GODI©TE 36 • BR. 4 • GODINA 2012.

ZNACIVREMENA“Jamčim ti, naprotiv, ovo: Putom koji nazivaju sljedbom služim otačkom Bogu vjerujući u sve što je u Zakonu i u Prorocima napisano,” (Djela 24,14.)

Sektaπtvo ili sekte?GDJE JE PROBLEM?

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.2

Sadræaj:tema broja: SEKTAŠTVO ili sekte? GDJE JE PROBLEM?

Naslovna stranica: Krešimir Godina

duhovno razmiπljanje

Zdravlje

Catherine Moore Starac i pas .............................. 24-25

Charles Mills Što to znači biti obitelj ............ 26-27

Melody Tan Vitamini: A - K ........................ 28-29

Dragutin Matak Saktaštvo, ili sekte? ...................... 2-3

Dr. sc. Bert Zakoni, proglasi i odredbe

B. Beach o temeljnim slobodama .............. 4-7

Sektaštvo je religijsko ili

sekularno djelovanje

totalitarne naravi koje

narušava ljudska prava

i dostojanstvo te remeti

društveni sklad. I navijači

sportskoga kluba mogu

se ponašati sektaški

kada isključivo, nasilno i

fanatički navijaju za svoje

miljenike. Skupina koja je

zanesena svojim ideološkim

smislom lako previđa

životne vrijednosti drugih i može se okomiti se na

neistomišljenike ne birajući sredstva. Vjerske grupacije

svojim posebnostima dodaju još i natprirodnu dimenziju

pa im je još lakše površno vrednovati druge i bezobzirno

se odnositi prema njima, sve u ime svojega boga. Dakle,

sektaštvo je opći problem koji se na različite načine

pojavljuje među ljudima.

“Sekte” je malo složenije definirati jer su to udruživanja

o kojima možemo govoriti na pozitivan i negativan

način. Izvorno značenje riječi je u latinskoj imenici secta

i glagolu sequi koji se prevode s trag, put, pravac, sljedba

i slijediti. U poznatom Jeronimovom prijevodu Biblije

na latinski jezik, Vulgati s kraja četvrtog stoljeća, Isusovi

sljedbenici se nazivaju sektom, što znači sljedbenicima

Puta. (Vidi Djela 24,14) U tom smislu za kršćane je

kompliment kad ih tko nazove sektom, jer to znači

biti sljedbom Isusa Krista. Riječ “kult” se može slično

razumijevati. U latinskom cultus dolazi od glagola colere a

znači štovati, častiti, služiti, obožavati.

Sektaπtvo JEDNAKA

P R A V A

Nicholas P. Miller Kultovi u unakrsnoj vatri ......... 8-11

John Graz Bez sekti, molimo!

Mi smo Francuzi! .................... 12-15

Joseph K. Grieboski Je li Francuska neprijateljski

raspoložena prema religiji? .... 16-17

Željko Porobija Sekte, kultovi i sociologija ...... 18-19

Matt McMearty Opća dobrobit odvojenosti

crkve od države ....................... 20-21

Lincoln E. Steed Istina i sloboda -

božanski imperativ ................. 22-23

Vjerska sloboda nije nešto što država daje, jer ova sloboda nije ‘od ovoga svijeta’. Ona pripada svijetu unutarnjeg čovjeka i predstavlja most prema transcendentnom, uzvišenom.

Dr. sc. D. Matak

urednik

3

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

“Nego htjeli bismo od tebe čuti što misliš jer o toj sljedbi znamo samo da joj se posvuda proturječi.” .......................................(Djela 28,22.)

ili sekte ?Negativno značenje riječi sekta i kult je nastajalo

postupno u povijesti, a tek u skorije vrijeme je dobilo

izrazito pogrdni sadržaj. Možda je mržnja prema

kršćanima od strane svjetovnih i vjerskih silnika otpočela

s pripisivanjem negativnih značenja ovim izrazima. Kad

su kršćani osnažili i učvrstili svoje institucije, za one koji

su se našli izvan tog sustava organizirali su svojevrstan

lov na vještice. Ako bi se tko usudio “poboljšati” službene

doktrine i stavove moćnih ideoloških establišmenata bio bi

heretik. Tako krivovjerac i sektaš postaju srodni pojmovi.

Postoje mnoge osnove po kojima se sudilo tko je sekta. Svi

koji nisu povezani s izvorom povijesnih duhovnih baština

u najmanju su ruku novovjerci koji eksperimentiraju

s tradicionalnim vjerskim sadržajima i predstavljaju

stanovitu opasnost. Malobrojnost

sljedbenika je još jedna osnova po

kojoj se prepoznaju sekte. Opisuje

se i njihova navodna dvoličnost, jer

se čine iskrenima, predusretljivima i

poštenima samo da bi ostvarili svoj

niski, pa i kriminalni cilj.

Pozitivno značenje izraza sekta

i kult kao da i ne postoji danas.

Težište je na ovom negativnom

značenju, a među sekte se ubrajaju

razne sumnjive skupine čije krajnje namjere mogu biti i

zločinačke. Takvo labavo svrstavanje i grupiranje najveća

je suvremena prijetnja ljudskim i vjerskim slobodama.

Sastavljanja brojnih lista sekti nalikuje etiketiranju i

rasnim oznakama koje poznajemo iz skorije povijesti

i kojih se kao čovječanstvo sramimo. Opravdanje i

poticaj za ovakvo protusektaško djelovanje u novije

vrijeme pruža About-Picardov zakon, koji je u lipnju

2001. godine izglasao francuski parlament. Odluka

o rješavanju društvenih problema na ovaj način u

najmanju je ruku površna što su isticali mnogi kritičari

ovog francuskog rješenja. Neke društvene zajednice

oduševile su se ovim zakonom i odmah bi ga prepisali u

svoje zakonodavstvo. Nadam se da ovakav entuzijazam

neće prevladati u Hrvatskoj. O detaljima ovoga zakona

čitajte u sljedećim prilozima ovoga časopisa.

Iako francusko zakonodavstvo nije povuklo ovaj

zakon ublažilo je njegov nedostatak uputama kako ga

primjenjivati. Zapravo, danas francuski zakonodavci

ističu da je njihov zakon usmjeren protiv sektaštva

koje se može pojavljivati u velikim i malim skupinama,

u vjerskim i drugim sredinama, među političkim

strankama i sportskim okupljanjima. Naveli su i deset

odlika sektaškog ponašanja i odredili mjeru kršenja koja

poziva na uzbunu i djelovanje:

Mentalna destabilizacija

Pretjerani financijski zahtjevi

Odvajanje od životne i društvene sredine

Fizičko zlostavljanje

Manipuliranje novačenjem djece

Antisocijalni govori – (govori mržnje)

Remećenje javnog reda

Gomilanje sudskih sporova

Zlouporabe zakonskih gospodarskih odnosa

Infiltriranje u javne službe

Ako bi tko trajno kršio tri ili više od ovih deset

kriterija značilo bi da se sektaški ponaša, da ugrožava

dobrobit društva te da se nešto mora poduzeti.

Valja odmah primijetiti da su nabrojena ponašanja

neprihvatljiva u svim kontekstima društva, a ne samo

kod takozvanih sekti. Neka od njih su prekršajne i

kriminalne naravi. Postoji čitav niz zakona koji štite

obitelj, djecu, čovjekovu sigurnost; uspostavljaju red,

uredno financijsko poslovanje i

slično. Te zakone valja primjenjivati

i usavršavati, a ne donositi

posebne zakone protiv sekti koji

su primjenjivi na skupine s liste.

Iako francusko pojašnjenje tog

nespretnog zakona upućuje na

njegovu opću primjenjivost,

francusko zakonodavstvo ipak

sačinjava liste – kažu neslužbene,

za internu uporabu, ali svi za njih

znaju i prema njima sačinjavaju svoje popise. Navodno

početna francuska lista je izdvojila oko 190 sekti. Danas

se taj broj popeo na skoro 700 sumnjivaca na koje valja

najprije primijeniti ove zakone. Šteta!

Ljudske, ideološke i vjerske slobode su najveće

čovjekovo dobro koje Bog daruje. One sadrže sustave

vrijednosti na kojima se gradi individualnost što je

moralna sloboda na kojoj počiva ljudsko dostojanstvo.

Ideološki i vjerski pluralizam obogaćuje ljudsku

zajednicu, jer nam pruža nove i drugačije pristupe životu

koji nam je zajednički i podjednako traje. Borimo se

protiv sektaštva pozitivnim primjerom i konstruktivnim

doprinosom društvu u kojem živimo. Važeći će zakoni

progoniti kriminalna djela bez obzira na nacionalnu,

rasnu, vjersku, političku ili ideološku pripadnost.

Protusektaški zakoni su kontraproduktivni. Na kraju

citirajmo autora sljedećeg članka Berta B. Beacha koji

upozorava: “Iako sektaštvo i protusektaški pokreti mogu

izgledati kao da su, u pravilu, na suprotnim krajevima

ideološke ljestvice, oni se zapravo hrane jedan drugim i

oba su neprijatelji vjerske slobode.”

Sektaštvo je religijsko

ili sekularno djelovanje

totalitarne naravi koje

narušava ljudska prava

i dostojanstvo te remeti

društveni sklad.

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.4

istospolni prijateljski odnosi

Ujedinjeni su narodi 1948. godine

usvojili Svjetsku deklaraciju o

ljudskim pravima. U 18. članku

je zapisano: ‘Svatko ima pravo na

slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to

pravo uključuje slobodu promjene

religije ili vjerovanja, te slobodu

da svatko, bilo pojedinačno ili

zajednički, izrazi svoju religiju ili

vjerovanje u učenju, običajima,

bogoštovlju i svetkovanju.’

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

Danas, više od 60 godina nakon

potpisivanja ovog spisa, ne smijemo

zaboraviti ključnu stvar: ni jedan

proglas, ni ustavna odredba, niti

zakonska odredba nikada nisu

stvorili slobodu vjerovanja. Sve što

ovi proglasi i odredbe mogu učiniti

jest priznati vjersku slobodu kao već

postojeće pravo.

Stoga, koliko god oni bili

od pomoći pri izricanju

stvarnosti vjerske slobode, ovi

zakoni, deklaracije i dekreti

vjersku slobodu mogu stvoriti

isto tako kao što Newtonovi

zakoni mogu stvoriti kretanje

planeta. Ono što oni čine, jest

da poput Newtonovih izračuna,

samo potvrđuju ono što je već

postojalo.

Ako, međutim, ova prava već

postoje i doista ih ovi dekreti nisu

Zakoni, proglasi i odredbZakoni, proglasi i odredb

5

Dr. sc. Bert B. Beach

stvorili, na kojem su onda temelju

oni zasnovani? Koje obrazloženje

možemo uporabiti za prava koja

se smatraju toliko svetima, toliko

temeljnima, da ih niti jedna vlada

ne smije oduzeti ni zanijekati?

Na kojim se trajnim načelima

može temeljiti vjerska sloboda?

A što je vjerojatno još važnije, s

kojim se opasnostima ova načela

suočavaju?

Temelji slobode1. Prvo načelo na kojem se temelji

vjerska sloboda jest, jednostavno,

ljudska individualnost. Vrijednost

jedinke je neprocjenjiva, jer

je to jedinstvenost koja se

nikada više ne može ponovno

proizvesti, a ako ju se ograniči

ili ošteti, nikada ne može biti

nadoknađena. S kršćanskog

je stajališta osoba kao jedinka

vrjednija od društvene zajednice,

i to iz nekoliko razloga: (a)

društvo ne može

postojati bez

pojedinačnih

osoba, no osobe

kao pojedinci

mogu postojati

bez društvene

zajednice; (b) s

vječnim životom, s

vječnošću, suočava

se pojedinac, a ne

društvena zajednica;

(c) s božanskim

sudom se suočava

pojedinac, a ne

društvena zajednica kao takva.

2. Sljedeće načelo je načelo moralne

slobode, koje Francuzi nazivaju

libre arbitre: pravo pojedinca

da svjesno djeluje kao vlastiti

sudac, da slobodno izabire,

prosuđuje i sam za sebe odlučuje.

Ova moralna sloboda, ovo

pravo, upravo pojedince čini

odgovornima za vlastite stavove

na području vjerovanja. Ako

ova sloboda ne postoji, tada ne

može postojati niti pojedinačna

odgovornost ni obveza prema

Stvoritelju.

3. Ljudska individualnost, moralna

sloboda i odgovornost daju

ljudskim bićima dostojanstvo, a

ono je još jedan stup i oslonac

vjerske slobode. Ljudsko

dostojanstvo trebaju poštivati i

pojedinci i njihova društveno-

vjersko-politička sredstva.

Uskraćivanje ideološke slobode

pojedinca predstavlja napad na

njegovo ili njezino dostojanstvo.

Ovo se dostojanstvo može

zaštititi samo ako svaka osoba

poštuje libre arbitre savjesti druge

osobe.

4. Sljedeće

je načelo

jednakost.

Ljudska

individualnost

i dostojanstvo

podrazumijevaju

jednakost svakog

pojedinca

pred Bogom i

pred ostalim

ljudskim bićima

u društvenoj

zajednici uopće.

Bilo koja vrst

nejednakog postupanja jest

povreda ljudske osobe i samog

temelja vjerske slobode.

5. Ova je jednakost, naravno,

razlogom što je nediskriminacija

Sektaški nastrojena

osoba nosi vjerske

tamne naočale

misleći kako je

svaki drugi pogled

pogrešan i vjerojatno

opasan, te želi živjeti

u divnoj vjerskoj

samoći.

e o temeljnim slobodamae o temeljnim slobodama

“Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje,

vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene,” ................................................................................................................................... (Luka 4,18.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.6

još jedno važno načelo vjerske

slobode. Poput jednakosti, i

nediskriminacija je neizbježna,

jasna posljedica ljudskog

dostojanstva, a uključuje

stavljanje vjerskih prava manjine

na istu razinu s vjerskim pravima

većine. Nasreću, zamisao

o vjerskoj nediskriminaciji

nalazimo u samoj naravi

Ujedinjenih naroda i ona je

duboko usađena u različite

međunarodne dokumente.

6. Još jedan oslonac nalazimo u

pluralizmu. Kada jedna crkva

ili vjersko tijelo ima isključiv

status ili pak prednost službenog

priznanja, tada su manjinske

vjerske skupine obično

diskriminirane, i de jure i de

facto. Jednakost pred zakonom i

nediskriminacija gotovo u pravilu

pretpostavljaju postojanje nekog

oblika vjerskog pluralizma.

Iako je svako od ovih načela

samo po sebi i pojedinačno važno,

ipak samo onda kada su sva čvrsto

okupljena, predstavljaju snažan

temelj na kojemu počiva vjerska

sloboda. Poštivanje bilo kojeg

od ovih načela, a osobito svih, u

konačnici vodi do poštivanja vjerske

slobode. Niti jedan narod, niti jedna

politika ne mogu kršiti bilo koje od

ovih načela, a da istodobno ne krše

osnovna ljudska prava.

Prijetnja slobodiNažalost, unatoč tomu što su ovo

temeljna ljudska prava, prijetnju im

predstavljaju različite geopolitičke

sile.

1. Prva je vjersko-politički

fundamentalizam. Riječ

‘fundamentalizam’ se u ovom

slučaju ne rabi za pristup

tumačenju Biblije, već za

ekstremistički i totalitarni vjerski

stav koji smatra da svi koji

imaju različita vjerska uvjerenja

predstavljaju opasnost koju

treba sasvim zbrisati ili zakonom

potiskivati. Ova je pogubna

sila u porastu u većini vjerskih

područja, osobito u islamskom,

no na nju nisu imuni ni

kršćanstvo, judaizam, hinduizam,

a ni budizam.

2. Gospodarska nejednakost

predstavlja još jednu veliku

prijetnju vjerskoj slobodi.

U područjima u kojima su

ljudi zarobljeni političko-

Eleanora Roosevelt je smatrala rad na OpÊoj deklaraciji o ljudskim pravima svojim najvaænijim ostvarenjem. Predsjednik Harry S. Truman je imenovao gospou Roosevelt za zastupnicu u Ujedinjenim narodima, a ona je uskoro izabrana za predsjednicu Komisije za ljudska prava.

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

7

gospodarskom bijedom, oni se

češće podlože pjesmi sirena i

obećanjima budućeg sjaja koje

im nameću fundamentalistički

demagozi. Zanemarivanje

ovakvog sustavnog ljudskog

siromaštva dopušta vjerskom

ekstremizmu ispunjavanje

praznine beznađa uz istodobni

napad na vjersku slobodu.

3. Iako sektaštvo i protusektaški

pokreti mogu izgledati kao da

su, u pravilu, na suprotnim

krajevima ideološke ljestvice, oni

se zapravo hrane jedan drugim

i oba su neprijatelji vjerske

slobode. Sektaški nastrojena

osoba nosi vjerske tamne naočale

misleći kako je svaki drugi pogled

pogrešan i vjerojatno opasan,

te želi živjeti u divnoj vjerskoj

samoći. Poštovanje prava drugih

ljudi nalazi se nisko na ljestvici

prioriteta.

Istodobno je organizirani

protusektaški pokret

toliko opsjednut

‘sektama’ da je

voljan pogaziti

temeljna ljudska

prava uporabom,

primjerice,

deprogramiranja.

Iako je nedvojbeno

postojanje nekih

‘opasnih sekti’, njihov

je broj preuveličan, a

zakonite, miroljubive

skupine koje su u

skladu sa zakonom

bivaju pometene

zajedno s njima.

4. Združivanje vlasti i većinske

religije može biti još jedna

prijetnja, kao što nam to i povijest

jasno pokazuje. Imajući na umu

europsko i američko kolonijalno

iskustvo, sastavljači američkog

Ustava su odvojili vlast i službenu

religiju, što je služilo kao štit

koji drži potencijalno opasno

udruživanje na najmanjoj

mogućoj razini.

Kada je komunizam postao

službena protuvjerska ideologija

u Istočnoj Europi, objavljeno

je odvajanje crkve od države.

Padom totalitarnog komunizma

u ovim državama neki od čelnika

prijašnjih državnih crkava sada

tvrde kako je odvajanje crkve od

države bila

komunistička

uloga, te kako

većinskoj

crkvi treba

vratiti prijašnje

mjesto i moć

u društvu. Oni

promašuju

cilj: komunisti

nikada nisu

prakticirali

odvajanje

crkve i države,

već samo

odvajanje

crkve od države, ali ne i države od

crkve! Država je nadzirala crkve

teškom rukom koja je ponekad i

proganjala.

5. Danas se neke stare većinske

crkve ulaguju državi tražeći

ozakonjenje uz propise koji će

podupirati položaj povijesne

crkve, a manjinskim crkvama,

osobito novim vjerskim

pokretima, ograničavati slobodu

izražavanja. Demokracija većini

Bert B. Beach je glavni

tajnik Adventističkog ureda

za međucrkvene odnose i

potpredsjednik Međunarodne

udruge za vjersku slobodu.

omogućuje vlast, a zamisao o

temeljnim ljudskim pravima, pa

tako i o pravu na vjersku slobodu,

ta prava stavlja izvan dohvata

političke ili vjerske većine.

Neki su političari, bili oni

ljevičari ili desničari, nažalost,

uvijek spremni prihvatiti ponudu

vjerske većine, kako bi dobili

njihovu potporu u izbornom

postupku. Ovo može predstavljati

opasnost za vjersku slobodu.

ZakljuËak Temelj je vjerske slobode, na osnovi

javnog mišljenja, u zadnjih nekoliko

desetljeća postao jasniji, no bitka

za vjersku slobodu neprekidno se

nastavlja. Sada, više od 50 godina

nakon Svjetske deklaracije o

ljudskim pravima, bitka je, osobito

u postkomunističkom svijetu,

teža nego ikada. Ipak, vjerska

sloboda nastavlja biti jednim od

najosnovnijih i najdragocjenijih

ljudskih prava: pravo koje svi

zakoni, dekreti i deklaracije mogu

samo povećati, ali nikada stvoriti, ili

pak ukinuti.

Organizirani

protusektaški

pokret toliko je

opsjednut ‘s ektama’

da je voljan pogaziti

temeljna ljudska

prava uporabom,

primjerice,

deprogramiranja.

JEDNAKA

P R A V A

“Tako govorite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode.” ...........................................................................(Jakov 2,12.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.8

Kultovi u unakrsnoj vatriNicholas P. Miller

Većina ljudi vjeruje kako može

prepoznati kult. A vi? Možete li

prema opisu prepoznati koja je

od ovih triju vjerskih skupina kult?

Karizmatski pjesnik i ratnikMladić vrlo snažne tjelesne građe,

osobito glazbeno nadaren, našao se

odsječen od svoje vjerske zajednice.

Odvodeći za sobom nekolicinu

nezadovoljnika, započeo je novu

komunu u divljini, gdje su brzo

skupili mnogo vrsta oružja i opreme

za opstanak. Redovima zajednice

pridružili su se i drugi odmetnici

i skupina se ujedinila preko glazbe

i biblijskog učenja karizmatskog

vođe. Poznat po umjetničkoj

vještini pjesništva i glazbe često je

objedinjavao ono što se odnosilo

na njega s onim što se odnosilo na

osobu Mesije. Vrlo rano je započeo

običaj mnogoženstva. Imao je

osjećaj vlastite proročke sudbine

i poticao je skupinu ‘jakih ljudi’

na vojno uvježbavanje za budući

odlučni sukob sa snagama vlasti

nakon kojega će biti uzdignut na

vladajući položaj.

Odmetnuti princJedan čovjek u zrelim godinama

je smatrao, nakon višegodišnjeg

sukoba s vlastima i zakonom, kako

njegov narod više ne može u miru

vršiti svoje bogoštovne običaje u

svojoj domovini. Iseljavajući se

masovno u drugu zemlju, vjerska

je zajednica uskoro započela nešto

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

Francesco Botti, David i Abigail

9

prosječni rimski građanin u prvom

stoljeću, barem onaj koji je čuo za

kršćanstvo, smatrao bi ga jednim

od čudnijih istočnih kultova. Prvi

prikaz nije David Koresh u Wacou

već oslikava rane dane kralja

Davida, utemeljitelja davidovske

kraljevske kuće i Kristova pretka.1 A

drugi prikaz? Nije to Džim Džons

(Jim Jones) koji odlazi u Gvajanu

već Mojsije koji vodi Hebreje

iz Egipta u Obećanu zemlju.2

Njihovi su suvremenici, pripadnici

većine, na sve tri skupine gledali

kao na vrst nekonvencionalnih,

nekonformističkih, karizmatičnih

vjerskih skupina s kojima mi danas

povezujemo pojam kulta. Danas je,

međutim, svaka od ovih saga postala

poštovana, pa čak i uzvišena povijest

panteona kršćanske predaje.

Ovi primjeri naglašavaju problem s

pojmom kulta. Iako njegovo tehničko

značenje samo po sebi nije pogrdno,

što je preraslo u građansku državu u

njihovoj novoj domovini. Strancima

nije bio dopušten ulaz u kamp, osim

pod vrlo ograničenim okolnostima.

Oni koji su prekršili stroge propise

bili su oštro kažnjeni, obično

tjelesnim kaznama, a priča se,

ponekad i smrću. Čak su i djeca bila

podložna ovim strogim mjerama.

Službeni predstavnici države gdje

su prije boravili, poslani da slijede

skupinu koja se nezakonito odvojila,

umrli su pod vrlo tajnovitim

okolnostima. Ubrzo se pročulo

kako su tisuće pripadnika skupine

pobili njihovi vlastiti članovi nakon

mahnite svečanosti oko kultnog

objekta.

Besmrtni voaNavodno mrtav čovjek je još

uvijek bio vođa novog vjerskog

pokreta koji ga je obožavao kao

božanstvo. Njegovi su sljedbenici

s njime ‘razgovarali’ osobno i u

grupnim obrednim službama te

proslavljali čin njegove smrti kao

nešto najvažnije, a išli su čak i tako

daleko da su oponašali kako jedu

njegovo tijelo u tajnim obredima.

Pripadnici su imovinu dijelili na

zajedničkoj osnovi, te prekidali

svoje obiteljske i prijateljske veze i

poslove kako bi slijedili svoga mrtvog

Mesiju. Običavali su se ‘kloniti’ onih

pripadnika skupine koji su kršili

njihova moralna mjerila. Odbili

su davati traženu čast državnom

vladaru i, u stvari, kršili neke državne

zakone pod izgovorom da to od njih

zahtijeva njihova vjera.

Koja od ovih skupina je kult? I

sve i nijedna. Odgovor ovisi o tome

kada ste postavili pitanje i kome

ste ga postavili. Većina je čitatelja

vjerojatno uvidjela kako je treći

prikaz zapravo opis ranog kršćanstva

te su izbjegli nazvati ga kultom. No,

“Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje,” ..............................................................(Marko 3,7.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.10

a odnosi se na bilo koju organiziranu

skupinu ili običaj, s današnjim

značenjem pojma kult tijesno je

povezano negativno značenje. Kada

većina počne neku skupinu smatrati

kultom, gotovo je uvijek povezuje

s onim što u Websterovu rječniku

stoji kao: ‘religija ili sekta koja se

smatra pogrešnom, neortodoksnom

ili ekstremističkom, a čiji članovi

često žive izvan uobičajenog društva

pod upravom karizmatičnog vođe.’3

Kultom se, tako, počinje smatrati

bilo koja religija koja odstupa

od onoga što većina u društvu

smatra normalnim ponašanjem ili

normalnim vjerovanjem u duhovne

stvari. Kultove često rabimo kao

priručnu, nepromišljenu kraticu

za opisivanje vjerskih pokreta

koji nam nisu poznati pa ih stoga

promatramo s nepovjerenjem.4 Ono

što zaboravljamo jest da sve nas

negdje smatraju pripadnicima kulta,

jedino što većina od nas, u pravilu,

živi tamo gdje su naši vjerski pogledi

u većini.

Predrasude prema skupinama koje neki smatraju nenormalnim ili patoloπkimZakonodavstvo države Maryland

još nije imenovalo niti jedan

poseban ‘kult’, kada je posebnim

promatračkim grupama dalo imena

roditelja članova ‘kulta’, te odborima

dalo zadaću da razgovaraju sa

stručnjacima za ‘opasnost od

kultova’. I tako se od države, čak

prije no što su promatračke grupe

pregledale ijedno slovo dokaznog

materijala, očekivalo da imenuje

određene skupine kao ‘kultove’,

kako bi bile osnovane promatračke

grupe.

Slično tome, u Francuskoj i

Njemačkoj samo pojedine ‘sumnjive’

skupine dospijevaju pred istražne

odbore. Niti jedna od većinskih

crkava nije primorana pojaviti se

i proći takvo kritičko ispitivanje.

Naprotiv, ove crkve pomažu pri

prepoznavanju ‘sumnjivih’ skupina.

Na taj je način sama činjenica da

je određena skupina podložna

odborskom ispitivanju zapravo

čin prejudiciranja ili stvaranja

preranog suda. Otuda i dolazi riječ

‘predrasuda’, pa tako i ne čudi da

upravo to i doživljavaju vjerske

skupine koje dolaze pred ovakve

odbore.

Neodreeni ciljevi, mjerila i zadaÊePromatračka grupa u Marylandu

uskoro je shvatila kako je pojam

kulta tako bezobličan i loše

definiran da ga više nije prihvaćala

kao vodič za svoja nastojanja.

Nažalost, zamjenska je skupina

bila toliko široka, da je postala

besmislena. Slično tomu, odbor za

nadgledanje ‘sekti i psiho-skupina’

u Njemačkoj nije uspio definirati

psiho-skupinu, pa su tu oznaku

stavili jedino na Scijentološku crkvu

kako bi popunili tu kategoriju.5

Nadalje, kako ova inicijativa

nije promatračkoj skupini dala u

zadatak i na razmatranje niti jedan

stvaran nemio slučaj, tako nije bilo

stvarnog pokazatelja materijalnih ili

važnih dokaza. To je značilo kako su

pristrane predrasude članova odbora

i njegovog predsjednika određivale

koji će dokazi biti prihvaćeni.

Pripadnici ‘protukultnih’ grupa su

dolazili i govorili pogrdno, pa čak i

klevetnički, o skupinama u zemlji,

te o događajima koji su se navodno

dogodili u drugim državama ili čak

u prekomorskim državama.

U najmanje jednom slučaju,

svjedočenje i spise, koje je ponudila

visokoškolovana osoba suosjećajući

sa zabrinutošću koju su pokazivale

ciljane skupine, u smislu vjerske

slobode, predsjedavajući je odbacio

kao nevažne. Nepostojanje jasno

određenih ciljeva za istraživanje ili

nesretnih događaja za razmatranje

samo je poziv na besciljnu potragu

bez primjerene procedure,

predvođenu samo predrasudama i

hirovima odborskih članova.

Svjedoci i dokazi iz prirodnih elemenata Zakonodavstvo države Maryland

je navelo sedam grupa od kojih

treba prihvatiti svjedočenje, ali nije

uključilo predstavnike ‘kultova’

koji su bili pod istragom. Naprotiv,

grupe su se sastojale uglavnom od

prirodnih neprijatelja ovih skupina,

poput članova protukultnih grupa,

ranijih članova kultova, obitelji

članova kultova i svećenika sa

sveučilišnih kampusa. Ovi posljednji

predstavljaju grupu koja je obično

vrlo aktivan protivnik vjerskih

skupina.

U zapadnoj Europi, gdje ne postoji

odvojenost crkve i države, većinske

crkve su često pokretačka sila iza

protusektaškog djelovanja i nastoje

uporabiti državu kako bi spriječile

djelovanje onih koje smatraju svojim

takmacima.

U Njemačkoj će predstavnici

crkve sudjelovati kao ‘stručnjaci’

u protusektaškim istraživanjima

i djelovat će, ruku pod ruku s

državom, u poučavanju naroda

o opasnostima od ‘sekti’.6 Ne

iznenađuje da su rezultati ovakvih

neuravnoteženih istraživanja

nepovoljni za ciljane skupine.

OzraËje tajnostiPredsjednik promatračke grupe u

Marylandu u jednom je trenutku

naredio kako nitko ne smije

razgovarati ni s jednim članom

promatračke grupe osim preko

njegova ureda. Njegova zapovijed

nije samo bila vrlo samovoljna

već vjerojatno i protuustavna

stoga što su nekoliko članova

odbora bili izabrani državni

službenici a svatko ima ustavno

pravo razgovarati sa svojim

predstavnicima. No, nevođena i

isključiva narav ispitivanja učinila

je gotovo neophodnom određenu

razinu proizvoljnog nadzora nad

podacima.

Ostali primjeri sklonosti k

tajnovitosti uključuju svjedoka koji

je odbio dati u javnost dokumente

koje je predao odboru i odluka

predsjednika da u izvješće za

javnost ne uključi nijedno bitno

svjedočanstvo. U prekomorskim

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

11

državama odbori za ‘sekte’ izravno

rabe tajna istraživanja i obavijesne

podatke, a primjer je Scijentološka

crkva u Njemačkoj koja je 1997.

stavljena pod službeni nadzor.

‘Mi i oni’Dok su učeni ljudi koji su imali

razumijevanja za nepovoljne

okolnosti novih vjerskih

skupina bili pozvani svjedočiti

pred promatračkom grupom u

Marylandu, ni jedan član ‘kultnih’

skupina nije bio pozvan da svjedoči.

Naprotiv, svaki od članova ili

vođa ‘kulta’ koji se želio obratiti

promatračkoj grupi bio je primoran

govoriti tijekom otvorene rasprave

na kraju svakog sastanka, gdje su

primjedbe ograničene na samo pet

minuta. Uz vremensko ograničenje

ovi su govornici primili i mnogo

manje poštovanja od onih koji su

bili službeno pozvani. Sve je ovo

još pojačavalo status ‘izopćenika’

kojem su ove skupine već bile

obilježene. Ako ste bili član skupine

o kojoj se raspravljalo, bilo je to

kao da ste ‘zabludjeli sin’ koji je

primoran slušati kako oni na vlasti

raspravljaju o tome što je za vas

najbolje, a vama je bila pružena vrlo

mala mogućnost da i sami kažete

nešto u svoju korist.

Jedna od uobičajenih posljedica

djelovanja ovih ‘protusektaških’

odbora je upravo jačanje ovakve

podjele na one ‘unutra’ i one

‘vani’. U Njemačkoj su vladina

izvješća o ‘sektama’ proizvela val

opširnih medijskih izvješćivanja

protiv kultova, što je dovelo do

uznemiravanja na osobnom

planu, poput diskriminacije

pri zapošljavanju pripadnika

osumnjičenih ‘kultova’. Nakon

što je Francuska 1996. objavila

popis od 172 skupine označene

kao sekte, francuske su novine

Le Monde izjavile kako je ‘po

pitanju sekti potrebno nešto

učiniti’. Kratko vrijeme nakon

toga bačena je bomba na

upravnu zgradu Unifikacijske

crkve u Parizu. Ironično je to

što je većina nasilja povezanog s

‘kultovima’ upravo ovakvog tipa:

nasilje društvene zajednice nad

‘drugačijima’.7 Dokazi pokazuju

kako su ‘u najvećem broju slučajeva

nekonvencionalne vjerske skupine

bile čiste od incidenata [nasilja ili

prisile] neuobičajenih za njihov

svakodnevni život.8

Mogli bismo zaključiti kako

kršenje primjerene procedure,

nepoštivanje ustavnih prava i

podjela do koje dovodi ovakva vrsta

istrage predstavljaju veću opasnost

za društvo od bilo koje skupine

koju istražuju. Doista, promatračka

grupa iz države Maryland je možda

upravo to prešutno priznala kada je

u svojim izvješćima kao činjenicu

broj jedan istaknula kako ‘različiti

pogledi, [i] ustavni problemi’ mogu

uzrokovati okolnosti u kojima

državno ‘uplitanje pogoršava

problem’. Priznala je zatim, kao

činjenicu broj dva, kako je opseg

problema ‘statistički vrlo mali

ako se uzme u obzir ogroman

broj studenata na sveučilištima u

Marylandu (USM).

Međutim, nakon svršenog čina

priznati kako je istraživanje koje

diskriminira i donosi podjelu

vjerojatno bilo nepotrebno, nije

nikakva utjeha onim ‘kultovima’

Nicholas P. Miller je odvjetnik u

Washingtonu.

1 Davidovi pothvati dok je bio izopćenik u

Judejskoj pustinji zabilježeni su u 1. Samuelovoj

22-31 i u 2. Samuelovoj 1,2.

2 Pripovijest o Mojsiju i Izlasku uključujući

utapanje egipatske vojske i čišćenje naroda nakon

štovanja zlatnog teleta nalazimo u Izlasku 14-32.

3 Webster’s Encyclopedic Unabridged Dictionary

of the English Language (Random House, 1966).

(Websterov enciklopedijski rječnik)

4 Akademici postaju svjesni kako suvremena

uporaba pojma ‘kult’ zasjenjuje njegovo tehničko

značenje i mnogi od njih danas, govoreći o

manjinskim vjerskim pokretima, rabe naziv novi

vjerski pokreti, W.Cole Durham, mlađi, ‘The

United States’ Experience With New Religious

Movements’, European Journal for Church and

State Research (1998.), str. 213.

5 Prof. Gabriele Yonan, ‘Religious Liberty in

Germany Today: How the Public Debate on Sects

Has Affected Religious Liberty in Germany. Spis

u vlasništvu pisca ovog teksta.

6 Isto.

7 Gordon Melton, Encylopedic Handbook of Cults

(1992.), str. 366-369.

8 Isto.

koje se promatra na mjestima od

osobnog interesa i izlaže javnoj

pozornosti. Unatoč tomu što

su miroljubive vjerske skupine

iz svega ovoga izašle relativno

nepovrijeđene, ipak je prvenstvena

uloga ustava da ih zaštiti od

prolaženja kroz svu tu oštru kritiku.

U državi Maryland, unatoč tomu

što su prvotni cilj vjerojatno bili

‘kultovi’, u unakrsnoj se vatri

zapravo našao sam ustav.

“David ode odande i skloni se u spilju Adulam. A kad su to čula njegova braća i sva njegova obitelj,

dođoše onamo da mu se priključe.” ......................................................................................................................................(1Samuelova 22,1.)

Pastor Billy Graham, duhovni autoritet baptista diljem svijeta i guverner Mitt Ramney, najpoznatiji mormon današnjice i predsjedniËki kandidat zajedno u razgovoru i molitvi za Ameriku u kojoj su brak, æivot i vjerska sloboda najveÊe svetinje. Tko bi nazvao ova nastojanja sektaškim?

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.12

Bez sekti, molimo! Mi smo Francuski protusektaški političari i aktivisti žele povesti svjetski križa

ili ‘potencijalno opasnih’ vjerskih skupina. Oni nemaju zakonsku defi

strašno zbunjujuće ...

Dr. sc. John Graz

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

13

Francuzi!rski rat protiv ‘opasnih’

niciju riječi sekta, što je

Sjedinjene Američke Države

smatraju novo donošenje zakona

korakom prema ograničavanju

vjerske slobode u Francuskoj i

zabrinute su zbog primjera koji

Francuska daje ostatku svijeta.

Francuska ima čvrste demokratske

ustanove, što nije slučaj u mnogim

državama koje će je možda slijediti.

Reakcija SAD-a je odjek opreza koji

je izrazio predsjednik Francuskog

protestantskog saveza, Jean-Arnold

de Clermont, te Katolička biskupska

konferencija u Francuskoj. Mnoge

većinske crkve i vjere u ovome vide

mogućnost da u budućnosti postanu

žrtvama ovog protusektaškog

udara.2

Američko se protivljenje smatra

miješanjem u francusku unutarnju

politiku, a sumnjive vjerske skupine

optužene su kao američki ‘trojanski

konj u Europi’.3 Drugim riječima,

neki ih smatraju produženom

rukom ‘američkog imperijalizma’.

Ovakva reakcija nije sasvim nova:

francuski protestanti i Židovi već su

se u Francuskoj susreli sa sličnim

sumnjičenjem.

Sloboda je bila snažan usklik

američke i francuske revolucije, no

ove dvije države od samog početka

nisu dijelile istu zamisao o vjerskoj

slobodi. Nakon revolucije 1789.

godine Francuska je prihvatila

vjersku slobodu. Deklaracija o

pravima čovjeka i građanina tvrdi

kako su ‘svi građani jednaki pred

[zakonom] (Članak 1) i nitko

neće biti uznemiravan zbog svojih

stavova, čak i vjerskih, pod uvjetom

da njihovo iskazivanje ne remeti

javni red uspostavljen zakonom’

(Članak X).4

Ovaj je proglas bio veliki korak

prema većoj slobodi u državi kojom

je stoljećima vladala jedna isključiva

i netrpeljiva crkva.5 Službeno su

priznati protestanti, a zatim i Židovi,

što u većini europskih zemalja nije

bilo slučaj.

Od koristi će nam biti usporedba

između francuske i američke

Deklaracije. U francuskoj Deklaraciji

gotovo da i nema Boga, a vjerska se

sloboda prihvaća vrlo plaho. Bog se

jedino spominje u uvodu:

‘En presence et sous les auspices

de l’Etre supreme [U prisutnosti

i pod zaštitom Vrhovnog Bića].’

Američka Deklaracija o neovisnosti

iz 1776. izjavljuje: ‘Smatramo kako

su ove istine očite, da su svi ljudi

stvoreni jednakima, a njihov ih je

Stvoritelj obdario nekim neotuđivim

pravima, među ostalim, to su pravo

na život, slobodu i potragu za

srećom.’ Bog je isto tako i ‘Vrhovni

sudac’ i onaj koji pruža ‘okrilje

božanske skrbi.’6

Vjerska sloboda, koja nije

izravno uključena u Deklaraciju

o neovisnosti, čvrsto je potvrđena

Prvim amandmanom američkog

Ustava koji glasi: ‘Kongres neće

donijeti ni jedan zakon koji se tiče

ustanovljenja religije ili zabrane

njezina slobodnog izražavanja.’7

Francuski su revolucionari,

naprotiv, bili vrlo sumnjičavi

prema religiji. Prema prosudbi

protestanata, bili su pretjerano

plahi. Vjerska je sloboda nastala

kao povlastica: jednakih (même) i

istodobno strogo ograničena: pod

uvjetom da (pourvu que) vjersko

izražavanje ne remeti javni red

uspostavljen zakonom.’

San je mnogih francuskih

revolucionara bio organizirati

crkvu usko povezanu s državom.

Imati crkvu neovisnu o Vatikanu,

ali pod vlašću kralja, bio je san

nekolicine kraljeva.8 Za francuske

revolucionare vjerska sloboda

nije bila najveći problem. Ključna

promjena je bilo prenošenje moći s

kralja na narod. Kralj i aristokracija

su vjerovali da je kralj postavljen

po Božjoj milosti. Tako on nije bio

odgovoran nikome do Bogu. Imao

je pravo trpjeti ili ne trpjeti druge

religije izvan službene crkve. Zbog

razlika u vjerskim i političkim

okolnostima francuske i američke

revolucije, Francuzi su osigurali

zaštitu ljudskih prava i vjersku

snošljivost umjesto vjerske slobode.

Otada su se u Francuskoj

izmjenjivale vjerska snošljivost

“Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.” ................................................................................... (Rimljanima 13,10.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.14

i protuvjerska nesnošljivost.

Negativna slika religije koju su

stvorili vjerski ratovi i ekstremisti

hranila je protuvjerske osjećaje

jednog dijela stanovništva i

njihovih vođa. Državni nadzor

nad religijom uvelike je prihvaćen

kao način zaštite svih građana.

Ne bi bilo odveć reći kako je

vladare nadahnjivala zamisao o

snošljivosti umjesto vjerske slobode.

‘Snošljivost pod nadzorom’ je

vjerojatno najtočniji izričaj kojim se

može opisati tekuća politika. Tako

Amerikanci i Francuzi nisu nikada

dijelili isti pristup religiji.

Amerikanci religiju vide kao bitan

činilac u održavanju demokratskog

društva i omogućavanju visoke razine

vrednota i sloge. A mnogi francuski

republikanci i svjetovni humanisti

smatraju kako je religija, a naročito

‘sekte’, potencijalni neprijatelj

slobode i ljudskih prava. I dok neke

‘sekte’ doista predstavljaju stvarnu i

opravdanu opasnost za društvo, dotle

manjinske vjerske skupine mogu

postati lakom metom aktivista koji se

protive vjerskoj slobodi.9

Protuvjerski trendoviFrancuska protusektaška politika

traži opravdanje navodeći niz

nesreća i masovnih samoubojstava

koja su se dogodila u Gvajani, u

Teksasu, Švicarskoj, Francuskoj,

Kaliforniji, Japanu i Ugandi.

Francuzi vjeruju kako je usvajanje

represivnih zakona najbolji

način zaštite građana od štetnih

ili potencijalno štetnih vjerskih

skupina. Sekte se u većoj ili manjoj

mjeri izjednačuju sa zločinačkim

organizacijama.

Prvi problem s kojim su se vlasti

suočile bilo je određivanje definicije

pojma ‘sekta’. Odlučili su se na

uobičajenu uporabu.10 Ovakav je

izbor sam po sebi znakovit. To je

značilo kako vlasti nisu uzele u

obzir objektivnost niti akademsko

istraživanje. Objavljeni popis od 172

crkve, udruge i skupine proizveo je

mnoga pitanja i nešto protivljenja.

Koji su kriteriji primijenjeni? Zašto

su se na popisu našle neke neovisne

evanđeoske skupine i Jehovini

svjedoci, manjina koja broji više

od 200 000 članova?11 Zašto su

ih članovi Parlamenta proglasili

krivima pred javnošću prije no što

su uopće došli na sud?

Objavljivanje popisa kako bi se

stigmatizirale određene skupine

prije no što je postojao sudski proces

koji bi odredio krivnju za bilo kakav

zločin može jedino značiti oslanjanje

na totalitarne metode. A to je

sramota za demokraciju. Vladina

politika prema takozvanim opasnim

sektama stvara neprijateljsko ozračje

koje potiče predrasude i staje na

stranu diskriminacije. Novi zakon

može zapaliti protuvjersku revnost

koja se povremeno pojavljuje u

Francuskoj i koja je u prošlosti imala

za posljedicu najoštrije zlostavljanje

ljudi povezanih s vjerom i vjerskim

ustanovama.

Utjecaj na stavove u svijetu Tko može biti siguran da u trenutku

krize neka vlada neće odlučiti

slijediti ovaj put? Francuski model

je pobudio zanimanje u Južnoj

Americi, Aziji i u nekim bivšim

komunističkim državama u Europi.

U brojnim zemljama vlast i društvo

imaju problema s novim vjerskim

pluralizmom.12 Osjećaju kako im

je zbog povijesti i nacionalnog

konteksta bliži francuski pristup

od američkog modela. Sjedinjene

Američke Države su sa svojim

vjerskim pluralizmom, kažu oni,

jedinstvene u svijetu i ne mogu

biti realan model. Mnoge se

države, poput Francuske, moraju

nositi s većinskom vjerom. Ako

političari žele ostati na svojim

pozicijama, potrebna im je

potpora narodne, tradicionalne,

crkve kako bi mogli izgrađivati

nove demokracije. Uz davanje

osobitog priznanja tradicionalnim

crkvama one se istodobno trude

osigurati određenu zaštitu nekim

prihvatljivim manjinama. No, u

borbi s izrazito kontroverznim

skupinama ograničuju snošljivost

i daju prednost većinskoj crkvi. A

snošljivost je samo kratkoročna

strategija koja će na duge staze

pridonijeti pristranosti i frustraciji.

Zbog ovakvog se trenda naročito

trebaju zabrinuti američki vođe

i građani. Najbolji odgovor koji

mogu dati na novi zakon jest ostati

odani svom osobitom naslijeđu

slobode. Demokraciji nisu potrebni

diskriminirajući zakoni protiv

vjerskih skupina kako bi zaštitila

svoje građane. Potrebno je samo

kaznene zakone provoditi na

pravedan način. Građani i vođe

SAD-a trebaju nastaviti proglašavati

vjersku slobodu temeljnim

pravom svih naroda na svakom

mjestu, pravom koje je potrebno

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

15

unaprjeđivati i štititi. Čineći tako

ostat će uz ideale svojih utemeljitelja

i biti na strani progonjenih. Kada bi

se SAD odrekle ovog čvrstog stava,

to bi imalo strašne posljedice za

slobodu i za svijet uopće.

Bilo bi pogrešno postupati

prema Francuskoj kao prema

neprijatelju ljudskih prava i

vjerske slobode. Francuska nije

u pravu kada izjednačuje ‘sekte’

s terorizmom. Francuska nije u

pravu kada popisuje vjerske skupine

kao potencijalno opasne sekte.

Francuska nije u pravu kada staje

na stranu diskriminacije na temelju

vjere. No, to još uvijek ne znači da

su vjerske manjine u Francuskoj

1 Vidi Les sectes en France, str. 14. 2 CNS News, 31. svibnja 2001. 3 Bruno Fouchereau, “Au nom de la liberté

religieuse Les sectes, cheval de Troie des Etats-

Unis en Europe,” Le Monde Diplomatique,

svibanj 2001. 4 J. F. MacLear, ed., Church and State in the

Modern Age (New York and Oxford: Oxford

University Press 1995.), str. 76. 5 Vidi Michelle-Marie Fayard, “Les Déclarations

des Droits de l’Homme,” Conscience et Liberté

John Graz je glavni tajnik

Međunarodne udruge za vjersku

slobodu koja svoje sjedište ima

u Silver Springu u Marylandu.

On ima doktorat sa sveučilišta

Sorbonne u Parizu, u Francuskoj.

sustavno progonjene. SAD trebaju

održavati stalne razgovore s

francuskim dužnosnicima, dijeliti

podatke i pojašnjavati svoju politiku.

Posvećenost obaju država ljudskim

pravima pomoći će poboljšanju

vjerske slobode i osigurati njezino

poštivanje kao temeljnog ljudskog

prava.

i, 10 (1975.): str. 72-89, i od istog pisca: “La

Révolution de 1789 et la liberté religieuse,”

Conscience et Liberté 8, (1979.): str. 25-34. 6 Vidi Fayard, “Les Déclarations,” str. 74. 7 MacLear, str. 66. 8 Vidi “The Gallican Articles,”19. ožujka 1682.,

MacLear, str. 3-4. 9 Uvod u izvješće naslovljeno ‘Sekte u Francuskoj’

započinje s vijestima o smrti i samoubojstvima

nastalim kao posljedica djelovanja nekih kultova.

Vidi str. 5. 10 Vidi Les sectes en France, str. 14. 11 Isto., str. 25. 12 Vidi Catherine Picard, Agence France Presse,

No. 51.

“Blago narodu vičnu svetom klicanju, on hodi u sjaju lica tvojega, Jahve.” .............................................................................. (Psalam 89,16)

Mijenja li se francuska protusektaπka politika?

Pet bi činitelja moglo utjecati na Francusku da

potraži novi pristup problemu sekti:

1) 11. rujnaTaj je dan donio novu prijetnju svim demokratskim

društvima. Borba protiv terorizma, točnije rečeno

protiv islamskih terorista, postala je prva zadaća.

Francuska ima muslimanske aktiviste koji nisu

zabilježeni na popisu sekti, ali posjećuju sastanke u

džamijama.

2) Promjena vlade Drugi činitelj je bio poraz premijera Lionela Jospina

na predsjedničkim izborima. Predsjednik Jacques

Chirac je izabrao novu vladu desnog centra. Ova je

politička koalicija otvorenija za utjecaj religijskih

autoriteta. Neki su elementi čak bili protiv zakona iz

lipnja 2001. godine.

3) Meunarodno suprotstavljanjeTreći je činitelj stalno protivljenje nevladinih

organizacija (NGO) i američke vlade. Francuska

protusektaška politika je u Washingtonu bila

otvoreno osuđena i razotkrivena na razini većina

međunarodnih ustanova, poput Ujedinjenih naroda

i Europske organizacije za sigurnost i suradnju

(OSCE). Prelijepa slika Francuske kao države

ljudskih prava potamnjela je zbog ‘progona’ vjerskih

skupina.

4) Neuvjerljiva porukaFrancuska nije uspjela uspješno prodati svoju

protusektašku poruku. Prijateljske europske zemlje

poput Portugala, Španjolske, Italije i Švicarske nisu

prihvatile korjenitost Francuske. Protivljenje je

bilo još očitije u sjevernoeuropskim državama. A

u istočnoeuropskim zemljama je francuski model

primljen s olakšanjem i dobrodošlicom.

5) Ideoloπki prizvukPeti je činitelj ideološki prizvuk protusektaških

aktivista. Od početka je ideološka dimenzija bila

kristalno jasna: protuvjerski pluralizam, ograničavanje

vjerskih pojava, predrasude, protuamerikanizacija, i

slično. Vođe protusektaške politike imale su problem

uvjeriti ljude kako njih zanima samo obrana ljudskih

prava, poštenih građana i Republike. Izgradili su

represivni sustav koji je utjecao na mnoge iskrene

građane i njihovo pravo na religiju po vlastitu izboru.

Medijska potpora ove politike učinila je potencijalne

osumnjičenike krivima prije izlaska na sud.

Postoje neke pozitivne naznake da se ova politika

mijenja. Jedna je od njih i odgovor koji je francusko

izaslanstvo dalo Amerikancima tijekom OSCE-ova

sastanka u Varšavi. Prema toj izjavi će zakon koji

ovlašćuje raspuštanje udruženja biti primjenjivan ‘pod

vrlo ograničenim uvjetima i kao posljednja mjera’.

Popis sekti iz 1995. godine je ‘parlamentarni radni

spis’ i kao takav ‘nema zakonsku vrijednost’.

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.16

Nakon kratke rasprave u Donjem

domu francuskog parlamenta,

10. veljače 2004.godine, usvojen

je Zakon o zabrani vidljivih znakova

vjerske pripadnosti u javnim

školama, i to većinom glasova od

496 naprama 36. Ovaj problem u

Francuskoj ima vrlo dugu povijest

i odraz je nekih obilježja politike,

kulture i narodnog mentaliteta koja

su vrijedna pozornosti zbog svog

stvarnog utjecaja na ostala područja

života ljudi u većini zapadnih

demokracija.

Katolička crkva u Francuskoj

je Konkordatom iz 1800. godine

izgubila nešto od svoje moći. Prvi

konzul, Napoleon Bonaparte, uveo

je strogi nadzor nad djelovanjem

svećenstva. Političke su vlasti

u devetnaestom stoljeću isto

tako bile u stalnom raskoraku

s vjerski orijentiranim ljudima.

Trajni duh Francuske revolucije

bio je neprijateljski nastrojen

prema svakom ostatku vjerskog

razmišljanja u državnim poslovima

i konačno je izgurao vjeru s javnih

mjesta. Kao što je veliki francuski

učenjak Ernest Renan zaključio:

‘Religija je neopozivo postala stvar

osobnog ukusa.’

Vrhunac ovog procesa bio je

Zakon o sekularizaciji, iz 1905.

godine, koji se u Francuskoj još i

danas smatra temeljnim spisom o

odvajanju crkve od države.

Kao uvijek, tako je i tada u

Francuskoj postojao politički

proces koji je doveo do stvaranja

ovog radikalnog zakona. Zamisli

Francuske revolucije razvile su se

u doktrinu nacionalne ideologije.

Sama je riječ ‘ideologija’ proizašla iz

francuskog promišljanja, iz knjige

Je li Francuska neprijateljski J oseph K. Grieboski

Elementi ideologije koju je napisao

Destutt de Tracy, s ciljem stvaranja

misaonog tijela koje će zamijeniti

religiju i postati temeljem političkih

uvjerenja. Kasnije je Francuska

Republika prešutno prigrlila

revolucijski nacionalizam kao

društveno ljepilo, ujedinjujući svoje

građanstvo u istovrsnu kulturu s

vladom kao ‘organiziranim načelom

društvenog života’. Suvremeni

francuski

mislilac, Pierre

Rosanvallon to

naziva trajnim

jakobinstvom

francuskog

društva, misleći

na radikalno

krilo revolucije

koje je utemeljilo

strahovladu

kao sredstvo

postupanja s državnim

neprijateljima. Njegov ublaženi

oblik, koji je opstao do danas,

prema profesoru Rosanvallonu,

ima tri glavne osobine: sklonost

promatranja države kao istovrsne

i nedjeljive cjeline tako što će se

zanemariti raznolikost građanskog

društva; vjerovanje kako se društvo

može izraziti kao cjelina tako što

će se zanemariti prava pojedinaca;

te povjeravanje upravljanja nad

društvom zakonu tako što će on

progutati sve pojedinačne slučajeve.

Kada sažmemo takva uvjerenja

vidjet ćemo jedno savršeno

jedinstveno i totalitarno društvo

koje bi bilo preuveličani model

suvremene Francuske. Ipak, trajno

postojanje opasnosti nikada ne

smijemo zanemariti.

Oštra rasprava koja je u veljači

prethodila glasovanju u Narodnoj

skupštini uznemirila je sveukupno

francusko društvo. Političke stranke,

tisak, vodeći intelektualci, svi su

željeli dati svoj glas potpore zabrani

nošenja vidljivih simbola vjerske

pripadnosti u javnim školama.

Malo je bilo glasova neslaganja koji

su pozivali na umjerenost. Bilo

kakav znak snažnog odobravanja

isticanja religijskih stavova smatra

se opasnošću

za same temelje

Republike.

Izgledalo je vrlo

čudno vidjeti

sve učene glave

Francuske,

intelektualce koji

uživaju veliku

čast u društvu,

kako se pozivaju

na intervenciju

vlade za promicanje svojih stavova,

te na uporabu represivne državne

moći. Svi su oni, u stvari, 17.

prosinca 2003. godine odgovorili na

upute predsjednika Republike koji

je tražio od vlade da donese zakon

u Parlamentu. Kao što smo to u

Francuskoj tijekom dvaju stoljeća

mogli vidjeti, liberali su ti koji jačaju

moć vlade stvarajući monopol

državne vlasti i otuđujući prava

građanskih društvenih skupina tako

što multikulturalnosti priječe pravo

na život u Republici.

Manje je zamjetno bilo prenošenje

naglaska s protuklerikalizma i

neutralnosti države, sadržanih

u zakonu iz 1905. godine, na

očitu protureligioznost u životu

pojedinca sadržanu u zakonu iz

2004. godine. Zabrana odijevanja ili

nošenja vidljivih vjerskih simbola

Političke su vlasti u devetnaestom stoljeću isto tako bile u stalnom raskoraku s vjerski orijentiranim ljudima.

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

17

raspoloæena prema religiji?ne unaprjeđuje nepristranost vlade

u postupanju prema građanima,

već samo otuđuje njihovo temeljno

pravo na ‘štovanje’, koje je jasno

prikazano u 18. članku Opće

deklaracije o ljudskim pravima.

Neki pojedinci nisu obvezni javno

pokazivati bilo koji vjerski znak,

no za neke bi nenošenje turbana ili

pokrivala za glavu značilo odvajanje

od njihovog odanog bogoštovlja.

U takvim slučajevima istovrsnost

društva zanemaruje temeljno pravo

pojedinca da jasno pokaže svoj

identitet.

Težnja koja je dovela do ovog

spornog zakona bila je vidljiva još

od sredine 1980-ih, a vrlo je očit bio

i utjecaj krajnje radikalne skupine

protureligijskih birokrata koje je

predvodio Alain Vivien odgovoran

za objavljivanje prvog Izvješća o

sektama 1995. godine.

Istražno povjerenstvo Narodne

skupštine je 1996. godine načinilo

popis vjerskih skupina koje su

smatrane opasnima za Francusku

Republiku, što je kasnije dovelo

do usvajanja About-Picardova

zakona, u lipnju 2001. godine.

Zakon je nastao kako bi se spriječilo

i smanjilo djelovanje sektaških

pokreta koji su pokušavali potkopati

ljudska prava manjinskim vjerskim

skupinama i novim religijama,

te kako bi se ponudila zakonska

osnova za ograničenja nastala zbog

djelovanja povjerenstva iz 1996. i za

načinjen popis.

Najveći nedostatak zakona

bilo je to što nije dao zakonsku

definiciju opasne sekte i nije pobliže

označio prekršaj. Nadgledničko

tijelo, MILS (Mission ministérielle

de lutte contre les sectes), pod

predsjedanjem Alaina Viviena

pokazalo se toliko militantnim i

oštrim da su čak i službe koje su

sudjelovale u njegovu djelovanju

2002. godine zatražile njegovo

ukidanje. Kada je Vivien napustio

pozornicu, stvoreno je nešto

umjerenije tijelo – MIVILUDES

(Mission interministérielle de

vigilance et de Lute contre les

dérives sectaires) kojemu je cilj

definiranje problema na pravilan

način.

Predsjednik Jacques Chirac je

u svom govoru 17. prosinca 2003.

zatražio novi zakon spominjući

problem za koji se činilo da je

prijašnjih godina bio riješen. Lionel

Jospin je 1980. godine, dok je bio

ministar obrazovanja, zatražio savjet

od Državnog savjeta, vrhovnog

ustavnog tijela države, u svezi sa

slučajem muslimanskih djevojčica

koje su u školi nosile pokrivala za

glavu. Odgovor Državnog vijeća

bio je da u ime ‘slobode drugih’

i ‘pluralizma’ djevojčice ne treba

isključiti iz učionice, pod uvjetom

da ne prozelitiraju. No, ‘Stasi

povjerenstvo’, nastalo kako bi

proučilo stanje vjerskih obilježja

u školama, imalo je 2003. godine

drugačije mišljenje i predsjednik

Chirac je postupio po njihovim

zaključcima.

Novi zakon u Francuskoj vidljivo

jača ovlasti vlade za nadziranje

temeljnih prava pojedinca, te

ograničavanje slobode vjere i javnog

očitovanja religijskih uvjerenja.

Postupan prijelaz i smotrenost

njegove primjene ne smiju nas

navesti da zaboravimo kako je on u

svojoj srži ipak zakonsko sredstvo

za nadzor nad temeljnim težnjama

pojedinca i pokušaj potkopavanja

osnovnih ljudskih prava.

Joseph K. Grieboski je

predsjednik Instituta za religiju i

javnu politiku u Washingtonu.

“Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.” ........................................................................ (Marko 12,31.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.18

UvodTema sekti i kultova vjerojatno je

stara već stoljećima, a iznova se

vraća, s još jačom snagom, u ovim

današnjim vremenima, kada novi

vjerski pokreti niču kao gljive poslije

kiše. Postoje već i zemlje koje su iz

tih razloga donijele i državne zakone

kako bi obuhvatile ovu problematiku,

a slični se zakoni planiraju donijeti i

u drugim zemljama (za sad se o tome

još zvanično ne govori u Hrvatskoj).

Ovaj članak pokušaj je da se u

cijelu raspravu uvede i znanstvena

dimenzija rasprave. Znanost i

argumenti moraju biti temeljem

svake moguće političke rasprave, u

protivnom ćemo opet imati svijet u

kojemu politika određuje što je istina.

Prvo, da odmah napomenem, ja

nisam po struci sociolog, te nikada

nisam radio neko samostalno

istraživanje sekti i kultova. Zato ću

se ovdje pozivati na već postojeća

istraživanja i teorije, trudeći se da ih

iznesem što pravilnije. Drugo, član

sam Kršćanske adventističke crkve,

koja po nekima spada u sekte, po

nekima u kultove. To znači da nisam

samo nepristrani promatrač, nego i

sudionik u cijeloj priči (premda me

osobno ne pogađa kad me netko

nazove sektašem). No na čitatelju

je da prosudi argumente koji su tu

iznijeti i da ih sam za sebe prouči.

Vrlo sam otvoren za sve moguće

kritike (naravno, uz obaveznu

uporabu argumenata). U načelu,

želim samo istaknuti dvije glavne

teze: prvo, uopće nije lako napraviti

podjelu na crkve, sekte i kultove. I,

Sekte, kultovi i sociologijaMr. sc. Željko Porobija

drugo, kultove se najčešće prikazuje

kao nešto opasno i kriminalno, što

naprosto najčešće nije slučaj.

Podjela na crkve, sekte i kultoveSvima je jasno da su Rimokatolička

crkva i Pravoslavna crkva – crkve.

Tu se odmah stavljaju i Luteranska,

Anglikanska i Kalvinistička crkva,

kao i još neke nacionalne crkve.

Puno je, međutim, teže kada trebate

onda napraviti jasnu razliku između

Crkvi i sekti. Klasičnu podjelu u tom

smislu načinili su još prilično davno

Max Weber i njegov sljedbenik Ernst

Troeltsch. U temelju te podjele jest

ideja da se u crkvi rađamo, dok se

sekti pridružujemo; crkva je nešto

poput blage majke, koja vas prihvaća

bez obzira na vaše ponašanje, dok

vas sekta, poput strogog oca, tjera

da se ponašate vrlo moralno. U

crkvi, reći će Weber u svom djelu

Protestantizam i duh kapitalizma,

samo svećenici i redovnici žive po

strogom moralu; dok u sektama

(Weber najviše proučava američke

baptiste) svi moraju živjeti kao

redovnici. Troeltsch naglašava kako

će crkva uvijek naviještati milost

i prihvaćati “svijet” (odnosno,

okolnu kulturu), čak tražeći i neki

politički utjecaj u svijetu, dok će

sekta uvijek isticati Zakon i negirati

“svijet”, kritizirajući sve nove

pojave, i povlačeći se iz političkog

života. Crkve naglašavaju intelekt

i obrazovanje; sektama je osobna

predanost puno važnija od intelekta,

pa im obrazovanje nije ni bitno.

Isto tako, Crkve imaju sakramente,

koje kod sekti imaju ili nikakvo ili

slabašno značenje.

Nije teško priznati da Weberova

i Troeltschova podjela imaju neke

logike, vjerojatno bi svatko mogao

naći dosta primjera koji bi opravdali

njihovu podjelu. No, teško da bi ju

itko sada i bespogovorno prihvatio.

Sve više “sekti” govori o milosti,

dok Crkve itekako znaju naglašavati

Zakon (pogledajte samo rasprave

o kontracepciji, umjetnoj oplodnji,

pobačaju pa će vam to biti jasno).

Isto tako, one “sekte” o kojima

je govorio Weber više ni izbliza

nisu izvan politike – naprotiv,

neke od njih imaju vrlo aktivnu

ulogu u politici SAD-a. Tele-

evangelizatori, mahom “sekataši”,

koji privlače široke mase, između

ostalog, vrlo otvoreno zastupaju

određene (uglavnom republikanske)

predsjedničke kandidate.

Promijenila se i obrazovna politika,

osobito kod “sekti”, tako da i one

već imaju popriličan broj vrlo

kvalitetnih sveučilišta, koja nude

i brojne ne-teološke programe.

Uglavnom, da ne idemo u detalje,

teško da se danas netko istinski

može držati Weber-Troeltscheove

razlike između Crkvi i sekti.

Za neke druge, pak, sekte su

naprosto sve one kršćanske i

ine vjerske zajednice koje su se

odcijepile, odsjekle, od glavnine

vjerskoga tijela. No, tada bi se

u neugodnom društvu sekti

našle i Anglikanska, Luteranska

i Kalvinistička crkva, dakle, one

zajednice na koje definitivno ne

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

19

mislimo kada govorimo o sektama.

S druge strane, Adventistička crkva,

kojoj osobno pripadam, teško da bi

po ovom kriteriju spadala u sekte, jer

ona nije nastala odvajanjem od neke

Crkve, nego je zasnovana neovisno

(kao i mnoge druge “sekte”).

Još veći problem nastaje kad se

u priču ubace i kultovi. Anthony

Hoekema je prije pedesetak godina

napisao dosta čitanu knjigu Četiri

glavna kulta: kršćanska znanost,

Jehovini svjedoci, mormonizam,

adventizam (evo adventista sada

u kultovima, a ne u sektama).

Njegovi razlozi za

takvu podjelu bili

su čisto teološke

naravi: prema

njemu, ovi “kultovi”

imaju izvanbiblijski

autoritet (Joseph

Smith kod mormona,

Ellen White kod

adventista) i ne

priznaju spasenje

samo po milosti,

nego po djelima

(i ovdje odjekuje

Troeltsch). Hoekema nije razliku

napravio sociološki, što umanjuje

njegovo značenje za našu raspravu.

Ali, čak i kad bi ona stajala, onda

bi npr. bilo teško napraviti razliku

između katolika i adventista.

Teško ćete čuti da adventist kaže

kako je Ellen White važnija od

Krista; a teško ćete čuti i katolika

koji bi rekao da papa nije važan

za utemeljenje doktrine. Možemo

i dalje ulaziti u detaljne rasprave,

ali je i ovo dovoljno ilustrativno

da vidimo kako uopće nije lako

napraviti podjelu na crkve, sekte i

kultove ili na tko zna već koje tipove

vjerskih organizacija.

Opasnost od kultovaMediji počesto govore o raznim

opasnim kultovima (gdje

scijentologija očito prednjači).

Postoje čak i organizacije čiji

je cilj borba protiv kultova i

izvlačenje članova iz njih; čak i

“reprogramiranje” bivših članova.

Dosta istraživanja na tu temu

napravila je ne tako davno Eileen

Barker, sociologinja s London School

of Economics. Ona je cjelokupnoj

temi prišla metodološki vrlo pažljivo

(kudikamo pažljivije nego ranije

spomenuti autori) i primijetila,

primjerice, kako kultovi vole sebe

prikazivati u lijepom svijetlu. Ali je

isto tako zamijetila kako se na njih

često lijepe glasine koje naprosto

nisu istinite (i time izazvala bijes

anti-kultnih organizacija). Eileen

Barker je znala postavljati i nezgodna

pitanja: ako kažemo da kultovi

razdvajaju obitelji, što onda mislimo

o Isusovim riječima da je došao

“rastaviti čovjeka od oca njegova

i kćer od majke njezine” (Matej

10,35)? Doista, mnogo toga što se

obično pripisuje sektama i kultovima

mogli biste pripisati ranokršćanskoj

Crkvi (čijim se naslijeđem ponose

glavne Crkve). I tamo je, između

ostalog, bila vrlo stroga etika, puno

stroža nego u današnjem kršćanstvu.

Kada govorimo o opasnim

kultovima, toga svakako ima, ali,

iskreno rečeno, puno veću opasnost

za svijet predstavljale su velike

religije, koje su često stajale iza

krvavih ratova. I, naravno, ne samo

velike religije, nego i razne druge

ideologije.

Isto je tako vrlo problematično

kada se govori o “ispiranju mozga”

i sličnim pojmovima: dosljedni bi

ateist rekao kako je svaka religija

“ispiranje mozga” (i odmah zauzvrat

dobio istu takvu etiketu od strane

religioznih ljudi). Dakako, opasni su

kultovi koji otimaju svoje članove,

kriju maloljetnike od njihovih

roditelja i ne dopuštaju dragovoljno

napuštanje članstva. Opasni su i

kultovi koji propagiraju nasilje ili

uporabu droga (nijedan od onih

Hoekeminih “kultova” ne spada u tu

skupinu).

No, upitno je treba li se zbog toga

donositi poseban zakon o sektama

i kultovima: propagiranje nasilja,

otimanje maloljetnika i uporaba

droge su zabranjene svima, pa i

kultovima. Ukoliko bi se naglasilo to

da nekim vjerskim organizacijama

treba posebno

zabraniti ovakve

aktivnosti, onda bi

se takav isti zakon

trebao donijeti

i za političke

organizacije, i za tko

zna još kakve tipove

građanskih udruga,

tvrtki, i slično.

ZakljuËakNa početku članka

sam rekao da

nisam sociolog, ali dosadašnji

odgovori koje je sociologija dala na

postavljena pitanja i dvojbe nisu me

mogli zadovoljiti (a pretpostavljam

ni vas, a ni profesionalne sociologe).

Još manje se razumijem u pravo.

No, teško mogu prihvatiti ideju da

bi se ikakav zakon o sektama mogao

donositi a da nemamo jasan kriterij

što ide gdje. Donošenje zakona bez

konzultiranja struke bio bi opasan

presedan. Još je besmislenija ideja

da npr. predstavnici velikih Crkava o

tome odlučuju (jer onda ortodoksija

postaje vrlo bitnim kriterijem, što

nas vraća u srednji vijek). Brojnost

svakako nije ključni kriterij (jesu li

onda npr. hrvatski Židovi sekta?);

a ni dužina postojanja (jer bismo i

tu opet stavili apostole u sektaše).

Država treba imati nadzor nad bilo

čijim kriminalnim ponašanjem, ali

za to se ne mora donositi neki zakon

koji bi kriminal posebno zabranjivao

sektama.

On je, valjda, zabranjen svima.

“Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.” ................................... (Rimljanima 13,8.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.20

Jeste li zamijetili kako neki

ljudi govore o vjerskoj slobodi

misleći na nešto drugo, a ne

na osobnu vjersku slobodu? Oni

rabe isti pojam, ali misle na nešto

drugo. U stvari, postoje dva različita

pristupa vjerskoj slobodi: većinski i

pojedinačni.

Protestanti i prosvjetiteljski

filozofi su od vremena osnivanja

našeg (američkog, napom. prev.)

naroda bili skloni promatrati crkvu

i dobrovoljna vjerska društva kao

udruženo djelovanje pojedinaca koji

se međusobno slažu po pitanjima

vjere i prakse. Crkva ima vlast koju

su joj dodijelili njezini članovi i

podložna je nadzoru ljudi preko

statuta i zakona o ljudskim pravima.

Na ovaj su način crkva i država na

federalnoj razini odvojene; u nekim

su državama one imale različite

stupnjeve odvojenosti. Tako je naš

narod utemeljen na načelu osobne

vjerske slobode koja je obuhvaćala i

dragovoljne udruge u crkvama.

Razumijevanje nastanka crkve kao

rezultata osobnog izbora pojavilo

se nasuprot povijesnoj stvarnosti

‘kršćanstva’ kao jedinstvene

mješavine religije, kulture i društva.

Vlast i religija su stoljećima

predstavljale dva dijela jednoga

društva. I u rimokatoličkoj Europi

i u protestantskim državama u

nastajanju, smatralo se da je društvo

ispred i iznad pojedinca, ali da to

nije rezultat ljudskog izbora. Držalo

se da je Bog opunomoćio crkvu

i državu, te da su one utemeljene

kako bi otkrile potpunu Božju volju

za društvo. Crkva i država su bile

srž društva i obje su oblikovale život

pojedinca. Crkva, bilo katolička

Matt McMearty ili protestantska, oblikovala je

pojedinca prema svojim učenjima,

dok je država nadzirala ljude svojim

zakonima nastalim u skladu s

učenjima državne crkve. Iz toga

proizlazi da um i tijelo pojedinca

nisu per se njegovi, već su u vlasti

crkve, države ili društva.

Ova temeljna povijesna razlika

vodi prema dvama pristupima

određivanja vjerske slobode:

individualističkom (pojedinac) i

komunitarnom (zajednica). Prema

prvom je pristupu vjerska sloboda

definirana kao ona koja započinje

sa savješću pojedinca a završava

time što ljudi određuju ulogu

crkve i države u odnosu prema

pravima svakog pojedinca. Prema

drugom pristupu vjerska je sloboda

definirana na osnovi zajednice, tako

što su prava pojedinca oblikovana

i određena potrebama zajednice,

po ravnanju crkve, a u konačnici,

i države. Ova su dva pristupa

dijametralno suprotna. Usporedbe

radi, u muslimanskim zemljama

islam predstavlja takvu vrstu

komunitarnog, društvenog pristupa.

Stoga u današnje vrijeme mnogi

kršćanski vođe, kada govore o

Americi kao kršćanskoj naciji, u

stvari izražavaju ovaj komunitarni,

većinski ideal. Oni o vjerskoj slobodi

razmišljaju na način da narod, prvo

i prije svega, mora održati svoju

zajednički društvenu i zakonsku

predanost kršćanstvu, a istodobno

poštivati i prava drugih na njihova

vlastita vjerovanja i običaje. Mnoge

dugotrajne bitke između crkve i

države počinju imati smisla tek kada

ovo shvatimo. Tako, primjerice,

rasprave o molitvi i čitanju Biblije u

javnim školama odražavaju sukob

između vrijednosti društvene

zajednice (‘Naravno da kršćanski

narod mora imati vjerske službe

u javnim ustanovama’) i osobnih

vrijednosti (niti jedan se učenik

ne treba osjećati isključenim zbog

vjerskih običaja većine).

Kada prevladaju vrijednosti

zajednice, tada su prava pojedinca

podređena. A opet, kada prevladaju

osobna prava, tada druga strana

tvrdi kako država svodi religiju na

čisto osobnu stvar, umanjujući na

taj način prava i poštivanje prema

vjerskim ustanovama i kršćanskom

društvu kao takvom. Stoga

pristaše komunitarnog pristupa

smatraju naglašavanje osobnih

prava sijanjem sjemena razaranja

društva. Za razliku od njih, pristaše

individualističkog pristupa, koji

podupire osobna prava, na te

dokaze gleda sa sumnjičavošću i

osvjedočenjem kako većinski pristup

gazi prava osobne savjesti, osobito

pripadnika manjinskih religija.

Zagovornici kršćanskih naroda,

i protestantski i rimokatolički,

traže zajednički dogovor među

svim kršćanima i ponovno tumače

OpÊa dobrobit odvojenosti SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

21

povijest našeg (američkog) naroda

primjenjujući temeljne pretpostavke

kršćanskog mišljenja. Za njih

Prvi amandman ne može značiti

ono što Vrhovni sud kaže da on

znači jer bi to značilo kako su

utemeljitelji naše države kanili

razoružati ‘kršćanstvo’. Upravo tako!

Namjesto toga takvi zagovornici

kršćanskog naroda tvrde kako je

naš Ustav kanio održati i sačuvati

kršćansko društvo i kulturu, te

oblikovati narod na jasnom temelju

ozakonjenja Deset zapovijedi kao

osnove svih građanskih zakona.

Današnja svjetovnjačka vlada

duboko potkopava utjecaj kršćanske

vjere dovodeći tako moralno tkivo

društva do raspada. Očekivana

posljedica je konačna propast. To

je razlog zbog kojega za mnoge

zagovornike komunitarnog pristupa

Vrhovni sud ostaje žrtveni jarac jer

predstavlja središnji uzrok mnogih

društvenih bolesti.

Katolička zajednica, naravno, ima

svoj jedinstveni pristup odanosti

komunitarnom ili većinskom

idealu. Učiteljsku vlast crkve, čije je

središte u papinskim enciklikama,

smatra bitnom za razumijevanje

onoga što je dobro za društvo.

Ova učenja biskupi primjenjuju

prema okolnostima u pojedinim

narodima. Kada nekatolici prihvate

većinski pristup, tada katolički ideal

društvene dobrobiti dobiva veću

prihvaćenost u široj društvenoj i

političkoj stvarnosti. Nedvojbeno

je i to da je Katolička crkva, kroz

stoljeća svoga iskustva u društvenim

pitanjima, postigla određenu

mudrost, te njezini službeni stavovi

često imaju pozitivan pridonos.

Iako bitne razlike između

protestantskih i katoličkih

konzervativaca u SAD-u i dalje

postoje, društveni konzervativni

pokret u Americi, poznat kao

‘Vjersko pravo’, u stvari zastupa

borbu za ponovno uspostavljanje

povijesnog katoličkog većinskog

ideala koji je u prošlosti opisivan

kao ‘kršćanstvo’. Samo što to sada

neće biti rimokatoličko kršćanstvo,

već ‘katoličko’ kršćanstvo ili

‘svekršćansko’ društveno uređenje

poduprto svim oblicima kršćanstva

i religije. Komunitarni ili većinski

pristup vjerskoj slobodi prvo i prije

svega zastupa ono što je najbolje za

društvenu zajednicu, stoga što je na

kocki utjecaj njihovih ustanova, te

očuvanje ili ponovno uspostavljanje

određenog ‘kršćanskog’ morala

poradi zdravog kršćanskog

društvenog poretka. Oni žele da

vjerska sloboda pojedinca bude

podložna vjerskim ustanovama

koje na društvo utječu i vode ga

s općeg kršćanskog stajališta. To

je slično mišljenju državne vlade

kako je za sprječavanje propasti

gospodarstva neophodno spasiti

i održavati novčarske ustanove

koje su sastavni dio gospodarstva.

U prošlosti je slično zaključivanje

opravdalo ‘bogomdano pravo’

kraljeva da zaštite društvo, a

u ranoj, kolonijalnoj Americi

podržavalo vjersku vlast kao

nešto što je bitno za društveni

i politički red. James Madison

je potaknuo suprotstavljanje

ovakvim vjerskim uređenjima

u Virginiji objavljivanjem svog

poznatog proglasa ‘Memorial and

Remonstrance’.

Adventisti i ostali protestanti,

zatim mnogi Židovi, svjetovnjaci,

pa čak i neki iz redova rimokatolika

smatraju vjersku slobodu pitanjem

osobnog prava koje prethodi i

neovisno je o nastanku i postojanju

bilo koje vjerske ustanove,

političkog ili građanskog društva.

To pravo ne potkopava potrebu

za odgovarajućim građanskim i

društvenim uređenjem, ali, ni jedno

građansko ili društveno uređenje

ne može potkopavati osobna

prava pojedinaca koji su stvarali to

društveno uređenje. Glavni je cilj

pronaći ravnotežu između osobnih

i društvenih prava tako da se sva

poštuju. Zagovornici komunitarnog

pristupa će, kada se ova dva

pristupa nađu u sukobu, odabrati

društvena prava prije vjerskih

prava pojedinca, dok će zagovornici

individualističkog pristupa težiti

stavljanju osobnih prava iznad

zakonskog nametanja većinskog,

komunitarnog pogleda na život i

društvo.

Ako zagovornici

individualističkog pristupa imaju

ispravne stavove, a mnogi danas

nemaju, oni će nastojati sačuvati

vjerska prava vjerskih ustanova bez

prihvaćanja stajališta zagovornika

većinskog ili komunitarnog pristupa

sadržanog u zakonima koji se

stvaraju za naše društvo.

crkve od dræave

Mat McMearty je religijski

službenik koji se neko vrijeme

bavio proučavanjem problema

odnosa između crkve i države.

“Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada.” ........................................(2Petrova 2,19.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.22

Lincoln E. Steed

Isusa su doveli u veliku sudnicu,

pred rimskog upravitelja. Bio

je petak ujutro. No, prije no što

dan dođe svome kraju Isus će

biti prikovan na križ i podignut,

poput običnog zločinca, pred

mnoštvom izrugivača i pred svojim

uznemirenim sljedbenicima.

No, upravitelj Pilat tada još nije

vidio završetak dana. Vjerojatno

je više želio otkriti što je to u tom

E S d

Istina i sloboda - boæanski imperativ

Čovjeku koji je najprije izazvao

odobravanje mnoštva, a onda ga je

jedan od njegovih izdao i predao u

neumoljive ruke.

Optužbe protiv Isusa bile su

proračunate tako da uvrijede

Rimljane. Ali, začudo, Pilat ih

je smatrao samo intelektualnim

problemom. ‘Jesi li ti kralj?’ – upitao

je. Naravno, cezar nije mogao

dopustiti samoproglašenom kralju

da svoju vlast proširi na njegovu

području.

Odgovor je bio vrlo jasan, ali u

takvom kontekstu da je razoružao

ovog birokrata. ‘Moje kraljevstvo ne

pripada ovomu svijetu’ – odgovorio

je Krist. ‘Kada bi moje kraljevstvo

pripadalo ovomu svijetu, moji bi

se dvorani borili... Ja sam se zato

i rodio i zato došao na svijet da

svjedočim za istinu. Svatko tko je

SEKTAŠtvo ili sekte? Gdje je problem?

23

Koliko se samo rasprava o

vjerskoj slobodi u ovom dijelu

svijeta vrti oko ustavnih prava

na vjersku slobodu. Zbog toga

ponekad, čini se, i miješamo ovo

dvoje. No, ne smijemo se nikako

usuditi tvrditi kako vjerska sloboda

postoji samo u ustavima koji su

slični američkom! Možda je to

jedno od ljudskih sredstava koja

olakšavaju provođenje određene

religije u život, ili pak, da se

religija uopće ne

prakticira, no to je

sredstvo ipak samo

ljudska tvorevina,

a ne izvorište same

vjerske slobode.

Ne može to postati

čak i ako potvrđuje

prirođeno (stvoreno/

bogomdano) pravo

o kojemu se govori

u pratećoj Povelji o

ljudskim pravima.

Pozivanje na

demokratsku obnovu

diljem svijeta je nešto

vrlo lijepo, pod pretpostavkom da

će vjerska sloboda prirodno poteći

iz te promjene. Međutim, tako

pojednostavljena pretpostavka može

odvesti na krivi put. Već i u samom

prijedlogu novog afganistanskog

ustava vide se ozbiljni nedostaci na

području vjerske slobode; vjerojatno

će i budući nacrt iračkog ustava na

sličan način dati prednost omiljenoj

vjeri i promašiti cilj cijele zadaće.

Postoje i mnoge dobre demokracije

koje se još uvijek bore s primjenom

prave vjerske slobode; na tom se

popisu nalaze nove demokracije,

kao i neke stare, poput Francuske

(gdje se ‘sekte’ potiskuju i ponovno

zabranjuje vjerska odjeća).

Uočavamo različite načine

pristupa vjerskoj slobodi, pa čak i

neke koji nemaju smisla. Postoji,

već spomenuti, ustavni pristup.

Ovdje je postava zanimljiva. Tu

su sekularisti, koji su najčešće

protivnici religije, a koji rabe

ustav kao sredstvo za protjerivanje

religije iz javnog života. Zatim su tu

politički ‘religionisti’ koji zakonska

prava nastoje zamijeniti pozivanjem

na osjećaje. A postoje i vjerni ljudi

koji sigurnost vide u očuvanju snage

ustava da održava odvojenost crkve

i države.

Neki, pak, promatraju vjersku

slobodu sa stajališta ljudskih prava.

Neki promiču vjersku slobodu

nadajući sa kako će ostvariti

određene prednosti za svoju

vlastitu vjeru. Drugi nastoje, u

još upitnijem

pristupu,

na tome da

sprječavaju

vjerske

aktivnosti koje

se razlikuju

od njihove. A

postoje i oni

koji prihvaćaju

načelo vjerske

slobode koje

vrijedi za sve,

no spremni su

to pravo predati

državi pod

različitim posebnim okolnostima,

bilo iz sigurnosnih potreba ili zbog

sukoba s interesom javnosti.

Ne smijemo dopustiti da vjerska

sloboda postane tako nejasna da ju

se može zamračiti protuudarcem

poput pitanja ‘što je istina?’.

Vjerska je sloboda mnogostrana u

svojoj primjeni, a ima čak i neke

mehanizme koji joj omogućuju

djelovanje. Ono što ovaj članak

mora osvijetliti jest uzvišenost

istinske vjerske slobode. Ona ne

može biti povezana ni s jednim

narodom, ni s jednim vladajućim

sustavom, kulturnom grupacijom

ili sektaškim ciljevima. Ona potječe

od jednoga Boga i svatko je prima

skupa s darom života: ona je dar koji

nas određuje kao Božja stvorenja i

oslikava Njegov način odnosa prema

svojim stvorenjima. Tko bi se usudio

dati joj drugačiju definiciju? Sve što

je manje od toga predstavlja samo

još jedan ljudski pokušaj koji je

podložan pokušaju i pogrešci, viziji

i reviziji.

prijatelj istine sluša moj glas.’ (Ivan

18,36.37.)

Nema opasnosti! Radi se samo o

objavljivanju nekog drugog svijeta…

nekog potpuno drukčijeg sustava

vrijednosti.

‘Što je istina?’ – odvratio je

upravitelj, hineći kako ne zna. On

je vrlo dobro znao o čemu Isus

govori pa mu je to bilo dosta da

izađe pred tužitelje i kaže: ‘Ja ne

nalazim na njemu nikakve krivnje.’

Ovo je pitanje bilo odjek filozofskih

rasprava tadašnjeg vremena koje

su egzistenciju stavljale u središte

obožavanja; trebalo je vrijednostima

dati pravo mjesto. Prodrlo je

ono kroz zakonske i vladarske

vrijednosti Rima i progovorilo

unutarnjim stavovima s kojima se

stalno borilo.

Pilat je bio pokrenut. A onda

je sustav uzvratio udarac. ‘Ti nisi

kraljev prijatelj ako pustiš ovoga

čovjeka’.

I tako se Pilat odrekao načela

i prigrlio hladnu, sebičnu

proračunatost.

Ali, što je istina? Isus je ovaj

pojam uporabio kao kraticu za

poznavanje onoga što je božansko.

Sam je za sebe tvrdio da je ‘put,

istina i život’. Tu je zamisao Isus

posudio s područja filozofije i

učinio je božanskim imperativom.

Isus je ranije, govoreći svojim

sljedbenicima, rekao kako oni

mogu spoznati istinu i kako će

ih ‘istina osloboditi’. Kao vazali

teške okupatorske sile oni su toliko

snažno željeli slobodu da su je skoro

mogli okusiti. Isus je u isto vrijeme

svojim sljedbenicima nudio slobodu,

a Rimljaninu koji mu je postavljao

pitanja, pružio je sigurnost da nije

riječ o političkoj slobodi.

I mi smo, čini se, kad je u pitanju

vjerska sloboda, s državom u istom

takvom odnosu.

Vjerska sloboda nije nešto što

država daje, jer ova sloboda nije ‘od

ovoga svijeta’. Ona pripada svijetu

unutarnjeg čovjeka i predstavlja

most prema transcendentnom,

uzvišenom.

“Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.” .......................................................................................(2Korinćanima 3,17.)

Vjerska sloboda nije nešto što država daje, jer ova sloboda nije ‘od ovoga svijeta’. Ona pripada svijetu unutarnjeg čovjeka i predstavlja most prema transcendentnom, uzvišenom.

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.24

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

Starac i pasStarac i pas“P

azi! Skoro si udarila ovaj

auto!” viknuo je otac. “Zar

ništa ne možeš valjano

uraditi!”

Ove riječi su me povrijedile više

od udarca. Okrenula sam glavu

prema starijem čovjeku koji je sjedio

pored mene, a koji me ovako ružno

napao. U grlu mi se pojavila knedla

dok sam odvraćala pogled. Nisam

bila spremna na još jednu bitku.

“Vidjela sam auto, tata. Molim te,

ne viči na mene dok vozim.” Glas

mi je bio smiren; zvučao je mirnije

nego što sam se osjećala.

Tata me mrko pogledao, zatim je

okrenuo glavu i opustio se u sjedalu.

Kod kuće sam tatu ostavila pred

televizorom i izišla da se priberem.

U zraku su visjeli teški oblaci

obećavajući kišu. Zvuk udaljene

grmljavine kao da je bio odjek

mojeg unutarnjeg stanja.

Što da radim s njim? Tata je bio

drvosječa u saveznim državama

Washingtonu i Oregonu. Volio

se kretati u prirodi i uživao

mjeriti svoju snagu s prirodnim

silama. Sudjelovao je u ubitačnim

natjecanjima drvosječa i često

pobjeđivao. Police u njegovoj

kući bile su pune trofeja koji su

potvrđivali njegovu srčanost.

No godine su nemilosrdno

prolazile. Kad prvi put nije mogao

dignuti tešku kladu, šalio se, ali

kasnije tog dana vidjela sam ga kako

se vani napinje da je podigne. Postao

bi razdražljiv kad god bi ga netko

zadirkivao zbog njegove poodmakle

dobi ili kad nije mogao uraditi nešto

što je mogao dok je bio mlađi.

Četiri dana poslije svog šezdeset

sedmog rođendana doživio je srčani

Catherine Moore

udar. Hitna pomoć ga je prevezla u

bolnicu, dok mu je jedan medicinski

tehničar pružao prvu pomoć. U

bolnici su ga odmah operirali. Imao

je sreću, ostao je živ.

Ali nešto u tati je umrlo. Nestalo

je njegove želje za životom. Prkosno

je odbijao poslušati savjete liječnika.

Sarkastično i uvredljivo odbijao je

prijedloge i ponude za pomoć. Broj

posjetitelja se smanjivao, dok na

kraju nije bilo nikoga. Tata je ostao

sam.

Moj suprug Dick i ja pozvali

smo tatu da dođe živjeti s nama na

maloj farmi. Nadali smo se da će

mu svježi zrak i seoska atmosfera

pomoći da se prilagodi. Tjedan

dana nakon što se doselio, pokajala

sam se što sam ga pozvala. Ničim

nije bio zadovoljan. Kritizirao je

sve što bih učinila. Postala sam

frustrirana i zlovoljna. Uskoro sam

svoju nakupljenu ljutnju počela

istresati na Dicku. Počeli smo se

gložiti i prepirati. Uznemiren,

Dick je potražio našeg pastora i

objasnio situaciju. Pastor je ponudio

tjedno savjetovanje. Na svakom

sastanku se molio da Bog umiri

tatin uznemireni duh. Ali mjeseci

su prolazili i Bog je šutio. Nešto

je trebalo učiniti i mene je zapala

dužnost da to učinim.

Sutradan sam uzela telefonski

imenik i počela uporno zvati svaku

psihijatrijsku kliniku navedenu

na žutim stranicama. Objasnila

bih svoj problem suosjećajnim

glasovima koji bi se javili. Upravo

kad sam odlučila odustati, jedan je

glas iznenada uskliknuo: “Upravo

sam čitala nešto što bi vam moglo

pomoći. Pročitat ću vam članak.”

Slušala sam dok je čitala. U članku

je bila opisana značajna studija

provedena u jednom domu za

njegu. Svi pacijenti su se liječili

od kronične depresije. Ali njihovo

ponašanje se dramatično poboljšalo

kad su dobili psa za kojeg su trebali

brinuti.

To poslije podne odvezla sam

se do azila za pse. Nakon što sam

ispunila upitnik, uniformirani

djelatnik me poveo do kaveza.

Dok sam išla od jednog kaveza

do drugog, vonj dezinficirajućeg

sredstva štipao mi je nosnice. U

25

svakome boksu je bilo sedam pasa.

Dugodlake doge, psi kovrčave

dlake, crni i šareni skočili su i

pokušali me doseći. Proučavala sam

svakoga od njih i iz raznih razloga

ih odbacila: suviše veliki, suviše

mali, suviše dlakavi. Kad sam se

približila posljednjem kavezu u

sjeni udaljenog ugla jedan se pas

s mukom podigao, prišao rešetki i

sjeo. Bio je to lovački pas poenter,

koji spada u svjetske aristokrate. Ali

ovaj je bio karikatura svog uzgoja.

Godine su obilježile njegovo lice

i njušku sivim sjenama. Kosti na

njegovim bokovima stršile su u

zaobljenim trokutima. Ali ono

što me je privuklo i zadržalo bile

su njegove oči. Mirne i bistre,

nepomično su me promatrale.

Pokazala sam na psa. “Možete li

mi reći nešto o njemu?” Čovjek je

pogledao psa i zbunjeno odmahnuo

glavom.

“Smiješan je. Pojavio se ni od kuda

i sjeo pred vratima. Uveli smo ga,

misleći da će netko doći po njega.

To je bilo prije dva tjedna, ali nitko

se nije javio. Njegovo vrijeme istječe

sutra.” Bespomoćno je slegnuo

ramenima.

Kad sam shvatila što govori,

užasnuta sam se okrenula prema

čovjeku. “Mislite reći da ćete ga

ubiti?”

“Gospođo”, rekao je blago, “to je

propis ovdje. Mi nemamo prostora

za svakog psa po kojega nitko ne

dolazi.”

Ponovno sam pogledala poentera.

Mirne smeđe oči očekivale su moju

odluku. “Uzet ću ga”, rekla sam.

Odvezla sam se kući sa psom

koji je sjedio na prednjem sjedalu

pored mene. Kad sam stigla do kuće,

dvaput sam zatrubila. Pomagala sam

svome blagu da izađe iz auta, kad se

tata vukući noge pojavio na verandi.

“Vidi, tata, što sam ti donijela!”

rekla sam uzbuđeno.

Tata je pogledao, a onda se s

gnušanjem namrštio. “Da sam htio

psa nabavio bih ga. A izabrao bih

bolji primjerak od ove vreće kostiju.

Zadrži ga! Ne želim ga!” Tata je

prezrivo odmahnuo rukom i pošao

prema kući.

Obuzeo me gnjev. Stegnuo mi je

mišiće u grlu i zabubnjao u mojim

sljepoočnicama.

“Bolje da se navikneš na njega,

tata. On ostaje!” Tata me ignorirao.

“Tata, čuješ li me?” vikala sam. Na

ove riječi tata se ljutito okrenuo,

stisnutih šaka, dok su mu se oči

suzile i plamtjele mržnjom.

Zurili smo jedno u drugo kao da

ćemo se pograbiti, kad se poenter

iznenada izvukao

iz mojih ruku.

Odšepao je prema

mom tati i sjeo

pred njega. A

onda je polako,

pažljivo, podigao

svoju šapu.

Tatina donja

vilica počela se

tresti dok je zurio

u podignutu

šapu. U njegovim

očima ljutnju

je nadomjestila

zbunjenost.

Poenter je

strpljivo čekao.

A onda se tata

spustio na koljena

i zagrlio životinju.

Bio je to početak toplog i prisnog

prijateljstva. Tata je poenteru dao

ime Cheyenne. On i Cheyenne su

zajedno istraživali okoliš. Provodili

bi duge sate hodajući prašnjavim

putovima. Proveli bi mnoge trenutke

na obalama potoka, dok je tata

pecao ukusne pastrve. Čak su

počeli zajedno odlaziti na nedjeljna

bogoslužja; tata bi sjedio u klupi,

a Cheyenne bi mirno ležao pored

njegovih nogu.

U sljedeće tri godine tata i

Cheyenne su bili nerazdvojni.

Tatina ogorčenost je nestala i on

i Cheyenne su sklopili mnoga

prijateljstva. A onda kasno

jedne noći osjetila sam kako me

Cheyennova hladna njuška dodiruje

kroz pokrivače. Nikad ranije nije

noću ulazio u našu spavaću sobu.

Probudila sam Dicka, zaogrnula

kućnu haljinu i potrčala u tatinu

sobu. Smirena lica tata je ležao na

krevetu, ali njegov duh ga je negdje

tijekom noći tiho napustio.

Dva dana kasnije moj šok i tuga

su se produbili kad sam otkrila

Cheyennea kako leži mrtav pored

tatina kreveta. Umotala sam ga u

tepih na kojemu je spavao. Dok smo

ga Dick i ja pokapali blizu njegove

omiljene rupe za lov riba, tiho sam

zahvalila psu što mi je pomogao u

obnovi tatinog mira.

Jutro tatina

pogreba svanulo je

oblačno i tmurno.

Ovaj dan izgleda

onako kako se

osjećam, pomislila

sam dok sam hodala

prema mjestu

rezerviranom za

obitelj. Iznenadila

sam se videći kako u

crkvu dolaze mnogi

prijatelji koje su tata

i pas stekli. Pastor

je počeo svoj govor.

Bilo je to sjećanje

na tatu i psa koji

mu je promijenio

život. A onda je

pastor otvorio

Hebrejima 13,2: “Gostoljublja ne

zaboravljajte.”

“Često sam zahvaljivao Bogu što

je poslao ovog anđela”, rekao je.

Za mene je prošlost postala jasna,

dovršila je slagalicu koju ranije

nisam vidjela: suosjećajni glas koji

mi je čitao upravo pravi članak;

Cheyennova neočekivana pojava u

skloništu za pse; njegovo smireno

prihvaćanje i potpuna posvećenost

mome ocu i blizina njihovih smrti.

Odjednom sam shvatila. Znala sam

da je Bog uslišao moje molitve.

Život je suviše kratak za dramu i

bezvezne stvari, zato se puno smij,

istinski voli i brzo praštaj. Živi dok

si živ. Kaži ljudima koje voliš da ih

voliš, svakom prigodom. Oprosti

onima koji su te rasplakali; možda

za to nećeš imati drugu priliku.

“Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pásti, a djetešce njih će vodit”. .................................(Izaija 11,6.)

Život je suviše kratak za dramu i bezvezne stvari, zato se puno smij, istinski voli i brzo praštaj. Živi dok si živ. Kaži ljudima koje voliš da ih voliš, svakom prigodom. Oprosti onima koji su te rasplakali; možda za to nećeš imati drugu priliku.

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.26

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

Odrastao sam u 1950-ima, u domu

gdje su se gledale televizijske

serije. Imao sam vrlo mudrog,

marljivog oca, prekrasnu majku koja

je bila kućanica. Imao sam i pomalo

luckastu, pametnicu od sestre i

psihotičnog psa koji je cijelu noć

zavijao na mjesec. Imali smo sve.

Živjeli smo u jednostavnoj kući u

kakvima su živjeli obitelji iz srednje

klase, s istim takvim susjedstvom

okruženim televizijskim serijama

kao i mi.

Naravno, Millsova obitelj je bila

kršćanska obitelj televizijskih serija,

u kojoj smo imali večernje obiteljsko

bogoslužje i išli smo u crkvu. Ali,

iako sam se nalazio u sigurnosti

svojeg idiličnog djetinjstva, počeo

sam opažati kako svi nisu imali isti

način života koji sam ja smatrao

normalnim. Neki od mojih prijatelja

odrastali su u obiteljima sa samo

jednim roditeljem. Drugi su živjeli

s rodbinom u dijelovima grada koje

su ljudi srednje klase vrlo rijetko

posjećivali. Čuo sam riječ razvod i

pitao se kako to da neki moji prijatelji

žele radije ostati u školi nego na kraju

dana otići kući. Imati obitelj za mene

je značilo ući u kuću na ulazna vrata,

vidjeti ljubav i poštovanje u očima

roditelja i biti podsjećan na to da sam

doista vrijedan.

To je bilo onda, a danas djeca

imaju 50 postotnu mogućnost da

odrastaju u domu sa samo jednim

roditeljem. Svake godine se tisuće

djece rađaju izvan braka i odgaja ih

majka koja nije jako puno starija od

njih. Bake i djedovi, stričevi, strine,

braća i sestre postaju zamjenski

odgajatelji kada majke i očevi

nastoje ostvarivati sredstva za život.

Religija, skupa s običajima, pada

©to to znaËi biti obitelj©to to znaËi biti obiteljCharles Mills u nemilost. Crkvena škola? ‘Tko

to može plaćati?’ U današnjem

društvu obitelj se više ne nalazi

u središtu pozornosti. U središtu

se nalazi preživljavanje, a to znači

činiti sve što je potrebno kako bi

se mogli platiti računi te uživati u

ugodnostima života s onim što nam

preostane na kraju mjeseca.

Mnogi se od nas sjećaju kako je

to nekad bilo i čeznu za onim što

je izgubljeno. Ali, ne živimo više

u prošlosti. Živimo u sadašnjosti.

Moramo naučiti što znači biti obitelj

unatoč promjenama.

Novo shvaÊanje obitelji Čini mi se kako moramo dobro

i ozbiljno pogledati što je Bog

planirao sa svojom zamisli o obitelji.

Prvo, stvorio je muškarca i ženu,

Adama i Evu, a zatim im je rekao

‘plodite se i množite i napunite

zemlju’ (Postanak 1,28). Drugim

riječima, stvorite obitelj koja se

sastoji od majke, oca i djece. Kada

djeca odrastu, Bog je namjeravao

da i ona učine isto, a i njihova

djeca također, i to se trebalo stalno

događati, ad infinitum.

Ali, Isus nam je dao i novi uvid

u značenje obitelji. Putujući od

sela do sela, pripovijedao je priče o

sijačima koji siju sjeme i svjetiljkama

koje stoje na svijećnjacima. Jednoga

dana mu je u posjet došla majka

s braćom. Isus je bio okružen

tolikim mnoštvom slušatelja da novi

posjetitelji nikako nisu mogli doći u

njegovu blizinu. Stoga mu je netko

rekao: ‘Majka ti i braća stoje vani, žele

te vidjeti’ (Luka 8,20). Bez oklijevanja

on im odgovori: ‘Majka moja i braća

moja, to su oni koji slušaju riječ

Božju i vrše je’ (redak 21).

Iznenada je riječ obitelj dobila

puno šire značenje.

Kasnije je Isus o ovom pitanju

izjavio još nešto čudno. Baš pred

slavni ulazak u Jeruzalem Isus je

rekao mnoštvu slušatelja: ‘Zaista,

kažem vam…tko ostavi radi mene

i Radosne vijesti kuću, ili braću, ili

sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili

njive, koji ne bi primio stoput toliko,

iako s progonima, kuća, braće,

sestara, majki, djece i njiva, već sada

u ovom svijetu, a u budućem svijetu

život vječni.’ (Marko 10, 29.30.)

Drugi način, na koji Nebo definira

obitelj, jest da su to ljudi koji Božje

riječi pretvaraju u praksu, čak i kada

to znači odvajanje od onoga što

smatramo ljudskom obitelji. Čak i

ako nismo dio tradicionalne obitelji,

ako činimo najbolje što možemo

kako bismo živjeli kršćanskim

životom, pa i po cijenu odvajanja

od svojih tradicionalnih obitelji, mi

smo također članovi obitelji i jedni

drugima braća i sestre.

LjubavJoš jedan važan dio obitelji jest

ljubav. Biblija opisuje dvije vrste:

romantičnu ljubav i božansku ljubav.

Pjesma nad pjesmama, jedna od

knjiga u Starom zavjetu, govori

o romantičnoj ljubavi koja svoje

ispunjenje nalazi u braku.

No, postoji još jedna vrsta ljubavi

koja je obilježje Božjeg ideala za

obitelj, a koja se razlikuje od svake

druge. Ona teče iz srca istog Bića

koje je naš svijet dovelo u postojanje.

‘Kao što je Otac mene ljubio, tako

sam i ja vas ljubio’ – rekao je Isus u

Ivanu 15,9. Tri retka kasnije dodaje:

‘Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan

drugoga kao što sam ja ljubio vas!’

Stoga imamo dvije osnove na

kojima počiva članstvo u Božjoj

obitelji: (1) dati sve od sebe kako

bismo živjeli životom sličnim

27

Kristovu i (2) ljubiti druge istom

ljubavlju kojom Bog ljubi nas.

To znači da svaka osoba na ovoj

zemlji može imati obitelj. Nije važno

u kojem je stanju naša zemaljska

obitelj, odnosno postoji li uopće.

Stoga, bilo da ste razvedena osoba,

jedini roditelj, udovac ili udovica,

beskućnik, bolesnik, zatvorenik

ili siroče – Božja je obitelj na

raspolaganju i vama!

Novi ustrojVraćamo se natrag na naše pokušaje

stvaranja zemaljskih obitelji koji

mogu biti bolni, rascijepljeni

razvodom ili zanemarivanjem djece,

egocentrični i oštećeni grijehom.

Članstvo u Božjoj obitelji priprema

podlogu za potpuno uživanje u

mogućoj sreći koju je Bog u početku

namijenio obitelji.

Kao dio Božje obitelji mi možemo

otkriti bogate izvore izgradnje i

održavanja međusobnih odnosa

koji su sredstva jačanja božanske

i romantične ljubavi i omogućuju

čistu stazu kojom će ići naša djeca

tijekom svoga životnog puta.

Putujući ovim putem prema

Nebu mi učimo da, ako se u našim

sadašnjim zemaljskim obiteljima

dogodi smrt, razvod, odvojenost ili

nevjera, Božja temeljna obitelj ostaje

i daje nam potporu i ohrabrenje u

vremenima nevolje i duboke tuge.

Zašto? Zato što su članovi Božje

obitelji naučili (ili uče) voljeti kao

što Bog voli.

U ovom okviru, roditelji, bio to

jedan roditelj ili dva, ili djed i baka, ili

stric i strina, koji pokušavaju voditi

svoj dom kao što Bog vodi svoj, uče

kako nositi odgovornost i donositi

teške odluke, čak i kada njihova djeca

te odluke ne odobravaju. Ovakvi

domovi postaju vježbališta za djecu

i uče ih kako se susresti oči u oči sa

životom, a ne bježati u izmišljeni

holivudski svijet, društvene medije ili

građenje kula u zraku.

Roditelji kao slika BogaDjeca svoje roditelje (ili jednog

roditelja) promatraju kao Boga koji

je pun ljubavi, praštanja i vjernosti.

Oni su svjedoci kada se roditelji

klanjaju Stvoritelju svijeta moleći

za razumijevanje. Ovi dječaci i

djevojčice uče poštivati druge stoga

što gledaju kako njihovi roditelji

cijene ljude svih narodnosti i kako

su te vrijednosti naučili u doticaju s

Božjom Riječju.

Dok zapovijed ‘Ljubite jedni druge

kao što sam ja ljubio vas’ odzvanja

u njihovim ušima, mame i tate

uče kako imati povjerenja, kako

se mijenjati, pa čak i kako prestati

nadzirati svoju odraslu i zrelu djecu.

I konačno, kada djeca vide kako

su njihove majke i očevi potpuno

odani svojoj vjeri, kako će ono što

vjeruju danas, vjerovati i sutra, i

svaki sljedeći dan, to odrasloj djeci

omogućuje mjesto na koje će se

vraćati, siguran dom izgrađen od

sretnih sjećanja, dom koji se ne

mijenja poput hirovitog svijeta, koji

se mijenja kada političari promijene

mišljenje o važnim pitanjima.

Kršćanska spisateljica Ellen

White ovako piše: ‘Dom koji krasi

ljubav, suosjećanje i nježnost je

mjesto koje anđeli vole posjećivati,

i gdje se proslavlja Bog. Utjecaj

brižljivo vođenog kršćanskog doma

za vrijeme djetinjstva i mladosti

najsigurnija je zaštita protiv

pokvarenosti svijeta. U ozračju

takvog doma djeca će naučiti voljeti

i svoje zemaljske roditelje i svoga

nebeskog Oca.’

Glavna ulogaŽelite li znati što znači biti obitelj?

Prvo, ne obazirući se na okolnosti u

svojim zemaljskim obiteljima, neka

vam postane što je moguće ugodnije

u Božjoj sveopćoj obitelji čiji ste

član. Vi ste Božje dijete. Bog je vaš

Otac. Imate braću i sestre u Kristu,

i to svih boja kože i statusa. Upitajte

se: ‘Kako bi moj nebeski Otac želio

da prema njima postupam? Koju

ulogu imam u njihovu životu?’

Zatim se upoznajte s nebeskim

pravilima za uspješan život u

grješnom svijetu. Ova ista načela

snošljivosti, popustljivosti i

praštajućeg duha pomoći će vam

u burnim vremenima odnosa sa

supružnikom i djecom.

I tada, ali samo tada, se zaljubite.

Postanite radosni i plahi. Pišite

ljubavne pjesme (Pjesma nad

pjesmama vam nudi neke dobre

primjere). Učinite sve za osobu koju

volite. Uđite u brak, imajte djecu

i uživajte u svjetlosti spoznaje da

je vaša zemaljska obitelj izgrađena

na vječnom temelju Božje sveopće

obitelji.

Sada možete igrati glavnu ulogu u

vlastitoj televizijskoj seriji!

“Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.” ...........................................(Efežanima 5,33.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.28

zdravlje

Svima je poznato kako su vitamini

dobri za zdravlje. Mnogi od nas

uzimaju vitamine kao dodatak

prehrani kako bismo dopunili

njihove rezerve u svom tijelu.

Međutim, tek je 1912. godine poljski

biokemičar Casimir Funk zapravo

otkrio vitamine koje je on nazvao

vitalnim aminima.

Vitamini su, u stvari, organske

tvari koje su u malim količinama

potrebne svim živim organizmima.

Oni potpomažu metabolizam,

pretvorbu masti i ugljikohidrata u

energiju, te imaju određenu ulogu u

stvaranju kostiju i mekih tkiva.

Funk je otkrio vitamine kada

je shvatio kako je tiamin, (poznat

još i kao vitamin B1) kojega ima u

smeđoj riži, izliječio bolest živčanog

sustava koja se naziva beri-beri.

Funk je isto tako vjerovao kako

vitamini mogu izliječiti i druge

bolesti tadašnjeg vremena, poput

skorbuta, rahitisa i tropske bolesti

sprue.

Promatrajući širok spektar

vitamina i dodataka prehrani koji

su nam danas na raspolaganju u

prodavaonicama zdrave hrane,

teško je vjerovati kako je prije

1930-ih jedini izvor vitamina bila

hrana. Za nas danas koji živimo

u razvijenom svijetu proizvodnja

vitaminskih dodataka je uglavnom

nepotrebna stoga što sve potrebne

vitamine još uvijek možemo dobiti

iz hrane koju pojedemo. K tome,

prerađenoj se hrani dodaju vitamini

i minerali.

Danas postoji 13 priznatih

vitamina. Koji su to vitamini, koja

je njihova uloga i gdje ih možemo

naći?

Melody Tan Vitamin A (retinol)Glavna uloga: Vitamin A je

neophodan za vid. On pomaže

očnoj mrežnici pri pravilnom radu,

osobito noću. Noćno sljepilo je

rani znak nedostatka vitamina A

i nepoduzimanjem odgovarajućih

koraka može nastati potpuno

sljepilo. Ovaj vitamin isto tako

održava zdravlje kože i ponekad

se rabi za liječenje akni. Ima važnu

ulogu i u rastu kostiju, te pomaže u

održavanju imunološkog sustava i

borbi s infekcijama.

Izvor: Vitamin A nalazimo u

narančastom i tamnozelenom voću

i povrću poput mrkve, brokule,

tamnozelenog divljeg zelja (poput

kelja) i špinata. Jaja isto tako sadrže

vitamin A.

Vitamin B1 (tiamin)Glavna uloga: Svih osam B vitamina

pomažu tijelu u pretvaranju masti i

ugljikohidrata u energiju. Potrebni

su za zdravu kožu, kosu, oči i jetra.

Tiamin je otkriven prvi. Važan je

za zdravlje srca, mozga i živčanog

sustava, te njihov pravilan rad.

Izvor: Cjelovite žitarice su dobar

izvor vitamina B1. Nalazimo ga još

u kvascu i ekstraktu kvasca, smeđoj

riži, zobi, cvjetači i krumpiru.

Nekim vrstama prerađene hrane

dodaje se vitamin B1.

Vitamin B2 (riboflavin)Glavna uloga: Riboflavin je

antioksidans koji uništava slobodne

radikale koji oštećuju tijelo. On

ima glavnu ulogu u razgrađivanju i

raspoređivanju masti, ugljikohidrata

i bjelančevina u tijelu. Isto tako

pomaže apsorpciju željeza i

vitamina B6.

Izvor: Izvrstan izvor vitamina

B2 jesu gljive, soja, jogurt, jaja i

tamno, lisnato povrće, kelj pupčar,

brokula i špinat. Nekim vrstama

brašna i pahuljicama od žitarica

dodaje se ovaj vitamin. Takvu vrstu

hrane treba čuvati na tamnom

mjestu stoga što svjetlost uništava

riboflavin. Isto se tako ovaj vitamin

gubi u vodi prigodom kuhanja ili

natapanja povrća.

Vitamin B3 (niacin)Glavna uloga: Vitamin B3 pomaže

porastu razine dobrog kolesterola

(HDL) u tijelu poboljšavajući na taj

način optok krvi. Uključen je i u

obnavljanje DNK.

Izvor: Među najboljim izvorima

vitamina B3 nalazi se avokado,

rajčica, datulje, šparoge i orašasti

plodovi.

Vitamin B5 (pantotenska kiselina)Glavna uloga: Vitamin B5 pomaže

pri stvaranju crvenih krvnih stanica

i pri održavanju zdravlja probavnog

sustava. Pomaže tijelu pri uporabi

ostalih vitamina, osobito vitamina B2.

Izvor: Nalazi se u velikom broju

namirnica, no gubi se kuhanjem

i preradom hrane. Dobri izvori

vitamina B5 su: brokula, avokado,

leća, cvjetača i cjelovite žitarice.

Vitamin B6Glavna uloga: Poput ostalih

vitamina B skupine, vitamin

B6 pomaže tijelu pri pretvorbi

masti i ugljikohidrata u energiju i

pridonosi zdravlju kože, kose i očiju.

Vitamin B6 je uključen u razvoj

djetetova mozga tijekom trudnoće i

Vitamini: A ∑ K

29

djetinjstva, te pridonosi pravilnom

radu imunološkog sustava. Ponekad

se rabi kao lijek za jutarnju

mučninu.

Izvor: Vitamin B6 možete dobiti

iz banana, oraha, škrobastog povrća

(poput krumpira) te proizvoda od

cjelovitih žitarica.

Vitamin B7 (biotin)Glavna uloga: Biotin je neophodan

za rast stanice i metabolizam

organizma. Pomaže pri prijenosu

ugljičnog dioksida u tijelu te,

pridonosi jačanju kose i noktiju.

Pomaže tijelu u održavanju

ravnomjerne razine šećera u krvi.

Izvor: Najbolji izbor su obogaćene

žitarice. Vitamin B7 možete naći u

ječmu, kukuruzu, orasima i soji.

Vitamin B9 (folna kiselina, folat)Glavna uloga: Vitamin B9 pomaže

pri diobi stanica i njihovu rastu

u djetinjstvu i tijekom trudnoće.

Važnu ulogu ima u razvoju djetetova

živčanog sustava. Pomaže tijelu pri

proizvodnji zdravih crvenih krvnih

stanica i sprječavanju nastanka

anemije.

Izvor: Lisnato povrće poput

špinata i listova repe glavni su izvor

vitamina B9. Brokula, neki voćni

sokovi i mahunarke (grah, grašak

i leća) isto su tako dobar izvor

ovog vitamina. Obično se nalazi u

obogaćenim žitaricama i kruhu.

Vitamin B12Glavna uloga: Vitamin B12 ima

važnu ulogu u zaštiti od brojnih

neuroloških problema, poput tuposti

ili trnaca u rukama i stopalima,

nesanice, gubitka pamćenja i

depresije. Ovaj vitamin pomaže

normalnom sazrijevanju crvenih

krvnih stanica i razvoju DNK

(genetski materijal).

Izvor: Vegetarijanci i vegani

hranom ne unose dovoljno vitamin

B12 stoga što ga biljna hrana ne

sadrži. Međutim, sojinom i rižinom

se mlijeku dodaje vitamin B12,

a sadrže ga još i ekstrakt kvasca,

te vegetarijansko meso. Vitamin

B12 nalazimo u jajima, mlijeku,

siru, jogurtu i drugim mliječnim

proizvodima.

Vitamin CGlavna uloga: Vitamin C je zvijezda

među vitaminima i gotovo svatko,

na prvi znak prehlade, poseže za

vitaminom C. Osim poticanja

stvaranja bijelih krvnih stanica koje

se bore protiv bolesti, te antitijela,

što jača imunološki sustav, vitamin

C još pomaže i pri održavanju

dobrog vida.

Izvor: Vitaminom C obiluju

mnoge vrste voća, poput agruma,

ananasa, bobičastog voća i papaje.

Vitamin DGlavna uloga: Sunčani vitamin ima

glavnu ulogu u zdravlju kostiju.

Niske razine vitamina D povezane

su s dugim popisom zdravstvenih

problema, poput multiple skleroze,

osteoporoze, osteoartritisa, rahitisa,

srčanih bolesti, dijabetesa, depresije

i nekih vrsta raka.

Izvor: Za razliku od ostalih

vitamina, najbolji način primanja

D vitamina nije hrana, već izlazak

iz kuće. Razlog: naše ga tijelo stvara

primanjem sunčeve svjetlosti.

Često je samo 15 minuta izlaganja

sunčevoj svjetlosti dnevno dovoljno

kako bi tijelo stvorilo potrebnu

količinu vitamina D.

Vitamin EGlavna uloga: Proučavanja su

pokazala kako su ljudi koji hranom

uzimaju visoke doze vitamina E

zaštićeni od makularne degeneracije

oka koja je zbog procesa starenja

uobičajena za ljude nakon

pedesete godine. Vitamin E štiti od

Alzheimerove boleti. Budući da je

bogat antioksidansima, vitamin E

pomaže stanicama imunološkog

sustava pri stvaranju antitijela pa

tako može pomoći pri sprječavanju

pada imuniteta koji nastaje zbog

starenja.

Izvor: Vitamin E obično

nalazimo u sjemenkama suncokreta

i bademima. Cjelovite žitarice i

rižine mekinje dobar su izvor ovog

vitamina.

Vitamin KGlavna uloga: Vitamin K pomaže

pri normalnom zgrušavanju krvi i

ima važnu ulogu u zdravlju kostiju.

Izvor: Vitamin K stvaraju

bakterije u ljudskim crijevima.

Možemo ga još naći u lisnatom

povrću poput špinata, brokule i kelja

pupčara. Grožđe, kivi i avokado su

isto tako bogati vitaminom K.

Eto, tu su svi vitamini, od A do K,

nabrojani i opisani.

Vitamini su dobri, u stvari bitni,

za dobro zdravlje, ali ne smijemo

zaboraviti kako previše dobroga

može biti loše. Vitaminskim se

dodacima možete predozirati

do razine trovanja. (Stoga je

uvijek potrebno potražiti stručni

savjet prije uzimanja vitaminskih

dodataka, osobito kada se radi o

trudnicama i dojiljama.)

S druge strane, vitaminima

se vjerojatno nećete predozirati

ako ih uzimate putem hrane.

Ključ održavanja zdravog i

‘vitaminiziranog’ života jest hraniti

se raznolikim, svježim i cjelovitim

namirnicama.

“I doda Bog: ‘Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme:

neka vam budu za hranu!’” ...................................................................................................................................................... (Postanak 1,29.)

Z n a c i v r e m e n a 4 • 2012.30

PORUKA iz eteraPORUKA iz etera

Pitanje vrijednosti

U posljednjim proročanstvima

Svetoga pisma opisuje se grad

koji je Bog pripremio da u

njemu žive vjerni ljudi. Njegov

opis je: zidine od sjajnog dragog

kamena, zgrade i ulice od čistoga

zlata, temelji od svakovrsnog

dragog kamenja, a dvanaest vrata su

dvanaest golemih komada bisera.

Simbolika ili ne, svakako se radi o

golemoj materijalnoj vrijednosti.

Ali kakvi će ga ljudi nastavati?

Mogu li to biti oni koji će se potajno

iskradati iz svojih nebeskih stanova

i krasti ploče od zlata s ulica Božjeg

grada? Ili će neprimjetno skidati

zlatne kvake s vrata drugih stanova i

sakrivati ih pod svojom odjećom?

Suočimo se s činjenicom da

smo grešni i sebični. Prihvatimo,

također, da je za sebičnog čovjeka

pravo mučenje kada bi bio smješten

tamo gdje bi imao sve, a ipak želio

sve više i više. Zato je naš dobar i

posvećen karakter jedina stvar koju

ćemo nositi u Božje kraljevstvo.

Nikakva sebična sklonost koju danas

njegujemo neće prljati stanovnike

Svetoga Grada. Zato proučimo malo

dragulje koje možemo ponijeti -

dakle, one koje nosimo unutar sebe.

Što je prouzročilo da Lucifer,

najveličanstvenije Božje stvorenje,

pogriješi i postane Sotona? To nije

bila njegova želja za dragocjenim

metalima ili dragim kamenjem.

Bio je to sebičan duh - ponos,

samoljubivost i želja da se okrene

od Boga te krene svojim putovima.

Isti taj korijen zla i danas donosi

svoj rod u cijelom čovječanstvu. Mi

i naši sugrađani smo samoljubivi,

ponosni na sebe, ne damo da nas

tko uvrijedi, nismo spremni svoja

materijalna dobra podijeliti s

potrebitima. Tu je, zatim, izopačena

spolna požuda koja razara brakove.

Pa ljubav prema novcu, zlatu,

dragocjenostima.

Erik Stenbakken

Ali sve je to, u stvari, periferno.

Nije bit naše pokvarenosti u

ambiciji, ponosu, spolnosti ili u

dragocjenostima. Osjećaj za lijepo

je Stvoritelj usadio u nas. U pitanju

je vrijednost. Što mi, zapravo,

vrednujemo? Isti problem kao i kod

Lucifera - dragocjenosti oko nas

služe samo da bismo mogli živjeti

bez Boga, za sebe. Zato će pravda

nebeskoga suda odvagnuti jesmo

li stvari vrednovali prema našem

mjerilu, dakle, prema sebi, ili prema

Božjemu mjerilu nesebičnosti.

Dok traje sud na nebu, dok još

ima vremena da svoj karakter

učinimo nesebičnim i dobrim, kako

da uspostavimo u svom životu Božje

prioritete?

Biblija kaže: “Jahve Bog njihov

spasit će ih u onaj dan... kao drago

kamenje krune oni će blistati u

zemlji njegovoj.” Mi smo, dakle, pravi

dragulji! Sjetimo se činjenice da će

Isus ponovno doći da bi spasio nas,

a ne naše stvari. On je prije mnogo

stotina godina napustio veličanstvo

Božjih dvorova da bi živio u

siromaštvu s nama. Božji je Sin umro

za naše grijehe i tako omogućio

da ponovno budemo Božja djeca.

Dakle, mi, a ne stvari. Iza sve naše

izopačenosti, ponosa, prljavih odnosa

i bolesnog ponašanja, on je vidio u

nama vrijednost!

Isusova žrtva na križu najbolji

je prikaz onoga što Bog najviše

vrednuje. To je ljubav prema

bližnjemu. Ljubav koja daje sve,

pa i samoga sebe da drugi živi i

bude sretan. Prema tome mjerilu

nebeski će sud vagati vrijednost

našega karaktera. Hoćemo li biti

vrijedni ili će se otkriti da smo

lagani? Upitajmo se “Što bi Isus

učinio na mome mjestu?”. Proučimo

njegov život. Otvorimo srce za

jednostavne, a ipak duboke istine o

kojima je govorio. Promotrimo kako

je on provodio svoje vrijeme i kako

je trošio sredstva. Zamislimo sebe

kako ga slijedimo kroz događaje

Novoga Zavjeta i razmislimo o

njegovim vrijednostima. Zatim

stanimo pod njegov križ na Golgoti.

Razmišljajmo što je tada Bog sve

žrtvovao da bi nama bilo dobro.

Razmislimo o njemu koji je napustio

Božje kraljevstvo i postao grešnikom

umjesto nas, da bismo mi, grešnici,

otišli u Božje kraljevstvo i bili

cijenjeni. Sve što činimo i sebično

čuvamo, procijenimo pod Isusovim

križem. To je jedino mjerilo koje

Bog primjenjuje.

Kada nešto cijenimo, mi u to i

ulažemo. Ulaganje je vidljiv rezultat

našeg vrednovanja. Vrijeme, novac,

talenti i osjećaji samo su neki od

resursa koje trošimo da zadobijemo

nešto što nam je vrijedno. Ako niste

znali, dobro je spomenuti: svi mi

ulažemo u vječnost. Oni koji iznad

svega cijene sebe ulažu u vječni

gubitak. Oni koji cijene prema

Božjem mjerilu, ulažu u vječni život.

A sve je to stvar osobne odluke.

Kada dođe do toga kako postupiti,

mi moramo biti suci sami sebi. Tada

će se naše presude, naše odluke,

na nebu odmjeravati prema Božjoj

skali, prema vrijednosti Isusove

žrtve na križu.

Nebeski grad će biti od vrijednih

materijala, ali je njegova najveća

vrijednost prisutnost našega

divnoga Boga. Njegovi stanovnici

bit će oni koji cijene svoga Tvorca i

vole svoje bližnje, a ne zlato i bisere.

Hoćemo li i mi nastavati to divno

mjesto? Razmotrimo svoj život.

Odvojimo već sada malo vremena

da odvagnemo svoje prioritete.

To je ozbiljna stvar s vječnim

posljedicama. Naša je velika potreba

da svoje ponašanje vrednujemo

onako kako Bog cijeni nas. A on je

za nas dao sebe.

31

»asopis za osobnu, obiteljsku i druπtvenu duhovnost utemeljenu na BiblijiOsnivaË:KrπÊanska ad vent is tiËka crkva —

Ad vent isti sedmoga dana u RH,

Zagreb, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77

IzdavaË:CIB Znaci vremena, Prilaz Gjure

DeæeliÊa 77, 10000 Zagreb

(NakladniËki odjel KAC u RH)

Glavni urednik:Dragutin Matak

Prevoditelj:Dobrila Sabo

Lektor:Darko FilËiÊ

Korektor:Darko FilËiÊ

Oblikovanje i priprema:PLStudio d.o.o.

Tisak:Tipomat

Naklada:Ovaj broj je tiskan u 10.000

primjeraka

Cijena ovom broju je 10 kuna

Cijena 4 broja u jednogodiπnjoj

pretplati, s poπtarinom, 40 kuna

Izlazi tromjeseËno

Rukopisi se ne vraÊaju

ISSN 0353-0434UDK 286

Prvi broj Ëasopisa Znaci vremena

na hrvatskom jeziku izaπao je 1910.

godine. Od 1969. godine izlazi

tromjeseËno, a poslije prekida od

nekoliko godina tromjeseËno, pa

sada opet tromjeseËno. Pod istim

nazivom i sa sliËnom tematikom

Ëasopis izlazi na mnogim jezicima

diljem svijeta — na talijanskom,

portugalskom, πpanjolskom,

francuskom, nizozemskom,

njemaËkom (dva izdanja), danskom,

πvedskom, norveπkom, fi nskom,

poljskom, Ëeπkom, ukrajinskom,

grËkom, engleskom (pet izdanja),

arapskom, hebrejskom, kineskom,

korejskom, fi dæi, japanskom...

Urednikov e-mail:dmatak@public.carnet.hr

Nudimo vam tri teËaja:

Biblija nudi odgovore na najvaænija æivotna pitanja Otkuda dolazimo?Kako æivjeti kvalitetnim i sretnim æivotom? Kakva nas buduÊnost oËekuje?

BIBLIJA GOVORIje prvi stupanj a sastoji se od 24 kratke lekcije namijenjen za one koji æele nauËiti osnovne istine Biblije.CREDO ∑ VJERUJU RANOG KR©ΔANSTVAje drugi stupanj za one koji æele temeljitije i dublje prouËavati Bibliju.RADOSNA VIJESTje treÊi stupanj koji nudi viπe i πire poznavanje i prouËavanje Biblije na temelju osobnog prouËavanja i praktiËne primjene tih znanja.

NARU»ITE JO© DANAS BESPLATNE LEKCIJE DOPISNE ©KOLENaπa adresa je: Znaci vremena Centar za prouËavanje Biblije Prilaz Gjure DeæeliÊa 75

• Poπtanski pretinac 925 • 10 000 Zagreb • Tel: 01/37 74 283

Godiπte 36, br. 4, god. 2012.

DOK ČITAMO NISMO SAMI!

DOPISNA ZDRAVSTVENA ŠKOLA U 10 LEKCIJANa znanstven, suvremen i našim uvjetima prilagođen način besplatni tečaj u

10 lekcija. Saznajte kako načinom života uvelike smanjiti rizik obolijevanja

od vodećih uzroka smrti u našoj zemlji — srčanog infarkta, moždanog udara i

sedam najraširenijih vrsta raka.

Naša adresa je: Procvat zdravlja P.P. 925, 10001 Zagreb

UZVI©ENA JEDNOSTAVNOSTUZVI©ENA JEDNOSTAVNOSTV

eliko čudo utjelovljenja ostvarilo se u običnom djetinjem životu (Luka 2,1-20.); čini se da je izvanredno čudo preobraženja izblijedjelo u dolini opsjednutoj demonima (Matej 17,1-21.); proslava uskrsnuća pretvorila se samo u doručak na obali (Ivan 21,

1-14.). Ali, ovo nije antiklimaks, već vrhunac Božjeg objavljivanja. Skloni smo težiti za nečim izvanrednim, za junačkim djelima namjesto za junakom.

Jedno je, usprkos teškoćama, revnovati za Boga u javnosti, a nešto sasvim drugo veličati Boga kad nema svjedoka, ni reflektora, niti ikoga čiju ćemo pozornost barem izdaleka zaokupiti. Ako pak ne tražimo aureole, onda barem očekujemo da ljudi kažu: ‘Kakav divan čovjek molitve!’ ili ‘Kakva posvećena žena!’ Ali, ako ste iskreno odani Isusu, tada ste dostigli visinu na kojoj vas nitko nikada neće zamijetiti. Zapažat će samo Božju snagu koja kroz vas neprestano teče.

Brzi smo reći: ‘Primio sam divan poziv od Boga!’ Ali, da bismo mogli učiniti i najmanju stvar na Božju slavu, bit će potrebno da Svemoćni Utjelovljeni Bog djeluje u nama. Biti potpuno nezapažen zahtijeva da nama dominiraju odlike Božjeg Duha, koje se neusiljeno očituju u ljubaznom, radosnom, mirnom, poniznom i vjerodostojnom ponašanju. Pravi životni ispit posvećenog čovjeka nije njegova uspješnost, već vjernost na razini osobnog života. Skloni smo postavljati sebi cilj uspjeh u misijskom djelovanju, no naš cilj treba biti pokazivanje Božje slave u svakodnevnom životu, koji je “skriven s Kristom u Bogu” (Kološanima 3,3). Međuljudski odnosi su izravne prilike u kojima trebate pokazati savršen Božji život, tako da “što god činite, sve činite na slavu Božju!” (1 Korinćanima 10,31.)

Neka uzvišena jednostavnost Utjelovljenja, koja je putokaz prema neslućenim visinama, prožima blagdane koji nas uvode u novu 2013. godinu!

(Prilagođen tekst iz čitanja Oswalda Chambersa, My Utmost for His Highest)

Veliko čudo utjelovljenja ostvarilo se u običnom djetinjem životu (Luka 2,1-20.); čini se da je izvanredno čudo preobraženja izblijedjelo u dolini opsjednutoj demonima (Matej 17,1-21.); proslava uskrsnuća pretvorila se samo u doručak na obali (Ivan 21,

1-14.). Ali, ovo nije antiklimaks, već vrhunac Božjeg objavljivanja. Skloni smo težiti za nečim izvanrednim, za junačkim djelima namjesto za junakom.

Jedno je, usprkos teškoćama, revnovati za Boga u javnosti, a nešto sasvim drugo veličati Boga kad nema svjedoka, ni reflektora, niti ikoga čiju ćemo pozornost barem izdaleka zaokupiti. Ako pak ne tražimo aureole, onda barem očekujemo da ljudi kažu: ‘Kakav divan čovjek molitve!’ ili ‘Kakva posvećena žena!’ Ali, ako ste iskreno odani Isusu, tada ste dostigli visinu na kojoj vas nitko nikada neće zamijetiti. Zapažat će samo Božju snagu koja kroz vas neprestano teče.

Brzi smo reći: ‘Primio sam divan poziv od Boga!’ Ali, da bismo mogli učiniti i najmanju stvar na Božju slavu, bit će potrebno da Svemoćni Utjelovljeni Bog djeluje u nama. Biti potpuno nezapažen zahtijeva da nama dominiraju odlike Božjeg Duha, koje se neusiljeno očituju u ljubaznom, radosnom, mirnom, poniznom i vjerodostojnom ponašanju. Pravi životni ispit posvećenog čovjeka nije njegova uspješnost, već vjernost na razini osobnog života. Skloni smo postavljati sebi cilj uspjeh u misijskom djelovanju, no naš cilj treba biti pokazivanje Božje slave u svakodnevnom životu, koji je “skriven s Kristom u Bogu” (Kološanima 3,3). Međuljudski odnosi su izravne prilike u kojima trebate pokazati savršen Božji život, tako da “što god činite, sve činite na slavu Božju!” (1 Korinćanima 10,31.)

Neka uzvišena jednostavnost Utjelovljenja, koja je putokaz prema neslućenim visinama, prožima blagdane koji nas uvode u novu 2013. godinu!

(Prilagođen tekst iz čitanja Oswalda Chambersa, My Utmost for His Highest)