Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
Zdenko Lei
"NOVI HISTORICIZAM" - TO JE TU NOVO?
Daleke 1955. godine uvaeni hrvatski germanist Zdenko kreb svoj je prikaz suvremene
njemake nauke o knjievnosti u Pogledima bio zakljuio ocjenom da "rezultati
ahistorinosti, bolje rei antihistorinosti jednog dijela suvremene nauke o knjievnosti
pokazuju oito da danas ne moe biti ozbiljne nauke o knjievnosti bez izrazitog smisla
za povijest, bez jasnog pogleda na povijesna zbivanja".1 Zvualo je to kao logian
zakljuak u vremenu kad se tajgerovski "metod interpretacije" i openito "unutranji
pristup" naao u metodolokom or-sokaku, iz kojeg se cijela knjievnost, umjesto kao
sustavna cjelina, vidjela kao neki dezorganizirani kosmos, kojim, kao neke monade,
slobodno kolaju umjetnika "remek-djela", svako zatvoreno u sebe i svako dovoljno
samo sebi. Iz te perspektive moralo se, izmeu ostalog, postaviti i ovo egzistencijalno
pitanje: ta emo raditi onda kada sva ta velika i manje velika djela prou ispod onog
teleskopa koji neki nazivaju imanentni pristup, a neki close reading? Hoemo li se onda s
istim hermeneutikim elanom usmjeriti na sva ona druga, manje znaajna djela, koja,
poput zvjezdane praine, prate put velikih zvijezda? I poslije toga: ta? Nije li neophodno
uspostaviti neki sistem, u kojem e se te zasebne "monade" vidjeti kao dijelovi nekih
veih cjelina i razumjeti saobrazno sa svojim mjestom u njima? Tada se zaista uinilo
loginim da je taj sistem u koji se knjievna djela mogu svrsishodno uklopiti nudila
jedino historija.
Uistinu, ve krajem pedesetih godina, nakon skoro tridesetogodinje vlada -vine
ahistorijski orijentirane "nove kritike" ("formalnog metoda", "fenomenoloke kritike",
"imanentnog pristupa", "metoda interpretacije" itd.), dolo je do obnove povijesne
svijesti, i to, uglavnom, bez posebnih programskih manifesta koji bi buno oznaili
"povratak k historiji". Zato je krajem ezedesetih godina oksfordski profesor George
Watson mogao s pravom primijetiti:
''Malo je ko mario da "novu kritiku" proglasi mrtvom, a jo man je ih se trudilo da objave
njenog nasljednika. Naprosto, historijsko prouavanje knjievnosti preutno je opet
dolo u modu, dok "iste" interpretacije ve izgledaju demodirano.2
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
Iskuenja radikalnog ahistorizma zaista su bila takva da je, po tadanjoj ocjeni Svetozara
Petrovia, "ba ahistorinost bila ona taka na kojoj se ekstremni unutranji pristup
poeo lomiti"3. Meutim, ta iskuenja moderne kritike za sobom su ipak ostavila i neka
veoma znaajna iskustva, bez kojih bi suvremena knjievnokritika svi jest, pa i
suvremena knjievna historija bile sasvim drukije. Zbog toga ni onaj "povratak k
historiji" u nauci o knjievnosti s kraja pedesetih godina nipoto nije znaio restauraciju
jednog ranijeg stanja, kada je historiar vjerovao da su tzv. injenice signifikantne same
po sebi. Moderni historiar knjievnosti je morao usvojiti osnovni stav moderne
epistemologije: injenice postaju znaajne jedino unutar sistema u koji ih istraiva
ukljuuje na osnovi vlastitih teorijskih propozicija i u skladu s ciljevima vlastitog
istraivanja. Pa ako je pozitivistika historija knjievnosti u teorijskom pogledu bila
sasvim neizrazita, slijedei "samo ono to se zaista dogodilo" (kako je Ranke odredio cilj
historiografije), moderna historija knjievnosti, ak i u svojoj neopozitivistikoj varijanti,
podrazumijeva sloenu shemu teorijskih pretpostavki, jer se ne prestaje pitati o prirodi,
smislu, mogunostima, granicama i ciljevima vlastitog posla. Zbog toga se moe rei da
njeni pravi prethodnici nisu veliki historiari prolosti (Taine, Lanson, De Sanctis,
Schorer i dr.), ve veliki predstavnici modernih kritikih kola iz posljednjih decenija,
koji su sutinski doprinijeli formiranju moderne svijesti o knjievnosti, bez obzira to su
imali jaku averziju prema pozitivistikom "zavirivanju iza teksta" i openito prema
historijskom "objanjenju teksta".
Meutim, taj "povratak k historiji", ma koliko da je zahvatio gotovo sve univerzitetske
centre Zapada, ipak nije obiljeio glavni "trend" razvoja nauke o knjievnosti. U fokus
javnosti nije doao taj probueni "smisao za povijest", bez kojeg "nema ozbiljne nauke o
knjievnosti", kako je 1955. tvrdio kreb, niti je "historijsko prouavanje knjievnosti
opet dolo u modu", kako se krajem ezdesetih godina, u hladovini starih oksfordskih
zdanja, inilo uglednom profesoru historije engleske knjievnosti Georgu Watsonu. U
stvari, ve tada je u modu ulo neto sasvim drugo.
Upravo nekako u ono vrijeme kad je kreb kritizirao ahistorinost koja je karakterizirala
misao Emila Staigera iz Francuske se po svijetu ve uveliko poelo iriti kontroverzno
novo uenje, koje je jo jednom potislo historiju na marginu knjievnokritike misli i
koje je u tumaenje knjievnosti uvelo pojmove koji su do tada bili prihvaeni jedino u
desosirovskoj, ahistorijskih orijentiranoj lingvistici. Prije svega u prvi plan je doao
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
pojam strukture, koji kao da je dobio vrijednost epifanije: to god izuavali (jezik, grke
mitove, reklame za sapun, zapadnoevropsku kulturu, bajke, mitologiju svakidanjeg
ivota), pred nama e se pojaviti Ona, Struktura, tvrdilo se. Umjesto "smisla za povijest",
nauci o knjievnosti se ezdesetih godina nametnuo "strukturalizam", koji je u nju
umarirao prilino buno, privukavi opu panju. A on se javio s jednom sasvim novom
krilaticom: sve u ljudskom drutvu, pa i knjievnost, funkcionira kao jezik, tj. kao "sistem
znakova"; onaj koji eli razumjeti taj sistem (na bilo kojem nivou) mora postupati onako
kako je propovijedao rodnaelnik tog uenja, Ferdinand de Saussure: "Mora napraviti
tabulu rasu od svega to je to stanje proizvelo, mora ignorisati dijahroniju," mora
izbrisati prolost. Intervencija istorije moe samo da iskrivi njegov sud."4
Logika strukturalizma je bila jasna i neumoljiva: svijetu koji nas okruuje moemo
pristupiti samo pomou jezika; nae predstave o njemu stvorene su jezikom kojim ga
opisujemo; on je, u izvjesnom smislu, identian s jezikom (u tom smislu da je sve nae
znanje o njemu poloeno u jezik i da za nas on ne postoji izvan jezika, bar ne kao na
svijet). Po tom uenju, jezik ne odraava svijet, ve ga oblikuje: ono kako vidimo je ono
to vidimo. A u tome "povijesna svijest" ne igra nikakvu ulogu. Jer, kako je Saussure
nauavao, za govoreeg subjekta jezik postoji jedino kao sadanje stanje.5 Analo gno
tome, i svijet koji vidimo kroz jezik postoji jedino tako, kao sadanje stanje, i mi ga
moemo opisivati iskljuivo kao sinhronijsku strukturu. Svako zavirivanje u njegovu
prolost odvodi nas od stanja u kojem on postoji za nas danas. Sa stanovita nas danas (a
drugo stanovite ne moemo imati!) i sama "prolost" ne postoji (naglasak je ovdje na
sadanjem vremenu!) drukije nego kao injenice jezika, tj. kao tekst, ili, bolje, kao mrea
tekstualnosti. ("Sve je samo tekst!", govorili su strukturalisti). A toj "mrei tekstualnosti"
se moe pristupiti samo sinhronijski, poto je ona razapeta na istoj ravni na kojoj se i mi
nalazimo, tj. na onoj Saussureovoj "osi simultanosti", na kojoj nema ni hronologije, ni
sukcesije u vremenu.
Naravno, to strukturalistiko "ignoriranje dijahronije" bilo je bitna stavka u jednom
prevelikom, uistinu utopistikom projektu. Jer, strukturalizam je teio da ospori gotovo
sve nae uobiajene naine percipiranja, registriranja i sistematiziranja stvari i da,
uklanjanjem "ontolokih predrasuda", ostvari jednu pouzdaniju sliku stvarnosti: sliku u
kojoj se vide strukture, a ne njihova historija. (Sjetimo se: "Intervencija historije moe
samo iskriviti sud!")
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
Slijedei uvjerenje lingvistike da se jezik moe objektivno opisati jedino ako mu se
pristupa sinhronijski, kao sistemu znakova koji je danas na snazi, strukturalisti su
vjerovali da se na isti objektivni nain moe opisivati i ljudska svijest i ljudsko drutvo
(cijeli "na svijet"). Ali nije prolo mnogo vremena, a njihova vjera se ugasila na vjetru
skepticizma koji je, upravo u njihovim redovima, zapuhao ve krajem ezdesetih godina i
koji je u nauku o knjievnost doveo jednu novu modu: post-strukturalizam, za koji se i
danas ne moe sa sigurnou rei da li je produetak strukturalizma ili pobuna protiv
njega.
Post-strukturalisti nisu osporavali osnovne ideje strukturalistikog uenja, pa ni ideju da
jezik ne reprezentira, ve oblikuje na svijet. Ali su oni svoje prethodnike optuili za
nedosljednost i nedostatak hrabrosti da svoje ideje izvedu do kraja. Oni su, pak, zaista
hrabro otili do kraja:
Ako je na svijet "konstruiran jezikom", kako su, s razlogom, tvrdili strukturalisti, onda
to znai da mi i nemamo vrstog oslonca u naem razumijevanju i tumaenju tog svijeta:
jedino to moemo tumaiti je jezik kojim mu pristupamo. (Umjesto strukturalistike
parole "sve je samo tekst" post-struktalisti ponavljaju za Nietzscheom: "Sve je samo
interpretacija!"). Osim toga, ako je na svijet "konstruiran jezikom", onda je to, nuno,
sluaj i sa svakim od nas; jeziki izgraeni "svijet" naseljen je subjektima koji su i sami
"jeziki konstruirani". Ideja ljudskog bia kao neovisne i zasebne jedinke (uzdravam se
rei: entiteta), koja konstruira svoj svijet, a sama ostaje neizmjenjena, iilila je kao
iluzija. Jer, ispalo je, i mi sami smo proizvodi jezika i jezikih operacija. Mislili smo da
vladamo jezikom, a shvatili smo da jezik vlada nama.
Strukturalistima je izgledalo da su u konceptu "strukture" nali onu mitsku "taku
oslonca" s koje se moe podii i sama zemaljska kugla, ali su se, u stvari, i sami zapleli u
"mrei tekstualnosti", i sami tek "konstruirani subjekti". A onda je doao Jacques Derrida
i poveo ih u jedan novi svijet, u svijet "radikalne neizvjesnosti", u svijet koji je izgubio
"centar", u svijet postmoderne.
U tom post-stukturalistikom decentriranom univerzumu mi, po definiciji, ne znamo
gdje se tano nalazimo, jer su svi pojmovi koji su nekad odreivali sredite naeg svijeta,
a samim tim i njegove margine, osporeni kao prividi logocentrizma. ovjek vie nije
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
mjera svih stvari, kako se doskora vjerovalo. Zapad nije centar civilizacije, iz kojeg se sve
to je drukije identificira kao Drugo i marginalno. Historija bijele rase nije historija
ovjeanstva. Naa ideja Dobrog ili Lijepog nije univerzalna ideja Dobrog ili Lijepog.
Pojam Vremena nije apsolutan. Bog nije jedan. Itd., itd. A cijela historija filozofije bila je
zasnovana na "metafizici Prisustva", tj. na vjeri u Centar, koji odreuje znaenja, a sam je
van domaaja tumaenja, kao istina Istine, kao Logos. Kako je pisao Derrida, eidos, telos,
energeia, transcendetalnost, svijest, Bog, ovjek - svi ti fundamentalni pojmovi upuuju
na postojanje centara moi koji se, kao strogi autoriteti, nalaze po strani od one ive ig re
razlinosti (difference) u kojoj jedino i nastaju, ukrtaju se i prepliu znaenja. Na je
zadatak, pak, da se oslobodimo autoriteta Centra i da se prepustimo slobodnoj igri
znaenja. U tom smislu i zadatak je knjievnog kritiara da u tekstu koji tuma i otkrije
prisustvo centara moi, da ih dekonstruira i da na taj nain oslobodi sputana znaenja i
omogui njihovu slobodnu igru. Ako imamo hrabrosti za takav poduhvat, mi emo ui u
jedan novi svijet, u kojem nema pouzdanih injenica, ve je sve samo interpretacija,
nema vlasti centra, ve je sve samo slobodna igra, nema apriornih datosti (ni Autor nije
obavezujua "datost"), ve je sve samo Tekst, koji eka da ga oslobodimo i liimo
autoritarnog prisustva "transcendentalnih oznaitelja".
To je onaj metod itanja koji je Derrida nazvao dekonstrukcija (rije nije pojmovno u
vezi s rijeju destrukcija, kako neki kod nas misle). Po njemu, dekonstruktivno itanje
"mora uvijek teiti otkrivanju izvjesnog odnosa, kojeg sam autor nije opaao, izmeu
onoga to on kontrolira i onoga to ne kontrolira u svojoj upotrebi jezikih oblika" Ono
nastoji da nevieno izloi pogledu"6. I dok su strukturalisti u tekstu otkrivali paralele,
ponavljanja, ravnoteu, simetriju, sve ono to ukazuje na koherenciju i jedinstvo, post-
strukturalisti su od poetka teili da u tekstu otkriju protivrjenosti, sukobe, praznine,
nepovezanosti, aporije, sve ono to otkriva razlomljenost i nejedinstvo. Oni su uveli
itanje teksta koje se ne obazire na njegova prividno vrsta znaenja, ve nastoj i
prodrijeti u "tekstualnu podsvijest", gdje su znaenja esto suprotna onima na povrini.
Za poetak te dekonstrukcije teksta kritiaru dobro dou svi izrazi koji odudaraju od
konteksta, koji svoja znaenja umnaaju nezavisno od volje autora, koji aktivir aju
"uspavane metafore" koje su u njihovoj osnovi, sve ono to je reeno u suprotnosti s
intencijama teksta, ili to ak i nije reeno. A to podrazumijeva ne samo drugi metod
itanja ve i drukije shvatanje jezika nego to su ga inaugurirali strukturalisti.
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
Podsmijehnuvi se strukturalistikoj vjeri u mogunost objektivnog saznanja, post-
strukturalisti su se pomirili s time da mi moemo biti sigurni samo u to da ni u ta ne
moemo biti sasvim sigurni. Jer, jezik pomou kojeg saznajemo svijet sasvim je
nepouzdan instrument saznanja: jeziki znakovi nisu "privreni" za pojmove koje
oznaavaju, ve slobodno lebde oko njih, zavisei vie jedan od drugog nego od onoga
to oznaavaju. (Znaenje jedne rijei je uvijek "kontaminirano" znaenjem drugih rijei:
ne moemo definirati rijei dan, svjetlo, bijelo, dobro, mir bez svijesti o onome to znae
suprotne rijei: no, tamno, crno, zlo, rat). Osim toga, jeziki znakovi nose u sebi, vie ili
manje zatomnjene, tragove vlastite historije, koji izbijaju na povrinu i onda kad to ne
oekujemo. (Naa rije plemenit uva u sebi vezu s rijeju plemstvo, pa nam, sasvim
neoekivano, moe nametnuti jedno znaenje koje ne elimo). Najzad, jeziki znakovi su
esto zasnovani na nekim ve zaboravljenim metaforama, koje se mogu reaktivirati i
naim rijeima dati dvosmisleno znaenje, a da mi toga nismo ni svjesni. (Rijei bijelac i
crnac uvaju u sebi antitetinost vrednosnih oznaka bijelo i crno ak i ako mi to ne
elimo). Na taj nain, rijeima je preutno priznata njihova "historija". Nije to, dodue,
historija koja prethodi rijeima, kao njihova prolost, ve je to historija koja je sauvana
u rijeima i koja neopaeno i dalje djeluje. Takva, djelotvorna, ona postaje predmet
paljivog ispitivanja post-strukturalista, koji su ustanovili da se u rijeima kojim se
danas sluimo esto mogu prepoznati "semantiki lomovi" koji svjedoe o nekim
davnanjim procesima svijesti i zaboravljenim aktivnostima jezika.
Tako se, na veoma neobian nain, opet probudio interes za historiju, makar i za
historiju shvaenu kao tekst, to je postalo jednim od obiljeja post-strukturalistike i
openito post-modernistike svijesti. Kako je rekao Umberto Ecco, "prolost moramo
ponovno doivjeti".
Dok su strukturalisti, po Saussurevoj uputi, "ignorirali dijahroniju", post-strukturalisti su
se zainteresirali za nju, rastvarajui znaenja rijei na njihovoj dijahronijskoj osi, sve do
smisla skrivenog u njihovim zagubljenim korijenima. Naravno, taj njihov interes za
dijahroniju se ne moe dovesti u vezu s onim "povratkom k historiji" koji je obiljeio
godine kad se ve bila istroila ahistorijski orijentirana "nova kritika" (u svim njenim
razliitim varijantama). Jer post-strukturalisti ne tee za uspostavljanjem jednog
sistema, niti historiju zamiljaju kao sistematino vienje prolosti. U stvari, kao i cijeli
postmodernizam, oni klaustrofobino izbjegavaju sve vrste sisteme. Fragmenti ih vie
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
privlae, naroito oni u kojima se jezik oslobaa autoriteta centra i dovodi u pitanje
metafiziko prisustvo Logosa. Ali otkrivajui napetosti i protivrjenosti tamo gdje je
tradicionalna nauka o knjievnosti vidjela jedinstvo i red, oni nastoje ui u dubinske
slojeve teksta, u dijahroniju njegovih znaenja, a tu ih u zasjedi uvijek eka Historija.
Ipak, u svojoj osnovi post-strukturalizam je isto toliko ahistorian kao i strukturalizam,
ili kao "nova kritika" prije njega. Meutim, on je historiarima knjievnosti dao neke
migove koji su ih naveli da preispitaju svoj metod i da se u prolost vrate na nov nain.
Neki od njih prihvatili su taj izazov. Tako je u SAD nastao "novi historicizam" (new
historicism), koji je odluno istakao znaaj historije u prouavanju knjievnosti, ali je taj
povratak k historiji izveo s teorijskim pretpostavkama na kojima se ne zasniva
tradicionalna historija knjievnosti. Najkrae reeno, u njihovom vienju historija se
pojavljuje iskljuivo kao tekst, tj. onoliko koliko je predstavljena u pisanim dokumentima
i onoliko koliko je relevantna za nas danas. U tom smislu ta metodoloka kola je
nesumnjivo dio post-strukturalistike slike svijeta. Uostalom, jedan od proponenata tog
povratka k historiji, Jerome McGann, i sam je - u ogledu s karakteristinim naslovom
"Poeti opet"7 - istakao da se iskustva dekonstrukcije ne mogu zaboraviti, naroito ne
uloga Paula de Mana, "najimpresivnije i najkontroverznije figure u nauci o knjievnosti
od 1950." Meutim, za razliku od post-strukturalistike kritike, koja, po ocjeni istog
autora, "ignorira injenicu da su umjetnika djela drutveni proizvodi", pa i za razliku od
dekonstrukcije, koja je "naroito grena zbog ekstremnosti svoje antihistorijske
pozicije"8, pristalice ovog novog pokreta u nauci o knjievnosti ponovno su postavili
pitanje drutvenog znaenja knjievnog djela. Ne elei da se besplodno bave "tekstom
bez konteksta", kao post-strukturalisti, oni su modernu interpretativnu tehniku
dekonstruktivnog itanja stavili u slubu sociohistorijske analize.
Termin "novi historicizam" prvenstveno je vezan za ime Stephena Greenblatta,
profesora engleske renesansne knjievnosti na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyu,
ija djela ulaze u glavni tok suvremene knjievne historije, posebno one koja se bavi
epohom renesanse9. U stvari, upravo renesansna drama, i openito engleska knjievnost
koja se stvarala u zoru modernog doba, za Greenblatta i njegov krug sa Berkeleya (Louis
Montrose, Catherine Gallagher, Jean Howard i Joel Fineman) predstavlja najprivlanije
polje istraivanja, ali je njihov prikaz renesansne kulture prihvaen kao model za pristup
drugim historijskim periodima, pa je tako jedna grupa historiara knjievnosti s drugih
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
amerikih univerziteta (Jerome McGann, Marjorie Levinson, David Simpson i dr.) na isti
nain pristupila prouavanju poezije engleskog romantizma. (asopis Representations,
koji je Greenblatt ureivao preko deset godina, glavno je glasilo kole).
ta su osnovne pretpostavke "novog historicizma"?
Prije svega, "novi historicizam" dijeli uvjerenje post-strukturalista da prolost za nas
postoji jedino u sauvanim tekstova, da je ona "tekstualno posredovana" i da je zato
moemo istraivati jedino tumaenjem njenih "tekstualnih tragova" (izraz je
Greenblattov). Taj poetni stav "novog historicizma" svakako se podudara sa saznanjima
do kojih je i inae dola moderna knjievna historija, koja je odavno odbacila tenovsku
koncepciju "historijskog subjekta"10 i koja je tekst prihvatila kao jedino polje na kojem
se taj "subjekt" jo moe sresti: svijet prolosti sauvan je samo u tekstovima iz prolosti.
Meutim, za razliku od onih historiara knjievnosti koji tekst vide kao refleks historije,
dakle kao oitovanje neeg to je izvan njega, "novi historicizam" tumai tekst ne samo
kao produkt historije ve i kao produktivnu snagu koja djeluje istovremeno s drugim
silama historije i koja svojim djelovanjem esto mijenja sile koje su joj dale oblik. Kao to
je Greenblatt pisao u predgovoru svoje knjige "Mo oblika u engleskoj renesansi" (1982),
renesansna knjievna djela "nisu smireni refleksi historijskih injenica koje stoje iza
njih", ve su "mjesta ogorenih prepirki" i "prilike za estoko sukobljavanje ortodoksnih
i subverzivnih impulsa". Drugim rijeima, knjievna djela su konstitutivni dijelovi
historijskih procesa, a ne njihov refleks ili puka slika. Uz analizu Drerovog nacrta za
spomenik koji je posveen jednoj propaloj seljakoj buni, Greenblatt upozorava da svako
tumaenje umjetnikog djela mora uzimati u obzir njegov poseban poloaj u historiji:
Takva djela uvijek u sebe ukljuuju mnotvo razliitih interesa, bez obzira koliko su dobro
organizirana, i to iz jednog presudnog razloga: umjetnost je drutvena djelatnost i zato
podrazumijeva vie nego jednu svijest. A u recepciji umjetnikih djela prolosti mi
neizbjeno registriramo, htjeli mi to ili ne, nagle promjene vrijednosti i interesa koje
nastaju u bitkama koje se vode u drutvenom i politikom ivotu .11
Ovakav stav nesumnjivo odvaja "novi historicizam" od glavnih tokova post-
strukturalistike misli i zaista znai "povratak k historiji", kako je to 1986. ne bez
aljenja - oznaio jedan od najznaajnijih proponenata dekonstrukcije J. Hillis Miller:
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
"Nauka o knjievnosti se u posljednjih nekoliko godina odjednom okrenula od teorije, u
smislu orijentacije na jezik kao takav, i vratila k historiji, kulturi, drutvu, politici,
institucijama, ivotnim uvjetima klasa i polova, socijalnom kontekstu, materijalnoj
bazi".12
Osim toga, "novi historicizam" je odbio da vjeruje da je knjievnost autonomna "estetska
djelatnost" kojoj se moe prii specijalistikim metodima "estetske analize". Za razliku
od veine historiara knjievnosti, koji svjesno ograniavaju svoja istraivanja,
stavljajui u prvi plan knjievni tekst kao jedini legitimni predmet nauke o knjievnosti,
"novi historicisti" slobodno zalaze u "tua" podruja, ignorirajui zamiljene granice
koje dijele historiju, antropologiju, umjetnost, politiku, ekonomiju. Pridajui istu vanost
svim sauvanim tekstovima iz jednog vremena, oni itaju uporedo, i podjednako pomno,
i knjievne i neknjievne tekstove. Pri tome oni ne smatraju da su knji evni tekstovi
primarni (kao osnovni predmet izuavanja), a neknjievni sekundarni (kao dokumenti
koji osvjetljavaju knjievne tekstove), ve i jedne i druge tretiraju na isti nain, kao
ravnopravne i podjednako relevantne "tekstualne tragove" koje je ostavila prolost i
koji, zajedno, ine onu mreu tekstualnosti (ili "kulturu") koju nazivamo "renesansa", ili
"klasicizam", ili "romantizam" i sl.
Tu ravnopravnost knjievnih i neknjievnih tekstova u tretmanu "novog historicizma"
potvruje i odreenje tog pokreta koje je dao Greenblattov kolega s univerziteta u
Berkeleyu Louis Montrose: po njemu, naime, "novi historicizam" tei da ustanovi kako
historinost tekstova tako i tekstualnost historije:
Pod "historinou tekstova" podrazumijevam kulturnu specifinost, socijalno utemeljenje,
svih modeliteta pisanja - ne samo onih tekstova koje kritiari izuavaju ve i tekstova
unutar kojih ih izuavaju. Pod "tekstualnou historije" podrazumijevam, prvo, da mi
nemamo pristupa punoj i autentinoj prolosti, ivoj materijalnoj egzistenciji,
neposredovanoj opstalim tekstualnim tragovima drutva o kojem je rije tragova za iji
opstanak moramo pretpostaviti ne da se samo dogodio ve i da je posljedica sloenih
socijalnih procesa prezervacije i eliminacije; a drugo, da su ti tekstualni tragovi i sami
podloni naknadnim tekstualnim posredovanjima kad se i konstruiraju kao "dokumenti"
na kojima historiari zasnivaju svoje vlastite tekstove zvane "historije".13
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
A takvo usmjerenje historiara, po Greenblattovim rijeima, podrazumijeva "poveanu
spremnost da se itaju svi tekstualni tragovi prolosti bez one posebne panje koja se
tradicionalno pridaje knjievnim tekstovima".14 Odbijajui da privilegira kanonsku
knjievnost, "novi historicizam" se s istim zanimanjem bavi i onim to je Greenblatt
nazvao "graninim pismom", ne bojei se da konfrontira neknjievne historijske spise i
umjetnike tekstove. U uvodu knjige "ekspirovska pregovaranja" (1988) on je pisao:
"Ja vjerujem da e ope podravana skrupulozna usmjerenost na formalnu i jeziku
organizaciju knjievnog djela i dalje ostati u sreditu studija knjievnosti. Ali u ovim
ogledima koji ovdje slijede ja sam predloio neto drugo: da se manje gleda u to
pretpostavljeno sredinje podruje knjievnosti, a vie na njegove granice, da bi se
pokualo ui u trag onome to izmie pogledu, ostajui prividno na margini teksta.
Cijena koju treba platiti za to pomjeranje interesa bit e gubitak samozadovoljne iluzije
"ucjelovljenog itanja", pod ime mislim na onaj utisak koji ostavljaju svi veliki kritiari:
kad bi htjeli, i kad bi imali vremena, mogli bi osvijetliti svaki kutak teksta i onda bi sva ta
svoja izdvojena opaanja mogli vrsto povezati u jednu jedinu objedinjavajuu
interpretativnu viziju. to se moje vizije tie, ona je nuno fragmentarnija, ali se ja ipak
nadam da kompenzira izgubljenu iluziju uvidom u napola skrivene transakcije kulture u
kojima velika umjetnika djela dobivaju svoju snagu.15
Ako nam je historija dostupna jedino kao narativ komponiran na osnovi tekstualnih
tragova prolosti, onda nam svaki sauvani zapis iz prolosti moe pomoi da shvatimo
kako se pokree i kako funkcionira taj narativ zvani "historija".
Taj proireni interes za sve tekstualne tragove koje je ostavilo jedno vrijeme proizlazi iz
osnovne orijentacije "novog historicizma", koji knjievna djela ne promatra kao zasebne
"umjetnine", ve kao izraze jedne osobene prole kulture, koja je drukija nego naa i
ije izraajne "kodove" moemo razumjeti jedino na osnovi sauvanih tekstova. U svom
izuavanju engleske renesanse Greenblatt i njegovi saradnici nastoje raspoznati razliite
"jezike" kojim se izraavala izvanredno heterogena renesansna kultura, i to ne zato da bi
otkrili neki pretpostavljeni "autentini diskurs renesanse", ve da bi shvatili odnose
izmeu pojedinih "jezika" i pjesnikih djela: kako pjesnika djela odraavaju dominantne
kodove svog vremena, kako ih "prerauju" za svoje potrebe i kako se odupiru njihovoj
kontroli. Zbog toga Greenblatt vie voli da se ta orijentacija u historiji knjievnosti zove
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
"poetika kulture", umjesto to se nazivom "novi historicizam" nepotrebno insistira na
novini pristupa.
Osim toga, taj interes za sve tekstualne tragove prolosti (knjievne i neknjievne)
proiziao je i iz jedne specifine istraivake pozicije, u kojoj sam pojam
knjievnoumjetnikog teksta nema onu vrstinu koja mu se obino pripisuje. Bavei se
prvenstveno Shakespeareom i renesansnim teatrom, "novi historicisti" se ne mogu
pouzdati u autentinost sauvanih tekstova, pa do svog "predmeta" moraju dolaziti
zaobilaznim putem, paljivim itanjem svih raspoloivih historijskih dokumenata:
U stvari, kad je rije o Shakespeareu (i drami uope), moda jo od poetka osamnaestog
stoljea nije bilo manje vjere u "tekst" nego danas. Nova generacija tekstualnih
historiara osporila je uvjerenje da bi nas jedno vjeto redaktorsko probijanje kroz tivo
folio i quarto izdanja moglo dovesti do autentinih dokaza o Shakespearovim izvornim
intencijama. Osim toga, i historiari teatra su doveli u pitanje cijeli taj koncept teksta kao
sredinjeg, fiksnog mjesta teatarskih znaenja. Postoje tekstualni tragovi zbunjujua
masa tragova ali je nemogue uzeti "sam tekst" kao savren, nezamjenljiv,
samodostatan sadritelj svih njegovih znaenja.16
Najzad, interes za neknjievne tekstove javio se kod "novih historicista" i iz njihove elje
da to neposrednije iskuse onaj ivot koji je predstavljen u knjievnim tekstovima. U
historijskim dokumentima oni nalaze upute za novo itanje knjievnih tekstova, ali i
podsticaj za uivljavanje u ivot koji je u njima prikazan. Zato njihove studije po pravilu
poinju interpretacijom nekog neknjievnog teksta, u kojem je zabiljeen jedan dogaaj
koji se desio u ono vrijeme u kojem je napisano knjievno djelo koje je predmet dotine
studije. (To je ono to Greenblatt naziva anecdotes, ili, pomalo aljivo, petites histoires).
Umjesto podsjeanja na ranija tumaenja istog djela, to obino ine drugi historiari
knjievnosti, "novi historicist" najprije iznosi jedan "sluaj iz ivota" koji evocira prolost
u obliku dramatinog svjedoenja. Navedeni historijski dokument ne tretira se kao
dokazna graa, ve kao neposredno ivotno iskustvo, kao glas iz prolosti. ("Poeo sam s
enjom da razgovaram s mrtvima", napisao je Greenblatt na poetku uvoda u svoju
knjigu Shakespearean Negotiations). Na primjer, ogled o nekoj engleskoj renesansnoj
drami "novi historicist" obino poinje navoenjem jedne "anegdote" koja rjeito
ilustrira ne samo to vrijeme nego i ono to ta drama prikazuje: svoju analizu
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
Bogojavljenske noi, na primjer, Greenblatt zapoinje navoenjem jednog policijskog
izvjetaja iz 1580. u kojem se upozorava na sve ee pojave transvestita na londonskim
ulicama, to se, ne jednom, deava i u Shakespeareovim komedijama. Ili nas takva
"anegdota" treba da podsjeti na onovremene vjerske progone, na bjesomune hajke koje
su protiv svakog slobodnijeg ivota poduzimali puritanci, na ledene i mrane kraljevske
tamnice iz kojih su izlazili samo leevi, na ve razvijenu trgovinu afrikim robljem, ili,
openito, na surovu kolonijalnu politiku velikih sila, koja je marginalizirala i
dehumanizirala potinjene narode (one Druge, o kojim su hrabro progovorili upravo
post-strukturalisti). A podsjeanjem na takve zabiljeene "sluajeve iz ivota" rjeito se
pokazuje koliko su bile ivotne, i u ivotu utemeljene, surove i krvave renesansne drame.
U isto vrijeme, u takvom paralelnom postavljanju historijskog dokumenta i dramskog
teksta postaje jasno da su te drame, kao i renesansni teatar uope, i same bile faktor tog
surovog ivota u kojem su bile utemeljene. Renesansna drama je ne samo prikazivala
nego i reproducirala stvarnost. Ili, po rijeima Louisa Montrosa, "ona je kreirala kulturu
koja ju je kreirala, davala oblik fantazijama koje su joj dale oblik".17
Za razliku od uobiajene prakse knjievne historije, koja na osnovi "grae" uspostavlja
iri historijski kontekst, unutar kojeg se razumijeva knjievni tekst, "novi historicisti"
povezuju knjievne i neknjievne tekstove u jedan "arhivarni kontinuum" i umjesto
konteksta uspostavljaju "ko-tekstove" (co-texts), podjednako paljivo itajui i knjievne
tekstove i onovremene pravne, sudske i medicinske dokumente, dvorske i crkvene
proglase, zvanine izvjetaje s osvajanja prekomorskih zemalja, brodske dnevnike,
privatna pisma itd. Usvojivi osnovni stav post-strukturalista da je sve tekst i da nema
nieg izvan njega, "novi historicisti" vide historiju iskljuivo u njenom tekstualiziranom
obliku, kao dugi niz raspoloivih tekstova ("arhivarni kontinuum"). Po njima, prolost
nije neto to se moe na osnovi povijesne grae rekonstruirati i tako rekonstruirano
ponovno doivjeti. Jedino to nam je od prolosti ostalo su tekstovi razliite vrste
(knjievni i neknjievni), a i oni ne "govore" direktno, jer se njihove "poruke" gube u
umu historije, pa zahtijevaju close reading ak i ako nisu pjesniki tekstovi. Jer, kao ni
knjievni tekstovi, ni tzv. historijski dokumenti nisu neposredna "svjedoanstva" o svom
vremenu, ve su trostruko preraeni prikazi "onoga to se zaista dogodilo": historijski
dogaaj koji ostavlja svoj tekstualni trag najprije "prerauje" ideologija, svjetonazor i
diskurzivna praksa vremena kad je on "tekstualiziran"; zatim taj sauvani dokument
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
ponovo "prerauje" ideologija, svjetonazor i diskurzivna praksa vremena kad je on
interpretiran; najzad, taj "tekstualni trag prolosti" biva "preraen" distorcionim
djejstvom samog jezika, koji, uvijek, vie iskrivljuje nego to odraava stvarnost. Zbog
toga se moe rei da i knjievni i neknjievni tekstovi manje svjedoe o vremenu iza
kojeg su ostali, a vie o procesima permutacije u kojima prolost dolazi do nas i
preobraava se u nau sliku o njoj. (Ovdje je lako vidljiv uticaj post-strukturalistikog
shvatanja teksta, a posebno uticaj dekonstruktivnog itanja).
Sljedea bitna karakteristika "novog historicizma" je nastojanje ne samo da se "uju"
preci ve i da se s njima uspostavi dijalog. ("Poeo sam s enjom da razgovaram s
mrtvima", priznao je Greenblatt). A u tom dijalogu "novi historicisti" ne ele biti
nezainteresirani, neutralni promatrai davnih konflikata, ve hoe da zauzmu stranu i da
tako prolost uine relevantnom za nae vrijeme. Ne moemo ih smatrati ljeviarima (u
politikom smislu), ali su oni u svom dijalogu s prolou uvijek na strani svega onoga
to zastupa liberalne ideale individualne slobode, to ide protiv autoriteta vlasti, to
predstavlja "razlinost" i "neuobiajenost" (difference and deviance). A upravo ih
historija kojom se bave upozorava koliko se te pojave teko opiru moi represivne vlasti
i koliko je ta vlast u stanju da prodre u najintimnije sfere privatnog ivota i u njima
ostavi svoj trag. Ali ba zato oni smatraju vrijednim truda afirmirati upravo takve
poruke prolosti. (Dodue, oni izbjegavaju polemiku s vlastitim vremenom, to ih znatno
razlikuje od britanskih "kulturolokih materijalista", koji su im, inae, bliski, ve radije
nastoje da se u njihovom tumaenju uju iskljuivo "glasovi mrtvih").
U stvari, njihova vizija historije je sutinski odreena fukoovskom idejom Drave kao
svemone sile koja snagom svoje "diskursivne prakse" sve dri pod svojom panoptikom
kontrolom. (Francuski antropolog i historiar kulture Michel Foucault, 1926-1984, u
posljednjim godinama ivota je bio est gost Kalifornijskog univerziteta u Berkeleyu, a
Greenblatt i njegove mlae kolege bili su njegovi paljivi sluaoci. Foucaultove knjige
Historija ludila u doba razuma, 1961, Red stvari: Arheologija humanistikih nauka, 1966,
Disciplina i kazna: nastanak zatvora, 1975, i Historija seksualnosti, 1976-1984, za njih su
bile prirunici iz historiografije). Foucaultova vizija Drave kao Moi u velikoj mjeri je
uokvirila njihovo vienje prolosti. Renesansne tekstove koje iitavaju oni tumae u
odnosu na diskursivnu praksu renesansne kulture, naroito na prevladavajui
diskurs18, koji je bio instrument represije i koji je irio i obnavljao ideologiju Drave,
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
Kralja, Crkve, Vladajue Klase, Mukosti. U tim tekstovima oni prepoznaju autoritarno
prisustvo moi (engl. power, prema franc. pouvoire), koja im je nametnula svoj
kontrolirani, "ideologizirani" diskurs. Ali u isto vrijeme oni u tim tekstovima nalaze
osvjeavajuu raznovrsnost diskursivne prakse i nastoje prepoznati tragove razlinosti i
neuobiajenosti koji su znaili otpor diskursu Vlasti. (I u tom pogledu oni su slijedili
Foucaulta, ija su djela nudila jake argumente za pobunu pojedinca protiv svih sistema
dominacije).
Naime, po saznanjima "novih historicista", renesansni diskurs nije bio jedinstven, ve
raslojen na vie "jezika" (zvanini jezik Drave i Crkve, jezik ulice, jezik porodice, jezik
niih slojeva drutva itd.). Meutim, Drava (Vlast, Mo, Power) i u renesansi je, kao i
uvijek, nastojala druge "jezike" potiniti svom diskursu, pa se njeni tragovi mogu nai u
svim tekstovima iz tog vremena: ne samo u zvaninim dokumentima ve i u privatnim
pismima, branim ugovorima, a naravno i u knjievnim djelima. Djelovanje struktura
Vlasti kroz diskursivnu praksu se iri na sve oblasti ivota i potinjava sve institucije
drutva: pravni sistem, religiju, medicinske ustanove, brani ivot, knjievnost, teatar.
Pri tome je uloga diskursivne prakse veoma velika, iako ona nije represivna na
neposredan nain (kao to su to sudovi i kaznene ustanove). Jer, djelujui na govor i
miljenje svakog pojedinca, vladajui diskurs pounutruje kontrolu Drave, pretvara je u
"unutarnju cenzuru", pa Dravi nije potrebno da svoju kontrolu neprestano izvana
namee.
U svojim itanjima tekstova iz vremena renesanse "novi historicisti" su posebnu panju
posvetili upravo tom djelovanju centara moi na diskursivnu praksu tog vremena.
Meutim, oni su, u isto vrijeme, ukazivali na raslojenost i razlinosti diskursa u
renesansnoj kulturi, iz ega je, po njima, nastajala mogunost otpora dominantnom
diskursu Vlasti. Jer, osvajanje slobodnog izraavanja u jednoj sferi ivota dovodi u
pitanje diskursivnu praksu koju Drava kontrolira. Odnosi u pojedinim sferama ivota (u
porodici, na primjer, ili meu polovima, ili izmeu teatra i njegove publike) mogu se
liberalizirati, to onda utie i na druge sfere ivota, pa i na politiku. A im se javlja
mogunost otpora sveobuhvatnoj, panoptikoj kontroli Drave, samim tim se javlja i
mogunost politikih promjena. U tom pogledu "novi historicisti" su u politikom smislu
vei optimisti od svog francuskog uitelja, koji je Dravu vidio kao monolitnu,
sveobuhvatnu silu, koja svojim institucijama ("diskursivnom praksom", ili "represivnim
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
strukturama", kako bi rekao Althusser) dri drutvo pod strogim nadzorom, zbog ega
su i mogunosti temeljitijih promjena, po njemu, veoma male.
Umjesto pretpostavljenog skrivenog jedinstva vizije svijeta ili jedinstvenog stila epohe,
to, inae, tei uspostaviti veina historiara knjievnosti koji se bave jednim knjievnim
periodom, "novi historicisti" u tekstovima iz doba renesanse prije svega nastoje otkriti
"pukotine" koje su znak nejedinstva, konflikta i nereda u renesansnoj kulturi. (To je jo
jedno mjesto gdje je prepoznatljiv Foucaultov uticaj: njegov metod "genealogije",
preuzet potkraj ivota od Nietzschea, zamiljen je da iznalazi lokalno ograniene crte,
diskontinuitet i nemotiviranost tamo gdje su konvencionalni metodi interpretacije
nalazili univerzalnost, kontinuitet i sutastvenost).
Greenblattovi ogledi o Shakespeareu, kao i openito studije "novih historicista" o
renesansnoj kulturi, tee da knjievne tekstove protumae upravo kao "historijska polja"
na kojima se dogaa i neto drugo nego isti in umjetnikog stvaranja. Za razliku od
tradicionalne nauke o knjievnosti, koja u pjesnikim djelima otkriva i afirmira poeziju,
ija snaga po jednima proistie iz neobjanjive genijalnosti pjesnika, a po drugima iz
savrene strukture pjesme, "novi historicizam" pomjera sredite panje na granina
podruja: tamo gdje tekst gubi svoj isto umjetniki identitet, jer ulazi u jedno podruje
kojim ne vlada ni autoritet pjesnikog genija, ni autoritet pjesme kao umjetnine, ni
autoritet pjesnikog jezika, ve autoritet Drave i dominantne "diskursivne prakse"
Drutva. A u tom rubnom podruju teksta, koje je, u stvari, sredite same kulture, "novi
historicisti" ne nalaze sklad, red i mir, kako bi se moglo oekivati od jedne jedinstvene
kulture kakva je, po uobiajenom miljenju, bila renesansa, ve umjesto jedinstva
vide gotovo pijanu zbrku i nered, ali i nevjerovatnu ivost jedne dinamine drutvene
aktivnosti, kojoj pripada prije svega teatar, a onda i ukupno knjievno stvaranje, koje je
bitan konstitutivni sastavni dio kulture svakog vremena. "Cirkulacija drutvene
energije", "kulturne transakcije", "pregovori" (negotiations), "akvizicije", "aproprijacije"
i "razmjene" (svi izrazi su Greenblattovi19) odvijaju se pod kontrolom Vlasti, ali u veoma
raznovrsnim oblicima, koji esto izigravaju tu kontrolu, ostvarujui jednu mjeru slobode,
slobodnog miljenja i slobodnog izraavanja koja dovodi u pitanje apsolutnu mo Vlasti.
U tom smislu krakteristino je Montroseovo tumaenje Sna ljetne noi, komedije koja, u
tom tumaenju, otvoreno prkosi onovremenom kultu kraljice Elizabete I, kultu koji je
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
stvarala i sama knjievnost (recimo, Spenserov spjev The Faerie Queene, dvorske
"maske", ulino pozorite), a koji je podravala i sama kraljica, projektujui sebe u svijest
naroda kao ambivalentnu figuru Djevice i Majke. U svom ogledu Montrose upuuje na
ona mjesta u Shakespeareovoj komediji u kojima se Kraljici oduzima kraljevska mo i
dodjeljuje Kralju: Hipolita, amazonska kraljica, na kraju se podinjava Tezeju i udaje za
njega; Titaniju, kraljicu vila, njen mu arobnjak Oberon kanjava za njene svae s njim
tako to uz pomo Puka ini da se ona zaljubi u prvo ivo bie koje naie - osramoena
ona e mu se pokorno vratiti. U Dravi u kojoj jednoj eni pripada apsolutna mo pjesnik
se usuuje da Kraljicu "feminizira" i vrati je na mjesto koje joj u patrijarhalnom drutvu
pripada. A Montrose upuuje i na druga mjesta u komediji gdje se, vie ili manje
otvoreno, afirmira pravo oeva da gospodare kerkama i pravo mueva da gospodare
enama i gdje je za ostvarenja muke udnje preduslov podinjavanje ene. Montroseov
zakljuak je sasvim odreen:
Veseo i razigran kraj "Sna ljetne noi", zavrno slavljenje romantinog i generativnog
heteroseksualnog sjedinjenja, poiva na uspjehu onog procesa kojim je enska gordost i
snaga, manifestirana u mizantropski raspoloenim ratnicama, posesivnim majkama,
neposlunim enama i svojeglavim kerkama, dovedena pod kontrolu mueva i
gospodara.20
Meutim, ta komedija, koja slavi trijumf mukog principa, i u tom smislu predstavlja
manifestaciju patrijarhalne kulture, u svoje vrijeme je imala karakter politike diverzije,
koja je bila uperenu protiv najvieg autoriteta u drutvu:
Kad je djevianska vladarka navodno djevianska majka svojih podanika, onda teme
muke oplodne snage, samodovoljnosti i gospodarenja nad enama dobivaju podrivaku
rezonancu. U dvorskim paradama, kraljica je uvijek u sreditu divljenja; njeno
djevianstvo je izvor magine moi. U "Snu ljetne noi", meutim, takve magine moi su
pripisane kralju.21
"Shakespeareova komedija", zakljuuje Montrose, "simboliki neutralizira kraljevsku
mo kojoj prividno odaje poast." I cijela njegova analiza Sna ljetne noi (ali i niza
historijskih dokumenata koji se odnose na ambivalentni lik kraljice Elizabete I)
upravljena je k tome da pokae kako je jedno patrijarhalno drutvo izlazilo na kraj s
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
komplikovanom situacijom u kojoj se nalo, kada je jedna ena upravljala dravom u
kojoj su na vlasti bili mukarci. Tako se uvena Shakespearova komedija, po prvi put,
protumaila kao "bojno polje" na kojem se na dramatian nain rjeavaju krupne
politike i moralne kontroverze onog vremena.
Po uvjerenju "novih historicista", tekstovi reflektiraju historiju, ali je i sami proizvode; u
njima se odraavaju dominantni kulturni kodovi, ali i individualni "odgovori" na
vladajuu diskursivnu praksu; oni svjedoe o razliitim represivnim strategijama
sveprisutne Vlasti, ali i o razliitim mogunostima individualnog otpora. Pri tome se u
tumaenju teksta naglasak obino stavlja na otkrivanje prisustva Moi, to onda ukazu je
na irenje diskursivne prakse Vlasti na druge diskursivne forme (knjievnost, teatar).
Jedan primjer: u studiji "Oitovanje moi" (Power on Display, 1986) Leonard
Tennenhouse se koristi fukoovskim genealokim itanjem fizikog kanjavanja kao
javnog oitovanja suverenove moi, pa Shakespearovu dramatiku tumai kao "paralelni
spektakl", koji oponaa ivot i na isti nain oituje djelovanje politike moi - historija
proizvodi surove represivne mjere kanjavanja koju teatar prihvata kao predmet
predstavljanja i na taj nain reprodukuje kao vlastiti diskurs. Ili se tekst promatra kao
polje na kojem se odvijaju politike bitke izmeu nadmonih snaga represije i
subverzivnih pojedinaca. Opet jedan primjer: u uvenom ogledu "Nevidljivi metci"
(Inivisible bullets) iz knjige "ekspirovska pregovaranja" Greenblatt razmatra kako
ideologija "kooptira" subverzivne diskurse i kako ih asimilira i neutralizira, pokazujui
na primjeru Falstaffa kako zvanina "diskursivna praksa" (diskurs Vlasti) dozvoljava da
se oglase subverzivni glasovi, a istovremeno ih podvrgava utvrenom poretku stvari. Ili
se veim ili manjim nizom srodnih tekstova, koji ine onaj "arhivarni kontinuum",
pokazuje kako diskursivna praksa izlazi na kraj sa svojim vlastitim "otklonima",
vraajui Mo u svoj posjed. Posljednji primjer: u knjizi "udesni posjedi" (Marvellous
Possesions, 1991) Greenblatt razmatra pojam alteriteta ("drugosti") na primjerima
tekstualnih tragova o prvim susretima Evropljana sa stanovnicima Novog Svijeta,
pokazujui kako su kolonizatori svoje prve dojmove o udesnoj zemlji iz snova i svoje
prvo suoenje s "apsolutno Drukijim" postepeno podredili diskursu Moi, preimenujui
one druge u "divljake", u neto to se moe progoniti i unitavati ili prihvatiti i asimilirati
kroz jeziki kolonijalizam.
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
Kao to svi ti navedeni primjeri pokazuju, u sreditu panje "novih historicista" zaista
nije ni pretpostavljena autonomija umjetnosti, ni formalni principi umjetnike
organizacije, ni pitanja umjetnike vrijednosti. Pomjerivi svoj interes na rubna podruja
knjievnosti, oni su, takorei, uhvatili historiju na djelu. Pomnim itanjem historijskih
"anegdota" i analognom analizom pojedinih fragmenata knjievnih djela oni nastoje
otkriti kodove drutvenog ponaanja, motive i logiku sila koje upravljaju drutvom i
strategije kojim se kontrolira dominantni diskurs. U isto vrijeme, kad god to mogu, oni u
tim tekstovima otkrivaju pukotine tog diskursa, kroz koje se provlai pojedinac koji se
otima kontroli Moi.
"Novi historicizam" je odbacio (ili ostavio po strani) mnoga pitanja koja postavlja
tradicionalna knjievna historija: pitanja knjievnog razvoja i njegovih "zakonitosti"
(onaj grand recit knjievne historije), pitanja cirkulacije ideja, formi i postupaka, pitanja
knjievne preobrazbe povijesne stvarnosti (s cijelim onim uobiajenim vokabularom
kojim se nastoji premostiti jaz izmeu knjievnosti i stvarnosti: aluzija, alegorija,
simbolizacija, mimesis), pitanja tzv. "vizije svijeta" kao jedinstvenog i
sveobjedinjavajueg duhovnog okvira knjievnosti jedne epohe. Umjesto toga, "novi
historicizam" nastoji ponovno povezati knjievnost i drutveni ivot, ali tako da se
knjievnost ne vidi samo kao produkt drutvenog ivota ve i kao onaj njegov dio koji je i
sam produktivan. "Pisanje i itanje istakao je Montrose uvijek su historijski i
socijalno determinirani dogaaji, koji se izvode u svijetu i kojim individualne i
kolektivne ljudske snage mijenjaju svijet."22
Proivjevi intelektualna iskustva strukturalizma i post-strukturalizma, "novi
historicizam" se vratio historiji sa jednim saznanjem koje je strano tradicionalnoj
knjievnoj historiji: da nae analize i nae razumijevanje nuno proizlazi iz nae vlastite
historijske, drutvene i institucionalno formirane svijesti, da su zato historije ko je
rekonstruiramo u stvari tekstualne konstrukcije nas koji smo i sami historijski subjekti.
Ne samo pjesnici ve i kritiari ive u historiji, tekstovi i jednih i drugih su podjednako
historijski i drutveno determinirani. A to podrazumijeva da je neophodno "historizirati"
ne samo prolost ve i sadanjost, ili, tanije, "historizirati" dijalektiku njihovog odnosa:
kako je prolost oblikovala sadanjost i kako je sadanjost preoblikovala prolost. (Po
slikovitom odreenju Montrosea, "tekst iz renesanse i na tekst o renesansi se
reciprono uslovljavaju"). S takvim shvatanjem prolosti, koja uvijek stoji naspram
Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo
sadanjosti, postaje uzaludna potraga, koja inae karakterizira knjievnu historiju, za
autentinim, nespornim i punim znaenjima knjievnih djela iz prolosti, jer ta djela
stoje pred nama iskljuivo kao "tekstualni tragovi prolosti", koji su uvijek onakvi kakve
ih mi vidimo. Zbog toga "novi historicizam" nastoji iznai retorike strategije koje e u
prvi plan dovui "konstitutivne akte tekstualnosti", koje historija knjievnosti do sad nije
raspoznavala kao faktor koji odreuje nae razumijevanje i tumaenje tekstova iz
prolosti. Tako smo ponovno doli na onu osnovnu ideju koja, po Montroseu, definira
tenje "novog historicizma": uspostaviti ne samo historinost tekstova nego i
tekstualnost historije.
Iz tih razloga "novi historicizam" prihvata dijalog kao svoj osnovni postupak, dijalog s
mrtvima, ali i dijalog o ivima, to u krajnjoj liniji podrazumijeva dijalog izmeu poetike i
politike. A to je moda i glavna razlika izmeu te knjievnohistorijske orijentacije i
tradicionalne monoloke knjievne historije.