1

PANEVROPSKI UNIVERZITET APEIRON

FAKULTET PRAVNIH NAUKA

BANJA LUKA

SPECIJALISTIČKI RAD

TEMA: FORENZIČKI SADRŽAJ MATERIJALNIH I PERSONALNIH DOKAZA

Student: Katica Tomić, 0039-07/vop-s Mentor: Doc.dr Mile Matijević

2

Sadržaj I. UVODNI I METODOLOŠKI DIO.....................................................................................4

1) PREDMET , CILJEVI I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA ....................................................5

2) METODE ISTRAŽIVANJA ...........................................................................................6

3) PREGLED I STRUKTURA RADA ................................................................................7

II. FORENZIKA: POJAM , ISTORIJSKI RAZVOJ I SRODNE NAUKE .................................8 1) POJAM .........................................................................................................................8

2) ISTORIJSKI RAZVOJ FORENZIKE..............................................................................9

3) FORENZIKA I SRODNE NAUKE ...............................................................................10

III. DOKAZI: VRSTE DOKAZA I DOKAZIVANJE UOPŠTE...............................................15 1) DOKAZI I VRSTE DOKAZA ......................................................................................15

2) Ocjena dokaza..............................................................................................................19

3) Zakonska ocjena dokaza i ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju...................................20

IV. PERSONALNI DOKAZI..................................................................................................21 1) ISKAZ OSUMNJIČENOG ...........................................................................................21

2) ISKAZ SVJEDOKA .....................................................................................................23

3) POJAM VJEŠTAKA I NJEGOVOG ISKAZA ...............................................................25

V. STVARNI ( MATERIJALNI) DOKAZI - MJESTO DOGAĐAJA I ANALIZA TRAGOVA NAĐENIH U KRIMINALISTIČKOJ OBRADI ...........................................................26

1) POSTUPCI NA MJESTU DOGAĐAJA ........................................................................26

2) PRETRESANJE...........................................................................................................27

3) UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA...................................................................................27

4) REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA ..............................................................................29

5) ORGANIZOVANJE UVIĐAJA ....................................................................................30

6) UVIĐAJ ZATVORENE PROSTORIJE.......................................................................32

7) UVIĐAJ OTVORENOG PROSTORA ........................................................................33

8) PREGLED NA OSUMNJIČENOM...............................................................................34

9) PREGLED NEPOKRIVENIH DIJELOVA ....................................................................35

10) PREGLED ODJEĆE I OBUĆE.....................................................................................36

11) PREGLED MOTORNOG VOZILA ..............................................................................36

12) Dokazna snaga uviđaja .................................................................................................37

VI. IDENTIFIKACIJA .........................................................................................................38 1) UOPŠTENO O IDENTIFIKACIJI.................................................................................38

VII. KRIMINALISTIČKA TRASOLOGIJA ...........................................................................47 1) UOPŠTENO O TRAGOVIMA .....................................................................................47

3

2) BIOLOŠKI TRAGOVI .................................................................................................48

3) PRIKUPLJANJE I POHRANA TRAGOVA ..................................................................49

4) TRAGOVI LJUDSKOG PORJEKLA............................................................................51

5) PRIKUPLJANJE TRAGOVA .......................................................................................58

6) TRAGOVI ŽIVOTINJSKOG PORJEKLA ....................................................................61

7) TRAGOVI BILJNOG PORJEKLA ...............................................................................62

8) POSTUPAK I METODE EKSHUMACIJA ...................................................................64

VIII. FORENZIČNA BALISTIKA...........................................................................................68 1) GSR METODA I "PARAFINSKE RUKAVICE“ ..........................................................71

IX. RAČUNARSKA FORENZIKA .......................................................................................74 X. FORENZIČKA TOKSIKOLOGIJA .................................................................................75 XI. GRAFOLOGIJA .............................................................................................................81 XII. ANALIZA POJEDINIH VRSTA VJEŠTAČENJA............................................................82

1) POSEBNI SLUČAJEVI VJEŠTAČENJA ......................................................................82

2) KOMBINOVANO VJESTACENJE ..............................................................................82

3) OBDUKCIJA...............................................................................................................84

4) VJEŠTAČENJE TJELESNIH POVREDA .....................................................................86

5) TJELESNI PREGLED OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG..........................87

6) PSIHIJATRIJSKO VJEŠTAČENJE ..............................................................................88

7) VJEŠTAČENJE POSLOVNIH KNJIGA .......................................................................91

8) ANALIZA DNK ..........................................................................................................91

9) PROMETNO-TEHNIČKO I SUDSKOMEDICINSKO VJEŠTAČENJE .........................92

10) VJESTACENJE RONILAČKIH NESREĆA ..................................................................93

XIII. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA ....................................................................................94 SPISAK LITERATURE:............................................................................................................98

4

I.  UVODNI I METODOLOŠKI DIO 

Svako krivično djelo svojim izvršenjem unosi promjene u spoljnom svijetu. Promjene mogu biti u sferi materijalnog i predstavljati predmet i tragove krivičnog djela. Materijalne promjene nastale u vezi sa krivičnim djelom nastaju neposredno izvršenjem krivičnog djela, ali i njegovim pripremanjem i prikrivanjem. Promjene nastale izvršenjem krivičnog djela mogu da budu u sferi idealnog ( sjećanje svjedoka, sjećanje i preživljavanje žrtve krivičnog djela, sjećanje, kao i promjene nastale u psihi učinioca krivičnog djela koje se manifestuje psihičkim indicijama.) Ove promjene sadrže u sebi informacije o krivičnom djelu , učiniocu, načinu izvršenja, sredstvu izvršenja, motivima izvršioca. Nosioci kriminalističkih informacija nazivaju se signali i imaju materijalnu ili idealnu ( psihičku) prirodu . Materijalni nosioci kriminalističkih informacija su prema tome predmeti i tragovi krivičnog djela, i njihovim otkrivanjem, fiksiranjem bavi se kriminalistčka trasologija. Idealan ( psihički) nosilac kriminalističkih informacija je sjećanje (engram) ljudi koji su bili u kontaktu sa krivičnim djelom.

Sama podjela na personalne ( lične) i i stvarne ( materijalne) dokaze ukazuju na različitu prirodu izvora dokaznih informacija.

Personalni dokazi nastaju kao rezultat opažanja i psihičkog preživljavanja lica koja su bila u kontaktu sa izvršenjem krivičnog djela ( svjedoci, oštećeni kao posebna kategorija svjedoka, okrivljeni). Dokazne informacije od ovih lica uzimaju se dobijanjem iskaza. Kod ove vrste dokaza od prevashodnog značaja su problemi opažanja, zapamćivanja i zaboravljanja svjedoka i okrivljenih, kao i taktika dobijanja istinitog iskaza. Tim pitanjima bavi se pored kriminalističke taktike i sudska psihologija.

Stvarni ( materijalni) dokazi nastaju u vezi sa izvršenjem krivičnih djela u procesu međusobnog djelovanja materijalnih objekata izvršioca i žrtve ili izvršioca i materijalnih objekata, pri čemu dolazi do prenosa kriminalističkih informacija sa jednih na druge. Ovde se prije svega sreće problematika nastanka, otkrivanja, fiksiranja, vještačenja materijalnih nosilaca dokaznih informacija čime se bavi kriminalistička tehnika, tj trasologija.

Signali, kao nosioci kriminalističkih informacija ( bez obzira da li su materijalni ili idealni) nastali su izvršenjem krivičnog djela, i nakon toga oni imaju samostalnu sudbinu, egzistiraju u spoljnom svijetu, i sadrže u sebi informaciju o djelu i učiniocu koja je najčešće prikrivena i latentna.Krivični događaji kao realna životna pojava ne nalazi se u statičnom stanju nego u brzoj i stalnoj dezintegraciji i dezorjentaciji. U trenutku kada su signali krivičnog događaja nastali , oni počinju da se mjenjaju, preobražavaju i iščezavaju, svejedno da li je rječ o personalnim ili materijalnim nosiocima informacija. Materijalne nosioce informacija uništavaju protok vremena, vremenske neprilike, izvršilac koji pokušava da uništi tragove, lica koja pomažu unesrećenima. Psihički nosioci informacija, odnosno sjećanje, blijedi, mijenja se tokom vremena. Zbog toga je potrebno da se kriminalistička djelatnost preuzima u skladu sa načelom brzine i iznenađenja kako bi se blagovremeno otkrile i fiksirale

5

kriminalističke informacije, jer se samo takvim postupanjem mogu sprječiti njihov gubitak i uništenje.

1) PREDMET , CILJEVI I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA Samim izborom teme „ Forenzički sadražaj materijalnih i personalnih dokaza“ sa posebnim osvrtom na mjesto događaja i analiza tragova nađenih u kriminalističkoj obradi i posebne slučajeve vještačenja određen je predmet istraživanja i formulisan problem koji treba istražiti. Važnost forenzike paralelno sa razvojem drugih naučnih disciplina kriminalistike, medicine, patolologije ukazala je potrebu njenog rasvjetljavanja sa pravnog aspekta uzimajući prije svega značaj dokaza koji se forenzičkom obradom mogu dobiti i sačuvati od uništenja, koji mogu biti od neprocenjive koristi zbog pravovremenog davanja ključnih podataka organima unutrašnjih poslova i istražnim organima koji su bitni za kasnije vođenje postupaka.

Cilj istraživanja ove oblasti je da se prikaže:

a) Sadržaj materijalnih i personalnih dokaza i njihova ocjena od strane suda.

b) Forenzička pravila, radnje i metode obrade dokaza i tragova nađenih na mjestu događaja i da se ukaže na njihov značaj za rasvjeljenje krivičnih djela i razootkrivanja učinilaca.

Drugi cilj ovog specijalističkog rada je u osnovi mnogo teži i smioniji. Ovaj rad predstavlja pokušaj da se jedna kompleksna, a nadasve nezaobilazna problematika djelomično obradi i da se pruži potpuniji izvor informacija o ovoj temi.

Nekada je bilo mnogo lakši i jednostavniji rad policije i istražnih organa , jer su se osumnjičeni samo ispitivali, a danas se moraju koristiti naučni dokazi i logika što je forenzici dalo mogučnost da se nametne kao vodeća nauka u procesu rasvjetljenja krivičnih djela i otkrivanja njihovih izvršilaca. Stručno obrazovanje kriminalističkih istražitelja, pravnika – krivičara i sudije nije kompletno bez određenih znanja iz forenzike. Iako se u toku dokaznog postupka na sudu pozivaju stručnjaci iz različitih oblasti da na osnovu svog stručnog znanja pruže iskaz i da svjedoče o dokazima, okolnostima izvršenja, krivičnog djela, uračunljivosti izvršioca itd , za pravilno razumjevanje i donošenje valjane presude neophodna su određena predznanja iz forenzike. Bez forenzičkog znanja nije moguće pribavljati i vrednovati materijalni dokaz isto kao što bez kriminalistike koja je u tijesnoj vezi sa forenzikom nije moguće pribavljati ili utvrditi vrjednost iskaza svjedoka ili osumnjičenog, optuženog, mogućnost i dokazna ograničenja pojedinih radnji. Prema svemu tome, forenzika je neophodna kako istražnim orgranima, tužiocu, sudiji za prethodni postupak i prethodno saslušanje, kao i na glavnom pretresu, sudiji za prethodni postupak i prethodno saslušanje, kao i na glavnom pretresu, sudiji u drugostepenom postupku, braniocu.

Forenzika kao nauka je primjena je širokog spektra različitih nauka kako bi se dobili odgovori na pitanja koja su u interesu zakonskog sistema . Pitanja i odgovori uglavnom su vezani uz kriminal, ali često se odnose i na civilne postupke.

6

Ako pođemo od toga da su dokazna sredstva izvori iz kojih se dobijaju dokazni osnovi, tj izvori iz kojih se dobijaju činjenice koje služe kao podloga za izvvođenje zaključaka o istinitosti ili neistinitosti onoga što je predmet dokaza. Postoje razni načini za određivanje sistema dokaznih sredstava, s tim da im je zajedničko obilježje da stranke nemaju apsolutnu slobodu u izboru šta će im biti dokazno sredstvo. Naš zakon ne sadrži odredbe o sistemu dokaznih sredstava i uslovima njihove primjene, nego samo odredbe o izvođenju dokaza pojedinim radnjima dokazivanja ( ispitivanje osumnjičenog, odnosno optuženog, saslušanje svjedoka, uviđaj i vještačenje), s tim da se mogu koristiti i druga dokazna sredstva ( isprave, indicije). Pored toga , zakon sadrži odredbe o zabrani korištenja pojedinih dokaznih sredstava ili metoda za sticanje dokaza. Pošto je cilj dokazivanja u krivičnom postupku utvrđivanje činjenica važnih za postupak, svaki izvedeni dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Pri ocjeni dokaza sudija se služi logičkim ( metodom logičke dedukcije i indukcije) i tehničkim ispitivanjem ( primjenom naučnih i tehničkih metoda kojima se bavi kriminalistika i druge vanpravne nauke. Logički i tehnički metodi ocjene dokaza dopunjavaju se psihološkom ocjenom, ako su u pitanju dokazi koji se odnose na iskaze lica.

Opšta ili glavna hipoteza je: Personalni i materijali dokazi su podjednakog forenzičkog značaja za otkrivanje, razjašnjenje i utvrđivanje istine.

Sporedna hipoteza ovog rada je:

- Forenzički sadržaj materijalnih dokaza često je putokaz za obezbjeđenje personalnih (ličnih) dokaza.

- Personalnalni dokaz trebaju biti upotpunjeni i obrazloženi karakteristikama materijalnih dokaza

Istraživanje i sveukupan rad će pokazati da li je hipoteza dobro postavljena i da li će na kraju biti potvrđena ili odbačena

2) METODE ISTRAŽIVANJA Prema nekim teoretičarima možemo razlikovati tri osnovne, „standardne” naučno istraživačke metode: normativnu, eksperimentalnu i istorijsku. 1 Vremenom je prevaziđeno ovakvo mišljenje i danas je u naučnoj upotrebi mnogo veći broj metoda. U ovom radu, saglasno karakteru problema, primijenjene su određene metode kao putokaz načinu rada koji se sastoji od niza postupaka i radnji kojima želimo doći do određenog rješenja.

1. Dijalektička metoda je „osnovna i opšta metoda savremenog naučnog saznanja”,2 koja podrazumijeva postavljanje teze, antiteze, sinteze i konačnih rezultata, te je kao takva korištena u ovom radu kao generalna i kao opšta osnova za sve druge metode i rad u cjelini.

___________________________________________ 1 Midhat Šamić, Metodologija naučnog rada, Sarajevo, 1990, str. 12. 2 Bogdan Šešić, Opšta metodologija, Beograd, 1971, str. 17

7

2. Metoda analize i sinteze u osnovi daje cjelovit pogled na problem. Koristeći naučnu metodu teorijske analize,3 predmet istraživanja rastavljen je na sastavne dijelove, te se razmatranjem svakog dijela posebno ušlo u strukturu problema, a uočene su karakteristike svakog segmenta, njihove sličnosti, razlike i protivrječnosti.

3. Istorijskom metodom treba da odgovorimo na pitanje kako su okolnosti uticale na

nastanak i razvoj forenzike , njenu evoluciju u određenoj vremenskoj distanci, u cilju sagledavanja obilježja forenzike kao samostalne nauke i njenog razvoja i metoda utvrđivanja dokaza u cilju rasvjetljavanju krivičnih djela.

4. Metoda dedukcije često se koristi u društvenim naukama i pomoću nje se zaključuje podjelom cjeline na više elemenata. Korištenjem ove metode nastojaćemo doći do novih spoznaja i stavova koji se mogu primijeniti na forenziku uz sve njene specifičnosti.

5. Induktivna metoda je slična metodi analize, čijom se primjenom polazi od niza pojedinačnih stavova koji nas vode ka određenom opštem stavu (zaključku).

Navedene metode korištene su uporedo i selektivno, neke više, neke manje, ali su u suštini značajno doprinijele uspješnosti našeg istraživanja.

3) PREGLED I STRUKTURA RADA

Rad se sastoji od 13 logički povezanih cjelina.

Prvi, uvodni i metodološki dio obrazlaže predmet istraživanja, svrhu i ciljeve

istraživanja, korištene metode i očekivane rezultate.

Drugi se odnosi na pojmovno objašnjenje forenzike, njen istorijski razvoj i srodne

nauke

Treće poglavlje objašnjava uopšteno šta su dokazi, vrste dokaza, ocjenu dokaza,

zakonsku ocjenu dokaza i ocjenu dokaza po slobodnom uvjerenju.

Četvrti dio objašnjava personalne dokaze: iskaze osumnjičenog, svjedoka i vještaka

Peti dio objašnjava materijalne dokaze: mjesto događaja i anlizu tragova nađenih u

kriminalističkoj obradi, postupke na mjestu događaja, pretresanje, uviđaj

(organizovanje, uviđaj zatvorene prostorije, otvorenog prostora , dokazna snaga

uviđaja), rekonstrukciju, pregled nad osumnjičenim, pregled nepokrivenih djelova

tijela, obuće i odjeće , pregled motornog vozila.

Šesti se odnosi na identifikaciju i metode koje se koriste

________________________________________________ 3 Petar Mandić, Metodologija naučnog rada, Banja Luka, 2004, str. 39.

8

Sedmi dio obrađuje kriminalističku trasologiju, tragove biološke, ljudskog i

životinjskog porjekla, prikupljanje i pohranu tragova, eshumaciju.

Osmi dio obrađuje forenzičku balistiku, GSR metodu i parafinske rukavice

Deveti dio obrađuje računarsku forenziku

Deseti dio obrađuje forenzičku toksikologiju

Jedanaesti dio obrađuje Grafologiju

Dvanaesti dio pruža analizu pojedinih vrsta vještačenja: kombinovano vještačenje,

obdukciju, vještačenje tjelesnih povreda, poslovnih knjiga, tjelesni pregled

osumnjičenog, odnosno optuženog, psihijatrijsko vještačenje, ronilačkih nesreća,

analizu DNK, prometno – tehničko i sudskomedicinsko vještačenje.

U trinaestom (zaključnim razmatranjima) dali smo pregled najznačajnijih

razmatranja, rezultate i ukazali uz korištenje navedenih metoda na ostvarenje hipoteze

koja je postavljena na početku rada.

II. FORENZIKA: POJAM , ISTORIJSKI RAZVOJ I SRODNE NAUKE

1) POJAM Od najranije doba, primarni alat u forenzičkoj istrazi bilo je posmatranje i tumačenje

fizičkih dokaza. U drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nauka prvi put primjenjuje

posmatranje i tumačenje dokaza na slučajeve koje istražuju, a valjanost istraživanja

poboljšali su i zaključci iz istrage od strane odgovorne vlasti.

Nekoliko pokušaja je bilo za organizovanjem posebnih područja unutar policijskih odjela

za obradu dokaza. Istražne vlasti pojedinačno pribavljaju naučne informacija dobivene iz

akademskih odsjeka , hemije ili farmakologija, koji posjeduju kako naučnike tako i tehničke

instrumente. Zadatak vlasti je da pronađu takve izvore dokaza za obradu od strane tih

institucija i da im iste dostave na analizu i obradu.

Nadležna odjeljenja za identifikaciju su se razvijala paralelno sa povećevanjem kriminala.

U početku, nadležna odjeljenja za identifikacija koristili su Bertillon's metodu identifikacije,

koja je se temeljila na antropološkom mjerenju podržana fotodokumentacijom. Bertillon's

tehnika je kasnije zamijenjena daleko tačnijom tehnikom otiska prstiju.4

9

Kasnije obrada otisaka prstiju se primjenjuje u kombinaciji s novim načinima analize

fizičkih dokaza kao što su biološke mrlje, kosa, tlo i drugih materijali koji se mogu pronači na

mjestu izvršenja krivičnog djela.

Sjeme moderne nauke zasijano je u posljednjoj četvrtini devetnaestog stoljeća.

Napredak iz tog vremena je bio spor, ali odmjeren.

Američki znanstvenici su organizovani u Američku akademiju za forenzičke nauke

(AAFS) koja je osnovana 1948 od strane mnogih pionira u tom polju, koji je vodio dr. R.

H.Gradwohl iz sv Louis, Missouri.

Američka akademije za forenzičke nauke uključuje sljedeća specifična područja

stručnosti: patologija, biologija, toksikologija, kriminalistika, forenzička stomatologija,

antropologije, sudstvo, psihijatrija, itd

Ostali dijelovi forenzike se razvija u posebnim područjima kao što inženjerstvo, geologija

i mikroskopija.

2) ISTORIJSKI RAZVOJ FORENZIKE

Moderna forenzička nauka i njena praktične primjena nastala je sredinom devetnaestog

stoljeća. Prethodno, zbog manjka razvoja nauka poput hemije, fizike, biologije i medicine,

istraživanje dokaza i sumnjivih smrti trovanjem je u velikoj mjeri je bilo subjektivno, što je

dovelo do velikih polemika i pravnih izazova tokom sudskog suđenja.

Sam razvoj forenzike tekao je postepeno:

1. Razvoj fotografije u mobilnom obliku i dokumentacije, primjenjuju se na mjesto

izvršenja krivičnog djela i u laboratorijima.

2. Razvoj hemije kao nauke pretežno u Njemačkoj, i primjena ove nove tehnike i

instrumenata za analizu hemijskih dokaza, uključujući i otrove u tijelu.

3. Usavršavanje i primjena mikroskopa za proučavanje biljnih i životinjskih tkiva i

tragova dokaza na mjestu izvršenja krivičnog djela, žrtva, ili osumnjičenog.

4. U patologija napredak u medicinskom znanju i mogućnost da se konačna

dokumentacija dobije od uzimanje uzoraka ili seciranja u slučaju neprirodne smrti.

______________________________________________ 4 William G. Eckert, Introduction to the Forensic Sciences, str 11

10

Napredak u forenzičke nauke nije ravnomjeran u svijetu. U nekim evropskim zemljama

postoji stoljetni razvoj forenzike pretežno u okviru sudskih centara posvećenih edukacija

liječnika, pravnika, i inspektora.. Sudska medicina razvila se prilično brzo od početka. Uz

daljnji razvoj laboratorija i instrumenata i tehnika, forenzičke toksikologija i serologije

postalo je značajno na početku dvadesetog stoljeća.

Kriminalistika kao znanost pojavila se prije manje od 65 godina.

Forenzička stomatologija i antropologija su relativno mlade forenzičke specijalnosti iako

su postojali izolirani slučajevi njihove primjene u forenzičkoj prošlosti.

Obrazovanja u raznim područjima forenzičke nauke koji se razlikuju od obrazovanja na

poslu, policiskim odjelima, kriminalnim laboratorijima do posebne obuke iz forenzičke

patologije.

Specijalno obrazovanja iz forenzičke patologije postoji manje od 30 godina. Certifikat je

konačna potvrda obuke i iskustvo. Ovo je tek nedavno postignuto iz forenzičke stomatologije,

forenzičke toksikologija, forenzičke psihijatrije kroz uspostavljanje organizacije za

certifikaciju od strane strane Fondacije forenzičke nauke osnovanu od strane AAFS.

3) FORENZIKA I SRODNE NAUKE Forenzika je povezana sa sljedećim naukama:

Patologija

Forenzička patologija kao disciplina je specijalizacija medicine i subspecializacija

patologije. 5 Forenzička patologija je razvijena da istražuje problema vezane za neprirodnu

smrti i razne vrste traume živih osoba. Patolog je doktor medicine koji ima najmanje 4

godine treninga u patologija nakon medicinskog fakulteta i jednu dodatnu godina praktičnog

iskustva u izvođenju medicinskih autopsija koje uključuju neprirodne, sumnjive, nasilne ili

neočekivane smrti.

Kategorije smrti koje se ispituje su utvrdjene zakonom i klasificirane su prema uzroku i

načinu nastupanja smrti. Istraga može biti praćena posmrtnim ispitivanjem i obdukcijom

tijela od strane patologa tokom koje se utvrđuje uzrok i način smrti. Dokaz iz tijela može biti

upućen na daljnje razmatranje drugim stručnjacima poput toksikologa, kriminalista,

stomatologa ili antropologa. Biološko ispitivanje dokaza uključuje krv i identifikacije mrlja i

njihov sadržaj. Usporedba krvi se vrše u slučajevima utvrđivanja očinstva. U slučajevima

_____________________________________________ 5 William G. Eckert, Introduction to the Forensic Sciences str 12

11

silovanja, sperma i slinu, koja može biti prenesena na druge osobe, može biti ispitana kako bi

se utvrdila krvna grupa napadača. Razlikovanje ljudske i životinjske krvi je također dio

patološke istrage. Stručnost u biologiji je potreban u slučaju entomologije ili botaničkih

dokaza. Biljke i životinje npr mogu biti važan segment u određivanju koliko dugo vremena su

tijela bila na mjestu gdje su pronađena. Iskustvo patologa tokom ispitivanja ozljeda je korisno

u utvrđivanju mogućih uzroka ozljede žive žrtve. Na primjer, u slučajevima policijske

brutalnosti vrijeme nastanka ozljeda je važno. Također poatolozi tokom pregleda mogu

pregledati ozljede mladog dijeteta kako bi utvrdili da li se radi o slučaju zlostavljanja.Tkivo i

hemijskih analiza živih osoba se obavljaju radi utvrđivanja moguće izloženosti opasnostima

okoliša u industriji ili u kući. Takva testiranja mogu pokazati prisutnost ugljični monoksida,

droge, i štetnih metala kao što su živa i vode s kojima pojedinac može doći u kontakt.

Hemijsko komplikacija kao posljedice prevelike doze droge kod dijeteta ili zlostavljača, ili

pokušaja samoubistva također podliježu analizi u patološkim laboratorijima. Simuliranje i

demonstracija samoozljeđivanja je iznimno zanimljiva i relativno novije područje

istraživanja. Samodestruktivnost je usmjerena na osamljena području tijela.

Toksikologiju

Toksikologiju se bavi detekcijom droge i otrovnih tvari u tkivima i tekućini. Toksikološka

analiza bioloških tekućina i tkiva se vrši kod žrtava za koje se sumnja da su otrovana

slučajno ili namjerno. Toksikolog za razliku od hemičara prvenstveno obrađuje biološke

materijale i može otkriti otrove u krvi, urinu, želučanom sadržaju, žuči, cerebrospinalnoj

tekućini i tkivima.

Antropologija

Forenzički antropolozi su stručnjaci u identifikaciji kostiju i skeletnih ostataka. Njihova

istraživanja pružaju informacije o spolu, rasi, dobi, i vremenu smrti. Sudska antropologija je

iznimno korisna u slučajevima masovnih katastrofa sa znatnim skeletnim ostacima ili u

slučaju masovnih grobnica.

Stomatologija

Stomatolog pruža informacije kroz ispitivanje zubi i zubarskih proteza. Žrtava katastrofa

ili ubistava mogu biti identifikovane uz usporedbu njihovih stomatoloških kartona i X-zrake

12

za dentalne dokaze od žrtava. Odgrizak u jabukama, siru, žvakaćoj gumi kao i na tijelu žrtve

mogu biti proučavani od tih naučnika.

Inženjerstvo

Istraga nez goda koje uključuju vozila u prometu, vozila za rekreaciju ili aviona

industrijskih nesreća, vatra, elektroinstalacija, zamor metala ili nesreća za koje je potrebno da

se primjenjuju načela inženjerstva za rješenja o uzrocima nesreće.

Biologija

Ispitivanja biljaka, kukaca, tla, stabala, prljavštine, sjemena i pelud, kao i analizu krvi, može

biti sredstvo značajnih saznanja za sudsku istragu..

Geologija

Ovo polje daje informacije o stijenama i geološkom materijalu koji mogu ponuditi vrlo

važne informacije sudskoj istrazi gdje dokaz ovake vrste se nalazi na automobilu. Geološki

principi se mogu koristiti kako bi utvrdili gdje se kretalo vozilo ili gdje je žrtva ubistva

ubijena ili odvedena na osnovu prljavštine ili stijena na njenoj odjeći

Psihijatrija

Psihijatrija je bitna za rješavanje mnogih forenzičkih pitanja. Psihogrami, koji analiziraju

ponašanje ličnosti i psihijatrijskih problema, mogu ponuditi profil napadača istražiteljima.

Samoubojstva zahtijevaju tzv psihičku obdukciju. Psihoobdukcija je razvijena od strane

istražitelja u uredu Dr. Angelesu pod. Thomas Noguchi i od strane drugih naučnika. 6

Psihička obdukcija sastoji se od pregleda psihologa, psihijatara, i patologa na događaje i

ponašanje koji vode do smrti osobe. Ovakva de facto istraga može utvrditi predispozicijje

ponašanja, samoubilačke osobine, ili finansijske ili alkoholne probleme važne u utvrđivanju

uzroka koji dovode do smrti. To je izuzetno važno da se osunjičeni odnosno optuženi

ispravno ispita od strane psihijatra, ako uzrok njegovog ponašanja je medicinski problem.

Kriminalistika

Kriminalistika zahtijeva nekoliko vrsta ekspertize.

__________________________________________ 6 William G. Eckert, Introduction to the Forensic Sciences str 17

13

Kriminalistika u malim odjeljenjima i laboratorijima vrše osnovni rad, a u većim

odjeljenjima su više specjalizovani. Velike kriminalističke laboratorije mogu imati

specijalizirana odjeljenja za ispitivanje tragova vatrenog oružje i eksploziva, alata ,

ispitivanje dokumenta, bioloških ispitivanja, fizičke analize, hemijska analize, analize tla, i

identifikacija.

Odjeljenja za vatrena oružja ispituje metke iz tijela žrtava ubistva i uspoređuje stanje tih

zrna sa onih ispaljenih iz sumnjivog oružja.

To se radi sa mikroskopom za uspoređivanje, mjerenjem težine zrna i ispitivanje čahure

zrna, inicijalne kapisle i punjenja.

Tragovi udarne igle i izbacivača metaka također se pregledaju.

Dokaz se dokumentuje i snima za prezentaciju na sudu tokom svjedočenja kada eksperti

prezentuju rezultate snimanja.

Ispitivanje eksploziva se povećava u velikim labaratorijima.

Osoba koja ispituje eksploziv je odgovoran za prikupljanje podataka na mjestu zločina,

ispitivanje u labaratoriji, rekonstrukciji uređaja i određivanja tipa eksplozije dali je slučajna

ili namjerna

Dokaz je često u segmentima i može da uključuje vremenske uređaje, detonatorske

uređaje, eksploziv i paket u kojem je bio eksploziv. Ispitivači eksploziva nekad trebaju da

rekonstuišu bombu i po mogučnosti detoniraju u cilju da demonstriraju njenu sličnost sa

dokazima na mjestu zločina. U slučajevima smrtonosne eksplozije saradnja sa patologom je

od presudnog značaja jer dio eksploziva može biti u tijelu preminule osobe.

Forenzička hemija je odgovorna za hemiska testiranja droga i ostalih dokaznih supstanci.

To uključuje zabranjene droge, alkohol, zapaljive materije korištene u paljevini i ostatke

eksplozije nakon eksplozije.

Ovo odjeljenje može biti odgovorno za testiranje alkohola u krvi, dahu kao dokaz vožnje u

pijanom stanju.

U kriminalističkoj labaratoriji forenzičari u odjeljenju serologije rade identifikaciju krvi i

sjemene tekućine. To zahtjeva visok stepen ekspertize i iskustva u biološkim tehnikama.

Analiza tla zahtjeva iskustvo i to kombinuje hemiska i fizička testiranja sa velikom

vještinom korištenja mikroskopa.

14

Sam mikroskop je srce kriminaslističke labaratorije.

Privatna organizacija McCrone institut u Čikagu je glavni izvor u tom području

specijalizovan za istraživanje i praktičnu ispitivanje problema vezanih za tlo i ostalih dokaza

u tragovima. 7 Identifikacijoni problemi su dali poticaj za razvoj naučnih labaratorija kao

sekcije agencija za provođenje zakona.

Identifikaciona odjeljenja su osnovno jezgro moderne kriminalističke labaratorije.

Oni igraju ulogu u identifikaciji bjegunaca preko fotografija, crteža ili otisaka prstiju

Oni se također mogu koristiti u slučajevima skeletnih ostataka ili djelova tjela iz

katastrofa.

Mnoge tehnike uključuju rendgen filmove, fotografiju, otiske prstiju upoređivanje otisaka

zuba i vrsta krvi se mogu koristiti u labaratorijima za identifikaciju.

Upoređivanje zvučnog zapisa je specijalnost koje je razvijena od strane kriminalističke

labaratorije u skorije vrijeme.

Primjena fizike igra glavnu ulogu u istrazi minutnih dokaza u slučajevima nesreća.

Ovo zahtijeva upotrebu instrumenata koji obavljaju neutronsku analizu koja je

nedestruktivni metod ispitivanja.

Instrumenti difrakcije x zraka također mogu biti opremljeni u dobrim labaratorijima

U labaratorijima za ispitivanje automobilskih nesreća, greška na gumama također mogu

biti ispitane.

Prava

Ekspertiza profesionalnog naučnika može biti od male vrijednosti ukoliko se na sudu

neprezentuje na odgovarajući način.

Najvažniji korak u bilo kojoj forenzičkoj analizi jeste prikupljanje i identifikacija dokaza.

Ako dokazni materijal nije ispravno dokumentovan, prikupljen i pohranjen, isti

najvjerovatnije neće biti prihvaćen u sudu. Ponekad tragovi nađeni na mjestu izvršenja

krivičnog djela mogu biti jedini ključni dokazi.Dokazna sredstva su izvori iz kojih se dobijaju

dokazni osnovi, tj. izvori iz kojih se dobijaju činjenice koje služe kao podloga za izvođenje

zaključaka o istinitosti ili neistinitosti onoga što je predmet dokaza. Postoje razni načini za

određivanje sistema dokaznih sredstava, s tim da im je zajedničko obilježje da stranke nemaju

apsolutnu slobodu u izboru šta će biti dokazno sredstvo.

___________________________________________ 7 William G. Eckert, Introduction to the Forensic Sciences str 18

15

Sistem dokaznih sredstava određuje se i tako što se strankama prepušta sloboda da

upotrijebe svako dokazno sredstvo podobno za utvrđivanje činjenica, ako je to u skladu sa

pravnim poretkom i osnovnim načelima postupka.

III. DOKAZI: VRSTE DOKAZA I DOKAZIVANJE UOPŠTE

1) DOKAZI I VRSTE DOKAZA

Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrši da bi formirao svoje ubjeđenje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje mogu biti od uticaja na njegovu odluku.8 Ovdje je riječ o dokazu u formalnom smislu, koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom smislu je svaki dokazni osnov ili razlog sadržan u određenom dokaznom sredstvu koji govori o istinitosti neke činjenice važne za postupak.9

Zadatak sudova je da rješavaju pravne sporove, što znači utvrditi činjenično stanje i na tako utvrđeno stanje primijeniti materijalno pravo. Prvo znači rješavanje činjeničnog, a drugo pravnog pitanja. Rješavanje prvog pitanja predstavlja reprodukovanje izvjesnog fakta iz prošlosti (događaja, ljudskog postupka, radnje, odnosa) i utvrđivanje da li taj fakt odgovara uslovima propisanim u određenoj pravnoj normi. Djelatnost suda pri utvrđivanju činjeničnog stanja sastoji se u utvrđivanju odlučnih činjenica, kako su se zaista odigrale u stvarnosti, odnosno kako postoje u stvarnosti (konkretno činjenično stanje) i u zaključivanju da li se tako utvrđeno činjenično stanje podudara sa apstraktnim činjeničnim stanjem opisanim u normi (apstraktno činjenično stanje). Pravna ocjena sastoji se u ocjeni da li na utvrđeno činjenično stanje treba primijeniti u normi sadržanu sankciju. Utvrđivanje činjenične situacije postiže se preduzimanjem radnji dokazivanja.

Pravilno utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku je osnovni i najvažniji zadatak sudova, ali je teži nego u drugim sudskim postupcima. Činjenično stanje je osnov svakog odlučivanja sudova, bilo da se radi o rješavanju materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja ili o donošenju odluke o glavnoj stvari ili o sporednim, odnosno incidentnim pitanjima. Svaka sudska odluka zasnovana je na izvjesnim činjenicama koje su se desile u stvarnom životu, a sud ih u postupku mora rekonstruisati i, saobrazno procesnim formama, iskoristiti da bi donio svoju odluku.

Utvrđivanje činjenica i njihovo podvođenje pod određenu pravnu normu zahtijeva znatne napore upravo onda kada sudija ne raspolaže nespornom činjeničnom podlogom, nego mora na bazi prikupljenih dokaza mukotrpno graditi prihvatljivu verziju spornog događaja o kojem se vodi postupak. Kako se često iznosi, slučajevi u kojima se postavljaju pitanja pronalaženja

________________________ 8 Ranieri, citirano kod Vasiljevića

9 Grubač, I, str 273

16

pravne norme ne čine toliko poteškoća koliko slučajevi u kojima se javljaju pitanja utvrđivanja činjeničnog stanja. Od pravilnog utvrđivanja činjenicnog stanja zavisi pravilna primjena prava, kao garancija zakonitosti sudskih odluka.

Potrebu i interes društvene zajednice da se činjenice u krivičnom postupku pravilno utvrde, prate mnogobrojne teškoće. Prije svega, najveći interes da oteža prikupljanje dokaza i spriječi utvrđivanje istine ima sam osumnjičeni, odnosno optuženi, ako je zaista kriv.

U prilog osumnjičenom, odnosno optuženom u tom smislu ide i činjenica što se krivično djelo desava najčešće iznenadno, tako da je teško obezbijediti unaprijed sigurne dokaze.

Zbog toga se u krivičnom postupku mora dozvoliti upotreba svakog podobnog dokaznog sredstva, od kojih su neka (najčešće svjedoci) nesigurna. Neke od ovih teškoća dolaze i otuda što uspjeh u dokazivanju činjenica u krivičnom postupku zavisi i od toga koliko sudija poznaje druge nepravne nauke, tehnike i vještine. U obavljanju toga posla sudija nema pomoći u pravnim naukama, već je upućen na životno iskustvo, poznavanje ljudi i uslova života, na pravila raznovrsnih kriminalističkih tehnika, forenzike, zakone psihologije, logike i slično, tako da sudija, obrazovan isključivo kao pravnik, sposobnosti potrebnih za utvrđivanje činjenica nema ili ih ima sasvim malo, naročito na početku karijere, kada nema još ni životnog iskustva.5 Ovome treba dodati i novi zadatak utvrđivanja kriminološke ličnosti osumnjičenog, odnosno optuženog, radi pravilnog izricanja krivične sankcije, što iziskuje angažovanje kadrova raznih specijalnosti (pored vještaka) i otvara problem odnosa suda sa tim kadrovima.

Iz definicije dokaza u materijalnom smislu može se zaključiti da se pojam dokaza sastoji iz tri elementa: predmet dokaza, dokazni osnov i dokazna sredstva..Činjenica koju treba dokazati je predmet dokaza (thema probandi). Predmet dokaza je tvrdnja (thesis probandi) o postojanju (probatio), rjeđe o nepostojanju (refutatio) čmjenice.10 Činjenica koja je već utvrđena i iz koje se izvodi zaključak o istinitosti činjenice koju treba dokazati naziva se dokazni osnov ili razlog (argumentum probatio). Izvori iz kojih se dobijaju činjenice koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna sredstva (instrumenta probandi). Dokazna sredstva su forme (oblici) u kojima se dokazni osnov pojavljuje.11 Dokazni osnov sadržan je u dokaznom sredstvu i služi utvrđivanju dokaznog predmeta. Dokazni osnovi su, teorijski posmatrano, bezbrojni, za razliku od dokaznih sredstava, koja su ograničena, jer su ograničeni i oblici u kojima se dokazni osnov javlja.

Između dokaznog osnova i dokaznog sredstva ne postoji ni kvantitativna podudarnost: pomoću jednog dokaznog sredstva može se dokazivati više dokaznih osnova.12

__________________________________________________________________________ 10 Grubač, I, str.273.

11 Pavišić. str 401 12 U vezi sa dokaznim sredstvima u teoriji se spominje i njihova t aksativnost.Upotreba tih sredstava može bit dopuštena, zabranjena ili upitna

17

Način dokaza (modus probandi) je posebna karakteristika dokaza u krivičnom postupku.

Podobnost dokaznog sredstva da uvjeri sudiju u istinitost Činjenice koja je predmet dokazivanja naziva se dokaznom snagom (nervus probandi).

Polazeći od dokazne snage, dokazi se dijele na: (a) Potpune i nepotpune, zavisno od toga da li se činjenice utvrđuju sa obilježjem istinitosti ili kao vjerovatne.

Potpun dokaz je onaj koji u cijelosti potvrđuje istinitost ili neistinitost neke sporne činjenice, a nepotpun ili poludokaz čini to samo djelimično.13

Presuda se može zasnovati samo na potpunom dokazu, a nepotpun dokaz dovoljan je za procesne radnje koje se prema samom zakonu mogu preduzeti "ako postoje osnovi sumnje"14

(b) Neposredne ili posredne. Neposredni dokazi zasnivaju se na neposrednom opažanju činjenica (uviđaj koji vrše organi postupka), a posredni na saznavanju činjenica posrednim putem, preko drugih izvora (svjedoka, vještaka, isprava itd). (c) Dokaze u užem smislu (neposredno, direktno opažanje činjenica koje vrše organi krivičnog postupka o postojanju izvjesne

Ovakvo razlikovanje dokaza imalo je svoje opravdanje u samom zakonu u uslovima vladavine učenja o zakonskoj vrijednosti dokaza. Prelaskom na učenje o slobodnoj ocjeni vrijednosti dokaza, ova podjela je izgubila od svoje vrijednosti pravno relevantne činjenice) i dokaze u širem smislu (indicije), tj. činjenice koje nisu pravno relevantne, ali na osnovu čijeg postojanja se logičkom argumentacijom dolazi do zaključka o postojanju pravno relevatne činjenice. Da bi neka činjenica u krivičnom postupku poslužila kao indicija, dakle da bi se iz nje moglo logičkim putem utvrditi postojanje pravno relevantne činjenice, ta činjenica (indicija) mora biti utvrđena. Manja vrijednost indicija proizilazi uopšteno iz toga što one, zahtijevajući od sudije logičko zaključivanje o postojanju ili nepostojanju pravno relevantnih činjenica na koje upućuju, pružaju uvijek samo manji ili veći stepen vjerovatnoće o postojanju tih činjenica. Izvor informacija o indicijama, po pravilu, nalazi se u raznim predmetima koji su u vezi sa krivičnim događajem. (d) Dokazi optužbe i dokazi odbrane. Osnov klasifikacije je u vrijednosti dokaza, polazeći od prirode stranačkih zahtjeva u krivičnoj stvari. Dokazi optužbe potkrepljuju optužbu, a dokazi odbrane -odbranu. Vrijednost ove podjele je relativna, jer priroda dokaza zavisi od ocjene suda prilikom presuđenja krivične stvari. Sem toga, nastupanje i izvođenje dokaza može poteći, pored stranaka, i od krivičnog suda. Isto tako, obaveza je tužioca, kao predstavnika državnog organa, da izvodi kako optužne, tako i odbrambene dokaze, radi utvrđivanja kako činjenica koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i onih koje idu u njihovu korist.

_______________

13 Dimitrijević, str. 186. 14 Grubač, I, str. 273 i 27

18

(e) Personalni ( lični) i stvarni ( materijalni) dokazi ukazuje na različitu prirodu izvora dokaznih informacija. Personalni dokazi nastaju kao rezultat opažanja i psihičkog preživljavanja lica koja su bila u kontaktu sa izvršenjem krivičnog dela (svedoci, oštećeni kao posebna kategorija svedoka, osumnjičeni). Dokazne informacije od ovih lica uzimaju se dobijanjem iskaza. Kod ove vrste dokaza od prevashodnog značaja su problemi opažanja, zapamćivanja i zaboravljanja svedoka i osumnjičenih, kao i taktika dobijanja istinitog iskaza.

Stvarni (materijalni) dokazi nastaju u vezi sa izvršenjem krivičnih dela u procesu međusobnog delovanja materijalnih objekata ili međusobnog delovanja izvršioca i žrtve ili izvršioca i materijalnih objekata, pri čemu dolazi do prenosa kriminalističkih informacija sa jednih na druge.

Ova klasifikacija ima svoj osnov u samom izvoru informacije, tj. u tome gdje se nalaze činjenice koje će biti iskorišćene kao dokaz u krivičnom postupku. Pod materijalnim dokazima podrazumijevaju se razne fizičke stvari koje mogu poslužiti kao dokaz , s tim da one nisu nikakva posebna vrsta dokaza, nego pripadaju drugim dokazima (isprave) ili su predmet uviđaja ili vještačenja.15 Iz njihovog zapažanja procesni organ crpi saznanja o činjenicama koje se utvrđuju. Takav dokaz je sadržaj isprave i sadržaj tehničkog snimka. Personalni dokazi su iskazi određenih lica (osumnjičenog, odnosno optuženog, svjedoka, vještaka). Opravdanost ove klasifikacije je u njenoj očiglednosti, a vrijednost, uglavnom, u tome što je sud pri ocjeni stvarnih dokaza u mogućnosti da potraži oslonac u dostignućima drugih nauka (prirodnih, tehničkih itd), dok je kod ličnih dokaza prepušten uglavnom sebi, tj. svome znanju i umijeću.

Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom pretresu i da sud presudu smije zasnivati "samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu". Pošto pod pojmom izvođenja dokaza podrazumijevamo svaku radnju utvrđivanja sadržaja dokaza, ovo izvođenje se proteže i na istragu. U tom slučaju se, zapravo, rezultati izvođenja dokaza prije glavnog pretresa, njihovom zapisničkom legitimacijom "konzerviraju", kako bi se u slučaju potrebe mogli upotrijebiti na glavnom pretresu, umjesto ponovnog izvođenja istog dokaza.16 No, bez obzira na to o kojem se stadiju krivičnog postupka radi, izvođenju dokaza prethodi odluka o tome hoće li se neki dokaz koji je pribavljen izvesti ili ne. ( f) Originarni i izvedeni dokazi – zasnovana je na kriterijumu da li se pred sudom, u procesu dokazivanja nalazi nosilac dokazne informacije ( signal) koji je odrazio kriminalističku informaciju prilikom izvršenja djela, ili surogat, njegova zamjena na kojoj je sačuvana kriminalistička dokazna informacija fiksirana nakon izvršenja djela, zato što je originarni nosilac dokazne informacije nedostupan.

Originarni dokazi, odnosno nosioci dokazne informacije su pravilo, s obzirom na to da pred sudom treba da figuriraju upravo oni nosioci dokazne informacije koji su nastali prilikom izvršenja krivičnog dela i u vezi sa njim. Oni su u pravom smislu reči (originarni) izvor dokaza.

15 Bayer, II, str.17

16 Dimitrijević, str. 187

19

Izvedeni dokazi su kopija dokazne informacije, formirane prilikom izvršenja krivičnog dela i u funkciji njegovog izvršenja. Oni su nužno zlo, i koriste se u situacijama kada se na drugi način ne može sačuvati originarna dokazna informacija od propadanja. Na primer, odražen trag obuće u snegu, blatu, mokroj zemlji, otisak prsta koji je ostao na nameštaju u prostoriji u kojoj je izvršena provalna krađa. Da bi se navedeni tragovi sačuvali od uništenja, moraju se odlivati (mulažirati), a otisak prsta preneti na daktiloskopsku foliju, pa potom uporediti sa neutralnim komparativnim uzorcima uzetim od sumnjivih lica. Mulažirani (odliveni) otisci obuće uzeti sa snijega ili mokre zemlje, fiksirani otisak prsta na daktiloskopskoj foliji, ili fotografisan otisak prsta, izvedeni su dokazi, zato što su odrazili i trajno obezbedili kriminalističku informaciju sa originarnog nosioca, jer se originarna informacija kratko vreme nakog izvršenja dela, zauvjek gubi.

2) Ocjena dokaza 

Ocjena dokaza predstavlja posljednju, završnu i najvažniju aktivnost suda, kojom se postiže krajnji cilj dokazivanja.

Pošto je cilj dokazivanja u krivičnom postupku utvrđivanje činjenica važnih za postupak, svaki izvedeni dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Ocjenu o istinitosti ili neistinitosti činjenice vrši sud na glavnom pretresu i izlaže je u razlozima presude. Ocjenu dokaza sud vrši i u drugim fazama postupka (određivanje pritvora, potvrđivanje optužnice, itd), ali u druge svrhe. Ocjenu dokaza mogu da vrše i stranke: tužilac i optuženi.

Pri ocjeni dokaza sudija se služi logičkim (metodom logičke dedukcije ili indukcije) i tehničkim ispitivanjem (primjenom naučnih i tehničkih metoda kojima se bavi kriminalistika i druge vanpravne nauke). Logički i tehnički metodi ocjene dokaza dopunjavaju se psihološkom ocjenom, ako su u pitanju dokazi koji se odnose na iskaze lica, čime se bavi sudska psihologija. Naravno, najvažniju uloogu u ocjeni dokaza ima iskustvo sudije. Rezultat ocjene dokaza može biti jače ili slabije uvjerenje o tome da li odnosna činjenica (ili činjenice) postoji ili ne postoji. 17

Princip je da se jedna činjenica dokazuje sa više dokaznih osnova. Ako više dokaznih osnova dokazuje neku činjenicu na isti način, u pitanju je sticaj dokaza. Kolizija dokaza postoji ako više dokaza predstavlja istu činjenicu različito. Sumnja je najniži stupanj ubjeđenja u istinitost neke činjenice i postoji kada su razlozi koji govore za i protiv istinitosti jednaki ili su, čak, razlozi protiv jači od osnova za. Zakon i same osnove sumnje diferencira po intenzitetu i govori o osnovima sumnje i o osnovanoj sumnji. Osnovana sumnja (probable cause) je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Osnovi sumnje su utvrđene činjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogućnost postojanja

__________________________________________________

17 Miodrag N. Simović, Krivično procesno pravo Uvod i opšti dio, str 271

20

krivičnog djela, na određeno lice kao učinioca, kao i na bližu ili dalju vezu između krivičnog djela i učinioca. Teorija osnovanu sumnju određuje kao viši stepen sumnje, koji se bazira na prikupljenim podacima i dokazima i često se za ovaj oblik sumnje koriste nazivi "sasvim dovoljna sumnja", "ozbiljna sumnja" i "razumna sumnja".18 Postojanje osnova sumnje ocjenjuju tužilac, koji naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo i ovlašćena službena lica koja preduzimaju potrebne mjere u slučaju saznanja za krivično djelo . O osnovanoj sumnji odlučuje sud.

Vjerovatnoća se nalazi između izvjesnosti i sumnje i postoji kada sudija nije potpuno uvjeren u istinitost neke činjenice koju utvrđuje, tj kad nije došao do izvjesnosti, ali su razlozi koji govore za istinitost činjenica jači od razloga koji stoje protiv, a zakon izričito dozvoljava da sud odluči na osnovu takvog nižeg stepena uvjerenja. Izvjesnost je postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost relevantnih činjenica, tako da se u njih ne može posumljati.

3) Zakonska ocjena dokaza i ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju 

Zakonska ocjena dokaza, karakteristična za istražni (inkvizicioni) krivični postupak, postoji kada se ocjena izvedenih dokaza i utvrđivanje istinitosti činjenica koje se njima dokazuju vrši po pravilima propisanim u zakonu, u kojima je određeno koja količina i kakvoća dokaza treba da se stekne da bi se činjenice koje su predmet dokaza morale, odnosno mogle uzeti dokazanim. U praktičnoj primjeni zakona i ove ocjene, sudija je bio dužan da se strogo pridržava zakona i da dokazima prizna onu vrijednost koja im je bila određena zakonom, bez obzira na svoje lično ("intimno") uvjerenje o stvarnoj vrijednosti pojedinih dokaza. Zbog toga se smatra da je sudija, prema ovoj ocjeni, bio jedna vrsta tehničara, koji je imao zadatak da utvrđuje i kvantitet i kvalitet dokaza koji se traže za utvrđivanje činjenica u krivičnoj stvari.

Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju postoji kada sudija vrši ocjenu izvedenih dokaza o postojanju činjenica na osnovu sopstvene analize, ne po pravilima utvrđenim u zakonu. Svoje slobodno uvjerenje o vrijednosti izvedenih dokaza sud formirana osnovu logičke analize i psihološke ocjene dokaznog materijala, nevezan nikakvim zakonskim pravilima o ocjeni dokaza, jedino sa obavezom da o toj ocjeni položi račun u obrazloženju svoje odluke. Odsustvo vezanosti i ograničenosti suda formalnim dokaznim pravilima podrazumijeva da se ne određuje vrijednost pojedinog dokaza, niti se bilo kojem od njih daje prvenstvo, već se ostavlja sudiji da to učini po svome uvjerenju. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, ocjena oslobođenapravnih pravila, koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza.19

Izuzetno, traži se da se određene okolnosti dokazuju samo određenim dokaznim sredstvom

(npr. za ponavljanje postupka u korist osuđenog okolnost daje pravnosnažna presuda zasnovana na lažnom iskazu svjedoka dokazuje se pravnosnažnom presudom da je svjedok oglašen krivim za krivično djelo davanja lažnog iskaza. __________________________________________

18 Grupa autora, Komentar zakona o krivičnom postupku, str. 93.

19 Stevanović, str.198

21

Izuzetak od slobodne ocjene dokaza je i pravilo da se određena činjenica ne može uzeti kao dokazana ako tome u prilog ne idu određeni dokazi kao i posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata.

Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju znači slobodnu (ali razumnu i logičnu) ocjenu dokaznog materijala, a da bi takva bila, ona mora biti obrazložena. Potreba i obaveza obrazlaganja odluke treba da isključi samovolju suda i omogući uvid da li se ocjena dokaza kretala u zakonskim okvirima, te da li su pravilno primijenjeni zakoni logike o pravilnom mišljenju i zaključivanju. Sud je obavezan da u obrazloženju odluke navede koje je činjenice uzeo za dokazane i zbog čega.

Predmet ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju je svaki dokaz za sebe i svi zajedno. Svaki dokaz se cijeni, ali ne izolovano od drugih dokaza. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju važi samo za ocjenu vjerodostojnosti i vrijednosti izvedenih dokaza. Sudiju, međutim, obavezuju odredbe zakona o nastupanju i izvođenju dokaza. Sud može slobodno da cijeni samo činjenice i dokaze koji su izneseni na glavnom pretresu, na kojima zasniva presudu.

IV. PERSONALNI DOKAZI 

1) ISKAZ OSUMNJIČENOG

Iskaz osumnjičenog je izjava koju on daje u tom svojstvu o krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret i drugim pitanjima krivične stvari koja je predmet suđenja. Iskaz osumnjičenog je, prije svega, sredstvo odbrane osumnjičenog, ali može da posluži i kao dokazno sredstvo (koje se uzima u obzir prilikom utvrđivanja činjenica).

Iskaz osumnjičenog koristi se kao važno sredstvo ne samo zbog toga što u nekim slučajevima nikakvih drugih dokaza nema, već i zbog toga što može korisno poslužiti za provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza.20 Krivični postupak se ne može odreći upotrebe iskaza osumnjičenog kao dokaznog sredstva, jer je osumnjičenom, kao neposrednom učesniku događaja o kome se sudi, po pravilu, najbolje poznato da li je i kako djelo izvršeno. Država bi se mogla odreći iskaza osumnjičenog kao dokaznog sredstva u krivičnom postupku jedino ako bi tužilac uvijek ili uglavnom raspolagao sa dovoljno drugih dokaza, pomoću kojih bi se sa sigurnošću mogle utvrditi činjenice koje se u krivičnom postupku utvrđuju. U tom slučaju, osumnjičeni bi u krivičnom postupku imao položaj isljučivo procesnog subjekta. Iskaz osumnjičenog može biti dokazno sredstvo i kada ne sadrži priznanje, jer se elementi dokaza obezbjeđuju iz svih dijelova njegovog iskaza koji se odnose na činjenice koje su

______________

20 Grubač, I, str. 301

22

predmet dokaza. Sve dokazne elemente iskaza osumnjičenog tužilac je obavezan da provjerava drugim dokaznim sredstvima.

U našem krivičnom postupku osumnjičeni, odnosno optuženi ne može u krivičnoj stvari u kojoj odgovara imati svojstvo svjedoka, čak ni onda kada treba da pruži obavještenja o činjenicama koje se odnose na treća lica. Jedno lice može biti saslušano kao svjedok samo ako u toj krivičnoj stvari nema svojstvo osumnjičenog, odnosno optuženog.21

Poseban značaj ima priznanje (confessio) koje osumnjičeni može dati u svom iskazu. Priznanje predstavlja izjavu kojom osumnjičeni tereti sebe za izvršenje krivičnog djela, odnosno djelimično ili potpuno prihvata navode optužbe kojima se označava kao učinilac. Priznanje je jedan od najspornijih dokaza u krivičnom postupku, prema kome u sudskoj praksi i nauci postoji dosta predrasuda i ekstremnih tumačenja. Na jednoj strani, priznanje se nekada precjenjivalo, smatralo se idealnim dokazom, kraljicom dokaza (regina probationum) i svi napori su bili usmjereni ka njegovom dobijanju, što se smatralo ciljem dokazivanja. Priznanje postoji ako osumnjičeni u cjelini ili djelimično prihvata optužbu. Priznanje osumnjičenog, shvaćeno u užem smislu, jeste potvrđivanje osumnjičenog daje učinio krivično djelo. Priznanje u širem smislu je svaka izjava osumnjičenog da je istinita neka važna činjenica koja se tiče njegove krivice, a za njega je nepovoljna.

Priznanje osumnjičenog mora biti izričito. Znači da nema prećutnog priznanja. Priznanje, dalje, može biti:

(a) vansudsko i sudsko, prema tome da li je dobijeno pred sudom u krivičnom postupku ili van postupka; pred tužiocem, policijom ili nekim službenim ili privatnim licem. I jedno i drugo priznanje ima dokaznu vrijednost koja se cijeni po slobodnom uvjerenju, a razlika je samo u tome što je dokazivanje vansudskim priznanjem složenije,

(b) Prosto i kvaliflkovano. Prosto priznanje postoji kada osumnjičeni priznaje ono za što se optužuje, bez ikakvih ograničenja. Kvaliflkovano priznanje postoji kada osumnjičeni, priznajući izvršenje djela, ističe u isto vrijeme okolnosti koje isključuju krivično djelo ili krivičnu odgovornost ili je bar umanjuju,

(c) Potpuno i nepotpuno (djelimično), prema tome da li osumnjičeni priznaje sve navode iz tužbe koji mu se stavljaju na teret ili samo neke, a druge odbija,

(g) Sudskim priznanjem u užem smislu smatra se priznanje dato pred sudijom, odnosno sudećim vijećem na glavnom pretresu, a sudskim priznanjem u širem smislu - priznanje dato pred nekim drugim organom krivičnog postupka. Sudsko priznanje u širem smislu je složeno na isti način kao i vansudsko priznanje,

(d) Dobrovoljno i neizbježno priznanje, prema tome da li se osumnjičeni slobodno odlučuje da prizna ili to čini pod uticajem već otkrivenih činjenica i okolnosti.

______________________________________________________________________________________

21 O argumentima za suprotno stanovište (npr. radi se o pravu na odbranu; zakon nigdje nije izričito isključio takvu mogućnost) vidjeti Perić, Branko: Optuženi i tužilac kao svjedoci u dokaznom postupku, "Glasnik pravde", Banja Luka, broj 12/04, str. 62-69.

23

1.2 Problemi u vez sa ispitom osumnjičenog

Složena pitanja ispita osumnjičenog proizilaze, prije svega, iz činjenice da on najbolje zna činjenice o djelu koje mu se stavlja na teret, ali i da osumnjičeni ima interes da ne govori istinu, ako je to za njega nepovoljno. To je problem (kako ga neki nazivaju) "osumnjičenog kao aktivnog dokaznog sredstva", gdje osumnjičeni aktivnim učešćem, davanjem iskaza (u prvom redu priznanja), omogućava saznavanje istine, pri čemu se javlja pitanje da li na današnjem stepenu društvenog razvoja treba koristiti saradnju osumnjičenog, na koji je način koristiti, koji se metodi mogu primijeniti da bi se osumnjičeni privolio na tu saradnju i kojim je sredstvima dopušteno savlađivanje otpora toj saradnji (npr. predočavanje materijalnih dokaza, ukazivanje na protivrječnosti, pozivanje na savjest i čast, držanje u neizvjesnosti o prikupljenim dokazima).

1.3 . Ocjena iskaza osumnjičenog

Iskazu osumnjičenog, posebno kada sadrži priznanje, i u teoriji i u praksi pridavan je različit značaj. Stavovi su se kretali od bezuslovne dokazne vrijednosti priznanja (conffesio est regina probationem) do odricanja svake njegove dokazne vrijednosti. U našem zakonu, prema ovom pitanju zauzet je sljedeći stav: iskaz osumnjičenog, i kada sadrži priznanje, cijeni se kao i svaki drugi dokaz. Za tu ocjenu, kao i uopšte ocjenu bilo kojeg dokaza u krivičnom postupku, nema pravnih razlika. Iskaz osumnjičenog može biti pun dokaz ili nemati nikakve dokazne vrijednosti, tako da sud, s obzirom na cjelokupan dokazni materijal, može osloboditi optuženog koji je priznao, a osuditi optuženog koji nije priznao.

2) ISKAZ SVJEDOKA

Iskaz svjedoka je u praksi najčeši dokaz u krivičnom postupku, ali je ocjena dokazne vrijednosti svjedočkog iskaza najteža od svih ocjena dokazne vrijednosti radnji dokazivanja. Procjena da će novi tehnički dokazi za utvrđivanje činjenica zamijeniti subjektivne iskaze svjedoka, pokazala se nerealnom, jer su oni ograničeni samo na određene slučajeve. Kod takvog stanja stvari, ostalo je jedino da se korišćenje svjedoka i ocjena vrijednosti njihovih iskaza postave tako da se uočeni nedostaci otklone ili svedu na što manju mjeru, što zavisi od tužioca, odnosno sudije, koji treba, najprije, da pravilno čulno primi iskaz svjedoka, a zatim da ocijeni njegovu vrijednost. To otežava rad tužioca, odnosno sudije i pretpostavlja da, osim pravnih znanja, on poznaje i psihologiju i logiku.

Osnovni problem pri ocjeni iskaza svjedoka jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka o činjenicama podudara sa stvarnim stanjem. Najveći broj svjedoka koji su vidjeli neki kriminalni događaj potiču iz kruga poznanika optuženog ili oštećenog, prijatelja ili rođaka od kojih je a priori teško očekivati potpun i pouzdan iskaz. 22 I oni koji to nisu, često ne mogu dati takav iskaz barem iz četiri razloga:

1. zbog pogrešaka u zapažanju (krivično djelo je obično nenadan i nasilni događaj,

________________ 22 Krapac, str 286

24

psihofizičko stanje nekog lica je takvo da ono nema dobre osjećaje i sl). 2. zbog nedostatka u sjećanju (nastupio je npr. potpuni zaborav, tzv. lažno sjećanje) 3. zbog pogrešaka u imaginaciji (ljudi su skloni, pogotovo pred autoritetom vlasti,

konfabulirati, mijenjati ili dopunjavati podatke iz sjećanja - da stvore ljepši dojam, da se prave važnim itd.)

4. zbog pogrešaka u rasuđivanju ((pogrešna tumačenja podataka, nedostatak autokritike ili pretjeranost u njoj itd.) 23

Osim istinitog iskaza (kada postoji podudarnost između iskaza i realnosti činjenica), postoje i lažan i pogrešan iskaz. Iskaz je pogrešan kada postoji nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću iz razloga koji su van volje i svijesti svjedoka. Pogrešan iskaz može naslati zbog grešaka" prilikom primanja utisaka (greške u percepciji) i njihovog pamćenja, kao i zbog izlaganja onoga što je svjedok primio (greške u reprodukovanju). Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću može da nastupi iz razloga koji zavise od volje \ svijesti svjedoka, i tada je iskaz lažan.

Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka tužilac, odnosno sudija mora uzeti u obzir više elemenata, koji se cijene subjektivno i objektivno:

(a) da li je iskaz dat slobodno ili po nagovoru, pod prinudom i tome sl.,

(b) da li je svjedok fizički i duševno sposoban da zapazi činjenice, zapamti ih i reprodukuje,

(c) da li njegov karakter i moralne osobine ulivaju povjerenje ili izazivaju podozrenje, (d) da li je u nekom odnosu sa strankama (srodstva, službene ili dužničke zavisnosti i sl.) ili je nezavisan,

(e) da li je sadržina datog iskaza logična, čvrsta, postojana, jasna i opredijeljena,

(f) da li je iskaz rezultat neposrednog opažanja ili je u pitanju svjedočenje po čuvenju,

(g) da li se iskaz slaže sa drugim dokazima i poznatim okolnostima slučaja,

(h) da li se slaže sa iskazima drugih svjedoka,

i) da li potiče sa glavnog pretresa ili je dat samo u istrazi,

(j) da li je dat pod zakletvom 24

_______________________

23 Krapac, str 286

24 Ibidem

25

Da bi njegov iskaz imao dokaznu snagu, trebalo bi da svjedok može i hoće da kaže istinu, tj. da je sposoban da opazi činjenice (inače je iskaz pogrešan) i da je iskren (inače je iskaz lažan).

3) POJAM VJEŠTAKA I NJEGOVOG ISKAZA

Iskaz vještaka je izjava procesno nezainteresovanih lica, koje stranke i sud uzimaju da na

osnovu stručne spreme ili vještine (lege artis) stečene vršenjem poziva opaze izvjesne

činjenice, okolnosti ili pojave ili da o njima daju svoje mišljenje, jer za to stručna pravna

sprema i opšte obrazovanje sudija nisu dovoljni. 25

Uglavnom se uzima da postoje tri grupe razloga za vještačenje:

(a) saopštavanje opštih stavova nauke i umijeća,

(b) konkretne procesne činjenice i

(c) posebno poznavanje stvari.

Vještak, kao posebna vrsta svjedoka, nije potreban ako stranke i sud mogu razumjeti i

vrednovati dokaze bez pomoći lica koja imaju specijalizovano razumijevanje i znanje o

nekom predmetu. Vještačenje je djelatnost vjestaka na prikupljanju nalaza (visum repertum) i

mišljenja (parere).

U nalazu vještak daje ono što je opazio i ispitivanjem utvrdio, a značajno je za razjašnjenje

relevantnih činjenica.

Mišljenje, koje u cjelini mora biti osnovano i obrazloženo, predstavlja vještakovo rješenje

postavljenog zadatka i odgovor na istaknuta pitanja za rasvjetljenje važnih činjenica u konkretnoj

krivičnoj stvari.

Nalaz i mišljenje se uobičajeno daju u jednom postupku, ali je moguće da se daje samo

mišljenje ili samo nalaz.

Vještačenje se danas proširuje i na kriminološko ispitivanje osumnjičenog, odnosno optuženog

u toku postupka i u toku izvršenja mjera bezbjednosti i vaspitnih mjera neodređenog trajanja

(kriminološka ekspertiza), a do toga je došlo usljed evolucije materijalnog krivičnog prava i novih

zahtjeva koji su stavljeni pred sud u vezi sa ličnošću osumnjičenog.

Ono što vještak ispituje predmet je dokaza, a ono što vještak podnosi nije nikakav

definitivni sud o predmetu dokaza, već dokaz kao kao i svaki drugi koji sud treba da ocijeni i

_______________ 25 Marković, str 309

26

na osnovu toga da ga prihvati ili odbije.

Vještak treba da raspolaže stručnom (tehničkom) i pravnom sposobnošću za vještacenje.

U pogledu stručne sposobnosti, podrazumijeva se određeno potrebno znanje (stručna

sprema), koje će mu omogućiti da zapazi određene činjenice i da o njima da svoj sud.

Stručno znanje dokazuje se odgovarajućim svjedočanstvom ili diplomom o stručnoj

sprerni i osposobljenosti za vršenje određene djelatnosti ili iskustvu u vršenju zanimanja,

poziva ili vještine.

Stručnost vjestaka znači kako formalno obrazovanje u određenoj oblasti tako i

višegodišnje iskustvo , zapažene rezultate u radu, suvremeno poznavanje i teoriskih i

praktičnih problema određene oblasti, vladanje savremenom metodologijom, stalno praćenje

i upoznavanje sa razvojem i perspektivama u odgovarajućoj disciplini.

Potrebna stručnost vještaka je uvijek konkretna, kako obzirom na standarde konkretne

stručne oblasti, tako i s obzirom na potrebe krivičnog postupka. ne posjeduje usko

Procjena dokazne vrijednosti vještačenja je izuzetno složena djelatnost koja zahtjeva

dobro poznavanje kriminalistike i osnovnih mogućnosti i ograničenja pojedinih vrsta

vještačenja. Sudija mora da bude kritičan u analizi vještakovog nalaza i mišljenja. Problem je

u tome što sudija ne posjeduje usko stručna znanja koja bi mu omogučila da kritički i

potpuno provjeri vještačenje. Usljed toga u praksi se dešava da sudija nekritički prihvati nalaz

i mišljenje vještaka i da faktički vještak bude taj koji presudno utiče na donošenje sudske

odluke. U osnovi, sud procjenjuje svaki nalaz i mišljenje vještaka u skladu sa slobodnom

sudiskom ocjenom dokaza tako što ga prvo ispituje posebno, a zatim u vezi sa drugim

dokazima.

V. STVARNI ( MATERIJALNI) DOKAZI - MJESTO DOGAĐAJA I ANALIZA TRAGOVA NAĐENIH U KRIMINALISTIČKOJ OBRADI

1) POSTUPCI NA MJESTU DOGAĐAJA

Mjesto događaja (engl. crime scene) obično je definirano kao mjesto gdje se dogodio

kriminalni čin. Pod tim pojmom podrazumijeva se u makroskopskom smislu cijela regija, a

ne samo određena lokacija; tako tijelo žrtve i svaki dio sredstva kojim je počinjen zločin

27

također predstavlja mjesto događaja. Nadalje, svako drugo mjesto ili osoba uključeni u

zločin ulaze u kontinuitet mjesta događaja. 26

Mjesto na kojem je počinjen zločin naziva se primarno mjesto, a u slučaju naknadnog

prijenosa tijela ili sredstva počinjenja zločina novo mjesto naziva se sekundarnim.

U mikroskopskom smislu svaki objekt ili dio materijala povezan s mjestom zločina

smatra se dijelom mjesta događaja.

Za pravilno rješenje svakog pojedinog slučaja potrebne su makroskopska i mikroskopska

analiza mjesta događaja te dovođenje u logičnu vezu sa žrtvom ili s počiniteljem zločina.

Mjesto događaja je u pravilu velika površina s brojnim tragovima i predmetima. Stoga je

potrebno da istraživač mjesta događaja ima sposobnost inicijalnog određivanja broja mjesta

događaja, prirode svakog mjesta te granice i stanje svakog mjesta događaja. Dakle, bit cijelog

procesa pretraživanja mjesta događaja ima cilj utvrđivanje i prikupljanje samo važnih dokaza

i tragova koji mogu dovesti do rješavanja zločina i otkrivanja počinitelja. Stoga su iskustvo i

stručnost dvije najvažnije odrednice tima za uviđaj.

2) PRETRESANJE Pretresanje je materijalno istraživanje nad licima ili stvarima u cilju pronalaženja tragova

krivičnog djela ili predmeta važnih za krivični postupak ( podrazumjevajući tu i leš) ili u

cilju hvatanja osumnjičenog, odnosno optuženog. Objekt pretresanja mogu biti lica

( pretresanje lica) ili stan i druge prostorije ( prostorije stana). Pretresanje stana, ostalih

prostorija i pokretnih stvari se može odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za

sumnju da će pri pretresanju:

1. pronaći pretpostavljeni izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik,

2. otkriti tragove krivičnog djela

3. pronaći predmeti važni za krivični postupak

Formalni uslov za pretresanje je naredba suda, koja mora biti pismena i obrazložena.

3) UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA Uviđaj je radnja kojom se važne činjenice vezane za mjesto izvršenja krivičnog djela

prikupljaju neposrednim opažanjem. Cilj uviđaja je otkrivanje i prikupljanje materijalnih

dokaza ili indicija o postojanju i vrst krivičnog djela, koje mogu poslužiti pronalaženju i

______________________________________________________ 26 Dragan Primorac, primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 79

28

identifikaciji učinilaca djela ili o tome da se te činjenice razjasne ili da tragovi i posljedice

krivičnog djela ili provjeri istinitost drgih dokaza. Njega se može definirati kao niz taktičko-

tehničkih mjera koje se provode na mjestu događaja. Kao rezultat uviđaja istražni sudac ili

policijski stručnjaci sastavljaju zapisnik o uviđaju koji služi kao dokaz o izvršenom uviđaju

kojim se bilježe najvažnije činjenice kako bi se mogle obraditi, a cjelokupna radnja umišljaja

podvrći analizi. Obično, uz zapisnik o uviđaju, izrađuje se i skica mjesta događaja i

foto-elaborat o uviđaju.

Svaki uviđaj se sastoji od statičnog i dinamičnog dijela, iako se ova dva načina pregleda

mjesta događaja međusobno preklapaju.

U prvom dijelu uviđaja prevladava statični način pregleda bez micanja predmeta. U

statičnom dijelu uviđaja potrebno je poduzeti sljedeće radnje:

- osiguranje mjesta događaja,

- opis mjesta događaja i obilježavanje tragova,

- fotografiranje i video zapis,

- izrada skice mjesta događaja u mjerilu.

U dinamičkom dijelu uviđaja prvi put se pomiču predmeti i tragovi i to ovim redom:

- prikupljanje fizičkih, hemijskih i bioloških tragova s mjesta događaja, njihovo

pakiranje, označavanje i priprema za transport u sudsko-medicinski laboratorij;

- zapisivanje važnih činjenica koje se nađu prilikom okretanja predmeta ili pregledom

tijela.

Svaki uviđaj trebao bi početi osiguravanjem mjesta događaja. Potrebno je odrediti službenu

osobu za označavanje mjesta događaja, s ciljem kontrole ulaska drugih osoba.

Voditelj tima za uviđaj dolazi na mjesto događaja i, ništa ne dirajući ("s rukama u

džepovima"!) opisuje mjesto događaja: datum, vrijeme, vremenske prilike, prisutne,

međusobne udaljenosti predmeta.

Dobar zapisnik o uviđaju treba odgovoriti na pitanja: tko, što, gdje, kada, zašto i kako?

Nakon ovog opisa voditelj tima imenuje osobu koja će sakupljati tragove, fotografirati tragove

i uzimati otiske prstiju i si..

Fotografiranjem i video zapisom treba zabilježiti poziciju tragova i predmeta i njihov

međusobni odnos na mjestu događaja.

29

Opšte pravilo fotografiranja treba biti da se slike rade od opštih kadrova prema specifičnim

kako bi se izbjegla zbrka, a svi predmeti i dokazi moraju biti označeni specifičnim oznakama i

brojevima koji se daju prilikom uviđaja. Skica mjesta događaja radi se prije pomicanja i

uzimanja tragova, određuju se strane svijeta na mjestu događaja, a predmeti se lociraju na skici

mjerenjem udaljenosti od fiksne mjerne tačke i njihovih međusobnih udaljenosti .

4) REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA U okviru uviđaja, kao njegov sastavni dio ili kao dopuna uviđaja ili način provjeravanja

ostalih radnji dokazivanja, može biti izvršena rekonstrukcija događaja.

Rekonstrukcija se sastoji u provjeravanju izvedenih dokaza ili utvrđivanju činjenica koje su

od značaja za razjašnjenje stvari koja se vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u

uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao.

Rekonstrukcija se, po pravilu, vrši na mjestu gdje se događaj zbio, a obavlja se tako da se,

po mogućnosti, izvede cijeli događaj onako kako slijedi iz saslušanja osumnjičenog, odnosno

optuženog, iskaza svjedoka i vještaka i drugih dokaza (uviđajne dokumentacije skica i

fotografija), kao i činjenica koje je organ utvrdio vlastitim opažanjem.

Pri tome se upotrebljavaju ista ili (ako je to nemoguće) slična materijalna sredstva koja su

upotrebljena kod stvarnog događaja i obezbjeđuje učešće subjekata koji su opazili krivični

događaj ili učestvovali u njemu.

Rekonstrukciju određuje organ koji vodi postupak.

Sama po sebi, rekonstrukcija nije dokazno sredstvo, već metod provjere dokaza koji se

vrše preko uviđaja. Ona zbog toga ima više veze sa ocjenom dokaza nego sa pitanjem

dokaznih sredstava. 27

Za izvođenje rekonstrukcije važe pravila propisana za vršenje uvidaja. Međutim,

rekonstrukcija se ne smije vršiti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u

opasnost život ili zdravlje ljudi .

Prilikom obavljanja rekonstrukcije događaja moraju se poštovati ljudska prava i voditi

računa o eventualnoj materijalnoj šteti.

Takođe, u okviru rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi pri

čemu važe odredbe zavisno od faze postupka.

Osim toga, uviđaj i rekonstrukcija događaja se razlikuju i po tome što se, za razliku od

_______________ 27 Grubač, I. str 338

30

zapisnika o uviđaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu unositi izjave svjedoka ili vještaka.

Kriminalistički eksperiment predstavlja svjesno, plansko i i višekratno variranje novih

okolnosti 28 prilikom njihovog uviđaja u sporni činjenični sklop ispitivanog krivičnog

događaja kako bi se utvrdili uslovi, uzroci i mehanizam razvoja krivičnog događaja kako bi

se utvrdili uslovi, uzroci i mehanizam razvoja krivičnog događaja kao i zakonomjernosti

nastanka posljedicama i tragova s ciljem provjere postojećih i pribavljnja novih dokaza.

Dokazna vrijednost rekostrukcije i kriminalističkog eksperimenta: načelno može se prihvatiti

dokazna vrijednost dobijenih rezultata ako je:

a) ustanovljeno da su uslovi u kojima je obavljena rekonstrukcija ili su sprovedeni

eksperimenti, , međusobno slični sa uslovima u kojima se ispitivani događaj odigrao;

b) pri ponavljanju rekonstrukcije i eksperimenta dobijen je jednoznačni rezultat;

c) isključena mogućnost slučajnog postizanja dobijenih rezultata

5) ORGANIZOVANJE UVIĐAJA

Priroda uviđaja i ciljevi koji se žele njime postići diktirali su da zakon ne sadrži neka

posebna pravila o organizovanju uviđaja.

Radi se o neposrednom čulnom opažanju i primjeni tehničkih sredstava i postupaka koji se

odvijaju po odgovarajućim pravilima i zakonitostima određene nauke, struke i vještine.

Umjesto oslonca u zakonu, organ koji vodi postupak pri uviđaju koristi pomoć stručnjaka,

koji mu, prema potrebi, pomažu u pronalaženju, osiguravanju i opisivanju tragova, obavljaju

potrebna mjerenja i snimanja, prave skice ili prikupljaju druge podatke.

Kao procesna radnja, uviđaj se mora izvršiti uz uvažavanje zakonom propisanih

formalnosti.

Uviđaj u istrazi je primarno u nadležnosti tužioca koji sprovodi istragu.

Sekundarno, nakon obavještavanja tužioca, uviđaj u istrazi može izvršiti i ovlašćeno

službeno lice, a ako je tužilac prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja od strane

ovlašćenih službenih lica, može tražiti da ovlašćeno službeno lice izvrši određene radnje koje

on smatra neophodnim, pri čemu se sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju

____________________________________ 28 Panteleev – Selivanov; Kriminalistika, 1984 str 284

31

dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i posebnom službenom izvještaju.

Rekonstrukcija događaja se može vršiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi: zatim u fazi

glavnog pretresa i na pretresu pred drugostepenim sudom.

Tužilac i ovlašćeno službeno lice nemaju obavezu da na uviđaj pozovi osumnjičenog i

njegovog branioca, bez obzira na to što su oni možda poznati u vrijeme njegovog obavljanja. Za

razliku od toga, u drugim procesnim situacijama, kada je sud organ koji preduzima uviđaj, pozivanje

stranaka i branioca je obligatorno.

Kao radnja dokazivanja uviđaj se mora obaviti u: pomoć stručnog lica kriminalističko-

tehničke ili druge struke koja će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova,

izvršiti potrebna mjerenja i snimanja sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge

podatke.

Kao stručna lica koji pružaju pomoć organu koji obavlja uviđaj, mogu se angažovati i službena

lica policijskih organa.

Od stručnog Iica ne zavisi u kojem pravcu će biti usmjerena njegova pomoć, već organ koji

rukovodi uviđajem ili rekonstrukcijom događaja treba stručnom licu odredit koje radnje treba

obaviti, na koja pitanja treba dati odgovore i dr. 29

Buduće radnje stručnog lica irnaju značaj za rasvjetljavanje konkretne stvari, nužno je sastaviti

zapisnik.

Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak, ako bi njegovo prisustvo bilo od koristi za

davanje nalaza i mišljenja.

Tom prilikom vještak može predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se licu koja se

saslušava postavi određena pitanja.

U takvim slučajevima se ne radi o nekakvom spajanju uviđaja i vjestačenja, jer se prilikom

uviđaja ili rekonstrukcije događaja, u pravilu, ne vrši vještačenje. 30 Ako bi se izuzetno ukazala

potreba, da se na uviđaju ili rekonstrukcij događaja vrši i vještačenje, onda bi se o tim radnjama

dokazivanja morala sačiniti dva odvojena zapisnika. 31

___________________________________________

29 Ibidem, str. 277 30 Komentar zakona o krivičnom postupku

31 Ibidem

32

6) UVIĐAJ ZATVORENE PROSTORIJE

Već kod pristupa užem mjestu događaja potrebno je obratiti pažnju na postojanja tragova, a kada

se readi o uviđaju krvnog delikta na tragove krvi. Nakon što se fiksiraju tragovi prilazi se

sistemskom pretraživanju prostorija. Ovakvim postupkom često će se utvrditi postojanje tragova

koji mogu uputiti na motiv, rekonstrukciju kretanja izvršitelja ili žrtve, na način i mjesto izvršenja

djela i dr. U redosljedu radnji pretraživanja prvo treba krenuti od poda i to na način da se nijedan

predmet ili dio namještaja ne pomiče sa mjesta gdje je pronađen. Pregled vršiti sa jedne ka drgoj

strani (bez preskakanja pojedinih područja) obuhvatajući pogledom područja od oko 50 – 60 cm.

U slučajevima gdje su uklonjeni tragovi krvi potrebito je izvršiti benzidinski i luminolski test

Sljedeća faza pregleda poda predstavlja pregled onih predjela poda koji su bili djelomično ili

potpuno prekriveni predmetima koji se lako mogu premještati (np. prevrnuta stolica). I u ovoj

situaciji važi pravilo sistematiziranosti i pravilnosti redosljeda (sjedne ka drugoj strani). Prije

nego se predmet pomakne, potrebito je uočiti da li na njemu ima tragova krvi, gdje se oni

nalaze, kakvog su oblika, da li je predmet spriječio da krv padne na pod ili je položen na već

zakrvavljeni pod, da li je u trenutku kada je zamrljan krvlju bio u položaju u kojem je

pronađen ili u nekom drugom. Konture predmeta treba ocrtati na podu i predmet odnijeti na

detaljniji pregled (na mjesto sa odgovarajućim uvjetima, npr. bolje osvjetljenje). Nakon toga

pristupa se pregledu stolica, stolova i drugog namještaja. I prigodom pregleda zidnih površina

važi pravilo sistematiziranosti i pravilo određenog redoslijeda. Kreće se sa jedne strane ulaznih

vrata i polako dio po dio (pogledom) pretražuje se ispitivani zid (bez preskakanja dijelova zida).

Paralelno se ovim pregledom vrši se i pregled stvari prislonjenih uz zid (ormari, regali, komode,

štednjak i dr). Pregled završavamo kod istih vrata, samo sa druge strane.

Za slučaj slabijeg osvjetljenja (poglavito kod pregleda tamnijih površina) obvezno je koristiti

dodatne izvore osvjetljenja (ručne svjetiljke, reflektore i dr.).

Sljedeća faza rada je pregled pojedinih dijelova namještaja koji se nalaze uz zidove (ponovno

određenim redosljedom i sistemski).

Završna faza pregleda zatvorene prostorije pripada pregledu plafona. Kad god je to mogućno

prostorije u kojima se desio određeni događaj potrebito je zaključati i zapečatiti, zbog mogućne

potrebe ponovnog uviđaja ili provjere nekih činjenica. Suprotan postupak omogućuje da se od

strane onih koji koriste te prostorije određeni tragovi izmijene ili potpuno unište.

33

Praksa je pokazala da se pregledu zatvorenih prostorija prilazi neodgovorno, jer se više nego

često u određenim dokumentima ili usmenim izvještajima navodi daje detaljan pregled stana

izvršen za sat ili sat i pol, što je sa stanovišta potpune pravilnosti pregleda nemoguće.

Ovlaštena osoba koja se prva nađe na mjestu događaja, najprije treba da odstrani sve osobe

koje se tu zateknu, da spriječi pristup svih nepozvanih i ulazak bez potrebe. U slučaju

događaja u stambenoj zgradi potrebito je svesti kretanje ljudi po zajedničkom prostoru

(stubište...) na najmanju mjeru zbog mogućnosti uništenja ili promjene eventualno prisutnih

tragova (ne samo krvi). Ako se kriminalni događaj desio u obiteljskog kući potrebito je ljude

odstraniti ne samo iz kuće već i iz dvorišta. U svim ovim situacijama potrebito je postupati

autoritativno, ali i taktično posebito prema rodbini poginulog. Ponekad ovlaštene osobe

moraju čuvati mjesto događaja preko noći. Potrebito je znači osigurati da na lice mjesta ne

dođe eventualni izvršitelj u cilju uklanjanja tragova izvršenja djela, ili možda neko od

rodbine želi doći i prisvojiti neke predmete poradi ostvarivanja materijalne koristi, ali bi

tom prigodom mogao izmijeniti mjesto događaja. Zabranjuje se boravak u stanu u kojem je

djelo i izvršeno. U ovisnosti o situaciji potrebito je spriječiti i prisustvo muha na licu mjesta

(zabilježen je slučaj kadasu muhe ugazivši u krv ostavile mnoštvo sitnih tragova koji su dugo

vremena zbunjivali istragu vodili u drugom - pogrešnom smjeru).

7) UVIĐAJ OTVORENOG PROSTORA

Uviđaj na otvorenom prostoru razlikuje se od uviđaj u zatvorenom i po tome što :

- može obuhvaćati veći prostor (ali ne i uvijek)

- zavisi od vremenskih prigoda.

Kod uviđaja na manjim prostorima metod uviđaj se neće bitno razlikovati od onog što se

primjenjuje u zatvorenoj prostoriji.

O vremenskim prigodama moramo povesti računa od samog početka uviđaj (mora se

procijeniti da li će se uviđaj moći završiti za vrijeme dnevne svjetlosti ili prije promjene

atmosferskih prigoda) jer netočna ili nepravovremena prosudba može otežati ili onemogućiti

potpunu (daljnju) potragu.

Noćni uviđaj je vrlo delikatan, težak i u tim situacijama za osvjetljenje je potrebito koristiti

agregat.

34

U slučaju mogućnih promjena atmosferskih prigoda (mogućnost padavina - kiše, snijega)

vidljive tragove krvi je potrebito što prije fotografirati, unijeti u skicu i pokriti. U ovakvim

slučajevima mogu se u potragu uključiti i druge ovlaštene osobe koje će se raporediti u front sa

međusobnim razmakom od oko 1 m.

Kretat će se istom brzinom sa jednog kraja terena do drugoga, odakle će se vratiti nakon što je

frontom obuhvaćen novi dio zemljišta (sve dok ne bude pregledano cijelo područje) . Kada neko od

"tragača" pronađe trag, svi "tragači" stanu i obavijeste krim. tehničara, koji je u ovakvim

izvanrednim prigodama organizator potrage. Kad krim. tehničar priđe pronađenom tragu, ostali

nastavljaju potragu. Samo uže mjesto treba prepustiti krim. tehničaru, koji će odgovarajuće

područje obići u sve većim krugovima.

Otvoreni prostor nosi i svoje specifičnosti, prije svega mogućnosti utjecaja at mosferskih

prigoda - kiša, snijeg, sunce. Ako želimo spriječiti razrjeđivanje ili ispiranje mrlja krvi

snijegom ili kišom, mrlju treba prekriti daskom premošćenom preko dva kamena, limenom

kutijom, najlonom. Ako se očekuje jača kiša, obvezno je koristiti najlon, a oko mrlje napraviti

male kanale koji bi spriječili dotjecanje vode prema mrlji krvi. Zaštita tragova krvi ne smije biti

urađena na uštrb drugih tragova. Zaštita tragova od sunca je mnogo jednostavnija (dovoljno je

napraviti sjenu na tom dijelu). Osim toga potrebito je spriječiti dolazak životinja i insekata (muha)

na mjesto događaja, posebito na sam leš.

8) PREGLED NA OSUMNJIČENOM

Osobu osumnjičenu za neko "teško" kazneno djelo (npr. ubojstvo) treba, čim to okolnosti dopuste

pregledati, odnosno bar joj onemogućiti da odstrani sa sebe tragove krvi dok se pregled ne izvrši.

Posebnu pozornost treba obratiti na tzv. "čiste slučajeve" gdje je npr. ubojstvo izvršeno u prisustvu

svjedoka, gdje izvršitelj priznaje izvršenje djela i spremanje da surađuje (sam pokazuje tragove).

Međutim, olako i površno pristupanje ovakvim djelima (to se u praksi često dešava) može imati

nesagledive posljedice, pogotovo ako izvršitelj počne mijenjati svoju izjavu, a svjedoci se "više" .

ne sjećaju točno šta se dogodilo. Poradi toga u svim situacijama treba vrijediti načelo

sistematiziranosti. Već kod razgovora, što ga sa osumnjičenim ili izvršiteljem obavlja ovlaštena

službena osoba (pošto se obično prva nađe na mjestu događaja), potrebito je (neupadljivo)

promatrati ruke, lice i odjeću u cilju eventualnog pronalaska tragova krvi. Tijekom postupka

treba imati na umu način izvršenja djela i pozornost usmjeriti na one predjele gdje se logički mogu

35

očekivati ne samo mrlje krvi, već i drugi tragovi. Ako ne postoji mogućnost da se toga časa

pristupi fiksiranju i prikupljanju ovako uočenih tragova, potrebito je odmah poduzeti mjere da

određena osoba te tragove ne ukloni (do potpunog pregleda).

Ako ovlaštena službena osoba, koja će prva stupiti u kontakt sa osobom osumnjičenom za npr.

ubojstvo uoči na njoj tragove krvi, ne smije (riječima ili ponašanjem) ničim to pokazati niti

neizravno dati do znanja, jer će u suprotnom osumnjičeni nastojati ukloniti tragove krvi. U takvim

slučajevima osumnjičenog treba držati pod neposrednom kontrolom sve dok se tragovi

definitivno ne pohrane u cilju naknadnih ispitivanja. Tragove krvi na odjeći i obući najbolje ćemo

zaštititi ako odjeću i obuću u cijelosti izuzmemo i pohranimo.

Praksa pokazala kako odjeća povrijeđene osobe, koja je u cilju liječničke pomoći otpremljena u

zdravstvenu ustanovu, gotovo redovito izmakne prihvatanju od strane kriminalističkih djelatnika,

a samim time i kriminalističkom pregledu. U žurbi pružanja pomoći povrijeđenom, liječničko

osoblje neće obraćati pozornost na odjeću i tragove na njoj. U većini ovakvih slučajeva odjeća se

skida paranjem ili rezanjem (poradi što manje nepotrebitih radnji za povrijeđenog), ali ako je

ovakav postupak i razumljiv ne može se dopustiti da se odjeća nepotrebito para, siječe, izgubi ili

zamijeni, odnosno u nekim slučajevima preda rodbini. Slični problemi nastaju i kada povrijeđeni

prije nego li ga zdravstveno osoblje svuče umre i kada u prosekturu dospije obučen. Nebrojeni su

slučajevi kada ni pri obdukciji obducent ne obrati pozornost niti na tragove krvi, niti na odjeću. U

svim slučajevima kada se povrijeđeni otprema u zdravstvenu ustanovu potrebito je izuzeti

kompletnu odjeću i pohraniti je na sigurno mjesto. U izvjesnim slučajevima tragovi na odjevnim

predmetima su, najblaže rečeno, podjednake vrijednosti kao cjelokupni obdukcijski nalaz. Kada je

narečena problematika u pitanju potrebito je ostvariti i održavati što tješnju suradnju između

zdravstvenih ustanova i policije.

9) PREGLED NEPOKRIVENIH DIJELOVA

Bez obzira na činjenicu da su ruke osumnjičenog oprane, mogućno je da se tragovi krvi (i drugi

tragovi) pronađu na rubovima i ispod noktiju. Ne treba se zadovoljiti samo pregledom ruku (šaka)

već je potrebito pregledati njen dio sve do lakta. Nakon toga slijedi pregled lica i vrata, posebice

dijelova koje osumnjičeni ne primjećuju (uši i predio iza njih). Ovaj momenat smatra se bitnim

zato što će izvršitelj oprati ruke, lice i vrat, ali na kosu najčešće zaboravlja (zbog boje kose tragovi

krvi se teško uočavaju).Potrebito je pripomenuti da će nas misaona (intelektualno logična)

rekonstrukcija događaja uputiti na koje dijelove tijela osumnjičenog treba obratiti posebitu

36

pozornost. Redovito se kod silovanja zanemaruje pregled spolovila (spolnih organa) osumnjičenog i

ako se tu mogu naći tragovi krvi čija dokazna vrijednost može biti odlučujuća.

10) PREGLED ODJEĆE I OBUĆE

Sva odjeća (pa i odjeća osumnjičenog) pregleda se na dobro osvijetljenom mjestu (stolu) kojega smo prekrili čistim papirom. Svaki pojedini predmet pregleda se raskopčan i to najprije sa vanjske strane. Ovakvom pregledu potrebito je prići sustavno. Jedna od mogućih shema pregleda sakoa (jakne i dr.) izgledala bi ovako:

prednja desna strana (obuhvaća područje između šava na ramenu, šava između prednje desne strane i desnog rukava, šava između prednje i zadnje desne strane, donjeg rubai prednjeg ruba do okovratnika) sa posebitim pregledom svakog pojedinog dugmeta,

konca kojim je prišiven,

ruba džepa i izvrnutog džepa,

prednja lijeva strana uz posebit pregled rupica za dugmad (kada je muški način kopčanja),

okovratnik (na vanjskoj i unutarnjoj strani),

zadnja desne strana,

zadnja lijeva strana,

desni rukav,

lijevi rukav. 32

Nakon toga izvrši se isti pregled i sa unutarnje strane ispitivanog predmeta. Pregled mora biti

izvršen pomoću lupe (preporuča se lupa sa kružnim svjetlom) jer će samo tako pregled biti

izveden pravilno i kvalitetno .

11) PREGLED MOTORNOG VOZILA

Sam pregled vozila predstavlja možda najteži objekt kriminalističko-tehničke pretrage. Upravo

poradi toga potrebitom pregledu treba posvetiti maksimalnu pozornost (praksa je pokazala da u

našoj dugogodišnjoj aktivnosti potpun i pravilan pregled vozila još nije urađen). Način pronalaženja

tragova na vozilu ovisit će od okolnosti događaja prigodom pregleda oštećenog i mjesta događaja.

Nema potrebe tražiti tragove krvi (ali ima druge npr. dlake i vlakna) na vozilu, ako povrijeđeni

nema otvorenih povreda koje krvare. Isto tako nepotrebito je tražiti tragove krvi na vanjskoj strani

___________________________________________

32 Osnovi forenzičke biologije, Mladen Milosavljević

37

vozila koje je pregazilo čovjeka dok je ležao na kolovozu, ali i obratno. Kada putničko vozilo

udari pješaka tragovi najčešće potječu iz primarnog kontakta i obično su to vlakna tkanine ili

brisotine. Tragovi krvi su najčešće iz sekundarne faze kontakta, najčešće zbog povrede glave, a

nalaze se na mjestu udara glave u dio vozila na okviru ili ostacima vjetrobranskog stakla do koje

visine nabačajem tijelo pješaka dosegne ili na gornjim ili bočnim dijelovima vozila. Tragovi krvi

obično su u obliku manjih prskotina i u nekim slučajevima miješani su sa tragovima (fragmentima)

kose i tkiva. U posljednje vrijeme sve su češći zahtjevi (vještacima) za utvrđivanjem vozača koji je

u času nezgode upravljao vozilom. Mnoštvo je različitih (a bilo ih je u praksi) situacija kada će biti

potrebito utvrditi koje vozio motorno vozilo u momentu saobraćajne nezgode? Zabilježeni su

slučajevi kada je suvozač poginuo, a vozač ostao živ, da je vozač prebacivao suvozača na svoje

mjesto, a on prelazio na njegovo. Obično se ovakve i slične situacije mogućne previde i dodatno

kompliciraju pa se tragovima laka, vlakana i otiscima prstiju ne pridaje dovoljna pozornost.

Posebnu upornost i strpljivost zahtijevaju pretrage donjih dijelova vozila gdje se traže tragovi

pregaženja. Tragovi krvi na masnoj ili blatnoj podlozi ponekad se teško mogu razlikovati od mrlja

drugog podrijetla. Mogućne su situacije da se na prednjem i donjem dijelu vozila nađu tragovi

(prskotine) krvi koji potječu od slučajno (ili prethodno) pregaženih sitnih domaćih životinja (pas,

mačka, kokoš...) ili ponekad krupnijih životinja, divljači i dr. Obvezna preporuka glasila bi da se

nakon prvog pregleda vozilo ne vraća vlasniku, već da se jedno vrijeme čuva u garaži, poradi

eventualne provjere nekih okolnosti koje su se pojavile u tijeku obrade ili dopunskog pregleda.

Krv i drugi biološki tragovi mogu potpuno nestati sa donjeg dijela vozila nakon kratkotrajne

vožnje po mokrom kolovozu. I najmanja kiša može isprati mrlje krvi sa površine gornjih i sa

bočnih dijelova vozila. U slučajevima kišnog vremena vozilo je potrebito prekriti polivinilskom

plahtom, a ako je vozilo pokretno skloniti ga pod krov. Do konačnog pregleda i fiksiranja tragova

vozilo mora biti pod neposrednom kontrolom ili zaključano u garaži. Iako se ovdje prvenstveno

govori o zaštiti tragova krvi, podrazumijeva se da će se zaštititi i čuvati i drugi tragovi (dlake,

vlakna, boja...).

12) Dokazna snaga uviđaja Uviđaj je najpouzdaniji način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku, jer organ koji

ga sprovodi utvrđuje činjenice vlastitim opažanjem. Stara latinska sentenca "Nulla est maior

probatio, quam evidentia rei" ("Nema boljeg dokaza od uviđaja") i danas je aktuelna.

Drugi način utvrđivanja činjenica (pomoću dokaza) manje je pouzdan, jer tu organ

krivičnog postupka ne saznaje činjenice direktnim opažanjem (svojim čulima), nego

38

posredno, tako što mu neko drugi (osumnjičeni, odnosno optuženi, svjedok, vještak)

saopštavaju svoja opažanja tih činjenica ili čitanjem isprava i upotrebom tehničkih snimaka

registrovanih činjenica.

Dokazni kredibilitet uviđaja proizlazi iz njegovog heurističkog karaktera, tj. iz mogućnosti

otkrivanja na licu mjesta činjenica, prije svega materijalnih, koje su nastale izvršenjem

krivičnog djela. 33 Međutim, i rezultati uviđaja mogu imati nedostatke kao i svako drugo

posredno dokazno sredstvo.

Najveću dokaznu vrijednost ima uviđaj koji sud sprovodi na glavnom pretresu, neposredno

opažajući relevantne činjenice. Treba posebno istaknuti da je savremena tehnika optičkog

registrovanja činjenica omogućila da se činjenice utvrđene uviđajem mogu i tehnički (ne

samo zapisnički) registrovati.

Na taj način reprodukcija tehničkog snimka pred raspravnim sudom daje gotovo vjernu

sliku predmeta uviđaja, kao da je sam taj sud sproveo uviđaj. U svakom slučaju, stvarna

dokazna vrijednost uviđaja, bez obzira na to da li je sproveden prije ili na glavnom pretresu,

zavisi od slobodne ocjene suda.

VI. IDENTIFIKACIJA

1) UOPŠTENO O IDENTIFIKACIJI

Identifikacija predstavlja utvrđivanje istinitosti osoba, dijelova tijela, tragova i predmeta u

cilju otkrivanja pojedinih obilježja koja omogućuju nesumnjivo i nesporno prepoznavanje

Proces identifikacije temelji se na dva osnovna postupka: prvi je traženje i bilježenje

karakterističnih osobina objekta ispitivanja, a drugi je uspoređivanje ustanovljenih značajki s

već ranije poznatim podacima o objektu za koji se identitet pretpostavlja.

Opšti pojam identifikacije osobe, kao čin iza kojeg stoji cijeli niz pravnih radnji, ovisno o

vrsti predmeta u pravnom postupku, oduvijek je predstavljao vrlo važnu činjenicu. U

ljekarskoj i sudskoj praksi, a posebno u policijskom poslu identifikacija je prva radnja kojom se

započinje razgovor, izdaju dokumenta, nalazi.

Sudsko - medicinska praksa obuhvata primjenu više metode identifikacije:

________________________________________ 33 Simonović, dr Brranislav, Kriminalistika, op.cit. str. 324

39

Opisivanje, pokazivanje, fotografisanje, pregled ličnih dokumenata i isprava,

daktiloskopiju, antropometriju, pregled bioloških tragova i djelova leša, DNK.

1.1.Opisivanje predstavlja metodu koja se zbog pristupačnosti vrlo često

koristi.Primjenjuje se kod utvrđivanja identiteta leševa kao i identitete ljudi za kojima

se traga.

Opisivanje obuhvata lični opis i opis odjeće

Cilj ličnog opisa je da se na osnovu informacija od opisivača sklopi mozaik izgleda lica za

kojim se traga, ili tako opiše leš nepoznate osobe na osnovu čega bi moglo da se ono

prepozna.

Krajem XIX vjeka Alphons Bertillon je metodu ličnog opisa upotpunio, naučno obradio i tako

postavio osnove za kasniji razvoj fotorobota, sačinjenog uz pomoć lica koje daje podatke i

crtača.

Ta metodologija se po autoru zove i bertijonaža.

Danas je u primeni kompjuterska tehnika, gde umesto crtača kompjuter obrađuje dati opis i

formira crtež - lik.

Opisivanje se vrši po ustaljenom redu.

Opis glave i lica je najvažniji pa se oni prvi opisuju:

1. Glava: okrugla, izdužena, asimetrična;

2. Oblik lica: okruglo, ovalno, romboidno, pravouglo, piramidno;

3. Izgled lica: intelektualan, bolesnički, drski, glup;

4. Kosa: crna, kestenjasta, smeđa, plava, crvena, seda, bojena, prava, kovrdžava, talasasta,

gusta, retka, ćelavost;

5. Čelo: normalno, široko, visoko, visoko a usko, uspravno, izbočeno napred, povijeno

nazad;

6. Obrve: ravne, talasaste, povijene, okrugle, kose;

7.Dužice: kestenjaste, plave, zelene, sive; očne jabučice: velike, male, upale, razroke,

buljave, podočnjaci, viseći kapci, veštačke jabučice i dr.

8) NOS: normalan, veliki, mali, debeo; greben nosa: prav, povijen unutra, izvijen upolje;

9) Usne po veličini male, srednje velike sa spuštenim ili povijenim uglovima, debele, zečje

i dr

10) Brada: velika, srednja mala, povijena unutra, isturena, uspravna, šiljata, četvrtasta, s

rupicom

40

11) Podbradak: visi, prav, uvučen

12)Uši: za njih se opisuje oblik čitave školjke, oblik ušne rese

13) Zubi: njegovani, bijeli, žuti. Polomljeni itd

14) detaljno se opisuju posebne karakteristike prije svega ožiljci, mladeži, bradavice,

tetovaže, nedostaci prstiju, šake, ruke, noge 34

U ličnom opisu se dalje opisuje izgled grudnog koša, ramena, ruku kompletno i šaka

pojedinačno, prsti, oblik trbuha, nogu.

Danas je ova metoda usavršena primjenom komjutera, odnosno programa koji posjeduje

praktično neograničen broj kombinacija lika i figura pa i prema osobinama geografskog

porjekla.

U opisu odjeće opisuje se vrsta odjeće ( kaput, sako, džemper i dr), tkanina, boja,

eventualne oznake, nakit, obuća. Sva odjeća, obuća i lične stvari se obično čuvaju do

završetka identifikacije.

1.2. Pokazivanje- prepoznavanje je postupak u kome prepoznavalac vrši

identifikaciju.Postupak je sugestibilann i u određenoj mjeri se uzima sa rezervom.U

praksi prije prepoznavanja žive osobe ili leša, prepoznavalac treba da detaljno opiše

osobu koju prepoznaje. Predočavanje radi prepoznavanja smatra se nepouzdanom

dokaznom radnjom. Prepoznavanje od strane svjedoka ili žrtver ne može da bude

jedini dokaz o krivici nekog lica na kome bi se temeljila osuđujuća presuda. Dokazni

rezultat dobijen prepoznavanje treba uvijek i neizostavno potkrepiti i drugim, prije

svega materijalnim dokazima.

1.3. Fotografisanje i prepoznavanje na osnovu fotografije predstavlja solidnu metodu u

prepoznavanju, ali kako je i ona sugestibilna mora se uzeti sa rezervom. Mogućnost

kompjuterske obrade i fotomontaže_može_umanjiti autentičnost fotografije. U policijske

svrhe koristi se uniformno fotografisanje u zatvorenom prostoru, u razmeri 1:10, i to

fotografisanje u tri ioze, sprijeda, desni profil i levi poluprofil.

Za prepoznavanje leševa na osnovu fotografija neophodno je leš dodatno pripremiti. Pre

svega, pre fotografisanja eventualne povrede na licu treba kozmetički obraditi, očešljati kosu,

otvoriti očne kapke, vratiti veštačku vilicu i sl. Predočavanje fotografija uništava dokaznu

vrijednost kasnijeg prepoznavanja lica uživo.

________________________________________ 34 Mihajlović P, Božić LJ, Sudska medicina, str 108

41

1.4.Pregled ličnih dokumenata predstavlja rutinski postupak u procesu identifikacije živih ili

mrtvih. Sve vrste dokumenata sa fotografijom mogu da se iskoriste u ovu

svrhu.Nedostaci u izmjeni lika zbog starenja, i mogučnost manipulacije dokumentima

ovoj metodi umanjuju značaj.

1.5. Daktiloskopija je kriminalistička metoda koja proučava, upoređuje, klasifikuje i

registruje papilarne linije s ciljem identifikacije lica, i to prije svega učinilaca krivičnih

djela.

U upotrebi je od početka dvadesetog stoljeća zbog toga što su otisci prstiju:

1. jednoznačni (ne postoje dvije osobe, čak niti jednojajčani blizanci koji imaju jednake

otiske prstiju),

2. vremenski nepromjenljivi, i

3. potpuno neprikladni za krivotvorenje.

Područje primjene daktiloskopije je svugdje gdje je potrebno relativno jednostavno, brzo i

točno identificarti osobe, kao npr.

1. kriminalistika i obavještajne službe,

2. bankarstvo,

3. trgovina,

4. osiguranje ulaska u objekte,

5. pristup radu na računalu ili povjerljivim podacima...

Daktiloskopija je sigurna, jednostavna i najraširenija metoda za utvrđivanje identiteta.

Riječ daktiloskopija nastala je od dvije riječi – (grčke: dactilo - prst i latinske: scopein -

gledati), što bi u grubom prijevodu značilo gledati prst.

Tragovi otisaka papilarnih linija nastaju kao posljedica izlučivanja znoja kroz pore koje se

nalaze na papilarnim linijama.

• Osnovna svojstva papilarnih linija su: nepromjenjivost, individualnost, klasifikacija i

prenosivost.

• Osnovni oblici papilarnih linja su: luk, oblik zamke i oblik kruga.

Kada se identifikacija lica vrši na osnovu tragova papilarnih linija, neophodno je da se

identifikacija izvrši vještačenjem, koje podrazumjeva uspoređivanje fiksnog traga i uzetog

otiska. S obzirom na to da su papilarne linije individualne za svako lice, prema obliku svog

crteža, to se pomoću individualnih obilježja na odrazu tj. tragu papilarnih linija može utvrditi

da li taj trag potiče od određene osobe. Zbog toga se prilikom vještačenja ne može tvrditi da

je trag papilarnih linija identičan sa otiscima prstiju neke osobe, već da fiksirani trag

42

papilarnih linija potječe od određene osobe. Ovo znači da se identifikacija vrši na osnovu

teorije vjerovatnoće, odnosno mogućnosti ponavljanja obilježja na papilarnim linijama.

Identifikacijska obilježja kod papilarnih linija imaju poseban naziv i poznata su kao minucija.

Kod nas kod vještačenja papilarnih linija upoređivanjem traga i otisaka moraju se podudarati

u 12 minucuja.

Latentni tragovi papilarnih linija nisu vidljivi pod uobičajenim okolnostima, pa se za njihovo

pronalaženje mora preduzeti poseban potupak.

Fizičke metode izazivanja latentnih tragova papilarnih linija su:

izazivanje latentnih tragova pomoću praškova

izazivanje pomoću magnetne četkice

izazivanje pomoću nadimljavanja

Hemiske metode izazivanja i fiksiranja latentnih tragova papilarnih linija:

Izazivanje pomoću cijanoakrilata

srebronitratom

ninhidrinom

jodnim parama

Izazivanje i fotografisanje latentnih tragova papilarnih linija koristeći metoda zračenja

nosioca traga:

ultraljubičastim zrakama

primjenom lasera ( laserskim zrakama)

U zapadnim zemljama se ne pravi razlika između otisaka i traga papilarnih linija, nego se

sve što je u vezi sa tim pojmom naziva otisak prsta. U duhu našeg jezika je da izraz otisak

prsta upućuje da se od neke osobe uzimaju otisci, dok trag papilarnih linija upućuje da neka

osoba nesvjesno ostavlja tragove papilarnih linija na određenom predmetu. Pod otiskom se

podrazumijeva namjerno otiskivanje, u ovom slučaju crteža papilarnih linija na neku podlogu

npr. daktiloskopski fiš. Stoga u stručnoj kriminalistčkoj literaturi treba prihvatiti da otisak

prsta uvijek označava crtež papilarnih linija dobijenim daktiloskopiranjem, a trag papilarnih

linija crteže papilarnih linija koji su nastali, najčešće, nenamjernim dodirivanjem raznih

površina ili predmeta.

Dokazna vrijednost traga papilarnih linija zavisi od utvrđene veze između njegovog

ostavljanja na licu mjesta, određenog lica koje ga je ostavilo i krivičnog djela. Tragovi

papilarinih linija po pravilu predstavljaju indiciju prisutnosti na licu mjesta. Međutim mjesto i

položaj na kome su fiksirani može da poveća ili oslabi njegovu dokaznu snagu.

43

Daktiloskopski dokaz je najjači kad je dokazano da je trag prsta nastao upravo i samo za

vrijeme izvršenja krivičnog djela i prilikom toga. 35

1.6. Tragovi stopala

Tragovi stopala koje je iza sebe ostavio izvršilac krivičnog djela često se zapostavlja i

potcjenjuje u kriminalističkoj praksi. Prilikomo vršenja uviđaja ne traga se za njima , oni se

uništavaju i predviđaju. Tragovi stopala se mogu podijeliti na

1.3.1. vidljive

1.3.2. nevidljive

Vidljivi mogu biti:

1.3.2.1. površinski

1.3.2.2. reljefni

Nevidljivi latentni tragovi stopala nastaju na ravnoj i čistoj površini

Dokazni značaj tragova stopala: u osnovi je samo indicija prisutnosti na licu mjesta. U

dokaznom postupku treba utvrditi da li je konkretan trag nastao u vrijeme izvršenja krivičnog

djela, prije izvršenja ili poslije toga., Veoma je značajna analiza samog traga, njegov odnos sa

drugim makro dokazima, posljedicom krivičnog djela, mogućim kretanjima izvršioca na licu

mjesta, putem dolaska i odlaska.

1.7. Antropometrija je metoda koja obuhvata mjerenje određenih djelova tijela sa

formiranim zakonomjernostima, odnosno formula za utvrđivanje dužine tijela.

Dužina, tj. visina tela se nakon tridesete godine godine smanjuje za oko 0,06 cm. Samo na

osnovu pojedinih, dugih kostiju (butna kost, ramenjača, golenjača) može se izračunati približna

dužina tela. Na osnovu karaktertetaka lobanje i karličnih kostiju može se odrediti polna pripadnost..

U pojedinačnim slučajevima identifikacije umrlih-poginulih ima još veći značaj uz

odgovoran etički čin, a kada je riječ o identifikaciji poginulih u masovnim nesrećama,

posebice u ratu, taj zadatak postaje još složeniji. Utvrđivanje identiteta živih osoba rijetko

predstavlja nerješiv problem, dok kod mrtvih osoba, ovisno o stanju u kojem se tijela nalaze i

niza okolnosti, može biti vrlo težak i dugotrajan proces. Identifikacija je znatno otežana u

slučajevima velikog broja mrtvih tijela, kao pri masovnim prometnim nesrećama (pad aviona,

sudar vlakova, potapanje broda) i prirodnim katastrofama (potresi, poplave, požari), kada se

javlja i dodatni problem znatno izmijenjenih tijela, bilo zbog utjecaja vanjskih čimbenika ili

poslijesmrtnih promjena (problem zapaljenih, iznakaženih, raskomadanih i trulih tijela). U

________________________________ 35 Simonović Branislav. Kriminalistika, str 376

44

ratu je proces identifikacije višestruko složeniji zbog znatnih migracija civilnog stanovništva

(protjerivanja, iseljavanja, preseljavanja) i vojne pokretljivosti, prekida evidencije

stanovništva, istovjetne vojne odjeće i obuće, namjernog uništavanja osobnih dokumenata,

masovnih pogibija, velikog broja mrtvih u zajedničkim grobnicama, neodgovarajućeg

pokapanja (i iskapanja), dugog razdoblja od trenutka smrti do iskapanja sa znatnom

truležnom izmijenjenošću tijela kada su mnogi identifikacijski pokazatelji nepouzdani ili

potpuno neupotrebljivi, postojanja samo pojedinih dijelova tijela (bez glave i zubi) ili samo

fragmenata kostiju, te, što je možda najvažnije, nepostojanja zaživotnih podataka. Smrt nije

samo kraj biološkog života, već istodobno i pravni pojam, kao događaj kojim prestaje pravna

sposobnost ili pravni subjekti-vitet fizičke osobe, te činjenica koja za sobom povlači niz pravnih

posljedica iz obiteljskog i nasljednog prava. Upravo zbog toga društvo ima poseban interes da

smrt svake osobe, čiji je identitet nesporno utvrđen, upiše u Matičnu knjigu umrlih. U

mirnodopskim se uvjetima obično bez većih teškoća određuje vrijeme i mjesto smrti, obavlja

identifikacija nepoznatog lesa i utvrđuje uzrok smrti a na što obvezuje Pravilnik o utvrđivanju

uzroka smrti, temeljem čega se ispunjavaju vitalno statistički obrasci: Prijava smrti i Potvrda o

smrti, a potom obavlja upis u Matičnu knjigu umrlih. Na ovo obvezuje i Zakon o kaznenom

postupku u slučajevima sumnje ili očigled-nosti da je smrtni slučaj proizašao iz pravno

kažnjivog djela. Ukoliko je leš već zakopan predviđena je ekshumacija u cilju pregleda i

obdukcije uz izričito nalaganje ustanovljenja identiteta leša..

Identifikacije mrtvih osoba ili ljudskih ostatka obavljaju se u različitim situacijama (Tablica

1.) Međutim, posebno značenje imaju ekshumacije i identifikacije te sudskomedicinska obrada

žrtava rata. Osim već prethodno rečenog, potrebno je upozoriti i na sljedeće razloge: vođenje

točne statističke evidencije broja stradalih i načina njihova stradavanja, te stručno

dokumentiranje događaja uz određivanje postojanja i vrste zaživotnog ili poslijesmrtnog

nasilja, a zbog mogućih budućih sudskih sporova i dokazivanja ratnih zločina. Ono što je još

važnije, već i prema Ženevskim konvencijama za zaštitu žrtava rata, pravo je obitelji saznati za

sudbinu njihovih članova, kao i pravo da im se na zahtjev vrate posmrtni ostaci umrlih osoba i

njihove stvari. Obzirom na činjenicu kršenja odredbi konvencije od 12. kolovoza 1949., kao i

dopunskih protokola o obavljanju liječničkog pregleda lesa u cilju utvrđivanja smrti i

identiteta, sastavljanju odgovarajućeg izvješća, spaljivanju ili pokopu tijela uz poštivanje

vjerskih propisa i običaja, zaštiti i označavanju grobova i njihovoj evidenciji, potreba ekshu

45

macija i identifikacija žrtava rata postavlja se kao neupitna obveza zajednice. 36 Osim toga,

značajna administrativna i sudska pitanja, a koji se tiču statusa nestalih osoba i njihovih

obitelji, zahtijevaju svoje rješenje

Tablica 1.

Situacije koje zahtijevaju sudskomedicinsku identifikaciju mrtvih osoba ili njihovih

ostataka

masovne nesreće uslijed prirodnih katastrofa (potresi, poplave, požari)

masovne civilne ili vojne prometne nesreće (avionske, automobilske, željezničke i

brodske)

identifikacija ljudskih ostataka nakon jakih požara ili eksplozija

identifikacija žrtava rata

identifikacija pronađenih ljudskih ostataka za koje se pretpostavlja da pripadaju

nestalim osobama

kazneni predmeti gdje sakaćenje ili jako uništenje tijela prati ili je udruženo sa

smrtnim ishodom

slučajevi u kojima uznapredovale truležene promjene onemogućavaju utvrđivanje

identiteta

slučajevi pronalaska koštanih fragmenata

1.8. DNA analiza predstavlja potencijalno vrlo korisnu i svakako najtočniju metodu

identifikacije. Zasniva na usporedbi genomske ili mitohon-drijske DNA izolirane iz

uzoraka kosti ili zuba ekshumiranih tijela odnosno posmrtnih ostataka s DNA

izoliranom iz uzorka krvi pretpostavljene uže rodbine. Međutim, zbog jake truležne

degradacije, kao i poslijesmrtne kontaminacije DNA, i ova metoda ima svoja

ograničenja. Kod svakog slučaja složene identifikacije preporučeno je uzeti uzorak

kosti (najbolje natkoljenične) i zub te iste pohraniti u zamrzivač do trenutka

započinjanja obrade i DNA analize, a na način da se predviđana kost/zub dobro očisti,

opere i osuši, a potom dio kosti izuzme odgovarajućim izrezivanjem Ukoliko prilike

ovo ne dopuštaju (rad na terenu), potrebno je uzeti cijelu dugu kost te je naknadno

pripremiti za pohranu uzorka. Ovo se treba učiniti stoga štu su DNA analize vrlo

___________________________________________________ 36 Primorac Dragan, primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 108

46

dugotrajne te je često potrebno, i prije započinjanja analiza, tijelo ili njegove ostatke pokopati

a kada u suprotnome izvori DNA više ne bi bili dostupni.

Podaci dobiveni sudskomedicinskom obradom bilježe se u posebne formulare ili obrasce,

te se uspoređuju s podacima o nestalim osobama prethodno prikupljenima od rodbine,

prijatelja, poznanika, preživjelih stradalnika i svjedoka stradavanja. Ti podaci upisuju se u

također posebno pripremljene protokole. Posljednjih godina širom svijeta u upotrebi je

INTERPOL-DVI (Disaster-Victim-Identification)-FORM, u novom obliku potvrđen 1989.

godine u Francuskoj, a koji je omogućio bolju i bržu međudržavnu i međudisciplinarnu

suradnju i razumijevanje kako u pojedinačnim tako i u masovnim nesrećama.

Međutim, ne tako rijetko identifikacija je otežana zbog nepodudarnosti s podacima

prikupljenima od navedenih osoba a zbog različitih razloga:

- objektivnih (promjena predmeta, odjeće, kose, zubi uslijed dugačkog razdoblja od

napuštanja posljednjeg poznatog mjesta boravka) i

- subjektivnih (emocije, zaboravnost, sugestija).

Osim toga, pojavljuje se još jedan dodatni problem: lažno pozitivna odnosno lažno

negativna identifikacija od strane porodice, prva u želji da se nestala osoba, odnosno njezini

postmortalni ostaci, napokon pronađu, a druga zbog neprihvaćanja činjenice smrti. Također,

moguća je i namjerna pogreška u identifikaciji ako je to u cilju prepoznavatelja.

U svakom procesu prepoznavanja neophodna je suradnja svih relevantnih službi, a metode

identifikacija potrebno je koristiti planski, primjenjujući različite postupke koji će

međusobnim upotpunjavanjem povećati uspješnost identifikacije.

Identifikacije ljudskih ostataka su često vrlo dugotrajni i složeni postupci, te samo strogim

pridržavanjem svih navedenih faza i određenog redoslijeda u toku procesa ekshumacije i

identifikacije omogućit će se uspješnije, lakše i brže pozitivno prepoznavanje. Temeljem

iskustava stečenih u identifikacijama žrtava rata može se preporučiti identifikacijski model

kojeg je moguće primijeniti u sličnim slučajevima masovnih nesreća. Ovaj model uključuje

sastavljanje preciznog popisa nestalih osoba, detaljno prikupljanje zaživotnih podataka, tačno

lociranje mjesta nesreća ili grobova, profesionalno provođenje ekshumacija uz aktivno

sudjelovanje odgovarajućeg kadra (policijski istražitelji i kriminalistički tehničari, sudski

antropolozi i sudski medicinari), formiranje multidisciplinarnog identifikacijskog tima

stručnjaka sastavljenog od specijaliste sudske medicine, antropologa, stomatologa, radiologa i

molekularnog genetičara a koji će obradom ljudskih ostataka utvrditi što je više moguće

elemenata potrebnih za prepoznavanje i privremenu identifikaciju usporedbom prijesmrtnih

47

podatka s nalazima stručnog tima, te potvrđivanje identiteta u prisutnosti rodbine. U

slučajevima kada identitet nije utvrđen upotrebom standardnih metoda identifikacije potrebno

je primijeniti i DNA analizu .

VII. KRIMINALISTIČKA TRASOLOGIJA

1) UOPŠTENO O TRAGOVIMA

Trag se može definirati kao svaka materijalna promjena nastala u vezi s krivičnim djelom.37

Tragovi upućuju na postojanje krivičnog djela na način i sredstvo izvršenja, predstavljaju

dokaz koji može nezavisno i objektivno povezati osumnjičenog, odnosno žrtvu s objektom ili

mjestom kriminalnog događaja ili pak povezati osumnjičenog sa žrtvom. Također, upućuju

na motiv izvršenja kaznenog djela, kao i na identitet nepoznatog počinitelja ili žrtve, a mogu

doprinijeti utvrđivanju je li mjesto događaja zaista ono mjesto na kojem se kriminalno djelo i

dogodilo. Ovo posljednje je važno zbog činjenice što tragovi mogu nastati na dva načina:

neposrednim kontaktom s tijelom ili odjećom osobe, predmetom ili mjestom događaja, te

posredno - prenošenjem na žrtvu, počinitelja, svjedoka, predmet ili mjesto događaja (tzv.

sekundarni prijenos).

Pri tome treba imati na umu da se materijalni tragovi pojavljuju u dva oblika :

— kvantitativnom obliku - količina: mikrotragovi (nisu vidljivi okom) i makrotragovi (oku

vidljivi),

— kvalitativnom obliku - vrsta: biološki, kemijski, fizikalni i ostali (Tablica 1)

Tablica 1

PODJELA TRAGOVA

biološki kemijski fizikalni ostali

krv

sperma

slina

ostale

izlučevine

k

niti

hemikalije

staklo

zemlja

barut

l

otisci prstiju

oružje

rukopis

crtež

otisci

marka odjeće

analiza glasa

poligraf

fotografije

_________________________________________________________ 37 Primorac Dragan, primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 82

48

Postoje brojne klasifikacije tragova, od one prema vrsti krivičnog djela, vrsti materijala,

načinu nastanka te do klasifikacije prema njihovom podrijetlu. Ova posljednja klasifikacija ima

veliku vrijednost kao podsjetnik pri izboru najpogodnijih metoda za prikupljanje i čuvanje

dokaznog materijala. U toj skupini razlikuju se biološki (primjerice krv, sperma, slina),

hemijski (vlakna, zemlja, droge), fizikalni (otisci prstiju i stopala, tragovi vatrenog oružja i

oruđa) i ostali tragovi (poligraf, snimka glasa).

2) BIOLOŠKI TRAGOVI

Biološki tragovi u širem smislu predstavljaju materijalne promjene na svim živim bićima,

biljkama, životinjama, ljudima i slično, dok biološki tragovi u užem smislu predstavljaju

tragove koji su ljudskog porijekla. U novije vrijeme se sve češće daje važnost pronalasku

bioloških tragova koji su u vezi s počiniteljem krivičnog djela kao što su dlake kućnih

ljubimaca ili neke specifične biljke. Biološki tragovi ljudskog porijekla (u užem smislu) mogu se

podijeliti s obzirom na to sadržavaju li DNA ili ne.

Nuklearna (jezgrina) DNA može se uspješno izolirati iz:

1. krvi i krvnih mrlja,

2. sperme,

3. kose s korijenima,

4. sline,

5. mokraće i stolice,

6. tkiva i stanica,

7. kosti i organa.

Ljudske izlučevine i tragovi iz kojih se ne može dobiti DNA, jer nemaju stanica sa jez grom,

jesu:

1. serum (tekući dio krvi bez stanica),

2. suze,

3. znoj i slično

Postupci prikupljanja i čuvanja tragova mogu značajno utjecati na uspješnost DNA analize

te je potrebno udovoljiti trima temeljnim uslovima. Prvi je količina uzorka zbog čega je potrebno

prikupiti što je moguće veću količinu traga kako bi se osigurala dovoljna količina DNA za

49

daljnju analizu. Drugo je kakvoća, odnosno stanje traga. Zbog mogućnosti razgradnje ili

zagađenja bakterijama uslijed dugotrajnijeg stajanja potrebno je prikupljeni trag što hitnije

dostaviti u laboratorij, a do započinjanja rada trag čuvati na hladnom i suhom mjestu. Treći

uslov je čistoća uzorka. Stoga je bitno izbjegavati uzimanje prljavština i masnoća iz

okruženja traga, jer je znano da ove nečistoće sprječavaju proces analize DNA .

Biološki tragovi se mogu na dva načina prenijeti na osobe i predmete: izravno (primarno)

ili posredno (sekundarno). Čak i iz materijala kao što je želučani sok ili stanice izmeta

moguće je izolirati DNA ali je teškoća u dobivanju dovoljne količine iste potrebne za njenu

analizu.

Izravni prijenos bioloških tragova kao što su krv, sperma i slično na osobe ili njihovu

odjeću ili na objekte i mjesta događaja podrazumijeva direktni prenos ovih uzoraka prilikom

kaznenog djela. Indirektni ili sekundarni prijenos podrazumijeva da, npr. osoba pokupi kosu

žrtve sa sjedala automobila i prenese je u drugi automobil. Ovo treba imati na umu da ne bi

doveli u direktnu vezu pogrešnu osobu s počinjenjem zločina.

3) PRIKUPLJANJE I POHRANA TRAGOVA

Uspješnost DNA analize na biološkim tragovima s mjesta događaja zavisi o vrsti

dobivenog uzorka kao i o njegovoj očuvanosti. Da bi se rezultati DNA analize uopće mogli

koristiti na sudu kao dokaz, uzorak mora biti pravilno opisan u zapisniku o uviđaju, pravilno

preuzet s mjesta događaja, zapakiran i spremljen te transportiran do sudsko-medicinskog

laboratorija gdje će biti adekvatno obrađen po standardiziranoj i prihvaćenoj metodi. Loša

pohrana uzoraka može dovesti do njegove degradacije i neupotrebljivosti. Zbog toga se valja

pridržavati uputa za prikupljanje bioloških tragova.

Biološki tragovi su specifični, jer mogu biti zarazni te prenijeti na osobu koja sakuplja

biološke tragove. Nadalje je potrebno izbjeći svako sekundarno zagađivanje bioloških

tragova kako sa ćelijama koje sadrže DNA od sakupljača tragova (ćelije površnog dijela kože

i slično) ili kontaminaciju uzorak uzorak. Primjer za to može biti neadekvatna pohrana dva

uzorka zajedno u jednoj vreći. Na taj način logično je očekivati da će provedena osjetljiva

DNA analiza i njeni rezultati biti upitni. Preporučljivo je da sakupljač bioloških tragova nosi

dvostruke sterilne rukavice. Donje rukavice služe kao zaštita njega od kontakta sa zaraznim

materijalom, a gornja se mijenjaju pri uzimanju biološkog uzorka po pravilu jedan uzorak i

50

jedan par rukavica. Nadalje, potrebno je striktno pridržavanje uputstva za prikupljanje

bioloških tragova koje se mogu podijeliti na upute na mjestu događaja i na upute u sudsko-

medicinskom laboratoriju .

Prilikom rada na mjestu događaja pri prikupljanju tragova potrebno je napraviti sljedeće:

1. obilježene tragove fotografirati,

2. napraviti video zapis tragova i njihovog položaja na mjestu događaja,

3. zapisati mjesto i stanje uzorka,

4. napraviti skicu i ucrtati mjesto uzorka i njegov odnos s drugim uzorcima i okolnim

predmetima.

Prilikom primanja biološkog traga u forenzičkom laboratoriju treba napraviti sljedeće :

1. prikupiti svaki pojedinačni komad materijala korištenjem čistog pribora,

2. zasebno pakirati svaki pojedinačni komad prikupljenog materijala

3. opisati i skicirati zaprimljeni materijal,

4. bilježiti način pakiranja i njegov broj,

5. dati uzorku novi laboratorijski broj s datumom,

6. provjeriti broj pod kojim je uzorak poslan i usporediti ga sa zapisnikom o uviđaju,

7. opisati uzorak, njegovo stanje i fotografirati ga s laboratorijskim brojem i brojem pod

kojim je poslan u laboratorij,

8. provjeriti opis uzorka s njegovim stanjem da se uvjerimo radi li se upravo o tom uzorku

i je li prilikom transporta oštećen,

9. pohraniti uzorke na odgovarajuća mjesta (temperatura, svjetlosti itd) 38

Tijelo dopremljeno radi pregleda i obdukcije može se razodjenuti iz plahte tek u

prisutnosti liječnika vještaka/istražitelja. Dopustiti da se mrtvo tijelo dopremljeno s mjesta

događaja svuče i opere prije vanjskog pregleda, isto je što i dopustiti da se mjesto događaja

očisti prije početka uviđaja. S kriminalističkog stajališta to znači uništavanje tragova. Prije

skidanja odjevnih predmeta treba detaljno opisati vidljive tragove, oštećenja i promjene na

odjeći, obući i nepokrivenim dijelovima tijela, bez obzira što je to učinjeno i na mjestu

događaja, osobito u dinamičkoj fazi uviđaja .

Tokom kriminalističke obrade treba poštivati i integritet traga. Pravilnim prikupljanjem i

________________________________________________________ 38 Primorac Dragan, primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 85

51

pakiranjem, te odgovarajućim čuvanjem i transportom sprječavaju se kvalitativne i

kvantitativne, slučajne ili namjerne promjene traga.

Prilikom prikupljanja bilo koje vrste biološkog materijala potrebno je pridržavati se općih

mjera opreza koje vrijede kod rukovanja s krvi i tjelesnim izlučevinama, a što uključuje

izbjegavanje neposrednog kontakta i zabranu pijenja, jedenja i pušenja tokom obavljanja

poslova u svezi s biološkim uzorcima. Pri tome treba raditi u zaštitnim rukavicama i odgo-

varajućoj zaštitnoj odjeći i obući, a sva oprema za prikupljanje tragova mora biti potpuno

čista. Za svaki uzeti uzorak potrebno je u zapisnik unijeti što je i odakle uzeto, kako je

pakirano i označeno, te tko je uzorak preuzeo .

Mogućnost uspjeha analize DNA značajno ovisi o vrsti prikupljenih bioloških tragova i o

načinu njihova izuzimanja i osiguravanja. Ako se nepravilno prikupljaju i pakiraju mogu se

kontaminirati, a ako se ispravno ne čuvaju mogu se razgraditi. Biološki trag nastao

neposrednim kontaktom ili posrednim prijenosom ostaje na podlozi uslijed upijanja (ako je u

tekućem stanju) ili prianjanja (ako je sasušen). Izbor metode prikupljanja uglavnom zavisi o

stanju traga i o vrsti podloge.

Važno je pridržavati se pravila da se odjeća skida a samo iznimno reže po šavovima. Suhi

odjevni predmeti pojedinačno se pakiraju i označavaju, dok se vlažni odjevni predmeti

prethodno na zraku suše. Po skidanju sve odjeće, plahta u kojoj je leš bio umotan i na kojoj je

svučen, slaže se tako da u njoj ostanu eventualno otpali tragovi, te se i ona posebno pakira.

Odjeća i obuća obavezno se pohranjuje u papirnate vreće.

Prikupljene tragove, kao i odjeću i obuću pokojnika, treba hitno dostaviti u laboratorij za

DNA analizu a do započinjanja rada treba ih čuvati na hladnom i suhom mjestu.

4) TRAGOVI LJUDSKOG PORJEKLA

Krv

Forenzična hematologija bavi se određivanjem krvnih osobina bilo da se radi o svježoj

krvi ili o tragovima krvi, na mrtvim ili živim osobama, a za potrebe identifikacije u krivičnim

i građanskim postupcima. Tragovi krvi susreću se u brojnim krivičnim djelima i mogu biti

važan dokazni materijal koji povezuje počinitelja, dotično djelo i žrtvu .

52

Tragovi krvi nastaju na tri načina: slijevanjem niz tijelo pri čemu nastaju pruge a krv se

upije u odjeću ili nakupi na podlozi u obliku lokve, padanjem na podlogu jednostavnim

kapanjem s visine zbog sile teže pri čemu nastaju kapi ili prskanjem aktivnom silom pri čemu

nastaju prskotine, te prenašanjem dodirom na drugi predmet pri čemu nastaju otisci ili

brisotine .

Analiza tragova krvi

a) Identifikacija krvi - potječe li mrlja od krvi?

Svježi trag krvi relativno je jednostavno prepoznati. Međutim, zavisno o eventualnom

ispiranju, starosti mrlje, podlozi i djelovanju vanjskih faktora, tragovi mogu izmijeniti svoju

osnovnu boju i više ne sličiti na krv. Postoje i tragovi nalik na krv, kao što su mrlje od

čokolade, voća, vina, boje i slično. Zbog toga, u nekim slučajevima, a radi pravilnijeg i bržeg

usmjeravanja istrage, primjenjuju se jednostavne orijentacijske metode koje nemaju dokaznu

vrijednost, ali mogu s određenim stepenom vjerojatnosti ukazati potječe li ispitivana mrlja od

krvi. Ove probe temelje se na reakciji sastojaka hemoglobina u hemijskim reagensima.

Pretrage koje se mogu izvesti su:

1. benzidinska proba korištenjem filter-papira kojim se protrlja sumnjiva mrlja a potom

na mjesto dodira s mrljom kapne otopina benzidina i nakon toga peroksida. Ukoliko mrlja

potječe od krvi, na filter papiru pojavit će se intenzivna tamnoplava boja,

2. Sangur test korištenjem tvornički pripremljene test trake koja se ovlaži destiliranom

vodom, pritisne na sumljivo mjesto, te nakon nekoliko sekundi odigne od mrlje. Intenzivno

obojenje trake dokaz je pozitivne reakcije,

3. luminolna proba korištenjem otopine luminola koja se raspršuje po većim

površinama gdje su tragovi isprani. U prisutnosti krvi površina će svijetliti svijetlo-

ljubičastim sjajem. Postupak se mora izvoditi u potpunom mraku,

4. fenolftaleinska proba (Kastle-Mayerov reagens) korištenjem vatenog štapića

navlaženog fiziološkom otopinom koji se protrlja po sumnjivoj mrlji. Zatim se na vatu kapne

fenolftalein, a potom kap 3% vodikova peroksida. Kod pozitivne reakcije, tokom 15 sekundi,

dolazi do promjene boje vate u ružičastu do crvenu,

5. leukomalahitska proba (LMG) koja se provodi na isti način kao fenolftaleinska, a

pozitivna reakcija je gotovo trenutačna pojava zelenoplavog obojenja. 39

_________________________________________________________ 39 Primorac Dragan, primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 87

53

Pozitivna reakcija koja se dobije upotrebom bilo koje od opisanih metoda samo ukazuje na

prisutnost krvi i ne ukazuje na njezino porjeklo. Zbog toga se svakako moraju izvesti i

potvrdne probe koje se provode u laboratoriju. Ako je izvjesno da je količina traga mala,

potrebno je u laboratorij dostaviti čitavu mrlju bez izvođenja prethodnih proba.

b) Određivanje porjekla krvi - radi li se o ljudskoj krvi?

Analizom treba dokazati specifične ljudske proteine. U tu se svrhu izvodi imunološki

precipitinski test gdje antihumani serum daje s određenim bjelančevinama iz krvi ljudi

uočljivu reakciju taloženja, a koja izostaje ako se radi o životinjskoj krvi. Na ovaj način

moguće je odrediti krv i bilo koje životinjske vrste ako se prirede odgovarajući precipitinski

serumi.

c) Određivanje genetičkih markera

Ovo uključuje određivanje antigena crvenih krvnih ćelija, izoenzima, serumskih

bjelančevina, vrsta hemoglobina, sistema humanih leukocitnih antigena (HLA), te DNA

analizu.

d) Određivanje markera koji nisu nasljedni

Ovo uključuje određivanje starosti krvne mrlje, menstrualne krvi (nalaz ćelija iz

maternice), spola (razlikovanje izgleda bijelih krvnih stanica), dobi (određivanje fetalnog

hemoglobina) i rase. Također, može se odrediti ima li u tragovima krvi primjesa i nekih

drugih tkiva (kože, dlaka i si).

Prikupljanje tragova krvi

a) Odjeća:

osušiti na zraku na sobnoj temperaturi,

ne izlagati neposrednoj sunčevoj svjetlosti,

svaki odjevni predmet pakirati u zasebnu papirnatu vrećicu,

nikad ne koristiti plastične vrećice ili hermetički zatvorenu ambalažu jer će ubrzani

proces truljenja degradirati biološki materijal,

pakirati tako da se spriječi protresanje ili trenje,

pravilno označiti i pohraniti (na suhom, hladnom i tamnom mjestu do dostavljanja u

54

laboratorij).

b) Tekući uzorci:

5 ml krvi prikupiti u vakuum epruvetu s etilendiaminotetraace-tatnom kiselinom

(EDTA) koja služi kao antikoagulans. Ako je potrebno uraditi i druge analize (serološke,

alkohola, droga, otrova i si.), potrebno je uzeti dodatne uzorke krvi, pri čemu se uzorcima za

serološka ispitivanja i analize na otrove ne dodaju sredstva za konzerviranje, dok epruvete za

analizu na alkohol i/ili droge trebaju sadržavati natrijev fluorid (NaF) koji služi kao

antikoagulans i konzervans,

pravilno označiti, pohraniti u hladnjak na +4°C i što prije dostaviti u laboratorij;

ukoliko se uzorak za DNA analizu ne može dostaviti unutar nekoliko dana potrebno ga je

zamrznuti na -20°C i zamrznutog dostaviti na analizu, dok se ostali uzorci ne smiju za-

mrzavati,

alternativna metoda: komadić čistog pamučnog zavoja umočiti u tekuću krv, osušiti

na zraku i omotati papirom ili kapnuti nekoliko kapi na filter-papir (FTI kartica).

c) Tragovi na ljudskom tijelu:

sve detaljno dokumentirati i opisati (položaj, dimenzije, količinu i oblik traga),

trag prikupiti na način da se izuzme što je moguće manje epitelnog tkiva kože a što se

obavlja prikupljanjem pomoću ljepljive trake ili pomoću tampona vate (štapić za uzimanje

brisa) navlaženog destiliranom vodom ili fiziološkom otopinom,

tragovi ispod noktiju prikupljaju se pomoću čiste čačkalice, a sami nokti rezanjem

čistim nožicama; svaki nokat i svaku čačkalicu pakirati zasebno,

pravilno označiti i pohraniti.

d) Sasušene mrlje:

dokumentirati i opisati,

ako je moguće, čitav predmet s tragovima krvi dostaviti u laboratorij; u protivnome

dio s tragovima izrezati i zapakirati;

ako su mrlje na čvrstoj, neupijajućoj podlozi, moguće ih je sastrugati na list papira,

izuzeti pomoću ljepljive trake ili trljanjem pomoću navlaženog tampona vate koji se potom

na zraku osuši.

55

Moguće je trag i razrijediti dokapavanjem destilirane vode, te ga pomoću pipete prenijeti u

suhu bočicu ili epruvetu, — svaki izrezani komad s tragom ili izuzeti trag zasebno pakirati,

propisno označiti i pohraniti

Sperma

Tragovi sperme uobičajeno su povezani sa spolnim nasiljem, iako mogu biti važan dokaz i

u drugim krivičnim djelima te u slučajevima dokazivanja očinstva.

Sperma je tjelesna tekućina a sadrži ćeliske sastojke - sjemene ćelije (spermije) koji se

stvaraju u spolnim žlijezdama (testisima) i tekuće sastojke koje stvaraju pomoćne žlijezde, kao

što su prostata i sjemeni mjehurići.

Sperma se može tražiti u rodnici žive ili mrtve žene, na tijelu žrtve, na odjeći i na mjestu

izvršenja krivičnog djela, kao i na počinitelju. U rodnici žive žene spermiji se mogu dokazivati

oko 34 sata nakon snošaja, a kod visokog stupnja čistoće rodnice (rodnica s fiziološkom

florom, bez upale i si.) i do 42 sata. U rodnici mrtve žene mogu se naći 2-3 dana poslije smrti, a

iznimno i više.

Analiza tragova sperme

Uključuje identifikacijske testove kojima je cilj utvrditi prisutnost sperme ili sjemene

tekućine, te individualizacijske testove koji uključuju genetičko tipiziranje, kako određivanjem

konvencionalnih markera tako i DNA profila. Identifikacijom se provjerava žrtvin iskaz o

počinjenom seksulanom nasilju, iako odsutnost sperme ne znači potvrdu odsutnosti seksualne

aktivnosti. Genetičko testiranje u pravilu se obavlja radi prepoznavanja počinitelja. U velikom

broju slučajeva, žrtva poznaje osumnjičenu osobu i u tim slučajevima genetičke analize se

obavljaju zbog toga što osumnjičeni negira bilo kakav kontakt sa žrtvom.

a) Makrospski pregled

Mrlja sperme je ljuskava, bjelkasto-sivkasta ili žućkasta. Pod ultralju-bičastim svjetlom

fluorescira plavoljubičasto. Međutim, ovaj nalaz nema nekadašnju vrijednost zbog sve veće

upotrebe deterdženata i umjetnih vlakana koji također intenzivno fluoresciraju, a sličnu

reakciju daju i neki drugi biološki materijali, kao što su mokraća i vaginalni sekret.

b) Hemijske probe

56

reakcija dokazivanja enzima - kisele fosfataze koja se u spermi nalazi u visokoj

koncentraciji,

probe za otkrivanje drugih sastojaka sjemene tekućine, kao što su spermin ili kolin.

c) Potvrdne probe

mikroskopski pregled - traženje spermija na način da se uzorak sumnjive mrlje ili

bris ekstrahira s fiziološkom otopinom te ekstrakt ispituje pod mikroskopom,

utvrđivanje prisutnosti bjelančevina sjemene tekućine imunološkim metodama.

Provodi se samo u slučajevima kada se u uzorku ne pronađu spermiji,

određivanje genetičkih markera a što uključuje određivanje krvnih grupa (poteškoće

proizlaze iz oskudnosti materijala i činjenice da su mrlje sperme pomiješane i s drugim

izlučevinama), izoenzima, serumskih proteina i analizu DNA.

Prikupljanje tragova sperme

a) Odjeća:

osušiti na zraku na sobnoj temperaturi,

svaki odjevni predmet pakirati u zasebnu papirnatu vrećicu,

pravilno označiti i pohraniti (na suhom, hladnom i tamnom mjestu do dostavljanja u

laboratorij).

b) Tekući uzorci:

upotrebom čiste šprice ili pipete prenijeti spermu u čistu, sterilnu epruvetu, propisno

je označiti, pohraniti u hladnjak i što prije dostaviti u laboratorij,

alternativno, uzorak se može prikupiti pomoću tampona vate ili čiste tkanine koja se

potom osuši na zraku, pakira, označava i pohranjuje.

c) Tragovi na ljudskom tijelu:

Za prikupljanje uzoraka s tijela žrtve spolnog nasilja koriste se standardni kompleti

opreme, dizajnirani na način da pojednostave kolekcioniranje tragova sa žrtve. Dostupni su

različiti komercijalni kitovi, a neki uključuju i prikupljanje žrtvinih odjevnih predmeta. Uvijek

je potrebno slijediti u uputstvu detaljno opisani redoslijed.

Prikupljaju se:

dvojbeni uzorci: uzorak krvi, sline, stidne dlake i iščupane vlasi kose,

57

tragovi sa žrtve: brisovi i razmazi sa stidnice i iz rodnice, brisovi i razmazi iz anusa,

brisovi oko spolnih organa, brisovi i razmazi iz usne šupljine, bris sluznice nosa, stidne dlake

češljanjem i čupkanjem, mikrotragovi ispod noktiju, odrezani nokti, sasušene izlučevine.

Uzorke je potrebno izuzeti što prije, svaki pakirati zasebno, propisno zatvoriti i označiti, te

do dostave u laboratorij čuvati u hladnjaku. Svaki uzorak koji sadrži tekućinu potrebno je

prije pakiranja osušiti na sobnoj temperaturi.

Za napomenuti je da tragove sperme s tijela žrtve obvezno uzima medicinsko osoblje.

Prije započinjanja prikupljanja tragova obavlja se liječnički pregled kojim se traže i

dokumenitiraju znaci genitalne traume, kao i sve ostale negenitalne ozljede, ugrizi i si., a što

može upućivati na seksualno nasilje. Vještačenjem tragova sperme ili vaginalnog sekreta na

osnovu DNK testa, može se sa sigurnošću ustanoviti identitet osobe – ostavioca traga pa

prema tome i dokazivati kontakt okrivljenog i žrtve.

c) Sasušene mrlje:

ako su na predmetima koji se mogu rezati (a ne mogu dostaviti u cijelosti), izrezati

površinu s mrljom čistim skalpelom na čisti papir, omotati, zapakirati, propisno označiti i

pohraniti,

ako su na nepokretnim predmetima, čistim skalpelom sastrugati mrlju na komad čistog

papira i omotati, izuzeti pomoću ljepljive trake ili uzeti bris pomoću tampona vate. Svaki

omot zapakirati zasebno, propisno označiti i pohraniti.

Ostale tjelesne izlučevine

Tjelesne izlučevine kao što su slina, mokraća, vaginalni iscjedak, znoj, iscjedak iz nosa,

mlijeko, želučani sok ili povraćeni sadržaj i izmet također se pronalaze na mjestu događaja, na

odjeći, žrtvi i/ili počinitelju krivičnog djela. U laboratoriju se te tekućine mogu identificirati,

odrediti krvna grupa, izoenzimi i DNA profil, a dobiveni rezultati koriste za uključivanje ili

isključivanje neke osobe kao mogućeg ostavitelja traga.

Mrlje pljuvačke ispituju se najčešće na opušcima cigareta.

Zahtjevi za vještačenjem znoja su iznimni, a za ostale navedene izlučevine još i rjeđi.

Za identifikaciju sline u tragu koristi se metoda određivanja prisutnosti enzima amilaze.

Identifikacija mokraće i izmeta temelji se na njihovoj karakterističnoj boji i mirisu, te na

prisutnosti određenih kemijskih sastojaka kao što su kreatinin ili urea, odnosno urobilinogen.

58

5) PRIKUPLJANJE TRAGOVA

a) Odjeća:

osušiti na zraku na sobnoj temperaturi,

pakirati u zasebne papirnate vrećice ili omotati papirom,

pravilno označiti i pohraniti.

b) Tekući uzorci:

prenijeti u čistu sterilnu staklenku, posudu zatvoriti, označiti i

pohraniti u hladnjak.

d) Tragovi na ljudskom tijelu:

besprjekorni uzorci sline: nakon ispiranja vodom ostataka hrane iz usne šupljine,

uzimaju se na čisti papir gdje se olovkom ocrtaju obrisi mrlje. Uzorak se suši na zraku,

pakira u papirnatu omotnicu, propisno označava i pohranjuje. Kad se pronađe trag ugriza

uzima se bris s destiliranom vodom navlaženim sterilnim komadom vate i to s ruba traga

ugriza i iz središta ugriza. Vatu je potom potrebno osušiti na zraku, omotati u čisti papir,

propisno označiti i pohraniti. Također, bris je potrebno uzeti i s drugog sličnog područja na

kojem nema tragova ugriza a što služi kao kontrolni uzorak,

mokraća i izmet prikupljaju se u čiste posude, označavaju i pohranjuju u hladnjak,

vaginalni iscjedak uzima se prema protokolu iz kompleta opreme za uzimanje

brisova kod spolnog nasilja, ako sve tekuće uzorke potrebno je prethodno osušiti na zraku,

iscjedak iz nosa obično se nalazi na tkaninama (maramici, odjevnom predmetu) pa je

te stvari potrebno osušiti, omotati u čisti papir, propisno označiti i pohraniti; ako se trag

nalazi na tijelu, uzima se bris, a daljni postupak je isti kao i prethodno navedeni.

d) Sasušene mrlje:

mogu se prikupiti izuzimanjem čitavog predmeta ili pak struganjem ili izrezivanjem,

pakirati u čiste omote, propisno označiti i pohraniti u hladnjaku.

Tkiva, organi i kosti

Bilo koji dio tijela može biti predmetom sudskomedicinskog i biološkog ispitivanja u

kriminalističke svrhe. Najčešće su to kosti pomoću kojih se može odrediti spol i dob osobe,

približno vrijeme smrti, ozljede ili čak uzrok smrti, te obaviti identifikacija nepoznatog lesa.

59

a) Svježi dijelovi tijela:

svaki uzorak opisati i dokumentirati, te prikupiti čistom pincetom ili rukom zaštićenom

rukavicom,

svaki uzorak zasebno pohraniti u čistu posudu bez dodavanja sredstava za

učvršćivanje,

propisno zatvoriti, označiti i pohraniti u hladnjak.

b) Stari dijelovi tijela:

svaki trag opisati i dokumentirati, te izuzeti čistom pincetom ili rukom zaštićenom

rukavicom; tragove koji su još uvijek fizički povezani treba prikupiti zajedno,

paziti da se jedan trag ne kontaminira drugim; svaki uzorak zasebno pohraniti u čistu

posudu,

propisno zatvoriti, označiti i pohraniti u hladnjak.

Dlake i kosa

Trag dlake jedan je od najčešćih materijalnih tragova i može se pronaći u velikom broju

slučajeva, kako na žrtvi i njenoj odjeći, tako i na predmetima, mjestu događaja i počinitelju (1,9,

11). U praksi su najčešće predmet pretrage u slučajevima seksualnog nasilja.Do puberteta, a

kod žena i kasnije, veći je dio tijela pokriven maljama. To su nježne i tanke dlačice, bijeloga

vrška, dok je ostali dio stabljike više ili manje pigmentiran. Kada u pubertetu otpadnu, na

njihovm mjestu pojavljuju se dlake, koje su čvršće, duže i složenije grade. Obzirom na

njihovu duljinu i izgled moguće je približno

odrediti s kojeg dijela tijela potječu. Tako su one kraće, duljine do 3 cm, a istrošenog vrška

porjekla s trupa i udova, dok one savinute i s oštrim vrškom su obrve i trepavice. Dulje dlake,

ukoliko su kovrčave potječu s donjeg dijela trbuha, nepravilno valovite su dlake s mošnji i

stidnice, a one obložene masnim slojem su dlake ispod pazuha.

Kosa se razvija od malja u 8. mjesecu trudnoće. Tokom prve godine života potpuno se

izmijeni, da bi puni razvoj dostigla u pubertetu. Sa starenjem se pigment zamjenjuje

mjehurićima zraka zbog čega kosa posivi. Vlasi kose su približno jednake debljine u cijeloj

duljini (ne deblje od 0,14 mm i ne tanje od 0,02 mm), prilično jednakog, okruglastog ili

jajolikog presjeka, s tankom srži (medulom). Boja kose ovisi o količini i vrsti pigmenta koji

je duž vlasi jednoliko razdijeljen. Nabrojane značajke razlikuju čovječju kosu od životinjske

dlake.

60

Analiza tragova dlaka

Ovo uključuje makrometrijska i makroskopska, te mikroskopska određivanja, kao i

različite fizikalno-kemijske pretrage. Ekspertizom dlake obavlja se:

a) Identifikacija dlake

b) Određivanje porjekla dlake

c) Mikroskopsko ispitivanje i usporedba

Ovim ispitivanjem ne dobivaju se podaci za individualizaciju, već samo podacima kojima

se može neka osoba isključiti kao izvor traga dlake. Pri tome se promatra izgled i grada dlake

(kutikula - vanjski sloj dlake, me-dula, kora, korijen i vrh), njezin promjer, presjek i

pigmentacija, duljina, boja, prozirnost, te specijalne značajke kao što su oštećenost ili bolest.

d) Određivanje genetičkih markera

Uključuje određivanje spola, ABO sustava, izoenzima i DNA analizu.

Prikupljanje tragova dlaka

I. Dvojbeni uzorci

pojedinačne dlake mogu se prikupljati zaštićenim prstima ili pincetom pri čemu treba

paziti da se ne oštete i da se ne dodiruje-korijen. Moguće je upotrijebiti ljepljivu traku ili

usisivač,

staviti na list papira, a svaku skupinu dlaka ili pojedinačne dlake zasebno pakirati u

papirnate omotnice, pravilno označiti i pohraniti,

dlake izmiješane s krvlju, tkivom ili tjelesnim izlučevinama pažljivo prikupiti sa svim

dodacima, staviti u čiste posude i propisno označiti,

ukoliko su dlake izmiješane s vlažnim tjelesnim izlučevinama potrebno ih je najprije

osušiti na zraku.

b) Nedvojbeni uzorci:

Prikupljanje tragova poznatog porjekla važno je radi usporedbe s onima nepoznatog

porjekla. Pri tome je potrebno voditi računa o načinu na koji je konkretni dvojbeni uzorak

nastao pa na takav način treba izuzeti i usporedni uzorak.

površina s koje će se uzeti uzorci prethodno se iščešlja da bi se odstranile otpale dlake

a koje se također prikupljaju, pakiraju i označavaju,

dodatne dlake se čupaju zajedno s korijenom. Vlasi kose čupaju se s različitih dijelova

vlasišta (s prednje strane, tjemena, bočno i sa stražnje strane) i to 4-5 dlaka sa svakog

područja,

61

ukoliko je uzorak mokar ili vlažan prethodno gaje potrebno posušiti na zraku, a zatim

sve zasebno pakirati u papirnate omotnice, pravilno označiti i pohraniti.

Primjena vještačenja DNK dlake koja je iščupana sa korjenom može se sa sigurnošću

ustanoviti identitet osobe – ostavioca traga. U posljednje vrijeme sa uspjehom se uvode u

praksu metode identifikacije ostavioca

6) TRAGOVI ŽIVOTINJSKOG PORJEKLA

Tragovi životinjskog porjekla mogu biti predmetom ispitivanja zbog sumnje da sporni

materijal potječe od čovjeka ili je potrebno utvrditi vrstu životinje od koje tragovi potječu Pri

tome se može analizirati krv, tkiva, dlake i perje.

Životinjsku krv lako je razlikovati od ljudske. Moguće je razlikovati različite vrste

životinja, dok je individualna identifikacija nemoguća. Dijelovi tkiva mogu se ispitati na

način kako se ispituju mrlje krvi, pa je tako moguće dokazati podrijetlo proteina u

ispitivanom uzorku. Životinjska dlaka se po svojim morfološkim karakteristikama jasno

razlikuje od ljudske. Ona je često deblja od 0,14 mm ili tanja od 0,02 mm, različito

pigmentirana u svojoj duljini, široke medule i presjeka koji se mijenja od ovalnog,

bikonkavnog ili drugačijeg oblika. Međutim, razlike u gradi dlaka pojedinih vrsta životinja

nisu tolike da bi se lako moglo utvrditi kojoj vrsti životinje dlaka pripada. Različitostu gradi

perja dopušta mogućnost utvrđivanja njihova porjekla, a često je moguće i razlikovanje spola

te utvrđivanje starosti ptice s koje uzorak potječe.

Za prikupljanje i pakiranje životinjskih tragova vrijede ista pravila kao i za prikupljanje i

pakiranje tragova ljudskog porjekla.

Posebno značenje, osobito u posljednje vrijeme, ima analiza insekata. Oni se nalaze

gotovo svugdje i tokom cijele godine, te su zbog toga od forenzičkog interesa u brojnim

situacijama: utvrđivanja vremena smrti, određivanja mjesta smrti i mogućeg pomjeranja tijela

na druge lokacije, a mogu upućivati i na vrstu odnosno uzrok smrti. DNA analiza insekata

omogućuje odgovarajuću identifikaciju vrsta, a sami insekti mogu biti izvori neinsektne,

odnosno ljudske DNA koja potječe od organizama na kojima su se hranili. Prikupljanje

insekata i njihovih razvojih faza postaje sastavnim dijelom prikupljanja ostalih tragova. Pri

tome se koriste čiste staklenke s perforiranim poklopcima radi ventilacije, koje se pravilno

označavaju te pohranjuju na sobnoj temperaturi ili u hladnjak.

62

7) TRAGOVI BILJNOG PORJEKLA

U kriminalističkoj praksi ovim se tragovima posvećuje premalo pažnje, a rezultati analiza

mogu biti od iznimne koristi. Ispitivanja vrsta i izgleda biljaka mogu pomoći pri utvrđivanju

mjesta i vremena počinjanja krivičnog djela, vremena smrti žrtve, identifikaciji tragova na

odjeći i obući počinitelja, itd. Zbog toga, prilikom obdukcije, potrebno je odjeću i tijelo žrtve

pregledati i u cilju pronalaska tragova trava, lišća, grančica, korijenja i si., a pronađeno

izuzeti i dostaviti u laboratorij na biološka ispitivanja. Intenzivnija primjena botanike u

kriminalistici tek slijedi u budućnosti.

Posebno značenje ima analiza tragova vlakana, koja se uobičajeno susreću kao

mikrotragovi i kontaktni tragovi. Potječu od tvari koje se nalaze u prirodi, a uključuju biljna

vlakna (pamuk, vuna, svila) i mineralna vlakna (primjerice azbest). Također, tu su i sintetska

(umjetna) vlakna, te prerađena prirodna vlakna. Postupci prikupljanja, čuvanja i ispitivanja

tragova vlakana gotovo su identični onima koji se primjenjuju s tragovima dlaka i kose.

Primjeri iz prakse

Primjer 1

Riječ je o ubojstvu iz ručnog vatrenog oružja u kojem je pokojni P. H. ubijen od strane svog

sina s 3 prostrijelne i 3 ustrijelne rane s leđa i trbuha uz oštećenje organa. Nakon što je P. H.

pao na pod licem okrenut prema tlu i, dajući znakove života, njegov drugi sin nije napustio

mjesto događaja već je u strahu da bi P. H. mogao ostati živ uzeo sjekiru te ga tupim dijelom

sjekire snažno udario u lijevi donji potiljačni dio glave zbog čega je došlo do impresivne

frakture lubanje i nagnječenja mozga, a koje su ozljede pridonijele nastanku smrti. P. H. je

umro prilikom dolaska na Hitni hirurški prijam bolnice. Međutim, policija pri uviđaju nije

zatekla na mjestu događaja sjekiru koja je bila sakrivena u otvoru slijepoga nekorištena

bunara tako daje prva verzija događaja bila da se radi o strijelnim ranama. Tokom obdukcije

zatiljno lijevo nađene su rane u obliku slova L nagnječenih rubova. Na temelju ovakvog

nalaza posumnjalo se da se radi o nekom mehaničkom sredstvu sličnom sjekiri ili čekiću.

Policija je napravila ponovni uviđaj te je u bunaru našla spomenutu sjekiru. S donjeg desnog

ruba sjekire uzeti su mikro tragovi za analizu na DNA te, uspoređeni s uzorcima krvi, utvrdilo

se da se radi o mikro tragovima s tijela P. H. U kasnijem dijelu suđenja obrana je pokušavala

iskoristiti činjenicu da je pri transportu P. H. pao iz nosila Hitne pomoći te tada udario o

podlogu. Pitanje je bilo je li ozljeda zatiljno lijevo mogla nastati na taj način. DNA analiza je

63

potvrdila da je takav mehanizam nastanka ozljede isključen te da je ozljeda nastala udarcem

upravo spomenutim dijelom sjekire. 40

Primjer 2

Unakaženo mrtvo tijelo muškarca, starog 67 godina, nađeno je u ranim jutarnjim satima na

kamenitom zemljištu ispod mosta, oko 2 m niže od razine kolnika kojim se isti, prema

iskazima uviđajca, biciklom kretao u sumrak prethodnog dana. Uviđajom i prometnim

vještačenjem utvrđeno je da je, vozeći star i neopremljen bicikl, došavši na dio ceste u zavoju

i usponu, udario upravljačem bicikla o ogradnim zid mosta, izgubio ravnotežu i pao na teren

ispod mosta. Obdukcijom tijela pokojnika utvrđena je nasilna smrt, nastala uslijed

nagnječenja mozga uzrokovanog padom. Glava pokojnika je u cijelosti bila ogoljela, bez

očiju, nosa i ušiju, a u području vrata nađena je opsežna ugrizna rana tako da je vrat gotovo u

potpunosti, sa svim pripadajućim strukturama, nedostajao. Na rubovima ostataka kože vrata,

kao i po prsnom košu, nađene su guste, kratke, crtaste ogrebotine, podrijetla životinjskih

kandži. Na žbunju i travi oko lesa pronađen je veći broj dlaka duljine 3 do 15 cm. Iste su

prikupljene i s odjeće pokojnika, kao i s područja glave, vrata i prsnog koša. Morfološkom

pretragom ustanovljeno je da pripadaju životinji iz porodice pasa, i to kako je utvrđeno DNA

analizom muškog spola. Također, usporedbom rezultata DNA analize spornih tragova krvi

nađenih na mjestu događaja i ne-spornih uzoraka krvi pokojnika utvrđeno je da je riječ o istoj

osobi. Analiza krvi na alkohol pokazala je da je oštećeni u trenutku smrti bio u pijanom

stanju. Rekonstruirajući događaj, zaključeno je daje biciklist, vozeći, pod utjecajem alkohola,

tehnički neispravan bicikl, iznenada iz gubio stabilnost, pao i udario glavom o kameniti teren,

zbog čega je na licu mjesta preminuo. Tijekom noći tijelo je izjedeno od strane životinje,

vjerojatno divljeg psa, a koji se na tom području viđaju kako lutaju u potrazi za hranom. 41

___________________________________________________________________________________________________

40 , 41 Primjer preuzet iz knjige Primorac Dragan, primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 99

i 105

64

8) POSTUPAK I METODE EKSHUMACIJA

Ukoliko postoji razlog vjerovati kako su otkriveni ljudski ostaci ili je planirano arheološko

istraživanje, moraju se prethodno kontaktirati odgovarajuće službe. U mnogim sudskim

slučajevima, policija i sudski medicinari trebaju biti odmah o tome obaviješteni te su

odgovorni za procjenjivanje okolnosti i odlučivanje o načinu daljnjeg rada.

Prije svakog početka potrebno je prikupiti što više relevantnih podataka o događaju i

osobi/osobama čiji su ostaci moguće pronađeni. Potom se prilazi lociranju pretpostavljene

grobnice. Područje gdje ona može biti smještena moguće je otkriti zračnim ili satelitskim

fotografiranjem, ali najvažniji izvor informacija su izjave svjedoka. Međutim, one nisu uvijek

točne ni dovoljno precizne, što zbog subjektivnih (emotivni stres, zaborav) ili objektivnih

razloga (izmijenjena topografija terena zbog promijenjenog godišnjeg doba ili uslijed tijeka

vremena). Zbog toga je uvijek potrebno obaviti preliminarnu posjetu kojom će se utvrditi

moguće postojanje grobnice (promjene u vegetaciji, na površini zemlje i u sastavu tla),

označiti mjesto kopanja a i učiniti probna sondiranja u svrhu utvrđivanja postojanja

razgradnje organske materije (ljudskih ostataka). Ako se radi o starijim ili skrivenim

grobnicama, u obzir dolazi uporaba radara za otkrivanje objekata pod zemljom, detektora

metala, metalnih sondi kao i pasa za pronalaženje leševa.

Bez obzira je li riječ o pojedinačnim ili masovnim grobnicama, ekshumacija započinje

fotografiranjem područja, čišćenjem površinske vegetacije, obilježavanjem granica

pretpostavljenog groba te pretragom površine a u svrhu pronalaženja mogućih dokaza (npr.

streljiva). Uvijek je preporučljivo prije započinjanja ekshumacije odrediti granice groba, od-

nosno groblja, a najbolji načinje kopanjem probnih jama kojima se ne samo omeđuje

površina već i dobivaju korisni podaci o slojevitosti terena, sastavu zemlje, ostacima flore i

faune, arheološkim uvjetima i slično.

Za uklanjanje površinskog sloja zemlje dopuštena je uporaba teške mašinerije (rovokopač)

da bi se zatim nastavilo s pažljivim ručnim kopanjem i na kraju čišćenjem zidarskom

lopaticom, četkicom i ostalim malim ručnim alatom do potpunog uklanjanja zemlje iznad i

uokolo svakog ostatka tijela ili skeleta i pridruženih mu predmeta. Pri tome je važno točno

lociranje svakog pojedinačnog groba, kao i cijelog grobnog polja . Isto se može obaviti

prostoručnim crtanjem skice položaja i međusobnih odnosa grobova i karakterističnih okolnih

detalja, ili ucrtavanjem grobnih polja i detalja unutar pravilne mreže kvadrata ili pak, što je

najtočnije, geodetskim snimanjem u lokalnom ili državnom koordinatnom sustavu. Otkriveni

65

posmrtni ostaci, dijagnosticirani kao ljudski, označavaju se brojevima, fotografiraju, skiciraju

u svom položaju, te se bilježi postmortalno stanje tijela i svega što se uz njega ili na njemu

nalazi (odjeća, predmeti). Nakon toga se tijelo (ili njegovi ostaci) pažljivo, zajedno s

pripadajućim predmetima, stavljaju u obilježenu vreću, a tlo ispod tijela, do dubine od još

nekoliko centimetara, ispituje zbog mogućeg pronalaženja zaostalih zuba, sitnih kostiju ili

dokaznog materijala .Ekshumirani posmrtni ostaci prebacuju se na mjesto sudskomedicinske

obrade i identifikacije, u baze na terenu ili u najbliži Zavod za sudsku medicinu.

1.1 Postupak i metode identifikacija ljudskih ostataka

Zavisno o okolnostima slučaja i stanju poslijesmrtnih promjena tijela, koriste se različite

metode identifikacija ljudskih ostataka (Tablica 2.).

Tablica 2.

Metode identifikacije ljudskih ostataka

identifikacija od strane živih osoba koje su poznavale pokojnika direktnim

prepoznavanjem lica umrle osobe

daktiloskopija

prepoznavanje odjeće/obuće i predmeta

usporedba zubnog statusa sa zubnim kartonom

usporedba obdukcijskih nalaza s informacijama iz medicinske dokumentacije

antropološke metode

radiografske metode

superimpozicije i rekonstrukcije lica

određivanje i usporedba genetičkih markera 42

Identifikacija započinje detaljnim pregledom i opisivanjem odjeće, obuće i svih predmeta

nađenih uz tijelo i na njemu, a što se upisuje u za to prethodno pripremljene obrasce.

Karakteristični odjevni predmeti ili njihovi detalji peru se, suše, te s osobnim dokumentima i

vrijednim stvarima obilježavaju, fotografiraju i pakiraju u prozirne najlon vrećice radi

arhiviranja, kasnijeg izlaganja i moguće predaje rodbini nakon okončanja procesa

identifikacije. U specifičnim situacijama identifikacija žrtava rata iz masovnih grobnica, kada

________________________________________________________ 42 Primorac Dragan, primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 111

66

su mnogi postupci neprimjenjivi, ova se metoda izlaganja pokazala vrlo korisnom u fazi

preliminarne pozitivne identifikacije. Postupak identifikacije nastavlja se vanjskim i

unutarnjim pregledom i opisom tijela, odnosno posmrtnih ostataka. Ako je riječ o relativno

svježim leševima, slijedi se uobičajeni sudskomedicinski i kriminalistički način opisivanja

koji uključuje detaljno navođenje oblika i izgleda glave i svih dijelova lica, boje i posebnosti

kose, očiju, ušiju, te obilježja zubi. Posebna pažnja posvećuje se tjelesnim posebnostima kao

što su tetovaže, madeži, bradavice, promjene pigmentacije kože, ožiljci, prijelomi, urođene ili

stečene anomalije, profesionalna obilježja i slično, kao i trajne promjene na unutarnjim

organima.

Treba napomenuti da je daktiloskopija - otisci papilarnih linija, kao najsigurnija metoda

identifikacije, neupotrebljiva kod starijih leševa, a zbog izraženih truležnih promjena te

posljedično propalih papilarnih linija kože prstiju šaka .

Ukoliko se radi o analizi skeletnih ostataka koriste se različite antropološke metode i

mjerenja a na prethodno očišćenim i opranim kostima. Prvo je potrebno odrediti radi li se o

ljudskim kostima ili ne (10-15% koštanih uzoraka dostavljenih na sudskomedicinsku analizu

nisu ljudski ostaci), a što ponekad ni usko specijaliziranim stručnjacima nije jednostavno,

poglavito ukoliko se radi o pojedinačnim ili sitnim koštanim fragmentima. Najčešće se

zamjenjuju kosti svinje, psa, krave, ovce, ali i mnogih drugih životinja, pa čak i predmeti kao

što su kamenje, vrtna crijeva ili plastična ambalaža. Određivanje porijekla kostiju otežano je i

u slučajevima kada je njihov normalni iz gled izmijenjen uslijed patoloških promjena,

hirurških zahvata ili meteoroloških prilika a kada u dijagnosticiranju može pripomoći

mikroskopski izgled kosti.

Sljedeća stepenica je određivanje spola. Ako postoji čitav kostur tada identifikacija spola

nije teška; poteškoće nastupaju kada se o spolu treba izjasniti temeljem jedne ili više

pronađenih kostiju odnosno njihovih fragmenata. Kod djece se spol određuje usporedbom

stupnja kalcifikacije zubi sa stupnjem zrelosti skeleta. U dobi od oko 18 godina spolne razlike

na skeletu su dobro izražene te razlikovanje muškarca od žene može biti pouzdano utvrđeno.

Uopšteno, kosti muškarca su veće, deblje i robusnije, sjače izraženim grebenima i kvrgama.

Najpouzdanije informacije dobivaju se pregledom zdjelice, a nakon toga lubanje i dugih ,

posebice natkoljenične kosti.

Potom slijedi određivanje starosne dobi koje je to lakše i preciznije što je osoba mlada. U

procesu sazrijevanja, kod mladih osoba, koriste se koštane i zubne promjene koje prate rast i

67

razvoj, a to su: kalcifikacija i izbijanje zubi, postojanje centara okoštavanja, međusobno

sraštavanje dijelova kostiju te duljina dugih kostiju. Kod procjene starosti u trenutku smrti

kod odraslih osoba koriste se tehnike i metode koje se zasnivaju na starosno uslovljenim

morfološkim i mikroskopskim promjenama na kostima, prvenstveno promjenama na spolnoj

plohi stidnih kostiju zdjelice, zglobnoj površini bočne kosti zdjelice i hvatištima rebara za

prsnu kost, te zatvaranje lubanjskih šavova, a od koristi su i različite radiološke i dentalne

tehnike.

Zaživotna visina određuje se mjerenjem duljine pojedinih kostiju, uz korištenje

odgovarajućih regresivnih formula, a najraširenija metoda je mjerenje svih dugih kostiju

udova. Problemi nastupaju kada postoje samo fragmenti dugih kostiju pa se tada preporučuje

metoda utvrđivanja zaživotne visine mjerenjem njihovih pojedinih dijelova, primjerice

gornjeg dijela goljenične kosti.

Koštani pokazatelji zaživotnih trauma ili patoloških stanja također su od važnosti u

identifikaciji, kao i antropološke analize koje mogu pružiti podatke o uobičajenim zaživotnim

aktivnostima i navikama umrle osobe.

U identifikacijama se koriste i druge, znatno sofisticiranije, skuplje i dugotrajnije metode.

Ako se raspolaže čitavom lubanjom i odgovarajućom zaživotno snimljenom fotografijom,

moguće je prepoznavanje izvršiti primjenom videosuperimpozicije kada se uz pomoć

videokamere i kompjutera obavlja preklapanje fotografije i lubanje, miješajući i proizvodeći

sekcije slike u željenim tačkama s usporedbom svih anatomskih i morfoloških značajki.

Važno mjesto ima usporedba rentgenoloških snimaka koštanog sistema učinjenih za života s

onima učinjenima nakon smrti pri čemu je posebno zanimanje usmjereno na utvrđivanje

individualnih rentgenomorfoloških značajki kostiju. Usporedba zaživotnih s poslijesmrtnim

dentalnim obilježjima (oblika, veličine, pozicije i abnormalnosti zuba, stanja parodonta,

obilježja koštanih struktura i oralne sluznice, postojanje protetičkih radova) te mogućnost

identifikacije pronađenih tijela pomoću tih karakteristika pokazala se i dokazala kao

nezamjenjiv i vrlo bitan postupak u utvrđivanju identiteta. Najvažniji faktor za uspješnost

dentalne identifikacije je kvaliteta prijesmrtnih zubnih kartona - što su oni potpuniji i

precizniji to je brže i lakše prepoznavanje.

68

VIII. FORENZIČNA BALISTIKA

Balistika je znanost koja se bavi:

1. kretanjem projektila u oružju — unutašnja balistika,

2. kretanjem projektila u toku leta kroz zrak — vanjska balistika,

3. djelovanjem projektila na cilju — balistika rane.

Balistika rane proučava promjene koje nastaju ulaskom i prolazom projektila kroz ljudsko

tijelo. Karakteristike strijelne rane zavise o ovim faktorima:

1. veličini i obliku projektila,

2. balističkim karakteristikama projektila (brzini, kinetičkoj energiji, stabilnosti),

3. čvrstoći tkiva koja projektil ozljeđuje,

4. elastičnosti kože i tkiva.

Za primenu metoda fizičke i hemijske kriminalistike u toku balističkih veštačenja, bitno je da

se stručno i detaljno istraži mesto izvršenja krivičnog dela izvršenog vatrenim oružjem, ka bi

se pronašli i obezbedili za vještačenje relevantni materijal tragovi. U određenim

kriminalističko-taktičkim situacijama dobijenih rezultata primenom metoda fizičke i hemijske

kriminalistike u sklopu balističkih veštačenja, zavisiće i odgovor na ključna zlatna pitanja

kriminalistike, tj. da li konkretan događaj predstavlja kriminalni događaj a, samim tim, i

određeno krivično delo, što je izuzetno značajno za dalju operativnu delatnost organa

unutrašnjih poslova. 43 Radi što veće efikasnosti balističkih vještačenja, od izuzetnog je značaja

stalna saradnja operativnih radnika, kriminalističkog tehničara, vještaka balističke struke i

vještaka medicinske struke - ljekara specijaliste sudske medicine, jer to doprinosi adekvatnijoj

primeni odgovarajućih metoda fizičke i hemijske kriminalistike i, samim tim, stvara veću

mogućnost obezbjđenja materijalnih dokaza. U razjašnjavanju i dokazivanju krivičnih dela

izvršenih vatrenim oružjem, rezultati balističkih veštačenja mogu da imaju operativni i dokazni

značaj, pa je zbog toga i bitno da se na mestu izvršenja krivičnog dela pronađu i kriminalistički i

procesno pravilno fiksiraju tragovi koji potiču od vatrenog oružja. To mogu biti tragovi

barutnih čestica, gasova, plamena, ali i tragovi koji potiču od projektila, cjevi, udarne igle,

___________________________________________________________________

43 Maksimović, Bošković, Todorić Metode fizike, hemije i fizičke hemije u kriminalistici, str 289

69

čela zatvarača, okvira, izbacača, izvlakača, ležišta metka, a u rjeđim kriminalističko-

taktičkim situacijama na licu mesta se može pronaći i vatreno oružje.

Povrede vatrenim oružjem po poreklu mogu biti samoubilačke, ubilačke i zadesne.

Zaključak o tom pitanju treba doneti tek posle detaljnog razmatranja svih raspoloživih

činjenica u određenom slučaju, a koje obuhvataju sledeće:

lokalizacija i broj rana;

karakteristike povreda, veličina i smer strelnih kanala;

položaj tijela i oružja;

lokalizacija tragova krvi na žrtvi, odeći i okolnim predmetima;

prisustvo ili odsustvo oštećenja na odeći koja odgovaraju povredama;

postojanje ili odsustvo tragova borbe na mestu događaja, itd. 44

Na ubistvo ukazuju brojne ustrelne ili prostrelne povrede, u različitim djelovima tijela (naročito ako

su u predelu potiljka, leđa, trbuha ili ekstremiteta), koje se obično pružaju u raznim smjerovima pri čemu

često postoji više smrtonosnih povreda.

Kod samoubistva povrede se najčešće nanose u predjelu desne sljepoočnice (kod "dešnjaka“), kada

projektil obično prođe kroz glavu više ili manje horizontalno ili na gore i pozadi, stvarajući izlaznu ranu u

lijevom sljepoočnom i tjemenom predjelu. Ponekad "dešnjaci" drže oružje sa palcem na okidaču, pa

pravac strelnog kanala može biti drugačiji. U rećim slučajevima, ulazna rana se nalazi u čeonom

predjelu glave, u predjelu srca ili u ustima.

U slučajevima zadesa, povrede se obično nanose prilikom punjenja ili čišćenja oružja, pa su

lokalizovane na prednjoj strani tijela i najčešće upravljene na gore.

Kod zadesa i samoubistva najčešće postoji samo jedna ustrelna ili prostrelna povreda, međutim,

ponekad i u slučaju samoubistva postoji više povreda, ali je obično samo jedna smrtonosna .

Kod samoubistva i zadesa, oružje se obično nađe na licu mesta, a u slučaju ubistava se ono retko nađu

pored žrtve. Ukoliko je oružje jako stegnuto u ruci žrtve (zbog mrtvačke ukočenosti), to upućuje na

samoubistvo, mada i ubica može staviti oružje u šaku žrtve simulirajući samoubistvo, ali, ne može

postići da ono bude čvrsto stegnuto. Odsustvo oružja na licu mesta ne ukazuje apriori na

zaključak o ubistvu, jer može biti sklonjeno od druge osobe.

______________________________________ 44 Mihajlović, Božić, Sudska medicina, str 55

70

Postoje i slučajevi kod kojih su povrede teške i smrtonosne, ali povređeni ipak bude

sposoban da hoda i preće znatno rastojanje, ostavljajući oružje iza sebe.

Odjeću žrtve treba pažljivo pregledati pre nego što se skine sa tela žrtve, i obavezno utvrditi

vezu izmeću rascjepa na odjeći i rana na tijelu. Na odjeći tragati za oštećenjima koja mogu

ukazati na postojanje borbe, kao što su gubitak dugmadi, rascjepi koji ne odgovaraju

povredama, već ukazuju na vučenje i premeštanje žrtve sa jednog mesta na drugo.

Samoubice često zadignu odeću nanoseći povrede direktno preko kože, mada to nije uvek

pravilo.

Prilikom kriminalističko-tehničke obrade lica mesta kod povreda nastalih vatrenim

oružjem, neophodno je:

fiksirati položaj nađenih čaura i zrna i obezbjediti ih za balističko vještačenje;

fiksirati skicom i fotografijom položaj nađenog oružja i njegov odnos prema položaju

leša;

fiksirati tačan položaj leša i obezbediti tragove sa ruku leša (navlačenjem najlon kesa na

šake) radi kasnijeg skidanja eventualnih barutnih čestica;

obezbediti oružje ukoliko je nađeno (posebno kod slučajeva dokazivanja samoubistva)

radi eventualnog vještačenja tragova krvi na ustima cijevi;

fiksirati i obezbijediti tragove na odjeći leša (obratiti pažnju da iz odjeće ne ispadne zrno

prilikom transporta);

u nekim slučajevima radi lokalizacije zrna u tijelu ili njegovih fragmenata, kao i za utvrđivanje

putanje projektila, odnosno određivanja ulazne i izlazne rane, neophodno je i rendgensko snimanje

tela. 45

Najvažnija balističko — medicinska pitanja su:

1. je li ozljeda zadana vatrenim oružjem?

2. je li ozljeda prouzročena projektilom i kojom vrstom?

3. radi li se o prostrijelu, ustrijelu ili tangencijalnoj ozljedi?

4. koji je ulazni, a koji izlazni strijelni otvor?

5. nalazi li se na ozlijeđenim mjestima tragovi barutnih čestica, kontuzijski

prsten?

6. koji je smjer i s koje je udaljenosti ispaljen hitac?

____________________________ 45 Mihajlović, Božić, Sudska medicina, str 55

71

7. S koliko je projektila ozlijeđeno tijelo?

8. koji je bio mogući položaj strijelca, oružja i žrtve?

9. koja je ili koje su ozljede smrtonosne?...

Kada se šalje oružje na vještačenje balističkom vještaku, pita se:

1. radi li se o ispravnom ili neispravnom oružju?

2. je li oružje moglo opaliti bez uporabe okidača prilikom pada ili zapinjanja?

3. je li iz tog oružja moguće ispaliti streljivo određenog kalibra?

4. kad je po prilici iz oružja zadnji put pucano?

5. jesu li uništavani brojevi i znaci na pojedinim dijelovima oružja i kojim? 10

1) GSR METODA I "PARAFINSKE RUKAVICE“ Tragovi pucanja na šakama, odjeći i tijelu oštećenika, osumnjičenika, svjedoka su izuzetno

važni kod rasvjetljavanja svakog krivičnog djela u kojem je došlo do krivične upotrebe

vatrenog oružja. Da bi sud utvrdio da li je osumnjičeni pucao iz vatrenog oružja, moraju se

koristiti najbolje moguće metode i tehnike izuzimanja, pakiranja, vještačenja i arhiviranja

svih relevatnih tragova izuzetih s mjesta događaja, odjeći i tijelu osumnjičenika, oštećenika,

te svjedoka. Jedan od metoda kojom se dokazuju tragovi pucanja je tzv. „Parafinska

rukavica“, koju su najveći svjetski forenzični stručnjaci odbacili još daleke 1963. godine,

dakle još sredinom prošlog stoljeća. „Parafinska rukavica“ se kao standardna metoda u

raznim modifikacijama, od europskih zemalja, koristi još samo u nekim zemljama. Velika

većina evropskih zemalja je odavna prešla na modernu metodu dokazivanja tragova pucanja

pomoću skenirajućeg elektronskog mikroskopa s energodisperzivnim detektorom X-zraka

(SEM/EDX). Danas je navedena metoda dokazivanja tragova pucanja pomoću SEM/EDX

standardna metoda propisana od strane Evropske mreže forenzičnih instituta (ENFSI).

„Parafinska rukavica“, po svom autoru nazvana Gonzalesov test, uvedena je u praksu USA

1933. godine. Paralelno postoji nekoliko različitih naziva za taj test: Difenilaminski test,

Kožni nitratni test, ...). Navedeni test je, zahvaljujući niskoj cijeni i jednostavnosti, uskoro

široko prihvaćen, no također su se javile i sumnje u njegovu kvalitetu. Stručnjaci FBI su vrlo

rano (1935. i 1940.) objavili da Gonzalesov test nije specifičan jer se pomoću njega ne

mogu razlikovati nitrati i nitriti iz baruta od nitrata i nitrita drugog porijekla. Prilikom

72

pokušaja razrješavanja dileme o specifičnosti i pouzdanosti tog testa došlo je do oštrog

sukobljavanja unutar forenzične zajednice toga doba, te je proveden cijeli niz provjera

Gonzalesovog testa. Rezultati tih provjera su bili redom porazni za Gonzalesov test. Prva

takva provjera Gonzalesovog testa pred velikim brojem priznatih forenzičara iz raznih

zemalja Svijeta održala se je u sklopu održavanja PRVOG I.C.P.O.- INTERPOLOVOG

SEMINARA O NAUČNIM ASPEKTIMA POLICIJSKOG RADA u Parizu 1963. godine.

Učesnici navedenog Interpolovog seminara su u pogledu vrijednosti Gonzalesovog testa

naveli slijedeće: „Učesnici seminara smatraju da tradicionalni parafinski test nema dokazne

vrijednosti, ni kao dokaz za Sudove, niti kao pouzdana indikacija za policijske službenike.

Učesnici seminara smatraju da se ovaj test više nebi trebao upotrebljavati.“ Sedamdesetih

godina je u svijetu široko prihvaćena ideja o nužnosti zamjene problematičnog Gonzalesovog

testa sa specifičnim, objektivnim, instrumentalnim metodama. Prednost je dana objektivnim,

instrumentalnim metodama kojima se na šakama osumnjičenih određuje prisustvo teških

elemenata koji potječu iz inicijalne kapisle, a specifični su za pucanje iz vatrenog oružja. To

su:

neutronska aktivaciona analiza (1963.)

atomska apsorpciona spektrometrija (1972.)

skenirajući elektronski mikroskop s energodisperzivnim detektorom rendgenskih

zraka /SEM/EDX/ (prvi radovi datiraju iz 1968., a prvi publicirani radovi datiraju iz 1977. i

1978. godine).

Osim navedenih instrumentalnih metoda, razvijen je i cijeli niz kolorimetrijskih reakcija,

koje na temelju specifičnih obojenja ukazuju na prisustvo pojedinih hemijskih elemenata ili

spojeva specifičnih za pucanje. Navedene kolorimetrijske reakcije nisu dokaz o prisustvu

tragova pucanja, već se radi o cijelom nizu postupaka i hemijskih reakcija kojima se u

najboljem slučaju može zaključiti da postoje indicije o postojanju tragova pucanja .Dakle,

kolorimetrijske reakcije nisu dokaz, nego su indicija o postojanju tragova pucanja i zbog toga

imaju neuporedivo manju dokaznu vrijednost od ranije navedenih objektivnih

instrumentalnih metoda (NAA, AAS, SEM/EDX).

Kolorimetrijske reakcije su:

Gonzalesov test (nastao 1933.)

Walkerov test (nastao 1940.)

Griess, Marshall i Tewari testovi (modifikacije Walkerovog testa)

73

Leszczyinski test (Sheet Printing Method, nastao 1959.)

Natrijev rodizonat test (nastao 1970.)

Osim Gonzalesovog testa, koji se gotovo isključivo koristio za određivanje tragova

pucanja na šakama, Walkerov test, Griessov test, Leszczyinski test, te Natrijev Rodizonat test

su se u pravilu koristili za određivanja tragova pucanja na odjeći u smislu identifikacije rupe

od zrna, određivanja ulazne rupe od zrna, te udaljenosti pucanja. Danas se u forenzičnim

laboratorijima širom svijeta koriste različite navedene kolorimetrijske reakcije i nema

jedinstvenog stava o najboljoj metodi.

Prednosti navedenih kolorimetrijskih reakcija:

jednostavnost korištenja

brzina vršenja testa

niska cijena koštanja

mogućnost rada na terenu

Kolorimetrijske reakcije su dobar izbor gdje je manje važna pouzdanost rezultata analize,

a važnije je obaviti veliki broj analiza u kratkom roku. Kolorimetrijske reakcije nisu dobar

izbor ukoliko želimo imati visokospecifičnu i visokoosjetljivu metodu, te metodu koja će se

moći primjenjivati u svim , pa i u najsloženijim slučajevima kada je odjeća kontaminirana

tragovima krvi velikog inteziteta.

Za proteklih trideset godina praksa je pokazala slijedeće:

niti jedna metoda nije idealna, tj. svaka metoda ima svoje prednosti, ali i mane

danas u Svijetu ne postoji niti jedna metoda kojom se može pouzdano dokazati da je

neka osoba pucala iz vatrenog oružja

ukupno uzevši metoda pomoću SEM/EDX je daleko najbolja jer se njome

istovremeno postižu dva bitna cilja: pouzdano se utvrđuje morfologija (veličina i građa), te

hemijski sastav svake pojedine mikroskopske čestice

temeljem gore navedenog, pomoću SEM/EDX se pouzdano identifikuju

mikroskopske čestice koje potječu isključivo od procesa opaljenja iz vatrenog oružja koje

koristi streljivo s inicijalnom kapislom. Niti jednom drugom metodom nije moguće pouzdano

utvrditi da materijalni tragovi izuzeti od osumnjičenika potječu od pucanja iz vatrenog oružja

74

ukoliko se na šakama osumnjičenika pomoću GSR analize provedene SEM/EDX

metodom dokažu GSR čestice, to nije dokaz da je osumnjičeni pucao iz vatrenog oružja, već

je samo dokaz da je osumnjičeni pouzdano bio u kontaktu s procesom opaljenja iz vatrenog

oružja. To znači da se je GSR česticama mogao zagaditi aktivno (pucanjem), ali i pasivno

(stajanjem u blizini druge osobe koja puca iz vatrenog oružja, diranjem nekog predmeta

zagađenog GSR česticama

GSR analizu pomoću SEM/EDX je medoda bez premca i treba je primjenjivati

uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za konkretan događaj, te sve mjere zaštite od

kontaminacije i to prilikom rada na mjestu događaja, obrade osumnjičenika, vještačenja, te

pakiranja nakon završenog vještačenja u smislu osiguravanja tragova za eventualna naknadna

vještačenja

GSR analiza pomoću SEM/EDX je velika pomoć u predistražnom, istražnom i

dokaznom postupku. GSR metoda pomoću SEM/EDX može dati odgovore na pitanja na koja

ne može dati niti jedna druga poznata metoda 46

IX. RAČUNARSKA FORENZIKA

Računarska forenzika je nauka i umjetnost pribavljanja dokaza, koji sadržavaju digitalni

nosioci podataka (CD-i, DVD-i, tvrdi diskovi, memorijske kartice, SIM kartice, USB

ključevi,...) sa zakonski dozvoljenim postupcima i alatima. Računarska forenzika stručnjaku

omogućava fizičku i logičnu rekonstrukciju dokaza potrebnih u odgovarajućem postupku

(civilnom, krivičnom, privrednom…). Računarska forenzika postaje veoma važna od kako su

ljudi povezani sa svijetom putem različitih informacijskih tehnologija. Prosječan čovjek

svakodnevno obavlja niz digitalnih radnji, koje pomažu pri rekonstrukciji njegovog

djelovanja (GSM, e-mail, pretraživanje po internetu, GPS, trenutno obavještenje, P2P...).

Računarska forenzika obuhvata sve digitalne nosioce podataka i nije ograničena samo na

lične računare. Korištenje ICT tehnologija u kriminalne svrhe zahtijeva posebne metodologije

za vođenje istraga. Računalni dokazi su osjetljivi, lako se brišu, mijenjaju i time

kompromitiraju. Specijalni forenzički alati omogućavaju povrat i analizu i obrisanih,

skrivenih i privremenih datoteka koje normalno nisu vidljive.

_______________________________ 46 http://www.forenzika.com

75

U potencijalni digitalni dokaz spada: Address Books. , Email files, Audio/Video

files. Image/graphics files, Calendars, Database files, Spreadsheet files,

Compressed files,

Misnamed Files, Encrypted Files, Hidden Files, Password Protected Files , File

system artifacts, Backup files, Log files, Configuration files, Printer spool files,

Cookies, Swap files, Hidden files, System files, History files, Temporary files ,

Documents and text files , Internet bookmarks/favorites 47

Proces računarske forenzike obuhvata:

Odrediti računala koja su predmet istrage

Sačuvati originalne medije spriječiti bilo kakve izmjene sadržaja medija

Ako je računalo upaljeno, preuzeti sadržaj RAM-a

Ugasiti računalo bilo redovnim putem bilo isključivanjem napajanja

Napraviti kopiju svih bitnih medija

Obaviti forenzičku analizu na kopijama medija

X. FORENZIČKA TOKSIKOLOGIJA

Najjednostavnija ali ne i najtočnija definicija toksikologije je da je to nauka o otrovima. U

otrove spadaju sve supstance koje unesene u organizam mogu izazvati oštečenje organizma

ili smrt. Otrovi su : alkohol, droge, lijekovi, pesticidi i dr.

HEMIJSKE POVREDE - Perfidnost u delovanju, otežano otkrivanje, uvek su ubilačka

trovanja činili teško dokazivim. Ogroman broj hemijskih supstanci u upotrebi, a posebno njihovo

nedovoljno poznavanje i danas u savremenim uslovima života čini ovu grupu povreda otvorenom

za istraživanje. Supstrat hemijskog povređivanja je trovanje.

Trovanja su poremećaji zdravlja ili uništenja života hemijskim supstancama unetim spolja.

Supstanca - otrov je hemijsko jedinjenje organskog ili neorganskog. porekla. Da bi djelovao,

otrov mora biti unijet spolja, jer tzv. unutrašnja trovanja organizma supstancama stvorenim u

toku različitih oboljenja ne spadaju u grupu hemijskih povreda.

Po svom toku trovanja mogu biti akutna i hronična.

_________________________________________________________________ 47 Eoghan Casey, Digital Evidence and Computer Crime: Forensic Science, Computers, and the

Internet, str 98

76

Posledice, samo poremećaji ili smrtni ishod, nakon jednokratnog unošenja otrova u organizam

označavamo kao akutno trovanje, dakle."dovoljne količine otrova unete u kratkom vremenskom

periodu izazivaju akutno trovanje.

Hronično trovanje je rezultat mnogobrojnog unošenja relativno malih količina otrova u

dužem vremenskom periodu.

Podjela otrova je izvršena na osnovu porjekla, načina delovanja, agregatnog stanja.

Po porjeklu mogu biti biljni, životinjski i mineralni.

Po načinu djelovanja otrovi su jetki, nadražajni, tkivni i krvni.

U odnosu na agregatno stanje mogu biti gasoviti, tečni i čvrsti.

Uslovi trovanja

Ista hemijska supstanca u malim dozama može imati povoljan uticaj na organizam, dok velike

količine ili visoka koncentracija promjena načina unošenja te hemiske supstanc može izazvati

trovanje.

Otrovi mogu imati lokalno i opšte djelovanje.

Lokalno djelovanje ispoljavaju na mestu kontakta organizma sa otrovom (usna duplja, koža, i

dr.)

Opšte djelovanje se ispoljava nakon prodiranja i resorpcije otrova u krvotok, odnosno

organizam.

Intenzitet i rezultat trovanja direktno zavise od:

1. Količine i koncentracije otrova. Ista supstanca uzeta u različitim količinama može

imati"ulogu lijeka (u malim količinama), dovesti do poremećaja zdravlja kroz trovanje (u većim

količinama) ili smrti u količini koja je dovoljna da nju izazove. Kuhinjska so uzeta u malim

količinama je začin, ali ako bi se jedan kg soli rastvoren u litri vode popio, doveo bi do trovanja,

moguće i smrtnog ishoda. Ugljen-dioksid se u malim koncentracijama nalazi u vazduhu, no

njegove visoke koncentracije u ograničenom prostoru izazivaju trovanje, pa.čak i smrt.

2. Putevi unošenja otrova direktno utiču na ishod trovanja. Zmijski otrov je smrtonosan ako

dospije ujedom ili na drugi način u krvotok. U drugom slučaju može samo izazvati prolazne

efekte po ljudsko zdravlje. 3. Žvotna dob, posebna stanja i lična svojstva organizma su bitni činioci kod trovanja.

Najosetljivije grupe na otrove su deca (naročito deca stara do 1 godine), trudnice, porodilje i

starije osobe. Osobe sa težim oštećenjima bubrega, srca i jetre ne mogu preživeti trovanja ni

minimalnim dozama pojedinih otrova. Pojedine osobe imaju predisponiranu preosetljivost, ili,

77

pak, otpornost na neke grupe otrova. 48

Eliminacija otrova se vrši preko mokraće, stolice, kao i znojenjem, preko mlijeka, pljuvačke i

izdahnutog zraka. Neki otrovi se vrlo sporo eliminišu iz organizma, te se u njemu nakupljaju –

kumuliraju. Na ovaj način se odvija hronično trovanje rudara, zaposlenih u rudnicima žive, olova

i sl.

Dokazivanje trovanja

Da bi se kao uzrok smrti neke osobe utvrdilo trovanje, nije dovoljno samo dokazati prisustvo

nekog otrova u organizmu, već i njegovu dovoljnu koncentraciju u krvi i organima, te promjene

na organima kao poljedice trovanja.

Kod živih , potvrda trovanja se vrši na osnovu:

hemisko – toksikološke analize krvi, mokraće, povraćenog sadržaja

kliničke slike trovanja

posebnih okolnosti slučaja

Posebne okolnosti slučaja obuhvataju sve one činjenice i tragove koji mogu ukazati da je

nečija smrt nastupila usred trovanja.

Tako pronalaženje povraćenog sadržaja djelova hrane, ambalaže, saznanja od ljudi iz

okoline, rodbine i sl. o ponašanju otrovane ili umrle osobe nakon uzimanja otrova, a i pre toga,

mogu biti od značaja za utvrđivanje trovanja. Pronalaženje minimalnih tragova, dakle, uporno

traganje za detaljima mogu imati presudnu ulogu kod utvrđivanja trovanja.

Klinička slika trovanja predstavlja skup svih simptoma i promjena koje se javljaju nakon

uzimanja otrova. Razvoj simptoma zavisi od vrste, količine i koncentracije otrova koji je

korišćen. Najčešći simptomi kod trovanja su povraćanje, proliv, grčevi mišića, poremećaji

disanja, znojenje, poremećaji svjesti i dr.

Hemijsko-toksikološkom analizom se iz uzetih uzoraka utvrđuje vrsta i koncentracija

otrova. Kod otrovanih, živih osoba za analizu se uzimaju dostuni sadržaji, kao što su želudčani,

povrećeni sadržaji, krv, mokraća, djelovi kose.

Kod umrlih osoba za hemijsko-toksikološku analizu se, pored već navedenih, uzimaju i

delovi organa u teglama ili plastičnim kesama i to I mozak, II - srce, pluća, slezena, III -

bubreg i mokraćna bešika, IV – jetrasa neotvorenom žučnom kesom V – tanko i debelo

crijevo VI - želudac sa sadržajem.

_______________________________ 48 Mihajlović, Božić, Sudska medicina, str 82

78

U uslovima postojanja savremenih aparata kojima se vrši hemijsko-toksikološka analiza,

rezultati tih analiza mogu opredeliti da li je uzrok smrti upravo trovanje, uz neophodni

obdukcioni nalaz. No, postoje i otrovi koje je teško dokazati ako se smrt desi brzo nakon

uzimanja tih otrova, ili su, pak, ti otrovi samo pokrenuli reakcije u organizmu koje su za

posledicu imale otkazivanje vitalnih organa, odnosno životnih centara.

U sklopu ukupnog sagledavanja svih navedenih elemenata u određivanju smrti jedino

stručni obducent, specijalista sudske medicine može donijeti zaključak da li je neka smrt

posljedica trovanja.

Po svom toku trovanja mogu biti akutna i hronična.

Akutna nastaju poslije jednokratnog uzimanja otrova, ili pak prisustva u sredini sa visokom

koncentracijom nekog otrova. Tada do smrti dolazi u roku od nekoliko sekundi ili pak nekoliko

sati od momenta kontakta sa otrovom.

Hronična trovanja nastaju višestrukim, ponovljenim uzimanjem nekog otrova ili duže vremenim

izlaganjem dejstvu nekog otrova.

Po porjeklu trovanja mogu biti samoubilačka, ubilačka i zadesna.

l. U samoubilačke svrhe često se koriste supstance koje su dostupne u običnom životu kao

što su: različite kiseline iz grupe sredstava za čišćenje ili pak koncentrovana sirćetna kiselina,

sredva koja se koriste u poljoprivredi ( hebricidi i dr).

Zadesna trovanja su najčešće rezultat zamene flaša i uopšte ambalaže u kojima se otrov

čuva (zamena flaša sa rakijom za flašu sa nekim otrovom koji se koristi u poljoprivredi i sl.).

Ubitačna trovanja se obično vrše podmetanjem otrova u namirnicama, ili pak na drugi

pogodan način. Koriste se jednokratne, jake doze otrova.

U praktičnom radu sreće se nekoliko vrsta trovanja:

Trovanje ugljenmonoksidom

jedinjenja cijana ( cijanovodik ili cijanovodična kiselina, kalcijumcijanid)

jetki otrovi ( kiseline i baze)

pesticidi ( insekticidi, fungicidi, herbocidi, rodenticidi)

Pesticidi

Pesticidi su sredstva koja se koriste u poljoprivredi i šumarstvu. Do trovanja pesticidima

može doći slučajno ( prskanje herbicidom za vrijeme vjetra) ili namjerno ( posipavanje ili

bacanje pesticida po kulturama ili bunarima) ili trovanjem hrane kojom se onda truju psi,

mačke, ptice itd. Instrumentalne analitičke metode koje koristimo za identifikaciju droga

79

koriste se i za analizu pesticida za koje se sumnja da se nalaze u zemlji, hrani, povrću, voću i

vodi ili organima životinja. Najbolji rezultati dobiveni su pri analizi organoklornih ( aldrin,

dieldrin,DDT, atrazin..) ili organofosfornih i karbamatnih pesticida.

Alkohol

Alkohol i pića načinjena na njegovoj bazi predstavljaju najraspostrenija užitna pića. Pod

pojmom alkohol se obično podrazumjeva etil alkohol, tj. etanol. To je bezbojna tečnost

prijatnog ukusa i specifičnog mirisa. Mješa se u svim razmerama sa vodom. U organizmu se od

jednog grama alkohola sagorevanjem oslobodi 7 kalorija. Smatra se da je stanje euforije u koje

konzumen dospjeva razlog zbog koga se alkoholno piće ponovo uzima.

U organizam se unosi uglavnom konzumiranjem - pijenjem, a može i preko kože

(alkoholne obloge), preko sluznica i udisanjem para. Njegova resorpcija počinje još u sluznici

usne duplje i nastavlja se u želucu i tankim crijevima (u crijevima se resorbuje 70 do 80%

ukupnog alkohola). Maksimalnu koncentraciju u krvi konzumirani alkohol dostiže prosečno za

30 do 60 minuta, a nekad i već nakon 10 do 15 minuta.

Resorpcija je najbrža ako se alkohol uzima na prazan želudac, a mnogo je sporija ako je

konzumiran posle jela (2 do 3 puta). Hrana poput mlijeka, mesa, sira, masti zbog produženog

pražnjenja želuca usporava prelazak alkohola u tanko crijevo, te na taj način i resorpciju.

Uzeta masna hrana formira sloj poput filma u želucu i tankom crevu, te se tako resorpcija

usporava. Topla i zagrijana alkoholna pića se brže resorbuju od hladnih. Alkohol iz

koncentrovanih pića (viski, votka, konjak, rakija i dr.) se brže resorbuju u odnosu na alkohol iz

pića kao što su vino i pivo. Ako se alkohol konzumira uz gazirana bezalkoholna pića, onda on

uz ta pića postiže brže svoju maksimalnu koncentraciju u krvi.

Uopšte gledano, sav alkohol unesen u organizam, dospijeva u krv, osim jednog malog

procenta koji se može vezati za bjelančevine u hrani i da tako ne dospije u krv. Raspodjela

resorbovanog alkohola je manje više pravilna. Najviše ga ima u tkivima bogatim tečnošću. Kod

muskuloznih mišićavih osoba pravilnije se raspoređuje nego kod gojaznih.

U organizmu se alkohol razlaže oksidacijom do ugljen-dioksida i vode. Njegova razgradnja

se dešava uglavnom u jetri. Na taj način se eliminiše oko 90 do 98% unesenog alkohola, a

preostali dio se izluči ili izbaci izdahnutim zrakom i mokraćom.

Vještačenje stepena alkoholisanosti je vrlo čest zadatak vještaka sudske medicine.

Određivanje stepena alkoholisanosti neke osobe u momentu izvršenja krivičnog djela, ili u

80

momentu dešavanja neke akcidentogene situacije može imati presudnu važnost u utvrđivanju stepena

krivice nekog izvršioca, odnosno učesnika zadesne situacije. 49

Zadatak lica koje rukovodi uviđajem, kao i onih koji u njemu učestvuju, je da se

učesnicima nekog događaja obavezno uzme krv i mokraća na analizu što prije nakon događaja

i to najmanje dva puta u razmaku od jednog sata.

Na ovaj način predupredile bi se mnoge situacije manipulacije, eventualne alkoholisanosti.

Određivanje koncentracije alkohola u krvi se vrši izračunavanjem na osnovu tzv

Widmarkove formule. Od momenta kad je alkohol resorpcijom prešao u krv počinje

eliminacija alkohola, ali i manifestacija promjena do kojih alkohol dovodi. Efekat ispoljavanja

stepena alkoholisanosti je različit i ne mora odgovarati alkoholemiji, a zavisi pre svega od

količine i jačine pića, stečenih navika na alkohol, zdravstvenog stanja, životnog doba,

emotivnog stanja i sl.

Već niske koncentracije alkohola uslovljavaju produženje vremena reagovanja na svjetlost, što

u saobraćaju može imati presudnu važnost. Toksikološki laboratorij provodi analizu krvi i

mokraće na prisustvo alkohola metodom "head space" plinske kromatografije. To je

najsofisticiranija metoda kojom se isključuju lažno pozitivni rezultati koje mogu dati ostai

aldehidi i ketoni jer se bazira na identifikaciji svih lakohlapivih spojeva u koje spada i

alkohol (etanol). Na temelju dobivenih rezultata provedene analize sudski vještak, daje

meritorno mišljenje o stupnju alkoholiziranosti osobe u trenutku događaja u kojem je trebalo

izvršiti utvrđivanje koncentracije alkohola, uzevši u obzir vrijeme događaja i vrijeme

uzimanja uzorka krvi i mokraće, vrstu, količinu i vrijeme popijenog pića. Osim mišljenja o

stupnju alkoholiziranosti na temelju izvršene analize, sudski vještak daje mišljenje o stupnju

alkoholiziranosti na temelju sudskog spisa, zapisnika o provođenju alkoskopiranja, ili iskaza

osobe koja želi tačan izračun koncentracije alkohola u organizmu. Osim alkohola,

navedenom metodom mogu se identificirati sve lakohlapive tekucine.Ako je na bilo koji

način došlo do ulaska lakohlapivih tekućina u organizam navedenom metodom moguće je

utvrditi njihovo prisustvo u krvi.To se odnosi na aceton, metanol, trikloretilen itd..

Droge i lijekovi

Droga je svaka supstanca prirodnog ili sintetskog porjekla koja unesena u organizam može

_______________________________ 49 Mihajlović, Božić, Sudska medicina, str 91

81

izazvati stanje psihičke i/ ili fizičke ovisnosti.Najčešće i najpoznatije su "ulične droge" kao na

primjer: heroin, kokain, marihuana, hašiš, amfetamin, LSD, tablete koje sadrže MDMA

( extazi), MDA, itd.No, to može biti i metadon ("Heptanon"),diazepam ("Apaurin"),

fenobarbiton, te svi ostali sedativi, hipnotici, antiparkinsonici i ostali lijekovi.U forenzičkom

laboratoriju provodi se analiza tableta, prašaka, šprica, krvi, mokraće, kose i sline na

prisustvo droga.Za preliminarnu analizu prisustva droge u biološkom matrijalu koriste se test

trakice (paneli) čije se reakcije baziraju na imunoenzimatskim metodama.Tako provedena

analiza može dati lažno pozitivan i lažno negativan rezltat, stoga se provodi potvrdna analiza

metodom plinske kromatografije sa masenim detektorom koja daje najsigurniji rezultat. Pri

provođenju analiza droga koriste se i metode SPE ekstrakcije, tankoslojna kromatografija,

plinska kromatografija sa FID detektorom, plinska kromatografija sa mikro-ECD detektorom,

plinska kromatografija sa masenim detektorom te tekućinska kromatografija.

XI. GRAFOLOGIJA

Grafologija je veština ili „nauka” gde se, na osnovu analize rukopisa otkrivaju osobine ličnosti. U

osnovi grafologije kao tehnike psihodijagnostikovanja, nalazi se teorija po kojoj je pisanje rukom, kao

vrsta ekspresivnog ponašanja, pogodno da izrazi dublja dinamička zbivanja. Često je samo stručna

analiza datog rukopisa u kriminalistici i sudskom veštačenju koja se vrši jedino radi utvrđivanja da li

je to original ili falsifikat, t j. radi utvrđivanja identiteta osobe kojoj se pripisuje neki rukopis.

Grafološko vještačenje može nam dati odgovore na pitanja poput:

Da li je dokument autentičan ili lažan (oporuke, ugovori, svjedodžbe, novčanice,

osobna iskaznica…)

Da li je potpis na dokumentu autentičan ili nije (ček, račun, ugovor…)

Da li su na dokumentu vršene preinake i kakve (brisanje, umetanje…)

Tko je skripter (pisac) određenog dokumenta (ucjenjivačkog ili uvredljivog pisma,

letka, izvještaja…)

U laboratoriju se vrši analiza rukopisa:

otkrivanje krivotvorenih rukopisa

otkrivanje krivotvorenih dokumenata

analiza dokumenata

Navedena vještačenja provode se u cilju utvrđivanja orginalnosti ili istovjetnosti rukopisa

( potpisa) na raznim dokumentima kao što su oporuke, ugovori, Za potrebe stranke

provode se i procjene kvalitete spornog i nespornog materijala u smislu mogućnosti

82

vještačenja. Ponekad ne postoji ili se ne može doći do originala dokumenta pa se koristi

preslika ili se traži grafološko vještačenje dokumenta čiji potpisnik nije više živ te se za

usporedbu rukopisa koriste vrlo stari materijali, ili je osoba oboljela od neke psihičke bolesti

te je došlo do promjene rukopisa. Sve su to situacije kada vještak grafolog upotrebom

pravilne metode i instrumenta može dati decidirani odgovor na sva postavljena pitanja vezana

za rukopis ( potpis). Isto se odnosi na vještačenje dokumenata.

XII. ANALIZA POJEDINIH VRSTA VJEŠTAČENJA

U kriminalistici se navode sljedeće podjele vještačenja:

Prema redosljedu sprovođenja vještačenja se dijele na: prva i ponovna

Prema obimu ispitivanja vještačenja se dijele na osnovna i dopunska

Prema broju angažovanih eksperata: pojedinačna i komisijska

1) POSEBNI SLUČAJEVI VJEŠTAČENJA

Osnovni formalni uslov za vještačenje je postojanje odluke o sprovođenju vještačenja.

Vještačenje nastaje pošto organ krivičnog postupka koji vodi postupak donese o tome

pismenu naredbu u kojoj će navesti činjenice o kojima se vještačenje obavlja.

Zakon određuje samo opšta pravila vještačenja, bez obzira na konkretne vrste.

Ipak za pojedine vrste vještačenja , koje se najčešće javljaju ( tjelesne povrede,

psihijatrisko vještačenje) ili su od posebnog značaja ( ubistvo, falsifikovanje novca) ili su

naročito komplikovana ( trovanje, vještačenje dezoksiribonukleinske kiseline) postoje

dopunske odredbe koje se primjenjuju uz opšte.

Međutim, i u tim slučajevima uređuje se samo pravna strana vještačenja, a ostala pitanja

regulišu pravila odnosne nauke, odnosno vještine.

2) KOMBINOVANO VJESTACENJE

Kombinovano vještačenje je takvo da zahtijeva uključivanje stručnjaka različitih struka i /

specijalnosti koji trebaju u timskom radu odgovoriti na zahtjeve suda.

Primjenjuje se:

1. Zbog objektivnijeg rješenja problema,

83

2. Kad u razrješenju problema nije dovoljno samo jedno mišljenje tj. vještačenje.

Njegova je važnost sve veća i zbog potrebe za preciznijim i tačnijim davanjem konačnog

nalaza i mišljenja. Često su potrebne kompleksne analize, a njih je moguće sprovesti jedino

zajedničkim radom vještaka.

Sudska medicina u pravilu sarađuje s različitim strukama pa su tako i relativno česta

kombinirana vještačenja.

Najčešća su:

1. Prometno — tehnička,

2. Balistička,

3. Medicinska,

4. Ostala.

Kombinovana medicinska vješt ačenja obavljaju se u saradnji sudske medicine

sa specijalist ima hirurz ima, neurohirurzima, traumat oloz ima, ginekoloz ima,

neurolozima, radiolozima i drugim specijalistima.

Ostala vještačenja objedinjuju sve rijetke vrste kombinovana vještačenja kao što je

primjerice analiza ronilačkih nesreća.

U zakonu se govori o sljedećim vrstama vještačenja:

SUDSKA

MEDICINA

BALISTIČKA VJEŠTAČEN

JA

MEDICINSK

A VJEŠTAČEN

JA

PROMETNO TEHNIČKA

VJEŠTAČENJA

OSTALA

VJEŠTAČENJA

84

Vještačenje u slučaju sumnje da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom.

Ovde pored sumnje da su izvšeni ubistvo i djeteubistvo, dolazi i vještačenje u slučaju

sumnje na krivično djelo nedozvoljenog pobačaja. U tim slučajevima obavezno se

preduzimaju pregled i obdukcija leša, odnosno začetka, a ako je leš zakopan – odredit će se

eshumacija s ciljem pregleda i obdukcije.

3) OBDUKCIJA Sudski medicinari, kao istražitelji smrti, obavljajući obdukciju (sekciju ili razudbu) mrtvog

tijela, a kroz pregled svih njegovih vanjskih i unutrašnjih dijelova, postižu da isto govori o

onome što je smrti prethodilo. 50

Obdukcija je jedna vrsta dijagnostičke metode kojoj je cilj utvrđivanje uzroka,

mehanizma, načina i vremena smrti, te utvrđivanje postojanja i vrsta ozljeda, vremena i

mehanizma njihova nastanka, kao i njihove moguće povezanosti sa smrću.

Također, obdukcijom se utvrđuju i sve druge okolnosti i faktori koji koji mogu biti

uključeni u nastupanje smrti.

Konačno, ovim se razlučuje prirodna od neprirodne - nasilne smrti čime se zaštićuju

nevine osobe u slučajevima sumnjivih i naprasnih smrti, te smrti nepoznata uzroka.

Rezultat obdukcije je činjenično, objektivno sudskomedicinsko izvještaj koji služi sucima,

tužiteljima i obrani u daljnjem sudskom procesu. Zakon o krivičnom postupku reguliše

slučajeve u kojima je potrebno obavljanje sudskomedicinske obdukcije.

To su slučajevi kada postoji sumnja ili je očigledno daje smrt prouzročena krivičnim dje-

lom ili je u vezi s izvršenjem krivičnog djela. Ukoliko je tijelo već pokopano, obavit će se

njegova ekshumacija (iskopavanje) i potom obdukcija. Prije obdukcije obvezno je utvrditi

identitet pokojnika.

Cjelovita sudskomedicinska obdukcija ili poslijesmrtna pretraga uključuje sljedeće

stepenice:

1. pretragu mjesta događaja,

2. identifikaciju tijela,

3. prikupljanje materijalnih tragova s tijela i odjeće,

4. vanjski i unutarnji pregled tijela, s mikroskopskom analizom isječaka tkiva i organa,

5. toksikološku pretragu tjelesnih tekućina i organa.

_____________________________________________________ 50 Primorac Dragan, Primjeana analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu, str 81

85

Sudska obdukcija zahtijeva medicinsko-kriminalistički pristup te je u pravilu obavlja

vještak specijalist sudske medicine u prisutnosti istražitelja i kriminalističkog tehničara. Pri

tome je njihov zadatak da, u međusobnoj saradnji, pravilno uočavaju, fiksiraju, prikupljaju,

pohranjuju i tumače najrazličitije materijalne tragove, pa tako i one biološkog porijetla, koji

se mogu naći na odjeći i na mrtvom tijelu.

Ukoliko izuzimanje, pakiranje i obilježavanje dokaza u vidu tragova nije obavljeno po

svim pravilima struke (kriminalističke tehnike i drugih nauka) dovodi se u pitanje njihov

identitet - istovjetnost i integritet, kazna, valjanost.,nepovredivost, a time i njihova dokazna

vrijednost.

Kada se vještačenje ne vrši u specijalizovanoj medicinskoj ustanovi, pregled i obdukciju

leša vrši doktor specijalista sudske medicine. Tim vještačenjem rukovodi tužilac i u zapisnik

unosi nalaz i mišljenje vještaka. Za vještaka se ne može odrediti doktor koji je liječio umrlog.

Razlog za izuzeće takvog doktora je opasnost od neobjektivng vještačenja, koje može da

bude posljedica kako pokušaja da se svjesno prikrije nešto što tog doktora kompromituje ili

čak tereti (pogrešna dijagnoza, neodgovarajuća terapija), tako i činjenice da će doktor koji je

liječio umrlog najčešće, svjesno ili nesvjesno, poći od dijagnoze koju je ranije postavio i

ostati pri njoj, često ne uzimajući u obzir sve ono što izlazi iz takve koncepcije. U slučaju da

se sudska odluka dijelom temelji i na nalazu i mišljenju vještaka doktora koji je liječio

umrlog, radi se o bitnoj povredi odredaba zakona pa se, ukoliko je prihvatanje takvog nalaza

i mišljenja bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, iz tih

razloga može izjaviti žalba na presudu. Međutim, doktor koji je liječio umrlog može se

saslušati kao svjedok, radi davanja razjašnjenja o toku i okolnostima bolesti umrlog .U

takvom slučaju doktor, koji je liječio umrlog, pojavljuje se u svojstvu stručnog svjedoka.

Postoji nužnost razlikovanja (vanjskog) pregleda od obdukcije i ima praktičnu važnost.

Naime,pregled leša kao vještačenja mogu naložiti i ovlašćena službena lica. Inače, ovlašćena

službena lica mogu narediti: (a) pregled leša i (b) pregled i privremeno oduzimanje dijelova

leša, za koje zatim mogu odrediti daljnja vještačenja. Naprotiv, nikad ne mogu naložiti

ekshumaciju niti obdukciju leša.

U svom mišljenju vještak sudske medicine će naročito navesti uzrok smrti (causa mortis) i

vrijeme kada je smrt nastupila (tempus mortis). Ako je na lešu nađena bilo kakva povreda,

utvrdiće se da li je tu povredu nanio ko drugi i ako jeste onda čime, na koji način, koliko

vremena prije nego što je smrt nastupila i da li je ona prouzrokovala smrt. Ako je na lešu

86

nađeno više povreda, utvrdiće se da li je svaka povreda izvršena istim sredstvom i koja je

povreda prouzrokovala smrt, a ako je vise smtonosnih povreda, koja je od njih ili koje su

svojim zajedničkim djelovanjem bile uzrok smrti. Obaveza vjestaka je da što je moguće

preciznije razjasni kauzalitet nastupa smrti, posebno u pogledu više konkurentnih uzroka:

a) kada je smrt prouzrokovana samom vrstom i opštom prirodom povrede,

b) kad je smrt nastupila zbog ličnog svojstva ili naročitog stanja organizma povrijeđenog i

c) kad je smrt nastupila zbog slučajnih okolnosti ili

d) okolnosti pod kojima je povreda nanijeta.

Pored toga, vještak je dužan da obrati pažnju na nađeni biološki materijal (krv, pljuvačka,

sperma, urin i dr.) i da ga opiše i sačuva za biološko vještačenje - ako ono bude određeno.

Analiza tako pribavljenog materijala organskog porijekla može biti iskorištena u svrhu

analize DNK i dolazi u obzir samo ako će se tako pribaviti podaci važni za uspješno vođenje

krivičnog postupka.

Pri pregledu i obdukciji začetka treba posebno utvrditi njegovu starost, sposobnost za

vanmaterični život i uzrok smrti, a pri pregledu i obdukciji leša novorođenčeta - da li je rođeno

živo ili mrtvo, da li je bilo sposobno za život, koliko je dugo živjelo, kao i vrijeme i uzrok

smrti..

Ako postoji sumnja na trovanje, sumnjive materije koje su nađene u lešu ili na drugom

mjestu uputiće se na vještačenje ustanovi ili državnom organu koji vrši toksikološka

ispitivanja. Sumnjive materije moraju se dostaviti na toksikolosku analizu isključivo

ustanovama koje su osposobljene za takvu vrstu analiza. Individualnom vještaku, čak i ako je

osposobljen za vršenje takvih analiza, ne može se povjeriti ovakvo vještačenje. Pri pregledu

sumnjivih materija vještak će posebno utvrditi vrstu, količinu i dejstvo nađenog otrova, a ako

se radi o pregledu materija uzetih iz leša, po mogućnosti i količinu upotrebljenog otrova . U

slučajevima sumnje na trovanje praktično se pojavljuje potreba ostavljanja dijelova materije

za potrebe eventualne naknadne, odnosno dopunske analize , naravno ako ima dovoljno

materije i ako je ona pogodna za čuvanje. U tom pravcu korisno je angažovanje stručnog lica.

4) VJEŠTAČENJE TJELESNIH POVREDA

Ovo vještačenje se vrši na tri načina:

1) po pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ( kod potpuno

izlječenih povreda) ili nije potrebno

87

2) na osnovu medicinske dokmnentacije ili

3) drugih podataka u spisima. 51.

Kada će se i koji metod vještačenja koristiti, zavisi od konkretne situacije i stvarnih

mogućnosti.

Ako su povrede na povrijeđenom svježe tako da je moguće neposrednim uvidom utvrditi

stanje stvari, onda je najefikasnije izvršiti pregled i vještačenje odmah. Na osnovu

medicinske dokumentacije vještačenje se vrši kada su, usljed proticanja vremena, povrede

djelimično ili u potpunosti sanirane, tako da primarno stanje povreda nije vidljivo.

Povrijeđeni se ne može protiviti pregledu, a ako se i protivi pregled se može izvšiti i

protiv njegove volje. pošto tačno opiše povrede vještak će dati mišljenje naročito o vrsti i

težini svake pojedine povrede i njihovom ukupnom djelovanju s obzirom na njihovu prirodu

ili posebne okolnosti slučaja, o tome kakvo dejstvo te povrede obično proizvode, a kakvo su

u konkretnom slučaju proizvele, čime su povrede izvršene i na koji način.

Vještačenje tjelesnih povreda moglo bi se smatrati nepotrebnim kada bi sud u konkretnom

slučaju raspolagao takvom dokumentacijom o povredi koja bi mogla u potpunosti zamijeniti

iskaz vještaka.

5) TJELESNI PREGLED OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG. Rječ je o posebnoj vrsti vještačenja, koje se preduzima i bez pristanka osumnjičenog,

odnosno optuženog, ako je potrebno da se utvde činjenice važne za krivični postupak.

Tjelesni pregled je svaki pregled djelimično ili potpuno nagog tijela ili dijelova tijela, u

cilju utvrđivanja njegovog stanja. Ovaj pregled ima za cilj pronalaženje predmeta koji su u

odjeći, ispod odjeće, na površini tijela ili skriveni u tjelesnim šupljinama.

Osumnjičeni, odnosno optuženi se ne može usprotiviti traženju i uzimanju tragova

(tjelesnom pregledu), a ako bi se protivio - onda se to može sprovesti i prinudno ("...i bez

pristanka...").

Kakve mjere prinude treba preduzeti, zavisi od načina otpora i vrste tragova koji se mogu

pronaći, što je quaestio facti.

________________________________________________________________________ 51 Moguća je situacija da nema ni medicinske dokumentacije, pa u takvim slučajevima zakon dozvoljava

vještačenje i na osnovu podataka u spisima (zapisnik o uviđaju, iskaz svjedoka i dr), na osnovu kojih vještak

može da se izjasni o vrsti , karakteru i težini povrede

88

Tjelesni pregled drugih lica može se bez njihovog pristanka preduzeti samo onda ako se

mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili posljedica krivičnog djela.

Tjelesni pregled muškog lica može vršiti samo muško lice, a ženskog lica samo žensko

lice. Uzimanje krvi i druge ljekarske radnje, koje se po pravilima rnedicinske nauke

preduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak, mogu se

preduzeti i bez pristanka lica koje se pregleda, ako zbog toga ne bi nastupila kakva šteta po

njegovo zdravlje. Ove radnje, bez izuzetka, mora da obavlja samo stručno lice i to nakon što

utvrdi da upravo konkretna intervencija konkretnom licu, s obzirom na njegovo opšte stanje,

neće škoditi.

Preduzimanje ljekarskih radnji bez volje osumnjičenog, odnosno optuženog valja strogo

razlikovati od prinude osumnjičenog, odnosno optuženog da aktivno učestvuje u ljekarskim

radnjama.

Osumnjičeni , odnosni optuženi mora trpjeti ljekarske radnje preuzete bez njegove volje,

ali nema obaveze svojim aktivnim djelovanjem učestvovati u tim radnjama

On je samo dužan trpjeti, ali nije obavezan činiti.

Prema osumnjičenom, odnosno optuženom ili svjedoku nije dozvoljeno da se primijene

medicinske intervencije (narkoanaliza, narkodijagnoza, lobotomija itd.) ili da im se daju takva

sredstva kojima bi se uticalo na njihovu volju pri davanju iskaza.

6) PSIHIJATRIJSKO VJEŠTAČENJE

Ovo vještačenje je obavezno samo ako nastane sumnja da je uračunljivost osumnjičenog,

odnosno optuženog isključena ili smanjena ili da je osumnjičeni, odnosno optuženi učinio

krivično djelo zbog ovisnosti o alkoholu ili opojnih droga ili da zbog duševnih smetnji nije

sposoban učestvovati u postupku. Vještačenje duševnog stanja može se izvršiti pred samim

organom koji sprovodi krivični postupak, analizom utvrđenih činjenica i neposrednim

dodirom sa osumnjičenim odnosno optuženim.

Takvo ispitivanje praktikuje se kada je to moguće bez štete za pravilnost rezultata. Ako se

u toku istrage osumnjičeni dobrovoljno ne podvrgne psihijatrijskom pregledu radi vještačenja

ili ako je prema mišljenju vještaka potrebno duže posmatranje. osumnjičeni će se poslati na

psihijatrijski pregled, odnosno na posmatranje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu o čemu

89

rješenje donosi sudija za prethodni postupak na prijedlog tužioca, a posmatranje ne može

trajati duže od dva mjeseca. Međutim, ako kod učinioca krivičnog djela nije utvrđena niti

indukovana nijedna anomalija psihičke prirode koja bi zahtijevala duže posmatranje,

dovoljan je psihijatrijski pregled učinioca. 52

Izbor konkretne zdravstvene ustanove vrši sudija za prethodni postupak, a prema stavu

sudske prakse, odgovarajuća zdravstvena ustanova na mora da bude specijalna bolnica za

dusevne bolesti.

Pri psihijatrijskom vještačenju važno je da se vještak ne upušta u pravno pitanje ocjene

uračunljivosti, nego samo u medicinska pitanja. Psihijatar 53 ocjenjuje uticaj duševnog stanja na sposobnost pravilnog saznavanja pojava

spoljnjeg svijeta i upravljanja postupcima. Na taj način psihijatar pruža osnovu sudiji za

rješavanje pravnog pitanja o uračunljivosti ili neuračunljivosti. Sud traži mišljenje psihijatra

ako sumnja da je osumnjičeni, odnosno optuženi neuračunjljiv ili smanjeno uračunljiv, ali ne

da bi mu vještak odgovorio da li je osumnjičeni, odnosno optuženi uračunljiv ili nije

uračunljiv.

Ako vještaci ustanove da je duševno stanje osumnjičenog, odnosno optuženog

poremećeno, njihov je zadatak da odrede:

(a) prirodu,

(b) vrstu,

(c) stepen i

(d) trajnost poremećaja

i da daju svoje mišijenje o tome kakav je uticaj takvo duševno stanje imalo i kakav još ima

na shvatanje i postupke osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i to da li je i u kojoj mjeri

poremećaj duševnog stanja postojao u vrijeme izvršenja krivičnog djela .

Značajnim se čini i obezbijediti da se u svakom slučaju upućivanja pritvorenog u

zdravstvenu ustanovu, radi vještačenja ili liječenja, spriječi da se boravak u ovoj ustanovi

iskoristi u neke druge svrhe (protivne ciljevima pritvora i sl.). To je naročito teško

obezbijediti u zdravstvenim ustanovama opšteg tipa.

Sudija će ako se u zdravstvenu ustanovu upućuje osumnjičeni, odnosno optuženi koji se

nalazi u pritvoru, obavijestiti tu ustanovu o razlozima zbog kojih je određen pritvor, da bi se

preduzele mjere potrebne za obezbjeđenje svrhe pritvora.

______________________________________________________ 52 Presuda Vrhovnog suda Srbije. Kž. 1402797 od 17. decembra 1997. godine

90

Treba imati u vidu da pritvor i boravak u zdravstvenoj ustanovi radi ispitivanja duševnog

zdravlja, nisu mjere od istog značaja za postupak i nemaju isti cilj.

Pritvor je najteža mjera obezbjeđenja prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog u

krivičnom postupku, koja u odnosu na osumnjičenog, odnosno optuženog ima prinudni

.karakter.

Posmatranje u zdravstvenoj ustanovi ima za cilj utvrđivanje duševnog stanja

osumnjičenog, odnosno optuženog, dobijanje podataka za konkretnu sudsku odluku i za

adekvatan pristup osumnjičenom, odnosno optuženom u samom krivičnom postupku i nakon

njega.

Osumnjičenom, odnosno optuženom se vrijeme provedeno u ustanovi uračunava u pritvor,

odnosno u kaznu .

Rješenje o upućivanju u ustanovu donosi sudija za prethodni postupak i po tom rješenju

osumnjičeni može ostati u zdravstvenoj ustanovi do dva mjeseca.

Sud nije obavezan da kada učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije imao 21

godinu utvrđuje njegovu uračunljivost, ako nema podataka koji bi ukazivali na postojanje

sumnje da je uračunljivost optuženog isključena ili smanjena, niti su na to ukazivale neke

druge okolnosti To što je učinilac krivičnog djela mlađe punoljetno lice, samo za sebe nije

dovoljno da bi se prema takvom učiniocu naredilo vještačenje njegovim psihijatrijskim

pregledom.

Alkoholisanost optuženih, sama po sebi, ne predstavlja razlog za vršenje psihijatrijskog

vještačenja . Ispitivanje se može obaviti u svakoj bolnici u kojoj rade odgovarajući specijalisti,

koji su u stanju da obave sve kliničke preglede, psihijatrijsko posmatranje, psihijatrijska

ispitivanja, probu na alkoholnu toleranciju i posmatranje za vrijeme boravka.

Pitanje uračunljivosti je pravno, a ne medicinsko pitanje. Ali, utvrđivanje da je uračunljivost

učinioca krivičnog djela isključena ili smanjena ne može se izvršiti bez psihijatrijskog

vještačenja koje je, zato, obavezno kada se pojavi sumnja u uračunljivost učinioca.

Psihijatrijskim vještačenjem utvrđuje se uticaj odgovarajućeg duševnog stanja na sposobnost

pravilnog saznanja pojava spoljnog svijeta i na upravljanje svojim postupcima, te tako daje

osnov sudu za rješavanje pravnog pitanja o uračunljivosti ili neuračunljivosti učinioca..

Psihijatrijski vještak je psihijatar sa posebnom forenzičkom edukacijom, koji poštuje

etičke kodekse svoje struke i tako je osposobljen da mentalno zdravlje drugih tumači u

interesu medicinske istine.

91

7) VJEŠTAČENJE POSLOVNIH KNJIGA Vještačenje poslovnih knjiga - preduzima se kada je potrebno , organ pred kojim se vodi

postupak, koji je dužan vještacima naznačiti u kom pravcu i u kom obimu treba vršiti

vještačenje i koje činjenice i koje okolnosti treba utvrditi.

Ako je za preduzimanje vještačenja poslovnih knjiga preduzeća, drugih pravnih lica ili

samostalnog privrednika nužno da se prethodno sredi njihovo knjigovodstvo, troškovi

sređivanja padaju na njihov teret. Naredbu o sređivanju knjigovodstva donosi organ koji vodi

postupak, na osnovu obrazloženog pismenog izvještaja vještaka kojem je naloženo

vještačenje poslovnih knjiga. U naredbi će se naznačiti i iznos koji je pravno lice ili

samostalni privrednik dužan da položi organu koji vodi postupak kao predujam za troškove

oko sređivanja njegovog knjigovodstva, Prilikom ocjene da li je potrebno vršiti sređivanje

knjigovodstva, treba uvijek imati u vidu da za potrebe vještačenja nije uvijek neophodno

sređivanje kompletnog knjigovodstva, već samo neki dio, pa je onda nužno sređivanje onog

dijela knjigovodstva koliko je nužno za vršenje vještačenja. Naplata troškova, ukoliko njihov

iznos nije bio predujmljen, vrši se u korist organa koji je unaprijed isplatio troškove i nagradu

vještacima.

8) ANALIZA DNK

Analiza DNK kao sofisticirana metoda, traži jasna pravila uzimanja, manipulisanja,

čuvanja i raspolaganja uzorcima i podacima do kojih se dođe analizorn tih uzoraka. Ona je

najprecizniji metod identifikacije svakog traga humanog porijekla, pa samim tim i najjači

dokaz o identitetu uzorka. Identifikacija lica na osnovu analize rnolekula DNK predstavlja

metodu vještačenja kojom se istražuje sporni biološki materijal tako što se iz ćelije ekstrahuje

DNK kako bi se posebnim metodama ispitali određeni dijelovi njenog lanca sa ciljem da se

identifikuje genetski materijal pojedinca, koji je individualan i neponovljiv.

DNK profilisanje je proces koji počinje kada se iz biološkog traga ekstrahuju dijelovi

genetskog materijala (DNK), kako bi se utvrdio genetski profil ostavioca, koji se vizuelizuje i

prikazuje kao numerička vrijednost, a završava sprovođenjem komparativne analize sa

biološkim uzorcima poznatog porijekla (ili drugim biološkim uzorcima nepoznatog porijekla)

kako bi se identifikovao ostavilac traga (ili utvrdilo učešće istog lica u izvršenju većeg broja

krivičnih djela). Ova vrsta vještačenja najčešće se naziva metoda utvrđivanja DNK otiska,

92

čime se želi ukazati na njenu preciznost pri izolovanju unikatnih dijelova u okviru DNK lanca

i napraviti asocijacija na klasične metode identifikacije po otiscima prstiju. Kao što ne postoje

dva lica koja imaju isti otisak prsta, ne postoje ni dva lica koja imaju isti genetski profil.

Metoda je apsolutno pouzdana pri eliminaciji nevinih lica i veoma sigura pri pozitivnoj

identifikaciji izvršilaca.

Međutim, i pored toga što je DNK vjestačenje nova i moćna tehnologija, ona ne može da

zamijeni druge metode, na primjer, daktiloskopiju, vještačenje tkanina, tragove oruđa itd. Bez

obzira na njenu superiornu diskriminacionu snagu, ona bi kao tehnologija izbora trebala da

bude upotrebljena paralelno sa drugim kriminalističkim metodama.

9) PROMETNO-TEHNIČKO I SUDSKOMEDICINSKO VJEŠTAČENJE

Saobraćajni traumatizam je danas nesumnjivo najčešći uzrok nasilnog oštećenj zdravlja za

koji se slobodno može reći da po učestalosti i kontinuitetu ozljeđivanja zadobija sve

karakteristike epidemije. Postoji mnogo faktora koji utiču na nastanak saobraćajnih udesa

(vrijeme, stanje puteva, tehnička ispravnost vozila, intenzitet saobraćaja, alkoholisanost

učesnika u saobraćaju, nepoštovanje propisa itd.), ali se ipak može reći da je čovjek glavni

akcidentogeni faktor, bilo da se nalazi u ulozi vozača ili pješaka.

Značaj saobraćajnog traumatizma je ne samo u tome što uzrokuje velike materijalne štete i

troškove društva, već istovremeno stvaranje medicinskih, pravnih i socijalnih problema, jer se

karakteriše politraumatizmom (raznovrsnošću mehaničkih povreda više organa ili tkiva),

visokom smrtnošću i invalidnošću.

Pod pojmom saobraćajnih povreda podrazumevaju se povrede učesnika u saobraćaju izazvane

spoljašnjim i unutrašnjim djelovima vozila.

Povrede mogu nastati u saobraćajnim situacijama:

a) Sudar između vozila i pješaka

b) Sudar između vozila i bicikla (motocikla)

c) Sudar vozila i putnika u njemu sa preprekom

d) Pregaženje motornim i šinskim vozilom

93

10) VJESTACENJE RONILAČKIH NESREĆA

Ronjenje, bez obzira obavlja li se na dah ili s ronilačkim aparatima, ubaja se u rizčne

djelatnosti. Rizici mogu biti subjektivni i objektivni. Najčešće su zastupljeni uzroci

subjektivnog karaktera koji se označavaju s 3 N: neznanje (neadekvatna i nepotpuna

obučenost), neiskustvo (neadekvatno prilagođavanje ronilaca s krat kim ronilačkim

stažom opremi i okolini), t e nedisciplina (kršenje opštih i specifičnih sigurnosnih

mjera). Tu se ubrajaju i lični razlozi: zamor, ranije bolesti, upotreba alkohola ili lijekova,

te opasnosti iz okoliša: struje, hladnoća, valovi, agresivne ili otrovne životinje i biljke.

CILJEVI VJEŠTAČENJA

utvrđivanje svih faktora okoline koji su mogli dovesti do incidenta ili nesreće (npr.

mjesto i dubina ronjenja, vremenski uslovi, stanje vode),

ocjenjivanje stanja osnovne i pomoćne opreme za ronjenje,

ustanovljenje subjektivnih faktora koji su mogli dovesti do nesreće (npr.

zdravstveno stanje ronioca, iskustvo i treniranost).

METODIKA VJEŠTAČENJA

1. Prikupljanje kojima se utvrđuje s ljedeće: vrst a incidenta i njegov ishod,

osiguravanje ronjenja, priprema i dinamika ronjenja, intervencije u toku ronjenja;

2. Lociranje tijela;

3. Prikupljanje dokumentacije: dnevnik ronjenja, stručni dosje, medicinski dosje,

tehnička dokumentacija s podacima o plinovima, foto-dokument acija mjesta događaja,

ronioca i opreme;

4. Prikupljanje dokumentacije: dnevnik ronjenja, stručni dosje, medicinski dosje,

tehnička dokumentacija s podacima o plinovima, foto-dokument acija mjesta događaja,

ronioca i opreme;

5. Vještačenje opreme: registrirovati vanjska oštećenja, kontrolirati tlak u bocama, stanje

rezerve, sastav plinskog medija;

6. Rekonstrukcija ronjenja: može se obaviti u ronilačkom simulatoru, rekompresijskoj

komori u bazenu ili moru kada nema tehničkih uslova;

7. Medicinska istraga: identifikcija žrtve, pregled opreme i odjeće, pregled leša radi

utvrdivanja uzroka, načina i mehanizma smrti.

Informacije koje proizađu iz ovakve istrage trebale bi biti upotrijebljene za utjehu rodbine, za

prevenciju sličnih događanja i poboljšanje sigurnosti ronjenja.

94

XIII. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA 

U današnje vrijeme sve intenzivnije transformacije kriminala i sve veće profesionalizacije

kriminalaca, moderna kriminalistika zahtjeva ogromno znanje i veštinu, tako da je poznavanje

cjelokupne materije od strane pojedinaca praktično nemoguće. Zato su kriminalisti i

operativni radnici organa unutrašnjih poslova u svom radu upućeni na pomoć i saradnju sa

licima odgovarajuće stručnosti. Samim tim, da bi sa njima mogli da sarađuju, neophodno je da

imaju osnovna predznanja iz tih oblasti, kako bi znali šta mogu da zahtevaju od raznih

eksperata, kao i da izvrše pravilnu procenu rezultata i činjenica dobijenih njihovim

vještačenjem.

Sagledavajući cjelinu učinjenih u okviru postavljene teme, sintetizovana su iznijeta gledišta

u nekoliko uopštenih konstatacija, čija je svrha da određenim zaključcima potvrdimo

postavljenu hipotezu.

1.Forenzički sadržaj materijalnih i personalnih dokaza je od presudnog značaja za tok

otkrivanja, istraživanje, razjašnjavanja, utvrđivanja i dokazivanja istine.

Činjenice, na kojima se zasniva sudska odluka, moraju biti utvrđene istinito, onako kako su se

dogodile. Mora se pronaći pravi krivac i samo on kazniti, odnosno mora se utvrditi puna i

prava istina o krivičnom djelu i krivcu. Zbog toga u krivičnom postupku postoji opravdan

zahtjev za dobijanje istine o činjenicama u najpotpunijoj mogućoj mjeri.

Dokaz ( personalni i materijalni) je samo ona činjenica koja je iznutra povezana sa krivičnim

djelom i koju prouzrokuje samo izvršenje krivičnog djela u procesu uzajmnog djelovanja,

uzajmne veze između između učinioca, sredstava izvršenja, objekta napada, lica mjesta.

Personalni dokazi koriste se kao važno sredstvo ne samo zbog toga što u nekim slučajevima

nikakvih drugih dokaza nema, već i zbog toga što mogu poslužiti za provjeru vjerodostojnosti i

istinitosti drugih dokaza. Materijalni dokazi mogu biti, u određenim slučajevima , jedini

pouzdani dokaz za otkrivanje, istraživanje, utvrđivanje i dokazivanje istine, a to iz razloga što

se značaj tih dokaza ogleda prije svega u njihovoj objektivnosti, za razliku od personalnih

dokaza.

95

Svaka sudska odluka zasnovana je na izvjesnim činjenicama koje su se desile u stvarnom

životu, a sud ih u postupku mora rekonstruisati i, saobrazno procesnim formama, iskoristiti da

bi donio svoju odluku. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa

ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

2. Svaki događaj – kriminalni događaj nudi ogroman broj činjenica materijalne i

personalne prirode koji se moraju forenzički oformiti i konstituisati.

Vrlo često u kriminalističkoj praksi nalazimo u izvještajima i zapisnicama o uviđaju

stereotipnu konstataciju: „ Tokom pretrage lica , mjesta događaja nisu pronađeni tragovi“ ili

„ na licu mjesta događaja se nisu nalazili nikakvi tragovi“ Po ovim konstatacijama značilo bi

da je izvršeno krivično djelo, a da nisu ostali nikakvi tragovi izvršenja, što je nemoguće.

Nijedan izvršilac krivičnog djela, pa čak i kad govorimo o „ savršenom zločinu“, ne može

izbjeći stvaranje tragova. Sama ovakva konstatacija znači da uviđaj nije izvršen Lege Artis, po

pravilima kriminalistike, niti odgovarajućim metodama, pa tragovi nisu mogli biti otkriveni i

osigurani. Najveći broj nerješenih slučajeva nije moguće razjasniti samo zato što što pri

osiguranju lica mjesta i vršenju uviđaja nije tražen i fiksiran mikroskopski materijal i što se

nije uopšte vodilo računa o neminovnosti postojanja i neiscrpnim dokaznim mogučnostima

mikrotragova. Vrijednost dokaza koja se detaljnim uviđajem mogu pronaći na mjestu

događaja je da oni mogu da povežu učinitelja krivičnog djela sa mjestom izvršenja. Svaka

pojava „ ostavlja“ u svojoj okolini „ otiske „ događaja , što pruža mogućnost da se po tim

tragovima utvrdi i razjasni događaj iz prošlosti.

3. Forenzičke metode pronalaženja, fiksiranja i proučavanja materijalnih i personalnih

dokaza moraju se zasnivati na naučnim i stručnim dostignućima modernog doba.

Forenzika predstavlja disciplinu koja objedinjuje tehnički napredak i forenzičke metode

pronalaženja , fiksiranja i proučavanja kako materijalnih tako i personalnih dokaza i ona

predstavlja spoj između savremenih tehnologija i forenzičkog postupanja sa tragovima.

Prisustvo i potreba za forenzičkom obradom dokaza neizostavna je u svim fazama

prikupljanja kako materijanih tako i personalnih dokaza i zasnovana je na najmodernijim

metodama koje se koriste u svijetu.

Razvojem nauke sudijama su na raspolaganju stajale sve kvalitetnije metode i postupci u

utvrđivanju činjeničnog stanja i sve su bile pozdanije metode dolaska do odlučniih činjenica.

96

Međutim, razvoj nauke je uslovljao i to da su sve te spoznaje ograničavale sudije, jer sudije

naprosto ne mogu pratiti i na potreban način usvajati sva naučna dostignuća. To dovodi da se

sudije sve češće oslanjaju na stručna znanja i umjeća osoba sa područja različitih nauka koja

su sposobna dati odgovore na bitna pitanja u postupku.

Svijet kriminala koristi najsofisticiranija naučna dostignuća , što dovodi do prijeke potrebe da

se sva naučna dostignuća upotrebe kako bi se sa sigurnošću utvrdile odlučne činjenice.

Primjer, sama DNA analiza odlučuje o ljudskim sudbinama, zbog nje se davno zatvoreni

sudski spisi ponovo otvaraju, osobe pravosnažno osuđene oslobađaju, a i pri samoj pomisli

da bi njihova DNA mogla biti analizirana počinitelji krivičnih djela ozbiljno strahuju

4. Samom integracijom materijalnih i personalnih dokaza koja će se potvrditi u sudskoj

presudi mora označiti podjednak značaj materijalnih i personalnih dokaza.

Trag nađen na mjestu događaja – kriminalnog događaja sam za sebe , ne govori cjelovitu

istinu već dio istine. Sam put do cjelovite materijalne istine treba doći kombinovanim

korištenjem podataka koji nam pružaju materijalni i personalni dokazi. Trag ne pruža

informaciju o cjelom kriminalnom događaju, niti je cjelovit u odnosu na učinioca krivičnog

djela. Stoga je nužno provjerom i međusobnom dopunom potvrditi vrijednost svih pronađenih

tragova i tako otkloniti sve suprotnosti , prije nego što postanu sastavni dio kombinovanih

dokaza.

Pojedini trag može da pruži informaciju o jednom djelu događaja, ili da ukaže na pravac

kojim treba usmjeriti opertativnu djeltnost u traženju osumnjičenog lica, pa se stoga mora

posmatrati zajedno sa ostalim indicijalnim činjenicama i obezbjeđenim dokazima. To samo

potvrđuje potrebu za kombinovanjem personalnih i materijalnih tragova tokom istrage i

zajednička kombinacija personalnih i materijalnih dokaza u krivičnom postupku.

5.Materijalni dokazi su polazna osnova za parvilnu istraživačku orjentaciju ka daljem

pronalaženju i drugih dokaznih činjenica, ali ne smiju biti sami sebi dovoljni već ih je

potrebno upotpuniti i drugim dokazima personalne prirode.

Materijalni trag ne može da postane i materijalni dokazi, već to mogu samo oni tragovi i

predmeti koji dobijaju značenje dokaza upravo snagom svoje objektivne relevantne veze sa

krivičnim djelom i učiniocem. Svaki materijalni trag treba upotpuniti dokazima personalne

97

prirode, na primjer otisak prsta koji je ostao na namještaju u prostoriji u kojoj je izvršena

provalna krađa nakon fiksiranja na daktiloskopsku foliju potrebno je usporediti neutralnim

komparativnim uzorcima uzetim od sumnjivih lica. Nakon toga slijedi pribavljanje

personalnih dokaza od strane osumnjičenih lica. Svaki dokaz bilo materijalne ili personalne

prirode potrebno je provjeriti međusobno kako bi došli do potpunog dokaza koji u cjelosti

potvrđuje istinitost ili neistinitost neke sporne činjenice.

6. Personalni dokazi predstavljaju neophodno obogaćivanje materijalnih činjenica uz

konstataciju da priznanje samo po sebi nije dovoljno.

Personalni dokazi moraju biti u podudarnosti sa materijalnim dokazima .Uvijek i neizostavno

iskaz osumnjičenog, svjedoka, oštećenog, vještaka, treba izanalizirati, provjeriti i uporediti sa

drugim dokazima. Iskaz osumnjičenog može biti pun dokaz ili nemati nikakve dokazne vrijednosti,

tako da sud, s obzirom na cjelokupan dokazni materijal, može osloboditi optuženog koji je priznao,

a osuditi optuženog koji nije priznao. Sud je dužan da savjesno ocjeni svaki dokaz pojedinačno

i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka

činjenica utvrđena.

Načelo istine sudskog postupka sadržano je u tome da sud, tužilac i drugi organi koji

učestvuju u krivičnom postupku su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako

činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje mu idu u korist i da

činjenice na kojima se zasniva sudska odluka moraju biti utvrđene istinito, onako kako su se

dogodile. Istina koja se utvrđuje nije apsolutna istina koja bi podrazumjevala potpunu

podudarnost predstave suda o prošlim događajima ili o sadašnjem stanju nekog predmeta sa

stvarnošću tog događaja i isključivala mogućnost suprotnog. Ako bi istina u krivičnom

postupku bila apsolutna , za nju bi bio dovoljan samo jedan dokaz, dok relativna istina za koju

se uvijek daje više dokaza ne isključuje drugu relativnu istinu. Relativnost istine postignute u

krivičnom postupku potvrđuje i činjenica da se ne proglašava lažnim i ne kažnjava svaka teza

suprotna onoj koja je prihvaćena kao istinita i činjenica da se ograničava broj viših instanci

pred kojima se ispituje krivična presuda, te da se razni sudovi ili u različitim vremenima ili

raznim područjima zadovoljavaju različitim kvantumom dokaza da bi jednu činjenicu uzeli

dokazanom.

Sokrat "Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja."

98

SPISAK LITERATURE:

1. Blackledge D Robert . Forensic Analysis on the Cutting Edge New Methods for Trace

Evidence Analysis 2007

2. Brenner C John, Forensic Science An Illustrated Dictionary, Boca Raton London

New York Washington, 2004

3. Buckleton John, Christopher M. Triggs. Simon J. Walsh, Forensic DNA evidence

interpretation FORENSIC DNA 2005

4. Casey Eoghan, Digital Evidence and Computer Crime: Forensic Science, Computers,

and the Internet, Second Edition 2004

5. Dimitrijević Dragoljub, Krivično procesno pravo. Beograd, 1982

6. Eckert G William, James H Stuart, Interpretation of Bloodstain Evidence at Crime

Scenes, second Edition, 1999

7. Eckert G William, Introduction to Forensic Sciences 2nd Edition, CRC Press 1996

8. Godwin Maurice.Criminal psychology and forensic tecnology, a Collaborative

Approach to Effective Profiling, 2001

9. Grubač Momčilo , Krivično procesno pravo, Uvod i procesni subjekti, Beograd 2004

10. Grubač Momčilo, Krivično procesno pravo, Posebni dio, Beograd, 2004

11. Horswell God John, The Practice of Crime Scene Investigation, CRC PRESS 2004

12. Kiely F Terrence, Forensic evidence and the criminal law, 2001 CRC Press LLC

13. Krapac Davor, Krivično procesno pravo, knjiga prva, Zagreb 2000

14. Lee Henry C. , Physical evidence

15. Mihajlović Predrag, Božić Ljubiša, Sudska medicina, Beograd, 2001

16. Milosavljević Mladen, Osnovi forenzičke biologije, Sarajevo. 2000

17. Pilant Lois, Forensic Science: Bringing New Technology into the Crime Lab, 2000

18. Primorac Dragan i suradnici , Primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu,

Zagreb 2001.

19. Simonović Branislav .Kriminalistika, Kragujevac. 2004

20. Simonović Branislav , Mile Matijević, Kriminalistička taktika, Banja Luka 2007

21. Simović Miodrag, Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike

Srpske. Banja Luka , 2005

22. Simović Miodrag, Krivično procesno pravo Uvod i opšti dio, Bihać 2005

99

23. Službeni glasnik RS br.50/03 i 115/04, Zakon o krivičnom postupku Republike

Srpske

24. U.S. Department of justice FBI, Handbook of forensic science, 1994

25. http://www.forenzika.com