1

HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE

Akademska godina: 2013./2014.

Studijski odjel povijesti

Kolegij: Povijest znanosti i tehnologije

Nositelj kolegija: doc. dr. sc. Mario Kevo

WILLIAM HARVEY

(seminarski rad)

Mentor: Tomislav Matić, prof. Student: Luka Šarić

Zagreb, travanj 2014.

2

Sadržaj:

1. Uvod

2. Moderna medicina 17. stoljeća

3. William Harvey

4. Zaključak

3

1. Uvod

Tema seminarskog rada jest engleski liječnik William Harvey iz 17. st. Međutim, prije nego

što predstavim lik i djelo znamenitog liječnika, pisat ću o napretku znanosti i same medicine u

novom vijeku s naglaskom na 17. stoljeće. U poglavlju o Harveyju iznijet ću glavne događaje iz

njegovog života i poslove koje je obavljao tijekom svoje liječničke službe. Predstavit ću njegovo

otkriće o optoku krvi i funkciji srca te ću nešto reći i o ovizmu i njegovom istraživanju

embriologije. Prilikom pisanja o Harveyju neću izostaviti povijesni kontekst razvoja medicine i

znanosti u novom vijeku. Vidjet ćemo kako se razvila znanost i medicina u tom novom razdoblju

i po čemu se razlikuje od srednjeg vijeka. Da bismo mogli razumijeti zašto je došlo do naglog

napretka medicine u novom vijeku, a poglavito u 17. st., moramo poznavati prilike i pojedince

koji su donijeli revolucionarne ideje i otkrića u tadašnjem znanstvenom svijetu.

2. Moderna medicina 17. st.

Renesansa i socijalni pokreti i prevrati u 16. stoljeću pokazali su definitivno napuštanje

srednjovjekovnog mentaliteta i afirmiranje novih znanstvenih metoda i pristupa znanosti i

medicini. U 17. st. javlja se barok u umjetnosti, a u filozofiji se aristotelizam izvrgava sustavnoj

kritici. Dva najveća filozofa toga doba, Rene Descartes i Francis Bacon, dali su temelje

modernom racionalizmu. Svojom filozofijom utjecali su na prirodne znanosti; bitne promjene

događaju se u fizici, a kasnije i u kemiji. Javljaju se mnogi značajni znanstvenici čiji su zaključci

i danas prihvaćeni u kao točni. Galileo Galilei, Johannes Kepler, Christian Huygens i Isaac

Newton samo su neka od imena koja su obilježila modernu znanost. Razvoj fizike i kemije imao

je velik utjecaj na razvoj medicine. Javile su se dvije skupine među liječnicima: ijatrokemičari i

ijatrofizičari. Jedni su prednost u medicini davali kemiji i kemijskim procesima, a drugi

fizikalnim pojavama u tijelu.1 Od medicinskih otkrića 17. st. svakako je najvažnije ono Williama

Harveyja o optoku krvi i funkciji srca. Tim otkrićem Harvey je oborio jednu od najvećih zabluda

antičke medicine. Njegovo revolucionarno otkriće potaknulo je i razvoj anatomije i fiziologije.2

Sedamnaesto je stoljeće ujedno i razdoblje pedagoških novosti u obrazovanju budućih

liječnika. Skolastička i dogmatska izobrazba teško je popuštala pred novim pristupima

1 Ante ŠKROBONJA, Amir MUZUR, Vlasta ROTSCHILD, Povijest medicine za praktičare, Rijeka, 2003.,101.-

102. 2 Isto, 105.

4

istraživanju i novim znanstvenim metodama, no eksperiment i induktivne metode na kraju će

ipak prevladati. Novi vijek vrijeme je osnivanja liječničkih društava intenziviranja medicinske

publicistike i izmjene stručnih i znanstvenih informacija i otkrića.3

Možemo reći da se medicina u novom vijeku, točnije u 17. st., “poznanstvenila” i postala

neovisnija od religije i starih antičkih uzora. Ove podatke vrlo je važno istaknuti i objasniti jer je

otkriće Williama Harveyja produkt ove revolucije u znanosti i novog pristupa istraživanju svijeta

i ljudskog tijela.

3. William Harvey

William Harvey (1578.-1657.) bio je engleski liječnik i profesor anatomije i kirurgije na

kraljevskom koledžu u Londonu, kasnije liječnik Jakova I. i Charlesa I. Najviše se bavio

funkcijom srca i 1628. u djelu Exercitatio de motu cordis et sanguinis in animalibus prvi je

opisao optok krvi. Bilo je to jedno od najvećih medicinskih otkrića onoga vremena. Osim

proučavanjem srca, bavio se i embriologijom. Prvi je u povijesti došao do teze da sve živo

nastaje iz jajeta (omne vivum ex ovo).4

Kralju Charlesu I. predstavio je svoje djelo napisavši mu pismo u kojem mu objašnjava što

je otkrio i koliko je srce važan organ za čovjeka i životinje. Kralja naziva uzvišenim i

nesavladivim kraljem Velike Britanije, Francuske i Irske te braniteljem vjere. Već u prvoj

rečenici Harvey kralju govori o srcu kao temelju svih životinja i ljudi. Srce naziva suncem unutar

tijela koje daje snagu i moć drugim dijelovima tijela. Kao što je kralj sunce kraljevstva, piše

Harvey, tako je i srce sunce tijela. Kralju se obraća iz poštovanja i tradicije da se vladaru

predstave velika otkrića te napominje da je mu je on također bio motivacija za pisanje ovog

djela. Ljudi vole uspoređivati velike stvari sa malima, govori Harvey, i zato i piše kralju kad

govori o najvažnijem organu ljudskog tijela. Ponizno i skromno moli kralja da prihvati njegovo

novo istraživanje.5

Harvey je bio osobni liječnik kralja i vjerojatno ga je kralj financirao u istraživanju. U

svome pismu kralju piše vrlo uzvišenim tonom, kralja oslovljava raznim titulama i uspoređuje ga

3 Isto, 111.-112. 4 “Harvey, William”, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 2., Zagreb, 1967., 686. 5 Modern History Sourcebook: William Harvey (1578-1657): “On The Motion Of The Heart And Blood In

Animals”, 1628., (http://www.fordham.edu/halsall/mod/1628harvey-blood.asp), pristup ostvaren 23. 4. 2014.

5

sa srcem kao najvažnijim ljudskim organom. Budući da su Galen i mnogi drugi antički uzori i

dalje bili autoriteti u medicini, Harvey je morao pojednostaviti svoje istraživanje kralju kako bi

uspio uvjeriti tadašnje znanstvenike i javnost, ali i kralja, da je njegovo istraživanje točno i

utemeljeno na dokazima.

Harvey je u prvom poglavlju svog najvećeg djela pisao o tome što ga je motiviralo da

proučava srce i njegovu funkciju u tijelu. Zapisao je da su viviskecije kojima se posvetio bile

naporne i pune teškoća te je pomislio da je razumijevanje srca shvatljivo i razumljivo samo

Bogu. Otvaravši ljudsko ili životinjsko tijelo bilo mu je teško utvrditi sistolu i dijastolu srca zbog

brzine kojom srce radi, napose kod nekih životinja. Bio je zbunjen i nesiguran te nije znao što

može zaključiti, a što vjerovati od ostalih liječnika. Međutim, nije odustajao od istraživanja.

Proučavao je mnoge različite životinje kako bi sakupio što više opservacija i tako brojnošću

eksperimenata uspio pronaći odgovor. Nadalje, piše kako je zbog svojih otkrića izvrgnut ruglu i

neodobravanju u krugu znanstvenika i javnosti. Spominje i Fabrizija ab Aquapendenta koji je

proučavao mnoge organe, ali srce je ostavio netaknutim. Harvey je vjerojatno htio naglasiti

koliko je srce bilo zahtjevno za istraživanje. Nakon što je završio sa eksperimentima i donio

zaključke, odlučio je objaviti svoje djelo.6

Obraćajući se svojim kolegama liječnicima i anatomima, Harvey je rekao kako mu nije

namjera hvaliti se svojim istraživanjem i svojim dobrim pamćenjem. Piše da mu je prioritet

poučavati anatomiju služeći se sekcijama, a ne knjigama. Nadalje, piše da svoje zaključke iznosi

promatranje i eksperimentima, a ne pomoću filozofije. Jedina mu je namjera potraga za istinom i

otkrivanje novih spoznaja koje će koristiti svima. Na kraju ih srdačno pozdravlja i moli za

razumijevanje.7

Funkciju srca Harvey je otkrio zahvaljujući dobrom poznavanju anatomije i promišljenom

opažanju. Studirao je u Padovi gdje je bio učenik Fabriciusa ab Aquapendentea koji je u djelu De

venarum ostiolis 1603. opisao strukturu vena. Harvey je znao da postoje venozni zalisci koji

omogućavaju protok krvi prema srcu i onemogućuju njezin tijek u suprotnom smjeru.

Proučavajući ljudsku anatomiju, Harvey se bavio i viveskcijom (seciranjem živih organizama) i

mogao je vidjeti kako kroz srce protječe mnogo krvi. Došao je do zaključka da tijelo ne može

6 Isto 7 Isto

6

proizvesti mnogo krvi u kratkom vremenu i da krv sigurno cirkulira. Zapisao je da takvu količinu

krvi “ne mogu dopremiti one stvari koje unosimo u sebe, i u mnogo obilnijoj količini nego što je

potrebno za prehranu: iz toga nužno slijedi da kod živih bića nešto tjera krv ukrug optočnim

kretanjem i da se ona neprekidno kreće, a u tome se otkriva djelovanje i zadaća srca, koju ono

obavlja pulsiranjem; i na kraju, da su kretanje i pulsiranje srca jedini uzrok.” Danas se

Harveyjevi zaključci čine jednostavnim, no u njegovo se vrijeme mislilo da jetra proizvodi krv

koja se prenosi venama, a ne arterijama, i odmah se “potroši” u organima i tkivima.8

Rimski liječnik Galen prestao je biti glavnim autoritetom u medicini zahvaljujući

renesansnim učenjacima poput Harveyja koji su ustali protiv njegovih zaključaka koji su u

srednjem i na početku novog vijeka bili smatrani činjenicama i nisu se kritički provjeravali.

Srednji je vijek u medicini bio sputan više zastojem kritičnosti nego misli.9

Harvey i mnogi drugi znanstvenici potvrdili su da sve životinje dolaze iz jaja, a to je

uvjerenje postalo poznato kao ovizam. Smatrali su da se ranije formirani embrij nalazi u jajetu.

Zbog toga ženka, majka ima glavnu ulogu u prokreaciji, a otac samo pomoćnu ulogu, kao

poticatelj rasta embrija. U staro vrijeme vjerovalo se da su jajnici ženski testisi koji proizvode

“žensko sjeme” koje se miješa sa muškim sjemenom i tako potiče proces stvaranja. Antički

liječnik i srednjovjekovni autoritet Galen vjerovao je da se fetus oblikuje međudjelovanjem

muških i ženskih izlučina.10

4. Zaključak

William Harvey, engleski liječnik, anatom i kirurg iz 17. st. bio je je jedan od najznačajnijih

liječnika i istraživača u medicini u novom vijeku. Bavio se funkcijom srca i embriologijom. U

svom najvažnijem djelu Exercitatio de motu cordis et sanguinis in animalibus čovječanstvu je

iznio zaključke svog revolucionarnog otkrića. Otkrio je optok krvi i način rada srca te je poput

drugih zanstvenika potkopao Galenova učenja i razne druge krive predodžbe o ljudskom srcu i

ljudskoj anatomiji općenito. Osim po otkriću optoka krvi i funkcije srca, poznat je u povijesti

medicine i kao embriolog. Vjerovao je da se sve živo nastaje iz jajeta,a to se vjerovanje naziva

ovizam. Njegovo otkriće rezultat je velike promjene koja se dogodila u renesansi. Znanost je

8 Frank GONZÀLEZ-CRUSSI, Medicina, kratka povijest, Zagreb, 2010., 207.-208. 9 A. ŠKROBONJA, A. MUZUR, V. ROTSCHILD, Povijest, 60. 10 F. GONZÀLEZ-CRUSSI, Medicina, 115.-116.

7

procvala i počela se odvajati od krivih nauka i dogmi koje su bile neosporive činjenice u

srednjem vijeku. Iako je živio u 17. st. koje je obilježeno velikim misliocima i učenjacima,

očekivao je otpor u znanstvenim krugovima zbog svojih otkrića. Nije se prevario, ali se nije ni

pokolebao objaviti svoje djelo. Kao osobni kraljev liječnik bio je u mnogo boljoj poziciji

afirmirati se u svijetu medicine i znanosti. Od kralja je očekivao podršku i upravo je njemu

posvetio veliku pažnju izlažući svoje djelo javnosti. Harveyjevo otkriće o optoku krvi i funkciji

srce jedno je od najvažnijih otkrića u povijesti medicine.

8

Literatura:

Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 2., Zagreb, 1967.

GONZÀLEZ-CRUSSI, Frank, Medicina, kratka povijest, Zagreb, 2010.

ŠKROBONJA, Ante, MUZUR, Amir, ROTSCHILD, Vlasta, Povijest medicine za praktičare,

Rijeka, 2003.

http://www.fordham.edu/halsall/mod/1628harvey-blood.asp