zapisano u genima

Petar Izidor

P O P I J A Č

IZIDOR POPIJAČ

Rođen je 1947. godine u Bednji (Hrvatsko zagorje). Fotografski zanat završio je u Ptuju. Kao izvorni umjetnik od 1965.godine bavi se kiparstvom u glini i drvu. Učlanjen je u brojna umjetnička društva te je bio član HZSU-a. Prvi je pronalazač fosilnog hrasta quercus robur fosillica bedniensis (sub- fosilni hrast iz korita rijeke Bednje). Sudjelovao je na više stotina skupnih izložbi, a samostalno izlagao na preko četrdesetak izložbi u zemlji i inozemstvu. Djela mu se nalaze u mnogim muzejima, kolekcijama u zemlji i svijetu. Dobitnik je bro-jnih nagrada i priznanja, od kojih izdvajamo: Oscar, Rimini (Italija) 1993., Grand prix Zlatna medalja u Zlataru iz 1995., Priznanje Hrvatsk-og sabora kulture iz 1997., Zlatna medalja na Svjetskoj izložbi božićnih jaslica, Rim, Galerija Bramante, 2002. godine. Djelovao je i živio u Ivancu gdje je imao kiparsku školu, a sada živi i radi u Risvici kod Kumrovca i ima vlastiti atelje i galeriju.

PETAR POPIJAČ

Rođen je u Varaždinu, 1988. Diplomirao je kiparstvo na ALU u Zagrebu, u klasi prof.art S. Drinkovića. Doktorand je poslijediplomskog studija kiparstva na ALU u klasi prof.art. P. Barišića. U svom radu stvara sinteze različitih medija i stilova likovnog izraza. U doktorskom istraživanju propituje granice kiparskog medija i analizira obilježja kiparske forme izvan konvencija statike Izlagao je na nizu samostal-nih i skupnih izložbi u Hrvatskoj: 13. trijenale hrvatskog kiparstva Gliptoteka; HAZU, Zagreb, 2018; 32. i 34.. Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2014. i 2018. te Biti očima drugog, Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb 2013. i inozemstvu: Izazov Kravate, Parlament EU, Strasbourg, Francuska, zatim Žerjavica / Embers; Galerija Božidar Jakac, Kostanjevica na Krki, Slovenija, 2014. te Ostralle 2012, Dresden, Njemačka. Član je HDLU-a, HULULK-a i HZSU-a.

Galerija – Atelier PopijačRisvica 69, Kumrovec 49295email: petarpopijac@gmail.comkontakt tel: 099/856-7730; 091/622-0953

Impresum HRVATSKA UDRUGA LIKOVNIH UMJETNIKA I LIKOVNIH KRITIČARA Izložbeni ciklus zapisano u genima / izložba IZIDOR I PETAR POPIJAČ

4. 10. – 20. 10. 2020. Izložbeni prostor HULULK, Župni dvor, Augusta Šenoe 54, Vugrovec, Sesvete

nakladnik: HULULK za nakladnika: SANDA BAJZEK autor stručne koncepcije i predgovora: SANDA STANAĆEV BAJZEK

tehnički postav: PETAR POPIJAČ grafička priprema i tisak: STIPO M. CRNJAK

Naklada: 100 kom

Novčana potpora: Župa SV. Franje Ksaverskog Vugrovec, Mjesni odbor Vugrovec i Grad Zagreb

Arkanđeo Gabrijelpatinirana terakota(230 x 110 x 110 cm)

Arkanđeo Rafalelbeton,akrilna boja(220 x 200 x 150 cm)

Život je umjetnost

Je li naš poziv zapisan u genima? Koliki su utjecaji? Kolike istosti, a kolike različitosti?

Za pretpostaviti je da otac umjetnik pronosi dijete kroz svoj svijet i da izloženost takvim senzacija-ma upali iskru, probudi gen umjetnika. Kompariranje kroz direktno izlagačko sučeljavanje poznatih likovnih obiteljskih parova, očeva umjetnika i njihove djece koja se bave istovjetnom umjetničkom granom, nastavlja se i ove godine predstavljanjem novih parova. Sada na „različitost istoga“, na neminovnost genske aktivacije, koja se poput fatuma nadvija nad bićem djeteta, odgovaraju jedan otac i jedan sin. Izidor i Petar – Popijači. Neminovna „opsjednutost“ trodimenzionalnom formom i njezinom realizacijom kao genskom predispozicijom umjetničkog djelovanja u njih sasvim izvjesno postoji. No, ne očituje se ona u metieru niti u morfologiji skulptorske forme, koliko u osobnoj filozofiji: svrsi umjetničkog djela i smislu umjetničkog djelovanja. Obojici, umjetnički pristup istodobno uključuje antropologijsko, spiritualno-duhovno i aktivističko, prirodi usmjereno djelovanje, koje se temelji na etici skrbi prema bližnjemu - prema prirodi i čovjeku kao njezinom integralnom nerazdvojivom seg-mentu. Svjesni čovjekove imperativne dominacija nad drugim čovjekom i dominacije nad prirodom kao historijski, politički i simbolički neodvojive pojave u zapadnoj kulturi, Popijači beskompromisno i jasno svojim djelom iskazuju vlastiti kritički stav, svjedočeći i moć i nemoć čovjeka čija je vlastita moral-nost i u konačnici vjera u vlastitu božansku prirodu jedina pokretačka sila kojom uz vlastiti talent može i mora djelovati u svijetu izokrenutih vrijednosti i sustava sveopće dominacije. Izidor Popijač u namet-nutoj dihotomiji Bogom stvorene prirode i nakaradne ljudske kreacije, pronalazi trajnu inspiraciju i izvor svojem djelu. Čini to u odabiru, bolje rečeno pronalasku, izvornih materijala – gline i tisućljetnoga crnoga hrasta, u izboru tema socijalne problematike i čovjekove duhovne bijede, u otuđenosti od prirode. U vrsnosti umijeća i bogatstvu imaginacije, u talentu da svojoj ideji pronađe idealnu formu i prispodobi joj idealan materijal. Stoga, odabir iskonskih materijala potvrđuje formu u vanvremenskoj ideji, u temama koje su od iskona, primordijalne i vječne, onima koje objedinjuju vrijeme svjedočeći nužnost neprekidnog obnavljanja prirode u savršenosti njezinih neminovnih ciklusa i čovjeka kao neraskidivog njezina dijela, kao krune božanske kreacije.

A utemeljenost skulptorske forme i njezina sadržaja u svjetonazoru Petra Popijača tek je naoko oprečna onoj njegova oca. U uvjetima sličnim tako zvanim „laboratorijima neutralne plovnosti“ svemirskih istraživačkih centara, Petar pod vodom modelira svoje skulptorske forme, promišljajući odnos skulp-ture kao forme definirane dimenzijama prostora i njezino novo funkcioniranje u uvjetima koji prkose gravitaciji te u slobodnom bestežinskom kretanju simuliraju slobodu i neograničenost kretanja duha. Stoga i on poput oca nastoji zabilježiti univerzalno, trajno, ono što mami vječna pitanja i traži vječne odgovore. No, dok Izidor za materijalom poseže doslovno u duboku prošlost, Petar u produktima suvremenih tehnologija i tehnika pronalazi kompatibilne materijale svojim „antigravitoprizmičnim“ skulpturama poput podvodnog epoxya ili betona kao modernog materijala u kojem izrađuje skulp-turu u eksterijeru.

Ipak, otac i sin susreću se načinu promišljana umjetničkog djela, u produkciji izvanvremenskih formi, dokazujući da različitost likovnog izraza ne umanjuje jednakovrijednost različite interpretacije univer-zalnih motiva, odnosno teme.

Upravo jedan takav motiv poslužiti će nam za njihovu komparaciju i dostojnu valorizaciju. Predstav-ljena djela, a riječ je o skulpturama, u dvostrukoj su korelaciji – u kontrastu i u podudaranju. Oprečne u stilu oblikovanja i u materijalu, a kompatibilne u odabiru motiva i umjetničkoj vrsti, pa iako pripadaju i različitim autorima posve suprotne stilistike, upotpunjavaju se i bivaju komplementarna i na formalnoj i sadržajnoj razini. Koncentramo se na prikaz reprezentativnih primjeraka, na prikaz Petrove skulpture arkanđela Rafaela, odnosno Izidorove skulpture arkanđela Gabrijela, koje su izradili za park skulptura arkanđela Župnog dvora u Vugrovcu. Petrov Rafael eksterijer Župnog dvora krasi već pet godina. Ovaj motiv androginog, duhovnog entiteta riješen u nemimetičkoj, neo-konstruktivističkoj formi odmiče imitiranju prirode. Jer Petar se razmišljajući o temi vodio spoznajom o različitosti anđeoskog entiteta u odnosu na ljudski pa poseže za stilizacijom realizirajući arkanđela u apstraktnoj formi kao najduhovnijem stilu likovnoga. Njegovo antropomorfno obličje s krilima i ribom u ruci prepoznajemo tek u percepciji praznog prostora omeđenog betonskom konstrukcijom koja tvori razvedenu formu u igri ploha i prostora. Plohe sugeriraju vizualne ritmove kompozicije, a s promjenom kuta gledanja mijenja se i kompozicija, sugerirajući dinamičnost, odnosno dojam lebdenja.

Izidor pak svog arkanđela temelji na figurativnom izričaju, odabirući u sakralnim prizorima uvriježen prikaz anđela kao otjelovljenje u ljudskom, u njega gotovo realističnom obličju. Za razliku od Petro-vog ezoteričnog Rafaela, Gabrijel je pravi egzemplar fizičke prirode skulpture, njezine ovisnosti kao materijalne forme o sili gravitacije i statici. Njegovu „lebdeću“ prirodu naglašava krilima i oblakom na kojem stoji( ili lebdi), ne odmičući od njegove materijalnosti, od neminovnosti njegove manifestacije u ljudskom obličju kada dolazi među nas kao Božji glasnik. Strogo poštujući kršćansku ikonografiju Izidor mu pripaja i njegove atribute: ljiljan i trublju, stavljajući mu ih u ruke koje nisu ruke eteričnog, androginog bića, već velike, trudbeničke ruke zagorskog težaka. Aludirajući tako na vječan služnički karakter anđela kao nebeskih bića koja služe i čovjeku i Bogu, Izidor kao da im u prikazu Gabrijela odaje hvalu, odijevajući svoga arkanđela u zlatom urešenu halju, minuciozno razrađujući svaki detalj, pazeći pritom na odnos cjeline i fragmenata i na ukupnu siluetu figure.

Neovisno o rasponu njihova stilskog izraza koji se kreče od Izidorove mimetičke jasnosti do Petrove apstraktne pokrenutosti, obojica se nesumnjivo predstavljaju kao autori kojima je skulptura osnovni medij te ih prepoznajemo i s punim pravom atribuiramo kao „istinske kipare. Svjesne da jedino um-jetnost koja dolazi iz unutarnje potrebe pojedinca, iz njegove vlastite istine ima snagu postati trajnim simbolom i dokazom svevremenog trajanja.

Sanda Stanaćev Bajzek

IZIDOR

PETAR

na naslovnici: Razapeti Kristdetalj, pečena glina i fosilni prahrast (160 x 80 x 18 cm )

na naslovnici: Dobri pastir

detalj, lijevani poliester patina (bronce, 80 x 60 x 4cm)