Željko Antunović-Opasno Je Sjećati Se

eljko Antunovi

OPASNO JE SJEATI SE

roman

Rijeka 2002

e l j k o A n t u n o v i : O P A S N O J E S J E A T I S E

2

Nakladnik:

"GENESIS", doo, Rijeka

Za nakladnika:

Jasmina Kezi

ISBN 953-6752-02-6


3

Opasno ili ne, putovanje kroz vrijeme nisam mogao izbjei pa sam ga pokuao iskoristi da bih usput uinio i neto probitano za dane koji tek dolaze - da presloim svoju prolost i uveden neki red u djetinjstvo i mladost, kako se vie nikada ne bih morao vraati tamo. Na ovo putovanje me je, zapravo, prije svega natjerala elja da se na neki nain oduim svom najstarijem bratu Mirku, koji je glavni lik ovog romana i ija je rana smrt, prva u mojoj uoj obitelji, ostavila dubok i trajan oiljak u meni. Sjeajui se i piui o tome ta je bilo i ta je moglo biti, shvatio sam da sam se bratu mogao oduiti i na drugi, neposredniji, nain, jo onda dok je bio iv. Meutim, shvatio sam i to da bi bilo nekorisno optereivati se osjeajem krivnje, jer smo u ovaj svijet ubaeni potpuno nespremni sa ciljem da se pokuamo iz dubina kaosa izvui na neki od rijetkih vrhunaca spokoja. U tome smo preputeni sami sebi i svojim osjeanjima, koja, na alost, nisu uvijek pouzdani vodii. Jasno nam je da je okruenje esto neprijateljsko i da se moramo braniti, meutim, obino zaboravljamo ili to ne elimo priznati da nas mogu ugroziti i unititi i oni koji nas vole, a pogotovo oni koje mi volimo.

Vraajui se u djetinjstvo i mladost, nisam mogao odoljeti napasti da ih mijenjam i da ih oblikujem prema nekom obrascu koji mi je do kraja ostao nejasan. Zbog toga ova knjiga nije svjedoanstvo o zbivanjima koja su se dogodila, premda jeste i to i mnogo vie od toga, nego je pripovijest o ljudima i dogaajima koji su bili bliski vremenu i sredini o kojima je u knjizi rije.

Autor


4

DANI KOJE JE NAPOJIO SAN

Prvo poglavlje

Zato plae?, upitao sam Josipa dok je kamion na krianju kod pravoslavne crkve iz kolske ulice zaokretao u Ulicu rtava faizma.

Upitao sam, a znao sam zbog ega Josip plae i bilo mi je jasno da e odmah nakon to savlada bijes zapoeti traiti izlaz iz nevolja koje su se u nama i oko nas zapoele gomilati sredinom listopada prethodne godine. Jasno mi je bilo i to da u ja sm dozvoliti da se dogaaji u meni taloe jedan na drugi sve dotle dok njihova masa sama ne iznudi neku reakciju.

Plaem zbog toga to smo pali na samo dno, odgovorio mi je Josip, i ne pokuavajui obrisati suze. Zbog toga to sam gladan i to emo od danas ivjeti meu posljednjim ljudima.

Meni se inilo da Josip plae prije svega zbog toga to se osjea ponienim. I to ne samo zbog toga to je na otac na Golom otoku i to nas zbog toga izbjegava veina naih srodnika i znanaca nego i zato to u pratnji milicije iz zgrade namijenjene profesorima i opinskim funkcionerima selimo u jednu od brojnih baraka u kojima su stanovali nestruni radnici eljezare i rudnika.

Pa ni ta zamjena stanova nije sma po sebi uinila da Josip zaplae. Zaplakao je tek onda kada je vidio da u na bivi stan use ljava obitelj profesora Crnkovia. Tonije, kada smo na stepenicama sreli profesorovu kerku Ljubicu. Zastala je i pruila ruku prema Josipu sa namjerom da ga zaustavi. Vjerojatno mu je eljela rei da ona nije mogla sprijeiti nepravdu, jer se njezini roditelji nisu osvrtali na njezine molbe.

Ako ne uselimo mi, uselie netko drugi, rekla joj je majka.

Josip nije elio sluati nikakva objanjenja. Sklonio je Ljubicine ruke i pourio niz stepenice.

I ja sam se osjeao ponienim. I zbog selidbe, i zbog oevog zatvaranja, i zbog svih zbivanja koja su se potom nanizala. Ipak, nisam osjeao potrebu da plaem. Moje sedamnaestogodinje iskustvo govorilo mi je da sa naim ocem nismo bili zatieni ni onda kada je bio pored nas pa je bilo sasvim realno oekivati da e nam se jednog dana, bilo kada, dogoditi upravo to to nam se dogaalo.


5

Kao da smo i mi zatvoreni, nastavio je Josip govoriti ogorenim glasom, sa oiglednom nakanom da bijesom izbrie ili bar prigui osjeanje ponienosti.

I sm sam osjeao da smo na neki nain zarobljeni. I da su zarobljeni i predmeti naeg domainstva, koji su se nalazili na kamionu i koje sam grevito stezao rukama, pokuavajui ih sauvati od oteenja. I da je zarobljena naa majka, koju je pratei milicajac strpao izmeu sebe i vozaa u kabinu kamiona. Ipak sam pokuao utjeiti i ohrabriti Josipa. Maksa nije trebalo ni tjeiti niti hrabriti. On je sjedio mirno i pratio neku svoju misao, koja ga je vodila samo njoj znanim putevima.

Moramo biti jaki, rekao sam. Zbog mame. Ako budemo pokazivali da nam je teko, ona e patiti jo vie.

Moramo postati jaki da jednog dana uzvratimo, rekao je Josip i te njegove rijei uvjerile su me da je on ve sasvim blizu da prebrodi svoju krizu.

Maks nije rekao nita. Premda je bio najmlai, esto sam imao dojam da je najstabilniji lan nae obitelji. Moda zbog toga to je govorio rijetko i malo. Zaudo, ja sam se uz njegovu utnju osjeao sigurnijim.

Nae putovanje kamionom nije bilo dugo. Stotinjak metara kolskom ulicom i jo dva puta toliko Ulicom rtava faizma. Na cilj smo stigli za nekoliko minuta. Kamion se zaustavio pred jednom od dvadesetak prizemnih montanih baraka, koje su se nagurale na uskom prostoru izmeu ulice, kazalita, milicijske postaje i pravoslavnog groblja. Bilo je to naselje namijenjeno obiteljima prostih radnika, najveim dijelom pridolih sa sela.

Voza nam je pomogao skinuti stvari sa kamiona i poredati ih uz tri stepenika koja su vodila u na budui stan, a potom se zajedno sa milicajcem popeo u kabinu vozila i odvezao. Majka, braa i ja stajali smo pored dijelova naeg pokustva i gledali as u vrata na baraci, koja je milicajac nekoliko minuta ranije irom otvorio, a as u promatrae, koji su sa okolnih prozora paljivo i sa oiglednim saaljenjem motrili na nas. Neke od njih poznavao sam iz vienja, jer sam ih susretao gotovo svakodnevno. Bili smo, u stvari, i do tada susjedi. Dijelilo nas je tek nekoliko stotina metara prostora. Meu njima je bilo i kolskih drugova, mojih ili moje brae, a vjerojatno i maminih bivih uenika. Nekolicini sam znao i imena.

Mama je sjela na stolicu, ne usuujui se ui u baraku. Josipu je zadrhtala brada. Uplaio sam se da bi mogao ponovno zaplakati, a to ne bi bilo dobro ni za njega niti za nas. Dohvatio sam najblii predmet i krenuo uz planinu od tri stepenika. Josip je krenuo za mnom.

Ne znam ta sam oekivao da u zatei u baraci, jer sam cijelo vrijeme otkako sam saznao kamo moramo preseliti nastojao ne razmiljati o tome. Ipak sam zatekao samog sebe kako govorim da i nije tako strano dok sam sa zrcalom u rukama iao iz jedne prostorije u drugu.

Dakako da nije strano, rekao je netko iza mojih lea. Dobili ste najnoviju i najbolju baraku.


6

Iznenadio sam se kada sam, okrenuvi se, vidio da me slijedi Damaskin, moj nekadanji kolski drug iz nie gimnazije, kojeg smo zvali Grk. Bio je izbjeglica iz Grke, kojeg je graanski rat u toj zemlji zajedno sa mnotvom drugih ljudi pokrenuo, izbacio iz leita i dogurao ak do Bosne, do Zenice i do barakakog naselja u Ulici rtava faizma.

Upitao sam ga po emu se baraka u kojoj smo se nalazili razlikuje od ostalih.

Po tome to ima klozet i kupatilo, odgovorio mi je.

Ve sam bio uoio da prva vrata na desnoj strani hodnika vode u usku prostoriju sa klozetom uavcem, ali nigdje nisam zapazio nita to bi nalikovalo slavini za vodu.

Zar ti negdje vidi kupaonicu?, upitao sam Damaskina.

Otvorio je druga vrata na lijevoj strani hodnika i pokazao mi sobiak dva metra dug i metar i pol irok, potpuno prazan, sa daanim podom i golim zidovima.

Kako da se ovdje okupam?, upitao sam.

Onako kako se i mi kupamo, odgovorio mi je Damaskin.

Nisam ga pitao kako se oni kupaju, jer sam pretpostavljao da tom inu prethodi niz operacija, poev od donoenja i zagrijavanja vode pa do potrage za posudom dovoljno velikom da se u njoj smjesti odrasla osoba.

U stanu koji smo upravo bili napustili raspolagali smo prostranom kupaonicom sa kadom, tuem i bojlerom koji se grijao na vrsto gorivo. U novom stanu nije bilo nita od toga.

A voda?, upitao sam.

Donosimo je sa esme, odgovorio mi je Damaskin i kroz prozor pokazao grupu ena koje su sa kantama ekale svoj red ispred jedne jedine javne slavine, udaljene pedesetak metara od nae barake.

Kada nestane vode na esmi, a to se dogaa esto, na raspolaganju imamo dva izvora - jedan iznad, a drugi ispod groblja. Preporuujem ti onaj iznad.

Unijeli smo sve dijelove pokustva i ostale stvari koje smo dovezli, osim stolice na kojoj je sjedila mama. Ona kao da je bila paralizirana ili kao da je, konano, nakon devet mjeseci naprezanja da se odri na povrini, popustila i potonula na dno. Nije plakala, nije se jadala, a upravo je to bio znak da je blizu predaje.

Pozvao sam Josipa da mi pomogne podii je i uvesti u baraku. Znao sam da moram uiniti jo neto. Skuhati kavu ili pozvati nekog tko e biti u stanju pokrenuti mamu iz mrtvila. Meutim, da bi se skuhala kava, trebalo je naloiti vatru i donijeti vodu, a naa pe nije bila sastavljena. Osim toga nismo posjedovali nikakvu posudu pogodnu za noenje vode.


7

Preostalo mi je da potraim pomo. Iziao sam iz stana i otiao do sljedeih otvorenih vrata na istoj baraci, na kojima je do prije nekoliko minuta stajala visoka mrava ena i sa neskrivenim zanimanjem promatrala nae useljavanje. Kroz otvorena vrata mogao sam vidjeti prizor koji me je toliko zaokupio da sam gotovo zaboravio zbog ega sam se tu naao. Vidio sam dio dnevne sobe u kojem je bila smjetena neka vrsta leaja od grubih dasaka prekrivenog arenom ponjavom. Ono to me je privuklo bio je par koji je sjedio na tom leaju, a sainjavali su ga ona ista visoka mrava ena i nevjerojatno debeo mukarac. Koliko je ona izgledala suva i uglata toliko se on inio mastan i zaobljen.

Ako ti je neto potrebno, govori, rekao mi je mukarac glasom koji je imao neto od oblika njegovog tijela.

Rekao sam da je mami potrebna pomo, da joj je potrebno drutvo neke ene. Potreban joj je enski razgovor, enska utjeha i potpora.

Zar nemate rodbine?, upitala je mrava ena.

Objasnio sam joj da u gradu imam tetku i ujaka, majinu sestru i majinog brata, te da imam strieve i druge roake sa oeve strane u neposrednoj blizini grada, ali da nas nitko od njih ne posjeuje jer je otac na Golom otoku. Nisam joj rekao da su nae veze sa naim roacima i prije bile toliko tanke da ih gotovo i nije bilo.

Plae se bijednici. Moda ga je netko od njih i poslao u zatvor, rekao je debeli, a onda je brzinom koja se od njega ne bi mogla oekivati udario enu dlanom po leima tako jako da je odskoila sa leaja.

Idi, rekao joj je potom. Skuhaj kavu i odnesi je gospoi uiteljici. I sakupi svoje vraije ensko drutvo pa pomozite ljudima.

Njihovi se roaci plae da ih posjete. Misli da se mi ne trebamo plaiti?, rekla je ena.

ta se ti, vreo kostiju, ima plaiti? Hoe li neto izgubiti ako ti kau da se drui sa boljim od sebe?

Izgubiu govno, rekla je ena za sebe, a onda mi je prila sasvim blizu.

Imate li kave, cigareta ili bilo kakvog pia?, upitala je tiho.

Rekao sam joj da sam siguran da ima neto kave i da bi se mogla nai i koja cigareta, ali da alkoholu nema ni traga.

Dobro, rekla je mrava ena. Ti sada idi, a ja u doi kasnije.

Pola sata kasnije u na stan je ula grupica ena predvoena naom mravom susjedom. Bile su to uglavnom mlae ene, loe odjevene i sa tek ponekim tragom ljepote, ali ipak nabijene energijom i uoljivom nakanom da od ivota otmu to je mogue vie.

Mama je i dalje sjedila na istom mjestu, bez elje da se pokrene, dok smo ja i Josip pokuavali sklopiti pokustvo i zavesti neki red u stanu. Maks nije bio prisutan. im smo skinuli stvari sa kamiona, negdje se izgubio.

Vas dvojica ste sada slobodni, rekla je mrava susjeda meni i Josipu. Mi emo se pobrinuti za ostalo.


8

Hoemo li na kupanje?, upitao me je Josip kada smo se nali izvan stana.

Potvrdio sam i krenuli smo prema rijeci Koevi, koja je protjecala nedaleko od barakakog naselja. U ljetnom periodu bio je to tek obian potok, u kojem se moglo kupati samo na mjestima pregraenim kamenim branama. U prvom od njih, do kojeg smo uskoro stigli, ugledali smo Maksa. Zaronjen do brade u vodi, mirovao je i promatrao nas kako se pribliavamo.

Mogao sam i pretpostaviti da emo ga ovdje pronai, rekao mi je Josip glasom u kojem je bila prisutna njegova davnanja netrpeljivost prema mlaem bratu.

Opet si se izvukao!, doviknuo je Maksu.

Maks mu nije odgovorio. inilo se da zaneseno razmilja ili da spava otvorenih oiju, a nita od toga nije bilo mogue u strci i galami koje su ga okruivale. Svakog trenutka sam oekivao da e netko od kupaa skoiti ili naletjeti na njega i da e njegova glava ieznuti sa povrine vode.

Ovo me dijete izluuje, rekao mi je Josip kada smo sjeli na obalu rijeke i poeli svlaiti odjeu. Dolazilo mi je da se nasmijem svaki put kada bi Josip o Maksu govorio kao o djetetu, ali mu nikad nisam napomenuo da je sa svojih petnaest godina i sam jo uvijek dijete. Zapravo se ni sm nisam osjeao odraslim.

Ili je lud ili se pravi ludim.

Ja, naravno, svog najmlaeg brata nisam vidio takvim. Naprotiv, kada sam razmiljao o njemu, i nesvjesno sam ga identificirao sa najmlaim od tri brata iz narodnih pria, koji je redovito najpametniji i najsposobniji i koji se na kraju pojavljuje u glavnoj ulozi, premda je u priu uao kao autsajder. Pritom sam bio sasvim siguran da je Maks doista najpametniji od nas trojice, iako u isto vrijeme nisam bio uvjeren da e zbog toga lake od mene i Josipa prebroditi sve one brojne prepreke i zamke koje nam ivot priprema. inilo mi se da je isuvie osamljen, a nisam znao da li je prisiljen da to bude ili se namjerno osamljuje.

Josip je uao u vodu, a ja sam ostao na obali, jer sam ugledao kako mi se pribliava Damaskin sa dvije kante za vodu u rukama.

Oprosti to ti nisam pomogao useljavati, rekao mi je kada je sjeo pored mene na obalu Koeve, Morao sam ii raditi.

Pitao sam ga ta radi, a ve i po kantama mogao sam pretpostaviti o kakvom je poslu rije.

Tu gore, na Golupku, imamo batu pa moram preko dana donijeti dovoljno vode da bismo predveer natopili nasade, odgovorio mi je.

Hoe li poi sa mnom da ti pokaem batu?, upitao me je neto kasnije, dok je kantama zahvatao vodu iz rijeke.


9

Pristao sam, uzeo jednu od kanti i krenuo za Damaskinom stazom uz brdo. Nismo morali ii daleko. Tek to smo zaobili stijenu koja se nadnosila gotovo nad samom rijekom, uli smo u vrt. Bujnost raslinja i bogatstvo boja govorili su mi da se tu ulae mnogo znanja i mnogo truda.

U sredini vrta nalazila se upa, a ispred upe stajala su dva metalna bureta, u koja smo usuli vodu iz kanti. Tek to je kantu spustio na zemlju, Damaskin je uskoio u jedno bure i unuo, tako da se do brade naao u vodi.

Uskai, rekao mi je i rukom pokazao na drugo bure. Osvjei se dok ne stigne ruak.

Sljedeih pola sata proveli smo u buradima, potopljeni u mlaku vodu, i razgovarali. Izmeu ostalog pitao sam Damaskina da li mu je teko raditi u vrtu, a ve i samo donoenje vode izgledalo mi je izuzetno naporno.

Ne razmiljam o tome, odgovorio mi je. Kada se neto mora obaviti, onda je najpametnije nita se ne pitati. Mnogo nas je u obitelji, a svi moemo mnogo pojesti i zato moramo i mnogo raditi, bar mi mlai.

Iz razgovora sa Damaskinom saznao sam da u stanu koji se nalazi u baraci nasuprot mojoj ivi sa roditeljima, sa jednim djedom i dvije babe, sa stricem, strinom i njihovom kerkom, te sa svojom godinu dana mlaom sestrom i jo mlaim bratom. Njih jedanaestoro su imali na raspolaganju samo dvije prostorije, ne raunajui kuhinju i ostavu.

Kako izdrite?, upitao sam, pokuavajui zamisliti kako bih se ja osjeao u toj masi ljudi sabijenoj na tako malom prostoru.

Svoji smo, izdrimo, odgovorio mi je. Ali dok je toplo vrijeme, najee spavam ovdje u upi, dodao je.

Dok smo razgovarali, uei svatko u svom buretu, osjeao sam se sasvim ugodno. Samo u jednom trenutku pomislio sam na mamu, ali sam se brzo utjeio saznanjem da nije sama i nadom da e je drutvo susjeda izvui iz stanja potitenosti.

Uostalom, nita nije teko ako ima neki cilj pred sobom ili ako te neto gura naprijed, dopunio je Damaskin svoje obrazloenje.

U tom trenutku ugledao sam kako se na mjestu gdje staza zaobilazi stijenu pojavljuje jedna plavokosa glava. Njezina pojava me je iznenadila, jer ni u snu nisam oekivao da u je ugledati ba tada i ba na tom mjestu.

Kako se staza strmo uspinjala, imao sam prigodu plavokosu pojavu otkrivati dio po dio. Najprije sam ugledao vrh glave sa nekoliko ve prepoznatljivih pramenova kose. Uskoro nakon toga pojavilo se i elo sa tri strane uokvireno kosom ija je boja nalikovala izblijedjeloj slami. Potom je slijedilo lice: smee oi, ravan srazmjeran nos i ne prevelika usta. Lice koje u meni nije pobuivalo pomisao na ljepotu, ali me je svakog puta iznova privlailo jednakom snagom. Moda zbog toga to nisam uspijevao prodrijeti kroz njegov oblik i odgonetnuti ta stoji iza njega.

Stie ruak, uzviknuo je Damaskin nakon to je utvrdio ta je to zaokupilo moju pozornost, a zatim je hitro iskoio iz bureta.


10

Slijedio sam njegov primjer, a da pritom nisam odvojio pogled od plavokose djevojke koja nam je prilazila vrtnom stazom. Nikada je nisam vidio u drutvu sa Damaskinom pa nisam imao razloga pomisliti da bi na neki nain mogla biti vezana za njega. Osim toga nita u njihovom izgledu nije upuivalo na neku slinost.

Ruae sa nama, rekao mi je Damaskin dok je djevojka vadila iz korpe posude i zaveljaje sa jelom i rasporeivala ih po batenskom stolu. Sa mnom i sa mojom sestrom Helenom.

Tako sam saznao tko je djevojka i kako se zove. Promatrajui je kako se kree oko stola, osjeao sam neku podvojenost u sebi. Bio sam u isto vrijeme i uzbuen, ali i koncentriran na jednu jedinu toku, u kojoj se nalazilo djevojino ime. Osjeao sam da mi neto u njemu smeta, kao da je sadravalo neto suvino. Nisam znao ta dok me nije pogledala i izravno mi se obratila. Tada se u meni, sama od sebe, pojavila odluka da je zovem Elenom.

Ne moe rei da si ruao, jer se tvoj ruak tek pripravlja, kazala mi je Elena.

Ve i ovlaan pogled na hranu koja se nalazila na stolu bio mi je dovoljan da zakljuim da bi moda dostajala za dvije ne naroito gladne osobe, za tri nikako. Bio sam potpuno svjestan injenice da bi jedino poteno rjeenje bilo odbiti ponudu i odmah otii, ali sam ipak ostao. Nisam mogao ispustiti prigodu koja mi se pruala i jednostavno sam odbio razmiljati o tome da li se ponaam kako treba.

Ostao sam i zajedno sa Damaskinom i Elenom sjeo za stol i podijelio njihov skromni objed, koji se sastojao od povra iz njihovog vrta i nekoliko komada kruha. Nakon to sam odloio pribor za jelo, osjeao sam gotovo jednaku glad kao i kada sam zapoeo jesti. Vjerojatno su Damaskin i njegova sestra osjeali isto, ali o tome nisu rekli nita. Po izrazu njihovih lica nisam mogao zakljuiti da su nezadovoljni.

Da bih se oduio za gostoprimstvo, ponudio sam se da im pomognem u obradi vrta.

Helena e preuzeti brigu o bati, a ja sam planirao ovo popodne provesti na haldi, rekao mi je Damaskin, odbijajui moju ponudu.

Zar i ti ide na haldu?, upitao sam ga.

Dakako, odgovorio mi je bez oklijevanja. To je jedini nain da osiguramo dovoljno goriva za cijelu godinu.

Svakodnevno sam susretao ljude, uglavnom mlae, koji su sa praznim kolicima odlazili cestom uz urino brdo prema rudnikom odlagalitu jalovine i otuda se vraali sa stotinjak kilograma sjajnog crnog ugljena. Pri tome nikad nisam ni pomislio da bi se moglo dogoditi da se i sm uputim prema haldi, da bih prebirao po odbaenim komadima kamena izvaenog iz dubokih kopova rudnika i odvajao ugljene dijelove koji su se tu zadrali i nakon obrade na rudnikoj separaciji. Sada mi je, meutim, bilo jasno da u to morati initi, jer nije bilo drugog naina da nabavimo gorivo za kuhanje i za zagrijavanje stana.

Ima li svoja kolica?, upitao sam Damaskina.


11

Odgovorio mi je da kolica posuuje i da za tu uslugu vlasniku kolica daje treinu ugljena.

Zar to nije nepravedno?, upitao sam obeshrabren, jer nisam mogao shvatiti kako bih naao snage da najprije napunim kolica i da se zatim odreknem jedne treine njihovog sadraja.

Nemoj se brinuti, brzo me je utjeio Damaskin. Ako se udruimo, moi emo nabrati i tri puta vie ugljena nego to ga naberem ja sam. Bilo bi idealno kada bi ti mogao nagovoriti brau da pou sa nama. Oni bi uvali kolica pa nas dvojica ne bismo morali gubiti vrijeme vukui ih svuda sa sobom.

Kasno poslijepodne Damaskin i ja smo napustili vrt i niz Golubak se spustili do rijeke. Dok smo prolazili pored kupalita, pozvao sam brau da pou sa nama. Josip je odmah iziao iz vode i krenuo za mnom i Damaskinom, a Maks nas je samo pogledao i niim nije pokazao da me je uo i razumio.

Mene i Josipa u naem novom stanu doekalo je iznenaenje. Sve prostorije su bile svjee obojene, a na zidovima je gumenim valjkom bila otisnuta beskrajna traka sa krupnim zelenim ruama. Daani podovi su bili izribani, prozori oprani, a ono nekoliko komada namjetaja koji su preivjeli nau devetomjesenu oskudicu stvaralo je dojam vie nego siromanog doma.

Obradovalo me je i to to nas je na stolu ekao ruak i to je mama povratila svoje uobiajeno raspoloenje. Ipak nisam mogao vjerovati da se pomirila sa svim onim to nas je zadesilo, a jo manje sa onim to nas je jo oekivalo, premda je izgledalo da su ene iz novog susjedstva uspjele potisnuti njezino nijemo oajanje.

Maksa opet nema, vie je pomireno konstatirala nego to je ljutito izrekla.

Ako bude pametna, ostavie ga, za kaznu, bez ruka, negodovao je Josip, kao i uvijek kada je bilo rijei o postupcima naeg mlaeg brata.

Da sam pametna, moda bih to i uinila, ali nisam i ne mogu biti, odgovorila mu je mama.

Iznenadilo me je najprije to to mama uope spominje Maksovu odsutnost, jer mi se obino inilo da je ona i ne zapaa, a zatim i njezino pomalo osorno obraanje njezinom ljubimcu Josipu, sa ijim se procjenama najee u cijelosti slagala.

Maks se pojavio kada smo mi ve bili zavrili sa jelom. Ne govorei nita, sjeo je za stol, privukao ponueni tanjur i poeo jesti. Odavao je dojam do krajnosti ravnodunog malog ovjeka, nikako djeteta, koji je iskusio sve to se iskustvom dalo stei i koji slijed ivotnih dogaanja prima kao neto potpuno nebitno, kao rijenu bujicu, koja nam vie teti nego to nam koristi i kojoj se upravo zbog toga ne vrijedi opirati.

Pomislio sam da bi mi moda upravo taj paradoks u Maksovom ponaanju mogao rei da on, u stvari, nije ni slian onom liku koji ga je zastupao u mojim oima. Tonije, da nije ni ravnoduan niti spreman prepustiti se bujici ivota. Ali mi, na alost, u isto


12

vrijeme nije govorio ta on zapravo jeste i za to je sposoban i spreman. Zbog toga sam bio voljan da ga volim vie nego Josipa i moda bih ga vie i volio da mi je to dopustio.

Nakon to smo zavrili sa kasnim rukom, mama nam je rekla da se ne razilazimo i da saekamo dok ona opere posue.

Moramo se dogovoriti o nekim vanim stvarima, objasnila nam je svoj zahtjev. Ja ne mogu svu odgovornost primiti samo na sebe, jer e odluke koje moram donijeti odluivati i o vaoj budunosti.

Nisam mogao ni pretpostaviti o kakvim se odlukama radi. Ve je bilo prolo devet mjeseci od oevog zatvaranja i nevolje su se toliko namnoile da sam osjeao kako nam razgovor o njima ne moe donijeti ni najmanje olakanje. Naprotiv, slutio sam da je za nas mnogo bolje da ih zaboravimo.

Moje me osjeanje nije prevarilo. Podsjeanje na gomilu ve postojeih nedaa moglo im je samo dodati jo jednu novu. Kada je oprala posue, mama nam se pridruila za stolom i, snebivajui se, poela nam objanjavati ta ju je natjeralo da nam ponudi dio svoje odgovornosti. Rekla nam je da su joj neki ljudi iz mjesne vlasti ponudili da izabere jednu od dvije mogunosti. Mogla je da se odrekne mua, odnosno da zatrai razvod braka, i da kao nagradu za to dobije posao i plau istaice u Narodnoj itaonici i biblioteci ili da mu ostane odana i da, zajedno sa nama, nastavi ubrzano tonjenje u propast.

Poto se radi o vaem ocu, morate se i vi opredijeliti, rekla nam je mama.

To to sam uo uinilo mi se besramnom ucjenom i upravo sam namjeravao rei mami da se ne smijemo odrei oca pa makar umrli od gladi, ali me je pretekla Maksova koliko neokivano brza toliko i zauujue estoka reakcija.

Ako se eli ponovno udati, nemoj traiti od nas da te mi na to nagovaramo, rekao je mami.

Maksove su me rijei prenerazile i jedino to sam mogao uiniti bilo je da zanijemim i da se ukoim. Mamina je ruka, meutim, bila strelovito brza, sjurila se prema Maksovom lijevom obrazu i na njemu ostavila crveni otisak svog dlana. Pogledao sam Josipa. I na njegovom licu ocrtavalo se sleeno iznenaenje. Ipak je on prvi reagirao.

Tako mu i treba, rekao je, mislei na Maksa, a zatim se obratio mami. Mi smo na tvojoj strani, dodao je, a to njegovo mi vjerojatno se odnosilo na njega i mene. Bilo mi je razumljivo to je jedva doekao prigodu da Maksa iskljui iz naeg drutva. Jedino me je udilo to ga i sam nije udario.

Maks na sve to nije rekao nita. Podigao se i iziao. Lice mu je bilo crveno. Nisam znao od ega - od stida ili od bijesa.

ao mi je tate, nastavio je Josip, ali njegovi ideali nisu vrijedni naih rtava.

Dobro, kazala je mama, kao da je dobila i moju suglasnost. Kada ponem raditi, bie nam mnogo lake. Ali moraete mi i vi pomoi, jer neu moi sasvim sama svakog dana oistiti itaonicu i biblioteku i uz to jo voditi nae kuanstvo.


13

Upravo tada sam se sjetio Damaskinovog prijedloga da zajedno sakupljamo ugljen na haldi pa sam rekao mami da bismo to morali poeti to prije.

Uradi onako kako misli da je najbolje, odvratila mi je mama na to. Ti si sada glava obitelji.

Nije mi polaskala time to me je unaprijedila u glavu obitelji. Osjeao sam da bih i bez toga uinio sve da nam olakam ivot, a osjeanje mi je govorilo i to da se najprije moram uvjeriti da Maks nije ozbiljnije povrijeen. Iziao sam iz stana sa namjerom da ga potraim, ali jedino to sam mogao uiniti bilo je da promatram njegov lik kako se udaljava stazom koja se uspinjala padinom Zmajevca u pravcu pravoslavnog groblja.

Ve i ranije sam zapazio da Maks esto odlazi na to groblje. Ne znam ta je tamo radio, izuzev to je u vrijeme cvjetanja, krajem svibnja i u prvoj polovini lipnja, brao grobljanske rue i donosio ih u na stan. Donosio je puna naruja rua, razliitih boja i mirisnijih od svih koje sam nakon toga upoznao.


14

DANI KOJE JE POJELA NO

Dan prvi - 10. lipnja 1994.

Vladimir se probudio, kao i bezbroj puta do tada, do kraja sjestan da ga je iz sna izgurao isti strah, koji se najee javljao neposredno prije svanua i koji mu je utoliko tee padao to mu nikako nije uspijevao odrediti podrijetlo. Nije to, dakle, bio strah od tame, strah od patnji pa ni strah od smrti, nego strah koji je izvirao iz samog sebe i koji se ilavije od svih drugih odupirao njegovim naporima da ga raspri ili da ga bar toliko razrijedi da bi se kroz njega mogla provui svakodnevnica.

No ga, sama po sebi, nije plaila. Meutim, udruena sa snom, esto ga je dovodila do takvih mranih ponora od ijih mu je dubina ponestajalo daha i pred kojim su u njemu iezavale sve elje osim one da to prije izroni na povrinu svijesti. Jedino sredstvo kojim se koliko-toliko mogao braniti od predjutarnje strave i ubrzati izranjanje iz komara sna bila su sjeanja na vrijeme kada su svi lanovi njegove obitelji bili na okupu i razmiljanja o tome ta se moglo dogoditi sa njegovom braom.

Otkako je poeo rat i otkako je ostao sam u stanu, gotovo da nije prolo ni jedno jutro a da nije najprije pomislio da bi tog dana mogao neto saznati o Josipu i Maksu. Ovog puta se, meutim, najprije sjetio da je dan na iju je povrinu izronio 10. lipanj, dan u kojem se navravalo pedeset i sedam godina njegovog ivota.

Nije osjetio nikakvu radost zbog tog saznanja. U posljednje vrijeme isuvie se esto podsjeao da njegovi dani sve bre jure i da e se vrlo brzo zaokruiti jo jedna godina. A i bez nje se osjeao ve dovoljno starim i umornim i plaio se da bi dodatni teret od samo jedne godine mogao uiniti da se ionako krhka graevina njegovog ivljenja sasvim urui.

Nije imao nikakvog razloga uriti iz kreveta. Teko je mogao raunati da e mu roendan donijeti neto drugo osim svakodnevne ratne zbilje, ispunjene do kraja jednolinim naporima da se ivot produi od jutra do veeri i od veeri do jutra. Ve mu se mnogo puta dogodilo da je samog sebe upitao nije li moda jednostavnije i razumnije predati se i od svega dii ruke.

Moda bi to ve i uinio da nije neprekidno bio zaokupljen mislima o svojoj brai, stalno se pitajui da li su jo ivi i, ako jesu, do kada e to biti. Vjerojatno ga je u ivotu odravala jo samo nada da njima moe zatrebati njegova pomo.

Uspravnim i budnim odravalo ga je, prije svega, trajno oekivanje da e ve u sljedeem trenutku uti zvuk okretanja kljua u bravi ulaznih vrata, to bi bio najpouzdaniji znak da Josip ili Maks dolaze. To je oekivanje ponekad bivalo toliko snano da je Vladimir obustavljao svaku aktivnost da kojim sluajem ne bi propustio neto od dogaaja koji su imali uslijediti.


15

Pa ipak je pri tome bio potpuno svjestan da su zanemarljivi izgledi da e brau vidjeti prije nego to se rat zavri. A on kraj rata nije ni nazirao. Izgledao mu je, u stvari, toliko daleko da o njemu nije ni pokuavao razmiljati. Radije se nadao da e mu se braa javiti telefonom ili nekom porukom.

Moda e to uiniti upravo danas, pomislio je. Moda e se sjetiti da je danas moj roendan. Moe se dogoditi ak i to da se njihovo sjeanje vrati etrdeset godina unatrag, ali teko da e tamo nai sve one dogaaje to ih ja pronalazim, vraajui se sve ee u zbivanja koja su zapoela na moj sedamnaesti roendan.


16


Drugo poglavlje

Narednog jutra tek je bilo svanulo kada me je probudilo kucanje u staklo prozora moje sobice, za koju mi je Damaskin rekao da je namijenjena za kupaonicu, a koju je mama dodijelila meni, govorei da ja, kao najstariji, imam najvie prava na samou. Jedva sam shvatio da se sa druge strane prozora nalazi Damaskin i da me budi radi toga da bismo poli na rudniku haldu sakupljati ugljen. Jo tee mi je bilo probuditi brau i privoljeti ih da pou sa mnom.

Sve je ilo tee nego to sam pretpostavljao, i sa mnom i sa mojom braom, pa ipak smo nakon pola sata, jo sneni, gurali kolica makadamskom cestom uz urino brdo. eljezni tokovi su kloparali po izlokanoj kamenitoj podlozi, a nepodmazana osovina je cviljela. Nismo bili sami. Iako je bilo rano jutro, u istom pravcu kloparala su i cviljela i druga kolica i drugi su djeaci pospano klimali za njima.

Neka njih dvojica ostanu tu i uvaju kolica, rekao mi je Damaskin kada smo se zaustavili u podnoju breuljka koji je predstavljao rudniko odlagalite jalovine, a nas dvojica emo poi brati ugljen.

Maks i Josip sjeli su na kolica i inilo mi se da e odmah zaspati, a ja i Damaskin smo uzeli dvije vree i zidarske ekie sa otrim vrhom i krenuli uz haldu prema mjestu gdje su se zaustavljali rudarski vagoneti i istresali ono to se nije moglo prodavati kao ugljen.

Bili su to najee vei komadi kamena, a na nekim od njih mogla se pronai manja koliina ugljena, kojeg smo odvajali ekiima i zatim trpali u vree. Iznenadila me je brzina kojom su se nae vree punile. Vjerovao sam da je rudnik organiziran tako savreno da na otpad ne moe dospjeti nita od onog to se moe korisno upotrijebiti. Rekao sam to Damaskinu, a on se nasmijao.

Rudnik je kao i Gospod Bog, rekao mi je. Brine se da neto od onog sa ime raspolae pretekne i za njegove uboge ptiice, da se ne bi smrzle ili uginule od gladi.

Rudniki otpad je tog dana bio doista izdaan. Vrvio je djeacima i odraslim ljudima kao to hranilite vrvi pticama. I svi su oni nalazili u dovoljnim koliinama ono to su traili.


17

Da li rudari svjesno proputaju na haldu ovolike koliine ugljena ili to ine iz nemara ili iz nekog drugog razloga?, upitao sam Damaskina.

Mnogi od ovih ovdje imaju u rudniku nekog od roaka ili prijatelja, koji e zamuriti i na oba oka, a neki e od njih uiniti to isto i bez elje da nekom pomognu, odgovorio mi je.

Kada smo napunili prve dvije vree i snijeli ih u podnoje halde, na mjestu gdje smo ostavili kolica i moju brau zatekli smo samog Maksa. Josipa i kolica nismo mogli vidjeti.

Gdje su?, upitao sam.

Maks je rukom pokazao u pravcu ceste.

Je li vam netko oteo kolica?, upitao ga je Damaskin.

Maks je kimnuo glavom.

Damaskin je potrao u pravcu koji je pokazivala Maksova ruka. Ja sam potrao za njim, ne shvatajui sasvim ta se dogaa. Trali smo jedan pored drugog i pri tome nismo izmijenjali niti rijei. Damaskinova utnja i napregnut izraz lica ukazivali su da je zabrinut. Kada smo izbili na krivinu ceste koja je Podbrijeje spajala sa urinim brdom, ugledao sam naa kolica i tri prilike zakaene za njih. Dvije su se nalazile naprijed i vukle su kolica prema sebi, a jedna je bila pozadi i pokuavala je zakoiti napredovanje kolica.

Osobe koje su vukle naa kolica bila su dva odraslija djeaka, a onaj trei, koji se zakaio pozadi, bio je, kao to sam mogao i pretpostaviti, Josip. Uporni, tvrdoglavi Josip, koji e se uvijek, kao buldog, zakaiti za nekog ili za neto i nee putati dok ne bude siguran da je odbranio ono to osjea svojim.

Pritrali smo kolicima upravo u trenutku kada su se oni koji su ih vukli pokuavali udarcima osloboditi Josipa. Tukli su ga estoko, ali on nije putao kolica. Uvukao je glavu meu ramena i nije putao ni glasa od sebe.

Ve i sam pogled na taj prizor uinio je da pobjesnim i da se svom estinom za koju sam bio sposoban sruim na napadae. Tjelesno sam ih nadmaivao tek neznatno, ali me je elja da zatitim nemonog brata inila viestruko nadmonijim.

Nije bilo ni vremena a niti potrebe da mi se Damaskin pridrui. Kradljivci su se ve nakon mog prvog naleta povukli i, preskoivi ogradu muslimanskog groblja, nestali u grmlju koje je okruivalo rudnik. Nisam ni pokuao progoniti ih, jer sam elio utjeiti Josipa, koji je, crven u licu i na ivici plaa, aputao: Ona kukavica bi ih pustila da odvezu kolica. Govorio je, naravno, o Maksu.

Vratili smo se sa kolicima natrag na haldu. Maks je sjedio na istom mjestu gdje smo ga ostavili. Pored njega stajale su dvije vree sa ugljenom. Damaskin se nasmijao.

Ipak si neto sauvao, rekao je Maksu.


18

Moj najmlai, najmanji i najpametniji brat nije na to rekao nita. Samo je odmahnuo rukom, podigao se sa zemlje i, ne okreui glavu prema nama, uputio se najprije preko ceste, a zatim uz padinske livade Zmajevca. Opet ide na Zmajevac, pomislio sam. inilo mi se da je taj brijeg neko Maksovo utoite. Stekao sam dojam da se uvijek, kada je elio rijeiti neki problem ili ostati sam, upuivao uz njegove obronke.

Kukavica, ponovno je kazao Josip.

Nisam mu nita rekao na to. Moda i jeste kukavica, pomislio sam, ali i on je moj brat.

Ako te ponovno netko napadne, zovi nas, rekao je Damaskin Josipu nakon to smo prve dvije vree ugljena istresli u kolica, a prije nego to smo krenuli da ih po drugi put napunimo.

Na sreu, Josip nije imao potrebe da nas zove u pomo. Bez problema smo napunili kolica sjajnim crnim ugljenom i prije nego to je zvono sa katolike crkve oglasilo podne bez urbe smo se uputili kui. Zaustavili smo se na vrhu urinog brda, odakle se cesta sputala prema krianju kolske ulice i Ulice rtava faizma.

Saekaemo da dou jo jedna kolica, rekao nam je Damaskin i objasnio zbog ega emo to uiniti. Naime, djeaci koji su ili na haldu po ugljen uobiajili su da se u povratku sputaju niz urino brdo na taj nain da se dvoja kolica spoje ukrtenim rudama, kako bi se dobilo vozilo sa etiri toka, koje je bilo stabilno i kojim se moglo donekle upravljati.

Nikada ranije nisam sudjelovao u jednoj takvoj vonji. Prva kolica koja su pristigla do nas okrenula su se za stotinu i osamdeset stupnjeva, da bi se spojila sa naim, to je znailo da je djeacima koji su ih vozili bilo povjereno upravljanje tandemom kolica za vrijeme sputanja. Damaskin, Josip i ja sjeli smo na ugalj, a dvojica pridolih djeaka pogurali su neobino vozilo i zatim uskoili u njega. Otisnuli smo se niz strminu ceste, vjerujui da se nee dogoditi nita nepredvieno, prije svega da neemo naletjeti na neki kamion ili na zaprena kola i da e prolaznici biti dovoljno obazrivi da izbjegnu sudar sa nama, jer nije postojala nikakva mogunost da se zaustavimo prije nego to kolica stanu sama.

Iako sam se u to vrijeme osjeao odraslijim ili bar bliim dobu odraslih ljudi nego djeijem uzrastu, moram priznati da sam u svojoj prvoj vonji na spregnutim runim kolicima niz urino brdo uivao jednako kao to bi uivalo i svako dijete. Bio je to dogaaj koji vjerojatno nikada neu zaboraviti. Sve druge vonje u mom su sjeanju ostale u sjenci ove, krajnje neudobne i po ivot opasne, vonje niz strmu cestu, koja nas je za manje od jedne minute dovela do krianja bive i tadanje ulice mog stanovanja.

Iznenadio sam se kada sam opazio da je i Damaskin ushien vonjom. On je to odmah i priznao.

Nije mi teko otii na haldu samo zbog toga to znam da me na povratku eka ovo zadovoljstvo.

Prva kolica ugljena koja smo zajedno dovezli, na Damaskinov izriit zahtjev, pretovarili smo u nau upu.


19

Ne brini, rekao mi je Damaskin. Bie dovoljno vremena da se sve nae na svom mjestu. Sljedea emo odvesti vlasniku kolica, a onda u ja biti na redu.

Nakon ruka sam se sa Damaskinom uputio stazom uz Koevu do kupalita, a odatle smo se strmim puteljkom uspeli uz Golubak do vrta Damaskinove obitelji. arko sam se nadao da u tamo zatei Elenu i srce mi je zakucalo ivlje kada sam ugledao njezinu plavokosu priliku kako, uei, neto radi oko nasada povra.

Pridigla se i nasmijeila kada je ula da dolazimo. Uinilo mi se da se raduje to me vidi. Tek to smo stigli, Damaskin se svukao i uskoio u bure sa vodom. Pozvao je i mene, ali sam ja radije ostao vani, u Eleninoj blizini.

Mama ti je izuzetno lijepa ena, bilo je prvo to mi je rekla kada sam joj priao. Tvoj brat Josip lii na nju.

Kazala je ono ega sam ja bio duboko svjestan. Da je mama izuzetno lijepa ena i da ona i Josip najvie podsjeaju jedno na drugo. Elenine rijei su ipak bile povod da se zapitam ta je sa mnom i sa Maksom. Nas dvojicu Elena nije spomenula. Znai li to da ne pripadamo ljepem dijelu nae obitelji? Da smo na drugoj strani, ne moram rei runijoj, ali svakako manje lijepoj? Oevoj strani.

Morao sam samom sebi priznati da je moje raspoloenje opalo za nekoliko stupnjeva i pored toga to mi je bilo jasno da Elena nije mogla, i da je htjela, i za mene rei da sam lijep. Ali sam ja to mogao rei za nju.

I ti si lijepa, rekao sam joj.

Ne kao tvoja mama. Ona je i lijepa i gospodstvena. Ja ovo drugo nikad neu moi biti.

Zbog ega?

Zbog toga to sam ja samo seljanka, koja je zavrila osnovnu kolu, a kojoj nita vie i ne treba, jer e cijelog ivota uzgajati paprike i kupus.

Njezino me je priznanje iznenadilo, ali je i razjasnilo neke od mojih dvojbi u vezi sa njom.

Ne ide u kolu?, upitao sam, a pritom nisam mogao prikriti nevjericu i uenje.

Elena je podigla glavu i pogledala me, ali nije nita rekla. Samo je kratko odmahnula glavom.

Zato?, pitao sam dalje. Osjeao sam da moram jo poneto razjasniti.

Zato to moj vjerenik smatra da je i osnovna kola sasvim dovoljna za ivot koji me oekuje, odgovorila mi je i mogao bih se zakleti da je primorala miie svoga lica da naine neto to je nalikovalo osmijehu.

Vjerenik?!


20

Ta rije je izletjela iz mene i bez moje suglasnosti, a moda i bez mog znanja, i sasvim sama je dovoljno svjedoila o potresu koji je izazvala u mojoj dui.

ta ti je tu udno?, upitala me je Elena. Zar misli da nije mogue da me netko poeli za enu?

Nisam odgovorio na njezino pitanje, jer sam pourio da postavim svoja.

Gdje ti je vjerenik?

U Americi.

Laknulo mi je. Biti u Americi u to je vrijeme moglo znaiti isto to i nalaziti se na nekom drugom planetu.

Kada e doi?

On nee dolaziti. Mi emo seliti u Ameriku.

Kada?

Moda jo ove godine, a moda tek za pet ili deset godina. Tko to zna? Nae je da ekamo.

Ono to je Elena rekla moj uznemireni duh sveo je na samo nekoliko rijei: Amerika za pet ili deset godina. Ovo saimanje omoguilo mi je da zanemarim sve ono to bi me moglo podsjeati da Elena ima vjerenika i uinilo je da moja pitanja presahnu. Osjeao sam zadovoljstvo da utim i promatram kako Elena, kleei na jednom koljenu, svojim svijetlim dugim prstima upka travu oko stabljika paradajza, te s vremena na vrijeme die pogled da bi mi pokazala da je zbog neeg zadovoljna.

Da li zbog toga to mi je rekla za vjerenika i za plan selidbe u Ameriku, pitao sam se, ili zbog toga to je jasno mogla osjetiti da su me njezina priznanja uznemirila?

U Eleninom drutvu od prvog trenutka osjeao sam se slobodnije nego to sam se osjeao kada sam bio sasvim sam. Kao da sam se uz nju oslobaao onog dijela sebe koji me je sputavao i vezivao za zemlju. Sa njom sam mogao razgovarati o bilo emu i nisam se ustruavao postavljati pitanja koja nekom drugom nikada ne bih postavio.

Kakva si ti Grkinja?, upitao sam, ne znajui u tom trenutku ni sm zato. Tek nakon toga postao sam svjestan njezine plave kose. Zar ima plavih Grkinja?

Jesi li vidio jo neku Grkinju?, upitala je Elena mene.

Priznao sam da nisam.


21

Eno ti brata, doviknuo mi je Damaskin, koji je jo uvijek uao u buretu, i pokazao rukom u pravcu suprotne obale Koeve. Okrenuo sam se i ugledao Maksa kako se polagano kree padinom Zmajevca iznad groblja. Izgledalo je kao da se prikrada ili da neto vreba.

ta radi?, upitao sam, na to se Damaskin nasmijao.

Prati parove, odgovorio mi je.

Moje sljedee pitanje nasmijalo je i Elenu, a pitao sam o kakvim se parovima radi. Nije mi, naravno, trebalo mnogo vremena da i sam doem do odgovora na svoje pitanje. Meutim, ve je bilo kasno. Uinjenu tetu nisam mogao popraviti i preostalo mi je jedino da izbjegavam nova pitanja i da se pod nekim izgovorom to prije udaljim.

Pitaj Maksa, rekao mi je Damaskin. On e ti najbolje objasniti o kakvim se parovima radi.

Elenin smijeh i savjet njezinog brata utisnuli su u moju duu dva traga kojima nisam nalazio ni uzronu niti posljedinu vezu. Uinili su da se najprije osjetim manje vrijednim od njih dvoje, zbog brzopletog pitanja, na koje je moglo odgovoriti svako dijete u naoj okolini.

Taj je otisak ipak bio plii i manje trajan od onog kojeg sam sagledao za vrijeme dok sam, nakon to sam se napreac oprostio sa Damaskinom i Elenom, koraao prema svom novom domu, a koji mi je ukazivao da napokon mogu priblino precizno definirati razlike izmeu ivotnih stajalita moja dva brata, a samim tim da mogu odrediti i svoje mjesto u naoj obitelji.

Promatrajui Maksa kako se pognuto kree od jednog do drugog grma, kako lijee na zemlju i nepominog tijela neto promatra, nametnuo mi se zakljuak da je njemu sudbina namijenila da bude lovac. Svo moje saznanje koje sam do tada stekao o njemu, a i vrijeme koje je nakon toga uslijedilo, pokazalo je da su Maksova utnja, njegovo osamljivanje i njegova usredotoenost na meni nedostupne razine svijesti bile upravo osobine lovca. Lovca, a ne napadaa, dakle ovjeka koji se neprekidno kree, koji promatra, koji razmilja, koji donosi zakljuke, a koji realizira samo jedan od svojih zakljuaka, i to onaj koji sadri i sve one koji su mu prethodili. Kojem je cilj lov, a ne lovina.

U vezi sa ovim pretpostavkama, uinio mi se loginim zakljuak da je Josip predodreen da bude vjeiti defanzivac, dakle onaj ovjek koji osjea stalnu potrebu da se brani od svega to ga okruuje. Zbog toga i jeste prisiljen reagirati ustro i ee nego to to i sam eli, svjestan da svojim ponaanjem najvie teti samom sebi. U svom kretanju esto zastaje, da bi provjerio prijeti li mu kakva opasnost, a nakon zastoja deava se da ini nagle pokrete, koje ne moe u cijelosti kontrolirati. U svojim naporima da se zatiti slui se istim sredstvima kao i lovac - promatra, razmilja i zakljuuje, ali, za razliku od lovca, ne dozvoljava da zakljuci sami odreuju koji e se od njih realizirati nego ih nastoji realizirati sve.

Na slici koju sam stvorio idui stazom du rijeke Koeve, a koja je imala predstavljati moju brau, odnosno njihovo mjesto u naoj obitelji i u ovom svijetu, mogao sam lako odrediti i svoj vlastiti poloaj. Nalazio se tono na sredini rastojanja izmeu njih dvojice i


22

upravo to to nije naginjao ni jednoj niti drugoj strani omoguilo mi je da se jasnije oblikujem u vlastitim oima. Nisam bio ni lovac niti onaj koji strijepi da e postati lovina.


23


Dan drugi - 11. lipnja 1994.

Nakon to je prethodnog dana uzaludno i bezrazlono oekivao da se dogodi neto to e obiljeiti njegov pedeset i sedmi roendan, Vladimir je osjeao da nema pravo nadati se bilo kakvoj promjeni ivotne zbilje. Zbog toga se nije mnogo alostio. ak je negdje u prikrajku svijesti opazio olakanje to se nee morati pokretati i to ispred sebe ima samo jo jedan prazan dan. Mogao je ostati u postelji, mogao je ponovno zaspati i snovima zatrpati prazninu.

Ne razmiljajui o tome ta ini, ukljuio je radio, ali ga je odmah potom iskljuio, shvativi da emitira izvjetaje sa bojinica. elio je sauvati baterije, kako bi kasnije mogao sluati glazbu.

Nije imao razloga uriti iz postelje, ali nije bilo niti razloga zbog kojih bi se tamo due zadravao. Ustao je i neko je vrijeme ostao sjediti na krevetu, bez elje, bez volje i bez ikakvog plana da uini neto odreeno. Iskustvo koje je stekao u dvije ratne i nekoliko predratnih godina nauilo ga je da je najracionalnije odrei se svih elja, ma kako skromne izgledale. A bez elja, bez hrane, pia, cigareta i prijatelja ni volja nije imala nikakvih ansi nainiti neke zapaene uzlete.

to se tie planova, i da ih je bilo, ostali bi samo mrtvo slovo na papiru ma koliko se trudio da ih ostvari, jer je i smo vrijeme bilo mrtvo i sadravalo je gotovo iskljuivo planove koji se nikada nee ostvariti.

Bio je, naprosto, osuen na neaktivnost, zbog toga to je sa svih strana bio ograen oskudicom. Da je u tom trenutku mogao neto poeljeti, poelio bi da popije kavu. Kave, meutim, nije imao i gotovo da je zaboravio kako je izgledao njezin okus. Odavno ju je bio zamijenio napicima koje je pripravljao od razliitog bilja to ga je u dovoljnim koliinama nalazio na okolnim brdima. Zadovoljio bi se, dakle, i ajem da ga je mogao skuhati, ali ni za to nije bilo prilike. Nije bilo struje, a loiti pe u tako sparnom jutru da bi se zagrijala alica vode bilo je doista protiv zdravog razuma.

Imajui sve to na umu, ipak je bio svjestan injenice da nee moi ostati neaktivan sve do veeri. Morae se pokrenuti i dan koji se pruao pred njim kao gladna godina potroiti na bilo koji nain. Pomislio je da bi mogao posjetiti oca. To je bila jedna od obaveza koje je ispunjavao samo iz osjeanja dunosti, jer je otac bio ve toliko gluv da vie nije ni pokuavao komunicirati u oba smjera nego je svoje sve rjee sugovornike zasipao gomilama u samoi nakupljenih rijei.


24

Iako se nije prisjeao dogaaja koji su se desili samo nekoliko sati ranije, Vladimirov otac je svoje posljednje godine proivljavao cijelom svojom svijeu okrenut ka prostranom skladitu uspomena, gonjen nesavladivom eljom da neprekidno luta po tom jedinom dostupnom mu prostoru i da pretura po njegovim sadrajima. Na Vladimirovu alost, nije to mogao initi drugaije nego uz pomo glasno izgovorenih rijei.

Rat je uinio da Vladimir bolje shvati oca i da ee pristane izloiti se bujici oevih prisjeanja, ali je ipak alio to ocu sudbina nije podarila i mogunost da se u prolost vraa tiho. Onako kako je to inio i sm Vladimir. Shvatao ga je svakim danom sve vie, jer je i sm sa protokom vremena prodirao sve dublje u svoju prolost. I njemu je neku perspektivu prualo jo jedino vrijeme koje je bilo iza njega.


25


Tree poglavlje

Odbolovao sam svaki trenutak oevog odsustva, nakon to je zatvoren i odveden na Goli otok. Sjeam se toga sasvim pouzdano, premda su u mom sjeanju sva ona mjesta na kojima je bila smjetena patnja s vremenom izblijedjela, dok su slike radosti nastavile bljetati i nekim udom neprekidno obnavljati svoje boje.

Jo je neto, osim vremena, uinilo da moja patnja zbog oevog odsustva bude ne samo ublaena nego gotovo potisnuta u pozadinu. Bila je to selidba u novi stan ili, tonije, poznanstvo sa Elenom. Saznanje da se ona nalazi tu, prekoputa, i da je mogu vidjeti i uti kada to poelim u cijelosti je izmijenilo moj ivot. Elenina blizina uinila je da sa neshvatanjem pratim mamino i Josipovo neskriveno ogorenje zbog promjene mjesta boravka. Opazio sam da ak ni Maksu nije uspijevalo neugodnosti koje nam je donosilo novo boravite u cijelosti prekriti platom ravnodunosti.

Za razliku od njih troje, ja sam bio sretan to smo se sa visine treeg kata udobne stambene zgrade spustili gotovo do same zemlje i to smo tihu ali i hladnu atmosferu koja je okruivala njezine stanare, vie ih razdvajajui nego spajajui, zamijenili bunim okruenjem priprostih ljudi, koji se nisu ustruavali sve oko sebe promatrati otvorenim oima i koji su bili spremni bez razmiljanja pomijeati se sa drugim ljudima.

U novoj sam sredini bio ispunjen do kraja, kao to su bili ispunjeni i svi moji dani. Ni jednog trenutka nisam se osjeao suvinim. U postelju sam najee odlazio kasno i sa aljenjem to nije mogue budno stanje produiti unedogled. Bilo je sjajno toplo ljeto, otvoreno za mene u svim njegovim smjerovima i dimenzijama, i ja sam kroz ivot plovio kao to snani bijeli brod plovi kroz blistavu sunevu svjetlost po neznatno valovitom moru.

Nita mi se nije inilo tekim. Svakodnevno sam sa Damaskinom odlazio na Golubak, u njegov vrt, i pomagao mu donositi vodu za zalijevanje nasada, a svakog drugog ili treeg dana odlazili smo na rudniku haldu prikupljati ugljen. Krajem lipnja mama je poela raditi u Narodnoj itaonici i biblioteci, to je i meni donijelo novu krupnu obavezu, ali ni ona, opet zahvaljujui Eleni, nije uspijevala okrnjiti moje poletno raspoloenje.

Mamino zapoljavanje praktino je znailo da sam, zapravo, ja bio uposlen, i to puno radno vrijeme. Ustajao sam u est sati i etvrt sata kasnije zapoinjao sam, zajedno sa mamom, istiti veliku dvoranu itaonice, te neto manje prostore knjinice, predvorja,


26

ajne kuhinje i sporednih prostorija. Bilo nam je potrebno skoro tri sata ustrog rada da bismo oistili podove, obrisali prainu sa stolova i stolica, donijeli novine, umetnuli ih u trane okvire i razmjestili po stolovima.

Potom, kada bismo otvorili vrata za posjetitelje, mama je odlazila u stan da spravlja ruak i da obavlja druge kuanske poslove, a ja sam ostajao u itaonici. Ponekad je, ali veoma rijetko, Josip uskakao umjesto mame ili mene. Inae je radije ostajao u stanu i obavljao one poslove koje mama nije stizala uraditi. Stekao sam dojam da je na taj nain izbjegavao rizik da ga njegovi prijatelji i poznanici vide u ulozi za koju je, pretpostavljam, vjerovao da mu ne prilii. Maks je dolazio ee, ali ne da bi pomagao u ienju nego da bi se zavukao u knjinicu i preturao po knjigama.

Ma kako da je bio teak i ma koliko da mi je mnogo oduzimao slobodnog vremena, rad u itaonici se ipak skladno uklopio u sve one promjene koje su dole se selidbom u novi stan. I to ponovno zbog Elene, koja je ve prvog dana dola da me posjeti i da vidi kako sam se snaao na novom poslu, a potom je rijetko proputala makar i jedan dan da ne navrati na desetak minuta. Za vrijeme njezinih posjeta obino bismo se smjestili u ajnu kuhinju i razgovarali. Nikada nam nije nedostajalo ni tema za razgovor, a niti elje da sluamo i ispitujemo jedno drugo.

elio sam o Eleni saznati sve i sa nasladom sam sluao njezino pripovijedanje, paljivo pratei raanje i gaenje iskrica smijeha u njezinim oima.

Mamino namjetenje imalo je i loih strana, a jedna od njih bila je ta to je itaonica morala biti otvorena svih sedam dana u tjednu, i to dvanaest sati dnevno, izuzev subotom i nedjeljom, kada je radno vrijeme bilo upola krae. Meutim, upravo u posljednja dva dana u tjednu morali smo obaviti generalno ienje, to je izmeu ostalog podrazumijevalo i naporno struganje parketa elinom icom.

Mama nije sa odobravanjem gledala na Elenine posjete itaonici. Nita o tome nije govorila, ali su meni bile dobro poznate manifestacije njezinih raspoloenja i mogao sam biti siguran da joj se naa mlada susjeda ne svia, odnosno da joj se, tonije reeno, ne svia njezino prisustvo u mojoj blizini.

Elena nije zapaala maminu nesklonost, dijelom zbog toga to je ova bila paljivo prikrivena, a dijelom i stoga to je ona sama bila oduevljena mamom. Svialo joj se sve to je dolazilo sa mamine strane, pa ak i to to je mama bila gospodski suzdrana u ophoenju sa svima, bez izuzetka, to je za Elenu bilo istinsko udo, s obzirom da ona sama nije uspijevala zadrati u sebi ni djeli svojih raspoloenja. Sve to je osjeala morala je na neki nain iskazati. Bez obzira na posljedice. S vremena na vrijeme imao sam dojam da ona, u stvari, o posljedicama nikada nije ni razmiljala.

Gospoo Jasmina, vama ovdje nije mjesto, znala je esto rei mami, i to na nain koji nije ostavljao mjesta za sumnju u njezinu iskrenost i dobronamjernost.


27

Mama je svaki put bila zateena tom tvrdnjom i pogledala bi Elenu tako kao da je vidi prvi put i da prvi put uje njezine rijei. Zbog toga je i njezino pitanje u meni ostavljalo dojam kao da ga prvi put ujem.

Zato to kaete, djevojko?, upitala bi, a meni je to djevojko paralo ui, jer mi je govorilo da se mama ne eli posluiti Eleninim imenom upravo zbog toga da bi joj dala do znanja da njih dvije nisu i ne mogu biti bliske. Ali bi ipak, svaki put, zahtijevala precizan odgovor.

Ako nije ovdje, gdje je moje mjesto?

Na Elenin odgovor nije trebalo ekati vie od jedne sekunde.

U nekom boljem svijetu, odgovorila bi ili bi rekla: U Americi. Ili tamo gdje se potuju ljepota i drugi Boiji darovi.

Elena je rado govorila i nije dugo premiljala ta e rei, ali to ipak nikako ne znai da je bila brbljivica. Plaim se, meutim, da ju je mama smatrala upravo takvom i da je upravo odatle potjecala njezina nesklonost prema Eleni. Za mamu je olako izreena rije bila manje vrijedna od one koja se dugo njegovala u dui prije nego to je upuena na svjetlo dana. Tu nita nije mogla promijeniti ak ni injenica da su Elenine naoko olako izgovorene rijei s vremenom sagradile odu maminoj ljepoti.

Zato mislite da ova sredina nije za mene?, upitala je mama Elenu jednom prigodom.

Zato to nigdje u normalnom svijetu jednoj tako lijepoj i izgraenoj eni ne bi dopustili da se bori za komad kruha i da radi kao istaica.

Zaudilo me je to je Elena upotrijebila izraz izgraena ena i elio sam je pitati ta bi on imao znaiti, ali kako sam bio zabavljen nekim poslom u susjednoj prostoriji, ostavio sam to za kasnije. Tako sam vjerojatno omoguio sebi da ujem cijeli razgovor izmeu mame i Elene, jer sam gotovo siguran da njih dvije u mojoj nazonosti ne bi vodile isti dijalog.

Hoete da kaete da u ovoj sredini ne postoji nitko tko bi znao cijeniti lijepu enu?, upitala je mama, a ja sam odmah pomislio da ona te rijei ne bi izrekla da je znala da e stii do mojih uiju.

Hou rei da ne postoji nitko tko je spreman lijepoj eni dati ono to joj pripada, odgovorila je Elena.

Mislite da lijepa ena samim svojim postojanjem zasluuje vie od ostalih?

Apsolutno.

Zbog ega?

Zbog same ljepote. Ljepota se ne smije odjenuti u rite i gurnuti u blato, da propadne prije vremena.

Iako ih nisam vidio, mogao sam ih jasno zamisliti. Mamu, krajnje suzdranu, napregnutog lica i zamiljenih oiju, ali ipak dovoljno zainteresiranu da izlazi u susret djevojci kojoj nije bila sklona, makar i sa pitanjima koja je nisu previe otkrivala. I Elenu, otvorenu


28

u svakom pokretu, kao to su bile otvorene njezine oi, koje su meni, uvijek kada sam ih promatrao, doaravale irinu mora i dubinu neba.

Znai li to da lijepa ena mora imati lijepu odjeu i da mora ivjeti u okruenju koje e isticati njezinu ljepotu?

Ljepota zasluuje sve ono to je moe uiniti jo ljepom.

Recimo da je tako. Meutim, ljepota nikad nije sama. Lijepa se ena nikad ne sastoji samo od ljepote. Ona je prije svega ovjek pa ima i druge potrebe i obaveze.

Lijepa ena je prije svega duna sluiti svojoj ljepoti. Ako joj je Bog dao ljepotu, ona nema razloga razbijati sebi glavu pitanjem ta da radi sa njom. Ima da je nosi, ali ne kao to grbavac nosi svoju grbu nego kao to kraljica nosi svoju krunu, i da se pri tome ne osvre na to tko su i kakvi su njezini dvorjani i podanici.

Mama je kazala da joj se to ini monstruoznim i da bi svoju ljepotu radije krila kao to grbavac krije svoju grbu ako bi zbog nje bila prisiljena initi nedoline ustupke i sklapati sporazume koji bi tetili ostalim njezinim, prije svega onim ljudskim, osobenostima.

Mislim da grijeite, rekla je Elena. Ako je nekoj eni sudbina odredila da bude kraljica, ona to mora prihvatiti, bez obzira na sve. Njoj mora biti sasvim sporedno tko e i kakav e biti kralj i ta e o njoj misliti i govoriti njezina okolina. Obine ljude, naravno, nije potrebno niti spominjati.

Elena je za mene bila neiscrpno vrelo iznenaenja i to sam due bivao sa njom, sve sam se vie udaljavao od toga da sam mogao rei da je poznajem i razumijem. Sa istom prostodunou priznala mi je da je priprosta, neobrazovana seljanka, sa kojom je i mami izjavljivala da je ljepota i obaveza a ne samo privilegija.

Osim svojom prostodunou, koja je moda bila i neto drugo, Elena je mamu odbijala od sebe i praktinom stranom svoje prirode. Za nju je svaki problem imao neko rjeenje i sva su dogaanja vodila ka nekom izlazu. Njoj se ivot nije inio kompliciranim i u njemu ona nije nalazila nikakvih tajni.

Samo se dri mene i nee ti nita nedostajati, rekla mi je jednog od prvih dana naeg poznanstva, a da prije toga ni jednom jedinom rijeju nismo spomenuli ta osjeamo jedno za drugo. Znam da njoj nije bilo teko vidjeti ta se zbiva u meni, ali je zato meni ostalo zagonetno kako se odvijao proces koji je doveo do njezine odluke da izabere mene za svog najboljeg prijatelja.

Ma koliko da je smetala mami, ta Elenina praktina strana za sve nas je bila izuzetno korisna. Uinila je, prije svega, da se pomirimo sa stanjem u koje smo protiv svoje volje dospjeli i da nauimo racionalno koristiti ono malo novca, predmeta i prostora kojima smo raspolagali. Ipak je njezin najvei doprinos bio taj to je uvjerila mamu, premda to mama ne bi ni u snu priznala, da kao lijepa ena ima pravo na bolji ivot. Bez tog uvjerenja mama ne bi pristala na mnoge od kompromisa, koji su nakon toga postali uobiajeni u njezinom i naem ivotu.


29

Jedan od njih odnosio se na kuhanje kave u itaonici.

Ljudima treba dati ono to trae i, dakako, naplatiti uslugu, rekla je Elena mami jednom prigodom, dok smo razgovarali o mogunostima da se zarade sredstva neophodna za ivot.

Mama se alila na injenicu da je pojedinac isuvie ovisan od zajednice i da joj se mora pokoravati ukoliko eli preivjeti. Elena je, naprotiv, tvrdila da razuman ovjek ni u jednoj zajednici ne mora imati previe problema da bi zaradio bar ono najnunije za ivot.

Kada ste tako pametni, recite mi kako bih ja mogla zaraditi neto vie od svoje plae?, upitala je mama, a Elena kao da je samo ekala to pitanje.

Nita lake, uskoila je. Da skuhate samo deset kava svakog dana, zaradili biste bar toliko koliko zaradite ienjem.

Ideja o kuhanju i prodavanju kava u itaonici od mame je bila toliko daleka da je bilo potrebno da proe nekoliko dana da bi ona poela razmiljati o njoj. U poetku nije bila sigurna da li bi korist od njezine realizacije mogla biti vea od rizika, ali je meni odmah bilo jasno da je Elena ne bi objelodanila da nije o svemu dobro promislila i provjerila kroz brojke.

Ovdje ljudi dolaze da bi proitali novine, a da bi to uinili, moraju neko vrijeme sjediti, obrazloila je Elena svoju ideju. A dok sjede, moraju se neim zaposliti. Budite uvjereni da im novine nisu dovoljne za to. Ja znam da ovdje dolaze upravo oni ljudi koji imaju malo novaca i da dolaze radi toga da bi izbjegli trokove kupovanja novina, ali sam sigurna da e svaki od njih za kavu nai dovoljno novca.

Pa i kada se najzad uvjerila da je zarada na kuvanju kava ne samo mogua nego i izvjesna, mama ipak nije bila voljna krenuti u predloeni posao. Svoje odbijanje sada je obrazlagala pretpostavkom da joj vlast nee dozvoliti da taj posao obavlja samo za svoj raun.

Jasno da vam to nee dozvoliti, sloila se Elena sa njom. Nee vam dati suglasnost ako je budete traili. Zbog toga nemojte nikog nita pitati niti o tome nekom neto govoriti. Jednostavno, ponite raditi pa ete vidjeti kako e se stvari odvijati.

Mama se gotovo uvrijedila. Zar je mogue da ona uradi neto to bi se kosilo sa zakonom, upitala je.

Nekoliko narednih dana Elena nije spominjala svoj prijedlog. I kada sam ve pomislio da je odustala od zamisli da nagovori mamu da kuhanjem i prodavanjem kava u itaonici obezbijedi dodatnu zaradu, Elena je izila sa novim prijedlogom.

Moemo i ovako, rekla je mami. Krenuemo u posao, ali tako da izgleda da vi sami sa njim nemate nita. Ako vas netko o tome bude neto pitao, moete rei da smo to Vladimir i ja poduzeli na svoju ruku i za svoj raun, a da vi o tome pojma nemate.

I ti eli ui u posao?, upitala je mama Elenu i to je bilo prvi put da joj se obratila sa ti, to mi je nagovijestilo da bi mogla pristati.


30

Nema drugog naina da vam dokaem da moja ideja nije glupa.

Mama je samo slegnula ramenima, a mi smo tu njezinu gestu protumaili kao pristanak.

Elena je sama nabavila sve to je bilo potrebno za poetak. Kupila je desetak dezvica i isto toliko oljica i tacni, te kave i eera u koliinama koje su mogle dostajati nekoliko dana. Poetak novog posla oglasila je na jednostavan i originalan nain. Rekla je svom ocu i svom stricu da dou u itaonicu, premda to nikada nisu inili, a kada su oni doli, skuhala je dvije kave i stavila ih na stol ispred njih. Uinila je to tako prirodno i lako kao da je cijelog ivota samo to radila, a onda se povukla i stala pored vrata koja su vodila u ajnu kuhinju. Naslonila se na zid i ekala na prvog pravog naruitelja.

U isto vrijeme ja sam ekao u kuhinji pored lonca vode, koja je kuhala na reou. Moram priznati da sam strijepio za ishod Eleninog poduhvata. I to ne toliko zbog posla i zarade, jer sam se ve odavno pomirio sa neimatinom, koliko zbog Elene. Vjerujem da bi meni tee nego njoj palo da je morala priznati da nije bila u pravu. Na sreu, posao sa kavama je krenuo. Ne ba spektakularno, ali ipak solidno. I to je najvanije, odvijao se neupadljivo. Kao da se samo po sebi podrazumijevalo da je doi u itaonicu za neke starije posjetitelje znailo proitati novine i popiti kavu.

Gotovo preko noi nae se materijalno stanje osjetno popravilo, premda je i dalje bilo daleko ispod onog na koje smo nekada bili naviknuti. Meni je, meutim, vanije, i to neusporedivo vanije, bilo to to smo Elena i ja postali ortaci u poslu i to je zbog toga ona imala razlog da redovito dolazi u itaonicu i da tu, zajedno sa mnom, provodi najvei dio dana. S obzirom da je ljeto bilo u punoj snazi, posjetitelja je bilo malo, a isto tako i posla, pa smo nas dvoje vrijeme mogli provoditi sjedei jedno uz drugo i razgovarajui do u beskraj.

Ni jednog trenutka nije mi palo na pamet da bih mogao otii na Koevu i zagnjuriti se u vodu ili trknuti do nedaleke Bosne i plivati kroz njezine brzake.

I dalje sam, povremeno, sa Damaskinom odlazio na rudniku haldu sakupljati ugljen, ali smo to inili obino rano ujutro, dok je zrak jo bio svje, tako da Elena u itaonici nije ostajala dugo sama.

U vrijeme kada sam morao due odsustvovati u itaonici me je zamjenjivao Maks, ali sve to bi on tamo uradio bilo je da ode u nedaleki kiosk po novine. Potom je odlazio u knjinicu, da bi tamo satima preturao po policama, vadio knjige, razgledao ih, okreui stranice nasumino, ili je paljivo itao njihov sadraj. Od njega i nisam mogao traiti vie, a osim toga bio sam zadovoljan ve i time to sam znao da se nalazi u blizini i da ne skita po gradu ili po Zmajevcu.

Mogao sam se nadati da e boravak u knjinici zamijeniti i neke druge njegove aktivnosti koje mi se nisu sviale. Posebno me je zabrinjavalo to to se sve ee vrzmao oko pravoslavne crkve i to ga je proto, na i stari i novi susjed, ukljuio u grupu djeaka-ministranata koji su mu pomagali u pogrebnim obredima. Prvi put kada sam ugledao Maksa u bijeloj ministrantskoj odjei kako ide pored prote ispred mrtvakih kola i mae kadionicom, nisam mogao vjerovati svojim oima. Znao sam da su ti djeaci bili plaeni za


31

svoj trud, ali sam takoe znao i to da Maks ni za kakve pare ne bi sudjelovao u obredu da nije pronaao i neki drugi, daleko jai, motiv za to. O kakvom se motivu radilo, doznao sam tek mnogo kasnije, kada su se sloile sve nedostajue kockice i otkrile sliku mog najmlaeg brata.

Za razliku od mene i Maksa, Josip je itaonicu zaobilazio od prvog dana, a u knjinicu je dolazio samo onda kada je morao uzeti knjige za obaveznu kolsku lektiru. Nikad nisam otkrio da li je to izbjegavanje bilo posljedica njegove svjesne odluke da se kloni itaonice ili ga je neto u njoj nesvjesno odbijalo.

Svaki put kada sam ga pitao zato bar ponekad ne svrati, da koliko-toliko pomogne meni i mami, odgovarao mi je da nema vremena. Doista nije imao mnogo slobodnog vremena. Iako je kolski raspust bio u punom jeku, Josip je odluio zapoeti pripreme za polaganje prijemnog ispita u tehnikoj koli. To je iznenadilo i mene, ali jo vie mamu, s obzirom da je Josip do tada bio vie slab nego dobar uenik. Na moje pitanje zbog ega se opredijelio za tehniku odgovorio mi je da e u toj oblasti moi ostvariti veu samostalnost.

Hoe ako bude zavrio i tehniki fakultet, rekao sam mu.

To i namjeravam, odvratio mi je smrtno ozbiljan.

U isto vrijeme Josip je donio jo jednu odluku, za koju je takoe vjerovao da e bitno opredijeliti njegovu budunost. Odluio je napustiti rukomet, kojim se do tada uspjeno bavio, i nastaviti trenirati neku od lako-atletskih disciplina.

Zato atletika?, upitao sam ga. Ako ve mijenja sport, zato ne izabere neki koji je popularniji od atletike? Nogomet, na primjer.

Dobio sam isti odgovor kao i na pitanje zato je izabrao tehniku kao oblast budue profesionalne orijentacije.

U nogometu mogu biti najbolji pa da ipak netko drugi odluuje o mojoj sudbini. U atletici u protiv sebe imati samo vrijeme i prostor.

To to mi je Josip rekao uvjerilo me je da je o svemu dobro razmislio i da tono zna ta hoe.

Mora mi pomoi, rekao mi je, da odaberem za sebe najpogodniju disciplinu.

Potom mi je rekao da e tog ljeta trenirati sam i tek kada dostigne rezultat koji bi se mogao ocijeniti dobrim, ili bar solidnim, upisae se u atletski klub.

Radovala su me nova Josipova usmjerenja, jer su se na neki nain uklapala u to ljeto krcato dogaajima i jer su pruala mogunost da mu olakaju adaptaciju na novu sredinu i nove ivotne okolnosti. I bio bih sasvim sretan da je i mama bila u slinoj situaciji. Ona je, na alost, od nas etvoro najtee podnosila promjene kroz koje smo prolazili, a istovremeno se, moda ba zbog toga, najvie


32

izmijenila. Postala je manje kritina i prema sebi i prema drugima, i to u tolikoj mjeri da smo mi koji smo je bolje poznavali mogli govoriti i o nemaru.

Moda je to bio jedini nain da se odbrani od problema, koji su je salijetali sa svih strana, a koje ona ne bi stigla sve rijeiti i da ih je razumijevala i da im je bila dorasla. Jer da je ostala onakva kakva je bila ranije, morala bi i sebi i nama trojici objanjavati zbog ega ni jedan objed nije bio na vrijeme zgotovljen, a esto smo ga i sami morali pripravljati, zbog ega nam je odjea bila pohabana, a stan zaputen.

Mama se poela ponaati onako kako se nikad ranije nije ponaala. ak je poela i da se drui sa drugim enama, da odlazi kod njih i da ih prima u naem stanu. I da pritom razgovara o temama preko kojih je do tada prelazila kao preko neeg to ne zavreuje ni da se spomene. Da pui cigaretu za cigaretom i da ispija bezbrojne oljice kave.

Ostala je i dalje gospoa Jasmina, jer su je tako nazivale i sve njezine nove znanice, ene iz barakakog susjedstva. Meutim, neto se od njezinog gospodstva nepovratno uruilo, bar u mojim oima, ali ne zbog novog drutva nego zbog toga to je svjesno odluila da se odrekne jednog dijela sebe, a to, opet, nije uinila da bi se dodvorila novom drutvu ve da bi udovoljila nekim svojim nagonima. Nekada je vjerojatno lake predati se nego nastaviti borbu. Mama je osjetno odudarala od mog vienja tog naeg prvog barakakog ljeta. Ne zato to se nije prilagodila novoj sredini nego, naprotiv, upravo zato to je izgledalo da joj se priklonila. I to je svjesno ila ka tome da postane sredite njezinog enskog dijela. I to je uivala zbog svega toga.

Grijei, rekla je Elena za mamu nakon to je i sama zapazila u kojem se pravcu kreu mamine promjene. Njoj nije mjesto ovdje. Ona mora bjeati odavde. to prije, to bolje.

Kuda?, upitao sam.

Bilo kuda, odgovorila je Elena. Ako ostane ovdje, zapustie se i uskoro e postati samo jedna od ovih ena.

To to se mama promijenila, i to u tolikoj mjeri da je promjenu zapazila i Elena, meni nije ni najmanje smetalo. Moda i zbog toga to se nisam ponosio njezinim gospodstvom i to njezina ljepota nije bila i moja. Ja sam bio nasljednik oevog lika, a od mame sam naslijedio tek neto od tjelesne konstrukcije.

Ta mi je promjena ak i godila. Dobio sam odrijeene ruke u itaonici pa mama ne samo da nije odluivala ta e se tamo raditi nego je sve rjee i pitala ta se tamo deava. Na kraju je dolo do toga da su kljuevi bili kod mene i da sam ja odreivao kada e mama doi u itaonicu da meni pomogne istiti ili da me zamijeni u drugim poslovima.

Zahvaljujui injenici da je polovina zarade od kuhanja kava pripadala Eleni, i ona je u svojoj obitelji izborila promjenu statusa pa je, umjesto u vrtu na Golupku, vei dio dana provodila zajedno sa mnom u itaonici. Posla nije bilo previe pa smo mogli sjediti jedno pored drugog i razgovarati o bilo emu to bi nam palo na pamet.


33

Tako sam joj jednog poslijepodneva, dok je napolju bjesnila ljetna oluja, ispriao priu o tome kako smo ja i moja braa dobili svoja imena i svoje nadimke. Ta je pria bila kratka i ne ba originalna, a nastala je iz ideoloke zaslijepljenosti mojih roditelja. Nikad nisam utvrdio koliki je u tome bio mamin udio, jer nikad nisam uo njezinu verziju dogaaja koji su prethodili raanju naih imena. Oevu verziju sam, meutim, uo toliko puta da sam se pitao kako je mogue da se netko hvali takvim glupostima. Ukratko, ja sam ime dobio po Vladimiru Iljiu Lenjinu, Josip po Josipu Visarionoviu Staljinu, a Maks po Maksimu Gorkom.

Nisam imao nita protiv svog imena ukoliko se ono nije dovodilo u vezu sa svojim podrijetlom. Nisam primijetio niti da Josipu na bilo koji nain smeta njegovo, ali je zato Maks bio ogoren zbog imena koje su mu roditelji priili za cijeli ivot. Ne samo da mu se nije svialo nego se moe rei da ga je osjeao kao strano tijelo, koje je prisiljen stalno vui sa sobom.

U trenutku kada sam zavrio pripovijedanje Elena se nasmijala, a zatim mi je rekla da je to samo jo jedan od plodova ljudske gluposti, ali da joj se moje ime ipak svia.

Vladimire, mi smo sada ortaci, rekla mi je na takav nain kao da eli naglasiti da smo neto vie od prijatelja. Sada sainjavamo jednu zajednicu i ona nam mora biti vanija od nas samih.

Potom mi je objasnila da se ona u svojoj obitelji osjea sigurnom, jer zna da su se svi njezini lanovi spremni rtvovati za zajednike interese.

Mora to znati ako eli da ovu nau ortaku zajednicu odrimo, rekla je, a ja sam pomislio da se to podrazumijeva samo po sebi.

Promjene, koje su se zbile ne samo u mami nego i u meni, uinile su da i ja uradim neto to ranije ne bih uinio. Svjesno sam propustio rei mami da me je u itaonici posjetio majstor-Raid i da mi je ponovno ponudio da se preselim kod njega u Travnik i da ponem raditi u njegovoj stolarskoj radionici. Prije toga mi je napomenuo da eli razgovarati sa mnom nasamo, kako bi bio siguran da mama nee uticati na moju odluku. Potom mi je rekao uglavnom ono isto to je rekao mami i meni nekoliko dana nakon to su oca odveli u zatvor.

U ovakvim situacijama jedan od vas trojice se mora rtvovati, rekao je, podrazumijevajui pod trojicom mene i moju brau. Mora napustiti kolu i zaposliti se, kako bi ostalima olakao ivot. A jedini koji se moe rtvovati, a da ta rtva ima nekog efekta, si ti, Vladimire.

Prva majstor-Raidova ponuda uinila mi se privlanom. Naputanje kole, kojoj nisam bio naroito sklon, i prelazak u Travnik i u Raidovu radionicu, koji su mi se oduvijek sviali, nisam smatrao nikakvom rtvom. Meutim, tada je samo izgledalo da oev stari prijatelj oekuje da ja donesem odluku o tome da li u prihvatiti njegovu ponudu ili ne. On je i sam, sasvim sigurno, dobro znao da e o svemu odluiti mama. A mogao je i pretpostaviti da ona nee pristati na njegov prijedlog.

Hvala ti na ponudi, ali mislim da bi bilo glupo da Vladimir napusti esti razred gimnazije da bi zapoeo izuavanje zanata, rekla je mama, a da, u stvari, nije ni pokuala razmotriti majstor-Raidovu ponudu, koja je polazila prije svega od toga da se materijalni


34

poloaj nae obitelji temeljito izmijenio. Bili smo prisiljeni to hitnije potraiti bilo kakav izvor prihoda i nije bilo pametno odbacivati to to nam se nudilo.

Mama je ipak odbila, a majstor-Raid nije inzistirao. Vjerojatno mu je bilo jasno da bi to bio uzaludan posao. Otiao je, rekavi da mu se moemo obratiti u svako doba ako nam pomo zatreba. Vratio se deset mjeseci kasnije, vjerujui da je vrijeme uinilo svoje.

Mogu pretpostaviti kakva te budunost eka ako nastavi ovim putem, rekao mi je. Pomuie se da zavri i preostala dva razreda gimnazije i onda e se postaviti pitanje ta dalje. Nee moi nastaviti kolovanje, jer studije zahtijevaju daleko vee izdatke. A na stipendiju ne moe raunati. Zbog toga e se najvjerojatnije zaposliti. Bie slubenik negdje u raunovodstvu, ili e biti knjigovoa, ili neto slino, pa e cijeli svoj preostali ivot provesti nezadovoljan i svojim poslom, i samim sobom, i svima drugima.

Majstor-Raid je znao da mi se svia rad sa drvetom i vjerovao je da nee biti potrebno dugo me ubjeivati da prihvatim njegovu novu ponudu. Nije, meutim, znao da u tom trenutku nije postojalo nita tako primamljivo da bi me moglo odvui od itaonice i barakakog naselja ili, tonije, od Elene. Nisam se dvoumio ni trenutak. Rekao sam mu da bih, kada bih bio u prilici birati svoje zanimanje, izabrao njegov zanat. Na alost, situacija je takva da se izbor namee sam. Mama bez mene nije mogla obavljati svoje poslove ni u itaonici niti u stanu i, dok je tako, ne mogu pristati ni na kakvu promjenu.

Da sam na Josipovom ili na Maksovom mjestu, mogao bih otii a da obitelj mojim odlaskom nita ne izgubi, dodao sam i u tom sam trenutku, moda prvi put, bio zahvalan sudbini to me je gurnula u svijet prije moje brae.

Majstor-Raid je sluao ono to sam mu govorio, ali je nekoliko puta paljivo pogledao u Elenu, koja je za vrijeme naeg razgovora stajala pored sudopera i, naoko nezainteresirana, prala oljice za kavu. Moda je naslutio pravi razlog neprihvatanja njegove ponude. Ako bi se sudilo prema tome da nije ni pokuao da me ubjeuje, vjerojatno i jeste.

Mami nikad nisam rekao ni rijei o majstor-Raidovoj posjeti. Ni meni samom nije jasno zbog ega sam tako postupio, jer sam mogao biti siguran da bi se mama u potpunosti sloila sa mojom odlukom.


35


Dan trei - 12. lipnja 1994.

Probudilo ga je uporno zvonjenje telefona. Namjeravao je spavati to je mogue due, da bi to manje vremena razbijao glavu pitanjem kako utroiti dan. Sada, kada je roendan proao, bio je siguran da sa druge strane telefonske linije moe biti samo njegov otac. Vladimir ga nije posjetio u proteklih sedam dana.

Mora da ve gori od nestrpljenja da sa nekim podijeli gomilu rijei koje su se u meuvremenu nakupile u njemu, pomislio je.

Njegova maeha, oeva trea ena, odavno je prestala da ga slua, odbijajui, kako je govorila, da slui kao korpa za otpatke.

ta je sa tobom?, upitao ga je otac kada je podigao slualicu. Jesi li me zaboravio?

Nije me upitao kako se osjeam, sa sjetom je pomislio Vladimir, a morao bi u svakom trenutku biti svjestan toga da lako mogu postati rtva granata, koje s vrema na vrijeme padaju na grad, ili gladi, koja se za mnom i za svima koje poznajem vue poput nijeme nemani, ili bolesti, koja se svakog asa moe izvui iz pukotina raspoluene svijesti, izloene iz dana u dan sve veem pritisku. Ne bi se sjetio ni da postojim da mu nisam potreban.

Nita od toga nije rekao ocu. Osjeao je da mu ak nita ne moe niti zamjeriti, jer je bio svjestan injenice da otac, kao i veina drugih ljudi, sebe vidi kao sredite cjelokupnog ivota, iz kojeg sve kree i kojemu se sve vraa.

Vladimiru je bilo jasno da e morati posjetiti oca ako eli biti miran narednih est ili sedam dana. Krenuo je uskoro nakon to je spustio slualicu, kako bi svoju, ne ba ugodnu, zadau obavio i vratio se u stan prije podnevne vruine.

Oca je zatekao u dobrom raspoloenju. Sjedio je za stolom na balkonu i motao cigaretu. Ispred njega je stajala boca sa rakijom, a pored nje dvije ve napunjene ae. Oito je ekao Vladimira i bio siguran da e doi.

Pogodi tko me se sjetio, rekao mu je, gurajui jednu od aa prema njegovoj strani stola.

Vladimir nije morao pogaati. Znao je. Bilo je mnogo onih koji bi se mogli sjetiti njegovog oca, ali je samo jednom od njih moglo pasti na pamet da mu donese ili poalje bocu pia i kutiju duvana. Bio je to, naravno, majstor-Raid iz Travnika, jedini prijatelj


36

kojeg je otac stekao u svom dugom ivotu ili jedini kojeg je, na Vladimirovo veliko uenje, uspio sauvati. Vjerojatno ne svojom zaslugom.

Moram priznati da me moj Raid ne zaboravlja. Poalje mi esto, ako ne novaca, onda bar bocu rakije i koju kutiju cigareta, rekao je otac nakon to je zapalio cigaretu i otpio gutljaj rakije.

Potom je Vladimir morao sasluati priu o tome kako to to majstor-Raid ini i nije neka rtva, jer je kao samostalni obrtnik stekao mnogo, a i u ratu mu se prua poneka prilika da neto zaradi.

Je li istina da ti je Raid, dok sam ja bio na Golom otoku, predlagao da prijee kod njega i da radi sa njim?, upitao je otac.

Vladimir je neodreeno odmahnuo rukom u smislu bilo pa prolo. Nije elio objanjavati ta se dogaalo prije etrdeset godina.

Jesi li ti odbio ili ti majka nije dozvolila da poe?

Vladimir bi morao vikati da bi ga otac uo, a vikanjem nije mogao saopiti da su za sudbinu majstor-Raidove ponude odgovorni oboje. Onda kada je on bio voljan napustiti gimnaziju i preseliti se u Travnik kod majstor-Raida, njegova majka je smatrala da bi to bilo ispod njihovog nivoa. Deset mjeseci kasnije Vladimir je bio taj koji nije elio nita mijenjati.

Videi da nee dobiti odgovor na svoje pitanje, otac je promijenio temu.

ta ti misli?, upitao je Vladimira. Postoji li netko meu onima koji ovdje mogu neto uiniti a da shvata stvarni uzrok ovom ratu? Da zna koje je pravo rjeenje da se stanje u Bosni ponovno normalizira?

Postavio je pitanja, ali nije oekivao da mu Vladimir na njih odgovori. Pitanja su bila samo uvod u izlaganje, koje je pripremao proteklih sedam dana, a koje je Vladimiru u osnovnim crtama odavno bilo poznato.

Jedino su komunisti u jednom trenutku shvatili sutinu balkanskog problema i jedino su ga oni u jednom periodu rijeili na koliko-toliko zadovoljavajui nain.

Politika nije bila oblast u kojoj se Vladimir osjeao kao kod svoje kue. Zbog toga nije reagirao i pustio je oca da ispria ono to je pripremio.

Mi komunisti smo shvatili da ivot na ovom podruju nalikuje neprekidnom sudaranju ledenih santi. Kada je more uzburkano, sante se sudaraju ee i ee, to znai da se u veoj mjeri i oteuju, a kada su valovi manji, dodiri izmeu santi su rjei i oteenja manja.

Vladimir je morao priznati da otac govori slikovito.


37

Moramo imati u vidu da ledene sante ne predstavljaju samo narode nego i pojedine njihove dijelove, koje razdvajaju najrazliitiji interesi. I sve se one neprekidno ljuljaju na valovima i sudaraju se as na jednoj as na drugoj strani, ostavljajui dio sebe u svakom od tih sudara.

Vladimir je, usprkos prvobitnoj namjeri, paljivo sluao oevo kazivanje. Interesiralo ga je kako su komunisti rijeili taj problem sa vjeitim sudaranjem ledenih gromada. Da li su zaustavili gibanje mora, pitao se, ili su na neki drugi nain onemoguili meusobne dodire santi?

Talasanje se ne moe zaustaviti, jer je to ivot, nastavio je otac svoje kazivanje, kao da je proitao Vladimirove misli, ali se moe uiniti neto drugo. Mogu se izmeu santi ubaciti tamponi, koji e amortizirati udare. Rjeenje koje su komunisti pronali bilo je jednostavno, ali se nije moglo izbjei da ne bude i bolno. Sva je mudrost bila u tome da jedna vrsto povezana grupa ljudi, sainjena od svih elemenata ovdanjeg stanovnitva, preuzme na sebe ulogu tog amortizirajueg tampona i da svojim tijelima, svojim idejama i svojim aktivnostima ispuni prostor izmeu sudarajuih dijelova drutva.

Vladimiru se svidjela oeva ideja da narode i pojedine njihove dijelove predstavi ledenim santama, a da jednu politiku grupaciju, koja je svoje cjelokupno djelovanje usmjerila ka uspostavljanju kontrole nad njima, prikae kao tijelo koje se rtvuje da bi se ublaili ili ak onemoguili sudari. Ipak, nije bio siguran da je otac bio na dobrom putu da bar priblino tono objasni dogaaje kojima je i sm Vladimir bio svjedok, a koji su inili da ima sve manje povjerenja u budunost.

U poetku, dok su bili spremni primati udarce, komunisti su uspjeno obavljali svoju ulogu amortizera i veoma su brzo ostvarili svoj cilj. Postigli su da se ivot i dalje nesmetano talasa, a da sudaranje dijelova drutva i njegove tetne posljedice nestanu. Na alost, s vremenom je meu komunistima bivalo sve manje onih koji su bili spremni rtvovati se i primati udarce, a sve vie onih koji su svoju ulogu shvatali kao bogomdanu priliku da sebi obezbijede ugodan ivot. Kada su ovi drugi uvidjeli da u tampon-zoni ne moe biti ugodna ivota, pobjegli su na sante i prikljuili se onima koji su oduvijek vjerovali da je taj njihov komad leda jedino mjesto na ovom svijetu koje zasluuje da ga nastanjuju i jedino koje e im osigurati ak i produetak ivota u nekom drugom svijetu.

Vladimir nije bio raspoloen da se suprotstavlja ocu, premda mu je bilo oito da u oevoj teoriji postoje najmanje dvije pretpostavke koje iskljuuju jedna drugu. Ni zavrni zakljuak mu se nije svidio, jer se, prema njemu, rtve na ovom podruju mogu izbjei samo ako se u prostor izmeu ovdanjih naroda ubaci neka sila koja ili nee osjeati udarce ili e dragovoljno pristati da ih prima. Takva sila, na alost, ne postoji. Postoji samo sila koja e udarce uzvratiti. Zbog toga mu se inilo besmislenim za vrijeme rata raspravljati o pravdi, istini i slobodi.

Popio je svoju rakiju. Potom je saekao da se maeha vrati u stan i da mu se poali na oevo ponaanje, a onda se uz rijeku Bosnu, zaobilaznim putem, uputio natrag u Crkvice. Dok je koraao kroz vreli zrak, letimino je razmiljao o onom to mu je otac govorio. I prije nego to je stigao do polovine puta, ponovno je doao do istog zakljuka: u ratu je besmisleno traiti smisao bilo emu.

Jo nisam dospio ni do njegove polovine, a ovaj je dan za mene ve izgubljen, pomislio je, pomiren sa svojim zakljukom.


38


etvrto poglavlje

Iako je obilovalo dogaajima, ljeto je prolo brzo, kao to prolazi sve ono to nas ini sretnim. Poetak jeseni donio je nove promjene. Ja i braa smo ponovno krenuli u kolu i to je uzrokovalo pomjeranja u naem dnevnom rasporedu, ali i u maminom pa i u Eleninom. Sada je mama morala preuzeti vei dio posla i u itaonici i u stanu, zbog ega je njezino raspoloenje osjetno opalo.

Ja i ona smo i dalje ustajali u est sati i jo bunovni od sna odlazili smo u itaonicu, da bismo oistili prostorije i pripremili ih za otvaranje. Za to su obino bila potrebna puna tri sata, a ja sam neto prije osam morao poi na nastavu pa je mama posao dovravala sama.

Sa Elenom sam se dogovorio da ona kave kuha ujutro, a ja poslijepodne. Tako smo, na moju veliku alost, mogli biti zajedno samo jedan sat danju i isto toliko uvee. Nikako nisam mogao biti zadovoljan takvim programom. Cijelo jutro mislio sam o tome ta u kazati Eleni i eljno sam iekivao da se nastava zavri. Iz kole sam odlazio pravo u itaonicu. I tek to bismo se sastali i izmijenili novosti, Elena je odlazila, jer se u brojnoj obitelji, kao to je bila njezina, za nju uvijek nalazila neka obaveza. Mama je naputala itaonicu i prije nego to bih se ja pojavio tamo. Morala je pripremiti ruak i obaviti bar jo neki od onih mnogobrojnih kuanskih poslova.

Od ranije sam znao da srea nikada ne ide sama i da je redovito prati i ona druga, tamnija, strana. Tih rujanskih dana uvjerio sam se i u suprotno - da loa rjeenja mogu imati i svijetla nalija. injenica da sam popodneva u itaonici morao provoditi bez Elene bila mi je mrska, ali je iskljuivo njezina zasluga bila to da sam po prvi put poeo redovito uiti. Od prvog dana nove kolske godine i svakodnevno. Budui da nisam imao ta drugo raditi, osim sjediti i s vremena na vrijeme skuhati kavu, mogao sam ponavljati kolsko gradivo i bez urbe pisati zadae, to mi je uskoro prelo u naviku.

Ne kae se uzalud da je navika druga ovjekova priroda. Ono to sam u poetku radio samo zato da bih ispunio vrijeme kasnije je postalo ne samo obaveza nego i izvor zadovoljstva. Uei redovito, shvatio sam da se relativno lako za kratko vrijeme moe usvojiti velika koliina znanja. To je za mene bila velika novost, jer sam se do tada muio, najprije s tim da samog sebe

Documents

Željko Antunović-Opasno Je Sjećati Se