENDI, FANTAST X SHACU SE SRDI XI NASUKANA »ZVIJEZDA MORA« XII NAŠA VELIKA PUSTOLOVINA XIII SPILJA PODNO IZARRE
KNJIGA DRUGA — MLADOST I MOJA PRVA PUTOVANJA II POVIJEST »LIJEPE BISKAJKE« III JADI TAŠTINE IV PALMA I BOR V NOVI LJUBAVNI JADI VI VELIČINA I BIJEDA VII BORAVIŠTE JUANA DE AGUIRREA
KNJIGA TREĆA — POVRATAK KUĆI I RANA II LÚZARO I NJEGOV POSTANAK III RAZGOVORI KOD URARA IV ŽAL DUŠÂ V FRAYBURU VI BISUSALDE VII PORUKA VIII URBISTONDO I NJEGOVA OBITELJ IX ALLENOV MOLITVENIK X ZMIJSKA SPILJA
KNJIGA ČETVRTA — HOLANDSKI JEDRENJAK »ZMAJ« I ZAPOVJEDNIK BRODA »DAMA ZURI« II ITCHASO PRIPOVIJEDA III KAPETAN ZALDUMBIDE IV DRUGI ISTAKNUTI ČLANOVI POSADE NA »ZMAJU« V DVA TRISTANA VI POBUNA VII PREKO PACIFIKA
KNJIGA PETA — JUAN MACHÍN, RUDAR I NEUGODNA VIJEST II SRETNI DANI
4
III NOĆ NA STIJENI IV RATNE VARKE V OLUJA VI MUČNA PJESMA VII MACHÍN NESTAJE
KNJIGA ŠESTA — SHELA I STARI LIJEČNIK GOVORI II PRIZNANJE III PRODAJA JUNICE IV SHELIN KRAJ
KNJIGA SEDMA — RUKOPIS JUANA DE AGUIRREA I OČAJNIČKA ODLUKA II PREVOŽENJE ROBLJA III KAŽNJENIČKI BROD IV BIJEG V NASUMCE VI GOSTOLJUBIVA KUĆA VII MRŽNJA IZBIJA VIII PATRICK ALLEN I ZALDUMBIDEOVO BLAGO
EPILOG PÍO BAROJA — ČOVJEK I UMJETNIK (1872-1956) Copyright
5
KNJIGA PRVA
DJETINJSTVO
6
I
SHANTI SE ISPRIČAVA
Prilike u kojima danas živimo krive su što je većina ljudi tupa i
mlitava. Danas se gotovo nikome ne događa štogod vrijedno da se
pripovjedi. Većina ljudi pliva u oceanu običnosti. Ni naše ljubavi, ni
naše pustolovine, pa ni naše misli nisu dovoljno zanimljive da bismo
ih povjeravali drugima, osim ako ih ne uvećamo i ne izmijenimo.
Društvo se brine da nam ujednači život, misli, nadanja, sve.
U jednom dijelu života prošao sam nekoliko teških trenutaka, i
sjećanje je na njih, zacijelo, pobudilo u meni želju da pišem. Kad
sam vidio svoja sjećanja stavljena na papir, imao sam dojam da ih je
drugi napisao, i ta podvojenost moje osobe u pripovjedača i čitatelja
potakla me da nastavim.
Nije mi bilo ni nakraj pameti da svoje listiće tiskam; ali kad je
počeo izlaziti El Correo de Lúzaro, svi su moji prijatelji tražili da
svoje uspomene objavim u novinama.
Trebalo je da sudjelujem u kulturnom životu grada. Bio sam
jedan od stupova luzaronske civilizacije. Kod kuće smo se pomalo
smijali tim pohvalama, ali sam ipak počeo objavljivati svoj dnevnik
u listu El Correo de Lúzaro i od vremena do vremena plaćati račune
tiskanja.
Izbivao sam iz Lúzara tjedan dana, valjalo mi odvesti drugog
sina u školu, a kad sam se vratio s puta, nađoh da je El Correo
prešao u bolji život, a moje se uspomene prekinule na mjestu koje
sam držao za najnapetije. Unatoč zanimljivosti što sam je unio u
pisanje, nikome nije bilo stalo do toga da sazna nastavak, a to je
prilično pozlijedilo moju književničku taštinu.
A onda se moj prijatelj Cincunegui zauzeo da se objavi cio moj
dnevnik. Lúzaru je potreban velik čovjek; potrebna mu je ličnost
koju može pokazati svijetu. Od smrti don Blasa de Artole,
umirovljenog pomorskog poručnika, mjesto glasovitog čovjeka u
našem mjestu još nije popunjeno. Cincunegui potiče moje
častoljubive osjećaje, želi da me proslavi, da me uzdigne; po
njegovu, ne smijem ostaviti svoje sugrađane u siromaštvu u kojem
se nalaze; moram se uspeti na toranj slave.
7
Da kažem po istini, mene slava ne oduševljava. Slava nije za
kišovite predjele; imati spomenik na obalama Sredozemlja, u kakvu
gradu Andaluzije, Valencijanskog kraja ili Italije, sasvim je lijepo;
ali što ako mi kao nagradu za ovu knjigu podignu spomenik u
Lúzaru? Zar da mi neprestano pada kiša po plećima?
Ne, ne; ja sam jako reumatičan i ne bih želio ni in effigie biti
tako na nepogodi.
Treba li da svojim čitateljima kažem kako nemam literarnih
pretenzija? Vidjet će i sami ako, ma i nepažljivo, prolistaju strane u
mojoj knjizi. Ovi su listovi napisani u različitim mijenama mog
života i u različitim stanjima duha. Osjećaj je bio iskren; oblik,
sigurno, prilično nespretan. Mislim da me čitatelji neće prekoravati
zbog nedostatka istančanosti. Više negoli za mlade kritičare iz
kazina u Lúzaru, pišem za svoje prijatelje s Dugog mola, iz
sastajališta što ga zovu Guezurrechape, to jest »Istresište laži«.
Ja sam pomorac male naobrazbe, surov pomorac, kako kažu u
feljtonima i melodramama, i ne treba od mene očekivati literarne
ukrase kakva profesora retorike.
8
II
STARINSKO MORE
Bio sam poznat kao nemaran i optimist, ravnodušan i apatičan.
Dovoljno je da čovjek ima kakvu god reputaciju, dobru ili zlu, pa da
njegovi znanci dodaju svoj kamen spomeniku valjanosti ili
kukavnosti, duha i surovosti.
Ta spontana suradnja ukrašava velika djela i velike karaktere.
Tkogod natukne: Moglo bi biti, drugi dodaje: Govori se, treći
domeće: Tako je bilo, a posljednji uvjerava: Vidio sam na svoje
oči... Tako se stvara povijest, a ona je roman u nastavcima za
ozbiljne ljude.
Po mišljenju mojih sugrađana, moja je ravnodušnost bila nešto
sasvim neobično: oluje, bure, grmljavina, gromovi, ništa me nije
moglo trgnuti iz uobičajene pasivnosti.
Izmišljali su pričice o mojoj ravnodušnosti i hladnokrvnosti.
Jednom je, vele, nekakav filipinski urotnik ispao preda me s
uzdignutim jataganom da mi odsiječe glavu, a ja ga samo pogledao i
zijevnuo od dosade.
Nema sumnje da je moja prirođena lijenost i ravnodušnost
napajala te priče; ne kanim to poricat; ali oni što me slave kao i oni
što me kleveću začudili bi se kad bi čuli kako često žalim što sam
takav. Što nisam marljiviji? Što nisam poduzetniji?
Ne, sasvim suprotno. Zacijelo je to dokaz moje cinične i
nemoralne prirode. Ali istina prije svega, nasrijedu s njom!
Većina ljudi jako je ponosna zbog svoje postojanosti, zbog
čvrstine svojih nakana. Dosljedni su kao čelik razbijenog ili
zahrđalog kompasa, i sve im se to čini velikom vrlinom.
Znaju kamo idu i odakle dolaze. Svaki korak na životnom putu
koji učine izbrojen je i proračunan.
Ako ih slušamo, reći će nam: »Ne zadržavajmo se da
promatramo more ili zvijezde; ne treba da skrećemo pozornost na
drugo, jer put čeka. Izlažemo se opasnosti da ne stignemo cilju.«
Cilj! Kakve li tlapnje! Nema cilja u životu. Cilj je točka u
prostoru i vremenu, nimalo transcendentalnija od prijašnje ili od
iduće točke.
9
Zacijelo su silno zapanjeni ti obzirni, dalekovidni i promišljeni
ljudi kad vide kako mnogi, ne tarući glavu zbog okuka na putu, idu
nošeni krilima sudbine istim cestama kojima i oni idu, i kako —
besramnici! — osim što imaju zadovoljstvo da će okončati put kad
stignu, imaju još i užitak da gledaju na jednu i na drugu stranu svog
puta i da vide kako izlazi i zalazi sunce i kako se pojavljuju zvijezde
na nebu za vedrih noći.
Briga oko cilja unosi u ljude nemir, u one koji su
najneustrašljiviji i u one koji su najtromiji, pa i ja velim: kamo sreće
da sam živio još više svakog sata, svakog časa, bez nostalgije za
prošlošću i bez zabrinutosti za budućnost!
Ta je želja posljedica moga prirođenog epikurejstva i
pojačanog nemara, koje su mi toliko zamjerali, a koje, bez sumnje,
donosi i razvija mornarski život.
Doista, more nas uništava i troši, iscrpljuje nam maštu i volju.
Njegov beskraj, njegove neprestane mijene, njegova neizmjerna
samoća potiče nas na razmišljanje.
Oni blagi zeleni valovi, ona bjeličasta pjena u kojoj se njiše
naša zjena, kao da zapljuskuju našu dušu i uništavaju našu ličnost,
dok ne postane blaga i kontemplativna, dok se ne stopi s prirodom.
Želimo shvatiti more, a ne možemo; težimo da mu iznađemo
razlog, i ne uspijevamo. Ono je čudovište, zagonetna sfinga; premda
mrtvo, ono je laboratorij života; premda inertno, ono je slika
neprestanog nespokojstva. Često nam se čini da se u njemu krije
nešto kao simbol i pouka; na trenutke pomišljamo da smo
odgonetnuli njegovu tajnu, a drugi put njegov nam smisao izmiče i
gubi se u blijesku valova i u huku vjetra.
Ne znajući zašto, svi zamišljamo more kao ženu,1 svi mu
pridajemo osobnost instinktivnu i promjenljivu, zagonetnu i
perfidnu.
U prirodi, u drveću i biljkama ima neka slaba sjena pravde i
dobrote; u moru je nema; more nam se smije, mazi nas, prijeti nam,
uništava nas hirovito.
Kad more ugrabi čovjeka mladih ljeta, kao što je ugrabilo
mene, ono ga oblikuje definitivno, napravi od njega mornara
1 U španjolskome je riječ mar (more) i muškog i ženskog roda — u
geografskim nazivima muškog, u poeziji ženskog roda. Ženskog je roda i na
izričajima i poslovicama, npr. altu mar (debelo more), la mar de lágrimas (more
suza) i sl. — Prev.
10
zauvijek; tko se izmalena preda njegovoj vlasti, otvorena srca,
djevičanskog duha, postaje njegov rob.
Za ribara, neznalicu i priprosta čovjeka koji ne može svoje
misli temeljiti na znanosti, more je tiranin, ono ga vara, ulaguje mu
se, zavodi ga, ruši ga. Za uboga pomorca more je summum interesa,
divljenja, promjene. Ti bijedni radnici čiji je život neprekidna borba
i napor titanski i nerazmjeran, često su sretni, i more, njihov
neprijatelj more, zagonetno čudovište, ispunjava njihov život i tvori
njihovu sreću.
Za nas pomorce s pučine, more je prije svega put, gotovo
isključivo cesta. Ali kakva cesta!
Neću nikada zaboraviti kad sam prvi put preplovio ocean.
Jedrenjak je još vladao svijetom. Kakvo je to bilo doba! Ne velim da
je more tada bilo bolje, ne; ali je bilo poetičnije, tajanstvenije,
nepoznatije.
Sada se more industrijalizira; današnji pomorac, na svome
željeznom brodu, zna kada polazi i kada će stići; izračunani su mu
dani, sati... A onda toga nije bilo; čovjek je plovio vođen
slučajnošću, dobrom srećom, pogodnim vjetrom.
U ono vrijeme svijet je bio još slabo poznat, plovilo se
uobičajenim putovima, a silne površine oceanske još nije posjetio
čovjek. Kao što putnik u pustinji slijedi tragove drugoga, pomorac
na pučini slijedi put davnih brodara. Tako bi oni koji su kretali
prema Rtu Dobre Nade, kad bi stigli do Kapverdskih otoka, plovili
prema Brazilu držeći se uobičajenog puta i vjetra, a tako se i vraćali
preko Atlantika.
Na većini brodova položaj su tada određivali više
naslućivanjem nego izračunavanjem; instrumenti za plovidbu što ih
upotrebljavaše većina pomoraca bijahu pogrešni za čitave stupnje.
Istina, u Londonu i Liverpoolu bilo je već divnih sekstanata; ali
kakve koristi od njih! Mnogi kapetani nisu ih znali upotrebljavati pa
su plovili po starom.
Raznolikost brodova i snasti bila je neobična. Još su se u
lukama, pomiješane s brigantinama i fregatama, vidjele turske
karavele, grčke šajke, mletačke polakre, holandski hookeri, tuniski
sindali i toskanske galije.
Još je na svijetu bilo gusara, bilo je još brodova za prijevoz
robova, bilo je svakog zla — tko da i sumnja? — svakakvih pogibli
što su silile mornara da bude na oprezu i da se od nevolje hrabro
11
brani. Sve su te opasnosti razvile maštu, povećavale srčanost,
poticale misao da se bori protiv zla i da ga pobijedi.
Silnu surovost mora pratila je surovost njegova sluge pomorca,
s divljinom slanog elementa išla je i divljina ljudska. U ono doba
pomorac se vraćao u zavičaj s naušnicom o uhu, s narukvicom oko
zglavka i s kakaduom ili majmunom na ramenu.
Pomorac je u ono vrijeme bio nešto izvandruštveno, gotovo
izvanljudsko; pomorac je bio stvorenje za koje moral bijaše nešto
drugo nego za ostale smrtnike.
— Pitat će te koliko si uradio — govorili su očevi sinovima koji
su se bacali u pustolovine — a ne kako si uradio.
A sinovi hrlili u ponor intenzivnog života, bez oklijevanja i bez
predrasuda. Majka Slučajnost vodila ih je svojim nepoznatim
putovima; Sudbina, u svome tajanstvenom kalupu, talila je i
prelijevala to ljudstvo i izvlačila neustrašive pomorce ili okrutne
trgovce robljem, smione istraživače ili trgovce Kineze.
Za one ljude moral je ovisio o zemljopisnoj širini. More je,
ukratko, bilo najveća pozornica ljudskih zločina i nasilja.
Danas se more izmijenilo, promijenio se brod, a promijenio se i
pomorac. Od onih sjajnih okrižica i jarbola što su nas toliko
oduševljavali ostadoše samo ovi kratki kolci što podupiru
koloturnike i vitlove; od onih zamršenih manevriranja nije ništa
ostalo.
Prije, brod na jedra bijaše božanska tvorevina, nešto nalik na
religiju ili poemu; danas, parobrod je nešto što se mijenja iz dana u
dan, kao znanost... to je stroj u vječnom preobražaju.
Nekoć, kapetan bijaše mudar čovjek, tiranin s neograničenom
moći, čovjek koji je dostajao sam sebi; danas je on stručnjak
nakalemljen na birokrata.
Danas je stroj pokretač broda, snaga egzaktna, matematička,
izmjerena; a prije ga je pokretao vjetar, nešto hirovito, neopipljivo,
nešto što je izvan i iznad nas. »Nosimo Anđela čuvara na platnu
svojih jedara«, govorio mi je don Ciriaco, stari kapetan fregate,
veoma inteligentan i veoma romantičan čovjek. »Nosimo snagu u
svome skladištu ugljena«, može reći današnji kapetan.
Ugljen, taj skromni ali korisni bog, istisnuo je krila poetičnog
Anđela čuvara što smo ih nosili na svojim jedrima, a promijenio je i
samo more.
Prije, more je bilo naše božanstvo, bilo je naša obožavana i
12
kapriciozna kraljica, gorda i okrutna; sad je to žena koju smo
pretvorili u svoju ropkinju.
Mi stari pomorci, udvorni, slavili smo je kao kraljicu; ne
možemo joj se diviti kad je ropkinja.
Nema sumnje, more onda nije bilo dobro kao što je danas, ni
tako mirno; ali je bilo ljepše, slikovitije, i malo mlađe. Ljepota
svijeta i mora ovisila je dobrim dijelom o iznenađenjima što su ih
pružali.
Duhovna mapa svemira one epohe bijaše kao raznobojna karta,
na kojoj su se vidjeli ne samo jaki potezi nego i najlakše nijanse.
Danas se te nijanse gube; svijet je udario putem da pobrka i
otare svoje boje; danas je Japanac civiliziran gospodin odjeven na
europsku; Polinežanin ide u Meku kao turist, na divnu brodu od
petnaest tisuća tona. Muza progresa, to je brzina; što nije brzo,
osuđeno je na propast.
Sve je to bolje, nema sumnje. Sve to pokazuje višu civilizaciju;
ali za onoga koji u mrežnici oka još čuva sjećanje na negdanje more,
za tog je čovjeka moderno ujednačavanje i bezobličnost nadasve
žalostan prizor...
Oh, ponosni jarboli, bijela jedra, ljupke figure s uzdignutim
pramcem i s rezbom na pramčanoj statvi! Okrugle urke, brze
brigantine! Kako mi je teško kad pomislim da ćete iščeznuti!
Dražesna sireno što si se uzdizala nad modre valove da nas gledaš
svojim zelenim očima, više te nitko neće vidjeti!
O dani tišine! O dokoni trenuci!
Kolike sam sate proveo u visaljki promatrajući more, mirno ili
uzburkano, zeleno ili modro, crveno u smiraje, srebrno za mjesečine
i puno tajanstva pod zvjezdanim nebom!
13
III
MORAM GOVORITI O SEBI
Moram govoriti o sebi; to je neizbježno u memoarima.
Osim što me resi apatičnost i tromost, svojstva što su ih moji
sugrađani u Lúzaru preuveličavali da bi me prikazali kao
ekscentrična čovjeka, ja sam osjećajan i kontemplativan.
Volim gledati, pohlepa mi je u očima; mogao bih provesti sate i
sate promatrajući kako nebom plovi oblak ili kako na studencu teče
voda. Možda bi se, da sam živio na kopnu, razvio u meni smisao za
glazbu, kao u mnogih mojih zemljaka; na moru se povećao i proširio
moj optički smisao.
Često sam zamišljao sebe kao dvije zjenice, nešto sam kao
ogledalo ili camera obscura koja odražava prirodu.
Osim toga, kako su govorili u mojoj obitelji, ja sam čeljade
kojemu su mile priče, velik radoznalac i ljubitelj novosti. Ali što je
radoznalost — velim ja da bih se opravdao — nego želja da se
sazna, da se razumije ono što se ne zna?
Volim promatrati; ako se moram pomučiti ili izložiti opasnosti
da bih zadovoljio svoju radoznalost, ne bježim ni od toga.
I rodoljub sam na svoj način. Ne znam španjolsku povijest, i
zbilja ne hajem za nju. Da me upitaju tko je bio Wamba ili
Atanagildo2, zavrnuo bih se u tijesnu; ali unatoč tome što ne znam
ništa ili gotovo ništa iz povijesti svoje zemlje, ipak sam, kad god bih
nakon duge plovidbe izdaleka ugledao obalu Španjolske, uvijek
osjećao veliko uzbuđenje.
Sjećanje na domovinu, a iznad svega na Lúzaro, taj kutak
baskijske obale gdje sam rođen i gdje živim, uvijek je bilo živo u
mome duhu. Ne upisujem to sebi u zaslugu niti u tome gledam
vrlinu; nemam te ekskluzivističke tendencije ljudi iz moga kraja.
Ukratko, zemlja rataru, more pomorcu. Raspravljati je li ovo bolje
od onoga, čini mi se ludost.
Lúzaro mi se sviđa; ali u činjenici što sam rođen u njemu, ili
2 Vizigotski kraljevi u Španjolskoj (prvi iz sedmog, a potonji iz šestog
stoljeća). Imena im se obično uzimaju da se označi velika davnina (kao u
nas Kulin ban). — Prev.
14
što moj rod tu živi mnoge godine, ne vidim nikakve prednosti pred
drugima.
Mislim isto što i mason s kojim sam se upoznao u Liverpoolu.
Taj je mason dospio do trideset trećeg ili četrdeset trećeg stupnja, ne
znam pravo do kojega, ali svakako do najvišega. U svečane da ne
odijevao se u frak, pripasavao masonsku pregaču, stavljao na se
mnoštvo znakova i trokuta, odlazio u ložu i vraćao se trešten pijan.
Kod kuće mu se svi divili, a dobri gospodin, koji bijaše veoma
prostodušan, reče mi:
— Otac me učlanio u ložu kad mi je bilo četrnaest godina; a
sad mi je šezdeset i pet, i postigao sam najviši stupanj. Ljudi to
smatraju za veliku zaslugu, ali ja, da kažem po istini, ne vidim u
tome nikakve zasluge.
Bijaše jednostavan i čestit čovjek taj ugledni mason.
Isto što i tome zidaru iz nebeskog reda zidara događa se meni
zaslugom moga roda što je dugo živio u Lúzaru. U drugu ruku, to
nije zapreka da se u svome mjestu osjećam kao ni u kojem drugom.
Često bih se u svojoj kabini, ploveći Atlantikom ili Indijskim
oceanom, spominjao Lúzara, i već pri samoj pomisli na nj vidio bih
u mašti kakvo njegovo brdo, hridinu, bukvik. U duhu sam gledao
kako se Lúzaro izdiže nad morem, iskrsava preda me rijeka što
onuda protječe, javljaju se bregovi na jednoj strani, a kukuruzišta i
hrastovi gajevi na dugoj.
Volio sam tada pjevušiti podglas, redali se zortzicos i vedre
koračnice, i kad bih tako koju zapjevušio, bijaše mi kao da prolazim
uličicama svoga mjesta, da udišem miris sijena, promatram hridine
Izarre po kojima mlata more, gledam blijedu plavet neba, prošaranu
bijelim oblacima.
Razumljivo je što sam ushićen Lúzarom; odande sam i odande
je sav moj rod. Osim toga, moj se život može razdijeliti u dva
razdoblja: jedno je prošlost u Lúzaru, u kojoj mi se dogodilo sve
najvažnije i najugodnije u životu; drugo je prošlost na moru, u kojoj
mi se nije događalo ništa, barem ništa dobro, i u kojoj sam živio
hladna srca a očiju punih dojmova.
Moji su iz Lúzara, to je red pomoraca. Osobito je s majčine
strane, u porodici de Aguirre, pomorska genealogija velika, prastara.
I moj je otac, Damian de Andía, bio zapovjednik broda. Umro
je na moru, na La Mancheu. Jedne noći, u blizini engleske obale,
korveta kojom je zapovijedao, Mary-Rose, doživjela je brodolom;
15
samo se jedan mornar spasio.
Iako sam bio dijete, prilično se dobro sjećam oca. Bijaše čovjek
ravnodušan i nešto podrugljiv; imao je izražajno lice, orlovski nos,
podrezanu bradu; sve mi se čini da je bio sličan meni, s istom
mješavinom nemara i mornarske umornosti; nije bio žalostan;
naprotiv, bio je veoma sklon satiri. Osjećao je veliko poštovanje
prema sjevernjacima, Norvežanima i Dancima, s kojima je dolazio u
doticaj; dobro je govorio engleski, bio je veoma liberalan i smijao se
ženama.
Rođen je, regbi, da se ruga svemu i da na sve sliježe ramenima;
ali njegova satira nije imala otrova; smijao se bez gorčine, ne
pokazujući nikakve zlovolje.
Bijaše od onih Baska koji ostavljaju sav svoj balast
netrpeljivosti i fanatizma čim stupe na prvi brod. Bacio je sondu u
ponor ljudske gluposti i zlobe i znao je na što se može osloniti.
Moja se baka nije dobro slagala s njime te je navodila i svoju
kćer, moju majku, da se okrene protiv svoga muža. Očito ju je
zasljepljivao instinkt punice.
On je popuštao, sve u smijehu, a moja je baka bjesnjela.
Kad je moj otac dolazio u Lúzaro, družio se s ostalim
kormilarima, mornarima i ribarima, i razgovarao s njima, a kojiput i
pjevao i bučio po ulicama u njihovu društvu.
Svi koji su ga poznavali tvrdili su da je bio čovjek velikodušan.
Uvijek sam silno žalio što nisam dospio da ga upoznam. Sigurno je
da bismo postali dobri prijatelji.
Moja baka, doña Celestina de Aguirre, nije voljela moga oca; i
kad su prošle mnoge godine čuo sam je kako govori protiv njega.
Veoma je žalosno što ljudska zloba i mržnja seže do mrtvih; ah, tko
nema štogod trulo u duši?
Razlozi moje bake da ne voli mog oca bili su ponešto nategnuti
i neobični. Moj se otac rodio u Elgueji, mjestu koje bijaše suparnik
Lúzaru. Za moju baku tri i po milje obale, koliko ima između Lúzara
i Elgueje, daljina je koja rastavlja dva zasebna svijeta: ozbiljnost
onih iz Lúzara od drskosti, prevrtljivosti i tupavosti onih iz Elgueje.
Drugi razlog neprijateljstva doñe Celestine prema zetu izbijao
je iz činjenice što je moja baka po ocu bila kći švicarskog trgovca
metalnom galanterijom, bjelosvjetskog potukača koji se nastanio u
Elgueji.
Doña Celestina poznavala je kćerku nekakva drugog trgovca
16
metalnom galanterijom, u mladosti, kad su obje bile neudate, i čini
se da se među njima razvila velika nesklonost.
Doña Celestina bijaše uvjerena da me krv švicarskog sitničara
upropastila; bazar sa svojim prstenjem i gumenim loptama izazvao
je pomutnju na usmjerenoj plovidbi ozbiljnog broda s njegovim
jedrima i njegovim sidrima. Kad sam bio malen, baka mi je često
znala reći da sam se uvrgao na oca. Onda nisam mogao razumjeri
strašnu optužbu što je sadržana u tome uvrgavanju ili sličnosti.
Moja je baka uvijek imala skrivene velike ambicije, ponos zbog
imena, i neobičnu ljubav za svoje pretke. Za nju je porodica de
Aguirre sačinjavala ono najprobranije, a zvanje pomorca, jer je bilo
najčešće u njezinu rodu, bijaše nadasve otmjeno, aristokratsko.
Doña Celestina, u svom internom sudu, zacijelo je uzimala da
su druge obitelji u Lúzaru, izuzimajući dvije-tri, nikle kao gljive, u
travi i korovu, ili da su možda njihovi pojedinci spljeskani od
riječnog mulja.
Nije bilo lako uvjeriti moju ponosnu baku da nije od velikog
posljetka i važnosti za svijet je li se u petnaestom stoljeću pojavio ili
nije pojavio neki Aguirre u Lúzaru. Doñi Celestini sve ono što se
odnosilo na rod Aguirre činilo se veoma važnim, pa nije prezala ni
od laži ako je to bilo za veću slavu njezine porodice.
Da živi danas, kako li bi se dobra gospođa zgražala zbog ideja
mladog liječnika što ga imamo u Lúzaru! Taj je liječnik sin jednoga
mog druga iz mladosti, kormilara po imenu José Mari Recalde.
Naš se mladi liječnik sada zabavlja mjerenjem lubanja;
smjestio se u kosturnici gradskoga groblja, čeprka ondje i uz pomoć
grobara puni preparatima poštovane lubanje naših predaka, premeće
ih i prevrće skupljajući rezultate i čini druge takve nepodopštine i
svetogrđa.
Recalde ima talenta, bio je u Njemačkoj i sabrao dosta znanja;
ali ja, pravo da kažem, ne dajem mnogo na njegove tvrdnje.
Po njegovu, u bijeloj su rasi samo dva tipa: okrugla glava i
duga glava — Kain i Abel.
Obloglavac, Kain, žestok je, ponosan, nemiran, mračan, kopač i
rovač, sklon glazbi; dugoglavac, Abel, miran je, blag, inteligentan,
poljodjelac, matematičar, učenjak. Kain je divlji, Abel civiliziran;
Kain je religiozan, fanatičan, reakcionaran poklonik bogova; Abel je
promatrač, progresivan, ne želi obožavati, on promatra i proučava.
Recaldeu sam ja sve suprotno od onoga što sam bio za moju
17
baku. Po doktorovu mišljenju, krv Aguirrea pokvarila me i
upropastila; bez nesretnog utjecaja te žestoke rase obloglavih Kaina
ja bih bio čovjek divne vrste; ali se ta nemirna krv pomiješala s
onom dobrom i tako se ispriječila na mome putu.
— Vi ste — kaže mi kadgod Recalde — jedan od zaista
europskih tipova što ih imamo u Lúzaru. Vaš djed, Švicarac,
zacijelo je bio dolihocefal, čisti German, bez primjese keltskog i
alpskog tipa. Andíje su ono najbolje u Elgueji, od najprobranijeg
tipa iberskog. Šteta što su se ikad ukrstili s ovim bučoglavim
Aguirreima!
— Ne brini — velim mu ja u smijehu. — Neka te zbog toga ne
boli glava!
— Kako da ne brinem! — dočekuje on. — Da ste vi slučajno
jedan od ovih divljaka okrugle glave kao što je, na primjer, moj
otac, ne bih vam ništa rekao. Ali kako niste, preporučujem vam da
pazite na svoje sinove i kćeri: nemojte im dopustiti da ulaze u brak s
osobama okrugle glave.
Zaista bi bio vrhunac komičnog zabraniti sinu da se oženi
dobrom djevojkom a samo zato što je u nje okrugla glava; i ne bi
bilo manje komično protiviti se kakvu braku zato što je mladoženjin
ili mladin djed bio u svoje vrijeme cipelar ili sitničar. U tim
pitanjima mladi obično imaju bolji razbor od starijih, jer paze samo
na svoje osjećaje.
Iñura, sluškinja iz moje kuće, pričala je kako je nekakav
bogataš iz njezina mjesta, bivši trgovac robljem, komu je smetalo
što mu se sin htio oženiti siromašnom djevojkom, izjavio djevojci:
— Da sam na tvome mjestu, ne bih u taj brak, nije uputno udati
se za moga sina. Valja ti znati da sam ja bio trgovac robljem i da je
u mojoj porodici bilo obješenih.
— Nije to nama važno — odvrati djevojka. — Hvala Bogu, i u
mome su rodu nebogi uže omastili.
Zaista je mudro govorila ta djevojka.
18
IV
KUĆA MOJE BAKE
Majka i ja živjeli smo u osamljenoj kući kraj ceste, četvrt sata
hoda od grada. Mjesto bijaše povišeno, na svijetloj i otvorenoj
zaravni.
Kuća je imala balkone na tri strane. Odande je pucao pogled na
cio grad, na luku do promatračnice, i na more. Vidjeli smo, u daljini,
čamce kad su ulazili i izlazili, a ispred naše kuće prolazila je
diližansa iz Elgueje i zadržavala se u obližnjoj gostionici.
Na središnjem zatvorenom balkonu te naše kuće protekle su
prve godine mog djetinjstva.
Za olujnih dana sve bijaše više kao brod nego kao kuća; vrata i
prozori lupali bijesno, vjetar cvilio kroz pukotine i dimnjake, hukao
neobično, kao uzdišući, a kiša u zamasima žestoko tukla po oknima.
U kući smo živjeli nas troje: majka i ja i starica koja je bila
dojkinja moje majke, a koju smo zvali Iñura. Kao da i sad vidim tu
staricu: bila je suha, smežurana, krezuba, sva naborana, očiju sitnih i
živih. Uvijek je nosila crninu, uvijek joj crn rubac na glavi, krajevi
mu prebačeni gore, kako je uobičajeno u seljačkih udovica.
Ne vjerujem da je Iñura ikad protisla dvije riječi na
kastiljanskom jednu za drugom; ali se, naprotiv, izražavala na
baskijskom vraški brzo, a sve u tonu molitve.
Iñura je imala sestru, Joshepu Iñashi, koja je ujedno bila
crkvena svjećarica i žena sakristanova. Joshepa Iñashi živjela je u
staroj i crnoj kući koja se nalazila blizu crkve i pripadala župnome
dvoru. Kako je crkvenjak bio priprost, svjećarica je određivala što i
kako treba urediti i napraviti na oltarima i koju boju misničkog ruha
odabrati. Uvijek je proučavala crkveni kalendar. Kad sam s Iñurom
odlazio u Joshepinu kuću, obično smo se zadržavali u kuhinji i
pravili male i velike hostije, bacajući malo brašna i vode na ploču
koju smo grijali na vatri.
Moja je majka provodila najveći dio dana s mojom bakom; ali
nije željela da s njome živi, jer je i predobro poznavala
zapovjedničku narav doñe Celestine i njezinu samovolju koja ne trpi
nikakva prigovora.
19
Kuća moje bake nazivala se Aguirreche; to na baskijskom
znači »Kuća Aguirreâ«; bila je, a još je i sada, među najboljima u
gradu.
Imala je strogi izgled onih starinskih kamenih kućerina
baskijske zemlje; crne boje, izbočena krova, s redom međusobno
razmaknutih balkona, sa željeznim šipkama što su načičkane
rozetama i drugim cvjetolikim ukrasima; gore na katu bijaše
nekoliko malih prozora i pozamašan grb nad ulazom.
Kuća je bila utisnuta među crnim kućicama, u najnižem dijelu
Lúzara, okružena krivudavim i vlažnim uličicama.
Dok je još živjela moja baka, Aguirreche bijaše gotovo uvijek
zatvorena, i zbog toga je kuća djelovala nekako sumorno, ostavljala
dojam tuge, ponešto ublažene moštvom cvijeća što je šarenilom
oživljavalo balkone.
Kad bi ušao u kuću, čovjek bi osjetio da ga nešto guši, kao da
ga pritišće tama. Ulaz, obojen plavo, bijaše mračan, zidovi mu
oguljeni, vlaga ih prošarala; stepenište, od kestenova drveta,
zavijeno i crvotočno; na glavnom shodu ili odmorištu, u udubini,
sjala se Djevica naslikana u reljefu, na pozadini od pozlaćena drveta.
Kuća moje bake imala je nekoliko soba s obloženim vratima
koja se nikad nisu otvarala. Te sobe s obijeljenim zidovima, otkritim
stropnim gredama i velikim tamnim pločama na podu, već izlizanim
od vremena, zjapile su prazninom.
Moja baka i moja tetka Ursula bile su opsjednute manijom da
im pod bude uvijek usjajen, pa su ga njih dvije i jedna djevojka
laštile i trle dok ne bi postao kao ogledalo.
U salonu, sintezi i rekapitulaciji svega najprobranijeg u zdanju,
sjaj bijaše već posvećen. Ta se soba mogla zvati oltar porodice; ništa
nije uživalo čast da se nađe ondje ako nije imalo historije; stolice
presvučene crvenim damastom, dva-tri lakirana stolića, ogledalo,
slika s poveljom Aguirreâ, škrinja... O svakoj od tih stvari mogaše
moja baka, ili moja tetka Ursula, govoriti pol sata.
Sa stropa tog salona visjela je fregata od bjelokosti i ebanovine,
sa svim svojim jarbolima, jedrima i topovima.
Na počasnom mjestu, nad divanom, vidjela se slika u bojama.
Prikazivaše brod u borbi s valovima usred nevremena, kapetan
bijaše naslikan kao da je privezan za glavni jarbol i kao da izdaje
zapovijedi, a na razbješnjelom moru vidjele se daske i bačve. Taj
brod bijaše Constancia, fregata kojom je mnogo vremena
20
zapovijedao otac moje bake.
U podnožju slike stajalo napisano:
Španjolska fregata Constancia, pod zapovjedništvom
kapetana don Blasa de Aguirre, u osvit dana trećeg veljače
1793, na meridijanu otoka Rodriga, zahvaćena uraganom za
plovidbe iz Manile u Cádiz, kad je izgubila sve kokošinjce s
krmene palube, svu stakleninu, burad i razne daske.
Naslikao Antonio de Iturrizar.
Ja sam prije zamišljao, sjećajući se bakinih pretjerivanja, da ta
slika ima neku vrijednost; ali sam kasnije vidio da je to obična
gravira iz onog vremena, na koju se u podnožju stavljala legenda ili
objašnjenje; baskijskim pomorcima služio je takav namaz kao
exvoto, kao zavjetna slika koju su nosili u crkvu u Begoñi, Djevici
Guadalupskoj ili Našoj Gospi u Iciaru.
Constanciji s lijeve i desne vidjele se dvije slike sa svojim
legendama: Linijski brod, španjolski, pogled na krmu s jedrima pod
vjetar — na jednoj, a na drugoj: Španjolska topnjača, usidrena,
pogled na srednju palubu.
Te dvije slike još i danas čine društvo Constanciji, na kojoj je
moj pradjed privezan za glavni jarbol, u trenutku kad obećava
voštanicu Djevici od Rote.
U kući moje bake, u okvirima od mahagonija, bilo je i
engleskih bakroreza što prikazuju pomorsku bitku između engleske
fregate Eurotas i francuske Clorinde, 1814. Bila su tri: na prvom se
vidjela dva broda kako se razvijenih jedara približuju jedan
drugome; drugi je fiksirao trenutak bitke, a na posljednjem su dva
broda bez jarbola, u času kad tonu.
Druga slika u bojama, koju su u kući osobito cijenili, bijaše
reprodukcija što je u sredini imala kompas, a sa strana sve zastave i
stjegove ovog svijeta.
Još veće poštovanje uživala su dva velika škapulara što su ih
mome pradjedu dale redovnice Svete Klare iz Lúzara; on je taj dar
ustaklio i uokvirio u Cádizu i nosio sa sobom na svim putovanjima,
a tako i na svojoj plovidbi oko svijeta.
Moja je baka pridavala tako neobičnu važnost tim stvarima te
sam ja mislio da su u općoj cijeni i da su junačka djela mog pradjeda
poznata koliko i Napoleonova ili Nelsonova.
21
U salonu bijaše i kompas, barometar, termometar, teleskop i
razne blijede dagerotipije bližih i daljih rođaka. Sjećam se i
golemoga starinskog oktanta od bakra, sa koštanom skalom za
bilježenje stupnjeva.
Na konsoli su obično stajale dvije kutije kineskog čaja, kupa
izrađena od ljuske kokosova oraha i nekoliko golemih školjki iz
Indijskog oceana, sa sedefnim zavijucima — ljušture o kojima
ponetko misli da u sebi čuvaju jeku morskih valova.
Ono što se najviše doimalo i što sam najviše ocijenio u cijelom
salonu bijahu dvije kineske figurice, svaka u staklenom zvonu: i
jedna i druga kimahu glavama. Imale su veoma izražajna
porculanska lica i bile su veoma elegantne i dotjerane.
Kinez, sa svojim crnim zasukanim brcima i izvrnutim očima,
držaše u ruci crveno nojevo jaje; Kineskinja bijaše odjevena u plavi
kimono, a imaše u ruci lepezu.
Kad bi krenuli koraci po podu, kineski bi par počinjao umiljato
pozdravljati pa se činilo da se to dvoje upravo natječe u klanjanju.
Kad bi nas djecu pustili da uđemo u salon, ja bih provodio
vrijeme gledajući ono dvoje i govoreći:
— Bakice, sad kažu da, sada ne. Sada da, sada ne.
Imala je baka i papagaja: zvao se Paquito, a bio je majstor
dijaloga i monologa.
Ako biste ga upitali:
Imaš li ženu, Paquito?
on bi vam odgovorio:
Pod vrbom sam vjenčan,
Meksikom se skito.
Njegov svagdanji monolog bijaše papagajska zbirka povika što
se čuju na brodu:
Na lijevi bok! Na desni bok!
Sretan put! Dobro vam more!
Vatra! Hura, Paquito!
22
U riječima te zelene ptičurine nalazio sam prikrivenu ironiju, i
to me smetalo. Iñura mi je pričala da je jednom, prije mnogo
vremena, papagaj nekog mornara iz Elgueje izdao svoga vlasnika:
od ptičurine se saznalo da joj je gospodar bio gusar.
Unatoč znanju i sposobnosti svoje vrste, Paquito mi je bio
veoma antipatičan; nikada mi nije htio odgovoriti kad sam ga pitao
je li oženjen; a jednom mi je gotovo odnio prst udarcem kljuna.
Odonda sam ga gledao bijesno, i da sam samo smio, pograbio bih ga
za kukmu i nakljukao ga peršinom dok ne bi otišao u papagajski raj
da ondje istresa svoje priče.
Imala je baka i kutiju što se navije te svira; valjak na kutiji bio
pun bodljika, ali nisu izvijale ni glaska: kutija bila stara i pokvarena,
nije radila.
23
V
TETA URSULA
Prilično sam kasno pošao u školu. Još sasvim nejak udario sam
se u koljeno, i ne znam bijaše li zbog liječenja — vidar mi je
stavljao jedino melem od brašna i vina — ili zbog čega drugog, ali
je činjenica da sam dugo trpio od bolnog artritisa.
Možda sam zato i rastao poput boležljive biljke, pa je liječnik
savjetovao majci da me ne šalje u školu. Moje je djetinjstvo bilo
veoma samotno. Za zabavu sam imao nekoliko starih igračaka,
nekoć su pripadale mojoj majci i mome ujaku. Te igračke, koje su
prelazile s pokoljenja na pokoljenje, bile su veoma žalosne. Noina
arka mog ujaka Juana bijaše tužna arka: jednom je konju manjkala
noga, slonu rilo, pijetlu kresta. Bila je to Noina arka što je više
nalikovala na kakvo invalidsko sklonište.
Moja teta Ursula, starija sestra moje majke, romantična
usidjelica, počela me učiti čitanju. Doña Celestina bijaše kao duh
tradicije u obitelji Aguirre; teta Ursula sama fantazija i romantika.
Kad bi teta Ursula došla kući, sjela bi obično na nisku stoličicu
i ondje bi mi pričala mnoštvo priča i pustolovina.
U Aguirrecheu, u svojoj sobi, čuvala je teta Ursula knjige i
ilustracije sa španjolskim i francuskim bakrorezima — debele
sveske u kojima se pričalo o pomorskim bitkama, gusarenju,
glasovitim bjegovima i putovanjima velikih pomoraca. Te su knjige
zacijelo bile u kakvu podrumu, jer su vonjale na vlagu i imale
izgrižene krajeve. Bez sumnje, moja je teta u njima nalazila
inspiraciju za svoja pripovijedanja.
Teta Ursula pripovijedala je i najneznatniju stvar tako svečano
da sam se divio. Ona mi je ispunila glavu brodolomima, pustim
otocima i gusarskim brodovima.
Znala je više nego većina žena, a pogotovu baskijskih žena.
Ona mi je razjasnila kako su u staro vrijeme Baski odlazili u lov na
kitove na Sjeverno more; da su oni otkrili Newfoundland i da su se
još u prošlom stoljeću na brodogradilištima u pokrajini Vizcayi i
Guipúzcoi, u Oriju, Pasajesu, Aguinagi i Guerniki, gradile velike
fregate.
24
S ponosom mi je govorila o baskijskim mornarima i
kapetanima: o Elcanu i o njegovoj plovidbi oko svijeta; o Oquendu,
pobjedniku u više od sto bitaka, koji je, pobijeđen u starosti
(pobijedio ga admiral Tremp), umro od žalosti; o Blasu de Lezu,
koji je imao samo jedno oko i jednu nogu a neprestano se borio i sa
nekoliko malih brodova pobjeđivao moćnu eskadru engleskog
admirala Vernona kod Cartagene u Americi; o pametnom i
junačnom Churruki, o Echaidu, o Recaldu, o Gaztaneti. Svoja je
pripovijedanja često završavala ovim stihovima iz Conchina
Umijeća plovidbe:
Il na moru, il na kraju,
sve uz kartu i magnet,
Bask je prvi, neka znaju,
obišao cijeli svijet.
Iako ti stihovi nisu imali nikakve veze s onim što je pričala,
meni su se, zbog svečanog tona u kojem ih je recitirala teta Ursula,
činili kao najprikladniji završetak svake pripovijetke.
U to daleko doba djetinjstva ja nisam poznavao drugih dječaka
svoje dobi izuzev nekih daljih rođaka što su živjeli u Madridu i
dolazili u Lúzaro da provedu ljeto. Kad su oni bili u bakinoj kući,
odlazili smo zajedno u obiteljsku ladanjsku kuću, i ondje smo pili
surutku i jeli mladi sir. Teta je Ursula dijelila, a mi, djeca, pazili smo
daje li komu više nego ostalima, da bismo odmah prosvjedovali.
Moji su rođaci pričali o predstavama u kazalištima i cirkusima
što su ih posjećivali u glavnom gradu; ali, zapravo to nije budilo
moje pažnje. Mene je privlačilo more. Sa zavišću sam gledao
bosonoge dječake na molu. Eh, da sam ribarski sin pa da mogu
švrljati po nasipu, igrati se na pristanu i valobranu, skakati po
šlepovima i tovarnim čamcima.
Osim biblioteke što su je sačinjavali francuski ilustrirani
časopisi i knjige o pomorskim pustolovinama, teta Ursula imaše i
drugi izvor iz kojega je izvlačila uzbudljive pripovijesti što su me
toliko zarobljavale.
U salonu Aguirreâ čuvali su u škrinji, među drugim starim i
poštovanim predmetima, svezak rukopisa in folio, pozamašne
debljine. Na omotu od pergamenta stajalo je napisano, već
izblijedjelim crvenim slovima: Povijest obitejli Aguirre.
25
Kako su gotovo svi članovi te obitelji i onih što su se srodili s
njima bili pomorci i putnici, radi zornosti i razjašnjenja njihovih
pohoda, vidjele se među žućkastim listovima umetnute stare
navigacijske karte, veoma neobične. Na tim starim kartama i
zemljovidima more je bilo simbolizirano kitom koji baca mlaz vode,
galijom i sa nekoliko dupina; gradove su prikazivale kućice; šume
su označavane drvećem, a divlje zemlje Indijancima s perjem na
glavi i s lukom i strijelom u ruci. Bilo je i karata što prikazivahu
struje i vjetrove, i crteža sondi, primitivnih kompasa i astrolaba.
Cijela je knjiga bila niz opisâ, redale se avanture na moru i na
kopnu.
Moja je teta Ursula stavljala naočari i polako čitala koju od tih
priča i priklapala svoje komentare.
Bile su to većinom kratke priče, ali pisane tako izvještačeno da
nisam mogao dokučiti smisao. Jedna od najzabavnijih bijaše
povijest Dominga de Aguirrea, zvanog Bask, koji je sudjelovao u
ekspediciji Gonzala Jiméneza de Quesade, u doba osvajanja
Amerike. Domingo de Aguirre bio je svjedok požara u Iraki, koji je
zacijelo imao veliko značenje, sudeći po opisima.
Kad sam počeo pisati, sjetila se teta Ursula da mi u pero kazuje
odlomke iz velike obiteljske knjige, i još čuvam, slučajno, arak
neobrezana papira ispisan mojom nevještom rukom, na kojemu je
nejednakim slovima napisano:
»Kapetan broda, Martin Pérez de Irizar, sin Renterijin, na
povratku iz Cádiza gdje je natovario brod robom, susreo je na pučini
francuskog pirata Jeana Florina, čije je ime tjeralo strah u kosti
svima koji su plovili morem. Oholi je Francuz vodio dva dobro
naoružana broda. Koga bi ugrabio na moru, bio odrastao ili dijete,
muško ili žensko, orobio bi ga potpuno; tako je postao veoma bogat.
Kad je ugledao brod kapetana iz Guipuzcoe, Francuz gaje
napao žestoko, a Irizar se na svome brodu srčano branio. Krv je
obilno tekla s obje strane, i poslije okršaja Martin Pérez de Irizar
zarobi Jeana Florina, njegove brodove i sve njegove ljude.
Gusari su imali trideset mrtvih, a više od osamdeset ljudi bilo
im je ranjeno. Jean Florin htio je dati dvadeset tisuća dura kapetanu
Irizaru za otkupninu; ali je njegova ponuda bila uzaludna, jer
trijezan i razborit čovjek više drži do svoje časti nego do svekolikog
novca na svijetu.
Sa devedeset zarobljenika i dva zaplijenjena broda kapetan
26
Irizar vratio se u Cádiz, kao što je i odgovaralo njegovoj lojalnosti i
čestitosti.
Car don Carlos, naš gospodar, naredi da gusara Jeana Florina
objese, a da kapetan Martin Pérez de Irizar na svoj grb stavi, za
vječni spomen i sjećanje, sliku broda i zastave što ih je stekao u toj
bitki.«
Sjećam se kako sam, pišući ono što mi je diktirala teta,
postavljao razna pitanja o životu i običajima gusara; unatoč tome što
je ona nastojala uveličati odvratnost tih vitezova sreće, meni se
činilo da u gusarenju, hvatanju brodova i oduzimanju blaga, koje
onda čuvaš na pustom otoku, zacijelo ima mnogo draži.
Naučio sam čitati i pisati uz te obiteljske priče i avanture. A
bilo je nešto čudno u svim tim pothvatima: gotovo uvijek bijaše neki
Aguirre pustolov komu se nije znao kraj. Jedan je ostao među
Indijancima, o drugom se kazivalo da je postao gusar...
Bijaše kao da koban udes progoni neke članove obitelji, kroz
vrijeme i naraštaje.
27
VI
LOPE DE AGUIRRE, IZDAJNIK
Obiteljska knjiga bavila se mnogim kapetanima, mornarima,
pustolovima i svećenicima, ali, između svih tih historija,
najneobičnija, najbesmislenija u svojoj stvarnosti, bila je priča o
Lopeu de Aguirreu, luđaku, zvanu i Lope de Aguirre, Izdajnik.
Više puta pročitao sam začudne pustolovine toga čovjeka, što
su u rukopisu iznesene u pojedinostima.
Domingo de Cincunegui, autor Povijesnih uspomena iz Lúzara,
ponavljao je nekoliko puta molbu da po svim kutovima Aguirrechea
potražim ne bih li pronašao stari rukopis. Tražio sam, ali ga nisam
našao: bez sumnje, izgubio se rukopis kad je umrla moja baka;
možda je kojemu od pomoraca što sada žive u staroj kući poslužio
da njime potpali vatru. Ono što govori Cincunegui i u svojim
Uspomenama iz Lúzara uzeto je iz povijesti Perúa i Venezuele.
Iz njegovih Uspomena uzimam ove podatke da bih unekolike
prikazao svoga strašnog pretka:
»Lope de Aguirre rodio se u prvoj trećini šesnaestog stoljeća u
pokrajini Vizcayi, ali se ne zna u kojemu mjestu. U šesnaestom
stoljeću bile su tri znamenite kuće Aguirrea: jedna u Oyarzunu,
druga u Gaviriji, i treća u Navarri.
Lope de Aguirre bio je zacijelo iz jedne od tih kuća.
Lope je stigao u Perú negdje polovinom šesnaestog stoljeća i
pridružio se Gonzalu Pizarru u njegovoj pobuni. Neko je vrijeme
služio Pizarru, dok ga nije izdao i počinio djela nečuvene okrutnosti
protiv svojih bivših drugova.
Lope je bio čovjek nemiran i buntovan, tvrdoglav i ružan.
Osuđen na smrt za vrijeme jednog ustanka, pobjegao je i postao
krotitelj konjâ. Dobra služba da iskuša svoju divlju energiju! Među
vojnicima bio je Lope poznat pod nadimkom Ludi Aguirre.
Potkralj, don Andrés Hurtado de Mendoza, povjerio je godine
1560. baskijskom kapetanu Pedru de Ursúi ekspediciju sa zadatkom
da istraži obale Marañona u potrazi za zlatom. Lope je bio jedan od
glavnih vođa ekspedicije.
Jedne noći nemirni Aguirre pobuni momčad ekspedicije i sam,
28
udarcima bodeža, ubije kapetana Ursúu i njegovu drúgu Inés de
Atienza, kćerku konkvistadora Blasa de Atienze.
Lope je ubio i poručnika Vargasa te izdao proglas
pobunjenicima koji su ga slijedili. Pobunjenici proglasiše Fernanda
de Guzmána generalom i vladarom Perúa, a Lopea de Aguirrea
feldmaršalom.
Kad je Guzmán prigovorio Lopeu zbog njegove nepotrebne
okrutnosti, divlji Bask, koji nije podnosio prigovora, osvetio se te ga
ubio, a kasnije počinio niz nasilja i zločina.
Predvodeći svoje ljude, podjarmljene terorom (objesio je
osmoricu koji mu se nisu činili dovoljno vjerni), sišao je niz
Amazonu, mjesece i mjesece slijedio beskrajni tok te goleme rijeke i
najposlije se dohvatio Atlantika.
Lope je imao samo male brodove koji su jedva služili za
plovidbu tijekom; ali on nije priznavao zapreka: otisnuo se na ocean.
Lope de Aguirre bio je potpun čovjek.
Na debelom moru, oko ekvatora, izdržao je dvije strašne oluje
na svojim slabim brodovima, a onda je zaplovio duž obala Brazila,
Guayane i Venezuele.
Kamo bi došao, Lope je otimao i pustošio, pljačkao luke, palio
sve na što bi naišao, harao sve pred sobom, nošen svojim ludim
bijesom.
Svećenik te flotile usudio se savjetovati i zaklinjati svoga
kapetana da ne bude tako okrutan. Aguirre ga je uljudno slušao i
uljudno ga dao objesiti.
Osjećajući možda kajanje u svome otvrdlom srcu, pozvao je
nekog misionara iz Parrachague da se pred njim ispovjedi; kad mu
dobri svećenik nije htio dati odrješenje, naredio je da ga objese,
zacijelo da bi taj pravio društvo drugom obješenom svećeniku.
Pustolovi iz njegove družbe koji su bili premalo odani njegovoj
osobi doživjeli su istu sudbinu.
Od četiri stotine ljudi što su krenuli s Ursúom, ostalo je Lopeu
samo stotinu i pedeset, a od tih su mnogi danomice bježali.
Kad je Aguirre vidio da nema dovoljno posade za svoje
brodove, on ih zapali, a zatim se skloni sa svojom kćerkom i
nekoliko vjernih drugova u blizini Barquisimeta, u Venezueli.
Ondje, na selu, u nekoj napuštenoj kući, Aguirre je napisao
memorial Filipu II, pravdajući svoje zločine i nepodopštine, a da
svom dokumentu dadne veću moć, potpisao ga je odvažno, cinično i
29
besmisleno:
Lope de Aguirre,
Izdajnik
Kraljeve čete, udružene s nekolicinom bjegunaca iz Aguirreove
vojske, opkoliše baskijskog kapetana kao divlju zvijer, da ga ubiju.
Skršen, opkoljen, kad je vidio da je izgubljen, Lope je izvukao
bodež i zabio ga do drška u srce svoje kćeri, koja je još bila dijete.
— Ne želim — rekao je — da postane zla žena niti da je ikada
uzmognu zvati kćerkom izdajnika.
Zatim naredi jednom od vojnika da u njega ispali hitac iz
arkebuza.
Vojnik posluša.
— Slab hitac! — uzviknu Lope kad mu je zrno prozujalo iznad
glave.
A kad je kod drugog hica osjetio da mu je metak prodro u prsa i
oduzima mu život, uzviknuo je, pozdravljajući svog ubojicu s
divljim veseljem:
— Taj već valja.
Zaista, Lope de Aguirre bijaše potpun čovjek.
Mrtvome su mu odrubili glavu a trup raščetvorili; lubanju su
sačuvali u crkvi u Barquisimetu, zatvorenu u željeznom kovčegu.«
To je ono što priča Cincunegui u svojim Povijesnim
uspomenama iz Lúzara, a manje-više to je kazivala i knjiga iz
bakine kuće, iako sa mnogo više pojedinosti i komentara.
Čitajući te pustolovine Aguirreove imao sam pomalo dojam što
ga ostavlja na djecu Guignol3 kada tuče žandara i vješa suca.
Usprkos svim njegovim zločinima i krvoločnostima, ludi Aguirre
bio mi je gotovo simpatičan.
3 Popularna figura iz francuskog kazališta lutaka. — Prev.
30
VII
POGREB MOG UJAKA JUANA
Jedan od jakih dojmova iz djetinjstva ostavio mi je pogreb mog
ujaka Juana de Aguirrea.
Boravište starijeg brata moje majke bilo je dugo vremena tajna,
dok se nije saznalo da je odlutali umro.
Osjetio sam, onom pronicljivošću što je često u djece, da u
mojoj obitelji postoji stanovita suzdržljivost u vezi s mojim ujakom
Juanom; ni moja majka, ni njena sestra Ursula, ni moja baka nisu
htjele govoriti o nestalome, i ta je tajna i uzdržljivost poticala moju
maštu.
Naša sluškinja Iñura, koja je bila veoma praznovjerna, tvrdila
mi je da ujak Juan nije umro.
— A gdje je onda? — pitao sam je.
— Daleko odavde.
— A zašto ne dođe?
— Ne može doći.
— A zašto?
Na kraju, poslije dugih preporuka da ništa ne kažem majci,
Iñura mi je ispričala da se moj ujak Juan odmetnuo u gusare, da su
ga odveli u zatvor u Englesku, gdje su mu udarili lance na noge, a na
leđa mu vrelim željezom utisnuli nekakva slova. I zato, sve ako je i
živ, ne može doći u Lúzaro.
To što mi je Iñura ispričala još me više uzbudilo i potaklo moju
maštu do krajnosti. Noću sam zamišljao da vidim ujaka u njegovoj
tamnici, kako jadikuje, gol, a na leđima mu se ističu strašna slova.
U to vrijeme, kao da se u meni imala još jače učvrstiti
uspomena na mog ujaka, obavljena je svečanost njegova pogreba, in
absentia, u Lúzaru. Kako se činilo, moja je baka od konzula u
nekom mjestu u Irskoj primila pismo, kojim joj je javljeno da je
Juan de Aguirre umro. Ali, je li bila istina? Iñura mi je otvoreno
kazala da nije.
Veoma se dobro sjećam dana pogreba; ostao je tako urezan u
mome pamćenju!
Majka me probudila u svanuće; već je bila odjevena u crninu; i
31
ja se brzo odjenuo, te nas dvoje iziđosmo s Iñurom naput.
Bilo je jesensko jutro; grad se počeo buditi, magla se penjala uz
Izarru, a iz luke polagano je izlazila škuna.
Stigli smo u Aguirreche; pričekali smo trenutak, a onda moja
baka, teta Ursula i moja majka, ogrnute žalobnim koprenama,
krenuše u crkvu, a ja s Iñurom za njima.
Visoka crkvena lađa bijaše tamna i pusta; u sredini, pred
glavnim oltarom, svjećarica i crkvenjak prekrivali su odar crnim; na
podu se naziralo mnoštvo stvari, komadi drveta, žute voštanice s
crnim pokrivkama.
Baka, majka i teta pridružile se svjećarici, i sve su četiri išle s
jedne strane na drugu, namještajući mnoštvo toga.
Iñura je željela da sjednem u jednu od klupa što su bile blizu
podija s odrom, u kojima su se imali smjestiti rođaci na čelu
žalobnog skupa; ali sam se ja bojao da ostanem sam.
Išao sam za majkom držeći se njene suknje, ne dajući joj da išta
uradi, sve dok nije došao stari Irizar, u crnu odijelu i sa cilindrom u
ruci, i prisilio me da sjednem kraj njega na klupu što se nalazila u
sredini.
Jedna po jedna ulazile žene u crnini, kleknule bi, raširile crn
rubac po podu, odmatale žutu voštanicu te je zapalile.
Voštanice na glavnom oltaru počele su gorjeti, i na njihovoj
svjetlosti odražavao se cijeli oltar u stilu Churriguerinu4, pozlaćen,
usukan, sa svojim salamunskim stupovima i obilnim grozdovima.
Gore, u poprečnoj lađi, visio jedrenjak i blago se njihao, kao da
plovi prema zlatnom sjaju što je blistao na glavnom oltaru.
Zvono je počelo zvoniti; ljudi pristizali, najprije malo-pomalo,
zatim u mnoštvu; dvije klupe određene za rođake i prijatelje ispunile
se, i misa je počela.
Ja sam bio uplašen; znao sam da na odru nema nikoga; ali mi
se činilo da negdje unutri zacijelo čuči ujak Juan sa svojim lancima i
svojim sramnim slovima na leđima.
Ovda-onda zasvirale bi orgulje, i njihov skladan zvuk dizao se
do visokog svoda. Ja sam gledao na sve strane, unatoč tome što me
stari Irizar opominjao da budem pobožniji.
Kakva li žara u tih žena! Poklekle na svojim razastrtim crnim
4 Estilo churriguerresco, kićen stil što ga je stvorio arhitekt José Churriguera
(1650-1723) spajanjem gotskih i baroknih elemenata. — Prev.
32
rupcima, molile su svom dušom. Neke su bile udovice pomorskih
kapetana i kormilara, i kad bi se sjetile čovjeka izgubljena na moru,
jecale su.
Poslije mise, svećenik se okrenuo prema vjernicima i molio za
mrtvoga i za sve što su pokopani u moru.
Onda se jecaji pojačali.
Zatim je svećenik prišao katafalku da izmoli responzorij te je
nekoliko puta poškropio odar blagoslovljenom vodom.
Bio sam zbunjen, uplašen. Kad smo izlazili iz crkve, blijedo je
sunce osvjetljivalo atrij. Irizar i ja ostadosmo na vratima. Sve žene,
sa svojim crnim kukuljicama, prođoše ispred nas, u procesiji, prema
kući moje bake; za njima su izišla gospoda, sa cilindrima, i pomorci
i ribari u suknenim odijelima i s rukama zabijenim u džepove hlača.
Navečer mi je Iñura ponovno tvrdila da moj ujak Juan nije
umro. Prije ili kasnije ja ću ga vidjeti.
Njeno je uvjerenje postalo i moje. Bio sam uvjeren da ću nekog
dana vidjeti gospodina s izgledom kojeg pomorca iz knjiga moje tete
Ursule, sa zaliscima, s visokim čizmama, u kaputu i šeširu od
voštanog platna. Probesjedio bih s tim gospodinom i ustanovio da je
to moj ujak Juan.
Dugo je njoj duh uznemirivala tajna Juana de Aguirrea, a s tom
sam tajnom povezivao i pogreb u crkvi, s oblacima tamjana u zraku
i s jedrenjakom obješenim u križnom krilu, što se činio da plovi
prema zlatnoj vatri glavnog oltara...
Sličnom tajanstvenošću bijahu mi ispunjeni i božićni blagdani.
Tih dana sve mi se činilo drukčije, zrak, svjetlo, predmeti.
U Aguirrecheu je već bila tradicija da se postave velike jaslice
u jednoj sobi u prizemlju. Suluda starica Curriqui, u suknji sa
cvjetovima i u bijeloj kapi, imala jr nalog da objasni što se zbivalo u
Betlehemu. U ruci je držala štapić da pokaže ličnosti, i tamburin da
se može pratiti kad bi počela pjevati božićne pjesme. Znala je dva-tri
jednolična napjeva i nekoliko stihova s jednom rimom. Među
figurama oko jasala vidjela se neka jadnica, bez sumnje drevna
lakrdijašica. Sjećam se pjesme koju je Curriqui njoj upućivala:
Orra Mari Domingui
Beguira orri
Gurequin naidubela
Belena etorri.
33
(Evo Marije Domingui. Pogledajte tu rugobu! A hoće s nama u
Betlehem!)
I Curriqui je nastavljala:
Gurequin naibadezu
Belena etorri
Atera bearco dezu
Gona zar hori.
(Ako želiš s nama u Betlehem, valja ti svući tu staru suknju.)
Publika, sastavljena od ribara i mališana, hvalila je te
naturalističke pojedinosti.
Na Sveta Tri Kralja, Curriqui se, s bijelom kapom i s krunom
od mjedi, vraćala svojoj pozornici u Aguirreche, da pjeva druge
pjesme. Toga dana nekoliko pastira s planine silazilo je do kuća:
pjevali su božićne pjesme oporim i promuklim glasovima i pratili se
tamburinima i bubnjevima.
Ako bi im gospodarica kuće dala koji novčić, oni bi u pjesmi
kazali da je slična Djevici; ako im ne bi ništa dala, priklopili bi da je
stara vještica.
34
VIII
DJEČAČKE NESTAŠNOSTI
Toliko sam slušao o zloći dječaka te sam u školu išao kao janje
koje vode na klaonicu.
Bio sam pripravan da se borim, kao Martin Pérez de Irizar,
protiv svakog Jeana Florina koji bi me napao, iako moje snage nisu
bile velike.
U početku me učitelj smjestio među zaostale, a to me prilično
postidjelo; ali sam uskoro prešao u skupinu učenika svoje dobi.
Učitelj, don Hilario, bio je stari Kastiljanac koji se trudio da
nas nauči čistu jeziku i dobru izgovoru. Mrzio je baskijski jezik kao
osobnog neprijatelja i smatrao da čovjek koji izgovori onako kako se
govori u Burgosu ili Mirandi de Ebro stječe takvu superiornost te bi
svako čeljade sa zdravim razumom, prije nego što nauči kako da
zarađuje ili da živi, moralo da nauči pravilno izgovarati.
Nama dječacima činilo se smiješnim što don Hilaio pridaje
važnost domaćim problemima. Umjesto da nam govori o Rtu Dobre
Nade ili o njufundlandskim prudovima, govorio nam je o
vinogradima u Haru, o pšenici iz Medine del Campo. Mi smo ga se
bojali a ujedno ga prezirali.
Dobro je razabirao da preziremo sve što uživa njegove
sklonosti, i odgovarao je, instinktivno, mrzeći naše mjesto i sve što
je baskijsko. I znao nas je bijesno tući.
Mene je mnogo puta od batina spasila preporuka moje majke
da me ne tuče; još sam bolestan, rekla mu je.
Kad sam shvatio korist koju sam mogao izvući iz svoje bolesti,
običavao sam hiniti bol u prsima ili u želucu, da izbjegnem kaznu.
Oslobodio sam se mnogo puta od udaraca; ali sam izgubio
reputaciju jakog čovjeka. »Ovaj dječak ne vrijedi ništa«, govorili su
o meni; i to je mišljenje potrajalo do danas.
Čovjek se sada smije misleći na obješenjaštva iz danâ
djetinjstva; ali ako se u mislima vrati na ono vrijeme, jasno mu je da
su prvi školski dani bili među najsumornijim i najtužnijim danima
života.
Kasnije je bilo žalosti i nevolja — ta tko ih nije imao? Ali je
35
osjetljivost već bila otupjela; čovjek je već vladao svojim živcima
kao što kormilar vlada svojim brodom.
Ne, nije lako ljudima moje dobi vraćati se u mislima u
djetinjstvo, s nježnošću se sjećati škole i učitelja koji su nam
zagorčavali prve godine života.
Hladna i vlažna škola, gdje ti se ukoče noge i gdje, ne znajući
zašto, primaš grube riječi, nailaziš na loš postupak i kazne — jest, to
je nešto što ide među najružnije i najodvratnije dojmove u životu.
Baš je čudno: ono što je shvatio divljak, naime da dijete, jer je
slabije, nježnije, zaslužuje više pažnje i čak više respekta nego
odrasli, to nije shvatio civilizarani čovjek. Među nama: onaj koji je
nesposoban da ičim naudi kojem odraslom, kadar je da muči dijete, i
on ga zaista muči, a roditelji još mu i povlađuju.
To je jedno od mnogih nasilja i divljaštva koja idu u okvir
civilizacije.
Kad sam već nekoliko dana išao u školu, vezao sam
prijateljstvo s dvojicom dječaka, koji su mi ostali prijatelji do danas:
jedan je José Mari Recalde, a drugi Domingo Zelayeta.
José Mari bijaše sin Juana Recaldea, zvanog Hrabri. Tako su
zvali njegova oca, jer je bezbroj puta pokazao neobičnu hrabrost;
José Mari išao je istim putem: bijaše nagao i hrabar.
Drugi dječak, Domingo Zelayeta — ili Chomin, kako su ga
zvali — bio je sin tokara i prodavača brodske opreme.
Chomin se isticao svojom živošću i svojim duhom. Otac bijaše
osebujan čovjek, energičan, čvrsta značaja i pomalo mrk, a
pronalazio je neobična objašnjenja za svoje odluke.
— Zašto se ponovno ne oženite, Zelayeta? — upitao bi ga
tkogod.
— Ne, ne! A i zašto? Morao bih napraviti veću kuću, a to mi ne
odgovara.
Jednom su ga htjeli imenovati vijećnikom, ali se on usprotivio
svom silom.
— Ali, čovječe, zašto nećeš da budeš vijećnik?
— Prije bih se ubio — rekao je on — nego se prisilio da nosim
kaput s lastavičjim repom.
Taj kaput, što ga je Zelayeta tako mrzio, bio je frak, a u Lúzaru
je vladao običaj da ga vijećnici nose u svečanim prilikama.
Zelayeta, otac, unatoč svojim neobičnostima i svojoj sirovosti,
bijaše čovjek naprednih težnja; volio se pretplaćivati na knjige da bi
36
ih primao, ali ponajprije zato da ih čita njegov sin.
Prvih mjeseci škole moja je majka slala Iñuru po mene, pa sam,
iako dobra starica nije bila sa mnom stroga, morao ići pored nje, dok
su moji drugovi išli sami, putem kojim su htjeli.
Poslije mnogih molbi i negodovanja postigao sam slobodu da
odlazim u školu i da se vraćam bez nadzora i bez pratnje. Majka mi
je preporučivala da idem kojim putem želim, izuzev preko
pristaništa, a to je bilo baš kao da mi je rekla da mogu svakamo i
nikamo. Unatoč njenim opomenama, čim bih izišao iz škole, trčao
sam sve do stepenica na pristaništu.
Drugi dječaci, uglavnom iz obitelji koje žive na kopnu — ili na
suhu, kako vele u Lúzaru — bili su više skloni da idu igrati pelotu5;
mi, iz obitelji pomoraca, u koje smo se ubrajali Recalde, Zelayeta i
ja, kretali bismo prema moru.
Promatrali smo čamce i brodice što su izlazili iz luke i u nju
ulazili; gledali smo dječake što su goli uranjali u vodu na rtu što se
na baskijskom zvao Cay luce, promatrali ribiče s prutilom što su se
vježbali u strpljenju. Ribiči su nas poznavali.
Kakva li iznenađenja kad bi se na kraju uzice pojavila
hobotnica s kratkovidim očima, okruglim i glupim, s kljunom kao u
sove i s odvratnim krakovima punim sisaljki! Nije bilo malo
uzbuđenje kad bi izlazila smotana kakva velika jegulja što se srčano
bori za život, ili morska žaba, naduta, crna, uistinu odvratna.
Kad nas nije nitko promatrao, spuštali smo se niz konope i
tumarali po teglenicama i barkačama, i skakali iz jednog čamca u
drugi.
U dječjoj nezavisnosti brzo se osvaja teren, i ja sam na svome
putu napredovao tako brzo da sam u malo vremena postigao
potpunu slobodu.
Često sam sa Zelayetom i Recaldeom bježao iz škole. Učitelj,
don Hilario, slao je kući poruke i javljao da ovog ili onog dana
nisam došao; ali me majka uvijek opravdavala; kako je vidjela da se
oporavljam i postajem krepči, gledala mi kroz prste i pravila se da
ne primjećuje izostanke.
Nedjeljom, i u radne da ne kad bismo pobjegli iz škole, išli smo
obično do pješčara, skidali cipele i čarape i bazali bosonogi.
5 Pelota, baskijska narodna igra, vrsta tenisa. Lopta se ne baca preko mreže,
nego igrači stoje u istom redu, a lopta se odbija o zid. — Prev.
37
Skupljali smo školjke, komade stive, moluske što ih narod,
zbog njihova oblika, naziva »drškama«, kamenčiće crne, žute,
ružičaste, uglačane i sjajne.
U sumrak skakali po pijesku zeleni ušenjci i mušice zvane
grice, a otukli otvori na mekušcima bacali mjehuriće zraka kad bi
iznad njih prošao val sa svojim tankim slojem vode.
Kojiput uspjelo bi nam da vidimo mekušca što ga na
baskijskom zovemo deituba, i o kojem kažemo, ne znam zašto, da se
obično sam uguši. Da bismo ga natjerali da iziđe iz svog skrovišta,
trebalo je unutra ubaciti malo soli.
Najviše sreće u otkrićima imao je Zelayeta; on je nalazio
morsku zvijezdu ili kakvu rijetku školjku; on je vidio hobotnicu
među stijenama, ili dupina što plovi između valova. Uvijek je sve
marno istraživao; zbog te sklonosti njegov ga je otac zvao
žandarom.
Majka me već puštala da nedjeljom odlazim s drugovima, pošto
bi mi najprije dala niz opomena i preporuka. Kako smo tada imali
dovoljno vremena pred sobom, više se nismo zadovoljavali
odlaženjem na pješčare, nego smo se popeli uz Izarru i poslije
silazili na obližnje stijene.
Kad smo se već navikli da idemo među hridine, pješčani žal
više nam nije pružao zabave, činio nam se pustim i dosadnim.
Prava svrha naših odlazaka na stijene bijaše da sakupljamo
velike i tamne rakove za koje ovdje imamo ime račnjak, a drugdje
kosmelj i samac.
Brdo Izarra, kojemu se na jednom boku, u podnožju, nalazi
Lúzaro, tvori kao neki poluotok koji odvaja ulaz u luku od prilično
široka zaljeva smještena između dva šiljka. jedan se zove
Svjetionički rt, a drugi Rt dušâ. Izarra je predgorje od škriljavca —
sve same nagnute ploče, izglodane valovima. Ti kameni slojevi,
odvojeni jedan od drugoga kao listovi otvorene knjige, spuštaju se u
more stvarajući grebene, crne stijene tučene nemirnim valovima, a
završavaju se visokom crnom hridinom, tajanstvena izgleda, koja se
zove Frayburu.
Da bismo krenuli na svoje obilaske, običavali smo se sakupiti
rano ujutro na pristaništu, prolazili smo ispred Svete Klare, penjali
se jednom strmom ulicom, ostavljajući za sobom četiri-pet skupina
stubâ, te izbijali na put što su ga s jedne i druge strane omeđivali
zidovi nekoliko vrtova. Zatim smo presijecali kukuruzišta i
38
vinograde i stizali gore na brdo, na kamenitu ravan na kojoj su rasle
bukve i paprat.
Na vrhu Izarre zacijelo je nekoć bila platforma za smještaj
topova; još se primjećivalo popločano tlo utvrde i ostaci bedema. U
blizini se nalazila spilja, puna korova, koju smo dolazili istraživati.
Bila je to rupa što su je nekoć, bez sumnje, napravili topnici da
se zaštite od kiše, a nama je služila da se u njoj igramo Robinsona.
Stari Yurrumendi, čudan izmišljač maštovitih priča, rekao je
Zelayeti da se u tu spilju sklonila velika krilata zmija, Egan-suguia:
ta je pećina njezin nastan. Aždaja ima tigrove pandže, krila orla-
lešinara i lice starice. Noću obilazi naokolo čineći zlodjela, pije djeci
krv, a dah joj je tako strašan i otrovan da od njega sve ugiba.
Otkad smo to čuli, oklijevali smo pred spiljom i nismo ulazili.
Ipak sam, da provjerim priču, predložio da u spilji zapalimo korov:
ako se Egan-suguia nalazi ondje, izgorjet će, a ako se ne nalazi,
onda nikom ništa. Recaldeu se namisao nije činila dobrom. Tako se
praznovjerje učvrstilo.
Visovi Izarre ulijevali su poštovanje. Nad samim morem
prolazila kamenita staza duž hridine kojoj podnožje bijaše izbušeno,
sastavljeno od stijena što ih je morska voda izlokala. Valovi se
ulijevali na pukotine škriljavca, u srce brijega, te se opet izlijevali, i
vidjelo se kako skaču bijeli i pjenasti, kao mlazovi snijega. Neki se
dječaci nisu usuđivali na one visine, u strahu od vrtoglavice; a mene
je privlačila ta opasnost.
Dolje, na nekim je mjestima slojevito kamenje bilo poredano
poput stepenica kakva amfiteatra. Na klupama toga prirodnog
koloseuma ostajale su, kad bi se povukla plima, okrugle svijetle
barice, sjajne zjenice u kojima se odražavalo nebo.
Isti je Yurrumendi tvrdio, po Zelayetinu pričanju, da su te
stepenice napravljene da bi sirene odande mogle vidjeti utrkivanje
dupina, i bitke morskih nemani, koje vrve nemirnim podvodnim
carstvom.
Voda, zelena i bijela, bijesno je skakala između kamenja;
valovi se razbijali u kišu pjene i srljali naprijed kao stada divljih
konja, s grivom što ime se vijori na vjetru.
U daljini, na pol milje od obale, kao straža tih grebena, uzdizala
se stijena tragična izgleda, Frayburu. Ribari kazivahu da nasuprot
hridi Frayburu brdo Izarra ima veliku šupljinu, golemu tajanstvenu
spilju.
39
Kad se prođe taj dio, Izarra se siječe u gladak greben, crn
škriljevit zid, sa bijelim i crvenim žilama, na čijim sastavima i
ravninama raste grmlje i korov. Na toj je strani more veoma duboko
i manje uzburkano nego ispred onih grebena.
Kad čovjek siđe putem, ugledat će žalo kod Rta duša, između
Svjetioničkoga i drugoga dalekog rta. Na pješčaru obale uzdižu se
zelenilom obložene dune, a iz dimnjaka rasutih kućica naselja Izarte
povija se dim.
Već blizu Svetioničkoga rta ostavljali smo put da zađemo među
stijene. Bilo je ondje pukotina širokih poput dimnjaka koje su se
završavale u moru. U nekima od tih provalija osjećao se vjetar, koji
je pokretao cvjetiće na ulazu; u drugima se jasno čuo šum valova.
Skakali smo sa stijene na stijenu i obično išli do najdaljih
hridina; ali kad je počinjala plima, morali smo trčati, bježeći od
valova, a ponekad izuti se i gaziti po vodi.
Za vrijeme oseke, između stijena pokrivenih lišajima, vidjele se
mirne barice što su ostajale kad bi se more povuklo. Proveo sam
mnoge sate gledajući te male lokve vode. I s kakvim zanimanjem! S
kakvim oduševljenjem!
Ispod prozirne vode vidjela se izjedena stijena, puna rupa,
pokrivena školjkama. U dubini, između zelenih lišajeva i
raznobojnih kamenčića pojavljivali se crveni morski ježinci; meke
im se ticalje skupljale kad bismo ih dotakli. Na površini splake
plovilo galebovo pero, ili komad pluta, ili čuperak morske trave,
koji se, kad bi omekšao u vodi, pretvarao u grančice posute srebrom.
Ljeskava ribica jurila poput strijele, prelazeći mali ocean, a ovda-
onda iz svoga skrovišta izlazio rak, veliko čudovište toga malog
mora, te podmuklo milio postrance i golemim okom istraživao svoje
područje, u potrazi za žrtvom.
Neke od tih lokava imale su svoje prokope koji su ih spajali
jednu s drugom, imale svoje dražice i svoje ponore; kad sam ih
gledao, zamišljao sam da su takva svjetska mora i da ih one
prikazuju u malom.
Volio sam sjediti na izbočinama hridina gdje su se zgrtale alge
i sušile na suncu; taj jaki miris mora preplavljivao me svega i
podizao mi raspoloženje, baš kao aroma kakva plemenitog vina.
Sati provedeni među stijenama prolazili nam kao da lete, i
gotovo sam uvijek dolazio kući kasno.
Mnogu nedjelju znalo se vrijeme okrenuti protiv nas: ulila bi
40
strašna kiša, i majka mi nije dopuštala da iziđem. Pratio sam je tada
u Aguirreche, ručali bismo u kući moje bake i ondje provodili
poslijepodne. Kakve li dosade!
Sastajalo se društvo poštovanih gospođa, među kojima su bile
dvije-tri udovice pomorskih kapetana i kormilara, i u sumrak pila se
čokolada. I slušao sam kako bakine prijateljice neprestano naklapaju
na svome baskijskom, s očajanjem sam gledao kako neprekidno i
jednolično lije kiša i slušao buku vode što je u mlazovima tekla iz
žljebova i padala na pločnike.
41
IX
YURRUMENDI, FANTAST
U moje vrijeme, široko pristanište Lúzara, Cay Luce, nije bilo
tako široko ni tako dobro popločeno kao što je sada; bilo je onda
omeđeno niskim zidićem, a umjesto da se završi valobranom,
prestajalo je na samim stijenama.
Svom duljinom pristanište i sada pruža istu sliku: ribarske kuće
s balkonima, prozorima i drvenim galerijarna, a po njima obješene
crvene košulje, plave čarape, žućkasti nepromočivi šeširi, pluto,
ribarska oprema.
U tim kućama uvijek ima obješene odjeće; to, dijelom, valja
pripisati nagonu toga ribarskog svijeta za čistoćom, a dijelom dolazi
odatle što se teško suše stvari promočene morskom vodom.
Između kuća što su duž mola Cay Luce, kako nekoć tako i
danas, ima nekoliko trgovina ugljenom i cio niz krčama u kojima se
sastaju ribari da piju i razgovaraju, a na jedina vrata na tim krčmama
i danas izlazi, osobito nedjeljom, miris prženih srdela, kuhane tunine
s lukom i zvuci harmonike.
Neke od tih krčama imale su zvučne nazive: Teleskop, Lijepa
sirena, Holandez, Goizeko Izarra (»Jutarnja zvijezda«), a najslavnija
od svih bila je krčma što ju je držao Joshe Ramón, poznata pod
nadimkom Guezurrechape, ili, na kastiljanskom, »Istresište laži«.
Na tome pristaništu, a svega nekoliko koraka od »Istresišta«,
imao je radionicu Zelayetin otac. U prozor kuće, pretvoren u izlog,
izložio je drvene koloture, svjetiljke, ribarska prutila, pojas za
spasavanje...
Zelayetin otac radio je na tokarskoj klupi sa svojim naučnikom,
i dok je stari tokario, nekoliko je prijatelja sjedalo na prag da
razgovara s njim.
Bio sam prisan prijatelj njegova sina a mog vršnjaka Chomina
Zelayete. Chomin je bio veoma spretan i veoma strpljiv. Uspio je, na
priliku, pripitomiti malena galeba, i ptić, kad su mu porasla krila,
zametaše kavgu sa svim mačkama u susjedstvu. U dane kad bi se
oborila olujina sakrivao se u kakvoj mračnoj rupi, i ne bi odande
izlazio sve dok ne bi pregrmjelo.
42
Zelayeta se oduševljavao, baš kao i ja, pustim otocima i
gusarima, a kako je imao dara, risao je nacrte za brodove kojima
smo plovili nas dvojica, i karte nepoznatih otoka gdje smo prolazili
naukovanje Robinsona.
Naša sklonost pustolovinama, u kojoj je kucao atavistički
nemir Baska, mogla je samo porasti dok smo slušali pripovijesti
kormilara Yurrumendija, starine i zanesenjaka Yurrumendija,
prijatelja i pajdaša starog Zelayete.
Eustasio Yurrumendi mnogo je putovao; ali je bio čovjek
tlapnji, fantast kojemu su njegove fantazije uzmutile razum. Svi mi
imamo zbirku tlapnji i laži koje nam služe da se zaklonimo od
hladnoće i tuge života; ali je Yurrumendi ponešto pretjerivao s tim
zaklonom.
Bio je on čovjek golem, plećat, kuljav i krakat, s krupnim
šakama što ih je uvijek držao u džepovima hlača, a hlače samo što
mu nisu spale, tako ih je nisko vezivao pod trbuhom.
Imao je lijepo lice, otmjeno i crveno, kosu bijelu, zaliske
veoma kratke, a oči sitne i sjajne. Odijevao se u čisto ruho, ljeti u
odijelo od plavog platna, izblijedjelo od mnogog pranja, a zimi u
kaput od čvrsta crnog sukna, pun zakla. Nosio je pletenu kapu s
resom u sredini. Bio je neženja, živio je sam sa starom gazdaricom,
mnogo je pušio, na lulu, njihao se u hodu i nosio zlatan prsten o uhu.
Yurrumendi je bio član posade na brodu koji je prevozio crno
roblje; plovio je na francuskim brodovima što bijahu naoružani na
krstarenju i proveo neko vrijeme u tamnici, pod sumnjom da se
bavio gusarenjem. Yurrumendi je bio pravi morski vuk. Poznavao je
Atlantik od Islanda i Lofotskih otoka do Rta Dobre Nade i Rta
Horna. Znao je što su oluje na Pacifiku i tajfuni na Indijskom
oceanu.
Yurrumendi je mnogo vidio, ali je više volio pričati o onome
što je maštao negoli o onome što je vidio.
Chomina Zelayetu i mene zaludio je svojim pričama. Kazivao
nam je da na dnu mora, baš kao i na zemlji, ima šuma, livada,
pustinja, planina, vulkana, koraljnih otoka, potopljenih brodova,
nebrojena blaga, a nebo od vode gotovo je jednako našem svodu
nebeskom.
I najvećoj istini znao je priklapati nesklapne izmišljotine.
— Ponekad — kazivaše — more se diže kao kakav zid, a u
sredini se vidi šupljina ili jama koja kao da je ispunjena biserom.
43
Neki vele da bi čovjek, kad bi sišao u tu jamu, mogao hodati kao po
zemlji.
— A kamo vodi ta jama? — upitao bi tkogod, nošen željom da
čuje štogod više.
— Eh, to se ne može reći ako se i zna — odvraćao je
Yurrumendi ozbiljno. — Ali neki tvrde da se unutri vidi žena.
— Sirena — dočekao bi ironično Zelayetin otac.
— Tko zna što je! — odgovarao je stari pomorac.
Kad god bi Yurrumendi govorio o sebi, postupao bi kao da se
radi o kome stranom, govorio u trećoj osobi. Tako bi rekao: »Onda
je Yurrumendi shvatio... Onda je Yurrumendi kazao to i to.«
Bijaše kao da nešto sumnja o samom sebi.
Yurrumendi je imao neobičnu maštu. Bio je najveći izmišljač
besmislica koga sam poznavao. Po njegovu pričanju, iza brijega
Izarre, malo dalje od Frayburua, ima u moru provalija bez dna.
Često je ondje bacao olovnicu, ali nije nikad dotaknuo pijesak ili
kamen. Kad bi mu rekli da mu je olovnica zacijelo bila kratka, on bi
tvrdio da ni konopom od sto milja ne bi napipao dno.
O spilji na Izarri, onoj što se nalazi sučelice Frayburuu, nije
htio govoriti niti je htio pričati o tisuću čuda i natprirodnih stvari
kojih je puna; zadovoljavao se time da kaže kako bi čeljade koje bi u
nju ušlo, odande izišlo kao luđak, ako bi uopće izišlo: takve se
strahote ondje prikazuju. Dovoljno je reći da sirene, jednorozi i
morski konji onuda vrve i lete kao muhe, i da crvenooki div ima
ondje svoj tajanstveni nastan.
Taj je div zacijelo bio brat, ili najmanje bratić, drugoga, ne zna
se da li tako velikog ali svakako crvenookog, koji se, u doba veće
vjere i straha od Boga, pojavljivao u Donostiju, između stijena
Zurriole, s ribom u ruci, i koga su pitali:
Onentzarro begui gorri
Nun arrapatu dec array hori?
(Onentzarro, crvenooki, kad si i gdje si ulovio tu ribu?)
A jadni crvenooki div, umjesto da prezre drsko pitanje,
odgovaraše ljubazno:
Bart arratzean amaiquetan
44
Zurriyolaco arroquetan.
(Sinoć, u jedanaest, među stijenama Zurriole.)
Ne znam sigurno u koju je kategoriju Yurrumendi stavljao
svoga crvenookog diva, ali mislim da ga nije uzdizao do Egan-
suguije, velike krilate zmije iz Izarre, nemani s tigrovskim
pandžama, s krilima orla-lešinara, s licem strašne stare žene i s
otrovnim dahom.
Govorio nam Yurrumendi i o divovskim hobotnicama s
golemim hvataljkama koje su kadre potopiti fregatu; pričao je o
Sargaskom moru, gdje se plovi po zemlji, pravoj zemlji koja se
otvara da propusti brod; kazivao je o zemljama u kojima padaju
pahuljice perja umjesto snijega; o dupinima što imaju čudnu i još
neobjašnjenu sklonost prema ljudima; o sentimentalnim kitovima
što ih bije nesreća da misle kako čovječanstvo više cijeni njihovo
tustilo nego njihovo sjetno srce; o tisuću grbavih i neobičnih
patuljaka s obala Norveške; o morskim zmijama što urlajući slijede
brodove; o pauku Krakenu na boru u Portlandu, u Engleskoj, i o
strašnom čudovištu Maelstromu, čije ždrijelo srče more i guta
nerazborite brodove, pa nestaju u njegovoj divovskoj utrobi. Veliku
je važnost pridavao Curcushadi, to jest mjesecu rogušici, koji, po
njegovu mišljenju, onako uzvilašen ima znanu vezu sa životom
ljudi.
Jedna od omiljelih priča Yurrumendijevih bijaše opis Ognjenog
otoka, na kojemu je jednom bio. Na vrhu nepristupačne planine gori
oganj koji se prekida — pali se noću a gasi danju. Mogao bi tko
pomisliti da je posrijedi vulkan kojemu se plamen ne može vidjeti
na svjetlu sunca: ali je Yurrumendi tvrdio da tu lomaču svake noći
užižu duše mornara slavnog pirata Kidda, koje ondje čuvaju
sakriveno nebrojeno blago.
Druga veoma zanimljiva pojava što su je neki vidjeli na moru,
po kazivanju Yurrumendijevu, bijaše sablasni brod kojim zapovijeda
nekakav Holandez. Taj prokletnik, pijanica, bogohulnik i cinični
pirat plovi s posadom sastavljenom od klateži i čini zlodjela na
moru. Ako se ukleti Holandez približi čijem brodu, vino se ukiseli,
voda se uzmuti, meso gnjije. Ako kome pošalje pismo, bolje je da ga
taj i ne čita, jer odmah poludi: takve su nesklapnosti i laži u njemu
iznizane.
45
Yurrumendi je pričao da je samo jednom, izdaleka, vidio
ukletog Holandeza; ali, sva sreća, nije mu se približio.
Drugi put pričao bi nam stari pomorac niz strašnih okrutnosti: o
gusarima koji su svojim zarobljenicima sjekli jezik ili ruke; o
drugima što su svoje neprijatelje, zatvorene u kaveze, bacali u vodu,
pošto bi im najprije iskopali oči. Drhtali smo, ali smo ga slušali. Ima
u čovjeku neka potka okrutnosti, osobito u djetetu, koje mračno
uživa kad ljudsko divljaštvo izbije na površinu.
Gotovo uvijek, kad bi govorio o gusarenju i surovostima na
brodovima s crnačkim robljem, Yurrumendi bi se sjetio neke pjesme
na baskijskom.
— Tu pjesmu — običavao je reći — pjevao je Gastibeltza, naš
zemljak, kormilar broda s robovima, na kojemu sam ja bio običan
mornar. Gastibeltza je obično pjevao tu pjesmu kad smo okretali
vitao da dignemo sidro ili kad se dizao kakav teret.
— Kakvaje to bila pjesma? — navaljivali smo mi, iako smo je
znali napamet. — Pjevajte je!
I on je pjevao, promuklim mornarskim glasom što su ga
stvorile hladnoće, magle, alkohol i dim lule:
Alteraquiyoc
Emanaquiyoc
Aurreco orri
Elduaquiyoc
Orra! Orra!
Cinzaliyoc
Itsastarra oh! oh!
Balesaquiyoc.
A to mu na kastiljanskom znači: »Povuci ga! Pritegni ga!
Pograbi toga sprijeda! Tamo, tamo! Objesi ga, mornaru, oh! oh!
Možeš sada odahnuti.«
Nitko nije pjevao tu pjesmu kao Yurrumendi; kad bih je čuo,
zamišljao sam piratsku posadu pod oružjem, vidio gusare kako se s
nožem među zubima penju brodskim stepenicama.
Zelayeti i meni Yurrumendijeve priče bijahu otkriće. Bili smo
odlučni: postat ćemo pirati i poslije beskrajnih pustolovina,
pljačkanja brodova i brigantina, i kad se narugamo Englezima i
njihovim topovnjačama i kad unovčimo blago, prodamo stare
46
meksikanske unče i drago kamenje pohranjeno na kakvu pustom
otoku, vratili bismo se u Lúzaro da pričamo, kao Yurrumendi, o
svojim junačkim pothvatima. Ako bismo slučajno imali papigu, mi
bismo joj, da nas ne izda kao ona iz Iñurine priče, privezali kamen o
vrat i bacili je u more.
Zelayeta je napravio plan kuće koju bismo podigli na uzvišici
izvan grada, kad se vratimo u Lúzaro.
U ono vrijeme Yurrumendi bijaše naš ugled i uzor; hodali smo
kao on, njišući se, dugim koracima i stisnutih pesnica. Pušili smo
lule, iako ja poslije prva dva dima nisam mogao izdržati od
mučnine.
Kad je naš prijatelj, stari morski vuk, bio veseliji nego obično,
pričao nam je bajke. Njegove se bajke nisu mnogo razlikovale od
priča koje je on držao za istinite. Ali je među njima bila jedna kojoj
dodavaše beskrajne inačice. Sadržaj se svodio na pomorca, dobra
čovjeka iako je pomalo bio i pijanica, koji bi susreo kakva stara,
odrpana i prljava prosjaka. Prosjak bi skromno molio malen darak;
pomorac bi ga dao, a onda bi se pokazalo da je taj prosjak sveti
Petar glavom i bradom, i božji bi ugodnik, u znak zahvalnosti, dao
pomorcu uzdarje. To uzdarje bijaše različito u različitim pričama: u
jednima bila je to novčarka iz koje bi izlazilo sve što bi čovjek
poželio čim bi izgovorio stanovitu basmu; u drugima bila je to
čarobna sjemenka od koje bi u malo vremena postajalo stablo takve
vrste da je davalo drveta za deset ili dvanaest fregata i još toliko
brigantina, i sveđer ga je preostajalo.
Kad bi pričao, Yurrumendi je volio da u svoje kazivanje, kao
za potkrepu, unosi precizne pojedinosti, i tako je govorio: »Jedne
večeri, u Liverpoolu, u krčmi kod Crvenog zmaja...« Ili pak:
»Nalazili smo se na Atlantiku, na visini Rta Verde...« Kad se radilo
o kakvu brodu, uvijek je potanko opisivao vrstu njegove opreme,
njegovu nosivost i sposobnost za plovidbu.
Najposlije mu se u glavi pobrkale krilate zmije i sirene, vještice
i Curcushada, rogovi uzvilašena mjeseca i puste one utvare i divovi,
sve se pomiješalo kako je stario i piću se odavao, i najposlije mu
smutilo pamet. Ja koji sam od dječačkih dana imao izvjesnog
utjecaja na njega, nastojao sam ga uvjeriti kako taj fantastični svijet
može uzimati za stvaran kad već tako želi, ali mu ne smije davati
pretjeranu važnost.
On mi običavao odgovoriti, u svečanom tonu:
47
— Shanti, ti znaš više od nas, jer si studirao; ali drugi, stariji od
mene i koji više znaju od mene, vidjeli su sve to.
— Istina je — rekao bi koji njegov stari prijatelj.
Jadni Yurrumendi! Dao bih sve da ga mogu vidjeti u
Zelayetinoj tokarnici ili u »Istresištu« na Dugom molu kako
raspreda svoje priče; ali godine ne prolaze uzalud, i već dugo
Yurrumendi sniva vječni san na groblju u Lúzaru.
48
X
SHACU SE SRDI
Recalde, Zelayeta i ja ušli smo u Nautičku školu. Više bismo
voljeli da idemo, kao dječaci s pristaništa, ribariti s kojim starim
ribarom, ali nismo mogli. Bili smo žrtve svoga višeg društvenog
položaja. Hoćemo li da budemo pomorci na pučini, valja nam učiti,
a za nas bijaše velika prednost ploviti debelim morem.
Srećom, poslije predavanja don Gregorija Azurmendija, koji
nam je, odjevene u frak i s bijelom kravatom, objašnjavao
matematiku, došli su ljetni blagdani. Ja nisam mogao u velike
pothvate, jer su me čuvali, ali sam nekoliko puta lovio lignje i sipe s
nekim ribarom, izvan rtova. Moja se majka toliko zabrinula i
uzbunila da me prošla svaka volja.
— Ne znam što ćeš raditi kad se ukrcam — rekoh joj.
— Vidjet ćemo već, ima vremena dotad.
Kako sam imao toliko poteškoća kad sam odlazio čamcem,
Zelayeta i ja odlučismo kupiti brodić igračku, da vidimo kako se
njime upravlja. Otišli smo Caracasu, koji je bio graditelj te vrste
brodova. Mi dječaci držali smo da je Caracas izvrstan brodograditelj
i mislili da će napraviti veliku fregatu lako kao i model.
Caracasova radionica nalazila se na kraju pristaništa; mračna
rupa iskopana u zidu, gdje je prodavao katrin, loj, burad, čavle,
nasmoljene daske, različite mreže i udice svih vrsta. Pozadinu te
spilje ukrašavaše zvir ili polena — pokrupna drvena figura, obojena
i pozlaćena, skinuta s pramčane statve nekakva starog broda.
Caracas bijaše ne samo trgovac nego i tesar i rezbar; ovda-onda
trebalo je načiniti kakav model jedrenjaka, da se objesi u crkvi u
kojem obližnjem mjestu, a kad bi rad bio dovršen i obojen, prijatelji
ribari skupljali se u tom kutu da vide remek-djelo. Pravio je i
modele pomorcima kao zavjetne darove. A zna se: kad doneseš
model u kapelicu, prilika ti je da tim darom umilostiviš nebesa.
Caracasov brat bio je sve do smrti jedan od najvećih bukača i
smutljivaca u gradu; neki su tvrdili da je ostavio više od pol tuceta
udovica u raznim krajevima Španjolske i Amerike, i mnoštvo
basnoslovnih zapisa u svojoj oporuci, a sve je nasljedstvo postojalo
49
jedino u njegovoj zagrijanoj maštI.
U Caracasovoj duplji nalazilo se u svako doba društvo na
razgovoru: jedan od vječnih posjetilaca bijaše ispičutura po imenu
Joshepe Tiñacu, a drugi, nekakav polubenav svat u modroj bluzi i
crvenoj kapi, ovaj je potonji tip čuvao čamce, a nosio je nadimak
Shacu.
S tom dvojicom, i s drugom dičnom i mokrom braćom što su
onamo zalazila, sprijateljili smo se Zelayeta i ja kad smo dolazili da
vidimo kada će Caracas završiti naš brod.
Josephe Tiñacu bio je od onih pomoraca besposličara i pijanica
što provode život u luci s rukama u džepovima. Rijetko se kad
ukrcavao na brod, a kada bi se i ukrcao, brzo se vraćao u Lúzaro.
Neprestano je išao iz krčme u krčmu, iz jedne točionice jabukovače
u drugu. Kad bi nalio dušu, pravio je takve krivulje po ulicama te je
vrijedilo, kako govoraše Yurrumendi, pozvati ga na vino samo zato
da ga poslije vidiš kakav sitan vezak veze glavinjajući i bauljajući.
Kad bi Joshepe Tiñacu onako nesiguran na nogama najposlije
pogodio domu svome, zastao bi podalje pred kućom te umilnim i
skrušenim glasom viknuo ženi:
— Anthoni, iznesi posvjet.
Žena bi se nagnula kroz prozor, isturila bi svijeću, i pijanac bi
onda ulazio u kuću.
Kad je Caracas završio našu brodicu, otišli smo Zelayeta i ja do
priveza na molu i spustili je u vodu, ali nam se brodić, kao da je
umoran, izvrnuo na bok i jedra mu se pokvasila.
Ni uz najveći napor nismo uspjeli održati na vodi brod što ga je
načinio Caracas. Kao ukras, jest, valjao je; da visi u križnom krilu
kakve crkve bio je veoma dobar, ali nije mogao ploviti. Tako vam
biva mnogo toga u životu.
Da bi ublažio taj neuspjeh, Shacu je, po Caracasovu savjetu,
došao da nam posudi brodicu Zapiaina, urara i trgovačkog putnika.
Ta brodica, što ju je čuvao Shacu, zvala se Cachalote, a to će reči
»Kit«.
U početku smo čuvaru davali koji novčić da ga zadovoljimo, a
poslije smo uzimali čamac ne kazujući mu ništa. Kad bi vidio da
ulazimo u čamac, pravio se da ne primjećuje; ali kad smo prolazili
ispred Caracasove rupe, Shacu je trčao naprijed i vikao iz sve snage:
— Ostavite taj čamac, skitnice!
Mi nismo marili, već smo veslali dalje, a on je, bjesneći još
50
više, vikao:
— Lopovi! Pirati! Utopili se, dàbôgdâ!
Na to bi mu Zelayeta, koji je kadikad bio okrutan, zlobno
uzvratio:
— Prodat ćemo tvoj čamac. Pukni, Shacu!
A on je postajao tako očajan da je tapkao nogama, bacao
crvenu kapu na tlo i gotovo udarao u plač od pustog bijesa.
Cachalote smo uzimali samo za vožnju po luci i po zatonu;
nismo se usuđivali dalje u tako laganu čamcu, jer bi ga malo jači val
mogao prevrnuti.
U luci nije bilo ničega što je vrijedno vidjeti, ali je zaton bio
veoma lijep. Jednu je obalu tvorio muljeviti pješčar, a tu se nalazilo
brodogradilište Shempelar. Za oseke tu su u blizini lovili ugore, i
uvijek se ondje vidio niz crnih čamaca. Druga je obala bila divlja,
stjenovita; između hridina i šikare zjapile spilje u kojima se, prema
narodnom predanju, čuvalo oružje u doba rata za nezavisnost.
Zelayeta, Recalde i ja našli smo u jednoj spilji velik brončani top, ali
smo se zakleli da nikome ne otkrivamo svoj nalaz.
Nešto dalje, prije prve brane, bilo je poetičnih kutaka punih
trske i bazgova grmlja, a iz male pećine izvirao vrutak bistre i
hladne vode.
Kad smo se vraćali sa svojih obilazaka, već je i Shacu bio
miran, jenjala mu srdžba. Samo bi nas kojiput zlovoljno opomenuo
da više ne uzimamo Cachalote. A druge smo nedjelje dolazili da i
opet ukrademo čamac.
Jednog smo se dana odlučili prijeći preko prudova, i odonda
smo izgubili strah te izlazili iz luke i ulazili u nju, sve u Cachaloteu,
iako su valovi bili visoki.
51
XI
NASUKANA »ZVIJEZDA MORA«
Jednoga jesenskog jutra — bilo mi je tada četrnaest ili petnaest
godina — pojavi se Recalde pred Nautičkom školom baš kad smo
htjeli ući u zgradu, i pozva Zelayetu i mene: jedna se škuna, reče,
upravo nasukala iza brda Izarre, blizu stijena Frayburua, a njegov
otac i jedan brodar, po imenu Zurbelcha, isplovili su na pinasi da
prihvate brodolomce. Zelayeta, Recalde i ja odlučismo da ne uđemo
u razred: u trku krenusmo na Izarru i popesmo se na vrh.
Bilo je tmurno vrijeme, nebo olovno, a na obzorju isticao se
purpuran prud; vjetar je bijesno puhao, donoseći u naletima kapi
kiše. Gusto pramenje magle brzo promicalo naokolo. Krenuli smo
putem po samom rubu litice; valovi su dolje mlatali da se brijeg
tresao. Magla je sakrivala sve, a more se na mahove pokazivalo u
bljedilu koje kao da izbijaše iz vode.
Promatrali smo pažljivo sivi zastor magle. Iznenada se iza
jednoga bijesnog udarca vjetra pojavi sunce, osvjetljujući mrtvačkim
svjetlom sivo, zapjenjeno more.
U toj pomrčini vidjeli smo između valova pinasu koja upinjaše
da se približi nasukanoj škuni.
— Upravlja li tvoj otac brodom? — pitao sam Recaldea.
— Ne, nego Zurbelcha — odgovori mi on.
Zurbelcha, s nepromočivim kaputom i šeširom, sasvim pognut,
rukovao veslom koje mu je služilo kao kormilo; bio je iskusan
pomorac koji je dobro poznavao obalu i grebene. Jedan krivi pokret,
i čamac bi se razbio među stijenama. Zurbelcha je imao čelične
živce i matematičku točnost.
Vesla su uranjala i dizala se ritmički; veslači bi kojiput
zamahnuli veslom natrag — bez sumnje zato da zaobiđu kakvu
stijenu. Valovi poput brijega i pjena u velikim oblacima bjeljavine
skrivahu neko vrijeme te srčane ljude.
Na palubi nasukane škune kretala se dva muškarca i jedna
žena; uzmahivali su rukama i nešto vikali. Vjetar nam je donosio
njihove glasove.
Čamac se približio uz bok škune, na trenutak se pribio uz nju, a
52
onda se naglo odbacio od izgubljenog broda i propao u valovima.
Dva muškarca i žena nestali su s palube.
Mislili smo da je pinasa nestala u moru. Čekali smo puni
strepnje, istražujući obzorje pogledom. Najposlije ih ugledasmo,
kroz maglu. Zurbelcha je i dalje bio pognut nad veslom, a čamac se
probijao naprijed, prema luci.
Ostala je druga poteškoća: prolaz između prudova. Recalde,
Zelayeta i ja stigli smo u tom trenutku na kraj mola. Stražar je sa
stijena davao na doglasalo upute Zurbelchu, i čamac je prošao bez
poteškoća.
Malo kasnije brodolomci su bili na čvrstom tlu. Od dvojice
muškaraca jedan bijaše visok, star, sa zaliscima, sav u crnu, i s
kapom na glavi; drugi je bio malen i taman. Žena je nosila dijete u
naručju.
Zapiain, urar i trgovački putnik, razgovarao je s njima. Bili su
Bretonci, a govorili su samo svoj jezik i nešto francuski.
Škuna se zvala Stella Maris, »Zvijezda mora«, a bila je iz
Quimpera. Nisu mogli objasniti što se dogodilo s drugim
mornarima. Bez sumnje, posada je, svjesna opasnosti prije njihova
kapetana, uzela čamac za spašavanje, koji je naletio na kakvu liticu i
potonuo.
Idućih dana, kad je prestalo nevrijeme, pokušali su »Zvijezdu
mora« maknuti sa stijena, ali nije išlo. Kobilica se zabila među hridi
Frayburua, i nije bilo moguće da se odande izvuče i da škuna
zaplovi.
Iskusni pomorci najposlije se okaniše uzaludnih pokušaja te
savjetovaše bretonskom kapetanu da spasi teret i da od ostaloga
digne ruke.
Učinio je kako mu rekoše. Čim se vrijeme popravilo, nekoliko
je ljudi istovarilo i raspremilo brod. Nakon dva tjedna, narednik iz
oružničke postaje na cesti prema Elgueji javio je zapovjedniku
Lúzara da su podno hridi zvane Leizazpicua našli mrtvo tijelo
muškarca četrdesetih godina što su ga valovi onamo izbacili.
Mrtvac je bio odjeven u mornarsko odijelo, pletenu vunenu
košulju, hlače i kaput sa žutim pucetima. Imao je cipelu samo na
desnoj nozi; bio je bez desne ruke, a lica svega razdrta. Žalio sam
što sam ga vidio, jer mi je kasnije, dugo i dugo, njegova slika
dolazila na um.
53
XII
NAŠA VELIKA PUSTOLOVINA
Kad sam vidio da je »Zvijezda mora« ostala napuštena, u glavi
mi se zavrgla misao da odem na brod i da ga istražim. Nosio sam se
tlapnjom da bismo ga kojom srećom mogli osposobiti za plovidbu.
Kad sam izložio svoj plan Zelayeti i Recaldeu, obojica zinuše od
čuda, ali se poslije oduševiše.
Odlučili smo pričekati dok prestanu kiše, pa smo čekali cijelu
zimu. Našem maštanju oko »Zvijezde mora« nije bilo kraja: otisnut
ćemo brod u more, naoružati ga topom što je skriven u spilji blizu
rijeke, pa ćemo odjedriti iz Lúzara ispaljujući topovske hice.
Jednog ožujskog popodneva — a bijaše subota s lijepim
vremenom — odredismo da sutradan, u nedjelju, krenemo na
napušteni brod. Uvečer sam obavijestio majku da ću s prijateljima u
Elgueju i da se nećemo vratiti sve do mraka.
U nedjelju ustadoh ranom zorom, odjenuh se i požurih u grad.
Recalde i Zelayeta čekali me na molu. Zelayeta reče da bi možda
bilo bolje odgoditi ekspediciju za koji drugi dan, jer je oblačno, a
more nešto nemirno; ali je Recalde tvrdio da će se nebo uvedriti.
Kad smo se odlučili, kupismo sira, kruha i bocu vina u
»Istresištu« na molu; siđosmo do kutka zvana Cay erdi, gdje je
Shacu čuvao svoje čamce, odvezasmo Cachalote pa se otisnusmo na
more. Nosili smo malo četverokrako sidro, vezano užetom, i drveni
ispolac za izbacivanje vode.
Dvojica smo veslali, a jedan je bio na kormilu, te smo se
mijenjali, da se odmorimo. Izišli smo iz luke; na obzorju se navukli
oblaci, a na nekoliko mjesta bila provedrica, probijalo nebesko
plavetnilo.
Prešli smo prud, a kad smo počeli obilaziti Izarru, držeći se
podaleko od grebena, naš Cachalote samo poigravaše na valovima,
baš kao veseo kit.
Sjećao sam se Yurrumendijevih fantazija o ponoru što se na
tome mjestu nalazi u moru, i vidio sam sebe kako silazim u
nedokučivi bezdan brzinom od dvadeset i pet milja u minuti.
Usprkos Recaldeovim uvjeravanjima, nebo nije postalo vedrije;
54
naprotiv, bivalo je sve mutnije, sve sivlje, i bilo je malo ribarskih
brodica i čamaca izvan luke. Vjetar je snažno puhao, u žestokim
naletima; valovi hučno mlatali o stijene Izarre i kitili ih pjenom.
Prošli smo ispred Frayburua, velike crne hridi što se, gledana s
mora, činila kao tvrđava u ruševinama.
Počesmo se približavati »Zvijezdi mora«. Pružala je žalostan,
mučan prizor ta škuna s polomljenim jarbolima, nagnuta na jednu
stranu kao životinja pogođena u srce.
More udaralo u kamenje i u brodski bok hučeći i grmeći, a
galebovi počeše kružiti oko nas ispuštajući divlje krikove.
Bili smo uzbuđeni; Zelayeta i ja, mislim, bili bismo se veoma
rado vratili u Lúzaro, ali nismo ništa rekli. Recalde nije bio od onih
što se povlače. Teškoće i opasnosti privlačile ga. Sve kad bismo mu
i predložili da se vratimo, ne bismo ga uvjerili; i zato smo obojica
šutjeli i bili još uporniji da ga slijedimo. Odlučan, ali nepodložan
strastima, José Mari bio je sposoban i pomorac po nagonu.
Znao je da između pličina postoji uzan kanal dubine četiri-pet
stopa, pa je htio proći njime da se približi škuni. Nekoliko smo puta
došli do ulaza u kanal, ali smo morali okrenuti natrag.
Recalde nam je dovikivao da stanemo.
— Šijaj, šijaj! Natrag, natrag! — vikao je.
I mi smo uranjali vesla u vodu i odupirali se što smo mogli
bolje.
U jednom trenutku nismo se mogli oduprijeti navali jednog
vala, pa smo ušli u kanal dotičući se stijena, uvijeni u oblake pjene,
izloženi opasnosti da se razbijemo. Posvuda oko nas more bilo
bijelo; naprotiv, u daljini se činilo sasvim crno. Valovi udarali preko
kamenja tako žestoko da nam je pjena, padajući u bijelim pahuljama
poput tekućeg snijega, promočila odjeću. Što smo dalje ulazili u
kanal, more postajalo mirnije; zelenkastu vodu, gotovo nepomičnu,
krasile srebrne vijuge.
Kad smo se našli u sigurnosti, zadovoljno se pogledasmo.
Zelayeta se postavio na pramac sa čakljom, dok smo Recalde i ja,
čas veslajući, čas otiskujući se o stijene, polagano napredovali.
Iznenada povika Zelayeta:
— Hej, zaustavite!
— Što je?
— Moramo stati. Gubimo dno.
Čamac je zastrugao po stijeni. Zaustavismo se. Bili smo
55
dvadesetak koraka od škune. Vidio sam da sa krme visi praća od
konopa; preskakao sam sa stijene na stijenu i počeo se penjati na
»Zvijezdu mora«.
Kad sam se uspeo na palubu, uzdiglo se jato ptica i galebova, i
to me preplašilo da sam gotovo pao u more. Neke od tih bijesnih
ptica počele me udarati kljunom i kružiti oko mene kričeći oštro.
Branio sam se komadom užeta i natjerao ih u bijeg.
— Što se događa? — povika Recalde.
— Ništa, ptice — rekoh. — Možete se popeti.
— Baci to uže.
Bacio sam im uže, i oni privezaše Cachalote, a zatim se,
skačući kao i ja s kamena na kamen, popeše na, palubu.
Svečano smo zaposjeli »Zvijezdu mora«. Šteta što nismo imali
top iz spilje na rijeci da paljbom pozdravimo svoje prvo osvojenje.
Zatim smo okrenuli da pretražimo brod. »Zvijezda mora« bila
je uronjena pramcem, a krma joj ostala izdignuta. Paluba je bila
rastrgana, jer su na nju pali jarboli i koloturi. Na dijelu gdje nije
dopirala voda naslagale se ptičje izmetine, kosti galebova i pera; na
pramcu, neurednu, urušenu i promočenu plimom, daske bijahu
prekrivene algama i klizave kao da su podmazane.
Vlaga i sunce počeli su rastvarati drvo i uništavati smolu; svi su
željezni dijelovi, hajmice i obruči bili izjedeni hrđom; kolo kormila
još se okretalo, škripeći; nije bilo ničega što se nije raspadalo;
nekoliko koluta konopa, smotanih kao zmije, trunulo je na palubi.
Recalde, koji se naprezao da otvori grotlo na krmi, uspio je u
poslu i nestao pod palubu.
— Može li se hodati tuda? — upitasmo ga.
— Ima vode, ali se može hodati.
Siđosmo sva trojica i pretražismo glavnu kabinu, ostavu i
vinaru, sve poplavljene. Ništa nismo našli; jedino je Zelayeta našao
molitvenik na francuskom, štampan u Quimperu, te ga zadržao.
Uzbuđenje i umor otvorili su nam tek. Vratili smo se na palubu,
izvadili kruh i sir i brzo ga pojeli. Pošto smo se okrijepili, uzesmo
raspravljati o programu za poslijepodne; odlučismo da idemo
istraživati Frayburu.
S mora, na zaštićenoj strani sa sjeverozapada, ta je hridina
sasvim drukčija nego kad se gleda s kopna; ima u podnožju malu
plažu i nekoliko grmova što rastu između kamenja.
Vrijeme se popravljalo; dolazila plima; zeleni i blagi valovi
56
pokrivali kamenje i sve nam se više približavali; voda je ulazila kroz
otvore na pramcu »Zvijezde mora«, tekla nagnutom stranom palube
i povlačila se, blago žuboreći.
Na mahove, jaki udarac mora potresao bi cio brod, a željezni
dijelovi i koluti, kolo kormila i razma škripali kao da zlovoljno
prosvjeduju.
— Možemo li izići odavde a da ne idemo kanalom kojim smo
ušli? — pitao sam ja.
— S plimom ćemo lakše izići — reče Recalde.
U taj čas čusmo jako praskanje.
— Što je? — pitali smo se sva trojica.
Nismo mogli shvatiti što se događa.
57
XIII
SPILJA PODNO IZARRE
Nagnusmo se preko ograde i pogledasmo: Cachalote je potonuo
privezan užetom. Bez sumnje, udario je o stijenu pa se prošupljio.
Što da radimo? Kako da se vratimo u Lúzaro?
Zelayeta je predložio da se popnemo na ostatak glavnog jarbola
na škuni i da odande tražimo pomoć ako u blizini naiđe kakav
ribarski čamac; ali je to rješenje bilo sporo i dvojbeno. Recaldeu se,
osim toga, zacijelo taj postupak činio kao nekakvo poniženje, pa je
rekao da moramo izvući čamac.
Utroje, vukući za uže, mogli smo iz vode izvući zaronjeni
čamac; ali nismo imali snage da ga dignemo na palubu »Zvijezde
mora«, pa smo ga dovukli na stranu gdje nisu tukli valovi, između
broda i Frayburua.
Tako je čamac ostao napol vezan, a napol u vodi. Recalde se
razodjenuo, spustio se niz uže dok nije našao uporište na stijenama;
on je gurao, a Zelayeta i ja vukli za uže, te smo uspjeli postaviti
čamac na vodu. Bojao sam se kad sam vidio Recaldea usred vode,
pa mu rekoh neka se popne, ali je on tvrdio da nema ni najmanje
opasnosti.
Cachalote je imao na rebrima pukotinu pedalj dugu.
— Baci mi koji komad konopa — reče Recalde.
Bacismo mu sve što smo mogli naći, a on ispuni otvor dok ga
nije potpuno zatvorio. Kako su konopi bili umočeni u katran,
poslužili su veoma dobro. Kasnije, kad je sasvim začepio rupu, reče:
— Dodajte mi odjeću.
Bacili smo mu odijelo, i on se polako odjenuo.
— U ovaj čamac možemo samo dvojica — dodade. — Više ne
podnosi. Jedan će veslati, a drugi izbacivati vodu i paziti da se ne
otvori šupljina. Tko će od vas poći?
— Ti kaži — odvrati Zelayeta, ne baš oduševljeno.
— Dobro, neka dođe Shanti. Gdje je ispolac?
— Zacijelo je u čamcu, ako nije pao u vodu — rekoh ja.
— Bez ispolca ne možemo ništa — mrmljao je Recalde.
Potražismo ga i vidjesmo da pluta u blizini.
58
— Hajde siđi — reče mi Recalde.
Sišao sam, pomalo uzbuđen. Mogućnost da pođemo istraživati
veliku crnu provaliju o kojoj je govorio Yurrumendi postala je sve
veća. Vidio sam sebe kao onog mornara sa »Zvijezde mora« koga je
more izbacilo na stijenu, s izjedenim licem i bez ruke.
— Dok ne prođemo stijene veslaj ti. — reče mi Recalde; — ja
ću voditi.
Počeo sani veslati; s užasom sam gledao dno čamca koje se
punilo vodom. Recalde je upravljao; plima je bila na vrhuncu; prošli
smo iznad podvodnih grebena bez i najmanje neprilike. Ostavili smo
Frayburu na jednoj strani i krenuli prema Izarri.
Kad smo prošli stijene na kojima se razbijahu valovi,
promijenili smo mjesta.
— Sad ću ja veslati — reče Recalde — a ti samo izbacuj vodu.
Bilo je i vrijeme, jer se čamac punio vodom; noge i hlače bile
su mi mokre. Počeo sam živahno grabiti ispolcem i postigao da se
razina vode u čamcu dobrano snizila.
Mislili smo zaobići brijeg Izarru te se iskrcati na Svjetioničkom
rtu. Kad se Recalde umorio veslajući, ja sam ga zamijenio. Nisam
htio gledati na kopno, da ne vidim udaljenost što nas dijeli od njega.
Osim toga, nalazili smo se sučelice spilji o kojoj je toliko govorio
Yurrumendi, pa smo se i bojali.
Ne znam što smo učinili kad smo mijenjali mjesta; zacijelo se
pomaknuo čep u otvoru, i čamac se opet počeo puniti. Recalde se
sagnuo i pokušavao zatvoriti rupu, ali nije uspio. Ja sam prestao
veslati.
— Daj mi rubac — povika mi on.
Dadoh mu rubac.
— Daj mi kapu.
Dao sam i kapu i ujedno počeo grabiti vodu da ne mislim na
beznadni položaj u koji smo zapali. Recalde je zatvarao rupu na
jednoj strani, ali se na drugoj otvarala. Znojio se, ali uspjeha ne
bijaše.
— Znaš li plivati? — upita me, već i sam uplašen.
— Veoma slabo — odvratih ja, u paničnu stoicizmu.
Recalde je ustrajno radio dalje i uspio spriječiti priliv vode u
čamac.
Bili smo oko dvjesta metara udaljeni od spilje pod Izarrom.
— Trebalo bi ući ravno u spilju! — rekoh ja.
59
— U spilju! Zašto? — upita Recalde, začuđen.
— Nema drugog izbora. Ako ne uđemo, Cachalote će nam se
raspasti prije nego što stignemo do Svjetioničkog rta.
— Jest, istina je. Hajdemo.
Počeo sam veslati polagano, pažljivo, da ne bude mnogo
gibanja, da ne ispadnu čepovi. Gledao sam Recaldea, a Recalde
gledaše golemu rupu pod Izarrom: postajala je sve veća što smo se
više približavali.
Vidio sam strah koji se odražavao u očima moga druga. Ponor
je otvarao pred nama svoja usta, puna pjene. Silio sam se da
govorim mirno Recaldeu i da ga uvjerim kako je strašna priča oko
spilje usmjerena samo na to da se plaše djeca.
Kad sam se okrenuo, ostadoh iznenađen. Ono što sam vidio
bijaše poput vrata goleme katedrale, nepravilno sagrađene na vodi.
Dva velika kamena od crnog škriljavca stajala na svakoj strani
ulaza. Približili smo se; naše se zaprepaštenje povećalo.
Klizili smo uza stijene na ulazu u spilju, čudne i fantastične
stražare. Recalde, u biti mnogo praznovjerniji od mene, nije htio
gledati. Rekoh mu da pogleda unutrašnjost spilje, a on me samo
presiječe:
— Pusti me!
Kad sam vidio one velebne prirodne tvorevine, strah me počeo
ostavljati: gledao sam s udvostručenom radoznalošću. Trenutak kad
smo se približili ulazu bio je za nas svečan.
Unutrašnjost crne spilje sva se bijeljela; bijaše kao da su u toj
praznini složene kosti megaterija velikog kao planina; neke su
stijene imale oblik cjevanica i zapešća, kralježnica i klinača; druge
bijahu kao samotne stabljike, obelisci, dimnjaci, postolja na kojima
se nazirao profil čovjeka ili ptice; neke opet, izglodane, bijahu kao
prave kamene čipke što ih je more načinilo.
Oblaci što su prelazili nebom osvjetljujući i potamnjujući usta
spilje, mijenjali su prividno oblik stvari u njoj. Bio je to prizor kao u
mori, u grozničavoj noći punoj snomorice. More je ključalo u
unutrašnjosti spilje, a valovi udarali i grmjeli kao topovska paljba,
potresajući utrobu brijega. Recalde je bio zaprepašten, sav je
problijedio.
— Ovo su vrata pakla — protisnu baskijski, tihim glasom, i
prekriži se nekoliko puta.
Rekoh mu neka se ne boji; ništa se neće dogoditi. On me
60
gledao čudeći se mojoj ozbiljnosti.
— Što da radimo? — promrmlja on.
— Valjda će biti mjesta da pristanemo — rekoh ja.
Zidovi su do prilične visine bili glatki. Recalde, koji ih je
promatrao pun očaja, ugleda kao nekakvu platformu, koja se
nastavljala u izbočinu na visini od kakva tri metra nad vodom.
Zaveslasmo onamo.
— Pogledaj možeš li skočiti gore kad se primaknemo — reče
mi Recalde.
Bilo je nemoguće; nigdje ispupčenja za koje bi se ruka mogla
prihvatiti, a čamac se neprestano pomicao.
— A da bacim sidro? — upita me drug.
— Zašto? Ovdje je zacijelo veoma duboko — odvratih ja.
Sjećao sam se onoga što je govorio Yurrumendi.
— A što ćemo onda? Da iziđemo iz ove jame? — pitao je on.
Očito je želio da što prije ode odande.
— Baci sidro tamo gore, da vidimo hoće li se zadržati — rekoh
ja, pokazujući onu izbočinu što bijaše kao kakav balkon.
Pokušali smo, i treći put se jedna kuka zakvači među stijene. S
pomoću užeta popeh se na platformu, a Recalde za mnom.
Odvezasmo sidro, da nam se uže nađe pri ruci, a onda se
odmorismo.
Bili smo na izbočini od nagrižena kamena, punoj rupa i školjki;
blago se spuštala prema unutrašnjosti spilje. Nekoliko koraka dalje,
na rubu zaravanka, ležalo deblo, te stekoh dojam da je ta izbočina
put koji nekamo vodi. Cachalote, sad napušten i pun vode, počeo je
kretati prema dnu spilje, udario u stijenu i naglo potonuo.
Pošao sam nekoliko metara naprijed.
Izbočina na kojoj smo se nalazili nastavljala se, na rubu joj i
dalje bila izgrižena debla.
— Pogledajmo može li se odavde kamo izići — rekoh ja.
— Hajdemo — ponovi Recalde, drhtavim glasom.
Zaista, da nismo našli izlaz, naš bi se položaj pogoršao umjesto
da se popravi. Išli smo naprijed oprezno, pipajući prolaz; u početku
se dobro vidjelo, a poslije je postajalo tamnije. Valovi se valjali i
udarali da je sve podrhtavalo; hučali su bijesno, potmulo grmjeli
sred tame, i ta tutnjava mora činila se kao pakleni metež jauka i
vapaja.
Pošto smo u tmini prešli kakvih trideset ili četrdeset koraka,
61
počeli smo razaznavati negdje pred sobom nekakvu blijedu svjetlost.
Na toj nesigurnoj problijeski nazirale se oštre piramide stijena, bijeli
stalaktiti što vise sa svoda, a dolje more, što je ključalo u pjeni,
bijaše kao mnoštvo srebrnih nemani što se obrću i kovitlaju u
vijavici. Zaista neobičan prizor. Od udara valova tresle se stijene, a
huka odjekivala u svim šupljinama i prolazima goleme pećine.
— Gledaj, gledaj — rekoh Recaldeu.
Moj prijatelj, drščući, progovori:
— Shanti, hajdemo natrag.
— Ne, ne — odgovorih ja. — Ovdje je zacijelo kakav otvor na
koji dolazi svjetlo.
Debla na rubu izbočine pokazivahu da su nekoć tuda prolazili
ljudi. Krenusmo dalje te izbismo pod nagnut dimnjak što su ga
oblikovale dvije ploče škriljavca. Preostali su dijelovi razbijenog
stepeništa. Recalde, brži od mene, popeo se onamo, a ja za njim,
pomažući se užetom.
Nalazili smo se među hridinama Izarre; trebalo nam je poći
samo nekoliko metara da stignemo do puta na litici. Recalde mi je
priznao da je prošao trenutke jeziva straha u toj prokletoj spilji.
Nastojao sam da ga uvjerim kako u njoj nije ništa neobično, ništa do
svjetla i sjene.
Niz debala na puta svjedoči da se ondje nekoć iskrcavalo oružje
ili krijumčarena roba.
Sišli smo niz Izarru te između stijena izbili na Svjetionički rt.
Recalde je znao da se u malom sidrištu podno svjetionika obično
nalazi čamac kojim svjetioničar odlazi u ribolov; otišli smo onamo i
našli čamac, ali je bio privezan lancem i lokotom.
Odosmo gore do svjetionika te zovnusmo, a odande iziđe
starica koja nam reče da je svjetioničar otišao u Elgueju, a ključ od
lokota na čamcu ima gospodin koji stanuje u prvoj kući u Izartu.
— Taj će gospodin sada biti na obali. Idite pješčarom pa ćete
ga susresti.
Pošli smo Žalom dušâ. Najprije smo sreli visoka čovjeka
crvena lica s kratkim zaliscima. Objasnili smo što nam se dogodilo,
a on kao da nas nije razumio.
Taj nam se čovjek pridružio, i zajedno smo išli dalje, do
vremešna gospodina koji je sjedio sa djevojčicom. I opet smo
izložili što nam se dogodilo, a gospodin ustade i porazgovori se s
visokim čovjekom. Zatim njih dvojica, djevojčica, Recalde i ja
62
odosmo do sidrišta na Svjetioničkom rtu; gospodin otključa lokot te
on i visoki čovjek uđoše u čamac.
I mi se htjedosmo ukrcati, ali nam gospodin reče:
— Vi čekajte ovdje.
Gospodin se smjesti za kormilo, onaj drugi istaknu jedro,
jedrilica poče brzo odmicati prema Frayburuu. Poslije sat vremena
vratiše se sa Zelayetom.
Vremešni gospodin upita nas kako se zovemo, a kad mu ja
rekoh svoje ime, čvrsto me pogleda.
Nas trojica pustolova, našavši se opet zajedno, vratismo se u
Lúzaro, umorni i pokunjeni.
Kod kuće nisam mogao zatajiti pustolovinu, morao sam sve
ispričati. Majka i Iñura samo se krstile od čuda i prepasti.
— Kakva li dječaka! Kakva li dječaka! — ponavljale one.
Od toga dan José Mari Recalde počeo me gledati s
poštovanjem. To što se u spilji nisam prepao koliko on, bijaše mu,
očito, dokaz velike nadmoći.
— Nećete vjerovati — kazivao je saučenicima. — Čini se da
nije, ali je Shanti veoma hrabar.
Mnoge su godine odonda prohujale, a meni se i sad dogodi da
sanjam kako u Cachaloteu plovim u spilju pod Izarrom te ne mogu
naći mjesto gdje bih se iskrcao, i ta mi misao zadaje takav strah da
se budim dršćući, sav okupan u znoju.
63
KNJIGA DRUGA
MLADOST
64
I
MOJA PRVA PUTOVANJA
O našoj se pustolovini mnogo govorilo u Lúzaru; svi su znali
za nju, a trebalo je i platiti Cachalote Zapiainu, uraru i trgovačkom
putniku.
Za nas ovaj pothvat nije bio nešto čega bismo se morali stidjeti;
dječaci su nam se divili. Ja sam na tisuću raznih načina pričao o
dojmovima iz spilje pod Izarrom i naglašavao kako u njoj nema
ništa neobično osim tragova koji pokazuju da su onuda nekoć
prolazili krijumčari.
Moja baka i moja majka očito nisu željele da postanem
uobražen zbog te popularnosti, pa su me, pošto sam položio ispite u
Nautičkoj školi, predale u ruke don Ciriacu Andonaeguiju, kapetanu
fregate što je plovila od Cádiza do Filipina i natrag.
Don Ciriaco počeo je karijeru pomorca isto tako, pod vodstvom
moga djeda, pa je bilo pravo da za me učini ono što je netko od
moga roda učinio za njega.
Moja baka i don Ciriaco odlučiše da me pošalju na more, da na
brodu budem agregado, to jest pridruženi član posade, i da tako
prođem praktičku obuku. Poslije bih pratio don Ciriaca od Cádiza
do Filipina i natrag, a nakon tog putovanja, koje bi trajalo godinu ili
godinu i pol, ostao bih u San Fernandu da završim studij.
Kao agregado putovao sam iz Liverpoola u Havanu na
brigantini Caridad, s kapetanom Urdampilletom. Plovidba je trajala
više od dva mjeseca; nismo išli ravnom linijom, već smo skrenuli na
Kanarske otoke, a odande se otputili na Antile.
S Kube smo se vratili u Manchester pa onda otplovili u Cádiz.
Naukovanje na toj brigantini bilo je strašno; nikad se čovjek
nije stigao najesti, nije se moglo spavati ni presvlačiti; ali za lijepa
vremena bijaše pravi užitak: igrali smo karata i pričali priče o
vješticama i gusarima. Mornari, gotovo svi Baski, dobro su se
slagali i nije bilo svađe.
Na povratku s toga putovanja ukrcao sam se sa don Ciriacom u
Cádizu, na fregatu što se zvala Bella Vizcaina ili »Lijepa Biskajka«.
Taj mi se brod činio kao kakav salon — tako bijaše čist i uredan.
65
I don Ciriaco, baš kao i njegov brod, bijaše uredan i dotjeran.
Gotovo je uvijek nosio slamni šešir i bijelo odijelo, a imao je kratke,
već sijede zaliske. Govorio je s nekim naglaskom između baskijskog
i andaluzijskog, ubacujući filipinske tiječi. Bio je tip starinskog
pomorca, izvrsno je poznavao svoj put, ali u drugome nije daleko
dopirao. Volio je grad i društveni život. Školovao se u Vergari i
znao je tri stvari koje tako izrijetka znaju časnici trgovačke
mornarice: znao je latinski, znao je plesati i sastavljati stihove.
Don Ciriaco želio je upotpuniti moj odgoj, i nekoliko me puta
pitao volim li poeziju ili ples; ali, kako se činilo, moje sklonosti nisu
išle tim putem.
Isplovili smo iz Cádiza; u ono doba još se nije mislilo na
prokop Sueskog kanala, pa se na Filipine plovilo oko Rta Dobre
Nade. Jedrili smo niz obalu Afrike da potražimo pasatne vjetrove,
prešli smo ekvatorijalne tišine i zaustavili se na Rtu Verde. Nastavili
smo prema jugu dok nismo naišli na zapadne vjetrove i dok nismo
presjekli tropske tišine Južne obratnice; oplovili smo Rt i, u veliku
zaokretu Indijskim oceanom, nastavili u pravcu Sundskog prolaza.
Prvu Badnju večer na brodu proveo sam na Indijskom oceanu,
poslije zagušljiva popodneva. Danju je more bilo kao nepokretna
ravnica od kristala što se topi na suncu, a noću se jasno nebo osulo
sjajnim zvijezdama.
Veći dio posade činili su Kinezi; oni dakako nisu slavili
kršćanski blagdan. Ali mi Španjolci — Baski i Andalužani — pili
smo i pjevali do duboko u noć.
Kad smo prošli Sundski tjesnac, ostala nam je još mala
udaljenost. Plovidba nam je trajala samo pet mjeseci, i kako je to u
ono doba bio uspjeh za don Ciriaca, ušli smo u Manilski zaljev
paleći vatromet.
Dani koje sam proveo u Manili brzo su prošli; sve mi je bilo
novo i puno zanimljivosti; bio sam mlad i imao sam razloga da
budem zadovoljan.
Isplovili smo s Filipina u ožujku; umjesto da se vratimo
Sundskim tjesnacem, mi smo s monsunom sa jugozapada stigli na
Molučko more, prošli tjesnac Džilolo i preplovili Pittovim prolazom
i Ombajskim tjesnacem.
Odande smo krenuli pravcem koji će nas što prije dovesti do
područja pasata, a mislili smo da ćemo naići na njih negdje između
osamnaestog i dvadesetog stupnja južne širine, ali nismo imali sreće.
66
Kad smo oplovili Rt Dobre Nade, valjalo nam se boriti sa
strašnim nevremenom, koje nas zamalo nije odvuklo na afričke
grebene, a ostatak puta trpjeli smo oluje i nepogode.
Kad sam stupio na tlo u Cádizu, osjetio sam pravo
zadovoljstvo. Bio bih rado otišao u Lúzaro, ali je počinjao nautički
tečaj u San Fernandu, a don Ciriaco mišljaše da ne bih smio izgubiti
ni jedan dan škole. Kapetan me uveo u školu u San Fernandu i
odveo me u kuću neke gospođe, svoje znanice u tome mjestu, da se
kod nje nastanim.
Iz škole u San Fernandu imao sam izići kao prvi časnik; kasnije
ću na nekoliko putovanja, a onda će se don Ciriaco povući i meni
prepustiti zapovjedništvo na »Lijepoj Biskajki«.
67
II
POVIJEST »LIJEPE BISKAJKE«
Još prve subote poslije podne u moju kuću u San Fernandu
dođe don Ciriaco te mi reče:
— Hajde, prenoćit ćeš na brodu. Ujutro ćemo u Cádiz.
Predstavit ću te u kući Cepeda. Uzmi novo odijelo.
Don Matias Cepeda bio je glavni suvlasnik »Baskijsko-
andaluzijske brodske kompanije Cepeda i drugovi«, vlasnik fregate
kojom je zapovijedao don Ciriaco i mnogih drugih brodova.
Otišli smo na brod, spavao sam u svojoj kabini, a ujutro me
probudiše dva udarca na vrata.
— Ej, Shanti! — zovnu me Ciriaco. — Ustaj, vrijeme je.
Spavaš kao puh.
Ustao sam, odjenuo se i dotjerao što sam bolje mogao. Mornari
fregate, u svečanim odijelima, čekali nas u čamcu; ušli smo don
Ciriaco i ja i krenuli u luku Cádiz. Putem mi je don Ciriaco objasnio
na baskijskom da ćemo najprije posjetiti gospođu Cepeda, Baskijku,
našu zemljakinju, koja je bila udana najprije za Fermina Menchacu,
a kasnije za Matiasa Cepedu, trgovca i poslovnog druga njena prvog
muža.
Iskrcali smo se na molu, prošli Morska vrata i krenuli nekom
ulicom kod gradskih zidina.
Došli smo blizu Carinarnice, kad se don Ciriaco zaustavi pred
impozantnom kućom s balkonima i velikim prozorima
— Ovdje je — reče.
Ušli smo u veoma visoko predvorje, popločeno mramorom.
Prođosmo predvorjem. Kapetan se javi, a sluga otvori cancelu6 i
propusti nas u dvorište, koje je također imalo mramorni pod,
stakleni krov i galerije sa svodovima.
Sluga nas je poveo uz monumentalne stube, a kad smo prošli
kroz hodnik, došli smo u prostran salon ukrašen velikim ogledalima,
slikama i reljefima.
6 Cancela u kućama u Andaluziji jesu vrata od uspravnih ili cvjetolikih
željeznih šipki, često umjetnički izrađena; nalaze se na kraju veže ili predvorja
(portal, zaguan), a vode na dvorište (patio), odakle se ulazi u kuću. — Prev.
68
Malo smo čekali, a onda se pojavila gospodarica kuće, Doña
Hortensia, punašna i veoma lijepa žena.
Primila nas je veoma ljubazno. Don Ciriaco iskazivaše gospođi
veliku pažnju i udvornost. Nema šta, stari je kapetan bio salonski
čovjek.
Don Ciriaco, pomalo pretjerujući, govorio je doñi Hortensiji o
mojoj obitelji, o našoj vlastelinskoj kući u Lúzaru, o mojim
precima... Kad je čula pojedinosti o našem slavnom porijeklu, lijepa
gospođa postade još prijaznija: Doña Hortensia osjećala je slabost
prema plemstvu. A kad se pokazalo da imamo, premda nije rijetkost
kod Baska, zajednički nadimak, ona će mi:
— Zacijelo smo rođaci...
— Vrlo vjerojatno — odgovorih.
— Onda, ako si mi nekakav rođak, neće ti smetati da ti velim
»ti«, jer si za mene sveudilj dječak.
Ja, sasvim smućen i u neprilici, rekoh joj da se radujem toj
povjerljivosti.
Dok smo razgovarali, ušla je u pratnji stare sluškinje kćerka
doñe Hortensije, Dolorcitas, jako lijepa, umiljata djevojka od kakvih
četrnaest-petnaest godina. Don Ciriaco ophodio se s njom kao stari
kavalir s versajskog dvora. Dolorcitas je bila slična majci, ali nižeg
rasta, tamnijih očiju i nešto zagasitije kože. Izražavala se veoma
spretno i pokazivala ljupkost u govoru.
Trebam li reći kako sam pred njom bio ukočen, nespretan,
budala? Ne, nije potrebno. Bio sam u dobi purana, nisam se nikad
prije družio sa ženama, pa sam, dakako, bio bojažljiv.
Doña Hortensia reče sluzi:
— Javi gospodinu da ga čekamo na ručak.
Nakon pol sata dođe don Matias Cepeda, te me predstaviše
njemu. Gospodin Cepeda nije bio simpatičan čovjek, baš nimalo;
imao je kruto lice s izbočenim jarmenicama, ravan nos, nisko čelo,
kratak i čekinjast brk.
Gospodin Cepeda bio je veoma pažljiv sa don Ciriacom i čak je
nastojao da bude dosjetljiv. Mene nije ni gledao. Očito je don
Matias smatrao da je nepristojno kad je čovjeku manje od pedeset
godina. Uputio mi je samo jednu rečenicu, i ta me zapekla:
— Pazi se — reče mi — jer će ti se ovdje u Cádizu rugati.
Don Matias i don Ciriaco povukli se poslije ručka da
razgovaraju o poslovima, a gospođa Hortensia i Dolorcitas htjele mi
69
pokazati kuću. To je godilo njihovoj taštini.
Kuća je bila golema, u njoj sami sjaj i veličanstvenost; pod od
mramora, saloni veoma veliki, stropovi oslikani prizorima iz
povijesti, balkoni tako široki i prostrani kao da su druge sobe.
Ogledala pokrivahu čitave dužine zidova, a na prolazima dizale se
statue i fontane od ubjela. Kako bijah još neiskusan, nisam poznavao
razliku koja postoji između luksuzne razmetljivosti i dobra ukusa, pa
sam ostao zadivljen.
Kad smo prošli kućom, popeli smo se na terasu7 i promatrali
zaljev, okupan u sunčanom sjaju i pun fregata, bregantina i škuna.
Dolorcitas je donijela dogled, pa smo gledali obližnja mjesta Puerto
de Santa Maria, Rotu i Puerto Real. Što sam bolje znao pripovijedao
sam o svome putovanju sa don Ciriacom. Kasnije su došle
Dolorcitine prijateljice. Ja sam razgovarao sa doñom Hortensijom,
koja bijaše veoma ljubazna sa mnom.
Kad je popodne dobrano odmaklo, zovnu me don Ciriaco:
— Hajdemo, Shanti — reče mi.
Ljubazna domaćica pozvala me da svake nedjelje i blagdana
dođem k njima na objed. Ako ne dođem, oni će me tražiti i silom
dovesti.
Lijepo se pozdravih sa svima te, oduševljen, iziđoh sa don
Ciriacom. Stari me kapetan odvede u restoran u istoj ulici gdje je
Carinarnica, zovnu gostioničara, koji bijaše njegov prijatelj, i naruči
birana jela, obrok za ljude koji znaju što je dobar zalogaj i gutljaj te
u njemu uživaju. Vlasnik gostionice i don Ciriaco potanko su
pretresali razna jela, umake i vina.
— Za sat sve će biti pripravljeno — reče gostioničar.
— Vrlo dobro — prihvati kapetan. — Dajemo vam sat
vremena.
— Možete prošetati ako želite.
— Ne, ne. Zašto? Donesite nam bocu manzanille iz Sanlúcara i
malo maslina.
Lijepo smo pili i razgovarali se, a onda će mi don Ciriaco:
— Vidiš, momče, upoznao sam te s Hortensijom i sa don
Matiasom jer ti oni mogu koristiti.
7 Na kućama u Cádizu, koje su uglavnom na tri kata, jedan se dio izdiže iznad
krova, i na tome je dijelu ravna terasa, a na njoj još i omanji toranj, odakle puca
pogled na more. — Prev.
70
— Hvala lijepa! — prihvatih ja.
— Čekaj malo. Valja ti ovdje ostati godinu dana; nikoga ne
poznaješ, pa nije naodmet da se možeš na koga obratiti ako ti
ustreba. A sada da ti ispričam Hortensijinu povijest, da se znaš
ravnati.
— Gle! Zar ona ima povijest?
— Vidjet ćeš — preuze don Ciriaco te nastavi:
— Hortensia je Biskajka, iz jednog mjesta blizu Bilbaa. Otac
joj bijaše nostromo, a zvali su ga Grk. Vjerojatno je i bio Grk; kakav
pustolov koji je došao u grad i ondje se oženio. Lijepa Hortensia
ponijela se željama, bila je veoma lijepa i nije htjela da se uda za ma
koga. Uostalom, imala je i pravo. U to vrijeme, moj prijatelj Fermin
Menchaca, pomorski kapetan što je postao trgovac u Cádizu, došao
je u mjesto jer je tu umro njegov otac, vlasnik omanjeg broda.
Menchaca je vidio Hortensiju i zaljubio se u nju. Nije bio voljan da
se oženi, a isto tako ni da ostavi Hortensiju. Obasipao ju je darovima
i draguljima. Ona je na sve rekla ne. Ili njegova žena ili ništa!
Menchaca je obećao da će je uzeti za ženu, i ona je popustila.
Menchaca, koji je bio čovjek nestalan i prevrtljiv, na dan vjenčanja
pobježe iz mjesta i ostavi Hortensiju trudnu.
Djevojka, koja uopće nije bila plašljiva, kad je vidjela da je
ostavljena, prodade dragulje što joj ih je poklonio miljenik i pojavi
se sa kćerkom u Cádizu. Menchaca je bio na Filipinima; Hortensia
je otišla na Filipine, pronašla Menchacu i prisilila ga da se njome
oženi.
Menchaca je bio zanesenjak, odvažan, genijalnih ideja, kadar
da učini zlo i dobro. Menchaca nije bio potpun čovjek; vjerovao je
kao u članak vjere u ono priprosto mišljenje da žene ne treba uzimati
ozbiljno. Ovo ti kaže starac, i to stari neženja koji je obožavao žene:
Shanti, ne vjeruj ništa od onoga što ti žene kažu, a još manje ono što
ti drugi kažu o njima. Ne vjeruj da je neka žena, zbog toga što je
žena, slaba ili plašljiva, ili nedovoljno inteligentna. Spol je veoma
nejasna indikacija, a varijacije su beskrajne. Ako želiš da znaš kakva
je neka žena, moraš najprije paziti da se u nju ne zaljubiš; kasnije
mirno ju proučavaj, a kad je dobro upoznaš... vidjet ćeš da ti ona
više ništa ne znači.
— Nastojat ću da se držim vašeg savjeta — rekoh ja.
— Ako možeš, mladiću, ako možeš... Kao što sam rekao,
unatoč tome što je Menchaca imao mogućnosti da se uvjeri kako je
71
Hortensia imala karaktera, on to nije želio vidjeti ni priznati.
Menchaca se bio udružio s onim don Matiasom Cepedom koga si
vidio; čudna veza ako pogledamo njihov različit karakter, jer je
Menchaca bio čovjek odvažan i pun inicijative, a Cepeda, naprotiv,
vulgaran tip nepovjerljiva trgovca koji kroči utrtom stazom
sigurnosti. Cepeda je Asturijac koji je ovamo došao bez prebijena
novčića u džepu, a danas ima veliko bogatstvo.
— Ali, don Ciriaco, po svemu tome ispada da nije budala.
— A znaš li ti kako je Cepeda stekao bogatstvo?
— Ne znam.
— Svojom pojavom.
— Svojom pojavom? Baš je dražestan!
— Jest, svojom pojavom — pritvrdi don Ciriaco i produži:
— Reći ćeš da nije Adonis; ali ružnoća nije gotovo nikada
zapreka. Cepeda je sa svojih asturskih planina došao u Cádiz,
namjestio se u nekoj velikoj trgovini šećerom, kavom i kakaom u
Carinarničkoj ulici; kasnije se oženio vlasnicom koja mu je na
samrti, ostavila svu imovinu. Tako je on ostao veoma bogat udovac.
Cepeda je bio bojažljiv sa svojim novcem; Menchaca ga je
poticao na poslove, i njih su dvojica zaradili milijune. Jedan je
dopunjavao drugoga. Menchaca je bio čovjek inicijative i duha, onaj
koji je pravio planove; Cepeda je odlučivao u pojedinostima,
rješavao praktične teškoće.
Čim se Menchaca smjestio u Cádizu, uredio je kuću nekoj
djevojci iz Puerto Reala, vozio se s njom u kočiji i poklanjao joj
haljine i nakit.
Tada se počelo govorkati da Hortensia šuruje s poslovnim
drugom svoga muža, Cepedom. Ja to nisam nikada vjerovao.
Menchaca je bio, kao što sam ti rekao, zanesenjak, gotovo luđak, i
kad je čuo da ga žena vara, ponovno se u nju zaljubio. Menchaca je
već zašao u godine. Dohvaćao se pedesete, a pedesetogodišnjak koji
se zaljubi sličan je fijakerskom konju koji se oteo. Menchaca je
ostavio djevojku iz Puerto Reala i počeo paziti na svoju ženu.
Ona je bila duboko uvrijeđena; on, ljubomoran i namršten, nije
htio tražiti objašnjenje ni priznati svoju krivicu: i jedno i drugo
smatrao je za uvredu svoga dostojanstva; jedna riječ rečena na
vrijeme mogla je pomiriti supružnike; ali je ni on ni ona nisu htjeli
izgovoriti. Neprijateljstvo među njima raslo je sve više. Jeli su
odvojeno i nisu se gledali ni razgovarali.
72
U to se vrijeme u Portsmouthu dovršavala fregata za Baskijsko-
andalužansku brodsku kompaniju; trebalo je posvršavati još
nekoliko sitnica. Menchaca je otišao u Englesku da preuzme brod.
Ne znam je li ti poznato: kad se gradi brod, sastavi se knjižica i
graditelj je preda prvom oficiru koji zapovijeda brodom.
— Poznato mi je — rekoh. — Zove se matična knjiga, i u nju
se unose sva zapažanja u vezi s gradnjom broda.
— Tako je. I kad su mu predali brodsku matičnu knjigu i kad je
pročitao ime, Menchaca je gotovo dobio napadaj.
— Vraga! A kako se brod zvao?
— »Lijepa Biskajka«.
— Naša fregata?
— Jest, mladiću, naša fregata. A netko je pronašao da sirena
izrezbarena na pramčanoj statvi ima obličje lijepe Hortensije.
— Gle, gle!
— Hja, svašta na svijetu. Menchaca je odonda bio još mračniji
nego ikada. Bilo je nemoguće da Cepedi padne na um misao da
ponizi svoga druga dajući to ime brodu. Misao je sigurno potekla od
nje. Stanje u braku i dalje je bilo teško i nije se popravljalo. Jednog
dana Menchaca se igrao nekim revolverima, i ne zna se bješe li od
nepažnje ili pak namjerno, ali je ispalio metak sebi u sljepoočicu i
pao mrtav. Poslije godinu dana Hortensia je proslavila vjenčanje sa
don Matiasom Cepedom; kupili su kuću u Carinarničkoj ulici i
lijepo je uredili. Hja, to su vječne teme — zaključi filozofski don
Ciriaco. — Događale su se takve stvari, događaju se sada, pa će se i
ubuduće događati. Iznio sam ti Hortensijinu povijest da znaš kakva
je to žena i da nehotice ne kažeš pred njom štogod neprilično.
Razgovarali smo o tim događajima, a onda smo iskazali čast
večeri, koja je bila izvanredna.
Don Ciriaco kanio je dići sidro sutradan; htio sam ga otpratiti
do broda, ali nije dopustio.
— Ti idi u San Fernando i uči — reče mi. — Neće proći
mnogo vremena, i ti ćeš biti onaj koji odlazi, a ja onaj koji ostaje.
Zbogom, Shanti!
— Zbogom.
Zagrlismo se, on uđe u čamac i nestade.
73
III
JADI TAŠTINE
Druge nedjelje ujutro prolazio sam ulicama Cádiza idući prema
kući doñe Hortensije. Išao sam sa strahom, jer sam se bojao da će
me primiti neprijazno ili hladno; ali ne; moja zemljakinja i njena
kćerka Dolorcitas dočekale me sasvim prijateljski. Baš su se
spremale poći na misu, i ja sam ih otpratio do obližnje crkve. Na
povratku prošetali samo se Širokom ulicom i Minovim trgom pa
krenuli njihovoj kući.
Zabrinjavao me susret sa don Matiasom. Uznemirivala me
njegova glupa aluzija da će mi se rugati u Cádizu. Bio sam veoma
sumnjičav, kao svi bojažljivi ljudi, i uvijek na oprezu, misleći da mi
se odasvud sprema uvreda.
Došao je don Matias i zaista je bio hladan i držao se prema
meni kao prema čovjeku komu ne pridaje nikakve važnosti. »Ovaj
beznačajni mladić ne postoji za mene«, kao da mi kazivaše taj
gospodin.
Iako ne otvoreno, don Matias bijaše moj protivnik. Pravio se da
me zbog moje beznačajnosti i ne primjećuje; ali ispod njegove
ravnodušnosti osjećao sam njegovo neprijateljstvo. Imao je preda
mnom prednost što je dobro govorio kastiljanski, i on se služio tom
prednošću da me ponizi.
Glupo je i kukavno — premda je pojava veoma česta u
Španjolskoj — vjerovati da se pokazuje premoć rugajući se
bezazlenu čeljadetu upotrebom dvosmislenih izraza koji zbunjuju
onoga tko im ne zna značenje. Don Matias je tako pokazivao svoju
nadmoćnost.
Kad bih upao u koju od tih stupica, ja bih se zbunio, a don
Matias pucao od smijeha. Tako zbunjen nisam znao što da radim pa
sam sve u kući gledao kao neprijatelje koji me žele poniziti, počev
od domaćina pa do posluge. Smiješno je i besmisleno kako čovjek u
mladosti trpi zbog beznačajnih budalaština.
Don Matias i ja bili smo kao ljudi različite rase. On zacijelo
nije primjećivao dovoljno poštovanja kod mene, a to što sam sebi
dopuštao da imam svoje mišljenje o svemu izazivalo je kod njega
74
mješavinu srdžbe i zaprepaštenja, koja bi mi sada bila smiješna.
Señor Cepeda nije mogao razgovarati, razmišljati slobodno; nije
mogao računati s dovoljnim brojem predodžaba da bi uspoređivao i
stekao vlastiti sud; istina je da se to isto događa većini ljudi.
Da bi nadomjestio manjak u idejama, don Matias se zaklanjao
za pričice. U njegovoj glavi, svaka i najgluplja natuknica izazivaše,
baš kao navijena, čitav niz priča i dosjetki.
— Nije tako — rekao bi, na primjer, kad bih ja izlagao kakvo
svoje mišljenje. — Nije tako, a u potkrepu navest ću ti ono što je
kazao Periquito Sánchez don Juanu Martinezu u Cádizu godine
dvadeset i sedme...
I don Matias je tako nastavljao, sporo kao kornjača, dok ne bi
ispričao kakvu anegdotu što satire svojom vulgarnošću.
Bez tankoćutnosti, a onako nekulturan, nije bio uzor diskrecije;
često se vladao prostački i u tome uživao. Bio je zapravo iznenađen
što se dovinuo do te visine; nastojao je da samoga sebe uvjeri kako
je njegovo blagostanje, koje je došlo samo kao posljedica povoljne
ženidbe i nešto sreće, plod njegova talenta i djelo njegove
ustrajnosti.
Don Matias bio je tip dobrog građanina; surov, rob svakidanjeg
šablona, nedelikatan i u biti nemoralan. Sve uvježbano i uhodano
činilo mu se svetim, sve prethodno najboljim. Don Matias imaše i
svoje manije; na primjer, uvijek je dolazio kasno na ručak ili na
večeru, da bi pokazao kako mu silni poslovi ne dopuštaju da bude
točan.
Don Matias običavaše boraviti u svom uredu ne skidajući kapu
i kućni haljetak, a najčešće je obilazio po skladištu, između nizova
vreća i sanduka, izdajući naloge ili šetajući s rukama na leđima.
Glavni namještenik, koji ga je dobro poznavao, dosjetljiv
čovjek iz Jéreza, rekao je o gospodinu Cepedi da provodi vrijeme
režući papire da ih odnese u zahod, ili šiljeći olovke što je moguće
polaganije, da bi pred svojom obitelji pokazao kako je strašno
zaposlen. I u tome je bio škrt, jer je šiljke na olovkama pravio
kratke, a papire je rezao na male komadiće. Cicija u svemu, bio je
razmetljiv kad su u pitanju troškovi kućanstva i lijepe Hortensije.
Postupao je poput bogata trgovca koji smatra ženu kao najbolje
sredstvo za isticanje.
Naizgled, bio je don Matias čovjek veoma častan, ozbiljan i
pun dubokih misli; zapravo, bio je jadni glupan, smiješan primjerak
75
sitničavosti i taštine. Prema Dolorciti bijaše odmjeren i hladan, i ne
zato što mu je bila pastorka, nego zato što je mislio da je takvo
držanje u skladu s njegovom ulogom poslovnog čovjeka.
Taj svečani i veličanstveni glupan mišljaše da mu se valja
pokazivati hladnim prema ženi i kćerki ako želi da bude muž i otac
po engleskom načinu.
Ta anglomanska sklonost, što se razvila u nekim gradovima
Andaluzije, nije mi jasna. Englezi, koji su općenito ukočeni i
formalni, imaju koristi od svoje ukočenosti i svoje formalnosti; ali
ovi anglomani s Juga, sa svojom mješavinom ukočenosti i lijenosti,
čine mi se prilično smiješni.
Dolorcitas, kao što je i prirodno, nije baš voljela očuha. Don
Matias nekoliko je puta obećao da će je odvesti u kazalište, a
kasnije, valjda da bi pokazao svoj autoritet, pravio se da je
zaboravio obećanje i ostavljao djevojku uplakanu.
Svake nedjelje poslije objeda, don Matias — u kaputu, sa
rukavicama, cilindrom i visokim cipelama što su uvijek škripale —
odlazio je u Kazino umjerenih, i nije se vraćao dok ne bi zanoćalo.
Doña Hortensia, Dolorcitas i ja ostajali smo za stolom. Dolorcitas i
ja igrali smo se kao djeca, trčali po kući, penjali se na terasu i gledali
more.
Señora Presentación, zgodna starica koja je mnogo razmahivala
rukama i koju ja nisam mogao razumjeti kad je govorila, dolazila je
da obavijesti señoritu Dolores kako je upravo stigla koja od njenih
prijateljica.
Kad bi se Dolorcitas našla s kojom prijateljicom, za me je onda
igra prestajala: nisam se više ja igrao, nego su se one poigravale
mnome. Sjećam se svojih razgovora sa Dolorcitom i s njenom
prijateljicom koja se zvala María Jesús; zacijelo je to bilo nešto kao
igra medvjeda sa dva majmunčeta.
Prijateljice su pričale jedna drugoj o svojim poslićima, ali su
govorile u isto vrijeme, vrtoglavo brzo; a ja sam u govoru bio spor
kao teglenica natovarena do vrha. Nikad nisam mogao brzo govoriti
kastiljanski, a pogotovu onda. Osim toga, kao dobar Bask, uvijek
sam bio pomalo neuljudan prema poštovanoj i čestitoj gospođi što se
zove Gramatika. Dvije su djevojke brbljale praveći vragolije i
kreveljeći se. Dolorcitas, usprkos tome što je bila baskijska kći,
bijaše tako brbljava i šaljiva kao da je iz Cádiza.
Poslije Marije Jesús, koja bi obično došla prva, dolazile u kuću
76
druge djevojke i dječaci istih godina. Ja bih tada potpuno zašutio;
čemu govoriti kad su oni na svaku moju riječ govorili deset ili
dvanaest svojih?
Kažu da je novi jezik nova duša, i ima u tome nešto istine; ja
sam razabirao, dok sam slušao one dječake, da ne samo ne znam
kastiljanski nego da je i moja duša različita od njihove. Osjećao sam
se kao da sam nekakav drugačiji stvor, te nisam imao hrabrosti ni
snage vjerovati kako moj duh, sabraniji i sjetniji, vrijedi koliko i
njihov, koji je sav u izljevu, u riječi i cerenju. Moja skromnost
navela me da mislim kako sam ja divljak među civiliziranima.
Moja plašljivost prouzročila mi je nekoliko strašnih trenutaka;
jedna riječ, kretnja, ma kakva sitnica bijaše dovoljna da mi navre
krv u lice. Dolorcitas se smijala kad bi vidjela koliko sam zbunjen.
Vidjela je da patim, i to ju je zabavljalo. Bila je to prirođena
okrutnost žene.
Kasnije joj nije bilo dovoljno da me zbunjuje, već je uživala u
tome da u meni izaziva ljubomoru. Bio sam zaljubljen. Zaljubljen?
Ne znam zapravo jesam li bio zaljubljen, ali znam da sam u svako
doba mislio na nju s nekom mješavinom strepnje i srdžbe.
Da je ona jednog dana govorila s jednim mladićem, a drugog
dana s drugim, ne obraćajući pažnju na mene, možda se ne bih
obazirao na to, ali sam vidio da je ona svoju koketeriju namijenila
meni da bi me mučila, i to me podbadalo. U tome, uglavnom, i jest
ljubav, osobito kod veoma mladih ljudi kojima duh nije zaokupljen
čim drugim; to je instinkt koji je bliži okrutnosti i mržnji negoli
mirnoj sklonosti.
Kojiput, bježeći od koketerije i ponižavajućeg prezira
Dolorcitina, izgovarao bih se kako imam neki dogovor te bih
odlazio iz kuće don Matiasa. Kakvih li jada! Kakve li gorčine!
Sunce je sjalo po pustim ulicama, nebo bilo plavo, more mirno.
Što da se radi? Cijeli svijet bijaše mi besmislen. Nezadovoljstvo
samim sobom, neprijateljska okolina, nemogućnost da stvorim
drúgu po svom ukusu, sve se rušilo na me olovnom težinom.
Kojom prilikom kad bi Dolorcitas vidjela da sam čvrsto
odlučio da odem i da se ne vratim, ponovno bi postajala nježna sa
mnom. Ja se nisam usuđivao da joj otvoreno zamjerim njenu
koketeriju, ali sam joj nekoliko puta rekao da razumijem što nema
simpatija za mene, jer sam sirov i neotesan; a ona mi je odgovorila
da joj se takav sviđam. Govorila je to samo kako bi i dalje imala
77
prilike da me ponizuje.
Nedjeljom poslijepodne odlazili smo na šetalište Apodacu,
Dolorcitas i koja njena prijateljica. Bile su elegantno odjevene, a ja
u mornarskom odijelu.
Odande, iz blizine Brodogradilišta, promatrali smo zaljev,
uvijek tako plav. U daljini, Rota i Chipiona blistale na suncu svojim
bijelim kućicama; zatim je niska obala stvarala niz crvenkastih
pješčara sve do mjestanca Puerto de Santa María, a u pozadini
Jereska i Grazalemska brda, ljubičasta u sumraku, povlačila
narezuckanu i neobičnu crtu na obzorju.
Gledali smo kako ulazi poneka fregata ili bregantina koju su
vukli u luku. Kasnije, kad bi se dan priklanjao k večeru, krenuli
bismo kući duž gradskih bedema, zaobilazeći rt koji se, ako se dobro
sjećam, zvao San Felipe. Vidjeli smo bateriju s topovima, išli duž
izbočine na bedemu, da gledamo kroz otvore kruništa. Odugovlačili
smo što smo više mogli povratak kući. Već bi i mrak padao kad
bismo stigli do Carinarnice.
Na bijelim tornjevima kuća u blizini bedema još su zaostajale
sunčane zrake. Upravljali smo posljednji pogled na zaljev.
More, kao plavo jezero, jedva se nabiralo pod vjetrom; na
brodovima počinjala se paliti svjetla, a u luci se odražavao niz
svjetiljaka; jesenje nebo, plavo i ružičasto, bez i jednog oblaka,
postajalo je tamnije. Svjetla San Fernanda odražavala se u vodi, a
osvijetljeni brojčanik na satu Gradske vijećnice u Cádizu isticao se
na blijedom nebu. Često smo sa toga mjesta čuli zvonjavu: Pozdrav
Gospi.
Kad bi pao mrak, poštanskom kočijom, koja je odlazila s
obližnjeg trga, vozio sam se u San Fernando, sa strepnjom u duši i
pun neobične gorčine.
78
IV
PALMA I BOR
Nekoliko puta čuo sam da se spominje pjesma jednog
njemačkog pjesnika — Heinricha Heinea, mislim — u kojoj sjeverni
bor žudi da postane tropska palma.
Taj je simbol mogao odražavati stanje moga duha u ono daleko
doba kad sam bio na školovanju u San Fernandu. Sada, baš čudno,
uopće ne volim Jug, i ne oduševljavaju me palme, koje su,
nesumnjivo, dekorativne, ali imaju nešto neprirodno kad ih gledaš.
U vrijeme o kojem govorim ja sam bio bor koji je težio da
postane palma. Želio sam da govorim nemarno i sigurno, da budem
duhovit i postanem osvajač. Čak sam pomišljao da ostavim more i
postanem trgovac ili u najmanju ruku činovnik.
Nisam više mislio na puste otoke ni na robinsonade; moji su
ideali bili drugi. Htio sam da budem Andalužanin, pocigančeni
Andalužanin. Ući u koju od onih gostionica što su napol dućani a
napol krčme pa jesti prženu ribu i piti bijelo vino; gledati kako
djevojčica blijeda i izražajna lica, tamnih podočnjaka i smeđe kože,
na stolu pleše flamenco, svu noć pljeskati rukama dok kakav lupež s
pristaništa pjeva o mrtvoj maresiti i o simenteriju8, slušati kakvu
ispičuturu zatubasta nosa, s uvojcima masne kose na ušima i sa
širokim šeširom namaknutim na oči, kako prebire po gitari;
promatrati kakva debeljka kako se viti mičući zadnjim dijelom tijela
i tresući hlačama, i biti u zboru s ljudima koji uzvikuju Ole! i Ay tu
mare! — eto, to su bile moje želje.
Sad ne mogu podnijeti ljude koji igraju bokovima i rječnikom;
čini mi se da je osoba koja u riječima vidi, ne njihov smisao, već
njihov zvuk, veoma blizu da bude idiot; ali u ono vrijeme nisam
tako mislio. Svako doba ima svoje gledanje.
U ono vrijeme želio sam da budem takav domišljan, takav
šaljivac i takav prenemagač kao što bijahu i svi moji poznanici.
8 Andalužani u govoru brkaju e i s, l i r, ispuštaju d, a usput izmijene i poneki
vokal. Umjesto madrecita (majčica) reći će maresita, riječ cementerio (groblje)
izgovorit će kao simenterio, i sl. — Prev.
79
Čitao sam romane Fernana Caballera9, koji su bili čuveni; nisu mi se
nimalo sviđali, ali sam uvjerio samog sebe da mi se moraju svidati.
Kasnije sam ih ponovno čitao, i činilo mi se da su zgodni ali
nevrijedni. Bijahu mi nešto poput dobro ukrašene sobe, ali tako
tijesne da u njoj ne možeš pružiti noge a da se o štogod ne
spotakneš.
Naprosto ne razumijem oduševljenje što se u Španjolskoj u
devetnaestom stoljeću razvilo u njegovanju trica i kučina. U
knjigama, dramama i svakoj vrsti književnih djela s osobitim su
užitkom uzvisivali najgluplju bljutavost i najneukusniju plitkoću kao
jedinu vrlinu čovjeka.
U ono sam vrijeme bio pretjerano bojažljiv da bih tako mislio,
ne zato što nisam tako osjećao, već stoga što nisam imao povjerenja
u samog sebe da bih svoje misli odlučno iznosio i branio.
Bio sam ogorčen što nisam znao živjeti kao drugi, i to je u meni
izazivalo prigušeni bijes. Osjećao sam se kao olabavijeli kolutić što
je iskočio na satu te mu se zupci ne uklapaju u druge.
Istina, ako je civilizacija ono što je don Matias Cepeda mislio
da jest: imati skladište kave i šećera i na drugoj strani skladište
dosjetki i fraza, onda ja nisam bio na putu da postanem civiliziran.
Ponekad bi me ponijela želja da caknem nogom te ljude, koji
mi, ako ćemo pravo, nisu ni za što služili, i da don Matiasa, njegovu
ženu, kćerku i sve njene prijatelje i prijateljice pošaljem k vragu.
Nisam tada shvaćao da u meni buja život, želja za djelatnošću;
nisam vidio da se zapravo družim s ljudima organski kržljavim i
moralno trulim; nisam bio svjestan potrebe za djelom i pokretom,
nije mi bilo jasno da mi valja trošiti energiju, da naprosto treba
živjeti.
Kad bih pogledao preko gradskih bedema i vidio zaljev Cádiza
poplavljen suncem, pospano more, daleka mjesta s njihovim bijelim
kućama, plave planine Jéreza i Grazaleme što se nazubljene
odražavaju na nebu — kad bih promatrao tu sjajnu dekoraciju, često
sam se pitao: »Čemu sve to? Da bih poživio kao jedan kunić i
9 Riječ je o romanima što ih je pod pseudonimom Fernán Caballero pisala
naturalizirana Španjolka, Švicarka Cecilia Böhl de Faber (1796-1877). Ta djela, koja
ponajviše slikaju život i običaje iz krajeva oko Cádiza i Seville, pisana su u moralizatorskom duhu, nedostaje im realizma, a obiluju idealističkim
subjektivizmom. Njihovi zapleti s romantičnom potkom bijahu u ono doba jako u
modi. — Prev.
80
istresao nekoliko glupih šala? Zaista je to veoma malo.«
Jedne zimske nedjelje podvečer odlučih, ni sam ne znam zašto,
da ne odem diližansom u San Fernando, već da ostanem u Cádizu.
Na pristanište se slegla ona tako dobro znana nedjeljna tuga
pomorskih luka. Nisam bio veseo; naprotiv, osjećao sam u sebi neku
agresivnost, nosila me želja da izvršim kakvo divljaštvo.
Ušao sam u krčmu i zatražio prženu ribu i bijelo vino. Jeo sam i
pio obilno. Te andaluzijske krčme odaju karakter kraja: malene su,
slikovite i zamršene.
Izišao sam iz krčme i otišao u kavanu u Širokoj ulici, ispio
nekoliko čašica likera i otputio se odande spreman na sve. Već se
unoćalo; moji su koraci odjekivali pustim ulicama.
Učinilo mi se da možda nisam popio dovoljno da bih bio
obijestan i drzak kakav sam želio biti, pa sam sjeo za stol na
pločniku pred krčmom u nekoj ulici što je imala tolike krčme i
brijačnice te se činilo da ljudi ondje provode život između tanjura
pržene ribe i škara za kovrčanje kose.
Za pokrajnjim stolom sjedio pijan čovjek, odjeven u crno, s
naherenim šeširom i sa crvenim cvijetom u zapučku. On ustade sa
stolice i priđe mi smijući se. Ja ga pogledah oštro i, kako sam bio
napržit, upitah ga:
— Što je? Što želite?
On se glupavo smješkao.
— Mornar? — upita me engleski i uprije prstom u mene.
— Da, mornar — odvratih mu ja. — I što onda?
— I ja sam mornar — nastavi on. — Vi ste Španjolac?
— Jesam, Španjolac.
— A ja Holandez. Dva mornara... dva pijanca. Dobri prijatelji.
Kad je to rekao i stegao mi ruku, Holandez sjede za moj stol.
Pili smo zajedno. Bio je on kapetan korvete koja se zvala
Vertrowen. Imao je tubast nos, crveno lice, plavu kosu i žućkaste
brkove, opuštene i rijetke kao u Kineza; crno odijelo, gotovo
svečano, privlačilo je pozornost u onoj krčmi.
Ja sam se proglasio za njegova branitelja, te sam mislio da
imam pravo učiniti svaku besmislicu ako mu se tkogod naruga.
Pošto smo dobrano nalili duše, ustali smo i krenuli. U ono
vrijeme, a vjerojatno je i sad isto, u Cádizu bijaše običaj da se noću
hoda nekim ulicama, osobito na blagdane. Te su ulice bile Calle
Ancha, Columela, Aranda, San Francisco, i još jedna-dvije, ne
81
sjećam se više njihova imena. Ta je noćna šetnja imala nečeg od
procesije.
Zapovjednik Vertrowena i ja pođosmo tim ulicama; posvuda se
osjećao miris prženog ulja i dim pečenih kestena. Klupe na trgovima
zaposjeli su ljudi što su se mirno odmarali; neki radnici u nedjeljnim
odijelima prolazili u kočiji, svirajući na gitari i pjevajući.
Djeca nam se smijala. Pozivali smo djevojke sumnjiva izgleda
da s nama štogod popiju u kavanama ili krčmama, ali su one bježale
kad bi nas vidjele gdje teturamo onako pijani.
Mrzovoljni i umorni upali smo u neku krčmu blizu Puerte del
Mar. Te sam noći utaman istočio srdžbu i bijes.
Kad smo ušli u krčmu, ugledao sam crnomanjasta, ružna
čovjeka koji me mjerio nekako izazovno. Sva mu vanjština
pokazivaše razbijača. Obradovah se i pomislih: došao je trenutak.
Priđoh mu i rekoh:
— Što je? Što gledate?
— Ja? — uzviknu on, iznenađen.
— Jest, vi, gledate me pogledom...
— Pogledom gladi, mladi gospodine — on će mi prijazno.
— Cijelog dana nije prošao kroz moje tijelo ni zalogaj.
Ta je izjava izazvala u meni srdžbu i duboku tugu. Čovjek mi
je pričao da je bez namještenja, a obitelj i djeca bez hrane. Pozvao
sam ga da štogod uzme, ali mi on reče da bi, ako mu već želim što
platiti, više volio da novac odnese kući. Dadoh mu dvije ili tri
pesete, i čovjek ode trkom.
Moja zlovolja i očaj pretakali se u melankoličnu maglu što je
obavijala moj mozak. Zapovjednik Vertowena i ja gledali smo se
bez riječi. Odlučismo otići. Kad smo izlazili, kapetan se na vratima
sudari s nekim mornarom koji je ulazio, i malo je trebalo pa da
izmjeri pod. Holandez ne samo da se nije ljutio, nego se još ispričao
mornaru, koji se i sam ispričavao zbog svoje nespretnosti.
Stidio sam se svojih divljih nagona. Melankolična magla rasla
je u mojoj duši, dajući mojim mislima ton smiješne
sentimentalnosti.
Holandez i ja odosmo na pristanište. Moj pajdaš u pijanstvu
siđe niz dvije stube nekakva uska stubišta i poče dozivati; nije
prestao sve dok se iz magluštine nije pojavio bijel čamac. Mislio
sam da će čovjek pasti u vodu u svome svečanom odijelu i sa
cvijetom u zapučku; ali ne, nije pao, nego se čvrsto održao na
82
nogama i spretno skočio u čamac.
Onda me pozdravi držeći šešir u ruci i klanjajući se.
— Good night — reče mi.
— Laku noć — odgovorih ja.
Ostadoh sam. Bio sam umoran, tužan, teške glave. Nije više
ostalo ni traga srdžbe u meni. Nisam znao što da radim, pa odlučih
da se pješke vratim u San Fernando.
83
V
NOVI LJUBAVNI JADI
Poput svih sentimentalnih muškaraca koji od žena očekuju
previše, imao sam trenutaka kad sam mrzio lijepi spol. Don Ciriaco
često mi je znao reći, s onom veselom gorčinom koja je bila za njega
karakteristična:
— Shanti, zapamti ovo: od sto žena, devedeset i devet njih nisu
drugo nego životinje s instinktom taštine i okrutnosti, a ona jedna
što ostaje, koja je dobra i gotovo svetica, služi kao pašnjak da
zadovolji bestijalnost i okrutnost kakva drznika i komedijaša. Tako
se osvećujemo jedni na drugima, sasvim glupo i neljudski.
Zapravo, priroda je rasipna s muškarcem egoistom i ženom
nestalnom i neosjetljivom. Možda je i prirodno da muškarac bude
ponešto vulgaran, a žena pomalo okrutna. Moguće je čak da su
dobrota i plemenitost nekakva anomalija.
Moram priznati da Dolorcitas nije bila iznimka od onih stotinu
o kojima je govorio don Ciriaco. Nalazila se među preostalih
devedeset i devet: bila je hirovita, okrutna, podložna nagonu,
nestalna. Radi hira žrtvovala bi oca i majku, sav grad i vjerojatno
polovinu čovječanstva.
Dolorcitas se pravila da se odlučila za mene, ali su u isto
vrijeme svi govorili da će se udati za sina markiza de Vernaya,
gospodina iz Jéreza koji nije bio jako bogat, ali je potjecao iz
aristokratske obitelji.
Pisao sam Dolorciti i više sam puta s njome razgovarao kroz
rešetku na prozoru. Nijekala je da se udaje i tvrdila da njenu volju ne
može nitko promijeniti. A ipak su svi znaci pokazivali na svadbu.
U svim pomorskim lukama, zato što im se stanovništvo gotovo
uvijek sastoji od skorojevića i pustolova, oblikuje se nekakav
ishitren i đavolski izopačen aristokratski duh. U starinskim i
tradicionalnim gradovima, ljudi koji misle da pripadaju aristokraciji
svojataju taj klasni ugled sa više ili manje prava; u modernim
gradovima nije više samo klasa ono što se brani, već nijansa. Tako
se događa da Bilbao ili Buenos Aires, Manila ili Barcelona, imaju
više klasnih predrasuda nego Toledo, Burgos ili León.
84
U Lúzaru događa se u malome isto otkad se mjesto napunilo
Indijancima10
i strancima.
Trgovac, koji uglavnom potječe od najmutnijeg sloja društva,
osjeća potrebu, kad već ne može reći da su njegovi djedovi osvajali
Jeruzalem, da može pokazati kako je njegova poslovnica nešto
posvećeno i kako sve njegove majstorije i otimačina tvore plemićku
povelju.
Uvijek me ogorčavalo kad bih čuo kako don Matias govori o
svojoj klasi. A kad bi svrnuo razgovor na Dolorcitu, kazivao bi da će
se ona udati za čovjeka svog položaja, i tako me ujedno upozoravao
kako ne treba da nišanim previsoko.
Za gospodina Cepedu, kao za sve trgovce u luci, postojala je,
bez sumnje, atistokracija krvi i ona iz poslovnice, molitvenik i
glavna knjiga, mač i uteg, oklop i pregača.
Bilo je baš čudno: kao što je moja baka priznavala pomorsku
aristokraciju, gospodin Cepeda priznavao je aristokraciju
poslovnice.
U trgovini šećerom i kakaom društveni je uspon u direktnom
izmjeru s količinom; naprotiv, u trgovini drogama uspon je u
obrnutom razmjeru. Ako netko prodaje šećer i cimet u malim
količinama, on je vulgarni kramar; ako tom robom trguje naveliko,
on je trgovački magnat. S druge strane — da, jedinstvena li
fenomena! — sa mirodijama događa se obratno: ako ih tko prodaje u
velikim količinama, on je običan trgovac drogama, ako ih prodaje
namalo, on je ljekarnik, farmaceut, čovjek znanja.
Prvi put sam jasno uočio aristokratske tendencije Dolorcitine
obitelji kad sam razgovarao s jednim namještenikom iz Cepedine
trgovine, koga sam nazivao »Admiral«.
Kad bih nedjeljom dolazio kući doñe Hortensije, često se
događalo da ne bih nikoga zatekao, pa sam ulazio u trgovinu.
Namještenici su me poznavali. Ondje se jednako radilo u radne dane
i na blagdane. Bilo je to dobro doba Cádiza. Neprestano su tovarili i
istovarivali kola na Carinarničkoj ulici, koja je bila puna trgovina,
skladišta i poslovnica, a kola su neprestano ulazila u skladište don
Matiasa i odande izlazila.
Skladište bijaše golemo, sa nadsvođenim komorama gdje su se
10 Tako Španjolci zovu svoje zemljake koji su se, u većini bogati, vratili iz
Amerike. — Prev.
85
slagale vreće, bačve, burad i sanduci. Na ulazu je bila poslovnica sa
zaslonom i prozorčićima na kojima stajahu natpisi. Jedan dio bijaše
određen za trgovinu, a drugi za otpremu brodova.
Prije nego što bi čovjek ušao u podrume valjalo mu proći kroz
predvorje u kojem su o stropu visjele velike tezulje. U tome
predvorju ili prolazu nadzirao je težine i ulazak i izlazak svežnjeva
čovjek važna izgleda i držanja, a nije bio ništa više nego nešto kao
čuvar ili vratar. U kući su ga, napol ozbiljno, napol u šali, nazivali
don Paco. Ja sam ga, kako rekoh, zvao »Admiral« ili pak »Prvi lord
admiraliteta«.
Ta dekorativna osoba nosila je duge i bijele zaliske, velik trbuh,
tamne hlače i bijel kaputić od pamučne tkanine. Govorio je kao da je
doktor. Geografija, historija, trgovina, plovidba — sve to bijaše
područje kojim je vladao taj neobični svat.
Don Paco mi je objasnio da don Matias i Doña Hortensia svojoj
kćeri traže muža aristokrata. Trebala im je titula za ukras na
porodičnom stablu, pa su razgovarali sa starim markizom de
Vernayom, i svadba je u načelu bila dogovorena. »Admiral« je znao
da je djevojka meni sklona. Ja nisam znao toliko.
Prošao sam predavanja i ispite u San Fernandu te sam otišao da
živim u Cádizu. Čekao sam da stigne don Ciriaco pa da se ukrcam.
Više puta razgovarao sam sa Dolorcitom kroz rešetke na prozoru.
Rekao sam joj neka se ne udaje, neka me čeka.
— Hoću, čekat ću te — odgovorila je ona hladno.
Znao sam da nisam jedini koji s Dolorcitom razgovara na
rešetki i da neki mladi potporučnik noću često dolazi da čavrlja s
njome. Pravio sam besmislene planove da ga izazovem, ali sva
sreća, nisam stigao da ih ostvarim, a negdje polovinom mjeseca
srpnja iznenadio me ulazak »Lijepe Biskajke« u Kadiski zaljev.
Došao je kobni trenutak. Morao sam se ukrcati. Oprostio sam
se sa zaručnicom, koja mi je tisuću puta obećala da će biti vjerna i
da će mi pisati, a onda sam otišao na brod, uvjeren da sam jako
nesretan. Don Ciriaco potpisa brodski tovarni list u triplikatu i
preuze odgovornost za ukrcanu robu, pa digosmo sidro.
Da olakšam jad, ispričah don Ciriacu svoju ljubav. Stari
kapetan slušao me rugajući se.
— Kad se vratiš, ta će djevojka biti već udana — reče mi
mirno.
I poslije nadoveza:
86
— Bolje za tebe.
Don Ciriaco bijaše strašan čovjek.
87
VI
VELIČINA I BIJEDA
Isplovili smo iz Cádiza i počeli dugo putovanje Atlantikom do
Rta Dobre Nade, a poslije Indijskim oceanom do Sundskog tjesnaca
i Filipina.
S trgovačkih razloga, umjesto da se vratimo ravno u Europu,
prešli smo Tjesnac Svetog Bernarda i uputili se Pacifikom prema
Magelanovu prolazu. Prije nego što smo stigli na Palaos naišli smo
na dva koraljna otoka koji nisu bili označeni na kartama, pa smo
jedan nazvali po don Ciriacu, otok Andonaegui, a drugi Otok
Santiaga Andíje.
Dvije i pol godine nakon odlaska vratili smo se u Cádiz.
Sjećam se da sam veoma uzbuđen označio tu točku kompasom.
Lagao bih kad bih rekao da se nisam sjećao Dolorcite; jest, sjećao
sam se djevojke, ali nekako neodređeno, maglovito.
Još sam na brodu saznao da se udala; ali uza sve nastojanje da
padnem u očaj, nisam mogao.
Ušli smo u zaljev Cádiza u zimsko jutro puno sunčanog sjaja.
Bio sam veseo kad sam opet ugledao Chipionu i Cádiz s njihovim
kućama bijelim bjelcatim, zaljev Caletu i dvorac San Sebastian.
Kad smo prolazili ispred Brodogradilišta i kad sam u blizini
vidio gradske zidine, sjetio sam se šetnja sa Dolorcitom i vremena
što sam ga proveo dok sam učio u San Fernandu. Pred mojim očima
ležale su kuće Cádiza, njegove bijele kuće bez streha, katedrala sa
svoja dva tornja i pozlaćenom kupolom, terase s tornjićima što su
slični minaretu, bijeli zidovi sa dva-tri mala prozora kao na
arapskim kućama.
Jedva sam čekao da opet stupim na španjolsko tlo, da šetam
duž tih zidina sa stražarnicama, utvrdama i topovima, da vidim lijepi
zaljev Cádiza.
Bilo je neizbježno da svoj prvi posjet upravim don Matiasu.
Doña Hortensia dočekala me kao da sam joj sin. Moj me
zapovjednik hvalio pred njom. Doña Hortensia bila je sjajna, veoma
privlačna žena, nalik na rimsku caricu. Kasnije, kad sam vidio kip
Agripine u Kapitolinskom muzeju u Rimu, sjetio sam se doñe
88
Hortensije.
Koliko sam mogao razabrati, muža je sasvim omalovažavala.
Smatrala se potpuno emancipiranom. Sada sam malo bolje poznavao
svijet nego u vrijeme kad sam bio student, i mogao sam vidjeti da je
lijepa Hortensia odbacila sva moralna pravila i da traži samo uspjeh
i zadovoljstvo, da ugađa samo osjećajima i taštini. Njen glas nije
više u Cádizu bio onaj prijašnji.
Don Ciriaco pomišljaše da se povuče; želio je da ja preuzmem
zapovjedništvo na brodu; ali ta kombinacija nije bila po volji don
Matiasu. Moj zapovjednik i ja odlazili smo nekoliko puta Hortensiji
i tražili da umekša muža. Obećala je da će ga već privoljeti.
— Prijatelju, vi zgodni mladići imate sve prednosti, žene su na
vašoj strani — reče mi don Ciriaco, podrugljivo kako mu već bijaše
u običaju. — Jesús, one su na vašoj strani; pomažu vam, zaštićuju
vas, misle da znate mnogo o umijeću plovidbe. Htio bih da vidim
kapetana Cooka, ćelava i bijele brade, kako bi se proveo u ovoj kući.
Siguran sam da bi Hortensia pronašla da nije baš upućen u
pomorstvo.
Prasnuo sam u smijeh.
— Da, da, smij se samo — odvrati moj zapovjednik. — Ali
pamet u glavu. Ta žena ima zle namjere prema tebi. Sad, kad si se
oslobodio kćerke, nemoj pasti u zagrljaj majke.
— Što mi ona može, don Ciriaco? — rekoh mu smijući se.
— Vidio sam ja i druge ljepotane, spretnije od tebe, kako gube
glavu i čine gluposti radi žene. Tako, gledaj jednim okom na busolu,
a drugim na kolo kormila!
— Učvrstit ćemo kolo, ako mislite da treba, don Ciriaco.
— Ne, ne, dobru kormilaru nije to potrebno.
Savjeti don Ciriaca učinili su da nisam često posjećivao kuću
doñe Hortensije. Moja je stvar napredovala. Prije nego što je istekao
mjesec dana mogao sam u Carinarničkoj ulici vidjeti objavu:
BASKIJSKO-ANDALUZIJSKA KOMPANIJA
Dana 5. siječnja isplovit će put Kanarskih otoka, Rta Verde,
Rta Dobre Nade pa prema Manili fregata »Lijepa Baskijka« pod
zapovjedništvom kapetana don Santiaga de Andíje.
Želio sam valjano iskoristiti dane što su mi preostali u Cádizu.
89
Počeo sam se ondje dobro osjećati; vodio sam lagodan i veseo život.
Mnogo sam šetao, grad me očaravao, njegovi veseli trgovi, njegove
prave ulice; gledao sam bijele kuće s njihovim terasama što imaju
tornjeve-vidikovce, promatrao sam crkve, također bijele, lutao duž
gradskih zidina kad je zapadalo sunce.
Jedne večeri, kad se već umračilo i kad sam htio ući u
gostionicu, iskrsnu preda mnom stara sluškinja iz kuće doñe
Hortensije, señora Presentación, i dade mi pismo. Bilo je od
Dolorcite: željela bi da me vidi u deset sati te večeri, ima nešto
razgovarati sa mnom; čekat će me na prozoru s rešetkama: stanuje u
ulici Doblones, blizu Carinarnice.
Sav je moj mir nestao toga trenutka.
Padala su mi na um dva rješenja: jedno, mudro, da odem don
Ciriacu i zatražim savjet; drugo, koje je više godilo mojoj taštini, da
odgovorim i kažem da ću doći na sastanak. Odlučio sam se za ovo
potonje.
Među mornarima na »Lijepoj Biskajki« nalazio se neki momak
iz Cádiza, koga su zvali Maurčić jer je prije bio u Tangeru i često je
nosio crven fes na glavi.
Maurčić je bio moj pristaša. Brod je mali svijet za sebe, gdje
sklonosti i nesklonosti brzo nestaju, a Maurčić je bio mlad i meni
sklon. Često je zalazio u jednu krčmu u blizini Puerta del Mar.
Potražio sam ga ondje i našao ga. Dadoh mu pismo da ga odnese
Dolorciti i rekoh da se poslije vrati k meni. Zajedno smo večerali, a
oko deset sati odosmo u ulicu Doblones.
Maurčić je bio zadovoljan što sudjeluje u poslu u kojemu ima
neke tajanstvenosti.
— Ti čuvaj stražu — rekoh mu — pa ako tko naiđe, obavijesti
me.
— Ne brinite — odvrati mi on.
Točno u deset sati čuo se šum iza rešetke; pojavilo se slabo
svjetlo, zasun je lagano zaškripao i na prozoru se otvori kapak.
Srce mi je udaralo u grudima kao čekić u kovačnici: mislio sam
da ću se srušiti. Pojavila se ona i pružila mi ruku, koju sam stisnuo
među svojima. Bio sam toliko uzbuđen da nisam mogao ni
prosloviti.
Dolores odmah poče govoriti te mi reče da se udala i da je
nesretna. Saznala je da je njen muž, markiz, bio ljubavnik njene
majke, pa je naumila da prijeđe k meni i da ode iz Cádiza.
90
Bio sam iznenađen, zatekao se u neprilici, ne znajući što bih
odgovorio. Maurčić me izvuče iz nevolje, jer mi je prišao i rekao da
netko dolazi. Prolaznik prođe, te Dolores i ja nastavismo razgovor.
Reče da će me sutradan čekati u obližnjoj kući koja ima vrata i na
drugu ulicu i kroz koja mogu ući.
Kapak se na prozoru zatvori. Pozvah Maurčića te krenusmo
prema gostionici. Svu noć nisam mogao usnuti. Zapravo nisam bio
zaljubljen, jer sam razmišljao potpuno mirno. Vidio sam da se
poigravam svojom budućnošću. Moje veze sa Dolorcitom brzo bi se
otkrile koliko god oboje bili oprezni, i don Matias bacio bi me na
ulicu čim bi saznao. Pomišljao sam da odem na brod i da se ondje
zatvorim, ali mi se to činilo sramotnim.
Ujutro, poslije neprospavane noći, odlučih nastaviti
pustolovinu. Bio sam uvjeren da u srcu nemam ljubavi za Dolores,
da vjerojatno ni ona mene ne voli, nego hoće da se osveti. Ali nije
važno, treba ići dokraja.
Otišao sam na sastanak. Dolores se promijenila u dvije godine
otkad je nisam vidio. Bila je divna žena, prekrasna. Počeo sam se
osjećati kao u snu.
»Je li to život?« mislio sam kad sam se vratio u gostionicu.
Bio je to početak neobičnog života. Pošto sam obišao svijet i
udisao razbludni zrak na otocima Pacifika, nakon borbi s uraganima
Atlantika, s tajfunima Kineskog mora i ledenim santama oko Rta
Dobre Nade, naći se s mladom, lijepom ženom, markizom, koja
kaže da me voli! Osjećao sam se istovremeno star po onome što sam
vidio i dijete srcem! Položaj mi bijaše neobičan. Još nisam bio
pročitao nijedan Balzacov roman, od onih u kojima se pojavljuju
samo vojvotkinje i ambiciozni mladići; da sam ga pročitao, držao
bih sebe dvostruko zanimljivim. Sigurnost u meni samome učinila
me odvažnim.
Sjećam se kako sam nekoliko puta bio u Dolorcitinoj loži u
kazalištu. Dolores je izgledala kao princeza; ja sam nosio svoj plavi
urezani kaput sa pozlaćenim pucetima, sive uzane hlače, dokoljenice
i crnu kravatu, premotanu dva-tri puta. Ljudi su potajno pokazivali
prstom na me. Da mi je tko rekao da nisam kralj, car, imperator,
dijete koje sudbina mazi, gledao bih ga s olimpijskim prezirom.
U kazalištu se davala opera, i dok sam stajao u loži pored
Dolorcite, oči mi se rosile suzama kad je tenor u Luciji pjevao:
91
Tu che a Dio spiegasti l' ale.
Obijest, sentimentalnost, taština, tuga, sve se to stapalo u mojoj
duši, tako te sam neki put mislio da sam junak, a drugi put nesretnik.
Moji su jadi potjecali od Dolorcite. Želio sam da se mogu pretočiti u
nju, da upoznam njezine najintimnije misli. Neostvarljiv san! Uvijek
je u njoj postojala neka uzdržljivost, bojazan da ne otkrije svoju
dušu.
— Što još želiš od mene? — rekla mi je više puta.
I samo to pitanje, izrečeno s gorčinom, bilo je dovoljno da me
učini nesretnim.
Kako je glupo, mislio sam u tim žalosnim trenucima, gledati
ženu kao idealno stvorenje! Kakve li zablude bogatstvo i raskoš
smatrati srećom!
Bližio se trenutak kad je »Lijepa Biskajka« imala isploviti.
Otisao sam na fregatu da upravljam manevriranjem i da je izvedem
na otvoreno more, izvan brodova u zaljevu. Odande sam se vratio
čamcem. Nalazio sam se u najvećoj neizvjesnosti.
Jedan događaj, koji usprkos njegovoj logičnosti nisam
očekivao, dokrajčio je moja kolebanja, i ne baš ugodno. Jednog jutra
pojavila se u mom hotelu dva gospodina u ime markiza Vernaya.
Došli su da me izazovu na dvoboj pištoljima, pod teškim uvjetima.
Prihvatio sam izazov; bio sam siguran da mi se ne može ništa
dogoditi. Imenovao sam za sekundante jednoga školskog druga iz
San Fernanda i jednoga engleskog pomorskog časnika koji se hranio
u istom hotelu, a brod mu se nalazio u zaljevu.
Kao što sam rekao, imao sam neograničeno pouzdanje, glupo
pouzdanje; činilo mi se nemoguće da me markiz ozlijedi. Ne znam
kako se besmislena ideja da sam neranjiv zabila u moju glavu.
Dvoboj se održavao u mjestancu Puerto de Santa Maria, na
imanju jednoga markizova prijatelja. Pripreme su obavljene u
najvećoj tajnosti; markiz i njegovi sekundanti, s kutijama za pištolje,
otišli su rano ujutro, a ja sam sa svojima krenuo brodicom poslije
doručka.
Vlasnik brodice smjestio se na krmi. Bio je baš kao da su ga
izvukli iz kazališta: sa zaliscima, crvenim pojasom i niskim šeširom
na glavi.
Smijali smo mu se, jer je izgovarao na andalužansku,
protiskujući z umjesto s:
92
— Dobro je, zad okrenimo, jer se vjetar diže.
Prešli smo preko zaljeva te se iskrcali. Kroz ulice mjestanca
Puerto de Santa Maria provezli smo se u kočiji i došli na imanje
markizova prijatelja oko dva sata poslije podne.
Bio je krasan zimski dan; sekundanti su odmjerili dvadeset
koraka, ali dobro protežući noge; dali su nam pištolje, ispalili smo, u
isto vrijeme kad sam čuo pucanj osjetio sam udarac koji me bacio na
tlo. Pokušao sam disati, usta mi se ispunila krvlju i čuo sam šum
zraka kad je ulazio kroz rupu na rani.
Imao sam probijeno plućno krilo. Proveo sam nekoliko veoma
teških dana između života i smrti. Čitav mjesec odležao sam u
postelji, a kad je izminulo to vrijeme, mogao sam ustajati, ali bijah
kao mumija.
Od trenutka kad je saznao što se dogodilo, don Ciriaco se
postavio uz moju postelju i pazio me kao sina. I Hortensia je došla
da me vidi. Dolores i njen muž otišli su da žive u Madridu, naizgled
izmireni.
Kad sam bio kadar izići iz kuće, don Ciriaco odveo me u posjet
svome prijatelju, kapetanu fregate »Grad Cádiz«. Stari kapetan, koji
me volio, htio je da njegov prijatelj preuzme zapovjedništvo »Lijepe
Biskajke«, a da ja zauzmem njegovo mjesto na brodu »Grad Cádiz«.
Prijatelj se nije protivio; don Ciriaco ode doñi Hortensiji, a ona
mu bez sustezanja obeća da će urediti kako želimo.
I zaista, poslije nekoliko mjeseci, potpuno oporavljen, bio sam
zapovjednik lijepe fregate. Bile su mi tada dvadeset i tri godine.
93
VII
BORAVIŠTE JUANA DE AGUIRREA
Gotovo sam zaboravio svog ujaka Juana de Aguirrea, koji me u
djetinjstvu toliko zaokupljao; ali kad sam jednog dana prelazio
Manilski zaljev, u jednom od onih kanua što prevoze putnike a zovu
ih guilalos, zapodjenuh razgovor s nekim starim baskijskim
kapetanom koji je zapovijedao brigantinom; kad sam mu rekao da
sam iz Lúzara, on me upita:
— Znate li štogod o Juanu de Aguirreu?
— Ne znam, premda mi je rod.
— Juan de Aguirre y Lazcano?
— Jest, on. Moj ujak.
— Što se dogodilo s njime?
— Zacijelo je umro. Pribivao sam pogrebu.
— Koliko je vremena od onda?
— Bit će kakvih dvadeset godina.
— Ne može to biti. Prije kakvih četrnaest-petnaest godina bio
je Juan de Aguirre živ; prema onome što su mi pričali, nalazio se na
Ilo-Ilu.
— Ne vjerujem da je to bio on: čini mi se nemoguće.
— Ja ga doduše nisam vidio — odvrati kapetan — ali sam
poznavao ljude koji su s njim razgovarali.
— Možda je bio tkogod s istim imenom?
— S istim imenom, iz istog mjesta, i koji je plovio kao časnik
na istom brodu... To bi bila rijetka podudarnost.
— Jest, istina je. Ali da je živio na Ilo-Ilu, pisao bi majci.
Stari kapetan sleže ramenima kao da želi reći kako ga taj
argument ne može uvjeriti, te nadoveza ravnodušno:
— Ima već dvadeset godina kako nisam pisao ženi, i ona
sigurno misli da sam umro.
Oprostih se s tim zemljakom, koji bez sumnje nije bio baš
osobit primjer bračne nježnosti. Razgovor sam ispričao svome
zamjeniku, i mi počesmo ispitivati sve baskijske zapovjednike,
kormilare i nostrome. Neki su nam potvrdili da su zaista prije
petnaestak godina čuli o nekom Juanu de Aguirreu, posjedniku na
94
Ilo-Ilu i bivšem pomorcu; naprotiv, zapovjednik korvete Mari
Galante, Francisco Iriberri, koga smo susreli za jedne tišine na
Indijskom oceanu, južno od Madagaskara, dao mi je druge
obavijesti.
Iriberri bijaše omalen starčić, bez brade, bolesna izgleda,
svijetle kose, podbulih očiju. Kasnije sam saznao da je Iriberri bio
jedan od najsmionijih kapetana svog vremena.
Iriberri mi je tvrdio da je Juan de Aguirre, kao i on sam,
trgovao crncima i Kinezima, dok mu lađu nije zarobio neki engleski
krstaš. Iriberri mi je kazao da se brod kojim je plovio moj ujak zvao
Le Dragon i da je pripadao nekoj francusko- nizozemskoj
kompaniji, a rekao mi je i takve pojedinosti da sam bio uvjeren u
točnost njegovih podataka. Po njegovu mišljenju, ako moj ujak nije
pobjegao ili ako nije umro, onda je sigurno u tamnici.
Njegov kraj nije mu bio poznat, ali je nesumnjivo da je moj
ujak plovio na brodu koji je trgovao robljem, ili na gusarskom
brodu, i da je bio zarobljen.
Sa Ilo-Ila pisao bi majci, i ona ne bi imala razloga kriti da joj je
sin živ. Ali ako je bio u tamnici, ondaje razumljivo što je moja
ponosna baka više voljela da ga proglasi mrtvim.
Nakon teškog puta, poslije sedam mjeseci plovidbe uz oluje i
nepogode, stigli smo u Cádiz. Imao sam za sobom pet godina života
na moru. Bilo mi je dvadeset i osam godina. Bio sam umoran.
Podigao sam pisma na pošti i u prvome koje sam pročitao, javljala
mi majka da je baka umrla; Valjalo mi krenuti u Lúzaro i urediti što
treba oko nasljedstva.
Toliko sam želio vidjeti rodni kraj te sam odbio prijedlog
jednog druga da me na svom brodu poveze u Bilbao, i odmah sam
krenuo poštanskom kočijom u Madrid.
Proveo sam tjedan dana u glavnom gradu, i prvog dana kad
sam došao u Prado, vidio sam u kočiji Dolorcitu i njezina muža.
Možda me on nije prepoznao, ali jest ona, jer je odmah, u trenutku
kad me ugledala, prezirno okrenula glavu.
Bilo je glupo, ali me se njezina prezriva kretnja jako dojmila.
Otišao sam iz Madrida tužniji nego što sam došao; prošao sam kroz
Burgos i Vitoriju, i odande, mijenjajući kočije, stigao u Lúzaro.
Imetak moje bake trebalo je podijeliti na jednake dijelove
između tete Ursule i moje majke.
Aguirreche su naslijedile zajednički; ali je moja teta Ursula,
95
osjećajući neki mistični poziv, zaželjela da uđe u samostan Svete
Klare, a moja majka nije htjela živjeti sama u staroj obiteljskoj kući;
tako odlučiše da kuću iznajme.
Ja sam, potaknut željom da provjerim što je bilo s mojim
ujakom Juanom, pretražio sve bakine ormare i pročitao sva pisma i
stare papire. Poslije toliko priča i glasina htio sam rasvijetliti
zagonetku ujakova života, koja me opet počela zaokupljati.
Prevrćući po ormarima pronašao sam jednu dagerotipiju iz
Pariza. Upitao sam majku poznaje li uslikanog čovjeka, a ona mi
kaza da je to njen brat Juan, ali tako čudan da ga jedva prepoznaje.
Nikad nije vidjela tu sliku.
U svežnju požutjelih pisama pročitao sam jedno s potpisom
Juan. U pismu potvrđuje primitak nemale svote novca i javlja da
šalje svoju sliku što ju je napravio neki fotograf u Parizu.
Nije bilo sumnje da je pismo napisao moj ujak. Pisano je iz
nekog mjesta u Bretanji, i to deset godina poslije onog pogreba u
Lúzaru. Juan de Aguirre, nesumnjivo, bijaše živ onda kad je njegova
obitelj, sa mnom još malim, pribivala pogrebnom obredu.
96
KNJIGA TREĆA
POVRATAK KUĆI
97
I
RANA
Izjutra, kad iziđem na balkon, vidim grad s njegovim
potamnjelim krovovima, s njegovim četverouglatim dimnjacima i
dimom što se iz njih otkida u slabim pramovima i uzvija prema
sivom jesenjem nebu.
Poslije obilnih kiša kuće su nekako izblijedjele, ulice čiste,
cesta izlokana, ogoljela do kamenja. Plavo nebo, kad se ukaže
između oblaka, prozirnije i čistije, čini se kao umiveno.
U vrtu obližnjeg samostana, dvije redovnice s bijelim velom na
glavi gledaju me i razgovaraju među sobom. Kakvu li neobičnu
predodžbu o pomorcu imaju te jadne žene koje nikad nisu izišle
izvan zidova svoga vrta!
Sučelice vidim stare obiteljske kuće koje sam gledao u
djetinjstvu, tužne, oronule, potamnjele. Među njima, Aguirreche,
kuća moje bake, pretvorena sada u ribarsku nastambu; ističe se
svojom veličinom, svojim prozorima i balkonima, na kojima se suši
odjeća i mreže s plutom i udicama. Redaju se ondje sve te stare
kuće, duboko ukorjenjene u tlo, stoje sa svojim debelim crnim
zidovima i krovovima što su tu i tamo učvršćeni kamenjem. Uvijek
su jednako tužne, jednako stroge, spavaju obavijene maglom.
Kakve li oprečnosti nemiru mora i njegovu bezbroju različitih
putova! Kakva li trajanja bez promjene!
Ta kuća od žutog kamena, sjenovita zbog izbočene strehe,
podsjeća me na lice stara seljaka, nezgrapna i zamišljena.
Kakav li mir vlada u cijelom gradu! Ni samo brdo nije tako
nepokretno, ono barem mijenja boju kad naiđe drugo godišnje doba.
A kuće je ne mijenjaju; takve su bile prije dvije stotine godina, takve
su i danas.
Sve ostaje isto. Čak i papagaj moje bake, što ga je majka
naslijedila pa je sada na balkonu moje kuće, sveudilj čepljuska
kriještavim glasom:
»Na lijevi bok! Na desni bok! «
Jest, sve je isto; samo sam ja drukčiji, samo sam se ja
promijenio; bio sam dijete, sad sam čovjek; bio sam bezazlen, a sad
98
sam razočaran i sjetan. Živio sam usred događaja, i događaji su me
zaslijepili i život mi ukrali.
Kojiput pogledam se u ogledalu i, kad vidim da sam ostario i
promijenio se, velim samom sebi: »Oh, jadniče, otišla je tvoja
mladost.«
Prošle su mnoge godine otkad sam se otisnuo iz svoga mjesta. I
što sam učinio? Odlazio, dolazio, pomicao se odavde onamo, nošen
vrtlogom događaja koji su mi opustošili dušu. Kad sam tražio malo
topline i zaštite, naišao sam na hladnoću, krutost i sebičnost.
Ploveći, izgubio sam pojam o vremenu; kad si na brodu, dani
su dugi, a ipak, godine, zbir dana, kratke su, bježe, lete. Vrijeme mi
je brzo prohujalo. Misao na prošlost, kad je mladost već ostala za
nama, isto je kao rana u duši, rana koja se ne zatvara, nego curi i
davi nas tugom. Sav prijeđeni put čini se kao Via Apia zasijana
grobovima.
Iñura je umrla: neću je više čuti gdje priča praznovjerne priče;
svjećarica je umrla: neću joj više praviti hostije kao prije; mrtav je i
stražar iz tornja: više ga neću vidjeti kako na kraju mola diže svoje
zastavice. Ni Caracas neće više graditi svoje barke, ni Yurrumendi
neće govoriti o gusarima, niti će Joshepe Tiñacu krivudati ulicama.
Svi su iščezli. Nisam smio otići odavde, nije trebalo da se vratim
ovamo.
Čudan je moj život i život ljudi koji putuju. U jedno doba sve
su samo događaji; u drugo, komentari proteklih događaja.
Moj prvi dojam po dolasku u Lúzaro bijaše začuđenost kad sam
vidio kako je neznatno pristanište, grad, rijeka. Sve mi je bilo tako
maleno, tako pusto, žalosno! Ja sam ulaz u luku zamišljao velikim,
rijeku lijepom, pristanište širokim, a kad sam ih vidio, zapanjio sam
se, učinili su mi se kao igračke.
»Nije nijedno živjeti ovdje«, rekoh sebi kad sam došao.
A sada — čudne li promjene mišljenja! — često u sebi velim:
»Nije vrijedno živjeti negdje drugdje.«
Prije mjesec dana nisam htio ni misliti da ostanem u Lúzaru;
činilo mi se ludim one sate dokonosti i sanjarenja na brodu mijenjati
za život u malenu žalosnu gradiću, dosadnu i punu sitnih briga i
beznačajnosti. Sada se plašim i same pomisli da se vratim na svoj
brod, da uronim u neprestani napor i kretanje. Sav moj život na
brodu udaljava se od mene; čini mi se nečim blijedim i nestvarnim.
Kako stječem svojstva mještanina, postajem sklon svemu drevnom i
99
posvećenom; provodim sate i sate promatrajući s balkona gradić,
polja i more, i zamišljam da u njima nalazim vidike i vrijednosti
kojih prije nisam zapažao.
Ustajem svakoga dana veoma rano. Volim gledati kako se u
svanuće rastupa magla, kako se raščinja i u pramenju povija uz
brijeg Izarru, a grad i pristanište izranjaju iz kolebljivih slojeva koji
su ih obavijali; očarava me kad čujem kako pijetli poju i kako
točkovi škripe na kolima što klize cestom.
Kad je lijepo vrijeme, izlazim ujutro i šetam gradom.
Promatram stare obiteljske kuće, velike i crne, s njihovim širokim i
ukrštenim strehama; prolazim tijesnim ribarskim uličicama, strmim i
krivudavim. Neke od strmih ulica imaju mnoštvo stuba; druge su
pokrivene i krivudaju uševelj. U zoru, u tim tijesnim uličicama ne
vidiš nikoga doli kakvu ženu što trči od vrata do vrata i snažno
udara po njima da probudi ribare. Lastavice prolijeću gotovo
dotičući tlo, progone jedna drugu i cvrkuću...
Više volim Lúzaro za kišnih dana. Ta jednolična tuga sivog
vremena nije mi dosadna. Ona je za mene kao ugodna uspomena iz
djetinjstva.
Naviknut na ljubičasto obzorje tropskih krajeva, na oblačno i
blistavo nebo u predjelima gdje pušu pasatni vjetrovi, osjećam da
me ovi sivi i blagi oblaci miluju. Čini mi se da kiša pada na moju
dušu kao na suhu zemlju, donoseći joj osvježenje i radost.
Često provodim vrijeme na balkonu gledajući kako se cesta
pokriva baricama i splakama, a kuće postaju crne.
Noću, šum kiše, ta pjesma vode, nalik je na daleki romon što
prati misli, a sada šišolji, na krovovima i staklima: zaboravljeni
ritam koji se vratio u sjećanje. Čak s postelje mogu je čuti kako u
žlijebu potkrovlja metalno šobonji i žuboreći pada u glineni ćup.
I kiša, i vjetar, i voda, sve me očarava i sve me žalosti.
Rana je to, otvorena rana što krvari u mojoj duši, zabrtvljeni
izvor koji je opet počeo ključati.
Ne znam zašto se čini da je prošlost puna sjetnog čara; teško je
to razumjeti; sjećaš se dobro da nisi bio sretan onih dana, da si imao
svoje nemire i jade, a ipak se čini da je sunce onda jače sjalo i da je
plavetnilo neba bilo čistije i sjajnije.
Htjeli bismo da ljudi i stvari iz naših uspomena budu vječni; ali
naš život nije ništa u burnom toku događaja. Ondje smo imali
prijatelja... u onom zakutku bili smo sretni... Ali naša sreća ili naša
100
prijateljstva malo su važni.
Kad mislim o tome, osjećam duboki strah, kao da mi život
izmiče u jednom trenutku nesvjestice. Ništavost stvari uznemiruje
me; nedostaje mi nada. Htio bih da moj duh bude kao slavuj koji
pjeva u noći crnoj i bez zvijezda, ili kao ševa što leti iznad
opustošenih polja, a ne kao ranjena ptica koja okomito pada na
zemlju...
101
II
LÚZARO I NJEGOV POSTANAK
Da se nisam vratio u Lúzaro kad sam već postao čovjek, ne bih
imao jasan pojam o tome kakav je. Sjećanja iz djetinjstva davala su
mi lažne predodžbe: ovo uvećano, ono umanjeno, a između jednoga
i drugoga velike pukotine.
Da sam namjeravao opisati svoj grad po dojmovima stečenim u
djetinjstvu, zacijelo bi moj opis bio veoma malo ili nimalo nalik na
original. Lúzaro je lijep gradić, taman, kao svi gradovi na
Kantabrijskoj obali, ali on je od onih manje sumornih. Čovjeka sa
sjevera Europe dojmio bi se kao kakvo mjestance u Andaluziji.
Dobro zaštićen sa sjeverozapada, Lúzaro ima blago podneblje i
bujno raslinje. Na sve strane, na pocrnjelim zidovima, na kamenim
stubama nekih kuća, na vrtnim zidićima, rastu mesnate i sjajne
biljke, s plavim i crvenim cvjetovima. U vrtovima ima velikih
magnolija, naranača i limuna.
U svome gradu nalazio sam nešto od Cádiza, ali malog,
melankoličnog i crnog, manje blagog, a više surovog. Lúzaro ima
prilično uzan izlaz na more i pješčanu obalu koja se dobrano
mijenja.
Dok sam izbivao luka se povećala; danas se pristanište Cay
Luce lijepo proteglo: ide usporedo s ribarskim naseljem i završava
se na lukobranu. Lukobran je lijep; širi se u obliku esplanade; na
sredini ima kameni križ, a na jednoj strani novi stražarski toranj, i
djeca se loptaju uz njegov zid. Odande se pruža prekrasan pogled na
more što se bijesno propinje u valovima.
Kao u svim ribarskim gradićima, u Lúzaru se vide čamci
nanajneobičnijim i najnevjerojatnijim mjestima: u kakvoj ulici na
obronku, zatvarajući prolaz; pod kakvim pristrešjem, smetajući
stanarima: a znaju se naći čak i u samom potkrovlju.
Zaton Lúzara malen je ali veoma romantičan; nad ulazom u
pristanište pruža se most s jedinim lukom, i tuda vodi cesta u
Elgueju. Jedna je obala u zatonu kamenita i neravna; druga je
crnkast glib. Na glibu već godine i godine — neki kažu: čitava
stoljeća — postoji brodogradilište. Prije su se u njemu gradile
102
fregate i brigantine; sada se prave samo čamci i poneka škuna male
nosivosti.
Sadanji vlasnik brodogradilišta jest čovjek imenom Shempelar.
Brodogradilište nije nikakav nedohod zgrada i radionica: sastoji se
samo od dvije crne barake, sagrađene od dasaka sa raspremljenih
brodova, i jednog nagiba s navozom u sredini.
Posao je uglavnom u šuperenju i u popravcima starih brodova.
Kad radi što novo, Shempelar uživa; izvlači šestila i crta dijelove
brodice ne dižući glave. Ako ga upitaju kako napreduje posao, on
odgovara da slabo napreduje, jer Shempelar je sklon pesimizmu.
Kad majstor dovrši crtanje dijelova, tesari počinju rad sjekirom
i bradvom, režu daske, svrdlaju ih i spajaju rebra. Brodski se kostur
pokriva i zaodijeva, posao odmiče. Shempelar, u duši zadovoljan
svojim djelom, pokazuje smrknuto lice i svađa se sa svima.
Graditelji udarcima čekića zabijaju debele čavle u bok brodice;
uokolo se vide maljevi, velika svrdla, dlijeta, dizalice za podizanje
tereta i nekoliko crnih kotlova punih katrana, a mali Shempelarovi
sinovi strugotinama i komadima starih dasaka podlažu vatru, da bi
katran vrio. Zatim svi grabe katran i, tonući u mulj kao patke,
kalafataju pukotine na brodici. Kad brodicu naposljetku osposobe za
plovidbu i kad svi kažu da je to dobar brod, treba vidjeti Shempelara
gdje se divno trudi da sam sebi pokaže kako ima razloga, teških
razloga, ozbiljnih razloga, da bude duboko nezadovoljan.
Često posjećujem Shempelara, osobito ako gradi štogod novo,
te razgovaramo. Ali moja redovita šetnja nije u pravcu rijeke, već
prema pristaništu; gledam kako love ribu na molu Cay Luce i kako
ulaze tunolovci i škune od obalne plovidbe; slušam, smijući se, kako
žene na baskijskom kore djecu, jer sve te primorke govore s djecom
kričeći što ih grlo nosi, kao da oponašaju galebove, i najposlije
čavrljaju s ribarima.
U tome gledanju, u sjećanju na mjesta koja sam posjećivao kao
dijete, u udisanju davnih mirisa proveo sam više od mjesec dana, ne
mareći mnogo za posjete i ne sudjelujući u društvu.
Moja majka trudi se i pomaže mi da se ponovno osjetim
pripadnikom Lúzara te sama pripravlja mnoštvo zakučastih jela i
zaslada što idu u klasičnu starinu kojom se diči ovaj kraj.
— To si prije volio — veli mi majka.
— Zbilja?
— Jesi, jesi.
103
— E, onda volim i sada.
Zasićen lokalnim mirisom, počeo sam već zalaziti na razgovor
Zapiainu, uraru i trgovačkom putniku, nekadanjem vlasniku
Cachalote. Urarska radionica, to vam je enciklopedijska akademija,
atenska gimnazija. Ondje se raspravljalo o svemu božanskom i
ljudskom, a među nebožanskim stvarima najviše se raspravljalo o
tome kako je nastao Lúzaro.
Garmendia, ljekarnik, pripisivao je tvorbu Lúzara gotovo
isključivo rijeci, koja je sebi polagano otvarala prolaz, rastavljajući
mekano zemljište dok nije stigla do mora. Po mišljenju Garmendije,
Frayburu i njegovi grebeni, baš kao i pješčari Legorrete, samo su
ostaci sitnjenja klisura; čvrsta srž odoljela je korozivnom djelovanju
zraka i vode i pretvorila se u prudove; slabiji dijelovi osuli se i
pretvorili u pijesak.
Socoa, stari kapetan, htio je uski ulaz u Lúzaro pripisati jedino
utjecaju Golfske struje.
Golfska struja, ta silna rijeka tople vode, kako ju je zvao major
Rennell, koja teče u moru i prelazi poprijeko Atlantikom, kad stigne
do zapadne obale Španjolske stvara dvije struje: jedna je Biskajska
ili obalna struja; kad dopre do obala Francuske, zove se Rennellova
struja i poslije se spaja sa Golfskom strujom; druga silazi prema
Africi i zove se Gvinejska struja.
Obalna struja teče u velikim okukama koje čini obala, a kasnije
uvalicima i zaljevima i nosi organske ostatke što se slažu na žalu.
Kapetan Socoa uvjeren je da je samo ta struja napravila uzani
pristup i zaton u Lúzaru. Kapetanova osobita sklonost prema
Golfskoj struji može se objasniti činjenicama što je često plovio
Meksičkim zaljevom i mogao ocijeniti snagu struje koja odande
polazi i koja je kao peć što grije obale sjeverozapadne Europe.
Drugi stari pomorac, također redovit posjetilac sastanaka u
urarskoj radionici, tvrdio je da su pješčari Legorrete nastali
djelovanjem vjetra.
Ta su trojica teoretičara raspravljala među sobom i dokazivala
da je istina samo ono što pojedini od njih tvrdi, a jednom su i mene
upitali za mišljenje.
— Mislim da svaki od vas ima djelomično pravo — rekoh ja.
— Rijeka je, kao što kaže ljekarnik, zacijelo otvorila prolaz dok nije
stigla do mora i napravila pristup; obalna struja došla je kasnije da
ga proširi, zaokruži i stvori zaljev; zatim, sjeverozapadni vjetar, koji
104
slijedi Golfsku struju i koji je rasadnik svih nepogoda u
Kantabrijskom zaljevu, nabacao je pijesak prema Legorreti.
Zbog moga mišljenja, razborita i nepristrana, nazvali su me
oportunistom, pehlivanom i zaplotnjakom.
Da je Recaldeov sin već onda bio antropolog, pronašao bi,
vjerojatno, da svi ti ljudi imaju okruglu glavu i da su zato takvi
apsolutisti i napržice.
105
III
RAZGOVORI KOD URARA
Moja je majka željela da iskoristim vrijeme dok sam na kopnu i
da se oženim. Ona mi je izabrala kćerku nekog posjednika iz
Lúzara, stariju od mene, ružnu, mršavu i mističnu. Ja, dakako, nisam
bio jako oduševljen. Poznato je da mi pomorci nismo uzor
ljubaznosti ni društvenosti. Izgled na petke s postom i bdjenjem,
koje mi je obećavala sudbina ako bih se sjedinio s Barbaritom —
tako se zvala kandidatkinja moje majke — nije mi mogao izazvati
smiješak oko usta. Unatoč svojoj ljupkosti, žene u Lúzaru većinom
su prilično sklone da provode svoju volju. Kako su gotovo sve kćeri
i udovice pomoraca, njihovo im je dugo živovanje u samoći dalo
odlučnost i energiju, i naviku da nikog ne slušaju.
Danas ta nevolja i nije tolika kao prije — ne zato što su žene
možda postale skromnije, nego zato što je u Lúzaru ostalo malo
pomoraca koji odlaze na daleke plovidbe, tako da žene moraju
milom ili silom podnositi svoje muževe svakog dana u godini.
Slučaj mog prijatelja Recaldea, oca sadanjeg antropologa, čini
mi se simptomatičnim. O tome sam, dakako, čuo kod urara.
Recalde, moj stari drug, strašni Recalde, najsmioniji i
najsnažniji kormilar u mjestu, oženio se Cashildom, kćerkom
slastičara sa trga, lutkicom plavih očiju, veoma skladnom i slatkom.
Sav šećerni sirup, sve slatko od dinje iz slastičarne njena oca kao da
se bijaše pretočilo u nju.
Recalde je bio despot: odlučan, odvažan, navikao zapovijedati
kao što se zapovijeda na brodu, nije mogao podnijeti da mu itko
protuslovi.
Oženio se; prošao je medeni mjesec; Cashilda je rodila dijete,
antropologa; Recalde je plovio tri godine, a onda se vratio kući da
ondje provede neko vrijeme.
Prvog dana, kad se vratio kući, htio je biti uljudan:
— Kako je? Ima li što novo? — upitao je ženu.
— Ništa. Svi smo dobro.
— Je li tko umro u gradu?
— Jest, umro je taj i taj, a gospođa ta i ta bila je bolesna.
106
Recalde je slušao novosti, a poslije zapitao:
— U koje se vrijeme ovdje večera?
— U osam.
— Onda ćemo večerati u sedam.
Cashilda nije odgovorila.
Recalde je mislio da pogađa pravi put i način ako red u kući
postavi na visinu reda na brodu.
Sutradan je Recalde došao kući u sedam i zatražio večeru.
— Večera nije gotova — reče mu žena.
— Kako to da nije gotova? Jučer sam naredio da večera bude u
sedam.
— Jest, ali mala ne može prirediti večeru prije osam, jer mora
biti s djetetom.
— Onda ćemo je otpustiti.
— Ne možemo je otpustiti.
— Zašto?
— Zato što mi ju je preporučila sestra župnika don Benigna, i
jer je povjerljiva.
— Dobro; ali sutra, pravila večeru djevojka ili ti, večerat ćemo
u sedam.
Sutradan je večera bila opet u osam. Recalde je razbio dva-tri
tanjura, udarao šakom po stolu, ali nije postigao da se večera u
sedam. I kad ga je Cashilda uvjerila da se ondje provodi samo njena
volja i da nema tog kapetana ni kormilara koji bi njoj zapovijedao,
rekla je na kraju, da pritvrdi kako ne bi bilo zabune:
— Da znaš, mužiću: ovdje se svakog dana večera u osam. Ako
ti ne odgovara, možeš opet na more.
I dok je to govorila, smijala se gledajući Recaldea svojim
plavim očima.
Recalde, strašni Recalde, shvatio je da ondje nije na svome
brodu, i otišao je opet na more. Taj slučaj što se dogodio mome
drugu, taj primjer ženske energije u Lúzaru, nije me navodio na
ženidbu, čak ni sa spiritualnom Barbaritom.
Tijek toga obiteljskog sukoba između Recaldea i Cashilde,
kako spomenuh, pričali su mi u Zapiainovoj urarnici, u kojoj su se
skupljali ugledniji mještani. Stari Irizar odveo me onamo. Još u
Lúzaru nije bio osnovan Casino, ta ustanova koja je poslije
razdoblja nadriučenosti i sjaja spala na to da bude pospano
sastajalište povratnika iz Amerike i umirovljenih pomoraca.
107
U urarskoj radionici doznao sam što se događa u gradu. Gotovo
svi koji su onamo zalazili bijahu karlisti i fanatici; ja nisam bio od
tih, ali sam ondje provodio vrijeme i zabavljao se upoznavajući
živote dugih. Držao sam se pravila da ne raspravljam o vjeri i
politici.
Ljekarnik Garmendia zacijelo je bio mnogo liberalniji nego što
se pokazivao u javnosti. Nije mu bilo zgodno da se potpuno otkrije,
ali očito nije mario za vjeru ni za vjerske ideje. Nije se usuđivao
otvoreno pokazati da je volterijanac, te je u razgovoru postupao
oprezno i služio se spretnim frazama i primjedbama, naizgled
naivnim.
Najviše se ljutila na njega dvojica zadrtih karlista11
što su došli
iz unutrašnjosti pokrajine: jedan bijaše nekakav državni službenik, a
drugi dobavljač kamena. Činovnik se zvao Argonz, a dobavljač
Echaide.
Garmendia ih je izbacivao iz ravnoteže, izazivao ih svojim
primjedbama, naizgled bezazlenim ali u biti dvosmislenim.
Ljekarnik je, primjerice, pričao kako je upoznao nekakva
protestanta ili Židova, dobra čovjeka, i dodao kako mu je bilo
veoma čudno i žalosno da čovjek koji ispovijeda krivu vjeru može
biti bolji od mnogih katolika.
— Zar je važno je li tko dobar ili zao čovjek ako nije kršćanin?
— upitao je Echaide bijesno.
— Čovječe, važno je.
— Nije uopće važno — odgovarao je drugi. — Baš nimalo.
Ako ne ide na misu, ne može se spasiti.
Garmendia ih je neprestano mučio. I Echaide i Argonz voljeli
su jabukovaču i sve vrste žestokih pića.
— Žalosno je — reče im jednom zgodom Garmendia —
žalosno je što su Baski takve pijanice unatoč tome što su tako
religiozni.
— To je laž! — uzviknu Echaide, zacrvenjevši se od srdžbe. —
Baski su častan narod, a oni koji ga kleveću nisu dostojni da mu
pripadaju.
11 Karlisti, sljedbenici infanta don Carlosa Marije Isidra Burbonskog (zvanog
Karlo V) I, kasnije, don Carlosa de Borbón y Austria-Este (zvanog Karlo VII) — dvojice pretendenata na španjolsko prijestolje, koji su sa svojim pristašama
tradicionalistima i natražnjacima u prošlom stoljeću izazvali dva građanska rata u
Španjolskoj, oba duga i krvava. — Prev.
108
— Samo ga hulje mogu klevetati — pritače Argonz, a oči mu
iskočiše iz duplja.
— Ne sumnjam — odvrati Garmendia. — I ja sam Bask koliko
i svaki drugi, ali znam da se mojim zemljacima događa isto što i
Ircima, koji su jako religiozni, ali previše vole vino.
— I što? Zašto ga ne bismo voljeli?
Dvojica zadrtih karlista vidjeli su i znali da im je Garmendia
neprijatelj, i zato jedan od njih reče u nekoj prigodi, prijeteći:
— Treba ovdje izići s puškom u polje i ustrijeliti svakog
liberala koga sretneš.
— I to s leđa, za sramotu — dodao je drugi, komu je gnjev
natjerao krv u obraze.
Urar je bio od onih ljudi koji svakome daju za pravo; s
povećalom na desnom oku, klimao je glavom, u znak slaganja sa
svime što govore njegovi subesjednici; ali čim bi zadrti karlisti
otišli, on je gunđao:
— Divljaci. Inkvizicija pripada prošlosti. Svijet ide naprijed.
Ali su te riječi u njegovim ustima izražavale samo to da je
zadovoljan što živimo mirno i bezbrižno, bez ratova i nereda.
Mjesec ili dva po dolasku u Lúzaro slušao sam kako kod urara
ponajviše navraćaju razgovor na rudnik željeza koji se eksploatirao
u Izartu, i na pristan koji se gradio na kraju Žala dušâ.
Rudnik su otkrili i počeli iskorišćivati dok sam ja bio na moru.
Poslovima je upravljao neki Juan Machín, rodom iz Lúzara, čovjek
koji je u mjestu bio poznat kao besposličar.
Još dok sam bio dijete, govorilo se o rudama i žilama željeza.
Bilo je to u vezi s rabotom čudnovata svata koji se zvao don Juan
Beracochea i kome su se rugali jer je sa slugom odlazio na izlete po
obližnjim planinama i govorio da tlo u okolini Izarta vrijedi
milijune.
Beracochea bijaše prava mušketirska pojava: orlovski nos, crna
šiljata brada, šešir sa širokim obodona i duga kosa. Nosio je debeo
štap sa drškom u obliku čekića i vraćao se sa svojih šetnja sa
džepovima punim kamenja.
Beracochea je uživao glas heretika; s ponosom je govori kako
je njegov otac bio jedan od privih pretplatnika na slavnu Diderotovu
Enciklopediju. Kad je umro, našli su u njegovoj kući mnogo knjiga.
Beracocheina nećakinja, koja je bila nasljednica, pozvala je župnika
don Benigna da ih pregleda, a župnik je utvrdio da su knjige tako zle
109
i opake da je bolje spaliti ih. Neki su pitali kako je dobri župnik
mogao provjeriti opakost tih knjiga kad ne zna francuski ni engleski,
a na tim je jezicima bila napisana većina knjiga, ali župniku to nije
potrebno da bi razumio otrov što se nalazi u štampanom papim.
Beracochea je imao mnoštvo rudarskih koncesija; ali unatoč
utvrđenoj vrijednosti rudnih naslaga nije ih mogao iskorišćivati ni
prodati.
U to vrijeme pojavio se Juan Machín, u društvu nekih Engleza;
sporazumio se s Beracocheinom nećakinjom, te osnovaše društvo, i
počeše zarađivati novac. Od skitnice na zlu glasu Machín se
prometnuo u svemoćna čovjeka; davao je ljudima posla, išao naruku
ribarima, bio je, ukratko, ličnost.
Juan Machín oženio se bogatom ženom iz Bilbaa; kupio je
obiteljsku kuću u Izartu i počeo po svom ukusu uređivati dom.
Nekoliko puta zvali su me da idem i pogledam iskopavanja i
radove što se izvode u obližnjem mjestancu; ali nisam bio toliko
radoznao, i ne bih onamo otišao da me nije majka zamolila da odem,
ali za drugim poslom.
Moja je baka ostavila za sobom ladanjsku kuću u Izartu, na
dunama Žala dušâ. Ta se kuća zvala Bisusalde, a pripadala je mojoj
majci i bila iznajmljena nekom Englezu. Moja majka nije znala
kakav je ugovor baka s njime napravila; a kako se bližila nova
godina, htjela je to razvidjeti, da bi mogla ubrati najamninu.
To je bio razlog što sam stresao lijenost i jednog jutra u
mjesecu studenom polagano krenuo na Žal dušâ. Išao sam preko
brijega Izarre; htio sam proći vrletnom stazom kojom sam toliko
puta prolazio dok sam bio dijete, i baciti pogled na spilju u kojoj
drijema strašna Egan-suguia, htio sam da opet osjetim miris
žutilovke i paprati što ga nisam udisao sve tamo od djetinjstva.
110
IV
ŽAL DUŠÂ
Brijeg Izarra tvori malen poluotok: na jednoj je strani zaton i
ulaz u Lúzaro, a na drugoj se proteže obala duga nekoliko
kilometara između Svjetioničkog rta i škriljastih stijena u kraju oko
Elgueje.
Ta samotna i pusta obala zove se Žal dušâ. Svom njenom
dužinom, omeđujući pješčar, proteže se lanac duna, mjestimice i do
trideset i četrdeset metara visokih; te žućkaste i bijele mase pijeska i
gline ponegdje se šilje u oštre vrhove, a drugdje opet prelaze u blage
pobrdice i glavice, ispresijecane pukotinama i jarugama. Tanak
protok vode probija tu pregradu duna i veruga se u dubini
propukline. Ta se vodena pruga zove Sorguin — Erreca, to jest
Vještičji potok.
U borbi mora s kopnom, negdje more glođe obalu, preobličava
je u hridi i grebene, izjeda je; na drugim mjestima, naprotiv, zemlja
se širi, pijesak se pretvara u dunu; duna se brani svojim biljkama,
svojim algama, zadržava navalu mora, učvršćuje se i postaje tvrdo
tlo. Na dunama na Žalu dušâ raslinje postaje svakim danom gušće
pa se imanja i livade u Izartu protežu sve do mora.
Prema Izarri, na malenu rtu nalazi se svjetionik malog
značenja; prema Elgueji vidi se sva španjolska obala i dio francuske.
Žal dušâ mjesto je gdje se razmahuju velike nepogode i udaraju
oštri vjetrovi sa sjeverozapada.
More baskijskih obala nadasve je divlje i silovito; njegova
srdžba dolazi brzo i neočekivano; ono je podmuklo i promjenljivo,
neprestano vri i ključa, uvijek u pokretu, uvijek razuzdano.
Ovdje, u dnu Gaskonjskog zaljeva, Kantabrijsko je more
veoma duboko, obala mu stjenovita, struje jake.
Zimi, Žal dušâ tužna je pustoš; sinja magla pokriva more, krpe
trnuše dižu se uz lzarru, stapa se zrak i voda. Ni jedna se crta ne
izdvaja jasno; nebo i more jedno su te isto — zbrka bez oblika i
boje.
S mora dopire oštar cvil vjetra pomiješan s oporim krikovima
galebova i praćen bijesnim tutnjem vala što se u propnju izlijeva na
111
obalu, da se izjalovljen, razbijen i splasnut, povuče u blagu
šišoljenju, dok nezadovoljno mnoštvo novih valova potmulo reži
spremajući svoj skok.
Sivo nebo često omogućuje dobru vidljivost u daljinu; razlijeva
se nekakva bistrina koja kao da ne dolazi iz naoblačenog neba, već
iz bjeljavine uspljuskanog mora; žućkastosivi valovi naviru ukrašeni
pjenom i ostavljaju na obali srebrnu krivulju, a pijesak kao da ključa
u dodiru s morem.
Galebovi se igraju nad valovima, slijeću u brazde između
jednih i drugih, odmaraju se na pjeni, približavaju se obali da je
promatraju sivim očima u kojima se odražava ugašena svjetlost
dana, te ispuštaju krik što je tako sličan turobnom huku šumske
jejine.
Ponekad se nebo razvedri usred zime, oblaci se izgube i pojavi
se plavet, divna plavet; ali nikad Žal dušâ ne ostavlja dojam vedrine
i ljepote kao ujesen kad prođu oluje što prate jednač dana i noći.
Poznato je da oceanska i kopnena klimatologija nisu iste; na
zemlji je najveća hladnoća i najveća vrućina u veljači i u kolovozu;
na moru je u ožujku i rujnu. Na baskijskim obalama listopad je pravi
početak jeseni; zemlja se počinje hladiti, a more je sveudilj toplo.
Za tih mirnih i blagih dana možeš provesti ugodne sate
promatrajući more. Veliki zelenkasti valovi nagone se vodenim
površjem dok ne umru razliveni na obali, sunce poigrava na
pjenušavim bijelim krestama, a u sumrak možeš u vodi vidjeti crne
peraje kojeg dupina.
Taj prizor s valovima što se brzo smire na svom putu premda
su bačeni u pokret u bijesnu galopu, neizrecivo je zanimljiv unatoč
svojoj jednoličnosti. Ta pusta slana voda, pokretana kruženjem
vjetra, ostavlja dojam nečega moćnog i beskrajnog.
U dane kad potegne južni vjetar vide se daleka predgorja u
prozirnoj jasnoći, baš kao da su primaknuta, a obala Francuske i
Španjolske razabire se na moru kao da je nacrtana.
U to doba iz pijeska ne izbija vrućina kao ljeti; zrcale se
lokvice što su ostale poslije plime; lišaji na stijenama još su zeleniji
na suncu; iz okruglih otvora što su ih izdubli školjkaši izbijaju
mjehurići kad ih val prelije; crnkasto morsko raslinje povlači
povjesma slična remenju, a naplavljene mjehuraste alge i sluzavi
morski klobuci svjetlucaju se na pijesku.
U smiraju sunce rasipa svoje čari; nebesko je svjetilo tada u
112
večernjoj zažari, javlja se na pozadini što je tvori živo rumenilo
oblakâ, vodenu površinu boji ružičastim preljevima, a ponekad
pučinu preplavi zlatnim svjetlom, tako te je sva kao rastaljeni metal.
U ožujku, kad zima prođe i kad se peć koju su ljeti palile
sunčane zrake sasvim ugasi, more je hladno. To je doba velikih
nepogoda, sa veoma jakom plimom i osekom.
Gotovo uvijek, prije nevremena, more izbaci na obalu meduze i
morske zvijezde, alge i komade drveta iščupane iz dubine ponora
kretanjem oceanskih slojeva.
Poslije oluja i obilnih kiša onaj curak čiste vode što teče u dnu
propukline između duna, zvan Sorguin-Erreca ili Vještičji potok,
naglo uzduši, nabuja i pretvori se ponekad u brzak i hučnu
vodotečinu.
113
V
FRAYBURU
Suprotno blagosti mora na pješčanoj obali, valovi silno mlataju
i žestoko se razbijaju na Svjetioničkom rtu, na strani prema Izarri,
na hridinama Frayburua. Na malo se mjesta more sastaje sa
stijenama tako silovito, tako bučno i tako tragično kao na tim
klisurama Izarre, kojima dominira crni otočić nazvan Frayburu.
Gledan sa zaštitne ograde na svjetioniku, prizor je neobičan:
dolje, u podnožju rta, nalazi se ponor s kamenom podlogom, i ondje
voda, gotovo nepomična, ima tamnu boju; u daljini more je
plavozeleno, a tamo prema obzorju čini se da je od samog smaragda.
Kad vjetar namreška vodu, površjem kao da prijeđe sjaj tinjca, i
more je izbrazdano bijelim prugama što pokazuju različite dubine.
U daljini, za Izarrom, crne se ribarski čamci i stoje kao da su
nepokretni; kakav brodić na jedra pojavi se na horizontu, a galeb
lagano klizi, gotovo ne mičući krilima.
Sva ta vedrina, sva mirnoća pretvara se u valjavinu,
uzburkanost i žestinu u blizini obale, uza strme stijene Izarre, uz one
crne i napukle litice od škriljavca i one razbacane hridi što poput
kakvih morskih čudovišta strše iz vode.
Borba mora i kopna doseže na tim grebenima najveću oštrinu.
Voda je ondje kao očajna, zelena od bijesa, te ni časka ne sustaje,
nego bez odmora i predaha iskaljuje na stijenama svu svoju silu i
sav svoj zapjenjeni gnjev. Crni pak grebeni zagazili u vodu i prkose,
izazivaju žestinu razbješnjelih valova, a na šupljine i pukotine u
kamenu, tragove stoljetne divovske borbe, navire uskipjela voda i
probija daleko, baca bijeli i sjajni mlaz što skače, huči i pljušti kao
da je hitnut iz divovskog vodoskoka.
Dok čovjek gleda to mahnito bibanje, pomišlja i nehotice nema
li more kakvu tajanstvenu namjeru kad je toliko upelo da osvoji te
hridi i te grebene, i nije li ono zaista očajno što mu se jalove ti silni
napori i ta nevjerojatna upornost. Kreću se valovi iz daljine, grabe
kao stada divljih konja, ukrašenih srebrnom grivom; valjaju se i
sustižu, tutnje i jurišaju na stijene, ali kad ih se domognu, odmah se i
vraćaju, kao da nemaju povjerenja u svoju moć i u svoje pravo,
114
povlače se uz viku poražene vojske, padaju u sjajnim slapovima, u
vodenim mlazovima, u bijeloj, prskavoj pjeni.
Čovjeku, očito, nije svojstveno da poima transcedentalnost
onoga što mu je strano i što je izvan njega. Sve mjeri svojim
mjerilima i smjera samo na koristnost; uzima da je sunce stvoreno
da mu svijetli, a zvijezde da mu ukrašavaju noć. Sve lijevamo po
kalupu svoga duha; osim toga malog kalupa nemamo ništa čime
bismo obuhvatili i razumjeli tajne što se pred nama zbivaju. Zato
cijelom svemiru, od kapi vode pa do Siriusa, pridajemo ljudsku
namjenu. Tako pomišljamo da se poneki od tih valova diže
prepredeno, tražeći uzan i zaobilazan put, kao kakav neustrašljiv
gerilac, pa se u brzom bijegu obara sa stijene pošto je dosegao vrh.
Usred zapjenjenih voda crni Frayburu stoji kao slika ponosa i
snage kopna što prkosi srdžbi mora. U dane kad je more uzbibano,
Frayburu iščezava kao da ga je progutala pjena, te ovda-onda
ponovno izroni da se pokaže u svojoj crnoći, u koži morskog
čudovišta, ukrašen srebrnim čipkama u pjenušavu cvatu. Zar ta
neobična i tajanstvena stijena ne bi zanijela maštu jednog Hamleta?
Nije li to ruševina kakva dvorca? Ili je možda golem dupin? Morski
pas? Ili je sfinga što gleda na more, ili pak glava kakva umnika što
se zagnao u puste misli?
Bask primorac nije u njoj vidio ni dupina, ni morskog psa, ni
ruševinu; on je zaključio da je hrid nalik na glavu redovnika, pa ju je
tako i nazvao — baskijski: Frayburu.
Mašta sastavlja čudne slike od oblaka i stijena, od onoga što je
najnježnije i od onoga što je najtvrđe. U kovačnicama duha sve se
pretaljuje. I stjenovita Izarra fantastična je pređa od koje razigrana
mašta svoje tka; na toj visokoj klisuri, divovskom zidu od škriljavca
što je prošaran bijelim prugama, otvaraju se nadsvođene udubine
koje kao da čekaju da se u njih postavi sveta slika ili kip; balkoni,
optočeni zelenim lišajima, šire se u svu duž, i čini ti se — sad će se
ondje pojaviti vodena vila. Ponekad se u podnožju te klisure
pokazuju crvene mrlje algi što su prionule uza stijenu, i navode na
misao o kakvu tragičnu događaju.
Ali tek u sumrak razastire obala, a napose Frayburu, svu svoju
moć i sav svoj tajanstveni čar. Tada obzorje pline u ružičastoj
izmaglici, nebeska plavet u smiraje sve više blijedi, rumen prelazi u
sivilo; daleki rtovi što ih zlati posljednja zraka sunca utapaju se u
magli, a Frayburu, kao da ispraća taj isplamsali sijevak dana, uzdiže
115
se u svojoj osami tajanstveniji i mračniji negoli ikad, sveudilj
postojan u trajnom prkosu i u vječnom izazovu tamnom nebu i
himbenom moru koje bi ga htjelo savladati.
116
VI
BISUSALDE
Na Žal dušâ stigao sam jednoga jesenjeg prijepodneva. Po
pijesku išao čovjek s kolima i podbadao volove ostanom; čulo se
kako cvile osovine i kako se pijesak zbija pod volujskim papcima.
Upitah goniča kuda ću najbrže u Bisusalde, a on mi pokaza put,
koji u početku i nije bio put, nego nekakvo stepenište od greda što
uševelj vodi uz obronak. Ta se staza zvala Chacur aldapa, to jest
»Pasja strmen«.
Kuća moje bake nalazila se dalje od svih kuća u Izartu, na rubu
duna; bila je crna, s balkonom u svu duž na onoj strani koja gleda
prema moru. Zvalo se to zdanje Bisusalde, a to će reći »Priboj«. I
zaista ondje gotovo svagda ima vjetra što pribija uz kraj.
Približio sam se i promatrao kuću. Pročelje, okrenuto moru,
bilo je potpuno crno; sa začelja ležao napušten vrt sa dva suha
čempresa, a zatim voćnjak na koji se nastavlja livada.
Ušao sam u kuću i zovnuo. Malko sam počekao, a onda mi
čovjek što je radio u voćnjaku reče da kapetan — tako je zacijelo
nazivao domaćina — nije kod kuće: otišao je sa kćerkom u Elgueju.
Sjetio sam se: to je starac koga smo Recalde i ja sreli poslije
našeg pohoda na »Zvijezdu mora«, kad smo tražili u koga je ključ
od čamca koji je bio privezan na Svjetioničkom rtu.
Upitah starca kada će se vratiti gospodar, a on mi reče da će
doći poslije podne, oko pet sati.
Krenuh prema mjestancu što ga sačinjavaše dvadesetak kuća
smještenih oko crkve, i uđoh u krčmu na putu, nakan da ondje
ručam i da se ujedno raspitam o ljudima što žive u Bisusaldeu.
Krčma je bila mješavina seljačke i mornarske krčme; imala je
zelena vrata i zidove, tezgu u trijemu i na jednoj strani malu sobu u
kojoj se nalazio svijetao stol od borovine, ogledalo zastrto tankim
platnom i nekoliko stolica.
Sve je bilo čisto, sve oprano i pijeskom istrto. Uz krčmu se
nalazio natkriven prostor s kovačnicom, gdje su tog trenutka
žućkastu volu stavljali ploče na papke.
Zovnuh te iziđe krčmarica; upitah je mogu li dobiti što za jelo,
117
a ona mi kaza da pričekam trenutak. Vratila se i rekla da će mi
prirediti objed. Razgovarali smo, i ja joj objasnih tko sam i zašto
dolazim, a ona mi odgovori na pitanja i dade mi obavijesti o stanaru
naše kuće.
Čovjek koji je unajmio Bisusalde i koga su zvali kapetan,
engleski je pomorac, a živi sa kćerkom, djevojkom od četrnaest-
petnaest godina, i slugom koji se zove Allen. Neki tvrde da je starac
bio gusar; ali je to, po njezinu mišljenju, samo naklapanje. Englez
daje pouku iz svojeg jezika i svakog dana ide u Elgueju, gdje ima
nekoliko učenika. Pozvali su ga da se nastani u Lúzaru, ali on neće:
više voli živjeti u Izartu.
Ti ljudi vode priprost, siromaški život. Svakog jutra kapetan i
njegova kći bosonogi trče pustom obalom. Na dunama je mala spilja
sa vratima; za lijepih dana djevojka ondje navlači odjeću za kupanje
i ulazi u more. Pliva, a kad se umori te iziđe na obalu, otac je
zaogrne bijelim ogrtačem. Poslije objeda kapetan odlazi u Elgueju i
vraća se polako obalom. Često se zadržava među stijenama dok se
ne smrkne.
Djevojka se izrijetka pojavljuje u mjestu; sluga radi na polju, a
nedjeljom sve troje odlaze na svjetionik na Žalu dušâ, gdje su vezali
prijateljstvo sa čuvarom i njegovom obitelji.
Krčmarica je još rekla da je Mary, kapetanova kćerka, bila u
početku slabunjava, ali je ojačala živeći neprestano na svježem
zraku.
Sve te obavijesti navele su me na zaključak kako je ta čeljad
prilično čudna i baš ne voli ljude.
Kad sam objedovao i odmorio se u krčmi, krenuo sam dalje,
rubom duna. Mogla su biti četiri sata i pol kad sam vidio kapetana i
njegovu kćer kako se obalom vraćaju kući. On je išao polako, a ona
je trčala, bacala kamenje, vikala. Penjanje uz »Pasju strmen« bilo je
prilično zamorno, i starac se nekoliko puta zaustavljao da se odmori.
Kad bi zastao, spuštao je glavu dok ne bi bradom dotaknuo prsa. Cio
njegov izgled pokazivaše da je to bolestan, iscrpljen čovjek.
Prišao sam bliže. Djevojka je bila veoma lijepa plavojka,
osmagla na suncu. Kad je prošla ispred mene, pogledala me nekako
divlje. Pričekao sam da uđu u svoju kuću i malo kasnije odlučih da
pokucam.
Već se umračilo. Visoki starac što je radio u voćnjaku pozva
me da uđem. Svjetiljka uljanica osvjetljavala je malenu i skromnu
118
sobu u kojoj se nalazio ormar sa bijelim zastorima.
Kapetan je sjedio kraj stola i čitao; djevojka je priređivala
večeru; stari sluga strugao je držalje motike.
Kad me ugledao, kapetan je ustao, ponešto uznemiren. Zamolih
ga da sjedne, a onda mu rekoh tko sam i zašto dolazim. Djevojka
iziđe iz sobe.
— Onda ste vi unuk doñe Celestine? — zapita me kapetan.
— Jesam, gospodine.
— Sin Clemencijin?
— Da, tako se zove moja majka.
Čovjekje bio osupnut, nije mi znao reći koliku je najamninu
plaćao mojoj baki, te promrmlja:
— Recite majci neka kaže koliko treba da platim u godini za
kuću, pa ako mognem, ostat ću.
Nekoliko sam puta ponovio da to nije potrebno i neka i dalje
plaća kao dotad; ali ga nisam mogao uvjeriti.
Ovda-onda plavokosa bi se djevojka pojavila na vratima i
gledala me s nekim izrazom straha i nepovjerenja u tamnoplavim
očima, kao da se bojala da ću štogod nauditi njezinu ocu.
Ustao sam ozlojeđen sumnjičavošću svih tih osoba, i,
pozdravivši sve troje hladno, vratih se u Lúzaro.
119
VII
PORUKA
Jednoga prosinačkog poslijepodneva, kad sam se u sumrak
vraćao iz urarove radionice, zaustavio me nepoznat dječak i predao
mi pismo. Tko bi mogao pisati? Pregledao sam omotnicu na svjetlu
ulične svjetiljke. Rukopis je bio ženski. S velikom radoznalošću
pročitao sam pismo, u kojemu je stajalo:
Kapetanu don Santiagu de Andía:
Moj otac, koji se razbolio, lijepo vas moli da ga posjetite
što prije; ako je moguće još noćas. Mora s vama razgovarati o
nečemu veoma važnom. Ako se odlučite da dođete noćas, na
izlazu iz grada, u Aspillaginoj kovačnici, čekat će vas prijatelj s
konjem.
Mary A. Sandow
Bisusalde, Žal dušâ.
Kad sam ušao u kuću, pokazah pismo majci: začudila se kao i
ja. Kako sam bio veoma radoznao, htio sam odmah krenuti, ali me
majka prisilila da sjednem i večeram. Večerao sam brzo, a onda
navukoh ogrtač i krenuh prema Aspillaginoj kovačnici.
Ondje nađoh Allena, starog vrtlara iz Bisusaldea. Uputio sam
mu nekoliko pitanja o kapetanu, ali mi je on odgovarao
jednosložnim riječima; videći gdje čovjek nema volje da govori, ja
ušutjeh.
Konj je išao neudobnim kasom, i po vlazi stigosmo za sat na
Žal dušâ.
Vjetar je žestoko zviždao i stenjao, razmahivala se busavica;
more bjesnjelo na obali, tutnjilo prijeteći.
Približili smo se kući. Nije trebalo zvati; vrata bijahu otvorena,
a na pragu stajala Englezova kćerka s crnom djevojčicom,
nezgrapnom i bosonogom.
Kapetanova kćerka kao da je plakala.
— Dugo vas nema! — reče mi ona.
— Nisam mogao prije.
120
— Hajdemo k ocu.
Zaokrenusmo oko kućnog ugla i stepenicama što su bile na
jednoj strani popesmo se na kat. Kapetan je sjedio u naslonjaču,
umotan starim i iznošenim plavim ogrtačem; sjedio je zatvorenih
očiju.
Kad je čuo moje korake, uspravio se i protisnuo iznemoglim
glasom:
— Mary, donesi stolicu.
Primaknuh stolicu i sjedoh. Što bi taj čovjek od mene?
Kakve bi veze moglo biti između nas dvojice?
Djevojka dade starcu da popije malo kave, a ja ulučih zgodu da
promotrim oca i kćer. On bijaše istrošen čovjek, star možda samo
šezdesetak godina; imao je bijelu bradu, podrezanu i šiljatu; oči mu
bile sitne, sive i živahne, ispod dugih i žućkastih obrva, a nos
orlovski.
Djevojka se dohvaćala petnaeste ili šesnaeste; bila je vitka,
ljupka, obrazi joj pozlaćeni suncem; oči sjajne, tamne; kosa plava
kao plamen, a izraz joj između uplašenog i divljeg.
Na zidovima sobice visjele karte, barometar, brodski sat i
kompas; vidjelo se da je to bila kuća pomorca.
Vani je vjetar i dalje bijesno zviždao, potresao vratima i
prozorima.
Kapetan kao da je oživio kad je popio kavu; pogledao me
pažljivo i pričekao da njegova kći iziđe, a kad je izišla, on će mi
brzo i ravno:
— Ja sam Juan de Aguirre, pomorac, brat vaše majke, onaj što
je nestao.
— Vi ste Juan de Aguirre!
— Jesam.
— Moj ujak?
— Tako je.
— Zašto mi to prije niste rekli?
Starac me gledao nekako iznenađeno. Očito nije očekivao moje
pitanje, a valjda se nije ni nadao da ću tako brzo prihvatiti njegove
riječi. Pošto je časak šutio, on odgovori:
— Nisam ti prije rekao jer sam mislio da biste me ti i tvoja mati
mogli smatrati za varalicu... Moj pravni položaj nije jasan, ne bih
mogao lako dokazati svoj identitet.
— Zašto?
121
— Saznalo bi se odakle sam došao, pa tvojoj majci ne bi bilo
po volji... Tvoja je baka znala da živim ovdje.
— I ja sam nekako slutio da ste živi.
— Zaista?
— Jesam. Neki brodski kapetan, Iriberri, rekao mi je gdje biste
mogli biti.
— Iriberri, Francisco Iriberri, zapovjednik broda Fenix što je
prevozio robove... Da, sjećam ga se... Ali ostavimo to, ako hoćeš...
Bio sam nesretnik, a ne zločinac, možeš mi vjerovati. Lakouman,
nerazborit, naprasit, ali ne zao. Prije nego što mi se um pomrači,
želim te zamoliti da učiniš dvoje: jedno je da predaš ovaj omot
Juanu Machínu, rudaru. Predaj mu ga godinu dana poslije moje
smrti, ili prije, ako te okolnosti prisile da odeš iz Lúzara. Druga mi
je molba da štitiš koliko možeš moju kćer, jer će ostati nezaštićena.
Jesi li razumio?
— Jesam.
— Držiš li nepriličnim zakleti se da ćeš moje želje ispuniti?
— Ne vidim u tome nikakve neprilike.
— Dobro je. Kuneš li se da ćeš moju kćerku Mariju de Aguirre
uvijek priznavati kao svoju rođakinju, ma što se dogodilo, i da ćeš je
pomagati prema svojim mogućnostima?
— Kunem se.
— Prisežeš li da ćeš ovo pismo predati Juanu Machínu, rudaru,
u roku od godine dana, ili prije, ako te prilike natjeraju da odeš iz
Lúzara?
— Prisežem.
— Oh, hvala ti, hvala! Nije da bih sumnjao u tvoje jednostavno
obećanje, ali sam ovako mirniji. Evo ti omot. Čuvaj ga.
Stavio sam omot u unutrašnji džep kaputa.
— Želite li još što? — upitah ga.
— Ne, ništa više. Kako se zoveš, nećače?
— Santiago.
— Ah! Shanti. Tako se zvao i moj otac. A sada, molim te, reci
mojoj kćeri da uđe.
Zovnuh je, i plavojka — moja ujčična — uđe. Kosa joj bila
raščupana od vjetra, haljina mokra od kiše; u njenim se očima
vidjela neprijateljska i melankolična odluka, koja me iznenadila.
— Hodi, Mary — reče stari kapetan. — Pruži ruku ovom
gospodinu. On je tvoj tetić. On će biti tvoj prijatelj i branitelj kad
122
mene ne bude.
Djevojka zajeca kad je to čula.
— Daj mu ruku — nastavio je moj ujak. — U njega je otvoreno
lice, i vjerujem da se možeš u nj pouzdati, iako ga jedva poznajem.
— Jest, zaista se može pouzdati — pritvrdih ja.
Djevojka je gledala u oca, a onda je pogledala na me s
dubokom gorčinom. Pružila je ruku, malenu i žuljevitu ruku, koju
sam načas stisnuo u svojoj.
— Dobro — mrmljao je starac — ne želim te duže zadržavati.
Zbogom! — i pruži ruke te me slabašno zagrli.
Iziđoh iz sobe i siđoh s djevojkom u prizemlje.
— Kažite mi ako vam mogu čime koristiti — rekoh ujčični.
— Sad mi ništa ne treba. Kad bude...
— Onda mi recite bez oklijevanja.
— Hoću, hvala lijepa!
— Zbogom, Mary.
— Zbogom.
Na vratima čekao me Allen s konjem. Pridržao ga je za uzdu da
se popnem i upitao me:
— Je li vam potreban vodič?
— Nije.
— Konj zna put. Ostavite ga u Aspillaginoj kovačnici.
— U redu.
Noć se razbistrila; mjesec, gotovo na uštapu, pojavio se još
prekriven raščijanim oblacima, ali je mutna mjesečina ipak
osvjetljivala more. Vjetar bijesno fijukao. Krugovi fosforescentne
pjene sjali na valovima.
Kao što mi je Allen kazao, konj je znao put, i trebalo mi ga
zauzdavati da ne udari u trk. Brzo sam stigao do kovačnice, a
odande se vratih kući pješice.
Nisam znao što da kažem majci; možda bi za nju bilo preveliko
uzbuđenje da sam joj rekao kako joj brat živi nedaleko od nje,
bolestan, gotovo na samrti.
Kad sam ušao u svoju sobu, moja majka, još budna, upita me s
postelje:
— Je li ti se što dogodilo?
— Nije.
— Jesi li okisnuo?
— Nisam.
123
— Je li bilo što važno?
— Nije. Sutra ću ti reći.
Pismo što mi ga je ujak dao za Machína zaključao sam u ladicu
svoga stola, a zatim sam legao. Ali koliko sam god želio da usnem,
san mi nije išao na oči.
Sutradan sam pričao majci što se minule noći dogodilo u
Bisusaldeu. Ne znam je li sumnjala u istinitost onog što je rekao
njen vajni brat, ali je činjenica da moja majka nije bila ganuta koliko
sam ja mislio da će biti, i čak sam stekao dojam da se njoj baš ne
mili što sam obećao da ću pomagati ujčičnu.
Kasnije sam u životu jasno vidio da majke sve svode na
probitak svoje djece i da su jako sumnjičave prema svemu što bi
moglo ma kako biti njihovoj djeci na štetu.
Ja nisam sumnjao: imao sam dokaz da je onaj starac zaista Juan
de Aguirre i da je Mary moja ujčična.
124
VIII
URBISTONDO I NJEGOVA OBITELJ
Neko sam vrijeme gotovo svakog dana išao u kuću na obali.
Mom ujaku bijaše svaki put sve gore. Liječnik je pretkazivao brzi
kraj.
Pitao sam Mary nekoliko puta ima li kakvu osnovu za
budućnost. Rekla mi je da bi mogla poučavati engleski dječake u
Elgueji te i dalje živjeti na Žalu dušâ. Ali sam joj rekao da je to
nemoguće.
— Zašto?
— Jer to ne ide, dijete. Kako će pred tobom imati respekta tvoji
vršnjaci ili još stariji od tebe? Ne može to biti.
— Ali ako ih poučavam dobro kao i svaki drugi učitelj?
— Da je baš i tako, opet nije u redu. Nitko ne bi išao ili, bolje
rečeno, išli bi mnogi, ali ne da uče engleski, nego da tebi udvaraju.
Ona se zamislila.
— A ako bih šila i gospođama krojila haljine?
— A znaš li ti štogod od toga?
— Ne znam, ali ću naučiti.
Ponudio sam da platim sve što treba, iako sam sumnjao u
uspjeh. Istog je dana pisala u Bayonnu i u Pariz i zatražila kataloge i
modne časopise.
Moja majka, koja je osjećala nesklonost prema Mary od samog
trenutka kad sam joj počeo govoriti o djevojci, raspitala se o njoj i
dobila loše obavijesti; prema onom što je kazala neka žena iz Izarta,
djevojka živi poput divljaka, trči po hridinama, baca kamenje, a
često sa svjetioničarevom kćerkom, djevojkom isto tako divljom,
odlazi hvatati sipe.
Pokušao sam uvjeriti majku da Mary još nije u dobi kad se
razmišlja; a ako ide sa čuvarevom kćerkom loviti sipe, nije to od
hira već prije od potrebe. Moja se majka nije dala uvjeriti i jasno mi
je pokazala da ne kani u kuću uzeti tu djevojku ako mala ostane
siroče.
— Zar i onda ako se dokaže da ti je bratična?
— Ako se to dokaže, smjestit ćemo je u kakav zavod.
125
Nekoliko dana poslije tog razgovora našao sam Mary u njenoj
kući sa svjetioničarevom kćerkom, njenom prijateljicom, s kojom je
išla ribariti iza Izarre.
Toj je djevojci bilo ime Genoveva; ali su je svi zvali Kenoveva,
i ona je bila uvjerena da se njeno ime tako izgovara.
Kenoveva mi je odmah postala simpatična. Bila je jaka,
odvažna ali povučena, koža joj osmagla od sunca i morskog zraka, a
obrve joj gotovo srasle. Toga dana svečano se odjenula, imala je
svijetlu bluzu, plavu suknju, crvene čarape i bijele konopljane
postole. I najmanja sitnica mogla ju je zbuniti. Meni se činilo da je
ta djevojka izvanredna prijateljica za Mary i da je ona jako voli.
Mary mi reče da će one na svjetionik.
— Ako hoćete, otpratit ću vas.
— Dobro.
Prošli smo sve troje pješčarom i došli do rta gdje je svjetionik.
Čudio sam se što Mary govori tako dobro baskijski. Kao da je
seljanka koja nije izišla iz svog sela. Kad smo se približili čuvarevoj
kući, odjednom Kenoveva poče vikati kao muškarac, i potrča ogradi
na svjetioniku, preko koje se nagnuo jedan od njene braće.
Mary me pogledala, bez sumnje zato da bi vidjela kakav dojam
na mene ostavljaju ispadi njene prijateljice.
Čuvareva kuća i svjetionik bijahu jedno te isto zdanje,
podignuto na zaravni izrezanoj u stijenama. Uskim stubama siđosmo
u stan i uđosmo u hodnik s vratima na jednoj i na drugoj strani.
Dočeka nas jato djece koja su vriskala i svađala se. Čuvar
svjetionika bijaše udovac, i Kenoveva se brinula za osmero svoje
braće i sestara, i upravljala je njima kao da su stado, bijesno vičući
na njih.
Kenoveva uvede Mary i mene u očev ured, najbolju sobu u
kući, i zatvori vrata da se djeca ne bi skupila oko nas.
— Un señorito! — rekoše mali divljaci, silno radoznali.
Mary otvori vrata i donese na rukama jednog mališana; ali kad
on vidje da je zatvoren i da sam ja prisutan, udari u plač i poče
bijesno udarati nogama i batrgati se, pa ga je morala pustiti.
— Čuvar kasni — rekoh Mary.
— Hja, šepav je.
— Oh, šepav je?
— Jest.
Čekali smo u uredu. Na zidu je visio zemljovid svijeta, nacrt
126
svjetionika na plavom papiru, pričvršćen čavlićima; bio je tu još
kronometar i barometar. Na stolu stajao model broda što ga je čuvar,
bez sumnje, rezuckao nožićem.
Uskoro se čuo u hodniku bat drvene noge, i malo zatim uđe
čuvar, Juan Urbistondo. Bio je to neobičan čovjek, stari morski vuk.
Mogaše mu biti kakvih šezdeset godina; imao je ogrubjelo lice,
ali bijaše privlačna izražaja; crveni nos sjao mu u zapuštenoj bradi
kao ruža između lišća. Dugo smo razgovarali, i ja sam ostao zaista
začuđen. Taj je čovjek imao neobično pouzdanje u sebe i u svoje
snage i osjećao se sposobnim za svaki pothvat. Ni najmanja sumnja,
ni najmanje kolebanje nisu mutili njegovo uvjerenje. S njegovim je
pouzdanjem bila spojena bezazlenost i potpuno pomanjkanje zlobe,
tako te je naprosto zapanjivalo. Samo more može stvoriti takve
ljude.
Svjetionik na Žalu dušâ bio je od posljednje vrste; nekakva
utjecajna ličnost iz Elgueje postigla je da onamo pošalju Urbistonda,
a on bijaše uvjeren da cio svijet ovisi o svjetlu s njegove kule.
Njemu se činila transcendentnom i nadasve zamršenom stvari
zapaliti petrolejsku svjetiljku i staviti na nju cilindar.
Urbistondo se penjao vijugavim stubama tornja, osvjedočen u
svetost svoje službe i uzvišenost svoje misije. Poznavanje znakova
na barometru i termometru činilo mu se kao duboko i tajanstveno
znanje i umijeće. A od svih barometara ovog svijeta za njega
najpouzdaniji bijaše njegova noga. Ispričao mi je kako su mu je
amputirali kad ju je smrskala bačva, a ja nisam znao bih li se
zgražao ili bih se smijao kad je pripovijedao kako je poslije
operacije batrljak trunuo i kako su mu rezali nogu dva-tri puta, na
režnjeve, kao da je bakalar.
Sutradan sam u urarskoj radionici saznao o svjetioničarevu
životu i o njegovoj velikoj mržnji.
Urbistondo je dugo vremena bio zapovjednik putničkog broda
na liniji Bilbao-Liverpool. Vlasnici brodske kompanije počeli su
preostale stare brodove na jedra zamjenjivati parobrodima.
Urbistondo nije vjerovao u paru; činilo mu se glupo trošiti
ugljen kad možeš ploviti na jedra, i kad bi vidio da puše povoljan
vjetar, on bi, vjerujući da pravi uslugu kompaniji, izdao nalog da se
ugasi vatra, da se razviju jedra i da se plovi kako Bog zapovijeda.
Kompanija je preporučila Urbistondu da joj ne pravi usluge, ali se
on, s onim čudesnim pouzdanjem u svoje intelektualne sposobnosti,
127
nije na to obazirao. Mislio je kako mu je dužnost da nikoga ne
zakida i ne oštećuje. Na kraju ga je direktor kompanije povukao s
broda i dao mu posao u skladištu, gdje mu se dogodila nezgoda s
nogom.
Čuvar svjetionika imao je premalo novaca da bi mogao hraniti
devetero djece, pa je dvoje najstarijih radilo u mjestancetu: bijahu
ondje kao naučnici. Urbistondo je uzgred lovio ribu sa svog
svjetionika, priborom koji mu je bio poklonjen, i prodavao ulov. I
Kenoveva je ribarila, odlazilaje sa svojom braćom čamcem da lovi
sipice.
Obitelj je bila veoma ugodna i simpatična. Stari Urbistondo
pokazao nam je kuću, a onda je mene odveo na toranj. Ondje me
povjerljivo pitao kako je Marijinu ocu, a kad sam mu rekao da mu
nije dobro i da ne znam što će biti od djevojke, on mi reče:
— Eh, pazi, prijatelju! Ako Mary mora ostaviti Bisusalde, neka
dođe ovamo, i neka se ovdje osjeća kao u svojoj kući. Imat će sobu,
a Kenoveva će se brinuti o njoj.
— Ama, čovječe, imate dosta i svoje čeljadi.
— Ni brige te, Shanti. Ne treba više trošiti riječi. Neka dođe
ovamo.
Zahvalio sam tome neobično velikodušnom čovjeku koji je sa
malo novaca i uz devetero djece bio spreman da se brine za još
jednu dušu. Kad sam vidio koliko je uporan u svome, pristadoh:
svjetionik bi mogao biti dobro utočište za Mary, barem u početku.
Oprostismo se sa čuvarom, otpratih ujčičnu kući pa se vratih u
Lúzaro.
128
IX
ALLENOV MOLITVENIK
Bolest moga ujaka Juana de Aguirre išla je svom kraju. I meni
se približavao dan odlaska; vrijeme mog dopusta bilo je na izmaku,
a iz Cádiza slali su mi hitne poruke. Pomisao da mi valja provesti
daljnjih četiri-pet godina na moru bila mi je teška. Moja je majka u
jednu ruku žalila što moram otići, a u drugu se bojala da bih mogao
izgubiti tako dobro mjesto.
Nisam znao što da radim i komu da se obratim, pa se dosjetih,
napol u zbilji, napol u šali, da se posavjetujem s Kenovevom. I
jednog jutra odoh do svjetionika na Žalu dušâ. Kad sam stupio na
platformu, ugledah jednog čuvareva mališana te ga upitah:
— Gdje ti je sestra?
— Koja? Kenoveva?
— Jest, ona.
— Ovdje je.
Siđoh i nađoh djevojku raščupanu, bosonogu, u poderanoj
suknji. Prala je. Kad me opazila, uspravila se, postiđena; ja je umirih
i objasnih zašto dolazim. Rekoh joj kako moj brod odlazi na dugo
putovanje, dvije ili tri godine ne bih mogao doći u Lúzaro ni vidjeti
Mary. Nije mi drago ostaviti djevojku samu, pa sam, evo, došao da
nju, koja je Marijina prijateljica, pitam što da radim.
Kenoveva je slušala veoma pažljivo, da ne izgubi ni jednu riječ.
Pošto je malko promislila, kaza mi kako ne bi trebalo da idem
na tu dugu plovidbu; bolje da se ukrcam na kakav brod što plovi
između Bilbaa i Liverpoola. Njen bi otac mogao pisati direktoru
kompanije na čijim je brodovima nekoć plovio.
Savjet mi se činio dobar, pa sam razgovarao s Urbistondom i
rekao mu neka odmah piše. Čovjek je bio jako zadovoljan što može
pokazati svoj utjecaj.
Javio sam u Cádiz da sam bolestan i da napuštam položaj
kapetana fregate, te sam čekao dalje događaje. Moja je majka
smatrala da to što ostavljam liniju Cádiz-Filipini da prijeđem na
plovidbu do Liverpoola znači spuštanje na nižu kategoriju; ali ja se
nisam brinuo o kategorijama.
129
Jednog jutra na početku veljače Mary mi poruči da što prije
dođem u Bisusalde. Odjenuh se, od Aspillage uzeh konja i u kasu
prijeđoh put do kuće na obali. Moj ujak Juan bio je mrtav.
U kući bijahu Mary, stari sluga, Kenoveva i Urbistondo. Uputio
sam se u ono što je bilo potrebno. Trebalo je naručiti lijes u Lúzaru.
Pokop su odredili za sutradan u Izartu.
Poslali smo slugu da naruči lijes kod drvodjelca, a Urbistondo i
ja ostadosmo kod kuće.
Prilično sam se iznenadio kad sam vidio liječnika iz Elgueje
kako za stolom ispunjava osmrtnicu na ime Tristan Ugarte,
pomorac.
Bilo mi je čudno, ali nisam ništa rekao. Urbistondo, stari sluga i
ja bdjeli smo kraj mrtvaca, a ujutro smo ga pokopali na malom
seoskom groblju.
Mary se sutradan smjestila na svjetioniku, a Allen, stari sluga,
otišao je da živi u gostionicu u Izartu.
Nekoliko dana kasnije Allen dođe k meni s neobičnom
molbom. U ruci je nosio molitvenik.
— Vaš ujak i ja — reče mi tajanstveno — znali smo za
zakopano blago.
— Čovječe! — uzviknuh ja.
— Jest. Ono je na afričkoj obali, a u ovoj su knjizi upute.
— U molitveniku?
— Jest.
— A što želite da ja učinim?
— Prvo, da pročitate što piše u knjizi; zatim da mi se pridružite
ako hoćete.
— Što se tiče čitanja, nema zapreka. Samo, ne razumijem zašto
sami ne pročitate.
— Zato što su upute na baskijskom, te ne razumijem dobro
smisao.
— U redu, da vidimo.
Otvorio sam molitvenik, pisan engleski, i vidio da su neka
slova označena olovkom.
— Treba sastaviti označena slova — reče mi starac.
Uzeo sam papir, poredao slova i naposljetku se pokazao ovaj
niz riječi na baskijskom jeziku:
Nun ibayean, costatic urruti amabost milla. N. zazpi
130
O. Gastelu zarra. Elefantearen beguitic beiratuaz bi
arrien tartean, arri sorrotzaren arquitzendanari milla
baten erdi ibayaren ondoan. Iraillareco ogueitazazpi
garren egunean arratzaldeco lau orduaren itzalean.
U doslovnom prijevodu to znači:
Na rijeci Nun, od obale petnaest milja, Sjever,
sedam stupnjeva Zapad. Stari dvorac. Pogled slonova
oka između dviju stijena na oštru hrid što se nalazi na pol
milje od rijeke. U sjeni u četiri sata poslije podne dana
27. rujna.
Dadoh Allenu što sam preveo, a on me upita:
— Hoćete li sa mnom?
— Kamo?
— U Afriku, po zakopano blago.
— Ne mogu, čovječe, nemam sredstava...
Nisam mu htio reći da tu priču o blagu smatram za pustu
fantaziju.
— Znači, prepuštate svoja prava meni?
— Sasvim.
— U redu.
Allen se oprosti sa mnom, a poslije nekoliko dana nestade iz
mjesta.
131
X
ZMIJSKA SPILJA
Nakon tjedan dana moja mi ujčična reče da bi htjela prijeći u
Lúzaro.
I opet sam tražio od majke da primi sirotu, ali je ona odlučno
odbila. Nije vjerovala da je to njena bratanica, nego kći kakva
pustolova, bog zna kojeg.
Otišao sam Cashildi, Recaldeovoj ženi, te uredio da joj plaćam
što će držati Mary u svojoj kući — dakako, bude li se djevojka
dobro vladala.
Iz Bilbaa su Urbistondu odgovorili da prihvaćaju moju ponudu.
Dat će mi brod kojim ću zapovijedati.
Potražio sam Mary da je odvedem u Lúzaro i predstavim
Recaldeovoj ženi. Bio je Badnjak. Odnio sam Kenovevi kutijicu
podstavljenu satenom i u njoj zlatni prsten s biserom za koji sam
izdao osam dura, a Urbistondovoj djeci odnio sam zamot s
igračkama.
Kenoveva je blijedjela i crvenjela se od radosti kad je primila
prsten, a što se tiče igračaka, Urbistondo je mislio da je za prvi dan
dovoljno da ih djeca samo vide, inače bi ih razbili.
Oprostih se s Urbistondom i njegovom obitelji, pa sa Mary
krenuh preko Izarre u Lúzaro. Išla je ukorak samnom, u hodu je bila
spretna poput seljanke; u njenim se pogledima smjenjivala bojazan,
odvažnost i zlovolja. Dan je bio siv, more prekriveno maglom, među
drvećem puhao vjetar, tresući crvenkasto lišće što je još zaostalo na
bukvama i crnkaste češere na borovima. Krupne kaplje šobonjile
padajući po suhom lišću.
Mary je bila zlovoljna.
— Što ti je? — upitah je.
— Ništa.
— Nešto ti jest. Ljutiš li se na mene?
— Ljutim se.
— Zašto?
— Meni niste donijeli prsten — reče mi, ožalošćena.
— Ništa za to, kupit ću ti drugi, ljepši.
132
— Ne, ne. Hoću isti kao što je Kenovevin.
— Dobro, kao Kenovevin.
— Osim toga, — nadoveza plačljivim glasom — vaša me
majka ne voli... Rekla je da sam zla djevojka... da bacam kamenje.
Vaša me majka ne voli i ne želi me u svojoj kući... a ni vi. Samo me
otac volio, i ja ću k njemu.
I djevojka, u trenutku očaja, priđe litici u namjeri da se baci u
more; uhvatih je za ruku i odvukoh odande.
— Mary! — rekoh joj i bijesno je prodrmah. — Samo nikakvih
budalaština!
Djevojka gorko zajeca. Praveći se da sam ljut, pustio sam je da
plače neko vrijeme, a zatim sam joj pružio ruku i rekao:
— Hajdemo, Mary, počinje kiša.
Stavila je malu, hrapavu ruku u moju, pa se počesmo penjati
Izarrom. Brzo smo se uspeli uz brijeg, bježeći od pljuska. Kiša je
baš žestoko ulila kad stigosmo blizu spilje u kojoj drijema Egan-
suguia.
— Uđimo ovamo — rekoh Mary, koja je, pošto se isplakala,
postala nasmijana i dobre volje.
— Ovdje, draga moja Mary — rekoh joj — nastan je velikoj
krilatoj zmiji koja ima pandže lešinara i lice žene, a zove se Egan-
suguia.
— A što radi ta zmija?
— Truje dahom i jede djecu.
— Tko ju je vidio?
— Mislim da je nitko nije vidio.
— A vi se bojite?
— Ja se ne bojim.
— Onda ćemo ući u njenu kuću.
— Hajdemo.
Uđosmo u spilju. Nije bila, kao u moje doba, puna korova, već
potpuno čista; u dnu se nalazio ležaj od slame, što ga je očito
napravio koji pastir.
— Gdje si, Egan-suguia? — viknu Mary. — Javi se, htjeli
bismo razgovarati s tobom i zahvaliti što si nam ustupila svoju kuću.
Ne pojavljuje se!
— Valjda je izišla za kakvim poslom — rekoh ja. — Možda se
izgubila u šumi ili traži kišobran po ulicama Lúzara.
— Sirotica! U takvoj spilji zacijelo joj je veoma hladno!
133
Ne vjerujem da je ta Egan-suguia tako zla kako vele. Da jede
djecu, bilo bi ovdje kostiju, a eto, nema ih.
— U nje je golem i jak želudac, proguta ih. Što ćemo sad,
Mary? Hoćeš li da idem u Lúzaro i donesem kišobran?
— Ne. Sjednimo. Kiša će već prestati.
— A što ćemo dotle?
— Razgovarat ćemo.
Sjeli smo na tlo.
Mary je pitala kamo ću je smjestiti; ispričao sam joj tko je
Recaldeova žena i kako živi. Zatim me pitala što ja namjeravam
raditi; odgovorio sam joj da ću se opet ukrcati, objasnio joj koliko
zarađujem i kad ću se vratiti.
Dugo smo i ozbiljno razgovarali. Uto je i kiša patihnula i stala,
te iziđosmo iz spilje.
— Hvala ti, Egan-suguia! Lijepa ti hvala! — reče Mary.
— Nije istina da jedeš djecu. Jako si dobra i ustupaš svoju kuću
onima što ih put nanese ovamo. Zbogom!
Stigli smo u Lúzaro te odvedoh Mary u Recaldeovu kuću.
Djevojka bijaše zadovoljna i spokojna, i samo mišljaše kako će što
prije prionuti na posao. Ja sam, naprotiv, bio silno nespokojan.
Spoznao sam da sam se zaljubio. Mary, gotovo dijete; ja, već u
godinama, a uz to valjalo mi neprestano izbivati. Moje su se ljubavi
zlo počinjale.
134
KNJIGA ČETVRTA
HOLANDSKI JEDRENJAK »ZMAJ«
135
I
ZAPOVJEDNIK BRODA »DAMA ZURI«
Iz parobrodarske kompanije koja je održavala prugu Bilbao-
Liverpool prešao sam drugoj, koja je držala prekooceansku plovidbu
od Bordeauxa do Buenos Airesa. Za kratkih razdoblja kad sam bio u
luci odlazio sam u Lúzaro, u posjet majci i Mary.
Mary se privikla na život na jednom mjestu i počela raditi kao
krojačica. Dopisivali smo se redovno; ja sam nju nazivao »draga
moja Mary«, a ona mene »dragi moj Shanti«. Često sam govorio u
šali: »Štiti nas Egan-suguia«. Nikad joj nisam jasno rekao da je
volim i da želim da mi bude žena.
Moja je majka znala da je liječnik iz Elgueje izdao smrtovnicu
za njena vajnog brata na ime Tristan de Ugarte, i ona je radije
vjerovala da je srodstvo s kapetanom iz Bisualdea gola laž. Usprkos
tome, zbog Marijina dobrog vladanja u Cashildinoj kući, počela je
prema djevojci osjećati izvjesnu simpatiju.
Ja sam živio na brodu, očajan. Izvršavao sam svoje dužnosti
kao automat. Misli su mi bile u Lúzaru.
Zatvarao sam se u svoju kabinu, a djevojčina slika lebdjela mi
pred očima. Kako su mi se činili dugi ti dani plovidbe! Nikad im
kraja! Već sam počeo mrziti i plavo nebo tropskih krajeva.
Na povratku s putovanja, kad noću nisam više vidio Južni Križ,
a počeo sam opažati Sjevernjaču i dva Medvjeda, osjećao sam se
miran.
Kad bismo se približili Europi i kad bih čuo brodske sirene,
postajao sam beskrajno sretan. I tek što bih ulučio zgodu, odlazio
sam brodom iz Bordeauxa, da provedem barem jedan dan u Lúzaru.
Ako nije bilo prilike, ostajao sam na brodu i pisao Mary.
*
Tajna oko drugog imena mog ujaka Juana de Aguirrea
nenadano mi se objasnila u Bordeauxu. Neki stari pomorac koji se
povukao te držao trgovinu pomorskim potrepštinama, a koji je
nekoć plovio s mojim ujakom Juanom, dao mi je dvije nove
obavijesti o Marijinu ocu.
136
Jednog dana kad sam obavljao pripreme za odlazak, došao mi u
posjete jedan zemljak, kapetan škune Dama Zuri, koji mi je donio
preporučeno pismo mog prijatelja Recaldea. Dama Zuri bila je
škuna sa tri jarbola, bijela kao galeb i naočita kao labud.
Kapetan je htio kupiti neke instrumente za svoj brod; rekli su
mu da može najbolje i najjeftinije naći u Bordeauxu; čuo je da ljudi
iz Bayonne i sa baskijske obale u Francuskoj kupuju kod nekog
trgovca Baska.
Pratio sam zemljaka dok je tražio trgovca; pitali smo u nekoj
užariji na obali rijeke, pa su nas uputili u trgovinu na pristanište
Burgogne, gotovo u središtu grada.
Bio je to malen podrum, niži od razine ulice, u koji su vodile
stube s pločnika. U uskom i niskom izlogu vidjele se brodske
svjetiljke okružene debelim pozlaćenim žicama, kronometri,
brzinomjeri, kompasi, sekstanti, teleskopi i mnoge druge sprave.
Bilo je još i lanaca, konopa, žice, sidara, svakojakih obruča i koluta,
snasti i jedrenine, i mnogih drugih pomorskih potrepština što se
proizvode u Angersu i Bordeauxu, a mogao se čovjek tu opskrbiti i
priborom za ribarenje i engleskim konzervama.
Trgovina je ugodno vonjala po paklini. Na staklenom prozoru
trgovine bilo je napisano crnim, napol izbrisanim slovima: Fermin
Itchaso.
Kapetan broda Dama Zuri i ja uđosmo u trgovinu. Dočekao nas
mlad čovjek koji nije govorio baskijski. Kapetan, moj zemljak, nije
znao francuski, pa je želio govoriti izravno s vlasnikom. Mladić nam
reče da malo pričekamo dok dođe njegov otac.
Nismo dugo čekali. Pojavio se starac bez brade, pognut u pasu,
bijele kose i s lulom u ustima. Bio je odjeven u crno, a nosio je
veliku gaskonjsku kapu; imao je kratke zaliske, koje su francuski
pomorci nazivali »kunićje šape«, a ispod rukava vidjela mu se na
obadva zapešća tetovirana sidra plave boje. Imao je dug nos, sitne
oči, obrve kao kičice i porugljiv smiješak na usnama.
Kad mu je sin kazao da smo Baski, podigao je ruke u zrak
pokazujući oduševljenje.
— Iz kojeg ste mjesta? — upita nas baskijski.
— Iz Lúzara.
— Španjolci?
— Jesmo.
— Ja sam francuski Bask. Lijepa je naša zemlja, je li? Ne velim
137
da je Gironda loša, ne. Bogat je to kraj, ali je baskijska zemlja nešto
drugo.
A zatim, gledajući me uporno, upita:
— Što ste ono rekli, iz kojeg ste mjesta?
— Iz Lúzara.
— Lúzaro! — uzviknu starac. — Poznavao sam jednog vašeg
mještanina. Ah, jest! — primetnu stavljajući ruku na čelo. — Bio je
kormilar na brodu »Zmaj«... Tristan, Tristan de Ugarte.
Tristan de Ugarte bilo je ime što ga je doktor iz Elgueje napisao
na smrtovnici mog ujaka, a »Zmaj« ime broda na kojemu je plovio
Juan de Aguirre, kao što mi je ispričao Francisco Iriberri.
— Vi ste onda poznavali Tristana de Ugartea? — upitah starca.
— Jesam. A vi ste ga također poznavali?
— Jesam! Bio mi je rođak!
— Istina... Imate neke sličnosti u glasu... u nečemu, ne znam u
čemu... I što je bilo od njega?
— Umro je prije nekoliko mjeseci.
— U Španjolskoj?
— Jest.
— S kim je živio?
— Sa svojom kćerkom i starim slugom, visokim, crvenim...
— Možda Škotom?
— Jest.
— Allen; sjećam ga se.
— A u kojim ste uvjetima upoznali mog rođaka? — upitah
starca.
— Koliko ostajete ovdje, gospodine? — priupita starac.
— Ujutro krećem put Buenos Airesa.
— Onda, ako nemate ništa važnije obaviti, dođite poslije podne
u pet sati; pričat ću vam ono što znam o Ugarteu.
— Veoma dobro. Bit ću ovdje u pet sati.
— A sada na naš posao — nastavi starac obraćajući se
kapetanu sa Dame Zuri.
Pozdravih se s kapetanom i sa starim Itchasom te odoh na svoj
brod, a točno u pet sati bio sam opet na molu Bourgogne, u trgovini
pomorskim potrepštinama.
Stari Itchaso već me čekao i odmah me uveo u malenu sobu s
prozorom koji je gledao na mol.
Odande se vidjeli izukršteni jarboli fregatâ i brigantinâ, škunâ i
138
goletâ.
U sobi bio ormar s knjigama, a među njima i Filozofski rječnik
Voltaireov.
— Ta je knjiga moj prijatelj — reče mi starac, pokazujući je.
— Vi niste religiozni? — upitah ga.
— Ne, nisam. Ne marim za praznovjerje.
Itchaso je pripremio bocu bordoa; bila je to stara, dobra
kapljica, u boci zaprašenoj i punoj paučine. Napunio je dvije čaše,
podigao svoju i nazdravio mi:
— Za Baskijsku zemlju, gospodine.
— Za Španjolsku.
— Za Francusku.
Kucnuli smo se, ispili, a onda starac poče svoje pripovijedanje.
139
II
ITCHASO PRIPOVIJEDA
Ja sam vam, gospodine, iz Guetharyja, malena mjesta uza
španjolsku granicu koje vam je možda poznato. Ondje sam proveo
djetinjstvo. Zacijelo znate dobro kao i ja da mi Baski nismo nikada
osjećali velikog oduševljenja za vojsku i ratnu mornaricu. Ni ja
nisam bio iznimka; naprotiv, vojska me tjerala u bijes; jedan mi je
brat poginuo u Alžiru, drugi je služio na krstašu; obiteljska zemlja
nije se mogla obrađivati, i tako mi moj jadni otac preporuči da idem
u Ameriku.
Kad mi je bilo sedamnaest godina prešao sam put, ne baš jako
sretan, do Newfoundlanda, kao brodski mali. Gotovo svi Baski što
smo išli u lov na bakalar skupljali smo se u Saint-Malou; zakupili
bismo nekoliko brodova i odlazili na ribarenje na otoke Saint-Pierre
i Miquelon. Ali su nam brodovlasnici iznajmljivali stare škune koje
nisu bile sposobne za plovidbu morem, pune rupa zabrtvljenih
kučinom. Na putovanju na kojem sam ja bio mali na brodu, nekoliko
je brodova doživjelo brodolom, a više od pedeset ljudi s naše obale
utopilo se u moru.
U mome kraju nije bilo nikakve budućnosti za mene; nisam
imao novaca, i prije nego što dođe omrznuta vojska odlučih da odem
u Brest ili u Saint-Malo, u namjeri da prijeđem u Englesku pa onda
na brod put Amerike.
Sigurno poznajete grad Brest: ima veličanstveno pristanište.
Sutradan po dolasku šetao sam dokovima, promatrao rtove, ušće
rijeke Elore, i u luci fregate i brikove, jedrenjake i parobrode, šalupe
sa pedeset vesala i s posadom od galijaša. Bio sam umoran od
hodanja bez svrhe i pravca, kad mi priđe nekakav mornar ugodne
vanjštine, čovjek prijazan, i poče razgovarati sa mnom.
U ono doba luka Brest zatvarala se uvečer dugačkim željeznim
lancem koji se pružao s jedne obale na drugu, a otvarala se kad bi
opalio top najavljujući ustajanje.
U trenutku kad sam sreo toga mornara luka se zatvarala.
Nikoga nisam poznavao pa sam se obradovao što sam naišao na
čovjeka koji mi može dati kakvu obavijest. Rekao sam svome
140
novom znancu da nisam ni na kojem brodu i da želim u Ameriku;
pokazah mu i svoje svjedodžbe o dobrom vladanju.
Čovjek mi reče:
— Nemojte se brinuti. Svijet je velik, pa ako čeljade zna raditi,
uvijek se živi. Hodite sa mnom.
Krenuo sam s njime, a on me odvede u mornarsku krčmu na
Rue Souris, ulici tijesnoj, prljavoj i tnračnoj. Spustili smo se niza
stepenice, razgovarali i pili. Očito sam mnogo pio. Sjećam se da sam
legao na stol da spavam, a kad sam htio pogledati gdje sam, našao
sam se kao opčinjen na palubi nekakva velikog broda koji je tog
trenutka izlazio iz luke Brest. Baš smo prolazili ispred Đavolje
tvrđave kad začusmo topovski hitac koji je značio da se luka otvara.
Bio sam na brodu trgovaca robljem. Rekli su mi da sam se
prošle noći osramotio u krčmi. Ja se nisam mogao ničega sjetiti.
Kasnije, kad sam vidio kako love druge, postalo mi je jasno što su sa
njom učinili. Neke su jednostavno opijali, drugima su davali opijum
i odvodili ih na brod noću, pred očima policije, kao pijane mornare.
Na brodu su mi slikali budućnost ružičastim bojama; kazaše mi
da bih se mogao obogatiti, a ja, kako nisam imao drugog izbora,
rekoh: »Hajde da i to vidimo.«
Bilo u životu, bilo na moru, čovjek ima samo dva puta: krivi i
pravi. Dok ideš stranputicom, uzaludno je činiti dobro; padaš i
padaš, gubiš jedra, i najposlije ostaneš bez ijednog jarbola. I jedino
što onda preostaje jest to da promijeniš put... ako se može, jer je
drugo uzaludno.
Brod na koji sam dospio bez svoje volje bio je za svoje doba
moderan: teretnjak s velikim prostorom za tovar, pravi nizozemski
huker, i to od onih najvećih. Mogao je smjestiti šest do sedam
stotina tona, bio je dugačak kakvih sto sedamdeset ili sto osamdeset
stopa, a širok više od trideset.
Kao teretni brod određen za prijevoz robe bio je nešto težak;
oblikom okrugao, gotovo jednak na krmi i pramcu, imao jednu
palubu, nastambu za mornare na pramcu, nekoliko kabina na krmi,
dok je sav preostali prostor bio uređen za tovar. Kao većina
tadašnjih brodova, nije imao mosta; oprema mu bijaše kao oprema
korvete ili brika velike zapremnine. U to vrijeme plovio je pod
teretom, i samo su dvije stope bakra bile izvan vode.
Zvao se Le Dragon, a to će reći »Zmaj« — ime kao stvoreno za
gusarski brod.
141
»Zmaj« bijaše vlasništvo jedne francusko-nizozemske
kompanije koja je tjerala trgovinu robljem; glavni dioničari bili joj u
Amsterdamu, u Saint-Malou i u Nantesu. Ta se kompanija
potpisivala jedino inicijalima: V d. H. Z. et Cie.
U usporedbi s današnjim brodovima, onaj je brod bio smiješan.
Bio je širok i drven; pramac mu kao kljun, kosnik jako uzdignut
iznad kaštela, na starinsku, s mrežom, da mornari ne stradaju ako
padnu kad se penju po vrvi. Na brodskom kljunu, visoko na
pramčanoj statvi, vidio se kineski zmaj, bijel i pozlaćen. Krma je
bila veoma lijepo ukrašena, a između kapetanove i poručnikove
kabine nalazio se malen izrezbaren zmaj i pod njim naziv: Le
Dragon.
Taj brod nije bio kao one stare holandske maune što su u moje
vrijeme ležale zaboravljene u lukama. Bio je obojen u crno, s
bijelom trakom uokolo, i sa lažnim topovskim tornjevima, da bi se
doimao kao bojni brod.
»Zmaj« bijaše, kako rekoh, urka, koketna i elegantna urka;
podsjećala je na holandsku damu, bijelu i zaobljenu, što se, odjevena
u crninu, dražesno šepiri na moru.
»Zmaj« je bio dobar, siguran brod, u koji se čovjek mogao
pouzdati, sa čvrstim jarbolima, s pristalom snasti, i mnogim
trapezoidnim jedrima. Bio je to jedan od onih brodova što ih
Francuzi nazivaju ardent.
Za ono doba mogao se podičiti svojim uređajem, bio je čist,
udoban i dobro opremljen; mornarske sobe prostrane, tovarni
prostor zračan. Imao je dvije velike željezne cisterne, jednu na
pramcu, drugu na krmi.
»Zmaj« uživaše ovlast da nosi topove, tako su govorili, i zaista
je imao tri topa od šest palaca na krmenoj palubi i dva na kaštelu na
pramcu.
Na prostoru između srednjeg i krmenog jarbola nalazio se velik
čamac, barkača, od onih što ih zovu kitolovac, a nad njim visio
manji čamčić.
Posada se sastojala od Engleza, Francuza i Španjolaca, ali su
glavninu činili Holanđani i Portugalci. U svemu bijaše nas
četrdesetak.
Mornari su spavali na ležajima u kaštelu na pramcu, a kad je
bilo toplo, postavljali bi visaljke na palubi.
Bez sumnje, meni nisu namijenili da budem mornar, jer su me
142
odveli u prostoriju na krmi, pokazali mi moju visaljku i kovčeg od
tutije ili cinka i rekli da će mi objasniti moje dužnosti. Brzo sam se
prilagodio novoj okolini.
Kao što sam već rekao, čovjek u životu i na moru ima samo
dva puta: krivi i pravi. Dok ideš krivim putem, izlišan je kompas i
sekstant: ideš do grebena dok ne potoneš.
Nije bilo nikoga tko bi mi mogao dati dobar savjet; činilo mi se
da je život na brodu koji prevozi roblje nešto veliko, i tako sam išao
krivim putem, u propast.
143
III
KAPETAN ZALDUMBIDE
Biti Bask na onom je brodu značilo veliku prednost. Bask je
bio i kapetan, i njegova kamarila ili crna straža, s kojom je
razgovarao baskijski. Ja sam imao postati član te kamarile.
Nije se događalo rijetko, nego jako često, da su oprematelji
gusarskih brodova, i brodova što prevoze roblje, odabirali kapetane
iz udaljenih luka; tako su oni iz Saint-Maloa uzimali kapetana iz
Bordeauxa; oni odande koga iz Le Havrea ili iz Honfleura. U doba
kad je Nantes bio jedan od najprometnijih europskih središta za
trgovinu robljem, bilo je ondje pomoraca iz cijelog svijeta.
Kapetan Zaldumbide bio je čovjek visok, pognut, mršav. Mi
smo ga zvali Stari, služeći se engleskim jezikom što se govori na
brodovima, ili baskijski Gure Zarra (Naš stari). Zaldumbide je malo
govorio; gledao je nekako iskosa, crvenim očima, a taj pogled nije
bio ugodan. Imao je mornarsku bradu, već bijelu, i dugu kosu. Nosio
je dugi kaput, crn i otrcan; na glavi mu baskijska kapa, a za hladnih
dana pojavljivao se u staru ogrtaču s pelerinom.
Zaldumbide je pio malo ili ništa. Bio je jako pobožan. Nikad
nije sjeo da jede dok ne bi izmolio blagoslov. U svojoj je kabini
imao Gospu Peruansku i pod njom dvije grane blagoslovljena
ružmarina. Pred tom se slikom molio s krunicom od krupnih zrna.
Često sam pomišljao nije li naš kapetan lud: ta mnoge je noći
provodio bez sna, hodao po kabini, plakao i zazivao Djevicu. Možda
ga je grizla savjest zbog pustih zločina.
Prije nego što je postao trgovac robljem, Stari je, kako su
pričali, potopio nekoliko osiguranih brodova, izlažući život pogibli.
Toliki brodolomi donijeli su mu dobar imetak i zao glas. Poslije toga
posvetio se trgovini »živom ebanovinom«.
Zaldumbide je držao posadu čvrstom šakom, i nitko nije
izmicao njegovu oku.
Tražio je da se nedjelje dolično svetkuju, pa bi tih dana
osvanuo u plavome salonskom kaputu, što ga je on nazivao novim, i
tako bi šetao palubom. Penjao se na kaštel na pramcu, nadzirao,
obilazio svaki kutak na brodu i preglédao sve, prigovarajući što ovo
144
ili ono nije dovoljno čisto, i na kraju obilaska odlazio na krmu i
ondje bi, naslonjen na koji top, utonuo u dugu šutnju, zagnan u puste
misli.
Ako bi nedjeljom ili u drugi blagdan koji Bask istresao psovku
oponašajući druge mornare, Zaldumbide bi ga okrutno kažnjavao.
Kao pomorac bio je iskusan, ali na uhodani način. Znao je
malo, ali je imao veliku praksu. Na »Zmaju« se navigacijske
operacije nisu izračunavale sekstantom. Zaldumbide je procjenjivao
uzimajući u račun položaj broda, smjer kojega se valja držati prema
oznakama nautičke igle, i udaljenost mjerenu logom. Rezultate je
svakog dana unosio u dnevnik. Često sam mu pomagao da baci
konop brzinomjera i da izmjeri. Log mu je bio starinski. Općenito,
sve čime se kapetan služio bilo je staro — barometar, kronometri,
pomorske karte. U kabini je imao pješčanu uru; davaše joj prednost
jer je bila sigurna i nečujna. Zaldumbide je mrzio sve što je novo.
On je mislio, kao starinski ljudi, da čovjek ide s dobra na gore; mi,
koji vjerujemo u napredak, mislimo suprotno: da ide od zla nabolje.
U neugodnim prilikama Zaldumbide je bio velik pomorac i
čovjek bijesne srčanosti. On je po udarcima vjetra u lice odmah znao
što treba poduzeti. Kad bi se popeo na krmu u pratnji Old Sama,
nostroma koji je ponavljao njegove naloge zviždukom pištaljke,
vidjelo se da je čovjek koji zna zapovijedati; njegove su zapovijedi
bile precizne, a njegov promukli mornarski glas, ogrubio od vikanja
nasred mora i nevremena, bijaše kanda stvoren da gospoduje nad
ljudima i elementima.
I sami dobro znate, dragi gospodine, da čovjek koji dugo
vremena zapovijeda jedrenjakom najposlije počne gledati brod kao
nešto živo; i Stari je tako mislio, i više je razgovarao sa svojim
»Zmajem« nego s ljudima na njemu. Gledao je svoju korvetu kao da
mu je žena, zaručnica ili miljenica.
Kapetanu jedina zabava bijaše u igri s malom Mari-Zancos,
majmunicom koju mu je poklonio neki španjolski pomorac.
Zaldumbide bijaše škrt kao malo tko; imao je dva ili tri
sanduka od mjedi, koji su, kako se kazivalo, bili puni dragocjenosti.
Bio je francuski Bask i odredio me u svoju crnu gardu.
Još prvog dana reče mi:
— Tko izvršava naloge, ovdje dobro živi. Tko ih ne izvršava,
upoznat će bič.
U početku, jedva da sam se i kretao po brodu. Nikada nisam
145
išao na pramac. Moje se područje steralo od krmene palube do
krmenog jarbola. Kapetanova kabina i kabina kapetanova
zamjenika, to jest prvog časnika, nalazile se ispod palube i imale su
prozore s rešetkama; pred njima je bila naša soba, a iznad sve tri bila
je na krmenoj palubi gornja kabina, razdijeljena pregradom na dvije
sobe: jednu je zauzimao kormilar Franz Nissen, Danac, koji nije
nikada govorio, a drugu liječnik, doktor Cornelius.
Franz Nissen bio je veoma ozbiljan čovjek; on je kormilario
držeći smjer začudno točno; za valove je mario jedino kad su bili
toliki da su prijetili propašću.
Kompas se nalazio nasred krmene palube, kormilaru pod okom.
Stalak je bio velik, sa staklenom pločom i dvije bakrene svjetiljke sa
strana, da osvijetle kompas noću. Na onim starim drvenim
brodovima nisu bile potrebne korekture koje su danas potrebne na
željeznim brodovima, sa Thompsonovim kompasima i sa
Flindersonovim »štapovima«.
Nissenova kabina imala je prozorčić, kroz koji je kormilar
mogao gledati kompas, i zaklopna vratašca na podu, koja su mu
sobu spajala s kapetanovom. U slučaju pobune, gornja kabina na
krmenoj palubi, kapetanova i časnikova i naša kabina zatvarale se i
ostajale odvojene. Posljednje tri bile su opkoljene.
Pod kapetanovom kabinom nalazila se oružnica i barutnica;
pod zamjenikovom, ostava za kruh, a pod našom, koja se zvala
Baskijska kabina, smočnica.
Kao što sam rekao, osim baskijske kamarile, posadu su
sačinjavali Englezi, Francuzi, Nizozemci, Portugalci, jedan
Španjolac, dva-tri Kineza, jedan Malajac, i jedan crnac.
Mi Baski stražarili smo na krmi. Gotovo nikad nismo prelazili
prema pramcu dalje od velikog grotla, osim kad bi izbila kakva
pobuna. Od kitolovca do kosnika gospodarili su zapravo nostromo i
kuhar. Momčad se smjenjivala na straži svaka četiri sata, a dijelila
se na stražu na desnom i na lijevom boku; Tommy, mali na brodu,
najavljivao je smjene zvonjavom.
Kapetan zacijelo nije imao mnogo povjerenja u one ljude, jer se
na svakom koraku moglo vidjeti koliko je smotren. Da se dođe do
njegove kabine valjalo je proći kroz našu, gdje smo spavali mi,
njegovi povjerljivi ljudi i čuvari, a zatim se nastavljalo ševuljicom,
hodnikom što bijaše obložen željezom, s malim okruglim otvorima
kroz koje smo mogli pucati u slučaju napada.
146
Odušnici u našoj kabini imali su izukrštane rešetke; vrata i
vjetrovke bijahu osigurane željezom; stol na sredini kabine,
učvršćen za pod, mogao se rastaviti i postaviti uza zid kao
potpornjak; imali smo nekoliko stolica, peć iz Plymoutha, nekoliko
kuka za visaljke, vješalicu za svakog od nas i kovčeg od tutije.
Svjetiljke se redovito gasile u osam sati navečer. Prije toga
valjalo je pripremiti visaljke, a skidali smo ih kad bi izišlo sunce.
Mornari i nostromo odlazili su na pramac, u prednji kaštel, a u
vrućim područjima oko ekvatora spavali su na palubi.
Po kapetanovoj odredbi, mi Baski jeli smo odvojeno.
Zaldumbide nam je davao hladetinu i slatkiše da budemo zadovoljni.
Svakog smo dana pili jaku kavu, koju je priređivao naš drug
Arraitz, i čašu ruma. S te strane, život je bio dobar; dobro smo jeli,
imali smo duhana, za ružna vremena zatvarali se u kabinu te
razgovarali i kartali se.
Kapetan je bio divljak, kao svi kapetani na brodovima koji su
prevozili roblje. Onoga tko bi pogriješio, znalo se već, tukli su kao
psa. Zaldumbide je imao pletenu žilu kojom je sam izvršavao »malu
kaznu«. A ta mjera u njegovu je rječniku značila udarati krivca dok
se ne onesvijesti. Općenito, Zaldumbide je kažnjavao zlu namjeru, a
gotovo nikada nespretnost i lijenost.
Kad je Zaldumbide bio veseo i želio da se malo razonodi, sam
je tukao; kad je bio nezadovoljan, tukao je crnac Demosten, mornar
koji je ujedno bio i krvnik. Za krađu Zaldumbide je upotrebljavao
klade i okove.
U srži, kapetan je bio više sebičan i škrt negoli okrutan. Brinuo
se samo o tome da nakupi novaca. I zacijelo ga je mnogo nakupio.
Kapetani brodova s robljem nisu izdavali tovarne listove da bi
potvrdili koliko su robe primili. Mislim da je Zaldumbide stavljao
sebi u džep veću polovinu zarade od svakog putovanja.
Za vrijeme plovidbe, kad nije obavljao kapetanske poslove, on
se molio. U svojoj kabini provodio je vrijeme igrajući se zlatnicima,
a majmunica Mari-Zancos bijaše mu društvo.
Njegov sistem dopunske zaslužbe sastojao se u tome da zakida
mornare i da im ne isplaćuje redovite zarade.
— Teško ćete drugdje imati više novaca — govorio je posadi.
Ali kasnije, kad bi prošlo vrijeme, on bi zamrsio račune i uvijek
je izlazio sa zaradom.
Njegove su omiljele izreke bile uzete u engleskih pirata: No
147
prey, no pay (Nema plijena, nema plaće), i No peace beyond the line
(Tamo prijeko sve je sami neprijatelj).
Da vam pokažem Zaldumbideovo divljaštvo, ispričat ću vam
dva slučaja. Jednog dana, kad smo prošli blizu Rta Verde, potopili
smo ribarsku brodicu; nekoliko sati kasnije našli smo na palubi
nekog Portugalca koji je na sebi imao samo hlače i košulju.
— Što da radimo s ovim čovjekom? — upitao je nostromo. —
Vežite ga — odgovori kapetan. Svezali su ga usprkos njegovu
opiranju i vici.
— A što sad?
— Sad ga bacite u more.
Kako reče, tako i učiniše.
Drugi put bijasmo stigli na Barbados s teretom žive ebanovine.
Davali smo svoje signale nedaleko od obale kadli se »Zmaju«
približi čamac sa dvojicom policijskih službenika s onog otoka.
Kapetan ih ljubazno dočeka, a u isto vrijeme naredi crncu
Demostenu i Malajcu Chimu da ih ubiju. Oni se baciše kao psi, i
koji trenutak kasnije odoše policajci na morsko dno, izbodeni.
Odmah smo se udaljili, a sutradan se vratili i iskrcali »teret« u
potpunom miru.
148
IV
DRUGI ISTAKNUTI ČLANOVI POSADE NA
»ZMAJU«
Kako je posada broda bila sastavljena od progonjenih i ljudi
izvan zakona, bilo je ondje mnogo neobičnih tipova.
Crnac Demosten, koga sam vam spomenuo maloprije, bio je
divovskog rasta, tetoviran, jak kao brodski vitao. Chim, Malajac,
njegov prijatelj, bio je Dajak s Bornea, od onih čistokrvnih
Malajaca, najžešćih i najokrutnijih.
Chim je bio, po njegovu pričanju, kapetan jednog od onih
piratskih brodova što ih na Borneu zovu paraos, i kad se našao u
opasnosti da ga objese, uspio je pobjeći.
Chim je nosio češalj ukosnik od školjke i dugu kosu, baš kao
žena. Obično je išao gol do pojasa, čak i kad je bilo hladno. Crnac
Demosten bio je čovjek koga su napravili surovim, ali koji nije bio
zao po prirodi, dok je Chim, naprotiv, bio krvoločan i opak, a
najviše je uživao kad je mogao mučiti druge.
Povjerljivu gardu Zaldumbideovu sastavljali smo nas petorica
Baska: Tristan de Ugarte, časnik, koji bijaše iz Elgueje; Albizu, iz
Pasajesa; Burni, iz Ondároe; Arraitz, iz Fuenterrabije, i ja. Naš je
posao bio da čistimo od velikog grotla do krme, da uređujemo sobe,
svjetlamo topove i čuvamo smočnicu. Osim toga, naš je zadatak bio
da narežemo slaninu i svinjetinu za dnevni obrok, da donesemo
ugljen kuharu, namirnice iz smočnice, kruh, vodu i ulje za kuhanje i
za svjetiljke.
Nas petorica Baska poznavali smo se kao da smo braća. Svaki
je imao svoju manu: Burni je bio proždrljiv i surov; Albizu je mislio
samo na eleganciju, na zabave i na žene, i kad bi došao u koju luku,
sav bi novac potratio na njih; on je jedini među nama imao moral
gusara i trgovca robljem; pa ipak, pravi ukoljica nije bio on, nego
Ugarte. Mi ostali bili smo lakrdijaši. Arraitz je bio kockar koji bi
zakartao i rođenog oca; uvijek je nešto smišljao dok je rastreseno
promatrao dim iz svoje lule, i kad se ne bi mogao kartati, on se
kladio. Bio je veoma nesretan i veoma praznovjeran. Nosio je
mnoštvo škapulara i medalja oko vrata, a bio je dovoljno
149
prostodušan da vjeruje kako ga ti komadići lima i mjedi čuvaju od
nesreće.
Burnija smo zvali Žalosna utroba, jer se uvijek tužio na
nekakvu nelagodu i slabost u želucu kad nije dovoljno jeo.
Ženskar Albizu bijaše jakota veoma nervozan, mršav, visok i
suhonjav; imao je željezne prste; kapetan ga se bojao i nije mu
davao nikakav krhak posao, jer su njegove šake sve razbijale.
Zaldumbide nije želio da prijateljujemo s mornarima. A posada
je mrzila nas petoricu Baska. Mi smo imali bijela runasta psa kojega
smo hranili, a posada je imala svoga. I psi su režali jedan na drugoga
i mrzili se. Posada je opet bila među sobom podijeljena u dvije
skupine: Nizozemce i Portugalce.
Nije se znalo tko je gori: jedni su bili svijetlokosi, a drugi
crnokosi nitkovi. Najnedužniji od njih imao je na savjesti nekoliko
mrtvih. Za vrijeme jela uvijek su se svađali. Znalo se dogoditi da u
svađi tkogod i pogine. Bacili bismo ga u more i plovili dalje.
Vođa Nizozemaca bio je kuhar Ryp Timmermans. Čitavo mu
tijelo bijaše tetovirano figurama brodova na kojima je služio.
Kuhar Ryp imao je osobit želudac; pio je isto tako čisti alkohol
kao i petrolej, terpentin ili tintu; lomio je zubima kovane novčanice i
staklo. Što bi zgrabio zubima nije se moglo iščupati.
Ryp Timmermans imaše kao kuhinjskog momka nekog Kineza
— zvali su ga Kinez Bernardo — svijetlokosa Orijentalca koji je
volio hvatati miševe na brodu te ih jesti.
Vođa portugalske baterije bijaše Indijanac polutan, cmizdrav i
prljav; on je bio tumač, a zvao se Silva Coelho.
Nostromo ili zapovjednik posade, Old Sam, često nije mogao
pokoriti te ljude pa je tražio kapetanovu pomoć. Onda smo mi Baski
uskakali da uspostavimo red. Ali kad bi se dvije rulje složile, valjalo
nam se povući na krmu, a koji put i u kabinu i zatvoriti otvor, izvući
puške i pripremiti se na obranu.
U takvim prilikama plovili smo na milost Božju; posada,
pijana, nije se obazirala na nostroma i na njegovu pištaljku, te
bijasmo izloženi opasnosti da se sudarimo s kojim drugim brodom
ili da naletimo na greben. Kad nije mogao vladati položajem,
Zaldumbide se držao kao da ga se naprosto ne tiče ono što se
događa.
Old Sam bijaše bjegunac engleske mornarice, čovjek iskusan i
pametan. Mogaše mu biti kakvih pedeset godina. Uvijek je nosio
150
kaput od grubog sukna što ga zovu marseljac, i krmenu kapu, a
srebrna zviždaljka visjela mu na crnoj svilenoj uzici provučenoj
kroz zapučak.
Franz Nissen, kormilar, nikad nije ostavljao kolo kormila. Bio
je bivši kažnjenik, nije ni s kim razgovarao i nije se miješao ni u što.
Bile su mu dovoljne njegove uspomene. On i Old Sam bijahu jedini
kojima je kapetan redovito i točno isplaćivao zaradu. Nissen nas je
izvukao iz mnogih opasnosti.
Mi, baskijska straža, već priviknuti na taj čudni život i
ravnodušni na sve što se događa u našoj okolini, kartali smo se i
kockali za svoje uštednje. Vodili smo beskrajne razgovore oko trica
i kučina i najglupljih stvari; naprimjer: koji je od naših gradića ljepši
i bolji, te smo čak brojili kuće u svakome mjestancu.
Engleski sat što smo ga imali u kabini pratio nas u našem
preklapanju, izbijajući ure oštrom zvonjavom.
Zahvaljujući mržnji što se raspirivala između Nizozemaca i
Portugalaca mogli smo donekle vladati njima. Od nas petorice
Baska, četvorica bijasmo razmjerno dobri ljudi; ali zamjenik Ugarte
baš nimalo. Bio je žestok, zao, proklet.
Kapetan Zaldumbide dobro ga je znao, a kako je i sam vladao
kao apsolutni gospodar i ondje se nije priznavala ničija vlast osim
njegove, rekao nam je nekoliko puta na baskijskom, pred samim
Ugarteom:
— Ovo je pas. Kad ste među drugima, poštujte ga kao mog
zamjenika; ali ako vas ovdje muči, ovlašćujem vas da ga namlatite.
Nismo smetnuli s uma taj savjet i preporuku, i jednog je dana
Arraitz naravnao leđa Ugarteu, i taj mu je obrok dostajao za neko
vrijeme.
Kako smo bili najmirniji dio posade, sprijateljio se s nama
jedan Irac, Patrick Allen. Bio je to dobar momak, krupan, modrih
očiju i crvene kose, ponešto težak ali sjajan čovjek. Imao je lijep
glas, ali nam je dosađivao svirajući žalosne napjeve na svojoj
harmonici. Ne znam kako je vrag uopće izvlačio tako žalosne i
sjetne zvuke iz svog mijeha. Najveseliji šum njegova glazbala izvio
bi se onda kad bi mu izmakla kriva kajda, pa se činilo da ima
napadaj zaduhe. Slušajući Allena osjećao si se nesretan, bijaše kao
da se more, vjetar, samoća i magla obaraju na čovjeka i pritišću ga
svojom težinom.
Španjolac don José bio je simpatičan, a držao se Nizozemaca.
151
Taj velikodušni i otmjeni čovjek od riječi imao je samo jednu grešku
— bio je dugoprstić. Govorio je da se ništa ne može usporediti s
uzbuđenjem koje čovjeka obuzima pri krađi. On nije nikada krao
radi vrijednosti stvari, nego da uživa u samom činu. Kako kazivaše,
imao je dobar kršćanski odgoj. Bio je sin kanonika katedrale u
Toledu.
Don José radio je u svojoj meštriji u gotovo svim krajevima
Španjolske i Južne Amerike; kad je našao da je njegova domovina s
prekomorskim posjedima premalena za njegovu slavu, odlazio je u
druge zemlje, dok se najposlije, razabravši da ga progone, nije
skrasio na brodu koji prevozi roblje, a tu rabotu on duboko mrzi, jer
on je čovjek osjećaja i nadasve human.
Don José smatraše svojim remek-djelom krađu koju je izvršio u
crkvi nekog grada u Americi, iz koje je odnio monstrancu iliti
pokaznicu i nekoliko kaleža i svijećnjaka. Kad je izveo taj velelijepi
pothvat — a obavio ga je začudno spretno — dični don José uputio
se sučevoj kući, prijavio događaj, naveo na krivi trag, i onda otišao
iz grada a da ga nitko nije ometao.
Kad bi ga upitali ne osjeća li, kao pobožan čovjek, grižnju
savjesti zbog toga svetogrđa i pohare, on bi rekao da ne osjeća, jer je
to učinio sa stanovitim duhovnim pridržajem i strahopoštovanjem, i
ujedno osjetio, a i sada osjeća, silnu želju da se popravi.
Na brodu smo imali još dva neobična tipa: doktora Ewaldusa
Hollenkinda, koga smo mi zvali doktor Cornelius, i Tommyja,
malog na brodu.
Doktor Cornelius bio je krupan, ponešto grbav, kiseo i
neugodan. Imao je žutu i prorijetku bradu, sumnjičav izraz, i boju
flandrijskog maslaca. Govorilo se da je Židov. Nosio je staru kućnu
halju i krznenu kapu. Meštar Ewaldus imao je u kabini knjiga na
svim jezicima i često je sam sa sobom govorio latinski. Baskijski
nije znao, ponekad je tražio da mu objasnimo značenje ove ili one
riječi, ali, kako ga nismo voljeli, kljukali smo ga lažima.
Ako doktor Cornelius nije bio vještac, nije bio ni daleko od
toga. Bestidno je izračunavao količinu zraka koja je crncima
potrebna da se ne uguše u prostoru pod palubom; proučavao je more
i, kako se pričalo, sastavljao knjigu o različitim morskim dubinama.
Neki su članovi posade tvrdili da je Cornelius tako učen i
spretan te je nekoliko Indijanaca pretvorio u crnce da bi ih kasnije
mogao prodati; ali su to drugi pobijali i govorili da je on samo
152
obojio njihovu kožu nekakvom mješavinom pakline, loja i ploda
zloljesine.
Doktor Cornelius imao je poseban sistem uhodarenja, jer je
saznavao, ne znam kako, sve što se zbiva na brodu. Bio je kao jedan
od onih trbušastih pauka koji čuče u svojoj rupi, ali izlaze odmah
čim osjete da se paučina miče te proždiru plijen.
Doktor Cornelius liječio je homeopatijom, postupkom koji je
nazivao Systeme de l'Homme du Coq. Nisam razumijevao značenje
naziva dok mi on sam nije rekao da je homeopatiju izumio doktor
Hahnemann, a to je njemačko ime, kad ga doslovno prevedemo,
znači Čovjek-Pijetao.
Uvijek je ponavljao nekakvu latinštinu, koja je, ako se dobro
sjećam, kazivala: similia similibus curantur12
, a ja zbilja ne znam što
bi to imalo značiti; ali kad se koji mornar žalio kapetanu zbog
batina, Cornelius je savjetovao da mu privrući još jedan obrok; ako
se čovjek žalio na manjak u plaći, on je savjetovao da mu se skine
nadnica. Uvijek po sistemu onog Čovjeka-Pijetla.
Svi su na brodu mrzili tu pticu zloslutnicu. Jedini mu prijatelj
bijaše crn mačak, Belzebub, s kojim je svugdje išao noseći ga na
ramenu.
Kao što je doktor Cornelius bio najomraženija osoba na brodu,
iettatore ili zlokobnik, kako vele Talijani, ili Jona, kao što kažu
Englezi, tako nam Tommy, mali na brodu, bijaše mascotte ili anđeo
sreće. Toga su dječaka našli jednoga dana na palubi »Zmaja«, kad
su plovili pored Svete Helene. Odakle je bio? Odakle je došao?
Nitko ga nije pitao. Rekao je da se zove Tom, i kako je bio malen,
prozvali su ga Tommy. Htjeli su mu dati da čisti cipele mornarima,
ali je on odbio; htjeli su ga istući, ali je on umaknuo hitro poput
vjeverice te se sakrio, a sutradan je jednoga od svojih progonitelja
dobrim pogotkom tako smjerio u oko da mu je baš gadno oteklo i
pomodrilo, dok je drugomu poslije izlio kotao kipuće vode po
nogama.
U malo vremena Tommy se nametnuo, izborio svoj položaj
među nama. Nije htio raditi, a prema mornarima pokazivao je
duboki prezir. Bio je primjer onog što može vjera u vlastitu snagu,
čak i među divljacima. Tommy nam se smijao; čak je i brodskim
12 Klin se klinom izbija, slično se sličnim liječi — osnovno načelo homeopatije.
— Prev.
153
zvonom zvonio nekako podrugljivo, praveći đavolsku buku.
Kako Tommy nije ništa radio, svi su služnički poslovi na brodu
padali na leđa dvojici jadnih dječaka — jednom Portugalcu i
drugom Bretoncu — s kojima su oni divljaci postupali kruto i opako
te ih i tukli.
I sam Zaldumbide gledao je Toma sa simpatijom. Tommy je
bio clown, pravi vrag. Izborio je sebi samostalnosti i nije radio ništa
izuzev što je zvonio da objavi promjenu straže, a i to je činio tako
drsko da bijaše prava bruka. Ali je, zauzvrat, dresirao našeg psa i
majmunicu Mari-Zancos i naučio ih mnogim umještvima.
Mali Tommy izvodio je kojekakva umijeća sa crncem
Demostenom i s Malajcem Chimom. Chim i Tommy često su
prikazivali svoju parodiju Wilhelma Tella. Chim je znao veoma
spretno gađati noževima. Tommy se postavljao pred vrata kuhinje, s
jabukom na glavi, a Chim bi izvukao nož i nepromašivim pogotkom
pribio jabuku na vrata. Onda bi Tommy pružio ruku, istrgnuo nož i
pojeo jabuku, dok bi mornari grohotali povlađujući.
Vražji dječak, kad je bio zle volje, popeo bi se u koš na kojem
jarbolu i ostajao ondje dok ga ne bi prošla zlovolja, i vraćao se
veseliji nego prije.
Još jedna važna figura na brodu bijaše Poll, engleski papagaj;
ukrali su ga jedne noći Old Sam i jedan njegov pajdaš u engleskom
konzulatu u nekom brazilskom gradu. Umjesto da kaže: Bonjour,
Jaquot! ili pak Lorito real! kako bi rekao da je bio francuski ili
španjolski papagaj, Poll vikaše na svoju: Scratch Poll! Scratch poor
Polly! — te bi proturao glavu kroz rešetke na krletki, da ga počešu.
Belzebub, crni mačak doktora Corneliusa, strašno se naozubio
na Polla, i dva-tri puta umalo što mu nije zakrenuo vratom.
Tommy se volio zabavljati dražeći pticu. Zapuhivao je
papagaja duhanskim dimom, dozivao ga i stavljao među rešetke na
krletki komadić drveta kao da je prst, a Poll, koji bijaše pakosna
ptičurina, bacao se na drvo i udarao ga svojim čvrstim kljunom, a
kad bi osjetio da nema plijena, povlačio se bijesan i nakostriješen,
dok se mali vragolan dugo i obješenjački smijao.
S tom smo dičnom bratijom običavali isploviti iz Amsterdama
u svibnju, u lipnju smo prolazili područje Kanarskih otoka te onda
zakretali pred Kapverdsko otočje. Tu bismo zastali da se opskrbimo
vodom i zatim put afričke obale. Za plovidbe često smo sretali
brodove što su išli u Indiju, fregate i bregantine; ali u ono vrijeme
154
nije bilo velike srdačnosti među pomorcima. Svatko se bojao susreta
s gusarima i brodovima što prevoze roblje, kojih bijaše mnogo na
onim obalama, ljudi bježali od svakog broda, u strahu da nije možda
engleski krstaš.
Stizali smo na obalu Angole; ondje je bilo agenata svih
narodnosti, osobito američkih i portugalskih. Ti su stupali u vezu s
malim vladarima i plemenskim poglavicama te pravili poslove. U
zamjenu za crnce davali su puške, barut, željezno oruđe i namkvice
od mjedi i stakla.
Ukrcali bismo dvjesta do dvjesta i pedeset crnaca, muškaraca,
žena i djece, i koristeći se jugoistočnim pasatnim vjetrovima na svoj
dužini puta stigli bismo u Brazil. Ondje bismo prodali cio tovar.
Trgovac je poslije prodavao namalo. Muškarci su vrijedili od tisuću
do pet tisuća peseta; djeca stotinu i dvadeset prije krštenja, a poslije
dvjesta i pedeset; žene su se prodavale po dogovorenim cijenama.
Zaldumbide nije štedio pušaka ni baruta da dobije dobru robu.
Njemu nisu mogli podvaliti starca za mladića, sve ako bi ga i natrli
bojom, niti kilavca za krepko i čvrsto čeljade.
On i doktor Cornelius gledali su crncima zube, promatrali
mišiće i kretnje, a napose pažljivo gledali imaju li nadute trbuhe.
— Kad ja dajem crnca, dobra crnca, za pet tisuća peseta, onda
toliko i vrijedi — govorio je Zaldumbide, i dodavao: — Poslovni
moral iznad svega!
Kapetan nije volio žensku robu; posrijedi možda bijahu moralni
razlozi.
Zaldumbide nije odobravao da crnce zlostavljaju ili tuku, ne iz
nekakva sažaljenja prema jadnicima, nego naprosto zato da ih ne
osakate i ne obore im cijenu.
Kapetani drugih brodova koji su prevozili robove u svoj su
postupak s crncima unosili i fouet, to jest bič. To je bičevanje bilo
samo blagi uvod u ono što su im kasnije davali razbojnici u Americi.
Valja priznati, u čast i slavu lijepe Francuske, da su francuski
trgovci robljem zacijelo ostavili za sobom sve druge u umjetnosti
deranja kože sa crnačkih leđa, jer su u jezik kolonija unijeli
francuski naziv za bič, fouet, nametnuli ga kao definitivan termin, i
svuda gdje je bilo crnaca pobjedonosno pronosili sredstvo što ga ta
riječ označuje.
Istina je da su, u zamjenu za ono malo kože što bi im je oderali
s mesa, crnci stjecali pravo da budu kršteni, i tako su, poslije svega,
155
ipak bili na dobitku.
Zaldumbide je bio crnački sveti Franjo Asiški. Nije crnce držao
sve u jednoj sobi, već u četiri velike prostorije odijeljene
pregradama; dao im je ležaje od slame i dovodio ih na palubu da se
prozrače i operu.
— To je osjetljiva roba — običavao je govoriti.
Kapetan nije bio od onih koji drže da treba zlostavljati ljudsko
stado pa da budeš dobar trgovac robljem. Prije bi on ubio mornara
nego crnca. U više navrata to su mu i prigovarali, a on odgovarao:
— Koješta! Kako netko može uspoređivati mornara sa crncem?
Mornar ne vrijedi ništa; mogu ga nadomjestiti drugim svagda i na
svakom mjestu. A crnac mi može donijeti pet tisuća peseta.
Morski psi nisu od nas imali koristi; drugi brodovi koji su
prevozili robove nabacane kao drvo u tovarni prostor, u lošim
uvjetima, morali su ih bacati u more, da posluže kao hrana morskim
psima; a mi nismo; bilo je putovanja na kojima ne bi umro nijedan
crnac.
Zaldumbide je postupao kao dobar diplomat; kad je izlazio na
kopno da posjeti kralja Bušinosa ili maršala Pokrisrama, tražio je od
njih da bičuju crnce koje mu kane prodati.
Oni se nisu skanjivali da mu želji udovolje. Kasnije, kad su
crnci već bili na njegovu brodu, Zaldumbide im je govorio, jer je
pomalo znao jezike crnaca Bantu i Mandinga, da ih vodi u zemlju
gdje će samo sjediti na suncu i jesti grah na slanini. Crnci su bili
ushićeni. Zaldumbide ih nije hranio prosom i palmovim uljem kao
što su radili drugi, već im je davao dimljene ribe, graha i meda.
Hranio ih je bolje nego mornare. Nije bilo pobuna; naprotiv, kad bi
crnac izišao iz zatvora na kopnu i našao se na brodu gdje je imao
izvjesnu slobodu i gdje nije morao strahovati da će ga bičevati,
gledao je kapetana kao dobročinitelja. Stari lukavac Zaldumbide
samo se blago smiješio. U tim trenucima gledao je sebe kao
crnačkoga svetog Ivana od Boga.13
Bio je zanimljiv i simpatičan
nitkov taj Zaldumbide. Šteta za tog čovjeka! Bio bi dobar
organizator.
Na drugim brodovima što su prevozili robove bilo je
uobičajeno da crnci plešu uz bubnjeve, a kad nisu pokazivali volje,
13 Sao Joao de Deus (1496-1550), portugalski svetac, osnivač reda Milosrdne
braće. — Prev.
156
nagonili su ih bičem. Na našem brodu to se nije radilo.
Zaldumbideje računao s Tommyem, koji je bio lakrdijaš. Izvukli bi
pedesetak crnaca, poredali ih u krug, a Tommy bi majmunicu Mari-
Zancos, odjevenu u crveno, natjerao da igra i skače, a našeg psa da
se promeće kroz obuč. Kasnije, kad bi se sam Tommy pojavio sa
cilindrom navučenim do ušiju i sa crvenim nosom te išao nogu
zakrenutih unutra, ili kad je oponašao kapetana i doktora Corneliusa,
crnci bi udarili u smijeh, pokazujući zube i opustivši vilicu toliko da
im je Tommy pažljivo zaklapao čeljust. Poslije se izvlačio bubanj —
bačva s nategnutom kožom, po kojoj se udaralo rukama kao na tam-
tamu, a crnci plesali. Tommy im je pokazivao najneobičnije plesove
cijeloga Ujedinjenog kraljevstva. I tako se crnac, čeljade bezazleno,
zabavljao na brodu te nije mislio na pobunu.
Ostajali smo u Brazilu neko vrijeme. Kapetan namje davao
nešto novaca, koje smo veselo trošili, a kad nam više nije ostajao ni
novčić, svi smo se vraćali »Zmaju«.
Nismo mogli poduzimati ekspedicije tako često kako smo
željeli; ponajprije, nije uvijek bilo crnaca za prijevoz, a zatim,
valjalo je paziti na čistoću. Ako bi se zanemario tovarni prostor,
nastao bi smrad od kojega nisi mogao opstati.
Brod je trebalo čistiti gotovo neprestano, iznutra i izvana.
Izvana smo ga trli i čistili svakoga tjedna, a kad smo dolazili u koji
zaljev što ga je kapetan poznavao, najprije smo strugali brodsko dno
da skinemo alge, travu i raslinje, koje naročito u tropskom moru
prianja i buja toliko te dno bude baš kao šuma. Kad nismo imali
mnogo vremena, ili kad nismo bili sigurni, prelazili smo za plime
preko pješčanog pruda, a za oseke, kad se voda povlačila, čistili smo
debelom vrijeskovom metlom ono što se moglo očistiti.
Kojiput bijaše dno oprano, i vidjeli bismo da je poslije dugog
putovanja bakar na kobilici i na stranama čist kao zlato; drugi put,
naprotiv, bio je pokriven algama, i trebalo ga je čistiti.
Kad smo imali dovoljno vremena, tražili smo kakvo mirno i
pusto mjesto, dok ne bismo našli dobro sidrište. Izvukli bismo tada
kitolovac i manji čamac, usidrili ih, spojili i učvrstili daskama tako
da sastavljaju splav, koju bismo opteretili topovima. Onda bismo
gore pripeli koloturnik, vezali konop za prvi koš glavnog jarbola i
bacili dva sidra na pramac i na krmu. Zatim smo vitlima natezali
konope privezane za glavni jarbol i za dva sidra, sve dok ne bismo
postigli da se brod nagne na jedan bok i otkrije kobilicu.
157
Najprije je trebalo šuperiti otvore na jednoj strani, da ne bi
ulazila voda. Postavljali smo skele i strugali cijelu izloženu
površinu, a poslije smo okretali brod na drugi bok pa strugali i drugu
stranu.
Sva je naša smotrenost bila premalena da nam u slučaju
progona osigura bijeg.
158
V
DVA TRISTANA
Već sam nekoliko godina plovio na »Zmaju« i katkad sam
pomišljao da se okanim takva života.
Posada se neprestano mijenjala; mi Baski ostali smo dugo
vremena zajedno, dok nas na jednom putovanju nije ostavio
kapetanov zamjenik Tristan Ugarte, a na njegovo mjesto došao
drugi, koji imaše isto ime i prezime.
Na brodovima kao što je onaj nisu marili za imena niti su od
čovjeka tražili isprave. Svatko se zvao kako mu se sviđalo; i ja sam
promijenio ime; nisam želio da prezime moga oca bude izvrgnuto
javnoj sramoti ako ja dospijem na vješala.
Novi Tristan pridružio nam se u Bataviji, kamo smo išli da
iskrcamo nešto crnaca. Taj novi časnik nije bio nitkov kao prijašnji,
nije bio bezočnik ni zavidnik kao njegov imenjak; ali cio njegov lik
pokazivaše nešto sumorno i tužno. Plovio je taj čovjek na
brodovima dobrih kompanija; ali mu je, po njegovu pričanju, umrla
žena, pa je pao u očaj i želio da poživi životom u kojemu ima
opasnosti, da bi zaboravio svoje jade.
Novi je Tristan određivao približan položaj broda pomoću
sekstanta; uzimao je visinu sunca i na nekim tabelama pronalazio
širinu i dužinu. Zaldumbide, koji je dobro poznavao ljude,
iskazivaše mu poštovanje, i zamjenik i kapetan smjenjivahu se na
straži kao jednaki.
Taj Tristan, ili kako god se zvao, nije nam donio sreće; otkad je
on stupio na »Zmaja« nismo imali sretna putovanja. Iz Sundajskog
tjesnaca plovili smo u Mozambik i bacili sidro blizu Quelimana, u
nekom zatonu što ga je kapetan znao.
Novi časnik želio je da vidi kako ćemo ukrcavati crnce. Obično
smo nosili propisana svjetla, crveno i zeleno, a kad bismo se
približili obali, stavljao se na prednji jarbol veliki fenjer s bijelim
svjetlom. Stražar se postavljao na kosnik i javljao kad bi vidio da na
obali sja crveni fenjer. I sadaje javio da vidi signal.
U tom trenutku otisnuše se čamcem prema obali tumač, doktor
Cornelius i Zaldumbide. Na trgovačkoj postaji čekaše ih agent.
159
»Zmaj« je ulazio polagano u rijeku, ploveći samo s trouglastom
prečnjačom i letnim jedrom te s nekim jedrima na prednjem jarbolu.
Kad smo zašli u rijeku, priredili smo četiri sidra. U isto vrijeme
ja sam mjerio dubinu. Napunio sam otvor velike kugle lojem,
zavitlao je zrakom kao praćku i bacio što sam dalje mogao. Zatim
sam časniku glasno javljao izmjerene dubine.
— Kakvo je dno? — pitao je on.
Ja sam izvlačio sondu da vidim ima li pijeska, mulja, komadića
koralja ili školjke.
Kad bi dubina postala manja, nostromo se penjao na kaštel na
pramcu i s čekićem u ruci čekao nalog da obori sidro.
— Dno! — uzviknuo je časnik.
Old Sam udario je čekićem u zapor koji je držao sidro uza
ždrijelo, a malo kasnije oborena su i ostala tri sidra, i brod se
zaustavio.
Novi Tristan i ja pribivali smo ukrcavanju crnaca — prvome
što smo ga obavili s tim časnikom. Nema sumnje, zaliha žive
ebanovine u onom dijelu Afrike jako se smanjila, presušili izvori, jer
nam dobavljači nisu mogli izručiti više od dvadesetak-tridesetak
crnaca, u lancima. I kakvi su bili! Stari, krastavi, u čirevima: strašan
prizor.
Doktor Cornelius preuzeo je brigu o njima, da vidi može li im
dati pristojan izgled. Usmjerili smo prema Rtu Dobre Nade i poslije
nekoliko olujnih dana, boreći se sa strujom oko rta Agulhas, uplovili
u Atlantik; nakon mnogih nevolja prispjeli smo u Angolu i oborili
sidro u Zaljevu slonova, našoj luci utočištu.
Od dvadeset ili trideset crnaca što smo ih preuzeli u
Mozambiku, više od polovine poslužili su kao hrana morskim
psima.
Podosta smo vremena čekali u Zaljevu slonova. Kazali su nam
da će jedan od sitnih kraljeva u unutrašnjosti napraviti potjeru i da
će ta razzia donijeti stotine robova.
Pošto smo čekali gotovo mjesec dana, mogli smo ukrcati samo
petnaestak-dvadesetak crnaca, isto toliko žena i nešto djece. Baš
bijedan tovar. Kapetan je očajavao, posada kipjela bijesom;
ravnodušan je ostao samo novi časnik, komu očito ne bijaše do
zarade.
S tim laganim teretom otplovili smo prema sjeverozapadu, s
pasatnim vjetrovima; uz put smo morali nekoliko crnaca baciti u
160
more, za gozbu morskim psima. Kad smo prošli pored otoka
Ascensiona na Atlantiku, umalo nas ne ulovi engleski krstaš.
Putovanja našeg »Zmaja« postajahu nekako drugačija. Neki su
mornari pričali da je doktor Cornelius bacio prokletstvo na brod.
Stizali smo u Brazil, iskrcavali crkotinu što smo je dovezli, a
onda smo se vraćali u Afriku. Tržišta bijahu prazna. Nigdje ni
Mandingâ, ni Kongoanaca, ni Oulofa, ni Bantuanaca, ni Lukumeja
— nigdje ništa, kao da je sve opustjelo. Nema šta, trgovina crncima
prolazila je krizu, i kapetanu najposlije narediše da otplovi u
Bataviju, po nove naloge.
Kapetan je psovao; radilo se o veoma dugu putu, a bez ikakva
izgleda da štogod ukesiš. Plovili smo četiri mjeseca dok smo prošli
kroz tjesnac Sunda i stigli u Bataviju.
U ono vrijeme — ne znam događa li se i danas tako — ljudi su
u onom podneblju umirali kao muhe. Nekoliko članova naše posade
odnijela je groznica.
Kapetan i doktor Cornelius vijećali su s predstavnicima
kompanije, a jedne nam noći rekoše da plovimo u Kinu. Imali smo u
blizini portugalske kolonije Macao preuzeti kineske radnike, kulije, i
prevesti ih u Ameriku. Silva, Portugalac, određen je da vodi
pregovore i da ih privede kraju.
Uplovili smo u kineske vode. Pritisla paklena vrućina; svi smo
išli gotovo potpuno goli. Približili smo se kopnu. Vidjela se barovita
zelena obala i u daljini ušće neke rijeke. Kapetan, doktor Cornelius i
Silva Coelho otišli su na kopno. Uskoro smo saznali da ćemo
prevesti u Ameriku tri stotine Kineza i pedeset bačava opijuma.
Opijum je u ono vrijeme imao silnu vrijednost. Svaka livra plaćala
se četiri do pet funti sterlinga.
Kapetan je svakako htio nadoknaditi gubitke. Proračunao je
količinu vode potrebne za putovanje; ali takvi proračuni na
brodovima što ovise o jedrima, kao što i sami znate, ne vrijede
mnogo.
Pacifik je golem, putovanje dugo; bilo nas je mnogo na brodu, i
voda nas je upropastila.
Jedne noći počeli smo ukrcavati Kineze. Dolazili su u
nekakvim čamcima na dva jedra od rogožine; takav čamac ondje
zovu tankal. Prilazili su brodu i penjali se uz jakovljicu, ulazili na
grotlo i nestajali u brodskoj utrobi.
Naš je kitolovac odlazio i vraćao se nekoliko puta. Tri stotine
161
Kineza ukrcalo se te noći na brod.
— Kad ćemo isploviti? — pitao je Ugarte.
— Odmah, čim bude vjetra — odgovorio je kapetan.
Časnik je upravljao manevriranjem. Brodski je čamac isplovio
da digne sidro, motovilo je zaškripalo dižući ga, jedra se napela na
jarbolima, i malo kasnije krenusmo sa svježim vjetrom.
Kad smo prolazili blizu rta Engaño na Luzonu, presrete nas
džunka, na kojoj se nalazio prijašnji kapetanov zamjenik Ugarte.
Dodijalo mu, reče, živjeti na Filipinima, pa je naumio da ode u
Ameriku. Ukrcasmo ga i zaplovismo dalje.
Tristan, taj prijašnji, jako se promijenio; imao je svježu, još
crvenu, brazgotinu na licu, koja se protezala od obrve na jednoj
strani do ugla usta na drugoj i presijecala mu gornju usnu. Osim
toga, naš je stari časnik pio brandy kao vodu.
Zacijelo je postojao razlog za neprijateljstvo među dvojicom
Tristana, jer onaj s brazgotinom, kako smo zvali prijašnjega, kao da
je samo tražio priliku da napada i vrijeđa svog nasljednika.
162
VI
POBUNA
Plovidba preko Pacifika, kao što znate, strašno je jednolična.
Na krajnjem jugu vjetrovi su uglavnom postojani i plovidba na jedra
olakšana; ali smo mi morali prijeći stotine milja da stignemo do
pasatnih vjetrova.
Isplovili smo u ožujku, i trebalo nam je mnogo vremena da
iziđemo iz Kineskog mora i prijeđemo ekvator.
Bili smo mjesec dana na putu nadajući se u ekvatorijalnoj tišini
jugoistočnom monsunu, kad kapetan morade narediti da se smanji
obrok vode. Sva sreća te smo se mogli opskrbiti vodom na Otoku
Svetog Augustina i proslijediti put.
Časnik je savjetovao kapetanu da iskrca nešto Kineza, jer bi
nam moglo i opet ponestati vode, čovjek nikad ne zna što mu
sprema plovidba preko Pacifika. Zaldumbide je mislio samo na to da
nadoknadi prijašnje gubitke, i zato reče:
— Ako nam Kinezi budu na nevolju, bacit ćemo ih u more.
Zaldumbide nije gajio nikakvih osjećaja prema pripadnicima
»Nebeskog carstva«, pa je zaključio da je kudikamo lakše, u slučaju
potrebe, baciti Kineze u vodu nego bacati vodu na Kineze.
Tri tjedna kasnije zapali smo u mrtvu tišinu između ekvatora i
tropskih predjela na Južnoj obratnici. Nalazili smo se na nekih
pedeset milja od Društvenih otoka. Pritisla paklena vrućina, nebo
gorjelo nesmiljeno, bez ijednog oblaka, kao crvena kupola. Nigdje
ni ćuha vjetra; splasnuta jedra mlohavo visjela na jarbolima; more,
kao rastaljeno staklo, odbijalo je tako okrutnu svjetlost da je
zasljepljivala.
Na palubi talila se paklina, noge nam se lijepile za trenice; bilo
je nemoguće podnijeti vrelo isparivanje, koža i grlo bijahu nam kao
zapaljeni. Nekoliko se onesviještenih mornara opružilo po
kutovima; drugi se ponašali kao ludi; sunce izgrizalo kožu tih
nesretnika.
Kinezi se gušili u unutrašnjosti broda te udarili u viku tražeći
da im daju vode. Kapetan reče da nema vode, i nama naredi da
skinemo ručne sisaljke koje su crple vodu iz cisterni. Kad smo to
163
uradili, razabrali smo da se posada uznemirila; uklonili smo pumpe
a da nas nisu napali. Mornari su dolazili da vide kapetana, bijesni,
kao poludjeli, zakrvavljenih, iskolačenih očiju. Kapetan je nekoliko
puta ponovio da nema vode i da se moraju zadovoljiti polovicom
obroka. Rekao je to i sjeo pored kitolovca da razgovara s doktorom
Corneliusom.
Kad se smračilo, mi Baski iziđosmo na palubu da udišemo onaj
vrući zrak. More se širilo upaljeno, kao rastaljena kovina. Promatrali
smo ga obuzeti očajem kad dotrča Arraitz, jedan od naših, da nam
kaže kako je Kinez Bernardo otvorio grotlo kulijima te oni naviru
odande i dižu bunu. Kapetan i doktor i dalje su razgovarali; sjedili
su na platnenim stolicama u zaklonu velikog čamca i nisu vidjeli
mornare i Kineze koji su dolazili s druge strane.
Upozorismo ih povikom. Zaldumbide pograbi bič i baci se
prema pramcu udarajući lijevo i desno. Mi smo išli za njim misleći
da će nadvladati metež; ali kad je stigao, sam, do bačava pred
kuhinjom, jedan mornar baci nož tako vješto da mu je probio grlo.
Kapetan pade usred rulje; časak zatim sva posada poput pasa
jurnu na nas; samo zahvaljujući časniku, koji je ostavio otvorena
vrata na kabini, mogli smo umaknuti onamo i tako se spasiti.
Unutri smo se našli mi Baski i kormilar. Doktora Corneliusa
uhvatili su i sigurno se zabavili njime. Tristan, onaj s brazgotinom,
zacijelo se složio s pobunjenicima.
Mornari i Kinezi nisu se u početku brinuli za nas; postavili su
opet sisaljke i pili vodu dok se nisu nalili do grla.
Kad je prošao prvi trenutak uzbune i straha, spremili smo se na
obranu. Gornja je kabina na krmi, kao što sam rekao, imala zaklopna
vrata što su vodila u kapetanovu kabinu; tuda smo sišli i zatvorili
vrata na svojoj kabini. Ostali smo odvojeni od drugih na brodu.
Časnik nam naredi da upalimo svjetiljku, da siđemo u spremište
oružja i baruta i da svaki uzme pušku i dovoljno naboja.
Kad smo to učinili, vratili smo se gore pod palubac, jer je ondje
bilo hladnije i jer smo odande mogli vidjeti nešto od onog što se
događa na palubi. Bili smo zabrinuti i uplašeni toliko da gotovo i
nismo osjećali žed.
Budni smo proveli prve noćne sate. U kapetanovoj kabini bilo
je piva u bocama, što ga je Zaldumbide kadikad pio. Časnik nama
Baskima i kormilaru reče da popijemo malo. Franz Nissen,
ravnodušan na sve, s malim kompasom u ruci, i dalje je bio uz kolo
164
kormila.
Oko ponoći čula se dva jaka udarca na vratima.
— Tko je? — upita časnik.
— Ja — oglasi se Silva, Portugalac.
— Što želiš?
— Kapetan je ubijen. Predajte se! Ništa vam se neće dogoditi.
— Radije se vi predajte — odvrati Tristan.
U tom trenutku netko je postavio cijev pištolja kroz prozorčić
na vratima i ispalio hitac unutra. Ja ugasih svjetiljku, i ostadosmo u
mraku.
— Ako se sada predate, nećemo vam ništa — ponovno će
Portugalac.
— Vi ste pijani — odgovori časnik. — Sutra ćemo razgovarati.
— Ej, momci! — povika Portugalac. — Provalite vrata.
Donesite malj.
Netko je otišao po malj.
— Ej, vi! — viknu Tristan. — Opominjem vas da smo
naoružani, da smo gospodari spremišta i da u njemu ima tri tone
praha. Mi vas ne napadamo, jer ne želimo pokolja, ali imajte na umu
da možemo baciti brod u zrak.
Prijetnja je djelovala. Silva naloži jednom od svojih ljudi da
pogleda je li naša kabina zaključana, a kad se taj vratio i rekao da je
zaključana, Portugalac promrsi:
— Ti su divljaci kadri sve učiniti.
Kroz otvor na vratima slušali smo svu noć kako mornari
pjevaju i pocikuju i kako Kinezi čavrljaju.
Smjenjivali smo se na straži; iako nitko nije mogao spavati,
ležali smo i odmarali se.
Počelo je probijati svjetlo zore. Pod palubom bila je strašna
vrućina; kad je svanulo, otvorili smo da malo prozračimo. Nitko nije
na nas pazio.
Nije se čulo nikakvo kretanje na palubi, te Anaitz i ja iziđosmo
da vidimo što se dogodilo. Tristan, časnik, nije želio da počnemo
sukob: iako bismo na kraju pobijedili, jer smo bili naoružani, a oni
nisu, obračun bi progutao mnogo ljudi.
Arraitz i ja krenusmo naprijed; svi su spavali, a brod je plovio
nasreću. Unatoč tome, Nissen nije ostavljao kormila.
Začudili smo se onoj tišini. Kasnije smo saznali da je kuhar
napunio nekoliko buradi sa pola vode i pola ruma, te su svi mornari i
165
Kinezi pili dok se nisu opili.
Kad smo vidjeli da nas nitko ne uhodi i ne brine o nama,
pomislismo da nabavimo vode; časnik je pristao. Izvukli smo iz
svoje kabine demižon pun rakije, izlili tekućinu na palubu i odlučili
da ga napunimo vodom.
Smislili smo da Albizu i ja odemo na crpku; pratit će nas
Arraitz i Burni, naoružani puškama, a na vratima kabine ostat će
časnik i Nissen, da nam u slučaju opasnosti daju znak.
Polagano smo izišli; osposobili smo crpku na cisterni na krmi.
Mislili smo da neće biti vode. I zaista je nije bilo, sve su istočili.
Trebalo se približiti kaštelu na pramcu. Oprezno smo išli naprijed
nas četvorica, ogledavajući se na sve strane. Na prolazima, blizu
jarbola, opružili se pijani mornari. Nadasve smo oprezno prošli
ispred kuhinjske sobice.
Približili smo se sisaljki na pramcu, koja je bila povezana s
drugom cisternom; pokrenuli smo je te izvukli desetak-dvanaestak
litara vode. Kako smo bez opasnosti prešli put onamo i natrag,
ponovno smo krenuli i vraćali se dok nismo napunili sve boce i
posude koje smo našli. Zacijelo je i u cisterni na pramcu ostalo
veoma malo vode.
Dok smo tako jednom prelazili taj put, Burni nam reče,
pokazujući puškom:
— Gledajte, gledajte onamo.
Ostali smo osupnuti. Na blijedom svjetlu zore vidjelo se mrtvo
tijelo Zaldumbideovo, obješeno na jednoj okrižici: njihalo se kako
se brod gibao.
Obavijestili smo o tome časnika i Nissena, a ovaj nam, lakonski
kako mu već bijaše u običaju, reče:
— Ključevi, ključevi.
— Zbilja — prihvati časnik — treba ga pretražiti da vidimo
ima li ključeve.
Nijedan se Bask nije usudio onamo, pa sam krenuo ja. Popeh se
uz konop i stigoh do mrtvog tijela. Kad sam već bio kraj njega,
zadrhtah: nešto mi je skočilo na rame. Bila je to Mari-Zancos, dotad
šćućurena za leđima obješenoga. Izvukao sam ključeve, a kad sam
se spustio, čuo sam kako Tommy sa koša na jarbolu govori:
— Hej, hej! Dobar dan! Kapetan je u neugodnu položaju... ha,
ha...! Na drugom je križu doktor Cornelius. Baš je dražestan kad se
njiše.
166
Pozvali smo Tommyja da dođe k nama, ali je odbio: dobro se
zabavlja, reče, ne želi se zavući u kakav kut.
Časnik naredi da zatvorimo vrata na krmi i da ga slijedimo.
Sišli smo u našu kabinu, otvorili je i izišli na stube.
— Zatvorite grotlo — reče nam časnik. — Kad se ti ljudi
probude, krenut će da opljačkaju smočnicu, i ništa neće ostati. Sad je
zgoda za nas.
Otišli smo u smočnicu i odnijeli u svoju kabinu hrane za
petnaest dana, dvije bačve vina i ruma, svinjskih nadjevenica, suhog
mesa, dvopeka; zatim smo ušli u ostavu za kruh i gotovo je sasvim
ispraznili.
Arraitz, koji je bio na straži, obavijesti nas ubrzo da se ljudi
počinju kretati palubom.
— Hajdemo sada — reče časnik.
— Da zaključamo ostavu? — upitah ja.
— Ne. Zašto? Ako zaključamo, razbit će vrata.
— Onda da ih ostavimo otvorena?
— Da. I otvor na palubi. A mi hajdemo unutra.
Iz gornje kabine mogli smo promatrati uznemirenost na brodu.
Osobito su Kinezi dizali paklenu graju.
Nissen se sjeti da se u doktorovu ormaru nalazi mali destilator.
Imali smo alkohola napretek, pa smo mogli destilirati morsku vodu
ako ustreba. Priredili smo lambik te ga okušali. Prekapljivao je
savršeno. Zbog vode nije nam trebalo brinuti se.
Portugalac Silva došao je opet i tražio da se predamo. Napose
je želio Zaldumbideove sanduke. Časnik mu odgovori da bismo
mogli napasti i lako natjerati neposlušne na posluh, jer smo dobro
naoružani; ali ne želimo nekorisno ubijanje, nego ćemo, ako nas
iskrcaju na bilo kojem mjestu, mi otići i ostaviti im Zaldumbideovo
blago.
Nešto kasnije došao je kuhar Ryp s istim prijedlogom; i on je
htio Zaldumbideove škrinje. Kad je čuo da Portugalac ima iste
zahtjeve, uskipje strašnim bijesom te se uze kleti da će tumaču
ugrijati uši.
Sutradan noću vrijeme se zacijelo promijenilo, jer je brod
zaplovio ljuljajući se, a domalo i kiša uli.
Čula se kiša kako udara i zvoni po palubi. Bila je to tropska
kiša, obilna i gusta. Časnik naredi nekom mornaru da pozove
nostroma, a kad ovaj dođe, on mu reče što treba učiniti da se
167
cisterne napune kišnicom.
Uspostavljao se neki mirniji odnos između nas i onih vani, ali
još nismo bili sigurni.
Kako je kabina na krmi bila malena i zatvorena, časnik nije
želio da svi spavamo u njoj, pa smo se porazmjestili u sve četiri
kabine koje smo imali. Ja sam spavao u Zaldubideovoj postelji.
Kiša je ubrzo prestala, ali je vjetar i dalje puhao, a valovi se
dizali i nemilo nas ljuljali. U razmacima padalo je na tone vode po
palubi, i kako nije mogla brzo oteći na otvore, stvorio se val koji se
valjao lijevo i desno i ulazio u kabine.
»Što rade te životinje?« pomišljali smo mi. »Još će i brod
potopiti.«
Nekoliko smo puta tražili od časnika da iziđemo i upokorimo
pobunjenike, ali nas je on zadržavao govoreći:
— Ne, ne. Neka uvide da smo im potrebni. Ne uvide li, mogli
bi se pobuniti i drugi put.
Petog dana iznenadi nas buka i komešanje na palubi; čuli se
bijesni povici, gnjevni glasovi... Kad je zanoćalo, ja sam bio na
straži. U neko doba čuh dva blaga udarca na vratima.
— Tko je? — upitah.
— Ja sam, Allen. Evo me sa Samom Cooperom i s Tommyjem,
koji žele da govore sa časnikom.
— Pričekajte malo.
Probudio sam Tristana, koji skoči s visaljke i naredi da se
odmah otvori. Prema onome što je pričao nostromo Old Sam,
Portugalci i Nizozemci, čija je nužnja ponovno izbila, tukli se
divljem i noževima na palubi. Poslije bitke, u kojoj je palo nekoliko
boraca, Nizozemci, brojniji, stjerali neprijatelje na kaštel na pramcu.
Bio je pravi trenutak da se opet domognemo broda.
— A Kinezi? — pitao je Tristan.
— Kinezi su pronašli bačve s opijumom te se povaljali po
palubi, i većina ih leži kao da su mrtvi — odgovori nostromo.
Tristan naredi da se donesu još tri puške, za Old Sama, Allena i
maloga, pa se pri svjetlu svjetiljke koju je nosio Tommy uputismo
nas devetorica da umirimo brod.
Sva paluba između kasara na krmi i kaštela na pramcu bijaše
puna Kineza, što su ležali jedni preko drugih. Kuhinjski dimnjak
bacao je u tom trenutku iskre što su letjele uvis i rasipale se iznad
jedara. Mislili smo da ćemo naći kuhara u njegovoj izbi, među
168
tavama i zdjelama, i zaista ga vidjesmo uz ognjište. Ryp nije ni
namjeravao opirati se; predao se i rekao nam da će urediti da se i
njegovi zemljaci odmah predaju.
I zaista je tako bilo. Pošto smo riješili to krupno pitanje, otišli
smo do kaštela na pramcu, gdje se bijahu utvrdili Portugalci. Tristan
pozva Silvu Coelha te mu reče da nas ima više nego njih i da smo
naoružani; dodao je kako ih ne namjeravamo napasti; oni neka učine
što žele. Portugalci su odlučili predati se.
Tristan de Ugarte, sada već stvarni kapetan, naredi da pokupe
sve Kineze i da ih prebace u tovarni prostor. One što su poginuli u
posljednjem okršaju pobacali smo u more i skinuli mrtva tijela
kapetana Zaldumbidea i doktora Corneliusa.
Doktoru bijahu metnuli lulu u usta, a trbuh mu stršio nadut. I ta
dva tijela bačena su da posluže za hranu ribama. Zatvoreni su otvori
na palubi i izdani nalozi mornarima da se prihvate čišćenja.
Kad su se Nizozemci i Portugalci ponovno našli zajedno, opet
je planulo neprijateljstvo. Da jednom maknu tu muku, odlučiše obje
strane izabrati po jednog borca, neka se oni bore.
Chim, Malajac, pripadao je Nizozemcima; na drugoj strani
crnac Demosten nalazio se među Portugalcima; moglo se dogoditi
da tu dvojicu prijatelja zapadne sudbina da se tuku, ali se nije tako
dogodilo. Bacio se novac, glava ili pismo, te je ispalo da se imaju
boriti Chim i Silva Coelho.
Tristanu nije preostalo drugo nego da se pomiri s time i da se
povuče u svoju kabinu. Ja sam ostao da gledam borbu. Upravo je
svanjivalo. Na nebu se pojavili teški, iskidani oblaci, koji su
najavljivali vjetar.
Dvojica određenih za borbu bijahu jaki i lukavi, i znali su
spretno baratati nožem. Svakome je ostavljen kaput da njime omota
lijevu ruku i da mu služi kao štit.
Bila je to strašna borba, u kojoj su dva neprijatelja skakala,
grabili jedan drugoga, grizli se. Nekoliko je puta Silva Coelho vukao
Chima za kosu i nastojao ga raniti, ali bi se Malajac onda približio
Portugalcu dok se ne bi sudarili i ugrizao bi ga za šaku, a drugi je
morao pustiti kosu. Naposljetku u takvu jednom trenutku, kad su se
naglo odmaknuli jedan od drugog, vidjelo se kako Silva, a da ja
nisam ni primijetio udarac, pada nauznak, uz vrisak, i podiže ruku
na trbuh. Imao je široku ranu, iz koje provaljivaše krv.
— Ubij ga! — povikaše svi.
169
Malajac se nagnuo nad ranjenoga kao šakal i zarinuo mu nož u
prsa tako jako da se čelična oštrica zabila u dasku na palubi.
Odmah zatim crnac Demosten i jedan drugi mornar zgrabiše
mrtvaca i baciše ga u more.
— Bravo, Chim! — reče Tommy, te se dva-tri puta premetnu
preko glave, a slijedila ga je u tome Mari Zancos, koja je brodskoga
maloga uzela za svog zaštitnika.
Danilo se. Kapetan je imenovao Nissena za pomoćnika, ali da i
dalje bude kormilar dok mu ne nađu zamjenu.
Novi kapetan i njegov zamjenik dogovarali se o tome što treba
poduzeti. Brod je bio nečist, pun smeća i mrlja krvi. Od zelenih hrpa
raslinja što je onuda plovilo po moru i sakupilo se na pramcu,
»Zmaj« se jedva micao.
Kapetan naredi da u kitolovcu i čamcu odemo i rasiječemo
nagomilano raslinje; poslije dugog rada mogli smo prokrčiti prolaz, i
brod je krenuo.
Sutradan su počeli palubu čistiti čičkom. Kapetan je naredio da
se povuku sve boce i bačve, i zabranio je kuharu da iznosi ikakvo
piće bez njegova dopuštenja.
170
VII
PREKO PACIFIKA
Iako smo nakanili ploviti Pacifikom dok ne stignemo do južne
50. ili 55. paralele, odlučilo se da vožnju usmjerimo na Tahiti i da na
kojem od tih otoka iskrcamo barem polovinu Kineza.
Voda nas nije više zabrinjavala; kiša je obilno padala, pa smo
napunili brodske cisterne.
Kad se vrijeme progalilo, našli smo se na vidiku Tahitija.
Približili smo se i prolazili ispred uskih zaljeva i razbludne
vegetacije dok se nismo zaustavili pred jednim od tih otoka.
Kapetan je sišao u tovarni prostor i govorio s Kinezima. Rekao
im je da ih ima mnogo i da bi opet moglo doći do nestašice vode;
nalaze se pred veoma plodnim otokom, te bi bilo uputno da ih se
barem polovica iskrca. Sami neka izaberu koji da ostanu na otoku, a
koji da nastave put u Ameriku. Kinezi odgovoriše da će svi na jednu
stranu, i odlučiše da se iskrcaju.
Izlazili su iz tovarnog prostora u skupovima po trideset i sa
svojim zavežljajima ulazili u čamac; odvozili smo ih prema
pješčanom žalu i na dubini od hvat ili manje bacali smo ih u vodu.
Oni su kriještali kao galebovi kad su vidjeli uznemireno more; mi
smo im savjetovali da sastave lanac, i tako su stizali do obale.
Kad smo se oslobodili Kinezâ, trebalo je očistiti tovarni
prostor, koji bijaše prava kuga.
Zaplovili smo na jug da nađemo Magelanov tjesnac ili rt Horn,
jedreći po onoj pustoj neizmjernosti Pacifika zapadnim monsunom.
Susretali smo nekoliko brodova kitolovaca, razgovarali s ljudima, a
oni nam objasniše gdje se nalazimo.
Uto nam se približi brod koji kao da je plovio bez smjera,
nasumce. Davali su nam znakove i pitali imamo li liječnika; rekli
smo da nemamo, a onda zatražiše kinina. Potražili smo u
liječničkom sanduku doktora Corneliusa, ali kinina nije bilo. Mogli
smo im poslati samo nekoliko kutija čaja. Onaj je brod bio zaražen.
Posada je, bolesna od žute groznice, povraćala i pružala baš žalostan
prizor: bili su poderani, sve sami žuti kosturi, s rupcima i krpama na
glavi.
171
Sutradan je izbila snažna zaraza žute groznice i na »Zmaju«.
Jedan od nizozemskih mornara, Stass, napadnut groznicom, ustao je
iz postelje u deliriju, zapjevao nekakvu čudnu pjesmu i bacio se u
more. Kapetanov zamjenik premjestio je sve ljude na krmu, a kaštel
na pramcu pretvorio u bolnicu. Među mornarima zavladao je takav
strah da se nitko nije htio približiti pramcu, te smo morali bacati
kocku da odredimo tko će bolesnicima nositi jelo i piće; na koga bi
pala kocka, taj je odnosio hranu na dugoj motki, ostavljao je i trčao
nazad kao da su ga šilom podboli. Španjolac don José, ogorčen zbog
toga neljudskog postupka, govoraše nam kako Krist nalaže da se
brinemo za bolesne i tješimo ucviljene. Mi smo ga slušali
podrugljivo i uzvraćali:
— Pa hajde ti!
Na naše veliko iznenađenje, don José otišao je na pramac i
prionuo njegovati bolesnike.
Tristan, onaj s ožiljkom, došao kapetanu i predložio mu da se
preinače brodske knjige, da se promjeni ime broda i da mi
postanemo vlasnici. Kapetan mu je rekao da će ga zatvoriti ako mu i
opet dođe s takvim prijedlogom.
Pokorio se predlagač, ali prividno. Ne samo da se nije pomirio
s tom odlukom već je namjeravao pobuniti mornare.Bilo je to
prilično teško, jer se gotovo sva posada istom oporavljala. Između
drugog zapovjednika posade, kuhara i Tristana, onog s ožiljkom,
sklopljena je pogodba da se domognu broda i proglase gusarima.
Namjeravali su da jedne noći upadnu u kabinu, uhvate kapetana te
izvjese crnu zastavu.
Mi smo znali kako se razvija urota te smo pustili zavjerenike da
rade, uvjereni u njihovu nemoć. Jednog dana, pred mrak, kad su se
zavjerenici užurbali, pohvatali smo kolovođe i ugrabili spis o
osnivanju družbe, a našli smo i komad crne tkanine. Zatvoreni su svi
koji su na dokument stavili bilo potpis, bilo križič: neki, naime, nisu
znali pisati.
Anđeoski don José, koji se također priklonio gusarima, umro
nam je od žute groznice. Taj je čovjek zaista bio svetac. Umro je
priznajući da je bio velik grešnik i žaleći što nema kraj sebe
katoličkog svećenika. Mi se Baski nismo razboljeli od žute groznice,
a ni od skorbuta, koji se također počeo javljati na brodu.
Plovili smo dalje, prešli 50. paralelu i negdje na širini otoka
Desolación približili se američkom kontinentu.
172
Na brodu nije više bilo ni jednog slučaja žute groznice.
Kapetan nije smatrao razboritim da pokuša prolaz kroz Magelanov
tjesnac; odlučio se da oplovi rt Horn, na velikoj udaljenosti od
kopna.
Kad samo pogleda na kartu, čovjeka hvata strah od onih
mjesta: Otok bijede, Luka gladi, Zaljev očaja... Kad god bismo se
približili kopnu, vidjeli smo samo gole stijene i ledene naslage. Bilo
je strahovito hladno i nije se mogao pronaći kutak koji bi pružio
zaklona. Proveli smo dane užasne tjeskobe, promrzli od hladnoće i
gotovo se sudarili s ledenom gromadom što je dolazila plutajući, a
mi smo u početku mislili da u magli vidimo brod s razvijenim
jedrima.
Kad smo stigli na Falklandske otoke, odmarali smo se u
Zaljevu samoće. Poslije smo krenuli na sjever, prelazeći tišine Južne
obratnice, i razvili sva jedra kad smo došli u područje jugoistočnih
pasata i brazilskih struja.
Plovidba Atlantikom tekla je veoma sretno. Bili smo već na
visini rta Sâo Vicenta, kadli se jednog dana u sumrak pojavi neki
engleski krstaš dajući nam znakove da stanemo, i za opomenu ispali
na nas salvu.
Kapetan se posavjetovao sa zamjenikom i nostromom. Bilo je
dosta vjetrovito, moglo se lijepo pobjeći. I magla nas je obavijala.
Poslije vijećanja kapetan izdade zapovijed da se brod zaustavi. Mi
Baski bijasmo bijesni. Predati »Zmaja« Englezima, koji bi nas pod
bilo kakvom izlikom objesili, značilo je za nas besmislicu. Znali
smo kako Englezi postupaju. Kad bi uhvatili kakav brod što prevozi
roblje, objesili bi kapetana i prodali crnce za svoj račun; ako su
sumnjali da je brod gusarski, zadržali bi ga sa plijenom. Tako su
radili u ime čovječnosti i ujedno za svoj džep.
Nas su mogli optužiti zbog trgovine robljem i zbog gusarenja.
Smrt kapetana i liječnika, koja se teško mogla objasniti, nije nam
govorila u prilog. Sve je kazivalo da je besmisleno predati se.
Pa ipak, i usprkos tome što smo svi gunđali u sebi, nalog je
izvršen, i »Zmaj« se zaustavi. Ratni brod spusti barkaču, i u njoj
krenuše oni koji su nas imali posjetiti na palubi. Magla se spuštala
na more i bivala sve gušća. Posada se nalazila u stavu iščekivanja.
Što je to namjerio kapetan? Uskoro se čula zviždaljka našeg
nostroma: trebalo je izmijeniti manevar; dvanaest ljudi hitro se
popelo uz jarbole da odriješe ubralje i podignu sve križeve; razvili
173
smo sva četverouglata i sva trokutna jedra, da uhvatimo najviše
vjetra. Škripale hajmice i koluti, zategle se sohe i križevi pod
pritiskom, prečke, letke i vršnjače, sve se napelo. Jedra su bijesno
udarala u jarbole, a neka se i poderala; »Zmaj«, kao da se uplašio,
stresao se, nagnuo da mu se pramac gotovo zagnjurio u vodu, došao
pod vjetar i naglo zaplovio.
— Hura! Hura! — vikali smo svi oduševljeni.
— Šutite! — reče nam kapetan.
Ratni brod opazi varku i poče topovsku paljbu; ali su mu
granate napravile samo nekoliko rupa u našim jedrima. Tristan, onaj
s ožiljkom, predlagao je da i mi odgovorimo paljbom iz kojega svog
topa, ali kapetan naredi da umukne.
Plovili smo svu noć, a ujutro izvadismo nova jedra iz spremišta
i zamijenismo ona što su ostala poderana. Kao da je sudbina htjela,
vjetar je ubrzo oslabio; odmicali smo veoma polagano; pazili smo da
se držimo što dalje od linije kojom su brodovi obično plovili.
Kad je pao mrak, opet se pojavi engleski krstaš.
— Toga sam se i bojao — gunđao je kapetan. — Takvi
događaji uvijek imaju i drugi dio.
Ratni se brod nalazio toga trenutka u boljem položaju nego mi,
i mogao se brzo približiti. Mi smo razvili sva jedra i bacili topove u
more da smanjimo teret. Kad se progonitelj približio toliko da smo
bili na domet njegovu oružju, izvjesio je englesku zastavu, a onda,
bez ikakva uvoda, izbacio na nas salvu, tako te je na palubu
»Zmaja« pala prava kiša od jarbolja, vrvi i opute.
Jedno se jedro raspalo na dva dijela te kao gomila dronjaka
palo s komadom drveta na glavu jednom našem mornaru i na mjestu
ga ubilo. Kad je ispaljena druga salva, razmrskao se glavni jarbol
kao da je glinena lula i ubio drugog mornara.
Izvjesili smo nizozemsku zastavu, ali uzalud: engleski krstaš
nije obustavljao paljbu.
Naš je kapetan izdavao naloge s krme; bacili smo u more
glavni jarbol i nastavili plovidbu. U isto vrijeme naredi da spustimo
čamac kitolovac; vukli smo ga užetima i spustili u more s one strane
koju Englezi nisu vidjeli. Pričvrstilo se kolo kormila na »Zmaju«.
Tristan, onaj s ožiljkom, zatraži dopuštenje da probuši brod.
Kako kapetan nije odgovorio, onaj s ožiljkom i Old Sam siđoše s
nekim alatom, sjekačem ili maljem u tovarni prostor; dugo se čulo
kako ondje udaraju. Poslije nekog vremena eto ih obojice na palubu.
174
Kapetan prenese instrumente i karte iz svoje sobe u čamac, a
mi ostali povadismo iz svojih sanduka novac što smo ga čuvali.
Kuhar Ryp pretraži Zaldumbideove ormare i uz pomoć dvojice
prijatelja donese tri limena sanduka.
Drugi su, na zapovijed kapetanovu, donijeli puške. Ukrcali smo
tri sanduka dvopeka, zatim druge hrane i oruđa koliko smo god
mogli.
Kitolovac je nosio i bačvu vode i jednu svjetiljku, da nam
posluži kad noću treba gledati kompas. Plovili smo vučeni
»Zmajem« i zaštićeni njime. Kad je kapetan presjekao konop što nas
je vezivao za brod, počeli smo se udaljavati od njega veslajući.
»Zmaj« je i dalje plovio tonući polagano; nekoliko hitaca palo
je u vodu nedaleko od nas. Oni sa krstarice očito se bojahu kakve
lukavštine, jer su se veoma polagano približavali napuštenom brodu.
Najednom se »Zmaj« zaustavi i poče kolebati. Bijaše poput
životinje koja izdiše. Pramac je tonuo... dok nije nestao u vodi, a
krma se podigla uvis.
Onda se krma spuštala i tonula u more, na kojem su se pojavili
virovi i veliki valovi.
Jedra su iščezavala veličanstveno, i od »Zmaja« nije ostalo ni
traga.
Kad je pala noć, podigli smo jedro kitolovcu i zaplovili prema
sjever. Kapetan je želio da se udaljimo od redovitoga morskog puta i
da se iskrcamo na kojem od Kanarskih otoka. Kad je saznao da su
Zaldumbideovi sanduci u čamcu, reče da bi bilo najbolje baciti ih u
more; ali videći gdje smo svi protiv toga, odlučio je da se približimo
afričkoj obali, da ondje zakopamo sanduke na sigurnu mjestu i da se
vratimo na Kanarske otoke. Svi smo se složili da je to najmudrije
rješenje. Dolazak na neki od tih otoka sa sanducima punim zlata
mogao bi izazvati sumnju. A zapravo nismo znali što je u
sanducima.
Sutradan, polovinom poslijepodneva, ugledali smo afričku
obalu; bila je niska, pješčana, sjala se na suncu; ovdje i ondje
uzdizao se poneki brežuljak.
Prema kapetanovu kazivanju, nalazili smo se blizu španjolske
kolonije Rio de Oro; vidjela se poneka koliba divljih i odrpanih
Maura. Nije nam se činilo prikladnim da se ondje iskrcamo, premda
smo bili gladni. Prošli smo između Kanarskih otoka i afričke obale i
zaustavili se kraj ušća neke rijeke na afričkoj obali. Vidjelo se ondje
175
nekoliko osamljenih stabala nalik na masline. To stablo, argan, ima
plod sličan maslini, samo okrugliji i žući.
Pošto smo malo plovili uz rijeku, zaustavili smo se pred nekom
porušenom tvrđavom. Vele da se ondje, podno Atlaskog gorja,
nalazi niz moćnih starih utvrda. Nitko ne zna tko ih je sagradio ni
protiv kojega su neprijatelja podignute. Ona je tvrđava bila od
obrađena kamena, a imala je tornjeve s lukovima.
Kad smo stigli, požurili smo se da otvorimo Zaldumbideove
sanduke. Prvi nas je razočarao: sadržavao je mnoštvo jeftinih
tričarija, od onih kojima se nagrađuju beznačajni afrički kraljevi.
Stajalo nas je dosta muke dok smo otvorili druga dva; bili su puni
zlatnika i dragocjenosti.
Svi smo željeli da se domognemo toga bogatstva. Ali nas je
kapetan uvjerio da još nismo sigurni od engleskog krstaša koji nas
naokolo traži, pa odlučismo da zakopamo blago.
Kapetan nam označi čunjastu stijenu kao najbolje mjesto;
iskopali smo rupu u podnožju stijene i zakopali sva tri sanduka.
Baš smo završili posao kad se pojavi pol tuceta svrabljivih,
odrpanih Maura, naoružanih starim puškama. Mislili su nas
iznenaditi, ali kad su vidjeli da smo brojniji od njih i bolje
naoružani, prišli su prijateljski.
Predložismo im da zamijenimo jednu pušku za dva janjeta, a
oni prihvatiše i krenuše. Kapetan nam reče da je najpametnije da
odemo do čamca i ondje ih pričekamo, jer su svi Mauri izdajice.
Kad smo došli blizu čamca, jednog čovjeka ostavismo na straži, na
uzvisini. Čekali smo, kadli osu gusta paljba, a stražar i četvorica što
bijahu do mene padoše na zemlju. Među njima i Burni. Priđoh mu,
ali je bio mrtav. Čitava četa Maura prilazila skrivajući se.
Ušli smo u čamac i bijesno veslali do sredine rijeke; struja nas
je nosila prema moru, i tako nam jedina briga bijaše da se udaljimo
od obale. Mauri su se pojavili na otvorenu. Neki se hrabro baciše u
vodu, a dvojica se htjedoše popeti u čamac; Arraitz udari jednoga
kundakom po glavi da mu se mozak prosuo; drugi je pobjegao. Oni
s obale nastavili su paljbu. Ali nam više nisu naudili; mi smo,
naprotiv, imali zadovoljstvo da srušimo najmanje tuce onih
svrabljivaca.
Isplovismo odande u namjeri da se dohvatimo otoka Lanzarote.
Poslije dva dana zahvatilo nas nevrijeme s jugozapada, a vjetar,
premda jak, bijaše nam pogodan, pa se ponadasmo da ćemo uskoro
176
stići do Kanarskih otoka. Na svjetlu svjetiljke kapetan je, s
kompasom, proučavao kartu.
Val za valom padao je na nas dok nismo bili promočeni do
kostiju. A onda smo ugledali Lanzarote. Otok se izdizao kao nizak
oblak nad morem. Približili smo se puni nade, kadli se odnekle
pojavi nekakav vražji kuter te nas zaustavi ispalivši u nas topovski
hitac. Bilo je nemoguće oduprijeti se. Kapetan naredi da svežemo
bijeli rubac na veslo, u znak da se pokoravamo.
Nismo znali je li taj kuter dobio o nama obavijest od onog
broda što nas je prije progonio, ali ubrzo nestade sumnje kad
ugledasmo da nam se približava veliki krstaš.
Kapetanova smirenost nije se pokolebala ni u tom trenutku.
Dok smo se približavali engleskim brodovima govorio nam je što
treba da izjavimo i što da skrijemo radi zajedničkog probitka.
Još nam reče što bi svaki od nas mogao navesti u svoju obranu.
Trgovinu Kinezima obavljali su samo kapetan Zaldumbide,
liječnik i Portugalac Silva Coelho; njih su pobili Kinezi, jer su ih
prevarili. O samoj trgovini nitko ništa ne zna. Ako se brod bavio tim
poslovima, bilo je to prije nego što smo mi stupili u službu na
njemu.
Kapetan se pokazao takav kakav je bio, vedar i miran. Prešli
smo na engleski brod; ispitivali su nas sve, i svi smo, manje-više,
pričali istu priču, s istim pojedinostima, nastojeći da izbjegnemo
svoju odgovornost.
Ja sam čak zagovarao kapetana i rekao da je to čovjek koji je
pao u nesreću, ali je pošten i pravedan kao malo tko.
Kapetana je spasila vedrina, a možda i naše izjave. Englezu,
koji je kao pas, ne treba mnogo izgovora da objesi kapetana koji je
pod sumnjom da se bavi gusarenjem. Nisu oni uzalud gusarili
stotine godina.
Tristan, onaj s ožiljkom, pokazao se buntovan, pa su ga
nekoliko puta kaznili. S nama ostalima, mornarima, nisu jako loše
postupali, i morali smo jedino raditi teške poslove.
Stigli smo u Plymouth; pomagali smo u manevriranju
»Argonautom« — tako se zvao engleski brod na kojem smo bili
zarobljenici — kadli na maloj udaljenosti prođe neki francuski brod.
Kad ga vidjeh, bacih se u vodu. Nitko me nije primijetio, pa sam se
mogao prihvatiti za sidro.
Dospio sam u Dunkerque i ukrcao se na škunu od sto pedeset
177
tona da idem na Island u lov na bakalar. Proveo sam neko vrijeme
na Lofotskim otocima i došao u Bordeaux, kamo smo krenuli da
uredimo jedra. Ovdje sam i ostao; otvorio sam užariju, oženio se, i
moja je trgovina napredovala.
O sudbini ostalih nisam ništa doznao. Ja sam krenuo pravim
putem, i od tog vremena sve mi je išlo dobro. Eto, to vam je moja
priča...
*
Starac prestade govoriti i zagleda se u me mirnim, sivim očima.
— Što mislite, koji je od one dvojice pravi Ugarte? — upitah
ga. — Onaj s ožiljkom ili onaj drugi?
— Onaj s ožiljkom, sigurno. Drugi, bez sumnje, nije želio da
kaže svoje ime.
Oprostih se sa starim Itchasom i vratih se na svoj brod.
Nisam više sumnjao da je moj ujak Juan de Aguirre plovio na
»Zmaju«. Jedino nisam razumio zašto mu je Ugarte prepustio svoje
ime.
Da bih se uvjerio u istinitost onog što mi je rekao starac u
Bordeauxu, zamolio sam pravnog zastupnika kompanije kojoj je
pripadao moj brod da se raspita u Londonu, spominje li se među
brodovima koji su zaplijenjeni prije tridesetak godina i kitolovac sa
»Zmaja«.
Nedugo poslije moje molbe saznali su što sam tražio i poslali
mi prijepis izvještaja da je kod Kanarskih otoka zarobljen kitolovac
broda »Zmaj«, broda osumnjičena da se bavi gusarstvom, a uz to i
popis posade, na kojem su se nalazila imena Juana de Aguirrea i
Tristana de Ugartea.
Nema sumnje, postojala je tijesna veza između te dvije osobe.
Ali, kakva? To nisam mogao dokučiti.
178
KNJIGA PETA
JUAN MACHÍN, RUDAR
179
I
NEUGODNA VIJEST
Sve čime sam se bavio da bih malo zaboravio svoje ljubavne
nemire, brzo sam odbacio kad sam primio pismo od Genoveve,
Urbistondove kćeri.
Genoveva mi javljaše da Juan Machín, moćni rudarski
poduzetnik iz Lúzara, udvara Mary. Ona zasad ne haje ni koliko je
crno pod noktom, ali je on salijeće i opsjeda sve upornije. U svem
ribarskom naselju nema duše koja se nije zabrinula zbog toga
salijetanja.
Kad sam pročitao pismo, odlučih da idem u Lúzaro; prije sam
mislio da pričekam sa ženidbom dok sastavim nešto novca; sad se
više nisam skanjivao, nego sam naumio da se odmah oženim —
dakako, ako i Mary to želi. Mogli bismo provesti neko vrijeme u
Lúzaru, a onda osnovati dom u Bordeauxu, i ja bih odlazio na
plovidbu odande.
Kad sam stvorio odluku, pisao sam kompaniji, a onda se
raspitao u luci odlazi li koji brod prema španjolskoj obali. Našao
sam jedan što je plovio u Bayonnu, te se ukrcah.
Sjećam se, bila je strašna vrućina, mučni dani u kolovozu;
čovjeka naprosto oči pekle kad bi pogledao u pješčane obale,
žućkaste dune, ribnjake okružene borovima i ono jarko svjetlucanje
mora.
Na brodu se nalazio jedan Bask povratnik iz Južne Amerike
koji se u Buenos Airesu bijaše ukrcao na moj brod. Za cijelog puta
od Amerike do Europe nije se usudio da sa mnom probesjedi. Očito
je bio plašljiv čovjek. Ali na brodu kojim smo putovali u Bayonnu
prišao mi je, te smo razgovarali. Proveo je na pampama dvadeset i
pet godina dok se nije obogatio. Nije imao obitelji i nije znao što da
radi ni kamo da se skrasi. Bio je on čovjek još u snazi, krupan, jak,
finih crta lica, sijede kose.
Sažalio mi se taj zemljak, pa kad sam njega čuo, zaboravio sam
svoje brige. Taj čovjek bijaše kao nekakav Hamlet, rustički Hamlet,
jedan od ljudi koji su u meni probudili osjećaj najveće tuge i jada.
Taj Hamlet iz Amerike podsjetio me na ovu baskijsku pjesmu,
180
pomalo groteskno epikurejsku, koja veli:
Muduan ez da guizonic
Nic aña malura dubenic
Enamoratzia lotzatzenau
Ardo eratia moscortzenau
Pipa fumatzia choratzenau
Ay zer consolatucotenau!
(Nema na svijetu čovjeka nesretnijeg od mene: stid me da se
zaljubim; vino me omami kad ga pijem; kad lulu zapušim, razbolim
se. Ah, u čemu da utjehu nađem!)
Pučki Hamlet i ja stigosmo u Bayonnu; srećom, nađoh obalni
brodić što je plovio u Lúzaro: zvao se Rafaelito, a polazio je u ranu
zoru. Odnio sam kovčege na tu priobalnu brodicu, opružio se,
naslonio glavu na kotur konopa i nestrpljivo čekao da isplovimo.
Nadao sam se lijepu vjetru, jer se morska pjena blistala u tami.
Prije svanuća brod su pripravili za plovidbu. Još nije lahor
zapirio, mirovalo more, zvijezde živo sjale.
Gledao sam kako se sjene mornara kreću gore-dolje palubom i
čuo bat bosih nogu po trenicama.
Sat na katedrali izbi tri, i brodar dade nalog za odlazak. Posadu
je sastavljalo samo šest ljudi: četiri mornara, kormilar i brodski mali.
Isplovili smo vučeni strujom što je stvara rijeka Adour, ostavili
za sobom mjestance Boucau, a u svanuće prešli preko pruda
pomažući se veslima.
Kad smo se otisnuli, mornari povukoše vesla. Koloturnici dvaju
jedara zaškripaše, prstenci poskočiše uz konope, a nekakva tamna
spodoba vinu se u zrak nada mnom. Nigdje ni ćuha vjetra, noć tiha i
vlažna. U daljini na mahove sjala crvena svjetlost sa rta Higuer.
Odjednom jedro zaleprša, razvi se kao da je bič puknuo; brod
se naže na bok i zaklizi vodenim površjem. Brodar zauze mjesto kraj
kormila, a mornari posjedaše na razmu. More se rastvaralo pred
brodskim pramcem i nježno šišoljilo. Iza nas ostajala puzina, bijela
brazda što se sjala na svjetlu zore.
Sunce je polako ostavljalo valove i uzdizalo se na jasno i čisto
nebo, razgoneći maglu; jedra se bojila jutarnjom crveni i sve se više
nadimala. Brodar je ovda-onda naređivao svojim ljudima da privuku
181
kratice i da ukrate ili uberu jedra. Mali je na pramcu pjevao nekakvu
baskijsku pjesmu, veselu i sjetnu istovremeno, jednoličnu i punu
varijacija.
Prošli smo mimo Biarritz i njegove stijene i projedrili ispred
niza bijelih duna što oblikuju baskijsku obalu na francuskoj strani,
dok nismo stigli do škriljastog predgorja Socoa. Pojavio se Larrun,
te smo ga vidjeli kako se ističe prema nebu, a još dalje protezale se
planine u Španjolskoj.
Vjetar je ojačao; Rafaelito je brzo klizio, letio kao galeb;
očišćena od magle, jasno se vidjela obala sastavljena od tamnih
stijena.
Četiri mornara, slušajući brodarev nalog, uzeše maljem zabijati
velik klin u pramčani jarbol, da ga mogu nagnuti u privjetrinu.
Ti obalni brodići imaju, kao i nekoje ribarske barke, tako loša
svojstva i tako im je gradnja priprosta da im se jarboli moraju
naginjati u privjetrinu tek što vjetar ojača; mogu ploviti jedino
zahvaljujući spretnosti posade; svaki nenadani udar oluje može ih
izvrnuti.
Nekako pred podne vjetar se promijenio; ostavljali smo za
sobom francusku obalu, njene blage i niske brežuljke, njene
pozlaćene pješčare i stijene od škriljavca što ih je more izlokalo.
Prošli smo Hendayu i Fuenterrabiju, usnule pod suncem na
obalama Bidasoe. Nalazili smo se pred Jaizquibelom u vrijeme
objeda. Mali donese zdjelu krumpira s bakalarom, i svi smo bratski
jeli.
Vjetar je sve više slabio; polagano smo plovili uz obalu
pokrajine Guipuzcoe.
Kad je podne prevalilo, vrućina postade zagušljiva; sunce
rasipalo oganj; pučina se razlila pod jarkim zrakama, na površini
samo lagano mreškanje; more disalo ritmički kao usnula neman; na
uspavanoj vodi odražavala se obala u svim pojedinostima u jasnoći
toga lijenog i sjajnog popodneva. Gledao sam taj blistavi prizor i
nisam imao misli, samo me ispunjavala nekakva neodređena tuga.
Mali se kadikad vraćao svojoj pjesmi. U daljini nejasno se
vidjela mjesta i naselja na moru, plavu plavetnu pokraj obale.
Hridine bile u podnožju kao porubljene crnom crtom što ju je
ostavila oseka, a vlažni pijesak blistao na suncu.
Prije nego što smo stigli u Orio, vjetar je sasvim utihnuo, a
jedra ostala nepomična, skupljena u velikim naborima, kao mrtva u
182
teškoj tišini popodneva.
Jedan mornar i mali potegoše pribor za pecanje, a ostali
mornari zapodješe na baskijskom dug razgovor o ribarskim
bratovštinama u Lúzaru.
Stajali smo tako sate i sate sveudilj na istom mjestu. Tromost
popodneva dokrajčila je svu moju nestrpljivost.
Bilo je valjda pet i pô kad se more počelo nabirati okruglim
blagim valovima, koji su se brzo širili. Mali se uzverao uz pramčani
jarbol kao vjeverica, da uredi jedan koloturnik.
Vjetar je i opet osnažio, pa smo polagano zaplovili. Projedrili
smo ispred visokih i uglačanih stijena Orija, prošli pješčar Zarauza, i
ostavili za sobom brdo San Anton, što se nad morem ocrtavalo kao
siv kit.
Sunce se naginjalo obzorju i moru, crvena mu ploča prelijevala
rumen po valovima, tako te bijahu kao da su od rastaljenog metala.
Na nebu plovili oblaci jarkih boja, ognjeni zmajevi što jezde na
pohod.
Veliki grimizni oblaci, i drugi tamniji, istegnuti u obliku ribe,
najposlije zakriše sunce. Na trenutke razmicao se zastor i propuštao
snop sunčanih zraka što je po moru prosipao ružičaste i purpurne
preljeve kojih sjaj nije prodirao u unutrašnjost valova, jer su brazde
u sjeni pokazivale svoju dubinu u jakom plavozelenom tonu.
Na visini Zumaye sunce se sasvim skrilo, obojivši vodu
crvenilom, a zatim se tama spusti na more. Nije dugo potrajala
tmina; nebo, tamno i mračno, razbistrilo se, a velik žut mjesec sinu
iznad gomile oblaka, fantastično osvijetli crne strmine na obali i
zablista poigravajući na valovima što su se krunili pjenom.
— Imat ćemo kišu — reče brodar, pokazujući crvenkast kolut
što se sastavio oko mjeseca.
Vjetar je promijenio pravac i bivao jači kako je noć osvajala, te
smo i opet lijepo jedrili. Jedra podrhtavala, bivala nestrpljiva,
bijesna, srdila se kao da su živa, blistala bjelinom na mjesečini. Brod
poskakivao između tamnih valova, okićenih mekom, čipkastom
pjenom što se skupljala i rasprskavala posrebrena mjesečinom.
Duž brodskih bokova voda jednolično šumila, pronosila
tajanstven šapat što bi se ovda-onda prekinuo kad bi more mlatnulo
jačim propnjem. Pjena što se iskrila na crnom hrptu valova bijaše
poput blistavih tritona koji nas progone igrajući se.
Prošli smo ispred Žala dušâ. Bisusalde i kuće u Izartu, što su
183
blizu litice, lijepo se vidjele na mjesečini.
Zatim je došao Frayburu u svojoj pustoši i tuzi. Zaobišli smo
Izarru i ulazili između rtova.
Svjetla luke odražavala se u moru; tu i tamo sjao poneki
osvijetljeni prozor u gradu. Polagano smo se probijali uskim
prolazima između ribarskih brodica do tihog pristaništa.
Brodić je sporo napredovao, i ja sam pomagao mornarima u
manevriranju.
— Poslat ću čovjeka po prtljagu. Ja idem, jer mi se žuri —
rekoh.
— Dobro, dobro — odgovori mi brodar.
Skakao sam sa čamca u čamac dok nisam stigao do stepenica
na pristaništu. Bilo je pusto. Osjećao sam se veoma tjeskobno. Kad
sam prolazio pokraj tokarske radionice Zelayetine, susreo sam
prijatelja; uhvatih ga za rukav i upitah što se govori u mjestu o Mary
i o Machínu. Njegov me odgovor umirio. Bila je istina da je Machín
udvarao djevojci, ali se ona nije osvrtala.
— Možeš biti bez brige — reče mi.
I već manje nespokojan, odoh kući.
184
II
SRETNI DANI
Sutradan ustadoh veoma rano. Bilo je toplo, pa izvukoh stolicu
na balkon i sjedoh. Nagnut na ogradu promatrao sam mjesto i kuću
u kojoj je živjela Mary.
Sunce se dizalo razgoneći magle; stari zvonik, kuće, luka,
lukobran, sve se pojavljivalo pred mojim očima.
Ne znam zašto mi jutro donosi neku potištenost, te mi je tako
kao da ono ubija sve iluzije; sve što mi se noću čini lako i moguće,
ujutro mi je prepuno poteškoća.
Bilo je preveć rano da odem posjetiti Mary, a nestrpljivost u
meni kopkala. Iziđoh iz kuće i na cesti sretoh starog liječnika. On je
bio ranoranilac i rano je odlazio da obiđe bolesnike. Pozdravih ga i
pođoh s njime. Upitah ga poznaje li Mary i što se govori u mjestu o
Machínovu udvaranju.
— Ništa zlo. Možeš biti miran. Ne vjerujem da udvara Mary.
On je prema njoj ispravan i postupa s njom s poštovanjemem.
— Ipak... — gunđao sam ja.
Ni riječi starog liječnika nisu me umirile, i već s onom
prirodnom sklonošću da gomilam svoje jade, zatražih od njega
obavijesti o Machínu.
— Machín je čovjek željezne volje — reče mi liječnik.
— Valjda ga poznaješ.
— Ne poznajem ga; mislim da ga nisam nikad vidio.
— Ali si valjda čuo o njemu.
— Malo.
— Machín je rođen na jednome posjedu tvoje bake. Ne znam je
li bio na moru neko vrijeme; ako jest, zacijelo mu se nije sviđao taj
zanat. U ono vrijeme dok je besposličio i zavrzivao po mjestu, znao
sam reći da je on lord Byron krčme. Juan Machín otišao je u Bilbao
i pomiješao se s najgorim dangubama i propalicama što su noću
punili četvrt Miravilla. Ali se ubrzo ta ništarija prometnula u
poduzetna čovjeka; došao je u Lúzaro, preuzeo Beracocheine
rudnike i počeo ih iskorištavati. U četiri-pet godina nevjerojatno se
obogatio. Kad se dohvatio četrdesete, oženio se bogatom
185
gospođicom što se prenavlja, ali se kanda već zasitio njena
prenemaganja. Ribari ga mrze jer trči za svakom ljepojkom iz
naselja. A što se tiče male Engleskinje, tvoje zaručnice, ne vjerujem
da je salijeće; ali ako vidiš da joj dosađuje, reci mi, pa ću ga
upozoriti.
Liječnik je zastao na cesti, nakan da uđe u neku kuću, pa se
oprostih s njime i vratih u grad. Kako sam bio ponešto smućen,
malko sam počekao da sredim misli i tek sam onda zovnuo Mary.
Doček što mi ga je priredila izbrisao je sve moje nespokojstvo. Iz
Recaldeove kuće izišao sam ludo sretan.
Kad sam došao kući, rekoh majci da ću se oženiti i da sam
odabrao Mary. Nije mi odgovorila. Sutradan mi reče da je Mary
dobra djevojka, ali da bih se mogao bolje oženiti. Ja joj veselo
uzvratih kako nije važna dobra ženidba, nego sreća.
Pisao sam u Bordeaux i javio da ću se vratiti nešto kasnije nego
što sam obećao.
Svakog dana čekao sam da Mary završi posao, pa smo zajedno
šetali, sami ili s Cashildom Recaldeovom. Sjedili bismo na
lukobranu i gledali kako more mi među hridinama. Neki mi prijatelji
rekoše da me Machín uhodi.
— Pazi se — dodavali su. — Machín je pravi zloduh.
Prijetnja mi se činila smiješnom. Istina, kad god bismo se sreli,
gledao me poprijeko; ali dalje od toga nije išao. Machín se malo
zadržavao u Lúzaru; imao je sjajan bark za odmor, prilično velik,
sagrađen u Engleskoj, te je odlazio na vožnje po moru.
Prva nedjelja koju sam proveo u Lúzaru bila je jedan od
najsretnijih dana u mome životu. Proveo sam sa Mary cijelo
popodne i cijelu večer.
Kad sam poslije objeda otišao u Recaldeovu kuću da potražim
zaručnicu, našao sam ondje Genovevu. Pitao sam je za oca, velikog
Urbistonda, i za svu djecu. Srdačno sam je zagrlio, iako se opirala i
crvenjela od stida.
Mary nije bila zadovoljna što sam zagrlio njenu prijateljicu, ali
ju je brzo prošla zlovolja.
— Što je Kenovevi? — pitao sam kasnije Mary. — Nekako je
blijeda i žalosna, nije više ona prijašnja.
— Zaljubljena je.
— Zbilja?
— Jest.
186
— A u koga?
— U mornara koga ti ne znaš; zove se Agapito. A on ne mari
za nju.
— Ne mari? Baš je glupan. Što bi mogao bolje željeti taj
blesan?
— Valjda mu nije dovoljno dobra...
Mislio sam da je glupo što običan mornar prezire djevojku kao
što je Genoveva; ali nisam htio raspravljati sa Mary.
Nekoliko dana kasnije slavio se blagdan Uzvišenja svetog
Križa, i hodočastilo se na Aguiro, brdo blizu Lúzara. Išli smo Mary i
ja, Recaldeova žena sa sinom i Genoveva sa svom Urbistondovom
djecom. Ponijeli smo veliku košaru, koju je Genoveva iznijela na
vrh brijega držeći je na glavi, i nikome nije dala da joj pomogne.
Išli smo putem što vodi u Elgueu. Nikad prije nisam primijetio
kako je lijep taj put. S jedne strane uzdizalo se brdo, obraslo
hrastovima, žbunovima kupina, paprati, svim vrstama divljih biljaka
i cvijeća; s druge strane, dolje, steralo se more, a obale mu obrasle
kestenovim stablima i gorunovim grmljem.
To nedjeljno poslijepodne bijaše dan potpunog mira i odmora,
vrijeme ugodno i zrak pun mirisa; ljudi se penjali uz brijeg, a ti
seljaci po obroncima, među granjem i grmljem, podsjećahu na
figure oko božićnih jaslica, onako krotki i jednostavni.
Razgovarali smo i smijali se, ja sam išao zaokupljen svojom
srećom, uživajući u ljepoti dana, u miru što ga je prekidao šum
mora, u mirisima zemlje ujesen.
Stigli smo na vrh brijega, kamo smo išli na poklonstvo.
Uđosmo u kapelicu. U njoj su sjale svijeće, blistali zavjetni darovi, a
brodić što je visio sa svoda ljuljao se razvijenih jedara.
Na čistini pred kapelicom, okruženoj niskim obijeljenim
zidom, sjedila skupina djevojaka. Trebalo je kupiti nisku bijelih
pletenih kolača i po jedan dati svakom Kenovevinu mališanu i
Cashildinu sinčiću.
Kasnije smo užinali posjedavši među paprat. Tamo dolje,
vidjeli smo Lúzaro, umanjen i sitan poput igračke. Ni jedan čamac
nije se pojavljivao na moru. Poslije užine okupili se svi hodočasnici
na čistini pred kapelicom.
— Eh, Shanti, treba zaigrati! — reče mi nekolicina starih
ribara, a neki me i pljesnuše po ramenima.
— Dakako, zaigrat ćemo.
187
Kad je glazba zasvirala, ja sam prvi poveo djevojku i zaplesao
sa svojom Mary.
Pošto je glazba malko posvirala, začuo se tamburin. Krajičkom
oka Genoveva je žalosno pogledala u Agapita; ja mu priđoh, malko
ga gurnuh laktom te mu rekoh:
— Hajde, ne budi lud, pozovi je na ples.
Odlučio se. Taj Agapito bijaše jedan od onih drskih momaka
koji misle da su pristali, i kojima nepopravljiva glupost ženâ (tako se
barem čini nama muškarcima) daje krila. Agapito je plesao ex
cathedra. Ja sam odlučio da plešem fandango na zvuke tamburina;
ali nisam znao korake, smijalo mi se i muško i žensko.
— Bravo, Shanti! Bravo! — dovikivali mi ribari, koji su,
zabivši ruke u džepove na hlačama, prilazili da me gledaju.
— Mislim da plešem kao pravi morski vuk — rekao sam Mary.
Ona se smijala, nije mogla prestati. Nas smo dvoje zaista ubili
volju drugim plesačima. Ona je kvarila ples jer se smijala, a ja jer
sam poskakivao nezgrapno poput bijelog medvjeda na ledu; strašno
smo odudarali od Kenoveve i Agapita, tako ozbiljnih i teških, i
naprosto bijasmo uvreda za obožavane tradicije baskijske zemlje.
Poznato je da su među tim tradicijama najvažnije vjera i ples.
Pravo veli Voltaire da je baskijski narod malen narod koji pleše
navrh Pirineja.
Pošto smo se iskakali, krenuli smo natrag, praćeni vikom djece
i pjevanjem mladića.
Kad se unoćalo, bili smo opet u Lúzaru i plesali na trgu.
Poslije svakog plesa, u kojem sam se ja proslavio, na smijeh
mojoj Mary, prošetali bismo alejom. U deset sati, poslije večeri
ispunjene igrama i neprekinutim nizom habanera i jota, što ih je
izvodila (tako velimo u mjestu) jednom glazba, a drugi put skupina
bubnjarâ, došao je na red vatromet, koji je prikazao svoja čuda, na
veselje ribarima i mališanima.
Kenoveva je svu djecu naprtila nekom rođaku; Cashilda je svog
dječaka, budućeg antropologa, ostavila kod kuće, a mi, to jest
Kenoveva s Agapitom, Cashilda, Mary i ja, odosmo da se još
prošetamo do lukobrana. To je posvećeni običaj u Lúzaru.
Kad dođu do križa na lukobranu, ljudi običavaju staviti na
njega ruku, a žene usne.
Na putu, Cashilda mi je objasnila pojedinost koju nisam znao.
— Ako djevojke žele zaručnika pomorca — rekla mi je —
188
treba da poljube križ na strani okrenutoj moru; ako žele zaručnika s
kopna, onda ljube križ sa strane gdje je zemlja.
Ima djevojaka, čini se, koje su i amfibije.
Došli smo do lukobrana, te Kenoveva i Mary poljubiše križ na
strani prema moru.
Na povratku kući, htio sam za Cashildinim leđima poljubiti
Mary i vratiti joj poljubac što ga je dala križu, ali mi je izmakla
smijući se.
189
III
NOĆ NA STIJENI
Iako sam Mary viđao svakog popodneva, prolazio sam svake
noći ispred njene kuće. Zaljubljeni su nezasitni. Ona bi stajala kraj
prozora, vidjela me i pozdravila, a onda bi zatvorila kapke.
Osjećao sam potrebu da budem sam i da uživam u svojoj sreći,
i umjesto da idem u kazino ili kući, odlazio sam na lukobran, sjedio
na ogradi i gledao more kako se kovitla u bijesnom vrtlogu na
mjesečini ili pod jasnim zvijezdama.
Jedne noći potkraj rujna ostao sam kasnije nego obično. Bio
sam sâm na lukobranu; uzburkano more bučilo kao grmljavina kad
bi udarilo u stijenje i podizalo oblake pjene.
Čuo sam kako je sat na crkvi otkucao jedanaest, te krenuh kući.
Na ravnom prostoru lukobrana sušile se dvije velike mreže; da ih ne
oštetim hodajući po njima, išao sam rubom gata. Koračao sam brzo,
zviždeći, kad se iznenada na me baciše dva čovjeka, zgrabiše me, i
prije nego što sam stigao vikati, začepiše mi usta i zavezaše ruke.
Bijah uvjeren da će me baciti u vodu, i u tome posljednjem
času moje misli pohrliše mojoj Mary.
Ona dvojica brzo me spustiše niz kosinu i gurnuše na pramac
nekog broda. Na krmi je stajao čovjek uvijen u nepromočivu
kabanicu i zakriven nepromočivim šeširom, te mu se nije moglo
vidjeti lice.
Ipak sam ga poznao. Bio je to Machín. Odveo me na svoj bark.
Ali zašto? Zacijelo mi nešto gadno sprema.
Ostaviše me svezana i začepljenih usta, a ona dvojica prihvatiše
vesla, i čas otiskujući se o zid lukobrana, a čas veslajući izvedoše
brodić na otvoreno. Ondje povukoše podigače da podignu jedra,
zaškripaše koloturnici, a dvije se tamne prilike pokrenuše u noćnoj
mrklici.
Trokutasta prečnjača napela se uz prašak, kao da će se raspasti;
onda se napeše druga jedra, i brodić se naglo nagnuo; ja se oduprijeh
da ne padnem u vodu. Zaplovili smo i brzo odmicali.
Nad mojom glavom jedro se pokretalo kao ludo, cviljele žabe i
koluti; more se otvaralo pod oštrim brodskim kljunom, šaptalo,
190
bijaše kao da nešto kazuje šišoljeći. Kadikad bi se val izlio na
palubu te me promočio.
Noć je bila jako tamna, vjetar bijesno puhao, teške, crne
oblačine povlačile se nebom, otezale se u bičeve, a na vedrini
izokola pokazivala se manja zvjezdana jata.
Upeh da maknem rubac s usta, i najposlije mi se posreći.
Mogao sam disati punim plućima. Zatim sam hladno razmišljao:
»Što bi ti ljudi htjeli od mene? Ako je Machín naumio da me
baci u vodu, što onda čeka?«
Prešli smo prud pod jakim mlatanjem. Propinjali smo se uz
vodene bregove i padali u duboke provalije. Bilo je tako tamno da se
preko razme mogla vidjeti samo pjena valova što je svjetlucala u
tmini.
Za sat vremena stigli smo pred Frayburu. Ne znam kako je
Machín mogao približiti brod stijeni po takvu mraku, i po tako
nemirnu moru. Pokazao je da je iskusan brodar.
Nasukao je pramac malog barka na pješčanu obalu Frayburua.
— Prenesite ga onamo i ostavite na stijeni — reče Machín
svojoj dvojici.
A zatim, obraćajući se meni, nadoveza ironično:
— Možeš ondje malko razmišljati. Valjda ćeš uvidjeti da ona
žena nije za tebe. Toliko da znaš: danas te ostavljam ovdje da ti se
razbistri pamet, a ne budeš li se urazumio, drugi put ćeš otići da
praviš društvo ribama.
Gledao sam ga stoički i nisam mu odgovorio. Čemu
prosvjedovati kad ionako nema koristi?
Mornari zagaziše u vodu, pograbiše me, jedan za ramena, a
drugi za noge, i s mukom me dovukoše do neke izbočine na stijeni i
ostaviše me ispružena među šibljem i grmljem.
Onda se obojica vratiše i uskočiše u brodić. Čuo sam buku što
su je pravili udaljujući se.
Poticao sam svoj stoicizam; sjetio sam se da zacijelo imam u
džepu nožić, i ta me pomisao obodri da pokušam maknuti veze s
ruku tarući konop o zupčastu izbočinu na stijeni.
Naokolo se skrkla takva tama da nisam vidio ni gdje se
nalazim; bojao sam se da ću pasti u more ako se naglo pomaknem.
Svega nekoliko koraka od mene valovi su tužno rikali u mrkloj noći.
Poslije mnogo napora i muka, dobrano zaderavši jednu ruku,
mogao sam je odvezati. Pretražih džepove i nađoh nožić. Rasklopih
191
ga i rasjekoh konopac kojim su mi bile vezane noge. Sjeo sam na
izbočinu stijene; bijahu mi obamrle i noge i ruke. Hvatao me strah
pri pomisli da bih mogao pasti ako se pokrenem.
Nisam se usudio ustati i pogledati kolika je stijena na kojoj se
nalazim; činilo mi se, izmaknut će mi tlo ispod nogu ako samo
zakoračim.
Vjetar je dolazio u jakim naletima, krivio se i tulio kao da su se
oslobodile sve furije podzemnog svijeta. Proveo sam strašnu noć,
smrznut, iscrpljen. Ponekad sam osjećao strah da ću se okliznuti.
Bio sam svjestan da je to pričin; ali je strah bio veći od moje moći
rasuđivanja, pa sam se hvatao za kamenje dok ne bih okrvavio ruke,
i vikao sam kao lud.
Kad je počelo svitati, osjećao sam se lakše, i disao sam
slobodno. Svjetlo je padalo na more, koje se već smirilo.
Danilo se sve više, na obzorju javila se crven; ružičasti oblaci
osvajali nebo, i sunčana ploča iskoči iz dubine mora.
Iz šiblja i grmlja na Frayburuu, gdje sam ležao, izlijetalo
mnoštvo krupnih ptica i galebova.
Sve je more preplavila jutarnja svjetlost. Lahor istočnik njihao
kukuruze u Izartu; poneka lastavica, sama, kao preplašena, prelazila
nebom i gubila se u dalekom prostranstvu.
Namatao sam misli oko toga što da radim. Odlučio sam čekati
dok u blizini ne naiđe kakav čamac. U krajnjem, mogao sam
iskoristiti oseku te ići po kamenju, zatim plivati do spilje podno
Izarre, pa izići kao što smo u djetinjstvu izišli Recalde i ja; ali je taj
put bio opasan; osim toga, nije mi se mililo da uđem sam u onu
jamu.
Najbolje da se strpim. Moja je majka zacijelo već javila da
sam nestao. Kad je jadnica vidjela da je objutrilo a mene nema,
sigurno je zapala u očaj, misleći da mi se možda dogodila kakva
nesreća.
Počeli su izlaziti ribarski čamci. Vikao sam, ali bijahu daleko
da bi me čuli, a nisu me mogli ni vidjeti. Onda se sjetih kako stražar
na tornju dolazi u vezu s ribarima na velikoj udaljenosti:
upotrebljava dim. Pretražio sam džepove i našao žigice. Oko mene
nije bilo slame, ali je bilo grmlja.
Nisam htio trošiti šibice pokušavajući da zapalim vlažne biljke,
pa sam nožićem nasjekao najsušeg grmlja i sve stavio u udubinu u
stijeni, u zaklonu od vjetra. Počekao sam da iziđe sunce i malko
192
posuši posječeno šiblje.
Pokušao sam zapaliti šiblje, ali bez papira nisam mogao.
Pretražio sam džepove i našao nekoliko pisama moje Mary. Morao
sam ih žrtvovati. Zapalio sam jedno, pa drugo, a kod četvrtog uzvio
se lijep pramen dima sa stijene.
Vjerojatno je bio čudan prizor, nešto gotovo kao čarolija, kad
su iz daljine vidjeli samotnu stijenu s perjanicom dima u zraku!
»Može se dogoditi da oni koji vide dim pomisle da je vražja
rabota posrijedi, pa se neće ni usuditi da dođu«, rekoh u sebi.
Prošao je sat, pa drugi; došlo i podne. Nestrpljiv, istraživao sam
more, ali se nikakav čamac nije približavao. Klonuo sam u trenutku
umora i nemoći, opružih se na suncu i zadrijemah. Probudio me
nečiji glas i pljuskanje vesala po vodi. Dolazio mi u pomoć ribarski
brodić. U njemu se nalazio Agapito, Genovevin momak, i još neki
mornar. Kad su vidjeli da sam opružen, pomisliše da sam mrtav.
Neki dječaci što su bili na moru, pričali su u Lúzaru da su
vidjeli vatru na Frayburuu.
Moja zaručnica, Mary, tražila je od Agapita i njegovih
prijatelja da isplove na Frayburu: možda se ja nalazim na stijeni.
Nisam htio reći tko bijaše otmičar; ali su ionako svi znali
odakle vjetar puše. Upozoriše me da očistim čelo, jer sam bio do
krvi izgreben bodljikavim trnjem.
Na pristaništu me čekala majka i Mary. Obadvije me zagrliše
plačući.
— A sada se vi zagrlite — rekoh im.
Moja majka zagrli Mary i nekoliko je puta srdačno poljubi.
Sudac me pitao tko bi mogao biti otmičar, i sumnjam li na
koga, ali sam ja izjavio da nemam ni pojma.
Kasnije sam saznao da se Machínovi pothvati nisu ograničili na
to da odvuku mene na Frayburu. Istog jutra poslao je Mary pismo
potpisano mojim imenom i pozvao je da dođe izvan grada; ali su
Cashilda i moja zaručnica posumnjale u zamku, pa su ispitivale
dječaka koji je donio pismo i tako se uvjerile da je Machín iza
svega. Kad su kasnije saznale da sam ja nestao, razabrale su plan
našega moćnog neprijatelja.
193
IV
RATNE VARKE
Kad sam ponovno vidio Machína, postalo mi je jasno da je
između nas izbio rat. On, sa svojim novcem i svojim utjecajem,
mogao mi je nanijeti veliku štetu; ja sam uza se imao gotovo sve
ribare i mornare, i oni su bili spremni da me brane.
Nije bilo lako mome neprijatelju da me zgrabi nepripravna kao
prvi put: sad sam imao dobrovoljnu stražu, koja je pratila moje
korake.
Moja je majka željela da se što prije oženim. Ali je trebalo
tražiti dopuštenje, jer smo zaručnica i ja bili bliski rođaci; u krštenici
bijaše upisano da joj je zakoniti otac Juan de Aguirre y Lazcano.
Jednog dana, kad sam se vratio kući, nađoh nekakav paket koji
su mi donijeli: četverouglatu kutiju dugu nešto više od pedlja i
podjednako široku, dobro zamotanu i proviđenu mnogim pečatima.
— Što je to? — upita me majka.
— Ne znam.
— Jesi li štogod naručio?
— Nisam.
— A čekaš li što?
— Ništa.
Razvezao sam paket i skinuo papir. Pokazala se metalna kutija
s ručicom, a na ručici ključ privezan uzicom. Na papiru nalijepljenu
na poklopcu bijaše napisano: Strogo povjerljivo! Ne otvaraj u
prisutnosti drugih!
Odvezivao sam ključ da ga metnem u bravu, kadli mi majka
reče:
— Nemoj otvoriti! Ne znam zašto, ali mi se čini da je unutri
neko zlo za tebe.
Zastadoh. Ta kutija sa svojom obavijesti zaista je budila
sumnju. Težila je najmanje tri-četiri kilograma. Ostavih je
neotvorenu, pokupih papire kojima bijaše omotana i pogledah može
li se na njima otkriti kakav trag porijekla. Nigdje ništa, nikakva
nagovještaja. Pozvali smo sluškinju, tek skorašnju u našoj kući.
— Ti si primila ovu kutiju? — upitah je.
194
— Jesam.
— Tko ju je donio?
— Neki čovjek.
— To znam. Ali koji? Ovdašnji, mještanin?
— Nije. Barem ga ja ne poznajem.
— Kad je došao?
— Malo pošto je stigla poštanska kočija.
— I što je rekao?
— Ništa; pitao je za vas, ostavio paket i otišao.
— Jesi li ga poslije vidjela na cesti?
— Nisam.
— Je li poštanska kočija odmah krenula dalje?
— Jest, ubrzo.
— Znači, mogao je otići kočijom?
— Jest, mogao je.
Ujutro, kad je prošao Samson, kočijaš, pitao sam ga može li se
sjetiti čovjeka koji je nosio kutiju, a došao je jučer kočijom. Samson
se sjećao samo mesara s košarom i neke žene s vrećom.
Nisam imao mnogo povjerenja u Samsona, jer je bio veoma
lukav i himben, i nisam ga htio više pitati.
Ispričao sam slučaj ljekarniku Garmendiji, a on mi kaza:
— Donesite kutiju u ljekarnu, pa ćemo vidjeti što je unutri.
Navečer je odnesoh onamo.
— Ako je u njoj opasnost, zacijelo je vezana za otvaranje
ključem. Otvorimo je drukčije.
Garmendia poruči Zapiainu, uraru, da mu pošalje metalno
svrdlo, a kad ga je pomoćnik donio, počeli smo obojica bušiti na
jednoj strani. Kutija bijaše čvrsta, i trebalo nam je dosta vremena
dok smo uspjeli provrtati rupu. Kad smo to učinili, uvukli smo iglu i
gledali hoće li što izići iz otvora. Uskoro je izišao crn prah.
— Što bi to moglo biti? — upitah ja. — Čini se da je barut.
— To i jest — odgovori Garmendia. — Nije vam ovo prijatelj
poslao. Da ste pokušali ključem, vjerojatno biste jako zlo prošli.
Napravili smo još jedan otvor i potopili kutiju u vodu, da se
barut namoči, i poslije dva dana, kad se već primijetilo da je sav
prah mokar, otvorili smo kutiju. U njoj se nalazio domišljato
načinjen mehanizam: nekoliko revolverskih cijevi u obliku lepeze
odmah je palilo čim se ključ stavi u bravu i otvori poklopac.
Garmendia mi reče kako su prije nekoliko godina poslali takvu
195
kutiju generalu Eguiji, pa je izgubio ruke otvarajući je.
Nisam htio obavijestiti vlasti o tom pokušaju ubojstva; ali sam
ispričao Cashildi što se dogodilo i zamolio je da ne preda Mary ako
što pošalju njoj. Ona mi, užasnuta, kaza neka se ne brinem: ako što
stigne, ona će to već zadržati i predati meni.
Nakon tjedan dana Cashilda mi predade novine iz Bilbaa,
poslane mojoj Mary. Ta mi se smotrenost činila nekako
pretjeranom; ali kad sam pročitao novine, vidjeh da me izbavila od
pogibli slične onoj što se krila u metalnoj kutiji.
Novine su donosile priču pod naslovom: Shanti Andía i njegov
dvoboj, a opisivale se u njoj moje ljubavne veze sa Dolorcitom u
Cádizu i dvoboj s njenim mužem. Sve je bilo tako podešeno i
kazivano sa toliko perfidije da sam ja ispao kao najgori nitkov.
Članak je izazvao u meni tako duboku srdžbu te sam odlučio
izazvati i dobro išćuškati Machína kad ga prvi put sretnem.
Uz to, bila je gotovo prošla godina dana od smrti Maryna oca,
pa je trebalo da Machínu predam omot mog ujaka Juana. Ujak je
tražio od mene da omot predam samome Machínu, pa sam mislio da
jednim udarcem ubijem dvije muhe: da mu predam omot i da ga
izazovem.
Ne znam kako je stari liječnik doznao za moju odluku, ali mi je
rekao da će me pratiti.
Ja sam se protivio, a on ni da čuje, te najposlije ispade na
njegovu. Zajedno smo otišli kočijom u Izartu. Stali smo pred
Machínovom kućom i popeli se u njegovu poslovnicu. Jako sam se
iznenadio kad sam izbliza vidio svog neprijatelja. Ostario je u malo
vremena. Gotovo mi je sva srdžba splasnula kad sam ga vidio onako
jadna. Machín nas je natmuren pogledao, pozdravio i rekao mi:
— Što želite?
— Ovaj vam gospodin ima nešto reći — suho će liječnik.
— Poslije ću ja govoriti s vama.
Machín podiže glavu, začuđen liječnikovim tonom i pripravan
da odgovori naprasito; ali se uzdrža.
— Dolazim da obavim dvoje — rekoh ja. — Jedno je da vam
predam ovaj omot od Maryna pokojnog oca.
— Meni? — upitao me neobično iznenađen.
— Da, vama — te izvukoh omot i stavih ga na stol.
— Dobro, hvala lijepa — promrmlja on.
— A drugo, nemojte se služiti tako niskim i nedostojnim
196
sredstvima kao što je ovo — i bacih novine na pod.
Blijedi Machínovi obrazi preliše se lakim crvenilom, zjenice
mu se zakrijesiše; ali nije odgovorio.
— I ja moram s vama razgovarati — strogo će mu liječnik.
— Veoma dobro. Ako hoćete, doći ću poslije podne k vama.
— U koje vrijeme?
— U četiri, ako vam odgovara.
— Dobro.
— Onda, eto me k vama u četiri.
Liječnik i ja ustadosmo, prepustismo Machína njegovoj
sumnjičavosti te odosmo.
197
V
OLUJA
Poslije nekoliko dana, jednog jutra u mjesecu listopadu,
probudi me žestok fijuk vjetra.
»Danas treba vidjeti more«, rekoh samom sebi, odmah se
odjenuh, premda još ne bijaše svanulo, uzeh kišnu kabanicu te
iziđoh na ulicu.
Svanjivalo je veličanstveno jutro sa strašnom olujom. Vjetar
zavijao ulicama. Žene i djeca ribara koji su bili isplovili stajahu na
lukobranu i na pristaništu i promatrahu obzorje pogledima tragična
očajnika.
Pretrčah pristanište boreći se s udarcima vjetra i popeh se na
kamenu promatračnicu na lukobranu.
Stari stražar, s kapom navučenom do ušiju i umotan u
nepromočivu kabanicu, virio kroz jedan prozor promatračnice. U
jednoj je ruci držao doglasalo, u drugoj dalekozor. Bio je sav kao na
iglama, predviđao je kobne događaje.
— Ti su ribari baš nerazumni — gunđao starac. — Navrli da
isplove bilo dobro ili loše vrijeme. Ne ide u njihovu glavu da je
bolje trpjeti nevolju nego ostati pokopan među valovima.
Starac mi je objasnio pojedinosti nekih ribarskih običaja za
koje nisam znao.
— Ribari — rekao je starac — imaju nekoliko promatrača na
Izarri i na Aguiru; oni proučavaju vremenske promjene.
Ako znaci pokazuju dobro vrijeme, kaže se to ženama koje
bude, a one obavijeste posadu svakog ribarskog čamca udarajući
jako u vrata njihovih kuća. Ako znakovi pokazuju na oluju, nema
buđenja; ali ako je vrijeme sumnjivo, onda promatrači, umjesto da
šalju poruku svim ribarima, zovu samo vlasnike čamaca, i na kraju
pristaništa, pred zoru, raspravljaju o vremenskim prilikama. Ako se
ne postigne jednoglasnost, odluku donosi glasovanje. Izvuče se
drvena kutija sa dva pretinca i dva otvora. Na jednoj je strani
nacrtan ribarski čamac, a na drugoj kuća. Čamac znači da se može
izići na more; kuća znači da treba ostati na kopnu. Glasovanje je
sasvim tajno. Svaki brodar baci svoj glasački karton u otvor na
198
strani gdje je čamac ili u onaj gdje je kuća, a zatim se prebroje i
jedni i drugi. Ako je više glasova za izlazak na more, onaj tko hoće
može isploviti, a tko neće, može ostati; ako većina glasuje protiv
izlaska, onda je obavezno za svakoga da ostane, te onoga tko se ne
drži dogovora osude na globu i oduzmu mu ulov koji donese.
— Danas se glasovanje — na kraju će starac — završilo
većinom od nekoliko glasova u korist onih što su bili za izlazak.
Mnogi od onih što su glasovali za izlazak, kad su vidjeli kako se
vrijeme pogoršava, odlučiše da ostanu.
A vrijeme je zaista bivalo sve gore. Vjetar je bijesno puhao;
valovi, visoki kao bregovi, propinjali se uza stijene, zapljuskivali do
kuća, otvarali vrata, odvlačili sve što su mogli.
Stizali su malne ravnomjerno, ulazili kroz prozore stražarskoga
tornja, kvasili starog čuvara i mene, te izlazili kamenim stepenicama
bučeći kao vodopad. Kojiput tresnuli bi u zid tako te bijaše kao da
udara željezna pesnica.
More postajalo sve gore. Po kazivanju čuvarevu, ostala su četiri
ribarska čamca izvan luke.
Vidjeli smo kako se dva približavaju usred valova. Stražar im
doglasalom naredi da stanu, a kad je vidio povoljnu priliku, povika
im:
— Avante! Naprijed!
Dva se čamca, poigravajući na vodi, nestajući u pjeni, približiše
prudu, prođoše rtove te uđoše u luku.
— Drugi su tamo — reče mi stražar, pokazujući ih. — Bolje bi
bilo da se udalje i dohvate Guetarije. Sigurno su iscrpljeni. Ako
pokušaju ovamo, nestat će. Hoćete li reći Larragoyenu, brodaru, da
priredi čamac za spasavanje?
— Hoću, čovječe.
Iziđoh iz promatračnice i prijeđoh lukobran. More je skakalo
preko nasipa i dosezalo do samih kuća, tutnjeći kao da je zemljotres.
Probijajući se kroz vodu stigoh do ugla mola, kazah ribarima što se
događa i što mi je rekao stražar. Prirediše čamac za spasavanje.
Larragoyen i drugi mornari ulazili su, usprkos kukanju njihovih
žena. Gledali su u mene kao da se pitaju: Što li će ovaj učiniti?
Skočih u čamac, a Larragoyen, pomorski udvorno, reče mi da ja
zapovijedam. Čamac nije imao kormila. U opasnim trenucima bolje
je za upravljanje dugo veslo, dobro pričvršćeno na krmu. Žene i
djeca gledahu nas u strahu. Bio je to trenutak za koji sam davno
199
znao da ću ga jednom proživjeti u životu.
Možda je moja sudbina bila da umrem tako, na moru, u
junačkom pothvatu, te će dječaci iz mog mjesta govoriti o Shantiju
Andíji kao legendarnoj ličnosti.
Kad sam ušao u čamac, prvi mi dojam bijaše da ću se ugušiti;
nepromočiva ribarska odjeća ispuštala je neugodan vonj, mješavinu
lanenog ulja, pržene ribe i morske vode.
Čekali smo da vidimo što će biti, nas šestorica uz vesla, a ja,
stojeći, kao kormilar. Jedan je čamac prošao; za drugi rekoše da je u
opasnosti.
— Hajdemo! — rekoh.
Izišli smo izvan rtova. Na obzorju se nagomilali crni oblaci
zlogode, koji su neprestano mijenjali oblik; u daljini, gdje se
sastavilo nebo i voda, vidjela se tamna crta kojoj gornji rub imaše
bakrenu boju. Golemi žuti valovi dolazili sa tri ili četiri različite
strane i razbijali se u vrtlogu pjene.
U taj čas Larragoyen snimi kapu i reče:
— Jedan očenaš za prvoga od nas koji se utopi.
Priznajem da je to loše djelovalo na mene. Svi su molili; ja sam
gledao u daljinu. Stražar nam je vikao da ne idemo izravno onamo
gdje se ribarski čamac bori s vjetrom, već da zaobiđemo.
Tako smo i učinili. Oluja je bila veoma jaka, ali se moglo
kretati; vjetar je puhao uvijek s iste strane, ne mijenjajući se. Čamac
je na valovima skakao poput dupina.
Takve velike i očite opasnosti oduzimaju strah, osobito kad
moraš preuzeti odgovornost; onda se pretvaraju u matematički
problem koji ti valja riješiti. Gledano s mora, kopno je pružalo
neobičan prizor. Cijelo mjesto bijaše kao da je ispunjeno valovima i
pjenom.
Ovda-onda stizao je poneki gotovo cilindrični val, kao šupljina,
većeg obujma nego drugi. Manevrirali smo da ga dočekamo
pramcem, ili barem u što oštrijem kutu, a nikako bokom.
Taj nas je obrambeni manevar prisiljavao da se okrećemo i
gubimo pravac plovidbe. Zaokrenusmo prvi put prolazeći onuda
gdje se borio ribarski čamac te povukosmo dva ribara; onda smo se
vratili i spasili još jednoga; za trećeg okretaja nismo našli nikoga.
Nedostajali su Agapito, Genovevin momak, i još tri dječaka.
Naši su veslači bili iscrpljeni. Približili smo se rtovima, i stražar
nam doviknu na doglasalo da se zaustavimo.
200
— Mislim, bolje je da nastavimo i pokušamo prijeći branu što
prije — rekoh Larragoyenu.
Činilo mi se opasnim bježati u Guetariju s premorenim ljudima.
Larragoyen nije odgovorio.
Ostati ondje bilo je gotovo isto toliko opasno kao i proći.
Nakon tri jaka vala, tri »čestita« udarca mora, kako vele mornari,
došao je trenutak relativnog mira. Ja sam mislio da treba iskoristiti
taj trenutak da prijeđemo preko pruda; ali su ljudi bili iscrpljeni.
Počeo sam uviđati da smo u lošem položaju; ljudi su dahtali,
previše umorni da bi mogli poduzeti još štogod, ma bilo i
djelotvorno.
Naš je nemir rastao; srčanost veslača splašnjavala. Mene je
poticalo osjećanje odgovornosti. Na pretrge mogasmo čuti
razgovore s lukobrana, a bilo je opet časova kad do nas nisu stizali
povici što nam ih stražar upućivaše preko doglasala.
Mornarima opadao duh; što smo duže čekali u nastojanju da
prijeđemo prud, sve smo manje imali izgleda da naum izvedemo.
More je sve jače bješnjelo; oblaci se nagomilali obzorjem tako
brzo da ih oko nije moglo pratiti. Uto se jedan od onih cilindričnih
valova, što su kao šuplji, baci na nas, udarivši poprijeko, tako brzo i
tako iznenada te nije bilo vremena da mu okrenemo pramac. Val je
udario u leđa dvojicu prvih veslača, oborio ih i prešao preko nas.
Svi smo mislili da nam je kraj. Kad sam vidio da sam još u
čamcu, ražestih se.
— Stojimo ovdje kao oglupavjeli — rekoh. — Treba prijeći.
Hajde!
— Hajdemo! — prihvatiše svi.
Bili smo pripravni i za najveći napor, kadli, na svoje najveće
iznenađenje, ugledasmo Machínov bark, koji je izlazio iz luke, s
nadutom prečnjačom, režući vodu, kao da je zaplovio fantastičan
labud.
Svi smo ostali zabezeknuti. Brodić je izišao iz luke i napravio
velik zaokret neobično brzo. Bila su dva čovjeka na njemu: Machín i
njegov sluga. Brodić je bio začudo točan: jedan krivi potez,
prekinuti konopac, i brodić bi otišao na dno.
Kad je mijenjao pravac, mislili smo da tone, na trenutak se
gotovo sasvim nagnuo, ali se odmah uspravio te išao prema nama
okrenuvši u vjetar. Na palubi se nalazio Machín, opružen, umotan, a
kad je prošao blizu nas, dobacio nam je uže. Jedan od ljudi na
201
pramcu uhvati ga i priveza čvrsto. Naš čamac poskoči kad ga je bark
povukao i poče pramcem uranjati u vodu.
Ne čekajući upute starog stražara, Machín se baci na žute
valove na prudu, ondje gdje se sastavilo nebo i more, i prijeđe, a
prijeđosmo i mi, vrtoglavo brzo, na vrhu samog vodenog brijega.
Prije nego što smo postali i svjesni, bili smo spašeni; Machín i
njegov sluga spustiše jedra, a mi odvukosmo bark.
Izišli smo na pristanište. U tom trenutku školska se djeca
vrćahu iz kapelice gdje su molili za nas i promatrahu nas s
divljenjem.
Machín je znao da je omražen među ribarima, pa se nije htio
pokazivati kao naš spasitelj. Povukao se sa slugom. Ja zaustavih
slugu te mu rekoh:
— Bili ste divni. Izvanredno ste upravljali brodom!
— Da, brod je dobar — reče sluga.
— I posada.
Čovjek mi zahvali i nestade za svojim gospodarem.
Ni moja majka ni Mary nisu znale što se dogodilo. Krenuo sam
kući kad ribari navališe da idem s njima, pa sam morao obećati da
ću uvečer doći u Guezurrechape, u krčmu na pristaništu, da pričamo
o događajima toga dana.
202
VI
MUČNA PJESMA
Kad sam poslije podne ispričao Mary što se dogodilo, moja
zaručnica problijedje i zaplaka. Čudila se Machínovu ponašanju, a
Agapitova smrt silno je se dojmila zbog jada što će snaći Genovevu.
Mary i ja moradosmo javiti djevojci žalosnu vijest. S nama je
išla i Agapitova sestra koja je bila u službi u Lúzaru. Kad smo stigli
do svjetionika, Genoveva iziđe da nam otvori, ali kad ugleda nas
dvoje, odmah joj postade jasno što se moglo dogoditi, pa se plačući
udalji.
Ostavio sam tri djevojke i otišao da obiđem velikog
Urbistonda, koji mi odmah iznese svoje misli o sentimentalnosti
žena, a govorio je tako ozbiljno da bijaše pomalo i smiješno.
Ostavili smo čuvarevu kćerku u moru suza i vratili se u Lúzaro.
Navečer odoh u Guezurrechape, u slavno »Istresište laži«, kao
što sam i obećao. Ondje se već nalazili na okupu Larragoyen i
njegovi prijatelji: dočekali su me bučnim pozdravima i poklicima.
Nitko se više nije sjećao ljudi što ih je toga jutra progutalo more.
Takav je život. Oni, eto, žive pošto su izbliza zagledali smrti u oči,
pa slave svoju sreću. Svi su pomalo nalili dušu alkoholom i pričali
jedan drugome ono što su ionako vidjeli. Ali nitko nije htio vjerovati
u dobru namjeru Juana Machína kad nas je spasio.
— A što bi ga drugo potaklo? — upitah ja.
— Tko zna, Shanti, tko zna — odgovoriše oni, puni nevjerice.
Netko je izrazio sumnju nije li Machín isplovio u namjeri da
nas potopi. Nije bilo moguće uvjeriti ih u drugo, pa sam ih pustio.
Pomorca, baskijskog pomorca, ne možeš nikada ni u što uvjeriti.
Ja sam mislio da je Machín očito nagle ćudi, kadar da učini zlo
i dobro, spreman da spasi čovjeka izlažući svoj život, a isto tako i da
ga ubije, ali ni samoga Larragoyena, koji je imao zrno soli u glavi,
nisam mogao uvjeriti u to.
Tužne pojedinosti dana brzo su potopljene u vinu i veselju.
Sjeo sam među zapovjednike ribarskih brodova, pa smo pili kavu i
rum.
Shempelar, brodograditelj, poteže nekakvu pjesmu koju su
203
ponavljali da već bijaše prava muka; sva joj se privlačnost sastojala
u tome što se odnosila na nekoga pomorskog kapetana i što se
spominjao nekakav Shanti.
Zapravo, pjesma nije ništa kazivala; ali zar je to važno? Ma
kako se čini besmisleno, s tim pjesmama uvijek vam je tako: što
koja manje kazuje, toliko je valjda bolja. A ona je pjesma glasila:
Ni naiz capitan pillotu
Neri bear zait obeditu
Buruban jartzen batzait neri
Bombillum bat, eta
Bombillum bi
Eragiyoc Shanti
Arraun ori.
(Ja sam kapetan te vodim, mene treba slušati. Ako mi udari u
glavu boca povelika, i boce sve — prioni, Shanti, za veslo!)
Tako su ponavljali tu besmislenu pjesmu i pripjev do ponoći.
Kasnije su na red došli mnogi drugi zortzicos, a onda se javio
momak s harmonikom, koji je bez prestanka prepletao najrazličitije
pjesme i napjeve: valcer se pretvarao u habaneru, a ova se na kraju
pretakala u marseljezu ili koju drugu himnu.
U stanju otupjelosti u koje sam zapao u pari alkohola i u
smradu duhanskog dima, slijedio sam te brze i strašne napjeve što su
izlazili iz harmonike i svakog se trenutka mijenjali.
Ovda-onda uspio bih protisnuti:
— Eh, braćo, ja sad idem — i ustao bih da krenem.
— Ne, ne — povikali bi svi u jedan mah.
— Nemoj ići, Shanti — javljao se neki starac.
— Moram.
— Ama kamo si navro! Sjedi, Shanti, i pjevaj, a ostalo nek
voda nosi!
— Nemoj još ići, Shanti — vikali ostali.
Kad već nismo mogli dalje, ostavili smo Guezurrechape i
krenuli kući. Padala je kiša, pristanište bilo puno blata. Zabunio sam
se u pravcu i umjesto da se uputim kući, otišao sam na lukobran.
Zahvaljujući noćobdiji, koji me sreo i otpratio do kuće, zora me
zatekla u mojoj sobi.
204
VII
MACHÍN NESTAJE
Već podosta vremena Machín se nije uopće brinuo za Mary i za
me. I nikad ga nisu vidjeli u Lúzaru.
Približavao se i dan svadbe.
Jedne večeri, kad sam došao kući, vidjeh Machína, koji me
čekao u trijemu. Zadrhtao sam, priznajem. Što bi htio taj čovjek?
— Moram s vama razgovarati — odmah će mi on.
— Dobro, uđite — i pokazah mu u kuću.
Po njegovu držanju zaključih da me ne namjerava napasti.
Uostalom, bio sam jači od njega.
Machín je ušao, popeo se sa mnom uza stube, ušao u moju sobu
i zastao, gledajući radoznalo knjige u mom ormaru i slike na
zidovima.
— Jesu li ove slike iz kuće vaše bake? — upita me.
— Jesu.
Ponovno ih gledaše, još pomnije. Ja sam ga promatrao s
vidljivim nestrpljenjem.
— Hoćete li reći što želite... — podsjetih ga.
— Hoću, odmah. Vi ste mi predali omot od Marijina oca...
— Ja vam moram predati drugi, za nju. Dajte joj ga na dan
svadbe.
— Neće li to biti kakva osveta?
— Ne, ne; možete biti mirni. Kažite joj da je od njezine
obitelji. Bit će ugodno iznenađenje za vas i za nju.
Oklijevajući uzeh omot. On je i dalje sve pažljivo gledao. A
zatim mi reče:
— Je li vaša majka kod kuće?
— Jest.
— Htio bih je pozdraviti.
— Dobro. Izvolite ovuda.
Uđosmo u sobu moje majke. Kad je ugledala Machína, moja se
majka presenetila. On je s njom bio veoma ljubazan. Dosta su
vremena razgovarali. Ja sam bio uznemiren zbog toga
nerazumljivog posjeta.
205
»Kakva je to promjena i što se krije za njom?« pitao sam sebe.
Kad smo izišli, Machín mi reče:
— Odlazim iz Lúzara. Vjerojatno se više nećemo vidjeti.
Hoćete li me još mrziti?
— Neću, iako mislim da imam razloga za to.
— Onda, zbogom!
Pružio mi je ruku, ja pružih svoju, i on mi je snažno stisnu.
Kad sam se vratio, nađoh majku nekako uzbuđenu.
— Što ti je? — upitah je.
— Ništa, ali kad sam vidjela da ulazi, pomislila sam da je
došao moj brat Juan.
— Zar?
— Jest.
— Toliko su slični?
— Isti je.
Taj Machín bio je u svemu neobičan svat: po ponašanju, po
sličnostima, po naklonosti i antipatiji što ih pobuđivaše.
Poslije nekoliko dana, jednoga vedrog i lijepog jesenskog jutra
ukrcao se Machín sa slugom na bark i otplovio. Prošli su dani,
tjedni, prošle su godine: ništa se o njemu više nije čulo.
Na dan vjenčanja, kad smo došli u kuću moje majke, Mary je
otvorila omot što mi ga bijaše dao Machín. Na stol je palo mnoštvo
papira. Bile su to dionice rudnika, državne obveznice... čitav imetak.
Među njima se nalazilo pismo u kojem je stajalo:
Draga moja Mary! Pismo tvog oca, koje mi je prije nekog
vremena donio tvoj muž, otkrilo mi je da smo nas dvoje braća, djeca
istog oca. Shanti, koga sam toliko mrzio, moj je rođak, gotovo brat.
Ja sam sin Juana de Aguirrea i jedne djevojke koja je služila u
kući naše bake. Ne krivim oca što se nije brinuo za mene. Sudbina je
tako htjela.
Tvoj muž i ti sigurno mislite da sam opak i poguban čovjek Nije
moglo biti drukčije; svi su mi zadavali patnje kad sam bio jadan;
vratio sam im milo za drago kad sam postao moćan.
Dobrota je snaga povlaštenih. Zavist i žalost zbog tuđeg dobra
bolesti su duha. Oni koji su se borili i uzbuđivali u brlogu gdje se
grizu kućni, i sami su okuženi.
Ne mogu svi ljudi biti zdravi, niti mogu svi biti dobri, pa tako ni
ja. I zato, sestro, šaljući ti ovaj dar u ženinstvo, da možeš osnovati
svoj dom, tješim se mišlju da je ovo moja osveta, osveta okuženog
206
protiv zdravoga: prezreni i nepriznati član obitelji osvećuje se
poštovanom i maženom nasljedniku.
Zbogom, draga sestro. Želim ti sreću!
Juan
207
KNJIGA ŠESTA
SHELA
208
I
STARI LIJEČNIK GOVORI
Nekoliko dana pošto sam se oženio susreo me na ulici stari
liječnik i rekao mi da dođem k njemu, mora sa mnom razgovarati.
Otišao sam poslije objeda. Ušli smo u radnu sobu, punu ormara; na
zidovima visjelo nekoliko prilično neugodnih anatomskih bakropisa.
Doktor mi pokaza naslonjač, u koji sjedoh, i onda mi reče:
— Zacijelo znaš da je Machín otišao.
— Da, znam.
— Znaš li čemu se ima pripisati promjena njegova držanja
prema tebi i tvojoj ženi?
— Ne znam.
— Onome što sam mu ispričao istoga dana kad smo bili u
njega. Bio je ovdje i sjedio tu gdje ti sjediš. U početku me slušao s
ironijom, uz onaj bolni smiješak koji mu je tako svojstven. Ali kad
sam mu ispričao ovo što ću sada tebi pričati, preobrazio se. Plakao je
kao dijete. Nisam mislio da ima tako meko srce. Čak sam i ja bio
ganut.
— A što ste mu pričali?
— O njegovim roditeljima.
— Jeste li ih poznavali?
— Jesam.
— Oboje?
— Oboje.
I doktor prijeđe na svoje kazivanje.
*
Ima više od četrdeset godina kako sam došao iz Régila, gdje
sam službovao dvije godine.
U ono vrijeme Lúzaro nije bio kao što je sada; četiri ili pet
obitelji upravljalo je svime, a među njima obitelji Aguirre i
Andonaegui bijahu najvažnije i najutjecajnije.
Kao ovdašnji liječnik morao sam s njima biti na dobroj nozi, jer
bih inače ostao bez pacijenata te umro od gladi.
Veoma sam često odlazio u kuću tvoje bake, koja onda bijaše
209
obudovjela.
Tvoja je majka imala u kući djevojku, svoju usvojenicu, koju
smo zvali Shela. Uvijek sam se šalio s njom kad bih došao u
Aguirreche na kavu.
— Što je, Shela? — govorio sam joj.
— Ništa, gospodine doktore.
— Kad se kaniš udati?
— Kad me netko zavoli — odgovarala je ona ljupko.
— Još nemaš dragoga?
— Nemam.
— Što onda misliš?
Ona bi se smijala dok bi nam nalijevala kavu. Shela je bila
veoma zgodna, skromna i fina. Bijaše od onih vitkih i lomnih
baskijskih djevojaka što nježnošću i lepršavošću podsjećaju na ptice.
Često pomišljam kako naša rasa nije jaka. Ne kažem to pred
strancem, ne, nikada. Baski su ljepuškasti, finog tipa, ali nisu jaki.
Otporniji su ljudi u unutrašnjosti: Aragonci, Riohanci i Kastiljanci.
Naša je rasa stara, profinila se, ali nimalo u idejama, i nema mnogo
organske snage. Zacijelo si primijetio kako je ovdje: djevojka se
uda, a kad rodi prvog sina, već joj ispadaju zubi, nos joj se ušilji...
Ali, da se vratim na svoju priču.
Jednoga vedrog i lijepog zimskog jutra pozvaše me u
Aguirreche. Bilo je to nekoliko dana pošto je tvoj ujak Juan otišao u
Cádiz da se ukrca.
— Ovo je kao u bolnici — reče mi tvoja baka. — Svi smo
bolesni.
Pregledao sam tvoju baku, tvoju majku, tetu Ursulu, a kad sam
odlazio, rekoše mi:
— Pričekajte malo, i Shela je bolesna.
Uvedoše djevojku; bila je veoma blijeda i snuždena. Pozdravila
me ne dižući očiju s poda.
— Hajde priđi — reče joj tvoja baka.
Mogao sam primijetiti da Shela trpi i da joj kutovi usana drhte
od suspregnuta bola.
— Što je djevojci? — upitah veselo.
— Vjerojatno joj želudac nije u redu — reče tvoja baka.
— Povraća, ima podočnjake.
Promotrih djevojku, a ona obori pogled; osluhnuh joj bilo i
rekoh:
210
— Neka dođe k meni, pa ću je temeljitije pregledati.
— Dobro, doći će. Mislite li da je nešto teže?
— Vidjet ćemo.
Oprostih se i krenuh dalje, na obilazak bolesnika.
211
II
PRIZNANJE
Baš sam popio kavu i razgovarao s majkom i sestrom na maloj
staklenoj verandi što gleda u vrt, kad uđe Shela. Pohitjeh joj u
susret, odvedoh djevojku u radnu sobu i zatvorih vrata.
— Sjedi — rekoh joj.
Djevojka je sjela, a ja počeh ispitivanje.
— Jesi li već mnogo vremena u Aguirrecheu?
— Jesam, prilično.
— Koliko ti je godina.
— Osamnaest.
— Tvoji roditelji žive u jednoj kući što pripada obitelji
Aguirre, je li tako?
— Jest, gospodine.
— Voliš li svoje ukućane?
— Volim, gospodine.
— Gospođu i gospođice?
— Da.
— A mladoga gospodina Juana?
— I njega.
Djevojka je pocrvenjela. Ja sam nastavio ispitivanje.
— Ne želiš otići iz Aguirrechea?
— Ne, gospodine.
— Zar nemaš povjerenja u mene?
Djevojka me pogleda začuđeno: sigurno je pomislila zašto joj
postavljam ta pitanja. A ja sam nastavio:
— Kaži, imaš li povjerenja u mene. Ili misliš da sam zao
čovjek?
— Zao čovjek! Ne, ne, gospodine.
— Onda imaš povjerenja u mene? Ne misliš valjda da ti želim
nauditi?
— Ne, gospodine, nisam to rekla.
— Znam da nisi rekla. Ali imaj na umu da sam ti prijatelj i da ti
želim dobro. Razumiješ li?
— Razumijem, gospodine.
212
Onda sam joj otvoreno rekao što sam joj imao reći.
— Vodila si ljubav s gospodinom Juanom, je li istina?
— Nije, gospodine, nisam.
— Zašto nećeš da kažeš istinu. Vodila si s njime ljubav, i ono
što ti se dogodilo samo je prirodna posljedica... Razumiješ li?
Shela se pokunjila i šutjela.
— Je li ti obećao da će se tobom oženiti? Je li te prevario?
— Ne, nije me prevario; nije mi ništa obećao.
— Zna li u kakvu se stanju nalaziš?
— Ne zna.
— A zašto mu nisi rekla prije nego što je otišao?
— Bilo me stid.
Djevojka je sakrila lice rukama i tiho zaplakala.
— Ay, ené! — protisnula bi ovda-onda, prigušujući uzdah.
Gledao sam je ganut.
— Dobro, smiri se — rekoh joj. — Samo ja znam što je. Nego,
što misliš učiniti? Bilo bi bolje da odlučiš brzo, prije nego što
primijete. Razumiješ li?
— Razumijem, gospodine.
— Što misliš da nam valja činiti? Da pišemo Juanu?
— Dobro.
— Znaš li mu adresu?
— Znam; odlazi brodom iz Cádiza na Filipine.
— Ne znaš više?
— Ne znam.
— Trebalo bi barem znati kako se brod zove.
— Dobro. Saznat ću.
— A što misliš raditi dok mu stigne pismo, ako mu uopće
stigne? Hoćeš li otići kući, svojima?
— Ne, neću kući. Samo bi me tukli, otac i braća.
— A hoćeš li da ja kažem sve gospođi, da vidimo što će
odlučiti.
— Ne, ne. Ay, ené!
— Onda, što kaniš? Kamo ćeš?
— Ne znam.
Shela je gledala u pod i uzdisala. Suze joj tekle niz obraze.
Ponešto nestrpljiv, ustadoh i rekoh joj:
— Ništa. Ti odluči. Ja sam ti iznio sve. Ne znam što bih ti
savjetovao.
213
Djevojka još dublje uzdahnu; vidjevši gdje se spremam izići,
zadrža me:
— Ne, nemojte me ostaviti.
— Što želiš da učinim?
Shela je časak razmišljala, a onda reče:
— Pišite gospodinu Juanu!
— Pisat ću mu, ali će proći mnogo vremena dok sazna. Ako je
već isplovio iz Cádiza, nećemo dobiti od njega vijesti za godinu
dana.
— Onda recite gospođi što je. Da vidimo što bi ona sa mnom.
Bilo mi je žao jadne djevojke. Predavala se svojoj nesretnoj
sudbini kao janje koje vode na žrtvu.
214
III
PRODAJA JUNICE
Kad sam rekao doñi Celestini što se dogodilo djevojci,
nekoliko sam puta natuknuo u razgovoru da bi ona morala
obavijestiti sina; ali sam ubrzo uvidio da je sve uzalud i da neće
ništa učiniti dok zavisi od nje.
Znao sam da Juan Aguirre plovi iz Cádiza na Filipine, ali ni
Shela ni ja nismo mogli saznati na kojem je brodu. Ipak sam mu
pisao, ali pismo očito nije stiglo, jer nisam dobio odgovora.
Međutim bijahu doña Celestina i župnik odlučili udati Shelu.
Kao što znaš, brakovi što se ovdje sklapaju među seoskim svijetom
smjeraju samo na novac, pa se zato i zovu »prodaja junice«. U ovom
slučaju nije posrijedi bila obična junica, nego oštećeno i bolesno
živinče, i trebalo je dati mnogo novaca povrhu da bi je kome
utrapili.
— Treba je odvesti odavde što prije — reče župnik. — Neka se
nastani u drugom mjestu ili u kojem udaljenom zaseoku, pa nitko
neće voditi brige je li dijete rođeno prije ili poslije zakonskog roka.
— Jest, tako će biti najbolje — nadoda gospođa de Aguirre. —
Što vi mislite, doktore?
— Isto što i uvijek: najprije bih se posavjetovao s Juanom —
odgovorih ja.
— Juan neće ovamo još za četiri godine ili pet.
— A dotle, kako da se izbjegne bruka? — uzviknu župnik.
— Ne, ne; ne može to biti — odvrati doña Celestina. —
Govoriti o Juanu znači gubiti vrijeme. Ostaje jedino da se nađe muž
i da se djevojka uda.
— Ja mislim isto što i doña Celestina — prihvati župnik.
— Onda da vidimo koji bi nam bio najpovoljniji. Poznajem sve
obitelji u naseljima... Olazábalov je momak oženjen, mladi Aspicua
još je dijete, Endoyin je sin otišao u Somorrostro...
— U Iturbidu ima neki momak, ugljenar... — natuknu župnik.
— Ondje su sve sami divljaci — odvrati doña Celestina.
— Ne želim da Shela ode onamo. Zlo bi postupali s njome.
— A Machín? — upita župnik. — Machín, momak?
215
— Onaj iz moje kuće?
— Jest.
— Pa taj je mladić luckast!
— Bože moj! Nećemo valjda tražiti savršena čovjeka kao što
bijahu sastavljači Ustava od osamsto i dvanaeste.
Gospodin je župnik ovda-onda sebi dopuštao poneku šalu na
račun liberalnih ideja.14
— Onda, što ćemo? Hoćemo li pozvati Machína?
— Bit će tako najbolje.
— I oca.
— Obojicu. Objasnit ćemo im o čemu se radi pa ćemo vidjeti
kakve uvjete postavljaju.
— Dobro. Poslat ćemo po njih.
Pribivao sam tome sastanku u kuhinji. Prizor je bio žalostan;
pružao je zaista bijednu sliku. Machín otac i Machín sin približili se
vatri u kuhinji.
— I tako — govorila doña Celestina zapovjednim glasom —
dajem Sheli u miraz četiri zlatne unče i dvije krave.
— I motike koje ste spomenuli, i vršilicu — nadopuni stari
Machín.
— Dobro, i motike i vršilicu. Jesmo li se sad složili?
— Ovaj... — okolišao je stari Machín, češući se po glavi —
ako je djevojka ostala, ovaj... u tom stanju, ne znam hoće li biti
dobro... jer će ljudi... ovaj...
— Sve sam vam rekla već prije. Djevojka jest u tom stanju. To
već znamo. Dakle, odlučite jednom: hoćete li ili nećete. Ili kažite što
biste još htjeli.
— Istina je, ovaj... — mrsio je starac — ima komad zemlje
pored jaruge koji ne pripada našem zakupu, i moja žena, ovaj... kaže
da bi ga trebalo dati nama, a da se, ovaj... ne podiže renta... Ne
velim ništa, ali moja žena...
— Dobro, ta će zemlja biti vaša.
Pogađanje se nastavljalo na tu priliku, s obiljem pojedinosti
koje su osvjetljivale onu odvratnu seljačku škrtost, a kad su
razgovor stjerali na jedno i postigli sporazum, doviknula je doña
14 Ustav iz godine 1812, donesen na Saboru u Cádizu objavio je ukidanje
feudalizma, plemićkih povlastica, crkvenih desetina itd. (Kad se natražnjak Fernando
VII vratio na prijestolje, 1814, odmah se požurio da ukine taj ustav.) — Prev.
216
Celestina svojim kćerima:
— Zovnite mi Shelu!
Pojavila se Shela, upalih očiju, tamnih podočnjaka.
— Mi smo se složili da ćeš se udati za ovog mladića.
— Dobro, gospođo. — odgovorila je ona glasom što bijaše kao
jecaj.
— Ne kažeš ništa?
— Ništa, gospođo.
— U redu, onda znaš. Svadba će biti za nekoliko dana.
— Dobro, gospođo.
Mladi se Machín smješkao, želeći da se pokaže vragolast, a
stari je i dalje premetao po glavi misao nije li mogao još štogod
izvući od gospođe de Aguirre.
Eto, takav je tradicionalni moral bogatih ljudi. Uništava jedan
život, sina ostavlja bez oca, unosi očaj u obitelj. I kažu da se spasila
čast kuće, da se spasilo društvo.
217
IV
SHELIN KRAJ
Kad god sam mislio o Sheli, nastavio je stari liječnik, imao sam
predosjećaj, sasvim logičan, da će zlo završiti.
Jako bih se iznenadio da sam tokom godina doznao da Shela
živi mirno i sretno sa svojim mužem.
Četiri ili pet mjeseci poslije onog prizora i pogađanja oko
svadbe i miraza, pozvaše me u kuću Machínovih. Shela je rodila
jaka i čvrsta sinčića, ali se razboljela.
Kad sam je prvi put posjetio, našao sam je veoma slabu, grabila
ju ognjica.
Prošao je jedan, pa i drugi dan. Sirotici nije bilo bolje. Svaka
sitnica, svaka riječ izazivaše joj suze.
Doña Celestina pozvala me na povjerljiv razgovor.
— Što je to sa Shelom? — upita me.
— Bolesna je.
— A ne kreće nabolje?
— Ne.
— Što joj je?
— Ona je u stanju neprekidne uzbuđenosti, a mislim da trpi od
oštećenja srca, što su ga pogoršali trudnoća, porod i gorka iskustva.
Doña Celestina promijenila je boju. Iako je bila ponosna, imala
je dobre namjere.
— Mislite li da je tomu kriv brak s onim čovjekom...?
— Možda, ali ne bih mogao tvrditi.
Nisam je htio umiriti. Neka na svojoj savjesti osjeti brutalnost
koju je učinila.
Odlazio sam Sheli svakog dana. Nije bilo puta ni načina da joj
se vrati volja za život. Bila je odlučila da se sasvim oprosti sa
životom. O tako čvrstu odluku da se umre razbijaju se svi pokušaji
liječenja. Već poslije četrnaest dana moradoše ispovjediti Shelu i
dati joj posljednju pomast.
Doña Celestina i njene kćeri došle su da je vide.
Sobu u kojoj je ležala bolesnica ukrasili su bijelim, pokrili
postelju bijelim pokrivkama i donijeli cvijeća i svetih slika. U
218
trenutku kad su joj davali posljednju pričest, stajale su u hodniku
žene s upaljenim svijećama.
Shela je bila veoma nježna i odana, i kad je vidjela kako joj
posvećuju pažnju, bila je radosna i nasmiješena.
Ujutro je sirotica umrla.
*
Stari liječnik ušutje i pažljivo se zagleda u me, kao da želi čuti
moje mišljenje.
— Zaista je strašna — rekoh — ta bezobzirnost prema tuđem
životu. Koliko je ljudi žrtvovano tim idejama ugleda i društvenog
položaja, koje, poslije svega, ne služe ničemu! Sve sami ostaci
feudalizma.
— Jest, tako je — potvrdi mi stari liječnik.
— A što je rekao Juan Machín kada ste mu ispričali sve to?
— Bio je kao lud i gorko zaplakao. »Jadna moja mati, koliko su
je namučili!« ponovio je nekoliko puta. A zatim je bijesno
protisnuo: »Sad bih mogao zapaliti cijeli grad.« Kasnije, kad se
smirio, molio me da mu opišem majku, da mu kažem je li bila nalik
na njega ili nije. A kad sam mu napomenuo da se njegov otac ružno
ponio, odvrati mi: »Ne, nije on kriv!« I kaza mi kako je od tebe
primio očev rukopis, te obeća da će mi ga poslati.
— A je li vam poslao taj rukopis?
— Jest, pročitao sam ga; zbilja ne znam što da radim s njim.
Mislim da si ti najpozvaniji da ga čuvaš. Evo ti ga.
Uzeo sam rukopis, odnio ga kući i odmah prionuo da čitam.
219
KNJIGA SEDMA
RUKOPIS JUANA DE AGUIRREA
220
I
OČAJNIČKA ODLUKA
Odgajali su me jako strogo. Majka mi je u glavu ubijala kako
moj položaj zahtijeva da budem stroži i krući od drugih. A ja sam
zapravo bio lakouman dječak, dobra srca, iako ponešto nagao.
Krenuo sam na plovidbu veoma mlad, a na brodu sam polako
zaboravljao pouke svoje majke.
Moj život u prvim godinama na moru bio je veoma intenzivan.
Bio sam član posade na brigantini Asia, koja je plovila Južnim
kineskim morem. Kapetan bijaše Australac, a pomoćnik mu Bask.
Naša se trgovina kretala između Malaje, Sijama, Sumatre,
Bornea i Filipina. Glavne luke u kojima smo se zadržavali bijahu
Singapur, Batavia, Makasar, Hongkong i Manila.
Neprestano smo posjećivali nepoznata mjesta, luke u koje još
nije ušao nijedan Europejac. Moj zapovjednik, Sir Wilkins, bio je
genijalan pomorac.
Često smo se morali boriti, sad s kineskim pljačkašima u
Tonkinškom zaljevu, sad opet s maurskim piratima koji su pustošili
u onim širinama i davali dokaz o hrabrosti i začudnoj drskosti.
Osobito smo sjeveroistočno od Bornea, blizu Serasanskih otoka
i Gusarskog arhipelaga vodili oštre pomorske bitke protiv dva-tri
naoružana broda koje zovu praos.
Ti praos ili paraos uglavnom su brzi, kljunasti čamci koji
plove na jedro i na vesla, a nose nekoliko ljudi naoružanih puškama;
većinom su to brodice natkrite rogožinom, ali ima među njima i
velikih brodova sa tri jarbola, palubac im čvrst i ostakljen, a za
obranu nose topove. Nije lako trgovačkom brodu da se natječe u
brzini i okretnosti s tim čamcima koji su izvrsno osposobljeni za
plovidbu.
Sir Wilkins nije imao običaj bježati od gusara, nego je čekao
napad i odnosio pobjedu.
Poznavao je veoma dobro njihove postupke i varke, znao sve
njihove jake i slabe strane. Pravili smo pravu poharu. U blizini otoka
Celebesa potopili smo topovskom pucnjavom tri velika gusarska
broda koji su dolazili s namjerom da našu brigantinu zauzmu kad se
221
s njom sudare. I neke smo maurske razbojnike s otoka Jolo između
Filipina i Bornea vraški potprašili i dali im dobru lekciju.
Sir Wilkins bijaše zaista izvanredan pomorac. Nisam poznavao
nikoga tko bi pokazao takvu mirnu hrabrost i bio tako velikodušan i
obziran prema tuđim slabostima. Nikad nisam bio načistu što
zapravo u sebi osjeća, strašan prezir ili silnu njemost prema ljudima.
Možda je u isto vrijetne osjećao i jedno i drugo.
Kao i svi kapetani koji su plovili mnogo godina, i on je najviše
vremena proveo najednome brodu, pa je dobro znao što može
očekivati od svoje »Azije« i više nije zahtijevao.
Malo je ljudi poznavalo Kinesko more kao što ga je on
poznavao; a što nije znao to je naslućivao, dokučivao i pogađao.
Wilkins bijaše primjer dokle može doprijeti čovjek kad svoju
inteligenciju i osjećaje usmjeri na jedno. I unatoč njegovu jasnom
sudu o svemu i velikom iskustvu što ga je stekao, još se moglo reći
da nije razbor bio jedno od najvećih između njegovih svojstava.
Opakost, niskost, zavist, sve je opravdavao. Za Wilkinsa zlo
bijaše samo količina sjene potrebna da bi dobro i vrlina mogli sjati.
Proveo sam s Wilkinsom blizu osam godina, a onda se kapetan,
već star, povukao u Sidney. Ja sam otišao u Manilu, a odande u
Cádiz. Trebalo je da preuzmem dužnost prvog časnika na jednom
brodu što plovi od Cádiza do Filipina. Uto me pozvala majka, i ja se
vratih u Lúzaro.
Tada sam se upoznao sa Shelom. Bila je iz dobrostojeće
obitelji, koja je propala. Bila je u daljem srodstvu s mojom majkom.
U našem kraju nije nikakva sramota da djevojka služi u kojoj
kući u mjestu. Osim toga, kao što rekoh, Shela bijaše rođakinja i
usvojenica moje majke. Njen položaj u našoj kući nalazio se negdje
na sredini između sluškinje i siromašne rođakinje.
Shela bijaše veoma mlada i bezazlena; ja, pomorac što je došao
iz osame Kineskog mora, željan života; vidjeli smo se, i dogodilo se
ono što je i prirodno. Ne znam je li moja majka slutila što se događa;
ako jest te ako se poslužila lukavštinom da me udalji, neka joj Bog
oprosti. Zbilo se tako da je majka dobila pismo iz Cádiza, kojim me
pozivaju da se što prije vratim. Otišao sam. Ali ondje nitko nije znao
da mi kaže tko je napisao pismo. Još je ostalo oko mjesec dana do
odlaska fregate Maribeles, na koju sam se imao ukrcati.
Pomislih da se vratim u Lúzaro, ali sam se skanjivao. Nisam
znao s kakvim bih izgovorom izišao pred majkom.
222
Uvijek mi je ulijevala više straha nego drugih osjećaja. Nisam
ni slutio što je i kako je sa Shelom. Da sam sumnjao, odlučio bih se
na povratak i oženio bih se njome, prelazeći preko svega.
Došlo je vrijeme da se ukrcam na Maribeles i da izgubim čak i
sjećanje na poznate osobe. Trajalo je šest mjeseci dok smo stigli u
Manilu, a ondje smo ostali dva mjeseca. Dobio sam nekoliko pisama
od majke, a među mnogima, za me nevažnim vijestima, javila mi je
da se Shela udala.
Kad sam to pročitao, zaključih da su žene, kao što svi vele,
prevrtljive i nezahvalne; mislio sam da me Shela zaboravila dok sam
izbivao.
Pisao sam jednom prijatelju u Lúzaro i pitao što se dogodilo s
njome.
Poslije nekoliko mjeseci podigao sam u Cádizu dva njegova
pisma kojima je odgovorio na moje. U jednome javljaše mi da se
Shela udala — bolje rečeno, da ju je moja majka udala za
Machínova sina, priglupa momka i pijanicu, čijem je ocu valjalo dati
novaca i zemlje da bi dopustio da mu se sin oženi Shelom, koja je
bila trudna. U drugom pismu obavijestio me prijatelj da je Shela
upravo umrla poslije poroda u Machínovoj kući.
Kad sam to saznao, zapao sam u dubok očaj. Namjeravao sam
otići s broda, ali je kapetan nešto primijetio na meni, i nije mi
dopustio da se iskrcam.
Fregata je digla sidro i krenula. U očajanju mi je prošlo šest
mjeseci plovidbe do Filipina. U meni kipjela srdžba, bijes me tjerao
da se vladam kao lud, a mnoštvo mahnitih misli kovitlalo se mojim
mozgom.
Malo-pomalo jenjala mi srdžba i prešla u duboku sjetu. Sve mi
se činilo tužno i žalosno: i u najmanjoj sitnici nalazio sam povod za
ružna razmišljanja. Te su me misli toliko mučile te sam se, kad smo
stigli u Manilu, navadio da odlazim u krčme i da se opijam, samo da
ugušim te misli i utolim pusti jad.
U jednoj od tih krčama susreo sam, na svoju nesreću, Tristana
de Ugartea, koji je za mene bio jedan od onih pogubnih bića što
vabe zlo, jedan od onih prokletnika što nam ih zao udes postavlja na
put da nas odvuku u opačinu i gurnu u propast.
Ugarte je bio časnik na jednom brodu koji je prevozio roblje;
bijaše otišao s broda prije nekoliko tjedana te je provodio život u
svađama i pijankama. Bio je umoran od mora, od nemirna života na
223
brodu koji prevozi roblje, pa je želio pristati u kakvu kutku i
provesti koju godinu na kraju, da se naužije mira i odmora.
Ja mu rekoh kako je moja želja upravo suprotna: meni je do
nemirna i opasna života, kao što bijaše onaj što sam ga vodio na
»Aziji« sa Sir Wilkinsom; ja bih da se tučem neprekidno, da
zatjeram mač u svakoga tko se nađe preda mnom, i da jednog dana
poginem od hica na palubi.
— Čovječe, hajde da nešto učinimo — predloži mi Ugarte.
— Što?
— Promijenimo sudbinu i papire! Ti ćeš otići na brod s robljem
i zvat ćeš se Tristan de Ugarte, a ja ću...
— Ne može to biti — odgovorih ja. — Na brodu na kojem
plovim neće primiti tebe s mojim ispravama i mojim imenom.
— Nije važno. Ja i ne mislim na tvoj brod. Kanim kupiti nešto
zemlje na Filipinima, a radije bih da to bude pod tvojim imenom
nego pod mojim.
— E, onda pristajem.
— U redu. Ne treba tu ništa više. Ja se odsad zovem Juan de
Aguirre; a ako ti želiš na »Zmaja« kao časnik i s mojim imenom,
odmah ću pisati kapetanu, koji je naš zemljak.
— Dobro, piši mu. Gdje je brod?
— U Bataviji.
Tristan uze pisati, a kad je završio, dade mi pismo. Izmijenismo
papire. Bili smo manje-više iste dobi i rasta. Kako je on bio iz
Elgueje, a ja iz Lúzara, imali smo isti govor i naglasak. Zamjena je
bila laka.
Pustio sam da Maribeles otplovi bez mene, i poslije nekoliko
dana otišao sam u Bataviju i ukrcao se na »Zmaja« bez i najmanje
grižnje savjesti.
224
II
PREVOŽENJE ROBLJA
Kapetan Zaldumbide bio je francuski Bask. Primio me
ljubazno, odveo me na kaštel na krmi i razgovarao sa mnom. Pitao
me o prijašnjoj plovidbi te mi jasno i bez okolišanja izložio sve
opasnosti koje me čekaju na »Zmaju«.
Kad je vidio da usprkos tome prihvaćam, nije prigovorio.
Uvjeti pod kojima se to mjesto moglo dobiti bijahu da čovjek zna
svoj posao i da govori baskijski. Ispunjavao sam oba zahtjeva. Kad
sam tako već primljen, kapetan mi pokaza kabinu u kojoj ću se
smjestiti, a bila je kraj njegove. Upozorio me da su obadvije
oklopljene i da na prozorima imaju rešetke.
Neću pričati o zgodama i nezgodama sa svojih putovanja;
bijahu manje-više iste kao i doživljaji svih onih što se otiskuju na
more da traže pustolovine.
Kapetan Zaldumbide postupao je sa mnom jako pažljivo. Bio je
razmjerno dobar čovjek, iako promjenljiv i nelogičan. Uglavnom je
odlučivao samovoljno, ali je unutar te samovolje, i koliko dopuštahu
njegova gađanja, bio pravedan.
Dvije mu najistaknutije značajke bijahu vjerski fanatizam i
škrtost. Unatoč mnogim okrutnostima i pokoljima što ih je zacijelo
počinio u životu, on se nije mirio s tim da izgubi svoje mjesto u raju:
on ga je svojatao i zahtijevao svim svojim snagama.
Kao škrtica bio je nešto posebno. Imao je okovan ormar u
kojem je držao svoje blago, i nekoliko malih sanduka od mjedi,
pojačanih željeznim okovom.
U nekoj prilici usudih se našaliti na račun njegova blaga, a on
će mi, tajnovito:
— Nemoj da te čuju. Mogli bi pomisliti da imam silan novac
pa još namjeriti da me ubiju.
Posadu je sačinjavao sve sam ološ, ljudi s koca i konopca.
Izuzev Baske, koji su držali uz kapetana iz lakomosti a bili većinom
seljaci, i još dva-tri čovjeka, svi ostali tvorili su skupinu pijanica,
lopova, robijaša, najgore od najgoreg, lučki talog sa pet strana
svijeta.
225
Baske nisi mogao ubrojiti u takve. Išli su gotovo u dobre ljude.
Živjeli oni u uvjerenju: kad jednom odu iz svog mjesta, svejedno je
čime se bave, i ništa ne znači prodaja jedne crnačke ili kineske
obitelji, ili pljačkanje brodova. Moji su zemljaci glupavo zamišljali
da je čast, dana riječ i čestitost potrebna na selu, i čovjek se mora
toga držati. Ali kad se otisneš na debelo more, sve to otpada: u
gusarenju, pljački, otimačini, kao sredstvu da se obogatiš, gledali su
oni manje-više časnu rabotu.
Među četrdesetoricom ljudi, koliko ih je brojila posada na
»Zmaju«, nalazio si svega i svačega: od tipova čiji se život sastojao
od neprekinuta niza opačina i zločina, kao što je bio doktor
Ewaldus, pa do siromašna irskog dječaka, Patricka Allena, uzora
čestitosti i plemenitosti.
Patrick Allen bijaše jedna od tolikih žrtava slijepe sudbine.
Njegov otac, propali seljak, prešao je iz Irske u Liverpool, u potrazi
za radom, kad je umro, ostavio je u bijedi udovicu i jato djece.
Allen je bio osjećajan; volio je svoju obitelj i patio je gledajući
svoje u bijedi. Prolazio je blatnim pristaništem tražeći posla te
upadao u krčme gdje se stjecahu pijani mornari i gdje se miješahu
ljudi iz svih krajeva svijeta.
Allen nije imao pomorskog znanja, nije imao svjedodžbi, i
nijedan ga skipper nije htio na svoj brod. U očaju dječak je gledao
trenutak u kojem će bijeda uništiti njegov jadni dom, a njegove
sestre odvesti u one strašne jazbine jeftinog zadovoljstva, gdje se
mornari iz cijelog svijeta opijaju viskijem, pokraj kakve plavojke
namazana lica.
Allen je znao da u Liverpoolu, kao u svim velikim lukama, ima
snubitelja radne snage i lovaca na ljude.
Ti agenti i trgovci ljudima skupljaju u svojoj kući mornare bez
posla, hrane ih, čak im daju i nešto novca, a kad dođe kakav kapetan
komu trebaju mornari, sporazumije se s agentom, izabere sebi ljude i
plati dugove predujmom na mornarsku plaću.
Allen je naišao na takva agenta i prodao se za nekoliko šilinga,
koje je dao majci. Odveli su ga iz Liverpoola u Amsterdam, ondje
ga je Zaldumbide otkupio plativši njegove dugove i ukrcao ga na
»Zmaja«.
Allen, dobar i valjan mladić, nije imao ništa od pomorca.
Koliko sam god pokušavao da mu objasnim umijeće plovidbe,
nisam mogao. Gledao je more kao nešto što ga nimalo ne zanima. U
226
njemu se ukorijenio duh poljodjelca, i nije se mogao promijeniti.
Drugi u biti dobar čovjek bio je Franz Nissen, kormilar.
Govorio je veoma malo, a nikada o svome životu. Taj šutljivi čovjek
pokazivaše svojstva izvrsna pomorca. Zaldumbide mi je pričao o
njemu: dok je bio u službi — ako se ne varam, služio je u danskoj
mornarici — neki je časnik, sasvim nepravedno, naredio da ga
izbičuju. Jedne noći, nedugo poslije toga Nissen je petrolejem polio
postelju i sobu toga časnika i potpalio. Onda je pobjegao, ne sjećam
se kako.
S Allenom sam vezao usrdno prijateljstvo. On je znao moj
život, a ja njegov. Lijepo smo se slagali, kao da smo braća.
Njegovo mi je prijateljstvo olakšavalo boravak na »Zmaju«.
Često smo razgovarali; ja sam ga poučavao u onome što sam znao i
ujedno, u razgovoru s njim, dotjerivao svoje znanje engleskoga.
Tako smo proveli mjesece i godine u neprestanim pogibeljima.
Preturili smo mnoga putovanja prevozeći nesretne crnce iz
Angole i Mozambika u Brazil i na Antile.
Nikad se nisam mogao priviknuti na prizor bijede i strahote što
ga pružaše ta rabota. Gotovo sam uvijek odlazio u svoju kabinu da
ne vidim te nesretnike. Zaldumbide je s njima dobro postupao, ali
prizor ipak nije gubio na odvratnosti.
»Zmaj« nije bio od onih klasičnih brodova što prevoze roblje,
brodova koji su se mogli smatrati kao ploveći lijesovi.
Dobro su ondje proračunali potrebnu količinu zraka i vode, a
poduzimali su i sve drugo da se spriječi zaraza, kužno isparavanje i
smrad. Zaldumbide je znao da njegov posao i probitak nije u tome
da mu crnci umru.
Prema onome što mi svi kazivahu, prije nego što sam ja došao
na brod prevozili su velike pošiljke žive ebanovine, a posada je
slušala. U moje vrijeme mornari su pol vremena provodili u pobuni.
Iz tih se opasnosti izlazilo pukim slučajem.
Nekako tri ili četiri godine pošto sam došao na brod prevozili
smo u Ameriku tri stotine kineskih kulija. Ostavili smo za sobom
kinesku obalu i Macao, i kad smo plovili u blizini rta Engaño na
Luzonu, približio nam se dvojedrenjak, jedna od onih škuna što ih
na Filipinima zovu pontines, a iz nje se pojavio Tristan de Ugarte.
Sasvim se promijenio; debeo ožiljak što mu se pružio preko lica
potpuno ga je izobličio.
Rekao mi je, kao u optužbu, da mu je moje ime donijelo malo
227
sreće; njegov je posjed na Ilo-Ilu propadao. Očito nije znao njime
upravljati.
Njegova nemirna ćud javljala se u svemu i na svakom koraku i
naprosto mu nije dala da živi. Često sam pomišljao nije li lud, jer
mu kretnje i čini bijahu sami ispadi.
Prelazili smo preko Pacifika kad nam se pobuniše Kinezi, i ne
znam jesu li oni ili neki od posade ubili Zaldumbidea i nizozemskog
liječnika.
Onda je došlo do niza sukoba i obračuna između dviju
neprijateljskih skupina u posadi. Na kraju su prestale te zadjevice, i
ja sam preuzeo zapovjedništvo na brodu.
Moj je plan bio da dođem u Europu, predam brod vlasnicima i
da se vratim u Španjolsku.
Ploveći Pacifikom prema jugu naišli smo na nekakav brod u
nevolji i pomutnji. Odande su nam davali znakove i pitali nas
imamo li liječnika. Odgovorili smo da nemamo, a mogli smo im dati
samo vodu i čaj.
Sutradan je na našem brodu izbila žuta groznica. Netko je u
liječnikovoj sobi pronašao spremicu s kininovim prahom. Pripremili
smo napitak za bolesnike. Od dvadeset oboljelih umrlo je osam
ljudi.
Dok je groznica harala, Ugarte je došao na misao da pobuni
neke mornare. Tražio je da promijenimo ime brodu i da gusarimo na
Pacifiku. Bio sam prisiljen zatvoriti tog luđaka.
Poslije duge i teške plovidbe stigli smo do Magelanova
tjesnaca, ali kako nismo imali povoljna vjetra, odlučio sam da
skrenemo na jug i oplovimo rt Horn.
Bilo je veoma hladno i vedro kad smo prolazili rtove Deseado i
Desolación; ali kad smo došli na visinu Wollastonova otoka, upali
smo u gustu maglu, koja se nije dizala nekoliko dana.
Razboritost je nalagala da se zaustavimo, ali sam ja plovio
dalje. Nekoliko puta umalo što nismo naletjeli na velike gromade
leda plovca. Te su nam ledene gromade poslužile da dopunimo
zalihu vode.
Zadržali smo se jedan dan u zaljevu Nassau, a onda krenuli
dalje, ne čekajući da se vrijeme popravi. Posadu presvojio umor,
mornari radili kao da su u ognjici; strahovao sam, budu li se
odmarali, obhrvat će ih slabost te ćemo svi propasti u tim
negostoljubivim krajevima.
228
Iz zaljeva Nassau isplovili smo po ružnu vremenu, pod
udarcima oluje prošli smo kroz tjesnac Le Maire i usred snježne
vijavice stigli u luku Cook na otoku Statenu.
Malo je mjesta koja su tako turobna kao što je ovo. Luka je
fjord nad kojim se izdižu visoke planine s golim i mračnim hridima;
tlo je muljevito i neobrađeno.
Premda je posada htjela da se ondje odmori, odlučio sam da
nastavimo put dok ne stignemo u Zaljev samoće na otočju što ga
zovu Malvinas ili Falkland.
Ondje smo se zadržali, a kad je posada dovoljno prikupila
snage, zaplovili smo put Europe.
Na visini rta Sao Vicente dvaput nas je lovio engleski ratni
brod i topovskim hicima uništio jarbole i jedra na »Zmaju«.
Umaknuli smo čamcem kitolovcem, a mislim da se kuhar s nekim
domogao Zaldumbideovih sanduka te ih ukrcao u čamac. Kad smo
bježali »Zmaj« je potonuo. Ugarte se hvalio da je provrtio brodsko
dno. Ne znam je li bila istina.
Da nismo izvukli Zaldumbideovo blago, mogli smo se odmah
iskrcati na kojemu između Kapverdskih otoka; ali s onim teretom
činilo mi se opasnim pojaviti se ondje. Zaplovili smo na sjever,
prema Kanarskim otocima. Složili smo se da pristanemo na afričkoj
obali i zakopamo sanduke.
Uplovili smo u rijeku Nun te istraživali njene obale. Pored
mora, dune od bijelog pijeska što ih je stvorio vjetar odbijale su
svjetlo tako da su zasljepljivale oči. Pošto smo malko odmakli
uzvodu, javljali se trnjaci, kupinovo grmlje, sandarak i agave. Na
petnaestak milja od morske obale naišli smo na ruševine; možda su
bili ostaci koje od utvrda što ih je po nalogu španjolskoga kralja
podigao Diego Garcia de Herrera. Nije mi se činilo razboritim da
ondje zakopamo sanduke, pa sam tražio bolje mjesto. Sva ta
uzvišenja i brdašca uz rijeku, stvorena od pijeska, vjerojatno
mijenjaju položaj i oblik djelovanjem vjetra iz Sahare. Trebalo je
pronaći čvršću točku.
Prišao sam jednome zidu na kojem se vidio u kamenu uklesan
slon; gledao sam onamo kamo bijaše upravljen pogled slonova oka i
opazio da se u tom trenutku između dviju velikih stijena vidi sjena
oštre hridine što se nalazi kraj rijeke. Vrh sjene padao je u tom času
u podnožje jednog arganova stabla. Pomislih, najbolje će biti da
ondje zakopamo sanduke.
229
Odredio sam položaj, a kako je postojala mogućnost da nas
ulove i kod nas pronađu zapis o zakopanom blagu, poslužio sam se
tajnim pismom: oznaku mjesta preveo sam na baskijski, i dok smo
čekali da se blago zakopa, Allen je, po mojoj uputi, označio u
molitveniku slova koja su, sastavljena u riječi, davala objašnjenja na
baskijskome.
Mornari se bijahu sporazumjeli s nekolicinom Maura da u
zamjenu za jednu pušku dobijemo dva janjeta, ali Mauri, umjesto da
izvrše ugovor, navališe na nas i ubiše nam nekoliko ljudi.
Dok smo se odande povlačili Mauri su nas neprestano
progonili. Kad smo zašli u more, zahvatilo nas strašno nevrijeme.
Nismo mogli ploviti, golemi valovi preplavljivali nam čamac.
Morali smo kapama grabiti i izbacivati vodu, pjena nam udarala u
lice, a vjetar nas zaglušivao i gasio nam svjetiljku kad smo htjeli
pogledati kompas.
Dva smo se dana borili s kišom i s valovima, a trećega ujutro
ugledasmo otak Lanzarote kao oblak na obzorju.
Pomislismo: eto spasa, ali nas tada zarobi nekakav engleski
ratni brod i odvede nas na onaj brod što nas je prije nekoliko dana
lovio. Bili smo osumnjičeni da se bavimo gusarstvom. Poznato je da
su zakoni protiv gusara veoma strogi. Gusar je izvan zakona i
ljudskih prava, a engleski zakon osuđuje ga na vješanje.
Engleski ratni brod zvao se Argonaut. Liječnik na tome brodu
bijaše izvanredan čovjek; za našeg putovanja u Englesku ispričao
sam mu svoj život ne krijući ništa. Dao je o meni dobro mišljenje, i
sigurno njemu imam zahvaliti što me, kao zapovjednika gusarskog
broda, nisu odmah objesili na prvi jarbol.
Za plovidbe od Kanarskih otoka do Plymoutha Englezi su
dobro postupali sa mnom. Život mi je zagorčavao samo Ugarte, koji
mi neprestano spočitavaše što nisam slušao njegov savjet dok smo
plovili Pacifikom.
230
III
KAŽNJENIČKI BROD
Čim smo se iskrcali, odvedoše nas pred suce. Svi članovi
posade »Zmaja« pojavili se na optuženičkoj klupi. Činjenica što se
nismo opirali i što smo se okanili sumnjivih poslova spasila nas od
vješala.
Možda bismo prošli i bez kazne da je sud bio kao što su
redovni sudovi; ali su nam sudili tako brzo da se nismo mogli
braniti. Osudili su nas na deportaciju u razne zatvore i na
kažnjeničke brodove: zapovjednike na deset godina, a mornare na
pet.
Nisu nas sve poslali na isto mjesto. Mornari su bili odvedeni u
zatvore u unutrašnjosti i na kažnjeničke brodove blizu Portsmoutha i
Chathama. Nama su namijenili kažnjenički brod na sjeveru.
Ukrcali smo se na kuter koji se zvao Flying Fish, a to će reći
»Riba poletuša«. U našoj skupini bijahu Ugarte, kormilar Nissen,
nostromo Old Sam, Irac Allen, koji je želio da bude sa mnom iz
prijateljstva, i drugi zatvorenici, Francuzi. Kad smo isplovili iz
Plymoutha, Old Sam bacio se u vodu. Neko vrijeme nismo ga mogli
vidjeti. Vojnici su pucali na svako mjesto gdje se činilo da se nešto
miče. Nisam želio gledati taj strašni lov. Sutradan, u sumrak, brod se
zaustavio; uz bok mu pristade čamac.
Sišli smo u čamac, s lisičinama na rukama, i sjeli. Čuvao nas
odred vojnika sa časnikom.
Brzo smo izgubili iz vida »Poletušu«, prilazili smo kopnu.
Kroz gustu maglu vidjelo se samo ušće neke rijeke. Na pozadini od
sinjega polarnog neba nazirali se istureni dijelovi kopna, sivi, bez
raslinja, a dolje, na tlu, crnjele se močvare: nad njihovom
nepomičnom vodom letjeli oblaci ptica.
Još je trajao sumrak kad smo se približili kažnjeničkom brodu.
Bez jedara i jarbola, izranjao je kao tamna mrlja između sivog neba i
sivog mora. Izbliza je stari brod nalikovao na Noin korab, privezan
konopima i lancima; izdizao se u visinu kao kakva kuća; iz njegovih
dimnjaka izlazili crni stupovi dima. Na pramčanoj statvi isticao se
lik Neptunov.
231
Svu okolicu prekrivala neodređena boja, sve tonulo u sivilu i
žalosti; žućkasta voda stapala se u polusjeni s nebom.
Nikad nisam osjetio veću tugu.
Prošli smo ispod ukrasa na krmi, koja je imala tri kata izvan
vode, sa galerijama i prozorima što bijahu pretrpani baroknim
uresima.
Najviši dio krmenog ukrasa nalazio se najmanje trideset stopa
iznad vode, i s njega je visio velik fenjer, koji je jedini svijetlio u
sivome i turobnom okolišu što je tonuo u mrak.
Kažnjenički brod bio je stara lađa iz doba bitke kod Trafalgara.
Zvao se Neptun.
Kad smo stigli na palubu, morali smo čekati cio sat, dug i
hladan. Narediše mi da skinem odjeću. Poslušao sam. Dali su mi
nekakve poderane hlače, star prsluk i kaput s velikim brojem na
leđima. Čvrsto sam odlučio da se ničemu ne protivim, i pokazalo se
da sam dobro uradio, jer su neki od naših, a među njima i Ugarte, ne
samo ostali bez svog odijela nego su još dopali i samice.
Kad smo se Allen i ja, odjeveni u kažnjenička odijela, sreli na
palubi, pogledali smo se pažljivo, stegli jedan drugome ruku i
zakleli se da nikada nećemo jedan drugoga ostaviti u nevolji.
Trebalo je ondje živjeti deset godina. Kakva li života! Proljeća,
ljeta i zime vjenčavat će se svojim tokom i prolaziti nam u tome
plovećem zatvoru, gledat ćemo samo sivo more, močvare pune
blata, a jedina će nam veza s vanjskim svijetom biti šum valova i
oštri krik galebova i divljih pataka.
Strašan je bio život na kažnjeničkom brodu; jedva smo imali
prostora da se okrenemo; pramac su zauzimali vojnici od straže, a na
krmi smjestili se časnici. Zatvorenici su živjeli između donje galerije
i daščare podignute na palubi, uvijek pod okom jednih i drugih.
Teško je bilo priviknuti se na život ondje, ali se, naposljetku,
sve postiže ustrajnom voljom.
Uvjeren sam da se prvih dana nisam razbolio samo zato što
sam upeo svoju volju. Neprestano sam bio grozničav, glava mi
gorjela; noću nisam mogao spavati i zapadao sam u stanje potpune
klonulosti. Kad je svanjivalo, u vrijeme buđenja, ustajao sam s
vlažnom odjećom i mokrom kosom; osjećao sam bolove u svim
zglobovima i veliku slabost.
Pa ipak moja volja nije popuštala; uvjerio sam se da je jaka i
napeta, spremna za svaki napor. Uzeo sam kinina i za petnaest dana
232
vratio zdravlje.
S prognanicima na kažnjeničke brodove postupalo se kao s
robijašima. U slučaju neposluha kažnjavali su ih bičevanjem,
stavljali ih u okove ili bacali u samicu, u black hole ili »crnu jamu«,
gdje su živjeli o kruhu i vodi.
Gotovo su svi zatvorenici držali golubove i druge ptice,
vjeverice i mnoge domaće životinje. Svatko je tražio zabavu prema
svom ukusu i prema svojim sklonostima.
Nalazio se ondje neki Englez, zapovjednik broda što je
prevozio roblje. Sam nam je pričao da je crnce, kad bi se pobunili,
vezao uz usta topovskih cijevi i onda izdao zapovijed za paljbu. Kad
su ga lovili, taj je kapetan trpao crnce u bačve i bacao u more. Taj se
surovi bjesomučnik znao sada sav raznježiti kad bi pomislio na
kunića kojega je pripitomio.
Ugarte i jedan čovjek iz Marseillesa često su nam dodijavali.
Ugarte bijaše vječni nezadovoljnik; loša hrana, vlaga, hladnoća, sve
prirodne neugodnosti i nevolje u takvu zatvoru, sve je u njega
izazivalo mahnitanje, a njegovi prosvjedi pribavih su mu samo
okove i samicu.
Mene je optuživao da sam laskavac i podlac, jer se nisam
bunio. Nisam ga mogao uvjeriti da je glupo prosvjedovati kad ne
možeš postići ništa osim nove kazne.
Marseljac, čije ime ili nadimak bijaše Tiboulen, dojađivao je
svima u drugom stilu.
Ono što bismo kod Ugartea mogli nazvati lako povredljivim
dostojanstvom, bijaše kod Tiboulena vrsta patriotizma i mržnje na
Engleze. Marseljac je u sebi nosio gorčinu i razmetljivost južnjaka,
spojenu sa gotovo izvještačenim domoljubljem Francuza.
Tiboulen nije bio ni žestok ni zao čovjek kao Ugarte; kad se
nalazio sam, pokazivaše razumnost, ali kad je oko sebe imao
publiku, postajaše lud. Osjećao je potrebu da se njime bave ma u
kakvu povodu, i svađao se s ostalim zatvorenicima i upućivao tisuću
smiješnih prijetnja čuvarima.
Ta vrsta ljudi što živi samo za gledatelje izaziva naizmjence
srdžbu i prezir. Ponekad sam želio da tome idiotu oderu kožu, a
drugi put bih se sažalio videći gdje je bez obrane prepušten
okrutnosti svojih krvnika.
Tiboulena i Ugartea prebaciše u drugi odred, a nas ostaviše u
miru.
233
Prve mjesece proveli smo Allen i ja pomno proučavajući sve
načine i mogućnosti bijega.
Bilo je veoma teško; na otvorima stajale čvrste željezne
rešetke, na vratima teški zasuni. Uokolo broda vodila je donja
galerija, a prozori na njoj bili tako sublizu te valjda ispred njih ne bi
mogla ni ptica proletjeti a da je stražari ne vide.
Na toj se galeriji uvijek nalazila jaka straža, a ophodnje su
onuda prolazile svakih petnaest minuta.
Osim toga, u zatonu bijahu usidreni i drugi kažnjenički
brodovi, pa su pazili jedni na druge, a nekoliko čamaca s
naoružanim ljudima plovilo je noću i obilazilo oko starih brodova.
Iz razgovora s drugim zatvorenicima saznao sam da na
kažnjeničkom brodu postoji masonska loza pod imenom »Vjera i
Sloboda«, a njeni su agenti održavali veze s kažnjenicima na drugim
brodovima, i ne samo s kažnjenicima nego i s nekim časnicima od
posade.
Allen i ja izrazismo želju da pristupimo loži, i pošto smo prošli
stanovita ispitivanja, primljeni smo za braću. Prečasni bijaše neki
stari Grk, gusar čiji se život sastojao od niza grozota.
Pomoću masonerije mogli smo saznati neke zanimljive podatke
u vezi s možebitnim bijegom. Riječno ušće gdje se nalazio naš
kažnjenički brod bijaše kao veliko jezero, šire od pet kilometara. Tu
su usidrili tri kažnjenička broda; naš je bio u sredini.
Udaljenost od »Neptuna« do kopna iznosila je između tri i
četiri kilometara poprilici.
U slučaju bijega, veća opasnost negoli od mora dolazila je od
glibovitih baruština na obali, širokih više od sto metara. Kazivali su
da onuda ne možeš proći ni hodajući ni plivajući.
Većina bjegunaca ostala je u njima, ne mogavši dalje, te je
poslužila kao hrana gavranima i drugim strvinarima.
U tim crnim i strašnim močvarama, na kojima se noću javljala
svjetlost,15
nestali su mnogi bjegunci s kažnjeničkih brodova.
Vidjevši da nema mogućnosti za bijeg, počeo sam učiti
matematiku. Lijepe riječi što ih je o meni dao liječnik s broda
»Argonaut« bijahu mi i dalje od koristi, toj preporuci imam zahvaliti
15 Španjolski: fuego fatuo, njemački: Irrwisch, Irrlicht, modrikasti plamičci što
se pokreću nad močvarama i baruštinama, a nastaju izgaranjem plinova koji se
stvaraju truljenjem organskih tvari. — Prev.
234
što mi je zapovjednik posudio nekoliko knjiga o geometriji, algebri i
fizici. Dodao je njima još i Bibliju.
Allen, koji bijaše fanatičan katolik, nekoliko mi je puta
preporučio da je ne čitam.
Zatvorenici su bili mrzovoljni od nerada, pa je svaki tražio
najbolji put i način da se zabavi. Ja sam prešao na poučavanje u
matematici te uspio zaraditi nešto novaca. Uvečer, iako je bilo
zabranjeno imati svjetlo, ja sam čitao; čuvao sam komadiće slanine
od hrane, stavljao stijenj od kučine i tako sam imao svjetla.
Ravnodušnost što sam je osjećao prema svemu, spojena sa
stoičkom filozofijom koju sam stjecao, pomagala mi da mirno i bez
srdžbe podnosim jad. Osim toga, sve sam se nadao da će me poslije
dvije tri godine prebaciti u koju kažnjeničku koloniju gdje je život
podnošljiviji.
Pokušavao sam nekoliko puta da Allena poučim u matematici,
ali nije htio. Više je volio da uz harmoniku pjeva sjetne pjesme iz
svoga kraja.
235
IV
BIJEG
Za godinu dana upoznao sam sve ljude na kažnjeničkom brodu.
Neki se stari osuđenici bavili čudnim poslom. Napravili bi
otvor u brodu i prodavali ga onome tko više plati. Ti su otvori
morali izlaziti između razine vode i donje galerije, nadzirane i dan i
noć.
Ugarte, koji je provodio veći dio vremena u samici, reče mi
neka nađem čovjeka koji bi nama napravio otvor za bijeg: ima
novaca i platit će koliko treba.
Neki nizozemski mornar što je plovio na gusarskom brodu
Spectator, o kojemu se u svoje vrijeme mnogo govorilo, pregovarao
je s Ugarteom, a kad su se sporazumjeli, prionuo je na djelo.
Nadajući se bijegu, Ugarte je postao mirniji.
Nizozemac je bušio prolaz, ali ga je negdje na polovici posla
otkrio stražar, i sve je propalo.
Poslije toga izjalovljenog pokušaja Ugarte me nije ostavljao na
miru. Svakog mi je dana izlagao kakvu osnovu, čak i dvije.
Opsjedala ga misao na bijeg, i samo je u toj fiksnoj ideji mogao
mirovati.
Ja sam se počeo privikavati na život na kažnjeničkom brodu.
Mogućnost da ostanem u močvari i poslužim kao hrana gavranima
nije me privlačila.
Ugarte je bio bolestan, razdražen kaznama i neprestano me
izazivao pitajući me bojim li se novog pokušaja.
Pokušao sam ga uvjeriti da treba čuvati snagu za teške trenutke,
ne rasipajući je glupo u bijesu zbog nevažnoga. Upozorih ga kako je
za prihvaćanje zamisli o bijegu najvažnije da osnova bude
jednostavna. Jasnoća i jednostavnost jedino su jamstvo za uspjeh.
Udružili smo se Ugarte, Allen i ja. Raspravljali smo nekoliko
dana o planu i onda se odlučili za jedan: napraviti otvor u zidu
daščare u kojoj smo spavali, da tuda dospijemo na palubu; odande
nam se valja popeti na krmenu palubu, koja je zapremala gotovo svu
stražnju polovinu broda, spustiti se užetom niz galeriju kraj
zapovjednikove kabine i baciti se u more.
236
Ja sam postavio za uvjet da se ne branimo i da nikoga ne
ubijemo. Bilo je tako teško pobjeći s broda, stići do obale i spasiti se
te nam je valjalo imati na pameti da su kudikamo veći naši izgledi
za povratak na kažnjenički brod negoli izgledi na bijeg, i da oni
stoje u odnosu sto naprama jedan.
Počeli smo pripreme. Ugarte je bio primio dovoljno novaca i
bio je voljan da plati. Preko masonskog bratstva nabavili smo
turpije, pilu, džepni kompas i svežnje konoplja za izradu konopa.
Svi smo spavali u visaljkama. Bilo je zimsko doba, pa smo nas
trojica počeli noću pokrivati glave, kao da nam je hladno. Tako smo
htjeli naviknuti nadzornika — zvali smo ga master — da nas
prilikom obilaska vidi uvijek u istom položaju i nek idućih dana
vjeruje da smo odmah zaspali.
Složili smo se da ne izgovaramo pred drugima. Ugarteu sam
savjetovao neka se kojiput pretvara da je srdit, da promjena u
njegovu vladanju ne bude upadljiva.
Na Badnjak smo počeli praviti prolaz. Noću smo urezivali
četiri užljebine u obliku četverokuta, koje smo na završetku posla
pokrivali paklinom. Trebalo je probiti zid tako da komad koji se
izreže bude kao čep: kad se budemo provukli opet ćemo ga umetnuti
za sobom, da se odmah ne primijeti otvor.
Radili smo nekoliko dana dok smo dovršili posao. Onda je
Allen nekoliko puta sjeo s vanjske strane prorezanog zida i svirao na
harmonici, a prstom umočenim u katran pokrivao je pukotine koje
su se mogle vidjeti.
Kad je taj prvi pothvat izveden, uzeli smo raspravljati o tome
kako da prijeđemo preko močvare na obali. Prema onome što se
kazivalo, ne može čovjek onuda ni hodeći ni plivajući. Allen je
predložio da načinimo široke potplate za noge pa da ih nazujemo
kao sandale kad stignemo u močvare; morali bismo samo tražiti
tvrđi dio u blatu.
Prihvatili smo prijedlog. Trebale su nam tanke daske. Allen je
od nadzornika tražio drvo da napravi dva sanduka, jedan za se, a
drugi za mene, da možemo u njima držati svoje stvari. Drvo je
stajalo dosta novaca, jer su se hirovi zatvorenika plaćali. Ugarteu je
splasnuo tobolac. Traženje drveta nije pobudilo sumnju, i Allen je
napravio šest tankih i prilično otpornih potplata, koje je, po
odobrenju jednog stražara, čuvao na krmenoj palubi. Daske su
hvatale stopu i pol ušir i tri stope uduž; u sredini su imale rupe
237
pokrivene voskom, da bismo tu obuću mogli privezati za stopala.
Kad smo završili pripreme, čekali smo tamnu noć. Mjesec je
išao na manjak, ali su noći još bile prilično jasne.
Što se više bližio trenutak, osjećao sam sve veći nemir i
grozničavost. Nisam kukavica, ali kad sam s palube gledao onu
pjenušavu i sivu vodu i mislio kako mi se valja baciti u nju, hvatala
me vrtoglavica i tijesnilo mi se oko srca.
Jedne subote, nekoliko dana poslije Sveta Tri Kralja, Allen je
na dalekozor jednog čuvara ugledao, daleko na obali, privezan mali
čun; zacijelo ga je ondje ostavio kakav lovac divljih pataka.
Čun se nalazio s onu stranu močvara.
Odlučili smo se te izvršili posljednje pripreme; svaki će
ponijeti svoju odjeću, jednu turpiju i četiripet šilinga, sve to uvijeno
u komad nepromočivog platna, kao zamot uprćen na leđa. Veze
kojima ćemo za noge pripeti drvene sandale, nosit ćemo oko vrata
dok plivamo. Debeli konop valja nam ostaviti navrh krmenog
ukrasa.
Odlučili smo da bježimo u nedjelju, noću.
Naši su susjedi znali za naš plan i čekali su da vide ishod, kao u
kazališnoj predstavi.
Ušao je stražar i prozvao nas, kao uvijek prije spavanja. Master
je običavao navratiti se kasnije sa nekoliko stražara i pregledati
jesmo li svi u svojim visaljkama.
Poslije proziva Allen, Ugarte i ja svukosmo odijela i
napravismo od odjeće svežnjeve, pa ih uvismo u nepromočivu
tkaninu. Onda smo skinuli s vješalice odjeću drugih zatvorenika i
stavili je u naše visaljke. Ostavili smo kape manje-više kao i ostalih
dana, a kad je nadzornik imao ući, nas trojica bacismo se na pod,
odmaknusmo »čep« s otvora, proturismo najprije zavežljaje s
odjećom, a onda se provukosmo i mi, baš kao mačke kroza svoj
prolaz, te iziđosmo na palubu. Zatvorismo za sobom prolaz. Vani
bijaše studeno. Stražar gotovo u našoj blizini povika: All is well
(»Sve je u redu«).
Noć nije bila sasvim tamna; nekakva crvenkasta sumaglica
ležala posvuda. Sagnuti, pobrzasmo uz rubnjak i skočismo na
palubac krmene palube, koja je zapremala gotovo polovinu broda.
Ondje smo pričekali da vidimo jesmo li otkriveni.
Ja sam drhtao od zime.
— Evo, natrljajte se — tiho će Allen dodajući mi komad loja.
238
Počeh se trljati, a Allen mi namaza leđa. Kad se sloj masti
prihvatio kože, nestalo je hladnoće. Ugarte i Allen učiniše isto.
— A daščice za noge? — upitah ja.
— U blizini su — odgovori mi Allen.
Čekali smo da se završi pregled: ako su primijetili da nas nema,
bilo bi ludo išta pokušati.
Master iziđe s pratnjom, kao i obično. Straže se izmijeniše.
Nisu primijetili da smo nestali. Došao je trenutak za djelo.
Allen potrča palubom, i eto ga ubrzo s našim drvenim
sandalama. All is well (»Sve je uredu«) mogli smo i mi kazati.
Kretali smo se po krovu palupca ne praveći m najmanje buke.
Odande smo morali skočiti na okruglu galeriju krmenog ukrasa,
kamo su gledali balkoni zapovjednikove sobe. S galerije valjalo nam
se spustiti na drugi dugački balkon, niži i manje izbočen.
Udaljenost od jedne do druge ograde mjerila je kakvih dvanaest
stopa.
Da smo zavezali uže na gornjoj galeriji, mogli smo se spustiti
na donju. Ali kako bismo ga kasnije odvezali da nam posluži da se
spustimo do mora? Da ga prerežemo nadvoje, ne bi dostajalo: željeli
smo spustiti se u vodu bez ikakva šuma, da ne privučemo stražarevu
pažnju.
Krmu su izvana, s jedne i s druge strane, ukrašavali srubljeni
bridovi, to jest plohe omeđene užljebinama, optočene staklom i pune
baroknih ukrasa. Na starim brodovima te su plohe nazivali vrtovima.
Nije bilo načina da čovjek prijeđe po njima.
— Daj mi turpiju — reče mi Ugarte.
Dadoh mu je. Ugarte se odlučno nagnuo na jedan od rubova i
čvrsto je utisnuo jednu turpiju u sastavak; iskušao je može li ga
držati, nagnuo se i utisnuo drugu nešto niže. Odande je dosegao
ogradu na drugoj galeriji.
Mi smo ga slijedili i uz pomoć dviju turpija mogli smo stići na
drugi balkon. Izvukli smo turpiju što je bila zabodena niže.
Ta je donja galerija imala tri osvijetljena prozora. Kroza stakla
mogli smo vidjeti gdje u sobi sjede dva časnika.
Odande do vode bilo je kakvih petnaest-šesnaest stopa.
Pod nama se još nalazila najniža galerija sa svojim stražarima,
ali je na tome dijelu krme nadzor bio slabiji.
Mogli smo se odande spustiti do mora po jednome od lanaca
koji su pridržavali brod; ali je na taj lanac padala svjetlost brodske
239
svjetiljke što je bila na krmi, pa smo se bojali da bi nas stražar
mogao vidjeti.
Allen priveza konop za jednu prečku na ogradi, a na drugi mu
kraj objesi drvene ploče što su nam imale poslužiti da prijeđemo
preko močvara. Irac je krenuo, spuštao se ne praveći nikakva šuma;
kad je uže olabavilo, spustio se Ugarte, a kasnije i ja. Dok sam se
spuštao na trenutak mi se učinilo da me promatra stražar; ali to, bez
sumnje, bijaše samo pričin.
— Dobro, hajdemo.
Odvezali smo daščice s užeta i zaplivali prema obali. More je
bilo uzburkano. Puhao je jak sjeveroistočnjak, koji je već donosio
krupne kapi kiše.
Ugarte je počeo snažno plivati; rekoh mu neka pripazi, jer će
brzo posustati. Poslušao me; ovda-onda okretali smo se na leđa, da
se odmorimo.
Mijenjali smo se noseći snop daščica, a to nam je omogućilo da
plivamo sa manje napora.
Prošli smo ispred drugog kažnjeničkog broda. Usred magle bio
je kao golema i fantastična krijesnica. Ostavili smo za sobom i brod
svjetionik. Kako smo se smišljeno odmarali, mogli smo izdržati više
od dva sata plivajući.
Moglo je biti oko deset sati uvečer kad smo stigli na rub
močvare. Riječna je struja dijelila morsku vodu od muljevitog žala.
Preplivali smo preko rijeke, koja je bila hladna kao led, i ušli u tu
baruštinu. U početku bijaše nemoguće kretati se po tome tekućem
glibu; ali četiri-pet metara dalje postajao je gušći. Zašli smo hrabro u
močvaru dok nismo stigli u područje gdje je mulj bio dovoljno čvrst
da drži težinu čovječjeg tijela, ali ne i toliko čvrst da bi se moglo
onuda hodati. Ispruženi u blatu, privezali smo jedan drugome za
noge drvene daščice; onda smo sva trojica ustali i počeli hodati
jedan za drugim držeći se za ruke. Mučnina nas je spopala od
smrada onoga blata. Bilo je trenutaka kad smo propadali u ljepljive i
mekane rupe; padajući i dižući se, prekriveni blatom do ušiju,
naposljetku se domogosmo čvrsta tla na pješčanoj izbočini.
Išli smo obalom. Čuna nije bilo na vidiku: ili su ga maknuli, ili
smo mi u noći izgubili smjer.
Ugarte je okrenuo psovati i tužiti se na svoju sudbinu. Allen mu
reče neka se umiri; nebesa su nam bila sklona, i tako psovati znači
izazivati i huliti.
240
Ugarte mu prijeko odgovori, i da nisam stao među njih da ih
umirim, još bi se i potukli.
— Kad biste vidjeli kako ste smiješni u tome blatnom oklopu,
crnu kao što je rakov, ne biste se svađali.
Obiđosmo pješčanu izbočinu na kojoj smo se nalazili te
izbismo na dražicu gdje je voda bila čista. Oprali smo se što smo
bolje mogli, trljajući se rukovetima trave, da bi skinuli sa sebe sloj
masti i blata što nas je pokrivao, a zatim se odjenusmo. Nismo znali
što da radimo: da krenemo ili da čekamo do jutra. Radije bismo se
odmah uputili, ali nas je zadržavala nada da ćemo naći čamac što ga
je dan prije vidio Allen.
Naposljetku odlučismo da ostanemo, pa smo na tome mjestu
čekali da svane.
241
V
NASUMCE
Poslije neobično duge noći konačno se počela čistiti magla,
ukazalo se jutro, žalosno i prljavo, kao da je uvijeno u kišu i blato.
Gavrani nam prolijetalli nad glavama ispuštajući prodorne krikove,
kao da žale što ne vide naše lešine na smradnom blatu močvare.
Allen ubrzo ugleda čun na obližnjoj izbočini.
— Eno ga — reče i potrča.
Ugarte i ja pođosmo za njim. Čun bijaše privezan lancem.
Ostale su nam dvije turpije, pa smo počeli strugati željezo. Izgubili
smo dosta vremena. Ugarte, uvijek nestrpljiv, nađe kamen i udari
njime po lokotu da se sav razbio. Mogao je razlupati i čamac; jer je
on bio glava koja ne razmišlja.
Čun je imao i dva vesla. Ušli smo i zaveslali, naizmjence. U
početku smo živnuli, ali smo se ubrzo počeli zamarati, a zatim nas je
i magla zavila.
Negdje sredinom jutra ugledasmo gdje nam se približava
čamac obalne straže; uvukosmo vesla i polegosmo na dno čuna. Oni
iz stražarskoga čamca nisu nas vidjeli ili su pomislili da je posrijedi
kakav napušten čun, pa su otišli dalje.
Imao sam u sjećanju plan koji je visio u stražarskoj sobi na
kažnjeničkom brodu. Nismo mogli naići ni na kakvo mjesto dok ne
prijeđemo barem desetak kilometara. Na trenutak je izišlo sunce,
blijedo sunce koje se pojavilo na nebu ovijeno krugom mutna
svjetla. Promatrali smo jedan drugoga. Pružali smo strašnu sliku;
vonjali smo po tamnici; na našim leđima još se mogli vidjeti
kažnjenički brojevi.
Kad sam ih upozorio na to, Ugarte i Allen svukoše kapute i
šiljkom turpije uništiše sramne brojeve. Ja se povedoh za njima.
Plovili smo ne udaljujući se mnogo od obale; ovda-onda
zamjenjivali smo se, i jedan se mogao odmarati. Dok smo čamili na
kažnjeničkom brodu bijasmo se odvikli od veslanja, pa su nam sada
ruke oticale i koža se na njima gulila.
Pred očima pružala nam se pusta krajina, s niskim brežuljicima
i močvarama pored obale. U daljini vidio se ponekad dim na kakvu
242
usamljenu posjedu ili ruševine starih dvora.
U rano poslijepodne magla se spustila na more, pa smo plovili
nasumce.
Glad, žeđ i umor tjerali nas kopnu. Više od dvadeset i četiri
sata proveli smo bez jela; a ruke nam krvarile.
Pristali smo na pustoj obali, blizu nekog sela koje je imalo
svoju luku.
Čuo sam da u nekim krajevima Irske i Škotske jedu alge koje
se zovu laminarije ili morska kupusina; nama je u želucu zastala
tolika glad te smo pokušali da ih gutamo, ali nismo mogli.
Allen je našao na kamenu nešto školjki i pozvao nas. Otkidali
smo ih vrškom turpije, i to nam je bila hrana za cijeli dan.
Odlučili smo da izvučemo čun i da prenoćimo na kraju. Onakvi
kakvi bijasmo, nismo htjeli u selo, nego smo krenuli pješčarom;
penjući se preko duna, a da nas nitko nije vidio, stigosmo na seosko
groblje; ispruženi između dva groba, zaklonjeni od vjetra, mogli
smo se odmoriti i spavati.
Oko ponoći probudili smo se od gladi i hladnoće. Ustali smo te
izišli iz groblja.
— Hajdemo u selo — reče Ugarte — da vidimo hoćemo li naći
što za jelo.
Nebo se provedrilo i osulo zvijezdama; barice zamrznute, tlo
otvrdlo od mraza. Hladan vjetar puhao. Došli smo blizu sela. Imalo
je malo kuća. Psi lajali u noćnoj tišini. Prošli smo ispred siromašne
kućice sa dva osvijetljena prozora. Odlučili smo da Allen uđe i kupi
malo kruha, ali se on odmah vrati i reče da nema nikoga.
— Nema nikoga? — uzviknu Ugarte. — Još bolje.
Uđe on i vrati se ubrzo, s kruhom i komadom sušena mesa.
Postali smo obični kradljivci. Ugarte krenu prema luci.
— Što ćemo ondje? — rekoh ja. — Zar nije bolje da se vratimo
gdje je čamac?
— Nešto ćemo pokušati — odgovori on.
Kad smo došli u luku, Ugarte se uputi brodiću privezanu za
željezni kolut i siđe u nj.
— Nema nikoga. Sjajan je! Hajde, silazite.
— Da ga ukrademo? — snebih se ja.
— Zašto ne? Kakva je razlika između krađe čamca i krađe
brodića s jedrom? Na isto izlazi.
Imao je čovjek pravo. Odriješili smo konop i sva trojica,
243
odupirući se o zid kamenog pristana, izvukosmo brodić iz luke.
Onda smo podigli jedra pa na more. U brodiću smo našli vode i
hrane za nekoliko dana. Ujutro smo sastrugali ime broda, koji se
zvao Betty, i okrstili ga imenom Rosa, Ruža iz Bangora, Allenova
mjesta.
Plovili smo cio dan i cijelu noć, a mogli smo jesti i odmoriti se.
U srijedu ujutro nalazili smo se već dovoljno daleko od
kažnjeničkog broda te se nismo morali bojati da će nas zgrabiti.
Dobro smo iskoristili vrijeme.
Naumili smo usmjeriti prema Francuskoj bude li povoljna
vjetra. Nismo imali karte, ali da iziđemo iz Irskog mora, usprkos
magli, dovoljan je i kompas.
Želio sam da prispijemo kamo god, samo da se Ugarte i Allen
jednom raziđu. Jer se sada, pošto su se našli izvan opasnosti, razvila
među njima divlja mržnja. Što bi god jedan kazao, drugome se
činilo zlo.
Nastojao sam ih smirivati, ali nije uvijek išlo lako, zbog Irčeve
tvrdoglavosti i zbog razdražljivosti moga zemljaka.
Tri smo se dana borili s jakim vjetrovima. Pramac se dizao i
spuštao; bijaše kao da razbija vodu lupkajući po njoj i sjeckajući je
kao dugim nožem, a to nas je zamaralo. U petak noću plovili smo
Kanalom Svetog Jurja, koji sam prilično dobro poznavao.
Cijelu noć i cio dan poigravali smo na valovima, zavijeni u
maglu; nismo mogli držati smjer plovidbe. Ujutro, kad je izišlo
sunce, vjetar se malko slegao. Kad se nebo počelo čistiti, a magla
trgati, ugledali smo irsku obalu, koju su ondje sastavljali sami
grebeni. Uzburkano more smirivalo se dok nije postalo nepomično,
a kad je vjetar sasvim prestao, morem se razlila utiha.
Ponestalo nam vode, pa odlučismo prići obali.
Bojali smo se, ako uplovimo u koju luku, mogao bi tko
prepoznati brodić, i eto nas opet u zatvoru; zato odlučismo pristati
na usamljenu pješčaru. Allen će otići u obližnje selo sa četiri-pet
šilinga što su nam preostali, da pokuša nabaviti nešto hrane; ja ću po
vodu, a Ugarte će ostati da lovi ribu.
Nisam u okolici našao ni potok ni izvor. Neki mi seljak reče da
ondje nema vode.
Vratio sam se na brodić i čekao da stigne Allen. On je donio
nešto hrane, koju smo brzo pojeli, i bocu piva, koju smo još brže
popili.
244
— Da vam sada kažem što mi se dogodilo i što su mi predložili
— reče nam Allen pošto smo povratili dušu, te nastavi:
»Otišao sam u selo te ušao u trgovinu da kupim hranu, upitaše
me odakle dolazim i tko sam. Ispričao sam im priču o brodolomu, a
trgovac mi reče;
— Ako želite raditi, ima u susjednom selu posjed, trebaju im
radnici.
Krenuo sam cestom i otišao na posjed. Dočekao me
crnomanjast mladić, te sam razgovarao s njim. Kad sam vidio da će
me primiti bez ikakve zapreke, rekoh mu kako su sa mnom dvojica
mojih drugova. A on će nato, kao iz puške:
— Vi ste gusari.
— Ne, nismo.
— Da ste i s kažnjeničkog broda pobjegli, nije mi važno.
Budete li dobro radili, platit ću vam kao i drugima. Jesu li i vaši
drugovi Irci?
— Nisu, oni su Španjolci.
— Svejedno, primam ih. Glavno da nisu Englezi.
Oprostih se s njime — završi Allen — i potekoh ovamo.«
Uzesmo raspravljati bismo li ili ne bismo prihvatili tu ponudu, i
zaključismo da bi to bilo najpametnije. Valjalo je još odlučiti što
ćemo s brodićem. Ako ga ondje ostavimo, odat ćemo mjesto gdje
smo se iskrcali.
Odvukli smo brodić na kraj žala; bilo je nešto vjetra u tom
trenutku; podigosmo jedra, privezasmo rudo kormila i otisnusmo
brodić zagazivši u vodu. U početku brod se kolebao, kao zbunjen ili
zastrašen; malo je išao naprijed, onda uzmicao, baš kao neodlučno
čeljade koje bi skočilo, a ne usuđuje se. Naposljetku je uhvatio
vjetar tako dobro da se udaljio, a nas ostavio zapanjene.
— Zna on kamo će — uvjerljivo će Allen.
Dok smo se penjali na pješčani brežuljak, osvrnusmo se. Naš je
brodić plovio i odmicao.
— A sada na posjed — rekoh ja.
S uzvišice gdje smo se nalazili vidjela se dva sela, jedno
zacijelo ribarsko, a drugo u unutrašnjosti, okruženo obrađivanim
poljima.
Noću, i uklanjajući se pogledima ljudi, stigli smo na posjed na
koji nas je Allen unajmio u službu. Nalazio se s jedne strane ceste, a
pred njim se protezao visok drvored. Kuća je bila velika i tamna, od
245
kamena, a oko nje smjestile se niske zgrade od opeke.
Nadglednik nam je dao novu odjeću, i sutradan smo počeli
raditi u polju.
Premda je rekao da će s nama postupati kao i s drugim
radnicima, nadglednik nas iskorištavaše, jer je znao da smo bez
isprava, a možda smo i odbjegli robijaši.
Ja sam se pomirio sa sudbinom, jer sam vidio da u dogledno
vrijeme nema mogućnosti da se oslobodimo tog iskorištavanja.
Allen se branio, jer je bio Irac, ali Ugarte, koji nije imao te
prednosti, vajkao se i neprestano mi dodijavao.
— Hajdemo odavde — govoraše nam na svakom koraku.
— Pričekaj dok se mognemo valjano odjenuti i sastaviti nešto
novaca — uzvraćao sam ja.
Čekao je i prosvjedovao. Prvim novcem što sam ga primio
kupio sam kaput, naprtnjaču i visoke cipele s dokoljenicama. Allen
se odjenuo na irsku; Ugarte, kad se obreo u novom ruhu, reče da
moramo krenuti.
On je želio da odemo nas dvojica i da ostavimo Allena; ovaj je
opet mislio da se treba otresti Ugartea. Ja bih radije da odem s
Allenom i ostavim Ugartea, ali sam i njega žalio.
— Mislim da bi najbolje bilo — rekoh obojici — da svaki
krene svojim putem i da se kasnije nađemo u Francuskoj.
— Ne, ne; to ne.
— Dobro; hajdemo onda sva trojica zajedno i dijelimo istu
sudbinu; ali treba nekog slušati, jedan neka zapovijeda, inače
propadosmo.
— Ti zapovijedaš — rekoše mi obojica. — Tebe ćemo slušati.
— To vi mene proglašavate zapovjednikom?
— Da.
— Dobro, onda vas opominjem da ću se odvojiti od onoga koji
se ne bude držao mojih naloga, na putu, na moru ili gdje god bilo.
Obojica obećaše da će me slijepo slušati.
Sutradan sam razgovarao s nadglednikom. Rekoh mu da smo
zaista bili na kažnjeničkom brodu, ali kao politički zatvorenici; da
smo vidjeli nekakva engleskog policajca kako obilazi oko imanja te
moramo otići. Dodao sam da smo bili veoma zadovoljni kako nas je
on primio, i molimo jedino da ništa ne kaže ako ga budu pitali za
nas.
Nadglednik, koji je bio od onih Iraca što bijesno mrze
246
Englesku, obeća nam da neće ništa reći, a što se tiče uhode, on će
njega, ako ga samo uhvati na imanju, pograbiti za šiju pa s njime u
jezero.
Otišli smo odande; namjeravali smo krenuti na jug, obalom, pa
u Wexford, da potražimo brod kojim bismo se prevezli na kontinent.
Uzeli smo put pod noge. Bio je sumoran jesenski dan, nebo
tamno; sipila sitna kišica; gavrani grakćući prolijetali zrakom. S
drveća opadalo crvenkasto i žuto lišće i pokrivalo krajinu; vjetar, što
je puhao na busove, vijao ga amo-tamo po putu; jesenji miris uvele
trave, mokre paprati i vlažnog lišća ležao posvuda.
Išli smo uz morsku obalu, penjući se uz niske brežuljke obrasle
grmljem i silazeći s njih. U daljini se vidjele tamne ruševine kakva
dvorca, poneka skupina seljačkih kuća s dimnjacima iz kojih su
sukljali stupovi dima, vidjele se zelene livade, zeleni obronci i
pokoja gusta i sjenovita šuma.
Već prvog popodneva počele su zadjevice između Ugartea i
Allena. Svađu su zametali oko svake sitnice. Kao što je i prirodno,
Irac je poznavao svoju zemlju pa je i prolazio bolje od nas. Tu tako
logičnu činjenicu Ugarte je gledao kao napadaj na sebe i na mene.
Opet sam ih upozorio da ću ih ostaviti i otići sam ako se budu
svađali. Umirili se malko i prestali se rječkati.
Uvečer stigosmo do velika stada ovaca. Allen zađe u razgovor
s pastirima, i s njima dođosmo do gostionice što se nalazila uz cestu,
a zvala se »Plavo zvono«. S ulaza se vidjelo more, grebeni i stijene
na obali.
Allen nas je i sljedećih dana oslobađao mnogih briga.
Prije nego što bismo došli u koje selo, Irac se odvajao te ulazio
sam; izvidio bi prilike, pa ako bi otkrio štogod sumnjivo, ugljenom
bi napravio znak križa na prvoj kući; ako nije bilo ničeg što bi
uznemiravalo, onda je crtao osmicu.
Mi smo se pridržavali i pazili na oznake; ako je znak
opominjao da ne ulazimo u selo, mi smo obilazili; ako je znak bio
povoljan, išli smo do krčme, gdje bi nas Allen čekao na vratima. Tu
bismo uzimali toplu juhu, komadić kuhana mesa i čašu piva, a onda
se pružili na kakvu seljačkom ležaju ili na sijenu.
Svakog jutra, prije nego što bismo krenuli dalje, kupovali smo
nešto hrane, a doručkovali smo u polju. Ugarte je donosio drva, ja
ložio vatru, Allen kuhao.
247
VI
GOSTOLJUBIVA KUĆA
Nekoliko kilometara pred Wexfordom uhvati nas noć. Ušli smo
u prvo selo te u gostionici zatražili noćište. Gostionica se nalazila u
maloj kući, udaljenoj od ceste; nad ulazom, nadsvođenim, stajao
cimer, a na njemu bio kričavim bojama nacrtan dupin. S obje strane
ulaza nalazili se prozori, a pod njima dvije klupe od kamena.
Gostioničarka, otresita žena, reče nam da je svratište već puno,
ne može nas primiti. Postigli smo, na Allenovo navaljivanje, da nam
dade večeru. Dok nam je stavljala jelo na stol upita nas:
— Kakav ste vi svijet?
— Pomorci. Prije tjedan dana razbio nam se brod.
— Ako ste pomorci, idite kapetanu Sandowu. Ondje će vas
primiti.
— Tko je kapetan Sandow? — zapitah ja. — Vojnik?
— Nije, on je stari pomorski kapetan. Lud starac što živi sam
sa kćerkom. Prije je u kuću primao brodolomce.
Iz gostionice smo izišli s dječakom koji nas je otpratio.
Kuća kapetana Sandowa bijaše star dvorac ukrašen
četverouglatom kulom od siva kamena, uz koju bršljan protezaše
svoj splet. Oko zdanja dizalo se nekoliko zgrada različite veličine.
S krova stršio čitav niz dimnjaka, baš kao svirale na orguljama,
i to je dvorcu davalo fantastičan izgled.
Vanjsko stubište vodilo na prvi kat. Kuću okruživala močalina
sa starim zapuštenim i podivljalim vrtom koji se doimao nekako
tajanstveno, pogotovu na sjajnoj mjesečini.
Nije bilo puta od dvorca do vrata na vrtnom zidu; glavnu stazu
gotovo je uništila trava i grmlje.
Dva su prozora na dvorcu bila osvijetljena: melankolični
pogledi koji kao da promatrahu nešto kroz lišće. U vrtu, kao da
stražare, stajali veliki krošnjati brijestovi, a na mnogim grmovima
još se držale uvele bijele ruže.
Povukli smo za konop što je visio uz vrata, a negdje daleko
oglasi se zvono.
Iziđe stara sluškinja, a Allen joj kaza da smo brodolomci.
248
— Idem javiti kapetanu. Pričekajte.
Žena nestade, a domalo otvori se jedan osvijetljeni prozor na
kući; na njemu se pojavi čovjek koji povika:
— Ej, brodolomci, naprijed!
Gurnuli smo vrata, prošli vrtom i ušli u dvorište u kojemu je sa
svake strane stajao pas izrađen od kamena. Popesmo se starim
stubištem i uđosmo u prostoriju za koju nisi mogao odsjeći je li to
gospodski salon ili je napuštena ropotarnica; ondje nije bilo svjetla,
a ćutjela se vlaga i hladnoća.
Kapetan Sandow bijaše starac mršav i žut kao pipun, s bijelom
bradom; njegova kćerka, nježna i blijeda djevojka, imaše crnu kosu i
plave oči.
Allen je počeo na irskom već dobro naučenu pripovijest o
našem tobožnjem brodolomu; ali mu se kapetan uteče u riječi i
poteže priču o svojim putovanjima. Pažljivo smo ga slušali, a on nas
ustavi na večeru i na konak; večerali smo s njim, a kad smo pošli na
počinak, reče nam:
— Možete ostati ovdje koliko vam je god potrebno da se
odmorite.
Ona nas je starica povela zavojitim stubištem u toranj; morali
smo oprezno ići po vlažnim stubama, kliskim i trošnim, i saginjati
glavu da se ne udarimo.
Naposljetku sluškinja otvori jedna vrata, i nas trojica uđosmo u
napuštenu knjižnicu; na podu je bilo nekoliko slamarica i na njima
smo spavali.
Sutradana rekoh Allenu neka kaže kapetanu Sandowu da smo
pripravni raditi u njegovoj kući eda bismo mu nekako uzvratili
gostoprimstvo.
Ugart je držao da je glupost raditi kad nitko ne traži; kapetan je
odgovorio da ne želi da išta radimo; ali je, očito na Allenovo
navaljivanje, pristao da mu uredimo vrt.
Kapetan je kupio dvorac za male novce, i nije namjeravao da
ga uređuje. Sve je ondje bilo staro i ruševno; zidovi se osipali ispod
pocrnjelog bršljana, drevna kapelica stajala zapuštena, dvorane
zjapile bez namještaja, stara knjižnica bila puna vlažnih knjiga, a
troje-četvero slugu, preklopljeno pustim godinama, grohnulo od
starosti kao i cijela kuća.
Pod strehom i u žljebovima lastavice savile gnijezda, a u
visokom drveću skrivale se vrane i sove, koje bi se noću javljale
249
zlokobnim krovima. U napuštenom vrtu drijemao tajanstven i
sjenovit ribnjak, a jablani na njegovim obalama, od lišća što je
otpadalo tokom godina, sastavili oko vode obrub od mekoga srebra.
Dan poslije dolaska, Allen, Ugarte i ja počesmo otkrivati staze
u vrtu, čupati sa njih travu i nasipati ih pijeskom. Zatim smo prešli
na čišćenje kruškovih stabala što su se u obliku lepeze širila ispred
zidova. U nedjelju slušali smo misu u staroj kapeli, a ja sam poslije
otišao da pregledam knjižnicu. Bila je to velika, fantastična soba s
ukrašenim stropom, provaljenim na mnogo mjesta. U sobi stajalo
nekoliko ormara ispunjenih vlažnim knjigama, a na ormarima ležale
potamnjele slike, probušene i poderane. U sobi se nalazilo mnoštvo
lovačkih trofeja, koji se, bez sumnje, nisu sviđali sadanjem vlasniku
dvorca. Obložena i već crvotočna vrata, sa zarđalom bravom, vodila
na galeriju koju su lastavice i šišmiši načičkali svojim gnijezdima.
Prolaz se završavao nadsvođenim prostorom, kao nekakvom
riznicom, s malim prozorima u debelim zidovima. Zapremahu je
oštećena poprsja ljudi iz starine, i mnoge zidne ure, svake veličine,
sve odreda zaustavljene i većinom razbijene.
Pretražio sam sve kutove i pronašao i nekoliko knjiga Waltera
Scotta i »Pjesme Ossianove« od Macphersona.
Osušio sam ih u blagovaonici pred kaminom; onda sam im
učvrstio povez i dao ih kapetanovoj kćeri.
— Gdje ste ih pronašli? — upita me.
— U knjižnici. Zacijelo ih još ima.
I zbilja, našao sam i mnoge druge knjige. Zajedno smo čitali
knjige Rob Roy, Ivanhoe i Quentin Durward i nadugo raspravljali o
junacima iz romana velikog pisca. Ja sam nalazio izvjesnu sličnost
između kapetanove kćerke i Diane Vernon, iako je Ana Sandow bila
sjetnija od Scottove junakinje.
Ana je živjela prepuštena hirovima svog oca, luda i sebična
starca, koji joj nije dopuštao da i s kim razgovara.
Allen se sprijateljio sa starom sluškinjom i s ljudima u
susjedstvu; ja sam, ne pokazujući nestrpljenje, slušao sedmi, osmi i
deveti put priču o kapetanovim pustolovinama. Ugarte poslije
tobožnjeg rada u vrtu, opružio bi se na ležaju i ondje proklinjao
svoju sudbinu.
Ja sam počeo osjećati bratsku naklonost prema Ani Sandow.
Jadna djevojka, tako vesela i živahna po prirodi, bijaše zapravo
žrtva.
250
Kapetan nije želio da se njegova kći uda niti da s kim
prijateljuje. Zato se i zatvorio u taj dvorac i prijetio posluzi da će ih
otpustiti ako puste strane osobe u kuću. Usprkos toj želji da bude
odvojen od svijeta, stari se sebičnjak dosađivao i želio je da ljudi
dođu, ali samo da bi njega zabavljali.
Ugarte je primijetio da mlada gospodarica pokazuje sklonosti
prema meni, pa je, vođen jednim od svojih napadaja bijesa i zavisti,
pisao kapetanu Sandowu da prijateljujem s njegovom kćerkom, da
smo sva trojica gusari i da smo pobjegli s kažnjeničkog broda.
Kapetan me pozvao, a ja mu ispričah sve što smo prošli, ne
krijući ništa. Kako sam po njegovu lošem raspoloženju zaključio da
je nezadovoljan, rekoh mu:
— Ne brinite, još danas odlazimo.
— To mi je drago — dočeka on — ali ne zbog vas, nego da ne
vidim potkazivača.
Nisam mogao razumjeti zašto je zlovoljan i poslije mog
obećanja da ćemo odmah otići; ali što mi je sutradan rekao Allen,
objasnilo mi je razlog. Starac je pitao Allena o onome što sam mu ja
pričao, a kad se uvjerio da sam govorio istinu, osjetio se ponižen, jer
su njegove pustolovine u poređenju s našima bile beznačajne.
251
VII
MRŽNJA IZBIJA
Obavijestio sam Allena i Ugartea da moramo otići.
— A zašto? — upita Ugarte, tobože iznenađen.
— Ni za što. Nekakva je dobronamjerna dušica rekla Sandowu
kakvi smo i odakle dolazimo.
— A tko bi mogao biti? — upita on.
— Ti ćeš znati bolje od ikoga — odgovorih mu kastiljanski.
Allen nas je slušao; osjećao je da je tu Ugarte umiješao svoje
prste.
— Ne znam što želiš reći time — mrmljao je Ugarte. I videći
da ne odgovaram, priklopi cinički: — Jako te potreslo to pisamce.
— Pa jasno!
— A što ti je rekao kapetan?
— Rekao je da mu se gade potkazivači i da samo zbog toga
moramo otići.
Ugarte je problijedio. A Allen, koji je sve razumio, uzviknu.
— Ah! To nas je on izdao!
— Ne miješaj se u ono što te se ne tiče, životinjo! Irac poče
psovati, i jedva sam ga zadržao da se ne baci na Ugartea.
Posljednje noći što smo je proveli u kući kapetana Sandowa
napisao sam Ani dugačko pismo. Nas trojica spavali smo u
knjižnici; Ugarte i Allen pružili se na slamarice, ali su ostali budni.
Kad sam dovršio pisanje izišao sam iz knjižnice, stavio pismo u
jednu knjigu, zovnuo sluškinju i rekao joj da knjigu preda
kapetanovoj kćeri. Bojao sam se da ću, kada se vratim, naći Ugartea
i Allena u tučnjavi.
Nijedan od nas trojice nije mogao spavati; Allen je bio bijesan
na Ugartea. Prije zore izišli smo iz kuće ne oprostivši se ni s kim.
Bio je hladan dan; stigli smo na cestu te išli duž obale, a sitna nas
kiša škropila.
Allen i Ugarte nisu htjeli razgovarati jedan s drugim. Da ne bi
imali veze među sobom, Ugarte mi se obraćao na kastiljanskom, a
Allen na engleskom jeziku.
— Da moramo ovako kisnuti zbog jednog nitkova! — mrsio je
252
Allen kroza zube.
Te noći, mokri do kostiju, našli smo neku gostionicu, napol
krčmu, napol kolibu, koja se zvala »Lovčev odmor«. Zidove joj i
krov prekrio bršljan, a dva joj osvijetljena prozora, sa crvenim
zastorima, gledala u tamu: bijaše kao čupava i kosmata glava kakva
čudovišta zakrvavljenih očiju.
Iako nismo bili daleko od grada, odlučili smo ostati ondje. Sjeli
smo za stol i zatražili večeru.
Ugarte se počeo rugati kapetanu Sandowu i njegovoj kćeri. U
početku sam se srdio; kasnije sam osjećao sažaljenje i prezir, jer sam
vidio da je i opet zapao u ludilo. Već mi je toliko rekao i toliko me
vrijeđao da sam ga naposljetku upitao:
— Što sam ti učinio da me tako mrziš?
— Smetaš mi! — povika on. — Jedan od nas dvojice suvišan je
na svijetu.
I zapjenjen od bijesa, poče me strahovito vrijeđati, govoreći
kako želi moju smrt, jer sam mu ja najmrskiji čovjek na svijetu.
Allen, sav izobličen od gnjeva, uzviknu:
— Ja to ne bih trpio!
— Što se ti miješaš, podla gnjido! — zaurla Ugarte.
I u svome bjesnilu izvuče turpiju, koju smo ponijeli s
kažnjeničkog broda i koju je još nosio, i rani njome Irca po licu.
Allen odmah skoči, zgrabi klupu na kojoj je sjedio, podiže je i
udari njome Ugartea po glavi tako jako da ga je namjestu ubio.
Zatim, kao lud, nastavi udarati po mrtvacu i po stolu, razjaren
kao ranjeni slon, dok nije razmrskao klupu i ostao s komadom
drveta u ruci, u koji je onda gledao kao mjesečar što se budi; bacio
je drvo na pod i provalio u plač. Svikoliki što su se našli u gostionici
pribivahu događaju i bijahu na Allenovoj strani.
— Hajdemo! — pozvah ga. — Valja bježati.
— Ne, ne. Zašto?
Ostao sam kraj njega. Rana na njegovu licu bijaše laka.
— Vi treba da idete. Bježite — reče mi Allen.
Ne, neću da te ostavim.
— Ovdje su svjedoci cijelog događaja. Idite. Ako pobjegnete,
možete za me više učiniti iz slobode nego iz zatvora. Uzmite novac
što mi je ostao. Ako dospijete u Francusku, pišite o svemu staroj
sluškinji kapetana Sandowa.
Izišao sam iz krčme i počeo trčati putem; vjetar mi udarao u
253
lice i zadržavao me; bio je to vjetar smorac, vlažan i slankast. Iz
daljine dopirali glasovi ljudi koji se kreću. Možda je tko obavijestio
policiju. Sakrio sam se kraj ceste, za svaki slučaj. Zatim sam opet
krenuo i trčao dok nisam stigao u grad.
Zašao sam u neku uličicu. Vjetar hučao na križanjima, psi
lajali, a kiša ulila pljuskom. Odlučih ući u prvu gostionicu ili
svratište na koje naiđem. A prvo na koje se namjerih imaše cimer s
konjem: zvalo se »Bijeli konj«. Bijaše od onih mirnih, slabo
posjećivanih svratišta što se mogu naći na Britanskim otocima, a
odlikuju se čistoćom i pristojnim izgledom.
Živahna djevojka upita me jesam li večerao; rekoh joj da
jesam, a ona me odvede u sobu; domala eto je opet, s velikom
grijalicom, da zagrije postelju.
S neba otočio pravi potop.
— Htio bih platiti — rekoh djevojci — jer ću ujutro rano otići.
— Kako god želite.
— Hoće li vrata biti otvorena u zoru?
— Hoće, uvijek su otvorena.
Platih koliko je tražila, a zatim legoh. Kiša je i dalje lijevala;
voda udarala u prozore, vjetar bijesno fijukao, krivio se prodornim
cvilom. Brzo sam zaspao. Probudio sam se prije svanuća naglo se
trgnuvši. Pogledao sam kroz prozor, kiša nije padala; brzo se
odjenuh i siđoh niza stube. Vrata nisu bila otvorena. Pomislih da
nije tko kazao ukućanima da ih zatvore. A možda su ih zatvorili
zbog vjetra.
Pogledah kroz prozor. Nije bilo visoko. Skočih na ulicu.
Kad sam se našao sam, bez Allena i Ugartea, osjećao sam se
nekako odrješitiji, jer sam se još više bojao zatvora. Sve bih podnio
radije nego da se vratim na kažnjenički brod. Sjećanje na one crne
rtove, na sivo more, na glib i močvare, pobuđivalo je u meni užas.
Iduću sam noć proveo u polju, a ujutro, kad je izišlo sunce,
ušao sam u luku Wexford. Našao sam škunu koja je imala otploviti
u Saint-Malo. Govorio sam s kapetanom da me poveze i morao
svladati njegov otpor. Dadoh mu novac što sam ga imao i obećao da
ću mu platiti više kad stignemo u Francusku.
Kapetan je bio slika i prilika zlovoljna medvjeda.
Imali smo neugodnu plovidbu, po najgorem vremenu i
nemirnom moru. Kapetan, bez sumnje, nije običavao da se bavi
brodom: tek što smo zaplovili zavukao se u svoju kabinu da se truje
254
viskijem. Pojavio se poslije jednog sata; bio je pijan, nos mu se
crvenio, a jezik zapletao. Kad je vidio nevrijeme, namjeri
promijeniti smjer i skloniti se u Engleskoj.
Ja sam ga uvjerio da bi to bila besmislica. Kako nije imao baš
čiste pojmove, učinio je što mu rekoh, i najposlije stigosmo u Saint-
Malo.
Odmah sam pisao Ani Sandow te joj iznio što se dogodilo kad
smo otišli iz njene kuće; zamolio sam je da se zauzme za jadnog
Allena.
Poslije nekog vremena primio sam njeno pismo i novinski
izrezak, u kojem je opisano kako je završio Ugarte u krčmi »Lovčev
odmor« blizu Wexforda.
Poginulog su spominjali pod imenom Juan de Aguirre, a mene,
komu se nije znalo boravište, nazivali su Tristan de Ugarte.
Po onom što mi je Ana javljala, Allen se nalazio u povoljnu
položaju; svi su svjedoci govorili u njegovu korist; činjenica što je
poginuli bio stranac i pustolov, a Allen čovjek iz onoga kraja, išla
mu je također u prilog.
Kako sav ovaj dio Francuske, to jest Normandija i Bretanja,
najviše trguje s Engleskom, a meni nije odgovarao zrak perfidnog
Albiona, dosta je vremena prošlo dok sam se zaposlio: otišao sam u
Le Havre i ondje počeo raditi u nekoj trgovini.
Moj je život dobio svrhu, ispunio ga zanos: jedna je žena
mislila na me. Redovito sam pisao njoj i Allenu, komu sam slao i
dio svoje zarade.
Allen je proveo u zatvoru malo vremena. Kad je izišao, posjetio
je Anu. Kapetan Sandow postajao je sve suroviji prema svojoj kćeri
i sve veći tiranin. Allen se sporazumio s njom, i jednoga dana, na
svoje najveće iznenađenje, vidio sam ih kako ulaze u moju kuću.
Ana i ja vjenčali smo se i dobili djevojčicu, koju smo nazvali
Mary.
Onda sam, misleći na budućnost svoje kćeri, želio saznati što se
dogodilo u Lúzaru, pa sam pisao majci. Javila mi je kako su mislili
da sam mrtav te održali pogrebni obred.
Moj život s Anom mogao je biti sretan; ali je moja žena bila
slaba zdravlja. To nježno stvorenje, tako čedno i prostodušno,
izdahnulo je na mojim rukama poslije tihe i duge borbe sa smrću.
Uvijek je se sjećam kao da je gledam u sumornoj kući njena
oca, i spominjući se nje dozivam u sjećanje i Dianu Vernon Waltera
255
Scotta. Kad sam sreo Anu, čitao sam romane škotskog pisca, pa ne
mogu misliti na svoju mrtvu ljubav a da se ne sjetim književnog lika
što ga je stvorio veliki pisac.
Kad je ona umrla, odlučio sam otići iz Francuske i vratiti se u
Lúzaro sa kćerkom i Allenom, koji se nije htio odvojiti od mene.
Eto, to bijaše moj život. Sve same greške i zablude. Ali — tko
u njih ne upada...?
*
To je kazivao rukopis mog ujaka Juana de Aguirrea.
256
VIII
PATRICK ALLEN I ZALDUMBIDEOVO
BLAGO
Jednoga jesenjeg dana, kad je zanoćalo, pojavila se u Lúzaru, u
Chiquierdijevoj gostionici, dvojica stranaca sumnjiva izgleda.
Sišli su s poštanske kočije, ušli u kuhinju gostionice i, dok su
večerali, raspitivali se o don Santiagu Andíji. Gostioničarka im reče
kako već dugo ne živim u Lúzaru, nego u Izartu, a kad su to čuli,
upitaše koliko ima od Lúzara donde.
Kad mi je ujutro poštar donio novine, pričao mi je o tom
događaju i rekao da će me ti ljudi sigurno tražiti. Čekao sam ih
radoznalo, i nešto prije podneva vidio sam kako se približuju mojoj
kući.
Jedan od njih bijaše visok, crven, krupan; drugi omalen, crne
kose i živih očiju. Promatrao sam ih kroza zavjese iz svoje sobe. Na
prvi pogled nisu mi ostavljali loš dojam.
Pozvonili su na vratima, i sluškinja ih uvede u moju sobu.
Onaj visoki i krupni kao da bijaše pomalo smušen; drugi,
pokazujući privlačiv smiješak, reče mi na kastiljanskom jeziku, s
andalužanskim naglaskom:
— Možete li nam posvetiti pol sata da nas saslušate?
— Mogu, gospodine, drage volje. Izvolite sjesti.
— Hvala — odgovori niski čovjek. Onda nadoveza engleski,
obraćajući se svome drugu: — Sjedite, Smiles.
Sjedoše obojica.
— Jeste li vi Španjolac? — upitah tamnokosog čovjeka.
— Ne, ja sam Englez. Rođen sam u Gibraltaru. Ja sam
»štipavac sa hridine«, kako u Engleskoj nazivaju nas sa Stijene.
Zovem se Small, Richard Small. Moj je otac bio Englez, a majka iz
Cádiza; zato govorim prilično španjolski.
— Ne samo prilično nego veoma dobro; bolje nego što ja
govorim.
— Hvala lijepa! Ukratko ću vam izložiti što nas vodi ovamo.
Još prije nekoliko mjeseci živio sam skromno u Liverpoolu; radio
sam u trgovini i baš sam bio pred ženidbom kad sam upoznao ujaka
257
svoje zaručnice, starog Irca koji se zove Patrick Allen.
— Patrick Allen! — uzviknuh ja. — Čovjek koji je dugo živio
ovdje!
— Jest, on. Allen je u kući svoje sestre ispričao priču o blagu
kapetana Zaldumbidea. Rekao nam je kako ste mu vi dali podatke o
mjestu, a naznake su bile zapisane, na baskijskom, u nekom
molitveniku. Od toga dana izvrnula se na glavu sva kuća moje
zaručnice, sve se uskomešalo: moja zaručnica, njena braća, cijela
obitelj, svi su svuda vidjeli samo milijune. Meni su naložili da
pronađem bogata čovjeka koji bi se udružio s nama i dao sredstva
potrebna za odlazak do mjesta gdje se blago nalazi, i ja sam ga
pronašao, a to je gospodin Smiles.
— Prisutan! — odjednom će visoki, crveni čovjek, i podiže
ruku do glave da pozdravi na vojničku.
— Dobro, šutite — okosi se na nj tamnokosi mladi čovjek.
Zatim, obrativši se opet meni, nastavi ovako:
»Kao što rekoh, našao sam gospodina Smilesa, koji je u
Liverpoolu držao saloon bar, to jest točionicu. Gospodin je Smiles
ustupio svoj posao, ja ostavio svoje mjesto, pa nas dvojica s
Allenom, sva trojica dobro naoružana, odosmo u Las Palmas. Ondje
smo unajmili škunu s posadom i svime i otplovili na rijeku Nun.
Vlasnik škune imao je nalog da nas čeka tjedan dana u blizini
rječnog ušća, a u slučaju da se ne pojavimo, imao se vraćati kroz
šest mjeseci o uštapu. Ostavili smo škunu i čamcem plovili uz rijeku
dok nismo došli sučelice ruševini nekakve utvrde što se uzdizala na
brežuljku. Čamac smo privezali za neko stablo na obali i, skrivajući
se među kamenjem, oprezno se penjali uz brežuljak dok nismo stigli
do ruševine. Nismo nikoga sreli. Prema onome što je rekao Allen,
trebalo je da među onim ruševinama nađemo zid s urezanim likom
slona. Ja sam ga prvi opazio.
— Eno ga! — povikah.
Allen priđe, nasloni se leđima o zid te izvuče iz džepa malen
dalekozor. Smiles i ja gledali smo ga uznemireni i zabrinuti, kad
primijetismo kako se za jednim zidom šuljaju dva bijelca da bi
promatrali što radi Allen. Kad vidješe da smo opazili njihovo
uhodarenje, navališe na nas, a za njima još desetak-dvanaestak
Maura koji bijahu sakriveni. Nijesmo imali vremena da
upotrijebimo oružje, te nas brzo zarobiše.
Allen nam reče tko su oni bijelci: jedan bijaše Ryp
258
Timmermans, kuhar sa »Zmaja«, a drugi, nizozemski mornar koji se
zvao Van Stein. Obojica su proveli više od godinu dana tražeći
blago, ali ga nisu našli. Još su neki bivši članovi posade sa »Zmaja«
prošli onuda i kopali po svim brežuljcima duž riječne obale, ali
Zaldumbideove sanduke nisu našli.
Ryp i Van Stein, uporniji, ostali su ondje; odbacili su svoju
vjeru, prešli na islam i oženili se Maurkama; bili su poglavice
naselja smještena na maloj oazi gdje bijaše nekoliko zdenaca s
bočatom vodom, nasad palmi i nešto rogača i argana.
Dvojica otpadnika i Mauri odvedoše Smilesa, Allena i mene u
svoj aduar ili naselje. Bijaše to hrpa bijednih koliba, napravljenih od
kolaca, kamenja i gline; neke su bile pokrivene travom, a druge
nekakvom posebnom tkaninom načinjenom od devine ili kozje
dlake. Zatvorili su nas u jednu kolibu, a Ryp i Van Stein počeše nas
ispitivati. Smiles i ja rekosmo istinu: da su nam kazali kako je tu
negdje zakopano blago te smo došli da ga tražimo.
Ryp mišljaše da su nam znane neke činjenice, pa nas
uvjeravaše da nećemo odande otići dok ne reknemo što znamo.
Allen je bio odlučio da ništa ne kaže. Smiles i ja nismo ni mogli
ništa reći, jer ništa nismo znali.
Proveli smo mjesec dana u toj kolibi; za hranu su nam davali
malo kruha, slanu ribu, mlijeko i med.
Većina Maura u naselju bijahu divljaci, mješanci crnačke krvi.
Jedino su žene ondje radile. Oni lijeni lupeži provodili su život s
puškom na ramenu, brbljajući. Žene su obrađivale zemlju i spremale
žetvu, dimile i sušile meso i ribu, pravile udice i strelice.
Muškarci se bavili jedino lovom, vodili na pašu koze, te
kupovali i prodavali štavljenu kožu, rukotvorine, sumpor, deve i
volove.
Svake godine, u određeno vrijeme, odlazili su na nekoliko
mjeseci u unutrašnjost, da otimaju crnce. Kad bi stigli do kakva
crnačkog sela, noću bi ga opkolili i na dani znak zapucali, derući se
paklenski. Jadni bi se crnci uplašili i nadali u trk, a Mauri ih hvatali
kao kuniće. Crnce bi stjerali u karavane i prodavali trgovcima
robljem, koji su ih vodili u Fez, Marakeš i u Tafilelt.
Teško je čovjeku išlo u glavu kako su Ryp i Van Stein uspjeli
steći vlast nad tim okrutnim maurskim razbojnicima; bilo kako bilo,
istina je da su ih držali u šaci. Mauri bi nas s užitkom raskomadali,
ali nas je Ryp štitio. Kuhar je bio uvjeren da Allen ima točne
259
podatke o mjestu gdje se nalazi blago, pa je naredio da ga pretraže;
ali mu ništa nisu našli. Onda se htio sporazumjeti s Allenom, pa su
se složili da će blago, ako Allen pronađe zakopane sanduke, dijeliti
na dva dijela: jedan njima, drugi nama.
Allen je odmah pristao kao što je prije odbijao. Ali je opet
promijenio odluku i neprestano se predomišljao. Došao je dotle da je
veću važnost pridavao blagu nego svom životu.
— Ti bi želio da ti kažem gdje je blago, da ga prisvojiš a mene
da onda ubiješ? — govorio je noću. — Ne, brajko, ne.
Smiles i ja govorili smo mu neka se sporazumi s Rypom; ja
sam samo želio da što prije odem odande, sve ako ostanem i praznih
ruku. Allen se tvrdoglavio u svome.
Jednog nam dana reče da je voljan otkriti gdje se nalazi blago.
Pozvao je Rypa, i složismo se da svi odemo na obalu rijeke i da nas
prati deset naoružanih Maura.
Stigli smo do porušene utvrde, i Allen zatraži da ga ostave
sama. Ostao je sam četvrt sata, a onda se uputio prema rijeci, došao
do jednog kamena na obali i rekao:
— Ovdje je!
Jedva je stigao to doreći kadli Van Stein ispali iz pištolja pravo
u nj te ga namjestu ubi.
Smiles i ja nadadosmo u bijeg, u strahu da i nas ne ubiju. Ryp,
Van Stein i Mauri počeše bijesno kopati, a nas smo dvojica trčali
obalom niz rijeku što nas noge nose. Stigli smo iscrpljeni blizu
mora. Nalazili smo se u beskrajnom pješčaru, što su ga stvorile dune
koje je vjetar podizao i rušio. Zavukosmo se u jednu udubinu u
pijesku, i ondje smo ostali skriveni sate i sate i napeto osluškivali.
Odjednom u noćnoj tišini začusmo glasove. Bili su Ryp i Van
Stein.
— Vidiš li koga? — pitao je Ryp.
— Ne vidim nikoga.
— Možda su prešli preko rijeke.
— A najposlije, što nas briga za njih! — reče Van Stein.
— Kako što nas briga? — odgovori drugi. — Možda onaj crni
zna gdje je blago.
Smiles i ja slušali smo razgovor; kad se glasovi više nisu čuli,
Smiles mi reče:
— Nisu ništa našli.
— Jasno.
260
Nisam znao bih li se radovao ili žalostio; kako nisu našli blago,
tražit će nas još pomnije. Kad je pala noć iziđosmo iz zaklona i, do
koljena u pijesku, krenusmo dalje obalom. S kojom svrhom? Baš
nikakvom. Gazili smo tako kadli Smiles iznenada uzviknu:
— Trista mu jada! Uštap! Otkrit će nas!
Zaistaje izišao pun mjesec i osvjetljivao žal tako da se mogla
vidjeti svaka uzvišica i svaki kamen.
U taj tren sjetih se kako je vlasnik škune što smo je unajmili na
Kanarskim otocima obećao da će svakog mjeseca o uštapu dolaziti
do ušća rijeke. Još smo bili u petom mjesecu. Ako je održao riječ te
ako je škuna ondje, spašeni smo. I, potaknuti tom mišlju, Smiles i ja
zabrzasmo preko onoga pokretnog pijeska i stigosmo do riječnog
ušća.
I gle! — škuna bijaše ondje. Ali kao da se spremala otploviti.
— Pomoć! Pomoć! — vikali smo očajno Smiles i ja, u jedan
glas.
U početku nas zacijelo nisu čuli; ali smo onda vidjeli da se
škuna približuje, razvijena jedra bijele joj se na mjesečini.
I Rypova je bagra očito čula naše povike, pa su zapucali na nas.
Smiles i ja bacismo se u vodu i plivajući stigosmo do broda.
Kad sam se našao na palubi, zakleo sam se da se neću nikada
vratiti na to prokleto mjesto. Prispjeli smo na Kanarske otoke, a
odande u Liverpool. Mislio sam da će se obitelj moje zaručnice
izliječiti od želje da traži blago kad sazna za naše nevolje i Allenovu
smrt, ali nije bilo tako, nego baš obratno.
— Moraš otići onom Španjolcu — rekla mi je buduća punica
— da ti on kaže gdje je Zaldumbideovo blago.«
— I eto zato smo došli — završi Richard Small. — Recite nam
koji su vaši uvjeti.
— Nemam nikakvih uvjeta. Bogat sam, ništa mi ne treba. Dat
ću vam upute. Jedina mi je želja da budete bolje sreće.
— Ipak...
— Ništa, ništa.
Dao sam im upute prevedene iz Allenova molitvenika, i oni
odoše, srdačno mi zahvalivši.
*
Poslije godinu dana primih od mladog Smalla pismo i malen
zamotak. U pismu je stajalo
261
»Blago nam je donijelo samo nesreću. Otišli smo na
rijeku Nun s pratnjom od petnaest naoružanih ljudi. Kad
su Ryp i njegovi vidjeli da smo otkrili zakopane sanduke i
da ih nosimo, napali su nas očajnički. U okršaju poginuše
Smiles i Ryp; Van Stein smrtno je ranjen, a dvojica naših
ljudi zarobljena. Ja sam uhvatio groznicu i još se nisam
izliječio.«
U zamotu su bila dva velika bisera koja mi je poslao Small.
Grstilo mi se da ih zadržim, nisam ih želio u kući. Nisam htio ni da
ih pokažem ženi, nego sam se popeo na Izarru i bacio ih u more.
»Dobri će biti«, rekoh u sebi, »da se njima ukrasi koja od onih
morskih vila što ih je poznavao Yurrumendi.«
262
EPILOG
Prošle su mnoge godine redovita, mirna života, ispunjena samo
svakidanjim događajima.
Juan Machín nije se više pojavio. Možda luta morem, možda je
i on otišao da traži blago u kojem kutu ove naše zvijezde. Kao da
čuva obiteljsku predaju, on je nemirni Aguirre koji obilazi svijetom.
Je li živ? Nije živ? Hoće li se vratiti? Ne znam. Priznajem da
mi u početku nije bila draga ni sama pomisao da bi se mogao vratiti;
a danas, jest, radovao bih se da ga opet vidim i da mu stegnem ruku.
A ja? Eto, pomalo se stidim kad kažem da sam sretan, veoma
sretan. Istina, nisam to zaslužio, ali je tako.
Kad mislim na svoju ženu, i ja se sjećam Diane Vernon; ali ne
mrtve, kako se nje sjećao moj ujak Juan de Aguirre ili Scottov junak
Rob Roy, nego je vidim živu pokraj sebe. Danas mi se, sa svojih
pedeset godina i sa sijedom kosom, čini čarobnija nego ikada.
Moja majka živi u našoj kući u Izartu. Najradije se zadržava u
kuhinji, gdje razgovara s djevojkama i mojim kćerima, nalažući drva
na oganj i gunđajući protiv moje žene.
Zapravo se njih dvije izvrsno razumiju; ali se moja majka mora
malko svađati; optužuje moju ženu da je ohola i da uvijek provodi
svoju volju.
Sva su mi djeca odnjihana na bakinim rukama, a zamalo će
moja majka zibati i praunuče.
Ja sam svakoga dana sve nemarniji i rastreseniji. Jutrom, za
lijepa vremena, znam ustati veoma rano pa švrljam napuštenim
stazama i slušam šum širokih polja. Ptice pjevaju u krošnjama,
sunce se blistavo rasipa po zemlji.
Na povratku zastanem i promatram svoju kuću nad vrtićem koji
joj služi kao podnožje. Na drvenom balkonu sjaju crvene geranije; u
vrtu, suncokreti dižu svoje ploče na visokim stabljikama. Penjem se
uza stube, izlazim na balkon. Krave pasu na našoj livadi; moja djeca
idu za njima, zaštićuju se od sunca velikim slamnim šeširima. Pred
sobom vidim razbacane kuće u Izartu; čine se kao igračke, iz
njihovih dimnjaka izvija se dim u pramenju; u daljini vidim planine.
Moja žena zna da mi je ponekad potrebno malo lutanja, i pušta
me. Prije me obično pratila na mojim šetnjama, a kojiput, kad bi
vidjela zvijezdu večernjaču, recitirala je jednu od »Pjesama
263
Ossianovih« koju smo zajedno čitali u nekoj knjizi Ane Sandow, a
koja se počinje ovako:
Star of twilight, shining sovereign in the East,
Radiant face appearing from behind the clouds
As you stroll majestically atop the peaks:
What do you see through the foliage?
(Zvijezdo večernja, što ponosna blistaš na istoku, što pomaljaš
svoje sjajno lice iza oblaka i veličanstveno stupaš po bregovima: što
vidiš kroz lišće?)
Slušao sam te stihove sa suzama u očima. Pjesme Ossianove
budile su u meni divljenje. Danas se moja žena mora skrbiti za
mnogo toga i ne može švrljati poljem. Naš se elan povećava, a ona
je starješina. Velim joj da je dobar tiranin, inteligentna diktatorka,
predstavnik idealne uprave za lijenčine.
Ja sam obiteljska skitnica, nespokojni duh clana.
Kad se mijenja godišnje doba, napada me čama za dubokim
mirom mora, čeznem za onim prostranstvom, vuče me nešto
njegovoj samoći. Tada odlazim i šetam po Žalu dušâ i promatram,
kao da ih vidim prvi put u životu, tri sloja pjene na valovima što se
razbijaju na pijesku.
U proljeće tu mi je izvor silne radosti; u jesen nujan sam i
sjetan, i tuga mi nekakva na srce pada, ali je tako neobična te mi se
čini da bih bio jako nesretan kad je koji put ne bih osjetio.
Tih novembarskih dana, kad se vrati vlaga i vlast sivila, kad
obrisi i opet postanu nestalni i mutni, kad vjetar ponovno zahuči i
kad se potok Sorguin-erreca prometne u bujicu, volim šetati
obalom, da se naužijem neizmjerne melankolije mora i da se opijem
onom silnom tugom.
Zatim, kad se već nagledam pjene i valova, kad se naslušam
huka i fijuka, penjem se uz Pasju strmen navrh duna i prolazim
između kukuruzišta. Ondje leži mirno selo u kojem živim, ondje su
moji. Dolazim kući; tih zimskih dana obitelj je okupljena u kuhinji,
kraj ognjišta, i čeka me.
Ondje pričam svoje pustolovine i ukrašavam ih pojedinostima
koje sam izvukao iz svoje mašte; već sam ih toliko puta pričao te me
žena porugljivo prekorava što ih tako ponavljam.
Ponekad se pitam hoće li koji od mojih sinova imati sklonosti
264
da postane pomorac ili lutalica.
Ali ne, nemaju je, i ja se radujem...Pa ipak...
U Lúzaru nitko više ne želi da bude pomorac, nitko neće na
more; sinovi imućnih obitelji postaju inženjeri ili liječnici. Baski se
povlače s mora.
Oh, ponosni jarboli! Bijela jedra, tako bijela! Ljupke fregate s
uzdignutim pramcem i s rezbom na pramčanoj statvi! Okrugle urke,
brze brigantine! Kako mi je teško kad pomislim da ćete iščeznuti i
da vas više neću vidjeti!
Da, radujem se što moji sinovi ne žele biti pomorci...
Pa ipak...
265
PÍO BAROJA — ČOVJEK I UMJETNIK
(1872-1956)
Baskijski rod Baroja (Baroha), koji je s jedne strane u srodstvu
s Eugenijem Aviranetom, slobodarskim urotnikom i bojovnikom iz
vremena rata za nezavisnost, a s druge vuče lozu od Montaignea,
broji među precima mnoge slavne pomorce i ratnike, generale i
liječnike, pravnike i učenjake, publiciste i novinare, sve odreda
naprednjake, od kojih su neki i strijeljani zbog svojih republikanskih
i revolucionarnih ideja. I otac Pija Baroje, rudarski inženjer, izdavao
je svoje liberalne novine na baskijskom i španjolskom jeziku i bio
dopisnik madridskoga lista El Tiempo, djed bijaše nakladnik i
novinar, a pradjed ljekarnik koji je imao i malu tiskaru i u njoj tiskao
jedan liberalni list. Jedan stric Pija Baroje objavio je na
španjolskome Thiersovu Povijest francuske revolucije, u dvanaest
svezaka, u prijevodu čuvenoga liberalnog opata Mifiana, Barojin
brat Ricardo, dosljedan antifrankist, bio je slikar i pisac koji je prije
rata dobio i nagradu za književnost (Premio Cervantes), a i Barojina
sestra Carmen bijaše spisateljica. Kako vidimo, pisanje i
revolucionarnost nekako je u tradiciji toga drevnog baskijskog roda,
pa i Piju kao da je jedno i drugo dano u baštinu.
Pío Baroja, rođen u San Sebastianu 1872, provodi djetinjstvo i
mladost u različitim mjestima baskijskih pokrajina, zatim u Madridu
i u valencijanskom kraju, već prema tome gdje je otac službovao,
mijenja škole i sredine i studira medicinu u Valenciji i u Madridu.
Za studentskih dana surađuje u različitim novinama i književnim
časopisima i strastveno čita, napose filozofska djela.
Završivši studij, odlazi na praksu u Cestonu, mjestance u
baskijskoj pokrajini Guipúzcoa. Tu ostaje dvije godine i pomalo
piše, ali najposlije, u mučnini od klerikalnog mraka i političkog
natražnjaštva što vlada u španjolskoj provinciji, vješa liječničku
diplomu i mantiju o klin i odlazi u Madrid, gdje vodi jednu
pekarnicu koja je ujedno i neka vrsta slastičarnice. Taj mu je posao,
kako sam veli, omogućavao da živi — siromaški, dakako — i da se
ne odriče iluzijâ. Neprestano piše, surađuje u novinama i časopisima
ne oviseći o honorarima, dolazi u dodir s različitim svijetom, zalazi
među književnike, glumce, slikare, novinare i političare, druguje sa
266
svojim pekarima — većinom Nijemcima, jer Španjolci još ne znaju
priređivati bečko pecivo — odlazi s njima u krčme i pije, ulazi u
kojekakve zakutke (ljudi ga uzimaju za Nijemca, a on ne opovrgava,
nego još svuda kazuje da je pekar), upoznaje život s lica i naličja,
stječe dragocjeno iskustvo, koje će kasnije obogatiti mnogim
putovanjima i druženjem s europskom i španjolskom elitom i
podzemljem, s bohemima i anarhistima, te napokon sve prenijeti u
književno djelo.
Nakon šest godina ostavlja pekarnicu — posao je ionako išao
sa zla na gore — te naposljetku prelazi onaj korak za kojim
umjetnost umjetniku postaje poziv i vjera i sasvim obuzima onoga
koji joj se bezuvjetno preda.
Prve su mu knjige tiskane godine 1900; od tada pa do
posljednjeg djela, koje mu je izašlo 1955, piše više od pol stoljeća i
objavljuje svake godine knjigu-dvije, ponekad i tri, i ostavlja
Španjolskoj i svijetu stotinu i dvanaestak svezaka, ponajviše
romana, a sebi priskrbljuje gorko iskustvo i more jada i nevolja što
već po pravilu zapadaju u dio piscu nekonformistu, kritičaru društva
i borbenom humanistu. Dok ga Republika bira u Akademiju (1935),
fašisti ga odmah odvode u zatvor (1936), i samo se za dlaku
razminulo da nije strijeljan. Dokopavši se slobode, bez ikakvih
isprava bježi u Francusku, odakle se nakon četiri godine (1940) —
umoran, iscrpljen, bez sredstava a sa gotovo sedamdeset godina na
plećima — na amnestiju vraća u Španjolsku bježeći od još goreg zla,
hitlerizma, protiv kojeg je u Parizu napisao cio niz oštrih članaka.
U mjestancu Vera de Bidasoa, u Pirinejima, pridružuje se
nezbrinutoj obitelji te odlazi u Madrid, gdje od njega traže da priđe
frankističkim piscima, ali on dosljedno i uporno odbija. I dalje piše
u svome stilu, ali kako mu djela, a pogotovu memoari, protivurječe
službenom kursu, nailazi na mnoge zapreke i neprilike, biva
napadan i sve se više izolira. Pedesetgodišnjicu književnog rada
proslavlja okružen samo nekolicinom prisnih prijatelja, a od
cjelokupnoga španjolskog tiska samo dva lista bilježe događaj, i to
— u nekoliko škrtih redaka! Frankistički novinari dobro su proučili
nauk o mržnji. Kad je umro (1956) taj pisac, koji je gotovo šest
decenija bio savjest Španjolske kao što je Unamuno bio njezina
duša, pokopan je kao kakav čovjek iz anonimnosti, a za lijesom mu
idu samo studenti, nekoliko vjernih prijatelja, dva-tri akademika,
jedan ministar — jedan jedini! — i Ernest Hemingway. Toga kišnog
267
jesenskog jutra, o kojem je rječito svjedočanstvo ostavio Camilo
José Cela u svojoj reviji Papeles de Son Armadans, pokopali su
najvećega španjolskog pisca novijeg vremena, sahranili ga na
»neposvećenom« groblju, u neposrednoj blizini grobova u kojima
počivaju dvojica velikih Španjolaca i Barojinih srodnika po srcu i
duši: jedan je Nicolás Salmerón, slavni treći predsjednik prve
španjolske republike koji se odrekao položaja da ne mora potpisati
smrtnu osudu; drugi je Pablo Iglesias, otac španjolskog socijalizma.
I smrt ima svoju logiku.
*
Ne divimo se samo vrijednosti i dometu Barojina djela, nego i
životnosti i svježini u njemu, nepresušnosti piščeve inspiracije i
neumornosti njegova pera: djelo je Barojino ne samo snažno i
zanimljivo, živo i raznoliko, nego i golemo — iznosi čitavu jednu
biblioteku. Da samo nabrojimo sva ta djela i o svakome kažemo
riječ-dvije, trebalo bi nam pedesetak strana.
Koliko je Barojino književno djelo obilato toliko je obilata i
literatura o njemu: i ona iznosi čitavu biblioteku. O Baroji se pisalo
mnogo, pisali su mnogi, u Španjolskoj i u svijetu: doktorske teze,
studije i rasprave, biografije, polemike, napade i apologije, i snaći se
u svemu tome prilično je teško. Ipak, što se tiče literature na
španjolskome, možemo reći da je najvažnije i najiscrpnije ono što je
o Baroji napisao José Ortega y Gasset, zatim César Barja, José
Martinez Ruiz, Mariano Gómez Santos, Luis S. Granjel, Eugenio G.
de Nora, i Barojin nećak Pío Garo Baroja, a od biografija najbolja je
i najiscrpnija ona deskriptivna i anegdotska koju je napisao Miguel
Pérez Ferrero.
Kao što je Baroja bio krajnje iskren u životu takav je i u
književnosti. Zato i jest, kao i Pérez Galdós, izazivao uzbunu i
nailazio na protivljenje i nerazumijevanje, jer takvo što nije dotad
bilo uobičajeno u španjolskoj književnosti, koja bijaše puna
izvještačenosti i laži, puna hvalospjeva staroj slavi i veličini. Kazuje
Baroja istinu o sebi ili o drugima, iznosi je o Španjolcima,
razotkriva im kakvi su, kakve su im ideje, kakva im je zemlja i
uprava. Barojina iskrenost i golemi onaj stvaralački napon dolazi
kao prosvjed protiv statičkog, učmalog svijeta koji ga okružuje:
protiv vjerske zaglupljenosti, protiv konzervativnosti i egzaltiranog
nacionalizma — protiv svijeta i stanja na koje je udarao i José
268
Ortega y Gasset. Baroja promatra tužni prizor što ga pruža
Španjolska koja se guši u baruštini i iživljava u borbi s bikovima, u
vjerskim procesijama i u sjajnim ali praznim političkim govorima.
Baroja želi da španjolskom životu dade nov poticaj, zamah i ritam,
ali i sam uviđa da je to teško. Ipak, u jedno je siguran: monarhija je
umrla, treba da je nadomjesti novi duh koji će se upraviti prema
budućnosti a ne prema prošlosti. Uostalom, Baroja pripada slavnoj
»generaciji 1898«, koja je krenula ka transformaciji i reviziji svih
tradicionalnih vrijednosti i koja Španjolsku uvjerava da ne može biti
budućnosti ni života u maštanju o minuloj slavi.
U svojoj generaciji otišao je još i dalje, možda i najdalje.
Suprotno onima koji tvrde da je on samo kritičar društva onako
uprazno, čovjek koji samo baca izazove pa ide dalje (odjek takvih
mišljenja vidjeli smo i u našem tisku), pa možemo reći da Baroja i
još kako zna što treba da se radi; možemo citirati samog Baroju, tj.
njegova Cezara (iz romana César o nada, 1910): »... srušiti
upravljače, dokrajčiti vlast bogataša, obuzdati buržuje... predati
zemlju seljacima... Moja diktatura rastrgala bi mrežu religije,
posjeda, teokracije...«
Baroja svoje ideje razrađuje dalje, i poslije deset godina
najavljuje i to kako će se provesti temeljite društvene promjene:
savez intelektualizma s proletarijatom bit će ona dvostruka snaga
koja će oboriti staro društvo. Lijepo se to razabire iz njegove knjige
eseja Divagaciones sobre la cultura (1920).
Kad slika tužne prilike u Španjolskoj, Baroja ujedno pokazuje
gdje je uzrok nevoljama. Prikazujući imaginarni Castroduro reći će
kako je to grad »koji svoj obris izdiže prema nebu između dviju
visokih i višekutnih građevina: jedna je žuta kao med, stara i
poštovana — to je crkva; druga je bijela, izdužena, moderna — to je
zatvor. Ta dva stupa društvenog poretka vide se svuda i sa svakog
mjesta...« A Pamplonu će kratko predstaviti: »Ni sva voda rijeke
Arge nije dostajala da se rastopi klerikalin, kleritoksin i
klerokiselina koju je proizvodio taj grad.«
Pío Baroja savršeno odražava mišljenje španjolskih
naprednjaka i njihov stav prema španjolskoj tragikomediji, ili, kako
veli Jules Laborde: »On je, iznad svega, Španjolac koji bi htio svoju
domovinu vidjeti u potpunoj snazi i ljepoti. Ako je šiba, to je od
ljubavi.«
U kritici društva Baroja se nije ograničavao na španjolske
269
prilike: cio niz knjiga, osim što iznosi europske događaje, ideje,
ličnosti i krajolike, posvećen je kritici europskog načina života i
društvenog uređenja.
Satiru društvenih ustanova i zapadne, kršćanske civilizacije
osobito će zaoštriti u romanu Paradox, rey (»Paradox, kralj«, 1906).
Ekscentrični Barojin junak Silvestre Paradox, sa skupinom
paradoksalnih drugova, bohema, izopćenika i nekonformista, i s
domorocima jedne afričke zemlje, osniva uzornu državu, temeljenu
na zdravom razumu i na smislu za praktično — zemlju bez vojske,
policije, alkohola, prostitucije i eksploatacije. Zajednica napreduje i
cvate. Ali dolaze zapadni »pacifikatori«: francuski topovi i
mitraljezi u jedan jedini dan razaraju i uništavaju što se stvaralo
godine i godine. Trijumfiraju »oslobodilačke snage«, nesretna
Uganga upoznaje europske novosti: nasilje, eksploataciju,
prostituciju, alkohol.
Barojino reagiranje na španjolsku stvarnost izražava se, osim u
njegovoj kritici društva, još i u strastvenoj želji za akcijom. Baroja
je, kako ističe Miguel Pérez Ferrero, unio akciju u svoje junake da bi
živjeli izvan stvarnosti koja ga je toliko ogorčavala i koju je tako
nepodmitljivo optuživao. Ta želja za akcijom pretvara se gotovo u
kult, ali tu nije posrijedi, kako su često tvrdili, akcija radi akcije,
nego akcija sa svrhom da se pokrene španjolski život iz učmalosti i
da španjolski čovjek iziđe iz rugla, poniženja i mraka. U tom smislu
valja uzimati onu silnu piščevu djelatnost, onu želju za akcijom, one
čine i rasprave njegovih socijalista, anarhista, revolucionara,
izopćenika i nekonformista fanatično predanih svojoj ideji. Ta
ljubav prema akciji vidi se u svemu što je Baroja napisao i učinio, a
napose je došla do izražaja u nizu romana što nose zajednički naziv
Memorias de un hombre de acción (»Uspomene jednog čovjeka od
djela«).
Baroja traga za stvarnim i legendarnim Aviranetom, raspituje
se u starih rođaka i znanaca, razgovara s književnicima, raspravlja s
historičarima, čita povijesna djela, neumorno i strpljivo pretura po
arhivima različitih ustanova i ministarstava, ispisuje brda papira,
posjećuje mjesta zbivanja da bi što vjernije prenio eksterijer, te ono
čemu je isprva kanio posvetiti samo jednu knjigu najposlije izrasta u
djelo od dvadeset i dva povijesna romana objavljena u dvadeset i
dvije godine (1913-1935). Taj dugi niz, što ga pisac prepleće sa
tridesetak dugih djela, zapravo je romansirana kronika koja
270
obuhvaća pol stoljeća španjolske povijesti, od početka rata za
nezavisnost pa do vremena koje će na slavnog junaka i pustolova još
za njegova života spustiti debeo sloj zaborava. U tome golemom
djelu, u neprispodobivu književnom pothvatu, Baroja evocira
uspomene na događaje i junake jednoga burnog doba, ilustrira
značajno poglavlje povijesti kada su građani njegove uže i šire
domovine sudjelovali u zbivanjima dušom, tijelom i djelom,
uslikano je sve ono veliko i junačko, uskovitlano i zamršeno, sjajno
i mračno, šaroliko i golicavo što čini prvu polovinu 19. stoljeća u
Španjolskoj. To je veličanstvena vizija jednog vremena koja ujedno
obuhvaća intimnu kroniku Španjolaca onog doba te iznosi i sve ono
čega su se službeni historičari klonili zbog nacionalnog stida.
Baroja, antihistorik, piše historiju, stvara jedincato književno i
ujedno nepatvoreno povijesno djelo, majstorski slika jedno vrijeme i
jedan prostor, i daje Španjolcima štivo kakvu nema ravna u svoj
svjetskoj književnosti. I literarni sladokusci i najširi slojevi čitalaca
gutaju to štivo, a čitat će ga mnoga pokoljenja i morat će se njime
služiti svi historičari i sociolozi koji budu savjesno prilazili svome
poslu.
U prvi mah čudna je činjenica što Baroja, čovjek zaljubljen u
akciju i književnik u čijim djelima sve podrhtava od dinamike, u
prvom svesku vlastitih uspomena (Desde la última vuella del
camino) odjednom bilježi: »Za me, političar je retoričar... a vlada
koja ništa ne čini i ne učini još je najbolja.« Ali valja imati na umu
da Baroja to piše 1941, a objavljuje 1944, poslije iskustva u
frankističkoj Španjolskoj, pošto se naslušao vašarske vike u politici,
nasitio mraka u kulturi i nagledao šarlatanstva u privredi.
Bilo u nizu povijesnih romana, bilo u kojemu drugom, Baroja
ima svoju kroničarsku metodu na koju se nadovezuje izvanredna
pripovjedačka sposobnost. U svojim djelima Baroja podjednako crta
junake i akciju, prikazuje prilike, razvija ideje, slika ambijent i
krajolik, dočarava atmosferu. A za svoje djelo, za sadržajnu nit i
postupak u njemu, našao je i svoj stil.
Barojini junaci, kojih ima koliko i Balzacovih, a možda brojem
dostižu i onih osam tisuća Galdósovih, ponajviše su izopćenici iz
društva, nekonformisti, revolucionari, potukači, fantasti, umjetnici.
Po svojoj dramatičnosti, po razdorima i po dinamizmu najsličniji su
junacima Dostojevskog, u njima je nekakav vječni nemir i mučnina,
oni reagiraju kamijevski i sartrovski, kao što i njihov autor pred
271
stvarnošću osjeća mučninu gotovo pol stoljeća prije nego što se
javljaju Camus i Sartre.
Pisac radije ide običnim, jednostavnim ljudima, jer, kako sam
kaže, među njima nalazi život, prirodnost, jednostavnost, dok će
među upravljačima naći samo laž, izvještačenost, kukavnost. Kod
onih dolje vidjet će iskrenost, hrabrost i ljubav prema idejama, a kod
onih gore samo pokvarenost, farsu, spletke. Sklon je ljudima što
žive na rubu društva i zakona i odlazi među njih zato što su mu
odvratni oni koji žive na državnim jaslama, čankolizi i pokvarena
gospoda. Voli ljude od djela zato što mu je mučno od frazera,
pozera, oportunista i političkih bukača koji presipaju iz šuplja u
prazno.
Živjeti, promatrati, kritizirati, upozoravati, boriti se, to kao da
je lozinka Barojinih junaka. U njima živi duh otpora, želja za
pokretom, mržnja na neprirodno, nepravedno i dotrajalo. Njihova
pokretnost proizvod je neslaganja s okolinom, svi oni upozoravaju,
prosvjeduju, optužuju. Sve ako mnogi među njima životom
podsjećaju na junake Maksima Gorkog, ipak valja, ako je riječ o
ugledanju, usporedbu prije potegnuti iz španjolske književnosti.
»Barojine dangube i skitnice, njegovi umjetnici, groteskni sanjari i
fanatici — veli John Dos Passos — svi su potomci junakâ iz Don
Quijota i Uzoritih novela, potomci probisvijetâ i lupežâ koji su
preko Gila Blasa provalili u Francusku i Englesku, gdje su švrljali
romanom dok ih Mrs. Grundy i George Eliot nisu poslali u
popravilište.«
Pío Baroja pisac je koji slika čovjeka u njegovoj maloj
avanturi, u njegovoj svakodnevnoj tragediji, prikazuje ga okružena
sitnim, naoko beznačajnim događajima, od kojih se zapravo sastoji
život. Slika ga u njegovu ambijentu u kojem je ukorijenjen, s
pozadinom iz koje ga uzima i dovodi u prvi plan. Uvijek prenosi
fizičku atmosferu i duhovnu klimu, i u tome podsjeća na Henryja
Jamesa, ali bez one metodičnosti što je svojstvena američkom piscu.
Onaj tko se zanima za Španjolsku najbolje će učiniti da studira djela
Pija Baroje, veli švedski pripovjedač i kritičar Carl-August
Bolander. Kad ih čita, biva mu jasno koliko je, unatoč svemu,
spretni Blasco-Ibáñez banalan. U Baroje se sasvim drukčije osjeća
dah Španjolske.
Klima događaja, atmosfera što okružuje ličnosti i situacije,
fiksiranje trenutka, dočaravanje ambijenta, vješto slikanje pozadine,
272
sastojci su koji daju posebno obilježje Barojinu djelu i čine ga
osobito zanimljivim i privlačnim. Život drevnih španjolskih gradića,
život naselja udaljenih od vreve i od modernih vremena, duhovni i
geografski pejzaž sa svim onim silama što čine tradiciju i djeluju
konzervativistički nasuprot snagama što se bore za novo, njihove
oprečnosti i međusobne borbe — sve je to bilo predmet pažnje i
analize kod najboljih španjolskih pisaca što su željeli da shvate
Španjolsku i da objasne njezin duh. Svi su oni imali svoje polazište,
svaki je toj temi prilazio sa svojom projekcijom, pa je i posljedak
bio različit. Kad je slavno književno »pokoljenje 1898«, sa svojim
novim pogledima, s novim shvaćanjem historije i s novom
interpretacijom čovjeka, pregnulo na djelo, mislilo se da će tema
konačno biti riješena. Predstavnici te generacije, u groznici da
upoznaju Španjolsku i odgonetaju njezinu dušu, krenuli su zemljom
uzduž i poprijeko, u potrazi za njezinim zabačenim i napol mrtvim
gradovima, za ruševnim spomenicima, povijesnim i književnim
uspomenama. Ali ni tada rješenja nije bilo, tema je i dalje ostala.
Jedan se zanosi historijom, drugi rehabilitira Góngoru, treći otkriva
davne slikare... Unamuno filozofira, Valle-Inclán ide za grotesknim,
Gabriel Miró iživljava se u stilu i ljepoti riječi, Martinez Ruiz —
slavni Azorín — daje lirske minijature... Jedini se Baroja neće
izgubiti ni u povijesti ni u krajoliku, ni u sonatama ni u lirskim
meditacijama: u njega ono najvažnije ostaje uvijek čovjek, čovjek i
njegova avantura, a povijest se raščinja i svodi na golu sadašnjost, u
kojoj krajolik, dan u crtežu ili u akvarelu, stoji u službi junaka.
Pa ipak, kao što je Flaubert — kako zapaža jedan talijanski
kritičar — mogao vidjeti kastiljanski krajolik čitajući Don Quijota,
tako i onome koji čita Baroju lebdi pred očima španjolski pejzaž, a
napose baskijski. Jer malo je pisaca koji kao Baroja osjećaju
španjolsku duhovnu i fizičku geografiju, malo ih je koji su dali
onakve unutarnje i vanjske pejzaže, uslikali madridske krčme i
predgrađa, ulice kordovanske, gradiće baskijske, maglu
kantabrijsku, ceste u provinciji, ili naprosto val na obali, dijelak
dana, sivo jutro. Barojina djela puna su izražajnih pejzaža, danih u
laku crtežu ali veoma dojmljivu, u nekoliko poteza kistom, kojima
se, kako veli Gregorio Marañón, nema što dodati. A kad pisac
zastane da dickensovski opiše stari sat ili krčmu, da opjeva organac,
da ovjekovječi konjiće na vrtuljku ili borbu mora s kopnom, onda
prekida izlaganje događaja te će na dvije-tri posebne strane, u
273
odvojenu kratku poglavlju, izraziti muziku i pitoresknost stvari,
skladnost i veličanstvenost prirode, označujući tako razdvoj između
svog lirizma i objektivnosti pripovijedanja.
Ukratko, Baroja je slikar nezaboravnih krajolika i majstor
opisa, a nijekali su mu to oni koji su njegovu djelu prilazili površno
ili nakljukani tvrdnjama njegovih neprijatelja. (Odjeci takvih
mišljenja doprli su i do nas.)
Vidjeli smo unekolike kako Baroja ima svoj postupak, svoju
tehniku u pisanju romana. Svoja je mišljenja o tome izlagao na
različitim mjestuna: u romanima, esejima i memoarima, u
predgovorima, u predavanjima i člancima. »Ja uvijek bilježim,
premda ne baš istog časa«, veli Baroja u knjizi Las horas solitarias
(1918). »Kad me se dojmi koje mjesto, predjel ili grad, nakon nekog
vremena bilježim dojam, pa ako me ponese želja da nastavim, ja
onda dodajem ili vadim, misleći na tipove što mi ih u pamet
dozivaju ona mjesta.« I dalje: »Kad već imam nešto što je približan
plan knjige, ja počinjem... A zatim se brinem da mi roman bude što
manje dosadan...«
»Veliki pisac, za narod i za Akademiju — veli Gregorio
Marañón — jest onaj koji pisanom riječju zna izraziti svijet iz
vanjske stvarnosti i svijet iz stvarnosti svojih kreacija, i to tako da
postoji — sad citira samog, Baroju — apsolutan parelelizam između
psihičkog kretanja ideja, osjećaja i emocija, s jedne, i kretanja stila,
s druge strane.« A Baroja je upravo takav pisac.
Na ono što sakupi i zabilježi Baroja nadovezuje svoje, provlači
ideje i razmišljanja, popraćuje komentarima i humorom, ističe
paradokse, prenosi atmosferu, crta karaktere, stvara harmoniju
između junaka i pejzaža, umeće dijaloge — rječite kratke dijaloge,
nadasve žive i prirodne, što su zapisani onako kako su ih junaci
izgovorili u stvarnosti. Onome danom, uzetom iz zbivanja sadašnjeg
ili prošlog — zbog čega su ga, kod nas također, nazivali običnim
kroničarem, piscem bez mašte i kombinirane fabule — Baroja
udahnjuje umjetnost, u sve unosi nešto subjektivno, nešto što se ne
može naučiti, naprosto — romansijerski dar. »Mislim — veli Baroja
— vrlo je teško da autor u jedan mah izmisli sadržaj sa svim
derivacijama; pretpostavljam da većina, kao što činim ja, piše i
ujedno izmišlja.« A genijalcima što sve odjednom stvore, reći će:
»Sjećam se kako sam smislio nekoliko kompletnih kazališnih djela,
ali ih poslije nisam znao napisati.«
274
Izlazi da je stvaranje duži proces. Pisac može iznijeti kako radi
i postupa, ali ne može dati recept za pisanje romana, jer takav i ne
postoji. Zato Baroja i veli: »U umjetnosti pisanja romana, kao u
gotovo svim ostalim umjetnostima, vrlo se malo nauči. Sve je u
tome da treba imati života, umjetničke žice, snage, ili romanticizma,
ili osjećaja, ili nečeg što naprosto treba imati, jer se ne stječe.«
Priznajući da je roman doduše širok i elastičan književni rod i
umjetnički oblik — »vreća u koju sve staje« — ističe kako je u
njemu važno »pogoditi«, da najposlije zaključi: »Valja priznati da za
posao romansijerov nema metra.«
U onome što bismo mogli nazvati tehnikom romana, a to je
nešto izvanje, u Baroje se osobito zapaža stil — osebujni Barojin stil
što je na zazor i na muku čistuncima i stilizatorima. Razumije se,
Barojino pripovijedanje tražilo je i svoj posebni stil; jedno se s
drugim slilo i pretopilo, i zagrebemo li u taj stil, zagrebli smo i u
sadržaj. Taj je stil izravan i stvaran, snažan i jednostavan. Kakav bi
drugi i priličio onim junacuna, onom ritmu, onom ambijentu?
»Mnogo se govorilo kako Baroja piše loše i kako nema stila«,
veli Astrana Marín. »Ali je Barojin stil u skladu s onim što Baroja
piše. Nema lošeg ni dobrog stila. Stila naprosto ima ili ga nema. A
Baroja ima svoj, koji je u savršenoj podudarnosti s onim što
pripovijeda.« Taj je stil sama izražajnost i jasnoća, dvije odlike koje
su već same po sebi ljepota, pa im ne treba nikakva kićenja ni
ljeporječivosti, od koje Baroja toliko zazire. Barojina iskrenost u
životu prešla je i u njegovo djelo i u sam stil. Kao što se taj
»baskijski prkosnik i pakosnik« ničim ne dâ sputati u iznošenju
događaja i u razvijanju svojih ideja, tako razmiče i odbacuje sve
zapreke što bi kočile njegov stil i činile ga usiljenim; piše savršeno
prirodno i spontano, i naglašava: »Imam nešto od umjetnika, jer sam
čovjek iskren.«
Za Baroju, stil je romanu ono što je istinski odraz portretu:
»Mršonja neka je mršav, a grbonja grbav. Tako treba da bude.
Prepravljanje zatubastog nosa u oštri priliči kozmetičkim zavodima i
drugim mjestima estetske i pučke farse, a ne stilu.«
Bask Baroja unio je u španjolski roman snagu, ritam i
jednostavnost izražavanja, stilska svojstva drevnih baskijskih
ljetopisa i legenda — jezik jezgrovit, koji je dobrodošao njegovu
djelu, a sablažnjavao one što bijahu navikli na pustu retoriku, na
kićene tirade udomaćene u španjolskoj književnosti onog vremena.
275
Jezgrovitost izraza nije Baroja morao učiti u Napoleonovu kodeksu
kao što ga je učio Stendhal; on ju je donio od kuće, a pomogao mu
je i studij i uporna lektira čitava života: Baroja je sakupio dobrano
znanje u medicini, psihologiji, filozofiji i sociologiji.
U Barojinu jeziku, istina je, ima gramatičkih nepravilnosti — ta
pisac je Bask koji ne voli španjolsku gramatiku kao što se ne zanosi
ni španjolskim tradicijama. Ima u njegovu španjolskom jeziku
grešaka, ali — veli Ortega y Gasset — »ja čitam da uvećam srce, a
ne da uživam gledajući kako se provode gramatička pravila... Tko
nije sposoban za štogod više, neka govori o sintaktičkim manjcima u
Baroje. Ja ću govoriti o Barojinu višku duha, o njegovu
individualnom stavu pred onim posvudanjim drhtajem i neprestanim
pokretom što ga nazivamo životom. I ne znam u čemu može biti
svrha književne kritike ako nije u tome da poučava u čitanju knjiga,
prilagođujući čitateljevo oko piščevoj namjeri.«
*
Kako je Baroja hrabro i uporno iznosio suprotnosti i paradokse
jednog vremena i prostora, upozoravao na zablude i nepravde te na
svoj način secirao čitavo jedno društvo, nije čudo što je u onoj
kratkovidnoj i uskogrudnoj sredini doživljavao neprestane napade te
mu se valjalo boriti na mnogun frontama. Ali su ga ponajčešće
napadali nepravedno, nečasno, bez osjećanja mjere i takta, pa je
razumljivo što ponekad i on prelazi u agresivnost. Iskrenost,
čestitost i dinamizam u umjetnika, ondje gdje je teška klima za
stvaranje i gdje vladaju nepravde, prevlači preko umjetničkog djela
poseban premaz gorčine, prepleće ga stanovitim tonom srdžbe.
Uostalom, kako veli Argentinac Juan B. González, »nije moguće
kazivati istinu i ostati na dobroj nozi sa cijelim svijetom«. Revija La
estafeta literaria otišla je dotle te je u povodu Barojinih memoara,
koji su u neku ruku piščeva oporuka, upriličila anketu — da čitatelji,
i to posebno probrani, kažu svaki svoju odgovarajući na osamnaest
pitanja podijeljenih na skupine... Uredništvo je jednu skupinu
pitanja poslalo jednoj grupi čitatelja, a drugu drugoj, da bi se
odgovori montirali onako kako je urednicima odgovaralo... »Kao da
čitatelje pitaju što misle o pothvatima Al Caponea ili o
pustolovinaina pukovnika Lawrencea«, zgraža se čestiti Portugalac
Boavila. »Ali ima ljudi prema kojima se ne mogu zauzimati takvi
stavovi: ne smije se tako postupati s onima koji su, kao Baroja, znali
276
i umjeli ostvariti djelo koje je jednoj zemlji donijelo ugled i slavu i
bilo na čast njezinoj književnosti... Književna slava nije lupeštvo niti
je pisac drumski razbojnik koga ćemo izvesti na trg da svatko na nj
viče što ga je volja.«
U odgovorima objavljenim u frankističkom polumjesečniku,
naime, našlo se i takvih koji nemaju ništa zajedničko s književnošću
i koji su samo pokazali za čim su zapravo išli sastavljači onih
pitanja.
Najposlije su toliko navalili na Baroju, na njegov
conservadurismo i na njegovu reacción — a znamo što te riječi
znače u frankističkoj Španjolskoj — te je pisac morao neke knjige
objaviti izvan Španjolske (u Argentini i Francuskoj), neke mu
romane i eseje u Španjolskoj nisu uopće objavljivali i ne objavljuju,
a izdavanje njegovih sabranih djela, što ga je 1942. zamislio Ruiz
Castillo, nije moglo krenuti sve do 1946, pa je na kraju, 1948,
obustavljeno poslije samih šest svezaka... No podrán, por ahora, ver
la luz porque hay, al parecer, causas que impiden la publicación de
algunos de sus libros (»Ne mogu se zasad izdati, jer, čini se, ima
razloga koji sprečavaju objavljivanje nekih njegovih knjiga«) —
objašnjava José Pla.
Tako je prošao Baroja zato što je izraziti i odlučni antifrankist
(o frankistima je rekao: »Oni žele našu apsolutnu sreću trpajući nas
u zatvore«), zato što je rušio jedan izvještačeni tradicionalizam i
ustajao protiv mrtvih uvjerenja i napokon zato što — maxima culpa
— nije priznavao »nepogrešive«. Jasno je vidio: otkad su
»nepogrešivi« preuzeli vlast u Španjolskoj — nepogrešiva Crkva i
dogma, nepogrešivi državni upravljači, nepogrešiva Falanga i
pretorijanci, nepogrešivi autoriteti u čizmama — odonda zemlja ide
u propast. U tome se potpuno slagao s Unamunom, koji je i sam
upozoravao: »Kad čuješ o kome da je nepogrešiv, u bilo kojem
smislu te glupe riječi, bježi od njega...« Baroja je, doduše, umro
prirodnom smrću — nisu mogli u doba mira maknuti preveć
popularnog starca — ali što se tiče Unamuna, još nije izbrisana
sumnja da su ga, u ratnoj vrevi, otrovali jedne bučne zimske noći (na
Staro ljeto 1936), u času kad je pisao manifest narodu odvraćajući
ga od fašizma.
Baroja se na više mjesta u svojim djelima žali kako su ga krivo
sudili i ocjenjivali. On ne mari za zajedljivost i pomamnost svojih
protivnika: ona se, veli, nalazi već u samom zraku u Španjolskoj,
277
koji je sasvim zatrovan. Ali ga pogađa nerazumijevanje, a ovamo
idu i one olake tvrdnje kojima je svrha da se ospori vrijednost
njegova djela — tvrdnje da Baroja nema mašte, da mu je
kompozicija slaba, da ne zna kombinirati fabulu, da nema stila, da
su mu junaci ishitreni a opisi šturi, da ni sam zapravo ne zna što
hoće, da je zasukan, da mu pripovijedanje nema početka ni kraja,
pravca ni svrhe...
Ta su neozbiljna mišljenja prelazila i preko španjolskih granica,
pa smo njihov odjek, nažalost, mogli vidjeti i u našem tisku kad god
se pisalo o Baroji. Preuzimali smo tuđe tvrdnje umjesto da smo čitali
Barojina djela i donosili svoj sud. Suditi o Baroji po onom što se u
Španjolskoj pisalo, pogotovu Francovoj, isto je kao kad bismo sudili
o Krleži po onom što je pisala kakva književna usidjelica i društvena
okamina, ili pak o Tinu po onome što je o njemu mislio i pisao
kakav smješnjaković iz Agit-propa. Tako se već mnogo godina u
Španjolskoj i u svijetu, i s odjecima kod nas, u negativnom smislu
prenosi — iz knjige u knjigu, iz članka u članak — jedna pozitivna
Azorínova tvrdnja o Barojinu djelu: one iste godine kad je izišla
Aurora roja (»Crvena zora«, 1904), treći svezak Barojine trilogije
La lucha por la vida (»Borba za život«), španjolski je esejist i
pripovjedač, Barojin prijatelj i poštovalac, na početku svog prikaza
napisao kako »u cijeloj knjizi nema ni početka, ni vrhunca, ni
raspleta, ni sukladnosti...« (Ono o pravcu, svrsi i drugom dolazi
odatle što su naši prikazivači, baš kao i neki strani, krivo prevodili
španjolski tekst.) Ali je Azorín to rekao u najpozitivnijem smislu,
hoteći kazati kako Barojina knjiga obiluje slikanjem života,
pulsiranjem stvarnosti i prizorima koji se redaju jedan za drugim
(las escenas suceden a las escenas) i da je nesukladnost samo
prividna (aparente incongruencia), i najposlije je misao završio
kazujući kako čitatelja toga Barojina djela malo-pomalo obuzima
duboko i snažno osjećanje života — i »već vas je knjiga osvojila«
(ya el libro se ha apoderado de vosotros). Zatim dolazi nekoliko
strana same pohvale toj Barojinoj knjizi.
Azorínove početne riječi podudaraju se s onim što je sam
Baroja napisao izlažući svoje misli o romanu: »Roman je,
uglavnom, kao tijek historije: nema početka ni kraja, počinje se i
završava gdje želiš.«
U nas se malo pisalo o Baroji, ali smo stigli da o njemu
iznesemo podosta netočnosti. Umjesto što prenosimo neprovjerena
278
tuđa mišljenja bolje bismo učinili da prevodimo Baroju i da mu
vratimo pravdu pravim vrednovanjem njegova djela, jer rijetki su
kritičari kao što je Gaziel, koji će, nakon nepravedna suda o Baroji,
napisati poslije dvadeset i dvije godine (1947) svoj Mea culpa i
vratiti pravdu piscu kazujući o njemu da je književni Goya čija su
djela »jedan od najvažnijih dokumenata španjolske literature, o
kojem će se govoriti, raspravljati i komentirati u svijetu, u
Španjolskoj i izvan nje, još i onda kad se više nitko ne bude sjećao,
ne njegovih suvremenika koji smo mu zamjerali ovo ili ono, nego ni
mnogo čega drugog što bi danas htjelo da ga zasjeni...«
I Baroja veli, sasvim pravo, da je vrijeme najbolji sudac: »Je li
dobro ili zlo ono što čovjek radi, reći će mu nakon trideset ili
četrdeset godina.« Citira čuvenu rečenicu kojom se završava
Manzonijeva oda Napoleonu — Ai posteri l'ardua sentenza — i
dodaje: »I velikom i malom budućnost će, kad minu godine, izreći
svoju tešku presudu.« Ali nije ni trebalo čekati budućnost: Baroja je
još za života stekao priznanje u svijetu i u trijeznom dijelu
Španjolske, pa ako ga i nije zapala Nobelova nagrada, dočekao je da
mu kraj samrtne postelje sjedne Ernest Hemingway i da mu kaže:
— Dopustite mi da vam odam priznanje, vama koji ste bili
učitelj tolikima između nas koji smo htjeli da postanemo pisci kad
bijasmo mladi. Žao mi je zbog činjenice što još niste dobili
Nobelovu nagradu, pogotovu gdje je dana tolikima koji su je
kudikamo manje zaslužili, kao i ja, koji sam samo pustolov.
— Caramba! — uzvratio je Baroja.
»Mračni i pesimistični Baroja«, kako su ga prikazivali, znao je
i u najtežim trenucima sačuvati vedrinu: »I sada, gdje sam već star,
u času kad đavo odnosi sve što sam imao, sačuvao sam vedrinu.«
Ostao je i u frankističkoj Španjolskoj onakav kakav je bio i u
emigraciji. »Ne znam jesam li učinio i dao štogod vrijedno, ali se u
ponečem osjećam sasvim miran — veli Baroja. — Mislim da sam se
časno borio za opstanak, ne iskorišćujući druge i ne služeći se
nikakvim niskostima. Nikad nisam nikom laskao, a najmanje
narodu.« I na drugom mjestu: »Nisam težio za slavom, ni za
novcem, ni za društvenim uvažavanjem... nego samo za tim da
živim časno.«
Taj pisac, koji je »ostavljao dijelak duše svuda kuda je
prolazio« i o čijem djelu Gregorio Marañón veli da je vjernija i
temeljitija dokumentacija o Španjolskoj nego svi skupštinski
279
zapisnici, novinski uvodnici i zvučne kronike društvenog i
političkog života — taj i takav Baroja, čovjek čiji je sav život
protekao u poštenoj borbi i pisac čije je djelo sama čestitost,
skromno o sebi kaže: »Samo sam ponekad pomišljao da će možda
koji mladi čovjek iz moje zemlje, nakon pedeset ili šezdeset godina,
čitati moje knjige i simpatizirati s njihovim idejama i s načinom na
koji se u njima gleda na život. To je bila moja jedina iluzija što se
tiče budućnosti.«
Ali ga neće čitati poneki, nego mnogi, gotovo svi, i već ga
čitaju, jer za Barojino djelo vrijedi ona: što je jučer bilo heretično
sada je pravovjerno, današnji paradoks bit će sutrašnja istina. Baroja
je uvijek imao publiku koja je vjerno i s poštovanjem pratila
njegovo djelo, a pogotovu je ima danas. A što je najvažnije, mladost
ga čita i zanosi se njime, njegovo je djelo osvojilo nove generacije,
postalo biblijom mladih. Zato su u natražnoj Španjolskoj i sprečavali
objavljivanje Barojinih knjiga.
*
Baroja je svoje romane svrstavao u trilogije ili u druge nizove.
Tako imamo i jedan slijed o moru, tetralogiju El mar, kojoj je prvi
svezak »Nespokojni Shanti Andía« (Las inquietudes de Shanti
Andía, 1911), devetnaesta knjiga u golemom Barojinu opusu. To
djelo ide u pustolovne romane, u knjige koje su prihvatljive mladeži
i najširim slojevima čitatelja, to je zabavno štivo, zanimljivo od
početka do kraja, puno pokreta i avantura, a ipak je neprestano
književno. Još jedan dokaz kako je Baroja znao pisati za narod.
(Kakve li suprotnosti s tvrdnjama onih koji bi nas htjeli uvjeriti da
Barojini romani nisu za širi krug čitatelja!)
U tome romanu (koji je i filmovan kao i neki drugi Barojini
romani — dakako, prije građanskog rata), u tome poetskom tributu
što ga je »nepoetični«, »pesimistični«, »mračni« i »zasukani« Baroja
— kako su ga olako nazivali — platio moru i obali svoga zavičaja,
nalaze se mnogi elementi koji obilježuju Barojino djelo. Tu je ritam
i pokret, šaroliki junaci vješto prikazani u malo poteza, baskijski
svijet sa svojim podnebljem, majstorski prenesena atmosfera,
uvjerljiva slika pozadine, s dojmljivim opisima i krajolicima, s
lirskim stranama i čitavim poglavljima što mogu ući u svaku
antologiju umjetničke proze. Slavni stilist Azorín veli o ovome
Barojinu romanu: »Na španjolskom jeziku nema ništa što bi
280
nadmašilo te divne, veličanstvene strane na kojima se opisuje more i
baskijska obala.« (Kakve li suprotnosti s tvrdnjama Barojinih
kritičara što kazuju kako onaj koji traži majstorski pisanu prozu ne
treba da čita Baroju!)
Pokraj sveg lirizma što protječe stranama ove knjige, ipak
nigdje nema sentimentalizma ni prazne romantike: ovaj je roman
proizvod zdravog realizma, tu ni dašak morbidnosti ne zamagljuje
jasnu površinu ogledala koje odražava cjelovitost stvarnosti izvanje i
unutarnje.
Nespokojni ali uravnoteženi Shanti uzor je zdrava baskijskog
pomorca koji ni na kakav sirenski glas neće izgubiti glavu, nego će
lijepo dočekati starost, pa kad se bude spominjao svojih
dogodovština iz mladosti, prenijet će nam i ono što je otkrio
tragajući za istinskim likom i fantastičnim životom svoga
tajanstvenog ujaka Juana de Aguirrea. A oko tog ujaka i njegova
neobičnog života stvaraju se zapleti što sačinjavaju drugu fabulu
romana, onu pustolovnu, koja čitatelja drži u neizvjesnosti tijekom
cijele knjige. Ta je fabula vješto građena i vođena, i sasvim pobija
kritičare koji se trude da dokažu kako u Baroje nema napetih strana i
kako Baroja nije znao komponirati priču.
Ovaj roman, u kojem pisac nije išao za drugim nego da
zabilježi neke uspomene iz djetinjstva i neke priče starih mornara te
da time zabavi čitatelja — da ga zabavi štivom koje će biti i
književno i puno pustolovina — ujedno je odgovor i na one tvrdnje
što kazuju da u Barojinim djelima nema ni skladnosti kompozicije ni
skladnosti stila...
Baroja je, mnogo godina nakon objave »Shantija«, poslao
svome biografu i prijatelju Miguelu Pérezu Ferreru objašnjenje o
tome kako je i u kojem povodu napisao ovaj roman. Tko pročita tri
strane Barojina pisma što ih njegov biograf prenosi, može vidjeti
koliko je Baroja sistematičan u pisanju. Pisac je najprije zabilježio
dojmove s jednog putovanja po kantabrijskoj obali, prenio na papir
krajolike i tipove, a poslije, vrativši se u Madrid, sve je razrađivao i
upotpunjavao uspomenama iz djetinjstva. I djelo je raslo, bio je to
jedan stvaralački proces. Baroja je sebi i nacrtao glavne junake
(Zaldumbidea, Aguirrea, Allena, Ugartea, Machína i ostale) — da ih
za pisanja ima pred očima!
U bilježnici što se sačuvala iz mlađih dana Barojinih možemo
vidjeti kako je pisac imao cio plan djela, koje je prvobitno zamislio
281
u tri knjige sa ukupno trideset i četiri poglavlja, ali se za pisanja
nacrt širio... U prvom konceptu romana nalazi se, kao preambul, i
jedno »Objašnjenje«, koje je pisac najposlije izostavio...
Ali ostavimo gradnju djela i fabulu, pa samo malko svrnimo
pogled na ono što nam pisac daje i kazuje onako »usput«. Tu je,
ponajprije, slikanje jednog svijeta i njegova morala — svijeta na
moru i onog na kopnu. To je slikanje toliko uvjerljivo da se naprosto
mora dojmiti čitatelja. Koji lupež na gusarskom brodu neće
uvažavati kapetana Zaldumbidea, bogomoljca koji ima svoje
tajanstvene sanduke s blagom i svoj poslovni moral te će Kineze
radije bacati u more negoli u njih liti vodu iz svojih cisterni? Tko od
onih probisvijeta sabranih s kolca i konopca neće uvažavati čovjeka
koji se drži načela engleskih gusara i koji vam za pet tisuća zdravih
peseta neće podvaliti bolesna crnca, jer on kupuje samo najbolje i na
brodu pristojno hrani »živu ebanovinu« — ta posrijedi je lako
pokvarljiva roba!
Od Zaldumbidea pa do njegova liječnika, koji će točno
proračunati koliko je zraka potrebno crncu da se ne uguši u
potpalublju za prijevoza iz podjarmljene Afrike u robovlasnički
Brazil, proteže se dijelak znanog lanca u kojemu važan biočug ili
kariku čini francuski bič, čiju smo civilizatorsku ulogu vidjeli u
mnogim zemljama Afrike, a još je vidimo, u dotjeranijem obliku, u
Južnoafričkoj uniji, u Angoli i Mozambiku, jer francuska je riječ
fouet, u različitim oblicima ali s istim sadržajem i s istom kulturnom
misijom, prodrla u jezik španjolski i portugalski, engleski i
holandski...
Doduše, skrivena nam ostaje francusko-holandska kompanija
za koju radi Zaldumbide; ali oni »pravi« i »veliki« i treba da ostanu
skriveni: ta imaju oni svoje brodove, izvršitelje i agente, kao što ih
je imala i kraljevska belgijsko-kongoanska kompanija, o čijim će
nam djelima pedesetak godina kasnije napisati kroniku mladi
njemački pisac Manfred Künne u svojoj knjizi »Kaučuk«. A
Zaldumbideova kompanija, kojoj je sjedište u Amsterdamu, nije
šeprtlja u poslovima: kad nema crnaca za prijevoz, ona će prijeći na
Kineze ili na bačve s opijumom — glavno je da brodovi ne plove
prazni...
Kad s mora prijeđemo na obalu, vidjet ćemo kako i ondje, u
malom i u velikom, imaju svoj tradicionalni moral. Možemo
pribivati »prodaji junice«, to jest činu kojim se siromašna djevojka
282
»utrapljuje« onamo kamo joj nije volja poći, a sve zbog nekakvih
predrasuda i bogougodnog djela. Ali ćemo vidjeti i jedan drugi
moral, moral malog i čestitog čovjeka, moral sluge i ribara, obalnog
čuvara ili svjetioničara, i divit ćemo se bijednom ali i
veličanstvenom Urbistondu koji je kraj svoje devetero djece
spreman u kuću uzeti i deseto.
Dojmit će nas se ono slikanje sredine i čovjeka, života i
običaja. Bila riječ o ulici ili kući, o brodu ili krčmi, o radionici ili o
dućanu, uvijek će nam pisac nenametljivo ali sugestivno dočarati
interijer i eksterijer, kao što će pred naše oči dovesti u istinskom
duhu i ruhu i one raznolike, divne i uvjerljive junake u njihovoj
avanturi, velikoj i neobičnoj ili maloj i svakodnevnoj. Život na moru
i na kopnu, onaj hučni i onaj tihi, teći će svojim prirodnim ritmom,
stvarnost se prenosi onakva kakva i jest ili kakva je bila.
Napose će nam u pamćenju ostati scenerija, oni majstorski
opisi, i još dugo pošto zaklopimo ovu knjigu lebdjet će nam pred
očima luka u Lúzaru i njezino ribarsko šarenilo, dok će nam u ušima
odjekivati šum valova što navaljuju na crnu hrid Frayburu ili će nam
žuboriti onaj curak vode što se kroz pješčane dune probija prema
moru i što se, kad nabuja od kiše, s pravom zove Sorguiñ-erreca ili
Vještičji potok. A onaj koga je jače povukla nostalgija za morem i
kretanjem i čežnja za bijelim jedrima, možda će uskliknuti s piscem:
»Oh, ponosni jarboli! Bijela jedra, tako bijela! Ljupke fregate s
uzdignutim pramcem i s rezbom na pramčanoj statvi! Kako mi je
teško kad pomislim da ćete iščeznuti i da vas više neću vidjeti! «
Josip Tabak (1964)
283
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
15/02/2013
284