Zaljubljivanje

U poglavlju 8 ću istražiti razrađenije fenomen erotske ljubavi. Ali opet, potrebno je predvidjeti kasnije primjedbe, ako želimo imati jasan pogled na probleme s kojima se trenutno suočavamo. Najzagonetnija osobina erotske ljubavi je da se možete zaljubiti - i, štoviše, na temelju minimalnog poznanstva s objektom, ne većeg poznavanja nego što ga je Tamino mogao imati gledajući Paminin portret. Ponavljana slika 'ljubavnog napitka' izražava uvjeravanje da je ova vrsta ljubavi kompulzivna, da ni na koji način nije poput poštovanja, i ne zahtijeva poznavanje karaktera drugog.

Da bismo razumjeli 'zaljubljivanje' moramo vidjeti da je njegova intencionalnost poseban slučaj intencionalnosti želje. Osoba koja voli vidi osobnost svoje voljene u svim njenim djelima i gestama, te je, možemo reći, njima opčinjena. Osoba koja se zaljubljuje čini obrnutu asimilaciju: ona vidi geste i značajke koje probuđuju njenu želju, i, kako bi ta želja trebala opravdati trud u kojeg ulaže, ona zamišlja da osobnost odgovara onome što vidi. To je "idealiziranje" objekta žudnje. Nakon toga sve je otkriće i obmana, ili, ako njena mašta trijumfira, potvrda početne želje. U početku ne postoji razlika između ljubavi i 'zaljubljenosti': Razlika se otkriva kad ljubavnik prolazi iskušenje - i to je razlog zašto prava ljubav zahtijeva razdoblje udvaranja, i zašto Taminova ljubav prema Pamini mora biti podvrgnuta mukama. Osoba koja se zaljubljuje želi osmijeh, riječi, djela od druge da budu "za nju", u smislu da su uvijek učinjeni u nekoj mjeri zbog nje. Ona osjeća, percipirajući drugu osobu, slutnju 'doma': ono što je 'moje po pravu'. Garibaldi ovako opisuje svoj prvi susret sa Anitom:

Ostajemo u šutnji i ekstazi, gledajući jedno drugo, kao dvije osobe koje ne vide prvi put, i koje traže međusobno značajke koje pobuđuju sjećanje.

Na kraju sam je pozdravio i rekao: 'Morate biti moja' Govorio sam slabo portugalski, i izgovorio hrabre riječi na talijanskom. Ipak, bio sam magnetičan u svojoj drskosti. Napravio sam čvor koji sama smrt može razriješiti.

Garibaldijev egoizam u ovom odlomku sastavni je dio ove vrste ljubavi. Tko se zaljubi želi zadobiti priznavanje sebe. On treba drugu osobnost da živi u skladu s njegovim zahtjevima - zahtjevima koje on sam jedva da razumije, osim kroz nagovještaj sadržan na licu kojeg gleda. Subjekt "se zaljubljuje" kad želi, i prepoznaje u želji mogućnost ljubavi. On zatim predviđa konačnu utjehu koja će opravdati njegove nevolje, i zamišlja osobnost koji će to osigurati. Ljubav, je ovdje, stvarno nadahnuto nagađanje: i čeka ono što je Stendhal nazvao trenutak kristalizacije.

Postoji primitivno iskustvo kojeg ljubavnik često povlači pri ulasku ovo 'čarobno' carstvo. On se sjeća nekog ljudskog bića, koji ga je jednom njegovalo, čije su ruke i odlike njemu označene otiskom sigurnosti, intimnosti i doma. Tako su mnoga lica u kasnijem životu pojavljuju već kao naznake neke buduće intimnosti, i vidimo u njima, možda s pravom, možda pogrešno, ne samo prisutnost određene perspektive, nego i putanju naših dana unutar tog pogleda. To iskustvo kombinira se sa seksualnom željom da prevlada prirodne prepreke strasti - stid i nepovjerenje koje prate misao tako intimnog sjedinjenja. To nas oslobađa za sjedinjenje i utjehe koje je naše tajno sjećanje već potaknulo da tražimo. Stoga 'neodoljiva' priroda zaljubljenosti, koje, nam se predstavlja kao nešto sasvim novo i posve neodoljivo, samo nas postavlja na jedan ugaženi put, kojim trčimo sa starim i neizbrisivim očekivanjima.

Koketiranje

Ova skica geneze ljubavi omogućuje nam da vidimo da postoji osobita ontološka ovisnost koja nastaje u njenom tijeku, i da je ta ovisnost je uvježbavana kroz potpuno individualiziranu želju. Strah od ove ovisnosti, u kombinaciji sa snom o nedostižnoj spolnoj slobodi, dovodi do flerta i koketerije. U poluzatvorenom oku kokete, sebstvo je i ponuđeno i uskraćeno. Koketiranje je pobjedonosno uživanje transakcije koja se ne može postići bez katastrofe. Koketiranje može doći do zaključka jedino ukidanjem samog sebe. Dakle, tvrdi Simmel, u dojmljivom eseju koketerija je izraz 'Zweckmafligkeit ohne Zweck' - 'svrhovitosti bez svrhe " - što je za Kanta srž estetskog iskustva. Kod koketiranja cilj se želje nikada ne ispunjava; sve geste ostaju visjeti u zraku, nepotpune i ugasle prije nego bi ih svrha mogla nastaniti. Koketiranje je, dakle, oblik igre, ali dok se ona samo igra sa stvarnošću, ona biva stvarnošću koja se igra. Koketiranje je zaobilazno priznanje ovisnosti koja se riskira u želji, i znak da je koketa, iako manje poštena od prostitutke, više seksualno oprezna. Koketa uskraćuje samu sebe, upravo zato što je njezin poriv jedino želja: to je poriv koji može postati 'transakcija' samo u igri.

Izvor: Sexual Desire, A Philosophical Investigation - Roger ScrutonPripremio: Zorislav Jelenčić, prof.

zorislav.jelencic@gmail.com