Zlatar_Predfeminizam

ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

Andrea Zlatar: Predfeminizam, feminizam i postfeminizam u hrvatskoj književnosti 1/7

›› ANAGRAM

Predfeminizam, feminizam i postfeminizam u hrvatskoj književnosti

ANDREA ZLATAR

Uvod: feminizam kao ideologem i književnoteorijski koncept

Iako se o feminističkim društvenim tendencijama govori unatrag dvije stotine godina (od Mary Wollstonecraft), feminizam se kao jedan od oblikovanih političkih pokreta javlja početkom dva-desetog stoljeća, potaknut socijalnim promjenama modernoga doba, s ciljem emancipacije žena u društvu i zadobivanja jednakosti, od pitanja prava glasa i prava na rad s jednakom plaćom do pitanja o pravu na pobačaj. Temeljna feministička borba usmjerena je na preoblikovanje postoje-ćih odnosa moći u društvenoj podjeli, na podrivanje patrijarhalnih obrazaca i uvođenje različitih strategija otpora. Takva politika oslobođenja najjasnije se može odčitati šezdesetih i sedamdese-tih godina prošloga stoljeća, kada se unutar feminizma oblikuje snažno polje socijalnog djelova-nja, naglašavajući kolektivnu akciju, žensku solidarnost i političko djelovanje. Prikazi povijesti feminizma u Hrvatskoj najčešće počinju upravo s tim razdobljem, jer feminizam »tek kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća ulazi u širu upotrebu i biva isto tako prihvaćen kao oznaka za različite vidove izražavanja ženskih problema i postavljanja pitanja« (Knežević u: Žene u Hrvat-skoj. Ženska i kulturna povijest 2004: 247). Raznolikost feminizma danas se razumije kao njegov socijalni potencijal i dugotrajna izdržljivost na polju političkih nadmetanja, izrazita mobilnost kao pokretljivost u društvenim razinama i mogućnost da bude prisutan kao specifičan aspekt u mnogobrojnim pitanjima. Ta unutarnja raznolikost feminizma ona je koja otvara mogućnost kretanja od teorijskog feminizma do feminističkog aktivizma, od feminističkog umjetničkog izražavanja do uspostavljanja feminističkih pozicija kao politički relevantnih. Kada je riječ o književnoj teorijskoj i umjetničkoj feminističkoj praksi, one se oblikuju usporedo s društvenim i političkim djelovanjem. Pojam feminističke književnosti koristi se relativno malo; u praksi je prihvaćeniji pojam ženskog pisma nastao u okrilju francuske feminističke kritike književnosti sedamdesetih godina (H. Cixous, L. Irigaray) i danas se, posebice u novinskoj kritici, upotre-bljava kao opći nazivnik za autorice koje se bave već tradicionalno poimanim ženskim temama. U hrvatskoj znanosti o književnosti taj termin prva koristi Ingrid Šafranek (u analizi djela M. Duras), inzistirajući na tri razine prepoznavanja različitosti ženskog pisma: spolna i kulturalna, tematska različitost, različitost teksta/diskursa, koje se moraju susresti u tekstu da bismo ga mo-gli odrediti kao žensko pismo. U suvremenoj feminističkoj kritici (E. Grosz) danas je istovreme-no u igri više pojmova: »ženski tekstovi« (tekstovi koje pišu žene najvećma za žene), »feminilni tekstovi« (oni koji su napisani sa stajališta ženskog iskustva i u stilu kulturno obilježenome kao feminilan) i »feministički tekstovi« (oni koji samosvjesno dovode u pitanje patrijarhalni kanon). Najnovije teorije, u kojim se feministička teorija transformirala osamdesetih godina u rodnu teoriju (J. Butler), inzistiraju na temi konstrukcije rodnog identiteta (autora/autorice i čitatelja/čitateljice) kao kulturalnog identiteta.

Tko su bile prve hrvatske feministice?

U zborniku radova Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, koji je uredila Andrea Fel-dman 2004. godine, ženska se povijest ispituje u tragovima od više tisuća godina starog načina obožavanja kulta plodnosti (tragovi uobličeni u kamenim »babama« na Krku) i prvih zapisa u



›› ANAGRAM

kasnom srednjovjekovlju i re nesansi, koji otkrivaju atipične – a istovremeno možda paradigmat-ske – ženske sudbine u dalmatinskim gradovima. U toj ćemo kulturalno koncipiranoj povijesti žena dobiti odgovore i na pitanja koja nam samima možda i ne bi pala na pamet: što su radile žene senjskih uskoka ili kako su psovale žene u starom Dubrovniku. No, trenutak oblikovanja feminističkog aktiviteta treba situirati u drugu polovinu XIX. i na početak XX. stoljeća. Upravo na prijelazu tih dvaju stoljeća, 1900-e godine, zagrebačke učiteljice, okupljene u Hrvatskom pe-dagoškom zboru, pokreću prvi časopis namijenjen ženama – »Domaće ognjište«. U proslovu pr-voga broja, znakovito naslovljenom »Što hoćemo i želimo«, otkrivaju ne samo svoje namjere već i temeljnu dvoznačnost na prvi pogled jednoznačnog naziva časopisa. Domaće ognjište, naime, s jedne strane sugerira okrenutost domu, ali i »svjetlost, prosvijećenost i kulturu« (Šilović-Karić u: Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, 2004: 181). Prve su urednice bile Marija Jambrišak i Jagoda Truhelka, a zatim Milka Pogačić – sve tri po zanimanju učiteljice, u tom vremenu vezane uz jednu od rijetkih struka dostupnih ženama željnim obrazovanja, kako napominje Šilović-Ka-rić (182). Učinimo li samo jedan povijesni korak unazad, u potrazi za »feminističkom prabakom u Hrvatskoj«, ponovo ćemo biti vezani uz područje književnosti, odgoja i obrazovanja. Stoga, iako povijest ženske književnosti zaslužuje podrobnu analizu spisateljica poput Zofke Kveder, Adele Milčinović, Marije Jurić Zagorke, Gjene Vojnović i drugih, o kojima je prvu interpretativ-nu književnopovijesnu studiju »Ljepša polovica hrabrosti« napisala Dunja Detoni Dujmić (1998), za paradigmatsku figuru predfeminističkog razdoblja izabrat ćemo Dragojlu Jarnević. U vreme-nu kad još nije bilo specijaliziranih ženskih časopisa pisala je za časopise posvećene problemu odgoja i obrazovanja. Ona sama bavila se odgojem i obrazovanjem djece da bi se ekonomski osamostalila i da bi osigurala materijalne uvjete za vlastito pisanje. Stoga se početna usporedba s Virginiom Woolf nameće iz višestrukih razloga, ne samo zbog eksplicitnosti stavova koje o odnosu pisanja i materijalne egzistencije iskazuje Virginia Woolf u eseju Vlastita soba.

Figura I: Dragojla Jarnević

Ako književnicu modernizma, Virginiu Woolf, naime, smatramo »roditeljicom« europske femi-nističke književnosti, u hrvatskoj povijesti književnosti treba tu ulogu pripisati Dragojli Jarnević (1812–1875), autorici prvog ženskog dnevnika. Mnoge su ženske književne sudbine toga vremena bile razapete između još snažnih postulata vrijednosti (moral, čast, brak) i realiteta njihovih hti-jenja. Društvena nepripadnost i nesituiranost Dragojle Jarnević bile su uzrokovane njezinim pri-jelazima preko granice socijalno dopustivog. Nasuprot svijetu socijalno postavljenih imperativa njezin se dnevnik pokazuje kao svijet intime, ali intime koja se odupire socijalnoj kodiranosti. Ono što možemo zvati osobnim razočaranjima Dragojle Jarnević, zapravo su stereotipi senti-mentalne književnosti devetnaestoga stoljeća, koja čvrsto usidruje žensku poziciju unutar nere-alno postavljenih zahtjeva ljubavi i braka istovremeno. Dragojla Jarnević kroz osobni i književni razvoj napušta društveno prihvaćene norme i izdvaja se iz okoline: jedina socijalna gesta kojom je to moguće učiniti jest gesta posvemašnje izolacije, u kojoj se prostorom slobode – gotovo kao jedina mogućnost – ispostavlja prostor pisanja.

Kad je, sredinom šezdesetih, Jakša Ravlić priređivao izdanje djela Dragojle Jarnević u ediciji »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, nije uvrstio niti jedan ulomak njezinih dnevničkih zapisa, već samo jednu pjesmu i jednu priču. Tu je odluku objasnio vrlo jednostavno, ocjenjujući kako Jarnevićkin Dnevnik »više djeluje kako ispovijed osamljene žene nego li kao dnevnik događaja«. Na Ravlićeve vrijednosno upitne kriterije, kao i na netočan podatak u Šicelovu Pregledu novije hrvatske književnosti (Zagreb, 1979), po kojemu je dnevnik Dragojle Jarnević objavljen u cjelini, upozorila je prije punih dvadeset godina Divna Zečević, priređujući za stalnu rubriku časopi-sa Gordogan – »Zabranjena mjesta hrvatske književnosti« – neobjavljene ulomke Jarnevićkina



›› ANAGRAM

dnevnika. Ono što je Divna Zečević pretpostavila već tada – da je, naime, taj »usamljenički dnevnik« događaj u hrvatskom književnom životu sredinom devetnaestog stoljeća – može se napokon sada potvrditi. Dnevnik Dragojle Jarnević tiskan je u cijelom svom opsegu: 800 tiska-nih stranica velikog formata današnjim rječnikom znači oko 1200 autorskih kartica ili 2.160.000 znakova... Prethodno izdanje iz 1958, koje je priredio Stanko Dvoržak pod naslovom »Život jed-ne žene« obasizalo je oko 40% cjelokupnog materijala, a kriteriji skraćivanja lako bi se mogli mjeriti s najboljim dosezima cenzuriranja i književnopovijesnog falsificiranja.

Svoj dnevnik, koji će se »naći zapečaćen«, povjerila je oporukom Dragojla Jarnević – nimalo slučajno – na čuvanje »Učiteljskoj zadrugi«, a do današnjeg se dana čuva u Hrvatskom školskom muzeju. Za suvremene čitatelje priredila ga je (to znači i ono temeljno, fizički najmukotrpnije: prepisala, tj. upisala u kompjutor) Irena Lukšić, obavivši time posao za koji hrvatska kultura više od stotinu godina nije imala snage. I zbog toga ne čude njezine vrlo jasne opaske u Pogovoru, kojima otklanja mogućnost da se značenje Jarnevićkina dnevnika marginalizira kao »olakšava-nje duše« ili »kanaliziranje frustracija« (dakako, ženskih frustracija). Irena Lukšić, suvremena hrvatska spisateljica koja se u vlastitim tekstovima često poigrava postmodernim uporabama feminističkih paradigmi, inzistira na posebnosti Jarnevićkina rukopisa koji je koncipiran kao specijalni tekst, fenomen koji poznaju mnoge književnosti s iskustvom društvenih ili ideoloških represija. Pri čemu je osnovni mehanizam širokih društvenih represija njihova neekspliciranost, indirektnost zabrana koje se postavljaju. U vrijeme Dragojle Jarnević jedan od niza drugih slič-nih oblika represije bilo je uskraćivanje prava na pisanje, postavljanje svuda prisutnih, a nigdje neiskazanih ograda »što žena može, a što žena ne može«. Zato je prostor njezina pisanja bila prisilna privatnost, odjeljivanje od svijeta društveno priznate i podržavane književnosti. Vrijeme pisanja: noć. Nakon što se obave svi drugi poslovi, nakon što se odigraju sve uloge koje su nam zadane.

Dnevnički zapisi Dragojle Jarnević pokrivaju razdoblje od 1833. do 1874. godine, od autoričine devetnaeste godine do nekoliko mjeseci pred smrt. Prvo razdoblje, od 1833. do 1841. godine pi-sano je na njemačkom jeziku, a sama ga je autorica pred kraj života prevela na hrvatski. Neujed-načenost jezičnoga materijala nije, međutim, nešto što bi smetalo modernom čitatelju, dapače, ta pripadnost različitim jezičnim sferama samo potvrđuje višestruku društvenu rascijepljenost s kojom se Dragojla Jarnević morala boriti. Njezin je socijalni status, i u kasnijoj recepciji povijesti književnosti, bio vrlo nesiguran i varirao je od pokušaja da se Dragojlu ugura u falsificiranu predodžbu o »ženi književnici u razdoblju ilirizma) do direktnih omalovažavanja (»dobrovoljna usidjelica«) ili moralnih osuda (osoba dvojbenog morala, slika »lake žene«). Idealni ženski trokut (djeca, kuhinja, crkva) ozbiljno je narušen, iako je, prema dnevničkim svjedočanstvima, odlično pekla krafne.

Sve ključne točke oblikovanja ženskoga identiteta u devetnaestom stoljeću prisutne su u Dnev-niku Dragojle Jarnević. U rasponu od potrebe za određenjem sebe do osjećaja ograničenosti i zadanosti pripadnošću socijalnoj klasi, postavljeni su svi temati: tijelo, ljubav, sram, bolest, smrt, čežnja, flert, udaja, odgoj. Život razapet između polova celibatne učiteljice i »skandalo-znog pada«. Dragojla Jarnević piše jezikom književnosti koji joj je dostupan, dijelom opterećena romantičnim naglascima i ljubavnim zapletima lakih romana. Usprkos ograničenjima koja joj je nametala oficijelna književnost (posebice s ilirskim zahtjevima za domoljubnom i poučnom literaturom), Dragojla Jarnević je u dnevničkim zapisima pomaknula granice svojega pisanja, pokušavajući sama, u vlastitom tekstu, uspostaviti svoj osobni, ženski identitet. U okolini (lite-rarnoj i socijalnoj) koja ju je okruživala Dragojla Jarnević nije mogla pristati na ograničenja koja su joj se postavljala, a još manje je mogla pronaći modele s kojima bi se identificirala. Ono što joj je preostalo, to je bilo najteže: prepoznavanje razlika, spoznavanje da je drugačija i ta da njezina



›› ANAGRAM

»drukčijost« nije društveno ovjerena. A imala je potrebu da svoju različitost prepozna, oblikuje riječima, fiksira tekstom. Sam tekst dnevnika Dragojli Jarnević nije mogao pomoći u neposred-nom jačanju socijalnoga statusa (kako na razini materijalnog statusa tako i na razini javnoga ugleda) jer su komunikacijske osobine dnevnika kao žanra takve da mu uskraćuju djelovanje u javnosti. Dnevnici pred javnost dospijevaju uglavnom tek kad su završeni, a to znači nakon smrti njihova autora: sama Dragojla zahtijevala je da se njezini rukopisi ne otvaraju deset godina »prije nego se bude brojilo poslje moje smrti«. Privatnost dnevničkog pisanja kod Dragojle Jarnević nije u suprotnosti sa sviješću da je taj dnevnik, »jednom kasnije«, namijenjen čitanju u javnosti. Evo što sama kaže u predgovoru dnevnika: »A također želim uputiti mnoge pisce, koji bi se hotjeli moj životopis umisliti – kojim pravcem da idu, ako će se hotjeti držati istine. Jerbo nedvojim ni-malo, da se neće naći poslje moje smrti piscev, koji će htjeti moj život pretresivati. Nekažem ovo s toga, kao da se držim za važnu osobu; ne, ali naprosto s toga, što dan-danas običaju i životopise zlotvorah i ubojicah javnosti predavati – a o meni bi se moglo napomenuti, kako sam se usudila malimi silami pred narod izići (...), da se usudih izvrči se kritiki ne samo Hrvatah već i ostalih učenih narodah.«

Tekstualni identitet Dragojle Jarnević nije nikada dovršen ili zgotovljen, on je samo uvjetno fik-sirana točka od koje, kao iz uporišta odlazi u prostore javnosti. Opozicija dnevnik/javnost isto-vremeno je i opozicija osobno/društveno, žensko/muško, siromašno/bogato, marginalno/središ-nje. Društveni je konflikt sagledan na dvije razine, kao neravnopravnost socijalnomaterijalnog položaja te kao socijalno uvjetovana spolna neravnopravnost. Slučaj Dragojle Jarnević izuzetan je, a ne egzemplaran za hrvatsku literarnu scenu devetnaestog stoljeća. Previše je u nas toga ne-rečenoga i potisnutoga da bi se moglo govoriti o oglednosti njezina slučaja. Dubinske literarne sveze Dragojle Jarnević mogu se pronaći u pola stoljeća ranijoj europskoj literaturi, gdje se for-miraju žanrovi dnevnika »palih žena«, koji predstavljaju književne skandale građanskoga druš-tva. »Posrnule žene« nižega građanskog staleža opisuju procese ekonomske i seksualne »vikti-mizacije« kojoj su bile podvrgnute. One se ne zadovoljavaju izjednačavanjem s muškarcima na »duhovnoj razini«, ako takvo izjednačavanje pretpostavlja potiskivanje spolnosti i seksualnosti. Skandalozni događaj u građanskom društvu toga doba jest izvanbračni seks, dakako, i on se pretvara u skandal objavljivanja teksta. Javna je sablazan sve ono što prelazi granice privatnoga, u doslovnom smislu te riječi, onoga što je »lišeno« javne dimenzije. Zbog toga doista hrvatska književnost, koja još uvijek slovka prva slova (onih riječi od pet znakova) diskursa seksualnosti, nije mogla stotinu godina čitati Jarnevićkine dnevnike. Dragojla Jarnević, naime, ne pristaje na zadane modele podčinjavanja, ona ne pristaje biti svojevoljno žrtvom.

Jednako kao što se u svakodnevici suočava s oblicima društvene represije, tako se u tekstu bori s nametnutim modelima građanskog sentimentalizma i emotivnog kiča, i ta je borba vodi prema radikalnom tekstualnom osamljivanju, prema jedinstvenoj mogućnosti uobličenja modernistič-kog individualiteta. U njezinim dnevnicima od romantike ostaju samo usklici i nešto patetike, ali nema više sentimentalizma. Jednako tako, iz Dnevnika izostaje crta spirtualno-pobožnog, meditativnog. Jarnevićkin unutarnji monolog nije molitva ili ispovijest, u njezinu tekstu moder-nizam gradi svoja prva uporišta, a pisanje postaje svrhom samo po sebi. »Ja« komunicira samo sa sobom da bi nadomjestilo nedostatak komunikacije u društvu i svoju izmještenost iz građanski urednog i uređenog društva. Izolacija Dragojle Jarnević više je prisilna nego namjerna, dijelom je posljedica i bolesti (inkontinencija, tako tipično ženska i »sramna« bolest) koja je pridonijela nje-zinu otporu prema braku kao »konačnom rješenju« vlastitoga socijalnog i materijalnog statusa.



›› ANAGRAM

Figura II: Slavenka Drakulić

Sam termin »ženskog pisma« u hrvatskoj književnosti i kritici javlja se polovicom osamdese-tih godina XX. stoljeća (kritičari Z. Zima i V. Visković), vezan uz autobiografsku prozu Irene Vrkljan te publicističke i literarne tekstove Slavenke Drakulić. Iako se Irenu Vrkljan ne može smatrati eksplicitno feminističkom autoricom, njezini romani mogu se analizirati unutar sinta-gme »ženskoga pisma«, kao i tematološke analize feminilne proze. U prvom romanu Svila, škare (1984) I. Vrkljan oblikuje fragmentarno pripovijedanje o vlastitom odrastanju, kroz prizmu spe-cifično ženskog iskustva poput emancipacije i spolnosti, položaja u društvu i obitelji te pitanja vezana uz intelektualni i umjetnički rad. U drugom romanu Marina ili o biografiji (1986) para-lelno ispisuje biografiju Marine Cvetajeve, ruske pjesnikinje i vlastitu autobiografiju. Središnjim temama svojega opusa Irena Vrkljan vraća se u prozi Pisma mladoj ženi (2003), za kojom slijede esejističkointimna proza Naše ljubavi, naše bolesti (2004) te romani Zelene čarape (2005) i Sestra, kao iza stakla (2006). Upravo tim djelima Irena Vrkljan stvara izuzetno koherentan opus koji naglašava odlike njezina pisma i specifičnog ženskog pripovjednoga glasa.

Nakon zbirke feminističkih eseja Smrtni grijesi feminizma (1984), kultne knjige hrvatskog femi-nizma, Slavenka Drakulić objavila je romane Hologrami straha (1988) i Mramorna koža (1989) te Božansku glad (1995) i Kao da me nema (1999). U svim romanima Slavenke Drakulić središnja je tema žensko tijelo – od tijela koje je izloženo bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi i tijela pod-vrgnutog nasilju. U njezinim romanima spajaju se sve temeljne odrednice feminističkoga teksta: progovara ženski glas koji pripovijeda iz ženske vizure, i to o specifično ženskom iskustvu. Uz to, u smislu javnoga angažmana, Slavenka Drakulić ima izrazito osviještenu poziciju da je svako (osobno) djelovanje ujedno i političko. Stoga je njezinu književnom opusu supripadna i femini-stička publicistička djelatnost. Upravo iz toga gledišta, oblikovanja feminizma kao istovremeno socijalnog, političkog i teorijskog pokreta, njezina knjiga eseja 135 Smrtni grijesi feminizma ima ključnu ulogu. Naravno da romane Slavenke Drakulić, od Holograma straha i Mramorne kože, do Božanske gladi i Kao da me nema, možemo shvatiti kao tekstualno preoblikovanje femi-nističkih temata u žensko pismo. No, ulogu Smrtnih grijeha feminizma valja postaviti unutar koordinata promjena koje su se zbile na feminističkoj sceni u Hrvatskoj u posljednjih dvadese-tak godina, a posebice nakon političkoga osamostaljenja države. Feministička se scena, naime, unutar sebe diferencirala i danas, u trećoj ili četvrtoj generaciji akterica, funkcionira u rasponu od aktivizma nezavisne nevladine scene, posvećene, primjerice, tabuiziranim i socijalno visoko osjetljivim problemima zlostavljanja žena do specijaliziranih izdavačkih, obrazovnih i informa-cijskih djelatnosti. Ono što, međutim, izrazito upada u oči to je da je feministička scena danas izvan političkoga mainstreama, i u tom smislu slabo prisutna u medijskom prostoru. Tu je i ponajveća razlika konteksta unutar kojega je nastala knjiga Smrtni grijesi feminizma, kao izraz iznimno javno prisutne i prepoznatljive polemike koja je itekako utjecala na oblikovanje javnog mnijenja. Osim toga, samim promjenama na svjetskoj feminističkoj sceni, od početka sedamde-setih do početka osamdesetih godina Slavenka Drakulić posvećuje posljednji esej u knjizi »Nema više super-žena«, u kojemu je vidljiv taj pomak od feminističke retorike prema artikulaciji kon-kretnih problema kao političkih problema.

U pogovoru Smrtnih grijeha feminizma, koji je naslovljen »Umjesto biografije« Slavenka Dra-kulić ispisuje u autoironijskom tonu najdirektnije retke o samoj sebi, dajući koordinate vlastite autobiografije u kojima se otkrivaju razlozi za pisanje, razlozi koji od početka sadržavaju ključne motive koji će voditi njezino kasnije pisanje/djelovanje: osobna odgovornost, potreba (nužnost? obveza?) politički osviještenog, javnog djelovanja, poriv za pisanjem (ta tradicionalno formuli-rana vjera u snagu riječi), izazov književnosti. Članci i eseji u Smrtnim grijesima feminizma ne izabiru oblik priče ni diskurs pripovijedanja. Radi se o analitičkom publicističkom stilu izrazito



›› ANAGRAM

obilježenom polemičkim kontekstom, naime činjenicom da tekstovi imaju vrlo jasne adresate i kontekst iskazivanja. Iako je knjiga nastala u »mirnodopsko vrijeme«, nije nimalo miroljubiva i prilično joj odgovara neka moguća parafraza naslova djela Andree Dworkin – pisma iz ratnog područja. U smislu, naravno, da je riječ o ratu muškaraca i žena. Podnaslov knjige – Ogledi o mudologiji – otkriva njezin kontinuirani ironijski element, koji varira u rasponu od duhovitosti i podsmješljivosti do karikiranja i cinizma. Ti postupci svoj vrhunac postižu u tekstovima »Mi-tologija mudologije« i »Mudofilija kao disciplina«, a posebno veselje mlađim će čitateljima/icama danas pružiti esej »Tko je tko u mudologiji?« koji daje mudološke i mudozofske portrete trojice najvažnijih mudologa: Dragoša Kalajića, Igora Mandića i Veselka Tenžere, barda naše mudologi-je, kojima se pridružuje i znanstvena varijanta u liku Slavena Letice. S druge strane, one (starije) koji te tekstove čitaju ponovo, u razmaku od dvadeset godina, dojmit će se činjenica koliko se malo toga na socijalnoj i kulturnoj sceni promijenilo, koliko je repatrijarhalizacija uzela maha u Hrvatskoj devedesetih, koliko su cure danas zapravo vrlo tihe ili govore unutar onih uloga koje društvo postavlja kao poželjne i legitimne. Društvena ovjerenost današnjih pozicija žena u javnosti (od umjetnosti do politike, od znanosti do estrade) izrazito je različita od neposlušnosti ženskih glasova i figura koje su se oblikovale na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, od njihova nepristajanja na zadanost i njihova otvorena sukoba s ondašnjim ne samo intelektualnim mnije-njem već i političkim establishmentom. Umjesto rekonstrukcije konteksta bit će dovoljan i jedan jedini navod, u kojemu je stanovita drugarica, ondašnja predsjednica Konferencije za aktivnost i ulogu žena u društvenom razvoju Jugoslavije na 12. kongresu SKJ odredila partijsku zadaću u odnosu na feminizam: »Shvaćanja tuđa našem socijalističkom samoupravnom društvu, posebno ona feministička koja se uvoze iz razvijenih kapitalističkih zemalja, traže... organiziranu borbu za njihovo suzbijanje i eliminiranje, svakodnevnu akciju subjektivnih snaga, a posebno SK.«

Pogledamo li pak problemske tekstove iz Smrtnih grijeha feminizma, poput onih o tretiranju seksualnosti i feminilnosti u školskim udžbenicima, o spolnim stereotipima, prostituciji, proce-suiranju silovanja, postaje jasno da smo nazadovali u još jednom aspektu, a to je analitičko no-vinarstvo. Kvalitetna interpretacija statističkih podataka, analiza i sup(rot)stavljeni stavovi bez implicitnih vrijednosnih sustava koji se podmeću to su standardi koje postavljaju Smrtni grijesi – i to je još jedan od grijeha koji se teško mogao otrpjeti devedesetih. Javna kazna stigla je brzo, nedvosmisleno i bez prostora za obranu, u obliku napada na »Vještice iz Ria«. Križaljka (tabela) u kojoj su etiketirane, optužene, prozvane, napadnute... Slavenka Drakulić, Vesna Kesić, Jelena Lo-vrić, Rada Iveković, Dubravka Ugrešić – odgovor je mudoloških nasljednika i jednoga izvornog mudologa prve generacije. Sama struktura te tabele, način prezentacije i medijska transmisija mogao bi biti logo hrvatskog novinarstva devedesetih, u kojemu je ključna riječ neodgovornost. Upravo izostanak osobne odgovornosti, u vremenu u kojemu su holdinzi, konzorciji i korporacije savršeno nadomjestili logiku kolektiva. A ta je logika kolektivnog naglašeno suprotstavljena fe-minističkim postulatima osobne odgovornosti i osobnog socijalnog aktivizma.

Umjesto zaključka: postfeminizam kao perspektiva

Unutar koordinata promjena koje su se u posljednjih dvadesetak godina zbile na feminističkoj sceni u svijetu i u Hrvatskoj (prijelaz s kolektivne na individualnu akciju, civilno djelovanje umjesto političkog) zamjetno je zamiranje feministički orijentirane književnosti u užem smislu, istovremeno se, od 1990. vidno razvijaju feministička i postfeministička teorija i kritika (u nas L. Čale Feldman, N. Govedić i dr.), dok se među mlađim spisateljicama kao postfeministička književnost može tumačiti, primjerice, literarni rukopis dramske i prozne autorice Ivane Saj-ko. Umjesto zaključka ponudila bih jednu interpretaciju postfeminističke knjige eseja Lade Čale Feldman Femina ludens. Umjesto pokušaja davanja čvrstih označiteljskih okvira složenoj i po-



›› ANAGRAM

lisemičnoj građi zaigrane žene, izdvojila bih dva mjesta u raspravama Lade Čale Feldman što pokazuju analitičke mogućnosti koje će, vjerujem, biti jezgrom daljnjih teorijskih promišljanja i istraživalačkih interpretacija postfeminizma u književnosti i književnoj teoriji. Prvo je mjesto zaključni komentar usporedbenih analiza dviju Medeja, Medeje Arpada Gönza i Medeje Ivane Sajko, u kojem autorica ne uspijeva izbjeći zov empirijskog: »Konačno, prvome je /tekstu/ autor ipak, nakon duge disidentske karijere, postao predsjednikom jedne države, dok je drugi zami-slila netom stasala spisateljica, za čije iskrzane Bilješke teško da će se naći »prostora sa stolicom u kutu« hrvatskog nacionalnog kazališta.« Drugo je mjesto analiza koju Lada Čale Feldman po-svećuje »Feralovim« fotomontažnim konstrukcijama predsjedničke figure kao apsolutne kraljice njihovih grotesknih spajanja animalnih i ljudskih dijelova u humorno tijelo naše nehumorne stvarnosti. Takve su montaže, nesumnjivo, zahvalna građa za kulturnoantropološku analizu koja mora ići, kažemo li to pomoću autoričine sintagme, onkraj ljudskog. Istovremeno, one su predmet za demontažu iz aspekata kulturalnih studija i medijske analize. No najviše od svega one nam pružaju jedan od materijalnih dokaza u korist komičke nasuprot tragičkoj viziji svijeta, komičke opcije koja promovira (115) mentalnu fleksibilnost nasuprot rigidnosti, kompleksnost nasuprot jednostavnosti konceptualnih shema, visoku nasuprot niskoj toleranciji za nered, pre-ferenciju za nepoznato nasuprot poznatome, promjenljivost stavova nasuprot tvrdoglavosti, tijelo nasuprot duhu, igru nasuprot ozbiljnosti, mogućnost drugih opcija nasuprot konačnim rješe-njima, propitivanje nasuprot afirmaciji autoriteta i tradicije. Čini se da i istraživanje književnih, kazališnih i kulturalnih fenomena danas odabire tu komičku opciju. Ili barem onda kada je u prilici izbora jedna teorijska femina ludens.

Literatura

– Čale Feldman, Lada: Femina ludens, Zagreb, Disput 2005. – Drakulić, Slavenka: Smrtni grijesi feminizma, Zagreb, Znanje 1984. – Feldman, Andrea (ur.): Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturna povijest, Zagreb, Institut »Vlado

Gotovac«/ Ženska infoteka, 2004. – Freeden, Michael (ur.): Političke ideologije. Novi prikaz, Zagreb, Algoritam 2006. – Jarnević, Dragojla: Dnevnik, Karlovac, Matica Hrvatska, 2000. – Zlatar, Andrea: Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti. Zagreb, Na-

klada Ljevak, 2004.

Documents

Zlatar_Predfeminizam