Wilbur Smith - Ptica

grabljivica

Oštar nagib jarbola prisilio je dječaka da se uhvati za rub koša, gdje se bio

šćućurio, šezdeset stopa iznad palube, dok je brod mijenjao smjer i uzimao sve

veći zamah zahvaljujući povoljnom vjetru. Bila je to karavela i zvala se lady

Edwma, po imenu dječakove majke; žene koje se on jedva sjećao. U tami koja je

prethodila zori, slušao je kako se veliki brončani topovi bučno tresu i podižu,

napinjući konopce koji su ih povezivali s lafetom. Brod se zaljuljao, odgovorivši na

promjenu kursa prema zapadu. Zahvaljujući jugoistočnjaku, izgledao je lagan i

okretniji, usprkos jedrima spuštenim do podveza, i štive poplavljene s tri stope

vode. Sve je to već bilo dobro poznato Halu Coiirtenevju: već ga je šezdeset i pet

zora dočekivao isti prizor s vrha jarbola. Povjerili su mu stražu na košu upravo

zbog toga što su njegove mlade oči bile najoštrije na brodu i mogle su opaziti i

najmanji djeličak jedra, koje bi se pojavilo u daljini u blagoj svjetlosti novoga dana.

Bila mu je poznata i hladnoća, koja ga je natjerala da dobro prekrije uši debelom

vunenom kapom. Vjetar mu je prolazio kroz kožni prsluk, no Hal se već bio

navikao na tu malu neudobnost. Danas će stići Nizozemci, izjavi glasno, osjetivši u

grudima uzbudenost i strah. Iznad njega, blještavilo zvijezda polako je blijedjelo,

dok se iz biserne svjetlosti rađao novi dan. Sada je već mogao prepoznati ljudske

prilike na palubi broda. Prepozna Neda Tvlera, kormilara, usredotočenog na

usmjeravanje broda; i svoga oca, nagnutog nad kućištem kompasa, koji je

iščitavao novi položaj broda, tamna lica, osvijetljenog lanternom, s dugim

čupercima kose, isprepletenim od vjetra. S osjećajem krivnje Hal ponovno

pogleda prema tami koja gaje okruživala: nije si smio dozvoliti promatranje palube

upravo u odlučujućim trenucima u kojima je neprijatelj svakog časa mogao

proviriti iz tame koja se prostirala pred njima. Svjetlost je bila dovoljna da razazna

površinu mora, koju je sjekla kobilica broda, tvrdo blještavu poput tek izvađenog

ugljena. Već je dovoljno dobro poznavao to more južne polutke, tu nepreglednu

oceansku arteriju, koja je neprekidno pretjecala duž istočne afričke obale, plave,

tople i pune života. Pod očevim nadzorom proučio ju je do te mjere da je

poznavao boju, okus i smjer, jednom riječju sve, svaki vrtlog i val. Jednog će se

dana i on ponositi naslovom viteza Nautonnier reda Svetog Georgea i Svetog

grala. Njegov je otac odlučio, poput njega, da se te želje ostvare, i sada, kada je

Hal imao sedamnaest godina, taj cilj nije više bio samo san. Ta struja bila je

arterija koju su Nizozemci morali slijediti, ako su namjeravali stići do zagonetne

obale, još uvijek obavijene tamom. Bio je to prolaz kroz koji su morali proći svi oni

koji su namjeravali oploviti olujni rt koji je dijelio Indijski ocean od južnog

Atlantika. Zbog toga je Sir Francis Courtenev, Halov otac, moreplovac, izabrao

upravo ovaj položaj da ih dočeka, na 34. stupnju južne geografske širine. A čekao

ih je već šezdeset i pet dosadnih, jednoličnih dana; no, možda će se upravo tog

dana Nizozemci pojaviti. Otvorenih usta i poluzatvorenih zelenih očiju, Hal je

promatrao kako se polako budi dan. Pred sobom, na nekoliko stotina stopa od

njega, opazi nekoliko krila, toliko visokih na nebu, koja su zarobila prve zrake

sunca: dugačko jato swk, bijelih poput snijega, žute i crne glave, koje se podiglo s

kopna. Promatrao je vodu jata kako uranja u vodu. Zatim Hal opazi pokret ispod

površine mora i blještavilo ljusaka, dok su plave ribe plivale prema svjetlu. Opazi

da su i druge ptice krenule za njima i spustile se prema istom mjestu, uranjajući u

tamne vode i podižući laganu pjenu poput mekane čipke. Ubrzo se površina

ispuni bijelom pjenom, uzburkanom ptičjim skokovima i izmicanjem srebrenastih

srdela, koje su ptice proždirale. Hal ponovno pogleda prema obzoru koji se

otvarao pred njim. Njegovo je srce na trenutak zastalo, kada opazi svjetlost

jednoga jedra, visokog broda s kvadratnim jedrima, na udaljenosti od dvije milje

na istoku, i već je bio napunio pluća zrakom, spreman da dade znak za uzbunu,

kada ga prepozna. Bio je to GwM qfMoray, fregata, a ne jedan od MiameMđ,

velikih galija koje su koristili Nizozemci za plovidbu prema Indiji: na trenutak ga je

zbunila udaljenost od položaja koji je trebao zauzeti. GwM oMoray bio je drugi od

dva jedrenjaka koji su vodili pomorsku blokadu. Njegov kapetan, zvan Kragulj,

trebao se nalaziti puno istočnije na obzoru. Hal se nagne izvan koša, i pogleda

prema palubi, dok ga je otac promatrao, podbočivši se. Hal objasni svoje otkriće:

GwO se približava potpomognut vjetrom!, dovikne i njegov se otac odmah okrene

prema istoku. Opazivši obrise Kraguljeva broda, crnog na pozadini još

polumračnoga neba, Sir Francis približi oku tanku mesinganu cijev dalekozora. Hal

osjeti njegov bijes po napetom položaju ramena i po načinu kojim je odjednom

zatvorio dalekozor i zabacio unatrag gustu, crnu kosu: ubrzo će medu njima pasti

teške riječi. Hal se nasmiješi. Nadaren željeznom voljom i oštrim jezikom, Sir

Francis ulijevao je strah svima onima koji bi bili predmet njegovih izljeva bijesa;

čak su ga se i njegovi prijatelji reda plašili. Hal je bio zadovoljan što će tog dana

njegov bijes biti uperen prema nekome drugome, a ne prema sinu. Promotri

obzor Opazi druga jedra, točno na mjestu gdje su se i morala nalaziti, bijela na

tamnome moru. Dva manja broda, koja su dopunjavala skupinu brodova, poput

bisera ogrlice, plovila su iza na petnaest milja udaljenosti, bila je to mreža koju je

njegov otac postavio ne bi li uhvatio Nizozemce. Manji brodovi bili su otvoreni,

nisu imali palubu, svaki je imao nekoliko desetina do zuba naoružanih ljudi. Kada

nisu bili potrebni, njihov bi se jarbol pomaknuo i podigli bi se na veći brod. Sir

Francis je redovito mijenjao posadu, jer čak ni grubi ljudi zapadnih visoravni, ili

Gali, pa ni od njih jači nekadašnji robovi, koji su činili njegovu posadu, nisu mogli

dugo izdržati te uvjete na brodicama i k tomu biti u stanju boriti se. Konačno ih

svjetlost dana zabljesne dok je sunce izranjalo iz oceana na istoku. Promatrajući s

visine crveni trag koji je ostavljao na moru, Hal osjeti razočaranost što na obzoru

nije bilo ni traga tuđim jedrima. Upravo kao i šezdeset i pet prethodnih zora, nije

bilo ni jednog Nizozemca na vidiku. Zatim pogleda prema sjeveru, prema velikoj

masi kopna koje je prijetilo obzoru poput velike kamene sfinge, nedokučivom i

mračnom. Bio je to Rt Agulhas, najjužnija točka afričkog kontinenta. Afrika! od

zvuka toga zagonetnog imena sav se naježi. Afrika! zemlja koja nije bila ucrtana u

geografske karte, nastanjena zmajevima i ostalim zastrašujućim bićima, koja su se

hranila ljudskim mesom, i divljacima s tamnom kožom, koji su se također hranili

ljudskim mesom i ukrašavali se ljudskim kostima. Afrika! zemlja zlata, bjelokosti i

robova, bogata blagom, koje spretna ruka još treba otkriti, pod cijenu i vlastitog

života. Hal se osjećao istovremeno zastrašen i začaran zvukom i obećanjem tog

imena, prijetnjom i izazovom koje je skrivalo u sebi. Dugo je sati razmišljao,

nagnut nad karte u očevoj kabini, umjesto da uči napamet sazviježda ili konjugira

latinske glagole. Proučio je velike prostore u unutrašnjosti, slike lavova, slonova i

čudovišta, pored ucrtanih obrisa planina, jezera, velikih rijeka, krštenih imenima

poput Khoikhoi, Camdeboo, Sofala i kraljevstvo presvijetlog Ivana. Hal je saznao

od oca da još nitko od civiliziranih ljudi nije istražio unutrašnjost kontinenta, koja

je ulijevala strahopoštovanje i zapitao se, kao što je to već i ranije mnogo puta

činio, što bi osjećao kada bi bio prvi čovjek koji se upušta u takvu pustolovinu.

Pogotovo je pobuđivao njegovu radoznalost presvijetli Ivan, legendarni voda

moćnog kršćanskog kraljevstva, sam u srcu afričkog kontinenta, a živio je u

europskoj mitologiji stotinama godina. e li bio jedini, pitao se Hal, ili se radi o

cijeloj jednoj dinastiji vladara? Zvuk izrečenih zapovijedi s krme broda prekine

njegova maštanja; jedva ih je čuo zbog vjetra i osjeti kako brod mijenja smjer

kretanja. Pogledavši prema palubi, opazi da se njihov brod približava GwHw

oMomy. Oba jedrenjaka plovila su samo s razvijenim košnim jedrima, dok su sva

ostala jedra bila spuštena do podveza, i oba broda kretala su se prema zapadu,

prema Rtu Dobre Nade i Atlantiku. Jedrenjaci su polako napredovali. Već su vrlo

dugo plovili tim toplim južnim morima i daske su nagrizli crvi. Na tim geografskim

širinama ni jedan brod nije mogao dugo izdržati: opasni brodotočci dosegli bi

debljinu prsta i dužinu ruke, bušeći galerije u dnu broda, tako blizu jedna drugoj

da bi ga konačno pretvorile u košnicu. Čak je i sa svog mjesta, na vrhu glavnog

jarbola, Hal mogao čuti pumpe na oba broda kojima su praznili dno lađe. Zvuk je

bio nalik otkucajima srca, koja su brod održavala na životu. To je bio još jedan

razlog zašto su morali pronaći Nizozemce: trebali su promijeniti brod. lady Edtvma

se raspadala pod njihovim nogama. Kada su se dva broda dovoljno približila,

posada se okupi na priponama i duž zaštitne ograde. Broj posade svakoga broda

nije prestajao začuđivati Hala, svakoga puta kada bi ih promatrao tako

nagomilane. lady Edtvma težila je stotinu sedamdeset tona i bila je duga nešto

više od sedamdeset stopa. Usprkos tome posjedovala je posadu od stotinu

trideset članova, ne računajući mornare na malenim brodicama. GwH nije bio

puno veći, no na njemu se nalazilo gotovo dvostruko više posade. Uostalom, ako

su namjeravali svladati jednu od golemih galija Nizozemske istoćnoindijske

kompanije, svi su im ti ljudi itekako bili potrebni, od prvog do zadnjeg. Po

najnovijim vijestima, skupljenim duž cijelog južnog oceana od ostalih vitezova

reda, Sir Francis je znao da morem plovi bar još pet velikih galija. Do tada je, u ovo

doba godine, već dvadeset i jedna galija Kompanije prešla rt da bi se opskrbila

namirnicama, usidrivši se u malenoj luci, koja se nalazila ispod veličanstvenog

Tafelberga, kako su Nizozemci nazivali planinu na krajnjem jugu kontinenta, a

zatim nastavile plovidbu Atlantikom prema sjeveru, prema Amsterdamu. Pet

zakašnjelih galija, koje su se još uvijek mučile nastojeći prijeći Indijski ocean,

trebale su proći rt prije promjene jugoistočnjaka u sjeverozapadnjak, koji je

donosio oluju. A to se trebalo ubrzo i dogoditi. Kada GwH qfMoray nije gusario

morima, Angus Cochran, Lord Cumbrae, punio je svoje bisage trgujući robovima

na tržnici u Zanzibaru. Nakon što bi robove jednom okovali na palubi duge i uske

štive za robove, bilo je nemoguće osloboditi ih sve do samoga kraja plovidbe, kada

bi se brod usidrio u lukama Istoka. To je značilo da su jadnici, koji nisu izdržali

mučni prijelaz tropskog pojasa Indijskim oceanom, ostajali trunuti, prikovani

zajedno sa živima, u zgurenom prostoru na dnu broda. Hlapljenje njihovih tijela u

raspadanju, miješalo se s izmetom živih, dajući brodovima, koji su prenosili

robove, karakterističan smrad, koji se osjećao na mnogo milja udaljenosti.

Nikakvo pranje, čak ni najjačom lužinom, nije moglo osloboditi brod s robovima

od tog vonja. Kada se GuZZ približio njihovom brodu, mornari s IWy Wne počeli

su urlikati zbog smrada. Pobogu, smrdi poput hrpe gnoja! este li si možda

zaboravili isprati stražnjice, crvljivi sifilitičari? Čak se i do nas osjeća smrad!,

dovikne im jedan od mornara male fregate. Odgovori pristigli s Gw nasmijali su

Hala. Naravno da su mu ljudska crijeva bila itekako dobro poznata, no ostalo i nije

baš previše shvaćao, budući da nikada nije vidio one dijelove ženskog tijela koje su

mornari oba broda spominjali i potanko opisivali, a nije znao ni čemu služe; no,

slušajući kako ih opisuju, pobude u njemu radoznalost. Postane mu još zabavnije

kada pomisli da će oca te riječi silno razljutiti. Sir Francis je bio pobožan čovjek,

uvjeren da ishod borbe može ovisiti o Bogu, kojeg su svi ljudi na brodu poštovali.

Stoga je zabranio i igre na sreću, proklinjanje i žestoka alkoholna pića. Dva puta na

dan vodio je zajedničke molitve i, kada bi ulazili u luku, tražio je od mornara da se

dolično ponašaju, iako je Hal znao da se taj njegov savjet rijetko i slijedio. Sir

Francis se namršti, slušajući svoje ljude kako se međusobno vrijeđaju s

Kraguljevim ljudima, no ne mogavši kazniti bičevanjem polovicu svoje posade, da

im pokaže svoje neslaganje, stisnuo je zube dok ne bude mogao razgovarati s

fregatom. U međuvremenu je poslao svoga slugu u kabinu po plašt. Riječi koje je

trebao uputiti Kragulju, trebao je izreći službeno i mislio je to učiniti odjenut u

službena odličja reda. Kada se sluga vratio, Sir Francis se ogrne predivnim

baršunastim plastom, a zatim približi ustima megafon: Dobar dan, milorde!

Kragulj se približi zaštitnoj ogradi i podigne ruku u znak pozdrava. Iznad košulje

imao je pola oklopa koji je blještao na jutarnjoj svjetlosti, no bio je otkrivene

glave, s crvenom kosom i bradom koja se gotovo spajala u gnijezdo od slame dok

su mu kovrče plesale na vjetru kao da mu je glava u plamenu. Neka vas Isus

blagoslovi, Franky!, dovikne mu, nadglasavši s lakoćom vjetar svojim snažnim

glasom. Trebali bi biti u izvidnici na istočnoj strani! Vjetar i bijes uzrokovali su Sir

Francisovu grubost. Zašto ste napustili vaše mjesto? Kragulj izduži ruke u znak

isprike. Gotovo sam potrošio svu vodu, a strpljenje, pak, sasvim. Šezdeset i pet

dana je dovoljno za mene i moje vrijedne članove posade. Duž obale ima robova i

zlata koje nas očekuje. Njegov naglasak imao je jačinu škotske oluje. Nalog koji

ste dobili ne dopušta vam da napadate portugalske brodove. Nizozemski,

portugalski ili španjolski, svejedno je, odvrati mu Coumbrae. Njihovo zlato se sjaji

na isti način. I sami znate da nema mira preko crte razgraničenja. Nadimak Kragulj

vam zaista savršeno pristaje, odgovori mu Sir Francis zarežavši od bijesa.

Proždrljivi ste poput njega! No, Cumbraeove su riječi bile istinite: preko crte

razgraničenja nije bilo mira. Prije više od stotinu godina, papinskom bulom od 25.

rujna 1493. godine, papa Aleksandar VI. označio je središtem Atlantika od sjevera

prema jugu graničnu crtu koja je dijelila svijet između Portugala i Španjolske. Kako

su se uopće mogli i nadati da će ostale kršćanske zemlje poštivati njihovu odluku?

Prirodno se rodila još jedna doktrina: Nema mira preko crte, i postala je lozinka

gusara te se proširila u njihovom interpretiranju na sva neistražena prostranstva

duž oceana. U vodama sjeverne polutke događala su se gusarenja, razbojstva i

ubojstva, čije bi krivce u prošlosti proganjala saveznička flota kršćanske Europe i

bili bi obješeni na križu jarbola, dok su sada bili čak slavljeni, pogotovo ako bi se

našli s druge strane crte razgraničenja. Svaki od vladara, upletenih u borbu,

potpisivao je granična pisma, koja su samo jednim potezom pera pretvarala

trgovačke brodove u gusarske ratne brodove, ovlašćujući ih da vrše zlodjela tek

otkrivenim oceanima na kugli zemaljskoj koja se sve više širila. Pismo Sira

Francisa Courtenevja potpisao je Edward Hyde, grof od Clarendona i engleski lord

kancelar, u ime kralja Karla II. Davao mu je pravo da proganja brodove

Nizozemske Republike, s kojom se Engleska nalazila u ratu. Napustivši vaš položaj,

odričete se prava na dio budućeg plijena... Sir Francis se još uvijek derao kako bi

ga mogli čuti na drugome brodu, ali Kragulj se okrenuo i izdao zapovijed svome

kormilaru. Obraćajući se sviraču gajda, koji je bio spreman pored njega,

zapovjedi: Sviraj Siru Francisu melodiju koja će mu pomoći da nas se sjeti!

Zanosne note FareiveH fo fke M stigle su nošene vjetrom do ZWy Edwme dok su

se Kraguljevi stražari na košu penjali poput majmuna na vrh pripona da odvežu

podveze. GuZfova se jedra napuhnu na vjetru. Glavna se jedra napuhnu uz takvu

tutnjavu, nalik na prasak topa, i brod započne ploviti nošen jugoistočnjakom,

suočivši se s prvim plavim valom i zarivši se u nj poput oštrice noža. Dok se brzo

udaljavao, Kragulj se vrati na krmu broda, podignuvši glas kako bi nadglasao zvuk

gajda i šum vjetra. Neka vas Gospod naš, Isus Krist čuva, moj cijenjeni brate. No,

na njegovim su usnama riječi dobrih želja zazvučale poput bogohuljenja.

Postupno su se ironični pljesak i teške riječi posade polako gasili i nova atmosfera,

tmurnija, zavladala je brodom, dok je posada počinjala shvaćati da su njihove

snage na izmaku postale još slabije jednim jedinim potezom. Ostali su sami protiv

Nizozemaca. Sada su mornari, koji su se natiskivali na palubi i priponama Iady

umuknuli, nesposobni da se suoče s pogledima drugova. Tada Sir Francis zabaci

glavu unatrag i prasne u smijeh. Tim bolje. Pripast će nam veći dio plijena!, vikne, i

ljudi se nasmiju zajedno s njime, složivši se s njegovom tvrdnjom, dok je on silazio

u svoju kabinu. Hal je ostao u košu još sat vremena. Pitao se koliko će dugo trajati

hvalisanje ljudi, jer su se morali zadovoljiti samo s čašom vode na dan. Iako su se

zemlja i njene rijeke bogate vodom nalazili na manje od pola dana plovidbe, Sir

Francis se nije odvažio poslati ni jednu od brodica da napune bačve vodom.

Nizozemci su se svakoga trenutka mogli pojaviti, a tada će mu biti potreban svaki

čovjek. Konačno se jedan od članova posade uspne na koš da zamijeni Hala na

straži. Što ima novoga, mladiću?, zapita ga. Gotovo ništa, prizna, pokazujući

malena jedra brodica, daleko na obzoru. Ni jedna ne daje nikakve znakove,

nastavi. Pažljivo promatraj hoće li izvjesiti crvenu zastavu što znači da su ugledali

plijen. Mornar se namršti: Ubrzo ćeš me htjeti poučiti i kako se ispuštaju vjetrovi.

No, nasmije se Halu poput dobroćudnog strica, jer je mladić bio miljenik na brodu.

Hal mu se također nasmiješi: Tako mi Boga, majstore Simone, ne trebaju vam

poduke u tome. Čuo sam vas na kabliću u nužniku i radije bih se suočio s cijelom

hrpom Nizozemaca. Zamalo ste nakosili sve daske kobilice broda. Simon prasne u

gromki smijeh, i potapša Hala po ramenu. Sidi, mladiću, prije no što te naučim

kako leti albatros. Započne silaziti klizeći priponama. Na početku se kretao

otežano, jer su ga mišići boljeli zbog grčeva i hladnoće za vrijeme duge straže, no

ubrzo se zagrijao i nastavi spretno. Neki od ljudi na palubi prekinu poslove koje su

obavljali, i zagledaju se u njega. Bio je jak, širokih ramena poput bar tri godine

starijeg mladića, noge i ruke bile su mu toliko dugačke, tako da je izgledao

jednako visok poput oca. Doduše, imao je glatku i svježu kožu i izraz lica tipičan za

dječaštvo. Kosa, privezana kožnom vrpcom, virila je ispod kape, svijetleći na

jutarnjem suncu. U toj životnoj dobi njegova je ljepota bila gotovo nježna, čak i

nakon četiri mjeseca plovidbe šest u cijelosti bez da su vidjeli žene. Neki koji su

imali drukčije porive, slijedili su ga i promatrali lascivnim pogledima. Hal napusti

sigurnost jarbola krećući se prema krajevima križa, održavajući spretno ravnotežu

poput akrobata, na četrdeset stopa iznad površine mora koje se pjenilo. Sada su

svi pogledi bili upereni u njega: bio je to podvig koji je malo tko na brodu mogao

ponoviti. Treba biti mlad i lud, promrmlja Ned Tyler zavrtjevši glavom dok je

podizao pogled i promatrao ga. Bolje je da se mali vragolan pazi da ga otac ne

ugleda dok se upušta u ovu igricu. Stigavši na sam kraj križa, ne zaustavivši se, Hal

prijeđe na sošnjak, i spusti se u jednom mahu zaustavivši se na tri metra iznad

palube. Odatle skoči na pod, dočekavši se lagano na obje noge pune žuljeva, i

skvrčivši koljena ne bi li manje osjetio udarac. Podigne se laganim skokom i krene

prema krmi, no zastane, nepomičan, začuvši neljudski krik; bilo je to životinjsko

rezanje, izazov velike ptice grabljivice. Hal je na trenutak nepomično stajao na

palubi, a zatim se odjednom udalji, instinktivno, dok se visoka pojava sručila na

njega. Začuo je fijuk u zraku, prije no što je ugledao oštricu, koju je izbjegao

skočivši u more. Srebreni čelik prođe iznad njegove glave i napadač ispusti još

jedan krik, pun bijesa. edva je i opazio napadačevo tamno i sjajno lice, široka usta

poput pećine, s velikim bijelim i krivim zubima, jezikom, skupljenim poput

leopardova, dok je ispuštao krik. Nastavljao je izbjegavati udarce, plešući, dok ga

je srebrena oštrica i dalje nastojala pogoditi, opisujući luk, no osjeti da mu je

razderao rukav kožnog prsluka i posustane. Nede, treba mi nož!, zavikne očajno

prema kormilaru iza njega, ne odvraćajući pogled s očiju napadača. Imao je crne i

svjetlucave zjenice poput hrde, a bjeloočnice isprekidane krvlju. Hal uspije izbjeći

sljedeći udarac bacivši se u stranu, osjetivši kako se zrak pomiče zbog udarca. Iza

sebe začuje zvuk kratke sablje koju je čovjek izvukao iz korica i dobaci mu oružje,

koje se otkotrlja palubom prema njemu. Sagnuvši se s lakoćom, podigne ga,

stisnuvši u ruci za dršku i stane u položaj opreza, ciljajući prema korijenu nosa

napadača. Pred Halovom prijetećom oštricom napadač zastane u slijedećem

napadu, a kada mladić izvuče lijevom rukom iz pojasa i mornarski nož, dugačak

gotovo pedalj, prijeteći mu i tom oštricom, bljesak ludosti pojavi se u njegovim

očima. Kružili su jedan oko drugoga, ispod glavnog jarbola, prekriživši oštrice,

lagano se dodirujući, dok je svatko od obojice nastojao naći prolaz u obrani

protivnika. Mornari su ostavili poslove koje su obavljali. Čak i nadležni za rad s

pumpama potrče prema njima i okruže dva mačevalaca kao da prisustvuju borbi

dva pijetla, ozarenih lica uz pretpostavku da će ugledati krv. Režali su i zavijali na

svaki napad i obranu, hrabreći svog miljenika. Izdubite mu te velike crne oči,

mladi Halu! Očerupaj rep tom pijetlu, Aboli! Aboli je bio pet palčeva veći od Hala,

na njegovom vitkom tijelu nije bilo ni trunka sala. Potjecao je s istočne obale

Afrike, iz plemena ratnika, vrlo cijenjenog medu trgovcima robljem. Imao je

pažljivo obrijanu glavu, koja se sjajila poput crnoga mramora, a na obrazima je

imao utisnute obredne tetovaže i ožiljke koji su mu davali zastrašujući izgled.

Kretao se svojim dugim nogama posebnim skladom, njišući se od pojasa na gore

poput velike crne kobre. Na sebi je imao samo kratke i široke platnene, poderane

hlače; golih prsa, izgledalo je kao da svaki mišić prsnog koša i ruku posebno živi,

poput spleta zmija koje se savijaju ispod uljem namazane kože. Baci se prema

naprijed, a Hal nadčovječnim naporom uspije izbjeći udarac, no gotovo istodobno

Aboli ponovno nacilja prema njegovoj glavi. Njegov je udarac bio toliko snažan da

Hal shvati kako ga neće ponovno moči obraniti sabljom. Podigne obje oštrice,

prekriživši ih, ne bi li uhvatio u klopku crnčevu sablju, koju je ovaj držao iznad

Halove glave. Čelik protiv čelika: uslijedio je zveket oružja, a gledatelji su uzvikivali

diveći se spretnosti te obrane. No, pred jačinom napada Hal se povuče korak

unazad, a zatim još jedan, dok je Aboli i dalje nastavljao napadati, ne ostavljajući

mu mira, iskoristivši prednost svoje velike pojave i velike snage kako bi se

suprotstavio mladićevoj instinktivnoj spretnosti. Halovo je lice odavalo očaj. Sve

je više posustajao i pokreti su bili sve manje skladni: bio je umoran, a strah je

usporavao njegove odgovore. Sada su se gledatelji okrenuli protiv njega, bodreći

glasno neumornog protivnika, nestrpljivi da vide krvoproliće. Označi to lijepo lice,

Aboli! Pokaži nam njegova crijeva! Znoj je curio niz Halovo lice, i njegova je

hladnokrvnost nestala kada ga je Aboli prikovao uz jarbol. Odjednom je izgledao

puno mladi, s užasom u očima, usnicama koje su podrhtavale od straha i

iznemoglosti. Nije više napadao, usredotočio se samo na obranu. Borio se za život.

Neumoran, Aboli ponovno krene u napad, ciljajući i pogodivši ga u noge. Hal je bio

gotovo na izmaku snaga, koje su mu omogućavale da se obrani od udaraca.

Zatim, neočekivano, Aboli primijeni još jednom taktiku: natjera Hala da se otkrije,

a zatim pomakne težinu tijela i pokuša ga pogoditi desnom rukom. Hal opazi

svjetlucavu oštricu noža, a ostali mornari zareže, opazivši tako dugo iščekivanu

krv. Hal se odvoji od jarbola okrenuvši se oko vlastite osi, zatim se zaustavi,

pokušavajući doći do zraka, zaslijepljen vlastitim znojem. Krv se polako slijevala na

prsluk, no bio je to samo maleni rez, učinjen kirurškom preciznošću. oš jedan

ožiljak za tebe, kao uostalom svaki put kada se boriš poput djevojke!, ukori ga

Aboli. S izrazom olakšanja i izmučenosti Hal podigne lijevu ruku, u kojoj je još

uvijek držao nož, i rukom si obriše krv s brade. Vršak usne resice bio je razrezan, a

količina krvi naglašavala je težinu rane. Nazočni su mu se izrugivali. Sto mu

gromova!, smijao se jedan od kormilara: Mladić ima više krvi nego hrabrosti. lb

izrugivanje promijeni odjednom Hala. Spustivši nož, uperi ga pred sebe, ne

obazirući se na krv koja je i dalje curila prsima. Njegov ravnodušan izraz lica bio je

nalik kipu, s blijedim i nepomičnim usnama poput leda. Ispusti prigušeni krik i baci

se na crnca. Bio je toliko brz da se Aboli iznenadi, prisiljen povući se. Kada su se

njihove oštrice ponovno prekrižile, osjeti novu snagu u mladićevoj ruci i razrogači

crne oči. Zatim se Hal našao na njemu poput ranjene divlje mačke koja se

odjednom oslobađa iz zamke. Bol i bijes poticali su njegov napad. Oči su bile

bezosjećajne, a zatvorene čeljusti ukočile su mišiće na licu u masku koja nije

zadržala ni traga dječaštva. No bijes nije ugrozio um i lukavost: sva spretnost koju

je stekao u stotinjak dana vježbanja na palubi došla je odjednom do izražaja

Članovi posade ispuštali su neravnomjerne krikove, dok se pred njihovim očima

odvijalo čudo. Imali su osjećaj da je mladić pred njima postao muškarac,

narastavši da bi se mogao suprotstaviti tamnome protivniku, gledajući ga u oči.

Neće izdržati, mislio je Aboli, braneći se. TVegova snaga g može dugo Wrzafi, no

pred njim je stajao drugi čovjek, a on ga još uvijek nije prepoznao. Odjednom

primijeti da počinje gubiti. Brzo će se wmonf. No, oštrice koje su plesale pred

njegovim očima izgledale su nebeske, poput opasnih duhova tamne šume koja je

nekoć bila njegov dom. Pogleda blijedo lice i žar u njegovim očima; nije ih mogao

prepoznati. Osjeti kako ga hvata strava, koja mu je usporavala desnu ruku.

Izgledao je poput demona. Shvati da mu je život bio u opasnosti. Sljedeći ga

udarac pogodi u prsa, uspjevši prodrijeti u njegovu obranu poput sunčeve zrake.

Iskrivi u stranu gornji dio tijela, no oštrica sablje ga pogodi površinski ispod

podignute lijeve ruke. Nije osjećao bol, no začuje šum oštrice koja ga je pogodila i

ranila poput žileta i toplu krv koja je šiknula iz rane i cijedila se niz bok. Osim toga,

zaboravio je na nož u Halovoj lijevoj ruci, s kojom se podjednako dobro znao boriti

kao i s desnom. Krajičkom oka opazi kraću i opasniju oštricu kako cilja prema srcu

i baci se unatrag ne bi li ju izbjegao, no zapetlja se u konopac na palubi i završi na

podu. Desnim laktom udari o razmu, i od boli zbog udarca ispusti nož. Ostavši

ležati na palubi, Aboli podigne pogled i osjeti da mu se bliži kraj, pogledavši u one

zelene i užasne oči. To nije bilo lice mladića, koji je bio njegov ljubimac i poseban

učenik u zadnjih desetak godina, mladić kojeg je hranio, uvježbao i volio deset

dugih godina. Bio je to muškarac, odlučan da ga ubije. Usmjeri vršak oštrice sablje

prema dolje, ciljajući u vrat, sa svom mladenačkom snagom i spretnošču. Henry!,

oštar i autoritaran glas odjekne palubom, kroz žamor gledatelja željnih krvi. Hal se

trgne, ostavši nepomičan, s oštricom sablje uperenom u Abolijev vrat. Na njegovu

licu se pojavi izraz neodlučnosti, nalik na sanjara koji se budi, i podigne pogled

prema ocu, koji se pojavio na vrhu Ijestava krznenog nadgrada. Dosta je tih

gluposti! Spusti se odmah u moju kabinu. Hal se ogleda oko sebe, promatrajući

uzbuđene izraze lica, koji su ga okruživali. Zatresavši zaprepašten glavom, spusti

pogled na sablju koju je držao u ruci, zatim ju ispusti i ona padne na palubu.

Tresući se, baci se na Abolija, zagrlivši ga poput dječaka koji grli svoga oca. Aboli,

prošapće jezikom šuma koji je naučio od crnca, tajna koju nitko od prisutnih na

brodu nije znao. esam li te teško ranio? Koliko krvi! Života mi, mogao sam te ubiti.

Aboli se lagano smješkao, odgovorivši mu na istom jeziku: Bilo je i vrijeme.

Konačno si ispio gutljaj iz izvora borbenog duha. Mislio sam da ga nećeš nikada

pronaći. Trebao sam te provocirati kako bi to učinio. Podigne se u sjedeći položaj,

odmaknuvši od sebe Hala, no u njegovim očima je sjajilo novo svjetlo dok je

promatrao mladića, koji to više nije bio. Idi sada, poslušaj svoga oca! Hal se

podigne, dršćući i zagleda se ponovno u lica na kojima primijeti izraz koji nije

prepoznavao: poštovanje pomiješano s nečim jačim od sjene straha. Što zurite

razrogačenih očiju?, zareži Ned Tyler. Predstava je završena. Nemate li drugog

posla? Pokrenite pumpe. Svakome koji ljenčari mogu pronaći posao. Odmah se

začuje topot golih nogu kako jure palubom, dok su se članovi posade žurili na

svoja mjesta s osjećajem krivice. Hal se sagne i podigne svoju sablju, ali Ned Tyler

mu je pruži s drškom okrenutom prema njemu. Hvala, Nede. Bilo mi je potrebno.

Dobro ste ju upotrijebili. Nikada do sada još nisam vidio tog poganina poraženog,

osim od vašeg oca. Hal istrgne prljavi komad tkanine s hlača koje je imao na sebi i

poveže si uho, kako bi zaustavio krvarenje, a zatim se spusti u kabinu na krmi

broda. Sir Francis podigne glavu s brodske knjige s guščjim perom na stranici. Ne

moraš biti toliko zadovoljan sobom, mladunče, zareži obraćajući se Halu. Aboli se

poigravao s tobom, kao i uvijek. Mogao te probosti nekoliko puta prije nego što si

ti preokrenuo situaciju onim sretnim udarcem. Kada je Sir Francis stajao, jedva da

je bilo dovoljno prostora za obojicu u malenoj kabini. Zidovi su bili prepuni knjiga,

a bilo ih je i na podu, dok su one s kožnim koricama bile polegnute ispod očeva

ležaja. Hal se pitao gdje je pronalazio mjesta za spavanje. Otac mu se obrati na

latinskom jeziku. Kada su bili sami, tražio je od njega da razgovaraju tim jezikom

kulture. Umrijet ćeš prije nego što postaneš mačevalac, ne pronađeš li čelik u

tvome srcu, a ne samo u tvojim rukama. Prvi Nizozemac kojeg budeš susreo,

probost će te još za prvog dvoboja. Sir Francis je oštro gledao u svoga sina. Kako

glasi zakon mača? ednim okom gledaj protivnikove oči, promrmlja Hal na

latinskom. Glasnije, mladiću! Sir Francis nije dobro čuo zbog tisuće hitaca i

eksplozija koje je slušao dugi niz godina. Na kraju borba krv bi curila iz ušiju

mornara na topovima, pa čak su i časnicima na krmi broda u ušima odzvanjali

pogodci danima i danima nakon bitke. ednim okom gledaj oči, ponovi Hal

zvonkim glasom, dok se otac složio s njim. Oči su ogledalo duše. Nauči čitati

protivnikove namjere prije njegovih poteza i vidjet ćeš udarac prije nego što ga

izvede. Nastavi. Drugim okom promatraj noge, izrekao je Hal. Dobro. Sir Francis

se složi. Noge se miču prije ruke. Što još? Držati vršak visoko. To je osnovno

pravilo: nikada ne spuštaj vršak, drži ga uvijek uperen u oči. Sir Francis ga je

natjerao da ponovi cijeli katekizam, kao što je to učinio bezbroj puta ranije, a

zatim konačno reče: A sada još jedno pravilo za tebe: moraš se boriti od samog

početka, a ne samo kada si ranjen ili bijesan, inače, možda nećeš izdržati prvu

ranu. Podigne pogled prema klepsidri iznad njegove glave. Ima još vremena za

čitanje prije molitve za brod. Još je uvijek govorio na latinskom. Uzmi svog Livija i

počni prevoditi od početka dvadeset i šeste stranice. Sat vremena Hal je naglas

čitao povijest Rima na izvornom jeziku, prevodeći na engleski red po red.

Konačno, Sir Francis zaklopi knjigu. Napreduješ. A sada konjugiraj glagol wjfra;đfi

Činjenica da je otac izabrao upravo taj glagol bio je znak odobravanja. Hal je dobro

i s lakoćom konjugirao sva glagolska vremena usporivši samo kod indikativa

futura. Durabo. Ustrajat ću. Bio je to moto na grbu Courtenevjevih i Siru Francisu

se ote osmijeh dok ga je Hal izgovarao. Neka ti Bog podari tu milost. Podigne se.

Sada možeš ići, ali pazi da ne zakasniš na molitvu. Obradovavši se što je slobodan,

Hal izjuri iz kabine i jednim se korakom uspne Ijestvama. Aboli je bio skupljen na

pramcu broda i Hal krene prema njemu, kleknuvši pored njega. Ranio sam te.

Aboli odmahne rukom, dajući do znanja da je zaboravio na događaj. Kokoš koja

čeprka medu prašinom, ranjava ozbiljnije zemlju. Hal skine s Abolijevih ramena

platneni ogrtač, uhvati prijatelja za mišićavu ruku i podigne ju kako bi proučio rez

na rebrima. Ipak, ovaj pilić te dobro kljucnuo, primijeti suho, smiješeći se dok je

Aboli otvorio šaku i pokazivao mu iglu i konac. Pruži ruku, ali ga Aboli zaustavi.

Ponajprije isperi rez, kao što sam te naučio. S dugom zmijom koju imaš, mogao bi

i sam to učiniti, primijeti Hal, a Aboli se nasmije, nježno i prigušeno poput šuma

grmljavine u daljini. Morat ću se zadovoljiti malim bijelim crvom. Hal se podigne,

odvezavši konopac koji je pridržavao hlače. Ostavivši ih da kliznu do koljena, a

desnom rukom pomakne kožnu kapicu. Krstim te, Aboli, kao gospodara pilića!

Oponašajući savršeno očev molitveni glas, usmjeri prema otvorenoj rani mlaz

žutog urina. Iako je Hal dobro znao da peče, budući da je Aboli više puta učinio

isto s njime, crno lice ostalo je nepomično. Hal namoči ranu i zadnjom kapi

tekućine, a zatim podigne hlače. Znao je iz iskustva koliko je bio učinkovit Abolijev

plemenski lijek. Prvi puta kada ga je upotrijebio na njemu, ostao je preneražen, no

sve ove godine nije vidio ranu koja se zagnojila nakon što je bila isprana na taj

način. Uze iglu i konac, dok je Aboli pridržavao rubove rane lijevom rukom. Hal ju

zatvori s nekoliko malih uboda, urednih poput majstora za jedra, ubadajući iglu u

savitljivu kožu i zatvarajući čvorove. Kada je završio, ispruži ruku prema posudi s

kuhanom smolom, koju je Aboli već držao spremnu i nakon što je prekrio gustim

slojem ranu koju je tek bio prišio, zadovoljno klimne glavom promatrajući svoje

remekdjelo. Aboli se podigne, spustivši svoje platnene hlače i reče mu: A sada

ćemo se pobrinuti za tvoje uho. Zatim izvuče iz hlača veliki ud. Hal se povuče: Nije

mi ništa, pobuni se, no Aboli ga uhvati za repić i podigne mu glavu uvis. S

odzvanjanjem otkucaja zvona članovi posade se okupe u sredini broda, ostavši u

tišini, na suncu, otkrivene glave, zajedno s crncima, koji nisu obožavali samo

Krista, već i druge bogove, čiji se dom ugnijezdio u srcu tamnih šuma njihove

izvorne zemlje. Kada je Sir Francis, držeći u rukama Bibliju uvezenu u kožne

korice, započeo molitvu svojim zvonkim glasom: Molimo te, Bože svemogući, da

nam predaš u ruke Kristova neprijatelja, kako ne bi pobijedio..., bio je jedini čije su

oči još uvijek bile uprte u nebo, dok su svi ostali gledali prema istoku, gdje se

trebao pojaviti neprijatelj s teretom srebra i mirodija. Usred duge molitve

započne oluja, koja je dolazila s istoka, a vjetar je nosio oblake koji su se skupljali u

tamnu i turbulentnu masu iznad njihovih glava, slijevajući na palubu srebrenastu

kišu. Nasrtaj prirodne pojave nije uspio odvratiti Sira Francisa u razgovoru sa

Svevišnjim, i dok su se članovi posade stiskali u platnene ogrtače, premazane

slojem smole, a voda se slijevala niz njihova tijela, Sir Francis nije izostavio ni riječi

u svojoj molitvi. Gospodine vjetrova i oluja, molio je, pomozi nam. Gospodine

borbe, budi naš štit... Oluja brzo prođe i sunce se ponovno pojavi na nebu, sjajeći

i obasjavajući plave valove, osvjetljavajući palubu. Sir Francis odmakne unazad

kapu s širokim kačketom i bijelim, sasvim mokrim perjem, i spusti glavu. Majstore

Nede, ispucajte topničke granate. Bio je to pravi potez, shvati Hal. Mora da je

oluja sasvim smočila fitilj i navlažila barut. Umjesto da krenu s dugim i dosadnim

postupkom vađenja granata, njegovu je ocu bilo milije da posada vježba paljbu.

Svi na svoja borbena mjesta. Zvuk bubnjeva, koji su pozivali mornare, odjekne

cijelim brodom i ljudi potrče prema svojim mjestima smijući se i vičući. Hal uroni

vršak potpaljivača u žar na podnožju jarbola; kada je počeo gorjeti, skoči na

pripone i, držeći upaljeni fitilj medu zubima, uspne se na svoje borbeno mjesto, na

vrh jarbola. S visine opazi četvoricu na palubi kako nastoje podići iz dna broda

gotovo praznu bačvu za vodu, noseći ju sve do zaštitne ograde broda. Na

zapovijed s krme, bace je izvan broda, tako da je plutala na uljanom tragu broda.

U međuvremenu su topnici micali nakovnje i gurali topove prema van. S obje

strane donje palube bilo ih je osam, svaki je bio spreman ispaliti jednu granatu od

osamnaest librica. Na gornjoj palubi nalazilo se deset topova, po pet na svakoj

strani. Nakon dvije godine plovidbe morima, lady Edtvma je već bila potrošila

gotovo sve željezne kugle: topovi na gornjoj palubi bili su napunjeni riječnim

šljunkom, što ga je struja oblikovala i koji su ručno skupili na obalama rijeka za

vrijeme ekspedicija na kopno kada su odlazili i po vodu. Brod je polako mijenjao

smjer kretanja, prilagođavajući se novom položaju, nošen vjetrom. Plutajuća

bačva bila je na oko dvije stotine hvata udaljenosti, no strelište se sve više

smanjivalo. Topnici su usmjeravali svaki top, mijenjajući kut i ispravljajući

nakovnje za nišan. Taj dio posla bio je namijenjen stručnjacima: samo petorica na

brodu posjedovala su spretnost da napune topove i spreme ih za paljbu. U košu

Hal usmjeri cijev maloga topa prema plutajučem otoku alga koje su prolazile

nošene strujom. Zatim, vrškom noža makne vlažni barut koji se stvrdnuo na

zdjelici oružja, zamijenivši ga svježim koji je izvadio iz boce. Nakon deset godina

očeve obuke, bio je toliko dobar koliko i Ned Tyler, glavni brodski topnik. Njegovo

borbeno mjesto trebalo je biti na glavnoj palubi, i preklinjao je oca da ga preseli

ondje, no otac mu je strogo odgovorio: Ti ćeš ostati gdje ti ja naredim, i tako je

morao ostati na košu, izvan borbe, dok je njegovo mlado srce gorjelo od želje da i

on sudjeluje. Odjednom osjeti kako ga je uzdrmao prasak koji je dolazio s palube

ispod njega. Dugačak trag gustog dima podigne se uvis, dok se brod gotovo

prevrnuo zbog snage protuudarca. Trenutak kasnije visoki mlaz pjene podigne se

uvis, vidljiv na površini mora, pedeset jarda s desne strane i dvadeset od plutajuće

bačve. Nije to bio loš pogodak, ako se uzela u obzir udaljenost, no palubom

odjekne zbor zvižduka i ismijavanja. Ned Tyler potrči prema drugome topu,

provjerivši na brzinu je li spreman ispaliti vatru. Zapovjedi svojim ljudima da malo

pomaknu nišan ulijevo, a zatim učini korak naprijed i približi iskru ustima topa.

Pojavi se dim, a zatim i iskrice i napola sagorjeli barut. Granata ispaljena iz

brončane cijevi velikom jačinom sruši se u more na manje od pola udaljenosti od

nišana i posada poprati i ovaj pokušaj zviždukom. Dva sljedeća topa također ne

pogode. Ljuteči se, Ned zapovjedi posadi da očiste cijevi dugim željeznim

motkama, dok on potrči dalje na sljedeći top. Velika potrošnja baruta ni za što,

primijeti Hal u sebi, ponovivši riječi velikog Sira Francisa Drakea, po kojem je otac

dobio i ime, riječi koje je izgovorio nakon prvog dana borbe povijesne bitke protiv

nepobjedive Armade Filipa II., španjolskog kralja, pod zapovjedništvom medinskog

grofa Sidonia. Cijeli dan, ispod žućkastogbarutnog dima, dvije velike flote su

međusobno ratovale, ispaljujući granatu za granatom, no to granatiranje nije

potopilo ni jedan brod jedne ili druge flote. Prestraši ih topom, poučio je Hala

otac, no, palubu očisti mačem, i u njegovim riječima mogao se osjetiti sav prijezir

prema nepreciznom umijeću topništva. Bilo je nemoguće nanišaniti s palube

broda prema određenom mjestu na brodu sa suprotne strane: preciznost hica bila

je u rukama Svevišnjeg, umjesto u onima glavnoga topnika. Kao da je htio

dokazati taj aksiom, nakon što je Ned ispucao sve granate iz svih topova na brodu,

krajnji rezultat je bio da je šest granata sasvim promašilo, a ona koja se najviše

približila plutajućoj bačvi pala je na dvadeset jarda udaljenosti od nje. Hal zavrti

glavom, razmislivši o tome da je svaki od tih hitaca bio pažljivo pripremljen. U žaru

bitke, kada su brodovi obavijeni dimom a barut i granate se žurno guraju u top,

dok se cijevi previše zagrijavaju a fitilj približavaju uzbuđeni i prestrašeni topnici,

rezultat bi bio još manje zadovoljavajući. Konačno otac podigne glavu prema

Halu. Gore u košu!, zavikne. Hal se već bojao da će ga zaboraviti, no sada, s

osjećajem olakšanja, puhne na vrh fitilja sa sporim izgaranjem koji je držao u ruci i

zasvjetluca njime. S palube, Sir Francis ga je promatrao ozbiljna izraza lica, koje je

ulijevalo strah. Nije si smio dozvoliti da pokaže svu ljubav koju je osjećao prema

mladiću, morao je uvijek biti strog i kritičan, kako bi ga potaknuo. Za dobrobit

mladića, štoviše, kako bi preživio, morao ga je natjerati da uči, da se istakne, da

izdrži, da prede svaki korak života svojim snagama i svim srcem. No, istovremeno

ga je morao hrabriti, poticati i pomagati mu, bez da to postane vidljivo. Morao je

biti njegov pastir, usmjeravajući ga k njegovoj sudbini. Nije pozvao Hala sve dok

bačva nije bila na manjoj udaljenosti. Ako bi mladić uspio pogoditi i razoriti bačvu

svojim malim oružjem, gdje je Ned pogriješio s velikim topovima, njegov prestiž

medu posadom postao bi veći. Posada je bila većinom nepismena i hvalisava, no

jednoga će dana Hal morati njome zapovijedati, ili drugima poput njih. Tog dana

učinio je veliki korak naprijed pobijedivši Abolija pred svima, a sada mu se ukazala

prilika da učvrsti tu dobivenu prednost. Bože borbe, vodi njegovu ruku i hitac!,

molio je Sir Francis u sebi, dok je posada istezala vratove da bi vidjela mladića na

vrhu jarbola. Hal je pjevušio polako za sebe, usredotoćivši se na zadatak koji je

stajao pred njim, svjestan očiju uperenih u njega. No, nije shvaćao značaj pogotka,

a nije znao ni za očeve molitve. Za njega je sve to bila samo igra, još jedna

mogućnost da se dokaže. Volio je pobjeđivati, i svaki put kada bi mu to uspijevalo,

uživao je tim više: orlić je počinjao iskušavati moć svojih krila. Uhvativši kraj

dugog i tankog držača od bronce, okrene mali top prema dolje i nacilja prema

bačvi, uperivši cijev dugačku oko tri stope. Naučio je da je bilo uzaludno pokušati

naciljati izravno prema nišanu. Od trenutka kada bi zapalio iskru do eksplozije

prošlo bi neko vrijeme i u međuvremenu bi se brod i bačva udaljili jedno od

drugog. Osim toga, trebalo je misliti i na vrijeme koje će tek ispaljeni hitac biti u

zraku, prije nego što bude pogodio cilj. Morao je procijeniti gdje će se bačva

nalaziti kada hitac bude stigao do nje, a ne ciljati na mjesto gdje se nalazila dok je

potpaljivao fitilj. Pažljivo poravna izbočinu koja je služila kao nišan s bačvom, a

zatim približi vrh fitilja zdjelici. Natjera samoga sebe da se ni ne pomakne nakon

što se barut zapalio i da se ne odmakne za vrijeme eksplozije, već da nastavi držati

cijev u odabranom smjeru. Tutnjavom, od koje ga zabole uši, mali top se odbije

unatrag takvom snagom i sve nestane ispod velikog oblaka sivog dima. Izduži

očajnički vrat nagnuvši se na lijevu stranu i pokuša vidjeti kroz dim, no srce mu

snažnije zakuca u grudima kada začuje uzbuđenu viku s palube ispod njega,

uspjevši ju čuti usprkos šumu u ušima. Kada je vjetar raspršio dim, opazi daske

bačve kako plutaju iza krme, na tragu broda. Uzviknuvši od radosti, zamaše kapom

okrenut prema licima na palubi ispod njega. Aboli je bio na pramcu, na mjestu

koje je zauzimao kao kormilar broda i topnik prve straže. Odgovori na Halov

osmijeh, udarivši šakom u prsa, dok je drugom rukom izvukao mač i držao ga

podignutog iznad glave. Oglase se bubnjevi kako bi označili kraj vježbe, dozvolivši

posadi da napusti borbena mjesta. Prije nego što se spustio s pripona, Hal

ponovno napuni mali top zavezavši komad platna natopljenog katranom oko

zdjelice, ne bi li ga zaštitio od vlage, kiše i soli. Kada su njegove noge dotakle

palubu, pogleda prema krmi broda tražeći očev pogled nadajući se da će dobiti

njegovo priznanje. Sir Francis je bio udubljen u razgovor s jednim od časnika i

prošlo je neko vrijeme prije nego što je hladno pogledao u Hala, i ne okrenuvši se.

Što tako zuriš, mladiću? Treba ponovno napuniti topove. Udaljivši se, Hal osjeti

malo razočaranje, no bučni hvalospjevi posade i sirova tapšanja po ramenu dok je

prolazio palubom ponovno mu vrate osmijeh. Kada ga je vidio da dolazi, Ned

Tyler napusti svoje mjesto pored topa koji je punio i pruži mu šipku. Svaka budala

može pucati, ali samo ga stručnjak može napuniti, promrmlja, i povuče se unatrag

kako bi kritički promotrio Hala dok je mjerio barut. Koju težinu mora imati barut!,

zapita ga i Hal mu odgovori na isti način kao i stotine puta ranije. Istu težinu kao i

zrno. Crni prah bio je sastavljen od nejednakih granula. Ponekad su se zbog

ljuljanja broda, ili kakve druge kretnje, tri osnovna sastojka praha sumpor, ugljen i

salitra mogli odvojiti i učiniti ga beskorisnim. Kasnije je usavršeno miješanje

sastojaka, kojima se priređivao prah urinom i alkoholom kako bi ga se učinilo

stabilnim, a zatim se morao samljeti i dobivao bi se finiji prah. No, usprkos tome,

još nije bio sasvim savršen i topnik je uvijek trebao paziti kakav je prah, jer su ga

vlaga i vrijeme mogli oštetiti. Hal prosije prah kroz prste i kuša ga vrškom prstiju,

jer ga je Ned naučio da na taj način razlikuje prah u dobrom stanju od onog lošeg:

zatim napuni cijev sa sadržajem iz mjernika, i stavi fitilj. Konačno ga utisne dugom

šipkom s drvenim držačem. To je također bila važna faza; ako bi barut bio previše

natisnut, vatra nije mogla proći kroz top i neuspjeh je bio neizbježan, no i u slučaju

da nije bio dovoljno zgnječen, prah bi gorio bez dovoljno snage da izbaci zrno iz

cijevi. Zgnječiti na pravi način barut bilo je umijeće, koje se moglo naučiti samo

dugim uvježbavanjem, no Ned zadovoljno klimne glavom, promatrajući Hala na

djelu. Prošlo je dugo vremena dok nije konačno zgotovio posao. Svi su topovi bili

napunjeni i zaštićeni iza vrata, dok se Halovo tijelo sjajilo od znoja zbog topline

koja je vladala u skučenom prostoru palube i zbog težine posla. Zaustavio se da

obriše znoj s čela, udahne duboko i rastegne se, a otac mu ironično dovikne: Ne

zanima vas položaj broda, majstore Henry? Trgnuvši se, Hal pogleda prema

suncu. Bilo je visoko na nebu, iznad njih; jutro je proletjele u tren oka. Potrči

prema Ijestvama i spusti se na donju palubu i upadne u očevu kabinu, dohvati

veliki kvadrant iz futrole koja je visjela na zidu. Zatim se okrene i trčećim korakom

se vrati na gornju palubu. Daj Bože da nisam previše zakasnio, promrmlja kroz

zube i pogleda u sunce, koje je bilo visoko iznad glavnoga križa. Smjesti se tako da

je suncu okrenuo leda, da sjena glavnoga jarbola ne zakloni kvadrant, i da mu

omogući jasniji pogled prema obzoru na jugu. Sada se sasvim usredotoči na

zadatak da pridrži napravu, boreći se protiv pokreta broda, pokušavši iščitati kut

sunčevih zraka iza njegovih leda na kvadrantu; kut je pokazivao nagib sunca

naspram obzora. Bio je to osjetljiv postupak, koji je iziskivao snagu i okretnost.

Konačno uspije promotriti prolaz sunca u podne, iščitavši kut kada je sunce bilo u

zenitu. Spusti napravu dok su ga ruke i ramena boljeli i požuri upisati vrijednosti

na ploču. Zatim se trčećim korakom spusti Ijestvama do kabine na krmi broda, ali

ploče na kojima je ispisao vrijednosti nisu bile na svom mjestu na polici. Okrenuvši

se pun zabrinutosti, opazi da ga je otac slijedio i pažljivo ga promatrao. Nisu

izmijenili ni riječi, no Hal shvati da je od njega tražio da zapamti vrijednosti. Hal

sjedne na očev kovčeg, koji mu je služio kao stol, sklopi oči pokušavši se prisjetiti

ploče. Trebao se prisjetiti vrijednosti prethodnog dana i izračunati nove. Uhvati se

za resicu uha, dok su se njegove usne pomicale u tišini. Odjednom mu se lice

ozari i otvorivši oči ispiše broj na ploču. Nastavi pisati još minutu, pretvorivši kut

sunca u podne u stupnjeve širine, zatim pobjednički podigne pogled: 34 stupnja i

42 minute južne geografske širine. Otac mu iz ruku uze ploču kako bi provjerio

vrijednosti, a zatim mu je ponovno pruži, spustivši lagano glavu u znak

odobravanja. Dovoljno točno, ako je vrijednost kuta točna. A sada dužina?

Određivanje točne dužine bila je još uvijek nerazriješena zagonetka. Nisu

postojale ploče, klepsidre ili satovi koji su se mogli koristiti na brodu i koji bi bili

istodobno dovoljno točni da omoguće da se uzme u obzir stalna sunčeva

revolucija. Halovo izračunavanje vrijednosti bilo je potpomognuto samo pločom

koja je stajala pored kućišta kompasa. Započne proučavati kolčiće, koje je kormilar

prethodne smjene zabio u otvore iznad kvadranta kompasa, svaki put kada bi

promijenio smjer kretanja. Hal zbroji vrijednosti, računajući srednju vrijednost, a

zatim ih prenese na papir u kabini oca. Bila je to samo približno i grubo određena

duzina i otac se pobuni, kao što je i očekivao. Ja bih ju bio odredio nešto istočnije,

no, ipak možeš upisati vrijednosti u brodsku knjigu. Hal podigne glavu, zgranut:

taj je dan zaista za sjećanje. Nitko osim oca nije smio upisivati ništa u kožni

registar, koji je stajao pored Biblije na kovčegu. Pod očevim pogledom otvori

brodsku knjigu i cijelu minutu zastane promatrajući stranice ispunjene čitkim i

elegantnim očevim rukopisom, s rubovima ukrašenim lijepim crtežima koji su

predstavljali ljude, brodove i luke. Njegov je otac bio nadareni umjetnik. Dršćući

od uzbuđenja, Hal zaroni pero u zlatnu tintamicu, koja je nekoć pripadala

kapetanu ffeere NacAf, galiji Nizozemske istočnoindijske kompanije, koju je otac

zarobio. Nakon što je očistio pero od suvišnih kapi tinte, ne bi li izbjegao da uprlja

te svete stranice, stisne zubima vrh jezika, počevši pisati vrlo pažljivo: Otkucaj za

početak popodnevne smjene posvetio je treći dan mjeseca rujna ljeta

Gospodnjega 1667. Nalazimo se na 34 stupnja i 42 minute južne geografske širine

i 20 stupnjeva i 5 minuta istočne geografske dužine. Afrička obala na vidiku s

glavnog jarbola u pravcu sjever a. Ne usuđujući se nadodati ništa, s osjećajem

olakšanja što nije zamrljao stranicu tintom, vrati guščje pero u tintamicu i

ponosno pospe pijeskom pažljivo napisane riječi. Znao je da je imao lijep rukopis,

iako ne u istoj mjeri kao i otac, priznavao si je dok ih je uspoređivao. Sir Francis

posegne za perom, koje je Hal vratio i dopise nagnuvši se na njegovo rame: Ovog

je poslijepodneva budući kapetan Henry Courtenev ranjen u nedoličnoj tučnjavi.

Zatim, pored zabilješke nacrta na brzinu karikaturu vrlo sličnu Halu s natečenim

uhom koje je vidljivije istaknuo i s povezom zavezanim poput vrpce u kosi

djevojke. Hal priguši smijeh koji mu je spontano navirao, gotovo se ugušivši, no

kada podigne pogled, opazi iskru u očevim zelenim očima. Sir Francis mu nasloni

ruku na rame, gotovo ga zagrlivši i stisne ju, rekavši: Ned Tyler je nestrpljiv da te

nauči kako se podižu i spuštaju jedra. Nemoj ostaviti da te ćcka. Mada je bilo

kasno kada se Hal prošetao gornjom palubom, bilo je dovoljno svijetlo da vidi

kamo hoda, izbjegavajući na taj način da zgazi usnula tijela mornara koji nisu bili

na straži. Noćno nebo bilo je ispunjeno zvijezdama, koje su svijetlile poput dragog

kamenja i oduzimale dah svakome stanovniku na sjevernoj polutci. Te noći Hal

nije imao oči za njih; bio je iznemogao do te mjere da se jedva držao na nogama.

Aboli mu je ostavio mjesta na pramcu broda ispod glavnoga topa, u zavjetrini,

gdje je smjestio slamnjaću i Hal legne sa zahvalnošću. Nije bilo pravih kabina za

posadu, pa su ljudi spavali posvuda gdje su mogli naći mjesto. Za tih toplih južnih

noći svima je bilo draže spavati na gornjoj palubi, jer je na donjoj bilo jako

zagušljivo. Ležali su poredani, rame uz rame, i težak miris toliko osoba bio je

prirodan za Hala, kao i njihovo hrkanje i pričanje u snu koje mu nije moglo

poremetiti san. Primakne se još bliže Aboliju. Tako je spavao svake noći, od deset

godina na dalje, i godila mu je prisutnost tog diva pored njega. Tvoj otac je veliki

kapetan medu mnoštvom osrednjih kapetana, promrmlja Aboli. Ratnik je i

poznaje tajne mora i neba. Zvijezde su njegova djeca. Znam da je sve to istina,

odgovori Hal istim jezikom. On mi je rekao da te razoružam, danas, prizna Aboli.

Hal se podigne, nasloni se na lakat i promotri sjenu pored njega. Moj je otac htio

da me raniš?, zapita u nedoumici. Ti nisi kao i ostali mladići. Ako je tvoj život već

sada težak, u budućnosti će biti još teži. Tvoja je sudbina već poznata, jednoga ćeš

dana od njega preuzeti veliki plašt s križem i moraš biti dostojan toga. Hal

ponovno legne na slamnjaču, zagledavši se u zvijezde na nebu. A ako to ne bih

želio? Tvoj je. Nemaš izbora. Samo vitez Nautonnier može odrediti viteza koji će

ga naslijediti. Tako je već četiri stotine godina. Možeš izbjeći svojoj sudbini samo

smrću. Hal ostane u tišini tako dugo da je Aboli pomislio kako ga je san svladao,

no, zatim prošapće: Kako znaš sve to? Od tvoga oca. esi li i ti vitez reda? Aboli se

lagano nasmiješi. Imam previše tamnu kožu i moji su bogovi stranci. Nikada ne bih

mogao biti izabran. Aboli, plašim se. Svi se ljudi plaše nečega. Na nama je, koji

imamo ratničkog duha, da svladamo strah. Ti me nikada nećeš napustiti, nije li

tako, Aboli? Ostat ću uz tebe dokle god budeš trebao moju pomoć. Ako je tako,

ne plašim se više toliko. Nekoliko sati kasnije, Aboli ga probudi iz dubokog sna bez

snova dodirnuvši mu rame. Osam otkucaja zvona, Gundwane. Zazvao ga je

nadimkom koji je u njegovom jeziku značio šumski miš. Nije imao uvredljivu notu,

dapače, bilo je to ime od milja koje je nadjenuo Halu kada je imao četiri godine i

kada je bio povjeren njegovoj brizi, više od deset godina ranije. Četiri sata ujutro:

za sat vremena će svanuti novi dan. Hal se otežano podigne sa slamnjače i

protrljavši oči, teturajući krene prema kabliću za nuždu kako bi ispraznio mjehur.

Zatim, konačno se probudivši, požuri palubom, preskačući ljude koji su spavali i

koji su mu smetali. Kuhar je već naložio vatru u dijelu za kuhanje i pruži mu zdjelu

punu juhe i dvopek. Hal je bio gladan kao vuk, toliko da je ispio juhu u jednom

gutljaju, iako je bila kipuća i pekla mu jezik. Grickajući dvopek, osjećao je kako mu

ispod zuba pucketaju kukci koji su ga napali. Dok je trčao prema podnožju

glavnoga jarbola, opazi svjetlost lule svoga oca u sjeni krme i nanjuši miris

njegovog duhana, kiselkast na čistome noćnome zraku. Ne zaustavivši se, Hal se

uspne priponama, opazivši promjenu pravca kretanja i nov položaj jedara,

promijenjenih dok je on spavao. Kada je stigao na vrh jarbola, zamijenivši

stražara, smjesti se u košu i ogleda se oko sebe. Nije bilo mjeseca i sve je bilo

mračno, osim zvijezda. Znao ih je sve poimence, od velikog Siriusa do male

Mintaake u sazviježdu Oriona: bile su brojevi moreplovaca, znakovi na nebu i Hal

je naučio sva imena zajedno sa slovima abecede. Instinktivno pogleda prema

Regulu u sazviježdu Lava, nije to bila najsjajnija zvijezda u zodijaku, no bila je to

njegova osobna zvijezda i Halu je bilo drago kada bi pomislio da ta zvijezda sja

samo za njega. To je bio najsretniji sat njegova dugog dana, jedini trenutak kada je

mogao ostati sam na prepunom jedrenjaku, prepuštajući da mu misli lete prema

zvijezdama i davši oduška svoj mašti. Sva su njegova osjetila bila izoštrena. Čak i

iznad šuma vjetra i pucketanja pripona mogao je čuti očev glas i prepoznati

njegovu boju, pa čak i riječi, dok je tiho govorio kormilaru na palubi. Opazio je i

očev orlovski nos i odlučne crte lica na svjetlosti koju je bacala njegova lula, kada

je udisao dim duhana. Imao je osjećaj da njegov otac nikada ne spava. Osjećao je

miris joda, svjež miris morskih alga i soli. Imao je tako osjetljiv njuh nakon mjeseci

provedenih na svježem morskom zraku da je osjećao čak i miris kopna, topli miris

Afrike, nalik na tek ispečen kolač. Zatim osjeti još jedan miris, tako blag da je

pomislio kako ga je njuh prevario. Minutu kasnije ga ponovno osjeti, samo trag,

slatki poput meda u vjetru. Ne prepoznavši ga, okrene glavu, čekajući da ga

ponovno osjeti. Odjednom, miris ponovno nadraži njegove nosnice, toliko

zamaman da mu se zavrti u glavi poput pijanca kada nanjuši vrč brendija i morao

se natjerati da ne ispusti krik od uzbuđenja. S teškom mukom zadrži glas, glavom

ispunjenom tim mirisom, spusti se strmoglavo brzo s koša, kliznuvši priponama i

potrčavši prema gornjoj palubi. Trčao je bosonog, tako tiho da se otac trgne kada

mu dodirne ruku. Kako to da si ostavio svoje mjesto? Nisam mogao vikati s

jarbola. Previše su blizu i mogli su me ćuti. Što to trabunjaš, mladiću? Otac se

bijesno podigne. Jasno reci. Vi ga ne osjećate, oće? Prodrma očevu ruku s

nestrpljenjem. Što? Otac izvadi iz usta lulu. to si nanjušio? Mirodije!, reče Hal.

Zrak je zasićen mirisom mirodija. Pomicali su se duž palube, Ned Tyler, Aboli i Hal,

budeći smjenu koja nije bila na straži i upozoravajući ljude da šute dok zauzimaju

svoja mjesta. Nije bilo bubnjeva koji bi naznačili blisku borbu. Njihovo je

uzbuđenje bilo zarazno. Čekanju je stigao kraj: nizozemska galija bila je tamo

negdje, obavljena tamom. Sada su svi mogli osjetiti miris njenog dragocjenog

tereta. Sir Francis ugasi svijeću na kućištu kompasa, ostavivši brod sasvim u tami,

zatim preda časnicima ključeve od spremnice oružja, koja je ostajala zaključana

dok se plijen ne bi pojavio na vidiku. Strah od pobune ugnijezdio se u mislima

svakog kapetana, a samo su časnici bili naoružani sabljom. Spremnicu oružja brzo

otvore i proslijede oružje iz ruke u ruku. Mačevi su bili izrađeni od čvrstog čelika

Shefield, s jednostavnom drvenom drškom. Koplja su bila dugačka oko šest stopa,

izrađena od engleskog hrasta, s vršcima od željeza. Ljudi koji nisu bili spretni u

mačevanju, mogli su odabrati to oružje ili sjekire, kojima bi jednim udarcem mogli

odsjeći glavu. Muškete, čuvane na dnu broda, donesene su na palubu i Hal je

pomogao mornarima da ih nabiju olovnim zrncima i s malo baruta. Bilo je to

neprecizno i golemo oružje, s dometom od dvadeset ili trideset jarda. Nakon

paljbe, oslobodio bi se oblak dima, no zatim je ponovno trebalo nabiti pušku, što

bi potrajalo oko dvije do tri odlučujuće minute, za vrijeme kojih je mušketir bio

ostavljen na milost i nemilost neprijatelju. Halu je bio draži luk, poznati dugi

engleski luk koji je desetkovao francuske vitezove u Agincourtu. Bio je u stanju

istovremeno ispaliti nekoliko strijela koliko je bilo potrebno da se mušketa

ponovno napuni. Dugi luk imao je domet od pedeset koraka, uz takvu preciznost

da pogodi neprijatelja usred prsa i snagom koja ga je probadala do kralježnice, čak

i kada bi na sebi nosio oklop. Hal je već bio pripremio dva svežnja strijela na

dohvat ruke, učvršćenih sa strane koša. Sir Francis i neki od njegovih časnika imali

su na sebi lagane oklope od kože i čelične šljemove. Sol je nagrizla njihove oklope,

koji su već bili u lošem stanju od prethodnih borba. U kratko vrijeme brod je bio

spreman na borbu, dok je posada uzimala oružje i štitove, no topnička vrata ostala

su zatvorena, a male topove nisu smjestili ni pripremili za gađanje. Većina ljudi

morala se spustiti ispod palube, dok su se preostali morali polegnuti na palubu,

zaklonjeni ogradom. Ni jedna baklja nije gorjela, jer je miris dima mogao upozoriti

na opasnost, no u podnožju svakog jarbola žario se ugljen, a s vrata topova su

skinuti nakovnji drvenim maljem obavljenim platnom, da se zvuk udaraca ne bi

širio preko vode. Aboli se progura kroz mnoštvo koje se kretalo prema mjestu

gdje se nalazio Hal, na podnožju jarbola. Oko ćelave glave imao je crvenu vrpcu,

koja mu je sezala do prsa, s mačem u koricama oko pasa. Ispod miške stiskao je

šareni svileni svežanj. Od tvoga oca, reče i zabije ga medu Halove ruke. Kaže da

moraš ostati na jarbolu ma što god da se dogodilo za vrijeme borbe, jesi li me

čuo? Okrene se i nestane na pramcu broda. Hal se namršti buntovnički gledajući

u crnčeva leda, no poslušno se uspne priponama. Kada je stigao na jarbol,

promotri na brzinu tamu, no nije se vidjelo još ništa; čak je i miris mirodija nestao.

Počne se zabrinjavati na pomisao da se možda mašta s njim poigrala. Plijen se ne

nalazi više iznad vjetra, reče samome sebi, ne bi li se umirio. Sada se vjerojatno

nalazi nasuprot nas. Učvrsti na podizaču za jedra, koji je služio za obavještavanje,

zastavu koju mu je Aboli dao, spreman da ju podigne na zapovijed svoga oca, a

zatim odmakne zaštitu s maloga topa. Provjeri napetost konopca, a zatim spusti

luk na pripone pored svežnjeva sa strijelama, od kojih je svaka bila dugačka jedan

jard. Sada mu nije preostajalo drugo nego da čeka. Ispod njega, brod je bio

obavljen neprirodnom tišinom, bez zvona, koje je otkucavalo vrijeme, samo

prigušeni šum jedara i pucketanje pripona. Dan ih je iznenadio takvom brzinom,

kao što je Hal upoznao afričko more. Iz umiruće noći izroni visoki i osvijetljeni

toranj, poput planine prekrivene ledom; veličanstven brod, s velikim jedrima, i

tako visokim jarbolima koji su izgledali kao da probijaju i zadnje preostale zvijezde

na nebu. Brod na vidiku!, reče, prilagodivši glas tako da stigne samo do palube

ispod njega, ali ne i do nepoznatoga broda koji je plovio na razdaljini od milje.

Nailazi s lijeve strane. Začuje očev glas: Koš, podigni zastavu! Hal zamota podizač

za jedra i svileni svežanj se podigne i zavijori na vrhu glavnog jarbola. Otvori se

pokazujući na vjetru jugoistočnjaku trobojnicu Nizozemske Republike, narančasti,

bijeli, plavi. Nakon nekoliko trenutaka i s vrha ostalih jarbola zavijorile su iste

zastave i zastavice, jedna je na sebi imala inicijale VOCa, VreifHgde OojfeWKcke

CompagMzg Ujedinjena kompanija za Indiju. Sva ta obilježja bila su autentična,

zaplijenjena samo četiri mjeseca ranije na galiji Hgerfige Mzczt Čak je i zastava

Savjeta sedamnaestorice bila autentična: kapetan galije nije imao vremena saznati

o zarobljavanju broda blizanca i stoga nije mogao posumnjati u nepoznatu

karavelu. Sada su dva broda plovila jedan prema drugome: usprkos tami, Sir

Francis je dobro procijenio gdje će se nalaziti drugi brod. Nije bilo potrebno

mijenjati pravac kretanja, i time uzbuniti nizozemskog kapetana. No, nakon

nekoliko trenutaka, postalo je vidljivo da je ZWy Edivma, usprkos dnu uništenom

rovanjem brodotočaca, brža od galije. Ubrzo je trebala sustići i preći drugi brod,

što se svakako trebalo izbjeći. Sir Francis je promatrao protivnički brod kroz

dalekozor i shvati odmah zašto je bio tako nespretan i spor: glavni jarbol bio je

poduprt privremenim popravkom i bilo je mnogo znakova oštećenja na jarbolima i

priponama. Shvati da je galija vjerojatno nabasala na kakvu jaku oluju u istočnim

morima, a to je objašnjavalo i njen zakašnjeli dolazak do Rta Agulhas. Znao je da

ne smije dirati jedra, jer bi time uzbunio nizozemskog kapetana, no morao ga je

pustiti da prođe s krme. Bio se spremio i na tu mogućnost i da znak drvodjelcu,

spremnom na ogradi, koji je zajedno sa svojim drugom podigao veliko plutajuće

sidro od platna, pustivši da padne u more iza krme. Plutajuće sidro uroni duboko u

vodu, i naglo uspori ZWy Edwmw. Nakon što je usporedio brzine brodova, Sir

Francis zadovoljno klimne glavom. Zatim spusti pogled na palubu svoga broda.

Većina njegovih ljudi bila je smještena ispod nje ili je ležala ispod ograde,

nevidljiva čak i straži na košu galije. Nije bilo oružja koje bi mogli primijetiti; topovi

su bili skriveni iza vrata. Kada ga je Sir Francis zarobio, bio je to nizozemski brod

koji je prevozio crnce i plovio zapadnom obalom Afrike. Preuredivši ga u gusarski

brod, pobrinuo se da zadrži neopasan izgled i njegove karakteristične crte. Bilo je

samo nekoliko članova posade na palubi i priponama, kao što je bilo sasvim

normalno za spori trgovački brod. Kada ponovno podigne pogled, na jarbolima

nizozemske galije zavijorile su se zastave Republike i Kompanije: brod je

odzdravljao s malim zakašnjenjem. Prihvaća nas, zareži Ned, i nastavi održavati

pravac plovidbe. Svida mu se naše prerušavanje u ovce. Možda, odvrati mu Sir

Francis, no, svejedno razvija i ostala jedra. Promatrao je kako su se jedra galije

napuhavala na jutarnjem vjetru. Evo!, izjavi trenutak kasnije. Mijenja smjer,

udaljava se od nas. Nizozemac je oprezan. Sto mu gromova! Pogledaj ju, prošapće

Ned gotovo za sebe, dok se miris mirodija širio zrakom. Slatka je poput djevice i

dvostruko lijepa. To je najbogatiji miris koji smo ikada osjetili. Sir Francis je

govorio dosta glasno kako bi ga i ljudi na donjoj palubi mogli čuti. Dobit će svatko

pedeset funta tko bude voljan boriti se da ih zaplijenimo. Pedeset funta

odgovaralo je deset godina plaće jednog engleskog radnika i ljudi se trgnu,

počevši režati poput lovačkih pasa koje drže na uzici. Krenuvši prema zaštitnoj

ogradi na krmi, Sir Francis podigne glavu i prigušeno zazove ljude na priponama:

Učinite da te glave sira pomisle da ste njihova braća. Pozovite ih i zaželite im

dobrodošlicu. Ljudi na priponama počeli su oduševljeno vikati, mašući kapama u

pravcu galije dok se Iody Wrw približavala krmi broda. Katinka van de Velde

sjedila je na krevetu, promatrajući izboranu Zeldu, njenu staru babicu. Zašto si me

tako rano probudila?, zapita ju drsko, zabacivši vodopad zlatnih kovrča kako bi ih

odmaknula s lica. Čak i u tom trenutku, kada se tek bila probudila, imala je

ružičasto i svijetlo lice poput anđela, dok su joj oči bile nevjerojatno ljubičaste,

poput svjetlucavih krila tropskog leptira. Pored nas plovi još jedan brod

Kompanije, prvi koji vidimo u ovim stravičnim tjednima oluje. Počela sam misliti

da osim nas ne postoji ni jedan kršćanin u cijelome svijetu, odgovori joj Zelda

plačljivo. Stalno se žalite na dosadu. To bi vas moglo malo oraspoložiti. Zelda je

bila blijeda i iscrpljena. Njeni obrazi, nekoć okrugli, glatki i svijetli poput jabuke,

zahvaljujući lagodnom životu koji je vodila, bili su izborani. Veliki je trbuh nestao,

zamijenjen naborima mlohave kože koja joj je sezala gotovo do koljena poput

pregače. Katinka ih je mogla vidjeti kroz tanku spavaćicu. Povraćala je dok nije

izgubila svu masnoću i pola debljine, pomisli s gnušanjem. Zeldu su oslabile oluje

koje su pregazile Sfđfwfgkew uzdrmavši ju bez milosti otkako su ostavili obalu

Trinkomalee. Katinka odmakne plahte od satena, izvukavši dugačke noge iz

otvora. Kabina je bila preuređena i obložena novim tapetama samo za nju, kćer

jednog od najmoćnijih ljudi, jednog od ZeigMf:eM, sedamnaest direktora

Nizozemske kompanije. Namještaj je bio blještavilo zlata i baršuna, svilenih

jastuka i srebrenine. Na zidu ispred kreveta visio je Katinkin portret, koji je

naslikao poznati slikar Pieter de Hoch iz Amsterdama: vjenčani dar njena oca, koji

ju je razmazio. Umjetnik je uspio savršeno uhvatiti njenu zavodničku nagnutost

glave: mora da je uložio sav trud i spretnost kako bi tako vjerno naslikao

čudnovatu boju očiju i izraza lica, nedužnu i pokvarenu istovremeno. Nemojte

probuditi moga muža, upozori staricu, dok je na sebe stavila kućnu haljinu od

zlatnog brokata, zavezavši pojas ukrašen dragim kamenjem oko tankog struka,

zatvorenog dvjema oblinama u obliku klepsidre. Zelda joj namigne. Na Katinkm

nagovor guverner je spavao u manjoj i manje raskošnoj kabini, iza vrata koja je

ona držala zaključana sa svoje strane. Izlika je bila da je on hrkao nemoguće

glasno, dok je Katinku mučila morska bolest. Zapravo je nakon svih tih tjedana u

kabini postala nemirna i bilo joj je dosadno, jer je bila puna mladenačke energije

spremne da ju oslobodi, koju pretili starac nije mogao ugasiti. Uzevši za ruku

Zeldu, iziđe na usku galeriju na krmi broda. Bila je poput privatnog balkona,

ukrašena bogatim skulpturama anđela koje su gledale prema moru, iznad traga

koji je ostavljao brod, i skrivena od vulgarnih pogleda mornara na brodu. Bilo je

prekrasno jutro obasjano suncem i Katinka je, udišuči punim plućima slani morski

zrak, osjetila da joj se svi mišići tijela napinju i trepere životnom energijom. Vjetar

je udarao o bijelu pjenu plavih valova, poigravajući se s Katinkinim zlatnim

kovrčama i dodirujući napetu svilu na grudima i trbuhu laganim milovanjem,

poput prstiju ljubavnika. Protegnuvši se, iskrivi tijelo tako dražesno poput vitke,

zlatne mačke. Tada ugleda drugi brod: bio je mnogo manji od galije, no imao je

elegantne obrise. Živahne zastave i križevi koji su vijorili na jarbolima bili su u

suprotnosti s gomilom bijelih jedara. Nalazili su se dovoljno blizu da je Katinka

mogla raspoznati pojave malobrojnih mornara koji su bili na priponama. Mahali su

rukom u znak pozdrava, a ona primijeti da je medu njima bilo i mladića, koji su

nosili samo kratke hlače. Nagne se nad zaštitnu ogradu kako bi promotrila brod.

Njen je muž zapovjedio posadi galije da se strogo drži reda u odijevanju, dok se

ona nalazila na brodu, stoga je ostala zadivljena pred tim osobama na

nepoznatom brodu. Prekriži ruke na prsima, sakrivši grudi i osjeti kako su joj

bradavice otvrdnule. Željela je muškarca. Gorjela je od želje za jednim

muškarcem, bilo kojim, samo da bude mlad i vatren i da ju strastveno želi.

Muškarca poput onih koje je upoznala u Amsterdamu, prije nego što je otac otkrio

njenu strast prema igri i poslao ju u Indiju, zajedno sa starim i debelim mužem,

koji je imao visoki položaj u Kompaniji i još više perspektive. Njegov je izbor pao

na Petrusa Jacobusa van de Veldea, kojemu je, sada kada je bio oženjen za

Katinku, bilo namijenjeno mjesto u rukovodećem savjetu Kompanije, gdje bi ušao

u panteon Sedamnaestorice. Vrati se u kabinu, gospođice, reče joj Zelda, vukući

ju za rukav. Oni nitkovi dolje te promatraju. Ona se oslobodi od Zeldine stiske i

slegne ramenima, no bilo je istina. Prepoznali su jednu ženu i njihovo se

uzbuđenje moglo osjetiti, čak i s te udaljenosti. Njihova mimika postane živahna, a

jedna pojava koja je bila na pramcu broda približi ruke slabinama, izbočivši se

prema njoj krećući se ritmički i sramotno. Odvratno! Vrati se unutra, draga,

molila ju je Zelda. Guverner će se strašno naljutiti ako opazi što radi ta životinja.

Trebao bi se naljutiti jer se ne može kretati istom spretnošću, odvrati joj Katinka

andelskim glasom. Jače stisne bedra kako bi bolje osjetila nenadanu bujicu tople

tekućine koja je izvirala iz njenih slabina. Karavela je sada bila puno bliža. Mogla je

primijetiti da je ono što joj je mornar nudio bilo podosta veliko i daje provirivalo iz

njegovih ruku. Navlažila si je usne vrškom jezika. Molim vas, gospodarice. Još

samo trenutak, odgovori joj Katinka, uzimajući vremena. Bila si u pravu, Zelda, sve

me ovo zabavlja. Podigne nježnu ruku i odzdravi drugome brodu i odmah

muškarci udvostruče napore da pobude njenu pažnju. Nije baš dostojanstveno,

stenjala je Zelda. Ali zabavno. Nećemo više nikada ponovno sresti te ljude, a biti

stalno dostojanstven, vrlo je dosadno! Još se više nagne nad zaštitnu ogradu,

dopustivši da se vjetar uvuče u otvor njene kućne haljine. U tom trenutku se

začuje agresivno kucanje na vratima iz muževe kabine. Ne čekajući daljnja

požurivanja Katinka napusti trčečim korakom galeriju i žurno se vrati u kabinu,

zavukavši se ispod pokrivača. Svilene je plahte podigla do brade, a zatim dala znak

Zeldi da otvori vrata. Nezgrapno se nakloni guverneru koji ude u kabinu. On ju ni

ne pogleda i svezavši si haljinu na trbuhu koji je virio, dogega se do kreveta u

kojem je ležala Katinka. Bez perike imao je glavu prekrivenu rijetkom i

srebrenastom kosom. Draga, osjećaš li se dovoljno dobro da se ustaneš? Kapetan

mi je proslijedio poruku. Želi da se odjenemo i budemo spremni. Na vidiku je

nepoznati jedrenjak, koji se čudnovato ponaša. Katinka odagna osmijeh na

pomisao čudnovatog ponašanja nepoznatih mornara, no prilagodi lice u hrabar

izraz, koji je izazivao samilost. Glava mi puca, a trbuh... adna moja Katinka. Petrus

van de Velde, predodređeni guverner Rta Dobre Nade, nagne se nad nju. Čak i tog

hladnog jutra imao je na čelu kapi znoja, a dah mu je smrdio po prethodnoj večeri,

po ribi s currvjem, bijelome luku i lošem rumu. Ovoga puta Katinka zaista osjeti

mučninu u želucu, no svejedno mu pruži obraz na poljubac, kao što je bila njena

dužnost. Možda ću imati dovoljno snage da se ustanem, prošapće, ako je to

kapetanova zapovijed. Zelda se ponovno požuri prema krevetu i pomogne joj da

se ustane, a zatim ju pridrži i, uhvativši ju oko struka, povede prema malenom

kineskom paravanu u kutu kabine. Mužu, koji je sjedio na klupici ispred paravana,

bilo je dopušteno samo nekoliko pogleda na nježnu i svijetlu kožu iza paravana,

ma koliko nastojao izdužiti vrat, ne bi li što bolje vidio. Koliko će još trajati ovo

užasno putovanje?, žalila se Katinka. Kapetan mi je potvrdio da ćemo se, ako

vjetar potraje, za manje od deset dana usidriti u luci rta. Nadam se da će mi

Gospodin dati snage da do tada preživim. Pozvao nas je na večeru, zajedno s

ostalim časnicima, reče guverner. Žao mi je, ali poslat ču mu poruku da mu

priopćim da se danas ne osjećaš dobro. Katinka proviri glavom i ramenima s

paravana: Ti nećeš učiniti ništa slično!, pobuni se. Okrugle, bijele grudi drhtale su

od uzbudenosti. Medu časnicima bio je jedan koji ju je podosta zanimao. Zvao se

Cornelius Schreuder, erz rowfg, kao i njen muž, trebao je zauzeti mjesto na Rtu

Dobre Nade. Imenovan je vojnim kapetanom kolonije u kojoj je Petrus van de

Velde trebao postati guverner. Imao je brkove i bradu kao van Dyck, po modi tog

vremena, i svaki put kada bi se pojavila na palubi, elegantno bi joj se naklonio.

Imao je lijepo oblikovane noge, tamne i prodorne oči poput orla, i kada bi ju

pogledao, naježila bi se. U njegovim je očima Katinka pročitala nešto više od

jednostavnog poštovanja prema njenome položaju, a časnik je odgovorio vrlo

počašćeno na pogled koji mu je uputila ispod njenih dugih trepavica. Kada budu

stigli na rt, kapetan će postati jedan od podređenih njenoga muža, a time i njenih,

a ona je bila sigurna da će moći ublažiti dosadu njenog egzila u dalekoj koloniji na

kraju svijeta, koja će postati njenim domom sljedeće tri godine. Želim reći, požuri

dodati promijenivši boju glasa, da bi bilo neuljudno odbiti kapetanovo

gostoprimstvo, ne čini li ti se? No, tvoje je zdravlje puno važnije, pobuni se on.

Naći ću snage. Zelda joj uvuče s glave podsuknje, jednu iznad druge, bilo ih je

ukupno pet, svaka ukrašena živahnim vrpcama. Katinka se pojavi pred

paravanom, podižući ruke, i Zelda joj odjene svilenu plavu haljinu iznad

podsuknja. Zatim klekne i pažljivo podigne haljinu u stranu, otkrivši podsuknje i

tanke gležnjeve, pokrivene svilenim, bijelim čarapama po zadnjoj modi. Guverner

ju je promatrao kao u transu. Katinka se s podsmijehom, približi ogledalu, u

kojem se mogla cijela vidjeti. okreneći se kako bi se mogla promotriti. Zatim

ispusti divljački krik, stišćući si rukama prsa, dok se s gornje palube začuo

iznenadni i zaglušujući tutanj topovske granate. Guverner također krikne i baci se

s klupe na tepihe koji su prekrivali pod kabine. Kroz dalekozor Sir Francis

Courtenev pročita ime galije na pozlaćenoj krmi broda. Odlučnost. Spustivši

napravu zareži: Ime koje ćemo odmah staviti na kušnju! Dok je govorio, veliki

oblak dima podigne se s palube broda i nakon nekoliko trenutaka vjetar donese

do njih tutanj topa. Pedeset hvata ispred pramca broda, teška olovna granata

završi u moru, podignuvši bijeli stup. Začuli su se bubnjevi nizozemske galije i

vrata topova na palubama se otvore, otkrivši dugačke cijevi. Čudim se što je

toliko čekao prije nego što je ispucao granatu upozorenja, promrmlja Sir Francis.

Zatvorivši dalekozor, podigne glavu prema jedrima. Preuzmite kormilo, majstore

Nede i približite se krmi. Zastave koje su istakli dopustile su im dovoljno vremena

da se približe galiji, a da ih ona ne zapljusne kišom granata. Sir Francis se obrati

drvodjelcu, koji je bio spreman na krmenoj zaštitnoj ogradi sa sjekirom u ruci.

Odsijecite!, zapovjedi. Čovjek podigne sjekiru iznad glave i zamahne njome.

Pucketanjem oštrice razbije u dva dijela dasku ograde na krmi; konopac

plutajućeg sidra pukne i IWy Edwma, oslobođena kočnica, uzme zalet gotovo

istovremeno kada je Ned preuzeo kormilo. Sir Francisov sluga Oliver stigne

trčečim korakom s plastom ukrašenim crvenim križem i viteškom perjanicom. Sir

Francis ih na brzinu odjene, a zatim zareži, okrenut prema straži: Spustite boje

Republike! Pokažimo im one engleske!. Posada započne divljački urlikati kada se

engleska zastava zavijorila na vjetru. Posada proviri s donje palube poput mrava iz

mravinjaka, i poreda se uz zaštitnu ogradu, vičući i izazivajući veliki brod koji ih je

nadvisivao. Palube i pripone na nizozemskoj galiji vrvjele su zbog priprema.

Postavljali su topove iza vrata da mogu pucati, no bili su malobrojni oni koji su

mogli nanišaniti karavelu koja je nasrtala na njih, potpomognuta vjetrom i

zaštićena veličinom galije. Neravnomjeran tutanj prede sve uži prolaz koji je

dijelio dva broda, no većina granata završi u prazno na stotine jarda ili protutnji

kroz zrak ne učinivši nikakve štete. Hal se sagne prilikom prolaza jedne granate

koja mu je odnijela kapu s glave pomicanjem zraka, i zavrtjela ju u vrtlogu, a zatim

otvorila rupu u jedrima, šest stopa iznad njegove glave, no ostavljajući ga

začuđujuće neozlijeđenog. On odmakne s lica dugu kosu, promatrajući galiju s

visine. Skupina nizozemskih časnika izgledala je zbunjeno. Neki su bili samo u

košulji, a jedan se spusti Ijestvama gurajući si u hlače noćnu košulju. Usred

skupine jedan je od časnika privukao njegovu pažnju: bio je visok i nosio je šljem i

bradu kao van Dyck: okupljao je skupinu mušketira na pramcu broda. Nosio je

preko ramena zlatnu lentu kapetana i način na koji je izdavao zapovijedi, zajedno s

revnošću kojom su ih ljudi izvršavali, značili su da je on čovjek kojeg treba držati

na oku i koji se mogao pokazati kao opasan neprijatelj. Pod njegovim

zapovjedništvom mornari potrče prema krmi broda, svatko od njih imao je sa

sobom takozvane ubojice, malena oružja koja su se koristila u napadu. Na krmi

galije bili su otvori gdje su mogli ugurati željeznu cijev ubojica, dopustivši

braniteljima da rukuju tim malim, ali ubojitim oružjem, nišaneći prema palubama

neprijateljskog broda koji se približavao. Kada su se približili galiji, Hal zapazi koje

su štete mogli izazvati mušketiri na malenoj udaljenosti. Bili su opasniji od topova

galije. Zarotira mali top, puhnuvši na fitilj sa sporim izgaranjem koji je držao u

ruci. Kako bi stigli do krme, dugačak red nizozemskih mušketira morao je proći

Ijestvama, dok je prostor koji je dijelio dva broda postajao sve manji. Nizozemski

kapetan prvi je stigao do vrha, s mačem u ruci i zlatnim šljemom koji se sjajio na

suncu. Hal pričeka da pretrči palubu, zajedno s njegovim ljudima koji su ga slijedili.

Prvi mušketir se saplete o konopac na palubi i ispusti iz ruku ubojicu. Oni koji su ga

slijedili ostali su zapriječeni iza njega, ne mogavši proći sve dok se njihov drug nije

ponovno oporavio i ustao. Kroz starinski nišan maloga topa Hal promotri skupinu

ljudi, približi fitilj te pažljivo nanišani. Mali top se zatrese, zatutnji, a zatim se iz

njega oslobodi oblak dima. Hal izbroji pet palih mušketira, od kojih trojica

raznesena zrnima, dok su ostali vikali, okrvavivši bijele daske palube. Halu od šoka

ponestane daha, gledajući s visine krvoproliće. Prije toga nikada nije ubio čovjeka i

osjeti kako ga hvata mučnina. Nije bilo isto kao razbiti bačvu za vodu. Na trenutak

pomisli da će povraćati. Zatim nizozemski časnik pored ograde na krmi galije

pogleda prema njemu, uperivši mu mač prema licu. Zavikne, no tutanj topova

prekrije njegove riječi; Hal odmah shvati da je zaradio smrtnog neprijatelja. Ta ga

spoznaja smiri. Nije bilo vremena ponovno napuniti mali top. Ispunio je svoj

zadatak. Hal je znao daje spasio život mnogim mornarima na lady Wm, zaustavivši

nizozemske mušketire, prije nego što su mogli smjestiti ubojice i desetkovati ljude

koji su kretali u napad. Znao je da mora biti ponosan, no nije bio; osjećao je strah

zbog nizozemskog časnika. Pruži ruku prema luku. Morao je ostati na nogama,

ako ga je mislio upotrijebiti. Nacilja prvom strijelom prema časniku, napevši ga što

je više mogao, no Nizozemac ga više nije promatrao. Zapovjedio je preživjelima da

se smjeste ispod ograde na krmi galije i bio mu je okrenut leđima. Hal se na

trenutak dvoumio, procjenjujući vjetar i pokret broda. Ispustivši strijelu, slijedio je

pogledom njen let zrakom, dok ju je vjetar nosio. Na trenutak pomisli da će

pogoditi široka časnikova leda, kao što je i namjeravao, no vjetar ju preusmjeri i

strijela ne pogodi nišan za dlaku, završivši na daskama palube gdje je ostala

zabodena njišući se. Nizozemac ga pogleda, špičastim brkovima koji su se tresli od

prijezira, i ne pokušavši se skloniti, okrene se ponovno prema svojim ljudima. Hal

dohvati drugu strijelu, no u tom se trenutku dva broda sudare i jedva se zadrži u

košu. Začuje se stravičan tutanj: daske se slome, a prozori na krmi galije razbiju se

od siline udarca. Spustivši pogled Hal ugleda Abolija, crnoga diva, koji je oko svoje

glave zavrtio malo sidro, a zatim ga bacio uvis, zajedno s konopcem koji se brzo

odvijao poput zmije. Željezno sidro klizne na krmenoj palubi, no kada Aboli

odjednom napne konopac, čvrsto se zabije o ogradu na krmi galije. Jedan od

Nizozemaca potrči u tom pravcu, mašući sjekirom kako bi odrezao konopac, no

Hal ponovno napne luk: ovoga puta savršeno uspije odrediti vjetar i vršak pogodi

čovjeka u vrat. Nizozemac ispusti sjekiru i približi ruke strijeli dok je teturao i

padao na tlo. Aboli dohvati još jedno sidro i baci ga na krmu galije, zatim je

slijedilo još dvadeset ostalih, koje su bacili drugi mornari. U nekoliko trenutaka

dva su broda bila povezana mrežom konopaca, previše brojnom da bi ih branitelji

galije mogli odsjeći, ma koliko se mučili, trčeći sa sjekirama i mačevima u ruci.

Iđdy fdwmanije ispucala nijednu granatu. Sir Francis čekao je pravi trenutak kada

će krenuti u napad. Granate su mogle teško oštetiti galiju, a u njegovim planovima

nije bilo da se teško ošteti plijen. Sada je, s dva broda što su se čvrsto držala u

smrtonosnom zagrljaju, stigao pravi trenutak. Topnici! Sir Francis izvuče mač i

podigne ga iznad glave ne bi li privukao pažnju svojih ljudi, nagnutih nad topove sa

zapaljenim fitiljem. Sada!, zavikne, i odjednom spusti mač. Topovi jednoglasno

odjeknu. Bili su upereni prema krmi galije i bogate ukrase od pozlaćenog drveta

obavije oblak dima, raspršivši bijele komadiće razbijenog stakla. Bio je to znak.

Medu tom bukom nije bilo moguće čuti zapovijedi ili vidjeti znakove u gustoj

magli koja se podizala iznad spojenih jedrenjaka, no zbor divljih ratničkih krikova

se podigne zajedno s dimom, dok je posada lady Edw;Me napadala galiju. Napali

su u skupinama, kroz galerije na krmi broda, poput rupa u labirintu zečjeg brloga,

penjući se spretnošću majmuna, zaštićeni od nizozemskih topnika zahvaljujući

oblaku dima koji ih je prekrivao. Drugi su potrčali priponama ZWy vme, a zatim

skočili na palubu galije. Za Frankyja i Svetog Georgea! Njihov krik stigao je do Hala

na vrhu jarbola. Opazi samo trojicu ili četvoricu koji su pali pod mecima ubojica na

krmi, a zatim su i nizozemski mušketiri pokleknuli pod tim napadom. Ljudi koji su

ih slijedili popnu se na krmu galije bez velikih teškoća. Opazi oca kako prelazi s

jednog broda na drugi, krećući se spretno i brzo poput mladića. Aboli se nagne

kako bi ga gurnuo preko ograde galije i dvojica skoče na palubu rame uz rame,

crnac visok s crvenim turbanom na glavi, i vitez s perjanicom i plastom koji je

vijorio oko oklopa. Za Frankvja i Svetog Georgea!, vikali su ljudi, vidjevši svog

kapetana kako se baca u gomilu i slijedeći ga da očiste palubu valom zvečećeg

oružja. Nizozemski časnik pokuša okupiti onu šačicu ljudi koja mu je bila

preostala, no bili su odmah odbijeni, padajući s Ijestava na palubu. Aboli i Sir

Francis nastave ih napadati, spustivši se na palubu, zajedno s posadom koja je

urlikala poput pasa koji su nanjušili lisicu. U tom su trenutku nabasali na jači

otpor. Kapetan galije poredao je svoje ljude na palubi u podnožju glavnog jarbola i

sada su mušketiri pucali u rafalima na maloj udaljenosti kako bi se suprotstavili

mornarima s lady Edwmg, naoružanim mačevima. Palube galije bile su prepune

ljudima koji su se borili. Iako je napunio mali top, Hal nije uspio nanišaniti.

Prijatelji i neprijatelji bili su isprepleteni i stoga mu nije preostajalo ništa drugo

nego promatrati borbu koja se vodila na palubi. Nakon nekoliko minuta postalo je

jasno da je posada IWy Edwmg malobrojnija. Nije bilo rezervi, jer je Sir Francis

ostavio na karaveli samo Hala, a u napad je uključio sve svoje ljude, računajući na

efekt iznenađenja i na prvi divljački napad. Dvadeset i četiri člana njegove posade

nalazila su se na nekoliko milja udaljenosti, na dvije male brodice i nisu mogli

sudjelovati u borbi. Sada bi bili doista potrebni, no kada je Hal pogledao tražeći ih,

opazi da su bile daleko nekoliko milja. Obje su polako napredovale, ploveći s

jugoistočnjakom koji im je smetao, razbijajući velike valove. Kraj bitke bit će

određen prije njihova dolaska. Pogleda još jednom prema palubi galije i opazi da

se borba razvijala na njihovu štetu. Njegov otac i Aboli povlačili su se prema krmi,

dok je nizozemski časnik vodio protunapad, vičući gromkim glasom i predvodeći

ljude svojim primjerom. Na rubovima skupine napadača odvoji se malena skupina

s lady Edwmgkoja se držala po strani borbe. Bila je predvođena Samom

Bowlesom, odvratnim čovječuljkom, koji je imao nekoliko pristaša medu

mornarima, a njegove glavne sposobnosti bili su vještina govora i podijele plijena,

te sposobnost izazivanja svađa medu mornarima. Sam Bowles krene prema krmi

galije, preskočivši ogradu i bacivši se na palubu fWy Edwmg, zajedno s četvoricom

ljudi. Brodovi spojeni zamršenim konopcima se nošeni vjetrom udalje, a IWy Wa

napne svoje konopce. U panici pet dezertera baci se na konopce sjekirama i

mačevima. Svaki je popustio jednim šumom koji je jasno stigao do Halovih ušiju,

na vrhu jarbola. Prestanite!, zavikne s visine, no nitko nije prestajao s poslom i

podigao glavu. Oče!, zavikne Hal prema palubi drugog broda. Ostat ćete izolirani!

Vratite se! Vratite se! Njegov glas nije mogao nadglasati vjetar i buku bitke.

Njegov se otac borio protiv tri nizozemska mornara i sva je njegova pažnja bila

usredotočena na njih. Hal opazi kako se obranio od jednog udarca i kako je

uzvratio, dok je jedan od protivnika teturao i povlačio se, držeći se za ranjenu

ruku. U tom trenutku konopac zadnjeg sidra pukne i ZWy Wa se oslobodi. Pramac

se podigne, dok su se jedra nadimala. Karavela se udalji ostavljajući slobodnu

galiju, s odjednom praznim jedrima. Hal klizne priponama, opekavši si dlanove

zbog brzine kojom se spustio i završi na palubi takvom žestinom da je osjetio kako

mu zubi škripe u čeljusti, dok se kotrljao na daskama. Trenutak kasnije bio je već

na nogama, ogledavajući se oko sebe. Galija se nalazila na oko stotinjak hvata

udaljenosti, a buka bitke nije više bila tako glasna zbog vjetra. Zatim pogleda

prema krmi broda i opazi Sama Bowlesa koji se pokušao domoći kormila. Jedan je

mornar bio na podu, pogođen nizozemskim ubojicama. Puška se nalazila pored

njega, još puna, s fitiljem koji se pušio. Hal ju podigne i potrči palubom u namjeri

da prepriječi put Samu Bowlesu. Stigavši do kormila nešto prije Bowlesa, okrene

se, spreman da ga dočeka, zarivši mu u trbuh cijev puške: Povuci se, svinjo, ili ću ti

prostrijeliti crijeva, izdajico! Sam se povuče, a ostala četvorica koja su mu se

pridružila, zagledaju se u Hala preplašena i blijeda lica od borbe. Ne možete

ostaviti vaše prijatelje. Vratite se!, zavikne Hal, zelenim, užarenim očima od divljeg

bijesa i straha koji je osjećao brinući se za oca i Abolija. Zamahne puškom pred

njima. Držao je kažiprst na okidaču, gledajući ih u oči. Bjegunci nisu posumnjali u

njegove prijetnje i povuku se palubom. Hal dohvati kormilo, držeći ga čvrsto u

svojim rukama. Brod se strese pod njegovim nogama, poslušavši ga. Pogleda

unatrag prema galiji, i osjeti kako mu se ledi krv u žilama. Znao je da nikada neće

uspjeti vratiti lady Edww protiv vjetra tim jedrima: sve su se više udaljavali od

mjesta gdje su se njegov otac i Aboli borili za život. Sam i njegovi ljudi shvate što

se događa u istom trenutku. Nitko se neće vratiti i vi tu ne možete ništa učiniti,

mladiću. Sam se pobjednički nasmiješi. Morali bi promijeniti pravac plovidbe, ako

bi se željeli vratili po oca, a nitko od nas nije spreman razviti jedra za vas. Nije li

tako, prijatelji? U klopci ste! Hal se ogleda oko sebe, očajan, no zatim odjednom

zatvori odlučno čeljust. Primijetivši promjenu, Sam se okrene i pogleda u istom

pravcu u kojem je gledao i mladić i njegovo lice se promijeni opazivši malu brodicu

na pola milje udaljenosti, punu naoružanih mornara. Bacite se na njega!, pokušao

je nagovoriti svoje prijatelje. Ima samo jedan hitac u pušci i nakon toga je naš!

Hitac i mač!, zavikne Hal, položivši ruku na dršku mača koji je nosio o pojasu. Sa

sobom ću ponijeti i polovicu vas, i to časno. Svi zajedno!, zavikne Sam. Nikada

neće izvući mač iz korica. Da, da!, vikne Hal. Hajde, molim vas, napadnite,

znatiželjan sam da vidim vaša kukavička crijeva. Vidjeli su tog mladog divljeg

mačka dok je vježbao i borio se protiv Abolija i nitko od njih nije htio povesti

napad protiv njega. Mrmljali su, opipavali mačeve i skretali pogled. Hajde, Same

Bowlesu!, izazivao ga je Hal. Bio si dosta brz kada si bježao s nizozemske palube.

Da vidimo jesi li sada brz da me napadneš. Sam smogne hrabrosti i zatim se, pun

odlučnosti i snage, približi, no čim Hal podigne cijev puške prema njegovu trbuhu,

požuri se i povuče se, pokušavši gurnuti jednog drugog od skupine prema

naprijed. Ljuti se na njega, mladiću!, krikne Sam. Hal uperi pušku prema licu

drugog čovjeka, no ovaj se ote Samovoj stisci i skrije se iza susjeda. Brodica je bila

sve bliže i mogli su se čuti krikovi mornara. Samov izraz lica postane očajan i

odjednom se da u bijeg. Poput zastrašenog zeca, spusti se trčećim korakom

Ijestvama do donje palube, dok su i ostali potrčali za njim, prestravljeni. Hal

ispusti pušku i objema rukama pridrži kormilo. Pogleda ispred sebe prema

pramcu, niskom na vodi, pažljivo procjenjujući trenutak, a zatim svom svojom

težinom pritisne kormilo i podigne prarnac na vjetru. Karavela stane. Mala

brodica je bila spremna približiti se i Hal opazi na pramcu Big Daniela Fishera,

jednog od najboljih ljudi na lfy Edwmz. Big Daniel iskoristi priliku i mornari se

uhvate za konopce koje je Sam sa svojim ljudima isjekao, i uspnu se do palube.

Daniel!, zavikne Hal. Želim okrenuti pravac plovidbe. Pripremi se da razviješ jedra.

Bacit ćemo se u borbu! Big Daniel mu se nasmiješi, pokazujući oštre zube poput

morskog psa, vodeći svoje ljude prema zategama: dvanaest ljudi svježih i željnih

borbe. Hal je bio uzbuđen, pripremajući se da izvede prekret ne bi li okrenuo

brod tako da sad vjetar puše u krmu broda. Ako bi krivo procijenio, ostao bi bez

jarbola, no, u slučaju da uspije, dobio bi nekoliko odlučujućih trenutaka u

povratku prema galiji na kojoj su se vodile borbe. Hal pomakne kormilo, a dok se

brod borio, Big Daniel odveže zatege, i time smanji napetost. Jedra se odjednom

napuhnu i brod okrene smjer, pronašavši vjetar i dobivši novi zamah, kako bi se i

on pridružio borbi. Daniel krikne od radosti, skine kapu, a svi mu zapljeskaše, jer

je manevar učinio spretno i hrabro. Hal baci pogled, no usredotoči se na zadatak

da povede lafy Avm prema nizozemskoj galiji. Mora da se borba i dalje vodila, jer

je začuo prigušene krikove i povremeni pucanj iz puške. Zatim, odjednom, opazi

bijeli bljesak i primijeti pred sobom obrise druge brodice s posadom koja je

urlikala kako bi privukla pažnju. oš jedna skupina boraca spremnih da im se

pridruže, pomisli. Da li se isplatilo povesti ih sa sobom? Dodatnih dvanaest

mačeva? Približi ZWy Ww malenoj brodici. Daniel je držao uže, spremno da ga

baci na brodicu, i nekoliko trenutaka kasnije i druga je brodica iskrcala svoje ljude i

vukla se za Daniel!, zavikne Hal. Smiri te ljude! Nema smisla upozoriti te sireve na

naš dolazak! U pravu ste, majstore Hale. Priredit ćemo im lijepo iznenađenje.

Zatvori daskama izlaze s donje palube. Na brodu imamo teret kukavica i izdajica u

štivi broda. Ostavi ih zatvorene dok Sir Francis ne bude odlučio što će s nj ima. U

tišini je lad Edivina plovila do velike ograde galije. Možda su Nizozemci bili previše

zauzeti i nisu primijetili njen dolazak, jer ni jedna glava ne proviri s ograde iznad

njih kada su se dva broda sudarila. Daniel i njegovi bace sidra preko ograde galije i

odmah se bace u napad, penjući se snagom ruku. Hal izgubi samo trenutak da

učvrsti kormilo, a zatim se požuri palubom i dohvati jedan od napetih konopaca.

Uspne se za petama Big Daniela, zaustavivši se samo kada je stigao do ograde

galije. S jednom rukom na konopcu, i nogama na daskama, izvuče mač i zatim,

stisnuvši oštricu medu zubima, preskoči preko ograde, tek sekundu zakašnjenja za

Danielom i padne na palubu.. Nade se na čelu skupine napadača. S Danielom uza

se i mačem u desnoj ruci zastane na trenutak i prouči situaciju. Borba je bila na

samome kraju. Stigli su u zadnji tren, jer su ljudi njegova oca bili raštrkani u malim

skupinama, opkoljeni mornarima s galije i borili su se za svoj život. Bar polovica od

njih bila je na tlu, neki od njih su već bili mrtvi, jedna odrubljena glava groteskno

se smijala u Halovu pravcu, kotrljajući se po palubi goredolje u lokvi krvi. S trncima

užasa Hal prepozna kuhara ZWy Wne. Ostali su bili ranjeni i otimali su se,

kotrljajući se i stenjući. Daske palube, prekrivene njihovom krvlju, bile su skliske.

Neki su sjedili, izmoreni, razoružani i razočarani, s oružjem bačenim u stranu,

rukama prekriženim iznad glave, predani neprijatelju. Neki su se pak i dalje

nastavljali boriti. Sir Francis i Aboli bili su u podnožju glavnog jarbola, opkoljeni

Nizozemcima koji su urlikali i udarali sjekirom i mačem. Osim reza na lijevoj ruci,

njegov je otac izgledao da nije ranjen; možda ga je oklop poštedio od teških rana, i

u svakom se slučaju borio uobičajenom strašću. Pored njega Aboli, divovski i

neuništiv, ispusti krik na svom jeziku čim ugleda Halovu glavu koja je provirila iza

zaštitne ograde. Ne misleći ni na što, osim da krene u njihovu pomoć, Hal se

požuri prema naprijed. Za Frankvja i Svetog Georgea!, prodere se svim glasom i

Big Daniel ponovi urlik, potrčavši na njegovu lijevu stranu. Ljudi s brodica su ih

slijedili poput horde luđaka koji su tek pobjegli iz umobolnice. Nizozemci su

također bili na izmaku snaga, s oko dvadesetak poginulih, a mnogi od njih, koji su

se borili, bili su ranjeni. Pogledali su iza leda, opazivši Engleze željne krvi koji su se

sručili na njih. Iznenađenje je bilo potpuno: na njihovom su se umornom i

znojnom licu ocrtali zaprepaštenje i rezigniranost. Gotovo svi ispuste oružje iz

ruku i poput svake pobijeđene posade, pobjegnu da se sklone ispod palube.

Najhrabriji medu njima se okrenu da dočekaju napad. Ljudi oko glavnog jarbola

bili su pod vodstvom nizozemskog časnika, no vika Halovih ljudi oživjela je i

ranjene drugove koji su se novom snagom ponovno bacili u napad. Sad su

Nizozemci bili opkoljeni. Usprkos zbrci i neredu kapetan Schreuder prepozna Hala

i okrene se oko sebe da se sukobi s njime, ciljajući prema glavi. Brkovi su se tresli

poput lavlje grive, a mač mu je poskakivao u ruci. Ostao je začuđujuće bez ijedne

rane, štoviše bio je još uvijek svjež i pun energije poput Halovih ljudi koje je poveo

protiv njega. Mladić izbjegne udarac nagnuvši se u stranu i bacivši se u napad.

Kako bi se usredotočio na Hala, kapetan okrene leda Aboliju, što nije bilo previše

pametno. Dok je kapetan odbijao Halov napad i pomicao težinu tijela, skočivši

prema naprijed, Aboli ga napadne s leđa. Na trenutak Hal pomisli da će mu

probosti kralježnicu, no mora da se predomislio. Kao i svi na brodu, Aboli je znao

vrijednost otkupa. Mrtvi neprijateljski časnik nije bio drugo do truloga mesa koje

treba baciti s broda morskim psima koji su plivali za tragom broda, dok je

zarobljeni časnik vrijedio mnogo lijepih zlatnih guldena. Aboli promijeni napad,

pokušavši udariti časnika u glavu. Nizozemac začuđeno razrogači oči, zatim mu

noge popuste i on se sruši na palubu. Čim je časnik pao, i zadnja obrana posade

se ugasi. Bace na tlo oružje i ljudi s iWy Edwme koji su se ranije predali, podignu

se na noge, zaboravivši na rane i umor. Podignuvši ostavljeno oružje, upere ga

protiv poraženih Nizozemaca, tjerajući ih da se uredno skupe u redove, s rukama

prekriženim iza leda. Aboli zagrli Hala. Kada si se sa Samom Bowlesom udaljio,

pomislio sam daje to zadnji put što ću te vidjeti, prizna mu ubrzano dišući. Sir

Francis se približi dugim koracima Halu, otvorivši si put medu gomilom svojih

mornara koja je slavila. Napustio si svoje mjesto na košu broda! Zagleda se u sina,

dok si je vezivao komad platna oko reza na ruci, zavezavši ga zubima. Oće,

odgovori Hal mucajući, Mislio sam... Zaista, ovog si puta dobro mislio! Namršten

izraz lica Sira Francisa se razvedri i njegove se oči zasjaje. Učinit ćemo od tebe

ratnika, samo zapamti da moraš držati visoko vršak mača. Ta velika glava od sira,

doda, bockajući palog časnika, gotovo te probo, da Aboli nije zakucao na tvoja

vrata. Sir Francis vrati mač u korice. Ovaj brod još nije siguran. Donja paluba i štiva

pune su njihovih ljudi. Moramo ih smiriti. Ostani pored mene i Abolija. Oče,

ranjeni ste, pobuni se Hal. Možda bih bio još teže ranjen da si došao samo

nekoliko trenutaka kasnije. Dopustite mi da pogledam ranu. Poznajem smicalice

kojima te naučio Aboli. Želiš li isprazniti mjehur na vlastitom ocu? Sir Francis

prasne u smijeh, potapšavši ga po ramenu. Možda ću ti dopustiti tu malu

razonodu kasnije. Okrene se i zapovjedi prema palubi gromkim glasom: Big

Daniel, povedi svoje ljude na donju palubu i potjeraj Nizozemce iz njihovih

gnijezda. Majstore ohn, postavite jednog čovjeka da drži stražu i pazite da ne

bude razbojstava. Isti dio plijena za sve! Majstore Nede, preuzmite kormilo i neka

osjete vjetar na krmi broda, prije nego razvije jedra. Zatim se okrene prema

ostalima. Ponosan sam na vas, nitkovi! Dobro obavljen posao. Vratit ćete se kući s

pedeset zlatnih gvineja u džepu. No, djevojke iz Plvmoutha vas nikada neće voljeti

koliko vas ja volim! Pljeskali su mu, histerični što su izbjegli smrti i strahu od

poraza. Naprijed!, Sir Francis se obrati Aboliju, krenuvši prema Ijestvama koja su

vodila u kabine časnika i putnika, na krmi broda. Hal potrči za njima dok su

prelazili preko palube, a Aboli promrmlja ne okrenuvši se: Oprez!. Dolje ima onih

koji bi bili sretni zabiti ti bodež u rebra. Hal je znao kamo je namjeravao otići

njegov otac i koja će biti njegova prva briga: želio je kapetanove karte, brodsku

knjigu i vrijednosti koje se odnose na pravac plovidbe, koji su za njega vrijedili više

od svih mirodija, dragocjenih metala i svjetlucavih dragulja koje je galija mogla

prenositi. Kada ih se bude dočepao, moći će imati ključ za ulaz u svaku nizozemsku

luku i utvrdu, moći će pročitati zapovijedi o plovidbi, manifeste koji su sadržavali

popis tereta brodova koji su prenosili mirodije. Za njega je sve to vrijedilo oko

deset tisuća zlatnih funta. Sir Francis se požuri Ijestvama i pokuša otvoriti prva

vrata na dnu, zatvorena iznutra, povuče se korak unatrag, a zatim se svom

snagom zaleti u njih i vrata se širom otvore. Kapetan galije bio je nagnut nad

pisaćim stolom, bez perike na obrijanoj glavi, s odjećom natopljenom znojem,

iscrpljen, s ranom na obrazu iz koje je curila krv, mrljajući svilenu košulju s

rukavima po zadnjoj modi, obogaćenim zelenim uresima. Kada ugleda Sira

Francisa, ostane nepomičan, u pokušaju da ugura brodsku knjigu u platnenu

torbu, zatim ju uhvati i krene prema prozorima na krmi. Stakla su bila raznesena

topničkim granatama Iady Edwmg pa je ostao samo jedan prazan prostor na

visokoj krmi galije, ispod koje se nalazilo more. Nizozemac podigne torbu i pokuša

ju baciti kroz prazan prostor u more, no Sir Francis ga uhvati za podignutu ruku,

bacivši ga unazad prema ležaju. Aboli uhvati torbu u letu, a Sir Francis mu se

uljudno nakloni. Govorite li engleski?, zapita poraženog. Ništa engleski, zareži

ovaj, a Sir Francis bez problema progovori nizozemski. Kao vitez Nautonnier

govorio je gotovo sve jezike velikih pomorskih sila: francuski, portugalski,

španjolski i j naravno nizozemski. Vi ste moj zarobljenik, mjnAeer. Kako se

zovete? Limberger, kapetan prve klase, u službi VOCa. A vi ste, gospodine, gusar.

Varate se, gospodine. Plovim uz pismo svoga kralja Charlesa II. i proglašavam vaš

brod ratnim plijenom. Podigli ste krive zastave, optuži ga Nizozemac, no Sir

Francis mu odgovori s osmijehom na licu: Opravdana vojnička taktika. Nastavi, ne

gledajući kapetana: Častan ste čovjek, mjnheer, no borba je završena. Čim mi

budete dali vašu časnu riječ, odnosit će se prema vama kao prema gostu i bit ćete

slobodni otići, kada bude plaćena otkupnina. Nizozemac si obriše krv i znoj s lica

svilenim rukavom košulje, dok mu se na licu ocrtavala rezigniranost. Podignuvši

se, pruži mač Siru Francisu. Dajem vam svoju riječ da neću pokušati pobjeći. I

nećete poticati vaše ljude na otpor?, zapita ga Sir Francis, dobivši kao odgovor

potištenu potvrdu glavom. U redu. Trebat će mi vaša kabina, m;Mkee no osigurat

ću vam isto tako udoban smještaj. Sir Francis je bio nestrpljiv posvetiti svu svoju

pažnju platnenoj torbi, čiji je sadržaj istresao na pisaći stol. Hal je znao da će od

tog trenutka na dalje biti udubljen u čitanje i pogleda Abolija, koji je stražario na

vratima. Kada crnac klimne glavom, dajući mu dozvolu da se udalji, on se izvuče iz

kabine, a da otac nije ni primijetio. S mačem u ruci, mladić se oprezno kretao

uskim hodnikom. Čuo je pucnjeve i buku s drugih paluba, gdje je posada s IWy

Ejtvine polako krotila nizozemske mornare, okupljajući ih na gornjoj palubi. Prva

vrata koja je pokušao otvoriti bila su zaključana. Tamo dolje bilo je sve pusto i

tiho. Na trenutak zastane, a zatim učini isto što i otac nešto ranije. Vrata izdrže

prvome napadu, no Hal se povuče, a zatim pokuša ponovno. Ovoga puta vrata ne

izdrže i on se pronađe u kabini, izgubivši ravnotežu i poskliznuvši se na predivne

tepihe koji su prekrivali daske na podu, zaustavivši se na velikom krevetu koji je

zauzimao polovicu kabine. Sjeo je i divio se bogatstvu koje gaje okruživalo, osjeti

miris još opojniji od mirodija, miris jedne razmažene žene; dragocjeni miris

cvijeća napravljen umijećem prodavača mirisa, miješao se s mirisom kože, kose i

tijela mlade i zdrave žene. Miris je bio toliko jak i rafiniran da se Hal, podignuvši se

s kreveta, osjeti kako ga noge ne drže i udahne ga svim plućima. Bio je to

najnježniji miris koji je ikada osjetio. S mačem u ruci pregleda kabinu, jedva i

primijetivši bogate zidove i srebrene pehare pune slatkiša, suhoga voća i

pofpowrna. Stol pored zida s lijeve strane od ulaza bio je ispunjen kristalnim

posudama punim kozmetike i bočicama s mirisima sa srebrenim čepom. Hal se

približi i bolje ih promotri. Pored bočica bilo je i nekoliko češljeva sa srebrenim

držačem a medu zubima jednog češlja ostala je vlas kose, duga kao i njegova ruka

i tanka poput svilenog konca. Hal približi češalj licu kao da je relikvija i ponovno

osjeti onaj očaravajući, opojan miris žene. Saplete vlas oko prsta i oslobodi ju od

češlja, zatim ju ugura u džep svoje prljave košulje, smrdljive od znoja. U tom

trenutku začuje prigušeno jecanje koje je dopiralo s druge strane šarenog

kineskog paravana, na drugom kraju kabine. Tko je tamo?, zavikne Hal s mačem u

ruci. Izlazite, ili ću biti prisiljen udariti vas. Začuje još jedan jecaj, bolniji od

prethodnog. Za sve svece, ozbiljno govorim!, Hal se približi udarivši mačem

jedanput po paravanu i sasjekavši jednu od njegovih ploča u dva dijela. Zbog siline

udarca paravan se sruši na pod. Začuje se stravičan krik i Hal razrogači oči

ugledavši predivno biće koje je klečalo dršćući svim tijelom u kutu kabine. Držala

je lice zaklonjeno rukama, no svijetla kosa, koja je doticala pod, sjajila se poput

hrpe tek iskovanih zlatnih dukata, dok su haljine oko nje bile iste plave boje poput

krila pištalice. Molim vas, gospodo, promrmlja Hal, nisam vam namjeravao

nauditi. Molim vas, ne plačite. Njegove riječi nisu na njoj ostavile nikakav dojam.

Bilo je očito da ga žena nije razumjela i nadahnućem tog trenutka Hal prede na

latinski.: Ne bojte se. Na sigurnom ste, ne želim vam nauditi. Zlatna se glava

podigne: razumjela gaje. Hal promotri njeno lice, osjetivši se kao da ga je u tom

trenutku pogodila topnička granata u grudi. Bol je bila toliko jaka da mu se ote

jecaj: nikada nije mislio da na svijetu postoji toliko ljepote. Milost!, molila je na

latinskom, prigušenim glasom. Molim vas, nemojte mi učiniti zlo. Oči su joj bile

pune suza, no to je samo još više naglašavalo njihovu veličinu ističući ljubičastu

boju šarenica. Imala je blijede obraze, svijetle poput alabastra, a suze, koje su joj

se slijevale niz lice, sjajile su se poput malenih perla. Prelijepi ste, prošapće Hal na

latinskom. Njegov je glas bio nalik osuđeniku na vješala, prigušen i pun patnje.

Mučili su ga osjećaji koje nikada do sada nije osjetio: htio je zaštititi i utješiti tu

ženu, zadržati ju zauvijek uza se, voljeti je i obožavati. Sva viteška pravila koja je

do tada pročitao i ponavljao bez da ih i razumje, sakupljala su mu se na vršku

jezika, tražeći da ih primi, no on je ostao nepomičan, razrogačenih očiju. Zatim ga

drugi prigušeni zvuk ponovno vrati u stvarnost, ovoga puta iza njegovih leda.

Okrene se naglo s mačem u ruci: iz svilenih plahta na rubu kreveta pojavi se velika,

masna pojava. Trbuh mu je bio toliko debeo da se njihao poput želatine na svaki

pokret koji je činio: masne naslage su mu pritiskivale i šiju. Predajte se!, zagrmi

Hal, bockajući ga vrškom mača. Bio je to guverner, koji je kriknuo od boli i pao na

krevet gdje se i dalje otimao poput mladunca. Nemojte me ubiti, molim vas.

Bogat sam čovjek, reče na latinskom, između jecaja. Platit ću otkupninu neovisno

o njenoj visini. Na noge! Hal ga ponovno bočne, no Petrus van de Velde je jedvice

smogao snage i hrabrosti da klekne na koljena i tako je i ostao sav dršćući. Tko

ste? Guverner Rta Dobre Nade, a ovo je moja supruga. Te riječi bile su

najužasnije koje je Hal ikada čuo. Zagleda se u nedoumici u guvernera: ta prelijepa

žena koju je volio koliko i vlastiti život bila je udana i to za tu grotesknu karikaturu

od čovjeka koji je klečao pred njim. Moj tast je jedan od savjetnika Kompanije,

jedan od najbogatijih i najmoćnijih trgovaca u Amsterdamu. Platit će, platit će

koliko god želite samo da ponovno vidi svoju kćer. Molim vas, nemojte nas ubiti.

Te riječi gotovo da i nisu imale smisla za Hala kojemu je srce bilo slomljeno. U

samo nekoliko trenutaka osjetio je euforiju i najtmurnije osjećaje koje ljudsko biće

može osjetiti, od predivne ljubavi do ponora očaja. Guvernerove riječi, doduše,

imale su sasvim drugo značenje za Sira Francisa Courtenevja koji je stajao na ulazu

u kabinu, praćen Abolijem. Guverneru, možete se umiriti. Vi i vaša supruga u

dobrim ste rukama. Dogovorit ću se za vašu otkupninu. Skine vitešku perjanicu s

glave i nakloni se pred Katinkom; čak ni on nije bio sasvim bezosjećajan na snagu

njene ljepote. Smijem li se predstaviti, gospodo? Kapetan Francis Courtenev, na

vašoj usluzi. Molim vas, uzmite si vremena da ponovno dođete k sebi. U četiri

sata, odnosno za sat vremena, bio bih počašćen ako bi nam se pridružili na palubi.

Namjeravam sakupiti predstavnike Kompanije koji su na ovome brodu. Oba broda

smanjila su jedra: mala karavela plovila je samo s razvijenim košnim jedrima, dok

je veličanstvena galija podigla samo glavna jedra. Plovili su prema sjeverozapadu,

udaljavajući se od rta i ploveći prema istočnim zemljama afričkog kontinenta. Sir

Francis očinski pogleda posadu, skupljenu u sredini galije. Obećao sam vam

pedeset gvineja po osobi, podsjeti svoje ljude koji su mu pljeskali, iako su neki od

njih patili zbog rana. Pet ih je ležalo na slamnjačama ispod zaštitne ograde,

preslabi od izgubljene krvi da bi stajali na nogama, no odlučni da ne propuste ni

riječi te svečanosti. Mrtvace su već uvili u platnene krpe i poredali ih na pramcu

broda, svatko s topničkom granatom na nogama: sedamnaest Engleza i četrdeset i

dva Nizozemca, zbratimljeni u miru smrti. Nitko od preživjelih nije im u tom

trenutku posvetio misao. Sir Francis podigne ruku, zatraživši tišinu i prisutni se

približe kako ne bi izgubili riječi koje se kapetan spremao izreći. Lagao sam vam,

reče im Sir Francis, prouzrokovavši nevjericu, kojoj je uslijedio kolektivni jecaj i

prijeteće riječi. Ne postoji ni jedan medu vama..., i ovdje Sir Francis zastane kako

bi istaknuo sljedeće riječi, koji zahvaljujući današnjem poslu nije manje bogat od

dvije stotine funta! Tišina se produlji, dok su ga svi s nevjericom promatrali, a

zatim polude od sreće, skačući uvis i urličući od radosti, zaplesavši svi zajedno. Čak

i ranjenici sjednu i zapljeskaju. Sir Francis se i dalje smješkao nekoliko minuta,

ostavljajući da izraze svu radost, zatim zatrese u ruci snop papira pisanih rukom,

ponovno zatraživši tišinu. Ovo je popis tereta koji brod prenosi! Pročitajte ga!

Čitanje popisa se produlji gotovo na pola sata, jer su prisutni pljeskali nakon

svakog spomenutog tereta koji je on naglas prevodio s nizozemskog jezika: papar,

vanilija i šafran, ukupno četrdeset i dvije tone. Ljudi su znali da te mirodije vrijede

toliko zlata koliko teže, do zadnje librice i bili su već promukli koliko su urlikali. Sir

Francis ponovno podigne ruku. Niste li umorni slušati me kako čitam ovaj

beskonačni popis? Nije li vam dovoljno? Ne, odgovore u jedan glas. Nastavite!

Dobro, dakle u štivi ima drva Ww, i čudnovatih mirisa koji se nikada nisu vidjeli

sjeverno od ekvatora. Više od tristo tona. Napajali su se njegovim riječima, očima

koje su svjetlucale od uzbuđenja. Ima toga još, ali vidim da ste umorni. Dosta je za

danas, nije i tako? Čitajte!, molili su ljudi. Kineski porculan, bijeli i plavi najbolje

kvalitete, i puno svile! To bi trebalo oraspoložiti gospode! Začuvši da je spomenuo

žene, ispuste usklik, nalik na slonove za vrijeme parenja. S dvije stotine funta u

džepu, čim budu stigli u sljedeću luku mogli su imati sve žene koje god su htjeli,

bez obzira na njihov stalež i porijeklo. Ima još zlata i srebra, no zatvoreni su u

škrinjama na dnu glavne štive, prekrivene s oko tristo tona drva. Moći ćemo ih

otvoriti samo kada budemo u luci i kada budemo izvadili veći dio tereta. Koliko

ima zlata? Recite nam, koliko je srebra? Srebro je u novcu, ukupne vrijednosti oko

pedeset tisuća guldena, odnosno dvadeset tisuća funta, i tristo zlatnih ingota, koji

dolaze iz rudnika Kollur na rijeci Krishna, s Cejlona i samo Bog zna koliko ćemo za

njih dobiti kada budemo u Londonu. Hal se sklupčao na priponama glavnog jedra,

idealnoj promatračnici odakle je gledao oca; no ni jedna od riječi koje je izrekao za

mladića nije imala smisla, iako je shvaćao daje to bio jedan od najvećih plijenova

koji su ikada bili zarobljeni od engleskih mornara tijekom rata s Nizozemcima.

Osjećao se ošamućen, nesposoban da se usredotoči na bilo što osim na blago koje

je bilo najveće što je ikada dobio mačem, i koje je sada sjedilo iza njegova oca

tužna pogleda, u pratnji sobarice. Viteškom gestom, Sir Francis je smjestio na

palubi dvije fotelje koje su se nalazile u kabini kapetana broda, i stavio ih na

raspolaganje supruge nizozemskog guvernera. Petrus van de Velde stajao je iza

nje, odjeven u raskošnu odjeću, s čizmama od meke kože koje su mu sezale do

koljena, perikom i vrpcama, prirodna korpulentnost zamaskirana je medaljama i

svilenim vrpcama koje su odavale njegov položaj. Hal osjeti mržnju prema tom

čovjeku i sada osjeti da mu je žao što mu nije zario mač dok je puzao s kreveta,

pretvorivši tako onog anđela od njegove žene u neutješnu udovicu. Sanjario je o

tome kako posvećuje život ulozi Lancelota pored Ginevre: vidio se kako ispunjava

svaki njezin kapric, no inspiriran čistom ljubavi prema njoj činio je najvrjednija

junačka djela. Po njenoj zapovijedi mogao je čak hodočastiti u potrazi za Svetim

gralom, kako bi joj pružio tu relikviju u njene nježne ruke. Na tu pomisao prođu ga

trnci ugode, koji su ga natjerali da je promotri s visine s puno čežnje. Dok je Hal

sanjario na priponama, proslava na palubi se polako primicala kraju. Iza guvernera

stajali su nizozemski kapetan galije i ostali časnici koje su zarobili. Kapetan

Cornelius Schreuder bio je jedini otkrivene glave, zbog poveza na glavi, no,

usprkos udarcu koji mu je zadao Aboli, imao je i dalje budne i bistre oči, ponosan

pogled dok je slušao Sira Francisa. I to još uvijek nije sve!, uvjeri ih kapetan

posade. Svi smo sretni što se na brodu, kao počasni gost, nalazi novi guverner

nizozemske kolonije Rta Dobre Nade. Ironičnom gestom, nakloni se pred van de

Veldeom, koji ga prostrijeli pogledom. Osjećao se sigurniji u sebe, otkako su

njegove straže saznale o njegovom položaju i vrijednosti. Imamo i sreću da s

nama imamo i lijepu guvernerova suprugu!. Prekine se, dok je posada izražavala

divljenje prema ljepoti žene. Sirovi i neznalice!, zareži van de Velde, spustivši joj

zaštitnički ruku na rame. Ona podigne pogled i zagleda se u posadu svojim velikim

ljubičastim očima i primora ih na tišinu svojom ljepotom i nevinošću. Mevrou van

de Velde je jedina kći bogatog Hendrika Coetzeea, sfadfiokkra grada Amsterdama

i predsjednika savjeta Nizozemske istočnoindijske kompanije. Posada se zagleda u

nju sa strahopoštovanjem. Malo je tko medu njima shvaćao značenje tako važne

osobe, no način na koji je Sir Francis nabrojao titule ih je impresionirao. Guverner

i njegova žena ostat će na brodu dok ne budu za njih platili otkupninu. Jedan od

nizozemskih zarobljenih časnika otići će na Rt Dobre Nade sa zahtjevom za

otkupninu, koji će predati savjetu u Amsterdamu, prvim brodom Kompanije što

bude na raspolaganju. Razmislivši o izgovorenim riječima, ljudi su promatrali

razrogačenih očiju par, sve dok Big Daniel ne zapita: Koliko, Sire Francis? Koliko

ste odlučili tražiti za otkupninu? Visina otkupnine je dvije stotine tisuća guldena u

zlatnicima. Svi su ostali zapanjeni, jer takav iznos je bio van njihove sposobnosti

shvaćanja. Zatim Daniel ponovno zareži: Hura za kapetana!, i svi su klicali sve dok

nisu izgubili glas. Sir Francis je polako pregledao redove nizozemskih mornara

koje je zarobio. Bilo ih je četrdeset i sedam, od kojih je osamnaest bilo ranjenih.

Hodajući, proučavao je svako lice: sirovi ljudi, ružnih crta lica i ne baš inteligentna

pogleda. Bilo je jasno da ni jedan medu njima nema neke vrijednosti što se

otkupnine tiče; zapravo, predstavljali su više problem, budući da su trebali biti

hranjeni i nadzirani a postojala je uvijek opasnost da smognu hrabrosti i da se

pokušaju pobuniti. Što ih se prije oslobodimo, tim bolje, promrmlja za sebe, i

zatim izusti nekoliko riječi na njihovu jeziku: Dobro ste obavili vašu dužnost. Bit

ćete oslobođeni i poslani u utvrdu na Rtu Dobre Nade. Možete sa sobom ponijeti

vašu torbu i prije polaska pobrinut ću se da vam isplate što ste zaradili. Njihova se

lica ozare, budući da to nisu očekivali, lb bi ih trebalo smiriti, pomisli, i krene

prema Ijestvama koje su vodile u kabinu u koju se tek bio smjestio, gdje su ga

čekali važniji zatvorenici. Gospodo!, izjavi, pozdravivši ih pri ulazu i prije nego što

je sjeo za pisaći stol. este li za čašu kanarskog vina? Guverner van de Velde oholo

potvrdi. Imao je suho grlo i, iako je prije pola sata jeo, osjećao je da mu krulji u

trbuhu, poput ogladnjelog psa. Oliver, sluga Sira Francisa, napuni bijelim vinom

čaše na stalku, posluživši ga suhim voćem koje je pronašao u smočnici. Kapetan

odbije s grimasom na licu, prepoznavši svoje namirnice, no usprkos tome, ispije

veliki gutljaj vina. Sir Francis promotri papire na kojima je uzeo zabilješke, a zatim

pogleda jedno od pisama koje je pronašao u pisaćem stolu kapetana Limbergera i

koje je dolazilo iz poznate nizozemske banke. Podignuvši pogled prema kapetanu

reče mu oštro: Pitam se kako to da se osoba na vašem položaju upušta u

malverzacije. Obojica znamo da to SazmMagsfonca oštro zabranjuju. Nizozemac

se već htio pobuniti, no kada je Sir Francis počeo lupkati prstima po pismu, smiri

se pogledavši prema guverneru koji je sjedio pored njega. Izgleda da ste bogat

čovjek, mMeer. Ne biste trebali osjetiti manjak od dvadeset tisuća guldena

otkupnine. Kapetan se pobuni, no Sir Francis nastavi: Ako sami napišete pismo

vašim bankarima, stvar će se riješiti na način na koji se to čini medu

džentlmenima, čim budem dobio iznos u zlatu. Limberger spusti glavu u znak

pristanka. A sada, što se tiče časnika na ovome brodu, nastavi sir Francis, proučio

sam vaša imena. Približi registar s imenima i otvori ga: Iz ovoga je vidljivo da nitko

od vas nema veze u visokom društvu ili s novčanom moći. Podigne glavu i pogleda

kapetana: Nije li tako? Istinaje, m;Mkeer. Poslat ću ih na rt zajedno s običnim

mornarima. Sada trebam samo odlučiti kome ću povjeriti zahtjev za otkupninu za

rukovodstvo Kompanije za guvernera van de Veldea i njegovu suprugu, uz

naravno vaše pismo za bankare. Sir Francis pogleda guvernera i van de Velde

ugura u usta još jedno mekano voće, odgovorivši punih usta: Pošaljite Schreudera.

Schreudera? Sir Francis je listao dokumente dok nije pronašao kapetanovo ime.

Kapetan Cornelius Schreuder, tek imenovan vojni kapetan utvrde Dobra Nada?

Da, upravo on. Van de Velde ispruži ruku prema još jednome voću. Njegova titula

mu daje veći značaj kada bude predavao zahtjev za otkupninu mome tastu,

primijeti. Guvernerove usne pune šećera se razvuku u zadovoljnu grimasu.

Savršeno je znao o zanimanju svoje žene za briljantnog kapetana. Iako je bio

oženjen njome samo nekoliko godina, znao je sa sigurnošću da je imala bar

osamnaest ljubavnika od kojih neki samo na sat vremena ili večer. Njena služavka

Zelda bila je u službi van de Veldea kojemu je prepričavala sve veze gospodarice,

osjećajući duboku nasladu kada ih je opisivala do najsitnijih detalja. Na početku je

van de Velde, otkrivši tjelesne naslade svoje žene, osjetio gnušanje, no njegovi

početni izljevi bijesa nisu ostavljali nikakav dojam na Katinki. Ubrzo je otkrio da

nema nikakva utjecaja na nju, no nije se smio previše buniti, a nije ju mogao niti

udaljiti. S jedne strane bio je opčaran Katinkom, a s druge strane njen je otac bio

previše bogat i previše utjecajan. Njegovo bogatstvo i položaj u društvu gotovo su

sasvim ovisili o njoj. Konačno je shvatio da je jedina mogućnost da ju drži daleko,

koliko je to bilo moguće, od napasti i prilika. Za vrijeme ovog putovanja uspio ju je

zadržati gotovo kao zarobljenicu u njenoj kabini, i bio je siguran da nije tako

postupio, njegova bi žena već bila okusila naslade s kapetanom. Kada bude udaljio

kapetana s broda, njen izbor bio bi dosta ograničen, a nakon toliko duge

apstinencije, možda bi se pokazala raspoložena prema njemu. Odlično, završi Sir

Francis, poslat ću kao vašeg emisara kapetana Schreudera. Prolista almanah koji je

stajao pred njim. Uz povoljan vjetar i uz Božju pomoć putovanje od rta do

Nizozemske i natrag ne bi trebalo trajati dulje od osam mjeseci. Nadajmo se da

ćete moći započeti s novom službom oko Božića. Gdje ćete nas smjestiti do tada?

Moja supruga je dama visokog ranga i rafiniranih običaja. Na udobno i sigurno

mjesto, uvjeravam vas, gospodine. Gdje ćemo sresti brod s otkupninom? Na 33

stupnja južne širine i 4 stupnja istočne dužine. A gdje bi to bilo, ako smijem pitati?

Točno na mjestu gdje se sada nalazimo, nasred oceana. Sir Francis nije se dao tako

lako nagovoriti i izdati položaj svoje baze. Bilo je maglovito jutro, kada se galija

usidrila u mirnim vodama, u zavjetrini stjenovitog rta duž afričke obale. Vjetar se

smanjio i počinjao je mijenjati pravac puhanja, budući da je ljeto polako odmicalo,

približavajući se jesenskom ekvinociju. Uz njih je plovila lfy Edtvma, s pumpama

koje su neprestano radile, ploveći tik uz veći jedrenjak zahvaljujući bokobranima

spuštenim između dva broda. Odmah su započeli s otklanjanjem šteta. Na

križevima galije već su postavljeni novi dijelovi, a prebačeni su i veliki topovi s lady

f dwme. Trideset mornara pokrenulo je paranak, spustivši topove na palubu galije,

jednog po jednog. Kada budu smjestili topove na galiju, imat će vatrenu moć

linijskog jedrenjaka, u stanju da napadne bilo koju galiju Kompanije. Promatrajući

topove koji su prebacivani na jedrenjak, sir Francis shvati da je imao snage da

napadne bilo koju nizozemsku trgovačku luku u Indijskom oceanu, upravo kao što

je stoljeće ranije Sir Francis Drake bio noćna mora Španjolaca na Atlantiku.

Odmah zatim izvade iz spremnice baruta na karaveli bačvice s prahom. Ostalo je

još sasvim malo punih bačvica nakon tako duge plovidbe i mnogobrojnih borba u

kojima je brod sudjelovao. Suprotno od karavele, galija je posjedovala gotovo

dvije tone baruta visoke kvalitete, dovoljno za nekoliko borba ili da izbore bogato

nizozemsko trgovačko središte na obali Trinkomalee ili Giava. Nakon što su

preselili robu i namirnice, bačve s vodom, kovčege s oružjem, bačve s mesom u

salamuri, vreće kruha i brašna, podignu na brod i brodice, koje su, nakon što su ih

drvodjelci rastavili, odložene u glavnu štivu galije, iznad kvalitetnog drva.

Zauzimale su dosta mjesta, tako da je bilo potrebno skinuti plašteve na otvorima

glavnih štiva, barem dok Sir Francis ne bude istovario plijen u svoju tajnu bazu.

lady EdwMđ je plutala visoko nad vodom, kada su kapetan Schreuder i

nizozemska posada, koja je bila oslobođena, bili spremni ukrcati se na brod. Sir

Francis pozove kapetana na palubu da mu vrati mač i preda pismo za savjet

Nizozemske istočnoindijske kompanije u Amsterdamu. Poslanica je bila zatvorena

u platneni smotuljak zapečaćen crvenim voskom i zavezana vrpcom. Bio je to

smotak začuđujućih dimenzija, koji je kapetan Schreuder stavio pod mišku

odlučnom gestom. Nadam se da ćemo se ponovno sresti, gospodine, reče Siru

Francisu prijetećim glasom. Za osam mjeseci naći ćete me na dogovorenom

mjestu, uvjeri ga Sir Francis. Bit će mi drago da vas ponovno sretnem, samo u

slučaju da sa sobom ponesete dvjesto tisuća guldena za mene. Niste me

razumjeli, reče Comelius Schreuder suho. Nije tako, uvjeravam vas, odgovori mu

Sir Francis tihim glasom. Kapetan pogleda prema krmenom nadgradu gdje se

nalazila Katinka van de Velde pored muža. Duboki naklon, kao i intenzivan pogled,

nije bio namijenjen samo guverneru. Vratit ću se što prije kako bih okončao vaše

patnje, obeća. Neka vas Bog čuva, odgovori guverner. Naša je sudbina u vašim

rukama. Na povratku, dragi kapetane, moći ćete računati na moju najdublju

zahvalnost, promrmlja Katinka glasom djevojčice i kapetana prođu trnci, kao da su

ga polili hladnom vodom. Podigne se i pozdravi ju, a zatim krene dugim koracima

prema zaštitnoj ogradi galije. Hal je stajao na lijevoj strani, zajedno s Abolijem i

Big Danielom, a kapetan zatvori oči, zastavši pred njim i savivši rubove brkova.

Vrpce na prsluku vijorile su na vjetru, a zlatna lenta koja je pokazivala njegovu

klasu, sjajila je, kada on dodirne mač koji je nosio o pojasu. Prekinuli su nas,

mladiću, reče tihim glasom, na dobrom engleskom, bez naglaska. No, čekat ću

vrijeme i mjesto da završimo lekciju. Nadam se, gospodine. S Abolijem uza se Hal

se osjećao neustrašivim. Uvijek sam zahvalan onome koji me nečemu može

poučiti. Na trenutak se pogledaju u oči, a zatim se Schreuder spusti s galije na

palubu karavele. Odmah odvežu konopce i nizozemska posada razvije jedra. Iady

Wnđ podigne pramac poput kobile koja se ritala, dok se sve više udaljavala.

Krenimo i mi, ako vam je po volji, majstore Nede!, zapovjedi Sir Francis. Podignite

sidro! Galija se odvoji od afričke obale, ploveći prema jugu. S koša gdje je bio

sklupčan Hal, Iaafy Edwma bila je još dobro vidljiva: plovila je prema otvorenom

moru ne bi li izbjegla pješčane dine Rta Agulhas, da bi zatim promijenila pravac

kretanja i plovila prema nizozemskoj utvrdi, koja se podizala u podnožju planine s

ravnim vrhom što je nadvisivala krajnju jugozapadnu točku afričkog kontinenta.

Pred Halovim očima obris jedra karavele jasno se promijeni i on se nagne nad

košem i zaviče: f,afy Edwma mijenja pravac kretanja. Kamo plovi?, zavikne otac.

Prema otvorenom moru. Plovi u pravcu zapada. Činila je upravo ono što su i

očekivali. S jugoistočnjakom je plovila prema Rtu Dobre Nade. Nadziri ih. Hal je

nastavio pogledom slijediti brod, koji se sve više udaljavao, postajući sve manji,

sve dok se bijela jedra nisu stopila s bijelom pjenom valova. Nestao je!, zavikne

prema palubi. Ne vidim ga više! Sir Francis je čekao taj trenutak i usmjeri galiju

prema pravom pravcu kretanja. Zapovjedi kormilaru da krene prema istoku,

vraćajući se plovidbi, koja je bila gotovo paralelna s afričkom obalom. Izgleda da je

tako najbolje, reče Halu kada se spustio s koša, nakon što ga je drugi stražar

zamijenio. Dosta je brza, no morat ćemo naučiti hirove i obijesti naše nove

gospodarice. Izmjeri brzinu brzinomjerom, molim te. S klepsidrom u ruci Hal

izračuna trajanje pomaka komada drveta od pramca do krme broda, koji je

spustio u more i nakon brzog računanja na pločici, podigne pogled prema ocu:

Šest čvorova. S novim glavnim jarbolom moći će doseći i deset čvorova. Ned Tvler

je u štivi broda pronašao rezervu norveških borova. Zamijenit ćemo ga čim se

budemo usidrili u luci. Sir Francis je izgledao oduševljeno. Bog im se smješkao.

Sakupi posadu. Molit ćemo za Božji blagoslov, i dati galiji novo ime. Ostali su

otkrivene glave na vjetru, stišćući si na prsa kapu, sa što pobožnijim izrazom na

licu, da ne navuku na sebe Sir Francisovo neslaganje. Zahvaljujemo ti, Bože

svemogući, na pobjedi koju si nam poslao nad hereticima i odmetnicima od vjere,

Sotoninim sljedbenicima Martina Lutera. Amen!, zaviknu iz sveg glasa. Svi su bili

dobri anglikanci osim crnaca koji su potjecali iz afričkih plemena, no i oni izgovore

amen!, zajedno s drugima. Naučili su tu riječ već prvoga dana na brodu sa Sirom

Francisom. Zahvaljujemo ti i na providnom i pravovremenom posredovanju na

vrhuncu borbe i zato što si nas poštedio od sigurnog poraza. Hal se vukao po

palubi, ne slažući se s očevim riječima, no ne podižući glavu. Dio zahvalnosti za

ono posredovanje bila je njegova zasluga, a otac to nije javno istaknuo.

Zahvaljujemo ti i slavimo tvoje ime jer si nam poslao ovaj lijepi brod. Kunemo se

da ćemo ga koristiti u suzbijanju tvojih neprijatelja i molimo te za tvoj blagoslov.

Usrdno te molimo da ga gledaš s milošću i da potvrdiš njegovo ime, koje mu

dodjeljujemo u ovom trenutku. Od ovog trenutka zove se ReWwfWM. Otac je

samo preveo nizozemsko ime galije i Hal se ražalosti što brod neće nositi ime

njegove majke. Pitao se je li sjećanje koje je otac imao na nju počelo blijedjeti ili je

možda imao kakav drugi razlog što mu nije dao njeno ime. Znao je da nikada neće

smoći hrabrosti i zapitati ga o tome te se stoga trebao natjerati da se pomiri s

očevom odlukom. Zazivamo tvoju pomoć u beskonačnoj borbi protiv nevjernika.

Zahvaljujemo ti na nagradama kojima si nas tako velikodušno darovao. Vjerujemo

da ćeš, ako se pokažemo dostojnima, nagraditi našu ljubav daljnjim dokazima

tvoje ljubavi. Bio je to osjećaj oko kojeg su se svi na brodu slagali, bilo kršćani ili

pogani. Svi oni koji su vjerovali u Boga imali su pravo na nagradu na ovome

svijetu, a ne samo na onom drugom, nakon smrti. Blaga koja su ispunjavala štivu

galije bila su vidljiv dokaz Njegovog odobravanja. A sada hura za eWwfžo i za sve

na brodu! Vikali su sve dok nisu ostali bez glasa i na kraju je Sir Francis morao

zatražiti tišinu. Stavivši si na glavu kapu, da znak ljudima da se mogu pokriti.

Njegov izraz lica postane strog i autoritativan. Preostala nam je još jedna zadaća,

koju moramo riješiti, reče im, gledajući u Big Daniela. Dovedite zarobljenike na

palubu, majstore Daniele. Sam Bowles vodio je red izgubljenih ljudi koji su se

penjali iz štive, trepćući očima kad su ugledali svjetlo dana, vodeni prema krmi i

natjerani da kleknu pred posadu broda. Sir Francis pročita njihova imena na

pergamentu, koji je držao u ruci: Samuel Bowles, Edward Broom, Peter Law, Peter

Miller, John Tate: kleknite pred vaše drugove, vi koji se teretite za kukavičluk i

napuštanje borbenih mjesta. Ljudi započnu negodovati izmijenivši poglede pune

zlobe. Što odgovarate na ove optužbe? Jeste li kukavice i izdajice kao što stoji u

optužbi? Milost. Bio je to trenutak ludosti. Kajemo se zbog toga. Oprostite nam,

usrdno vas molimo u ime naših žena i djece koje smo ostavili kod kuće, molio je

Sam Bowles, koji je bio glasnogovornik ostalih. edine žene koje ste imali su one

kurve u bordelima u Dock Streetu, naruga mu se Big Daniel i posadi se ote glasan

uzvik. Objesite ih na križeve! Želimo ih vidjeti kako plešu žigu s vragom.

Sramota!, zavikne Sir Francis prekinuvši ih. Kakvaje ovo pravda? Svi ljudi, ma kakvi

god bili, imaju pravo na pravedan proces. Umire se, a Sir Francis nastavi: Riješit

ćemo ovu stvar kako treba. Tko ih optužuje? Mi!, zareže članovi posade. Tko su

svjedoci? Mi!, odgovore u jedan glas. Jeste li vidjeli kada su počinili izdaju ili

kukavičluk? Jeste li vidjeli kako ova odvratna stvorenja bježe za vrijeme bitke,

ostavivši svoje drugove sudbini? Da. Čuli ste svjedočenja protiv vas. Imate li što

reći u vašu obranu? Milost!, stenjao je Sam Bowles. Ostali su bili nijemi. Sir

Francis se ponovno obrati posadi: Dakle, koja je vaša odluka? Krivi su. Krivi poput

pakla!, doda Big Daniel, da ne bi bilo sumnje. A vaša kazna?, zapita Sir Francis i

odmah se začuje glasna buka. Objesite ih!, To je premalo za te svinje. Vucite ih

ispod kobilice broda!, Ne, ne! Zakoljite ih. Natjerajte ih da jedu vlastita jaja!,

Ispecimo malo svinjskog mesa. Spalite ih na lomači! Sir Francis ih ponovno

ušutka: Vidim da se ne slažete sasvim. Dade znak Big Danielu: Odnesite ih pod

palubu i zatvorite ih. Pustite da se kuhaju u vlastitoj juhi nekoliko dana. Pobrinut

ćemo se za njih kada se budemo usidrili u luci. Do tada imamo važnijih pitanja o

kojima moramo razmisliti. Prvi put otkako se nalazio na brodu, Hal je dobio

vlastitu kabinu. Nije više bio primoran provesti svaki trenutak sna ili budnosti u

svom životu u prisilnoj intimi s gomilom drugih živih bića. U usporedbi s malom

karavelom, galija je bila prostrana, i njegov je otac pronašao mjesto i za njega,

pored njegove raskošne kabine. Bila je to ostava sluge nizozemskog kapetana, i

bila je nešto veća od brloga. Potrebno ti je mjesto s dovoljno svjetlosti gdje ćeš

moći učiti, tim je riječima Sir Francis opravdao svoju širokogrudnost. Svake noći

gubiš mnogo sati u spavanju, dok bi mogao raditi. Čak je zapovjedio jednom od

drvodjelaca da mu napravi ležaj spojen s pisaćim stolom gdje će Hal moći smjestiti

knjige i papire. U kabini je svijetlila uljanica koja je zacrnila strop Čadom, no

davala je Halu dovoljno svjetlosti da raspoznaje slova i omogući da obavi zadatak

koji mu je otac bio povjerio. Oči su ga pekle od umora i morao je ugušiti zijevanje,

dok je umakao pero i promatrao pergament na koji je prepisivao izvadak iz

naputaka o plovidbi nizozemskog kapetana, koji je otac pronašao. Svaki je

moreplovac posjedovao svoj osobni priručnik za plovidbu, dnevnik neprocjenjive

vrijednosti, gdje je zapisivao sve detalje o oceanima i morima, strujama i obalama,

lukama i sidrištima; karte nepoznatih voda i neba, koji su se mijenjali s

promjenom geografske širine. Bile su sve to spoznaje koje je svaki moreplovac

strpljivo skupljao cijelog svog života, izvodeći ih iz vlastitih promatranja, ili otkrivši

ih iz iskustava i pripovijedanja drugih. Otac je očekivao da će Hal završiti s

dodijeljenim mu zadatkom prije smjene na košu, koja je započinjala u četiri sata

ujutro. Pažnju mu privuče gotovo jedva čujan šum sa suprotne strane zida, i Hal

se podigne, držeći i dalje pero u ruci. Bio je to tako lagani korak, gotovo nečujan i

dopirao je iz raskošne kabine guvernerove žene. Hal naćuli uši, pokušavši shvatiti

odakle dolazi svaki zvuk koji je dopirao do njega. Srce mu je govorilo da je s druge

strane bila lijepa Katinka, no nije mogao biti sasvim siguran; mogla je biti i njena

stara i ružna služavka, ili njen groteskni muž, i na tu se pomisao rastuži. No,

usprkos tome, nagovori samoga sebe da se radi o Katinki i pomisao na njenu

blizinu ga uzbudi, iako ih je dijelio zid. Žudio je tako snažno za njom da se nije

uspijevao usredotočiti na svoj zadatak, a nije uspijevao ni ostati sjediti. Ustane,

primoran zbog niskoga stropa ostati sagnut, i približi se u tišini zidu. Naslonivši se

na drvo, oslušne i začuje lagani šum, kao da se nešto vuče po podu, poput šuma

odjeće, uz druge zvukove za koje nije shvatio odakle potječu, a zatim šum

tekućine koja je tekla u lavor ili posudu. Držeći i dalje prislonjeno uho, pokušao je

zamisliti svaki pokret s druge strane zida: začuje kako je zaronila ruke u vodu

kojom je oprala sebi lice, začuje njen uzdisaj kada hladna voda dotakne njezine

obraze, a potom začuje kapi kako padaju u lavor. Spustivši pogled opazi lagani

trag svjetlosti svijeće, koji je dopirao kroz mali otvor na zidu. Žuta svjetlost je

podrhtavala ispod valova, koji su udarali o brod. Ne misleći na posljedice onoga

što je činio, klekne i nasloni oko na otvor. Mogao je vidjeti vrlo malo, jer je otvor

bio uzak, a prigušena svjetlost svijeće padala mu je ravno u oko. Zatim nešto

prođe između njega i svijeće, šumom svile i čipke. Ostane razrogačenih očiju, a

zatim ispusti uzdah, opazivši dijelić bijele i savršene kože. Bio je to samo trenutak,

tako brz, da je jedva imao vremena razlikovati obris nagih leda, koja su svijetlila

poput bisera na žutoj svjetlosti svijeće. Približi lice zidu, nastojeći očajnički opaziti

još jedan dio tolike ljepote. Osim uobičajene škripe broda, pričinilo mu se da čuje i

prigušeno disanje, lagano poput daška tropskog vjetra. Zadrži dah i oslušne, dok

ne osjeti da ga peku pluća, i, osjetivši strah, zavrti mu se u glavi. U tom trenutku

svijeća se u drugoj kabini ugasi, a trag svjetlosti koji je prolazio kroz mali otvor,

sada pređe ispred Halovog oka, a zatim se rasprši. Začuje lagane korake kako se

udaljavaju, a zatim se na drugi kraj zida spusti tama i tišina. Ostao je vrlo dugo

klečati, poput vjernika pred hramom, a zatim se polako podigne i vrati se za pisaći

stol. Pokušao se usredotočiti na zadatak koji mu je otac zadao, no nije uspijevao.

Riječi na stranici koju je promatrao pretvarale su se u slike puti, boje alabastera i

zlatnu kosu. U nosnicama je još osjećao jak miris parfema, koji je osjetio još prvi

put kada je upao u njenu kabinu, i zakloni oči rukom da bi se obranio od tih slika

koje su mu zarobile misli. Uzalud: razum je izgubio kontrolu nad njima. Pruži ruku

prema Bibliji, koja je stajala pored dnevnika i otvori kožne korice. Medu

stranicama se nalazila tanka zlatna vlas, koju je ukrao s češlja. Približi ju usnama i

zastenje: učini mu se da na njoj još uvijek osjeća njen miris i taj ga osjećaj nagna

da sklopi oči. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je shvatio radnje njegove

desne ruke, koja se otela njegovoj kontroli, uvukavši se poput lopova ispod

njegovih širokih platnenih hlača, jedinog dijela odjeće koji je imao na sebi u

zagušljivoj toplini uske kabine. Kada je shvatio što čini, bilo je prekasno da se

zaustavi i preda se, slab, ritmičkim pokretima svojih prstiju. Znoj koji se slijevao iz

svake pore njegova tijela prekrije svjetlucavim velom mlade i čvrste mišiće; ud koji

je držao medu prstima bio je nabrekao i posebno živ. Mislio je samo na miris

žene. Pokreti ruke bili su brzi, no ne kao i srce. Znao je da je to grijeh, ludost. Otac

ga je upozorio, no nije se mogao zaustaviti, štoviše, započeo se uvijati nad

klupicom. Osjeti ocean ljubavi prema njoj kako pritišće branu njegove

samokontrole poput plime, osjeti toplu bujicu na napetim bedrima, osjeti kako

preplavljuje i klupicu, a zatim taj miris istisne iz nosnica sveti miris njene kose.

Ostao je dugo sjediti, znojan, dišući polako, osjećajući se krivim i gnušajući se nad

samim sobom. Izdao je očevo povjerenje, obećanje koje mu je zadao, a zbog

njegovih sramotnih poriva zablatio je čistu i predivnu sliku jedne svetice. Nije

mogao ostati u toj kabini ni trenutak više. Stavi na ramena platneni prsluk, i potrči

Ijestvama na palubu. Naslonjen na ogradu broda, ostane nepomičan neko

vrijeme, duboko dišući. Morski zrak, čist i slan, odagna polako grižnju savjesti i

gnušanje. Osjeti se čvršćim i ogleda se oko sebe da se pribere. Brod je i dalje

plovio sa suprotnim vjetrom. Jarboli su se njihali naprijednatrag, dok su zvijezde

sjajile na nebu. Jedva je uspijevao razabrati kontinent. Samo prst tame dijelio je

od tamnih obrisa kopna Veliku Medvjedicu, čežnjivo sjećanje na zemlju u kojoj se

rodio i gdje je proveo svoje djetinjstvo koje je sada bilo prošlost. Na jugu je

svjetlucalo sazviježde Centaura, koje se sjajilo iznad njegova desna ramena, i veliki

Južni križ svijetla srca. To je bio simbol novog svijeta koji se prostirao preko crte

razgraničenja. Zagledavši se prema kormilu, opazi očevu priliku koja se sjajila u

jednom kutu palube. Nije se htio suočiti s njime u tom trenutku, jer je bio siguran

da su krivica i grijeh još uvijek ocrtani na njegovu licu, toliko da bi ih otac

primijetio i u polusjeni. A opet, znao je da gaje otac već opazio, i izgledalo bi

čudno da ga ne pozdravi. Na brzinu mu se približi: Molim vas, oprostite mi, oče.

Htio sam udahnuti malo zraka i razbistriti si misli, promrmlja, i ne pogledavši Sira

Francisa u oči. Ne uživaj ovdje predugo, upozori ga otac. Želim vidjeti tvoj posao

prije početka smjene straže na košu. Hal se požuri. Ta raskošna paluba nije mu

bila još dovoljno poznata. Veći dio tereta s lady Edwme nije našao mjesta u već

punim štivama galije, stoga je bio smješten na palubi, osiguran konopcima, te se

on morao snalaziti medu bačvama, kovčezima, topovima. Toliko ga je mučila

grižnja savjesti da je malo mario na ono što se događalo oko njega, dok ne začuje

šum u daljini: razbistrivši se, pogleda prema pramcu broda. Skupina osoba

nalazila se u sjeni tereta ispod pramčanog nadgrada. Njihovi potajni pokreti ga

navedu na pomisao da se nešto čudno događa. Nakon procesa priređenog od

ostalih članova posade, Sam Bowles i njegovi ljudi premješteni su na donju palubu

galije i zatvoreni u mali prostor koji je vjerojatno služio kao spremište

drvodjelcima. Nije bilo svjetla, a zraka je također nedostajalo, dok se jako osjećao

smrad nužnika i papra. Prostor je bio toliko malen da petorica nisu mogla zajedno

ležati, već su se smjestili u toj rupi što su bolje mogli, ostavši u tišini, očajni. Gdje

smo? Jesmo li ispod razine mora?, zapita Ed Broom nesretnim glasom. Nitko od

nas ne zna kako izgleda ovaj nizozemski brod, promrmlja Sam Bowles. Misliš li da

će nas ubiti?, zapita Peter Law. Budi siguran da te nemaju namjeru zagrliti i

poljubiti, zareži Sam. Vjerojatno će nas vući ispod kobilice broda, promrmlja Ed.

ednom sam vidio kako to čine. Kada su vukli onog jadnog bijednika ispod broda i

izvukli ga van sa suprotne strane, utopio se poput miša u bačvi piva. Nije ostalo

mnogo mesa na njegovu truplu... ostalo je rastrgano ispod broda. Vidjele su se

kosti koje su virile, sve bijele. Malo promisle, a zatim Peter Law reče: Vidio sam

kako su objesili i sasjekli kraljeve ubojice u Tvburnu 59. godine. Bili su ubili kralja

Charlesa, oca Crnoga Princa. Sasjekli su njihove trbuhe kao da su ribe, zatim su

gurnuli u njih željeznu kuku, rastrgnuvši im sva crijeva, a zatim su objesili njihova

crijeva za vrat poput konopca. Nakon toga odrezali su im ud i jaja te... Začepi!,

zareži Sam. Ponovno se stišaju, očajni u mraku. Nakon sat vremena Ed Broom

promrmlja: Počinje ulaziti zrak, tko zna odakle. Osjećam ga na vratu. Trenutak

kasnije Peter Law reče: U pravu je, znate. I ja ga osjećam. Tko zna, što se nalazi iza

ovog zida? Tko to zna. Možda štiva glavnog tereta. Osjeti se lagani šum i Sam

zapita: Što to radite? Na ovom mjestu se nalazi rupa medu daskama. Otud ulazi

zrak. Pustite da pogledam. Sam se približi puzeći, a nekoliko trenutaka zatim

prizna: U pravu ste. Mogu ugurati prste u rupu. Da bismo ju bar uspjeli raširiti.

Ako te Big Daniel uhvati na djelu, vidjet ćeš što će ti učiniti. A što bi nam mogao

učiniti? Sasjeći nas? To i tako namjerava učiniti. Sam je radio u tami neko vrijeme,

a zatim izjavi: Kad bih barem imao nešto čime bih razbio ovu dasku! Ja sjedim na

jednoj olabavljenoj dasci. Uzmimo ju i upotrijebimo ju ovdje. Sada su svi zajedno

radili. Konačno uspiju ugurati u otvor na zidu kraj jake daske. Koristeći ju kao

polugu, svi zajedno upotrijebe snagu i drvo se glasno razbije na dva dijela. Sam

ugura ruku u otvor. S druge strane je otvoreni prostor. Mogao bi biti izlaz. Svi se

nagnu prema naprijed da imaju mogućnost dohvatiti kraj otvora, slomivši si nokte

i zabivši si komadiće drva u dlan, koliko su bili nestrpljivi. Natrag! Povucite se

natrag!, zapovjedi im Sam, pokušavši ugurati glavu kroz otvor. Čim su ga čuli da se

udaljava sa suprotne strane, požure slijediti njegov primjer, prošavši kroz otvor.

Puzeći, Sam osjeti jak miris papra da ga guši i peče u grlu. Nalazili su se u štivi koja

je sadržavala škrinje s mirodijama: tamo je bilo nešto više svjetla koje je dopiralo

ispod dobro zatvorenih vrata. Jedva su uspijevali razabrati velike, uredno

poredane bačve, svaka je bila viša od čovjeka, no nije bilo dovoljno prostora da

puze po njima, jer je paluba bila previše niska. Uspjeli su proći samo proguravši se

između bačava, no bio je to rizičan prolaz. Teške bačve su se lagano pomicale na

svaki pokret broda, tako da su se konopci, koji su ih zadržavali, maksimalno

napinjali. Da je kojim slučajem netko ostao prikliješten medu bačvama, bio bi

zgnječen poput žohara. Sam Bowles, koji je bio najmanji, prvi je počeo puzati, a

drugi su ga slijedili. Odjednom užasan krik odjekne štivom, sledivši svima krv u

žilama. Tišina, glupane!, Sam se okrene pun bijesa: Nasrnut će svi na nas. Ruka!,

zavikne Peter Law. Oslobodite me! Stalnim ljuljanjem broda jedna od bačvi se

podigla, a zatim ponovno pala i ukliještila svojom težinom Peterovu ruku. I dalje je

klizila i pritiskivala ruku te su ostali čuli kosti ruke i lakta kako se lome. Čovjek je

urlao od bola i nije postojao način čime bi ga ušutkali. Bol ga je dovela iznad

granice razuma. Sam se puzeći vrati prema njemu: Šuti! Uhvativši ga za rame,

podigne ga, pokušavši ga osloboditi, ali ruka je bila ukliještena i čovjek još jače

krikne. Ništa ne mogu učiniti, zareži Sam, uzevši s pojasa dio konopca koji mu je

služio kao vezica. Učinivši omču, stavi je oko Peterovog vrata, a zatim ju stisne

svom snagom. Nagne se prema natrag, držeći koljena zarivena u rebra žrtve, i

vukući svom snagom omču, sve dok divlji Peterovi krikovi odjednom zamuknu.

Sam je dugo nakon što su krikovi prestali, čvrsto držao omču, zatim ga ostavi i

ponovno zaveže konopac oko struka. Morao sam to učiniti, promrmlja obraćajući

se drugima. Bolje jedan mrtvac nego svi mi. Nitko nije izustio ni riječi, a ostali

krenu za Samom, dok je ovaj ponovno počeo puzati prema naprijed, ostavivši

ugušeno tijelo ispod velikih bačava koje su se pomicale i gnječile ga. Pomognite

mi ovdje!, reče Sam i ostali mu pomognu da se uspne na jednu od bačava ispod

otvora na palubi. Sada nas samo komad platna dijeli od palube, prošapće

pobjednički, izduživši se dok nije dodirivao glavom platno otvora na palubi. Hajde,

izidimo!, prošapće Ed Broom. Vani je još uvijek dan. Sam ga zaustavi upravo u

trenutku kada je nastojao popustiti konopce koji su držali platno. Pričekajmo da

padne mrak, nećemo morati dugo čekati. Polako se svjetlost, koja je prodirala

ispod rubova platna, sve više gasila. Začuju zvono broda koje je označavalo

smjenu na straži. Kraj je posljednje smjene na straži, reče Ed. Izidimo. Pričekajmo

još malo, predloži mu Sam. Nakon sat vremena reče: Popustite to platno. A što

ćemo učiniti, jednom kada se nađemo na otvorenom? Sada, kada je konačno

došao trenutak da iziđu, bili su puni straha. Ne misliš valjda zarobiti brod? Ne,

magarče. Dosta mi je tvog kapetana Frankvja. Nadi mi bilo što da pluta i ja se

bacam s broda u more. Kopno nije daleko. A morski psi? Kapetan Frankv grize

gore od bilo kojeg vražjeg morskog psa kojeg možeš sresti tamo dolje. Na te riječi

nitko nije odgovorio. Oslobode krajičak platna, a zatim ga Sam podigne i proviri

van. Put je slobodan. U podnožju glavnoga jarbola je nekoliko praznih bačava za

vodu. Poslužit će nam kao pluta. Iziđe puzeći kroz otvor i požuri se da prijeđe

palubu. Ostali su ga slijedili, jedan po jedan, pomognuvši mu da razveže konopac

koji je zadržavao prazne bačve i u nekoliko trenutaka uspiju osloboditi dvije bačve.

A sada, dečki, svi zajedno, promrmlja Sam i na njegov znak otkotrljaju prvu bačvu

palubom. Udvoje ju podignu i bace izvan broda, zatim potrče natrag te dohvate i

drugu. Hej, vi! Što to radite? Glas koji je dopro do njih ih smete. Pogledavši iza

sebe, blijeda lica, prepoznaju Hala. To je Frankvjev mladunac!, zavikne jedan od

njih, a drugi ispuste bačvu, sakrivši se uz ogradu broda. Ed Broom je bio prvi koji

se bacio u vodu; slijedili su ga Peter i John Tate. Halu je bilo potrebno nekoliko

trenutaka da shvati što se događa, a zatim skoči prema Samu Bowlesu. On je bio

najveći krivac i Hal ga zadrži dok je nastojao stići do zaštitne ograde broda. Oče!,

zavikne dovoljno glasno da njegov glas stigne u svaki ugao broda. Oče, pomozite

mi! Borili su se. Hal gaje uspio baciti na pod uhvativši ga za vrat, ali Sam uspije

zabaciti glavu i udariti ga njome, pokušavši mu razbiti nos. No, Big Daniel je naučio

Hala tehniku borbe te je spremno reagirao, spustivši bradu na prsa tako da su se

dvije glave sudarile glasnim udarcem. Obojica su ostala ošamućena od udarca,

oslobodivši se jedan od drugog. Sam se odmah baci prema ogradi, ali ga Hal na

koljenima uhvati za noge. Oče!, ponovno zavikne. Sam se pokuša osloboditi,

otimajući se, ali gaje Hal čvrsto držao. Zatim Sam, podignuvši pogled, opazi Sira

Francisa Courtenevja kako trči prema njima. Već je bio izvadio mač i oštrica je

bljesnula na svjetlosti zvijezda. Izdrži, Hal! Dolazim! Sam nije imao vremena da

odveže konopac koji je držao zavezan oko struka i omota njime Hala oko vrata i

nagne se prema dolje, pokušavši ga ugušiti rukama. Bio je nizak, no ruke su mu

bile jake zbog poslova koje je obavljao, tvrde poput željeznih harpuna. Pronađe

Halovu traheju i snažno ju stisne, uspijevši zatvoriti prolaz zraka. Bol je gušila Hala

i on ispusti Samove noge i uhvati ga za šake, pokušavši se osloboditi stiska, no

Sam zarije nogu u njegova prsa gurajući ga prema natrag, a zatim skoči prema

ogradi broda. Sir Francis, koji im je hitao ususret, pokuša ga zaustaviti mačem, no

Sam uspije izbjeći udarac, skočivši u more. Tu će izdajicu odnijeti morske struje!,

izjavi Sir Francis. Majstore, pozovi sve mornare. Vratit ćemo se po njih i uhvatiti ih.

Sam Bowles uroni u dubinu zbog jačine skoka, a šok ga ostavi bez zraka u plućima.

Imao je osjećaj da se utapa i počne se boriti, otimajući se i nastojeći izroniti na

površinu. Zatim, izronivši, udahne zraka, osjetivši kako mu nestaje vrtoglavica i

slabost koje su ga mučile. Podigne pogled prema brodu koji je veličanstveno

prolazio pored njega, i ostane za njegovim tragom, koji je svjetlucao, blješteći

poput ulja na svjetlosti zvijezda. Bio je to put koji gaje trebao povesti prema bačvi.

Trebao ga je slijediti prije nego što ga valovi budu izbrisali, ostavivši ga u tami

izgubljenog. Bio je bosonog i na sebi je imao samo košulju i kratke platnene hlače,

koje mu nisu otežavale pokrete. Pruži ruku prema naprijed, jer je, suprotno od

ostalih, bio dobar plivač. Nakon nekoliko zamaha začuje glas kako ga zaziva,

nedaleko od njega: Same Bowlesu, pomozi mi! Prepozna očajničke krikove Eda

Brooma: Pomozi mi, prijatelju, inače, neću izdržati. Sam se zaustavi nekoliko

trenutaka, držeći se na površini i na svjetlosti zvijezda opazi Eda, koji je prskao

naokolo, otimajući se. Iza njega opazi nešto što se podizalo na valu, nešto tamno i

okruglo. Bačva! No, između tog obećanja za preživljavanje i njega stajao je Ed

Broom. Sam nastavi plivati, držeći se daleko od njega. Bilo je opasno približiti se

čovjeku koji se utapao, jer je uvijek nastojao dohvatiti spasioca držeći ga čvrsto u

smrtonosnom grču, vukući i njega u dubine. Molim te, Same, nemoj me

napustiti!, Edov glas postajao je sve prigušeniji. Sam dopliva do plutajuće bačve,

uspijevši se uhvatiti za čepić koji je virio. Na trenutak se odmori, kada se trgne

opazivsi još jednu glavu pored njega: Tko si?, zapita ubrzano dišući. ohn Tate,

odgovori mu plivač, ispljunuvši morsku vodu dok je pokušao naći nešto za što bi se

uhvatio i popeo se na bačvu. Sam spusti ruku, odveže konopac koji je nosio o

pojasu i upotrijebi ga tako da ga priveže oko čepića, zatim uvuče ruku u omču.

John Tate učini isto. Sam ga pokuša odgurnuti: Pusti! Moja je!No, prestravljen,

ohn se čvrsto držao, i nekoliko trenutaka kasnije Sam odustane. Nije si mogao

dopustiti da se bori protiv čovjeka snažnijeg od njega. Ostali su se zajedno čvrsto

držati za konopac, u tišini. Što se dogodilo Peteru?, zapita Tate. K vragu i Peter!,

zareži Sam. Voda je bila hladna i tamna i mislili su stalno na pojavu koju su mogli

imati ispod sebe. Na tim geografskim širinama bilo je mnogo morskih pasa koji su

slijedili brod, sakupljali otpad i sadržaj iz kantica za nuždu, koje su se praznile izvan

broda. Sam je vidio jedno od tih zastrašujućih bića kako se približava IWy f AWm.

U ovom trenutku, predomislivši se, osjeti da mu se donji dio tijela koči i podrhtava

od hladnoće i straha, pomislivši na redove oštrih zubi koji bi se mogli zatvoriti pod

njim, i raskomadati ga u dva dijela, kao što je i on mogao zagristi u zrelu jabuku.

Pogledaj!, reče ohn Tate, tiho, dok ga je val zapljusnuo u lice, ušavši mu u

otvorena usta. Podignuvši glavu, opazi velike tamne obrise koji su izvirali iz noći.

Taj vražji Frankv, vraća se u potragu za nama, zareži i zaškripi zubima.

Prestravljeni, opaze galiju, koja je plovila prema njima, postajući sve veća svakog

trena koji je prolazio, dok nije izbrisala sve zvijezde. Čuli su čak i ljude na palubi.

Vidite li nešto, majstore Daniele? Bio je to glas Sira Francisa. Ništa, kapetane,

začuje se Danielov odgovor kako odjekuje na pramcu broda. Pogleda dolje prema

crnoj i živoj vodi, no bilo je gotovo nemoguće razlikovati tamno drvo bačve i dvije

glave koje su plutale pored nje. Zapljusne ih val s pramca, koji je podigla galija,

poskakujući i ljuljajući se za njegovim tragom dok se lanterna na krmi broda gubila

u noći. Opaze njen bljesak još dva puta tijekom noći, no svakog je puta brod

prolazio sve dalje od njih. Mnogo vremena kasnije, dok je svjetlost zore postajala

sve jača, promatrali su sa strahom vode, tražeći brod, no ne ugledavši ga nigdje.

Vjerojatno su pretpostavili da su se utopili, i vratili se na izvornu rutu. Izmučeni

umorom i hladnoćom ostanu se čvrsto držati za nesiguran oslonac. Vidim kopno!,

prošapće Sam, kada ih jedan val podigne uvis i oni opaze obrise afričkog kopna.

Toliko je blizu da bi ga s lakoćom mogli stići plivajući. John Tate mu ne odgovori,

već se samo zagleda u njega crvenim i nadutim očima. To je tvoja prilika. Za jakog

mladića poput tebe! Ne brini se za moju sudbinu. Samov je glas bio hrapav od soli.

Nećeš me se tako lako osloboditi, Same Bowlesu, odgovori mu John promuklim

glasom i Sam ponovno umukne, štedeći snagu, jer ga je hladnoća bila već gotovo

dotukla. Sunce je već bilo visoko na nebu i oni ga osjete na glavi, na početku kao

ugodnu toplinu, koja im je davala novu snagu, zatim kao jaku vatru, koja im je

pržila kožu i osljepljivala ih, reflektirajući se na morskoj površini, posvuda oko njih.

Sunce je bilo sve više na nebu, no kopno im se nije približavalo. Struja ih je nosila

u paralelnom pravcu s kamenim rtovima i bijelim žalovima. Sam primijeti sjenu

tamnog oblaka koji je lijeno prolazio pored njih, seleći se po morskoj površni.

Zatim sjena promijeni smjer i vrati se natrag, krećući se protiv vjetra, a Sam

protrne, podignuvši glavu. Na zasljepljujućem plavetnilu neba nije postojao oblak

koji bi bacao takvu sjenu. Sam ponovno spusti pogled, usredotočivši svu pažnju na

tu tamnu pojavu u vodi, a val podigne bačvu toliko visoko, da ju je mogao opaziti.

O, dobri Bože!, zastenje, usnama ispucanim od morske soli. Voda je bila bistra

poput čaše džina i Sam, vidjevši konačno veliku sjenu koja se kretala ispod

površine, trupom na kojemu su bile crte poput onih na zebri, ispusti krik. John

Tate podigne pogled: Što je? Je li ti sunce udarilo u glavu, Same? No, nakon što je

opazio Samove prestravljene oči, polako okrene glavu, slijedeći pravac njegova

pogleda. Obojica opaze veliki rep koji se snažno kretao i gurao prema naprijed

dugački trup. Vraćao se na površinu mora i vrh leđne peraje, dužine ljudskog

prsta, izroni iz vode, dok je ostatak tijela ostao skriven. Morski pas, prosikče John

Tate. Pas ljudožder! Otimao se svim snagama, pokušavši okrenuti bačvu, tako da

postavi Sama između sebe i morskog psa. Ne miči se, upozori ga Sam. Morski je

pas poput mačke, ako se pokreneš, napast će te. Uspjeli su vidjeti mu oko, malo

naspram tako velikog i dugog tijela. Promatrao ih je neprestano, počevši plivati u

sve uži krug. Vrtio se i vrtio sve više zatvarajući krug, čije je središte bila bačva. Taj

bezobraznik se poigrava s nama, kao hermelin s jarebicom. Umukni i ne miči se,

stenjao je Sam, koji više nije mogao suzdržati strah. Izgubivši kontrolu nad

mjehurom osjeti toplu tekućinu koja je tekla ispod hlača i odmah nakon toga

njegova se crijeva nehotice isprazne. Odmah pokreti morskog psa živnu i on

započne brže zamahivati repom, dok je kušao čovjekov izmet. Podigne leđnu

peraju iznad površine mora svom širinom, dugačkom i iskrivljenom poput oštrice

kose žeteoca. Zamahne repom po površini mora, stvorivši pjenu, dok ne udari

glavom u bačvu. Sam ga je zaprepašteno promatrao, dok mu se glava mijenjala.

Velike se čeljusti otvore. Ugleda redove zubi, koji se rašire i udare o bok drvene

bačve. Dva čovjeka, u panici, pokušaju se uhvatiti za oštećenu bačvu i podignuti

donji dio tijela iznad vode. Vikali su nepovezano, boreći se divljački da pronađu

oslonac na ostacima bačve i uhvate se jedan za drugoga. Morski se pas udalji,

započevši ponovno neprestano kružiti. Ispod nepomičnog oka, ralje su mu bila

nalik na kosu koja im se cerekala. Sada su njegovu pažnju privukle noge koje su se

pomicale, i morski pas ponovno krene u napad, rascijepavši vodu svojim širokim

tijelom. Krik Johna Tatea odjednom zamukne, no čovjek ostane otvorenih usta,

tako da mu je Sam mogao vidjeti grlo i otvor odakle se nije čuo ni glas, osim šuma

zraka koji je izlazio. Zatim ohn odjednom nestane ispod površine vode. Lijeva ruka

još je uvijek bila stisnuta u omču oko bačve i kada je nestao pod vodom, bačva se

strese, a zatim i ona završi ispod vode. Pusti je!, zavikne Sam, dok se vrtio poput

zvrka zbog pokreta morskog psa. Odjednom bačva izroni na površinu, s rukom

lohna Tatea koja je još bila zapetljana o omču, dok se tamnoružičasti oblak širio na

površini mora. Zatim izroni i Johnova glava, koji ispusti kreštavi krik, ispljunuvši u

Samove oči mješavinu pljuvačke i krvi. Lice mu je bilo blijedo, dok mu je krv

otjecala iz žila. Morski pas se vrati u napad zagrizavši u donji dio Johnova tijela, i

pretresavši ga toliko da je ponovno povukao već oštećenu bačvu u dubine mora.

Kada ponovno izroni na površinu, Sam udahne svom jačinom, uhvativši Johna za

zapešće. Odlazi!, zavikne, obraćajući se i čovjeku i morskom psu. Odlazi od mene!

Snagom opsjednutog, uspije se osloboditi omče i udaljiti prijatelja udarcem u

prsni koš, nastavivši mu vikati: Odlazi! John Tate se nije branio. Imao je

razrogačene oči, ma koliko pomicao usta, ne ispusti ni glas. Ispod površine vode

njegovo je tijelo bilo rastrgano od pojasa prema dolje, a njegova je krv obojila

vodu zagasitocrvenom bojom. Morski se pas vrati i ščepa ga, a zatim se udalji

plivajući i proždirući velike komade mesa Johnova tijela. Oštećena bačva

propuštala je vodu i nalazila se gotovo sasvim ispod površine vode, no to joj je

davalo stabilnost koju nije imala ranije, kada je plutala visoko iznad površine.

Nakon trećeg pokušaja Sam se uspije uspeti na nju, podignuvši ruke i noge iznad

površine i posjevši se na bačvu. Držao se nestabilno i nije pokušavao ni podignuti

glavu zbog straha da ne izgubi ravnotežu i ponovno padne u more. Nešto kasnije

opet opazi veliku peraju koja je prolazila pred njegovim očima, dok se morski pas

još jednom približavao bačvi. Nije ni podizao glavu da bi slijedio njegove sve uže

krugove; zatvori oči i odluči sasvim izbrisati iz pamćenja prisutnost morskog psa.

Odjednom se bačva zatrese pod njim i on zaboravi na prethodnu odluku.

Razrogači oči i ispusti krik, a zatim primijeti da je morski pas, nakon što je zagrizao

u drvo, otišao. Vraćao se još dva puta, udarivši svaki put u bačvu. No, svaki

pokušaj bio je manje odlučan od prethodnog, možda zato što se već zasitio

mesom Johna Tatea, a sada ga je miris drva odbijao. Konačno ga je Sam vidio kako

se udaljava, polako nestajući u vodama oceana poput umornog ljubavnika. Noć se

spusti nad njim i sada se nije mogao pokrenuti ni da je htio. Počeo je buncati.

Sanjao je da je ponovno dan, da je preživio noć. Sanjao je ljudske glasove koji su

dopirali do njega, visoki brod koji se spremao da ga podigne. Znao je da su to

samo njegove sanje, jer u dvanaest mjeseci, onaj je daleki rt na kraju svijeta

prešlo tek nekoliko brodova. No, sada opazi da brod spušta malu brodicu u vodu

koja je veslala prema njemu. Samo kada osjeti da ga tvrde ruke hvataju za noge,

shvati, iako zbunjeno, da to nije bio samo san. je plovio prema kopnu smanjenim

jedrima dok je posada bila spremna spustiti ostala jedra. Sir Francis pogleda

jedra, a zatim kopno, koje se protezalo pred njim, slušajući pažljivo mjerača

dubine koji je s pramca mjerio dubinu mora. Dubina dvadeset! Za sat vremena

plima će dosegnuti vrhunac. Hal podigne pogled s ploče: A za tri dana bit će pun

mjesec. Hvala, vodo, odgovori mu Sir Francis s tračkom sarkazma. Hal nije činio

drugo do svoju dužnost, no nije bio jedini na brodu koji je razmišljao satima pred

almanahom i tablicama plime i oseke. Zatim se Sir Francis raznježi: Popni se na

glavni jarbol, mladiću, i drži otvorene oči. Promatrao je Hala dok se velikom

spretnošću penjao priponama, zatim pogleda prema kormilu i zapovjedi tihim

glasom: Stupanj lijevo, majstore Nede. Stupanj lijevo, kapetane. Zubima Ned

premjesti s jednog kraja usta na drugi praznu lulu. I on je primijetio bijelu pjenu na

ulazu u kanal. Bili su toliko blizu kopna da su mogli razabrati čak pojedinačne

grane stabala na stjenovitim rtovima koji su nadzirali ulaz u luku. Samo naprijed,

reče Sir Francis, dok je ResoZufion nastavljao ploviti prema velikim stijenama.

Nikada nije vidio ulaz u ovaj zaljev naznačen ni na jednoj karti koju je kupio ili

zaplijenio. Ova je obala uvijek opisivana kao opasna, s malo sigurnih sidrišta na

tisuće milja do Rta Dobre Nade. No, kada je ResofuAoM nastavio plovidbu zelenim

kanalom, pred njima se ukaže predivna bijela i široka laguna, okružena visokim

brežuljcima, prekrivenim gustim šumama. Slonova laguna!, izjavi Hal s koša.

Prošlo je više od dva mjeseca otkako su isplovili iz ovog tajnog sidrišta. Potvrdivši

ime koje je Sir Francis nadjenuo toj luci, s morskoga žala ispod šume začuje se

zvučna rika. Hal se radosno nasmije opazivši na žalu četiri velike sive pojave koje

su stajale jedna pored druge u kompaktnom redu, koji je gledao prema brodu

raširenih ušiju. Držali su podignutu surlu, istražujući njuškanjem zrak, nastojeći

nanjušiti čudnovatu pojavu koja im se približavala. Mužjak podigne velike žućkaste

kljove, pretresavši glavu, dok mu uši nisu proizvele šum poput sivoga,

rascjepkanoga platna jedra, koje se spuštalo na vjetru, zatim ponovno rikne. Na

pramcu ofwOMg Aboli uzvrati pozdrav podignuvši ruku iznad glave i izrekavši

nekoliko riječi na njegovom jeziku koje je samo Hal bio u stanju razumjeti: Vidim

te, pametni starce. Idi u miru, jer ja sam ti prijatelj i ne mislim te povrijediti. Na

zvuk njegova glasa slonovi se povuku sa žala, okrenu se svi istovremeno i nestanu

u šumi gegajući se. Hal se ponovno nasmije, i zbog Abolijevih riječi, i zbog

predstave velikih životinja koje su se udaljavale tresući šumu težinom svojih tijela.

Zatim se usredotoči ponovno na zadatak da utvrdi položaj pješčanih dina i plitku

vodu, dajući znakove ocu koji je ostao na palubi. Brod je slijedio krivudavi kanal

cijelom širinom lagune, dok nije ušao u široko ogledalo zelene vode. Spuste zadnja

jedra na križeve, dok je sidro tonulo u vodu, a brod se nježno ljuljao, napinjući

lanac. Nalazio se samo pedesetak jarda od morskoga žala, skriven iza otočića

lagune, tako da je ostajao nevidljiv na moguće poglede zalutalog broda koji je

škiljio kroz prolaz između dva rta. Ulaz u lagunu nalazio se vrlo blizu, kada je Sir

Francis započeo davati zapovijedi: Drvodjelci! Sastavite brodice i spustite ih u

more! Nije još bilo ni podne kada je prva brodica već plutala na površini lagune i

kada su se u nju spustili desetorica sa zavežljajima. Big Daniel bio je voda veslača,

koji su prešli preko lagune i stigli u podnožje stjenovitih rtova. Kroz dalekozor, Sir

Francis ih je promatrao dok su se penjali po strmom puteljku slonova do vrha,

gdje su trebali ostati na straži, obavještavajući ih kada bi prošao koji nepoznati

brod. Sutra ćemo premjestiti topove na ulaz i postaviti ih na stijene da drže pod

nišanom ulazni kanal, objasni Halu. Sada ćemo proslaviti dolazak i pripraviti svježu

ribu za večeru. Izvuci van udice i ješke te povedi sa sobom Abolija i još četvoricu u

brodicu. Uhvati nekoliko rakova na morskome žalu i donesi mi pozamašnu

količinu ribe za brodsku kuhinju. Stojeći uspravno na pramcu brodice, koja je

ulazila u kanal, Hal je promatrao morsku dubinu, toliko bistru daje uspijevao

vidjeti pjeskovito dno. Laguna je vrvjela od riba koje su se udaljavale pred

brodicom, plova za plovom. Mnoge su bile duge koliko i njegove raširene ruke.

Kada su bacili sidro u najdublji dio kanala, Hal spusti udicu u more, koristeći kao

ješku rakove koje je uhvatio kopajući rupe na pjeskovitom morskom žalu. Prije

nego je dotakla dno, riba dohvati ješku takvom snagom da su ga prsti pekli, ne

ostavivši mu vremena da ju zadrži. Držeći ju svim snagama, polako ju je vukao,

bacivši u brodicu svjetlucavo tijelo, kao od čistoga srebra, koje se otimalo svim

snagama. Dok je još poskakivala na palubi, a Hal se borio da izvadi udicu iz

mesnatih usana, Aboli ispusti krik uzbuđenja, povukavši svoju udicu. Prije nego je

uspio povući ribu na suho, svi su se mornari već smijali, pokušavši bogat ulov

podići u brod. Sat kasnije, dno broda bilo je prekriveno mrtvom ribom, a svi su bili

puni ljusaka i krvi. Čak su tvrde i žuljevite ruke mornara krvarile zbog rana koje im

je učinila udica i oštre peraje. Boriti se s vodopadom živoga srebra koji je

ispunjavao brodicu, nije više bila razonoda, već težak posao. Nešto prije sumraka,

Hal zapovjedi da prestanu s ribolovom i vrate se veslajući prema usidrenoj galiji.

Bili su udaljeni oko stotinu jarda kada instinktivno Hal podigne noge na krmu

broda, oslobodivši se prljave i smrdljive odjeće. Gol kao crv rastegne se na palubi i

dovikne Aboliju: Približi se i istovari ribu. a ću plivati do broda. Bilo je više od dva

mjeseca da se nije prao, od zadnjega puta kada su se usidrili u laguni i želio je

osjetiti na koži svježu i čistu vodu. Skupi se, napne mišiće, a zatim se baci u vodu.

Ljudi poredani uz zaštitnu ogradu broda uzvikivali su mu bodreći ga, i čak se Sir

Francis zaustavi i blago ga promotri Pustite ga, kapetane. oš je naivni mladić, reče

Ned Tyler. Samo što je toliko velik i jak da ponekad zaboravimo na to. Ned je bio

već dugo godina uz Sira Francisa da je sebi mogao dopustiti takvu prisnost. Nema

mjesta za naivnog mladića u gusarskim ratovima. Ovo je posao za muškarca i

iziskuje glavu čak i na mladim ramenima, inače će nizozemska omča pasti na tu

ludu glavu. No, nije ga ni s kojom riječi ukorio, promatrajući njegovo bijelo tijelo

kako klizi u vodu, spretno i okretno poput dupina. Začuvši buku na gornjoj palubi

Katinka podigne pogled s knjige koju je čitala. Bila je to kopija Rabelaisovog

GargđMfwe ž PaMfagrueZa izdana u Parizu u privatnoj nakladi s dodatkom

predivnih erotskih ilustracija ručno obojenih, bogatih realističnim detaljima.

Knjigu joj je poklonio jedan od mladića s kojima se družila u Amsterdamu prije

njenog braka, mladić koji je dobro poznavao njen ukus iz vlastitog i intimnog

iskustva. Katinka baci umorno pogled kroz okno na brodu i njeno zanimanje

naraste toliko da je ispustila knjigu i podigla se da bi bolje vidjela. lzgZmg, vaš

muž..., upozori ju Zelda. K vragu i moj muž, uzvikne Katinka, izišavši na galeriju na

krmi broda i zaštitivši si oči od zraka sunca na zalasku. Mladi Englez koji ju je

zarobio, stajao je uspravno na maloj brodici, u blizini, iznad mirnih voda lagune.

Pod njenim pogledom skine prljavu i smrdljivu odjeću, ostavši bez srama gol i

držeći se spretno u ravnoteži na rubu brodice. Kada je još bila djevojčica, pratila

je oca na njegovu putovanju u Italiju i tamo je, dok je otac bio zaposlen sa svojim

talijanskim ortacima, uspjela nagovoriti Zeldu da ju otprati da vidi zbirku

Michelangelovih skulptura. Usprkos zagušljivoj sparini ostala je gotovo nepomično

gotovo sat vremena pred kipom Davida, koji je ljepotom prouzrokovao u njoj

bujicu osjećaja. To joj je iskustvo promijenilo život. Sada se divila drugom

Davidovom kipu, no ovoga puta nije bio od mramora. Naravno, vidjela je često

mladića, nakon njihova prvog susreta u kabini, slijedio ju je poput psića i odmah se

pojavljivao, poput čarolije, svakoga puta kada bi izišla iz kabine, no njegovo očito

obožavanje donosilo joj je samo malo zabave, budući da nije očekivala ništa manje

i od ostalih muškaraca od četrnaest do osamdeset godina. Namijenila je tom

dražesnom mladiću, odjevenom u prljave i preširoke krpe, samo jedan letimičan

pogled. Nakon njihovog prvog, nasilnog susreta, njegov je smrad ostao u

Katinkinoj kabini i ona je morala narediti Zeldi da prolije malo parfema. No,

uostalom, znala je to iz vlastitog iskustva, da su svi mornari smrdjeli jer na

brodovima nije bilo vode, osim one za piće, a i nje je bilo malo. Sada, kada je

mladić sa sebe skinuo ružne krpe, postao je vizija čarobne ljepote. Dok su ruke i

lice bili preplanuli od sunca, prsni koš i noge izgledali su kao uklesani u bijelome

mramoru, savršeni. Nisko sunce pozlaćivalo je njegovo tijelo, duga tamna kosa

sezala mu je do ramena, zubi su blještali na preplanulom licu, a njegov je smijeh

bio toliko zvučan i pun životne radosti da joj iznudi smiješak. Zatim ga nastavi

promatrati ostavši bez daha, dok su se njene ljubičaste oči polako skupljale,

procjenjujući ga. Nježne crte njegova lica dovodile su u zabludu: on više nije bio

dječak. Bio je mišićav, poput valova na pješčanim dinama izboranim vjetrom, a na

kraju slabina izbijao je tamni čuperak kovrčavih dlaka medu kojima su se

ugnijezdile genitalije, pune i snažne, iz kojih je izbijala muškost nepoznata

Michelangelovom Davidu. Skoči s brodice u lagunu, i ona ne propusti ni jedan

njegov pokret ispod bistre vode. Zatim se mladić vrati na površinu i smijući se,

zabaci mokru kosu. Kapi koje su se raspršile naokolo zabljesnu poput svijetle

aureole oko glave anđela. Zapliva u njenome pravcu, dok je ona nepomično

stajala na krmenoj galeriji. Plivao je s posebnom draži koja je Katinki izmakla kada

je imao na sebi krpe. Prođe gotovo ispod nje, no i ne podigne glavu, ne znajući da

ga promatra. Ona čak opazi kralješke i pored njih čvrste mišiće, koji su se spuštali

do okrugle i savršene stražnjice, koja se zamamno napinjala nakon svakog zamaha

nogu, kao da vodi ljubav s vodom koja se pred njim rascijepala. Katinka se nagne i

nastavi ga slijediti pogledom, no, on plivajući prođe i krmu broda, a zatim nestane

iz njena vidokruga i ona se ražalosti, spremna da ponovno uzme knjigu u ruke. No,

slike su izgubile svu čar i izgledale su joj blijede usporedivši ih sa živim mesom i

svijetlom kožom mladića. Ostala je sjediti s knjigom na koljenima, zamišljajući to

mlado tijelo, bijelo i prozračno, nad njenim, zamišljala je da osjeća tu mladu

stražnjicu pod njenim noktima dok se zatvara i napinje. Instinktivno je shvatila da

je nevin i osjetila je medeni okus čistoće. Privlačio ju je. Bilo bi joj to prvi put s

nevinim i ta pomisao je dodavala pikantan okus prirodnoj mladićevoj ljepoti.

Njena maštanja bila su još intenzivnija zbog dugog vremena provedenog u

apstinenciji i ona čvrsto zatvori bedra počevši se ljuljati nježno na stolcu dok joj se

na usnama pojavljivao zagonetan osmijeh. Hal je proveo tri noći na morskom žalu

ispod rta. Otac mu je naredio da prenese topove na obalu i sagradi kamene

platforme na koje ih je trebao smjestiti, i time mogao kontrolirati uski ulaz lagune.

Naravno, i Sir Francis se spustio na kopno brodicom da odobri mjesta koje je sin

odabrao i čak ni on nije uspio pronaći nikakav nedostatak u Halovu izboru. Četvrti

dan, kada je posao već bio dovršen, Hal se ponovno brodicom preko lagune vrati

na brod. Izdaleka opazi da su poslovi popravka na galiji već dosta odmakli.

Drvodjelac i njegovi ljudi sagradili su na krmi skele, tako da zamijene stare ili

oštećene daske novima. Jarbol koji je nizozemski kapetan podigao da zamijeni

glavni, oštećen u oluji, skinut je i praznina je nagrđivala galiju, kojoj je nedostajao

sklad. No, kada se Hal kroz bokaportu uspne na palubu, opazi da su Ned Tyler i

njegovi ljudi bili usredotočeni na prenošenje tropskog drva na palubu, koje je bilo

glavni dio tereta broda, spustivši ga u lagunu, i ostavivši da pluta do žala. Rezervni

glavni jarbol čuvao se na dnu štive u zapečaćenoj prostoriji, zajedno s novcem i

ingotima te je bilo potrebno pomaknuti teret kako bi ga mogli izvući. Tvoj te otac

pozvao, reče Aboli pozdravivši Hala koji odmah potrči na krmu broda. Ostavši na

kopnu, propustio si tri dana učenja, reče Sir Francis bez okolišanja. Da, oče. Hal je

znao da nije imalo smisla podsjetiti ga da je on bio taj koji je odlučio da ga udalji

od učenja. No, bar se neću ispričavati zbog toga, odluči u tišini, izdržavši očev

pogled ne trepnuvši. Večeras, nakon jela, održat ću ti predavanje iz katekizma

reda. Dođi u moju kabinu nakon osam otkucaja druge smjene straže. Uvodni

katekizam u red Svetog Georgea i Svetog grala nikada nije bio napisan i već se

gotovo četiri stoljeća dvije stotine pitanja i odgovora mističnog karaktera

prenosilo usmenom predajom. Stariji član poučavao je novaka tim pravilima.

Sjedeći uz Abolija na pramčanoj palubi, Hal je pohlepno jeo dvopek, pečen u

masti, i svježu ribu. Sada, kada su na raspolaganju imali veliku rezervu drva i

svježe hrane, jelo je na brodu bilo vrlo bogato. Hal je šutio dok je jeo. U sebi je

ponavljao katekizam, jer će otac biti strog u ocjeni. Zvono otkuca prebrzo sate i

dok se i zadnji otkucaj gubio, Hal zakuca na vrata očeve kabine. Dok je Sir Francis

ostajao sjediti za pisaćim stolom, Hal je klečao na daskama poda. Otac je na sebi

imao plašt koji je bio znak pripadanja redu, a na prsima mu se sjajio predivni zlatni

medaljon, znak viteza Nautonnier koji je dobio sve počasti reda. Predstavljao je

engleskog lava koji je visoko držao križ croi patfee, dok su iznad njega bile zvijezde

i polumjesec božice majke; lavlje oči bile su od rubina, a zvijezde od dijamanata.

Na srednjem prstu desne ruke nosio je uski prsten od zlata na kojem su bili

utisnuti kompas i instrumenti tipični za moreplovca, a iznad njih bio je lav s

krunom; no, prsten je bio malen i skroman, ne tako uočljiv poput velikog

medaljona. Otac je govorio katekizam na latinskom jeziku. Uporaba tog jezika

značila je da samo izučeni ljudi mogu postati članovi reda. Tko si?, zapita Sir

Francis, izustivši prvo pitanje. Henry Courtenev, sin Francisa i Edwine. A što radiš

ovdje? Dolazim da se predstavim pred red Svetog Georgea i Svetog grala. Odakle

dolaziš? S oceana, jer je on moj početak i moj kraj. Tim odgovorom Hal je

prepoznavao pomorske izvore reda. Pedeset sljedećih odgovora odnosilo se na

poznavanje povijesti reda novaka. Tko je bio tvoj prethodnik? Siromašni vitezovi

Krista i Solomonovog hrama. Vitezovi reda Svetog Georgea i Svetog grala bili su

nasljednici iskorijenjenog reda Templara. Nakon toga, Sir Francis zatraži od sina

da ponovi povijest reda: godine 1312. Templari su uništeni od francuskog kralja

Filipa Lijepog i uz podršku pape Klementa V. od Bordeauxa, koji je bio samo

marioneta u kraljevim rukama. Njihovo veliko bogatstvo u ingotima i posjedima

konfiscirao je kralj, dok su vitezovi mučeni i spaljivani na lomači. No, upozoreni od

saveznika, Templari moreplovci napustili su francuske luke i isplovili prema

otvorenom moru, prema Engleskoj, i zatražili zaštitu od kralja Edwarda II. Otad su

otvorili nekoliko loža u Škotskoj i Engleskoj pod novim imenom, no ostavivši

netaknute glavne odredbe reda. Odmah zatim, Sir Francis zatraži od sina da

ponovi riječi priznanja i stisku ruke koja je vitezovima služila da se međusobno

priznaju. i Arcadza habifo. Živim u Arkadiji, izreče Sir Francis, sagnuvši se i uze

sinovu desnu ruku, te ju dvaput stisne. Objasni značenje ovih riječi, pozove ga

otac. To je naš ugovor s Bogom o nama samima. Hram je Arkadija, a mi smo

rijeka. Zvono broda zazvoni dva puta, prije nego što je svih dvjesto pitanja bilo

izrečeno i prije nego što je Hal odgovorio na njih i dobio dozvolu da se podigne,

već ukočen. Kada je stigao do svoje male kabine, bio je previše umoran čak i da bi

upalio uljanicu, te se baci na ležaj, sasvim odjeven, ostavši ležati izmučen. Pitanja i

odgovori katekizma odjekivali su mu poput jeke u ušima, dok se njihovo značenje i

stvarnost polako ne izgube iz njegove glave. Zatim začuje prigušene zvukove,

pokrete s druge strane zida i umor poput čarolije nestane. Uspravi se,

usredotočivši sva osjetila na susjednu kabinu. Nije upalio svjetiljku, jer bi zvuk

kresiva dopro i do susjedne prostorije. Spusti se kotrljajući s ležaja, u tami, te se

bosonog primakne u tišini do zida. Kleknuvši, opipa prstima zid, sve dok ne

pronađe mali drveni klin i izvuče ga u tišini te nasloni oko na rupu. Svakog je dana

otac dopuštao Katinki van de Velde i njenoj služavki da se pod Abolijevim budnim

pogledom spuste do obale i prošeću morskim žalom. Tog poslijepodneva, dok su

žene bile daleko od broda, Hal je iskoristio trenutak slobodnog vremena i spustio

se u svoju kabinu te vrškom bodeža proširio rupu u zidu. Zatim je drvenim klinom

ponovno zatvorio rupu. Sada se, mada mučen grižnjom savjesti, nije mogao

suzdržati i približi oko proširenom otvoru, odakle je neometano mogao gledati u

malu kabinu. Na zidu sa suprotne strane visjelo je venecijansko ogledalo, i u

njemu je jasno mogao promatrati i one dijelove kabine koji bi mu inače ostali

zaklonjeni. Bilo je očito da je taj prostor bio dodatni dio glavne kabine, veće i

raskošnije. Izgleda da je služio za odijevanje, kao garderoba, gdje se guvernerova

žena mogla okupati i posvetiti se intimnoj toaleti. Nasred prostorije nalazila se

kada u keramici orijentalnog stila, oslikana planinskim pejsažima i šumama

bambusa. Katinka je sjedila na niskom stolcu s druge strane kabine, dok joj je

služavka češljala kosu jednom od srebrenih četki. Spuštena kosa joj je sezala do

pojasa i svakim potezom četke zabljesnula je na svjetlosti lampe. Na sebi je imala

haljinu od brokata, izvezenu u zlatu, no Hal se začudi što je njena kosa još sjajnija

od skupocjenih niti. Zagleda se u nju, očaran, pokušavši zapamtiti svaki pokret

njenih bijelih ruku i njene prelijepe glave. Zvuk njena glasa i prigušen smijeh bili su

balzam za njegov duh i tijelo, umorne i iscrpljene. Završivši svoj zadatak, služavka

se udalji. Katinka se podigne sa stolca i Hal osjeti nelagodu, jer je pretpostavio da

će uzeti uljanicu i izići iz sobe. Umjesto toga, krene prema njemu. Iako je izišla iz

njegova vidokruga, mogao ju je pratiti u ogledalu. Sada ih je dijelio samo zid i Hal

se bojao da će čuti njegovo disanje. Promotri ju u ogledalu dok se ona naginjala

da podigne poklopac sa stolca pričvršćenog o zid s Halove suprotne strane.

Odjednom, prije nego što je on mogao naslutiti njene namjere, ona podigne svoje

haljine iznad pojasa i jednim jedinim pokretom smjesti se poput ptičice na sjedalo

stolca. Dok je tekućina otjecala u noćnu posudu ispod nje, nastavila se šaliti i

brbljati sa služavkom i kada se podigne, Hal ponovno ugleda dugačke nježne noge,

koje zatim haljine ponovno prekriju i žena izide iz kabine. Hal legne u tami na

ležaj, držeći ruke čvrsto na prsima, pokušavši zaspati, no slika Katinkine ljepote ga

je mučila. Osjećao je da gori i vrtio se nemirno s jedne strane na drugu. Bif ćw j:,

obeća samome sebi, čvrsto stisnuvši šake. Pokuša ju odagnati iz misli, no uzalud.

Motala mu se po glavi poput pčele. Ponovno začuje u mašti njen smijeh

pomiješan s radosnim šumom u noćnoj posudi, i ne izdrži. Zastenje od grižnje

savjesti, preda se, i spusti ruke prema slabinama, koje su ga boljele. Kad su

iskrcali drva iz glavne štive, mogli su postaviti rezervni glavni jarbol. Bio je to vrlo

naporan posao i iziskivalo je veliku snagu polovice mornara na brodu. Golemi

glavni jarbol bio je dugačak gotovo koliko i sama galija i trebalo ga je podignuti

vrlo oprezno iz položaja u kojem se nalazio u donjim dijelovima broda. Plutao je

kanalom dok ga nisu povukli na obalu, gdje su ga na konjićima napravljenim od

balvana koje su dovukli iz šume, počeli obrađivati da zadobije pravi oblik kako bi

ga mogli postaviti na kobilicu broda i njime zamijeniti u oluji oštećeni jarbol. Kada

je štiva broda ostala prazna, Sir Francis pozove sve ljude na brod da sudjeluju u

otvaranju prostora s blagom, koji su nizozemske vlasti namjerno prekrile teškim

teretom. Bio je to sistem koji je Nizozemska kompanija uobičajeno koristila da bi

zaštitila najdragocjenije predmete. Nekoliko stotina tona teškog drva nagomilano

na otvoru željezne blagajne trebalo je obeshrabriti čak i najodlučnijeg lopova,

natjeravši ga da odustane od pokušaja da ju otvori. Dok se posada okupljala oko

otvora, Sir Francis i vode mornara spuste se u štivu, svatko s upaljenom uljanicom

u ruci i kleknu pred udubinom, te ispitaju pečate koje je postavio nizozemski

guverner u Trinkomaleeu. Pečati su netaknuti!, zavikne Sir Francis da umiri

promatrače, koji su radosno uzvikivali. Slomite kračune!, zapovjedi Big Danielu i

on se oduševljeno usredotoči na izvršavanje zapovijedi. Drvo se slomi i vijci

popuste, a zatim i popucaju. Unutrašnjost blagajne bila je obložena bakrenim

listićima, no željezna šipka koju je Big Daniel držao u ruci slomi metal te se začuje

oduševljeni žamor prisutnih kad ugledaše sadržaj blagajne. Novac je bio

podijeljen u velikim platnenim vrećicama, ukupno petnaest. Daniel ih izvuče van i

skupi ih na hrpu, te ih prenese na palubu. Odmah su nakon novca na red došli

zlatni ingoti, smješteni po deset komada u drvenim kovčezima, označenim

brojevima, na kojima je bila zabilježena i njihova težina. Kada se Sir Francis vratio

na palubu, zapovjedi da vrećice s novcem, osim dvije, i sve ingote prenesu u

njegovu kabinu. Za sada ćemo međusobno podijeliti samo ove dvije vrećice, reče

Sir Francis. Ostatak plijena dobit ćete kada se budemo vratili u domovinu, našu

dragu i staru Englesku. Držeći u ruci bodež klekne pred preostale dvije vrećice i

izreže šav, dok je posada zavijala poput čopora vukova, opazivši hrpu svjetlucavih

srebrenjaka od po deset guldena koji su padali na palubu. Nema potrebe da ih

prebrojimo. Ove glave od sira su to učinile umjesto nas. Sir Francis pokaže

ispisane brojeve na vrećicama. Neka se svatko od vas približi, kada čuje svoje ime,

zapovjedi. Ljudi se postave u red uzbuđeno se smijući i zadirkujući se. Kada bi ih

Sir Francis prozvao, približavali bi se vukući se i držeći kapu pred sobom u koju bi

on ubacivao njihov dio srebrenjaka. Hal je bio jedini na brodu koji nije dobio svoj

dio plijena. Iako je imao pravo na dio koji je pripadao svakome mornaru, dvjestoti

dio namijenjen posadi broda, odnosno dvjesto guldena, otac ih je preuzeo

umjesto njega. Ne postoji veće budale od mladića koji u džepu ima zlatnike ili

srebrenjake, objasnio je Halu smirenim glasom, dodavši: ednog ćeš mi dana biti

zahvalan što sam ih stavio na stranu za tebe. Zatim se, pretvarajući se da je

bijesan, obrati posadi. Iako ste sada bogati, to ne znači da više nemam posla za

vas, zavikne gromkim glasom. Ostatak teškog tereta treba prebaciti na obalu,

prije nego što izvučemo brod na suho zbog popravaka. Trebamo očistiti kobilicu

broda, postaviti novi jarbol i namjestiti topove. Ima dovoljno posla za mjesec ili

dva. Nitko nije mogao ostati ljenčariti na jednome od brodova Sira Francisa;

dosada je bila najopasniji neprijatelj. Dok je jedna smjena na straži nastavljala s

iskrcavanjem, on je držao zauzete ostale smjene. Nikada im nije smio dopustiti da

zaborave da se nalaze na ratnome brodu i da su uvijek morali biti spremni da se

suprotstave neprijatelju u svakom trenutku. S otvorenim vratima i s velikim

bačvama mirodija na palubi nije bilo dovoljno prostora za uvježbavanja i stoga je

Big Daniel poveo ljude koji nisu radili na obalu. Poredani, rame uz rame, podijelili

su se u skupine vježbajući mačevanje: ubod mačem s lijeve strane, korak naprijed i

povlačenje, sve dok nisu bili sasvim obliveni znojem i zadihani. Dovoljno je!, reče

konačno Big Daniel, no ne puštajući ih slobodne. Vrijeme je za nekoliko borbi,

tako da malo zagrijete krv, zavikne, a zatim odabere parove tako da ih je uzeo za

vrat i postavio ih jednog pred drugog kao da su pijetlovi koji se bore u borilištu.

Ubrzo se pijesak ispuni ljudima koji su se međusobno borili, vičući, golih prsa,

zadihani. Katinka van de Velde, skrivena zajedno sa služavkom iza prvog reda

stabala šume, promatrala ih je sa zanimanjem. Iza njih, na nekoliko koraka

udaljenosti, nalazio se Aboli, naslonjen na deblo. Hal se borio s dvadesetak

godina starijim mornarom. Bili su podjednako visoki, no stariji je bio teži od njega

dvadesetak kilograma. Obojica su se borila nastojeći uhvatiti protivnika za vrat i

ramena, kružeći jedan oko drugoga, i nastojeći natjerati protivnika da izgubi

ravnotežu ili uhvatiti ga za gležanj i srušiti na tlo. Posluži se bedrom. Sruši ga

težinom bedra!, prošapće Katinka, promatrajući Hala. Bila je toliko udubljena u

predstavu da je i sama stisnula šake i udarala njima o bedra, uzbuđena, hrabreći

Hala rumena lica. Katinka je voljela promatrati ljude i životinje kako se

međusobno bore. Njen je muž bio primoran iskoristiti svaku priliku i otpratiti ju na

borbe pasa, bikova, ili dvoboje pijetlova. Svaki put kada se prolije crveno vino

moja je draga sretna. Van de Velde je bio ponosan na neobičnu strast koju je

njegova žena pokazivala prema borbama i odlazila bi na svaki turnir u mačevanju,

a jako joj se svidio i engleski boks. Borba je bila jedan od njenih najdražih hobija,

poznavala je svaki pokret. U tom je trenutku ostala začarana skladnim pokretima

mladića i njegovom tehnikom. Shvati daje bio dobro uvježban, jer se usprkos

krupnijem neprijatelju Hal pokazao brži i jači. Iskorištavao je protivnikovu snagu i

usmjeravao ju protiv njega te je stariji čovjek bio primoran režati i otimati se, dok

ga je Hal pokušavao izbaciti iz ravnoteže. Na sljedeći napad Hal se nije odupro,

poklekne pred jačinom protivnika i baci se unatrag, no ne ispuštajući protivnika.

Čim je dodirnuo tlo, zaustavi pad skvrčivši leda i istovremeno zarivši stopala u

protivnikov trbuh prebacivši ga iznad sebe. Dok je stariji čovjek ostajao ležati na

tlu, Hal se odjednom okrene i sjedne se na nj, ukliještivši ga i pokušavši mu zariti

lice u pijesak; uhvati ga za repić i snažno ga gurne u bijeli pijesak, dok protivnik ne

lupi rukama po pijesku u znak predaje. Hal ga ostavi, podignuvši se naglo i

spretno. Mornar klekne na koljena, zadihan, ispljunuvši pijesak, no zatim se

neočekivano baci na Hala upravo u trenutku u kojem se ovaj počeo udaljavati.

Krajičkom oka mladić uoči stisnutu šaku koja je ciljala prema njegovoj glavi i

izbjegne ju otkotrljavši se, no ne dovoljno brzo. Udarac ga pogodi u lice, i krv mu

šikne iz nosa. Hal uhvati čovjeka za bilo i podigne ga uvis. Mornar krikne od bola,

podignuvši se na nožne prste. Za Marijino mlijeko, majstore Johne, očito je da

volite okus pijeska. Hal zarije golu nogu u čovjekova prsa i ponovno ga baci u

pijesak. Postajete previše spretni i oholi, majstore Hale! Big Daniel ga dostigne

dugim koracima, grubim glasom i oštrim izrazom lica, kao i uvijek kada je

pokušavao sakriti radost zbog uspjeha njegovog učenika. Sljedeći put ću vam

dodijeliti težeg protivnika. Osim toga, pazite da vas kapetan ne bi čuo kako

psujete, inače, ono što ćete morati okusiti neće biti grumen čistog pijeska.

Nastavljajući se smijati i uživajući u ne baš spretno skrivenoj Danielovoj radosti i

krikovima ohrabrenja ostalih mornara, Hal pobjednički krene prema obali lagune

ispravši si krv s gornje usne. Isuse, kako voli pobjeđivati, pomisli Daniel iza njega,

nasmiješivši se. Ma koliko to pokušavao, kapetan Frankv ga neće moći zadržati.

Stari pas je podigao mladunca iste krvi. Što misliš, koliko mu je godina?, zapita

Katinka služavku. Zaista ne bih znala, odgovori joj ona. Još je dječak. Katinka

strese glavu i nasmiješi se, prisjetivši se njegove nage pojave na krmi brodice.

Zapitaj našeg crnog psa čuvara. Poslušno se Zelda obrati Aboliju zapitavši ga na

engleskom: Koliko je godina dječaku? Dovoljno star da udovolji zahtjevima te

žene, zareži Aboli na svom jeziku u nedoumici, pretvarajući se da ne razumije. Tih

zadnjih dana ju je nadzirao, promatrao je tu ženu s kosom boje sunca, prepoznavši

u njenim ljubičastim očima nevina pogleda bljesak ptice grabljivice. Gledala je

muškarce kao što mungo promatra debelu kokoš, a njen nevin izraz lica bio je

opovrgnut zamamnim njihanjem bokova ispod slojeva obojene svile i najfinije

čipke. Kurva ostaje uvijek kurva, neovisno o boji kose ili o tome živi li u brvnari ili u

guvernerovoj palači. Njegov je dubok glas bio još izraženiji zbog plemenskog

jezika. Zelda se udalji od njega izgubivši strpljenje. Glupa životinja, ne razumije ni

riječi. Hal se udalji od vode i krene prema stablima, stigavši do grane na koju je

objesio svoju košulju, koju je bio skinuo sa sebe. Imao je mokru kosu: prsa i

ramena bila su crvena od grube borbe, jedan je obraz još uvijek bio zamrljan

krvlju. Dok je podizao ruku da bi dohvatio košulju, podigne glavu i njegov se

pogled sretne s Katinkinim. Do tog trenutka uopće nije znao da je i ona ovdje:

njegov pobjednički izraz u tren nestane, dok se povukao unatrag, kao da ga je ona

ošamarila. Njegovo lice oblije rumenilo, koje je izbrisalo svjetlije mrlje od

protivnikovih udaraca. Katinka spusti hladno pogled na njegova naga prsa i on

prekriži ruke kako bi se pokrio, gotovo se srameći. Bila si u pravu, Zelda, izjavi

odmaknuvši rukom. Samo je običan, prljavi mladić, nastavi na latinskom, želeći biti

sigurna da ju razumije. Hal ju je tužno slijedio pogledom dok je ona skupljala

svoje haljine i kraljevskim se korakom udaljavala pijeskom prema brodici koja ju je

čekala, a služavka i Aboli su je slijedili. Te je večeri, dok je ležao na slamnjači u

svojoj malenoj kabini, začuo šumove, zvukove i prigušeni smijeh koji je dolazio iz

susjedne kabine. Podigne se na lakat, no zatim se prisjeti grubih riječi koje mu je s

prijezirom uputila. Ne želim više misliti na nju, obeća samome sebi i ponovno se

sruši na slamnjaču, začepivši si uši rukama da ne čuje njen zvonki glas. U pokušaju

da je odagna iz misli započne tiho ponavljati samome sebi: Armdm kabffo. No,

prošlo je dosta vremena prije nego što mu je umor konačno dopustio da utone u

dubok san, crn i bez snova. U unutrašnjem dijelu lagune, gotovo dvije milje od

mjesta gdje je bio usidren RgsoZwhoM, potok bogat slatkom i čistom vodom

protjecao je uskim stjenovitim grlom i završavao u slanim vodama oceana. Dvije

brodice krećući se polako protiv struje do izlaza grla, raspršile su jata ptica koje su

poletjele uz kakofoniju krikova. Bilo je više od dvadeset vrsta pataka i divljih

gusaka, drukčijih od onih na sjeveru, no bilo je i drugih vrsta s kljunom čudnovata

oblika i dugim nogama, čaplja, ćurlina i bijelih čaplja koje uopće nisu nalikovale

onim engleskim; bile su tako velike i šarene. Nebo se zatamni velikim oblakom

ptica i ljudi se naslone na vesla kako bi promotrili to mnoštvo krilatih bića. Ovaje

zemlja bogata čudima, promrmlja Sir Francis, diveći se nevjerojatnom bogatstvu

divlje faune. No, istražili smo samo nebitan dio te zemlje. Tko zna koje još ljepote

skriva iza ovoga praga, u svojoj unutrašnjosti, ljepote koje još ni jedno ljudsko oko

nije ugledalo. Očeve riječi pobude Halovu maštu, i on pomisli na zmajeve i

čudovišta naslikane na kartama koje je proučavao. Veslajte!, zapovjedi otac i

mornari se ponovno nagnu na dugačka vesla. Njih dvojica bili su sami na brodici

na čelu i Sir Francis je veslao dugim zamasima koji su pratili Halovo neumorno

veslanje. Između njih nalazile su se prazne bačve za vodu, jer je cilj njihove

ekspedicije u unutrašnjost lagune bio napuniti bačve pitkom vodom. No, pravi

razlog se nalazio na dnu brodice Sira Francisa. Za vrijeme noći Aboli i Big Daniel su

iz kabine donijeli vreće pune novca i škrinje s ingotima, i sakrili ih na dno brodice.

Na pramac su naslagali pet bačvica baruta i nekoliko vrsta oružja, koje su zarobili

na galiji zajedno s blagom. Bilo je tu sablji, pušaka, malih topova te nekoliko

kožnih vrećica, punih olovnih metaka. Slijedili su ih izbliza, s drugom brodicom,

Ned Tyler, Big Daniel i Aboli te još tri člana posade kojima je Sir Francis najviše

vjerovao. I njihova je brodica bila puna bačava za vodu. Kada su se već dobrim

dijelom uspeli riječnim tokom, Sir Francis prestane veslati, nagne se nad vodu i

okusi ju, a zatim se zadovoljno složi: Čista i slatka. Pozove Neda Tvlera. Započnite s

punjenjem. Hal i ja ćemo nastaviti dalje. Dok je Ned usmjerio brodicu prema

obali, duž stjenovitog grla, začuje se divljački urlik i svi odjednom podignu glave.

Kakva su to biča? Jesu li to ljudi?, zapita Ned. Čudnovati dlakavi patuljci. U njegovu

se glasu osjeti religiozni strah dok je promatrao red gotovo ljudskih pojava, koje

su se pojavile na rubu provalije iznad njih. Majmuni, odgovori mu Sir Francis

ostavši nepomičan nad veslima. Poput onih s obale barbara. Aboli se nasmiješi, a

zatim zabaci glavu unatrag i ispusti isti krik poput pavijana mužjaka, koji je

predvodio čopor. Na taj zvuk gotovo sve mlade životinje poskoče, udaljivši se s

ruba provalije. Veliki se mužjak, pak, ne pomakne. Podigne se na rub provalije,

otvori usta i otkrije bijelo i stravično zubalo. Ohrabreni tim postupkom, neki mladi

se vrate, i započnu bacati kamenje te su ljudi bili primorani sagnuti se da bi izbjegli

kišu kamenja. Zapucajte kako bi ih prestrašili, zapovjedi Sir Francis. Udaljenost je

velika. Daniel uzme pušku koju je nosio i smjesti je uz rame dok je palio fitilj. Bučni

prasak odjekne uskim grlom između stijena i svi prasnu u smijeh pred mimikom

čopora pavijana, koji se prestraše. Hitac odroni dio ruba stijene i najmlađi medu

njima naprave kolut nazad od straha, dok ženke dohvate potomke i stave ih ispod

trbuha te se sakriju na još većoj visini na stijeni. Čak se i hrabri mužjak dao u bijeg.

U nekoliko trenutaka stijena je ostala pusta, dok su zvukovi prestravljenih

životinja koje su se povlačile bili sve udaljeniji. Aboli skoči u rijeku do pojasa i

povede brodicu do obale, dok su Daniel i Ned odvrnuli čepove s bačava počevši ih

puniti. Sir Francis i Hal, na drugoj brodici, nagnu se nad vesla i krenu dalje. Oko

pola milje ispred prve brodice rijeka se sužavala, a stijene su postajale sve strmije.

Sir Francis se zaustavi i ogleda se oko sebe, a zatim krene prema stijeni koja je

dominirala obalom, privezavši pramac za deblo stabla koje je provirivalo iz otvora

na stijeni. Ostavivši Hala na brodu, skoči na usku stijenu i počne se penjati. Nije

bilo puteljka, no Sir Francis se spretno penjao seleći se s jednog na drugi oslonac.

Hal ga je s ponosom gledao. U njegovim je očima otac bio starac, budući da je već

duže vrijeme prešao životnu dob od četrdeset godina, no svejedno se spretno i

živo penjao. Odjednom, oko pedeset stopa iznad rijeke, dosegne usjeklinu,

nevidljivu s rijeke i nastavi oprezno još nekoliko koraka. Zatim klekne i prouči uzak

otvor u stijeni. Otvor je bio zatvoren kamenjem i on se nasmije s olakšanjem

opazivši da je ostalo u istom položaju u kojem ih je i ostavio, gotovo godinu dana

ranije. Pažljivo izvuče jedan po jedan kamen, dok otvor nije bio dovoljno širok da

mu dopusti prolaz puzeći. Pećina koja se otvarala pred njim bila je obavljena

tamom, no Sir Francis se podigne na noge i pruži ruku prema stijeni iznad njegove

glave, opipavajući i tražeći kremen koji je ostavio. Upali svijeću koju je ponio sa

sobom i ogleda se oko sebe. Sve je ostalo netaknuto nakon njegova zadnjeg

posjeta. Uz stijenu se nalazilo pet kovčega: bio je to plijen s HeerHge Mackf, prije

svega srebrenine i stotinu tisuća guldena, namijenjenih za plaće nizozemskih

vojnika u Bataviji. Pored ulaza nalazila se hrpa materijala i Sir Francis se odmah

baci na posao. Trebalo mu je gotovo pola sata da smjesti tešku drvenu gredu na

način da posluži kao konjić te da spusti konopac do brodice, privezane ispod

njega. Osiguraj prvi kovčeg!, zavikne prema Halu. Sin ga zaveže i otac ga podigne

uvis. Kovčeg nestane i nekoliko trenutaka kasnije kraj konopca ponovno padne

pred Hala, tako da ga je mogao dosegnuti. Zatim zaveže i drugi kovčeg. Trebalo

im je više od sat vremena da prenesu sve kovčege i vrećice s novcem u pećinu, a

zatim se bace na posao, podignuvši bačvice baruta i oružje. Posljednji predmet

koji su podigli bio je i najmanji. Kovčezić u koji je Sir Francis zatvorio kompas i

nekoliko karata koje je uzeo s SffWiwWz, kremen i kirurški pribor obavijen u

platno i još nekoliko naprava koje su mogle značiti preživljavanje ili sporu smrt

skupine izoliranih ljudi na toj nepoznatoj obali. Dodi gore, Hal!, zavikne Sir Francis

i sin se uspne stijenom brzinom i spretnošću poput mladog pavijana. Kad je stigao

do oca, on je udobno sjedio na uskom otvoru s nogama koje su mu visjeie u

prazan prostor. Držao je lulu i vrećicu duhana. Pomogni mi. S još uvijek praznom

lulom u ruci pokaže mu otvor u stijeni. Zatvori ga. Hal potroši oko pola sata

zatvarajući ponovno kamenjem otvor, sakrivši ulaz da obeshrabri moguće uljeze.

Bilo je malo vjerojatno da će ljudska ruka pronaći skrovište, no njegov je otac znao

da će se pavijani vratiti, a te su životinje bile znatiželjne i zlobne poput svakog

ljudskog bića. Kada je Hal već bio spreman da se spusti sa stijene, Sir Francis ga

zadrži i nasloni mu ruku na rame. Ne moramo se žuriti. Ostali još nisu napunili

bačve vodom. Ostanu u tišini sjediti na stijeni dok je Sir Francis punio lulu i lagano

uvlačio dim. Zatim kroz oblak plavkastoga dima zapita: Što sam učinio, ovdje

gore? Sakrili ste naš dio plijena. Ne samo naš dio, već i od svih ostalih na brodu,

ispravi ga Sir Francis. No, zašto sam to učinio? Zlato i srebro predstavljaju

iskušenje čak i za poštena čovjeka. Hal ponovi riječi koje mu je otac tako često

govorio. Znači li to da ne mogu vjerovati svojoj posadi?, zapita Sir I Francis. Ako

ne vjeruješ nikome, nitko te neće moči razočarati, odgovori Hal ponovivši očevo

učenje. Vjeruješ li u to? Sir Francis se okrene kako bi mu promotrio lice dok je

odgovarao, te se Hal nećkao. Vjeruješ li Aboliju? Da, njemu da, prizna nevoljko

Hal, kao da se radi o grijehu. Aboli je dobar čovjek. Nema mu ravna. No, vidiš li da

ni njega ne vodim ovamo, na ovo mjesto. Nakon kratke stanke zapita: Imaš li

povjerenja u mene? Naravno. Zašto? Bez dvojbe i ja sam samo čovjek, a rekao

sam ti da ne vjeruješ ni jednome čovjeku. Vi ste moj otac i ja vas volim. Sir

Francisove oči se navlaže, dok ga pomilova po obrazima. Zatim uzdahne, i

ponovno pogleda prema rijeci koja je tekla ispod njih. Hal je već očekivao da će

otac kritizirati njegov odgovor, no prevario se: nešto kasnije Sir Francis mu se

ponovno obrati, zapitavši ga: A ostalo što sam sakrio ovdje? Barut, oružje, karte i

tako dalje? Zašto sam ih ostavio ovdje? Iz opreza pred nesigurnom budućnošću,

odgovori mu odlučno Hal koji je toliko puta čuo: Lukava lisica ima više izlaza iz

svoga brloga. Sir Francis se složi: Svi mi koji plovimo u gusarskim ratovima uvijek

se nalazimo u opasnosti. Jednoga dana, tih nekoliko kovčega moglo bi značiti spas

za nas. Ponovno zamukne, pušeći zadnje ostatke duhana koje je imao u luli, a

zatim tiho reče: Ako Bog bude milosrdan, doći će vrijeme, možda ne tako daleko,

kada će se ovaj rat s Nizozemcima završiti. Tada ćemo se vratiti ovdje po plijen te

nastaviti ploviti za Plvmouth. Već duže vrijeme želim posjed Gainesburv koji se

nalazi u High Wealdu... Prekine se, kao da ne želi izazvati sudbinu tim maštanjima.

Ako mi se bude dogodilo nešto, potrebno je da se sjetiš gdje sam spremio tvoj dio

plijena. Bit će to moje naslijede za tebe. Nikada ne bilo!, uzvikne uznemireno Hal.

Bila je to više molitva od tvrdnje. Nije mogao zamisliti život bez očeve

autoritativne pojave. Nitko nije besmrtan, odgovori mu Sir Francis nježno. Svi

smo smrtnici pred Bogom. Ovoga puta ostavi neko vrijeme desnu ruku naslonjenu

na Halovo rame. Dodi, mladiću. Moramo još napunjene bačve s vodom ukrcati na

brodicu prije mraka. Kada su se dvije brodice vratile lagunom na koju se počeo

spuštati mrak, Aboli je preuzeo mjesto Sira Francisa kao veslača, a sada je Halov

otac sjedio na krmi, ozbiljna i odsutna izraza lica, zamotan u tamni vuneni plašt da

se zaštiti od hladne večeri. Okrenut prema njemu, dok je veslao, Hal je kriomice

promatrao oca. Njihov razgovor pred pećinom ga je dirnuo. Naslutio je daje otac,

nakon što su se usidrili u laguni, izradio svoj horoskop. Vidio je na njegovu

pisaćem stolu kartu zodijaka punu znakova, lb je moglo objasniti njegovo

raspoloženje. Kao što je rekao Aboli, zvijezde su bile njegova djeca i on je

poznavao sve njihove tajne. Odjednom, otac podigne glavu kao da je namirisao

svježi zrak. Zatim promijeni izraz lica, promatrajući rub šume. Ni jedna tmurna

misao nije ga mogla zadržati do te mjere da ne pazi na okoliš koji ga je okruživao.

Aboli, na obalu, molim te. Usmjere brodicu prema uskome žalu, a druga brodica

učini isto. Kada su se svi spustili na zemlju, Sir Francis prigušenim glasom

zapovjedi: Uzmite oružje i slijedite me, ali u tišini. Povede ih u šumu, povlačeći se

kroz vegetaciju, sve dok se odjednom nisu našli na puteljku. Nakon što je bacio

pogled iza sebe, i uvjerio se da ga slijede, ponovno krene. Hal je bio zbunjen

očevim postupcima dok nije osjetio trag dima u zraku i primijeti prvu plavkastu

maglu koja je prekrivala vrhove stabala u šumi. Valjda je ona uznemirila oca.

Odjednom se Sir Francis nade na maloj čistini u šumi, naglo se zaustavivši. Četiri

muškarca, koja su se već nalazila na tom mjestu, nisu ga primijetila. Dvojica su

ležala na tlu, nepomična, poput leševa, jedan je nepomičnim prstima čvrsto držao

ručno izrađenu smeđu bocu, a drugi je pak, sa slinom koja mu je curila iz ugla

usta, hrkao. Ostala dvojica bila su sasvim udubljena u promatranje srebrenih

guldena i kocaka od bjelokosti koji su stajali između njih. edan podigne kocke i

protrese ih pored uha, a zatim ih baci na tlo. Majko moja, svinjo jedna, ovo nije

moj sretan dan!, zareži. Ne bi smio govoriti tako ružno o krmači koja te rodila,

odgovori Sir Francis prigušenim glasom. No, uostalom, rekao si istinu: ovo ti nije

sretan dan. Dvojica podignu glavu prema njihovu kapetanu s nevjericom na licu,

no nisu pokušali pobjeći ili se otimati, dok su ih Daniel i Aboli vukli za noge, i

zavezali ih međusobno konopcem oko vrata, na crnački način. Sir Francis se

približi i pregleda ilegalnu destilaciju na suprotnoj strani čistine. Koristili su crni

lonac od željeza, u kojemu su kuhali fermentiranu smjesu dvopeka i kora od

krumpira, dok su bakreni vodovi služili kao serpentina. Prevrne sve jednim

udarcem noge i bezbojni alkohol se zapali. Ispod stabla žute boje nalazile su se

poredane pune boce, prekrivene lišćem. Podigne jednu po jednu i baci ih u deblo

stabla, a pare koje se podignu bile su tako jake da su mu suze navrle na oči. Zatim

se vrati na mjesto gdje su Daniel i Ned pretukli pijance, vukući ih čistinom i

privezavši ih za druge zarobljenike. Ostavit ćemo im dan da se otrijezne, majstore

Nede. Zatim, sutra, na početku druge smjene, sakupit ćete posadu da sudjeluje pri

njihovu kažnjavanju. Pogleda Big Daniela. Računam na vas, majstore Daniele, da

progovore. Molim vas, kapetane, nisam imao namjeru učiniti ništa loše, samo

smo se htjeli malo zabaviti. Pokušali su dopuzati do njega, no Aboli ih zadrži poput

pasa na lancu. Neću vam kvariti zabavu, odgovori Sir Francis, ako ju vi ne budete

kvarili meni. Drvodjelac je na palubi napravio nekoliko konjića za koje su bili

privezani pijanci i kockari. Big Daniel je koračao duž reda i skidao im košulje,

ostavljajući ih golih prsa. Bili su privezani poput svinja za stražnji dio kola. Sva

posada dobro zna da ne dopuštam pijanstvo i kockanje, jer vrijeđaju Boga. Sir

Francis se obrati okupljenoj posadi na palubi broda. Svi ljudi na brodu znaju koja

je kazna predviđena; pedeset udaraca velikim bičem. Prekine se, promotrivši

njihova lica. Pedeset udaraca kožnim bičem s čvorovima moglo je prouzročiti

nepokretnost za cijeli život. Sto udaraca značilo je sigurnu i okrutnu smrt. Svi su

zaslužili pedeset udaraca bičem, no, usprkos tome, prisjećam se da su se ta četiri

nevaljalca dobro borila na ovoj istoj palubi, kada smo zarobili galiju. Pred nama su

još mnogobrojne borbe i nepokretni mi ne trebaju u trenutku kada treba izvaditi

puške i mačeve. Napravi stanku, kako bi ih promotrio, vidjevši strah pred bičem u

njihovim očima, pomiješan s olakšanjem da nisu oni ti koji su privezani za konjiće.

Za razliku od mnogih kapetana na brodovima, pa čak i od vitezova reda, Siru

Francisu se te kazne nisu nimalo sviđale, no istovremeno ih je htio iskoristiti na

najbolji mogući način. Zapovijedao je posadom sastavljenom od grubih i

buntovnih ljudi, koje je jednog po jednog izabrao zbog njihove žestine i koji su

svako malo popuštanje mogli shvatiti kao znak slabosti. Velikodušan sam ćovjek,

nastavi, obraćajući se posadi i netko se u zadnjim redovima nasmije. Sir Francis se

prekine, ošinuvši pogledom odgovornog. Kada krivac spusti pogled, ponovno

nastavi: No, ovi nevaljale! teško izazivaju moju dobrodušnost. Obrati se Big

Danielu koji je stajao pored prvog konjića. Bio je golih prsa i veliki mišići mogli su

se vidjeti u svoj njihovoj snazi. Skupio je i vezao dugu kovrčavu kosu u rep, a u ruci

mu je visio kožni bič, koji je sezao sve do dasaka palube. Petnaest svakome,

majstore Daniele, zapovjedi Sir Francis, no, dobro zadanih. Da Daniel nije

svakoga puta odvojio kožne vrške biča prstima, otvrdnuli bi i mogli bi rezati kožu

poput oštrice sablje. Čak bi i samo petnaest udaraca takvim bičem moglo odvojiti

meso od prsa kažnjavanih i otkriti kralješke. Neka bude petnaest, kapetane,

ponovi Daniel približivši se prvoj žrtvi, koja zabaci glavu tako da ga je gledala iznad

ramena, s licem blijedim od straha. Daniel podigne ruku i zamahne bičem, koji

osine golo rame prvog kažnjenika velikom jačinom. edan!, zavikne posada i žrtva

bolno krikne. Bič ostavi na njegovim prsima groteskni znak, crvenu crtu

isprekidanu bijelim točkama. Daniel raspetlja bič, zamrljavši prste lijeve ruke

svježom krvlju. Dva!, uzvikivali su gledatelji, podižući se na prste da bi bolje

vidjeli. Prekinite kažnjavanje!, zavikne Sir Francis, primijetivši komešanje na vrhu

Ijestava koje su vodile prema kabini na krmi broda. Daniel poslušno spusti bič, dok

se Sir Francis približavao Ijestvama. Iz otvora proviri pernati šešir guvernera van

de Veldea, a zatim se pokaže i njegovo crveno lice. Nizozemac zastane na suncu,

zadihan, ogledavši se oko sebe. Njegovo se lice ozari od sreće kada ugleda ljude

privezane za konjiće: Goedf Vidim da nismo stigli prekasno, reče zadovoljno. Iza

njega pojavi se Katinka, lagana i nestrpljiva koraka, podignuvši haljine i otkrivši

satenske cipele, optočene perlicama. Dobar dan, gospodo, reče Sir Francis

naklonivši se formalno guverneru. Okupili smo se da izvršimo kaznu. Ovo nije

lijepa predstava za gospodu staleža vaše žene. Molim vas, kapetane, odgovori

Katinka, nisam više djevojčica. Samo nebo zna da na ovom brodu nema previše

zabave. Znajte samo da nećete dobiti novac od otkupnine, ako budem umrla od

dosade. Potapša Sira Francisa s lepezom po ruci, no on se udalji od nje i ponovno

se obrati njenome mužu. Gospodine, mislim da biste trebali vratiti vašu suprugu u

kabinu. Katinka se postavi između njih kao da kapetan i nije govorio, naredivši

Zeldi koja ju je slijedila: Smjesti stolac tamo u hlad. Raširi haljine, sjedne se na

stolac i obrati se Siru Francisu: Ostat ću ovdje, i bit ću toliko mirna da nećete ni

primijetiti moju prisutnost. Sir Francis osine pogledom guvernera, no van de

Velde raširi debele ruke teatralnom gestom nemoći. Znate i sami kako je to,

gospodine, kada se jedna lijepa žena namjeri na nešto. Smjestivši se iza Katinke,

položi joj ponosno ruku na rame. Neću biti odgovoran ako se vaša žena prestraši

za vrijeme ove predstave, upozori ga Sir Francis suho, osjećajući olakšanje na

pomisao da bar njegovi ljudi ne razumiju ovaj razgovor na nizozemskom jeziku, i

ne mogu shvatiti da je morao popustiti tim zarobljenicima. Mislim da se ne treba

previše brinuti. Moja žena ima dobar želudac, promrmlja van de Velde. Tijekom

njihovog posjeta Cejlonu i Trinkolommeeu, njegova žena nije propustila ni jedno

smaknuće koje se odvijalo u utvrdi. Ovisno o kaznenom djelu, kazne su bile

različite: od spaljivanja na lomači do obilježavanja vatrom, odrubljivanja glave. Čak

i onih dana kada je imala vrućicu, i po savjetima liječnika trebala ostati u krevetu,

njena kočija ostajala je uvijek na istome mjestu odakle se mogao vidjeti prostor za

smaknuća. Dakle, odgovornost je vaša, gospodine. Sir Francis da znak Danielu da

nastavi s bičevanjem. Nastavite s kaznom, zapovjedi. Daniel ponovno zamahne

bičem, podignuvši ga visoko iznad ramena, i šarene tetovaže na bicepsu ožive.

Tri!, zavikne posada dok je bič fijuknuo. Katinka se lagano nagne na stolcu. Četiri!

Skoči na šum biča i krik boli koji je slijedio, i polako problijedi poput svijeće. Pet!

Tanke crvene niti svjetlucale su se na čovjekovim prsima, natopivši pojas i hlače.

Katinka sklopi lagano oči sakrivši suze u ljubičastim očima. Sest! Osjetivši da ju je

kap tekućine pogodila, nalik na kap tropske kiše, Katinka odmakne pogled s tijela

koje se uvijalo na konjiću i spusti ga na nježnu ruku. Kap krvi s biča završila je na

njenom kažiprstu i sjajila se na njenoj svijetloj puti poput rubina na dragocjenom

prstenu. Ona ju prekrije drugom rukom, sakrivši ju dok je kriomice gledala lica

koja su je okruživala. Sve su oči bile uprte u stravičnu predstavu koja se odigravala

pred njima i bili su doslovce začarani. Nitko nije primijetio kada je na nju pala kap

krvi, nitko je u tom trenutku nije gledao. Približi ruku nježnim i vlažnim usnama:

vrškom jezika poliže malu crvenu kap s prsta, i osjeti metalni i slankasti okus krvi.

Podsjeti ju na spermu jednog od njenih ljubavnika i osjeti medu nogama toplinu.

Dok mornari budu pregledavali kobilicu JeWwOMđ, u potrazi za tragovima

brodotočaca, nedostajat će smještaja na kopnu. Sir Francis povjeri Halu zadatak

da sagradi kavez u koji su trebali smjestiti zatočenike, a on posveti posebnu

pažnju brvnari u koju su trebali biti smješteni guverner i njegova žena, pazeći da

bude udobna i prostrana, na sigurnom od divljih životinja. Zatim naredi svojim

ljudima da od bodljikavih grana ograde prostor za zatočenike. Kada se spusti

tama nakon prvog dana radova, side do žala lagune i uroni u tople i slane vode,

masirajući si tijelo pijeskom dok ga ne uhvate trnci. No, još uvijek se osjećao

prljavim prisjetivši se bićevanja koje je bio primoran gledati. Samo kada osjeti

miris toploga dvopeka, koji se iz brodske kuhinje širio zrakom, njegovo se

raspoloženje promijeni i navukavši si hlače potrči žalom prema brodici upravo u

trenutku kada se odvajala od obale. Dok je bio na obali, otac je napisao na ploči

nekoliko problema u plovidbi koje je trebao riješiti. Hal stavi pod ruku ploču,

dohvati vrč piva i zdjelicu riblje juhe, a zatim s toplim dvopekom medu zubima

spusti se trčećim korakom u svoju kabinu, jedino mjesto na brodu gdje je mogao

ostati sam i usredotočiti se na zadatak. Odjednom podigne glavu, začuvši lijevanje

tekućine u susjednoj kabini. Primijetio je kantice sa slatkom vodom koje su se

zagrijavale na vatri u kuhinji broda i smijao se kada mu se kuhar požalio da mu

ognjište koriste za zagrijavanje vode za pranje. Sada je Hal znao za koga su se

zagrijavale te kantice s vodom. Preko zida začuje Zeldin glas koja se okomila na

Olivera, slugu njegova oca. Oliverov odgovor bio je brutalan: Ne razumijem ni

riječi koju si izgovorila, stara zlobna vještice, no ako ti ne odgovara tako, možeš si

ju sama napuniti, tu nepotrebnu kadu. Hal se nasmije, na pola zbog zabave, a na

pola pomislivši na ostatak, dok je gasio svjetiljku i kleknuo, izvukavši drveni klin iz

otvora. Opazi da je kabina bila ispunjena oblakom vodene pare, koja je zamaglila

ogledalo na suprotnom zidu, omogućivši mu da vidi samo dio kabine. Kada približi

oko otvoru, Zeldaje izbacivala Olivera iz kabine. No, dobro, stara bludnice!,

bockao ju je Oliver, uzevši sa sobom prazne kantice: Što god mi možeš pružiti,

nimalo me ne zanima. Čim je Oliver izišao, Zelda ode u glavnu kabinu i Hal ju

začuje kako razgovara s gospodaricom. Trenutak kasnij e, povede kroz vrata

Katinku koja se zaustavi pred kadom, obavljenom parom, te prstima provjeri

temperaturu vode, i uzviknuvši, povuče ruku. Zelda se požuri i ispričavajući se

ulije hladne vode iz kantice pored kade. Katinka ponovno provjeri temperaturu,

ovoga se puta složivši, a zatim sjedne na stolac. Zelda joj se približi i stane iza nje,

a zatim joj rukama podigne predivnu kosu skupivši je na vrh glave i učvrsti je

poput zrele pšenice. Katinka se nagne prema ogledalu i vršcima prstiju očisti mali

dio zamagljene površine te prouči vlastito lice u ogledalu. Isplazi jezik u potrazi za

bijelim točkicama, no bio je ružičast poput latice ruže; zatim raširi oči, te i njih

bolje prouči, dodirujući si kožu jagodicama prstiju. Pogledaj ove užasne bore!,

žalila se. Zelda zaniječe odlučno: Pa nemate ni jednu! Ne želim postati ružna i

stara! Njen izraz lica bio je tragičan. Onda bi trebali umrijeti mladi. To je jedini

način da izbjegnete starost. Kakva strahota! Vrlo si okrutna prema meni, pobuni

se Katinka. Hal nije uspio shvatiti o čemu govore, no njezin ga je glas pogađao u

dubinu duše. Hajde, ukori ju Zelda. Dobro znate da ste prelijepi. Doista, Zelda?

Misliš li ozbiljno? Da, kao i vi. Zelda ju podigne na noge. No, ako se sada ne

okupate, bit čete smrdljiva ljepotica. Odveže joj haljinu i skine joj je, a Katinka

ostane gola pred ogledalom. Halu se ote jecaj, koji prekrije šum broda u pokretu i

debljina pregradnog zida. Od vrata pa sve do gležnjeva ženino je tijelo bilo

skladno građeno, začuđujuće ljepote. Stražnjica je bila savršeno okrugla poput

nojevih jaja koje je Hal vidio na tržnici u Zanzibaru, a iza koljena nalazila su se dva

mala udubljenja koja su joj davala ranjiv izgled. Njena slika u zamagljenom

ogledalu bila je nerazgovjetna i nije mogla zadugo zadržati njegovu pažnju, no

Katinka okrene leda ogledalu, i okrene se prema njemu, a Halov pogled se odmah

zaustavi na grudima, velikim za ta nježna ramena. Bile su toliko velike da su mogle

ispuniti šaku, mada nisu bile savršeno okrugle kao što je on to očekivao.

Promatrao ih je sve dok mu oči nisu počele suziti i naposljetku je bio primoran

trepnuti. Zatim pogleda prema trbuhu i oblaku tankih kovrča koji se ugnijezdio

medu bedrima, i koji je svijetlio poput zlatnih cekina na svjetlosti lampe. Ona

dugo ostane u tom položaju, duže nego što se Hal potajno nadao, promatrajući

vodu u kadi gdje je Zelda ulijevala mirisno ulje iz kristalne boce, kleknuvši i

prodrmavši ju u ruci. Katinka je ostala na nogama, premjestivši svu težinu na

jednu nogu, tako da je bok bio malo nagnut u stranu, a na usnama joj je

podrhtavao lagani osmijeh dok je sporo podizala ruku i stisnula jednu od

bradavica medu placem i kažiprstom. Na trenutak Hal je imao osjećaj da ga

promatra ravno u oči i već se htio povući, s grižnjom savjesti koja ga je mučila.

Zatim shvati da je to samo njegova mašta, jer je ona spustila pogled i pogledala

malu ružičastu bradavicu medu svojim prstima. Lagano ju protrlja, pomičući ju

naprijed natrag i pod Halovim pogledom bradavica promijeni oblik i boju,

povećavši se i postavši tvrda, intenzivnije boje. Nikada si nije mogao zamisliti

nešto slično. Nikada ne bi mogao ni pomisliti da će ga to malo čudo ispuniti

poštovanjem, umjesto da ga izmuči strašću. Zelda podigne glavu s kade koju je

pripremala, vidjevši što je činila njena gospodarica, i strogo ju opomene. Katinka

prasne u smijeh i isplazi joj jezik, zatim spusti ruku i ude u kadu, utonuvši s

uzdahom zadovoljstva u toplu i mirisnu vodu, sve dok nije ostala vidljiva samo

njena gusta kosa boje zlata. Zelda je obavljala poslove oko nje, nasapunala komad

platna, ponovno nasapunala, pa zatim oprala, mrmljajući i smijuljeći se

odgovorima njene gospodarice. Odjednom se povuče, sjedne i zapovjedi, na što se

Katinka podigne iz kade, dok joj se voda puna sapunice cijedila niz tijelo. Sada je

bila okrenuta leđima prema Halu i obline stražnjice sjajile su se zbog topline vode.

Poslušavši Zeldu, okrene se da joj služavka nasapuna noge, jednu po jednu.

Konačno se Zelda podigne na noge, i iziđe iz kabine. Čim je izišla, Katinka, još

uvijek na nogama u kadi, baci pogled iza sebe i Halu se ponovno pričini da ga

gleda ravno u oči. Bio je to samo trenutak, a zatim se laganim pokretom nagne

prema naprijed, koji promijeni oblik njene stražnjice, te ispruži ruke iza sebe,

postavivši svaku na jednu ružičastu oblinu i sasvim malo ih raširi. Ovoga puta Hal

nije uspio savladati jecaj koji mu se ote iz usta, kada se duboko udubljenje otvori

pred njegovim grozničavim pogledom. Zelda se ponovno vrati u kabinu, noseći

nekoliko ručnika i Katinka se uspravi, dok se otvor odjednom zatvorio, ponovno

sakrivši tajne pred Halovim očima. Ona iziđe iz kade i Zelda ju pokrije ručnikom

koji se spuštao od ramena do gležnjeva, zatim ponovno spusti njenu kosu i očešlja

ju, te ju ponovno skupi u veliku zlatnu pletenicu. Ostavši iza Katinke, pruži joj

haljinu tako da je mogla ugurati ruke u rukave, no Katinka strese glavom,

zapovjedivši joj strogo. Zelda se pobuni, no Katinka ne popusti i služavka baci

haljinu na stolac, izišavši bijesno iz kabine. Kada je izišla, Katinka ispusti ručnik na

pod, i krene prema vratima, stavivši kračun, zatim se vrati, izišavši iz Halovog

vidokruga. On opazi samo ružičasti bljesak koji se kretao u zamagljenom ogledalu,

no nije shvaćao sa sigurnošću što radi sve dok se njene usne ne primaknu njegovu

otvoru sa suprotne strane. Odjednom Katinka zlobno prosikta: Mali odvratni

gusaru! Govorila je na latinskom jeziku i on se povuče kao da mu je netko bacio u

lice lonac kipuće vode. Usprkos zbunjenosti, uvreda ga je zapekla i odgovori bez

promišljanja: Nisam gusar. Moj otac je kapetan. Kako se usuđuješ proturječiti mi.

Zbunjena, govorila je čas engleski, čas latinski, a čas nizozemski, no njen je glas bio

grub i oštar poput mača. Još jednom Hal osjeti potrebu da joj odgovori: Nisam vas

imao namjeru uvrijediti. Kada moj plemeniti muž bude saznao da si me kriomice

promatrao, otići će k tvome ocu, gusaru, i dat će te bičevati preko konjića kao one

ljude, jutros. Nisam vas promatrao... Lažljivče! Ona mu ne dozvoli da završi.

Prljavi lažljivi gusaru! Na trenutak je ostala bez riječi i bez daha. Htio sam samo...

Ona ponovno pobjesni: Znam što si htio. Htio si gledati moju zf;e... Hal je znao da

je to bila nizozemska riječ koja je značila mačkica. a zatim si mislio uzeti u svoje

ruke ud i pozabaviti se njime. Ne! Hal je gotovo vikao. Kako je samo otkrila

njegovu sramotnu tajnu? Bio je potišten i posramljen. Umukni, inače će te Zelda

čuti, opomene ga. Ako te nadu ovdje, dat će te bičevati. Molim vas, odgovori on

šapatom. Nisam imao loše namjere. Molim vas, oprostite mi. Nisam htio to učiniti.

Dokaži da nije tako. Dokaži svoju nevinost. Pokaži mi ud... Ne mogu. Halov glas bio

je zbunjen zbog srama. Podigni se na noge i približi ga otvoru, tako ću vidjeti ako

lažeš. Ne, molim vas, nemojte me to pitati. Brzo, inače ću viknuti i pozvati svoga

muža. On se polako podigne na noge. Rupa se nalazila gotovo na visini slabina

koje su ga boljele. Sada mi ga pokaži. Otvori hlače, nastavljao je glas. Sporim

pokretima, osjećajući sram i nelagodu, on posluša, no prije nego što je sasvim

otvorio hlače, ud iskoči poput elastične grančice mladoga grmlja. Znao je daje ona

pred pogledom na takvo što osjećala gnušanje. Nakon nekoliko trenutaka

provedenih u tišini, ispunjenoj napetošću, htio se pokriti, no Katinka mu to odmah

zabrani glasom koji mu se pričinio da podrhtava od gađenja, tako da je on jedvice

uspijevao razumjeti njene engleske riječi. Ne, ne pokušavaj pokriti tvoju sramotu.

Tvoje te tijelo otkriva. oš uvijek tvrdiš da si nevin? Ne, prizna on tužno. Tada

moraš biti kažnjen. Morat ću obavijestiti tvoga oca. Ne, molim vas. Ubio bi me

svojim rukama. Odlično, tada ću te ja osobno morati kazniti. Približi se. On ju

posluša i približi se bokovima naprijed. oš malo, tako da ga mogu uhvatiti. Približi

se. On osjeti na vršku uda grubo drvo koje je okruživalo otvor, a zatim nekoliko

prstiju, nevjerojatno svježih i nježnih koji se zatvore nad vrškom. Pokuša se

povući, no njen stisak postane jači i glas joj postane grub. Ne miči se! Kleknuvši

pored zida, Katinka je laganim pokretima trljala glavić kroz otvor, a zatim ga

izvukla na svjetlost. Bio je toliko nadut da je jedva prošao kroz otvor. Ne, ne

smiješ se povući, reče mu bijesno i oštro, stisnuvši ga još jače. Poslušavšiju, on se

opusti i prepusti se jačini njenih prstiju, dopustivši joj da ga izvuče kroz otvor u

svoj dužini. Ona ga je promatrala očarana. U dobi u kojoj se nalazio mladić nije

očekivala toliku veličinu. Nabrekla glavica bila je boje purpura poput zrele šljive.

Ponajprije ju prekrije mekanom kožnom kapicom nalik na redovničku kapuljaču,

zatim povuče kožicu prema natrag što je više mogla. Glavica je postala još tvrda,

kao da će se raspuknuti i ona osjeti kako je ud živnuo u njenim rukama.

Ponavljajući lagano pokrete naprijednatrag, začuje njegovo stenjanje iza zida.

Čudno, no gotovo je bila i zaboravila na mladića. Ud koji je držala u rukama bio je

obdaren posebnim životom. To je kazna koju zavrjeđuješ, besramni dječače.

Začula ga je da noktima grebe po drvenom zidu, kada se njena ruka započela

kretati naprijednatrag po svoj dužini uda. Dogodilo se prije nego što je to

očekivala. Topli val tekućine na njenim nježnim grudima bio je toliko snažan, no

ona se ne povuče. Nešto kasnije mu reče: Ne misliš li valjda da sam ti već

oprostila za ono što si mi učinio? Tvoje je iskupljenje tek započelo, shvaćaš li? Da.

Halov glas bio je promukao i podrhtavao je. Trebaš napraviti tajni otvor na ovome

zidu. Katinka jagodicama prstiju zapucketa po njemu. Olabavi ovaj dio zida da

možeš dolaziti k meni, tako ću te moći strože kazniti. Čuješ li me? Da, odgovori joj

zadihano. Trebaš sakriti otvor. Nitko ne smije znati za to. Primijetio sam, reče Sir

Francis obraćajući se Halu, da su prljavština i bolest usko povezane. Ne znam zbog

čega je to tako, no tako je. Na taj je način odgovarao na oprezno pitanje sina o

potrebi podvrgavanja broda dosadnoj i dugotrajnoj proceduri zadimljavanja.

Nakon što su ispraznili galiju i sagradili na obali smještaj za veći dio posade, Sir

Francis je odlučio da oslobodi kobilicu broda od crva. Izgledalo je da je svako

udubljenje u daskama bilo puno buha, dok su štive bile ispunjene miševima.

Kuhinja na brodu bila je puna crnih malih loptica, njihovog izmeta, a Ned Tyler ih

je obavijestio da je pronašao i nekoliko njihovih mrtvih tijela u bačvama s vodom.

Otkako su se nalazili u laguni, skupina ljudi poslana je na obalu da sagori daske za

žeravicu i od pepela napravi lug, dok je Sir Francis poslao Abolija u šumu da

potraži posebne trave koje je njegovo pleme koristilo za oslobađanje svojih

brvnara od crva. Sada je jedna skupina mornara čekala na brodici, naoružana

kanticama s lužinom. Želim da podmažete brod od vrha do dna, no pazite,

upozori ih Sir Francis, inače će vam tekućina nagristi ruke i krv... Odjednom se

prekine. Svi ljudi na brodu okrenu glave prema dalekom stjenovitom rtu, a oni koji

su se nalazili na žalu, prekinuli su posao i naćulili uši. Prigušeni zvuk jedne

ispaljene topovske granate odjekne stijenama na ulazu u lagunu. To je znak za

uzbunu straže na rtu, kapetane, zavikne Ned Tyler, pokazujući prema mjestu gdje

se nalazio oblak bijeloga dima, iznad jednog od mjesta na straži, koje je nadziralo

ulaz u lagunu. Promatrali su malu crnu loptu, kako doseže do vrha na zapadnom

rtu, a zatim se izgubi na vjetru. Bio je to znak za uzbunu i mogao je značiti samo da

je nepoznato jedro na vidiku. Svi na borbena mjesta, majstore Daniele!, zapovjedi

grubo Sir Francis. Otvorite škrinje i naoružajte posadu. a ću brodicom otići do

ulaza u lagunu, zajedno s četiri člana posade, dok će ostali otići na kopno i zauzeti

svoja borbena mjesta. Iako je njegovo lice ostajalo neizražajno, u sebi je bio

bijesan što se tako dao uhvatiti nespreman, s brodom bez jarbola i svim topovima

na kopnu. Obrati se Nedu Tvleru: Želim da premjestite zatočenike na kopno i da ih

nadzirete daleko od žala. Saznaju li da postoji nepoznati brod na pučini, mogli bi si

zaželjeli da privuku pažnju. Oliver se uspne Ijestvama držeći plašt Sira Francisa i

dok mu ga je stavljao na ramena, on završi s izdavanjem naredbe. Zatim se

okrene i krene prema ulaznoj bokaporti, gdje je bila privezana brodica, dok je Hal

čekao na mjestu gdje ga otac nije mogao ignorirati. Bio je nemiran, jer se bojao da

ga otac neće povesti sa sobom. Odlično, dakle, reče Sir Francis, pridruži mi se.

Mogao bi mi tvoj oštar vid i poslužiti. Hal odveže brodicu i udalji ju od galije

upravo u trenutku kada je otac zakoračio na nju. Veslajte do iznemoglosti!,

zapovjedi Sir Francis posadi i brodica prede brzo lagunu. Kapetan skoči u vodu

koja mu je sezala do vrha čizama. Hal je morao trčati da ga dostigne na puteljku

slonova. Pojave se na vrhu rta, oko tri stotine stopa iznad lagune, gdje se mogao

vidjeti cijeli ocean. Iako je vjetar puhao, uzrokujući velike valove koji su se razbijali

o stijene, Halov oštar vid opazi svijetle točke medu bijelom pjenom, još prije nego

što mu ih je stražar mogao pokazati. Sir Francis pogleda kroz dalekozor. Što

misliš?, zapita Hala. Dva su jedrenjaka. Vidim samo jedan... Ne, čekaj! U pravu si,

dva su, jedan plovi istočnije. e li fregata? Ima tri jarbola, opiše ga Hal, sa svim

jedrima. Da, rekao bih da se radi o fregati. Drugi jedrenjak je predaleko, ne bih

znao reći kakav je. Nije mu bilo drago priznati to, te pokuša raspoznati koji detalj.

Oba broda plove ravno prema nama. Ako namjeravaju oploviti Rt Dobre Nade,

morat će ubrzo promijeniti smjer, promrmlja Sir Francis nastavivši promatrati kroz

dalekozor. Svi su zabrinuto gledali u brodove. Mogao bi to biti par nizozemskih

galija Kompanije, koji plovi prema zapadu, primijeti nadobudno Hal. Zašto onda s

takvom odlučnošću plove prema obali u zavjetrini?, zapita ga Sir Francis. Ne, reklo

bi se da su usmjereni prema ulazu u ovu lagunu. Zatvori dalekozor jednim

potezom. Hajde, dođi. Trčao je pred njim do brodice koja ih je čekala na žalu.

Majstore Daniele, veslajte prema topovima na obali i preuzmite zapovjedništvo.

Ne otvarajte vatru dok to i ja ne učinim. Slijedili su pogledom Danielove ljude koji

su ubrzano veslali preko lagune i izvukli brodicu na suho, gdje je ostala izvan

vidokruga. Zatim Sir Francis provjeri topove na stijeni, zapovijedajući ljudima koji

su se smjestili pored topova s upaljenim Etiljem. Na moj znak, pucat ćete na

prednji brod, reče. Ciljajte u donje dijelove broda, zatim ponovno napunite topove

i ciljajte prema priponama. Neće pokušati ulaziti u kanal s polovicom jedara. Skoči

prema jednome od topova i zagleda se u more, no jedrenjaci koji su se približavali

još su uvijek bili skriveni od njihovih pogleda. Zatim, odjednom, iznad vrha rta

pokaže se brod s jedrima. Bio je udaljen od kopna oko dvije milje i upravo pod

njihovim začuđenim pogledom promijeni pravac kretanja i usmjeri jedra ravno

prema ulazu u lagunu. Ima otvorene topove, dakle, traži borbu, primijeti tmurno

Sir Francis i skoči sa zidića. A mi ćemo mu je dati. Ne, oče, uzvikne Hal.

Prepoznajem taj brod. Tko... Prije nego što je Sir Francis mogao izreći do kraja

svoje pitanje, dobije odgovor. Na vrhu glavnog jarbola jedrenjaka zavijori se

dugačka zastava s bijelim i crvenim lastinim repom, koji se pomicao na vjetru.

Croi pafee, zavikne Hal. To je GwW oMora i Lord Cumbrae, oče! Sto mu gromova!

Zaista. No, kako je samo taj mesar crvena perja saznao da smo ovdje? Za krmom

GwHa oMoma pojavi se i nepoznati brod, koji je također smanjio jedra i odmah

zatim promijenio smjer, slijedeći Kragulja, koji je stajao na ulazu u uvalu. I taj mi

je brod poznat, zavikne Hal. Evo, sada prepoznajem i zaštitnicu. To je Goddg. Ne

poznajem ni jedan drugi brod koji plovi oceanom s golom Venerom na kosniku.

Kapetan Richard Lister, potvrdi Sir Francis. Osjećam se mirniji kada je i on ovdje.

Dobar je to čovjek, iako, Bog mi je svjedok, ne vjerujem ni jednome od njih u

potpunosti. Dok je Kragulj slijedio kanal, prošavši topove, opazi živahnu mrlju

plašta Sira Francisa na pozadini stijena prekrivenih lišajevima, jer je podigao

zastavu u znak pozdrava. Sir Francis skine kapu i pozdravi ga, no zareži kroz zube:

Radije bih te pozdravio topničkim granatama, škotsko kopile. Nanjušio si plijen, je

li? Jesi li došao pitati ili ukrasti? Kako si samo uspio doznati? Oče!, zavikne

ponovno Hal. Pogledajte dolje, prema glavnome jarbolu! Prepoznao bih posvuda

osmijeh tog nevaljalca. Eto kako su saznali: on ih je poveo. Sir Francis okrene

dalekozor: Sam Bowles. Očito je da ni morski psi nisu mogli probaviti tog

nevaljalca. Trebao sam dopustiti mornarima da ga smaknu, kada sam imao tu

priliku. GwM ih pretekne postupno smanjujući jedra, dok je ulazio u lagunu, a

Goddess ih je slijedio na sigurnoj udaljenosti, podignuvši također na vrh jarbola

cročcpafee zajedno s križem Svetog Georgea i engleskom zastavom. I Richard

Lister je bio vitez reda, opaze njegovu malenu pojavu koja je uspravno stajala na

pramcu, dok se približavao zaštitnoj ogradi i doviknuo nešto. Kakvo ste si to

čudno društvo izabrali, Richarde. Iako ga Gal nije mogao čuti, Sir Francis mu

mahne šeširom u znak odgovora. Lister je bio s njime kada su zarobili HeerZzge

Nackf. Bili su si prijateljski podijelili plijen i on ga je smatrao prijateljem. Lister je

trebao biti uz Sira Francisa i Kragulja u monotonim mjesecima čekanja pored Rta

Agulhas. Umjesto toga, nije stigao na zakazani sastanak ugovoren u Port Louisu,

na otoku Mauritius i nakon mjesec dana nepotrebnog čekanja Sir Francis je bio

primoran popustiti Kraguljevim nagovaranjima i isploviti bez njega. No, dobro,

bolje je dati volju za nevolju i pozdraviti ove neželjene goste, reče Halu, spuštajući

se prema morskome žalu dok je Daniel vodio brodicu kroz kanal koji je dijelio dva

rta. Kada su se vratili natrag u lagunu veslajući, dva su jedrenjaka već bila tu i tek

su bacila sidro u glavnom kanalu. GwH oMomy se nalazio samo pedeset hvata od

JkWwfioMa no Sir Francis zapovjedi Danielu da veslaju ravno prema Goddgssu.

Kada se on i Hal uspnu na brod, Richard Lister ih dočeka na izlaznoj bokaporti. Sto

mu gromova, Frankv, čuo sam da ste preoteli veliki plijen od nizozemske galije, a

sada je vidim, ovdje, usidrenu. Richard mu stisne ruku. Nije sezao ni do ramena

Siru Francisu, no njegov je stisak bio čvrst. Onjuši zrak velikim, debelim nosom,

širokih nosnica i nastavi, svojim melodioznim keltskim naglaskom: Osjeća li se to

možda miris mirodija u zraku? Ljut sam na samoga sebe što vam se nisam

pridružio u Port Louisu. Ta, gdje ste bili, Richarde? Čekao sam vas trideset i dva

dana. Žao mi je što to moram priznati, no naletio sam na uragan na jugu

Mauritiusa. Ostao sam bez jarbola i vjetar nas je otpuhnuo prema obali otoka St.

Lawrence. Mora da se radi o istoj oluji koja je zadesila i Nizozemce. Sir Francis

pokaže prema galiji sa suprotne strane kanala. Kada smo ju zarobili, imala je

također privremeni jarbol. No, kako to da ste se udružili s Kraguljem? Čim je

Goddess bio u stanju ponovno isploviti, pomislio sam da vas potražim oko Rta

Agulhas, misleći da ste možda još uvijek tamo. U tom sam trenutku sreo

Cumbraea, koji me poveo do vas. Dobro, lijepo je ponovno vas vidjeti, prijatelju.

No, recite mi, imate li vijesti iz Engleske? Sir Francis se znatiželjno nagne prema

naprijed. To je bilo jedno od najčešćih pitanja koje su si postavljali moreplovci

kada su se susretali na oceanu, preko crte razgraničenja. Mogli su stići čak i do

mora koja nisu bila ucrtana u nautičke karte, no njihovo je srce uvijek kucalo za

daleku domovinu, a prošla je godina dana otkako je Sir Francis posljednji put

dobio vijesti iz Engleske. Na to pitanje, Richard Lister se uozbilji. Pet dana nakon

što sam isplovio iz Port Louisa sreo sam WiMkoM jednu od kraljevih fregata.

Plovila je šezdeset i pet dana nakon polaska iz Plvmoutha, i bila je usmjerena

prema obali Commandel. I koje je novosti imala?, prekine ga Sir Francis

nestrpljivo. Nažalost, ni jednu dobru vijest, neka mi je Bog svjedok. Kažu da je

cijelu Englesku zahvatila kuga i da je umrlo na tisuće muškaraca, žena i djece,

toliko da ih nisu uspijevali ni pokopati dovoljno brzo te su njihova tijela, već u

raspadanju, ležala na cestama. Kuga! Sir Francis se prekriži. Božja kazna! Zatim,

dok je kuga harala gradovima i selima, London je bio uništen u stravičnom požaru.

Kažu da vatra nije ostavila netaknutu ni jednu kuću. Sir Francis ga je zaprepašteno

promatrao. London u plamenu?! To nije moguće! Je li se kralj spasio? Jesu li

Nizozemci podmetnuli požar? Recite mi nešto više o tome, prijatelju? Da, Crni

Princ jezivi zdrav. No, ovoga puta Nizozemci nisu krivi. Požar je buknuo iz pećnice

jednoga pekara u Pudding Laneu i tri je dana neprestano gorjelo. Katedrala Svetog

Paula je izgorjela do temelja, zajedno s mnogim palačama, Burzom, stotinjak

crkava i tko zna što još. Kažu da je šteta veća od deset milijuna funta. Deset

milijuna?! Sir Francis ga je u nedoumici promatrao. Čak ni najbogatiji vladar na

svijetu ne bi mogao sakupiti tako veliku svotu novaca. Konačno,

Richarde,kraljevska renta ne prelazi milijun! Ta nevolja mora da je kralja i naciju

dovela na prosjački štap. Richard Lister protrese glavom, gotovo žaleći što nosi

tako ružne vijesti: I to nije sve. Nizozemci su nam zadali veliki poraz. Onaj vrag od

de Rujtera stigao je morem sve do Medwayja i Temze. Izgubili smo šesnaest

linijskih brodova protiv njega, a zarobio je i Royaf Ckarks usidren na molu u

Greenwichu, i dovukao ga do Amsterdama. Brod koji je ponos i cvijet naše flote!

Kako može Engleska preživjeti nakon takvog poraza, koji je uslijedio odmah nakon

kuge i požara? Lister ponovno strese glavom: Čuo sam glasine da kralj pokušava

potpisati primirje s Nizozemcima. U ovom trenutku je rat možda i završio. Štoviše,

možda je već mjesecima završio. Nadajmo se svim srcem da nije tako. Sir Francis

pogleda Resofution. Zarobio sam ovaj plijen prije manje od tri tjedna. Ako je rat

već završio, dozvola koju mi je izdao kralj ne bi više vrijedila i plijen koji smo

zarobili mogao bi biti tretiran kao gusarstvo. To su nesigurnosti rata, Frankv. Niste

znali za potpisivanje primirja i nitko vas neće pozivati na odgovornost zbog toga.

Richard Lister okrene svoj veliki nos prema GuOw oMomy. Izgleda da se Lord

Cumbrae osjeća uvrijeđenim što ne sudjeluje u našem razgovoru. Vidite, dolazi k

nama! Kragulj je bio tek spustio brodicu u more i, prolazeći kanalom, brodica s

mornarima veslala je prema njima, dok je Kragulj stajao uspravno na krmi. Brodica

udari o bok Goddessa i Kragulj se uspne Ijestvama od konopca do palube.

Franky!, uzvikne, pozdravivši Sira Francisa. Otkako smo se razdvojili, nije prošao

dan da nisam molio za vas. Prede palubu dugim koracima, s haljinicom koja mu je

vijorila. I moje su molitve bile uslišane. Galija koju ste zarobili vrlo je lijepa, puna

mirodija i srebra, kako mi kažu. Trebali ste pričekati još samo nekoliko dana, a

zatim napustiti vaše mjesto. Sada ste mogli imati dio plijena. Kragulj raširi ruke

začuđeno: Dragi moj Frankv, o čemu vi to govorite? Nikada nisam napustio svoje

mjesto. Samo sam neznatno skrenuo prema istoku, da bih se uvjerio da nas

Nizozemci ne misle prevariti ploveći otvorenim morem. Vratio sam se natrag što

sam prije mogao, no tada ste se već bili udaljili. Moram vas podsjetiti na riječi

koje ste izrekli, gospodine: Sasvim sam izgubio strpljenje. Šezdeset i pet dana je

više no dovoljno za mene i moje vrijedne momke. Moje riječi, Frankv?! Kragulj

zavrti glavom. Sluh mora da vas je prevario. Vjetar vas je prevario i niste me dobro

čuli. Sir Francis se blago nasmije. Uludo trošite vašu darovitost u pričanju laži,

najvještiji ste u tome u cijeloj Škotskoj. Ovdje nećete time nikoga impresionirati.

Richard i ja vas predobro poznajemo. Frankv, nadam se da to ne znači da me

želite opljačkati za moj dio plijena. Kragulj je izgledao rastuženo i u nevjerici.

Priznajem da nisam sudjelovao u zarobljavanju i ne očekujem cijeli dio, odnosno

polovicu. Dajte mi trećinu i neću previše cjepidlačiti. Duboko udahnite,

gospodine. Sir Francis nasloni gotovo rastreseno ruku na dršku mača. Ovaj jak

miris mirodija jedino je što ćete dobiti od mene. Začudo, Kragulj se razvedri,

prasnuvši u gromki smijeh. Franky, moj dragi i stari ratni druže. Dođite večeras na

večeru k meni i moči ćemo porazgovarati o ulasku u red vašeg mladića, uz čašicu

dobrog engleskog whiskyja. Dakle, Halovo primanje u red je razlog što ste došli k

meni, a ne mirodije i srebro? Znam koliko vam znači mladić...štoviše, svima nama.

Možete biti ponosni na njega i svi mi želimo da postane vitez reda. Cesto ste o

tome pričali, nije li tako? Sir Francis baci pogled na sina, pristavši gotovo

nevidljivom kretnjom glave. Neće vam se pružiti tako lako prilika da imate tri

viteza Nautonnier zajedno. To je najniži broj potreban da se ude u red u prvom

stupnju. Kada ćete pronaći tri viteza ovdje, preko crte razgraničenja? Kako ste

pažljivi, gospodine. I to, naravno, uopće nije povezano s dijelom plijena koji ste

maločas tražili? Sir Francis govorio je s puno ironije. Nećemo više o tome. Vi ste

pošten čovjek, tvrd, ali pošten. Ne biste nikada prevarili brata, nije li tako? Sir

Francis se vrati s večere s Lordom Cumbraeom na y kasno iza ponoći i čim je

došao u kabinu, pošalje po Hala. U nedjelju, za tri dana, u šumi, obavijesti sina.

Odlučeno je. Otvorit ćemo ložu, za mjesečine, nešto nakon dva otkucaja druge

smjene na straži. Ali...a Kragulj?, pobuni se Hal. Ne sviđa vam se i ne vjerujete

mu. Ostavio nas je na cjedilu. No, usprkos tome, u pravu je. Možda nećemo više

pronaći tri viteza zajedno prije povratka u Englesku. Moram ščepati ovu priliku i

uvesti te u red. Bog zna da možda nećemo više imati prilike. Kada jednom

budemo sišli na kopno, bit ćemo u njegovim rukama, na milost i nemilost,

primijeti Hal. Mogao bi nam podmetnuti zamku. Sir Francis zavrti glavom:

Nećemo se nikada naći u njegovim rukama, ne brini. Podigne se i približi kovčegu.

Učinio sam pripreme za dan kada ćeš biti primljen u red. Podigne poklopac. Ovo je

tvoja odora. Vrati se prema ležaju i položi smotuljak na krevet. Odjeni ju da vidimo

pristaje li ti. Podigne glas i zavikne: Oliver! Sluga se odmah pojavi, držeći pod

miškom kutiju s priborom. Hal skine sa sebe hlače i stari prsluk i uz Oliverovu

pomoć počne odijevati odoru. Nikada nije ni sanjao da će posjedovati tako

otmjenu odjeću. Čarape su bile od bijele svile, a hlače i košulja od tamnoplavog

satena s rukavima protkanim zlatnim nitima. Cipele su imale kopče od srebra, a

crna i ulaštena koža bila je ista kao i ona od pojasa za mač. Oliver mu počešlja

guste kovrče, a zatim mu natakne viteški šešir na glavu. Na tržnici u Zanzibaru

izabrao je najfinije nojevo perje da ga ukrasi. Kada je bio odjeven, Oliver ga kritički

promotri, držeći glavu nagnutu u stranu: Malo je uzak u ramenima, Sire Francise.

Majstor Hal raste iz dana u dan. No, brzo ćemo to prepraviti. Sir Francis se složi, a

zatim ponovno pročačka po kovčegu, a Hal osjeti srce u grlu kada opazi plašt u

očevim rukama. Bio je to simbol viteškog staleža, u koji se spremao ući. Sir Francis

mu se približi i obavije njime Halova ramena, a zatim ga zakopča na vratu. Bijeli

nabori sezali su mu do koljena, a križ boje karmina resio mu je ramena. Sir Francis

se povuče da bi ga bolje promotrio. Nedostaje još samo jedan detalj, izjavi na

kraju i vrati se prema kovčegu. Iz unutrašnjosti uzme mač, no nije to bio običan

mač, Hal je to dobro znao. Pripadao je Courtenevjevima po tradiciji i njegovo ga je

značenje plašilo. Vrativši se prema njemu, otac ga podsjeti na povijest mača: Ovaj

mač pripadao je Charlesu Courtenevju, tvome pradjedu. Poklonio mu ga je Sir

Francis Drake osobno pred osamdeset godina, kao priznanje za sudjelovanje u

zarobljavanju i pljačkanju luke Rancherie. Ovaj je mač Drake dobio od španjolskog

guvernera, Don Francisca Mansa, u trenutku predaje. Podigne korice izrađene od

srebra i zlata da bi ga Hal mogao bolje proučiti. Bio je ukrašen krunama, dupinima

i morskim božanstvima, okupljenim oko junačke figure Neptuna na prijestolju. Sir

Francis okrene mač, pruživši ga Halu. Na dršci se sjajio veliki safir u obliku zvijezde.

Hal izvuče mač iz korica i shvati da to nije bio samo ukras jednog razmaženog

Španjolca. Mač je bio iskovan od najbolje kovine iz Toleda, ugraviran zlatom. Budi

oprezan!, reče mu otac: Ovom se oštricom možeš i obrijati. Hal vrati mač u korice

i otac ga stavi o Halov kožni pojas, a zatim korakne unatrag i kritički ga promotri:

Kako ti izgleda, Oliver?, zapita slugu. Samo ramena. Oliver pokaže rukama na

ramena. Za sve je kriva borba i vježbe mačem koje oblikuju tijelo. Trebam

jednostavno prepraviti šavove. Otprati ga u kabinu i baci se na posao. Sir Francis

ih pozdravi i vrati se za pisaći stol, sjedne i otvori brodsku knjigu s kožnim

koricama. Hal se zaustavi na pragu: Hvala, oče. Ovaj mač..., dodirne safir na

maču, koji je nosio o pojasu, no ne uspije pronaći riječi kojima bi nastavio misao.

Ne podignuvši glavu Sir Francis zareži, namočivši pero u tintu i počne pisati na

listovima pergamenta. Hal se još dvoumio, ostavši na pragu, dok otac ponovno ne

podigne glavu, iritiran. Zatim iziđe, zatvorivši nježno vrata. Kada je bio u hodniku,

vrata ispred njega se otvore i guvernerova žena, odjevena u svilene haljine, iziđe

tako naglo da se gotovo sudare. Hal se naglo pomakne, skinuvši s glave šešir s

perjanicom: Oprostite, gospodo. Katinka zastane pred njim i prouči ga pažljivo,

od svjetlucavih srebrenih kopča njegovih cipela na gore. Kada stigne do očiju,

zagleda se u njih hladna pogleda, rekavši prigušenim glasom: Gusarev mladunac

odjeven poput plemića. Zatim se odjednom protegne prema njemu gotovo mu

dodirnuvši lice i prošapće: Provjerila sam zid. Nema nikakva otvora. Nisi izvršio

zadatak koji sam ti zadala. Moje su me dužnosti zadržale na kopnu. Nisam imao

mogućnosti. Hal je zamuckivao mučeći se da pronađe latinske riječi. Izvrši ga još

večeras, zapovjedi mu i ode. Njen se miris i dalje osjećao u zraku i svileno odijelo

postane pretopio i preusko za njega, jer je osjećao kako mu znoj navire iz svake

pore. Oliver je ostatak noći prepravljao odijelo, bar se tako pričinilo Halu, parajući

i ponovno šijući šavove ramena čak dva puta, prije nego što je bio zadovoljan

učinjenim, dok je Hal postajao sve nestrpljiviji. Kada je konačno otišao, ponijevši

sa sobom novu, raskošnu odjeću, Hal je jedva dočekao da stavi kračun na vrata i

klekne uza zid. Otkrije da je drvena ploča bila pričvršćena na okvir od hrastovine

komadićima drva umetnutim u ploču. Bodežom izvadi komade drva iz rupa,

jednog po jednog. Bio je to spor posao, jer se nije usuđivao napraviti ni najmanji

šum, budući da je svaki udarac bata mogao odjeknuti brodom. Bila je gotovo zora

kada je uspio skinuti i posljednji komad drva. Zabivši vršak bodeža u sklop,

pritisnuo je i zid se otvorio, zaškripivši tako da se njemu pričinilo kako se zvuk širi

cijelim brodom i zasigurno je trebao uzbuniti njegova oca i guvernera. Zadržavši

dah, čekao je da se na njega sruči teška kazna, no vrijeme je prolazilo polako i bez

posljedica i konačno započne ponovno normalno disati. Pažljivo se nagne na

četvrtasti otvor: Katinkina soba bila je mračna, no miris parfema ga uzbudi.

Oslušne, no ne uspije čuti ni najmanji šum iz glavne kabine. Zatim, s gornje palube

začuje otkucaj brodskog zvona i primijeti da se već počelo daniti, a za sat vremena

trebao je započeti sa stražom. Provuče glavu kroz otvor i ponovno vrati drveni

zid, učvrstivši ga klinovima, no tako labavo da ga je mogao ponovno skinuti u

nekoliko trenutaka. Zašto dopuštate Kraguljevim ljudima da sidu na kopno?,

zapita Hal oca s puno poštovanja. Oprostite, oče, no mislim da ne možete imati

povjerenja u njega do te mjere. Kako mu to mogu onemogućiti bez da time ne

prouzrokujem otvoreni sukob?, odvrati mu Sir Francis. Kaže da su mu voda i drvo

potrebni, a mi nismo gospodari ni ove zemlje, ni ove lagune. Kako mu to mogu

zabraniti? Možda se Hal namjeravao ponovno pobuniti, no otac ga strogo

pogleda i on ušuti, a zatim se okrene da dočeka Lorda Cumbraea, dok je kobilica

broda skliznula na pijesku, a on skočio na obalu, odjeven u škotsku suknjicu koja

mu je otkrivala dlakave noge, nalik na medvjede šape. Neka vas Bog čuva, Frankv!

Kakav predivan dan!, zavikne približavajući se. Njegove svijetloplave oči blještale

su iznad crvenih obrva, poput mladih ribica u bari. Sve promatra, promrmlja Hal.

Došao je u namjeri da otkrije skrovište gdje čuvamo mirodije. Ne možemo sakriti

mirodije, ima ih cijelo brdo, odgovori mu Sir Francis. No, možemo mu ogorčati

zadatak da ih ukrade. Zatim se lagano osmijehne Cumbraeu, koji se približavao.

Nadam se da ste dobro i da vam whisky noćas nije pokvario snove. To je eliksir

dugog života, Frankv, poput krvi u žilama. Imao je krvave oči koje su treptale i

promatrale krajeve šume. Trebam ispuniti bačve vodom. Nadam se da postoji

izvor pitke vode negdje u blizini. Milju odavde, u unutrašnjosti lagune. Mali je

potok koji silazi s brežuljka. Ne nedostaje ribe. Kragulj pokaže prema stupovima

postavljenim na čistini, na kojima se sušila riba, iznad vatre koja je polako gorila.

Reći ću svojima da i oni upecaju nešto ribe. A mesa? Ima li srna ili druge divljači u

šumi? Ima slonova i divljih bivola, no svi su opasni i čak ni metak iz puške u prsa

ne može ih ubiti. No, čim budemo izvukli brod na obalu, namjeravam poslati

skupinu lovaca u unutrašnjost, preko brežuljaka, da vidimo hoće li naći lakši plijen.

Bilo je očito da je Cumbrae postavio to pitanje samo da dobije na vremenu, i nije

se ni previše trudio da posluša odgovor. Kada njegove nemirne oči zabljesnu, Hal

odluči slijediti smjer njegova pogleda i opazi daje Kragulj otkrio red brvnara

prekrivenim slamom, oko stotinjak stopa iza njih, medu stablima. Dakle,

namjeravate izvaditi galiju na obalu. Cumbrae okrene leda prema spremnici

mirodija, spomenuvši ofwfioM u moru. Pametan potez. Ustreba li vam pomoć,

stavljam vam na raspolaganje tri izvanredna drvodjelca. Vrlo ste ljubazni, odvrati

mu Sir Francis. Možda ću zaista trebati vašu pomoć. Učinio bih sve, ako mogu

pomoći svome bratimu reda, a znam da bi i vi također učinili isto za mene. Kragulj

ga srdačno potapša po ramenu: Sada, dok skupina mojih ljudi bude na kopnu da

se opskrbimo vodom, vi i ja mogli bismo potražiti odgovarajuće mjesto gdje bi

mogla biti loža. Moramo to učiniti u čast našega Hala. Za njega će to biti značajan

dan. Sir Francis važno pogleda u sina. Aboli te čeka. Pokretom glave pokaže na

crnoga diva, koji je strpljivo čekao na maloj udaljenosti od morskoga žala. Hal je

slijedio očev pogled koji se udaljavao zajedno s Cumbraeom, nestavši puteljkom

koji je vodio u šumu, a zatim potrči prema Aboliju. Konačno sam spreman. Idemo.

Aboli odmah krene žalom prema unutrašnjosti lagune i Hal krene za njim. Imaš li

koplja? Napravit ćemo ih sami, koristeći se drvom iz šume. Aboli pogladi sjekiru

koju je držao na ramenu na istoj strani gdje je i metalnu oštricu, udaljavajući se od

obale. Predvodio je Hala oko milju prema unutrašnjosti, sve dok nisu stigli do

guste šumice. Već sam prethodno označio ova stabla. Moje ih pleme zove tvef;.

Od njih dobivamo najbolja koplja. Dok su ulazili u gustu šumicu, začuju šum lišća i

grančica koje se lome i koje su letjele na sve strane, dok se velika životinja dala u

bijeg, udaljavajući se od njih. Opaze samo crnu kožu, grubu, s velikim rogovima

koji su blještali na suncu. Ayah, objasni mu Aboli. Divlji bivol. Trebali bi se dati u

lov za njim. Hal skine s ramena pušku i nestrpljivo pokuša uzeti iz torbe kremen

kako bi upalio fitilj. Takva velika životinja bila bi dovoljna da nahrani cijelu posadu.

Aboli se nasmiješi i zavrti glavom: Pokušaš li, on će biti taj koji će krenuti u lov za

tobom. Ne postoji opasnije životinje u cijeloj šumi, čak mu ni lav nije ravan. Tvoji

mah meci samo će ga nasmijati, a on će rasparati tvoj trbuh velikim rogovima koje

nosi na glavi. Skine s ramena sjekiru. Ostavi na miru staroga Mafifa, naći ćemo

drugo meso da nahranimo posadu. Aboli nekoliko puta udari sjekirom u donji dio

stabla tvefi, otkrivši korijenje. Bilo je dovoljno još nekoliko udaraca da ga izvade iz

zemlje, zajedno s deblom. Moje pleme naziva ovaj štap žv;sa, objasni mu Aboli

dok je nastavljao raditi, a danas ću ti pokazati kako ćeš se njime koristiti. Spretnim

rezovima odredi dužinu motke, oslobodivši ju kore, zatim skrati korijenje dok ga

ne oblikuje u loptu, tvrdu poput željeza. Kada je završio, podigne štap te iskusi

težinu i ravnotežu. Zatim ga stavi u stranu, i potraži još jednoga. Trebaju nam dva

za svakoga. Hal sjedne na stopala, promotrivši komadiće drva koji su letjeli pod

oštricom sjekire. Koliko si godina imao, Aboli, kada su te zarobili trgovci robljem?,

zapita Hal i spretne crne ruke odjednom prekinu s poslom. Tamna sjena pojavi se

u Abolijevim očima, a zatim nastavi s poslom odgovorivši mu: Ne znam. Znam da

sam bio jako mlad. Sjećaš li se, Aboli? Sjećam se da je bila noć, kada su stigli

muškarci odjeveni u bijele tunike, naoružani puškama. Prošlo je mnogo vremena,

no prisjećam se plamena u noći, koji je okruživao naselje. Gdje je živio tvoj narod?

Daleko na sjeveru, na obali velike rijeke. Moj je otac bio poglavica, no svejedno su

ga izvukli iz brvnare i ubili ga kao životinju. Ubili su sve naše ratnike, poštedjevši

samo djecu i žene. Postrojili su nas u redove, s okovima oko vrata, primoravši nas

da hodamo danima i danima prema istoku, do obale. Aboli se naglo podigne i

dohvati štapove koje je oblikovao. Ovdje smo i razgovaramo kao stari prijatelji,

umjesto da krenemo u lov. Vratili su se natrag, kroz šumu, u smjeru odakle su

stigli. Kada se spuste do lagune, okrene se i pogleda Hala. Ostavi ovdje pušku i

bočicu s barutom. U vodi ti neće ničemu služiti. Dok je Hal skrivao oružje u grmlju,

Aboli odabere nekoliko visa najlakših i najravnijih, i kada se Hal vrati, pruži mu ih.

Gledaj mene i čini ono što i ja činim, zapovjedi mu, skinuvši se i ušavši u plitku

vodu lagune. Hal ga je gol slijedio, u srce trščaka. Uronivši do pojasa u vodu, Aboli

zastane, sakupi nekoliko visokih trska i prekriži ih, kao zaklon iznad svoje glave.

Zatim uroni u vodu, ostavivši iznad nje samo glavu. Hal se smjesti nedaleko od

njega, učinivši si na brzinu zaklon nalik Abolijevom. Čuo je glasove, prigušene zbog

daljine, skupine mornara s GwMa koji su otišli u potragu za vodom i škripu vesala,

dok su se vraćali iz unutrašnjosti, gdje su napunili bačve pitkom vodom iz potoka.

Odlično!, usklikne tiho Aboli. Budi spreman, Gundwane! Podignut će ptice u let

umjesto nas. Odjednom osjete šum krila i nebo se ispuni velikim oblakom ptica

koje su već prethodno promatrali: jato divljih pataka, nalik na gluhare, samo što

im je kljun bio zagasito žute boje, i krenu prema njihovom skrovištu. Evo ih,

dolaze!, upozori ga Aboli, šapatom, i Hal se smiri, gledajući prema njima, i prema

starome mužjaku koji je predvodio jato. Imao je krila u obliku oštrice noža, koja su

rezala zrak leteći velikom brzinom. Sad!, uzvikne Aboli i naglo se podigne, dok je

desnu ruku skvrčio u laktu s kopljem u ruci. Kada ga baci uvis, zarotirajući ga, red

divljih pataka se preplašeno rasprši. Aboli je predvidio takvu reakciju i njegovo

koplje pogodi starog mužjaka u prsa, ubivši ga na mjestu. Patka započne slobodni

pad, ostavljajući iza sebe perje, no prije pada u vodu Aboli baci i drugo koplje i

pogodi mladu ženku, slomivši joj vrat, koja se sruši u vodu pored mrtvoga starog

mužjaka. Hal baci svoja dva koplja odmah za Abolijem, no oba padnu daleko od

mete i jato se rasprši medu trskom. Ubrzo ćeš i ti naučiti, oba si puta gotovo

pogodio u metu, ohrabri ga Aboli, dok se provlačio medu trskom, kako bi sakupio

mrtve ptice i ponovno uzeo zvzsa. Ostavi par mrtvih ptica da plutaju ispred njega.

Nakon nekoliko minuta ponovno privuku novo piskutavo jato, koje se spusti

gotovo do vrha trski, a zatim Aboli ponovno baci svoje oružje. Lijepo bacanje,

Gundwane!, usklikne, smijući se Halu, dok se udaljavao kako bi pokupio još dvije

pogođene ptice. Ovoga si puta bio još bliži meti. Ubrzo ćeš moći pogoditi pticu.

Usprkos tom proročanstvu, već je bila prošla polovica jutra kada je Hal uspio

pogoditi prvu patku i taje imala slomljeno krilo, te se morao baciti u vodu i plivati

do središta lagune, a zatim ju uhvatiti i povući ju za vrat. Oko podneva patke su

prestale letjeti i Ijuljuškale su se u dubokim vodama, gdje ih oni nisu mogli

dosegnuti. Za danas je dosta!, Aboli zatvori lov pokupivši pogođene patke. Sa

stabla koje je raslo na obali lagune odreže koru koju prekriži dok nije njome

mogao zavezati mrtve patke za noge. Činile su teret gotovo prevelik čak i za čvrsta

ramena; Hal je svoj mršavi plijen nosio bez većeg napora, dok su se vraćali,

umorna koraka, prema žalu. Kada su prešli rt, i stigli do mjesta s kojeg se mogla

vidjeti uvala gdje su bili usidreni brodovi, Aboli spusti na pijesak teret, izjavivši:

Ovdje ćemo se odmoriti. Hal se spusti na zemlju pored njega i ostanu u tišini

nekoliko trenutaka, a zatim Aboli zapita: Kako to da je Kragulj došao ovamo? Što

kaže na to tvoj otac? Kragulj kaže da je došao napraviti ložu da bih ja bio primljen

u red. Aboli se složi: U mojem plemenu mladi ratnik mora biti obrezan da bi

postao muškarac. Hala prođu trnci, i opipa se između bedara kako bi se osigurao

da je sve na svom mjestu. Sretan sam što se ne moram prepustiti nožu kao što si

to učinio ti. No, to nije pravi razlog zbog čega je Kragulj ovdje. Uhodi tvoga oca

kao hijena lava i oko njega smrdi na urotu. Nanjušio ju je i moj otac, uvjeri ga Hal

tihim glasom. No, prepušteni smo mu na milost i nemilost, jer je esoWžoM bez

glavnog jarbola i bez topova. Promotre obojica GwHa qMomy usidrenog u laguni

ispod njih, dok se Hal ne uznemiri: A sada, što smjera taj Kragulj? Brodica se

udaljavala od GwMđ kako bi se približila mjestu gdje se konopac sidra gubio ispod

površine vode. Promotre posadu broda koja je uhvatila konopac i radila nekoliko

trenutaka na njemu. Zaklonjeni su i ne mogu se vidjeti sa žala, tako da moj otac

ne može vidjeti što rade. Hal je razmišljao glasno. Skrivaju se i to mi se ne sviđa. U

međuvremenu su ljudi završili svoj posao i ponovno su veslali prema boku GuZz. U

tom trenutku Hal opazi da su, krećući se, potezali drugi konopac do krme broda.

Vidjevši to, naglo se podigne, uznemiren: Stavljaju na sidro prekriženu prećku.

Što?, Aboli ga pogleda. A zašto to čine? er na taj način, samo nekoliko poteza

vitlom, Kragulj može okrenuti brod oko sidra u bilo kojem pravcu. Aboli gaje s

visine gledao, ozbiljna izraza lica: Tako će moći pucati na naš brod, koji neće biti u

stanju braniti se, i prema našem logoru na obali, zaključi. Moramo se odmah

vratiti i obavijestiti kapetana. Ne, Aboli, bez žurbe. Ne smijemo uzbuniti Kragulja,

inače će shvatiti da smo otkrili njegovu smicalicu. Sir Francis je pažljivo slušao

Hala, a kada je sin završio, počeše se po bradi zamišljena izraza lica i krene prema

zaštitnoj ogradi gWwfžoMđ, te pogleda rastreseno kroz dalekozor. Pogleda cijelu

lagunu, a njegov se pogled na trenutak zaustavi na Gwfu, na način da nitko ne

može primijetiti njegovo zanimanje za Kraguljev brod. Zatim zatvori dalekozor i

vrati se prema mjestu gdje ga je čekao Hal. U njegovim očima moglo se vidjeti

novo poštovanje, kada reče: Kragulj se služi uobičajenim smicalicama. Bio si u

pravu, ja sam bio na žalu i nisam mogao vidjeti kako je stavio prekriženu prečku.

Možda ju nikad i ne bih bio primijetio. Hočete li mu narediti da ju skine, oče? Sir

Francis protrese glavom i nasmiješi se: Bolje je da ne zna da smo otkrili njegove

namjere. A što bismo mogli učiniti? Več sam dao usmjeriti topove na žalu prema

GwHw. Daniel i Ned upozorili su svu posadu... Ali, oče, postoji li nešto što bismo

mogli poduzeti protiv Kragulja, nešto što bi preduhitrilo njegovo iznenađenje koje

sprema na našu štetu? Uznemirenost je Halu priskrbila dovoljno hrabrosti da

prekine oca, koji mu odmah oštro odgovori: Sigurno mi možete nešto preporučiti,

majstore Henry. Formalan ton koji je otac izabrao da bi mu odgovorio, odmah je

djelovao na mladica: Oče, oprostite moju drskost. Nisam vas htio uznemiriti.

Drago mi je da priznaješ, Sir Francis se već htio udaljiti. Nije li možda moj pradjed,

Charles Courtenev, sudjelovao s Drakeom u borbi za Gravelines? Tako je. Sir

Francis se okrene i pogleda ga. No, budući da dobro znaš odgovor, nije li možda

pomalo čudnovato pitanje u ovom trenutku? Ako je tako, možda je upravo

pradjed preporučio Drakeu da koristi brodice u plamenu protiv nepobjedive

španjolske Armade usidrene u Calaisu, nije li tako? Sir Francis se polako okrene i

zagleda se u sina: započne se smiješiti, zatim smijuljiti, te napokon prasne u

gromki smijeh: O, dobri Bože, zaista je istina da krv Courtenevjevih nije voda!

Spustimo se odmah u moju kabinu i objasni mi što imaš na umu. Sir Francis je

stajao iza Hala dok je sin crtao na ploči. Ne treba da su sagrađene previše stabilno,

je neće morati preći veliku udaljenost, ili ploviti uzburkanim morem, objasni Hal

glasom u kojem se osjećalo poštovanje prema ocu. Da, ali kada ih jednom

spustimo u more, trebale bi zadržati smjer i istodobno prevoziti teret, promrmlja

otac, oduzevši mu iz ruke kredu, te načrčka na brzinu nekoliko poteza na ploči.

Mogli bismo sastaviti zajedno dva broda. Na taj način ne bi se mogli prevrnuti.

Otkako smo usidreni, stalno pušejugoistočnjak, doda Hal, i nema nikakvog znaka

da će prestati. Dakle, moramo ih zadržati iznad vjetra. Smjestimo li ih na otočiću

sa suprotne strane kanala, vjetar će nam biti povoljan, kada ih budemo spustili u

more. Odlično, reče sir Francis složivši se. Koliko nam ih je potrebno? Opazi da je

mladiću drago, kada ga je pitao za savjet. Drake ih je imao osam protiv

Španjolaca, ali mi nemamo toliko vremena da ih izgradimo. Možda pet?, podigne

pogled prema ocu koji se složi. Da, pet bi ih trebalo biti dovoljno. Koliko će ti

trebati ljudi? Daniel mora ostati za topovima na žalu. Kragulj bi nam mogao

podmetnuti zamku, prije nego što budemo gotovi s pripremama. No, poslat ću

Neda Tylera i drvodjelca da ti pomognu pri izradi, i Abolija, naravno. Hal se u

strahu zagleda u oca: Puštate mi odgovornost izgradnje? Plan je tvoj, dakle, ne

uspije li, moći ću svu krivicu svaliti na tebe, odgovori mu otac, osmijehnuvši mu

se. Uzmi ljude i kreni na kopno te započni s radovima, ali, budi oprezan. Nemoj

olakšati Kragulj u zadatak. Halovi drvosječe iskrčili su mali djelić šume na

suprotnoj strani šumovitog otoka, koji se nalazio preko kanala, na mjestu

nevidljivom od Gw. Napravivši veliki krug oko kopna, Hal je kroz šumu uspio

povesti ljude i materijal, a da ga Kraguljeva straža na brodici uopće nije primijetila.

Prve večeri radili su sve do ponoći na nesigurnoj svjetlosti baklja, premazanih

smolom. Svi su znali za važnost što prije obavljenog posla i kada su bili iznemogli,

bacili bi se na mekani ležaj od trulog lišća ispod stabala i zaspali, spavajući sve do

zore, kada su ponovno mogli nastaviti posao. Oko podneva sljedećeg dana svih je

pet brodica bilo spremno i preneseno u skrovište u šumi u neposrednoj blizini

mora. S osekom Sir Francis kriomice stigne na otok s kopna, krećući se puteljkom

koji je vodio kroz gustu šumu, da bi provjerio učinjen posao. Zadovoljno klimne

glavom, no primijeti: Duboko se nadam da će plutati na vodi, krećući se oko

brodica. Znat ćemo to samo kad ih prvi put budemo spustili u more. Hal je bio

umoran i razdražljiv. Čak ni da vam ugodim, ne mogu organizirati pokusno

porinuće, u korist Lorda Cumbraea. Otac ga osine pogledom, sakrivši

iznenađenost. Mladunac postaje mladi pas i uči se režati, ponosno pomisli.

Zavrjeđuje poštovanje i, istini za volju, zaradio ga je. Na glas reče: Dobro si se

izvukao, u malo vremena koje si imao na raspolaganju, spretno smirivši Halovu

ljutnju. Poslat ću ti nekoliko odmorenih ljudi da ti pomognu odvući ih do

skrovišta. Hal je bio toliko umoran da se jedva uspeo Ijestvama od konopca na

palubu eWwf;ona, no iako je izvršio svoj zadatak, otac mu nije dopuštao da se

uvuče kriomice u svoju kabinu. Usidreni smo upravo iza GwHa, pokaže prema

tamnim obrisima drugoga broda preko osvijetljenog kanala na mjesečini. Jesi li

pomislio na to što bi se dogodilo ako jedna od tvojih brodica u plamenu prede

metu i završi na nama? Budući da nemamo glavi jarbol, ne možemo se pomaknuti.

Aboli je već posjekao dugačke bambuse u šumi. Halov glas odavao je iscrpljenost.

Iskoristit ćemo ih da udaljimo bilo koju brodicu, gurajući ju bez da ju oštetimo,

dolje, prema žalu. Okrene se i pokaže mjesto iza sebe gdje je logorska vatra

plamtjela iza stabala. Kragulj će biti iznenađen, i neće imati štapove. Konačno se

otac pokazao zadovoljnim: Sada možeš otići i odmoriti se. Sutra navečer otvorit

ćemo ložu i morat ćeš dati točne odgovore na pitanja iz katekizma. Hal teška srca

izroni iz ponora sna, u koji je utonuo i na početku nije shvatio što ga je probudilo.

Zatim se prigušeno grebanje po zidu ponovi. Odjednom se probudi, a umor

sasvim nestane i, otkotura se s ležaja kako bi ustao i klekne uza zid. Grebanje se

ponovi, nestrpljivo i naređujući. On kucne na brzinu o drvo u znak odgovora, zatim

započne tražiti u tami nakovanj kojim je zatvorio otvor. Čim ga otvori, opazi žutu

sunčevu zraku koja se prekine, kada Katinka prisloni usne na otvor sa suprotne

strane i bijesno prošapće: Gdje si bio prošle noći? Imao sam posla na kopnu,

prošapće on. Ne vjerujem ti, reče mu. Pokušavaš izbjeći kazni. Namjerno me ne

slušaš. Ne, ne, ne bih to nikada učinio... Otvori smjesta ovaj zid. Opipavajući

pokuša pronaći bodež, koji je visio o pojasu na zidnoj vješalici, te izvadi njime

komadiće drva. Zidna ploča se laganom škripom odvoji, ostavši u njegovim

rukama; stavi ju na stranu, i u kabinu ude prigušena svjetlost. Dodi!, zapovjedi

njen glas i Hal proviri kroz otvor. Jedva je prošao, našavši se četveronoške na podu

druge kabine. Htio je ustati, ali ona ga zaustavi. Ostani tako Hal ju je promatrao.

Gledala ga je s visine, odjevena u prozračnu kućnu haljinu, gotovo kao od vela i

imala je spuštenu kosu, koja joj je sezala do pojasa u svoj svojoj ljepoti. Svjetlost

lampe prolazila je kroz haljinu, otkrivajući obrise njena tijela s kožom koja se sjajila

kroz prozirnu svilu. Besramniče!, reče mu, dok je klečao pred njom, kao pred

svetom pojavom. Dolaziš k meni gol, ne pokazuješ mi ni najmanje poštovanje.

Žao mi je!, reče zadihano. Misleći samo kako će ju poslušati, zaboravio je na svoju

golotinju i sada si pokrije genitalije rukama. Nisam imao namjeru uskratiti vam

poštovanje. Ne! Ne pokrivaj tvoju sramotu. Ona pruži ruke i odmakne njegove, te

se oboje zagledaju u Halove slabine, vidjevši kako se ud polako povećava, ispružen

prema njoj, s kožnom kapicom koja se spontano povlačila. Mogu li nešto učiniti

da dođe kraj tom odvratnom ponašanju, ili si otišao predaleko putom Zla?

Dohvati ga za čuperak kose i podigne ga na noge, vukući ga za sobom u predivnu

kabinu gdje je on prvi put promatrao njenu ljepotu. Baci se na krevet i sjedne

pred njega, dok su se krajevi njene haljine od bijele svile rastvorili, otkrivši njena

dugačka i vitka bedra. Ovije oko prstiju čuperak kose i glasom, koji je odjednom

postao zadihan, mu reče: Moraš me u svemu slušati, sine tamnoga ponora. Otvori

bedra, privukavši prema dolje Halovo lice i pritisnuvši ga snažno o Venerin trokut

u guste zlatne kovrče, mekane poput svile. On osjeti miris mora, soli i alga, miris

živih i svjetlucavih bića oceana, topli i zamamni dah otoka, morskoga žala, i valova

koji udaraju o stijene. Udahne punim plućima, zatim jezikom dodirne izvor tog

rajskog mirisa. Ona klizne prema njemu na svilenim pokrivačima i krene u susret

njegovim usnama, još više raširivši bedra i podignuvši bokove, otvarajući mu se.

Čvrsto držeći medu prstima čuperak njegove kovrčave kose, vodila je njegovu

glavu, privukavši ga prema malenom pupoljku ružičaste boje, koji se ugnijezdio u

najskrivenije udubljenje. Kada ga dostigne vrškom jezika, ona uzdahne i započne

se kretati prema njegovu licu kao da jaše pastuha u galopu, prigušeno uzvikujući:

O, dosta! Molim te, zaustavi se! Ne, nemoj stati! Nastavi beskonačno dugo!

Zatim, odjednom, udalji Halovu glavu s njenih napetih bedara i baci se na

pokrivače, privukavši ga na sebe. Hal osjeti njene male, tvrde pete u svojim

rebrima, dok ga je obavijala nogama i grebla oštrim noktima poput noževa napete

mišiće njegovih ramena. Zatim, dok je kliznuo u nju, bol se pomiješa s osjećajem

vlažne topline, ugušivši krikove u njenoj gustoj zlatnoj kosi. Tri viteza napravila su

ložu na padinama brežuljka koji se uzdizao nad lagunom, u podnožju malog

vodopada koji je završavao u tamnome jezeru, okruženom visokim stablima,

punim lišajeva i mahovine. Oltar je bio postavljen u središtu kruga sačinjenog od

kamenja, s plamenom koji je gorio ispred kruga. Mjesec je bio u prvoj četvrti,

simbol ponovnog rađanja i uskrsnuća. Hal je čekao sam u šumi, dok su ostali

vitezovi otvarali ložu prvog stupnja, zatim otac, s mačem u ruci, krene u mrak, i

povede ga natrag sa sobom, puteljkom. Ostala dva viteza čekala su pored vatre u

posvećenom krugu. I oni su u ruci držali mač, s oštricom koja je svjetlucala pored

vatre. Na kamenom oltaru opazi obrise pradjedova Neptunova mača, obavljenog

u baršun. Zastanu izvan kruga gdje Sir Francis zapita dozvolu za ulaz u ložu. U ime

Oca, i Sina i Duha Svetoga. Tko želi ući u ložu Hrama reda Svetog Georgea i Svetog

grala?, zapita Lord Cumbrae gromkim glasom koji je odzvanjao medu brežuljcima,

držeći čvrsto u šaci dugi svjetlucavi mač s dvostrukom oštricom. Novak koji želi

biti poučen tajnama Hrama, odgovori Hal. Udi na rizik vječnoga života, upozori ga

Cumbrae i Hal ude u krug. Odjednom zrak mu se pričini hladnijim i prođu ga trnci,

čak i kada je kleknuo pored vatre. Tko zastupa ovoga novaka?, ponovno zapita

Kragulj. Ja. Sir Francis korakne naprijed, a Cumbrae se ponovno obrati Halu: Tko si

ti? Henry Courtenev, sin Francisa i Edwine. I započe duga paleta pitanja i

odgovora, dok se vatra polako gasila. Bila je ponoć kada je Sir Francis konačno

podigao baršun koji je pokrivao Neptunov mač. Safir na maču reflektirao je blijedu

mjesečevu zraku u Halove oči, dok mu je otac pružao u ruke mač. S ovim mačem

u ruci potvrdit ćeš dogme tvoje vjere. U ovo vjerujem, odgovori Hal, i branit ću

vjeru i vlastitim životom. Vjerujem da postoji samo jedan Bog, u obliku Trojstva,

vječni Otac, vječni Sin i vječni Duh Sveti. Amen!, izrekli su u zboru trojica viteza

Nautonnier. Vjerujem u englesku Crkvu i u božju pravdu koju na zemlji

predstavlja Charles, kralj Engleske, Škotske i Gallesa. Nakon što je Hal izrekao svoj

kredo, Cumbrae ga pozove da izgovori zakletvu vitezova. Namjeravam zaštititi

englesku Crkvu i boriti se protiv neprijatelja moga kralja i gospodara Charlesa.

Halov je glas podrhtavao od iskrenosti i uvjerenja. Odričem se Sotone i svih

njegovih djela. Odbacujem sve krive doktrine i hereze i šizme. Odbijam sve ostale

bogove i njihove lažne proroke. Štitit ću slabe. Branit ću hodočasnike. Pomoći ću

onima kojima pomoć bude trebala i onima koji su žedni pravde. Izvući ću mač

protiv tirana i nasilnika. Branit ću sveta mjesta. Tražit ću i zaštititi dragocjene

relikvije Isusa Krista i njegovih svetaca. Nikada neću odustati od potrage za Svetim

gralom, koji je sadržavao krv Kristovu. Nakon što je izgovorio zakletvu, vitezovi

Nautonnier naprave znak križa, jer je potraga za Gralom bila središnja jezgra

njihova kreda, granitni stup koji je držao njihov hram. Zalažem se za strogo

poštivanje pravila. Ponašat ću se po kodeksu viteštva. Suzdržatgću se od

izopačenosti i bluda. Hal malo zastane na toj riječi, no brzo se oporavi. i časno ću

postupiti prema braći vitezovima. Iznad svega, držat ću u tajnosti sve postupke

moje lože. Neka Bog bude milosrdan prema tvojoj duši!, u zboru izreknu trojica

viteza Nautonnier koji se zatim približe kako bi učinili krug oko novaka koji je

klečao. Svatko od njih spusti ruku na njegovu pognutu glavu, a drugu spuste na

njegov mač, jednu na drugu. Henry Courtenev, primamo te u družbu vitezova

Grala i priznajemo te za viteza Hrama i reda Svetog Georgea i Svetog grala.

Richard Lister prvi preuzme riječ, svojim zvučnim galskim naglaskom, gotovo

pjevajući svoj blagoslov: Dobrodošao u Hram. I uvijek poštuj pravila našega reda.

Zatim je došao red na Cumbraea: Dobrodošao u Hram. Neka se najdalje vode

oceana otvore pred pramcem tvoga broda i neka te snaga vjetra gurne u pravcu

koji si sebi odabrao. Konačno, progovori i Sir Francis Courtenev, dok je ruku držao

na Halovu čelu: Dobrodošao u Hram. Ostani uvijek vjeran tvojoj zakletvi, Bogu i

samome sebi. Zatim mu vitezovi Nautonnier zajedno pomognu da se podigne,

zagrlivši ga redom. Plašt Lorda Cumbraea bio je tvrd i bockav, poput bodljikavog

vijenca izdajice. Imam štivu prepunu mirodija koje smo zajedno zarobili na

HieerKgeMickf, dovoljno da kupim sebi dvorac i pet tisuća ara najbolje zemlje u

Gallesu, reče Richard Lister, rukujući se sa Sirom Francisom na način kojim su se

pozdravljali vitezovi Nautonnier: Imam mladu ženu i dva snažna sina, koje nisam

vidio već tri godine. Kratak odmor u ugodnoj zemlji punoj zelenila, zajedno s

osobama koje volim, a zatim, znam već, ponovno ću osjetiti zov vjetra. Možda

ćemo se ponovno sresti u dalekim vodama, Francise. Slijedite plimu srca,

Richarde. Zahvaljujem vam na prijateljstvu, za sve što ste učinili za moga sina. Sir

Francis čvršće stisne njegovu ruku. Nadam se da ću jednoga dana primiti u red i

vaše sinove. Richard krene prema brodici koja ga je čekala, a zatim, nakon što se

na trenutak dvoumio, vrati se natrag. Zagrlivši Sira Francisa, tužna izraza lica,

prošapće: Cumbrae mi je dao prijedlog, koji vas se ticao, no nije mi se nimalo

svidio i rekao sam mu to u lice. Gledajte si dobro leda, Frankv, i spavajte samo

jednim okom, kada je on u blizini. Dobar ste prijatelj, odgovori mu Sir Francis,

prateći ga pogledom dok se ukrcavao na Goddes. Čim je bio na brodu, njegova

posada podigne sidro, odloživši ga na golu Veneru. Sva se jedra napuhnu na vjetru

i brod započne svoju plovidbu kanalom, podignuvši zastavu u znak pozdrava na

rastanku, dok je nestajao preko rta prema otvorenom moru. Sada nam je ostao

samo Kragulj koji nam pravi društvo. Hal pogleda prema GuHw of Moray, u

središtu kanala, okruženom brodicama koje su ukrcavale u štivu bačve s vodom,

svežnjeve drva i suhe ribe. Molim vas, Courtenev, obavite pripreme i izvucite

brod na morski žal, reče Sir Francis i Hal se ukoči. Nije bio naviknut da mu se otac

obraća na taj način: bilo je čudno kada se prema njemu odnosio kao prema vitezu

i časniku, a ne kao prema običnom mornaru. Čak je i njegova odjeća bila drukčija,

zajedno s njegovim novim statusom. Otac mu je dao košulju od tankoga bijeloga

pamuka iz Madrasa, koju je sada imao na sebi, te nove hlače od parheta, koje su

izgledale mekane poput svile na koži, nakon krpa od gruboga platna koje je do tog

dana nosio. Ostane još više iznenađen kada mu otac pokuša objasniti zapovijed

koju mu je dao. Moramo se posvetiti našim aktivnostima kao da ne slutimo

njegovu izdaju. Osim toga, ReWwfžoM će biti sigurniji na morskome žalu, ako bi

došlo do borbe. Shvaćam, gospodine. Hal podigne pogled prema suncu i procijeni

sat. Morska će struja biti idealna da brod povučemo na suho nakon dva otkucaja

za vrijeme jutarnje straže. Bit ćemo spremni. Ostatak jutra posada s GHa se

ponašala kao bilo koja druga koja se sprema na plovidbu morem, i mada je Daniel

zajedno s topnicima promatrao i pazio na GwM iza njihovih skrivenih zaklona,

ukopanih u pjeskovitom tlu na krajevima šume, nisu primijetili ništa čudno. Nešto

prije podneva Lord Cumbrae side na kopno, te se pridruži Siru Francisu, koji je

stajao pored vatre, gdje se dimila smola, spreman da započne s radovima na

kobilici broda čim bude na suhom. Dakle, želim vam reći zbogom, izjavi, zagrlivši

snažno Sira Francisa. Richard je bio u pravu: nema dobiti, ako ostanemo sjediti na

morskome žalu češući si leda. Dakle, spremni ste isploviti?, odvrati mu mirno Sir

Francis, ne pokazujući začuđenost. Isplovit ću sutra s plimom. No, teško mi je

ostaviti vas, Frankv! Popijmo još jedan gutljaj zajedno na Gwu. Rado bih s vama

razgovarao o svom dijelu plijena sa SkmdiwgWz. Gospodine, vaš je dio jednak

nuli, i time završava svaka naša diskusija. Želim vam povoljan vjetar. Cumbrae se

zvonko nasmije: Uvijek mi se sviđao vaš smisao za humor, Frankv. Znam da me

želite samo poštedjeti u prevoženju teškog tereta mirodija do Firth of Fortha.

Okrene se i bradicom pokaže prema spremištu mirodija ispod stabala šume. I

stoga, prepustit ću ga vama. No, u međuvremenu ostavljam u vašim rukama dio

moga dijela plijena, uz dogovor da ćete mi ga predati, i put kada se budemo

sreli...uz uobičajene kamate, naravno. a polažem u vas isto toliko povjerenja,

gospodine, Sir i skine šešir, dodirnuvši gotovo pijesak perjanicom, dubokim tom.

Cumbrae se također nakloni i, nastavivši se smijati, ukrca se icu, te se vrati na

GwH. Tijekom jutra nizozemski zatočenici premješteni su na u nov smještaj, koji

je za njih sagradio Hal i njegovi mornari. podosta udaljeni od lagune i odvojeni od

smještaja posade Brod je sada bio prazan i bio je spreman da bude povučen lu.

Kada se u laguni podigla plima, posada, pod vodstvom Neda i Hala, započne vući

galiju prema morskome žalu. Osigurali najčvršćim stablima vezove, tako da se s

pedeset ljudi koji su brod pomaknuo paralelno sa žalom. Kada je dno dotaknulo

bijeli pijesak, ostavili su brod u tom iju, a čim se morska struja počela povlačiti,

premjeste ga na rod se nagne, dok vrhovi jarbola ne dotaknu šumu. Na taj način

ta je otkrivena desna strana broda, do kobilice, te se Sir Francis približe puzeći

kako bi ju proučili, sretni što nije bilo mnogo prisutnosti brodotočaca. Bilo je

samo nekoliko dasaka koje su trebali promijeniti i h se bace na posao. Kada se

spusti mrak, upale baklje, jer je na kobilici broda trebao biti nastavljen dok to

morska struja onemogućila. Kad se to dogodilo, Sir Francis ode večerati u kabinu,

dok je Hal zapovjedio ostalima da osiguraju brod za ne noći. Baklje se ugase i Ned

povede ljude na večeru, iako u njenju. Hal nije bio gladan. Njegove su želje bile

drukčije, no proći još sat vremena, prije nego što ih bude mogao utažiti. Ostavši ta

žalu, promotri GwHa, na pučini. Činilo se da je sve mirno za Srodice su još bile

privezane uz bok broda, no nije bilo potrebno o vremena da ih podignu na brod i

zatvore otvore. Udalji se od obale i krene u šumu, slijedeći crtu topništva i

varajući potiho s ljudima na straži pored topova. Provjeri nišan svakoga topa, jesu

li zaista okrenuti prema tamnim obrisima usidrenog na nepomičnoj i tamnoj

površini lagune, usred blještavila zvijezda, reflektiranih na vodi. Neko vrijeme

ostane sjediti pored Big Daniela, ostavivši da mu noge vise u rovu, iskopanom za

top. Ne brinite se, Henry. Čak je i Daniel, obraćajući mu se, koristio s dovoljno

prirodnosti novu formulu, s više poštovanja. Držimo ga na nišanu, tog kurvinog

sina, s crvenom bradom. Slobodno večerajte. Kada si se zadnji put naspavao,

Daniele?, zapita ga Hal. Ne mislite na mene. Ubrzo će završiti moja smjena na

straži i zamijenit će me Timothy. Ispred njegove kolibe Hala je čekao Aboli, sjedio

je u tišini poput sjene pored vatre, držeći posudu s pečenom patkom i pokojim

komadom kruha, te vrč piva. Nisam gladan, Aboli, pobuni se Hal. edi, Aboli mu

pruži tanjur u ruke. Trebat će ti snage za zadatak koji te noćas očekuje. Hal

prihvati tanjur, no pokuša dokučiti Abolijev izraz lica i shvatiti značenje njegova

ukora. Svjetlost vatre plesala je na tom tamnome i tajnovitom licu, nalik na

poganskog idola, ističući tetovaže na obrazima, no u oči nije mogao prodrijeti. Hal

se posluži bodežom i podijeli patku na dva dijela, te ponudi jednu polovicu

Aboliju. A kakav bi to bio zadatak koji me očekuje?, zapita oprezno. Aboli odgrize

komad mesa i podigne ramena, žvačući: Moraš paziti da ne povrijediš tvoje

najosjetljivije dijelove na jednome trnu, dok prelaziš preko ograde i izvršavaš tvoju

obvezu. Halova se čeljust napne, a patka koju je imao u ustima postane

bezukusna. Mora da je Aboli otkrio uski prolaz u ogradi od trnja, iza Katinkine

kolibe, koji je Hal ostavio otvoren s mnogo diskrecije. Otkad znaš?, zapita punim

ustima. Kako ne bih znao? Tvoje oči postaju poput punoga mjeseca, kada gledaš u

jednom određenom pravcu i čuo sam rezanje nalik na ranjenog bivola, koje je

dolazilo s krme. Misliš li da i moj otac zna?, zapita prestrašeno. još si živ, primijeti

Aboli. No, pazi se i ne kopaj samome sebi jamu, lopatom koju imaš medu nogama.

Volim ju, Aboli, prošapće Hal. Pomisao na nju ne da mi da spavam. Da ne spavaš,

čuo sam. Bojao sam se da ćeš probuditi cijeli brod tvojom nesanicom. Ne

ismijavaj me, Aboli. Umro bih, bez nje. Tada ti trebam spasiti život, i povesti te k

njoj. Došao bi sa mnom? Hala potrese njegova ponuda. Pričekat ću pored otvora

na ogradi, gledati ti leda. Možda će ti trebati moja pomoć, ako te muž pronađe na

mjestu, koje bi trebalo biti njegovo. Ta debela svinja!, vikne bijesno Hal, mrzeći ga

svim srcem. Možda je i debeo, ali gotovo sigurno je i lukav, a bogat da i ne

govorimo. Ne podcjenjuj ga, Gundwane. Aboli ustane. Ići ću ja pred tobom, da bih

se uvjerio da je put slobodan. Dvojica se izgube u mraku, zaustavivši se iza

ograde. Ne trebaš me čekati, Aboli, promrmlja Hal. Mogao bih se dugo zadržati.

Da nije tako, bio bih razočaran tobom, reče Aboli Halu na svom jeziku. Sjeti se

uvijek ovoga savjeta, Gundwane, jer će ti koristiti cijeli život: Čovjekova strast je

poput požara koji se rasplamsao u visokoj i suhoj travi; izbija s puno žara i snažno,

no brzo se gasi. Žena je poput čarobnjakova kotla, mora se dugo kuhati, prije nego

što oslobodi svoje čari. Budi brz u svemu, samo ne u ljubavi. Hal uzdahne u tami:

Zašto žene moraju biti toliko drukčije od nas, Aboli? Zahvali svim tvojim bogovima

za to, i mojim. Abolijevi zubi zasvjetlucali su u tami, kada se nasmijao, gurajući

lagano Hala prema prolazu. Pozoveš li me, bit ću ovdje. U Katinkinoj kolibi lampa

je još uvijek gorjela i dijelovi žute svjetlosti probijali su se kroz krov od sijena. Hal

približi uho zidu, no ne začuje ništa, zatim se približi kriomice vratima i proškilji u

unutrašnjost prema velikom krevetu s baldahinom, koji su njegovi ljudi prenijeli

na kopno iz kabine Resofutiona. Zavjese su bile zatvorene, zbog insekata, te nije

mogao biti siguran da se u njemu nalazi jedna jedina osoba. Kriomice ude i krene

prema krevetu i dok je dodirivao zavjese, malena i bijela ruka proviri medu

otvorima zavjese, dohvativši njegovu i povuče ga u unutrašnjost: Ne govori!,

prošapće. Ne reci ni riječ. Njeni su prsti spretno otkopčavali njegovu košulju,

spustivši ju do pasa, a zatim ona bolno zarije nokte u njegova prsa. Istovremeno

mu pokrije usne njenima. Nikada ga nije poljubila do tada i toplina i mekoća

njenih usana ošamute ga. Pokuša joj dohvatiti grudi, no ona ga uhvati za šake,

smirivši mu ruke na bokovima, dok mu je ugurala jezik u usta, savijajući ga poput

žive jegulje, dražeći ga i provocirajući ga više no ikad. Zatim, držeći mu i dalje ruke

na bokovima, baci ga na krevet. Brzim pokretima prstiju odveže mu hlače, a zatim

uz šum svile i čipke, popne se na njega, držeći ga prikliještenog na krevetu. Bez

ruku, ispruži stražnjicu, sve dok ga nije pronašla, i usisala ga njenom tajnom

toplinom. Nakon dužeg vremena Hal utone u tako dubok san, da je naličio na

malu smrt. Probudi ga jedna snažna ruka, i sjedne na krevet, u panici. Što...,

zausti, no ruka mu začepi usta, zagušivši sljedeću riječ. Gundwane! Ne budi

bučan. Nadi svoju odjeću i dođi sa mnom, brzo! Hal se nježno otkotrlja s kreveta,

pazeći da ne probudi ženu, koja je ležala pored njega, podignuvši hlače s poda,

gdje ih je ona bila bacila. Nitko od obojice ne izgovori ni riječ, dok nisu prešli

prolaz u ogradi. Na tom se mjestu zaustave, dok je Hal podigao pogled prema

nebu, i opazi po kutu velikoga Križa na jugu da je nedostajao sam sat vremena do

zore. To je bio začarani sat, kada su svi ljudski resursi bili svedeni na minimum.

Okrene se i promotri Abolijevu crnu pojavu. Što je? Zašto si me pozvao? Oslušni,

Aboli mu stavi ruku na rame i Hal nagne glavu u stranu. Ne čujem ništa. Cekaj,

Aboli mu stisne rame kako bi ga umirio. Sada je i on čuo, prigušen zvuk koji je

dolazio iz daljine, ugušen drvećem, no šum ludoga smijeha. Što..., Hal je bio u

nedoumici. Na morskome žalu. Grom i pakao!, uzvikne Hal. Koja je to vragolija?

Uz Abolija potrči prema laguni. Stigavši do prvih koliba, začuju smijeh i pjesmu.

Provjerimo topove, zavikne Hal zadihano, i u tom trenutku opazi ispred sebe

ljudsku pojavu, na zadnjem svjetlu logorske vatre koja se gasila. Zatim ga očev

glas zaustavi: Tko je? Ja sam, oče, Hal. Što se događa? Bilo je očito da se Sir

Francis tek bio probudio, jer je bio u košulji i imao je promukli glas od sna, no

držao je mač u ruci. Ne znam, odgovori mu Hal, dok se ponovno začuo idiotski

smijeh. Dolazi s morskoga žala, gdje su postavljeni topovi. Ne izrekavši više ni

riječi, sva trojica potrče zajedno prema topovima. Tamo, na rubovima lagune,

baldahin lišća bio je rjeđi i ostavljao je prolaz zadnjim zrakama mjeseca, pružajući

dovoljno svjetlosti da opaze jednog od topnika kako leži na brončanoj cijevi. Kada

ga Sir Francis bijesno udari nogom, čovjek padne u pijesak. U tom trenutku Hal

ugleda bačvicu. Ne znajući za njihov dolazak, još je jedan od topnika dopuzao

poput psa, nastojeći polizati tekućinu koja se cijedila iz bačvice. Hal osjeti šečerasti

miris, koji se proširio na noćnome zraku poput mirisa otrovnog cvijeta i skočivši

prema topniku, dohvati ga za kosu. Gdje si pronašao rum?, zareži. Čovjek ga

pogleda kao da ga ne vidi i Hal povuče njegovu ruku i opali mu pljusku od koje mu

zaškripe zubi. Proklet bio, pijanico! Hal ga bočne vrškom bodeža: Reci mi, ili ću ti

prerezati grkljan. Bol i prijetnja dovedu žrtvu k sebi: Poklon za rastanak

gospodina, odgovori u jednome dahu. Poslao nam je bačvicu s GwHa da popijemo

u njegovo zdravlje i zaželimo mu sretan put. Hal baci daleko od sebe pijanca i

skoči na jedan od topova: A ostali topnici? Je li Kragulj svima poslao poklone?

Potrče duž reda topova i posvuda opaze bačvice od hrastova drva, slatkastog

mirisa i nepomična tijela. Samo se malo njih držalo još na nogama, a i oni su

buncali u pijanstvu. Malo je engleskih mornara moglo odoljeti tom piću od

šećerne trske. Čak je i Timothv Reillv, jedan od najpouzdanijih kormilara Sira

Francisa, pokleknuo pred rumom, i ma koliko je nastojao odgovoriti na optužbe,

započne teturati, a zatim padne u pijesak. U tom trenutku je trčečim korakom

stigao Big Daniel iz tabora. Čuo sam buku, kapetane. Što se dogada? Kragulj je

razoružao moje topnike rumom. Svi su u nesvijesti. Glas Sira Francisa podrhtavao

je od bijesa. Značenje može biti samo jedno: ne gubite ni trenutka, probudite

ostale. Pozovite ljude na oružje, no bez velike buke, molim. Dok je Big Daniel

trčao, Hal začuje lagani šum koji je dolazio s broda u tami na mirnim vodama

lagune, daleki zvuk metalnih zupčanika od kojega ga prođu trnci. Vitlo!, uzvikne.

GwMpodiže sidro. Zagledaju se prema pučini, na mjesečini, i opaze obrise GwHa

kako mijenjaju oblik, postupno, dizanjem sidra na vitlo, krma se polako kretala,

okrećući bok prema žalu. Izvukao je topove!, uzvikne Sir Francis, opazivši ih kako

se svjetlucaju na mjesečini njihove brončane cijevi. Iza svakoga topa pokazala se

lagana iskra fitilja u rukama topnika broda. Svi vrazi! Namjeravaju pucati na nas!

Dolje!, uzvikne Sir Francis. Ostanite dolje! Hal jednim skokom preskoči topove i

legne na pod. Odjednom se noć osvijetli kao po danu, bljeskom, a zatim su

uslijedile bučne eksplozije granata koje su grmjele žalom, i sručile se na šumu koja

ih je okruživala. GuO je vatru usmjerio na kolibe svim svojim topovima. Granate

sruše lišće iznad njih, grane, i komadići drva letjeli su uokolo, dok je zrak bio

ispunjen smrtonosnim iverjem otkinutim sa stabala. Jednostavne kolibe nisu

pružale nikakvu zaštitu ljudima. Granate su ih sasvim razorile, uništivši stupove i

lomljive strukture kao da ih je pogodio val. Začuju stravične krikove ljudi koji su se

budili usred noćne more, jecaje i stenjanje pogođenih. GwO je nestao iza oblaka

dima koji se oslobodio iz topova, no Sir Francis skoči na noge i ote iz ruku pijanog

topnika fitilj. Baci pogled prema topu, opazi da je još uvijek usmjeren prema

vrtlogu dima iza kojeg se skrivao GH, i približi fitilj ustima topa. Top grune i

oslobodi srebrenasti dim. Nije uspio vidjeti gdje je završila granata, no zapovjedi

kroz zube, prema topnicima koji su bili još uvijek dovoljno trijezni da bi ga slušali:

Vatra! Otvorite vatru! Nastavite pucati što brže možete! Začuje nepravilnu kišu

pucnjeva, a zatim opazi mnoge topnike da se ustaju i trče prema stablima. Hal

skoči na tlo i dovikne Danielu i Aboliju: Hajde, uzmite svatko jedan fitilj i slijedite

me! Moramo stići do otoka! Daniel je već pomagao Siru Francisu da ponovno

napuni top. Prestani, Daniele. Prepusti posao drugima. Trebam tvoju pomoć. Dok

su se zajedno kretali prema žalu, oblak dima koji je skrivao GwH se izgubi i brod

ponovno ispali novu kišu granata. Prošlo je jedva dvije minute od prve; topnici su

bili brzi i dobro uvježbani, a bili su u prednosti i zbog efekta iznenađenja. Još

jednom, kiša granata padne na žal, kršeći šumu i nanijevši velike gubitke. Hal

primijeti da je jedan od njihovih topova pogođen topničkom granatom i da se

preokrenuo, tako da mu je cijev bila uperena prema zvijezdama. Vika ranjenika i

umirućih podigne se prema nebu u sveopćem kaosu i tuzi, dok su ljudi ostavljali

svoja mjesta i razbježali se medu drveće. Neravnomjerna vatra koju su ispaljivali

Francisovi ljudi sa žala, bila je sve slabija, dok se nije svela samo na pokoji hitac,

popraćen bljeskom. Pokorivši topnike, Kragulj uperi topove prema kolibama koje

su još ostale čitave i skupinama grmova gdje se sklonila posada ResoZufiona. Hal

začuje posadu na GwHw koja e ispuštala divlje krikove dok su ponovno punili

topove i zapucali. Za GufZa i Cumbraea!, čuo je njihov borbeni poklič. Uslijedili su

neprekidni i nepravilni plotuni, jer je svaki top ispaljivao čim je bio spreman.

Bljesci se oslobode iz cijevi, poput paklene vatre usred oblaka bijeloga dima.

Trčeći, Hal začuje očev glas, koji je postajao sve prigušeniji što su se više udaljavali,

dok je nastojao sakupiti desetkovanu i utučenu posadu. Aboli je trčao pored

njega, dok je Big Daniel sve više zaostajao za njima, koji su bili brži. Trebat će nam

još ljudi, da otisnemo brodice u more, primijeti zadihano Big Daniel. Teške su. U

ovome trenutku nećemo naći nikoga tko bi nam pomogao. Svi živi su ili mrtvipijani

ili u bijegu da spase sebi život, zareži Hal, no upravo dok je govorio opazi Neda

Tvlera koji se pojavi pred njim, izišavši iz šume, na čelu skupine od pet mornara.

Izgledali su svi dosta trijezni. Bravo, Nede, no moramo se požuriti, dovikne mu

Hal. Kragulj će poslati svoje ljude na obalu čim budu naši topovi prestali pucati.

Trčali su u skupini, i prešli uski kanal koji ih je dijelio od otoka. Bila je oseka, te su

ponajprije teturali po blatnom morskom dnu, a zatim završe u vodi. Plivajući

pokušaju preći na drugu stranu. edva da ima i daška vjetra s jugoistoka, zadihano

će Big Daniel, dok su nastavljali plivati pod bukom granata i stigli do žala na otoku.

Hal ne odgovori, već otkine suhu grančicu, upali ju fitiljem koji je držao u ruci i

podigne ju uvis, te osvijetli puteljak, kojim su nastavili trčati kroz šumu, stigavši na

suprotnu obalu. Tu se Hal zaustavi, i pogleda prema GwMw, usidrenom u glavnom

kanalu. Sve se više približavala zora; prestrašivši noć, svjetlost je postajala

sivkastosrebrene boje, a laguna je nježno svjetlucala. Kragulj je usmjeravao

topove naprijednatrag, iskoristivši dodatak koji je zakvačio za sidro ne bi li lakše

upravljao brodom i mogao pogoditi bilo koju metu na obali. Samo se rijetko

mogao opaziti pokoji bljesak granate s obale, na što je Kragulj odmah odgovarao,

pokazujući nadmoć svojih topova, podižući pijesak i komade stabala. Cijela Halova

skupina bila je bez daha, nakon trka kroz blato i plivanja kanalom. Nije trenutak za

odmor. Hal je također teško disao. Brodice koje su trebali zapaliti bile su skrivene

pod hrpom grana, koje su morali pomaknuti. Zatim okruže prvu brodicu, koju

svatko uhvati na različitom mjestu. Svi zajedno, sada!, nukao ih je Hal i udruživši

snage uspiju podignuti s pijeska kobilicu brodice, tešku zbog hrpe suhoga granja

umočenog u smolu da bi lakše rasplamsalo vatru. Spuste se prema žalu nesigurna

koraka te ju otisnu u vodu, gdje se Ijuljuškala na valovima. Hal omota oko ruke

konopac spriječivši time da se brodica nasuče. Vjetar nije dovoljan!, žalio se Big

Daniel podignuvši pogled prema nebu. U ime Boga, daj nam dašak vjetra. Čuvaj

molitve za kasnije. Hal osigura brodicu, i povede skupinu medu stabla. Zajedno

podignu i povuku još dvije brodice do vode. Vjetar još uvijek nije dovoljan. Daniel

pogleda prema GwHw. U kratkom vremenu koje im je bilo potrebno da spuste

brodice u vodu, svjetlost dana postala je puno jača. Dok su se na trenutak

odmorili, kako bi uzeli daha, opaze kako Kraguljevi ljudi ostavljaju topove i

divljački urličuči izvlače mačeve, sjekire, te se spuštaju u brodice. Gledajte samo

te svinje! Misle da je borba završena, zareži Ned Tyler. Kreću u pljačku. Hal se

dvoumio. Imali su još dvije brodice skrivene medu granjem, no gurnuti ih do žala

tražilo je previše vremena. Trebamo ih natjerati da promijene mišljenje, suho

odgovori, stavivši medu zube fitilj. Ude u vodu koja mu je sezala do pazuha, prema

mjestu gdje je plutala prva brodica, nedaleko od žala, a zatim približi fitilj visokoj

hrpi drva. Pljune nekoliko puta i hrpa drva počne gorjeti, oslobodivši plavkasti

oblak dima, a vrhovi namočeni smolom se zapale. Hal dohvati uže na pramcu

brodice i povuče ju prema kanalu. Nakon nekoliko jarda nade se u dubljim

vodama, gdje više nije mogao dotaknuti dno. Plivao je oko brodice kako bi stigao

do krme i nakon što je pronašao hvatište snažno je počeo gurati objema nogama i

brodica se pomakne. Slijedeći njegov primjer, Aboli uroni u vodu i pridruži mu se.

Sada se brodica još brže pomakne. S jednom rukom na krmi, Hal podigne pogled i

shvati gdje se nalazi. Opazi malu flotu brodica s GwHa kako se približava obali.

Bile su prepune mornara koji su divljački urlikali; Kragulj je bio toliko siguran u

pobjedu, da je na brodu ostavio samo nekoliko ljudi koji su nadzirali brod.

Pogledavši iza sebe, Hal primijeti da su Ned i Daniel slijedili njihov primjer i vodili u

vodu ostatak skupine, držeći se za krmu druge dvije brodice, dok su ih gurali

prema kanalu. Iz tri brodice podignu se tanke spirale dima, dok se plamen polako

širio na hrpu drva namočenih u smolu. Hal ponovno uroni u vodu pored Abolija i

uporno nastavi gurati nogama brodicu kanalom koji je vodio prema usidrenom

GuHu. Zatim ih plima uzme sa sobom, poput tri patke, i gurne ih brže. Kada se

brodica okrene, Hal je mogao ljepše vidjeti obalu. Prepozna Kraguljevu glavu i

bradu crvene boje plamena koji je predvodio napad i usprkos buci pričini mu se da

čuje smijeh nošen vjetrom. Zatim mu se misli usredotoče na sasvim drugo, jer je

vatra buknula nad hrpom drva. Plamen je bio visok i oslobađao je gusti crni dim:

plesao je i sagibao se, oslobađajući toplinu i zrak, te se jedno jedro napuhne. Drži

ju u pokretu!, promrmlja zadihano Hal obraćajući se Aboliju, koji je bio pored

njega. Vodi ju za dva stupnja na lijevo. Dašak topline pogodi ga takvom jačinom

da mu se pričinilo kako mu oduzima dah. Izvuče glavu iz vode, nastavivši gurati

brodicu svim snagama. GwH se nalazio ispred njih, na udaljenosti manje od

stotinu hvata: Daniel i Ned slijedili su ih u stopu, s njihovim brodicama, obavljenim

u oblak crnoga dima poput smole i plamena boje naranče. Zrak iznad njih bio je

vruć kao u pustinji. Samo tako nastavi!, reče Hal, koga su noge počele neizdrživo

boljeti. Više je govorio sebi nego Aboliju. Uže privezano za pramac brodice u

plamenu lelujalo se u vodi, prijeteći da će se zapetljati oko njegovih nogu, a on se

otimao kako bi se oslobodio, jer nije bilo vremena da ga odveže. Opazi prvu od

GufZoviA brodica koja je dostigla žal i Cumbraea koji je skočio na obalu, kovitlajući

mačem oko glave. Sišavši na pijesak, Škot zabaci glavu i ispusti sablastan krik, a

zatim dugim koracima krene puteljkom na žalu. Čim je stigao do stabala, ogleda se

oko sebe provjeravajući je li ga ljudi slijede. Ostao je nepomičan, s mačem

podignutim uvis, zagledavši se u malenu flotu brodica u plamenu, koje su ciljale

prema njegovom brodu na sidrištu. oš samo malo!, reče zadihano Hal, dok su se

valovi topline obijali o njegovu glavu i izgledalo je kao da će mu ispeći oči.

Ponovno uroni kako bi se osvježio i ovoga puta, kada je ponovno izronio, opazi da

je GwH bio udaljen samo pedesetak jarda. Čak i iznad tutnja plamena, začuje

divlji Kraguljev urlik: Natrag! Vratite se na GwH. Ti kurvini sinovi žele zapaliti brod!

Na brodu se nalazio plijen teške i duge plovidbe i posada u zboru divljački zaurla,

vidjevši u opasnosti plod trogodišnjeg pljačkanja. Vrate se trčeći na brodice, još

brže nego što su krenuli u napad prema žalu. Kragulj je uspravno stajao na

pramcu brodice, mašući rukama tako snažno da je gotovo izgubio ravnotežu.

Samo da se dočepam te svinje i odrubit ću mu glavu, odrezat ću mu taj prljavi... U

tom trenutku prepozna Halovu glavu na krmi prve brodice u plamenu, osvijetljenu

plamenom koji je bio sve veći, i njegov se glas povisi za oktavu. Pobogu, pa to je

Frankvjevbalavac! Moj je! Ispeći ću ga na njegovoj vatri!, zavikne, a zatim započne

nepovezano mucati, crvena lica od bijesa, kovitlajući mačem kako bi potaknuo

posadu da ubrza. Hal je bio udaljen tek nekoliko jarda od visokog boka GwHa, te

pronađe nov izvor energije u svojim umornim nogama. Aboli je neumorno

nastavljao plivati, mlatarajući nogama poput žabe i ostavljajući vidljiv trag iza

sebe, i napredujući vrlo brzo. Otplivali su posljednje jarde pred Kraguljevom

brodicom koja je veslala prema njima svom brzinom, i Hal začuje pramac brodice

u plamenu kako udara u krmu GwHa. Morska struja držala ju je nepomično u tom

položaju, okrenuvši brodicu na bok, tako da se plamen širio na laganom jutarnjem

povjetarcu, koji je polako započinjao puhati, sve dok se nije uhvatio za bok GuHa,

zacrnivši i sagorjevši daske. Približite se boku broda!, tutnjio je Kragulj. Zakvačite

brodicu i odvucite ju daleko! Njegovi veslači krenuli su ravno prema brodici, no

povuku se odmah čim osjete vrelinu koju je oslobađala. Na pramcu, Kragulj

podigne ruke da bi si zaštitio lice, a njegova se brada orosi znojem, zbog topline

vatre. Natrag!, zareži. Inače ćemo se živi ispeći! Pogleda kormilara, a zatim

zapovjedi: Daj mi sidro! Bacit ću ga na brodicu i moći ćemo ju odvući daleko. Hal je

već bio spreman ponovno uroniti u vodu, no začuje Cumbraeovu zapovijed. Uže

mu je još uvijek bilo opleteno oko nogu te pokuša pronaći nogama slobodni kraj,

zatvorivši stopala. Zatim uroni, plivajući ispod kobilice brodice u plamenu i

ponovno izroni u uski prolaz koji ju je dijelio od Gw!k. Lopatica Gwova kormila

virila je iznad površine lagune i Hal, ispljunuvši vodu, priveže za nj uže brodice.

Imao je osjećaj da mu se lice ispunjava mjehurima, dok ga je toplina pogađala u

glavu poput udaraca maljem, no vezao je čvrsto brodicu u plamenu s krmenim

dijelom GwHa, te ponovno uroni i izroni pored Abolija. Plivajmo prema žalu, prije

nego što plamen stigne do spremnice baruta na GwHw! Oboje se udalje plivajući

što su brže mogli, i Hal opazi brodicu, već vrlo blizu broda, dok je Kragulj izgubio

svako zanimanje za njih. Vrtio je malo sidro oko glave i bacio ga prema brodici u

plamenu, zakvačivši ju. Veslajte!, dovikne svojim ljudima. Odvucite ju daleko.

Mornari su svim snagama nastojali obaviti zadatak, no uže koje je Hal zavezao

odmah se napne. Uzalud su veslali. Brodica u plamenu nije se dala odvući, a i

daske GuMa već su se čudno dimile. Vatre se svatko bojao. Brod je bio izgrađen

od lako zapaljivog materijala i pun eksploziva, drva, smole, platna i konopaca,

bačava s mirodijama i barutom. Lica mornara s brodice bila su izobličena od užasa.

Čak je i Kragulj imao razrogačene oči, kada je, podignuvši pogled, opazio još dvije

brodice u plamenu koje su se približavale. Zaustaviti ostale!, uzvikne i pokaže

prema njima mačem. Udaljite ih! Zatim se ponovno usredotoči na brodicu u

plamenu koja je bila uz GuHo. Hal i Aboli su već bili daleko, plivajući prema obali,

no Hal se okrene i pogleda prema GwHw. Odmah opazi da su Kraguljeva

nastojanja da povuče daleko brodicu u plamenu uzaludna. Zatim se Cumbrae

premjesti s veslima prema pramcu i uspne se na palubu, zajedno s posadom koja

ga je u stopu slijedila te zapovjedi: Kabliće! Napravite lanac kablića! Na pumpe!

Deset ljudi na pumpe! Počnite gasiti vatru! Ljudi se požure da poslušaju, no vatra

se brzo širila, uništavajući krmu i plešući, šireći se oholo prema jedrima i

priponama. Jedna od brodica s Guffa zakvačila je Nedovu brodicu i mahnitim

zaveslajima odvlačila ju je daleko, dok je druga pokušavala pričvrstiti konopac za

Big Danielovu, no plamen je primoravao mornare da se drže na udaljenosti. Svaki

put kada bi ju uspjeli zakvačiti, Big Daniel bi zaplivao oko brodice i odrezao uže

oštrim nožem. Ljudi na brodici, naoružani puškom i mačem pucali su prema

njegovoj glavi, koja bi izronila iz vode, no, iako su podizali vodu oko njega, Big

Daniel je izgledao neranjiv. Aboli je sad bio na čelu, a Hal se okrenuo ponovno na

trbuh i pratio ga plivajući do žala. Zajedno su trčeći stigli do šume. Sir Francis se

još uvijek nalazio pored topova, gdje su ga i ostavili, no oko sebe je sakupio

skupinu preživjelih s ResofwfioMđ. Punili su veliki top, kada ih je Hal sustigao

vičući: Što da sada radim? Povedi sa sobom Abolija i potražite još koga. Napunite

još jedan top. Naciljajte prema GwHw. Sir Francis je odgovorio Halu bez da

podigne glavu s topa koji je pripremao na paljbu i Hal ponovno potrči prema

stablima. Sakupi još nekoliko desetaka ljudi, koje su on i Aboli pronašli, vukući ih iz

rupa i grmova gdje su se sakrili, vodeći ih prema topovima. U nekoliko trenutaka,

dok su oni sakupljali topnike, prizor u laguni se sasvim promijenio. Danielje uspio

usmjeriti svoju brodicu u plamenu prema boku GwHa vezavši ju čvrsto u tom

položaju. Plamen koji se oslobodio pridonosio je općem kaosu i panici na brodu.

Sada se Big Daniel vraćao prema obali; dohvatio je dvojicu svojih ljudi koji nisu

znali plivati i vukao ih je prema kraju. Posada na Gwffw uspjela je zakvačiti

Nedovu brodicu; zavezavši ju, vukla ju je daleko. Ned i njegova tri druga ostavili su

je i plivali prema žalu, no jedan od njih, upravo pred Halovim očima, posustane i

završi pod vodom. Pogled na utopljenika još više pojača Halov bijes, i on brzo

uspe barut u top, a Aboli ispali. Hitac je bio glasan i Halovi ljudi uskliknu od radosti

kada granata pogodi brodicu koja je vukla napuštenu Nedovu brodicu. Udarac ju

razbije, a ljudi završe u vodi, moleći za pomoć i pokušavši se popeti na drugu

brodicu, no ona je već bila pretrpana i posada pokuša veslima odgurnuti drugove

u panici. Neki od njih uspiju se dohvatiti za kraj užeta, vičući i međusobno se

boreći; tako su nagnuli brodicu, da se na kraju prevrne. Voda oko brodica u

plamenu bila je puna mornara koji su se utapljali. Hal je bio usredotočen na

zadatak da ponovno napuni top, no kada je opet podigao pogled, opazi da su neki

od ljudi uspjeli stići do GuOa i penjali su se Ijestvama do palube. Konačno je

Kragulj uspio pokrenuti pumpe. Dvadeset ljudi se podizalo i spuštalo poput

monaha u molitvi pritišćući svom težinom poluge i bijeli mlazovi vode oslobode se

iz otvora platnenih rukavaca usmjerenih prema vatri, koja se proširila cijelim

brodom. Sljedeći Halov udarac pogodi lijevi bok Gw, desetkujući skupinu koja je

radila za pumpom na pramcu broda. Četiri čovjeka su ubijena dok je njihova krv

poprskala ostale koji su radili na pumpi pored njih, a mlaz vode koji je izlazio iz

rukavca polako se smanjio. Još ljudi na pumpu!, Cumbraeov glas odzvanjao je do

druge strane lagune, kada zapovjedi drugim mornarima da preuzmu mjesta

ubijenih. Mlaz ponovno poteče, no nije uspijevao gasiti vatru koja je sasvim

okružila krmu. Big Daniel dopliva do žala i baci na pijesak dva čovjeka koje je

spasio, a zatim potrči prema stablima, a Hal dovikne: Uzmi jedan od topova.

Napuni ga i naciljaj prema palubi, time ćeš im onemogućiti da ugase požar. Big

Daniel se osmijehne Halu, otkrivši mu red trulih zuba i prstima se lupi po čelu.

Odsvirat ćemo njegovoj visosti lijepu melodiju tako da može zaplesati, uvjeri ga.

Posada eWfžoMa demoralizirana nakon iznenadnog napada GwHa sada je

ponovno dolazila k sebi pred brzom promjenom sudbine. Nekoliko ljudi pojavi se

iz šume gdje su se bili sakrili, a dok je paljba iz topova sve više pogađala GwM, i

ostali smognu hrabrosti i vrate se, ne bi li pomogli topnicima. Ubrzo se iznad

stabala podigne plamen i dim, koji je dolazio s mora. Vatra je zahvatila i krmene

križeve na GwHw i napala zatvorena jedra. Na svjetlosti plamena Hal opazi

Kragulja sa sjekirom u ruci, dok se pokušavao boriti protiv požara; stojeći nad

konopcem sidra, odsječe ga jednim udarcem. Odmah brod skrene, preda se na

milost i nemilost vjetru, a on podigne glavu i izda zapovijed mornarima koji su se

penjali priponama. Glavno jedro se razvije i brod odmah odgovori. Čim dohvati

povjetarac, vatra se okrene prema vanjskome dijelu, a ljudi, koji su se borili s

vatrom, uspjeli su usmjeriti vodu prema žarištu požara. GuHje još kratak dio puta

vukao brodice u plamenu, no zatim konopci kojima su bile privezane izgore, i one

ostanu iza broda. Topovi na morskome žalu nastavili su ga pogađati, no kada više

nije bio na nišanu, topovi utihnu i GwH, i dalje obavijen oblakom dima i plamena

narančaste boje, usmjeri se prema otvorenome moru. Zatim, upravo u trenutku

dok je ulazio u kanal između dva rta, kada je već izgledalo da će se spasiti,

započnu tutnjiti topovi, skriveni medu stijenama. Koluti dima pojave se iznad sivih

stijena dok su topovske granate podizale vodu oko Gufk. Brod je otežano prešao

tu prepreku, konačno izišavši iz dometa topova. Courteney!, zavikne Sir Francis

prema Halu, upotrijebivši formalno ime čak i u uzbudenosti borbe. Uzmite brodicu

i veslajte prema rtu i promatrajte Gw. Hal i Aboli otrče na drugu stranu uvale i

popnu se na vrh stijene. GuH je već plovio prema otvorenome moru, razvivši

jedra. Za krmom je sa sobom vukao trag crnoga dima i Hal opazi da je krmeno

jedro sasvim crno i da se još dimilo. Palube su vrvjele članovima posade, koji su

još uvijek bili usredotočeni na zadatak da ugase zadnje vatre i ponovno omoguće

plovidbu. Dali smo gospodinu dobru lekciju, koju će još dugo pamtiti, izjavi

pobjedonosno Hal. Sumnjam da će nam još smetati. Ranjeni lav je najopasniji od

svih, odgovori mu Aboli. Izvadili smo mu zube, ali još uvijek mu ostaju pandže.

Iskrcavši se s brodice na morski žal ispred tabora, Hal otkrije da je otac već

skupini ljudi dodijelio zadatak da poprave štete koje su prouzrokovali topovi na

obali. Mornari su popravljali zaštitnu ogradu i postavljali prevrnute topove.

JkWwfioM, izvučen na morski žal, bio je pogođen. Topničke granate s Gwfa

otvorile su u daskama broda velike rane, dok su i bokovi broda bili prepuni malih

metaka, koji ipak nisu uspjeli probiti i čvrste daske. Drvodjelac je, uz dva

pomoćnika, bio zauzet s prenošenjem oštećenih dijelova i provjeravanjem donje

konstrukcije, pripremajući se da započne s popravcima novim daskama od

hrastovine, dovučenim iz rezerve broda. Lonci sa smolom dimili su se na vatri, dok

su pile i sjekire odzvanjale cijelom obalom. Hal pronađe oca medu stablima, gdje

su, pod improviziranim šatorom, bili smješteni ranjenici. Hal ih prebroja

sedamnaest i shvati na prvi pogled da će biti malo vjerojatno da trojica ugledaju

zoru sljedećeg dana. Nad njima je već stajala sjena smrti. Ned Tyler je bio i liječnik

na brodu. Bio je podučen za tu ulogu na teškoj empirijskoj školi, i držao je kirurške

instrumente istom tvrdom odlučnošću kao i drvodjelci koji su radili na oštećenom

brodu. Hal opazi da je zaokupljen amputacijom: jedan od momaka na košu dobio

je nekoliko hitaca u nogu, nešto ispod koljena i sada je noga visjela držeći se još

komadićem mesa, s otkrivenim bijelim tetivama, iz kojih su provirivali bijeli

komadići potkoljenične kosti. Dva Nedova pomoćnika pokušavala su imobilizirati

bolesnika na platnu, natopljenom krvlju, dok se on otimao i previjao. Medu zube

su mu gurnuli kožni pojas i mornar ga je grizao takvom jačinom, da su mu vratne

žile bile napete poput konopca, oči su mu bile širom otvorene na ljubičastome

licu, koje je bilo zgrčeno u naporu da izdrži, a usne su mu bile lagano otvorene u

stravičan osmijeh. Hal opazi da mu je jedan od trulih zuba iskočio iz usta pod tim

pritiskom. Odvrativši pogled, započne s izlaganjem pred Sirom Francisom:

Posljednji put kada sam ga vidio, GwM je bio usmjeren prema zapadu. Izgleda da

Kragulj drži pod kontrolom požar, iako se s broda još uvijek diže oblak dima.

Prekine ga urlik u trenutku kada je Ned spustio nož i dohvatio piliću te izravnao

smrskanu kost. Zatim čovjek odjednom umukne, omlohavivši u rukama

pomoćnika koji su ga pridržavali, a Ned korakne unatrag i zavrti glavom: fadnik,

napustio nas je zauvijek. Dalje, sljedeći! Obrisavši si lice od znoja rukom prljavom

od krvi, ostavi na obrazu crveni trag. Iako je osjetio mučninu, Hal uspije zadržati

mir u glasu, nastavivši s izlaganjem: Cumbrae je razvio sva jedra, koje je brod

mogao podnijeti. Bio je odlučan da ne izda svoje slabosti pred očevim ljudima, no

glas mu se spusti, kada, nedaleko od njega, Ned započne s vađenjem jednog

velikog komada drva iz prsa jednog mornara, i on ne uspije odmaknuti pogled.

Dva Nedova jaka pomoćnika opkorače tijelo ranjenika, držeći ga čvrsto, da se ne bi

mogao pomaknuti, dok je on dohvatio kraj komada drva s kliještama. Držeći jedno

stopalo na leđima, nagne se unazad. Komad, širok oko palca i oštar poput koplja,

teško se izvadi iz mesa i ranjenikovi urlici odjeknu cijelom šumom. U tom se

trenutku približi guverner van de Velde, krećući se kroz stabla njegovim lelujavim

hodom: držao je pod miškom ženu, koja je plakala tako da je lomila srce i izgledala

je da se jedva drži na nogama. Izbliza ju je slijedila Zelda, koja je pokušala približiti

nosu gospodarice zelenu bočicu punu soli. Kapetane Courteney!, izjavi van de

Velde. Moram se najenergičnije pobuniti. Izložili ste nas velikoj opasnosti. Metak

je ušao kroz krov moje kolibe i mogao sam ostati ubijen. Obriše si znoj s čela

maramom za vrat. U tom trenutku jadnik kojeg je Ned pokušavao izliječiti glasno

krikne, dok mu je jedan od pomoćnika ulijevao vruću smolu u duboku ranu na

leđima kako bi zaustavio krvarenje. Naredite vašim šepavcima da umuknu. Van

de Velde pokaže prema teško ranjenim mornarima omalovažavajućom gestom.

Njihovi životinjski krikovi muče i vrijeđaju moju suprugu. Posljednjim jecajem

ranjenik umukne, ubijen zbog Nedovih nastojanja da ga zadrži na životu. Sir

Francisov izraz lica postane mrk, kada se obrati Katinki, skinuvši šešir. Gospodo,

ne možete dovesti u pitanje naše osjećaje prema vama. No, izgleda da je jadniku

draže umrijeti, nego nastaviti vas i dalje vrijeđati. Njegov izraz lica ostao je tvrd i

nimalo uljudan kada doda: Umjesto da tu plačete i pretvarate se da vam je zlo, ne

bi li radije pomogli Nedu s ranjenicima? Začuvši taj prijedlog, van de Velde ga

prostrijeli pogledom: Gospodine, vi vrijeđate moju suprugu. Kako se samo

usuđujete pitati ju da postane sluškinja tim sirovim bestidnicima? Molim gospodu

za oprost, no predlažem vam da ju ponovno odvedete u vašu kolibu, ako njena

prisutnost nema nikakve druge svrhe do uljepšati krajolik. Bit će još prizora i

zvukova koji joj se neće svidjeti. Sir Francis da znak Halu da ga slijedi, te okrene

leda van de Veldeu. Rame uz rame dvojica krenu prema morskome žalu, prošavši

pored mornara koji su šili platna za mrtve i skupine koja je kopala rake. Zbog tako

velike vrućine trebali su ih pokopati istoga dana. Hal prebroji platnene vreće.

Samo dvanaest je naših, objasni otac. Ostalih sedam je za mornare s GuZZa koje je

struja izbacila na obalu. Zarobili smo i osam zatočenika. Sada idem k njima.

Zarobljenici su bili skupljeni na žalu, sjedili su u redu, s rukama prekriženim na

leđima. Kada stignu do njih, Sir Francis reče dovoljno glasno da ga mogu svi čuti:

Courteney, zapovijedite vašim ljudima da smjeste osam omči na ono stablo.

Pokaže prema stablu velike divlje smokve sa širokom krošnjom. Objesit ćemo još

pokoje novo voće. Zatim se tako zlobno osmijehne da su Hala prošli trnci. Osam

zarobljenika ispusti krik u znak pobune. Nemojte nas objesiti! Samo smo izvršavali

zapovijedi. Sir Francis se nije obazirao na njih: Zavežite konopce, Courteney. Hal

se još trenutak dvoumio, užasnut što će morati objesiti te ljude na tako

hladnokrvan način, no opazivši očev izraz lica, požuri izvršiti zapovijed. Nešto

kasnije omče su već bile smještene na čvrste grane. Skupina mornara s eWwf;orzđ

bila je spremna objesiti žrtve. Jedan po jedan, osam je zarobljenika s Gwa

povedeno do krajeva konopaca, ruku svezanih iza leda, dok su im preko glava

navukli omče. Na zapovijed oca, Hal pričvrsti omču svakom zarobljeniku,

smjestivši zategnuti čvor ispod uha žrtve. Zatim si, blijed u licu, i s mučninom u

trbuhu, obriše znoj s čela, te se okrene prema ocu: Spremni nastaviti s kaznom,

gospodine. Sir Francis skrene pogled sa zarobljenika, izustivši tiho tako da ga

nitko nije mogao čuti: Stanite u njihovu obranu. Gospodine?, Hal je bio zbunjen.

Svi vrazi! Molite me da ih poštedim, promrmlja Sir Francis prigušenim glasom.

Molim vas, oprostite mi, gospodine, no,bi li mogli poštedjeti ove ljude?, reče Hal

glasno. Ti zlikovci ne zaslužuju bolju sudbinu od vješala, zareži Sir Francis. Želim ih

vidjeti kako plešu žigu s vragom. Nisu učinili ništa, samo su slušali zapovijedi

njihova kapetana. Halu se uloga branitelja počela sviđati i sve se više uživljavao u

nju, prateći razgovor. Imali su potišten izraz lica, no u njihovim je očima još uvijek

sjajio tračak nade. Sir Francis se protrlja po bradi: Ne znam. Imao je još uvijek tvrd

izraz lica. Što ćemo s njima? Bismo li ih trebali pustiti na slobodu u šumu, da

postanu hrana za zvijeri i kanibale? Tada je čovječnije da ih objesimo. Mogli

bismo ih primiti medu članove posade tako da zamijene one koje smo izgubili,

molio je Hal. Sir Francis je izgledao još neodlučniji. Sigurno se ne bi zakleli na

vjernost, nije li tako? Pogleda zarobljenike, koji bi se, da ih nije omča zadržavala,

bih bacili na koljena. Vjerno ćemo vam služiti, gospodine. Mladi gospodin je u

pravu, nećete naći bolje i vjernije ljude od nas. Donesite mi Bibliju iz kolibe,

odgovori grubo Sir Francis i osam mornara još uvijek s omčom oko vrata zakunu se

da će mu vjerno služiti. Big Daniel ih oslobodi a zatim ih odvede, dok ih je Sir

Francis zadovoljno promatrao: Osam prvoklasnih primjeraka koji će djelomično

zamijeniti one izgubljene, reče tihim glasom. Trebat će nam sve ruke koje budemo

uspjeli pronaći, želimo li da JfesoZufioM bude spreman isploviti prije kraja ovoga

mjeseca. Pogleda ulaz u lagunu, zaštićen rtovima. Samo Bog zna tko bi mogao biti

naš sljedeći posjetitelj, ostanemo li ovdje u uživanju. Obrati se Halu: Sada

moramo još riješiti pijance koji su pili Kraguljev rum. fesi li spreman gledati još

jedno bičevanje? Zašto ih ne kaznite oduzevši im dio plijena sa SfaWvKfgze;dđ

podijelivši ga na ostale članove posade, koji su se trijezni borili? Sir Francis gaje i

dalje promatrao, a zatim si dopusti osmijeh: Kakav solomonski sud! Torba će ih

više zaboljeti nego leda, a pridodat će dva do tri guldena i našem dijelu plijena.

Agnus Cochran, Lord Cumbrae, iziđe na vrh prijelaza, na planini, oko tisuću stopa

iznad morskoga žala do kojeg je stigao GwH. Slijedili su ga voda palube i dva

mornara, naoružani mačem i puškom. Jedan od njih nosio je na ramenima bačvicu

s pitkom vodom, jer je afričko sunce brzo sušilo ljudsko tijelo. Bila im je potrebna

polovica jutra dok su se uspeli, slijedeći uske i strme putove koje su obilježile

životinje, i stigli do mjesta za promatranje, koje je Cumbrae dobro poznavao. Već

ga je bio iskoristio u prošlosti: prvi put ga je do vrha poveo jedan Hotentot

zarobljen na obali. Sada se Kragulj udobno smjesti na stijenu u obliku stolca.

Hotentotove kosti bijelile su se ispod njega u grmlju, s lubanjom koja je svijetlila

poput perle, jer su ostale tamo već tri godine, kroz koje su ih mravi i ostali kukci

savršeno očistili. Bilo bi neoprezno da je Kragulj ostavio divljaka na životu, koji je o

njegovu dolasku mogao obavijestiti nizozemsku koloniju Rta Dobre Nade. S

njegova kamenog prijestolja, Cumbrae je uživao u predivnom pogledu, koji je

oduzimao dah, na dva oceana i na planinski prijelaz koji se prostirao oko njih.

Pogledavši iza sebe, prema mjestu odakle je došao, mogao je nadgledati Gwđ

ofMorav usidrenog nedaleko od maloga dijela morskoga žala, koji se jedvice držao

u ravnoteži u podnožju stijena što su se podizale na mjestu gdje je planinski lanac

završavao u moru. laj je obalni lanac brojio dvadeset vrhova, i na nizozemskim

kartama, koje je zarobio, bio je naznačen pod imenom Dvanaest apostola.

Promatrajući GwH kroz dalekozor, moglo se nazrijeti malo tragova požara, koji se

bio raširio na krmi broda. Cumbrae je uspio zamijeniti križeve i jedra na krmenom

jarbolu. S te visine i udaljenosti brod je izgledao lijep kao i uvijek, skriven od

znatiželjnih pogleda u uvali ispod Dvanaest apostola. Brodica koja ga je povela do

obale nalazila se još na suhom, na obali, spremna na brz odlazak u slučaju da se

susretnu s poteškoćama na kopnu, premda nije očekivao opasnosti. Mogao je

jedino susresti kojeg Hotentota medu grmljem, no, oni nisu bili opasni. Hotentoti

su imali izražene jagodice i bademaste oči. Moglo ih se s lakoćom preplašiti,

jednostavno ispalivši hitac u zrak. Puno su opasnije bile zvijeri, kojih je bilo mnogo

u toj divljoj i još uvijek nepoznatoj zemlji. Prethodne noći, s palube usidrenog Guz,

čuli su strašnu riku, te stenjanje nalik na zbor sastavljen od svih demona iz pakla.

Lavovi!, rekli su tiho stariji mornari koji su poznavali obalu, a posada broda ih je u

tišini slušala. U zoru su ugledali jednu od tih užasnih zvijeri, velikih poput ponija, s

gustom grivom na glavi, koja joj je sezala do ramena, dok je kraljevski šetala

bijelim pijeskom na morskome žalu. Nakon toga, trebali su zaprijetiti bičem da

nagovore posadu da povede Cumbraea do obale. Ispruži ruku u kožnu vrećicu

koja je visjela ispred suknjice i izvadi bočicu. Podigne ju uvis i ispije dva gutljaja, a

zatim uzdahne, dok je stavljao čep. Voda palube i dva mornara su ga znatiželjno

promatrali, no on se samo nasmiješi i reče: Nije to zdravo. Dobro zapamtite moje

riječi: whiskyje đavolji urin. Ako niste sklopili ugovor s njim, kao ja, ne bi smjeli

dozvoliti ni da namoči vaše usne. Vrativši bočicu na njeno mjesto, podigne

dalekozor. S lijeve strane nalazio se vrh u obliku sfinge koji su prvi pomorci,

vidjevši ga s mora, nazvali Lavlja glava. S desne se nalazila pak ravna stijena koja je

sezala do Tafelberga koji je dominirao krajolikom i davao ime usjeklini ispod

planine. Puno niže mjestu gdje je Cumbrae sjedio otvarala se uvala, nalik na

savršeni polumjesec otvorenoga mora koji je u naručju ljuljalo otočić. Nizozemci

su ga nazvali Robben Eiland, što je značilo Otok foka, i zaista, bilo ih je na tisuće.

Nešto dalje prostirala se nepregledna pučina južnog Atlantika, pod udarom

vjetrova. Cumbrae promotri obzor, u potrazi za bilo kakvim nepoznatim jedrom,

no ne uspjevši vidjeti ni jedno, spusti pogled prema nizozemskoj koloniji Rta

Dobre Nade. Nije se previše isticala medu stjenovitom i divljom pustoši koja ju je

okruživala: krovovi malobrojnih kuća, prekriveni slamom, stapali su se s

krajolikom koji ih je okruživao. Vrtovi Kompanije u kojima su se uzgajale namirnice

za potrebe VOCa, koje su brodovi prevozili prema Istoku, bili su najjasniji znak

čovjekove prisutnosti. Te njive u obliku četverokuta bile su ili zelene od kultura ili

čokoladne boje zemlje, tek izorane. Nešto iznad morskoga žala podizala se

utvrda, no čak se i s te udaljenosti moglo primijetiti da nije dovršena. Cumbrae je

saznao od drugih mornara da su Nizozemci, nakon izbijanja rata s Engleskom,

nastojali ubrzati njenu izgradnju, no bilo je još praznina u vanjskim obrambenim

zidinama, nalik na zube koji nedostaju. Utvrda i njena nedovršenost zanimali su

Cumbraea samo do te mjere dok je mogao ponuditi zaštitu brodovima koji su se

nalazili u uvali. U tom su se trenutku u uvali nalazila tri velika jedrenjaka i on

usredotoči svoju pažnju na njih. Jedan je bio nalik na vojnu fregatu, a na vrhu

jarbola vijorila se zastava Republike, narančasta, plava i bijela. Brod je bio obojen

u crno, no vrata topova bila su bijela. Cumbrae ih prebroji šesnaest, samo s njemu

vidljive strane. Po njegovim procjenama bio bi jači od GwHa po snazi vatre, ako bi

se ikada morali zaratiti na otvorenom moru; no, to nisu bili njegovi planovi. Bile su

mu draže lakše žrtve, što je značilo da je morao izabrati između druga dva

jedrenjaka u uvali. Oba su bila trgovački brodovi, sa zastavom Kompanije koja je

vijorila na vjetru. Koji će biti naša žrtva?, zapita samoga sebe, promatrajući

pažljivo kroz dalekozor. fedan mu je izgledao poznat. Bio je visok na vodi i pomisli

da je vjerojatno plovio istočnim dijelom, prema nizozemskim kolonijama, da bi

preuzeo dragocjeni teret. Ne, pobogu, sada ga prepoznajem!, reče glasno. Pa to

je lfy EdtvzMa, stari Frankvjev brod. Doduše, spomenuo mi je da ga je poslao do

rta, sa zahtjevom otkupnine. Promotri ga još nekoliko trenutaka. Sasvim je

ogoljen, čak je i bez topova. Izgubivši svako zanimanje za brod kao moguću žrtvu,

Cumbrae usmjeri dalekozor prema drugome trgovačkom brodu. Bio je nešto

manji od ZWy Ecfwme, no pun tereta, tako nizak u vodi da su donja vrata izgledala

gotovo uronjena u more. Očito se vraćao, napunjen blagom s istoka. To što ga je

činilo još privlačnijim, bilo je da se nalazio usidren daleko od obale, dalje od

drugog trgovačkog broda, oko dvjesto hvata od zidina utvrde. Čak i u najboljim

uvjetima bio bi to predugačak hitac nizozemskih topnika s obale. Kakav predivan

prizor!, promrmlja za sebe Kragulj, osmijehnuvši se. Već mi rastu zazubice!

Posveti još pola sata promatranju uvale, primijetivši pjenu na obali, koja je

označavala protjecanje morskih struja duž obale i smjer vjetra. Razmišljao je kako

će se ušuljati u uvalu. Znao je da su Nizozemci imali malu izvidnicu na planini

Lavlja glava, čija bi straža odmah obavijestila koloniju da se približava nepoznati

brod naoružan topovima. Čak i u ponoć, zahvaljujući mjesečini, bili bi u stanju

opaziti bljesak jedara dok bi se još nalazio na otvorenom moru. Morao je opisati

široki krug, a zatim se približiti zapadno, iskoristivši masu Robben Eilanda poput

Trojanskog konja ne bi li prošli bez da ih i najoštrije oči straže opaze. Njegovi su

mornari bili spretni u hvatanju plijena pod nosom obalnih topova. Bio je to trik

svojstven Englezima, Drakeov i Hawkinsov najomiljeniji. Cumbrae ga je toliko

usavršio da se sada smatrao nadmoćnijim od svih gusara elizabetijanskoga

perioda. Užitak u zarobljavanju plijena pred neprijateljevim očima više ga je

nagrađivao od vrijednosti plijena. Biti s dobrom suprugom, dok njen muž hrče u

krevetu pored nje je slade nego sakriti se pod njene haljine, dok on luta morima,

jer u tom slučaju ne postoji rizik. Nasmiješi se, promatrajući cijelu uvalu

dalekozorom i provjeravajući da se ništa nije promijenilo nakon njegova

posljednjeg posjeta, da nema opasnosti koja vreba iz zasjede, kao primjerice još

topova duž obale. Iako je sunce već prešlo zenit i povratak je do brodice koja ga je

čekala bio dug, posveti još nekoliko trenutaka promatranju jedara žrtve kroz

dalekozor. Nakon zarobljavanja, njegovi ljudi morali su biti u stanju razviti jedra

što brže i udaljiti brod od obale, potpomognuti noću. Bila je već prošla ponoć

kada je Kragulj, orijentirajući se po velikoj planini Tafelberga koja je prekrivala

polovicu južnoga neba, poveo Gwfa u zapadnu uvalu. Računao je da će, usprkos

tako jasnoj noći s nebom prekrivenim zvijezdama, s polumjesecom koji se sjajio,

ostati nevidljiv straži na planini Lavlja glava. Tamni obrisi Robben Eilanda, nalik na

kita, izrone iz mraka pred njima. Znao je da na tom praznom komadu stijene nije

bilo stalne straže, stoga je mogao povesti brod dovoljno blizu obale i usidriti se na

sedam hvata mora. Brodica na palubi bila je spremna i čim je sidro dotaknulo

dno, spuštena je u more. Kragulj je već provjerio skupinu za juriš na brod,

naoružanu puškama, mačevima, hrastovim palicama, s licima crnim od čađe tako

da su izgledali kao divljaci sa zubima i očima koje su im se sjajile. Na sebi su imali

mornarske jakne, zacrnjene smolom, a dvojica medu njima imala su sjekire za

rezanje konopca od sidra žrtve. Kragulj se posljednji spustio u brodicu Ijestvama i

čim je bio u njoj, odvoje se od broda. Vesla su obavili krpama, s podstavljenim

palčevima, tako da je jedini šum bio onaj lopatica, no i taj se zvuk gubio u

udarcima valova o obalu i u povjetarcu. Gotovo se odmah nadu na nezaštićenom

dijelu, odakle su mogli primijetiti svjetla na kopnu, dvije do tri točkice koje su

signalizirale bivak na zidinama utvrde, a snopovi svjetlosti dolazili su i iz kuća što

su izvan zidina bile raštrkane duž obale. Tri jedrenjaka koja je vidio nalazila su se

još uvijek usidrena u luci i svaki od njih imao je svjetiljku na sidru na vrhu jarbola i

jednu na krmi. Cumbrae se podrugljivo podsmijehne u tami: ako su ljubazni ti

Nizozemci koji nam iskazuju na ovaj način dobrodošlicu. Ne znaju li da se vodi rat?

Na toj udaljenosti još uvijek nije mogao raspoznati jedan brod od drugoga, no

mornari su i dalje veslali, njušeći u zraku plijen. Pola sata kasnije, iako još uvijek

daleko od uvale, Cumbrae prepozna Iady EdwiMw. Odbacio ju je, usredotočivši

svu pažnju na drugi jedrenjak, koji nije promijenio položaj i bio je još dalje od

topova na utvrdi. Veslajte prema brodu na lijevoj strani, zapovjedi tiho vodi

palube. Brodica promijeni smjer i veslanje se ubrza. Druga brodica slijedila ih je

izbliza na krmi, poput lovačkog psa, i Cumbrae se okrene kako bi promotrio tamnu

pojavu. Sve je oružje bilo pokriveno i mjesečina nije odbijala nikakav refleks s

otkrivenih pušaka ili mačeva, koji je mogao upozoriti ljude na straži na brodu koji

su trebali napasti. Nije bila upaljena ni jedna šibica koja je mogla raširiti dim u

zraku ili bljesak koji je mogao najaviti njihov dolazak. Dok su veslali prema

usidrenoj galiji, Cumbrae pročita ime na krmi broda: De Stvaef Lastavica. Ostane

na oprezu da bi uspio razabrati bilo koji trag straži. Nalazili su se na obalnom dijelu

zaštićenom od vjetra, sjugoistočnjakom koji je puhao na nepredvidiv način oko

planine, no nizozemski kapetan nije bio pažljiv ili je straža zaspala, jer na brodu

obavljenom tamom nije bilo znakova života. Dva mornara bila su spremna

odmaknuti brodicu s boka Stvaef čim ga budu dotaknuli, a jastučići od sijena

trebali su ublažiti udarac; inače bi cijeli brod osjetio trzaj, koji bi se proširio

trupom poput kutije viole, i probudio sve ljude na brodu. Dotaknu brod nježnošću

djevičinog poljupca, a jedan od mornara, izabran zbog majmunske spretnosti u

penjanju, uspne se poput munje bokom broda i odmah osigura uže oko cijevi

jednoga topa te baci slobodan kraj u brodicu. Cumbrae pričeka nekoliko

trenutaka, a zatim podigne zaštitu na svjetiljci i primakne fitilj kako bi ju upalio, pa

dohvati uže i uspne se bosonog, tvrdih stopala od lova na jelene kojim se bavio

bez čizama. Posada s obje brodice ga je slijedila, i oni bosonogi, u tih napad.

Cumbrae skine s pojasa željezno koljeno i uz vodu palube potrči u tišini prema

pramcu broda. Stražar na sidru bio je stisnut na palubi, u zavjetrini, i spavao je

poput psa uz vatru. Kragulj se sagne nad mornarom i udari ga u glavu željeznim

koljenom, a čovjek ispusti samo uzdah, ispruživši noge i ruke i ostavši nepomičan

u stanju duboke nesvijesti. Njegovi su ljudi već stigli do bokaporti na palubi broda

koje su vodile prema donjoj palubi i dok se Cumbrae vraćao trkom prema krmi,

zatvarali su u tišini nizozemsku posadu ispod palube. Na brodu neće biti više od

dvadesetak ljudi, promrmlja kapetan za sebe. A vjerojatno je de Rujter regrutirao

veći dio nizozemskih mornara u vojnu mornaricu. Vjerojatno su ostali samo

mladići i debeli i pijani starci na njihovom zadnjem ukrcaju. Sumnjam da će nam

zadati mnogo brige. Podigne pogled prema tamnim pojavama koje su se penjale

priponama i trčale držeći se u ravnoteži na križevima, poput akrobata koji plešu na

konopcu. Dok su podizali jedra, začuje s pramca udarac sjekire koji je presjekao

konopac sidra. Odmah Swae pod njegovim nogama živne, slobodna, prepusti se

vjetru, no voda palube je već bio za kormilom. Poravnaj! Pravac zapad!, uzvikne

Cumbrae, a drugi okrene brod. Cumbrae opazi odmah da je brod, usprkos što je

bio natovaren do najviše granice, bio vrlo lak i da su s tim jedrima mogli zaobići

Robben Eiland. Deset je naoružanih ljudi čekalo, spremnih da ga slijede. Dvojica su

držali svjetiljke u ruci i svi su imali upaljeni fitilj, spreman da ispale iz pušaka.

Cumbrae dohvati jednu od svjetiljki te povede svoje ljude prema glavnim

kabinama, na krmi broda. Pokuša kroz vrata kabine koja su trebala voditi kroz

galerije prema krmi, otkrivši da nisu zaključana. Prede brzo prag, u tišini, ali kada

ude sa svjetiljkom u ruci, jedan čovjek s noćnom kapicom se uspravi na ležaju.

Wzes d:f?, upita pospano. Cumbrae mu baci na glavu pokrivač ugušivši njegove

daljnje krikove i ostavivši svojim ljudima zadatak da zavežu kapetana. Krene trkom

hodnikom, ušavši silom u susjednu kabinu. U njoj se nalazio još jedan nizozemski

časnik, i bio je budan. Debeljuškast i dosta star, prosijede kose koja mu je padala

na oči, opipavajući pokuša pronaći svoj mač u pojasu koji je visio na zidu. Cumbrae

ga zaslijepi svjetlošću lanterne, uperivši u njegov vrat oštricu mača. Angus

Cumbrae, stojim vam na raspolaganju, reče Kragulj. Predajte se, ili ću vas odmah

baciti morskim psima. Možda Nizozemac nije mogao shvatiti škotski naglasak, no

značenje je bilo nedvojbeno. Zagledavši se u njega razrogačenih očiju, podigne

ruke iznad glave i skupina mornara, koji su krenuli u juriš na brod, izvede ga na

palubu, glavom umotanom u pokrivač. Cumbrae potrči do zadnje kabine, no, dok

je stavljao ruku na vrata, ona se otvore s unutrašnje strane takvom jačinom da je

on poletio do zida sa suprotne strane hodnika. Iz kabine u tami izroni divovska

pojava, koja se baci na njega uz divljački krik. Udarac s visine trebao je pogoditi

Kragulja, no u vrlo malom prostoru kabine oštrica zapne za okvir vrata, ostavljajući

Cumbraeu trenutak da se pribere. Nastavivši režati od bijesa, nepoznati ponovno

udari, no ovoga se puta Kragulj uspije obraniti i oštrica mu prođe iznad ramena,

razbivši zid iza njih. Dva muškarca nastave se boriti hodnikom, licem u lice.

Nizozemac ga je vrijeđao na mješavini engleskog i nizozemskog, dok je Cumbrae

odgovarao škotskim naglaskom. Odvratni silovatelju časnih sestara, sireva glavo!

Ugurat ću ti crijeva u uši! Njegovi su ljudi plesali oko njih, s podignutim štapovima,

čekajući trenutak da udare nizozemskog kapetana, ali Cumbrae vikne: Nemojte ga

ubiti! Gospodin je i dobit ćemo za njega lijepu otkupninu! Čak i na nesigurnoj

svjetlosti lanterne prepoznao je protivnikove kvalitete. Nizozemac nije nosio

periku na obrijanoj glavi, no njegovi špičasti brkovi otkrivali su da je čovjek koji

slijedi modu. Noćna izvezena košulja i mač koji je držao u ruci s takvom

spretnošću, ukazivali su na to da je bio ugledan čovjek, bez mogućnosti greške. U

tom skučenom prostoru veličina mača predstavljala je nedostatak. Nizozemac

naglo udari i Cumbrae krikne od bijesa kad osjeti protivnikov mač ispod podignute

desne ruke, koji ga nije pogodio, no prošao mu je vrlo blizu, pogodivši drveni zid.

Prije nego što se protivnik uspio snaći, Kragulj ga uhvati lijevom rukom oko vrata,

gušeći ga u zagrljaju. Budući da su bili vrlo blizu u uskome hodniku, nijedan od

dvojice nije mogao upotrijebiti mač. Ispuste ga i usredotoče se na borbu,

premještajući se s jednog kraja prolaza na drugi, režući i bacajući se jedan na

drugoga poput dva psa koja se bore, urličući i zavijajući od straha i srdžbe kada je

jedan od njih uspijevao udariti protivnika u glavu ili laktom pogoditi u trbuh.

Razbijte mu glavu, zapovjedi Cumbrae svojim ljudima, zaustavite ovu životinju.

Nije bio naviknut biti pobijeđen u međusobnom sukobu, ali protivnik je bio

jednako jak kao i on, i udario je Kragulja koljenom u slabine, koji ponovno zareži:

Pomognite mi, kukavice! Oborite tog nitkova! Uspjevši osloboditi jednu ruku,

uhvati Nizozemca oko struka i s crvenim licem zbog napora ga podigne, okrenuvši

ga tako da su mu leda bila okrenuta prema jednome mornaru koji je čekao da ga

udari štapom. Pogodi ga u obrijanu glavu točnim udarcem, ne previše snažnim, da

mu ne bi razbio kosti, no dovoljno jakim da ošamuti Nizozemca koji se sruši u

Cumbraeovo naručje, a zatim ga ovaj spusti na palubu, zadihan. Sva četvorica

mornara se bace na njega, ukliještivši ga na palubi. Zavežite tog vraga, usklikne

Cumbrae, prije nego se ponovno probudi i pobrka nam planove oko plijena. Ioš

jedan prljavi engleski gusar!, uspije izgovoriti nizozemski časnik, prodrmavši glavu

da bi se osvijestio, otimajući se na palubi, i pokušavši se osloboditi ljudi koji su ga

držali prikliještenog. Ne dopuštam vam da nas vrijedate, odgovori mu Cumbrae,

počešavši se po crvenoj bradi i podižući mač: Možete me slobodno nazvati i

gusarom, ako to želite, no nisam Englez i bit ću vam zahvalan budete li to držali na

umu. Gusari! Svi vi, ološ mora, svi ste gusari! A tko ste vi da me nazivate

gusarom, vi, s dlakavom stražnjicom u zraku? U borbi se noćna Nizozemčeva

košulja podigla do pojasa i ostavljala ga otkrivenog od pojasa prema dolje. Ne

upuštam se u razgovor s tako nedolično odjevenim čovjekom. Saberite se, a zatim

možemo nastaviti naš razgovor. Vrativši se na palubu, opazi da su se nalazili već

na otvorenom moru. Iza zatvorenih otvora čula se vika i udarci, no njegovi su ljudi

sasvim zagospodarili palubom. Odlično obavljen posao, bando lučkih štakora!

Pedeset gvineja, koje ste najlakše zaradili u vašem životu. Hura za sve i narugajte

se vragu, vikne glasno tako da su ga i ljudi na priponama mogli čuti. Robben

Eiland bio je pred njima, na milju udaljenosti, i kada se uvala pokaže pred njihovim

očima, opaze usidreni GwZ na mjesečinom osvijetljenim vodama lagune.

Podignite lanternu na vrh jarbola, zapovjedi Cumbrae, i bit ćemo već daleko, prije

nego što si te sireve glave u utvrdi protrljaju oči ne vjerujući u ono što vide. Kada

je lanterna bila na vrhu jarbola, GuZZ ponovi znak, a zatim podigne sidro kako bi

slijedio plijen prema otvorenom moru. U kuhinji bi trebao biti dobar doručak,

reče Cumbrae svojim ljudima. Nizozemci su naviknuti na dobru hranu. Kada ih

budete okovali kako pristoji, moći ćete kušati njihovu hranu. Kormilaru, samo

nastavi tako s plovidbom. Želim sići i pogledati koji teret prenosi, da vidimo što

smo zarobili. Nizozemski časnici bili su zavezani i za ruke i za noge, poredani na

palubi glavne kabine i svatko pod nadzorom jednog naoružanog mornara.

Cumbrae podigne lanternu kako bi im promotrio lica, jednog po jednog. Veliki

borbeni časnik podigne pogled i zareži prema Cumbraeu: Molim Boga da preživim,

da vas vidim kako visite na vješalima, zajedno s ostalim engleskim gusarima,

vražjim potomcima, koji zagađuju vode oceana. Bilo je očito da se sasvim oporavio

od zadanog udarca. Moram vas pohvaliti na vašem dobrom engleskom jeziku,

odgovori mu Cumbrae.Vaš izbor riječi, rekao bih, gotovo je poetičan. Kako se

zovete, gospodine? Kapetan Cornelius Schreuder, u službi Nizozemske

istočnoindijske kompanije. Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine. Ja sam

Angus Cochran, Lord Cumbrae. Vi gospodine niste ništa drugo nego običan gusar!

Kapetane, vaše ponavljanje postaje pomalo dosadno. Molim vas da ne

omalovažavate tako važno poznanstvo. Konačno, bit ćete moj gost neko vrijeme,

dokle god ne bude plaćena vaša otkupnina. Ja sam gusar, koji plovi po nalogu

škotskoga kralja Charlesa, a vi ste gospodine, ratni zarobljenici. Kakav rat?,

odgovori mu Schreuder i bijesno zareži. Zadali smo teški poraz vama, Englezima i

rat je završen. Mir je potpisan prije više od dva mjeseca. Cumbrae se na trenutak

zagleda u njega, začuđen, a zatim ponovno pronađe glas: Ne vjerujem vam,

gospodine. Odjednom je izgledao potišteno i dirnuto. Nijekao je više stoga da bi

dobio na vremenu i promislio o novome stanju. Vijesti o engleskom porazu kraj

Medwayja i u borbi na Temzi bile su stare dva mjeseca kada mu ih je Richard

Lister prenio, dodavši još daje kralj namjeravao sklopiti mir s Nizozemskom

Republikom. U međuvremenu se moglo svašta dogoditi. Zapovijedite tim

nasilnicima da me oslobode i dokazat ću vam. Kapetan Schreuder bio je još uvijek

bijesan i Cumbrae se dvoumio, a zatim da znak svojim ljudima. Pustite da se

podigne i odvežite ga, zapovjedi. Kapetan Schreuder skoči na noge, pomiluje

svoje neuredne brkove, dok se bijesno kretao prema svojoj kabini. Stigavši,

dohvati svilenu haljinu s kuke na zidu kabine, i zatim zavezavši si pojas oko struka,

približi se pisaćem stolu i otvori ladicu. S hladnim ponosom vrati se Cumbraeu i

pruži mu veliki svitak papira. Kragulj opazi da se većinom radilo o nizozemskim

službenim oglasima, napisanim na nizozemskom i engleskom jeziku, no opazi i

jedan engleski službeni list. Otvori ga i podrhtavajući ga pridrži u rukama. Nosio je

datum kolovoza 1667. s masnim slovima, velikim dva prsta: Potpisan e mir s

Mzozemstom RepubKom Dok je promatrao list papira, njegov se razum pokušao

naviknuti na tu zaprepašćujuću promjenu okolnosti. Znao je dobro da nakon

sklopljenog mira sve kraljevske dozvole, izdane s obje strane, nisu imale nikakva

značenja. Da je i postojala kakva dvojba, treći paragraf s papira ju je odagnao:

Svim gusarim ob;e naci;e upkfene u sko kofipove wz dozWw, naređuje se da

prestanu od sada nadaZje vojne pofzode i da se vrafe u izvorne Zuke i podvrgnu

pregfedu admiraktin sudova. Kragulj je promatrao list ne nastavivši s čitanjem,

promišljajući o mogućnostima koje su stajale pred njim. Sivaefje bio bogat plijen,

samo je Bog znao koliko. Počeše se po bradi, promislivši da bi mogao ignorirati

zapovijedi sudova i zadržati ga, po svaku cijenu. Pradjed je bio poznati bandit,

dovoljno lukav da da svoju potporu Lordu Moravju i ostalim škotskim plemićima

protiv Marije Stewart. Nakon bitke kod Carberrv Hilla prisilili su Mariju da abdicira

i postavili na prijestolje maloljetnog sina jamesa. Prvi Angus Cochran dobio je

titulu lorda za zasluge u borbi. Prije njega svi Cochranovi bili su kradljivci ovaca i

pljačkaši u graničnim predjelima, koji su se obogatili ubijajući i pljačkajući ne samo

Engleze, već i članove starih škotskih klanova. Krv Cochranovih koja je tekla

njegovim venama nije bila voda, dakle razmišljanje o tome nije za njega

predstavljao nikakav problem etike, bio je to samo račun vjerojatnosti da će se

izvući u slučaju da zadrži plijen. Cumbrae je bio ponosan na svoje porijeklo, no i

svjestan da su si njegovi preci utrli put lukavošću, izbjegavajući vješala i krvnika. Za

vrijeme prošlog stoljeća sve pomorske zemlje svijeta ujedinile su se kako bi

uništile bič gusara, koji su još od doba starih egipatskih faraona ugrožavali

trgovačke putove. Ovoga puta se nećemo izvući, mladiću, odluči u sebi, i zavrti

tužno glavom dok je podmetnuo list pod nos svojih mornara, od kojih ni jedan nije

znao čitati. Izgleda da je rat završen, na našu veliku žalost. Morat ćemo osloboditi

ovu gospodu. Kapetane, znači li to da ćemo izgubiti novac od otkupnine?, zapita

plačljivim glasom kormilar. Mislim da je upravo tako, jedino ako želiš završiti na

vješalima na molu u Greenwichu zbog gusarenja. Zatim se okrene, nakloni se

pred kapetanom Schreuderom: Očito je, gospodine, da sam vam dužan isprike,

reče mu s osmijehom na licu: Bila je to dobronamjerna greška s moje strane, koju

ćete mi oprostiti, nadam se. Nemam vijesti o vanjskome svijetu već mjesecima.

Kapetan se također nakloni, no hladno, i Cumbrae nastavi: Zadovoljstvo mi je što

vam mogu vratiti mač. Borili ste se kao ratnik i džentlmen. Kapetan se sada

nakloni s više naklonosti. Naredit ću odmah da oslobode posadu ovoga broda.

Naravno, slobodni ste vratiti se u uvalu rta i nastaviti vaše putovanje. Kamo ste

namjeravali otići, gospodine?, zapita uljudno Cumbrae. Prije vašeg uplitanja, bili

smo već spremni isploviti prema Amsterdamu. Nosio sam zahtjev za jednu

otkupninu kapetanu VOCa, za guvernera Rta Dobre Nade i njegovu suprugu, koje

je neki engleski gusar zarobio. Cumbrae se zagleda u njega: Vaš guverner se

možda zove Petrus van de Velde i zarobljen je na brodu Kompanije

SfandyasfžgWd?, zapita. A čovjek koji ga je zarobio je Englez, Sir Francis

Courteney? Kapetan Schreuder izgledao je začuđeno. Upravo tako, gospodine.

Ali, ne razumijem kako to da poznajete sve te detalje. Odgovorit ću kasnije na

vaše pitanje, kapetane, no prije trebam nešto znati. Shvaćate li daje

SfaWiwfzgzezW zarobljen nakon potpisivanja mira između naših dviju zemalja?

Milorde, bio sam na brodu kao putnik kada su ga zarobili. Naravno da znam da je

zarobljavanje bilo ilegalno. Još jedno pitanje, kapetane. Bi li vaš ugled i vaše

mjesto u društvu poraslo kada biste uspjeli zarobiti tog gusara Courtenevja,

uspjevši osloboditi guvernera i njegovu suprugu oružjem te vratiti Nizozemskoj

kompaniji dragocjen teret sa SkmdiasWda? Kapetan ostane bez riječi pred

takvom privlačnom mogućnošću. Slika ljubičastih očiju i zlatne kosa, koja se

nikada nije udaljila iz njegovih misli od posljednjeg puta kada ju je promatrao,

sada mu se vrati u sjećanje sa svim živim detaljima. Obećanje koje je izrekla onim

crvenim usnama bilo je slade od svih mirodija i zlata koje je bilo u igri. Kako bi mu

bila zahvalna Katinka u slučaju da ju oslobodi! A da ne govorimo o ocu,

predsjedniku VOCa. Moglo je to za njega značiti pravu sreću, najveću koja mu se

ikada do sada u njegovu životu pružila. Bio je toliko utonuo u svoje misli da je

jedvice odgovorio složivši se s Kraguljevim prijedlogom. Dakle, gospodine, mislim

da vi i ja moramo raspraviti o nekoliko detalja da bismo obojica ostvarili dobit,

reče Kragulj srdačno mu se osmijehnuvši. jutro nakon njihova razgovora, GuH i

Swaef vrate se u uvalu rta i čim se usidre ispod topova utvrde, kapetan i Cumbrae

spuste se na kopno, na morski žal, gdje je skupina robova ušla u vodu i uronila do

ramena kako bi povukli brodicu do žala, prije nego ju sljedeći val prevrne, tako da

su mogli sići bez da smoče čizme. Dok su se zajedno kretali prema ulazu utvrde,

bili su čudnovat i vidljiv par. Schreuder je bio u odori, s lentom, vrpcama i perjem

na šeširu, koje se Ijuljuškalo na jugoistočnjaku. Cumbrae je pružao izvanrednu

predstavu, sa suknjicom u bojama njegova klana; tamnocrveno, žuto i crno.

Stanovnici kolonije na kraju svijeta nikada nisu vidjeli muškarca odjevenog na taj

način i sakupe se na krajevima puteljka promatrajući ga razrogačenih očiju.

Nekoliko robinja koje su izgledale poput lutaka, privuku Cumbraeovu pažnju, koji

je mjesecima bio na moru, bez utješnog ženskog društva. Koža im se sjajila poput

bjelokosti, a tamne oči davale su njihovom pogledu nešto čarobno. Mnoge su bile

odjevene na europski način i njihove male i tvrde grudi isticale su se iz čipkastog

korzeta. Prošavši ispred njih Cumbrae odgovori na njihove poglede poput člana

kraljevske porodice, skinuvši kapicu ukrašenu vrpcama pred najmlađom i

najljepšom od djevojaka, koja se zacrveni pred njegovim pogledom. Stražari na

ulazu u utvrdu ih prime s pozdravom. Schreuder, koji im je očito bio dobro poznat,

te Cumbrae udu u dvorište pod pratnjom. Cumbrae se pažljivo ogleda oko sebe,

procjenjujući jačinu obrane. U tom trenutku je vladao mir, no tko je mogao

predvidjeti što će se dogoditi za godinu dana? Jednoga dana će možda voditi

opsadu na tu utvrdu. Opazi da je utvrda bila u obliku zvijezde s pet vrhova. Bilo je

očito da su utvrdu sagradili po modelu one u Antwerpenu, prve koja je bila

sagrađena na taj način. Svaki od pet vrhova imao je krunu čiji su uglovi davali

mogućnost braniteljima da ispale vatru i prema glavnim zidinama utvrde, koje

inače ne bi bile zaštićene, i ne bi se mogle obraniti. Utvrda je bila gotovo

neosvojiva, osim s dobro razrađenim planom opsade. Moglo je potrajati

mjesecima prije nego što bi uspjeli otvoriti sebi put u utvrdu. No, poslovi

izgradnje još uvijek nisu bili zgotovljeni. Stotine zarobljenika radili su u jarku i na

vrhu zidina, podignutih na pola. Mnogo topova nalazilo se na hrpi u dvorištu, i još

uvijek nisu bili smješteni u otvore koji su nadzirali uvalu. Dok se ogledavao oko

sebe u dvorištu, opazi da je jedan dio utvrde služio kao zatvor. Red zarobljenika,

koje su vojnici nadzirali, izlazio je iz tajnoga prolaza, ispod južnoga zida. Na tim

istim temeljima sagrađena je vojarna. Iako je dvorište bilo prepuno materijala i

skela, skupina mušketira, odjevena u boje VOCa, zelenu i zlatnu, vježbala je u

jedinom slobodnom prostoru, pred oružarnicom. Kola, koja su vukli volovi,

prepuna teretom, drvom, kamenim blokovima, ušla su bučno u dvorište dok je

kočija stajala pred ulazom u južno krilo utvrde. U nju su bili upregnuti sivci, koji su

se sjajili na suncu, dok su kočijaš i pomoćnici nosili livreju zelene i zlatne boje

Kompanije. Vaša visost je stigla rano. Inače ga ne vidimo do podneva, promrmlja

Schreuder. Vijest o vašem dolasku mora da je stigla do rezidencije. Uspnu se

južnim stubištem, ušavši kroz vrata s grbom Kompanije. U atriju, sa sjajnim podom

od žutoga drva, pomoćnik preuzme njihove šešire i mačeve, a zatim ih povede u

predsoblje: Obavijestit ću visost o vašem dolasku, reče, i iziđe iz sobe. Ude

nekoliko trenutaka kasnije: Visost će vas odmah primiti. Guvernerova prostorija

za primanje gledala je na uvalu, s nekoliko prozora i otvora, a bila je namještena s

nekoliko masivnih nizozemskih komada namještaja i orijentalnim tepisima. Živahni

kineski tepisi pokrivali su sjajan pod i vitrine u kojima je bila zbirka kineskog

porculana s tipičnim bojama dinastije Ming. Guverner Kleinhaus bio je visoki

čovjek srednjih godina, oštra pogleda, žućkaste boje kože i života provedenog u

tropskim krajevima, s naboranim licem, na kojemu su se ocrtavale sve brige

vezane uz njegovu službu. Bio je mršav, s istaknutom jabučicom na grlu koja je

izgledala nepravilna, i gustom perikom, premladenačkom za stare crte lica.

Kapetane Schreuder, pozdravi kapetana, ne skrećući pogled s Kragulja. Jutros,

kada sam se probudio i vidio daje vaš brod nestao, pomislio sam da ste isplovili i

vratili se u domovinu bez moga dopuštenja. Molim vas, oprostite, gospodine. Dat

ću vam obrazloženje, no prije mi dopustite da vam predstavim Lorda Cumbraea,

engleskog plemića. Škotskog, molim, ne engleskog, promrmlja Kragulj. U svakom

slučaju, guverner Kleinhaus ostao je impresioniran titulom i odmah prede na

engleski. Dobrodošli na Rt Dobre Nade, gospodine. Mogu li vam ponuditi lagano

osvježenje... čašu Madere, možda? Kada su u rukama držali čaše na stalku s

vinom, i smjestili se u stolcima s visokim naslonima, postavljenim u krug, kapetan

se obrati Kleinhausu promrmljavši: Gospodine, moram vam priopćiti nešto vrlo

važno, i značajno pogleda prema slugama i pomoćnicima koji su se nalazili u

prostoriji. Guverner pljesne rukama i oni se izgube poput dima na vjetru.

Znatiželjan, nakloni glavu prema Schreuderu: Dakle, kapetane, kakvu tajnu čuvate

za mene? Postupno, kako je Schreuder pričao, na guvernerovu licu mogla se

primijetiti pohlepa. Bio je pun očekivanja, no kada drugi završi, davši mu prijedlog,

pokaže se skeptičnim: Kako da budemo sigurni da će taj gusar Courtenev biti na

istome mjestu gdje i posljednji put?, zapita Cumbraea. Prije dvanaest dana

zarobljena galija nalazila se na suhom, na morskome žalu, sa svim teretom i bez

glavnoga jarbola. Pomorac sam i mogu vas uvjeriti da ju Courtenev ne može

porinuti u more prije trideset dana. Što znači da imamo dva tjedna za pripreme

napada, objasni Kragulj. Kleinhaus se složi: Gdje se nalazi gusarovo skrovište?

Guverner je pokušao usmjeriti ovo pitanje sasvim slučajno, no njegove su oči

blještale. Mogu vas uvjeriti daje dobro sklonjen. Kragulj ne odgovori na pitanje sa

suhim osmijehom na licu. Bez moje pomoći vaši ga ljudi neće moći pronaći.

Razumijem. Koščatim kažiprstom guverner je kopao po nosnici, a zatim proučavao

otvrdnutu nakupinu sluzi. Ne podignuvši pogled nastavi: Naravno, nećete tražiti

nagradu za vašu pomoć, koja je, konačno samo vaša moralna dužnost? Neću

tražiti nikakvu nagradu, samo skroman iznos za mene i moje mornare, da bih si

naplatio vrijeme i troškove, složi se Cumbrae. ednu stotinu od onoga što ćemo

uspjeti ponovno vratiti od tereta galije, predloži Kleinhaus. Ne baš tako skromno,

pobuni se Cumbrae. Mislio sam polovicu. Polovicu! Guverner Kleinhaus se uspravi

na stolcu, dok je njegova put postajala boje starog pergamenta. Bez dvojbe se

šalite, gospodine? Uvjeravam vas da se nikada ne šalim kada je riječ o novcu.

Jeste li pomislili koliko će vam biti zahvalan glavni direktor Kompanije kada mu

budete predali neozlijeđenu kćer, i bez da plati otkupninu? Samo to bi već bilo

dovoljno da vam poveća mirovinu koja vam je dodijeljena, a da ne govorimo o

vrijednosti tereta mirodija i zlata. Dok je razmišljao o tom odgovoru, guverner

ponovno započne istraživati drugu nosnicu, ostavši u tišini. Cumbrae nastavi: Bez

dvojbe, kada van đe Velde bude oslobođen iz pandža tog gusara, doći će ovdje,

moći ćete mu predati službu, a zatim ćete biti slobodni vratiti se u Nizozemsku,

gdje će vas čekati nagrade za dugu i vjernu službu koju ste obavili. Kapetan

Schreuder opazi s kojim je nestrpljenjem guverner čekao mirovinu, nakon trideset

godina službovanja za Kompaniju. Kleinhaus se uzvrpolji na stolcu pomislivši na tu

mogućnost, no njegov je glas bio oštar: Deseti dio vrijednosti tereta koji budemo

preoteli, izuzev vrijednosti zarobljenih gusara, koje budemo prodali u roblje.

Desetinu, to je moja posljednja ponuda. Cumbraeov izraz lica postane tragičan:

Morat ću nagradu podijeliti sa svojom posadom. Ne bih mogao uzeti u obzir

ponudu manju od četvrtine. Petinu, odgovori mu Kleinhaus kreštavim glasom.

Prihvaćam, reče zadovoljno Cumbrae. Naravno, trebat će mi usluge one lijepe

vojne fregate usidrene u uvali i tri skupine mušketira, predvođene ovdje prisutnim

kapetanom Schreuderom. A moj će jedrenjak trebati snabdjeti barutom i mecima,

a da ne govorimo o vodi i namirnicama. Bio je potreban veliki napor kapetana

Schreudera, no pred kraj poslijepodneva sljedećeg dana tri skupine mušketira, s

po devedeset ljudi svaka, bile su poredane izvan zidina utvrde na vježbalištu,

spremne da krenu. Časnici i dočasnici su svi bili Nizozemci, dok su mušketiri bili

mješavina s domorodačkim stanovništvom, stanovnicima poluotoka Malaca, u

Maleziji, Hotentoti regrutirani medu plemenima rta, te plemena koja su dolazila s

nizozemskih posjeda na Cejlonu. Vojnici su bili nagnuti kao životinje za vuču pod

teretom teškoga oružja i torba, no, čudno, bili su bosonogi. Kada ih je Cumbrae

opazio kako marširaju kroz vrata, s kapicama crne boje i puškom oko ramena,

primijeti kiselo: Nadam se da će se dobro boriti kako i marširaju, no, mislim da

mogu naići na kakvo iznenađenje, kada se nadu pred Frankvjevim morskim

vukovima. GwHje mogao primiti na brod samo jednu skupinu mušketira s

teretom i u tom bi slučaju palube bile jako nakrcane, pogotovo ako bi ih za

vrijeme plovidbe zadesilo nevrijeme. Ostale dvije skupine mušketira ukrcale su se

na fregatu. Njihovo je putovanje trebalo biti lakše, jer je SoMMenvogef Ptica

sunca bio udoban i brz jedrenjak. Pripadao je Cromwellovoj floti, zarobljenoj od

admirala de Rujtera za vrijeme bitke kod Kentish Knocka i bio je u skupini de

Rujtera za vrijeme ekspedicije, kada su plovili Temzom, nekoliko mjeseci prije

njegova dolaska na rt. Bilo je lako shvatiti da su jedra zamijenjena prije nego što je

brod krenuo prema Nizozemskoj. Sva su jedra i pripone bili sasvim novi. Posada se

sastojala pretežno od veterana dva rata protiv Engleske, prvoklasnih boraca, koje

je borba oblikovala. Kapetan Rjker bio je također solidan moreplovac po

oceanima, s mnogo iskustva, širokih ramena i s velikim trbuhom. Nije nimalo

nastojao sakriti nelagodu koju je osjećao našavši se pod zapovjedništvom čovjeka

koji mu je do nedavno bio neprijatelj, i kojeg je smatrao gusarom. Njegov hladan i

neprijateljski odnos prema Cumbraeu jedvice je skrivao prijezir. Na

SoMMčMvogefu se održavao ratni sastanak koji nije bio bez nesuglasica, budući

da Cumbrae nije htio otkriti pravac plovidbe, a Rjker se suprotstavljao svakome

savjetu koji je Škot davao. Samo je intervencija kapetana Schreudera bila

odlučujuća da ekspedicija ne propadne prije nego što je i započela. S olakšanjem

Kragulj opazi fregatu kako podiže sidro, s oko dvije stotine mušketira poredanih

duž zaštitne ograde srdačno pozdravljajući masu Hotentotkinja, odjevenih u

živahne boje, i polugolih, koje su se sakupile na morskome žalu i slijedile mali GwH

prema ulazu u uvalu. Paluba je bila prekrcana mušketirima koji su mahali rukom u

znak pozdrava i živahno razgovarali, pokazujući si međusobno prema planini ili

morskome žalu i smetali mornarima koji su radili i pokušavali povesti brod prema

otvorenome moru. Kada je GwH prošao rt, u podnožju Lavlje glave, prepuštajući

se prvom napadu južnog Atlantika, čudna tišina spusti se na bučne putnike i čim je

okrenuo pravac prema zapadu, prvi mušketir požuri do ograde i povrati ravno

protiv vjetra. Uslijedi gromki smijeh posade broda, vidjevši da je vjetar sve vratio u

lice nesretnika, blijedog poput krpe, zaprljavši mu zelenu jaknu ostacima

njegovoga zadnjeg obroka. Manje od pola sata kasnije, gotovo su svi ostali vojnici

slijedili njegov primjer, te su palube bile toliko skliske i prljave zbog njihovih

darova Neptunu da je Kragulj naredio da pokrenu pumpe, zalivši palube i putnike.

Bit će zanimljivi ovi dani plovidbe, reče kapetanu Schreuderu. Nadam se da će ovi

ljepotani imati dovoljno snage da se dovuku do obale, kada budemo stigli na cilj.

Prije polovice putovanja, postalo je očito da su riječi koje je izrekao u šali postale

istinite. Gotovo su svi vojnici na brodu izgledali poput leševa, ležeći na palubi bez

ičega u trbuhu što bi mogli izbaciti. Poruka koju je poslao kapetan Rjker

obavještavala ih je da se ni ljudi na njegovu brodu nisu nalazili u boljem stanju.

Budemo li ih odmah upleli u borbu, čim stignemo, Frankvjevi ljudi će ih žive

pojesti, bez da odbace ijednu koščicu. Morat ćemo promijeniti planove, reče

Kragulj obraćajući se Schreuderu., koji pošalje glasnika na SoMMenvogef. Dok je

on zaustavio brod, Rjker se doveze brodicom do njih kako bi raspravili o promjeni

plana za napad. Cumbrae je napravio skicu lagune i obale s obje strane rta, o

kojoj su tri časnika razmišljala u malenoj kabini GwHa. Rjkerovo raspoloženje

popravilo se otkrićem krajnjega cilja i zbog mogućnosti napada i novca nagrade,

uz čašicu whiskyja koju mu je Cumbrae ponudio. I začudo, pristane na plan koji je

Cumbrae predložio. Postoji još jedan rt, ovdje dolje, oko osam do devet milja

zapadno od ulaza u lagunu. Kragulj pokaže prstom na skici. Na ovom vjetru vode

na tom mjestu bit će dosta mirne, kada budemo spustili brodice u more i kada se

kapetan Schreuder i njegovi ljudi budu iskrcali na kopno. Odatle započinje njegov

marš približavanja. Pokaže na karti dlakavim kažiprstom. Kratko vrijeme koje budu

proveli na kopnu i malo tjelovježbe dat će im mogućnost da se oporave. Kada

budu stigli do Courtenevjevog brloga, trebali bi imati ponovno malo papra u tijelu.

Jesu li gusari organizirali obranu na ulazu u lagunu?, htio je znati Rjker. Imaju

topove ovdje i ovdje, da bi pokrili kanal. Cumbrae stavi križiće na mjesta gdje su se

nalazili topovi. Tako su dobro zaštićeni da su nedodirljivi na odgovor s broda koji

ulazi u lagunu ili koji ostavlja sidrište. Prekine se, prisjetivši se kako su ga ti topovi

otpratili, dok je bježao iz lagune nakon neuspjelog napada na tabor. Rjker se

ponovno otrijezni na mogućnost da njegov brod bude na kratkoj udaljenosti

gadan topničkim granatama. Moći ću neutralizirati topove približim li im se sa

zapadne strane, uvjeri ih Schreuder. Poslat ću malu skupinu da se uspne stijenom.

Neće očekivati napad sa stražnje strane. No, neću moći preći kanal i učiniti isto s

topovima na istočnoj strani. Poslat ću drugu skupinu da učini isto topovima s

istočne strane, umiješa se Rjker. Samo da uspijemo pronaći način da se

međusobno obavještavamo za vrijeme napada. Posvete sat vremena u izradi

plana obavješćivanja sa zastavicama i dimnim signalima između brodova i obale.

Tada se Rjker i Schreuder zapale, spremni boriti se da bi se ovjenčali lovorovim

vijencem. Zaifo bii morao riskirafi svoe Z;wde, radosno je mislio Kragulj, tada sw

ovijimac spremni uonžfi posao wm;esfo mene? Na glas, pak, reče: Čestitam vam,

gospodo. Odličan plan! Hoćete li odgoditi napad na topove na ulazu u lagunu, dok

kapetan Schreuder ne bude poveo kroz šumu veći dio kopnenih snaga i ne nade se

u takvom položaju da krene u glavni napad sa stražnje strane gusarskog tabora?

Da, naravno, složi se Schreuder nestrpljivo. No, čim topovi na rtu ne budu više

mogli odgovoriti na naš napad, vaši će brodovi ući u uvalu i započeti pucati na

gusarski tabor. To će za mene biti znak da započnemo napad iz pozadine. Dat

ćemo vam svu našu podršku. Cumbrae se složi, pomislivši koliko je kapetan

pohlepan za slavom, i uspjevši se suzdržati da ga ne udari očinski po ramenu.

Kapetane Rjkeru, reče širokom gestom punom oholosti, želim čast da ja vodim

skupinu u lagunu, s mojim malim, ali vrijednim GW7om. Moji nitkovi mi nikada ne

bi oprostili da vi budete preda mnom. Rjker zatvori usne tvrdoglavo: Gospodine!,

odgovori mu, SoMMeMvogeZje bolje naoružan i u stanju da bolje reagira na

topnički napad neprijatelja. Moram ustrajati u zahtjevu da ja vodim ulaz u lagunu.

fo e nejgo, pomisli Kragulj, i spusti glavu složivši se, mršteći. Tri dana kasnije

kapetan Schreuder i njegove tri skupine mušketira iskrcaju se na pusti morski žal.

Promatrali su ih kako se udaljavaju koračajući prema divljoj unutrašnjosti Afrike, u

neravnomjernoj koloni. Afrička noć bila je puna šumova, nikada tiha. Kada se Hal

zaustavljao na uskom puteljku, lagani očevi koraci odzvanjali su pred njim, koji je

čuo zvukove, prigušene zbog šumova koje su proizvodila druga živa bića u šumi

oko njega. Noćni pjev ptice, ljepši od najljepšeg zvuka koji je glazbenik mogao

odsvirati na ijednom žičanom instrumentu. Zvuk ostalih kukaca medu mrtvim

lišćem ili smrtonosni urlik malih divljih mačaka koje su ih lovile. Pjev i zujanje

insekta i vječan šum vjetra bili su dio skrivenog zbora u Panovu hramu. Svjetlost

lanterne nestane pred njim, te se požuri da nadoknadi razdaljinu. U trenutku kada

je napustio tabor, otac nije odgovorio na pitanje, no, kada su napokon izišli iz

šume, u podnožju brežuljaka, Hal shvati kamo su naumili. Kamenje koje je još

uvijek obilježavalo ložu u kojoj je izrekao svoju zakletvu, oblikovalo je krug na

mjesečini. Na ulazu, Sir Francis klekne, spusti glavu u molitvi, a Hal klekne pored

njega. O, Gospodine, učini me dostojnim, molio je Hal. Daj mi snage da održim

zakletvu, koju sam u tvoje ime izrekao. Otac napokon podigne glavu. Ustane i

uzme Hala za ruku da bi mu pomogao da se digne, a zatim, rame uz rame, udu u

krug približivši se oltarnom kamenu. Sir Francis nasloni lanternu na visoki kamen,

a zatim klekne ponovno zajedno sa sinom pod tom žutom svjetlosti. Dugo su

molili, u tišini, a zatim sir Francis podigne pogled prema nebu: Zvijezde su

Gospodnji brojevi. Osvjetljavaju naše dolaske i polaske, vode nas oceanima koji

nisu naznačeni na kartama, određuju našu sudbinu, mjere broj naših dana.

Halove oči odmah potraže njegovu osobnu zvijezdu, vječnu i nepromjenjivu, koja

se nalazila u sazviježdu Lava. Jučer sam noću izradio tvoj horoskop, reče mu otac.

Mnogo ti stvari ne mogu otkriti, no jedno ti mogu reći: zvijezde ti spremaju

jedinstvenu sudbinu. Nisam uspio shvatiti prirodu. U očevu glasu osjećao se

tračak tuge, i Hal ga pogleda. Njegovo je lice bilo napeto, bore ispod očiju bile su

tamne i duboke. Ako su zvijezde povoljne, što vas muči, oče? Bio sam grub

prema tebi, tjerao sam te bez milosti. Hal zavrti glavom: Oče..., no Sir Francis ga

ušutka, položivši ruku na njegovu. Sjeti se uvijek razloga zašto sam tako postupio.

Da sam te manje volio, bio bih manje oštar prema tebi. Stisak njegove ruke na

sinovoj postane još jači, kada osjeti da je sin uzimao daha, namjeravajući nastaviti.

Pokušao sam te spremiti i prenijeti ti iskustvo i snagu, potrebne da se suočiš sa

svojom nesvakidašnjom sudbinom, koju su ti zvijezde namijenile. Razumiješ li me?

Da, to sam oduvijek znao. Aboli mi je objasnio. Aboli je mudar. Ostat će uz tebe,

kada mene više ne bude. Ne, oče. Ne govorite tako. Sine, pogledaj u zvijezde,

odgovori mu Sir Francis i Hal se nekoliko trenutaka dvoumio, ne shvaćajući što je

otac time htio reći. Ti znaš dobro koja je moja osobna zvijezda, pokazao sam ti ju

bar stotinu puta. Potraži ju, sada, u sazviježdu Djevice. Hal pogleda prema istoku,

gdje se njegova zvijezda i dalje sjajila, jasna i svijetla. Zatim skrene pogledom

prema sazviježdu Djevice, pored Lava. Ote mu se uzdah, pogođen praznovjernim

strahom. Očevu zvijezdu presijecala je sablja u plamenu, s perjanicom crvene

boje vatre, boje krvi. Zvijezda padalica, prošapće. Komet, ispravi ga otac. Bog me

upozorava da je moje vrijeme ovdje na izmaku. Čak su i Grci, a potom i Rimljani,

znali da je nebeska vatra znak za nevolje, ratove, siromaštvo i bolesti, te smrt

kraljeva. Kada?, zapita Hal utučenim glasom. Brzo, odgovori mu Sir Francis. Mora

da će se to brzo dogoditi. Vjerojatno prije nego što komet bude prešao putanju u

mome znaku. Ovo je možda posljednji put što smo ti i ja sami. Možemo li učiniti

nešto da izbjegnemo tu propast? Možemo li joj izbjeći pobjegnemo li? Ne znamo

odakle će doći, odgovori Sir Francis ozbiljno. Ne može se pobjeći pred sudbinom.

Bježeći bismo sigurno završili u njenim kliještima. Onda ćemo ostati ovdje i boriti

se, odgovori odlučno Hal. Da, borit ćemo se, složi se otac, iako je kraj već odlučen.

No, to nije razlog što sam te doveo ovdje. Noćas ti želim predati nasljedstvo,

materijalno i duhovno, koje ti pripada, budući da si moj jedini nasljednik. Uzevši

medu ruke sinovo lice, privuče ga k sebi kako bi ga pogledao u oči. Nakon moje

smrti pripada ti moj rang i moj a titula baruna, koju je tvoj pradjed Charles

Courtenev primio od kraljice Bess, nakon uništenja nepobjedive španjolske

armade. Postat ćeš Sir Henry Courtenev, shvaćaš li? Da, oče. Tvoja sukcesija je

registrirana u Engleskoj kod Arkadskog vijeća. Prekine se začuvši divljački krik koji

je odjeknuo dolinom. Leopard koji se sprema na lov na mjesečini. Kada njegova

zastrašujuća rika utihne, Sir Francis nastavi: Moja je želja da napreduješ u redu, i

dostigneš rang viteza Nautonnier. Potrudit ću se da ispunim vaše želje, oče. Sir

Francis podigne desnu ruku dok mu se zlatni prsten, koji je nosio na srednjem

prstu, sjajio na svjetlosti lanterne. Skine ga i podigne kako bi reflektirao mjesečevu

svjetlost. Ovaj prsten dio je naših oznaka ranga viteza Nautonnier. Uze Halovu

desnu ruku kako bi mu nataknuo prsten na srednji prst, no bio je preširok, te ga

premjesti na sinovljev kažiprst. Zatim odveže plašt i otkrije veliki medaljon

njegove službe koji je nosio na prsima. Maleni rubini u lavljim očima i zvijezde od

dijamanata sjajili su se na titravoj svjetlosti. Sir Francis skine s vrata lanac s

medaljonom te ga stavi Halu na ramena: To nadopunjuje oznake. Bit će tvoj ključ

za ulaz u Hram. Poćašćen sam i iznenađen vjerom koju imate u mene. Duhovno

nasljedstvo koje ti ostavljam sastoji se od još jednog predmeta, reče mu Sir

Francis, te zavuče ruku ispod plašta: To je sjećanje na tvoju majku. Otvori ruku i

pokaže mu medaljon s minijaturom Ladv Edwine. Svjetlost nije bila dovoljno jaka

da mu dozvoli razabrati svaki detalj portreta, no to je lice bilo upečaćeno u

njegovim mislima i njegovom srcu. Ne izrekavši ni riječi, Hal spremi minijaturu u

džep prsluka. Molimo se zajedno za mir njene duše, reče Sir Francis tiho i obojica

pognu glave. Nakon nekog vremena Sir Francis podigne glavu: Sada nam preostaje

samo materijalno nasljedstvo, koje ti ostavljam. Prije svega, to je High Weald, naš

posjed u Devonu. Znaš da tvoj stric Thomas upravlja kućom i imanjem u mojoj

odsutnosti. Dokumenti o vlasništvu nalaze se kod mog odvjetnika u PIymouthu.

Sir Francisjejoš dugo nastavio nabrajati u detalje sve posjede koje je imao u

Engleskoj: Sve sam zapisao u dnevnik, no, on se može izgubiti ili ga netko može

ukrasti, prije nego što budeš imao vremena proučiti ga. Zapamti sve što sam ti

sada rekao. Neču ništa zaboraviti, reče Hal. Osim toga, tu je i nagrada koju smo

zaslužili na ovom putovanju. Bio si sa mnom kada smo zarobili plijen s ffgerzge

Mzczf i sa SfaMdvasffgfzeida. Kada se budeš vratio u Englesku s plijenom, sjeti se

da moraš isplatiti svakog člana posade. Naravno. Plati do zadnjeg penija

carinicima kralja. Samo bi nitkov pokušao prevariti svoga gospodara. Neću

zaboraviti izvršiti i tu dužnost prema mome kralju. Ne bih mogao počivati u miru,

znajući da su sva bogatstva, koja sam zarobio za tebe i svog kralja, izgubljena.

Tražim od tebe da se zakuneš na tvoju čast viteza reda, reče Sir Francis. Zakuni se

da nikada i nikome nećeš odati mjesto gdje se nalazi plijen. Za teških dana, koji su

pred tobom, kada crveni komet bude vladao u mom znaku i odlučivao o našoj

sudbini, mogao bi susresti neprijatelja, koji će te nastojati natjerati da prekršiš ovu

zakletvu. Imaj uvijek na umu moto naše obitelji: Izdržat ću. Dajem vam moju

časnu riječ i kunem se Bogom da ću izdržati, obeća Hal. Te riječi izgovori s

lakoćom i sasvim prirodno. Nije mogao slutiti u tom trenutku da će, kada ih se

bude ponovno prisjetio, njihova težina biti bolna i teška, te da će mu gotovo

slomiti srce. Za sve vrijeme njegove vojne karijere kapetan Cornelius Schreuder

borio se na čelu domorodačkih skupina, umjesto s ljudima njegove rase i

domovine, jer su mu bile mnogo draže, budući da nisu bile toliko osjetljive na

vrućinu i sunce, na hladnoću i vlagu. Bili su imuni na epidemije i bolesti, koje su

pogađale bijelce, koji su se upuštali u tropsku klimu, a preživljavali su i s manjom

količinom hrane. Bili su u stanju boriti se i živjeti na hrani koju im je ova divlja i

strašna zemlja mogla pružiti, dok su europski vojnici obolijevali i umirali, ako bi im

se oduzimala hrana. Postojao je još jedan razlog koji je opravdavao njegov izbor.

Dok se život kršćanskih vojnika trebao smatrati dragocjenim, oni pogani su se

mogli žrtvovati bez grižnje savjesti, poput životinja; nisu imali istu vrijednost i

moglo ih se poslati u smrt bez previše skrupula. Bilo je poznato i to da su lopovi,

nisu bili previše pouzdani, te ih se nije smjelo ostaviti pored žena i pića, no, kada

su sami trebali nešto poduzeti, postajali bi poput djece. Ali, pod vodstvom dobrih

nizozemskih časnika, njihova hrabrost i borbeni duh nadmašivali bi njihove

slabosti. Popevši se na uzvisinu na tlu, Schreuder je promatrao dug red pješaštva.

Bilo je čudno kako su se brzo oporavili od morske bolesti koja ih je samo dan

ranije mučila. Dobro prospavana noć na kopnu i malo suhe ribe i dvopeka bili su

dovoljni da im se ponovno vrati snaga i živost, kao u trenutku ukrcaja. Prolazili su

pored njega, bosonogi, slijedeći dočasnike bijelce, krećući se bez napora pod

teškim teretom, čavrljajući međusobno na svojim jezicima. Schreuder je imao više

povjerenja u njih u tom trenutku, nego u bilo koga drugog otkako su se ukrcali u

uvali rta. Skine šešir i obriše si znoj s čela. Sunce se jedva primjećivalo kroz krošnje

stabala, a toplina je već bila nepodnošljiva, kao ispred peći. Pogleda brežuljke i

šumu, koja ih je očekivala. Plan, koji je Škot s crvenom kosom naslikao, bila je

samo skica, koja je u grubim crtama pokazivala obrise obale, ne dajući mu nikakvu

informaciju, primjerice, o terenu na kojem se nalazio. Na početku su slijedili žal,

no put se pokazao vrlo teškim, na svakome koraku pod težinom zavežljaja ljudi su

tonuli u pijesak do gležanj a. Osim toga, otvoreni morski žalovi bih su isprekidani

stjenovitim liticama i rtovima koji su uzrokovali kašnjenja. Stoga je Schreuder

krenuo prema unutrašnjosti, poslavši izvidnike, nadajući se da će pronaći put kroz

brežuljke i šumu. U tom trenutku začuje krik izvidnika, koji se vraćao penjući se

brežuljkom. Zadihani Hotentot zaustavi se pred njim, pozdravivši ga: Kapetane,

pred nama je široka rijeka. Dobro je govorio nizozemski, kao i većina vojnika. Pasji

sin!, zavikne Schreuder. Izgubit ćemo na vremenu, a još ima samo dva dana do

trenutka zakazanog sastanka. Pokaži mi put. Izvidnik ga povede prema vrhu

brežuljka. Na vrhu padine pokaže se pred njim strma riječna dolina. Obronci su

bili duboko usječeni oko dvije stotine stopa i prekriveni gustom šumom. Estuarij

na dnu, širok i taman, širio se krećući se ususret moru. Schreuder izvuče dalekozor

iz kožnih korica i pažljivo prouči dolinu na mjestu gdje je ulazila u brežuljke

unutrašnjosti. Izgleda da nema lakšeg mjesta za prijelaz, a nemam vremena da se

posvetim istraživanju. Zagleda se u strminu koja se pokazivala pred njim. Učvrstite

konopce na vrhovima ovih stabala, kako bi nam pružili oslonac u spuštanju. Bila je

potrebna polovica jutra da se dvije stotine ljudi spusti u dolinu. U jednom

trenutku jedan konopac popusti pod težinom pedeset ljudi koji su se držali za nj i

spuštali u dolinu. Iako je većina ljudi zadobila lakše ozljede, uganuća i blaže

udarce, koturajuči se do rijeke, samo je jedan bio teško ranjen, mladi Hotentot,

koji je u padu ostao zapleten desnom nogom u korijen jednoga stabla.

Potkoljenična kost smrskala mu se na nekoliko mjesta, a oštri dijelovi kosti virili su

kroz kožu. Dobro je, izvukli smo se s gubitkom samo jednoga čovjeka, reče

zadovoljno Schreuder svome dočasniku. Moglo nas je mnogo više stajati. Mogli

smo izgubiti dane i dane u potrazi za drugim prijelazom. Da pripremimo ležaj za

ranjenika?, predloži dočasnik Maatzujker. Jeste li poludjeli?, pobuni se Schreuder.

Usporio bi napredovanje. Ostavite tog bijednika ovdje s nabijenom puškom. Kada

ga budu potražile hijene, moći će sam odlučiti hoće li ispaliti metak na jednu od

njih ili u sebe. S obale Schreuder je imao pod kontrolom dugi dio rijeke, oko

stotinu jarda, s površinom istočkanom malim virovima dok je plima na izlazu

nosila prema moru blatnu vodu. Trebali bi sagraditi splavi, predloži dočasnik

Maatzujker, ali Schreuder se izdere na njega: Ne mogu si dozvoliti da izgubim I

toliko vremena ni za takvo što. Napnite konopac do druge obale rijeke. Moram

vidjeti kako se ova rijeka može preći. Struja je vrlo jaka, upozori ga dočasnik. To

vidi svaka budala, Maatzujker. Možda upravo stoga niste imali poteškoća

izgovoriti tu primjedbu, odgovori mu grubo Schreuder. Izaberite najboljeg plivača!

Maatzujker pozdravi, a zatim pogledom prijeđe preko reda vojnika. Ovi naslute

što ih čeka i svi pronađu nešto zanimljivo za promatranje na nebu ili u šumi, samo

da ga ne pogledaju u oči. Ahmede!, usklike dočasnik jednome od voda, dohvativši

ga za ramena i udaljivši ga od skupine ljudi medu kojima se pokušavao sakriti.

Ahmed, pomiren sa sudbinom, preda pušku jednom od vojnika, te se započne

skidati. Njegovo nago tijelo bilo je bez ijedne dlake i žućkasto, čvrstih mišića.

Maatzujker mu veže konopac ispod pazuha, a zatim se Ahmed spusti u vodu. Kako

je postupno napredovao, voda je postajala sve dublja, dok mu nije stigla do

pojasa, a s njom su rasle i Schreuderove nade brzog i lakog prijelaza rijeke.

Ahmedovi drugovi, sakupljeni na obali rijeke, vikali su hrabreći ga i polako

popuštali konopac. Zatim, kada je bio gotovo na polovici prijelaza, Ahmed se

spotakne, izgubi ravnotežu upravo u glavnom kanalu rijeke, i njegova glava

nestane ispod površine vode. Povucite ga natrag!, zapovjedi Schreuder i vojnici

povuku Ahmeda u pliće vode, gdje se borio da ponovno stane na noge, kašljući i

izbacujući vodu koju je popio. Zatim, odjednom, Schreuder zavikne uznemireno:

Vucite! Izvucite ga iz vode! Pedeset jarda od brežuljka, kapetan je opazio veliki vir

koji se pojavio na površini vode, a zatim brzi trag u obliku slova V kako klizi

kanalom prema mjestu gdje se Ahmed pokušavao podići na noge. Čak je skupina

koja je potezala konopac opazila pojavu u vodi i kriknula od straha, vukući

Ahmeda prema obali tako energičnim potezima da je jadnik bio katapultiran

prema natrag i povučen svom težinom, iako se otimao. No, pojava ispod površine

se pokrene još brže, ciljajući prema čovjeku u neprilici. Kada je bila nekoliko stopa

od njega, izroni. Imala je tamnu i nepravilnu gubicu, izboranu poput crnoga debla,

a na udaljenosti od dvadeset stopa iznad glave pojavi se dugački rep gmaza.

Strašno čudovište u tren oka prede udaljenost koja ga je dijelila od čovjeka. Izroni

iz vode s raširenim čeljustima i otkrije neravne redove žutih zuba. Opazi ih i

Ahmed, koji ispusti divljači krik. Šumom poput rešetke koja se spušta na pod,

čeljusti se zatvore nad donjim dijelom njegova tijela. Čovjek i zvijer završe ispod

vode u ponoru pjene. Ljudi koji su pridržavali konopac osjete da zvijer povlači i

konopac, našavši se na podu jedan iznad drugog i kliznuvši padinom obale.

Schreuder skoči prema njima i dohvati kraj konopca, zavezavši ga s dva kruga oko

struka, i svom svojom težinom započne povlačiti. Dolje u tamnoj plimi ponovno se

pojavi velika pjena, kada se veliki krokodil, zatvorenih čeljusti nad Ahmedovim

trbuhom, započne vrtjeti oko samoga sebe nevjerojatnom brzinom. Ostali ljudi za

konopcem ponovno pronađu ravnotežu i ponovno započnu vući konopac ozbiljna

lica. U tamnoj vodi se proširi crvena mrlja, dok je Ahmed ostao raspolovljen,

poput purana, kojeg je proždrljivac pojeo do pola. Mrlja krvi se rasprši brzinom

struje, dok su ljudi koji su napinjali konopac pali unatrag, čim je s druge strane

prestala napetost. Ahmedov torzo je izbačen na obalu, s rukama koje su mlatarale

i ustima koja su se otvarala i zatvarala, poput onih umiruće ribe. Krokodil

ponovno izroni na sredini rijeke, držeći u čeljusti Ahmedove noge i stražnjicu.

Podignuvši glavu prema nebu, proguta ih, dok mu se svijetlo i mlohavo grlo

proširivalo. Schreuder je urlikao od bijesa: Ta odvratna životinja zadržavat će nas

ovdje danima, ako joj to budemo dopustili. Okrenuvši se prema užasnutim

mušketirima koji su vukli prema obali Ahmedov leš, uzvikne: Vratite ovdje taj

komad mesa! Spuste tijelo nesretnika pred njegove noge, promatrajući ga

prestrašeno dok je sa sebe skinuo svu odjeću, ostavši pred njima gol s tvrdim

mišićima i udom koji je virio iz grma tamnih dlaka. Poslušavši njegove naredbe

zavežu mu konopac ispod pazuha, zatim mu predaju nabijenu pušku s već

zapaljenim fitiljem. Schreuder dohvati pušku, a drugom rukom uhvati nepomičnu

ruku mrtvaca. Začuje se začuđeno mrmljanje prisutnih, kada se zaputi u rijeku,

vukući sa sobom Ahmedove krvave ostatke. Hajde, prljava životinjo!, režao je

bijesno, nastavivši napredovati rijekom, dok mu je voda sezala do koljena: Želiš li

jesti? Evo, imam nešto za tebe. Jecaj užasa ote se onima koji su gledali s obale,

kada opaze nedaleko od mjesta gdje je Schreuder stajao u vodi brežuljak koji se

podiže i krokodila koji izranja i koji se baca prema njemu, ostavivši za sobom

dugačak trag na površini vode. Schreuder čvršće zarije noge u dno i lučnim

pokretom ruke baci raskomadano i krvavo Ahmedovo tijelo prema krokodilu u

napadu: Pojedi ovo!, uzvikne, i podigne pušku ciljajući prema ljudskome mamcu

koji je plutao oko dva hvata od njega. Zastrašujuća glava izroni na površinu, s

otvorenim čeljustima, koliko je bilo dovoljno da pojede Ahmedove ostatke.

Ciljajući kroz nišan puške, Schreuder pogleda prema dnu njegovih otvorenih

čeljusti. Opazi oštre zube, zaprljane ostacima ljudskoga mesa. Kada su se čeljusti

otvarale, tvrda membrana zatvarala bi automatski grlo, onemogućivši da voda ude

u pluća zvijeri. Schreuder je ciljao prema dnu otvorenoga grla, te ispali. Prošlo je

nekoliko trenutaka, a zatim se barut zapali. Dok je Schreuder nepomično držao

uperenu pušku, začuje se zaglušujući zvuk i duga perjanica srebrenastoplavog

dima oslobodi se iz cijevi, završivši ravno u grlu krokodila. Tri inča olovnih metaka

raskomadaju membranu, arterije i meso, zarivši se duboko u prsni koš,

raspuknuvši hladno srce gmaza i njegova pluća. Krokodil se strese pod tako jakim

trzajem, podignuvši vodu iznad sebe, a rep dodirne grotesknu glavu prije nego što

padne unatrag, podignuvši pjenu. Zatim životinja potone te se odjednom ponovno

pojavi na površini, koprcajući se u užasnom grču. Schreuder nije gubio vrijeme

promatrajući te odvratne grčeve u agoniji, no baci pušku koja se dimila i zaroni što

je dublje mogao i krene prema suprotnoj obali plivajući što je brže mogao.

Ispustite konopac!, zavikne Maatzujker ljudima koji su ostali paralizirani i oni

ponovno ožive. Podignuvši konopac nastojeći ga držati u zaklonu od struje,

popuštali su postupno, kako je Schreuder napredovao. Pozor!, zavikne

Maatzujker, opazivši ponajprije jednoga, a zatim i drugoga krokodila kako izranja

na površinu. Oči su im bile smještene na vrhu glave i mogli su vidjeti grčeve

njihova umirućeg druga bez da ju sasvim otkriju. Ni najbučniji Schreuderovi

pokreti nisu privukli njihovu pažnju dok nije stigao gotovo do suprotne obale. U

tom trenutku jedno od čudovišta osjeti njegovu prisutnost i krene svom brzinom

prema njemu, podižući u vodi malena udubljenja. Brže!, režao je Maatzujker.

Slijedi vas! Schreuder ubrza, dok ga je krokodil brzo dostizao. Svi ljudi na obali

vikali su hrabreći ga, no krokodil se nalazio vrlo blizu njega, kada Schreuder

nogama dotakne dno. Posljednji dio bio je nadmetanje. Schreuder se bacio prema

naprijed dok su se velike čeljusti otvorile i zatvorile se samo nekoliko pedalja od

njegovih nogu. Vukući za sobom konopac, kao da se radi o repu, Schreuder

nastavi hodati teturajući prema stablima, no, još se uvijek nije nalazio na

sigurnom, jer se zvijer nalik zmaju podigne na noge i krene prema obali, slijedeći

ga nezgrapno, ali brzo, tako da promatrači gotovo nisu povjerovali svojim očima.

Schreuder dostigne prvo stablo u šumi, no samo s nekoliko koraka prednosti pred

gmazom, i baci se prema jednoj niskoj grani. Dok su se čeljusti s oštrim zubima

otvorile i zatvorile, on uspije na vrijeme podignuti noge i s posljednjim snagama,

koje su mu preostale, popne se na višu granu. Gmaz je ostao neko vrijeme u

zasjedi, kružeći oko stabla, zatim se polako povuče prema obali. Držao je hrapavi

rep visoko iznad glave, no kada stigne do rijeke, spusti ga i uroni u vodu. Prije

nego što je nestao, Schreuder je već svojim ljudima na suprotnoj obali rijeke

uzviknuo: Požurite, vi dolje! Priveže kraj konopca za široko deblo na kojem se

nalazio, a zatim uzvikne: Maatzujker! Započnite s izgradnjom splavi! Moći ćete

preći rijeku, vukući konopac. Kobilica esowf;oMđ bila je očišćena od alga i

vitičara, a nakon što je posada odvezala konopce, brod se polako izravna. Dok se

još nalazio na suhom, na morskome žalu, drvodjelci su završili s blanjanjem

novoga glavnog jarbola, koji je ponovno bio spreman da se podigne na palubu. Bio

je potreban uzajamni napor svih ljudi da spuste dugi i teški jarbol na žal, i podignu

njegov najveći kraj na brod. Paranak kojim su ga trebali podignuti smjestili su

pored druga dva jarbola, a zatim podese potpasivanje konopcem. Skupine pod

vodstvom Big Daniela i Neda napnu pažljivo konopce i veliko deblo od sjajnoga

bora se izravna. Sir Francis nije imao povjerenja ni u koga tko će nadgledati

najvažniji dio radova koji se sastojao u umetanju jarbola u udubljenje na palubi.

Bio je to vrlo osjetljiv dio posla, koji je zaposlio pedeset ljudi i produljio se na

gotovo cijeli dan. Odlično obavljen posao, dečki!, izjavi Sir Francis, kada je

konačno veliki jarbol prešao zadnje pedlje i baza jarbola ude u udubinu. Pustite!

farbo! je stajao na mjestu bez oslonaca od konopaca. S mjesta gdje se nalazio,

uronjen do pojasa u vodu lagune, Big Daniel zavikne posadi: Vrijeme je, neka kuga

pohara te glave od sira! Za deset dana izići ćemo na otvoreno more, sjetite se

mojih riječi! Sir Francis mu se osmijehne naslonjen na zaštitnu ogradu. Nikako

prije nego što budemo stavili pripone na taj jarbol. A to se neće dogoditi, ako

stojite tamo, razrogačenih očiju, mlateći praznu slamu. Već je htio okrenuti leda,

kada se zagleda prema morskome žalu. Guvernerova žena izišla je iz zaklona

šume, zajedno sa služavkom, koja ju je slijedila, i sada je, na rubu žala, zastala,

vrteći u ruci iznad glave dršku suncobrana, poput kotača živahnih boja, koji je

zarobljavao poglede svih muškaraca posade. Čak se i Hal, koji je nadgledao posao

skupine na palubi, zagledao u nju razrogačenih očiju, poput blesana. Tog je dana

na sebi imala haljinu koja joj je savršeno pristajala, toliko otvorenu da joj je

otkrivala grudi gotovo do bradavica. Courteney, zavikne Sir Francis, dosta glasno

da bi ga ponizio pred svojim ljudima, vratite se vašem poslu. Gdje su klinovi

kojima ćete učvrstiti jarbol? Hal se trgne, te pocrveni, dok se okrenuo prema

zaštitnoj ogradi i dohvatio težak malj. este li čuli kapetana?, razdere se na

skupinu. Ova kurva je poput Eve u raju, reče Sir Francis tiho tako da ga je samo

Aboli, koji je stajao iza njega, mogao čuti. Več sam uhvatio Hala dok ju je sanjarski

gledao, o Bože, uzvraća mu pogled poput prostitutke s grudima na vjetru. Ta, on

je samo mladič! Vi ga promatrate očinskim očima. Aboli se osmijehne, zavrtjevši

glavom: Nije više mladić, muškarac je. Niste li mi vi jednom rekli da vaša sveta

knjiga govori o orlu na nebu, o zmiji na stijeni i o muškarcu i ženi? Iako je Hal

uspijevao ukrasti tek malo vremena od svojih obveza, odgovarao je na Katinkin

zov poput lososa, koji se vraća izvornoj rijeci za vrijeme parenja. Kada ga je ona

zvala, ništa ga nije moglo omesti da ne odgovori. Tog se poslijepodneva penjao

trčećim korakom puteljkom, sa srcem koje mu je kucalo u ritmu njegovih spretnih

nogu. Prošao je gotovo jedan dan otkako je posljednji put bio sam s njom, a za

njegov ukus bilo je to previše. Ponekad se uspijevao iskrasti iz tabora i sastajati se

s njom čak dva do tri puta na dan. Iako su većinom uspijevali ostati samo nekoliko

minuta zajedno, to im je vrijeme bilo dovoljno, budući da su jako malo trenutaka

trošili na priču. Za njihovu zadovoljštinu bili su primorani pronaći mjesto koje nije

bilo Katinkina koliba, jer su se Halovi noćni posjeti mogli pretvoriti u pravu

katastrofu; možda guverner van de Velde i nije imao tako dubok san, kao što se

moglo pomisliti, slušajući ga kako hrče; u svakom slučaju, njihove su ljubavne igre

postajale sve vatrenije i glasnije. Jedne je noći, probuđen strastvenim krikovima

supruge i Halovim zvučnim odgovorima, guverner dohvatio lanternu i kriomice se

približio kolibi. Aboli na straži izvan kolibe opazio je svjetlost na vrijeme i upozorio

Hala, dopustivši mu da u nekoliko trenutaka skupi svoje stvari i odšulja se van kroz

otvor u ogradi, upravo u trenutku kada je van de Velde ušao u kolibu s lanternom

u ruci i mačem u drugoj. Sljedećeg jutra guverner se požali Siru Francisu: Netko

od vaših mornara je kradljivac, optuži. dz kolibe vaše supruge nedostaje koji

predmet od vrijednosti?, raspitivao se Sir Francis, no kada je guverner samo

zanijekao glavom, odgovori mu aluzijama: Možda vaša supruga ne bi trebala tako

vidljivo nositi svoje dragulje, jer uzbuđuju tuđu pohlepu. Ubuduće, gospodine, bilo

bi bolje da s većom pažnjom pazite na sva vaša dobra. Sir Francis je ispitao sve

mornare koji su pripadali smjeni koja se odmarala, no i guvernerova supruga nije

mu znala opisati uljeza, budući da je dobro spavala. Preko ovog događaja se

prešlo, no to je bio posljednji posjet u koji je Hal išao kroz otvor u ogradi. Pronašli

su tajno mjesto gdje su se sastajali. Bilo je dobro skriveno, no dovoljno blizu

tabora, da je Hal mogao odgovoriti na njene pozive i stići do njega u nekoliko

minuta. Zastane na trenutak na uskoj terasi pred pećinom, udahnuvši duboko

zbog žurbe i uzbuđenja. Otkrio ju je zajedno s Abolijem, kada se vraćao iz lova na

brežuljcima. Nije se radilo o pravoj pećini, više jedna izbočina u stijeni, gdje je

erozija učinila udubljenje. Nisu bili prvi ljudi koji su prolazili ovuda. U kamenom

ognjištu uz stijenu u dnu skrovišta bilo je staroga pepela, dok je niski strop bio

čađav. Pod je bio pun ribljih ljusaka i kosti manjih životinja, ostataka hrane

spravljene na vatri. Kosti su bile suhe i glatke, pepeo hladan. Ognjište se već dugo

nije koristilo. To, ipak, nisu bili jedini znakovi ljudskog prolaza. Stijena u dnu

pećine bila je prekrivena od poda do stropa slikama divljeg jahanja. Antilope s

rogovima i gazele, koje Hal nije poznavao, trčale su pred strijelcima, s nogama

nalik na štapove, nabreklom stražnjicom i muškim udom u erekciji. Slike su bile

djetinjaste i živahne, perspektiva i dimenzije ljudi i životinja sasvim fantastične. U

usporedbi s nekim od ljudskih figura, slon, kojeg su progonili, izgledao je

minijaturan, a orlovi su bili dvostruko veći od krda crnih bivola koji su pasli ispod

njihovih raširenih krila. Usprkos tome, Hal je bio opčaran. Cesto, u razmacima

tišine, između dva ljubavna akta, ostajao je ležati zagledavši se u te čudnovate

čovječuljke koji su lovili divljač i međusobno se borili. U tim je trenucima osjećao

čudnu želju da sazna više o umjetnicima i malim junačkim lovcima i ratnicima koje

su naslikali u njihovim slikama. Kada je zapitao Abolija za njih, crni div mu je

odgovorio samo slegnuvši ramenima: Radi se o san. Oni nisu pravi ljudi, već mali,

žuti majmuni. Budeš li ikada toliko nesretan da sretneš jednog, sudbinu od koje bi

te tvoja tri boga trebala spasiti, otkrit češ mnogo više o njihovim otrovnim

strijelama nego o njihovim bočicama s bojom. Tog su dana slike u pećini vrlo

kratko privlačile njegovu pažnju, budući da je ležaj od trave, koji su pripremili na

podu, bio prazan. Nije to bilo ništa čudnovato, budući da je on došao prerano na

sastanak. Svejedno se zapita hoće li Katinka doći, i nije li možda njen poziv bio

samo hir. Zatim začuje suhu grančicu koja se slomila iza njegovih ramena. Ogleda

se oko sebe u potrazi za skloništem. S jedne strane ulaza u pećinu rasla je

povijuša, tamnozelenih listova, i sa žutim cvjetovima, čiji je miris ispunjavao

pećinu. Hal klizne iza nje, pokušavši se povući što više prema stijeni. Trenutak

kasnije Katinka se hitrim skokom pojavi na ulazu u pećinu, ušavši u nju s izrazom

lica na kojemu se nazirao bijes, vidjevši da je prazna i izgovori riječ na

nizozemskom, čije je značenje Halu bilo dobro poznato, budući da ju je ona često

upotrebljavala. Bila je to prostota i on osjeti da ga prolaze trnci od uzbuđenja na

pomisao koje su ga radosti očekivale. Klizne u tišini iz skrovišta i kriomice joj priđe

iza leda. Pokrije joj oči rukom, a drugom je uhvati oko struka i podigne, potrčavši

prema ležaju od trave. Mnogo kasnije, Hal se baci na zeleni ležaj, golih prsa i još

uvijek zadihan, orošen znojem. Ona mu je lagano grizla bradavicu, kao da je

ogrozd, zatim se poigra zlatnim lančićem koji je nosio oko vrata. Tako je

dražestan, promrmlja. Svidaju mi se lavlje oči od rubina. Što je to? On ne shvati

njenu rečenicu, tako složenu, izgovorenu na nizozemskom i odgovori slegnuvši

ramenima. Ona zatim ponovi, izgovarajući riječi polako i jasno. Dao mi ga je moj

otac, i od velike je vrijednosti za mene, odgovori joj općenito. Želim ga. Hoćeš li

mi ga pokloniti? Hal se umorno nasmije: Ne bih to nikada mogao učiniti. Voliš li

me?, zapita ona, namrštivši se. Jesi li lud za mnom? Da, volim te, do ludila, prizna,

obrisavši si rukom znoj s čela. Onda mi pokloni lančić. On zavrti glavom i ne

progovori ni riječ, a zatim, da bi izbjegao daljnja pitanja u tom pravcu zapita ju: A

ti, voliš li me na isti način? Ona mu odgovori veselim smiješkom: Ne budi blesav.

Naravno da te ne volim. Jedini kojeg volim je lord Kiklop. Tako je prozvala Halovo

spolovilo, po imenu diva iz legende, koji je imao samo jedno oko i da bi ga uvjerila

u njenu izjavu, pruži ruku prema njegovim slabinama. No, ne volim ni njega kada

je tako mali i mlohav. Njeni prsti se potrude nekoliko trenutaka, a zatim žena

prasne u gromki smijeh: Evo, sada ga već volim nešto više. Što je veći, to ga više

volim. Sada ga želim poljubiti i time mu dokazati koliko ga volim. Vrškom jezika

klizila je Halovim trbuhom, no upravo u trenutku kada je zagnjurila lice u grm

njegovih tamnih dlaka, ostane nepomična začuvši zvuk koji je dopirao s drugog

kraja lagune, odbijajući se o brežuljke u stotine jeka. Grom!, zavikne Katinka, i

sjedne. Mrzim kada grmi, otkako sam bila mala. Ne radi se o grmljavini!,

odgovori Hal, odgurnuvši ju u stranu tako grubo da se ona izdere na njega. Svinjo,

to boli! Ali, Hal nije obraćao pažnju na njene proteste. Podignuvši se na noge,

potrči prema ulazu u pećinu te pogleda van. Ulaz je bio smješten dovoljno visoko

da mu dopusti da vidi iznad šume koja je okruživala lagunu. Goli jarboli

KesofufioM probijali su plavetnilo neba, a zrak je bio ispunjen morskim pticama

koje su letjele iznad površine oceana. Sunce se sjajilo na njihovim krilima, te su

izgledale poput bića od leda i kristala, koja su kružno letjela nebom. Oblak magle

nježno se približavao, zatamnjevši polovicu lagune i obavivši stijene rtova

srebrenastim zavijutcima koje prostrijeli čudnovati bljesak: no nije se radilo o

magli. Tutanj se ponovno oglasi, stigavši do Hala, nešto nakon bljeska, budući da

je zvuku trebalo podosta vremena da svlada udaljenost. Oblaci postanu gušći i

uljani na vodama lagune. Na tim oblacima pojave se jarboli i jedra dva velika

broda, kao da se nalaze iznad vode. Hal ih u čudu promotri dok su lagano prolazili

između dva rta, a brod na čelu ispalio je još jednu granatu. Odmah opazi da se

radilo o jednoj fregati, s crnim trupom i bijelim rubovima, te otvorenim vratima

topova koji su rigali vatru i dim. Iznad oblaka dima vijorila se na poslijepodnevnom

povjetarcu trobojnica Nizozemske Republike. Iza njega plovio je G oMowK jarboli i

pripone bili su ukrašeni bojama Svetog Georgea i Svetog Andrewa, te velikim

crvenim križem, simbolom Templara, dok su njegovi topovi zapjevali ratnu

pjesmu. Dragi Bože!, uzvikne Hal. Zašto topovi na ulazu u lagunu ne odgovaraju

na vatru? Zatim opazi golim okom nepoznate vojnike u zelenoj odori, koji su

zavladali topovima u podnožju stijene, naoružani mačevima i kopljima što su se

sjajili na suncu dok su masakrirali topnike, bacivši njihova tijela u more. Iznenadili

su naše ljude na topovima. Mora da je Kragulj poveo Nizozemce na nas, otkrivši

im gdje su smješteni naši topovi. Glas mu je podrhtavao od gnušanja. Platit će

vlastitim životom za ovo, kunem se. Katinka se naglo podigne s ležaja od trave i

potrči k njemu na ulaz u pećinu. Pogledaj! To je nizozemski brod, došao me

osloboditi iz brloga tvog oca gusara. Hvala Bogu! Brzo ću ostaviti ovo mjesto

zaboravljeno i od Boga i ponovno ću biti na sigurnom, na Rtu Dobre Nade. Plesala

je od uzbuđenja. Kada budu objesili tebe i tvog oca na stratištu pred utvrdom, bit

ću prisutna i poslat ču ti posljednji poljubac te reći zbogom. Prasne u podrugljiv

smijeh. Hal se nije osvrtao na nju. Ušavši trkom ponovno u pećinu, odjene se na

brzinu, i stavi pojas s koricama Neptunova mača. Bit će borbe i velikih opasnosti,

no, neće ti se ništa dogoditi ostaneš H ovdje, dok se sve ne završi, reče joj i krene

se spuštati. Ne možeš me ostaviti ovdje samu!, zavikne za njim.Vrati se smjesta,

naređujem ti! Hal nije slušao njene molbe i požuri se puteljkom, koji je dio kroz

šumu. Msam smio dozvofžfi da me zavede, wdZ;ž od oca, itio se na samoga sebe

dok je trčao. On me upozorio na opasnost venog kometa. Sada si zavrjeđujem bilo

koju sudbinu. Bio je toliko uznemiren da nije ni za što mario, osim za atrebu da se

vrati svojim dužnostima, koje je zapustio, i gotovo se idari s kolonom vojnika, koji

su se borili medu drvećem pred njim. o, namiriše na vrijeme dim fltilja, a potom

opazi i njihove jakne ak su napredovali gustom šumom. Baci se na tlo, i otkotrlja

se do bla divlje smokve. Zatim, ostavši skriven, pogleda i opazi da su se jnici

udaljavali od njega krećući se prema taboru, s puškom u ruci, redu, pod vodstvom

nizozemskog časnika. Hal začuje časnika da izdaje tiho zapovijed na

nizozemskom: Zadržite udaljenost! Ne sakupljajte se! Nije bilo više nikakve

dvojbe, o se ticalo identiteta tih vojnika. Nizozemac je i dalje ostao okrenut dima i

Hal je imao trenutak da razmisli. Moram stići do tabora, a bih upozorio oca, ali,

nemam vremena da ih zaobidem. Trebat ću borbom provući kroz neprijateljske

redove. Izvukavši mač iz orica, podigne se na pola, ostavši s jednim koljenom na

tlu, zatim se ekoliko trenutaka dvoumio, prisjetivši se odjednom nečega. Brojčano

smo slabiji, i na moru i na kopnu. Ovoga puta emamo brodice u plamenu koje bi

dale u bijeg Kragulja i nizozemsku egatu. Borba bi se mogla okrenuti protiv nas.

Koristeći vršak mača, iskopa rupu u glinenom tlu pored divlje mokve. Potom skine

prsten s prsta i uze iz džepa medaljon s minijaturom svoje majke i stavi ih u rupu,

nakon čega skine s vrata i mčić s medaljonom vitezova Nautonnier i polegne ga

iznad ostalog laga; sve zatrpa i pritisne dlanovima zemlju. Potrošio je samo

minutu, no, kada se ponovno podigao, tizozemski časnik je već nestao,

napredujući šumom. Hal nastavi riomice, voden šumovima grmlja prema meti.

Bez OKMika, ovi se Z;wdi neće fato dobro borifi, pomisli. Uspi;em fi ga se nej

ugasif ćw bar djeZomiČMO Mikov zar. Uspori, ribliživši se čovjeku kog je slijedio i

sustigne Nizozemca iza leda, tok si je ovaj krčio put kroz vegetaciju, što je

prigušivalo Halove umove. Nizozemac se znojio, kao što se moglo opaziti po

tamnim mrljama na jakni. Po naramenicama Hal shvati daje bio časnik vojske

Nizozemske istočnoindijske kompanije. Visok i vitak, u desnoj je ruci držao mač:

nije se prao već duže vremena jer je smrdio poput divlje svinje. U obranu,

mMzeer, pozove ga Hal, jer ga nije mogao udariti iza leda. Nizozemac se okrene

da bi se suočio s njime, i podigne mač. Imao je blijedoplave oči, razrogačene od

straha ugledavši Hala pred sobom. Nije bio puno stariji od Hala, a na njegovom se

licu pokazao užas, istaknuvši još više ljubičastu erupciju akna koje su mu

prekrivale bradu. Hal klizne prema njemu, i njihovi se mačevi prekriže. Prvim

laganim dodirom već je bio procijenio protivnika. Nizozemac je bio spor i njegovoj

su ruci nedostajale brzina i snaga uvježbanog mačevaoca. Poput jeke začuje riječi

svoga oca: Moraš se boriti od prvoga udarca. Ne čekaj da se razbjesniš, te se

preda hladnome i smrtonosnome instinktu ubijanja. Ah!, zareži, izvodeći visoki

udarac, ciljajući prema Nizozemčevim očima, ali bez upotrebe sile. Časnik je sporo

reagirao i Hal shvati da je mogao iskušati brzi napad koji je naučio od Daniela

namijenjen takvim protivnicima. Mogao se odmah usredotočiti na ubijanje.

Rukom, koja je bila poput čelika, nakon sati i sati vježbanja s Abolijem na palubi

broda, potraži kontakt s mačem Nizozemca. Otvorio si je prolaz, no da bi ga

iskoristio u brzome napadu morao se spustiti i sasvim se predati riziku

instinktivnog Nizozemčevog odgovora. Potrudi se, te prenese težinu prema

naprijed, na lijevu nogu, a zatim brzo poput strijele odgovori na protivnikov

napad. Protivnikov odgovor bio je previše spor i Halova oštrica prođe kroz znojnu

odjeću, i dodirne jedno rebro, a potom nade sebi put kroz druga dva. Unatoč

danima provedenim s mačem u ruci, bilo je to prvi put da je njime ubio čovjeka a

nije bio spreman na osjećaj koji uzrokuje mač kada se zarije u ljudsko meso. Bio je

to osjećaj vlažnosti i inercije, koji je prigušio brzinu udarca. Dok je Maatzujker

izdisao, ispustivši mač, Halov mač se konačno zaustavi na njegovoj kralježnici.

Nizozemski časnik je rukama dohvatio oštar mač, koji mu prereze tetive iz kojih

šikne krv. Prsti se otvore i čovjek padne na koljena, zagledavši se u Hala

ispranoplavim očima, kao da se sprema briznuti u plač. Hal ostane nepomičan,

zatim pokuša izvaditi Neptunov mač, no Toledova oštrica ostane u okrvavljenom

mesu i Maatzujker ispusti jecaj u agoniji, podignuvši ruke u gestu usrdne molitve.

Žao mi je, prošapće Hal užasnut, pokušavši ponovno izvaditi mač. Ovoga puta

Maatzujker otvori usta, i ponovno zastenje. Mač mu je probušio desno plućno

krilo i iz usta Nizozemca odjednom šikne krv koja se počela slijevati na jaknu,

zaprljavši i Halove čizme. O, Bože!, promrmlja, dok je Maatzujker padao na tlo, s

mačem medu rebrima. Na trenutak Hal ostane nepomičan, promatrajući ga dok se

gušio u vlastitoj lokvi krvi, a zatim pored sebe začuje divljački krik. I Jedan od

vojnika u zelenoj odori ga je opazio. Odjekne hitac i iz puške, i meci pogode lišće

iznad Halove glave, koje je palo na deblo i pored njega. Osjeti kao da ga netko

tjera; znao je od samog početka i što je trebao učiniti, no do tog trenutka nije se

uspio nagovoriti da to i učini: sada je čvrsto stao nogom na Maatzujkerova prsa, i

izvuče I mač, a on zatetura unatrag. Pronašavši odmah ravnotežu, jednim skokom

prede tijelo mrtvoga Maatzujkera, upravo u trenutku kada je bio ispaljen i drugi

hitac. Osjeti ga kako je protutnjio iznad njegove glave. Vojnik koji je I pucao,

pokušavao je ponovno nabiti pušku, no Hal potrči prema I njemu, a mušketir

podigne pogled, prestrašen, ostavi pušku, okrene se i pobjegne. Hal nije ponovno

htio upotrijebiti vršak mača, već rani vojnika u vrat, nešto ispod uha. Oštrica se

zarije do kosti i vrat se otvori sa strane u crvena usta. Čovjek padne ne ispustivši

ni glasa, no, posvuda oko njega grmlje je bilo prepuno zelenih odora. Hal shvati

da ih je bilo na stotine: nije se radilo o običnoj navali, već o malenoj i vojsci koja je

bila usmjerena na napad na tabor. Začuje bijesne povike za uzbunu, a potom je

uslijedila stalna paljba iz pušaka, većinom krivo usmjerena, iako su neki hici

protutnjili kroz grmlje, prošavši vrlo blizu mladića koji je trčao stoje brže mogao.

Usred buke začuje gromki glas koji je Hal prepoznao zahvaljujući moči i autoritetu

koji je širio. Uhvatite tog čovjeka!, režao je na nizozemskom. Ne dopustite mu da

pobjegne, želim ga! Baci pogled prema mjestu odakle je stizao glas, i gotovo se

spotakne opazivši Corneliusa Schreudera koji je trčao kroz šumu da bi mu

prepriječio put. Trčeći izgubi kapu i periku, no još je uvijek na sebi imao lentu i

vrpce koje su isticale njegov rang. Obrijana glava bila je glatka poput jaja, dok su

se brkovi isticali na njegovu licu: usprkos veličini, brzo je trčao, no strah je Hala

natjerao da leti. Želim te!, vikao je Schreuder. Ovoga puta mi nećeš izmaći. Hal

je povećavao razmak, udaljen oko tridesetak koraka od ograde tabora. Bio je

prazan i on shvati da su otac i svi ostali vjerojatno krenuli prema laguni začuvši

teške topovske granate s brodova, i u tom su trenutku vjerojatno punili topove na

morskome žalu. Nastavi trčati, dok ga je Schreuder i dalje slijedio, približivši mu

se na oko desetak koraka. K meni, ljudi s ReWwf;oMđ Povucite se! Upavši u

tabor, opazi s olakšanjem Big Daniela, koji se zajedno s nekoliko mornara, koji su

odgovorili na poziv, vraćao sa žala da bi ga podržali. Potom se odmah okrene u

namjeri da se suoči s Nizozemcem. Hajde!, pozove ga, no Schreuder se odjednom

zaustavi, opazivši da se ljudi s Resofutiona sakupljaju iza Hala; shvati da je bio

puno brži od svojih vojnika, i ostavio ih je bez vodstva, te je sada bilo dvanaest

prema jednome. I ovoga si puta bio sretne ruke, mladunče, reče zarežavši prema

Halu, no prije kraja dana ti i ja ćemo se ponovno sresti. Tridesetak koraka iza

Hala, Big Daniel se zaustavi, podignuvši pušku koju je nosio sa sobom, nanišanivši

prema Schreuderu, no, upravo u trenutku kada je ispalio, kapetan se spusti i

pobjegne prema šumi, a hitac završi u prazno. Majstore Daniele!, reče zadihano

Hal, šuma bruji od Nizozemaca. Koliko ih ima? Oko stotinu, možda i više. Tamo

dolje! Pokaže prstom dok je prvi od napadača stizao trkom, zaustavivši se da

zapuca i ponovno nabije pušku te nastavi trčati. Najgore je to da postoje i dva

ratna broda u uvali, reče mu Daniel. edan od njih je GwM, a drugi je nizozemska

fregata. Vidio sam ih s brežuljka. Hal je ponovno došao do daha. Na nišanu smo s

morske strane i brojčano slabiji na kopnu. Ne možemo ostati ovdje, za nekoliko

trenutaka napast će nas. Vratimo se na morski žal. Domorodačke postrojbe

zamorile su poput čopora pasa, dok se Hal okrenuo, vodeći ljude brzim korakom

prema žalu. Olovna kiša padala je oko njih, podižući vlažnu zemlju ispod njihovih

stopala i natjeravši ih da se što brže povuku. Kroz šumu Hal opazi smještaj topova

i oblak dima koji je lebdio nad glavama njegovih topnika, koji su pokušavali

napuniti topove. Dolje u laguni, nizozemska fregata granatirala je morski žal,

obavljen oblakom dima. Hal opazi da se okrenula bočno prema rivi, i iz otvora

topova šikne vatra. Nekoliko trenutaka kasnije začuju se topničke granate i hici iz

malih topova. Hal trepne očima, zbunjen i zaglušen bukom topova. Cijela stabla

otkinuta su iz zemlje, dok su na njih padale grančice i lišće. Opazi da je jedan od

njihovih topova pogođen i da se prevrnuo, dok su tijela dva mornara s esoZfioMđ

odletjela u zrak. Oče, gdje ste?! Hal pokuša nadglasati buku, zatim začuje glas Sira

Francisa. Ostanite za topovima. Ciljajte prema nizozemskim topovima. Neka

okuse engleski duh. Gdje si se izgubio, mladiću? Sir Francis ga promotri od glave

do pete i opazivši okrvavljenu odjeću ne pričeka njegov odgovor i zareži: Preuzmi

zapovijedanje topovima s lijeve strane. Usmjeri vatru... Hal ga prekine bujicom

riječi: Neprijateljski brodovi su samo sredstvo za skretanje naše pažnje, oče. Prava

opasnost dolazi nam s leda. Šuma vrvi od nizozemske vojske, ima ih na stotine.

Pokaže iza sebe vrškom mača, prljavim od krvi. Za nekoliko trenutaka će nas

napasti. Sir Francis nije se ni trenutak dvoumio. Reci svim topnicima redom da

okrenu jedan od dva topa prema šumi i nabiju ih zrnima. Ostali će ostati okrenuti

prema brodovima i držati ih zaposlene, dok ćeš ti ispaljivati vatru iz topova

okrenutih suprotno, čim vojnici, koji nas napadaju s leda, budu dovoljno blizu. Ja

ću izdati zapovijed da ispale. Sada idi! Dok se Hal penjao da iziđe iz rova, Sir

Francis se obrati Big Danielu: Uzmite vaše ljude i sve one koji su se sakrili, koje

uspijete pronaći, a zatim se vratite natrag i pokušajte usporiti neprijateljsko

napredovanje s leda. Hal potrči duž reda topova, zastavši pored svakoga izvikujući

zapovijedi, te nastavivši trčati. Zvuk topova koji je dolazio sa žala bio je toliko jak,

da su ga uši boljele. Zatetura i gotovo padne na tlo, kada jedna granata, ispaljena s

crnoga broda, grune pored njega poput uragana, iščupavši stablo i orući tlo. Hal

protrese glavu da bi se razbistrio i nastavi trčati, preskočivši palo stablo. Postupno

je upozoravao sve topnike, a oni su započeli okretati topove, usmjeravajući ih

prema šumi. Hal dostigne i posljednji top u redu i skoči u rov pored Abolija, koji je

zapovijedao skupinom topnika. Aboli približi fitilj ustima topa i top se protrese,

zagrmjevši. Dok se oštar oblak eksplozije širio prema njima, osmijehne se Halu, s

tamnim licem, još tamnijim od pepela i okrvavljenim očima zbog nadraženosti od

dima i bijesa. A, mislio sam da nećeš na vrijeme uspjeti iščupati korijen iz bočice s

medom i pridružiti nam se u borbi. Već sam se bojao da ću se morati uspeti do

pećine i osloboditi te željeznim kliještama. Manje ćeš se smijati zbijenim metkom

iz puške medu perjem tvoga repa!, odgovori mu Hal. Opkoljeni smo. Šume iza nas

vrve od Nizozemaca. Daniel ih pokušava zadržati, no ne još zadugo. Ima ih na

stotine. Hajde, započnimo! Dok je Aboli punio top, Hal mu je objašnjavao koje su

zapovijedi. Imat ćemo vremena da ispalimo samo jednom, zatim ćemo napasti

usred oblaka dima, vikao je dok je potiskivao barut dugom željeznom šipkom.

Kada ju je izvukao, jedan mornar podigne tešku platnenu vreću punu saća i ugura

ga svom snagom u cijev, a Hal ga gume dublje, iznad baruta. Zatim se bace na tlo,

iza zaštite s dvije strane, ostavivši mjesta za odskok, te pogledaju u pravcu šume.

Začuju zveckanje oružja i divljačke krikove dok su Danielovi ljudi krenuli u napad i

naišli na otpor Nizozemaca. Odgovor pušaka bio je stalan, dok su ih Schreuderovi

ljudi nabijali, zatim trčali i ponovno pucali. U tom trenutku opaze svoje mornare

kako se povlače. Daniel se isticao medu njima svojim stasom; nosio je na ramenu

jednog ranjenika i držao je mač jednom rukom, no vojnici su im bili za petama.

Spremni, sad!, zavikne Hal obraćajući se mornarima oko sebe, koji se pripremiše u

rovu držeći čvrsto sjekire i mačeve. Aboli, ne pucaj dok Daniel ne bude na

sigurnom. Odjednom Daniel spusti na tlo svoj teret te se vrati i baci na gustu hrpu

neprijatelja, koji se rasprše pod njegovim širokim udarcima mača, zatim se vrati

ranjenom mornaru, ponovno ga podigne na ramena i krene prema mjestu gdje je

bio Hal. Pogleda red njihovih topova. I topovi okrenuti prema žalu stalno su

ispaljivali granate prema brodovima u laguni, svaki drugi bio je usmjeren prema

šumi, čekajući trenutak da ispali otrov na redove vojnika u napadu. Na tako

kratkoj razdaljini ruža metaka neće se proširiti, a oni zadržavaju prostor, žalio je

Aboli. Schreuder ih drži pod kontrolom, tmurno prizna Hal. Ne možemo očekivati

da ćemo ih mnogo pogoditi samo s jednim ispaljenim rafalom. Schreuder! Aboli

se začudi. Nisi mi ga spomenuo! Eno ga, dolje! Hal pokaže prstom prema visokoj

pojavi bez perike, koja im se približava. Brkovi su mu bili ravni, dok je tjerao

mušketire u napad. Aboli zareži: Pravi je vrag. Zadat će nam samo brige. Umetne

željeznu šipku ispod topa i pomakne ga za nekoliko stupnjeva, pokušavši naciljati

prema poručniku. Budi miran!, prošapće. Samo na trenutak, da mogu naciljati.

No, Schreuder se pomicao naprijednatrag redom vojnika, ohrabrujući ih u

napredovanju. Sada se nalazio toliko blizu da je njegov glas stigao do Hala, dok je

režao na svoje ljude: Ostanite u skupini! Nastavite s napredovanjem! Ostanite

čvrsti i zadržite stalnu vatru! Kontrola nad vojskom jasno se pokazala njihovim

napadom, odlučnim i umjerenim. Mora da su znali za red topova uperenih prema

njima, no nastavljali su se kretati, bez dvoumljenja, neumorno ispaljujući vatru, ne

potrošivši uludo ni jedan metak iz pušaka. Bili su dovoljno blizu te je Hal mogao

razabrati svako pojedinačno lice. Znao je da je Kompanija regrutirala većinu svoje

vojske u istočnim kolonijama, što je bilo jasno vidljivo po azijatskim crtama lica

mnogih vojnika koji su napredovali, po tamnim, bademastim očima i kože boje

jantara. Odjednom Hal shvati da su dva broda prestala s paljbom i okrene se

pogledavši iza sebe. Opazi da su se oba broda usidrila oko stotinu hvata od

morskoga žala. Njihovi su topovi utihnuli i Hal shvati da su Cumbrae i kapetan

fregate vjerojatno razradili kodeks obavješćivanja sa Schreuderom, jer su prestali

ispaljivati vatru, zbog straha da ne pogode vlastite ljude. 7b će nam dozvoliti da

se oporavimo, pomisli, i ponovno pogleda ispred sebe. Opazi da je Danielova

skupina bila desetkovana: izgubili su polovicu ljudi, a preživjeli su bili na izmaku

snaga nakon oštrog napada i naporne borbe. Njihov je hod bio malaksao i mnogi

su se jedvice vukli, znojni i okrvavljeni. Jedan po jedan stigli su teturajući i padali

preko zaštite, ostavši ležati u rovu. Samo je Daniel bio neumoran. Predao je

ranjenika topnicima, iznad zaštite, no bio je tako borbenog duha da se htio odmah

vratiti u napad protiv neprijatelja, da ga Hal nije zaustavio.Vrati se ovamo, veliki

biče! Najprije ćemo ih malo smiriti, a zatim ćeš se ponovno moći ispuhati na

njima! Aboli je još uvijek nastojao naciljati prema Schreuderovoj pojavi koja mu je

stalno bježala. On vrijedi za pedesetoricu, promrmlja na svom jeziku. Hal se, pak,

više nije obazirao na njega: pokušavao je pronaći oca, koji je zapovijedao

susjednom skupinom topnika. Pobogu, dopwsfa im da se previše pnWiie,

razmišljao je. Dwži Ažfac dopusrio rwžž mefata da se raširi, o, ećw ispaZzf Zatim

ponovno začuje Schreuderov glas: Prvi redovi, pripremite vatru! Pedeset ljudi

spusti jedno koljeno na tlo, upravo pred zaštitom, naslonivši na pod rukohvat

puške. Budite spremni, sad!, zapovjedi Hal, tiho, obraćajući se svojim mornarima

koji su se sakupili oko njega. Shvati zašto je otac zakasnio s paljbom do tog

trenutka: čekao je da napadači potroše svoje hice, a nakon toga bi on bio u

prednosti, dok su oni ponovno punili puške. Budite spremni, sad!, ponovi Hal.

Pričekajte da oni ispale! Schreuderova zapovijed snažno odjekne iznenadnom

tišinom: Spremni! Red klečećih vojnika podigne puške, ciljajući prema zaštiti.

Plavkasti dim upaljenog fitilja podizao se iznad njihovih glava, dok su zatvarali oči i

ciljali. Spustite glave!, zavikne Hal. Mornari za topovima se spuste ispod zaštite

upravo u trenutku kada je Schreuder režao: Vatra! Dugi niz hitaca oslobodi se iz

pušaka: olovna zrnca prođu iznad glava topnika i zariju se u tlo. Hal skoči na noge i

pogleda prema suprotnom kraju reda topova. Opazi oca da je skočio na zaštitu s

mačem u ruci i iako je bio predaleko da jasno začuje njegovu zapovijed, njegove

su geste bile jasne. Vatra!, zavikne Hal iz svega glasa i topovi ispale, oslobodivši

dim, vatru i rafale, koji pogode tanku zelenu crtu nizozemskog pješaštva. Hal

opazi čovjeka nagrdenog od akni upravo pred njim, pogođenog rafalom, koji je

rascijepao njegovu zelenu jaknu i rastrgao ružičasto meso. Glava mu poleti visoko

u zrak, a zatim padne na tlo poput dječje lopte. Nakon toga sve se zatamni gustim

oblakom dima. No, iako su mu uši još uvijek zujale zbog siline eksplozije, Hal je

mogao čuti krikove i jauke ranjenih, koji su odjekivali u plavkastoj i oštroj magli.

Svi zajedno, vikne Hal, kada se dim počeo raspršivati. Sada svakog probodite

vašim mačem, momci! Nakon zaglušujućih hitaca, njihovi su glasovi prigušeno

odzvanjali, kada se zajedno pojave iz rova topova. Za Frankvja i kralja Charleyja!,

vikali su i oštrice njihovih mačeva i sjekira svjetlucale su opasno dok su se bacali u

napad na desetkovanu kolonu Nizozemaca. Aboli se nalazio s Halove lijeve strane,

a Daniel s desne, kada ih je poveo u napad. Kao da su sklopili prešutni sporazum,

dva diva, jedan crni, a drugi bijeli, uzmu ga pod okrilje da bi ga zaštitili, no trebali

su sakupiti svu snagu da bi ostali uz njega dok je mladić trčao. Hal opazi da su

njegove zlokobne slutnje bile sasvim opravdane. Rafali nisu uspjeli prouzrokovati

tolike gubitke medu nizozemskim pješaštvom, koliko se on nadao. Udaljenost je

bila prekratka: pet stotina rafala ispaljenih iz svakog topa imali su jednak učinak

kao skupina olovnih metaka, ispucana samo jednom. Vojnici pogođeni rafalom bili

su raskomadani, no na svakog pogođenog bilo je još pet neranjenih. Preživjeli su

izgledali zbunjeno: većina ih je klečala na koljenima, treptala očima i prodrmala

glavu, pogleda uperenog u prazno, ne pokušavši ponovno nabiti puške.

Napadnite ih, prije nego što se oporave!, zavikne Hal, i mornari, koji su ga slijedili,

krenu u napad. Pred navalom su se mušketiri počinjali polako sabirati: neki od njih

se podignu, bace na tlo prazne puške i izvuku mačeve. Nekoliko dočasnika nosilo

je kratku pušku o pojasu i izvuku je, ispalivši prema mornarima koji su ih napadali.

Neki se okrenu i pokušaju se izgubiti medu drvećem, ali je Schreuder bio tamo,

kako bi onemogućio njihov bijeg. Nazad, psi i pasji sinovi! Zadržite vaša mjesta!

Tada se vrate, sakupivši se oko njega. Svi mornari s eWwf;oMđ koji su još bili u

stanju držati se na nogama sudjelovali su u napadu, čak su i ranjenici slijedili

ostale, šepajući i vičući poput njihovih drugova. Dva se reda sukobe i stvori se

nered. Zbijen red napadača se podijeli u skupine ljudi koji su se međusobno borili,

pomiješani sa zelenim jaknama Nizozemaca. Posvuda oko Hala bilo je boraca koji

su vikali, psovali i borili se; našao se u krugu bijesnih i zastrašenih lica usred

zveketa oštrica. Jedan Nizozemac zamahne kopljem, ciljajući prema Halovu licu:

on izbjegne udarac dohvativši ga lijevom rukom, nešto niže od glave. Kada ga

mušketir povuče, Hal se nije otimao, iskoristivši protivnikovu snagu da krene u

protunapad Neptunovim mačem koji je držao u desnoj ruci. Pokuša ga pogoditi u

žućkasti i napeti vrat, koji je virio izvan zelenog ovratnika, i vršak se s lakoćom

zarije. Kada se vojnik sruši, ispustivši koplje iz ruke, Hal iskoristi tijelo koje je

padalo i oslobodi mač. Spremi se ponovno napasti, ogledavajući se oko sebe

tražeći sljedećeg protivnika, no napad mornara gotovo je raspršio red naoružanih

vojnika. Još ih se vrlo malo držalo na nogama, a i oni su bili opkoljeni nekolicinom

napadača. Osjeti radost. Prvi put, nakon ulaska dva broda u lagunu, pomisli da je

ipak postojala mogućnost da pobijede. U nekoliko posljednjih trenutaka uspjeli su

suzbiti glavni napad: sada su im preostajali samo mornari s nizozemske fregate i s

GwZa koji su se pokušavali iskrcati. Odlično, momci! Možemo uspjeti! Možemo ih

raskomadati!, vikao je, a mornari koji su ga čuli, pobjednički uskliknu. Ogledavši se

oko sebe opazi radost na svim licima, dok je i posljednji Nizozemac padao mrtav.

Aboli je smiješeći se započeo pjevati jednu od svojih poganskih ratničkih pjesama,

glasom koji je nadvisivao buku bitke, ohrabrujući svakoga koji ga je čuo. Hvalili su

njega i sebe, radujući se pobjedi koju su gotovo lako izborili. Visoka Danielova

pojava isticala se s njegove desne strane, licem i rukama poškropljenim krvlju iz

rana nanesenih žrtvama, sa surovim osmijehom na licu, koji je otkrivao trule zube.

Gdje je Schreuder?, zavikne Hal, i Daniel se istog trena smiri. Prestane se smijati,

dok je drugi zatvarao usta i pogledao prema bojištu, na koje se ponovno spuštala

tišina. Zatim Halovo pitanje dobije nedvojben odgovor od Schreudera osobno.

Drugi val, naprijed!, zavikne glasno. Stajao je na rubovima šume, udaljen oko

stotinjak koraka od njih. Hal, Aboli i Daniel krenu prema njemu, no odjednom se

zaustave, opazivši kako iz šume izvire još jedan val, puno brojniji, vojnika u zelenoj

odori. Pobogu!, stenjao je Hal očajan. Nismo vidjeli ni polovicu. Nitkov je držao u

pričuvi veći dio snaga! Ima ih bar dvjesto! Daniel protrese glavu u nevjerici. U

red!, uzvikne Schreuder i pješaštvo koje se približavalo zastane, te se postroji iza

njega u tri reda vojnika. Nizozemac povede svoje ljude u napad, držeći redove

dobro zatvorene i s uperenim puškama. Zatim odjednom podigne mač, i oni se

zaustave. Schreuder zapovjedi: Prvi red: pripremite se za vatru! Vojnici spuste

koljeno na zemlju, dok su ostala dva reda iza njih ostajala stajati. Spremite se!

Red pušaka se podigne, ciljajući prema skupinama iznemoglih mornara. Pali!,

zareži Schreuder. Meci se rasprše, pogodivši Halove ljude na udaljenosti manjoj

od pedeset koraka, i gotovo svi hici pogode metu. Ljudi su teturali i padali,

pogođeni teškim olovnim kuglama. Red Engleza se zaljulja, pokleknuvši u zboru

bolnih jecaja, bijesa i straha. Napunite!, zavikne Hal. Pomaknite se, inače će vas

pogoditi! Podigne visoko Neptunov mač. Hajde, momci! Borite se! Aboli i Daniel

se odmah bace u borbu, no gotovo svi ostali I ostanu na svojim mjestima. Mnogi

su počeli naslućivati da je bitka izgubljena, i gledali su prema sigurnijim mjestima

pored topa. Bio je to opasan znak: započnu li gledati iza sebe, sve je izgubljeno.

Drugi red!, vikne Schreuder, pripremite se. oš se pedeset mušketira približi, s

nabijenim puškama i zapaljenim fitihima; zauzevši mjesta koja je prvi red ostavio

slobodna, nakon što je ispalio metke. Približe se još dva koraka naprijed i kleknu,

mirna izraza lica. Spremite se! Čak su Hal i dva neustrašiva pored njega zateturali,

kada su opazili cijevi pedeset mušketira uperenih u njih, dok su ljudi iza njih jecali

od straha i užasa. Nikada se nisu suočili s tako discipliniranim trupama. Pali!,

zapovjedi Schreuder, spustivši naglo mač, i sljedeća kiša olova padne na nesigurne

mornare. Hal se strese kada mu jedan metak protutnji pored glave. Pogodili su

me!, zadihano će Daniel pored njega, i sjedne na pod. Meci su pogodili više

desetina mornara s eWwfOMđ, i ranili također velik broj njih. Hal se nagne da

pomogne Danielu, no veliki div zareži: Ne gubi vrijeme ovdje, budalo. Bježi!

Poraženi smo, a još nas čeka jedan red pušaka. Kao potvrda njegovim riječima

odmah zatim začuje se, na nekoliko koraka od njih, Schreuderova zapovijed: Treći

red! Spremni! Posvuda oko njih, mornari s RowfžoMđ koji su još uvijek imali

snage držati se na nogama se odvoje, raspršivši se pred podignutim puškama,

trčeći prema rovovima iza topova. Pomozi mi, Aboli, zavikne Hal, i Aboli dohvati

Daniela ispod druge ruke. Udvoje ga podignu na noge i krenu prema morskome

žalu. Pali!, zavikne Schreuder i, istodobno, ne izmijenivši ni riječi, Hal i Aboli legnu

na tlo, povukavši sa sobom i Daniela. Dim i ispaljeni meci protutnje iznad njihovih

glava; odmah se podignu i nastavivši vući Daniela, potrče prema zaklonu, koji su

im pružali topovi. esi li ranjen?, zareži Aboli obraćajući se Halu koji protrese

glavom. Bilo je još malo mornara koji su se mogli držati na nogama; jedva šačica

ljudi koja se stigla zakloniti u rov. Mladić i div nastavili su trčati teturajući, dok su

se iza njih podizali pobjednički uzvici, a mušketiri u zelenoj odori su se bacali u

napad, držeći u rukama oružje. Zajedno stignu do rova i povuku Daniela unutra.

Nije bilo potrebno pitati o kakvoj se rani radi, budući da je cijela lijeva strana tijela

bila krvava. Aboli skine komad platna koji je nosio oko glave, smota ga u lopticu i

požuri ugurati pod Danielovu košulju. Drži je na rani, reče mu. Pritisni što jače

možeš. Ostavi ga da leži u rovu i podigne se da bi razgovarao s Halom. O, Marijo!,

prošapće mladić, sa znojnim i blijedim licem od užasa i gnušanja koje je osjetio

promatrajući prizore oko sebe. Pogledaj samo te proklete mesare! Vojnici u

zelenoj odori zaustavljali su se u njihovom nezaustavljivom napadu samo da

probodu na smrt ranjene mornare koji su im se našli na putu. Neke od žrtava

okrenule bi se na leda, podižući gole ruke, pokušavši se obraniti od udarca, neki su

molili za milost pokušavši dopuzati što dalje, no mušketiri bi ih sustizali i smijući se

i šaleći, bez milosti ubijali. Taj krvavi zadatak obave brzo, dok ih je Schreuder

poticao da zatvore redove. U tom kratkom trenutku stanke, Sir Francis se približi

topovima i skoči u rov pored sina. Oče, pobijeđeni smo!, izjavi Hal potišteno i

zajedno pogledaju mrtve i ranjene. Izgubili smo više od polovice ljudi. Hal je u

pravu, doda Aboli. Gotovo je. Moramo pokušati pobjeći. A kamo?, zapita Sir

Francis s gorkim osmijehom. U kojem pravcu? Pokaže prema laguni, preko šume,

gdje opaze dva broda koji su se približavali obali, s mornarima koji su jedva čekali

da se pridruže borbi. Oba broda spustila su u more brodice, prepune ljudi, koji su

već imali spreman mač u ruci, a dim fitilja obojio je nebo plavom bojom, slijedeći

ih poput traga na površini vode. Vikali su i divljački urlali poput vojnika u zelenoj

odori na kopnu. Čim su prve brodice dotaknute žal, naoružani mornari iskoče iz

njih i potrče bijelim pijeskom. Urličući od uzbuđenja, sruče se na prazne topove,

koji nisu više ispaljivali granate, i na preživjele s eWwfzoMđ, koji su se stisnuli

dršćući od straha. Ne možemo očekivati da će se ponijeti samilosno prema nama,

momci, zavikne Sir Francis. Pogledajte što rade ti prokleti pogani onima koji se

pokušavaju predatL Mačem pokaže prema izmučenim tijelima ubijenih, koji su

ispunjavali prostor ispred topova. oš jednom hura za našeg kralja Charlevja i bacit

ćemo se u napad! Glasovi njegove malene i iznemogle skupine odzvanjali su

prigušeno, dok su se vukli još jednom preko zaštite, poredavši se tako da se mogu

suočiti s dvije stotine mušketira, svježih i nestrpljivih da se započnu boriti. Aboli,

koji je za nekoliko koraka bio ispred njih, ubije prvog vojnika koji mu je nastojao

prepriječiti put. Žrtva padne pokošena udarcem, no Abolijev se mač slomi na visini

drške i on ga baci, te klekne i podigne koplje iz nepomičnih ruku jednog od palih

engleskih mornara. Dok su Hal i Sir Francis potrčali da mu pomognu, Aboli

podigne dugačko koplje od hrastovine i zarije ga u trbuh još jednog vojnika koji se

spremao suočiti se s njim držeći visoko mač. Koplje ga pogodi nešto niže od

rebara, zarivši se i izišavši s druge strane. Čovjek se otimao poput ribe probodene

harpunom i teško koplje se slomi u Abolijevim rukama, koji je upotrijebio dio

koplja da probode i trećeg mušketira koji se htio suočiti s njime. Zatim, s

prijetećim osmijehom poput medvjeda, Aboli se ogleda oko sebe, kolutajući

očima. Sir Francis se borio s jednim nizozemskim časnikom koji je odgovarao na

svaki udarac i njihova su dva mača zveckala odbijajući se jedan od drugoga. Hal

ubije dočasnika jednim udarcem u grlo, a zatim pogleda Abolija. Ljudi s brodica

bacit će se na nas svakog časa. Začuju divljačke krikove iza svojih leda dok su

neprijatelji napadali topove, dajući malo vremena mornarima koji su se sakrili iza

njih da se pokaju za svoje grijehe. Halu i Aboliju više nije bilo potrebno da se i

dalje gledaju: obojica su dobro znala da je gotovo. Zbogom, stari moj, reče

zadihano Aboli. Lijepo smo se proveli zajedno. Šteta što nam je vrijeme bilo tako

kratko. Hal nije imao vremena odgovoriti mu, jer u tom trenutku jedan promukli

glas na engleskom reče: Hal Courtenev, ludi mladunče, tvoja je sreća završila u

ovom trenu. Cornelius Schreuder odgurne dvojicu svojih ljudi kako bi se sukobio s

Halom. A sada započnimo!, uzvikne potom, te se baci u munjevit napad, učinivši

dvokorak prema naprijed, te spretnim mačevanjem prisili Hala da se povuče.

Zbunjen snagom njegovih napada, Hal se prestraši, i morao je upotrijebiti svu

spretnost da bi se obranio. Tbledova oštrica njegova mača oslobađala je

srebrenaste iskrice pod snažnim protivničkim udarcima, no mladić je počeo

očajavati, shvativši da neće moći izdržati takvim spretnim i snažnim udarcima.

Schreuderove oči bile su plave, hladne i nemilosrdne. Predvidio je svaki Halov

udarac, koji je svaki put pronašao zid od svjetlucavog čelika kada je pokušao

odgovoriti na Schreuderove udarce. Nedaleko od njih, Sir Francis je bio upušten u

svoj dvoboj i nije vidio Halovo kritično stanje. Aboli je u ruci držao samo pola

koplja, a to zasigurno i nije bilo neko oružje, kojime bi se mogao suočiti s

Comeliusom Schreuderom. Opazi da je Hal popuštao pred silinom tih napada:

njegove su snage bile iscrpljene prethodnim mukama. Po Schreuderovom izrazu

lica, Aboli osjeti kada je mislio započeti odlučujući i smrtonosni napad. Znao je da

Hal nikada neće uspjeti izdržati grom koji se spremao pogoditi ga. Aboli se

pokrene munjevitom brzinom crne kobre u napad, još brži od Schreudera koji se

spremao zadati posljednji udarac. Podigne se iza Halovih leda i udari ga iza uha

ostatkom koplja od hrastovine. Schreuder se zbuni opazivši žrtvu koja je bez

svijesti padala na pod, upravo u trenutku kada se spremio zadati joj smrtonosni

udarac. Dok se on dvoumio, Aboli ispusti dio koplja i ostane zaštitnički čuvati

Halovo nepomično tijelo. Kapetane, ne možete ubiti palog čovjeka. To ne pristoji

časnome nizozemskom kapetanu. Crni vraže!, zareži Schreuder Ijutito. Ako ne

mogu ubiti mladunca, bar mogu ubiti tebe. Aboli podigne svijetle dlanove pred

Schreuderovim očima. Nenaoružan sam, tiho reče. Poštedio bih nenaoružanog

kršćanina, odgovori mu Schreuder, ali ti si životinja bez boga. Povuče mač i uperi

ga prema Abolijevim prsima, gdje su se mišići sjajili od znoja na suncu, ali Sir

Francis spretno zakorači ispred njega, ne mareći za Schreuderov mač. Suprotno

od vas, kapetane Schreuderu, ja sam kršćanin i džentlmen, reče sasvim mirno, i

predajem se zajedno sa svojim ljudima, te vas pozivam da budete milostivi.

Okrene mač i pruži ga Schreuderu. Kapetan se zagleda u njega, ostavši bez riječi

od bijesa i ljutnje. Nije učinio ni korak koji bi dao do znanja da će prihvatiti mač

Sira Francisa, dapače, približi oštricu svoga mača vratu protivnika i počne ga

lagano bockati. Pomaknite se, ili, ću vas, tako mi Boga, ubiti, bez obzira jeste li

kršćanin ili poganin. Zglobovi na desnoj ruci bijelili su se na dršci njegova mača,

dok se on spremao da ispuni prijetnju. Glas sa strane ga ponovno zaustavi: Hajde,

Schreuderu, mrzim se miješati u takvo pitanje časti, no ubijete li Frankvja

Courtenevja, tko će nas povesti do tereta vaše lijepe galije Schreuderov pogled se

zaustavi na Cumbraeu, dok se Kragulj približavao dugim koracima, držeći

okrvavljeni mač u ruci. Tereta?, zapita Schreuder. Osvojili smo ovaj gusarski brlog.

Otkrit ćemo da se blago nalazi ovdje. Nisam baš uvjeren u takvo što. Kragulj

protrese svoju crvenu bradu. Ako dobro poznajem mog brata po Kristu, Frankvja,

tada je sakrio najbolji dio tko zna gdje. Ispod kape oči su mu se sjajile od pohlepe.

Ne, kapetane, trebat ćete ga živog, bar dokle god ne budemo pronašli našu

nagradu: šačicu srebrenih talira za jedan dan dobro obavljenog posla. Kada dođe

k svijesti, Hal opazi oca, nagnutog nad njim, na koljenima, i zapita ga šapatom: Što

se dogodilo, oče? esmo li pobijedili? Otac protrese glavom, i ne pogledavši ga,

brinući se da očisti sinovo lice od čađe, komadićem prljave tkanine, koji je

poderao sa svoje košulje. Ne, Hale, nismo pobijedili. Mladić pogleda iza sebe i

odjednom se prisjeti svega, vidjevši da se spasila samo šačica ljudi s eWwfioMa.

Bili su stisnuti jedan pored drugoga na mjestu gdje je ležao Hal, dok su ih vojnici u

zelenoj odori i s nabijenim puškama nadzirali. Ostali su bili na mjestu gdje su

ubijeni, raspršeni po tlu, ispred topova ili u rovovima. Opazi da je Aboli njegovao

Daniela, zavezavši mu ranu na prsima komadom crvenog platna. Daniel je sjedio i

činilo se da se malo oporavio, iako je bilo očito da je izgubio mnogo krvi; ispod

prljavštine njegovo je lice bilo bijelo poput pepela logorske vatre, večer ranije.

Okrenuvši glavu, Hal opazi Cumbraea i kapetana Schreudera, udubljene u

razgovor. Konačno, Kragulj se udalji i izda zapovijed jednome od svojih ljudi:

Geordie, donesi lanac za robove s GWW Ne želim da nas kapetan Courtenev

ponovno ostavi same. Mornar potrči prema žalu, dok su se Kragulj i Schreuder

vratili prema mjestu gdje su bili stisnuti zarobljenici koje su čuvali naoružani

Nizozemci. Kapetane Courteney, reče Schreuder obrativši se Siru Francisu

prijetećim glasom. Uhićeni ste, zajedno s vašom posadom pod optužbom

gusarenja na otvorenom moru. Bit ćete privedeni na Rt Dobre Nade, gdje će se

održati proces protiv vas. Protestiram, gospodine, Sir Francis se ponosno

podigne. Tražim da se prema mojim ljudima odnosite kao prema ratnim

zarobljenicima. Nema više nikakvog rata, kapetane, odgovori mu Schreuder

hladno. Neprijateljstva između Nizozemske Republike i Velike Britanije su završila

potpisivanjem mirovnog sporazuma, prije nekoliko mjeseci. Sir Francis se zagleda

u njega bez riječi, pokušavši doći k sebi zbog vijesti. Nisam bio upoznat s

činjenicom da je potpisan mir. Moji su postupci bili dobronamjerni, reče konačno.

U svakom slučaju plovim uz dozvolu engleskog kralja. Već ste mi pričali o tome za

vrijeme našeg prethodnog susreta. Možda ćete me smatrati arogantnim, ali htio

bih vidjeti taj dokument, reče Schreuder. Dozvola koju mi je dao kralj nalazi se u

kovčegu moje kolibe. Sir Francis pokaže prstom prema ogradi tabora, gdje su

mnoge kolibe bile razorene od topničkih granata. Dozvolite mi da vam ju

predočim. Molim vas, Frankv, ne morate se truditi. Kragulj ga potapša po

ramenu. Otići ću ja, umjesto vas. Udalji se, nagnuvši se da bi prošao ispod otvora

kolibe Sira Francisa. Schreuder se ponovno obrati zarobljenicima: Gdje držite

taoce, gospodine? Guverner van de Velde i njegova jadna supruga, gdje su?

Guverner je još u kolibi zajedno s ostalim taocima, njegovom suprugom i

kapetanom galije. Nisam ih vidio od samog početka borbe. Hal se podigne, još

nesiguran na nogama, približivši glavi komad tkanine. Guvernerova supruga

sakrila se u pećinu na vrh brežuljka da bi pobjegla od borbe. Kako znate?, zapita

ga grubo Schreuder. Ja sam ju poveo do gore, da bih je ostavio na sigurnom. Hal

podigne odlučno glas. Vraćao sam se iz pećine kada sam vas sreo, kapetane.

Schreuder pogleda prema brežuljku, boreći se između dužnosti i želje da se baci u

pomoć ženi, čije je oslobođenje, bar za njega, bio glavni razlog te borbe; no, u tom

trenutku Kragulj izide iz kolibe gegajući se. Držao je u ruci svitak pergamenta

zavezan crvenom vrpcom, s kojeg su visjeli pečati od crvenog voska. Sir Francis se

osmijehne zadovoljno i s olakšanjem. Evo je, kapetane. Tražim da s mojim

mornarima i sa mnom postupate kao sa zarobljenicima, koje ste zarobili u lojalnoj

borbi. Kragulj se zaustavi i odmota svitak pergamenta. Pridržavajući dokument

ispruženom rukom, okrene ga tako da svi mogu vidjeti krasopis kraljevskog pisara,

ispisan crnim tušem. Zatim, okrenuvši glavu, pozove jednog od svojih mornara,

uze mu nabijenu pušku iz ruku i nakon što je puhnuo na upaljeni fitilj, osmijehne

se Siru Francisu, i približi ga donjem kraju dokumenta, koji je držao u rukama. Sir

Francis je ostao zaprepašten, opazivši da vatra nagriza pergament, koji se počeo

uvijati i cmjeti kako se plamen postupno dizao. Pobogu, Cumbrae, nitkove,

izdajico! Već se htio baciti na njega, ali ga Schreuder zaustavi, uperivši mu mač u

prsa. Zariti ga bilo bi mi veliko zadovoljstvo, promrmlja. Za vaše dobro, nemojte

iskušavati moje strpljenje, gospodine. Ta svinja pali moju dozvolu. Ne vidim ništa,

odgovori Schreuder, okrenuvši namjerno leda prema Kragulju. Ništa, osim

zloglasnog gusara, koji stoji preda mnom s još okrvavljenim rukama na nedužnim

ljudima. Cumbrae je gledao pergament kako gori s velikim osmijehom koji je

dijelio gustu masu njegove crvene brade. Premjesti ga u drugu ruku, a zatim, kada

mu toplina opeče jagodice prstiju, okrene ga i ostavi da ga plamen sasvim pojede.

Čuo sam vas da čavrljate o časti, gospodine, reče bijesno Sir Francis obraćajući se

Schreuderu. No, izgleda da su to samo puke riječi. Čast? Je li moguće da gusar

govori o časti? Ne, vjerojatno me sluh vara. Cumbrae ostavi da mu i plamen

opeče jagodice prstiju, a zatim baci na tlo posljednji karbonizirani komadić

pergamenta, zgazivši ga i pretvorivši ga u prah, a onda se približi Schreuderu.

Bojim se da je Frankv ponovno započeo sa svojim smi calicama. Ne uspijevam

pronaći nikakvo pismo s kraljevskim potpisom. Sumnjao sam u takvo što.

Schreuder vrati mač u korice. Prepuštam zarobljenike vašoj odgovornosti,

milorde. Moram se pobrinuti za dobrobit taoca. Pogleda Hala. Odmah ćeš me

povesti na mjesto gdje si ostavio guvernerova suprugu. Pogleda nizozemskog

časnika koji je stajao pored njega. Zavežite mu ruke iza leda i stavite mu konopac

oko vrata. Povest ćete ga kao psa, tog šugavog mladunca... Kapetan Schreuder

odgodi spasilačku ekspediciju, čekajući da mu pronađu periku koju je izgubio, jer

mu oholost nije dopuštala da se neuredan pojavi pred Katinkom. Periku pronađu

u šumi, kroz koju je progonio Hala: bila je pokrivena vlažnom zemljom i mrtvim

lišćem, no Schreuder ju protrese, smjesti pažljivo kovrče, a zatim ju stavi na glavu.

Potom, glavom da znak Halu. Povedi nas! Kada su izišli na zaravan ispred pećine,

Hal je bio u lošem stanju. Imao je ruke zavezane iza leda, a časnik ga je držao za

konopac koji je privezao oko njegova vrata; lice mu je bilo crno od prljavštine i

dima iz topova, dok mu je odjeća bila rasparana i zamrljana krvlju, pomiješana sa

znojem. Usprkos iznemoglosti, njegova je zabrinutost bila sva usmjerena na

Katinku, i uzbuni se kada su ušli u pećinu i nisu joj pronašli ni traga. Niecw

prezžv;efz ako o; se esfo dogodžo, pomisli, no Schreuderu reče na glas: Ostavio

sam ovdje mewvrow van de Velde. Nije joj se moglo dogoditi ništa loše. Za tvoje

dobro, nadaj se da je tako. Prijetnja je djelovala još opasnije, jer je izrečena

staloženim glasom. Zatim Schreuder podigne glas: Mewvrow van de Velde!

Gospodo, na sigurnom ste. Ja sam, kapetan Schreuder, došao sam osloboditi vas.

Povijuše koje su skrivale ulaz pećine lagano zašume i Katinka iziđe sramežljiva

pogleda i velikih ljubičastih očiju ispunjenih suzama. Lice joj je bilo blijedo, s

tragičnim izrazom, koje je samo uvećavalo njezinu ljepotu. O!, prošapće

uzbuđeno, zatim dramatičnom gestom pruži ruke prema Corneliusu Schreuderu.

Došli ste! Održali ste obećanje! Potrči prema njemu i podignuvši se na nožne prste

baci mu se oko vrata. Znala sam da ćete doći. Znala sam da ne biste nikada

dopustili da me ponize i muče ovi zastrašujući kriminalci. Na trenutak Schreuder

se ne snađe nakon njenog zagrljaja, a zatim ju stisne, zaštitivši ju i tješeći, dok je

ona jecala, držeći se čvrsto za vrpce i lentu koje je Schreuder nosio na prsima

iznad jakne. Ako ste i najmanje bili poniženi, budite uvjereni da ću vas osvetiti.

Moja odiseja bila je toliko stravična da vam je ne mogu ni ispripovijedati. e li on?,

zapita Schreuder pogledavši prema Halu. e li on jedan od onih koji su vas mučili?

Katinka ispod oka pogleda Hala, s obrazom još uvijek naslonjenim na

Schreuderova prsa. Potom okrutno osine pogledom Hala, dok joj se sadistički

smiješak pojavljivao na usnama. On je bio najgori od svih. Brižne u plač. I Ne mogu

vam ni prenijeti odvratne riječi kojima me obasipao i način na koji me mučio i

ponižavao. Njen je glas zazvučao slomljeno: Zahvaljujem samo Bogu što mi je dao

snage da izdržim njegova mučenja. Schreuder se osjećao dvostruko većim nakon

njena iskaljenog bijesa. Pomaknuvši ljubazno Katinku, obrati se Halu, držeći

stisnutu desnu šaku i udarivši ga svom snagom u sljepoočnicu. Mladić, iznenađen

tim činom, zatetura, no Schreuder je pratio njegove pokrete i sljedeći udarac ga

pogodi ravno u trbuh, ispraznivši mu pluća i primoravši ga da se skupi. Kako se

samo usuđuješ vrijeđati gospodu visokog ranga? Schreuder je drhtao od bijesa,

bio je sasvim izgubio kontrolu. Hal je bio sagnut, s glavom koja mu je dodirivala

koljena; bio je zadihan i pokušavao je doći do zraka. Schreuder ga pokuša nogom

udariti u lice, no mladić je opazio njegovu namjeru i uspije pognuti glavu u stranu,

tako da mu čizma samo prođe pored ramena i on se zaljulja. Bijes je kuhao u

Schreuderovim venama: Nisi dostojan ni da ližeš potplate cipela ove gospode.

Spremi se na sljedeći udarac, ali Hal je bio prebrz. Iako je imao vezane ruke iza

leda, baci se prema Nizozemcu i udari ga nogom u slabine; udarac je bio slab, jer

su mu smetali konopci. Schreuder je ostao više iznenađen nego što ga je boljelo.

Pobogu, mladunče, previše si dozvoljavaš! Hal još nije bio pronašao ravnotežu i

sljedeći ga Schreuderov udarac pokosi te se nade na podu. Tada se Nizozemac

započne okrutno iživljavati, udarajući ga čizmama posvuda po tijelu, dok je Hal

očajnički pokušavao izbjeći kišu udaraca koja se sručila na njega. Da, o, da!,

vrištala je uzbuđeno Katinka. Kaznite ga za sve što mi je učinio. Bodrila je

Schreudera i potpaljivala njegov bijes. Neka pati koliko sam ja morala patiti. U

svome je srcu Hal znao da je ona bila prisiljena odreći ga se pred tim čovjekom, i,

usprkos boli, on joj oprosti. Skvrči se tako da zaštiti najbolnije dijelove tijela,

dobivši većinu udaraca po leđima, bedrima, no ne uspije izbjeći sve udarce. Jedan

ga pogodi u ugao usta, i krv mu poteče bradom. Vidjevši krv Katinka vrisne i

pljesne rukama. Mrzim ga. Da, nastavite! Razbijte mu to lijepo drsko lice. No,

izgleda daje pogled na krv vratio lucidnost Schreuderu; vidljivim naporom

nadvlada bijes i povuče se korak unatrag, i dalje zadihan, dršćući od ljutnje. Ovo

je tek početak. Vjerujte mi, mevrou, dobit će ostatak čim budemo stigli na Rt

Dobre Nade. Obrativši se ponovno Katinki on se nakloni. Molim vas, dopustite mi

da vas povedem na brod u laguni, gdje ćete biti na sigurnom. Katinka patetično

jaukne, približivši si prste mekanim ružičastim usnama. O, kapetane, mislim da ću

se onesvijestiti. Zatetura i Schreuder skoči prema njoj da bi ju pridržao. Ona se

nasloni na njega. Ne vjerujem da će me noge držati. On ju podigne u naručje i

krene prema žalu, noseći ju bez napora, dok se ona čvrsto držala poput djevojčice

koju nose u krevet. Hajde, hodaj, nitkove! Časnik prisili Hala da se ponovno

podigne, povukavši uže kojim je bio vezan oko vrata, kako bi ga vratio u tabor. Za

tebe bi bilo bolje da te kapetan odmah dokrajčio. Krvnik na Rtu Dobre Nade je

poznat. Pravi je umjetnik. Još jednom povuče konopac. Pozabavit će se s tobom,

uvjeravam te. Jedna brodica prenese lance na žal gdje su zarobljenici s esoff;oMđ,

bez obzira jesu li bili ranjeni ili ne, bili stisnuti na jakome suncu pod stalnim

nadzorom. Prvi okovi bili su namijenjeni Siru Francisu. Drago mi je što vas

ponovno mogu vidjeti, kapetane. Mornar koji je u rukama držao lanac i okove ga

pogleda s visoka. Mislio sam na vas cijeli dan, od posljednjeg puta kada smo se

sreli. a ti, pak, nisam posvetio ni jednu misao, Sam Bowles. Sir Francis ga ni ne

pogleda, no njegov je glas odražavao gnušanje. Sada sam voda palube Sam

Bowles. Napredovao sam, odgovori mu Sam s osmijehom na licu. Tada želim

Kragulju da uživa u novome vodi palube. To vjenčanje je blagoslovljeno s neba.

Pružite ruke prema meni, kapetane. Da vidimo koliko ste moćni, sa željeznim

okovima, zlobno je gugutao Sam Bowles. Kriste, ne znate koliko me sve ovo čini

sretnim. Stavi okove na zapešća i gležnjeve Engleza, zatvorivši ih ključem i

stisnuvši ih tako da su mu se žarili u meso. Nadam se da vam pristaju koliko i vaš

lijepi plašt. Povuče se, a zatim pljune Siru Francisu u lice te prasne u gromki i

divljački smijeh. Daj em vam časnu riječ da ću, onoga dana kada budu razvili vaše

glavno jedro, biti na Rtu Dobre Nade, na stratištu i poželjeti vam sretan put. Pitam

se koji će vam kraj namijeniti. Mislite li da će vas živog spaliti na lomači, ili će vas

objesiti, ili možda raščetvoriti? Sam se i dalje smješkao, prešavši na Hala. Dobar

vam dan, gospodičiću Henry. Evo vašeg poniznog sluge, Sama Bowlesa, koji je

stigao da ispuni vaše želje. Za vrijeme borbe čini mi se da nisam vidio tvoje

kukavičko lice, odgovori mu Hal mirno. Gdje si se ovoga puta sakrio? Sam

pocrveni, bacivši hrpu okova na Halovu glavu, koji ga je, podignuvši se, bolje

pogledao. Sam je već bio spreman udariti ga, no jedna velika crna ruka ga spriječi:

spustivši glavu Bowles pred sobom ugleda Abolijeve oči boje dima. Stisnut pored

Hala, Aboli ne izgovori ni riječi, no Sam Bowles zaustavi udarac. Ne uspjevši

izdržati njegov pogled ubojice, spusti glavu držeći ju tako dok je na brzinu stiskao

okove oko Halovih zapešća i gležnjeva. Podignuvši se, prede na Abolija, koji ga je i

dalje promatrao istim pogledom, dok mu je on na brzinu stavljao okove, a zatim

se približio mjestu gdje je ležao Big Daniel. Ovaj se namršti, no ne ispusti ni jecaj,

kada mu je Sam Bowles okrutno stavio okove. Rana je prestala krvariti, no, nakon

tako sirovog postupanja prema njemu, ponovno se otvori; iz crvene krpe koju je

Aboli upotrijebio da povije ranu, ponovno počne curiti vodenasta krv, koja mu je

kapala na prsa, i završavala u pijesku. Nakon što su svi bih okovani zajedno,

narede im da ustanu. Pridržavajući ga između njih dvojice, Hal i Aboli uspiju

povući Daniela dok su ih vodili u redu prema većim stablima. Zatim su bili

ponovno primorani sjesti, dok su kraj lanca omotali oko debla i osigurali ga s dva

željezna lokota. Samo je dvadeset i šest bilo preživjelih s eWwf;oMđ, medu njima

četiri roba, od kojih je jedan bio Aboli. Gotovo su svi bili ranjeni, iako ne teško, no

bar su četvorica, medu kojima i Daniel, bili teško ranjeni i nalazili su se u životnoj

opasnosti. Ned Tyler je imao duboku ranu na bedru. Iako su im okovi smetali, Hal

i Aboli ju poviju još jednim komadom tkanine, uzetim od košulje jednog od

mrtvaca koji su prekrivali prostor do morskoga žala. Skupine mušketira u zelenoj

odori, na zapovijedi nizozemskih časnika, bili su zauzeti sakupljanjem mrtvih.

Vukući ih za pete do početka šume, svuku tijela u potrazi za srebrenjacima i

ostalim vrijednim predmetima, koji su dolazili sa AaWwM7;gW. Nekoliko

dočasnika pretraživalo je pažljivo odbačenu odjeću, rasparavši šavove i potplate

od čizama. Trojica su pak kontrolirala prirodne otvore leševa, nakon što su

premazali prste mašću, u potrazi za kojim dragocjenim predmetom koji se mogao

čuvati u uobičajenim skrovištima. Pronađeni plijen bacali su u praznu bačvicu za

vodu, koju je nadzirao časnik, bijelac, naoružan nabijenom puškom; čuvao je

bogat plijen koji se polako gomilao. Kada je trojka završila svoj posao nad golim

tijelima, druga skupina ih odvuče i baci na ostale leševe na lomači. Plamen je

dosegao tako veliku visinu, da je zeleno lišće na granama počelo pucketati. Dim

karboniziranog mesa imao je slatkast i užasan miris, sličan mirisu sagorjele

svinjske masti. U međuvremenu su Schreuder i Cumbrae, zajedno s Limbergerom,

kapetanom galije, radili inventuru bačava s mirodijama. Gledajući u popise,

ponašali su se jednako oštro kao i ubirači poreza, provjeravajući sadržaj i težinu

ponovno pronađenog tereta, te označavajući bačve s bijelom kredom. Kada su

završili s provjeravanjem, drugi mornari otkotrljali su velike bačve do morskoga

žala i utovar ili ih u najveću od brodica, koja ih je trebala prenijeti do galije

usidrene u kanalu, s novim glavnim jarbolom i novim priponama. Posao se

nastavio cijelu noć pod svjetlom lanterni, logorske vatre i žućkastog plamena

lomača. Kako su sati prolazili, Big Daniela je sve više tresla groznica. Koža mu je

gorjela i buncao je. Ako ništa drugo, bar je povez zaustavio krvarenje i ispod njega

se počela stvarati tanka krasta koja je pokrivala tešku ranu, no koža je naokolo bila

naduta. Metak je ostao unutra, prošapće Hal Aboliju. Ne vidim rupu da je izišao.

Aboli zareži: Ako ga pokušamo izvaditi, ubit ćemo ga. Po kutu pod kojim je ušao,

rekao bih da se nalazi u blizini srca i pluća. Strah me da se ne inficira. Hal protrese

glavom. Jak je poput bika. Aboli slegne ramenima. Možda dovoljno jak da

pobijedi i demone. Aboli je bio uvjeren da je svaka bolest uzrokovana demonima

koji su otrovali krv: bilo je to puko praznovjerje, no mladić se svejedno složi s

njime. Trebali bi spržiti sve rane vrućim katranom. Bio je to najčešći lijek svih

mornara i Hal zamoli na nizozemskom stražu Hotentota da im donesu jednu

kanticu sa smolom iz radionice drvodjelaca, no nisu mu odgovorili. Već je bila

prošla ponoć, kada ponovno vide Schreudera, koji se pojavi iz mraka krenuvši

prema mjestu gdje se nalazio Sir Francis, okovan zajedno s ostalima u podnožju

stabla. Engleski kapetan bio je izmoren poput svojih ljudi, no uspijevao se

odmarati samo na kratko, kliznuvši u nemirno stanje polusna, buden stalnom

bukom nizozemskih vojnika i jecajima ranjenika. Sire Francise, reče Schreuder

nagnuvši se i prodrmavši ga kako bi ga sasvim probudio. Mogu li vam oduzeti

nekoliko minuta vremena? Po glasu se moglo osjetiti da je ponovno našao svoju

mirnoću. Sir Francis sjedne. No, ponajprije mi, kapetane, dopustite da vas

zamolim za bar mrvicu suosjećanja. Moji ljudi nisu okusili ni kap vode od jučer

poslijepodne, a četvorica su, kao što i sami vidite, teško ranjeni. Schreuder se

namršti i Sir Francis nasluti da nije dao nikakvu zapovijed da se zarobljenici

maltretiraju. On, pak, nikada nije pomislio da je Schreuder brutalan čovjek i sadist.

Njegovo prethodno divljačko ponašanje bilo je vjerojatno uzrokovano

temperamentom, koji se lako uzbudi i plane, te zbog napetosti bitke. Sada se

Schreuder obrati stražarima, i zapovjedi im da donesu vode i hrane

zarobljenicima, poslavši i jednoga časnika da potraži kutiju s lijekovima, koja se

nalazila u polurazorenoj kolibi Sira Francisa. Dok je čekao da se njegove zapovijedi

izvrše, Schreuder je hodao naprijednatrag po žalu, s bradom naslonjenom na prsa

i rukama prekriženim iza leda. Odjednom se Hal uspravi. Aboli, prošapće, mač.

Aboli zareži, opazivši da je o Schreuderovu pojasu visio izrezbareni mač koji je bio

znak Halova viteštva, a nekoć je pripadao njegovu djedu. Aboli spusti ruku na

mladićevo rame, pokušavši ga umiriti i onemogućiti mu da se sukobi s

Nizozemcem. Odgovori mu tiho: Ratni plijen, Gundwane. Za tebe je izgubljen, no

bar ga nosi pravi ratnik. Hal se pomiri, shvativši surovu istinitost Abolijevih riječi.

Konačno se Schreuder ponovno obrati Siru Francisu: Kapetan Limberger i ja

provjerili smo inventar broda, teret mirodija i drva koje ste premjestili u skladište,

uvjerivši se da je veći dio još uvijek tu i netaknut. Gubici su vjerojatno povezani s

oštećenjima koja je nanijela morska voda, za vrijeme opsade galije. Kažu da je

jedan od vaših topova pogodio glavnu štivu broda i dio tereta je završio u vodi.

Drago mi je, odgovori Sir Francis glasom koji je odavao ironiju, da ste uspjeli vratiti

svu imovinu Kompanije. Nažalost, nije tako, Sire, kao što i vi dobro znate. Dobar

dio tereta nedostaje. Opazivši da se približava časnik, prekine se, kako bi mu izdao

zapovijed. Skinite okove crncu i mladiću i ostavite ih da oni podijele vodu

ostalima. Slijedili su drugi ljudi s bačvama s vodom, koju su ostavili u podnožju

jarbola. Hal i Aboli započeli su odmah dijeliti vodu ranjenicima, i svi su pili

zatvorenih očiju tu dragocjenu tekućinu, dok su im poskakivale adamove jabučice.

Časnik prenese Schreuderu: Pronašao sam liječnički pribor. Pokaže smotuljak

platna. Ali, gospodine, ima oštrih noževa, koji mogu poslužiti kao oružje, a sadržaj

kantice sa smolom mogao bi biti iskorišten protiv mojih ljudi. Schreuder spusti

pogled prema Siru Francisu, sklupčanom na podu i iznemoglom. Imam li vašu

časnu riječ da nećete iskoristiti ovaj pribor protiv mojih ljudi? Imate moju časnu

riječ, odgovori Sir Francis. Nizozemac se složi, obraćajući se časniku: Predajte sve

Siru Francisu, zapovjedi i časnik mu pruži pribor i kanticu sa smolom, te komad

čistog platna, koji se mogao iskoristiti za povijanje. Dakle, kapetane, reče

Schreuder, nastavivši prekinuti razgovor, uspjeli smo pronaći mirodije i drvo, no

nedostaje još polovica novca i sve zlato, koje se čuvalo u štivi SfaMdiwfigkežda.

Plijen je podijeljen medu posadom, Sir Francis se osmijehne. Ne znam što su

učinili sa svojim dijelom, a gotovo su svi...previše mrtvi da nam daju objašnjenje.

Već smo pronašli, po mojim procjenama, veći dio nagrade koja je pripadala vašoj

posadi. Schreuder glavom pokaže prema hrpi dragocjenih predmeta skupljenih na

tako morbidan način sa žrtava što su ostale na borbenom polju; u tom ih je

trenutku skupina mornara prenosila prema brodici, pod nadzorom nizozemskih

časnika, naoružanih mačem. Moji su časnici pretražili kolibe vaših mornara, ali

blagu ni traga. Ma koliko bih vam htio pomoći, nisam u stanju reći vam nešto o

dijelu koji nedostaje, odgovori mirno Sir Francis. Začuvši tu tvrdnju Hal podigne

pogled s ranjenika kojima je pomagao, no otac ga ni ne pogleda. Lord Cumbrae

tvrdi da ste sakrili nestalo blago i ja se slažem s njime. Lord Cumbrae je teški

lažljivac i varalica, odvrati mu Sir Francis. A vi, gospodine, griješite. Lord Cumbrae

misli, da će, ako mu dopustim da vas on ispita, uspjeti od vas saznati sudbinu

nestalog blaga. Vrlo je nestrpljiv da vas pokuša nagovoriti da mu otkrijete sve što

znate, i uspio sam ga zadržati s velikom mukom. Sir Francis slegne ramenima.

Postupite onako kako mislite da je najbolje, gospodine, no, samo ako sam bijedni

sudac, onda se varam, ali mislim da vi niste osoba koja može tolerirati mučenje

zatvorenika. Zahvalan sam vam na samilosti koju ste pokazali prema mojim

ranjenicima. Schreuderov odgovor prekine užasan krik, koji je Ned Tyler ispustio,

dok je Aboli prelio rez na bedru vrućom smolom. Dok se krik pretvarao u jecaje,

Nizozemac nastavi mirnim glasom: Sud koji će vam suditi zbog gusarenja u utvrdi

na Rtu Dobre Nade imat će kao predsjednika novog guvernera. Čisto sumnjam da

će se Petrus Jacobus van deVelde ponijeti prema vama s istom mojom samilošću.

Schreuder zašuti, a zatim nastavi: još nešto, gospodine, znam iz pouzdanih izvora

da je krvnik Kompanije na Rtu Dobre Nade ponosan na svoju spretnost. Dat ću

guverneru i njegovom krvniku isti odgovor koji sam i vama dao. Schreuder sjedne

na pete, spustivši glas i gotovo prijateljski mu reče: Sire, za našeg kratkog

poznanstva, naučio sam vas vrlo cijeniti, kao ratnika, moreplovca i džentlmena.

Ako bih svjedočio na sudu da ste imali dozvolu, te da ste s njome gusar ili, kraj

procesa mogao bi biti drukčiji. Mora da imate povjerenja u guvernera van de

Veldea, koje meni nedostaje, odgovori mu Sir Francis. Htio bih zaista učiniti još

nešto za vaše napredovanje i predati vam nestalo zlato, no ne mogu vam pomoći,

gospodine. Ne znam gdje se nalazi. Schreuderovo lice postane grublje, nakon što

se podigao. Pokušao sam vam pomoći i žao mi je što ste odbili moju ponudu. No,

u pravu ste, gospodine. Nemam srca da vas ispitam primijenivši mučenje, a što je

najvažnije, Lordu Cumbraeu ću onemogućiti takvo što. Učinit ću samo ono što je u

mojoj dužnosti: predati vas sudu na Rtu Dobre Nade. Mogu li vas zamoliti da se

predomislite, gospodine? Sir Francis zavrti glavom: Žalim, ali ne mogu vam

pomoći, gospodine. Schreuder uzdahne. Vrlo dobro. Vi i vaši ljudi bit ćete

premješteni na GwH oMoray sutra ujutro, čim bude spreman isploviti. Fregata

SonngMvogef ima druge obveze te će isploviti istodobno, no u drugom smjeru. De

Sfandia5fghed će ostati ovdje pod zapovjedništvom svoga pravog kapetana

Limbergera, i ponovno vratiti mirodije i drvo na brod, a zatim nastaviti prekinuto

putovanje prema Amsterdamu. Okrene se i nestane prema skladištu s

mirodijama. Sljedećeg jutra, kad su ih stražari probudili, četiri ranjenika, medu

kojima Daniel i Ned Tyler, nisu bili u stanju samostalno hodati, te su ih ostali

morali pridržavati. Okovi su im dopuštali premalo slobode kretanja, te su,

spuštajući se prema žalu, izgledali nespretni i nezgrapni. Svaki korak bio je

onemogućen zveckavim okovima, toliko da nisu mogli ni podignuti noge koliko je

bilo potrebno da preskoče konopac brodice, te su ih stražari morali gurnuti na

brod. Kada je brodica bila usidrena u podnožju Ijestava od konopca koje su visjele

na boku GwHa, penjanje po njima za okovane zarobljenike pokazalo se opasno i

gotovo nemoguće. Na vrhu ih je čekao Sam Bowles, kome je jedan od stražara

doviknuo: Možemo li olabaviti okove zarobljenika? A zašto bi to učinio? Ranjenici

se ne mogu uspeti, a ostali neće biti u stanju gurati ih prema gore. Tako okovani

neće se moći popeti. Ako ne uspiju, gore za njih, odgovori mu Sam. Okovi ostaju.

Tako je naredio kapetan. Sir Francis je vodio uspinjanje okovanih ljudi iza njega.

Četiri ranjenika, koji su buncali, bili su teret koji su morali vući sa sobom. Big

Daniel je stavio na kušnju izdržljivost svih. Da im je kojim slučajem pao, završio bi

u brodici, povukavši sa sobom cijeli red od dvadeset i šest ljudi i gotovo sigurno

prevrnuvši mali brod. A u laguni bi ih težina željeznih okova povukla prema dnu,

na dubinu od četiri hvata. Da nije bilo Abolijeve nadljudske snage, nikada ne bi

stigli do palube Gwk. No, čak je i on bio iznemogao, kada su konačno prebacili

nepomično Danielovo tijelo preko zaštitne ograde i stisnuli se pored njega na

palubi. Ostali su nepomično, zadihani, a zatim ih trgne glasan smijeh. Hal s

naporom podigne glavu. Na palubi, ispod zaslona za sunce, bio je pripremljen stol

za doručak, s kristalnim čašama i srebreninom koja se sjajila na svjetlosti sunca.

Nanjuši opojan miris acoa, svježih jaja i dvopeka. Na čelu stola sjedio je Kragulj,

koji podigne čašu prema hrpi tijela koja su ležala u sredini broda. Dobrodošli na

brod, gospodo, nazdravljam vašem odličnom zdravlju! Ispije u jednome gutljaju

savwhisky, a zatim si osuši crvenu bradu ubrusom. Pripremili smo za vas najbolji

smještaj na brodu. Želim vam ugodno putovanje. Katinka van de Velde se

ponovno slatko nasmije. Sjedila je s lijeve strane Kragulja, s kovrčama sakupljenim

visoko, i velikim i nevinim ljubičastim očima na savršenom licu, te malenim

madežom, pažljivo namještenim u uglu namazanih usana. Guverner je sjedio

ispred svoje supruge. Zaustavi se upravo dok je ugurao u usta srebrenu vilicu na

kojoj se pušio hrskav bacon i sir, no nastavivši žvakati. Žuta kap žumanjka mu

klizne s usana i potekne bradom, dok je prasnuo u gromki smijeh. Ne očajavajte,

Sire Francisu, zasigurno se prisjećate vašeg mota. Siguran sam da ćete izdržati.

Ugura u usta punu vilicu hrane i nastavi govoriti punim ustima: Hrana je odlična,

tek je stigla s Rta Dobre Nade. Šteta što nam se ne možete pridružiti. Vrlo ste

pažljivi prema nama, što nam nudite razonodu. Ovi trubaduri će nas počastiti

pjesmom ili će nas zabaviti s kakvom drugom akrobacijom?, zapita Katinka na

nizozemskom, namrštivši se tako dražesno dok je potapšala lepezom Cumbraea

po ruci. U tom trenutku Big Daniel okrene glavu na jednu, a zatim na drugu

stranu, te ispusti krik u bunilu. Kragulj prasne u smijeh. Kao što vidite, gospo,

trude se kako znaju i umiju, ni njihov repertoar nije primijenjen da zadovolji ukuse

svih prisutnih. Da znak Samu Bowlesu. Molim vas, majstore Samuele, otpratite ih

do njihovog smještaja i uvjerite se da se s njima dobro postupa. S krajem

konopca, na kojem je bio čvor, Sam Bowles je šibao zarobljenike primoravši ih da

se ustanu, a ranjenici se spuste stubama. Paluba za robove nalazila se na dnu

broda, ispod glavne štive. Kada Sam Bowles podigne vrata koja su vodila do nje,

smrad koji se podigao čak je i njemu bio nepodnošljiv; bio je to koncentrat muka

stotina duša, primoranih da venu na taj način. Visina te palube nije bila veća od

pasa jednoga čovjeka i morali su puzati po podu da bi ušli, vukući za sobom

ranjenike. Na zidu su bili pričvršćeni željezni prstenovi, zabijeni u hrastovu gredu,

koja se protezala cijelom dužinom štive. Sam i njegova četiri pomagača dopuze za

njima, i pričvrste lanac za prstenove. Kada su bili gotovi, zarobljenici su stajali

poredani poput srdela u bačvi, rame uz rame, okovani oko zapešća i gležnjeva,

jedva u stanju da sjednu, no bez mogućnosti da se okrenu ili pomaknu ruke i noge.

Hal je ležao pored oca s jedne strane, i nepomičnog velikog tijela Big Daniela s

druge. Aboli se nalazio sa suprotne strane Daniela, a pored njega ležao je Ned

Tyler. Kada je i posljednji čovjek bio pričvršćen za zid, Sam se puzeći vrati prema

izlazu, i podrugljivo ih pogleda. S ovim vjetrom trebat će nam deset dana do Rta

Dobre Nade. Pinta vode na dan za svakoga i tri inča dvopeka, kada se budem

sjetio donijeti ga. Imate dozvolu da ispraznite mjehur gdje se nalazite. Vidimo se

na Rtu Dobre Nade, cvjetići moji. Zatvori vrata i začuju kako pričvršćuje s druge

strane daske. Kada udarci maljem prestanu, tišina postane strašna. Na početku je

tama bila potpuna, no, kada im se oči naviknu na nju, uspiju razabrati tamne

obrise tijela drugova koji su se stiskali uz njih. Hal se ogleda oko sebe u potrazi za

izvorom svjetlosti i spazi malu željeznu rešetku koja se otvarala na palubu, baš

iznad njegove glave. Čak i bez rešetke otvor bi bio premalen da bi se provukla

glava odraslog čovjeka, i on odbaci tu mogućnost za bijeg. No, ako ništa drugo,

propuštao je malo zraka. Smrad je bio gotovo neizdrživ i svi su bili zadihani u tako

zagušljivom prostoru, koji je smrdio poput medvjeđeg brloga. Big Daniel je

stenjao i taj zvuk im raspetlja jezik; započeli su pričati svi istovremeno. Za ime

Boga, ovdje smrdi poput nužnika ljeti. Kapetane, mislite li da postoji način da

pobjegnemo odovud? Dao bih dio svoga najbogatijeg plijena samo da mogu pet

minuta provesti nasamo sa Samom Bowlesom. A ja bih dao sav svoj dio za još pet

minuta s njegovom visosti Cumbraeom, prokleta mu bila duša. Ili onaj nitkov od

Schreudera. Odjednom Daniel promrmlja: O, majko, vidim tvoje lijepo lice. Dođi,

poljubi svog maloga Dannyja. Taj žalosni krik ih sve obeshrabri i medu

zarobljenicima ponovno zavlada očajna tišina. Polako se svi prepuste rezignaciji,

prekinutoj katkad jecajima i zveketom okova, kada su se pokušali smjestiti

udobnije. Polako je prelaženje vremena za njih izgubilo značenje i nitko od njih

nije bio više siguran je li bila noć ili dan, kada bi začuli zvuk sidra koje se podizalo, i

prigušene krikove dočasnika koji su si predavali zapovijedi na GuZw. Hal pokuša

ocijeniti rutu i smjer plovidbe po nagibu broda, no ubrzo se izgubi. Tek kada se

Gw7f odjednom pomakne, počevši odgovarati laganim pokretom, shvati da su

izišli iz lagune i prešli dva rta. Sat za satom GuZ se borio s jugoistočnjakom ploveći

prema otvorenom moru. Pokret broda ljuljao ih je naprijednatrag na golim

daskama, te su klizili u stranu, koliko su im okovi dopuštali, a zatim se ponovno

vraćali. Bilo je olakšavajuće za njih kada brod postane stabilniji. Evo, sada je

mnogo bolje. Sir Francis progovori u ime svih. Kragulj se otisnuo prema

otvorenome moru. Promijenio je pravac i sada plovimo s jugoistočnjakom koji

puše u krmu broda, prema zapadu, prema rtu. S vremenom Hal uspije brojiti

dane koji su prolazili pazeći na jačinu svjetlosti koja je prolazila kroz rešetku iznad

njegove glave. Za vrijeme dugačkih noći u štivi za robove vladala je neprobojna

tama, kao u rudniku. Zatim u zoru bi blaga svjetlost prodirala do njega, postavši

sve jača, sve dok nije uspijevao razabrati Abolijevu crnu i okruglu glavu, a iza nje

svjetlije Danielovo lice. Čak su i u podne najdublji dijelovi palube za robove

ostajali u mraku, odakle su jecaju i uzdasi drugih mornara odzvanjali na tako

nestvaran način u tom rovu. Zatim se svjetlo polako gasilo i zavladao bi potpuni

mrak, označivši prolaz još jednog dana. Kada je osvanuo i treći dan, jedna vijest

potiho prođe od usta do usta: Timothy Reillv je mrtav. Bio je jedan od ranjenika;

bio je pogođen mačem u prsa od jednoga vojnika u zelenoj odori. Bio je dobar

čovjek, reče Sir Francis. Neka Bog primi njegovu dušu. Želio bih da mu možemo

pružiti kršćanski pokop. Petoga dana leš Timothvja Reillvja pridonio je smradu,

koji se širio palubom za robove, ispunjavajući njihova pluća i svaki udisaj. Često,

dok je Hal ležao prepušten očaju, sivi miševi veliki poput zečeva, trčkarali su po

njegovu tijelu, ostavljajući bolne ogrebotine na goloj koži. Konačno je prestao s

pokušajima da ih otjera, izgubivši svaku nadu. No, kada mu jedan miš zarije oštre

zube u dlan ruke, krikne i dohvati glodavca koji je ciktao dok ga golim rukama nije

zadavio. Kada je i Daniel pored njega kriknuo, shvati da su miševi pronašli i njega,

koji nije bio u stanju obraniti se od njihovih napada; od tog trenutka Aboli i on

izmjenjivali su se stražareći nad njim, tjerajući glodavce od čovjeka u nesvijesti.

Okovi su im onemogućavah da se stisnu iznad kanalića koji se prostirao duž zida i

bio je namijenjen otjecanju tekućina. S vremena na vrijeme Hal bi začuo tekući i

krkljavi zvuk urina jednoga od mornara koji se praznio gdje se nalazio, i odmah

zatim osjetio bi se smrad svježeg izmeta u malom prostoru, već ispunjenom

smradom. Kada se Danielov mjehur pak praznio, topla tekućina tekla bi daskama

na kojima je ležao Hal, natopivši mu košulju i hlače, a on nije mogao učiniti ništa

da ju izbjegne, osim, podignuti glavu s dasaka. Gotovo svakoga dana, oko

podneva, bar je Hal bio tako procijenio, otvarala bi se vrata sa snažnim udarcima

malja. Nakon što bi podigli vrata, prigušena svjetlost koja bi ušla u štivu gotovo bi

ih oslijepila, te su morali podizati ruke, otežane zbog okova, da bi se obranili od

svjetlosti. Danas imam posebno piće za vas, sretnici, začuo se Samov glas. Vrč

vode, iz naših najstarijih baćava, i kap moje pljuvačke daju zasladi. Začuju ga kako

je sa zadovoljstvom ispljunuo, a zatim prasnuo u gromki smijeh, te im predao prvi

vrč. Svaki vrč morao je proći palubom od ruke do ruke i kada bi prolili jednoga,

nije bilo načina dobiti zamjenu. Za svakog gosta po jedan, odnosno dvadeset i

šest vrčeva i nijedan više, izjavi radosno Sam Bowles. Big Daniel bio je previše slab

da pije samostalno i Aboli je bio primoran držati mu podignutu glavu dok je Hal

ulijevao vodu u njegovo grlo. I ostalim ranjenicima bili su prisiljeni pomoći na isti

način, no tako se veći dio vode gubio. Postupak je dugo trajao. Sam Bowles izgubi

strpljenje, prije nego što su uspjeli ispiti polovicu. Nećete više piti? Ako je tako,

odlazim. I naglo zatvori bokaportu, ponovno zakračunavši vrata i ostavivši veći dio

zarobljenika da mole uzalud, suha grla, preklinjući ga da im da njihovu porciju

vode. Bowles nije imao namjeru popustiti. Bili su primorani pričekati sljedeći dan.

Nakon toga se Aboli naučio napuniti usta vodom iz vrča, prislonivši usta

Danielovima i na taj mu je način davao vode, a ostali su slijedili njegov primjer s

drugim ranjenicima. Ta je metoda bila dovoljno brza, zadovoljivši i Bowlesa i

pružila je mogućnost da izgube manje dragocjene tekućine. Sam Bowles se

smijuljio kada su ljudi u dubini štive vikali: Za ime Boga, majstore, tu je mrtvac,

Timothv Reillv, smrdi do neba. Ne osjećate li? Drago mi je što ste me obavijestili.

To znači da Timothvju više neće trebati voda. Od sutra ćete dobiti samo dvadeset i

pet vrčeva vode. Daniel je umirao. Nije stenjao i nije se više otimao, bio je

nepomičan poput lesa. Čak mu se i mjehur osušio, i više ga nije praznio na prljave

daske na kojima su ležali. Hal mu je pridržavao glavu, pričao mu potiho, pokušavši

ga natjerati da se bori za život: Ne možeš odustati baš sada. Izdrži još malo i stići

ćemo na rt u tren oka. Sva čista i slatka voda koju budeš mogao popiti, dražesne

robinje koje te njeguju... Razmisli, Danny. U podne koje je po njemu trebalo biti

šestog dana plovidbe, Hal izjavi obrativši se Aboliju: Moram ti nešto pokazati. Daj

mi ruku. Opipavši Abolijeve prste povede ih prema Danielovim rebrima. Koža je

bila vruća da je pekla na sam dodir, a meso je bilo toliko istanjeno, da su rebra

virila poput letvica. Zatim otkotrlja tijelo dokle god su mu okovi to dopuštali, i

položi Abolijeve prste na rebra. Evo, ovdje, osjećaš li kvrgu? Aboli se namršti:

Osjećam ju, no ne mogu je vidjeti. Okovi su mu smetali i nije se mogao približiti

nepomičnom Danielovom tijelu. Nisam siguran, no mislim da znam što bi moglo

biti. Hal još više približi lice, pokušavši što bolje izoštriti vid u prigušenoj svjetlosti.

Izbočina, veličine oraha, crna poput masnice. Dodirne ju nježno, no i na taj mali

pritisak Daniel zastenje i uznemiri se toliko da napne okove. Mora da je jako

bolno. Sir Francis se trgne i približi se koliko je mogao. Ne vidim dobro. Gdje je?

Usred rebra, odgovori Hal. Mislim da je to metak iz puške. Prošao je točno posred

prsnoga koša, i ostao ispod kože. Dakle, to ga ubija, odgovori Sir Francis. To je

mjesto i izvor infekcije koja ga živog ubija. Kad bismo barem imali nož, promrmlja

Hal, mogli bismo ga pokušati izvući. Ali, Sam Bowles nam je odnio medicinski

pribor. No, ne prije nego što sam ja uspio sakriti nož, odvrati Aboli. Iz pojasa hlača

izvuče tanku oštricu, koja se jedva zasjaji na prigušenoj svjetlosti što je dolazila

preko željezne rešetke iznad Halove glave. Čekao sam priliku da Samu odrubim

glavu. Moramo riskirati i pokušati izvaditi metak, reče Sir Francis. Ostane li mu u

tijelu, ubit će ga sasvim sigurno. S mjesta na kojem se nalazim, ne vidim dovoljno

dobro da bih mogao rezati, reče Aboli. Morat ćete to učiniti vi, kapetane. Začuju

zveckanje lanca, a zatim Sir Francis promrmlja: Moji je lanac prekratak. Ne

stignem do njega. Svi ostanu u tišini neko vrijeme, a zatim Sir Francis reče: Oče,

nemam ni potrebna iskustva, ni spretnosti, pobuni se mladić. Onda će Daniel

umrijeti, reče Aboli. Duguješ mu život, Gundwane. Evo, uzmi nož. U Halovoj ruci

nož je bio težak poput olovne šipke. Suhim ustima od straha, dotakne oštricu noža

jagodicom palca, opazivši da je otupjela od duge upotrebe. Ne reže, pobuni se.

Aboli je u pravu, sine moj. Sir Francis položi ruku na Halovo rame i stisne ga

čvrsto. Ti si jedina Danielova nada. Polako, mladić produži lijevu ruku, opipa tvrdu

izbočinu na užarenom Danielovom mesu. Pomakne se pod njegovim prstima, i on

osjeti kako grebe lagano kost. Bol probudi Daniela, koji se otimao kako bi se

oslobodio od lanaca, vičući: Kriste, pomozi mi. Griješio sam naspram Bogu i

ljudima. Vrag dolazi po mene. Taman je. Sve postaje tamno. Drži ga čvrsto, Aboli,

prošapće Hal. Drži ga. Aboli ukliješti Daniela u svoje naručje. Hajde, ohrabri ga.

Požuri. Hal se nagne prema Danielu, približi mu se koliko su mu to okovi

dozvoljavali, s licem na udaljenosti od jednog pedlja od ranjenika. Sada je izbočinu

mogao vidjeti puno jasnije: u tom dijelu koža je bila tako napeta da je izgledala

poput kože previše zrele šljive. Hal dotakne prstima s obje strane nadute površine,

napnuvši još više kožu, zatim udahne duboko i dotakne vrškom noža izbočinu.

Smogne hrabrosti, izbroji do tri, a zatim snažno pritisne rukom, izvježbanom u

mačevanju. Osjeti daje oštrica ušla u Danielovo meso i zatim udarila o nešto tvrdo

i nepopustljivo. Daniel krikne, a zatim klone u Abolijevom naručju. Iz reza iziđe

štrcaj ljubičastog i žutog gnoja. Topao i gust poput ljepila drvodjelaca, završi na

Halovim ustima, zamazavši mu bradu. Miris je bio gori od svih ostalih koji su se

širili palubom za robove, i mladić osjeti mučninu. Pokuša se svladati, obrisavši si

rukom gnoj s lica, a zatim ponovno pažljivo pogleda ranu. Iz nje je još uvijek

izlazio crni gnoj, no opazi i nepoznati predmet, koji je izlazio iz reza. Vrškom noža

izvadio komad tamnog i vlaknastog tkiva, u kojem su komadići kosti i smrskanog

rebra bili pomiješani s krvlju i gnojem. To je dio Danielove košulje, promrmlja

iznenađeno. Metak ga je ugurao u ranu. Jesi li pronašao metak?, zapita Sir

Francis. Pogleda dublje u ranu. Da, evo ga! Možeš li ga izvaditi? Nekoliko

trenutaka Hal je radio u tišini, zahvaljujući Bogu da je Daniel pao u nesvijest te nije

patio zbog njegovoga grubog traženja. Gnoj se zaustavi i iz rane počne curiti krv.

Ne mogu stići nožem. Stalno se miče. Spusti nož i zarije prste u živo i užareno

Danielovo meso. Teško je disao od užasa, no kopao je sve dublje po rani dokle god

nije uspio staviti prst iza olovnog metka. Evo ga!, reče odjednom, dok je metak iz

puške iskočio iz rane, i pao na drvene daske. Bio je deformiran od jakog udarca u

kost, a u mekanom olovu opazi svijetlu točku. Zagleda se u nj s velikim

olakšanjem, zatim izvuče prst iz rane, iz koje se ponovno izlije gnoj i nepoznata

materija. Evo potpaljivača puške. Ponovno ga uhvati mučnina. Mislim da je sada

sve izišlo. Pogleda svoje prljave ruke i njihov ga smrad pogodi poput udarca u lice.

Svi ostanu nekoliko trenutaka u tišini, a zatim Sir Francis promrmlja: Dobro

obavljen posao, Hale. Mislim da je mrtav, odgovori mu sin tiho. Aboli smanji

stisak oko Daniela, a zatim spusti ruku i opipa mu prsni koš. Ne, živ je. Osjećam

mu srce. A sada, Gundwane, moraš mu očistiti ranu. Udruživši snage pomaknu

Danielovo nepomično tijelo koliko su im okovi dopuštali, i Hal klekne napola iznad

njega i otvori već sasvim prljave hlače. Dehidriran zbog male količine vode,

nastoji usmjeriti prema rani slab mlaz urina, no svejedno dovoljan da udalji i

posljednje ostatke potpaljivača i infekcije. Hal iskoristi zadnje kapi da bi si bar

djelomično očistio ruke od prljavštine, a zatim se baci unatrag, iznemogao od

napora. Ponio si se kao muškarac, Gundwane, reče Aboli, ponudivši mu crvenu

vrpcu za glavu, crnu i tvrdu od osušene krvi i gnoja. Njome povij ranu, nemamo

ništa bolje. Dok je Hal povijao ranu, Daniel je ostao nepomičan poput lesa,

prestavši stenjati i napinjati okove. Tri dana kasnije, dok se Hal naginjao nad

Danielom da mu da vode, odjednom on pruži ruku, odmakne mu glavu i oduzme

vrč iz ruku, ispivši ga u tri duga gutljaja. Zatim glasno podrigne i reče jasnim

glasom: O Bože, baš je odlična. Rado bih ispio još jedan gutljaj. Hal je osjetio

takvo olakšanje da mu pruži i svoju porciju. Dan kasnije Daniel je već mogao sjesti,

bar onoliko koliko su mu okovi dopuštali. Tvoj kirurški zahvat bio bi ubio desetine

drugih ljudskih biča, promrmlja Sir Francis obraćajući se Halu, dok je s čuđenjem

promatrao brzo oporavljanje Big Daniela. Za Daniela Fisheraje, pak, bio pravi

melem. Devetog dana plovidbe Sam Bowles otvori bokaportu i izjavi radosno:

Dobre vijesti za vas, gospodo. Vjetar nas je povukao za nos zadnjih pedeset milja.

Kapetan računa da će nam trebati još pet dana do rta, dakle, vaše zabavno

krstarenje potrajat će nešto više od predviđenog. Malo njih je imalo snage i

zanimanja za tako užasnu vijest, dok su svi pružali ruke prema vrču s vodom. Čim

su završili sa svakidašnjim ritualom podjele vode, Sam Bowles izmijeni rutinu.

Umjesto da zatvori bokaportu do sljedećeg dana, dovikne: Kapetane Courtenev,

nosim vam pozdrave našeg kapetana. Ako nemate drugih obveza, bilo bi mu

drago da večerate s njime. Spusti se do palube za robove i, uz pomoć dva

mornara, otvori okove koji su stiskali Sir Francisova zapešća i gležnjeve, odvojivši

ih od prstenova na zidu. Čak i kada je bio slobodan, bila je potrebna pomoć sve

trojice da ga ponovno podignu. Bio je tako slab da se zaljulja, teturajući poput

pijanca, dok su mu pomagali da se uspne kroz otvor. Oprostite mi, kapetane

Courteney, reče Sam podrugljivo mu se osmijehnuvši u lice, no, ne mirišete zaista

poput ruže, to je sigurno. Vidio sam svinjce i nužnike koji su puno mirisniji od vas,

ljepotane Franky. Povuku ga za sobom do gornje palube, i svuku s njegova

omršavljenog tijela smrdljive krpe. Zatim četvorica mornara pokrenu pumpu na

palubi, dok je Sam usmjerio prema njemu platneni lijevak. GuMje već neko

vrijeme plovio hladnim bengalskim vodama, koje su karakteristične za zapadnu

obalu afričkog kontinenta. Hladni mlaz vode gotovo izbaci Sira Francisa iz

ravnoteže, i on se morao čvrsto uhvatiti za pripone da bi ostao na nogama.

Kašljući i tresući se od hladnoće kada mu je Sam usmjerio mlaz u lice, uspije isprati

veći dio prljavštine sa sebe, ne mareći za činjenicu da je Katinka van de Velde,

naslonjena na zaštitnu ogradu, proučavala njegovo nago tijelo bez imalo srama.

Kad je mlaz vode prestao teći iz platnenog rukavca i kada su ga ostavili na vjetru

da se osuši, Sir Francis je imao mogućnost da se ogleda oko sebe i procijeni mjesto

i stanje GwHa. Iako mu je tijelo bilo potreseno hladnoćom, osjećao se vitalnijim

nakon tuša. Svim tijelom prolazili su mu trnci, dok je promatrao ocean, rukama

prekriženim na prsima, nastojeći se zagrijati. Afrički kontinent nalazio se

sjevernije, na oko deset milja udaljenosti, i on prepozna stijene rta, koje su

stražarile nad uvalom, teškim rtom koji su trebali zaobići, kako bi mogli ući u uvalu

Rta Dobre Nade sa suprotne strane poluotoka. Vjetar je gotovo sasvim utihnuo i

površina mora bila je glatka poput ulja, nabrana samo dugačkim, sporim valovima,

nalik disanju usnulog čudovišta. Sam Bowles je govorio istinu: ako se vjetar ne

digne, bit će potrebno još nekoliko dana do Rta Dobre Nade. Zapita se koliko će

još njegovih ljudi završiti poput Timothvja, prije nego što budu oslobođeni

zatočeništva na palubi za robove. Sam Bowles mu baci pred noge odjeću,

rasparanu, ali čistu. Kapetan vas očekuje. Ne smijete ga ostaviti da čeka. Franky!

Cumbrae se podigne sa stolca i pozdravi ga. On pogne glavu, kako bi ušao u

kabinu na krmi broda. Drago mi je što vidim da niste pretrpjeli nikakve posljedice

vašeg boravka na donjoj palubi. Prije nego što je Sir Francis mogao izbjeći, stisne

ga u srdačan zagrljaj. Moram vas zamoliti za oprost što se tako odnosimo prema

vama, no guverner i njegova supruga zahtijevali su takav smještaj. Ja se nikada ne

bih na tako omalovažavajući način ponio prema jednome vitezu, svome

pobratimu. Dok je nastavljao pričati, Kragulj je brzo opipavao velikim rukama

tijelo Sira Francisa, u potrazi za skrivenim nožem, a zatim ga gurne prema

najvećem i najudobnijem stolcu u kabini. Jeste li za čašu vina, moj stari prijatelju?

Napuni čašu, a zatim da znak slugi da stavi pred Sira Francisa posudu s pirjanim

mesom. Iako je osjetio kako mu rastu zazubice, osjetivši miris prvoga toplog jela

koje mu je ponuđeno nakon gotovo dva tjedna, Sir Francis nije ni pokušao

dotaknuti čašu ili žlicu postavljenu pored posude. Cumbrae opazi njegovo

odbijanje, no nije navaljivao, samo se namršti; uzme žlicu u ruku i proguta zalogaj

iz svog tanjura. Nakon što je zvučno sažvakao zalogaj, zalije ga dugim gutljajem

vina i obriše crvene brkove rukom. Ne, Frankv, što se mene tiče, nikada se ne bih

ponio tako grubo. Vi i ja imali smo male nesuglasice u prošlosti, no sve je to bilo u

duhu sportskog nadmetanja, nije li tako? Sportski je ispaljivati topničke granate

na moj tabor? Ne gubimo vrijeme u pukim okrivljavamima. Kragulj prekine temu

razgovora nestrpljivom gestom. To se ne bi bilo dogodilo, da ste pristali podijeliti

plijen s galije sa mnom. Ono što time želim reći jest da se obojica razumijemo. U

srcu smo braća. Mislim da shvaćam. Sir Francis potvrdi glavom. Onda znate da

ono što vas boli, boli još više i mene. Patio sam zbog vas svakog trenutka vašeg

zarobljeništva. Mrzim vas vidjeti kako patite, milorde, dakle, zašto ne oslobodite

mene i moje ljude? To je moja najveća želja i namjera, uvjeravam vas. No, postoji

mala zapreka koja me sprječava da to i učinim. Potreban mi je samo znak s vaše

strane da su moji srdačni osjećaji prema vama uzvraćeni. Duboko me pogodilo to

što niste htjeli podijeliti sa mnom, vašim starim prijateljem, ono što je bilo s

pravom moje, onako kako smo se sporazumjeli. Siguran sam da su vam Nizozemci

dodijelili dio koji ste izgubili. Štoviše, vidio sam vas svojim očima da ukrcavate na

ovaj brod dio mirodija, koji mi je izgledao podosta velikodušan. Pitam se što će

misliti glavni admiral Engleske o vašim vezama s neprijateljem. Nekoliko mizernih

bačvica mirodija ne vrijedi ni spominjati. Cumbrae se nasmije. No, ne postoji ništa

što bi potaknulo moj bratski instinkt više od zlata i srebra. Hajde, Frankv, protratili

smo dosta vremena u pukim naklapanjima. Vi i ja znamo da ste sakrili polovicu

ingota s galije u neki brlog u blizini tabora u Slonovoj laguni. Znam da bih ga

pronašao, ako bih ga dovoljno dugo tražio, no tada ćete vi već biti mrtvi, ubijeni

krvničkom rukom na Rtu Dobre Nade. Sir Francis se osmijehne. Nisam sakrio

nikakvo blago. Slobodno ga potražite, ako želite, ali nećete pronaći ništa. Dobro

razmislite, Frankv. Vi znate što su Nizozemci učinili engleskim trgovcima koje su

zarobili na otoku Baliju? Razapeli su ih na križ, sagorjeli im ruke i noge bakljama od

sumpora. Želim vas poštedjeti od takve sudbine. Ako nemate drugih razloga o

kojima bismo mogli porazgovarati, želio bih se vratiti mojoj posadi. Sir Francis se

podigne na noge, ovoga puta čvršći nego prije. Sjednite!, plane Cumbrae. Recite

mi gdje ste sakrili blago, prijatelju, i pustit ću vas i vaše ljude, netaknute, kunem

vam se svojom čašću. Cumbrae ga je nastavio nagovarati i mučiti još sat vremena.

Konačno se preda i uzdahne: Tvrdi ste, Frankv. Reći ću vam što mogu učiniti za

vas. Ne bih to učinio ni za koga drugoga, ali volim vas kao brata. Ako me povedete

do blaga, podijelit ću ga s vama. Polovica za svakoga, i bez mogućnosti

nesporazuma. Ne bih mogao biti pošteniji nego što jesam, ne čini li vam se? Sir

Francis se i tom odgovoru samo mirno nasmije i Cumbrae nije više dalje uspijevao

sakriti bijes, te snažno udari šakom po stolu, da se čaša s vinom prolila,

poškropivši cijelu kabinu, a zatim glasno pozove Sama Bowlesa: Odvedite ovoga

oholog nitkova i ponovno ga okujte. Dok je Sir Francis polako izlazio iz kabine,

Kragulj mu dovikne: Otkrit ću gdje ste ga sakrili, Frankv, kunem vam se. Znam više

nego što vi mislite. Čim vas budem vidio obješenog ispred utvrde na Rtu Dobre

Nade, vratit ću se u lagunu i neću otići dokle god ga ne pronađem. loš je jedan od

Sir Farncisovih mornara umro u okovima prije njihova dolaska u uvalu rta. Ostali

su bili tako slabi i ukočeni da su bili primorani puzati poput životinja po Ijestvama

do gornje palube. Ostali su tamo, stisnuti, s rasparanom odjećom, otvrdnutom od

njihove prljavštine i ogledavši se oko sebe, trepćući očima i pokušavajući ih

zakloniti pred zasljepljujućom jutarnjom svjetlosti. Hal nije nikada sišao na kopno

toliko blizu Rta Dobre Nade, jer su se na dolasku držali daleko od kopna,

promatrajući uvalu iz daljine. U svakom slučaju njegov prethodni kratki pogled na

uvalu nije ga pripremio na toliku ljepotu krajolika, gdje se plavetnilo Atlantika

sručilo na bijeli morski žal, da su ga oči, oslabljene tamom, zaboljele. Poznata

planina s ravnim vrhom izgledala je kao da zauzima veći dio plavetnila afričkog

neba: velika padina žućkaste stijene, prepuna dubokih grla guste zelene šume. Vrh

planine bio je tako savršeno ravan, i njene proporcije toliko lijepe, daje izgledalo

kao da ju je nebeski arhitekt izradio. Na vrhu te goleme ravnine nadimali su se

svjetlucavi oblaci u nizu, pjenasti poput kipućega mlijeka koje se prelijeva iz vrča.

Taj srebrenasti vodopad nikada nije stizao do podnožja planine, padao je gubeći

se na polovici, ostavljajući donji dio planine prekriven predivnim plastom bogate

prirodne šume. Veličanstvenost krajolika činila je beznačajnim i bez ikakve

važnosti zgrade koje su se nizale duž obale, poput dosadnog kožnog osipa iznad

mekanog morskog žala., s kojeg je mala flota brodica isplovila ususret GwWw, čim

se usidrio. Guverner van de Velde odbio je sići Ijestvama i trebali su ga podići

iznad palube i prenijeti ga s broda konopcima, dok je sve vrijeme nervozno davao

savjete ljudima na konopcima: Pažljivo, nespretne životinje! Ako me prevrnete,

dat ću vas žive oderati! Spuste ga u brodicu pored boka Gwfa, gdje ga je čekala

njegova supruga, čiji je spuštanje, potpomognuto od kapetana Corneliusa

Schreudera, bilo puno dražesnije. Brodica ih prenese do obale. Zatim pet snažnih

robova ponovno podigne guvernera iz brodice, koja se zaljulja, i spuste ga na

morski žal. U trenutku kada su guvernerove noge dotaknute afričku zemlju, oglasi

se prva topnička granata počasne paljbe dobrodošlice; bilo je ukupno četrnaest

plotuna. Dugačka perjanica srebrenastog dima podigne se iznad topa na vrhu

južne promatračnice, a jeka topničke kugle toliko iznenadi novog predstavnika

Kompanije da je skočio bar hvat iznad zemlje, gotovo izgubivši šešir s perjanicom,

koji se predao vjetru. Guverner Kleinhaus, sretan zbog saznanja da je njegov

nasljednik konačno stigao, spusti se prema žalu da ga dočeka. Kapetan vojske,

također nestrpljiv da preda službu kapetanu Schreuderu, dalekozorom je

promatrao s bastiona utvrde prema njima. Kočija koju su vukli predivni sivci,

čekala ih je na vrhu žala. Guverner Kleinhaus se spusti i pozdravi došljake. Počasna

garda vojske bila je poredana oko kočije. Na žalu je, pak, bilo poredano stotinjak

muškaraca, žena i djece: svi stanovnici kolonije koji su bili u stanju hodati ili puzati

sakupili su se i iskazali dobrodošlicu guverneru van de Veldeu, koji se s naporom

uspinjao pješčanom dinom na žalu. Kada je konačno stigao na čvrsto tlo i

ponovno pronašao dah i ponos, primi pozdrav guvernera Kleinhausa. Stisnu si

ruke dok su časnici Kompanije, stanovnici kolonije i robovi pljeskali i vikali. Vojna

pratnja izvede demonstraciju oružja, a orkestar zasvira živahnu domoljubnu

pjesmu koja se završi tutnjavom bubnjeva. Dva se guvernera spontano zagrle,

Kleinhaus radujući se povratku u Amsterdam, a van de Velde zbog veselja što je

izbjegao smrti u oluji, a zatim i u rukama gusara, te što je ponovno ispod nogu

osjećao nizozemsko tlo. Dok su Sam Bowles i njegovi ljudi oslobađali leševe iz

okova i bacali ih u more, Hal se stisnuo usred skupine zarobljenika, promatrajući iz

daljine Katinku koja se penjala u kočiju, dok ju je guverner Kleinhaus pridržavao s

jedne strane, a kapetan Schreuder s druge. Osjećao je da će mu srce puknuti od

ljubavi prema njoj i prošapće obrativši se Danielu i Aboliju: Nije li to najljepša žena

na svijetu? Iskoristit će njen utjecaj u našu korist. Sada, kad njen muž ima vlast u

svojim rukama, nagovorit će ga da pravedno postupi prema nama. Nijedan od dva

diva mu ne odgovori, ali se samo međusobno pogledaju; Daniel se nasmiješi,

otkrivši razbijene zube, a Aboli zakoluta očima. Kada se Katinka smjestila na

kožnom sjedalu, uguraju i njena muža u kočiju, koja se zaljulja pod njegovom

težinom. Čim se i on sigurno smjestio pored supruge, orkestar zasvira brzi marš;

vojnici odmah uzmu na rame puške i izvedu predivnu predstavu, sa svojim bijelim

remenima i zelenim odorama. Parada se nastavi na ravnini koja je služila kao

stratište, krećući se prema utvrdi s masom ljudi koja je trčala pred kočijom i

micala se u stranu. Dovidenja, gospodo. Bila mi je čast imati vas na mome brodu.

Kragulj dodirne kapu u znak ironičnog pozdrava, dok je Sir Francis prelazio palubu

vukući s naporom lance i vodeći red svojih ljudi niz ljestve do brodice koja je bila

privezana uz bok broda. Toliki broj okovanih ljudi bio je prevelik teret za malu

brodicu. Kada su se otisnuli od boka Gwfa, brodica je plutala samo nekoliko prstiju

iznad vode. Približavajući se morskome žalu veslači su nastojali veslati krmeno

medu valovima koji su se pjenili, no jedan viši val podigne brodicu koja izgubi

stabilnost; zaljulja se, a potom se prevrne, na mjestu gdje je voda bila visoka četiri

stope. Posada i zarobljenici završe u pjenušavoj vodi, a brodica potone. Kašljući i

ispljunuvši morsku vodu, zarobljenici se uspiju podignuti međusobno se

pridržavajući. Napor je potrošio njihovu zadnju energiju. Kada su ih straže utvrde

ponovno potjerale, primoravši ih da se uspnu morskim žalom, udarcima pušaka i

grubim riječima, bili su puni vode i prekriveni bijelim pijeskom. Nakon što je

otpratila kočiju do vrata utvrde, masa ljudi se vrati prema žalu kako bi se malo

zabavila gledajući te jadnike koje je promatrala kao životinje na tržnici, smijući se

bez stanke i izričući oštroumne primjedbe. Meni izgledaju više poput cigana i

prosjaka, a manje kao engleski gusari, Tako ću barem uštedjeti svoje guldene;

neću ponuditi ništa, kada se budu popeli na tribinu za licitaciju robova, Gusari se

ne prodaju, njih se pali na lomači, Ne izgledaju mi Bog zna što, no, bar će nam

priuštiti malo zabave; već se od vremena pobune robova ne vidi ni jedno dobro

smaknuće, Eno ga, dolje, Stadige Jan, došao ih je vidjeti; kladim se da će im

održati koju dobru lekciju, tim gusarima... Okrenuvši glavu odakle je glas dolazio,

Hal opazi visoku pojavu, odjevenu u tamnu i ozbiljnu odjeću, s puritanskim

šeširom, koji je nadvisivao masu ljudi. Odgovori na Halov pogled žutim,

bezosjećajnim očima. Što kažete na ove ljepote, Stadige an? Hoćete li im uspjeti

izmamiti lijepu pjesmu za nas? Hal osjeti gnušanje i privlačnost koju je taj čovjek

imao na prisutne. Nitko mu nije stajao preblizu, a gledali su ga na takav način da je

mladić odmah shvatio da je on krvnik, kojeg se trebaju paziti. Zagledavši se u te

hladne oči, osjeti da se naježio. Što misliš, zašto ga nazivajuSpori an?, zapita tiho

Abolija. Nadajmo se da to nećemo nikad otkriti, odgovori mu Aboli, dok je

prolazio pored te visoke i mršave pojave. Bijela i crna djeca plesala su pored reda

ljudi u okovima, ismijavajući ih i gađajući ih kamenčićima i prljavštinom koju su

pronašli na cesti. Ohrabreni tim primjerom, čopor divljih pasa okomi se na njih,

grizući im noge. Odrasli koji su se našli u masi, odjeveni u najbolju odjeću, smijali

su se dječjim šalama, dok su neke žene približavale nosnicama vrećice s travama.

O, koje užasne pojave!, Pogledaj im lica, divlja i okrutna, Čuo sam da se crnci

hrane ljudskim mesom... Aboli se namršti, kolutajući očima prema njima.

Tetovaže na obrazima izgledale su ponosno, a užasni podsmijeh otkrivao je velike,

bijele zube. Kada bi prolazio, žene bi vrištale od straha, a djeca bi skrivala lica

medu haljine majka. U zadnjim redovima, držeći se daleko od prisutnih, ne

sudjelujući u vrijeđanju zarobljenika, stajali su muškarci i žene, te Hal shvati da se

radi o kućnim robovima građana. Imali su različitu crnu boju kože, od boje

antracita Afrike, do boje jantara tipične za Istok; bili su odjeveni jednostavno, u

odjeću gospodara koju su dobili, iako su neke žene na sebi imale ljepše haljine.

Promatrali su u tišini mornare koji su se vukli putom, usred zveketanja lanaca i

medu njima nije se čuo smijeh. Štoviše, Hal je uspio razabrati određenu simpatiju

iza njihovih zatvorenih izraza lica, jer su i oni bili zarobljenici. Nešto prije no što su

prošli vrata utvrde, Hal opazi jednu djevojku, na dnu mase ljudi. Bila se popela na

hrpu kamenih blokova kako bi mogla bolje vidjeti. No, nije to bio jedini razlog

zašto ju je Hal primijetio. Bila je ljepša od svih djevojaka koje je do tada vidio.

Pravi cvijet, imala je dugačku i gustu crnu kosu, i tamne i svjetlucave oči koje su

izgledale prevelike za njeno nježno lice. Na trenutak se njihove oči susretnu iznad

glava mase ljudi i Hal osjeti da mu je pokušavala prenijeti poruku koju on nije

uspijevao shvatiti. Znao je samo da je osjećala samilost prema njemu i da je

dijelila njegove patnje. Zatim je izgubi iz vida, dok su ih gurali kroz vrata utvrde u

dvorište. Slika te djevojke bila mu je društvo u strašnim danima koji su slijedili, i

polako je sjećanje na Katinku blijedilo. Ponekad mu je noću davala snagu, koja mu

je bila potrebna da izdrži. Osjećao je da se isplati boriti za život, ako je tamo vani,

izvan hladnih zidina, postojala osoba puna ljubavi i nježnosti prema njegovom

preziranom položaju. U dvorištu utvrde jedan ih vojnik oslobodi okova. Bila je

nazočna i skupina mornara, kojima je zapovijedao Sam Bowles, zadužen da

preuzme okove i ponovno ih vrati na GwM. Nedostajat ćete mi svi, moji dragi

drugovi. Sam se podrugljivo nasmije. Donja paluba GwHa bit će pusta bez vaših

nasmijanih lica i vašeg veselja. Pozdravi ih s vrata, dok je izvodio svoje ljude iz

dvorišta. Nadam se da će vas dobro njegovati i paziti, kao što je to učinio i vaš

prijatelj Sam Bowles. No, ne bojte se, kada budete upriličili vašu posljednju

predstavu, bit ću prisutan. Kada se Sam udaljio, Hal promotri dvorište. Opazi da je

utvrda koncipirana na ambiciozan način. Za vrijeme njegovog školovanja otac gaje

natjerao da uči i umijeće fortifikacije, tako daje odmah prepoznao klasičnu shemu

obrane zaštićenih kamenih zidina. Shvati da kada jednom bude gotova, utvrda će

biti vrlo teško osvojiva. No, poslovi još uvijek nisu bili dovršeni, i s kopnene strane

utvrda, odnosno de togfeef, kaštela, kako su ga nazivali njihovi novi čuvari, imao

je još uvijek otkrivene temelje, na kojima će jednoga dana podići velike kamene

zidine. Bilo je jasno da su se žurili s radovima, a gotovo sigurno su bili nedavni

nizozemskoengleski ratovi razlog ubrzanja radova. Kao i Lord Cromwell, Lord

zaštitnik Commonwealtha Engleske, Škotske i Irske, za vrijeme interregnuma, tako

i Charles, sin čovjeka kojemu je on dao odrubiti glavu, mogli su tražiti dio

pozajmice za ubrzane poslove koji su se mogli opaziti oko njih. Podsjetili su

energično Nizozemce na ranjivost kolonija, tako daleko od majke domovine.

Nedovršene zidine bile su okružene stotinama radnika, a dvorište, u kojem su se

nalazili, bilo je natrpano daskama za konstrukciju i nepravilnim kamenim

blokovima, izvađenim iz planine, koja se podizala iznad njih. Budući da su bili

opasni, držali su ih odvojene od drugih zatočenika. Iz dvorišta ih povedu u

podzemlje, zavojitim stubama, ispod južnog dijela utvrde. Kameni blokovi koji su

sačinjavali pod svjetlucali su od vlage koja se podizala iz tla, punog vode. Čak i

toga vedroga jesenskog dana hladnoća negostoljubivog ambijenta ježila je

prisutne. U podnožju prvog dijela stuba Sir Francis Courtenev izoliran je od ostalih

zarobljenika i uguran u malu ćeliju, dovoljnu da primi samo jednoga čovjeka. Bila

je dio još desetak jednakih ćelija, a vrata su joj bila od masivnog drva. Iz nje nije

mogao vidjeti ostale zarobljenike. Poseban smještaj za vas, gospodine gusaru,

reče korpulentan nizozemski čuvar, zalupivši za sobom vrata iza Sir Francisovih

leda i zaključavši bravu velikim željeznim ključem, koji je izabrao iz snopa koji mu

je visio za pojasom. Stavili smo vas u Raku smrti, sa svim pravim kriminalcima,

ubojicama, pobunjenicima i razbojnicima. Ovdje ćete se osjećati kao kod kuće,

siguran sam. Ostale zarobljenike povedu u donji dio zatvora. Čuvar otvori rešetku

u dnu hodnika i zatim ih ugura u dugu i usku ćeliju. Kada su ih zaključali unutra,

ostalo je jedva dovoljno prostora da se svi legnu na kameni pod, pokriven malim

slojem vlažnoga sijena. U jednom uglu nalazila se samo jedna kantica koja je

služila kao nužnik za sve, no ljudi se zadovoljno nasmiju kada opaze veliku cisternu

za vodu pored rešetke. Ako ništa drugo, to je značilo da barem vode više neće

nedostajati, kao na brodu. Bilo je i četiri prozorčića, koji su se nalazili na vrhu zida,

a nakon što je jednom proučio prostoriju, Hal podigne pogled prema njima. Aboli

ga podigne na rame, dajući mu mogućnost da dosegne jedan od tih uskih otvora:

bio je zatvoren masivnim rešetkama, kao i ostali. Hal pokuša prodrmati rešetku

golim rukama, no bila je solidna poput kamena i bio je primoran izbrisati iz misli

svaku ludu pomisao na bijeg tim putom. Uhvativši se za rešetke, uspije se popeti i

pogledati kroz otvor. Otkrije da su njegove oči bile samo korak iznad tla, a s

mjesta na kojem se nalazio mogao je vidjeti dio unutarnjeg dvorišta utvrde.

Mogao je vidjeti i ulazna vrata te golema vrata onog što je vjerojatno bilo sjedište

Kompanije s guvernerovim uredom. S jedne strane, na mjestu na kojem još zidine

nisu bile podignute, opazi padine planine s ravnim vrhom, a još više nebo, te jato

bijelih galebova koji su letjeli jasnim plavetnilom, bez ijednoga oblaka. Hal se

spusti na pod, i prođe skupinu mornara, prešavši preko ispaćenih i ranjenih. Kada

stigne do rešetke, podigne glavu prema stubama, no ne uspije vidjeti očevu ćeliju.

Oče!, uzvikne nesigurno, očekujući opomenu čuvara. Ne dobivši odgovor, podigne

glas i ponovno ga pozove. Čujem te, Hale, odgovori mu Sir Francis. Imate li

naredbe za nas, oče? Pretpostavljam da će nas nekoliko dana ostaviti na miru, bar

dok ne budu osnovali sud. Morat ćemo pričekati. Reci ljudima da ne gube nadu.

Na te riječi umiješa se jedan nepoznat glas, na engleskom s čudnim naglaskom.

Jeste li vi gusari o kojima smo toliko čuli? Pošteni smo mornari, nepošteno

optuženi, uzvikne Sir Francis. Tko ste vi i što radite ovdje? Vaš sam susjed u Raki

smrti, dvije ćelije ispred vas i osuđen sam na smrt, kao i vi. Mi još nismo osudeni,

pobuni se Sir Francis. lb je samo pitanje vremena. Čujem od tamničara da ćete

ubrzo biti osudeni. Kako se zoveš?, zapita ga Hal, umiješavši se u razgovor.

Zapravo, neznanac ga uopće nije zanimao, no taj je razgovor služio da potrati

vrijeme. Koji si zločin počinio? Zovem se Althuda, i moj je jedini zločin bio što sam

se pokušao osloboditi i što sam pokušao osloboditi druge ljude. Tada smo braća,

Althuda, ti i ja, i svi ljudi zatvoreni medu vim zidinama. Svi mi težimo za slobodom.

Začuje se zbor ljudi koji su se složili s Halovom tvrdnjom, a cada utihnu, Althuda

nastavi: Bio sam voda pobune robova ompanije. Neke su zarobili, i Stadige an ih je

spalio žive na lomači, većina nas se spasila, sakrivši se na planini. Više puta poslali

su rojnike u potragu za nama, no mi smo se borili, uspjeli smo se obraniti nisu nas

ponovno zarobili. Imao je mladenački glas, pun ponosa i nage i prije nego što ga je

i vidio, Hal osjeti da ga Althuda privlači. Dakle, ako ste uspjeli pobjeći, zašto se

ponovno nalaziš ovdje i Raki smrti?, htio je znati jedan od engleskih mornara.

Sada su već vi slušali, jer je Althudina priča raznježila i najtvrđeg medu njima.

Vratio sam se da oslobodim jednu osobu, jednoga roba koji e ostao ovdje, objasni

Althuda. No, čim sam se vratio u koloniju, repoznali su me i izdali. Ostanu dugo u

tišini. edna žena?, zapita glas. Vratio si se zbog jedne žene? Da, zbog jedne žene.

Uvijek postoji jedna Eva u srcu Edena, koja nas mami i zbog oje činimo ludorije,

izjavi jedan od njih i svi se nasmiju. Zatim jedan zapita: Je li bila tvoja ljepotica?

Ne, odgovori Althuda, vratio sam se po svoju sestricu. Na banketu koji je priredio

guverner Kleinhaus, kojim je htio zraziti dobrodošlicu svome nasljedniku, bilo je

trideset uzvanika. ko dugačkog stola sjedili su najvažniji ljudi u koloniji, zajedno sa

uprugama. S počasnog mjesta na kojem je sjedio, Petrus van de Velde, testrpljivo

čekajući, promatrao je drveni stol, iznad kog su se nalazili olemi lusteri, svaki s

pedeset mirisnih svijeća koje su osvjetljavale Tostoriju kao da je dan, reflektirajući

svjetlost na srebrenim, te na ašama od kristala. Već mjesecima, otkako je isplovio

s obale Trinkomalee, van e Velde je bio primoran da se zadovolji hranom

kuhanom u brodskoj uhinji, a potom grubom hranom koju su mu davali engleski

gusari. Sada su mu se oči sjajile i rasle su mu zazubice, promatrajući kuhinjske

specijalitete pred njegovim očima. Pruži ruku prema visokoj čaši ispred sebe i

ispije gutljaj rijetkog vina iz Champagne, koje mu je potaknulo apetit svojim

mjehurićima. Bio je zadovoljan službom koju su mu namijenili i za koju je morao

biti zahvalan vezama supruge sa Savjetom sedamnaestorice. Tim vodama, na

najjužnijem rtu Afrike, prolazila je neprekidna procesija brodova koji su plovili u

oba smjera, noseći skupocjene namirnice i predmete Europe i Istoka u uvalu rta.

Ništa nije nedostajalo. Prokleo je tiho Kelinhausovu dugačku zdravicu, od koje

gotovo ništa nije čuo. Sva je njegova pažnja bila usredotočena na gomilu zdjela i

pladnjeva, koji su bili poredani pred njega. Bilo je tu pečenih praščića, s hrskavom

kožicom; komadi teletine okruženi pečenim krumpirima koji su se još dimili; hrpe

mekanih pilića, golubova, pataka, i gusaka; pet različitih vrsta svježe ribe iz

Atlantika, pripremljenih na pet različitih načina, začinjenih cwrrygm i mirodijama

porijeklom iz Jave i Cejlona, te unutrašnjih regija Indije; visoke piramide golemih

jastoga, kojih su južna mora oceana prepune; svakojakog sočnog voća i povrća,

koje je raslo u vrtovima Kompanije; te sorbetta, pudinga i kolača, torta, želatine te

ostalih slatkiša koje su samo robovi u kuhinjama znali pripremiti. Sve je bilo

okrunjeno različitim vrstama sireva, donesenih iz Nizozemske brodovima

Kompanije. U suprotnosti s takvim izobiljem, tanjuri su bili nježni, bijeli i plavi. Iza

svakog stolca nalazio se jedan kućni rob odjeven u zelenu odoru Kompanije,

spreman mijenjati tanjure i čaše spretnim rukama, u bijelim rukavicama. pitao se

van de Velde, koji se, nakon što se zagledao u svako od tih magarećih lica, podigne

na noge, da odgovori. Bit će dovoljno dvije minute, samome sebi obeća, a nakon

što im je izgovorio riječi koje su željeli čuti, zvonkim glasom završi: I na kraju, želio

bih poželjeti guverneru Kleinhausu miran povratak u domovinu i dugu i sretnu

mirovinu. Sjedne i odmah zgrabi žlicu. Prvi put građani kolonije imali su privilegij

vidjeti za stolom novoga guvernera, i tišina zavlada medu iznenađenim gostima

kada opaze da se razina juhe u tanjuru spustila poput oseke u ZuiderZeeu. Zatim,

shvativši da kada počasni gost završava jedno jelo, odmah robovi mijenjaju tanjur,

i služe sljedeće, požure se i s velikim naporom pokušaju jesti istom brzinom kao i

novi guverner. Medu njima se nalazilo mnogo gurmana, no ni jedan nije bio na

visini van de Veldea, pogotovo nakon početne prednosti. Čim je tanjur s juhom

bio prazan, odnesu i sve ostale tanjure s juhom, zamijenivši ih punim tanjurima s

pečenim praščićem. Prva dva jela pojedu u gotovo apsolutnoj tišini, isprekidanoj

samo krkljanjem. Za vrijeme trećeg jela Kleinhaus dođe k sebi i, kao gostoprimac,

pokuša oživjeti razgovor, nagnuvši se prema van de Veldeu, u namjeri da odvrati

njegovu pažnju od tanjura. I Pretpostavljam da ćete prije svega htjeti riješiti

pitanje I engleskih gusara, obrati se van de Veldeu i on se energično složi, I budući

da je imao prepuna usta sočnog jastoga da bi mu odgovorio. este li već odlučili na

koji ćete ih način procesuirati i optužiti?, raspitivao se Kleinhaus. Van de Velde

bučno proguta, a i zatim odgovori: Bit će smaknuti, naravno, no nikako prije nego

što I njihov kapetan, zloglasni Francis Courtenev, ne izda skrovište tereta j

Kompanije koji je nestao. Stoga bih što prije htio sastaviti sud. Kapetan Schreuder

se uljudno zakašlje i van de Velde mu baci nestrpljiv pogled: Da? Želite li nešto

reći? Hajde! Gospodine, danas sam imao mogućnost da pregledam radove na

utvrdi. Samo Bog zna kada ćemo se ponovno zaratiti s j Engleskom, no može se to

dogoditi vrlo brzo. Englezi su lopovi po i prirodi i gusari po pozivu. Stoga,

gospodine, Sedamnaestorica su u Amsterdamu dali apsolutnu prednost

svršavanju utvrde. To je vrlo i jasno izrečeno u naredbi koju sam primio pismom,

kada sam proglašen kapetanom kaštela. Svi gosti se uozbilje pri spomenu na

svetu Sedamnaestoricu, kao da je spomenuto kakvo božanstvo. Schreuder ostavi

da se tišina produlji, nastojeći naglasiti važnost njegova argumenta, a zatim

nastavi: Radovi su dosta u zaostatku, u odnosu na to kako su odredile visosti.

Umiješa se major Loten, izlazeći kapetan vojske. Istina je, radovi zaostaju, no

postoje dobri razlozi. On je bio odgovoran za gradnju i guverner van de Velde

pogleda prema njemu, uguravši si u usta još jednu prepunu vilicu jastoga. Bio je

zaista odličan i on uzdahne na pomisao od još sljedećih pet godina ovakve hrane.

Prije odlaska sigurno će kupiti Kleinhausovog šefa kuhinje. Pokuša se uozbiljiti i

saslušati Lotena koji se ispričavao: Nisam imao dovoljno radne snage. Ta nesretna

pobuna robova ostavila nas je bez ljudi, završi, dok se van de Velde mrštio.

Upravo sam vas tu čekao, reče Schreuder. Ako nam toliko nedostaju ljudi koji će

zadovoljiti očekivanja Sedamnaestorice, bi li bilo pametno smaknuti dvadeset i

četiri snažna engleska mornara i u dobrom fizičkom stanju, umjesto da ih

upotrijebimo za gradnju utvrde? Svi prisutni pogledaju prema van de Veldeu i

pokušaju procijeniti njegovu reakciju. Novi guverner proguta hranu, a zatim

iskoristi kažiprst te pročačka po zubima, da bi pomaknuo komadić jastoga koji mu

je ostao medu zubima, a zatim preuzme riječ: Nemoguće je poštedjeti

Courteneyja, reče konačno, pa čak i samo stoga da radi na utvrdi. Po Lordu

Cumbraeu, čije mišljenje poštujem, doda, te se okrene prema Kragulju, Englez zna

gdje je sakriven nestali teret, a osim toga, moja supruga i ja..., nastavi pogledavši

prema Katinki, koja je sjedila između Kleinhausa i Schreudera, bili smo primorani

podnijeti previše poniženja s njegove strane. Sasvim se slažem s vama, reče

Schreuder. Trebamo ga prisiliti bar da otkrije sve što zna o nestalom zlatu. A što je

s ostalima? Bilo bi pravo rasipništvo smaknuti ih, kada su nam potrebne njihove

ruke, ne čini li vam se, gospodine? Uostalom, nisu ništa drugo nego priglupe

životinje za vuču, koje i ne shvaćaju težinu zločina, no imaju dovoljno snažna

ramena da se iskupe. Van de Velde promrmlja, no bez da se i obveze: Želio bih

čuti i mišljenje guvernera Kleinhausa o tome, a zatim ponovno napuni usta,

pognutom glavom, ali malenim očima uperenim na svog prethodnika. Pametno je

izmaknuo odgovornosti odluke; tako je, u budućnosti, mogao uvijek podijeliti

prijekore, ako bi ih bilo. Naravno, odgovori Kleinhaus, širokom gestom ruke,

robovi prve kvalitete trenutno stoje oko tisuću guldena svaki. Tako velikodušni

prilog financijama Kompanije značio bi veliku zaslugu u očima njihovih visosti.

Savjet Sedamnaestorice je odlučio da se kolonija financira samostalno, da ne bude

na teret blagajna Kompanije. Svi prisutni razmisle svečanim izrazima lica o

izrečenim riječima, dok Katinka ne razbije tišinu svojim kristalnim glasom: Meni

će, primjerice, trebati robovi u kući i željela bih imati mogućnosti kupiti dobre

radnike, pa i po tim visokim cijenama. Na osnovi sporazuma i međunarodnih

protokola zabranjeno je prodavati kršćane u roblje, primijeti Schreuder, opazivši

da su se izgledi da dobije radnu snagu za rad na utvrdi počeli gasiti. Pa, bili to i

Englezi. No, nisu svi gusari koje ste zarobili kršćani, nije popuštao Kleinhaus.

Opazio sam medu njima nekoliko crnaca. Crni robovi su jako traženi u koloniji.

Dobri su radnici. Za Kompaniju bi bilo najbolje da ih prodamo za guldene, a zatim

ćemo osuditi engleske gusare na doživotnu robiju, i moći ćemo ih iskoristiti za

dovršenje radova, kako bi udovoljili Sedamnaestorici. Van de Velde se ponovno

namršti, očistivši tanjur kako bi dao do znanja daje spreman kušati i teletinu.

Razmisli o tim riječima, dok su pred njega stavljali pun tanjur. Trebalo je imati na

umu još jedno pitanje, o kojem nitko nije ništa znao, a bila je to njegova mržnja

prema kapetanu Schreuderu. Nije imao namjeru olakšati mu zadatak, i istini za

volju, najradije bi da kapetan ne uspije u svojoj novoj službi, te da ga vrate u

domovinu, samo da se njegov neuspjeh ne odrazi na njegovu karijeru. Zagleda se

intenzivno u Schreudera, igrajući se mišlju da odbije njegova traženja. I previše

dobro je znao što je imao na umu taj Schreuder, i skrene pogled na suprugu. Te je

večeri Katinka izgledala sjajno. U nekoliko dana što su se smjestili u njihov

privremeni smještaj u utvrdi, sasvim se oporavila od dugog putovanja i

zatočeništva na koje ju je Sir Francis primorao. S manje od dvadeset i četiri godine

bila je mlada i puna životne energije. Naravno, nije to bio jedini razlog njenom

dobrom raspoloženju i živosti te večeri. Svaki put, kada bi taj oholi magarac od

Schreudera progovorio, odnosno prečesto, ona bi se zagledala u njega velikim

nevinim očima, posvećujući mu svu pažnju. Kada mu je izravno govorila, također

prečesto, dodirivala mu je rukav nježnim, bijelim rukama, a jednom je, pred

poniženim van de Veldeom, čak spustila svoju ruku na koščatu kapetanovu ruku i

ostavila ju da svi prisutni opaze, podrugljivo se osmijehnuvši. Prizor na taj vidljiv

ritual zavođenja, koji se odvijao pred očima cijele kolonije, gotovo mu je pokvario

apetit, no, na sreću, ne uspjevši. Bilo je već dovoljno teško prihvatiti, u privatnosti,

grubu stvarnost da će se ubrzo taj hrabri kapetan uvući ispod njenih haljina, ali

bilo je gotovo nepodnošljivo podijeliti saznanje te stvarnosti sa svima prisutnima.

Kako je mogao tražiti da ga poštuju i da ga slušaju, ako ga je vlastita žena varala

pred svima? Konačno je van de Velde bio tako sit, da je na kratkome putu od sale

za primanja do sale vijeća često zastajkivao, pretvarajući se da se divi slikama i

ostalim umjetninama koje su ukrašavale zidove, no, zapravo je pokušavao smoći

snage. Stigavši do sale, smjesti se na jastuke jednog od drvenih stolaca s visokim

naslonom, prihvativši čašu brandvja i lulu. Sazvat ću sud kako bi procesuirao

gusare sljedećeg tjedna, odnosno čim budem stupio u službu guvernera, koju mi

guverner Kleinhaus bude predao, izjavi. Nema smisla trošiti još vremena na te

nitkove. Imenujem kapetana Schreudera kao javnog tužitelja koji će slijediti njihov

predmet. a ću pak biti sudac. Pogleda gospodara kuće sa suprotne strane stola.

Želite li vašim pomoćnicima izdati zapovijedi da učine sve što je potrebno,

mjMbeer Kleinhaus? Naravno, mniger van de Velde. Jeste li već imenovali

odvjetnika koji će braniti optužene gusare? Po van de Veldeovom izrazu lica bilo

je očito da to nije učinio, ali on samo zamahne debelom rukom odgovorivši mu

jednostavno: Molim vas, pobrinite se vi za to. Siguran sam da će netko medu

vašim službenicima dovoljno poznavati pravo i zakone da obave tu dužnost na

ispravan način. Osim toga, nema se što braniti, izjavi te se nasmije. Već mi je palo

na pamet jedno ime, reče Kleinhaus složivši se. Ja ću ga imenovati, i dopustiti mu

prilaz zarobljenicima da prikupi njihove izjave. Dobri Bože!, reče preneraženo van

de Velde. A zašto? Ne želim da mu taj engleski nitkov napuni glavu čudnim

mislima. a ću mu objasniti kako stvari stoje, a on neće morati učiniti ništa drugo,

nego ih samo obrazložiti sudu. Shvaćam, složi se Kleinhaus. Bit će sve gotovo prije

mog odlaska, sljedećeg tjedna. Pogleda prema Katinki. Draga gospodo, sigurno ste

nestrpljivi da ostavite vaš privremeni smještaj, ovdje u utvrdi, i smjestite se što

prije u guvernerovu rezidenciju, puno udobniju i prostraniju. Mislio sam da bi se

mogao organizirati posjet vašem novom domu nakon nedjeljne mise. Bio bih

počašćen, ako bih vas mogao osobno otpratiti. Vrlo ste ljubazni, gospodine.

Katinka mu se nasmiješi, sretna što se ponovno nalazi u središtu pažnje. Na

trenutak Kleinhaus zastane, a zatim nastavi: Kao što vjerojatno pretpostavljate,

tijekom svog službovanja u koloniji kupio sam dosta velik broj služinčadi.

Uostalom, i kuhari koji su priredili ovu jednostavnu večeru dio su mojih osobnih

robova. Pogleda van de Veldea. Nadam se da je njihov trud naišao na vaše

odobravanje. Kada novi guverner potvrdi, ponovno se obrati Katinki. Kao što

znate, ubrzo ću se vratiti u domovinu, da bih uživao u mirovini na mom malenom

imanju. Dvadeset robova bit će previše za moje potrebe. Vi ste, mevrou, iskazali

zanimanje za kupnju robova. Htio bih iskoristiti priliku vašeg posjeta rezidenciji i

pokazati vam one koje sam namijenio prodaji. Svi su bili pažljivo izabrani, i mislim

da će vam biti ekonomičnije i bolje ako ih osobno kupite, umjesto na javnoj

dražbi. Ponekad se robovi kupljeni na dražbi pokažu lošije kvalitete od očekivane.

Uvijek je bolje znati razlog zbog kojeg se prodavač želi riješiti roba, ne čini li vam

se? Hal je uvijek imao jednoga čovjeka na prozorčiću, na vrhu zida ćelije, koji se

držao u ravnoteži na ramenima drugoga, i pridržavajući se za rešetke, nadzirao

dvorište. Izvidnikje obavještavao o viđenom Hala, koji je vijesti prenosio ocu, na

vrhu stuba. Prvih dana naučili su raspored sati vojske i upoznali običaje časnika

vojske, te stalno dolaženje i odlaženje građana koji su posjećivali utvrdu. Hal je

uzvikivao opis svakoga od njih vodi pobune robova, zatvorenog u Raki smrti.

Althuda je poznavao osobne podatke svih stanovnika kolonije i prenosio im je sva

iskustva koja je skupio, tako da je nakon nekoliko dana Hal poznavao ne samo

izgled, već i karakter svakoga od njih. Započne voditi kalendar, označavajući

prolaz svakog dana križićem na kamenoj podlozi u uglu ćelije i zabilježivši pored

najvažnije događaje. Nije bio siguran hoće li mu taj dnevnik donijeti kakvu

prednost, no bar je ljudima davao temu za razgovor i u njima ostavljao dojam da

on ima plan kojim će oni biti oslobođeni, ili, ako ništa drugo, pokušati pobjeći.

Guvernerova kočija ispred vrtova!, izjavi izvidnik i Hal skoči s mjesta gdje je sjedio,

između Abolija i Daniela, prema suprotnome zidu. Silazi, zapovjedi. Daj da

pogledam. Kroz rešetke opazi kočiju koja je stajala u podnožju velikih stuba koje

su vodile prema sjedištu Kompanije i guvemerovom uredu. Kočijaš se zvao

Fredricus i bio je stari rob koji je pripadao Kleinhausu. Za Althudu on nije bio

prijatelj; već je trideset godina bio Kleinhausov pas čuvar, dakle, nije mu se moglo

vjerovati. Štoviše, Althuda je sumnjao da ga je upravo on izdao, obavijestivši

majora Lotena o njegovom povratku u planine.Vjerojatno ćemo ga se osloboditi

kada Kleinhaus bude otišao iz kolonije. Sigurno će ponijeti sa sobom u Nizozemsku

i Fredricusa, objasni im. Odjednom je došlo do komešanja kada jedan red vojnika

potrči dvorištem i stane pred stube. Izlazi Kleinhaus, izjavi Hal, prepoznavši

pripreme; dok je govorio, vrata se otvore i skupina ljudi iziđe na svjetlost sunca,

silazeći prema kočiji koja ih je čekala. Visoka i grbava Kleinhausova pojava, kisela

lica, bila je u suprotnosti s mladenačkom ljepotom koja se naslanjala na njegovu

ruku. Halovo srce zastane na trenutak kada prepozna Katinku, ali njegovi osjećaju

prema njoj nisu više bili toliko snažni kao nekada. Zatim sklopi napola oči, opazivši

Neptunov mač koji je visio o Schreuderovu pojasu, u pozlaćenim koricama, dok je

ovaj slijedio Katinku. Svaki put kada bio vidio mač na Schreuderu, njegov je bijes

rastao. Fredricus se spusti s visokog sjedala, kako bi razvio ljestvice i otvorio vrata

kočije, zatim se odmakne, ostavivši da dva džentlmena pomognu Katinki da se

uspne u kočiju i udobno smjesti. Što se događa tamo dolje?, dovikne otac i Hal

shvati, osjetivši se krivim, da nije govorio otkako je ugledao ženu. No, sada je već

nestala iz njegova vidokruga. Kočija je izišla kroz vrata utvrde dok su je stražari

pozdravljali, a Fredricus je tjerao konje prema stratištu. Bio je predivan jesenski

danijugoistočnjak, koji je ljeti puhao bez prestanka, utihnuo je. Katinka je sjedila

pored guvernera Kleinhausa, dok je kapetan Schreuder sjedio s njene suprotne

strane. Ostavila je muža u svom uredu u utvrdi. Bio je zaposlen u sastavljanju

pisma za Savjet Sedamnaestorice, i sada je osjećala vraga u sebi. Raširi haljine,

tako da je krinolinom prekrila kapetanove kožne čizme. Nastavivši živahni

razgovor s Kleinhausom, ispruži nožicu, skrivenu pod haljinama, dok nije dodirnula

vrh Schreuderove čizme. Polako ga zavodljivo pritisnuvši, opazi njegov lagani skok;

zatim ponovno pritisne i osjeti da joj nespretno odgovara. U tom trenutku se

izravno obrati Schreuderu: Ne mislite li i vi, kapetane, da bi aleja hrastova koja

vodi prema rezidenciji, bila predivna? Gotovo da ih već mogu i vidjeti, tako čvrste i

snažne, što se podižu u svoj njihovoj bujnosti. Bilo bi predivno! Pogleda ga svojim

velikim, ljubičastim očima da bi naglasila te riječi, ponovno pritisnuvši kapetanovu

nogu. Nedvojbeno, mevrow. Schreuderov glas bio je promukao, pun

dvosmislenosti. Sasvim se slažem s vama. Štoviše, slika koju ste opisali tako je živa

da bi trebali biti u stanju vidjeti deblo koje raste pred vašim očima. Na taj poziv,

ona spusti pogled na kapetana, utvrdivši, zabavljena, dojam koji je ostavila na

njega. Bogme, pomisli, hlače mu se dižu, i to samo zbog mene! Guvernerova

rezidencija podizala se oko milju udaljenosti od velikog zdanja utvrde,

dominirajući zonom vrtova Kompanije. Bilo je to elegantno zdanje, s tamnim

krovom od sijena i zidovima obijeljenim vapnom, okruženo širokim sjenovitim

balkonima. Bilo je u obliku križa, s timpanima koji su ukrašavali krajeve. Vrtovi su

bili raskošni, zahvaljujući njezi mnogih vrtlara Kompanije. Već iz daljine Katinka je

bila očarana svojom novom kućom. Strahovala je da će ju smjestiti u kakvo

bijedno zdanje, a ta je rezidencija bila mnogo iznad njenih očekivanja i njenih

najoptimističnijih predodžbi. Sva služinčad bila je poredana na Širokoj ulaznoj

terasi, kako bi joj iskazali dobrodošlicu. Kočija se nježno zaustavi i njena dva

pratioca se požure kako bi joj pomogli sići. Na znak, služinčad koja ih je čekala

skine kape i nakloni se do poda pred njom. Katinka im samo hladno odzdravi, ali

Kleinhausu je stalo da joj ih predstavi, jednog po jednog. Bila su to većinom tamna

ili žuta lica, za nju, bez ikakva interesa, koje gotovo da nije ni pogledala, požurivši

što više dosadan ritual. No, jedan od slugu privuče njenu pažnju više od nekoliko

trenutaka. Ovo je glavni vrtlar. Pucketanjem prstiju Kleinhaus pozove čovjeka,

koji se zaustavi pred njom, bez kape, koju je držao čvrsto na prsima. Dosta je

poznat u našem društvu, objasni Kleinhaus. Osim što je odgovoran za ovaj

predivan vrt, reče i pokaže beskonačne zelene travnjake i predivne lijehe u cvatu, i

za opskrbu svježim voćem i povrćem za sve brodove Kompanije koji se

zaustavljaju u uvali rta, također je i državni krvnik. Katinka je već htjela nastaviti s

ritualom, no u tom trenutku se vrati i s malo uzbuđenja promotri čovjeka koji je

dominirao s visine njegovim stasom: promotrivši njegove čudne svijetle oči,

pomisli na stravične prizore koje su vidjele. Zatim spusti pogled na njegove ruke:

bile su to ruke seljaka, široke, snažne, žuljevite i dlakave. Zamisli ih dok su držale

omču, vile ili užareno željezo za obilježavanje. Jeste li vi onaj, kojeg zovu Stadige

fan? lb je ime u njoj pobuđivalo morbidnu privlačnost i odbijanje, kao kad se

govori o smrtonosnoj zmiji otrovnici. a, fMgvroH. Tako me zovu. Čudnovato ime.

Zašto? Njegov ju je pogled uznemirivao, žut i nepomičan kao da je čovjek gledao

nešto što je bilo vrlo daleko, iza njenih ramena. Jer pričam polako. ler se nikad ne

žurim. Jer sam savjestan, jer pod mojim rukama biljke rastu polako i daju plod. Jer

pod ovim istim rukama ljudi umiru polako i bolno. Držao ih je podignute pred

njom da bi joj ih pokazao. Imao je zvonki i melodiozan glas i Katinka primijeti da u

njoj raste čudnovato i perverzno uzbuđenje. Ubrzo ćemo imati priliku vidjeti vas

na djelu, Stadige an. Osmijehne se, lagano zadihana. Zatvori utvrde puni su

zločinaca koji čekaju da prime vašu pažnju. Pomisli na te široke i jake ruke na

djelu, na vitkom tijelu Hala Courtenevja i na tu pomisao osjeti napetost mišića

bedara. Bit će to vrhunac uzbuđenja za nju, vidjeti njenu lijepu igračku, koje se već

bila zasitila, kako polako, vrlo polako, postaje iznakažena i osakaćena. Moramo

još razgovarati, Stadige an, reče promuklim glasom. Sigurna sam da imate mnogo

zabavnih priča, koje mi možete ispričati, o konjima i ostalom. On se još jednom

nakloni, vrativši kapu na obrijanu glavu i povukavši se korak unatrag i stane u red

služinčadi. A, ovo je moja guvernanta, izjavi Kleinhaus, no Katinka je toliko bila

udubljena u svoje misli, da nekoliko trenutaka nije uopće pokazala da ga je čula.

Zatim, pogledavši prema ženi koju joj je Kleinhaus predstavljao, odjednom

razrogači oči, poklonivši joj svu pažnju. Zove se Sukeena. U Kleinhausovu glasu

začula je nešto što nije odmah mogla dešifrirati. Vrlo je mlada za tako važno

mjesto, primijeti Katinka, uzevši si vremena da joj instinkt proradi. Ta djevojka bila

je za nju jednako toliko očaravajuća kao i krvnik, iako na sasvim drukčiji način. Bila

je tako izvanredno malena i nježna da je izgledala poput umjetničke kreacije, a ne

kao žena od krvi i mesa. Tipično je za pripadnike njene rase da izgledaju puno

mladi od onog što zaista jesu, objasni joj Kleinhaus. Imaju tako dječje tijelo, poput

tijela lutke. Odjednom se prekine kao da je primijetio da je učinio nepravilnost što

je pred jednom ženom komentirao dijelove tijela druge. Katinkin izraz ne izda

zabavu koju je osjećala. Stari jarac luduje za tom lutkom, pomisli, proučavajući

karakteristike na koje je on usmjerio njenu pažnju. Djevojka je na sebi imala bluzu

s visokim ovratnikom, no lagana i prozirna tkanina poput gaze otkrivala je

djelomično njene grudi, malene, ali savršene, kao i ostatak tijela. Kroz svilu,

Katinka je mogla vidjeti oblik i boju bradavica, koje su izgledale poput dva rubina

umotana velom. Ta je odjeća, iako jednostavna i klasičnog istočnjačkog kroja,

vjerojatno stajala najmanje pedeset guldena. Sandale su bile izvezene zlatnim

koncem, što je bilo dragocjeno za jednu robinju, a za vratom je nosila broš od

jantara, dragulj dostojan miljenice mandarina. Ta djevojka je vjerojatno

Kleinhausova mala, tajna igračka. Prve tjelesne užitke Katinka je upoznala s

trinaest godina, na pragu puberteta. U izoliranosti njenih soba, babica ju je

poučila tim zabranjenim užicima i još uvijek si je ponekad znala priuštiti pokoji

izlet na začarane ledine otoka Lesbosa, gdje je često otkrila užitke koje joj ni jedan

muškarac nije uspio dati. Sada, podignuvši pogled s tamnoga tijela na tamne oči

djevojke, osjeti do trbuha drhtaj požude koji je prijetio da će ju rastopiti.

Sueeknin pogled bio e užaren poput lave vulkana na rođenome Baliju; te oči nisu

bile oči potlačene robinje, već ponosne žene. Katinka se osjeti izazvanom i

uzbuđenom. Moći ju ukrotiti i posjedovati, a zatim ju razbiti! Osjeti da joj je srce

snažnije zakucalo, a disanje postalo ubrzanije na sliku koja se stvarala u njenim

mislima. Slijedi me, Sukeena, zapovjedi. Želim da mi pokažeš kuću. Sukeena spoji

dlanove ruku i približi vrške prstiju usnama, ali njene su oči i dalje gledale u

Katinkine, istim onim tmurnim i bijesnim pogledom. Katinka se pitala je li to

mržnja, i pomisao na to još je više uzbudi. pomisli Kleinhaus. CWoodzf ćw se

toMđčno fe Primijetio je igru strasti i osjećaja koja se stvorila između dviju žena.

Iako se nije zavaravao da će uspjeti shvatiti dušu istočnjačkih robinja, Sukeena je

bila njegova igračka već pet godina i on je naučio prepoznati mnogo varijacija

njenog raspoloženja. Pomisao da će se odvojiti od nje rađala je u njemu strah, no

znao je da je to morao učiniti, za njegov osobni mir i mentalno zdravlje. Ona gaje

uništavala. On se više nije mogao prisjetiti kada je posljednji put bio miran, a da

nije izjedan strastima, te da je uspio jednom mirno spavati. Konačno se oslobodio

brata, koji je za njega bio tm u oku, koji ga je također mučio. Sada je morala i ona

otići, nije više uspijevao izdržati to prokletstvo u vlastitom postojanju. Izišavši iz

reda posluge, Sukeena im se pridruži poslušno: odvratnom gospodaru, golemom

vojniku i gospodi u zlatu, lijepoj i okrutnoj koja je već je to osjetila držala njenu

sudbinu u tim bijelim vretenastim rukama. Prođu u skupini kroz prozračne

prostorije rezidencije, s visokim stropovima i zelenim zavjesama, kroz koje su

prolazile sunčeve zrake rta što su projicirale zebrastu tamnu sjenu na podu. U toj

sunčanoj koloniji Katinka je osjećala laganost duha, nemir, želju za nepoznatim

pustolovinama i osjećajima koje do tada još nije poznavala. U svakoj sobi

prepoznavalaje žensku ruku, nježnu i dražesnu. Nije to bio samo miris cvijeća i

tamjana, već i živa prisutnost, koji, dobro je znala, nisu mogli dolaziti od tužnoga i

umornoga starca koji je stajao pored nje. Nije se morala okrenuti da bi znala da je

to djevojka iza nje oslobađala tu auru, uz šum svilene haljine i lagane škripe

pozlaćenih sandala, miris jasminova cvijeta u crnoj kosi i slatkasti miris mošusa na

koži. U suprotnosti čula je oštar zvuk kapetanovih peta kako udaraju o pločice na

podu, škripu kože i zveket korica mača koje su se ljuljale o njegovu boku. Njegov je

miris bio jači od djevojčinog, kiselkast i muški, sastavljen od znoja, kože i

životinjske vitalnosti, kao da je vranac tjeran do krajnjih snaga, koji se uvlači medu

njena bedra. U stanju prevelike uzbudenosti u kojem se nalazila, sva osjetila bila

su joj maksimalno nadražena. Konačno ih guverner Kleinhaus povede izvan kuće,

prema travnjaku i malenom paviljonu koji se podizao pored hrastova.

Pripremljeno je za njih hladno jelo i Sukeena ostane nedaleko od njih, spremna da

izvrši svaku zapovijed, vodeći poslugu pogledom ili pokretom ruke, s puno

elegancije. Katinka primijeti da je iz svakog tanjura i boce koja je bila posluživana

na stol, Sukeena kušala komadić ili ispijala maleni gutljaj, nježno poput leptira koji

se spušta na tek otvorenu orhideju. Njena tišina nije ju činila manje vidljivom,

dapače, jako su osjećali njenu prisutnost. Cornelius Schreuder sjedio je toliko

blizu Katinke da je svakoga puta kada bi se nagnuo da razgovara s njom,

pritiskivao nogom njezinu. Gledali su prema uvali gdje je bio usidren

SfđMdvđsfžgAe;d, te nedaleko od njega i GwM of Moray. Galija je stigla tijekom

noći s teretom mirodija i dragocjenog drva koje su preoteli od gusara. U svom

budućem putovanju trebao je odnijeti i Kleinhausa, koji je bio nestrpljiv da riješi

svoje obveze na rtu. Katinka se nježno osmijehne starcu koji je držao čašu vina u

ruci, znajući daje u lošijem položaju za dogovor o cijeni. Želio bih prodati petnaest

od svojih robova, reče joj Kleinhaus, i sastavio sam popis s njihovim osobnim

podacima: sposobnostima, godinama, i zdravstvenim stanjem. Pet žena je u

drugom stanju, dakle, kupac može računati na povećanje njegovog početnog

uloga. Katinka pogleda dokument koji joj je pružao, a zatim ga spusti na stol.

Recite mi nešto o Sukeeni, zapovjedi. Ako se ne varam, u njoj je i kap sjevernjačke

krvi. Je li joj otac možda Nizozemac? Iako je Sukeena bila u blizini, Katinka je

govorila o njoj kao da je djevojka beživotni predmet, bez sluha i osjećaja, poput

lijepog dragulja ili minijature. Vrlo dobro primjećujete, mevrow. Kleinhaus pogne

glavu. No, njen otac nije bio Nizozemac. Bio je engleski trgovac, dok je majka bila

s Balija, no plemenita roda. Kada sam ju vidio, bila je žena srednjih godina, no,

izgleda daje u mladenačkim danima bila prava ljepotica. Iako je bila samo njegova

konkubina, engleski se trgovac odnosio prema njoj kao prema supruzi. Sve troje

proučavalo je Sukeenine crte lica. Da. Europska krv se primjećuje, po boji njene

kože, po obliku njenih očiju, primijeti Katinka. Sukeena je imala spušten pogled,

nepomičan, nastavljajući sa svojim poslom. Što mislite o njenome izgledu,

kapetane?, zapita Katinka obraćajući se Schreuderu i pritisnuvši nogu o nogu.

Uvijek me zanima što može očarati jednog muškarca. Ne mislite li i vi da je malo i

dražesno biće? Schreuder lagano pocrveni, pomaknuvši stolac tako da ne gleda

izravno Sukeenu. Mgymw, nikada mi se nisu previše sviđale domorotkinje, pa i

ako su polukrvne. Sukeenino lice ostalo je nepomično, iako je, samo nekoliko

koraka od njega, jasno čula njegove pogrdne riječi. Moji su ukusi usmjereni više

prema našim dražesnim nizozemskim djevojkama. Nikada ne bih zamijenio čisto

zlato s tombakom. O, kapetane, kako ste ljubazni. Zavidim nizozemskoj djevojci

od čistoga zlata koja je u vašim mislima. Prasne u smijeh i značajno ga pogleda.

Katinka se ponovno obrati Kleinhausu: Dakle, ako joj je otac bio Englez, ona govori

i tim jezikom? Mora daje to vrlo korisno, zar ne? Zapravo ga dobro govori, no to

nije sve. Spretna je u vođenju domaćinstva. Drugi je robovi poštuju i slušaju.

Poznaje dobro istočnjačku medicinu i ima lijek za svaku bolest... Uzorna djevojka,

izjavi Katinka, prekinuvši ga. Što mi možete reći o njenoj prirodi? Je li mirna,

ponizna? Takva je kakva se prikazuje, uvjeri ju Kleinhaus, izmaknuvši spretno

izravnom odgovoru. Uvjeravam vas, gospodo, da je posjedujem već pet godina i

uvijek se pokazala ponizna. Sukeenino lice ostane odsutno, kao da je uklesano u

jantar, iako se njen duh htio pobuniti čuvši tu laž. Pet godina ga je podnosila, i

samo u rijetkim slučajevima, kada ju je istukao do nesvijesti, uspio je prodrijeti u

njeno tijelo, no to nije bila pobjeda za njega, ona je to znala, i tješilo ju je to

saznanje. Dva puta se probudila iz nesvijesti dok je starac još uvijek mrmljao i

trljao se o nju poput životinje, stišćući njegovo odvratno tijelo. Nije to smatrala

kao poraz, nije ni sebi priznavala da ju je ukrotio, jer se, čim je ponovno došla k

svijesti, ponovno započela otimati i boriti se protiv njega, istom jačinom i

odlučnošću kao i ranije. Nisi žena, viknuo joj je očajan, dok se Sukeena otimala i

izmicala mu, ti si vještica. Zatim, krvav na mjestima gdje ga je ugrizla i ogrebla,

udaljio se utučeno, ostavivši ju punu masnica, ali pobjednicu. Konačno se odrekao

svakoga pokušaja da ju primora na pokornost, pokušavši sve ostale metode da ju

pridobije. Jednom joj je čak, plačući poput starice, ponudio slobodu i brak,

obećavši da će joj predati akt o slobodi na dan kada se bude udala za njega, no

ona ga je odbila. Dva ga je puta pokušala ubiti, jednom s bodežom, a drugi put

otrovom. Sada ju je Kleinhaus primoravao da okusi svaku hranu i piće koje mu je

posluživala, no ona se nadala da će ga jednoga dana vidjeti u agoniji. Izgleda

poput andela, prizna Katinka, znajući instinktivno da će te riječi razljutiti robinju.

Dodi, Sukeena, zapovjedi i djevojka joj priđe, pokrećući se gipko poput trske na

vjetru. Klekni!, reče joj i Sukeena klekne pred njom, sa skromno spuštenim očima.

Pogledaj me! Djevojka podigne glavu. Katinka prouči njeno lice, razgovarajući s

Kleinhausom bez da ga pogleda. Vi kažete da je zdrava? Mlada i zdrava, nikada

nije bila bolesna u životu. Je li u drugom stanju?, zapita Katinka, prošavši lagano

rukom po tvrdom i ravnom trbuhu djevojke. Ne, ne!, izjavi Kleinhaus. Djevica je.

Za to stanje ne postoje garancije. Često vrag ulazi i u najteže osvojivu tvrdavu.

Katinka se osmijehne. No, vjerujem vam na riječ, što se toga tiče. Želim joj vidjeti

zube. Otvori usta. Na trenutak pomisli da ju neće poslušati, no potom Sukeena

otvori usta i mali zubi zasjaje na suncu, bjelji od bjelokosti. Katinka spusti vršak

prsta na donju usnu djevojke. Bila je mekana poput ružine latice i Katinka produlji

taj trenutak, da bi produžila Sukeeni poniženje. Zatim ugura prst medu djevojčine

usne sporom, pohotnom i bludnom gestom: parodija na mušku penetraciju. Dok

ju je promatrao, Kleinhausova ruka se započne tresti i on prolije vino iz čaše, koju

je držao u ruci. Cornelius Schreuder se namršti od nelagode, vrteći se na stolcu i

prebacivši nogu preko noge. Unutrašnjost Sukeeninih usta bila je vlažna i

mekana. Dvije se žene pogledaju u oči, a zatim je Katinka počela pomicati sporom

kretnjom prst naprijednatrag, istražujući šupljinu dok je zapitala Kleinhausa: A

njen otac, Englez? Gdje je on? Ako je volio svoju konkubinu, kao što kažete, kako

je mogao dozvoliti da mu djecu prodaju u roblje? Bio je jedan od engleskih

razbojnika, smaknutih dok sam ja radio u Bataviji. Siguran sam da ste čuli za

događaj, nije li tako, Da, sjećam ga se savršeno. Krvnik Kompanije mučio je

optužene, da bi ustanovili njihovu krivicu, odgovori Katinka tiho, gledajući

Sukeenu ravno u oči. Dubina patnje koju ugleda ju začudi i pobudi njenu

znatiželju. Nisam znala da ste vi bili guverner u to doba. Otac djevojke je, dakle,

bio pogubljen na vašu naredbu?, zapita Katinka, osjetivši odmah da Sukeenine

usne započinju podrhtavati, zatvorivši se lagano oko bijelog prsta. Čula sam da su

bili pribijeni na križ, promrmlja promuklim glasom, dok su se Sukeenine oči

ispunile suzama, iako je njeno lice ostajalo vedro. Cula sam da su im na noge

namjestili užarene sumporne rakete, nastavi i u tom trenutku osjeti djevojčin jezik

da klizi po njenom prstu i pokušava progutati bol. A zatim su im namjestili rakete i

na ruke. Oštri Sukeenini zubi zatvore se oko prsta, no ne tako snažno da bi ju

zaboljelo ili obilježilo njenu bijelu kožu, iako je prijetnja bila jasno vidljiva u njenim

očima, iz kojih je izbijala mržnja. Žao mi je što se to dogodilo. Tvrdoglavost tog

čovjeka bila je nevjerojatna. Mora da je to tipična crta engleskog karaktera.

Kleinhaus se složi. Da kazna bude oštrija, zapovjedio sam da konkubinina čovjeka,

čije je ime bilo Ashreth, bude primorana gledati smaknuće, zajedno s njihovo

dvoje djece. Naravno, tada još nisam ništa znao o Sukeeni i njenome bratu. Nije se

radilo o mojoj okrutnosti, već o politici Kompanije. Ove osobe ne reagiraju dobro

na ljubaznost, koju zamjenjuju slabošću. Ote mu se uzdah žaljenja za preveliku

vjernost službi. Suze su tiho tekle niz Sukeenino lice, dok je Kleinhaus nastavio:

Nakon što su sasvim priznali krivicu, zločinci su živi spaljeni na lomači. Rakete su

bačene na svežnjeve drva pod njihovim nogama i sve se završi u plamenu. Za sve

nas bilo je to milosrdno oslobođenje. Katinku prođu lagani trnci i ona povuče prst

s drhtavih usana djevojke. S nježnošću zadovoljna ljubavnika pomiluje joj obraze

prstom, vlažnim od njenih usta, ostavljajući vlažne tragove na koži boje jantara.

Što se dogodilo sa ženom, konkubinom? jesu li i nju prodali u roblje?, zapita

Katinka ne odvajajući pogled od tih očiju punih bola pred njom. Ne, odgovori

Kleinhaus. To je čudnovati dio priče. Ashreth se baci medu plamen i završi na

lomači zajedno sa svojim engleskim ljubavnikom. Ne postoji način kojim bi shvatili

postupke domorodaca, nije li tako? Slijedila je duga tišina, a kada oblak zatamni

sunce, dan odjednom postane tmuran i hladan. Uzimam ju, reče Katinka, tako

tiho da je Kleinhaus morao približiti ruku uhu. Oprostite, mevrou, mislim da

nisam shvatio što ste rekli. Uzimam ju, ponovi Katinka. Ovu djevojku, Sukeenu,

želim ju kupiti od vas. Nismo dogovorili cijenu. Kleinhaus je izgledao iznenađen,

nije mislio da će biti tako jednostavno. Sigurna sam da će cijena biti prihvatljiva,

ako ste voljni prodati mi i ostale robove s popisa, naravno. Vrlo ste milosrdna

žena. Kleinhaus ju pogleda s divljenjem. Vidim da vas je priča o Sukeeni dirnula u

srce i da ju želite uzeti pod vaše okrilje. Zahvaljujem vam, znam da ćete se prema

njoj odnositi s nježnošću. Hal se čvrsto držao za rešetke prozora ćelije, prenoseći

sve što je vidio Aboliju koji ga je držao na ramenima. Vratili su se s guvernerovom

kočijom. Utroje, Kleinhaus, Schreuder i supruga guvernera van de Veldea. Penju

se stubama. Zatim se prekine i izjavi: Trenutak! Još netko silazi iz kočije. Žena je.

Ne poznam ju. Daniel pored rešetaka ćelije proslijedi poruku prema vrhu stuba i

ćelijama tamnice na gornjem katu. Opiši nepoznatu ženu, uzvikne Sir Francis. U

tom se trenutku žena okrene da bi nešto rekla Fredricusu, kočijašu, i Hal prepozna

u njoj robinju koju je primijetio medu masom ljudi dok su ih vodili stratištem.

Mala je i mlada, gotovo djevojčica. Porijeklom s Balija, možda, ili s poluotoka

Malaga, sudeći po izgledu. Dvoumi se. Vjerojatno je miješane krvi, a gotovo je

sigurno robinja, budući da je Kleinhaus i Schreuder prethode. Daniel proslijedi

poruku, i odjednom dopre do njih Althudin glas. e li jako dražesna? Dugačka

tamna kosa, svezana na vrhu glave, s cvjetovima u kosi? Nosi li oko vrata broš od

zelenog jantara? Sve odgovara, zavikne Hal. Samo što nije dražesna, lijepa je na

neopisiv način. Poznaješ li je? Tko je ona? Zove se Sukeena. Zbog nje sam se i

vratio. Moja je sestrica. Hal promotri Sukeenu koja se penjala stubama, krećući se

lagano i živahno poput jesenskog lista podignutog na vjetru. Čudno, no dok je

gledao djevojku, primijeti da misao na Katinku nije više bila tako opsesivna. Kada

nestane iz njegova vidokruga, svjetlost koja je prodirala kroz prozor pričinila mu se

prigušenijom, a kameni zidovi postali su vlažniji i hladniji. Na početku su svi ostali

začuđeni kako su postupali prema njima u zatvoru utvrde. Imali su dopuštenje da

prazne kanticu svakoga jutra, vukući na sreću kome će pripasti taj privilegij. Na

kraju tjedna jedan od robova Kompanije koji je vozio kola što su ih vukli bikovi,

donosio bi im svježe sijeno, a zarobljenici su bacali staro i crvljivo koje je

prekrivalo pod. Cisterna je stalno bila puna vode, s brončanom cijevi koja je

dovodila vodu od jednog potoka koji je tekao s planine, pa nisu morali patiti od

žeđi. Svake večeri iz kuhinje dobivali bi glavu kruha, veliku poput kotača kočije, te

veliki željezni lonac, pun kora od krumpira i drugih ostataka povrća, skuhanih

zajedno s fokinim mesom, ulovljenim na Robben Eilandu. Bila je to najbogatija i

najsočnija hrana od svih jela koje su imali na brodu. Kada ih je čuo da raspravljaju

na tu temu, Althuda prasne u smijeh: Dobro hrane i bikove. Glupe životinje bolje

rade kada su jake. Sada baš i ne radimo bogzna što, primijeti Daniel, udarivši si

rukom po trbuhu. Althuda se ponovno nasmije. Pogledajte kroz prozor: treba

sagraditi utvrdu. Nećete ljenčariti još zadugo, vjerujte mi. Čuj, Althuda, dovikne

mu Daniel. Tvoja sestra nije Engleskinja, dakle, čini mi se da ni ti nisi Englez. Kako

to da govoriš tako dobro engleski? Moj je otac bio iz Plvmoutha. Ja nikada nisam

bio tamo. Poznajete li ga? Odgovore mu gromkim smijehom, opaskama i

pljeskanjem, a Hal mu objasni u ime svih prisutnih: Pobogu, osim Abolija i ovih

afričkih nitkova, svi smo zemljaci iz Devona. Dakle, jedan si od nas, Althuda.

Nikada me niste vidjeli. Moram vas upozoriti da nisam kao i vi. Ako bar malo

sličiš sestrici, mora da nisi loš, odgovori mu Hal, dok su svi prasnuli u gromki

smijeh. Prvog tjedna zarobljeništva vidjeli su glavnog čuvara zatvora, Manseera,

samo kada bi donosio lonac s hranom i kada bi dobili novo sijeno. No, ujutro

osmoga dana, željezna vrata na vrhu stuba se širom otvore i Manseer zatutnji

prema ćelijama: Spremite se za izlazak, dva po dva. Vodimo vas van da speremo s

vas malo prljavštine, inače će se sudac ugušiti prije nego što bude imao

mogućnost da vas preda Stedige Janu. Hajde, pokret! Pod nadzorom desetak

čuvara povedu ih u dvorište u paru, prisile ih da se svuku i operu sebe i svoju

odjeću pod ručnom pumpom iza konjušnica. Sljedećeg jutra, u zoru, povedu ih

van, no ovoga ih je puta kovač utvrde čekao s velikim nakovnjem i maljem da bi ih

okovao jednog za drugim, ne u red, već svakog sa svojim parom. Kada se vrata

ćelije Sira Francisa otvore, i otac se pojavi, s kosom koja mu je neuredno padala na

ramena i dugačkom bradom, Hal se približi, tako da ih okuju zajedno. Kako ste,

oče?, zapita Hal nemirno; nikada nije vidio oca u tako lošem stanju. Prije nego što

mu je mogao odgovoriti, Sira Francisa uhvati kašalj. Kada ga je kriza prošla, reče

promuklim glasom: Draža mi je oluja u La Mancheu od zraka koji je ovdje, no

dovoljno mi je dobro za ono što radim. Nisam mogao vikati iz ćelije, ali Aboli i ja

imamo plan kako bismo mogli pobjeći, šapne mu Hal. Uspjeli smo podići jedan od

blokova s poda ćelije i namjeravamo prokopati prolaz ispod zidina. Golim

rukama?, odgovori mu Sir Francis s osmijehom. Moramo pribaviti nešto čime

ćemo započeti s kopanjem, prizna Hal. No, kada budemo uspjeli... Spusti odlučno

glavu, a Sir Francis se osjećao kao da će mu srce iskočiti iz prsa od ljubavi i ponosa.

Nawčio sam ga da se bori ž da izdrži, čak i tad borba izgkda izgwbZ;eMa, pomisli.

O, dobri Bože, nadam se da čega Nizozemci posfedefi od swdbie tq;w meni

sprema;w. Usred jutra morali su marširati dvorištem, prema stubama do glavne

sale utvrde, koju su pretvorili u sudnicu. Okovane u paru, povedu ih prema četiri

reda niskih drvenih klupa u sredini sale, gdje su dobili zapovijed da sjednu, sa

Sirom Francisom i Halom u sredini prvoga reda. Čuvari se poredaju duž zida, iza

njih, s mačem u ruci. Uza zid ispred njih sagrađena je platforma, na kojoj su bili

postavljeni masivni stol i visoki stolac, okrenuti prema klupama zarobljenika: bilo

je očito da je to bilo mjesto za suca. S jedne strane stola nalazila se klupica, na

kojoj je sjedio pisar koji je ispisivao zapisnik. Ispod platforme, još dva stola i stolci.

Za jednim je sjedio čovjek kojeg je Hal često vidio s prozora ćelije; po Althudi bio

je službenik Kompanije. Zvao se Jacobus Hop i nakon što je jednom nervozno

pogledao u zarobljenike, nije ih više ni pogledao. Listao je dosta uznemireno hrpu

dokumenata, prekidajući se s vremena na vrijeme kako bi obrisao znoj s lica,

velikim bijelim rupcem. Za drugim je stolom sjedio Cornelius Schreuder, koji bi za

romantičnog pjesnika predstavljao idealnu sliku ljubaznog i hrabrog vojnika,

okićenog zlatom, medaljama, zvijezdama i lentom. Imao je svježe opranu periku, s

kovrčama koje su mu bile do ramena i držao je rastegnute noge, s mekanim

čizmama koje su mu sezale do bedara, prekrižene u visini gležnjeva. Pred njim na

stolu bili su razbacani dokumenti i knjige, a na njima su nemarno bili položeni šešir

s perjanicom i Neptunov mač. Ljuljajući se na stolcu intenzivno se zagledao u Hala,

koji je, usprkos nastojanju da izdrži njegov pogled, bio primoran spustiti glavu.

Odjednom se začuje metež na ulazu, i čim se vrata širom otvore, masa ljudi

upadne u sudnicu, sjedajući na klupe sa strane. Čim je i zadnje mjesto bilo

zauzeto, vrata se ponovno naglo zatvore u lica nesretnika koji su ostali iza njih.

Sada je sudnica vrvjela od uzbuđenih komentara i pretpostavki, dok su sretni

gledatelji promatrali zarobljenike, glasno razmjenjujući dojmove. Jedan je bočni

dio sale bio odvojen vrpcom i nadzirala su ga dva vojnika u zelenoj odori. Iza vrpce

bili su poredani ugodni stolci. Ponovno se začuje buka i pažnja mase sa

zarobljenika skrene na važne osobe koje su izišle kroz vrata sale za primanja. Na

čelu povorke nalazio se guverner Kleinhaus s Katinkom van de Velde ispod ruke,

slijedio ga je Lord Cumbrae i kapetan Limberger, koji su čavrljali, ne obraćajući se

na metež medu gledateljima koji su izazvali svojim dolaskom. Katinka se smjesti

na stolcu u sredini reda, i Hal ju promotri, gotovo joj snagom volje nametnuvši da

pogleda prema njemu, da bi mu dala znak zahvalnosti i ohrabrenja. Pokušavao je

u sebi zadržati vjeru da ga nikada neće napustiti i da je već upotrijebila svoj utjecaj

na muža u njegovu korist, no Katinka je bila udubljena u razgovor s Kleinhausom i

nije se udostojala ni pogledati prema engleskim mornarima. Ne žeZ; da

osfaZiprimiefe neno zanimane za as, tješio se Hal. No, tada bude doiao red na nw

da svedoo, zgwmo ćegovonf; Comelius Schreuder se odjednom ustane i prijezirno

pogleda prepunu salu, dok su prisutne žene lagano uzdisale i zagledale se u njega

s divljenjem. Ovaj je sud sastavljen s pravima koje mi je dao predsjedavajući

Nizozemske istoćnoindijske kompanije po ugovoru koji je Kompanija potpisala s

nizozemskom vladom. Molim vas da ostanete u tišini i da ustanete da pozdravimo

predsjednika suda, njegovu visost, guvernera Petrusa van de Veldea. Gledatelji

ustanu i zagledaju se prema vratima iza platforme. Neki su zarobljenici htjeli

ustati, dok su im okovi zveckali, no kada opaze da su Sir Francis i Hal ostajali

sjediti, i oni ponovno sjednu na klupe. Na vratima se pojavi predsjednik suda, koji

se otežano popne na platformu, pogledavši na red zarobljenika koji su sjedili.

Neka se ti nitkovi ustanu, odjednom zareži, toliko da se masa prestraši zbog

njegovog izraza lica. U začuđujućoj tišini koja je uslijedila nakon njegove provale

bijesa, Sir Francis uzme riječ, govoreći jasnim glasom na nizozemskom jeziku: Ni

ja, ni moji ljudi ne želimo prepoznati pravovaljanost ovoga suda i prihvatiti pravo

onoga koji se sam proglasio predsjednikom da procesuira i optuži slobodne

Engleze, koji su odgovorni samo pred svojim kraljem Charlesom HL Van de Velde

je izgledao kao da se nadima poput velikog žapca. Njegovo lice potamni dok je

odgovarao: Vi ste gusar i ubojica. Pravima koje mi je dodijelila vlast Republike i

Kompanije i na osnovi zakona i etike te međunarodnoga prava, moja je dužnost

voditi ovaj proces. Prekine se, zadihan, te nakon što je uzeo daha još glasnije

nastavi: Krivi ste za uvredu suda i kažnjavam vas s deset udaraca šibom, koje ćete

primiti odmah. Obrativši se prema glavnome čuvaru zapovjedi: Odvedite

zarobljenika u dvorište i odmah izvršite kaznu. Četiri se vojnika požure i podignu

Sira Francisa s klupe. Povuku i Hala, okovanog zajedno s ocem, do vrata. Iza njih

muškarci i žene popnu se na klupe produživši vrat da bi gledali, a zatim masovno

nahrupe na prag i prozore dok su Sira Francisa i Hala gurali stubama u dvorište.

Sir Francis je ostao tih, ponosan i uspravan, dok su ga gurali prema ogradi koja je

služila za privezivanje konja časnika na ulazu u oružamicu. Poslušavši zapovijedi

glavnoga čuvara vojnici odvoje oca od sina, svakoga s jedne strane ograde, jednog

nasuprot drugome, sa zapešćima u lisicama, povezanim željeznim prstenovima.

Hal se nije mogao umiješati. Časnik ugura kažiprst u ovratnik košulje Sira Francisa i

povuče ga prema dolje te raspara platnenu košulju do pojasa, a zatim korakne

unatrag i zavitla šibom po zraku. Izgovorio si zakletvu kada si proglašen vitezom.

Hoćeš li ju poštivati? Zakuni se čašću, prošapće Sir Francis sinu. Da, oče. Šiba

Hjukne i sruči se na golo meso, a Sir Francis se namršti. Ovo izgleda poput dječje

igre u usporedbi s onim što slijedi, razumiješ li me? Razumijem. Časnik ga

ponovno udari, šibajući ga svom snagom, uvijek po istome mjestu, tako da bol

postane sve nesnošljivija. Što god ti rekao ili učinio, nitko i ništa neće promijeniti

putanju crvenog kometa. Zvijezde su odlučile o mojoj sudbini i ti ne možeš utjecati

na nju. Šiba je pucketala, a Sir Francisovo tijelo se stezalo, a zatim ponovno

opuštalo. Budeš li čvrst i ustrajan, izdržat ćeš. lb će biti moja nagrada i utjeha.

Ovoga puta promuklo zastenje, osjetivši kako se šiba zabija u napete mišiće. Ti si

moje tijelo i moja krv. Izdržat ću zahvaljujući tebi. Šiba je i dalje pucketala, još

nekoliko puta. Zakuni se još jednom, posljednji put. Učvrsti tvoju zakletvu da

nećeš nikada ništa otkriti ovim ljudima, u besmislenom pokušaju da me spasiš.

Kunem se, oče, odgovori Hal šapatom, s blijedim licem, poput krpe, dok je šiba i

dalje nastavljala svoju pjesmu. Polažem svu nadu i svu vjeru u tebe, reče još Sir

Francis, a potom ga vojnici odvoje od ograde. Kada su se ponovno uspeli stubama,

lagano se nasloni na Halovu ruku, koji ga zadrži kad je pokleknuo. Tako je i dalje

ostao uspravan, kada su ušli u sudnicu i vratili se na svoja mjesta u prvome redu.

Sada je guverner van de Velde sjedio na platformi. Pored sebe imao je srebreni

pladanj pun porculanskih posudica s raznoraznim predjelima, koje je radosno

žvakao, ispijajući pivo s niskim postotkom alkohola, dok je razgovarao s

kapetanom Schreuderom, koji je sjedio na stolu ispod njega. Čim su čuvari priveli

Sira Francisa i Hala na mjesta, njegov izraz lica se odjednom promijeni. Podigne

glas i žagor u sudnici zamre: Nadam se da sam jasno dao do znanja da se ovdje

neće uvažavati daljnji ispadi i kritike. Prostrijeli Sira Francisa pogledom punim

bijesa, a zatim podigne glavu kako bi promotrio sudnicu. To vrijedi za sve prisutne.

Tko god pokuša našaliti se na račun ovoga suda, postupit će se prema njemu kao

prema zarobljeniku. Spusti pogled na Schreudera. Tko je javni tužitelj? Schreuder

ustane. Kapetan Cornelius Schreuder, na usluzi, vaša visosti. Tko je branitelj? Van

de Velde se zagleda mrko u Jacobusa Hopa, i službenik poskoči, prevmuvši na pod

dokumente koje je imao pred sobom. a, visosti. Predstavite se, gospodine!,

grmio je van de Velde i Hop se uznemiri poput mladunca, zamuckujući: acobus

Hop, službenik i pisar Nizozemske istočnoindijske kompanije. Trebalo mu je

podosta vremena da izgovori te riječi. Ubuduće povisite glas i jasno izgovarajte

riječi, upozori ga van de Velde, ponovno se obrativši Schreuderu. Možete nastaviti

s izlaganjem predmeta, kapetane. Pred nama je slučaj gusarenja na otvorenom

moru, osim toga ubojstva i otmice. Optužena su dvadeset i četiri mornara. S

vašom dozvolom, sada bih pročitao njihova imena. Svaki zarobljenik treba ustati,

kada pročitam njegovo ime, kako bi ga sud prepoznao. Izvuče iz rukava odore

svitak pergamenta, držeći ga pred sobom: Glavni optuženik je Sir Francis Co

urteney, kapetan broda Ldy Edivina. Vaša visosti, on je glavni izazivač svih

razbojstava koje su počinili ovi morski vukovi. Van de Velde se složi i Schreuder

nastavi: Henry Courtenev, drugi časnik, Ned Tyler, voda palube, Daniel Fisher,

voda palube... Pročita sva imena ljudi, koji su sjedili na klupama, koji su se, jedan

po jedan, ustajali na nekoliko trenutaka, neki pognuvši glavu, a neki se

osmjehujući prema van de Veldeu. Zadnja četiri imena sa Schreuderove liste bili

su mornari s crnom kožom: Matesi, crni rob; Jiri, crni rob; Kimatti, crni rob; Aboli,

crni rob. Nastavi: Tužitelj će dokazati da je 4. rujna, ljeta Gospodnjeg 1667.

Francis Courtenev, kapetan karavele ZWy Edma, čiji su svi ostali zarobljenici bili

članovi posade, napao galiju pod vodstvom kapetana Limbergera... Schreuder je

govorio bez da se osloni na dokumente ili zabilješke i Hal osjeti odbojno divljenje

zbog točnosti i jasnoće njegova izlaganja. A sada, dopustite mi, vaša visosti, želio

bih pozvati prvoga svjedoka. Van de Velde se složi, a Schreuder pogleda sudnicu.

Pozivam kapetana Limbergera. Kapetan galije podigne se s udobnog stolca u

vrpcom odvojenom dijelu prostorije, približi se platformi i popne se. Stolac

namijenjen svjedocima nalazio se ispred stola suca i Limberger se smjesti na nj.

Shvaćate li težinu predmeta i pred svemogućim Bogom se zaklinjete da ćete reći

samo istinu pred ovim sudom?, zapita van de Velde. Kunem se, vaša visosti.

Odlično, kapetane, možete ispitati svjedoka. Schreuder ponuka Limbergera da

brzo izreče svoje ime, i položaj u Kompaniji, a nakon toga ga zapita da opiše galiju,

putnike i teret. Limberger pročita odgovore s papira koji je pripremio, a na kraju

Schreuder zapita: Tko je vlasnik ovoga broda i tereta koji je prenosio? Poštovana

Nizozemska istočnoindijska kompanija. Dakle, kapetane, 4. rujna ove godine vaš

je brod plovio oko 34 stupnja južne geografske širine i 4 stupnja istočne

geografske dužine, odnosno oko pedeset milja južno od Rta Agulhas? Točno. A to

se događalo nešto nakon potpisivanja mira između Nizozemske i Engleske? Da,

upravo tako. Schreuder podigne sa stola kožni brodski dnevnik i preda ga

Limbergeru. e li ovo brodski dnevnik koji ste pisali za vrijeme plovidbe? Limberger

ga u nekoliko trenutaka prouči, a zatim izjavi: Da, kapetane, to je moj brodski

dnevnik. Schreuder pogleda van de Veldea. Vaša visosti, moja je dužnost

obavijestiti vas da je ovaj brodski dnevnik pronađen kod Francisa Courteneyja,

nakon njegova zarobljavanja od vojske Kompanije. Van de Velde klimne glavom, a

Schreuder pogleda Limbergera. Molim vas, pročitajte nam zadnju zabilješku iz

brodskog dnevnika. Nakon što je prelistao stranice, Limberger pročita glasno:

Četvrti dan mjeseca rujna, godine 1667. Dva otkucaja jutarnje straže. Položaj

otprilike 34 stupnja južne geografske širine i 4 stupnja istočne geografske dužine.

Nepoznati jedrenjak na vidiku, plovi prema jugoistoku. Vijori prijateljska zastava.

Limberger zatvori dnevnik i podigne glavu. Zabilješka ovdje završava. Nepoznati

jedrenjak, koji spominjete u dnevniku, bila je tvma, s istaknutom zastavom

Kompanije? Moj je odgovor da. Na oba pitanja. Molim vas, ispričajte nam što se

nakon toga dogodilo s Limberger jasno opiše zarobljavanje njegova broda, dok ga

je Schreuder poticao da naglasi kako je Sir Francis bio istaknuo lažnu zastavu.

Nakon što je Limberger opisao napad i borbu na galiji, Schreuder ga zapita da

detaljno kaže broj nizozemskih mornara koji su bili ubijeni i ranjeni. Limberger je

bio pripremio napismeno popis i preda ga sudu. Hvala, kapetane. Možete li nam

reći što se s vama dogodilo, s posadom broda i putnicima, nakon što su gusari

uspostavili kontrolu nad brodom? Limberger započne opisivati plovidbu prema

istoku uz lWy Edivinu, premještanje tereta i topova s karavele na galiju, te odlazak

lady Edwme prema rtu, pod vodstvom Schreudera, te zahtjevima za otkupninom,

zatim plovidbu zarobljenom galijom do Slonove lagune, te dane zarobljeništva koji

su uslijedili za njega i njegovu posadu i putnike, prije oslobođenja, zahvaljujući

kapetanu Schreuderu i Lordu Cumbraeu. Kada je Schreuder završio s ispitivanjem,

van de Velde pogleda u Hopa: Imate li pitanja, mnkeer? Rukama punim

dokumenata, Hop se ustane, te snažno pocrveni, zatim duboko udahne i započne

nezaustavljivo mucati. Svi prisutni naćule uši, osjećajući da se muci, i konačno se

van de Velde umiješa: Kapetan Limberger namjerava isploviti za Nizozemsku za

dva tjedna. Mislite li da će do tada odgovoriti na vaše pitanje? Hop zavrti glavom:

Nemam pitanja, konačno izgovori, te naglo sjedne. Tko je sljedeći syjedok?, zapita

van de Velde čim je Limberger ostavio svoje mjesto za svjedoke te se vrati na svoj

stolac. Želio bih pozvati kao svjedoka guvernerova suprugu, mevrou Katinku van

de Velde. Naravno, ako ju to previše ne opterećuje. Kada se Katinka smjesti na

stolcu za svjedoke, uz šum svile i čipke, sudnicom se začuje muški žamor divljenja.

Sir Francis osjeti da se Hal uzvrpoljio na svome mjestu, no nije se okrenuo da ga

pogleda. Hal je bio često i za dugo vremena napuštao tabor, te počeo zapostavljati

obveze; shvatio je da je sin upao u zlatnu stupicu te lake žene. No, tada je več bilo

prekasno da se umiješa, a osim toga, još se uvijek dobro sjećao što znači biti mlad

i zaljubljen, čak i u jednu sasvim krivu osobu, i shvati besmislenost svakog

pokušaja da onemogući što se dogodilo. Kada su Schreuder i Kragulj napali tabor,

čekao je pravi trenutak da prekine te ljubavne sastanke. Schreuder je s mnogo

obzira ispitivao Katinku, pozvavši ju da se prije svega predstavi, a zatim da opiše

putovanje na Sfamdvasfžgkeid te način na koji je bila zarobljena. Ona je

odgovarala nježnim i jasnim glasom, koji je podrhtavao od uzbudenosti, te

Schreuder nastavi: Molim vas, gospodo, ispričajte nam kako su vas zarobili.

Katinka je počela prigušeno jecati. Pokušala sam izbrisati iz pamćenja sjećanje na

te trenutke, no mislim da ću ih se sjećati cijelog života. Ponijeli su se sa mnom kao

prema životinji u kavezu, vrijeđajući me i pljujući na mene, zatvorivši me u kolibu

od sijena... Čak je i van de Velde ostao začuđen njenim svjedočenjem, no zatim

shvati da će ostaviti lijep dojam u zapisniku koji je trebao poslati u Amsterdam.

Nakon što ga budu pročitali, Katinkin otac i ostali članovi Savjeta Sedamnaestorice

neće moći učiniti ništa drugo, nego potvrditi kazne za zarobljenike, pa čak i one

najstrože. Sir Francis je bio svjestan bujice osjećaja koja je mučila Hala, dok je

slušao ženu u koju je uložio toliku vjeru, kako besramno laže. Osjeti sina kako je

utučeno klonuo. Drži se, sine, reče mu tiho, ne okrenuvši se, i osjeti da se Hal

uspravio na drvenoj klupi. Draga moja gospodo, znamo što ste sve morali

propatiti zbog ovih užasnih čudovišta. Schreuder se već sav tresao od bijesa, čuvši

ponovno o događajima tih dana. Katinka obriše suze čipkastim rupčićem. Mislite li

da bi se trebali pokazati samilosnima prema takvim životinjama, ili mislite da bi im

trebalo odrediti najstrožu zakonsku kaznu? Samo dobri Bog zna da sam jadna

žena, meka srca i puna j, ljubavi za sva živa bića. Katinkin glas je podrhtavao i

zvučao je j patetično. No, mislim da bi se svi prisutni složili sa mnom da je

vješanje preslaba kazna za ove strašne kriminalce. l Žamor slaganja začuje se s

klupa prisutnih gledatelja, pretvorivši se u glasnije mrmljanje. Poput kaveza s

medvjedima za vrijeme jela, htjeli su vidjeti krv. Spalite ih žive na lomači!, zavikne

jedna žena. Nisu dostojni da ih se naziva ljudima. Katinka podigne pogled i prvi

put otkako je ušla u sudnicu, pogleda u Hala, zagledavši se ravno u njegove oči

ispod vela suza. Hal podigne bradu, te uzvrati pogled: osjećao je da nestaju sva

ljubav i poštovanje koje je osjećao prema njoj. Osjeti to i Sir Francis, koji se okrene

i pogleda ga: opazi led u sinovim očima i gotovo mu se učini da osjeća plamen u

njegovu srcu. Nikada nije bila dostojna tebe, reče mu tiho. Sada, kada si ju

izbrisao iz svoga srca, učinio si korak naprijed prema zrelosti. e li njegov otac bio

zaista u stanju shvatiti, zapitao se Hal, zna li što se dogodilo? Zaista je poznavao

njegove osjećaje? Ako je bilo tako, tada je se odavna već trebao odreći. Okrene se

i pogleda ga u oči, bojeći se da će u njima ugledati gnušanje i prijezir. No, očev je

pogled bio razniježen od suosjećanja. Shvati da je sve znao, i vjerojatno je uvijek i

znao. Otac ga nije ni u snu mislio odbaciti, pružao mu je snagu i suosjećanje.

Obeščastio sam svoj red viteza, prošapće Hal. Nisam više dostojan da me smatrate

vašim sinom. Lanac na Sir Francisovim okovima se zatrese kada mu položi ruku

na koljeno i promrmlja: Ta kurva te zavela. Nisi ti kriv. Uvijek ćeš biti moj sin, a ja

ću uvijek biti ponosan na tebe. Van de Velde ga pogleda namrštivši se: Tišina!

Dosta je šaptanja! Tražite li možda još koje milovanje šibom? Ponovno se obrati

supruzi: Gospodo, bili ste vrlo hrabri. Siguran sam da vas gospodin Hop ne

namjerava i dalje mučiti. Pogleda prema nesretnom pisaru, koji zbunjeno ustane.

Mevrow. Samo tu riječ izgovori jasno poput metka iz puške, iznenadivši samoga

sebe i sve prisutne. Zahvaljujem vam za vaše svjedočenje, i nemamo pitanja koja

bismo vam postavili. Zamuca samo jednom, na riječ svjedočenje, i sjedne

pobjednički na stolac. Dobro rečeno, Hop. Van de Velde ga pogleda ozarena lica,

gotovo očinski, a zatim se osjećajno nasmije supruzi: Možete se vratiti na vaše

mjesto, mevrow. Začuje se žamor muškog dijela prisutnih, koji spuste poglede kad

Katinka, silazeći s platforme, podigne haljine i otkrije vitke i savršene gležnjeve.

Cim je sjela, Schreuder ponovno preuzme riječ: A sada, Lord Cumbrae, možemo li

vas zamoliti da posvjedočite? Kragulj se popne do stolca za svjedoke, naslonivši

ruku na blještavu dršku njegova mača dok je izgovarao zakletvu. Nakon što je

izgovorio svoje ime i položaj, Schreuder ga zapita: Poznajete li kapetana gusara,

Courteneyja? Kao brata. Cumbrae se osmijehne sa stolca pogledavši u Sira

Francisa. Nekada smo si bili vrlo bliski. A sada?, zapita grubo Schreuder. Vrlo mi

je teško to priznati, no kada se moj stari prijatelj počeo mijenjati, naši su se putovi

razdvojili, iako mi je još uvijek jako drag. U kojem se smislu promijenio? Pa,

Frankv je uvijek bio sposoban momak. Više smo puta plovili zajedno, prebrodili

oluje i dane utihe. Nije bilo čovjeka kojega sam više volio, bio je pošten i

velikodušan sa svojim prijateljima... Cumbrae se prekine dok mu se na licu mogao

primijetiti izraz dubokog žaljenja. Vi govorite u prošlosti. Što se promijenilo?

Francis se promijenio. Ponajprije samo u malenim stvarima...bio je okrutan

prema zarobljenicima, oštar s posadom, uvijek spreman da kazni ili objesi, bez

ikakva razloga. Zatim se promijenio prema prijateljima, lažuči i otimajući im njihov

dio plijena. Postao je zajedljiv i prkosan čovjek. Hvala vam na iskrenosti. Shvaćam

da za vas nije lako priznati ovu istinu. Nikako, potvrdi Cumbrae tužno. Teško mi je

kada vidim staroga prijatelja u okovima, mada svemogući Bog zna da nije dostojan

samilosti zbog zločinačkog ponašanja prema nizozemskim mornarima i nedužnim

ženama. Kada ste posljednji put plovili zajedno s Courteneyjem? Nedavno, u

travnju ove godine. Naši su brodovi nadzirali Rt Agulhas, čekajući da predusretnu

galije Kompanije koje bi prolazile rt i plovile prema Rtu Dobre Nade. Ponovno se

mogao čuti žamor patriotskog gnušanja, koji je van de Velde odlučio ignorirati.

Dakle, i vi ste bili gusar?, izjavi Schreuder prijetećim glasom. I vi ste bili spremni

opljačkati nizozemske brodove? Ne, kapetane Schreuderu, nisam bio bijedni

gusar. Za vrijeme rata između naše dvije zemlje, imao sam dozvolu kralj a. Molim

vas, objasnite nam razliku. Vrlo je jednostavno: sastoji se u tome da možete

ploviti uz dozvolu, koju izdaje kralj za vrijeme rata, po kojoj nije zabranjeno boriti

se. Gusar je pak razbojnik i bandit, koji čini razbojstva, bez ikakve sankcije, osim

one strane kralja podzemlja, Sotone glavom. Razumijem. Dakle, vi ste posjedovali

dozvolu, kada ste napadali Nizozemce? Da, gospodine, upravo tako. I jeste li u

stanju pokazati nam taj dokument? Naravno!, Cumbrae uvuče ruku u džep i izvadi

svitak pergamenta koji pruži Schreuderu. Hvala. Schreuder ga odmota, držeći ga

podignutog, kako bi ga svi mogli vidjeti, težak, zbog crvenih vrpca i pečata od

voska. Naglas pročita: Ovime potvrđujem da je naš poštovani Angus Cochran, Lord

Cumbrae... Vrlo dobro, kapetane, prekine ga van de Velde kiselo. Nije potrebno

da sve pročitate. Pokažite mi ga, molim vas. Schreuder se nakloni. Kako vaša

visost zapovijeda. Preda pergament, koji van de Velde gotovo nije ni pogledao, a

zatim reče: Molim vas, nastavite. Milorde, je li i Courtenev, zarobljenik, imao

jedno od ovih pisama? Ako ga je imao, ja nisam znao za njega. Kragulj se

otvoreno nasmije prema Siru Francisu. A bi li očekivali da znate, ako je pismo

zaista postojalo? Sir Francis i ja bili smo bliski. Medu nama nije bilo tajni. Da,

rekao bi mi. Nikada nije raspravio s vama o tome pismu? Schreuder je izgledao

ljut poput učitelja, čiji je učenik zaboravio lekciju. Nikada? O, da, sad se sjećam.

Jednom. Pitao sam ga ima li kraljevu dozvolu. A kako je glasio njegov odgovor?

Rekao mi je sljedeće: Radi se samo o komadu papira. Ne želim gubiti vrijeme s tim

glupostima! Dakle, znali ste da nije imao pismo, no, usprkos tome plovili ste

zajedno s njiiie? Cumbrae slegne ramenima. Bili smo u ratu, i nije me se ticalo.

Dakle, bili ste na otvorenom moru nedaleko od Rta Agulhas sa zarobljenikom,

nakon što je potpisan mir i još ste čekali na nizozemske brodove. Možete li to

objasniti sudu? jednostavno je, kapetane. Nismo ništa znali za mir, dok slučajno

nisam nabasao na jednu portugalsku karavelu koja je plovila iz Lisabona prema

Goi. Pozdravio sam je i kapetan mi je priopćio da smo potpisali mir. Kako se zvao

taj portugalski brod? Je li zarobljenik Courtenev bio prisutan za vrijeme tog

susreta? Ne, njegovo je mjesto nadziranja bilo sjevernije od mog. U tom se

trenutku nalazio izvan mog vidokruga. Schreuder zapita: Gdje je sada taj brod?

Imam kopiju oglasnog lista iz Londona, staru tek tri mjeseca. Stigla je prije tri

dana brodom Kompanije koji je još usidren u luci. Kragulj izvuče list iz džepa. EZ

Dragaoje doživio brodolom sa svom posadom, za vrijeme povratka u domovinu.

Dakle, nikada nećemo imati mogućnost zanijekati da ste se susreli s tim brodom

na otvorenom moru nedaleko od Rt Agulhas? Morat ćete se zadovoljiti mojom

časnom riječi, kapetane. Cumbrae se počeša po gustoj, crvenoj bradi. Sto ste

učinili kad ste saznali za mir između Nizozemske i Engleske? Budući da sam

pošten čovjek, mogao sam učiniti samo jedno: Napustio sam svoje mjesto i pošao

u potragu za Da ih upozorite o svršetku rata? Naravno, i da bih obavijestio

Frankvja da dozvola kralja nije više vrijedila i da se namjeravam vratiti u

domovinu. este li pronašli Courtenevja? Jeste li mu priopćili vijest? Pronašao sam

ga nakon nekoliko sati plovidbe. Bio je sjevernije od mene, na oko dvadeset milja

udaljenosti. Što je rekao kad ste ga obavijestili o završetku rata? Rekao mi

je:Možda je svršen za tebe, ali ne i za mene. Sunce ili kiša, vjetar ili ne, želim

zarobiti koju lijepu glavu od sira. Začuje se zvučno zveketanje lanaca, dok se Big

Daniel ustao, podignuvši zajedno sa sobom malenu pojavu Neda Tvlera. Nema ni

trunka istine u tim riječima, prljavi Škote, lažljivče i nitkove!, zagrmi. Van de Velde

ustane i zaprijeti mu prstom: Sjednite, engleska životinjo, ili ću vas dati išibati, i to

ne običnom šibom. Sir Francis se okrene prema Danielu i dohvati ga za ruku.

Smirite se, majstore Daniele, reče mu tiho. Nemojte zadavati radost Kragulju da

opazi naše jade. Big Daniel se spusti na klupu; bio je jako bijesan, no nikada ne bi

iskazao neposluh svome kapetanu. Siguran sam da će guverner van de Velde

uzeti u obzir neposlušnu prirodu ovih kriminalaca, primijeti Schreuder, a zatim se

ponovno obrati Kragulju: Jeste li ponovno vidjeli Courtenevja, nakon tog susreta?

Da. Kada sam saznao, da je, usprkos mom upozorenju, zarobio galiju Kompanije,

otišao sam posjetiti ga da bih mu rekao što mislim o tome, i zamoliti ga da

oslobodi brod s teretom i taoce koje je držao zarobljene čekajući otkupninu. I što

je odgovorio na vaše molbe? Otvorio je vatru na moj brod, ubivši dvanaest mojih

ljudi i napao me brodicama u plamenu. Kragulj strese glavom prisjetivši se kako

gaje dočekao njegov stari prijatelj. Nakon toga došao sam u uvalu Rta Dobre Nade

i obavijestio guvernera Kleinhausa o položaju galije i ponudio se da predvodim

ekspediciju koja će preoteti galiju i teret iz ruku gusara. Moram pohvaliti vaše

besprijekorno postupanje kao vojnika, gospodine. Nemam drugih pitanja, vaša

visosti, završi Schreuder i nakloni se pred van de Veldeom. Hop, imate li koje

pitanje? Zbunjeni službenik pogleda molećivo Sira Francisa. Oprostite mi, vaša

visosti, odgovori zamuckujući, mogu li samo na trenutak nasamo razgovarati sa

Sirom Francisom? Na početku je izgledalo da će van de Velde odbiti dozvolu, no

na kraju se namršti i umorno reče: Ako budete inzistirali svaki put, ostat ćemo

ovdje cijeli tjedan. No, dobro, prijatelju, možete razgovarati sa zarobljenikom, ali

budite brzi. Hop požuri prema Siru Francisu, klekne pred njega da bi mu postavio

pitanje, i zatim poslušao odgovor, s izrazom lica koji je postajao sve užasniji i

bijedi. Potvrdi i nastavi potvrđivati, dok mu je Sir Francis nešto govorio na uho.

Zatim se vrati za stol. Ostao je stajati i zuriti u dokumente, koji su se nalazili pred

njim, teško dišući poput ribara u potrazi za perlama, koji se priprema baciti s

brodice na dvadeset hvata dubine. Konačno, podigne glavu i vikne prema

Cumbraeu: Saznali ste prvi put za vijest o svršetku rata, kada ste pokušali zarobiti

SwaeZ usidren u uvali pred utvrdom, ovdje, na Rtu Dobre Nade, i o tome vas je

obavijestio kapetan Schreuder. Izgovori te riječi u jednome dahu, bez stanke i

zamuckivanja, no bio je to predug govor za njega; zatetura, zadihan od napora.

este li sišli s uma, Hope?, zagrmi van de Velde. Malo, beznačajno piskaralo,

namjeravate li optužiti jednog plemića za lažno svjedočenje? Hop ponovno dođe

do daha, smognuvši svu hrabrost, te ponovno vikne: Imali ste u vašim rukama

dozvolu kapetana Courtenevja i pred njim ste mahali njome, a potom je pretvorili

u pepeo. oš jednom izgovori rečenicu točno, no bio je iznemogao i morao je

zastati da bi udahnuo zraka. Sada je van deVelde stajao na nogama. Želite li

napredovati u Kompaniji, Hope? Izabrali ste čudan način. Optužujete bezrazložno

jednoga plemića. Ne znate ostati na vašem mjestu, mali štakore? Kako se

usuđujete tako ponašati? Sjednite prije nego što vas dam izbičevati. Hop se sruši

na stolac kao da ga je netko pogodio hicem iz puške u glavu. Zadihan, van de

Velde se obrati Kragulju: Molim vas, primite moju ispriku, gospodine. Svi prisutni

znaju da ste uvelike pomogli oslobođenju talaca i ponovnom preotimanju

SfaMdiwfigWdđ iz ruku ovih nitkova. Molim vas da zaboravite na ove uvredljive

riječi i da se vratite na vaše mjesto. Zahvalni smo vam na pomoći koju ste nam

pružili u ovome predmetu. Dok je Cumbrae prelazio sudnicu, van de Velde opazi

pisara kako zapisuje razgovor. Glupane, što zapisujete? Ovo nije bio službeni dio

postupka. Dajte, da vidim što ste zapisali! Otrgne mu iz ruku zapisnik. Njegovo se

lice sve više mrštilo, čitajući ispisane retke. Ispruži se prema naprijed da bi

dohvatio guščje pero iz pisarevih ruku i s nekoliko poteza perom prekriži dijelove

teksta koji su ga mučili, a zatim ponovno gurne zapisnik pisaru. Koristite mozak.

Papir je dragocjena imovina. Ne smijete ga trošiti na pisanje gluposti. Zatim

premjesti svoju pažnju na predstavnike obje strane. Gospodo, želio bih da se

predmet riješi već danas. Ne namjeravam Kompaniji zadavati nepotrebne

troškove i gubiti vrijeme. Kapetane Schreuderu, smatram da ste jasno iznijeli

činjenice protiv zarobljenika i nadam se da nemate namjeru pretjerivati i pozivati

daljnje svjedoke, nije li tako? Kako vaša visost izvoljeva. Imao sam namjeru

pozvati još deset svjedoka. O dobri Bože! Van de Velde je izgledao zaprepašteno.

Neće uopće biti potrebno. Schreuder mu odgovori dubokim naklonom, te sjedne.

Van de Velde pogne glavu poput bika koji se sprema u napad, a zatim pogleda

branitelja. Hope!, zareži. Upravo ste vidjeli da se kapetan Schreuder pokazao

razumnim i tim uzorom pružio primjer za štednju riječi. Koje su vaše namjere?

Mogu li pozvati Sira Francisa Courtenevja da svjedoči?, zamuckivao je Hop. Iz sveg

srca bih vas odvratio od te namjere, odgovori mu van de Velde oštro. Sigurno

neće previše pomoći vašem predmetu. Želim dokazati da nije znao za svršetak

rata i da je plovio uz dozvolu engleskog kralja, nije popuštao Hop, tvrdoglav u

svojim namjerama, i lice guvernera van de Veldea postane ljubičasto. K vragu,

Hope, niste poslušati ni riječi što sam vam rekao? Sve znamo o tome i uzet ću u

obzir vaše argumente kada budem donio konačnu odluku. Nije potrebno ponovno

slušati te laži. Želio bih da saslušate zarobljenika osobno. Hop je bio na rubu plača

i riječi su mu zapinjale jedva ih izgovarajući. Stavljate na tešku kušnju moje

strpljenje. Nastavite li tim putom, naći ćete se na prvom brodu za Amsterdam. Ne

mogu dopustiti da službenik Kompanije sije nesuglasje u cijeloj koloniji. Hop se

uzbuni začuvši da ga tako opisuje i odmah odustane: Molim vas, oprostite mi što

sam kočio rad ovoga časnoga suda. Obrana nema više što dodati. Odlično! Dobro

ste obavili vaš posao, Hope. Napisat ću to u svome zapisniku za Savjet

Sedamnaestorice. U van de Veldeovo lice opet se vrati njegova normalna boja i on

se nasmiješi. Ponovno ćemo se vratiti u sudnicu nakon ručka tako da sud može

razmisliti o odluci. Ponovno ćemo se sastati u četiri sata poslije podne. Vratite

zarobljenike u njihove ćelije. Da se ne bi previše mučio u otvaranju okova,

Manseer, glavni čuvar zatvora, ugura i Hala zajedno s ocem u tamnicu, dok su

ostali silazili u njihovu zajedničku ćeliju. Hal i njegov otac sjedili su jedan pored

drugoga na kamenoj klupi koja je služila kao ležaj Siru Francisu i čim su ostali sami,

Hal reče: Oče, želim vam objasniti o Katinki... supruzi guvernera, htio sam reči. Sir

Francis ga zagrli nespretno, zbog okova. Ma koliko to izgledalo čudno, i ja sam

nekoć bio mlad. Nemoj više pričati o toj kurvi. Nije dostojna tvoje pažnje. Nikada

više neću voljeti jednu ženu, pa živio i stotinu godina, izjavi gorko Hal. To što si

osjećao za tu ženu nije bila ljubav, sine. Sir Francis zavrti glavom. Ljubav je

dragocjen novac. Potroši ga samo na tržnici gdje te neće prevariti. U tom trenutku

začuju lupanje o željezne rešetke susjedne tamnice i Althuda uzvikne: Kako ide

proces, kapetane Courtenev? Jeste li okusili što znači pravda Kompanije? Sir

Francis podigne glas da bi ga čuo: Ide, kako ste vi predvidjeli, Althuda. Očito ste ju

i vi okusili. U ovom malom raju na zemlji, zvanom Dobra Nada, jedini bog je

guverner. Ovdje se pravda poistovjećuje s onime što nosi dobit Nizozemskoj

kompaniji i osobnim interesima njenih službenika, fe li vas sudac već proglasio

krivim? Ne još. Van de Velde je otišao napuniti svoju mješinu hranom. Molite da

procijeni trošak radne snage za njegove zidine važnijim od osobne osvete. Samo

se tako možete spasiti od pandža Stadige lana. Vi im nešto skrivate. Nešto što oni

žele znati od vas... izdaju jednoga prijatelja, možda?, zapita Althuda. U

suprotnom, možda ćete si poštedjeti posjet sobici ispod oružarnice gdje Stadige

an obavlja svoj posao. Nemamo što skrivati, odgovori Sir Francis. Nije li tako,

Hale? Ništa, potvrdi Hal. Ali, van de Velde nije tog mišljenja, doda Sir Francis.

Tada vam jedino mogu zaželjeli da se svemogući Alah smiluje nad vama. Ti

posljednji zajednički sati prošli su prebrzo za Hala, koji ih je proveo u tihom

razgovoru s ocem. S vremena na vrijeme Sira Francisa bi uhvatili napadi kašlja, a

na prigušenoj svjetlosti ćelije njegove su oči bile sjajne od groznice i dodirnuvši ga,

Hal osjeti da mu je koža topla i orošena znojem. Sir Francis je govorio o High

Wealdu poput čovjeka koji je svjestan da više nikada neće vidjeti svoj dom,

opisujući rijeku i brežuljak kojih se Hal gotovo i nije više sjećao, somove koji su se

u proljeće pojavljivali u rijeci i jelene za vrijeme parenja. Kada je govorio o supruzi,

Hal se pokuša prisjetiti njenoga lika, no u mislima mu se stalno vračala slika s

medaljona koji je zakopao, a ne osoba od krvi i mesa. Tijekom ovih godina

sjećanje na nju polako je izblijedjelo, prizna Sir Francis. No, sada mi se njeno lice

vraća u sjećanje tako jasno, svojom mladošću i nježnošću koje je imala dok je bila

živa. Pitam se događa li se to stoga što ćemo ubrzo ponovno biti zajedno. Misliš li

da me čeka? Siguran sam, oče. Hal ga pokuša uvjeriti. Ali, ja trebam vašu pomoć i

znam da ćemo još dugo godina ostati zajedno prije nego što se pridružite mojoj

majci. Sir Francis se tužno osmijehne i pogleda prema malenom prozoru na vrhu

zida. Prošle sam se noći uspeo do gore kako bih pogledao kroz rešetke i crveni

komet bio je još uvijek u znaku Djevice. Izgledao je još bliži i još užareniji, jer je

njegov rep u plamenu već pomračio moju zvijezdu. Začuju korake čuvara kako se

približavaju i zveket ključeva u ključanici željeznih vrata. Sir Francis se okrene

prema Halu. Daj da te posljednji put poljubim, sine. Očeve usne bile su hrapave i

užarene od groznice koja je žarila njegovu krv. Poljubac je bio kratak, a zatim se

vrata ćelije širom otvore. Hajde, Stadige Jan će se razljutiti ako vas bude morao

previše čekati, izjavi Manseer radosno. Van, obojica. Atmosfera koja je vladala

medu prisutnima izgledala je poput one u areni s pijetlovima, nešto prije njihove

borbe. Sir Francis i Hal hodali su na čelu dugoga reda zarobljenika i prije nego je

to mogao spriječiti, Hal pogleda prema odvojenom dijelu sudnice. Katinka je

ponovno sjedila u sredini prvoga reda, sa Zeldom iza nje. Sluškinja je pogledala

Hala okrutno mu se osmijehnuvši, a na Katinkinom licu se ocrtavao zadovoljan

osmijeh, dok su se njene ljubičaste oči sjajile i gotovo obasjavale tamne kutove

sudnice. Hal se požuri skrenuti pogled, prodrman iznenadnim valom mržnje koja

je zamijenila obožavanje što ga je donedavno osjećao prema ženi. Kako se moglo

tako brzo dogoditi, pitao se, znajući da bi bez dvojbe zario mač u njene nježne

grudi, da ga je imao medu rukama Kad je sjeo na klupu, osjeti nagon te ponovno

pogleda prema masi ljudi, i ovaj put se preplaši opazivši druge oči, jasne i oprezne

poput leopardovih, koje su promatrale očevo lice. U prvome redu galerije sjedio

je Stadige fan. S izgledom propovjednika, s crnom puritanskom odjećom i kapom

sa širokim obodom na glavi. Ne gledaj ga, šapne mu otac i Hal shvati da je i Sir

Francis bio svjestan pogleda tih čudnovatih očiju. Čim se u sudnici nije čuo ni glas,

van de Velde ude kroz vrata sobe za prijame. Kad sjedne na stolac osmjehujući se,

s malo nakošenom perikom, lagano podrigne: bilo je jasno da se dobro najeo.

Zatim spusti pogled na zarobljenike s tako dobronamjernim izrazom lica da je Hal

osjetio neutemeljen poriv nade. Razmislio sam o dokazima, iznesenim pred ovim

sudom, započne guverner bez uvoda. Moram odmah reći da me dojmio način na

koji su obje strane iznijele slučaj. Kapetan Schreuder bio je uzor konciznosti...

Duže riječi izgovarao je teže, a zatim van de Velde ponovno podrigne. Hal osjeti

miris kima i bijeloga luka u smradu koji je došao do njega nekoliko trenutaka

kasnije. Zatim guverner očinski pogleda Jacobusa Hopa. Obrana se odlično

ponijela, podržavajući beznadni slučaj magistralnim argumentima, te ću vas

pohvaliti pred uglednicima iz Kompanije. Hop pogne glavu, crven u licu od

zadovoljstva. No, nastavi guverner pogledavši oštro prema klupama na kojima su

sjedili zarobljenici, proučivši izložene dokaze, puno sam razmišljao o riječima

gospodina Hopa, odnosno da su gusari imali dozvolu engleskog kralja i da su u

trenutku kada su napali galiju Sfandvasfigkeid mislili da je sukob još bio u tijeku.

Bio sam primoran, ipak, odbaciti ovu pretpostavku. Stoga, smatram svu

dvadesetčetvoricu zarobljenika krivim za gusarenje na otvorenom moru,

razbojstvo, otmicu i ubojstvo. Mornari na klupama se zagledaju u njega, blijedi u

licu. Želite li nešto reći, prije nego što pročitam odluku?, zapita van de Velde,

otvorivši srebrenu posudicu za duhan. Sir Francis preuzme riječ glasom koji je

stizao do svakoga kuta sudnice: Mi smo ratni zarobljenici. Nemate pravo držati

nas u okovima poput robova, nemate nas pravo ni suditi. Van de Velde ugura

malo duhana u obje nosnice, a zatim kihne s velikim zadovoljstvom, poškropivši

pisara pored sebe. Pisar zatvori oko bliže guverneru, nastavivši sastavljati zapisnik.

Mislim da smo o tome već raspravili. Van de Velde se podrugljivo obrati Siru

Francisu: Sada ću pročitati odluku ovoga suda protiv gusara. Ponajprije ću se

zadržati na četiri crnca. Neka se približe sljedeći optuženici: Aboli, Matesi, liri i

Kimatti! Četvorica su bili okovani u paru, i kada su ih stražari gurnuli da ustanu,

krenu vukući se da bi se približili sucu. Van de Velde ih strogo pogleda. Uvažio sam

da ste divljaci i neznalice, te se, stoga, od vas ne može ni očekivati da se ponašate

kao kršćani, lako bi vaši zločini trebali biti kažnjeni, ja više volim samilost te vas

kažnjavam na doživotnu robiju. Bit ćete prodani na javnoj dražbi za najbolju

ponudu, a novac od prodaje završit će u blagajnama Kompanije. Časnice, odvedite

ih! Dok su ih izvodili iz sudnice, Aboli pogleda Sira Francisa i Hala. Iako je tamno

lice bilo neprobojno ispod maske tetovaža, oči su izražavale poruku od srca. A

sada je red na bijelcima, izjavi van de Velde. Neka se približe sljedeći zarobljenici.

S popisa koji je držao u ruci pročita: Henry Courtenev, drugi časnik; Ned Tyler,

voda palube; Daniel Fisher, voda palube; William Rogers, običan mornar... Van de

Velde pročita sva imena, osim Sir Francisa čourtenevja, a kada i on ustane pored

sina, on ga zaustavi. Vi ne! Vi ste kapetan i voda ove bande razbojnika. Za vas

imam druge planove. Čuvaru, odvojite ga od drugog zarobljenika. Čuvar se požuri

noseći kožnu vrećicu s alatom i začas oslobodi okove od prstena koji je spajao

Hala s ocem. Sir Francis je ostao sjediti sam na dugačkoj klupi, dok se Hal

udaljavao, približavajući se ostalim mornarima i zastavši na čelu reda pred sucem.

Van de Velde prouči njihova lica, počinjući od jednog kraja reda do drugog, te

stigne do Hala. Nikada nisam gledao u oči strasnijoj bandi razbojnika od ove. Ni

jedan pošten čovjek, muškarac ili žena, svejedno, nije na sigurnom, kada su ljudi

poput vas na slobodi. Dobri ste samo za stratište. Dok je promatrao Hala,

odjednom mu nešto padne na pamet te pogleda u Kragulja, koji je sjedio pored

lijepe Katinke. Milorde, izjavi, mogu li s vama razgovarati u ćetiri oka? Ostavivši

zarobljenike da stoje, van de Velde se otežano podigne, te ude u sobu za primanja

kroz vrata iza njegovih leda. Naklonivši se pred Katinkom, Kragulj pode za njim.

Ušavši u sobu opazi van de Veldea da bira predjelo sa srebrenog pladnja na stolu

od žutog drva. Guverner se obrati Kragulju punim ustima: Sjetio sam se nečega.

Ako moram poslati Sira Francisa Courtenevja krvniku da ga ispita o sudbini

nestalog tereta, zašto ne poslati i njegova sina? Sigurno je Courtenev povjerio

sinu, a možda ga je poveo i sa sobom, kada je sakrio blago. Što vi mislite, milorde?

Kragulj se pretvarao da razmišlja o postavljenom pitanju, potežući si bradu. Pitao

se koliko je vremena trebalo toj svinji da shvati i već je unaprijed bio pripremio

odgovor. Znao je da može računati na to da Sir Francis Courtenev nikada neće

odati gdje je sakrio blago, pa čak ni najlukavijem medu mučiteljima. Bio je previše

tvrdoglav da to učini, osim, ako bi time spasio svog sina jedinca. Vaša visosti,

mislim da se ne morate bojati da bilo koje živo biće, osim samoga gusara, zna gdje

se nalazi blago. Previše je škrt i sumnjičav da ima povjerenja u koje ljudsko biće.

Van de Velde nije bio previše uvjeren u te riječi i ponovno posegne za još jednom

poslasticom. Dok je žvakao, Kragulj pokuša izabrati najbolje riječi, u slučaju da van

de Velde odluči nastaviti razgovor. Za Cumbraea nije postojala ni najmanja dvojba

da je Hal Courtenev znao gdje se nalazi blago sa SfđMdvasfigheida; znao je

vjerojatno i gdje je sakriven plijen s HgerHge Nacfzf. No, za razliku od oca, mladić

ne bi bio u stanju izdržati ispitivanje Stadige Jana, i mada se pokazao jačim no što

je Kragulj mislio da jest, otac bi zasigurno popustio vidjevši sina na kotaču. Bilo

kako bilo, dvojica bi povela Nizozemce prema blagu, a to je zadnja stvar koju je

Kragulj želio. Njegov ozbiljan izraz lica gotovo se pretvori u osmijeh kada shvati

ironiju sudbine, koja ga je primoravala da spasi Henrvja Courtenevja od Stadige

Jana. No, ako je htio blago za sebe, morao je biti siguran da ni sin, ni otac neće

povesti Nizozemce do njega. Idealno mjesto za Sira Francisa bilo je stratište, a za

Hala zatvor u utvrdi. Ovoga puta ne uspije zadržati osmijeh, koji mu se pojavi na

usnama na pomisao da će Gw, dok se Stadige lan bude još zabavljao hladeči

užareno željezo Sir Francisovom krvlju, već ploviti prema Slonovoj laguni da bi

pronašao zlato i srebro koje je Sir Francis negdje sakrio. Tada se sa smiješkom

obrati van de Veldeu: Ne, vaša visosti. Siguran sam daje Sir Francis Courtenev

jedini čovjek koji zna gdje se nalazi blago. Možda će zvučati pregrubo, no budite

sigurni da će, čim Stadige lan započne s ispitivanjem, Frankv raširiti bedra poput

prostitutke kojoj nude zlatnik. Preporučam vam da Henrvja Courtenevja osudite

na robiju, te da pokušate iznuditi očevo priznanje o skrovištu. van de Velde se

složi. To sam i ja mislio. Htio sam samo ćuti od vas potvrdu mojih istih misli.

Ponovno uzme i posljednju slasticu, a zatim punim ustima nastavi: Vratimo se u

sudnicu i završimo stvar. Kada se van de Velde vrati na svoje mjesto, zarobljenici

su još uvijek čekali, u lancima ispod platforme, poput bikova s jarmom oko vrata.

Stratište i vješala, to su mjesta za vas! Zapravo, previše su za vas. Svi ste osuđeni

na doživotnu robiju, radit ćete za Nizozemsku kompaniju koju ste pokušali

opljačkati, i čije ste predstavnike oteli i mučili. Nemojte misliti da je ovo znak

slabosti ili ljubaznosti s moje strane. Doći će trenutak kada čete plakati i moliti

Svevišnjega da vam pošalje laku smrt, koju sam vam danas uskratio. Odvedite ih i

odmah prisilite na posao. Pogled na njih vrijeđa moje oči i oči svih prisutnih. Dok

su ih odvodili iz sudnice, Katinka ispusti jecaj te zamahne iritirano. Cumbrae

klekne pred nju i zapitaju: Što vas muči, gospo? Bojim se da je moj muž počinio

grešku. Trebao ih je sve dati spaliti na lomači. Sada je vidjela kako nestaje prilika

da vidi Stadige Jana na djelu s onim lijepim balavcem slušajući njegove bolne

krikove. Bila bi vrlo sretna da se njihov odnos završio na taj način. Muž joj je bio

obećao, a sada joj je uskratio tu zabavu. Platit će za to, odluči. Ah, gospodo,

osveta je slada kada se kuša poput lule dobrog duhana iz Virginije, bez da ju se

potroši odjednom. U svakom trenutku kada to budete zaželjeli, moći ćete

pogledati prema zidinama utvrde i oni će biti tamo, primorani da rade do smrti.

Hal prođe pored Sira Francisa, na dugoj klupi. Otac je izgledao izgubljeno i

bolesno, s prljavom kosom i bradom, a dugi tamni čuperci padali su mu niz lice i

bili u suprotnosti s njegovom bijelom kožom. Hal nije više mogao izdržati.

Nagonski zavikne: Oče!, i bio bi se bacio prema njemu, no Manseer ga zadrži

uperivši mu pušku u lice. Hal se povuče. Otac nije ni podignuo glavu i on shvati da

mu je već rekao zbogom, povukavši se u sebe, gdje mu se samo Stadige Jan još

mogao pridružiti. Kada je red osuđenika izišao iz sudnice i vrata se ponovno

zatvore za njima, spusti se tišina i svi usmjere pogled prema jedinoj pojavi koja je

još sjedila na klupi. Francis Courteney, izjavi van de Velde, približite se. Sir Francis

zabaci glavu unazad, maknuvši s lica sijedu kosu, trgnuvši ramenima oslobodi se

stražara i sam ustane bez pomoći. Približi se platformi i dalje držeći visoko glavu, s

rasparanom košuljom koja mu je otkrivala leda, gdje su znakovi šibe polako počeli

zaraštavati te su se pojavile crne rane. Francis Courtenev, nije zasigurno

slučajnost ako nosite ime najopasnijeg medu svim gusarima, kao Francis Drake.

Čast mi je zvati se kao taj poznati moreplovac, tiho odgovori Sir Francis. Ako je

tako, ja imam još veću čast pročitati vašu osudu na smrt. Van de Velde pričeka da

Sir Francis iskaže svoje osjećaje, no ostao je nepomičan, te je guverner bio

primoran nastaviti: Ponavljam: osuda je smrt, no vi ćete izabrati kakva će biti.

Naglo i neočekivano prasne u prigušeni smijeh. Nije mnogo zločinaca poput vas

prema kojima se odnose s toliko širokogrudnosti. Uz vaše dopuštenje, ostavljam

svaki znak zahvalnosti do trenutka kada budem čuo cijeli prijedlog, promrmlja Sir

Francis i van de Velde se prestane smijati. Nije sav dio tereta sa SfaMdvasfzgeida

pronađen. Još uvijek nedostaje najdragocjeniji dio i nedvojbeno je da ste ga

uspjeli sakriti prije nego što ste bili zarobljeni od ove časne Kompanije. Jeste li

spremni otkriti nam skrovište nestalog tereta? U tom slučaju bit čete smaknuti

brzo i bezbolno, odrubljivanjem glave. Nemam vam što reči, odgovori Sir Francis

bezizražajnim glasom. Bojim se da će vam u tom slučaju ovo isto pitanje postaviti

državni krvnik, i to na sasvim drukčiji način. Van de Velde lagano pucne usnama

kao da su te riječi imale sladak okus na jeziku. U slučaju da ipak odgovorite

opsežno na pitanje, krvnikova sjekira označit će brzo kraj vašim mukama. Izbor će

biti vaš, do samoga kraja. Vaša visost je uzor milosrda, primijeti Sir Francis i

nakloni se, no, na moju žalost, ne mogu odgovoriti na vaše pitanje, jer ne znam

ništa o teretu o kojemu govorite. Onda neka Svevišnji Bog bude milostiv prema

vašoj duši, reče van de Velde, a zatim se obrati Manseeru. Odvedite zarobljenika i

predajte ga državnom krvniku. Hal je pokušao zadržati ravnotežu na vrhu skele

uza zid istočnog bastiona utvrde koji je još uvijek bio u izgradnji. Bio je tek drugi

dan rada koji je trebao potrajati ostatak njegova života, a več mu je koža na

dlanovima ruku i ramenima bila izguljena od rada s grubim kamenim blokovima i

konopcima, uz jednu nagnječenu jagodicu prsta, s tamnim noktom poput grožđa.

Svaki kameni blok težio je tonu i više, i trebali su ga podiči na vrh labave skele,

napravljene od bambusovih štapova i dasaka. U skupini zarobljenika koji su radili

s Halom bili su i Big Daniel i Ned Tyler. Ni jedan od obojice nije se još bio sasvim

oporavio od rana zadobivenih u borbi, od koje su ožiljci bili vidljivi na svima,

budući da su osuđeni imali na sebi samo kratke platnene hlače. Metak je ostavio

duboki krater u Danielovim prsima te ožiljak nalik na ogrebotinu lava na leđima,

gdje ga je Hal bio rezao. Kraste su se otvorile uslijed napora i iz njih je tekla krv,

miješajući se sa znojem. Ožiljak od udarca mača uspinjao se bedrom Neda Tvlera

poput divlje vinove loze, primoravši ga da šepa kada je išao po skeli. Nakon dana

neishranjenosti na palubi za robove na Guffw, izgubili su sve masne naslage; bili

su vitki poput lovačkih pasa i ispod preplanule kože mišići i kosti bili su jasno

vidljivi. Usprkos još visokom suncu, zimski vjetar puhao je sa sjeverozapada,

grebući im tijela poput brusnog papira. Dan ranije se skela na južnom bastionu

srušila pod težinom kamenih blokova, zgnječivši tri zarobljenika koji su radili na

njoj. Promatrajući razmrskana tijela, Hugo Barnard, nadzornik, promrmlja: leđnim

udarcem tri muhe. Sljedećeg nespretnog nitkova koji se bude ubio, dat ću išibati,

pa bio i u agoniji, a potom prasne u gromki smijeh, zabavljen vlastitim morbidnim

smislom za humor. Daniel zaveže konopac oko zdravog ramena, a ostatak skupine

se naginjao da bi dohvatio kameni blok koji se ljuljao i povukao ga na skelu. Zatim,

udruženim snagama, uspiju ga uklopiti u prazninu na zidinama, vodeni naputcima

glavnog nizozemskog majstora s kožnom pregačom koji im je vikao. Nakon što su

ga smjestili, zaustave se, zadihani, svih mišića što su ih boljeli, no nisu imali

vremena za odmor. Iz dvorišta ispod njih, Hugo Barnard je već vikao: Spustite

dolje kuku. Brzo, inače ću se ja popeti do gore i išibati vas. Pokazao im je bič u

rukama. Daniel koji je gledao s kraja skele odjednom se ukoči, pogledavši Hala i

ne okrenuvši se. Evo, dolazi Aboli i ostali. Hal se približi i pogleda prema dolje.

Kroz vrata zatvora izišla je mala povorka od četiri mornara crnca koje su vodili na

otvoreno, pod blijedo zimsko sunce. Ponovno su bili okovani laganim okovima.

Gledaj ti njih, sretnici!, promrmlja Ned Tvler. Četvoricu nisu uključili u skupine

zarobljenika prisiljenih raditi, već su ostali u ćeliji i odmarali se, hraneći se jednim

jelom više na dan, da bi se udebljali, dok su čekali da budu prodani na dražbi. Tog

jutra Manseer je naredio da im skinu odjeću, a zatim se Saar, liječnik Kompanije,

spustio u prostorije zatvora i pregledao ih, proučavajući i provjeravajući uši i usta

da bi se uvjerio da su zdravi. Kada je liječnik otišao, Manseer im je zapovjedio da

se namazu po cijelome tijelu uljem, te se sada njihova koža sjajila na suncu poput

ebanovine. Iako su još uvijek bili mršavi, nakon smještaja u štivi sloj ulja ih je činio

vitkima i savršenima. U tom su ih trenutku vodili kroz vrata utvrde, prema

prostoru ispred kaštela gdje su se održavala smaknuća i svečane povorke i gdje se

masa ljudi već bila okupila. Prije nego što je prešao vrata, Aboli podigne veliku,

okruglu glavu i pogleda u Hala, na vrhu skele. Na trenutak se njihovi pogledi

susretnu. Nije bilo potrebno da si uzvikuju poruke, a nakon toga Aboli nastavi

hodati bez da se više okrene. Tribina za dražbu bila je nezgrapna konstrukcija koja

je inače služila kao stratište na kojem su se pred svjetinom, nakon egzekucije,

izlagali leševi zločinaca osuđenih na smrt. Četvorica robova bili su poredani na

tribini, a Saar se uspne zajedno s njima i obrati se ljudima: Pregledao sam svu

četvoricu robova koji se danas prodaju, reče i spusti glavu, te pogleda u gledatelje

iznad naočala s metalnim okvirom. Mogu vam reći da su svi dobroga zdravlja. Oči i

zubi su im zdravi, i nisu osakaćeni. Dobro raspoložena gomila pljeskala je nakon

njegovih riječi, a on se, nakon objave, ponovno požuri prema utvrdi. Jacobus Hop

stupi pred gledatelje, podignuvši ruku da bi ih umirio, a potom pročita oglas za

prodaju, dok su ljudi oko njega pljeskali i izrugivali mu se svaki put kad bi

zamuckivao. Po zapovijedi njegove visosti, guvernera ove časne Nizozemske

istočnoindijske kompanije, ovlašten sam da stavim na prodaju, voek foefs, za

najbolju ponudu, robove, crnce... Prekine se, skinuvši s puno poštovanja šešir,

kada je otvorena guvernerova kočija, koju su vukli predivni vranci, prešla puteljak

što se spuštao od rezidencije, prešavši vrtove i pojavivši se na otvorenom pred

utvrdom. Lord Cumbrae i guvernerova supruga sjedili su jedan pored drugoga na

kožnim sjedalima otvorene kočije, dok je kapetan Schreuder sjedio s njihove

suprotne strane. Gomila se pomakne s puta da bi kočija mogla proći i zaustaviti se

pred tribinom, gdje je Fredricus, kočijaš, pritegnuo ručnu kočnicu. Nijedan od

putnika ne side: Katinka je i dalje sjedila, vrteći suncobran i čavrljajući s dvojicom

pratitelja. Na tribini se Hop sasvim zbuni, opazivši te važne posjetitelje:

zamuckivao je, crvenio se i žmirkao očima na suncu, dok Schreuder izgubivši

strpljenje, uzviknuo: Nastavite, prijatelju! Nismo došli e da gledamo vas kako

zamuckujete i širite oči. Hop ponovno stavi šešir na glavu, naklonivši se prije toga

na Schreuderu, a zatim i Katinki, te glasnije nastavi: Prvi je na i rob Aboli. Ima oko

trideset godina, pretpostavlja se da pripada nenu gtvanda, koje živi na istočnoj

obali Afrike. Kao što svi znate, i tog plemena su vrlo dobri robovi. Mogao bi biti i

dobar kočijaš. oliko trenutaka pričeka, obriše si znoj s lica i pokuša ponovno

trolirati jezik, a zatim nastavi: Kažu da je Aboli iskusan lovac i Mogao bi ga vlasnik

dobro iskoristiti. MMzeer Hop, ne krijete li nam nešto?, izjavi Katinka, izročivši

Hopu novi napad nelagode. Počeo je tako jako mucati, otovo nije mogao ni

izgovarati riječi. Časna gospodo, promrmlja, produživši ruke u znak toći,

uvjeravam vas... Biste li ponudili na prodaju muškarca pokazavši ga venog?, nije

popuštala Katinka. I vi mislite da ćemo dati ponudu ešto što ne možemo vidjeti?

Hopovo se lice ozari kada shvati što je žena željela i obrati se liju naredivši mu:

Skidaj se!, glasno, da bi ohrabrio samoga pred tim golemim divljakom. Na

trenutak se Aboli zagleda u a ostavši nepomičan, a zatim prezrivom gestom

odveže gaće te stavi da padnu na daske. Savršen u svojoj golotinji, podigne

pogled iznad gomile, na planini s ravnim vrhom, dok se žamor začuđenog divljenja

igao iz gomile. Jedna žena usklikne, druga se nervozno nasmije, litko nije skrenuo

pogled. Sto mu gromova!, Cumbrae prekine tišinu smijehom. pac će zaista dobiti

punu mjeru. Nema prijevare u toj divovskoj asici. Prvi nudim pet stotina guldena!

Još stotinu!, vikne Katinka. Kragulj je pogleda sa strane i reče joj da se i ne

okrene: Nisam da ste zainteresirani za dražbu, gospodo. Želim ga pod svaku

cijenu, gospodine, upozori ga svečanim m, jer me zabavlja. Ne bih nikada želio

smetati jednoj lijepoj gospodi, odgovori joj Kragulj te se nakloni, no, zauzvrat vi

nećete ponuditi ništa za ostalu trojicu, u redu? U redu, milorde. Katinka se

nasmije. Ovaj je moj, a vi si možete zadržati ostale. Cumbrae prekriži ruke na

prsima, te zavrti glavom, kada ga Hop pogleda, čekajući da ponovno da svoju

ponudu. Previsoka cijena za moj džep, odgovori mu, dok je Hop uzalud čekao

ponude gledatelja. Nitko nije bio toliko lud da se zamjeri guvemerovoj supruzi,

štoviše, imali su i prilike vidjeti ga na djelu u sudnici. Rob Aboli je prodan gospodi

van de Velde za cijenu od šest stotina guldena!, izjavi Hop zvonkim glasom

naklonivši se prema kočiji. Želite da mu skinemo okove, mgvrow? Katinka prasne

u smijeh. I time ga ostavila da pobjegne prema planini? Ne, mMzeer, ovi vojnici

otpratit će ga do soba za robove u rezidenciji. Pogleda Schreudera, a on zapovjedi

jednoj skupini vojnika sa zelenim odorama koji su čekali pod vodstvom časnika, na

rubu gomile. Probivši se kroz masu ljudi, vojnici odvuku Abolija s tribine, te ga

povedu putom prema rezidenciji. Katinka ga je gledala dok se udaljavao, a zatim

potapša Kragulja po ramenima. Hvala, milorde. Sljedeći je rob Jiri, oglasi Hop,

pročitavši iz zabilježaka. Kao što vidite, i on je lijepi primjerak roba. Pet stotina

guldena!, zareži Kragulj, oštro pogledavši u ostale moguće kupce, kao da ih izaziva

da daju ponudu, na njihov rizik: no, bez konkurencije guvernerove žene, građani

kolonije postali su hrabriji. Šest stotina!, ponudi jedan trgovac. Sedam stotina!,

uzvikne vozač kola, koji je na sebi imao jaknu od leopardove kože. Dražba se brzo

popne na tisuću i pet stotina guldena, ostavivši u nadmetanju samo Kragulja i

vozača kola. Sto mu gromova!, mrštio se Kragulj, okrenuvši glavu, da bi pogledom

sreo vodu palube koji je, zajedno s tri mornara, čekao iza stražnjeg kotača kočije.

Sam Bowles klimne sjajnim očima i zajedno sa svojim ljudima se provuče gomilom

do vozača. Tisuću i šest stotina vražjih guldena, grmio je Kragulj. Vozač kola

otvori usta da bi izrekao svoju ponudu, no osjeti da ga je nešto ubolo ispod

rebara. Spustivši pogled opazi nož u rukama Sama Bowlesa i zatvori usta, blijed u

licu poput krpe. Pormdaje viša od vaše, mjohegr Tromp!, uzvikne mu Hop, ali se

vozač kola udalji što je brže mogao s mjesta dražbe i nestane prema gradu.

Kimatti i Matesi su također pripali Kragulju za manje od tisuću guldena svaki.

Ostali mogući kupci vidjeli su što se dogodilo vozaču kola i nitko medu njima nije

više bio zainteresiran za kupnju robova. Sva trojica robova u pratnji Sam

Bowlesovih ljudi povedena su prema žalu. Kada je Matesi pokušao pobjeći, udarac

u glavu smiri i njega, te je kao i ostali robovi, morao ući u brodicu, koja ih je

prevezla do GwHa. Oboje možemo biti zadovoljni obavljenim poslom, milorde!,

primijeti Katinka smiješeći mu se. Nadam se da ćete nam se moći pridružiti

večeras u rezidenciji, da proslavimo našu kupovinu. Ništa me ne bi više radovalo

od toga, no zadržao sam se samo zbog dražbe, gospodo, privučen mogućnošću da

kupim mornare prve klase. Sada je moj brod spreman da isplovi, a vjetar i morske

struje također me nukaju da krenem. Nedostajat ćete nam, milorde. Vaše društvo

je bilo vrlo zabavno. Nadam se da ćete nas još posjetiti i ostati malo duže, sljedeći

put, kad budete plovili prema Rtu Dobre Nade. Ne postoji snaga na ovoj zemlji, ni

vjetar, ni oluja, ni neprijatelj koji bi me u tome spriječili, odgovori joj Cumbrae,

poljubivši joj ruku, dok je u Comeliusu Schreuderu rastao bijes. Nije mogao

podnijeti da drugi muškarac dotiče tu ženu, koja je postala središte njegova

postojanja, pa čak ni prstom. Čim je stigao na GwH, Kragulj dovikne kormilaru:

Geordie, mladiću, pripremi se da isplovimo. Zatim očima potraži Sama Bowlesa.

Dovedi mi tri crnca na palubu, brzo. Kada su bili poredani pred njim, promotri ih

pažljivo. Govori li netko od vas naš jezik?, zapita, i kada su i dalje gledali u njega,

ne shvaćajući, zagrmi: Dakle, govorite samo vašim vražjim jezikom? Zavrti tužno

glavom. To će vam zagorčati život. Oprostite, umiješa se Sam Bowles, dodirujući

si vunenu kapu u znak poštovanja, ali, ja poznajem dobro svu trojicu. Plovili smo

na istome brodu, zar ne? Povlače vas za nos. Sva trojica dobro govore engleski.

Cumbrae ih ponovno pogleda, te se nasmije, pogledom ubojice. Sada pripadate

meni, od glave pa do pete. Želite li da vaša crna kožurina ostane čitava, ne

poigravajte se sa mnom, jasno?! Udarivši hrija, ovaj se sruši na palubu. Kad vam se

budem obraćao, odgovarat ćete mi na dobrom engleskom, jasno i glasno. Vratit

ćemo se u Slonovu uvalu i ako vam je život drag, pokazat ćete mi gdje je kapetan

Frankv sakrio plijen, čujete li me? liri se s naporom podigne. Da, kapetane Lordy,

gospodine! Čujemo vas! Vi ste naš otac. Radije bih si dao odsjeći repič, nego da

postanem vaš otac! Kragulj ih pogleda i nasmije se. A sada, popnite se na glavni

križ i razvijte jedra. Nakon toga pošalje Jirija njegovim putom, udarivši ga nogom u

stražnjicu. Katinka je sjedila na suncu u kutu terase u zavjetrini pored kapetana

Schreudera. Pored stolića za posluživanje stajala je Sukeena, koja im je ulila vino i

donijela dvije čaše na prostrti stol, s voćnim ukrasima i cvijećem iz vrtova koje je

Stadige lan njegovao. Kada pred nju stavi čašu s visokim stalkom, Katinka lagano

ispruži ruku i pomiluje njenu. esi li dala pozvati novog roba?, zapita baršunastim

glasom. Aboli se pere i odjenut će odoru, kao što ste vi poručili, gospodarice,

odgovori tiho Sukeena, ne obazirući se na Katinkin dodir. No, Schreuder ga je

primijetio i Katinka se zabavi vidjevši da ga muči ljubomora. Podigne čašu prema

njemu, i nasmije mu se iznad ruba. Nazdravimo za dobro putovanje Lorda

Cumbraea! Naravno. Kapetan nazdravi. Lijepo i kratko putovanje do dna oceana

za njega i njegove sunarodnjake. Dragi moj kapetane, odgovori mu smiješeći se,

koja duhovitost. Tiho sada, evo, dolazi moja zadnja igračka. Vojnici u zelenoj

odori rezidencije doprate Abolija na terasu. Odjeven u crne, pripijene hlače i

košulju bijele boje, dosta široku, zastane u tišini pred njom. Katinka prede na

engleski: Ubuduće ćeš kleknuti, kada budeš dolazio pred mene, i zvat ćeš me

gospodo. Budeš li zaboravio, pozvat ću Stadige Jana da te podsjeti. Znaš li tko je

Stadige an? Da, gospodarice, promrmlja Aboli, i ne pogledavši ju. Odlično. Mislila

sam da si nemiran, i da ću te morati davati smirivati. Ovo olakšava stvari obojici.

Ispije gutljaj vina, proučavajući ga polako od glave do pete, glavom pognutom u

stranu. Kupila sam te iz hira, i još nisam odlučila što ću s tobom. Guverner

Kleinhaus će se vratiti u domovinu i povesti sa sobom svog kočijaša, te ću ga

morati zamijeniti. Okrene se prema Schreuderu: Čula sam da su crnci spretni sa

životinjama. Po vašem iskustvu, kapetane, je li to istina? Bez dvojbe, mevrou.

Budući da su i oni zvijeri, izgleda da imaju privilegirani odnos sa svim divljim i

domaćim životinjama. Schreuder se složi, proučivši Abolija. Fizički je lijep

primjerak, no, zasigurno u njima ne možete tražiti inteligenciju. Čestitam vam na

vašoj kupnji. U budućnosti bih ga mogla dati spariti sa Sukeenom, razmišljala je

Katinka. Na trenutak se mlada robinja napne, no bila im je okrenuta leđima i nisu

joj mogli vidjeti lice. Moglo bi biti zabavno vidjeti kako se miješa krv crnca s kožom

boje jantara. Vrlo zanimljiva mješavina, prizna Schreuder. No, ne brine li vas

pomisao da bi mogao pobjeći? Vidio sam kako se bori na palubi SWiwAggk; i pravi

je divljak. Željezni prsten oko gležnja mogao bi za njega biti točna mjera, dok ga ne

pripitomite. Ne vjerujem da ću morati koristiti te mjere, odgovori Katinka. Imala

sam mogućnost promatrati ga duže vrijeme za mog zarobljeništva. Vjeran je

poput psa gusaru Courtenevju, a još više njegovu sinu. Sigurna sam da nikada ne

bi pokušao pobjeći dok su jedan od dvojice živi u zatvorima utvrde. Naravno, noću

će biti zatvoren s ostalim robovima u njihovim sobama, no za vrijeme radnih sati

moći će se slobodno kretati i obavljati svoje dužnosti. Siguran sam da znate što

činite, mgvrow, no ja, primjerice, nikada ne bih vjerovao takvome stvorenju.

Katinka se okrene prema Sukeeni. Dogovorila sam se s guvernerom Kleinhausom

da Fredricus nauči Abolija koje su dužnosti jednog kočijaša i vozača.

SfđMvashgAežd neće isploviti prije desetak dana, dakle, vremena bi trebalo biti

dovoljno. Pobrini se odmah. Sukeena odgovori kao i obično klimnuvši glavom:

Kako gospodarica želi, pokazavši Aboliju da ju slijedi. Hodala je pred njim

puteljkom do konjušnica gdje je Fredricus spremio kočiju, i Aboli se prisjeti hoda

mladih djevica njegova plemena. Već od malena majke su ih poučavale kako će

nositi u ravnoteži buče za vodu na glavi; tako su rasle s ravnim leđima, ostavljajući

dojam da klize po tlu kada hodaju, kao ta djevojka. Tvoj brat Althuda te

pozdravlja. Kaže da si još uvijek njegova tigrasta orhideja. Sukeena se odjednom

zaustavi, tako naglo da se Aboli, hodajući iza nje, gotovo zabije u nju. Izgledala je

poput iznenađenog kolibrića dok se podizao s jednoga cvijeta i spremao se na

daleki let, a kada je ponovno nastavila hodati, Aboli primijeti da je drhtala. Vidio

si mog brata?, zapita, ne okrenuvši se. Nikada ga nisam vidio, no razgovarah smo

kroz vrata ćelija. Rekao nam je da se tvoja majka zvala Ashreth i da joj je broš od

jantara koji nosiš poklonio tvoj otac na dan tvog rođenja. Rekao mi je da ćeš

shvatiti da sam ti prijatelj, budem li ti to kazao. Ako je imao povjerenja u tebe,

imat ću ga i ja. I ja ću ti biti prijateljica. A ja ću biti tvoj prijatelj, reče tiho Aboli.

Reci mi, kako je Althuda? Je li dobro? Jesu li ga jako mučili? Jesu li ga predali

Stadige Janu? Althuda je u nedoumici. Nisu ga još osudili. Zatvoren je u tamnici

već četiri duga mjeseca, no još uvijek mu nisu ništa učinili. Zahvalit ću Alahu!

Sukeena se okrene nasmiješivši mu se, s predivnim licem, poput cvijeta orhideje, s

kojim ju je Althuda usporedio. Imala sam dosta utjecaja na guvernera Kleinhausa, i

uspjela sam nagovoriti ga da odgodi osudu za moga brata. Ali, sada kada odlazi, ne

znam što će se dogoditi s novim guvernerom. Jadni moj Althuda, tako mlad i

hrabar. Budu li ga dali Stadige Janu, moje će srce umrijeti zajedno s njime, također

polako i bolno. Postoji netko kojeg ja volim koliko i ti svoga brata, promrmlja

Aboli. Nalaze se u istom zatvoru. Mislim da poznajem čovjeka o kome govoriš.

Vidjela sam ga onoga dana kada su vas vodili s obale u okovima do stratišta.

Ponosan je poput mladoga princa. Da, upravo on. Zavrjeđuje da bude slobodan,

kao i tvoj brat. oš jednom Sukeena zastane, no potom nastavi hodati. Što time

želiš reći, Aboli, prijatelju moj? Ti i ja možemo zajednički raditi, da ih oslobodimo.

Althuda je već bio slobodan. Slomio je okove i poletio slobodan poput orla. Aboli

podigne pogled prema afričkome nebu, toliko plavom da su ga oči zaboljele. Uz

našu pomoć mogao bi ponovno postati slobodan, a s njim i Gundwane. Stigli su

do konjušnice, gdje se Fredricus probudi, nakon što je bio zaspao na klupici kočije.

Spusti pogled prema Aboliju, namrštivši se, te pokaže zube, prljave od duhana koji

je žvakao. Kako crni majmun može naučiti voziti kočiju i mojih šest dragulja?,

zapita obraćajući se prema nebu. Fredricus je neprijatelj, ne možeš mu vjerovati.

Sukeena jedva pomakne usne, upozoravajući Abolija. Ne vjeruj nikome u ovoj

kući, dok ne budemo imali prilike ponovno razgovarati. Osim robova i većine

namještaja u rezidenciji, Katinka je od Kleinhausa kupila i sve konje, te sadržaj

sedlane, uručivši mu kreditno pismo za banku u Amsterdamu. Bio je to velik iznos,

no, znala je da će otac podmiriti sve troškove. Najljepši medu konjima bila je crna

kobila, predivna životinja, jaka i elegantna. Katinka je bila iskusna jahačica, no bez

imalo osjećajnosti prema stvorenju, koje ju je nosilo u sedlu, i njene blijede i tanke

ruke bile su čvrste i okrutne. Jahala je sa španjolskim žvalama na uzdi, koje su

razarale kobilina usta, i stalno ju je šibala; znala je da je uvijek mogla kupiti nove

konje, kada bi i istrošila svoje. Usprkos tim nedostacima bila je smjela, i imala je

savršeno držanje. Čak i kada je kobila plesala ispod nje, saginjući glavu da bi

izbjegla njenome biču, Katinka je ostajala u sedlu spretno i s elegancijom. Sada je

tjerala kobilu do granice njenih mogućnosti, leteći strmim puteljkom i koristeći

šibu kada je konj posustajao, ili kada joj se činilo da bi mogla ne htjeti preskočiti

palo drvo koje joj je prepriječilo put. Kobila je bila prekrivena znojem i pjenom,

kao da je preplivala rijeku. Pjena koja joj je izlazila iz usta bila je zamrljana krvlju

što je izlazila iz zvala, natopivši Katinkinu haljinu i čizme, koja se nezaustavivo

smijala dok je jahala prema prolazu kroz planine. Pogleda iza sebe, ne okrenuvši

se: Schreuder koji je trebao stići na njihov tajni sastanak drugim putom, bio je iza

nje oko deset milja, možda i više. Njegov crni vranac teško je disao pod njegovom

težinom. I ma koliko i on često upotrebljavao šibu, njegovo jahanje nije se moglo

mjeriti s kobilinim. Stigavši do prolaza, Katinka se ne zaustavi, već nastavi jahati i

šibati kobilu, spuštajući se. Tamo bi pad bio koban, jer je teren bio grub, a kobila

iznemogla, no opasnost je uzbuđivala Katinku. Uživala je u osjećaju toga golemoga

tijela ispod sebe. Spuste se klizeći kamenim puteljkom i iziđu na tratinu pored

potoka. Zatim Katinka nastavi jahati paralelno s vodom još pola milje, no kada

stigne do šumice bijelih topola, zaustavi kobilu. Oslobodivši nogu iz stremena,

spusti se spretno na zemlju, uz šum haljine i čipke. Dočeka se na noge gipkošću

mačke i dok je kobila brzala, teturajući od umora, ona ostane nepomična,

podbočivši se, promatrajući Schreudera koji je slijedio njene tragove na putu.

Stigne do travnjaka i mjesta gdje se ona zaustavila, i skoči na tlo sa svog vranca,

mrka i bijesna lica. Bila je to ludost, mgirow, uzvikne. A da ste pali s konja? Ali ja

nikada ne padam, kapetane, reče mu ona smijući mu se u lice. Jedino ako me vi ne

srušite. Odjednom se nagne prema njemu i zagrli ga oko vrata, zalijepivši se za

njegove usne poput zmijuljice i sišući tako snažno daje povukla njegov jezik u

svoja usta. Kada ga stisne medu usnama, ugrize mu donju usnu tako snaženo, do

krvi, te kuša jezikom njen metalni okus. Začuvši da je jeknuo od boli, oslobodi se

iz zagrljaja i podignuvši haljine, potrči duž obale potoka. Skupo ćete mi platiti za

ovo, vragolanko! Schreuder obriše usne i vidjevši mrlju krvi na ruci, potrči za njom.

U zadnjih nekoliko dana Katinka se poigravala s njime, tjerala ga je do granice

ludila, obećavajući mu, a zatim mu bježeći, na trenutak hladna poput vjetra sa

sjevera, a odmah zatim žarka poput tropskog sunca u podne. On je bio zbunjen

strašću i požudom, no njegova ju je strast zarazila. Mučeći Schreudera, mučila je i

sebe, i sada gaje željela isto toliko koliko je i on nju želio. Htjela ga je osjetiti u

njenom tijelu, morala je ugasiti tu vatru koju je sama rasplamsala. Došao je

trenutak kada se više nije mogla suzdržati. Schreuder ju dostigne i ona se okrene,

u klopci. Prikovana uz jednu topolu, ona ga dočeka poput sme, okružene psima.

Opazi slijepi bijes u njegovim očima. Imao je naduto i preplanulo lice. Zadrhtavši

od straha, Katinka shvati da se zanos, koji je sama u njemu izazivala, pretvorio u

neku vrstu ludila, nad kojim nije imala nikakvu kontrolu. Shvati da joj je život u

opasnosti ali želja razbije branu poput bujice rijeke. Baci se na njega, i objema

rukama mu povuče povez na hlačama. Htio bi me ubiti, nije li tako? Droljo!,

zadihano uzvikne, pun bijesa, pruživši ruke prema Katinkinom vratu. Kurvo. Ne

mogu više izdržati, ja ću... Ona mu izvuče ud iz hlača, tvrd i crven, užaren do te

mjere da je imala osjećaj da će joj prsti izgorjeti. Ako je tako, onda me ubij ovime.

Utisni ga u mene, tako duboko da mi probodeš srce. Naslonjena na topolu, raširi

noge, te podigne haljinu, a zatim objema ga rukama povede u nju. Kada dostigne

orgazam, Katinka krikne tako jako da je jeka odjeknula iznad njih. Katinka se

spusti s planine poput furije, jašući na krilima vjetra koji je puhao u pravcu

sjeverozapada, i koji je nosio nevrijeme. Kosa joj je pobjegla ispod šešira i letjela

vijoreći poput svijetle zastave, mrseći se, dok je kobila jurila kao da je proganjaju

lavovi. Kada je stigla do vrha vinograda, Katinka preskoči kameni zid i podigne se

uvis poput orla. Dok je u galopu prolazila vrtovima da bi stigla do konjušnica,

Stadige Jan se okrene i promotri ju. Biljke koje je on s toliko ljubavi njegovao,

uništavane su pod kopitima konja. Kada nestane, Stadige lan klekne i podigne

jednu biljku, približivši ju usnama i zagrizavši ju, da bi osjetio slatkast okus limfe.

Nije mu nimalo bilo žao. Biljke koje je uzgajao služile su za jelo ili ukras. Za Stadige

lana bio je važan samo način na koji se umiralo. Slijedivši pogledom kobilu i

jahačicu, osjeti istu dubinu osjećaja, gotovo mistično strahopoštovanje, koje ga je

hvatalo uvijek u trenutku kada bi oslobađao jednu od svojih ptičica od težine

smrtnoga postojanja. Budući da su za njega svi nesretnici koji su umirali od

njegovih ruku bili kao i one. Od prvoga puta, otkako je ugledao Katinku van de

Velde, ostao je sasvim očaran njome. Imao je osjećaj da je tu ženu čekao cijeli

život: prepoznao je u njoj iste mistične kvalitete na kojima se temeljilo i njegovo

postojanje, no u odnosu na nju, znao je da je on samo pojava koja puzi u blatu.

Bila je okrutna i nedodirljiva božica, i on ju je obožavao. Imao je osjećaj da su

biljke koje je držao u ruci žrtva toj božici, kao da ih je stavio na njen oltar, a ona ih

je primila. Osjetio se ganut gotovo do suza zbog njene blagonaklonosti; trepne

čudnovato žutim očima, koje su ovoga puta pokazale osjećaje. Radite sa mnom

što god želite, prošapće. Ne postoji ništa što ne bih učinio za vas. Katinka

podbode kobilu u galopu puteljkom koji je vodio prema glavnome ulazu

rezidencije, sišavši sa sedla prije nego što je kobila sasvim stala. Nije ni pogledala

Abolija koji skoči s terase i preuzme uzde te povede kobilu prema konjušnicama.

Na jeziku šuma Aboli objasni nježno kobili: Izmučila te do krvi, ali Aboli će te

ozdraviti. Čim su ušli u konjušnicu, odveže pojas sedla i osuši kobilu krpom, te je

natjera da polako kruži konjušnicom, a zatim joj da vode, te povede na njeno

mjesto. Pogledaj što ti je učinila šiba i čizme. Prava je vještica, promrmlja,

namazavši ju tankim slojem masti na ozlijeđenim ustima. Ne brini se, sada si uz

Abolija, on će te paziti i zaštititi. Katinka prođe kroz sobe poput vihora, pjevušeći

za sebe, ozarena lica. Stigavši u spavaću sobu pozove Zeldu, no, ne pričekavši

staricu da se pojavi, skine sa sebe odjeću, bacivši ju na pod, usred sobe. Zimski

povjetarac koji je ulazio u sobu bio je hladan na njenom tijelu orošenom znojem i

sokovima strasti. Vidjevši bradavice blijedoružičaste boje kako postaju tvrde,

ponovno pozove: Zelda, gdje si? Kada služavka utrči u sobu, bijesno nastavi: O,

dobri Bože, gdje si bila, Ijenčino stara? Zatvori vrata! Jesi li mi spremila kadu ili si

ponovno zaspala pored vatre? No, njene riječi nisu bile tako otrovne kao inače;

kada se smjesti u toplu i mirisnu vodu u svojoj keramičkoj kadi, koja je u

rezidenciju dovezena kolima s galije iz njene kabine na krmi broda, lice joj je bilo

osvijetljeno toplim zagonetnim osmijehom. Zelda podigne njenu kosu iz mirisne

pjene u kadi i skupi ju na vrhu glave, te nasapuna ramena jednom krpom. Nemoj

se toliko mučiti! Ostavi me malo na miru!, zapovjedi Katinka. Zelda spusti krpu i

iziđe iz kupaonice. Katinka je ostala uronjena u kadi dugo vremena, pjevušeći i

podižući jednu po jednu noge iz pjene i promatrala ružičaste prste i nježna

koljena. Zatim joj pažnju privuče pokret u zamagljenom ogledalu i ona se uspravi,

u nevjerici. Podigne se odmah i iziđe iz kade, pokrivši se ručnikom oko ramena,

obrisavši vodu s tijela, a zatim se kriomice približi vratima spavaće sobe. To što je

vidjela u ogledalu bila je Zelda koja je podizala prljavu odjeću s poda; sada je

starica stajala nepomično na nogama, s Katinkinom odjećom u rukama,

proučavajući mrlje na njoj. Katinka ju je promatrala dok je približavala tkaninu

svome licu, njušeći poput stare kučke koja je nanjušila zečji brlog. Voliš miris

muškosti, nije li tako?, zapita Katinka hladno. Na zvuk njena glasa Zelda se naglo

okrene prema njoj, s odjećom skrivenom iza leda, i počne zamuckivati. Stara

ludaro! Kada je bio zadnji put kada si ga osjetila? Katinka spusti na pod ručnik i

ude u sobu, vitka poput kobre, spremne da ugrize, hladna i otrovna pogleda. Šiba

za kobilu ostala je na podu, gdje ju je bacila i sada ju podigne. Zelda se povuče

stenjući: Gospodarice, samo sam se zabrinula zbog toga što je vaša lijepa odjeća

tako zaprljana. Njušila si je poput stare krmače, odgovori Katinka, te podigne ruku

u kojoj je držala šibu. Udarac pogodi Zeldu po ustima; krikne i baci se na krevet.

Gola Katinka nadvisi se nad njom i opet ju osine, sada po prsima, rukama i

nogama, udarajući ju svom snagom, tako da su masne naslage podrhtavale kada

bi ju šiba dotakla. To je zabava koju sam si predugo uskraćivala, vikala je Katinka,

sve bjesnija što se starica više jadala i otimala na krevetu. Dosta mi je tvojih

smicalica, kradljivice jedna i proždrljivice. Sada mi se gadiš, s tom tvojom

nezdravom željom. Stara plačljiva špijunko! Gospodarice, tako ćete me ubiti...

Tim bolje! No, budeš li preživjela, sljedeći tjedan ćeš se morati vratiti na

SbWiwAgWd, kada bude isplovio za Nizozemsku. Ne želim te više vidjeti. Vratit ću

te u tvoju odvratnu kabinu, bez guldena mirovine. Moći ćeš ostatak života

provesti u domu za siromahe. Sada je Katinka ubrzano disala, nastavljajući ju tući

po glavi i ramenima. Molim vas, gospodarice, ne bi trebali biti tako okrutni prema

vašoj staroj Zeldi, koja vas je držala još dok ste bili tek rođeni. Na pomisao da sam

sisala mlijeko iz tih golemih dojki, gnuša mi se. Katinka osine Zeldu po grudima, a

ona ispruži ruke, plačući. Kada budeš otišla, dat ću provjeriti tvoju prtljagu da

budem sigurna da mi nisi što ukrala. Nećeš dobiti ni guldena od mene, stara

kradljivice i lažljivice. Prijetnja sasvim promijeni Zeldin izraz lica; od stare, drhtave

pojave, pomalo patetične, pretvori se u opsjednutu. Pruži ruku, i dohvati njome

Katinkinu ruku, dok ju je ova pokušavala udariti još jedanput, te ju povuče sebi

tako snažno, da se gospodarica začudi, pogleda punim mržnje. Ne!, uzvikne.

Nećete mi oduzeti sve što imam, nećete me dotjerati na prosjački štap. Služila

sam vam dvadeset i pet godina i nećete me upravo sada potjerati. Otići ću s

galijom, da, i ništa mi neće biti draže no ne vidjeti nikada više vašu otrovnu

ljepotu. Ali kada budem otišla, ponijet ću sa sobom sve što posjedujem, i u torbi

ću imati tisuću guldena koje ćete mi dati kao mirovinu. Katinka se toliko začudi da

je njen bijes nestao, i ostane ju promatrati u nevjerici. Ti trabunjaš gluposti. Tisuću

guldena? Bit će prije tisuću udaraca šibom. Pokuša osloboditi ruku, no Zelda ju

zadrži nevjerojatnom snagom. Mislite li da buncam? No, što će reći vaša visost

kada mu budem donijela dokaze vaše ljubavne priče s kapetanom? Na tu

prijetnju Katinka se skameni, a zatim spusti polako ruku u kojoj je držala šibu.

Razmišljala je brzo, i mnogo malih čuda se razjasni, dok je gledala Zeldu u oči.

Vjerovala je toj staroj vještici, ne sumnjajući nikada u njenu apsolutnu privrženost.

Sada odjednom shvati kako to da je njen muž uvijek izgledao dobro obaviješten o

njenim ljubavnicima i avanturama, koje su trebale ostati tajne. Razmišljala je

brzo, sakrivši svoje osjećaje gnušanja pred tom izdajom. Za nju nije bilo važno što

će muž saznati za njenu vezu s Corneliusom Schreuderom, bio je to samo njegov

problem, jer joj kapetan još nije bio dosadio. No, njen je novi ljubavnik, tada, bio u

opasnosti. Pomislivši na prošlost, shvati kako je bio osvetoljubiv Petrus van de

Velde. Svi njeni ljubavnici završili su tragično svoj život. Na koji način bi saznao,

uvijek je ostajala zagonetka za Katinku do tog trenutka. Mora da je bila naivna, no,

nikada joj nije palo na pamet da je Zelda zmija otrovnica koja ju je izdala. Krivo

sam se ponijela prema tebi, Zelda, reče tiho. Nisam trebala biti tako gruba prema

tebi. Pruži ruku i dodirne njeno crveno lice. Svih ovih godina bila si ljubazna i

vjerna prema meni, i vrijeme je da uživaš u mirovini. Moje su riječi izgovorene u

izljevu bijesa. Nikada ne bih ni pomislila na to da ti oduzmem ono što zaslužuješ.

Kada budeš isplovila s galijom, imat ćeš dvije tisuće, a ne tisuću guldena u torbi,

zajedno s mojom ljubavi i zahvalnošću. Zelda poliže nadute usne, i pobjednički se

nasmiješi. Tako ste dobri i ljubazni sa mnom, draga gospodarice. Naravno, nećeš

ništa reći mome mužu o mojoj vezi s kapetanom Schreuderom, nije li tako?

Previše vas volim da vam naudim, i dan kada vas budem morala ostaviti slomit će

mi srce. Stadige lan je kleknuo uz gredicu na dnu terase, s malom kosom, kojom

je rezao u snažnim rukama. Kada se jedna sjena nadvije iznad njega, on podigne

glavu i ustane, skinuvšišešir kako bi ga držao na prsima u znak poštovanja. Dobar

dan, gospodarice, reče svojim zvonkim glasom. Nastavite. Volim vas promatrati

dok radite. On ponovno klekne i nastavi rezati. Katinka sjedne nedaleko od njega i

neko ga vrijeme nastavi promatrati u tišini. Divim se vašem talentu, reče

konačno, i ne podignuvši glavu, on shvati da se nije odnosila samo na spretnost s

malom kosom. Izuzetno mi je potreban vaš talent, Stadige Jan. Kao nagradu dobit

ćete vrećicu sa sto guldena. Hoćete li nešto učiniti za mene? Gospodo, ne postoji

ništa što ne bih učinio za vas. Konačno podigne glavu, te ju promotri tim blijedim,

žutim očima. Poklonio bih i vlastiti život, ako bi to pitali od mene. Ne želim

nagrade. Jedina nagrada koju mogu poželjeti jest savjest da sam izvršio vaše

zapovijedi. Zimske noći bile su hladne, a oluje su se sručile na planine, zavijale

poput šakala oko slamnatih krovova i kucale na prozorska okna. Zelda se skupi u

svojoj spavaćici. Svu masnoću koju je izgubila za vrijeme putovanja prema Istoku,

ponovno je počela taložiti oko bokova i na trbuhu. Otkako su se premjestili u

rezidenciju, jela je dobro u svom kutu kuhinje, gušeći se u raskošnim ostacima

posluženih jela u glavnome salonu i ispijajući vrč vina koji je napunila s ostacima iz

čaša važnih gostiju: rajnsko i crno vino, pomiješani s rakijom. Puna trbuha

dobroga jela i alkohola spremi se za spavanje. Prije svega, provjeri je li prozor

zatvoren u njenoj sobici, da ne bi ušao hladan zrak, te dobro povuče zavjese.

Stavivši bakreni grijač ispod pokrivača, zadrži ga dok ne osjeti miris sagorjelog,

zatim ugasi svijeću i uvuče se pod vunene pokrivače. Uzdahnuvši, skupi se u

krevetu i njena je posljednja pomisao bila na torbu punu zlatnika koju je sakrila

pod madrac. Zaspe, smijući se. Sat nakon ponoći, kada je cijela kuća bila u tišini i

kada su svi spavali, Stadige an oslušne na vratima sobice služavke Zelde. Kada

začuje hrkanje, jače i od vjetra koji je drmao prozore, otvori u tišini vrata i ude s

užarenim ugljenom. Zastane nekoliko trenutaka, no disanje starice se ne izmijeni.

Zatvorivši pažljivo vrata, premjesti se u tišini duž hodnika do zadnjih vrata. U zoru

je Sukeena otišla probuditi Katinku sat prije od uobičajenog i nakon što joj je

pomogla da odjene kućnu haljinu, povede ju do soba za služinčad, gdje je skupina

zastrašenih robova u tišini bila okupljena pred Zeldinim vratima. Pomaknu se

ostavivši Katinku da prođe, a Sukeena prošapće: Znam koliko ste ju voljeli,

gospodarice. Srce mi se kida zbog vas. Hvala, Sukeena, odgovori Katinka tužno,

pogledavši u sobicu. Posude s užarenim ugljenom više nije bilo; Stadige lan se

pokazao točnim i kao osoba od povjerenja. Ima tako sretan izraz lica... i lijepu

boju kože, primijeti Sukeena, koja je stajala pored kreveta. Kao da je još uvijek

živa. Katinka joj se približi. Smrtonosni dim posude s ugljenom zacrvenio je

staričine obraze, tako da je kao mrtva bila ljepša no ikada prije dok je bila živa.

Ostavi me nekoliko trenutaka nasamo s njom, Sukeena, reče. Želim se pomoliti za

nju. Bila je tako draga. Dok je kleknula pored kreveta, Sukeena zatvori vrata za

sobom. Katinka provuče ruku pod madrac i izvuče torbu; po težini shvati da nije

nedostajao ni novčić. Stavi ju u džep haljine, skupi ruke pred licem, sklopi oči tako

snažno da su se dugačke zlatne trepavice dotakle. Idi u pakao, stara vještice,

promrmlja. I konačno je Stadige Jan došao, nakon što su ga čekali puno dana i

noći, tako dugo, da je Sir Francis Courtenev već pomislio da neće doći. Svake

večeri, kada je tama prekidala dugačak radni dan na zidinama utvrde, skupina

zarobljenika vraćala se u zatvor vukući se. Zima je bila sve oštrija na Rtu Dobre

Nade i često su bili mokri od kiše i promrzli do kostiju. Svake večeri, prolazeći

pored vrata tamnice njegova oca, Hal bi zapitao: Kako se osjećate, oče? Odgovor,

izgovoren promuklim glasom, bio je uvijek isti: Danas, bolje, Hale. A vi? Posao je

bio lagan. Svi imamo visoki moral. Zatim bi se umiješao Althuda iz susjedne ćelije.

utros je došao liječnik. Rekao je daje Sir Francis dosta dobrog zdravlja da ga

Stadige lan može ispitati. Ili, drugom bi prilikom rekao: Groznica se pogoršala. Sir

Francis je cijeli dan samo kašljao. Čim su stigli u ćeliju na donjem katu,

zarobljenici su gutali jedinu hranu koju bi im dali cijeli dan, očistivši tanjure

prstima i zatim se srušivši poput mrtvaca na vlažno sijeno. U zoru, dok je nebo još

bilo tamno, Manseer bi dolazio i budio ih. Ustanite, Ijenčine, prije nego što vas

Barnard ne probudi psima. Ustajali bi s naporom, stavljali u red i izlazili na vjetar i

kišu. Tamo, u dvorištu, Barnard ih je čekao, s dva velika lovačka psa koji su režali,

držeći ih na uzici. Neki su mornari pronašli dijelove vreća i platna te su njima

pokrili gole noge, ili glavu, no i te krpe su bile još vlažne od kiše, koja je

prethodnog dana pala. Gotovo svi su radili bosonogi i polugoli na zimskim

olujama. Zatim se pojavi Stadige an. Došao je u podne. Ljudi na vrhu skela odmah

se umire i rad se zaustavi. Čak i Hugo Barnard se pomakne, kada krvnik prođe kroz

ulaz utvrde. Odjeven u strogu odjeću i sa šeširom na glavi sa širokim obodom koji

je spustio na oči, izgledao je poput svećenika koji se sprema na prodiku. Stadige

fan se zaustavi na ulazu u zatvor, a glavni čuvar Manseer požuri k njemu sa

suprotne strane dvorišta, zveckajući ključevima. Otvori niska vratašca,

pomaknuvši se u stranu da bi propustio Stadige lana, a zatim i sam ušao za njim.

Vrata se ponovno zatvore iza njih i gledatelji se odjednom trgnu, kao da su se

probudili iz noćne more, te se vrate svome poslu. No, sve dok j e Stadige an ostao

unutra, na zidinama j e vladala tišina. Nitko nije govorio ili se bunio, čak je i Hugo

Barnard bio mirniji nego inače, dok su se i na najmanji zvuk okretali i pogledavali

prema zatvorenim vratima zatvora. Stadige Jan se spusti stubama, koje je

Manseer osvjetljavao lanternom, zaustavivši se pred vratima ćelije Sira Francisa.

Čuvar otvori prozorčič na vratima ćelije i približi lice. Visoki prozor ćelije ostavljao

je prolaz zraci sunca. Sir Francis, koji je sjedio na kamenoj klupi što mu je služila

kao ležaj, podigne glavu i uzvrati pogled prema žutim očima Stadige Jana. Sir

Francisovo lice je izgledalo poput kosturovog, tako blijedo da je izgledalo svijetlo u

polusjeni, s dugačkim čupercima kose ugašene crne boje i očima koje su upale u

duboke duplje. Očekivao sam vas, reče, no odmah ga uhvati kašalj i usta e

napune katarom koji je ispljunuo na sijeno na podu. Stadige Jan mu nije

odgovorio. Njegove sjajne oči iza rozorčića promatrale su Sir Francisovo lice.

Vrijeme je sporo rolazilo, nepodnošljivo sporo. Sir Francis mu je već htio uzviknuli:

Učinite to što trebate učiniti. Recite to što trebate reći. ipreman sam za vas. No,

ostane u tišini, pogledavši Stadige Jana. Konačno, krvnik se udalji i dade znak

Manseeru, koji zatvori rozorčić, i požuri se da otvori željezna vrata. Stadige Jan

prede ivorištem, dok su ga svi pratili pogledom. Tek kada je izišao iz utvrde, judi su

ponovno došli k sebi i započeli normalno disati. Je li to bio Stadige Jan?, zapita

tiho Althuda iz ćelije pored ir Francisove. Nije rekao ništa. Nije ništa učinio,

promrmlja Sir Francis promuklim glasom. lb je njegov način, odgovori mu

Althuda. Ostao sam ovdje iovoljno dugo da vidim tu igru više puta. Mučit će vas

dok konačno ne budete osjetili poriv da mu sve kažete, što želi znati, prije nego

što yas je dotaknuo. Upravo ga i stoga zovu Stadige an. O, Bože, umalo da mi i ne

oduzme ljudski ponos. Je li došao i kod vas, Althuda? Ne još. Kako to da ste tako

sretni? Ne znam. Znam samo da će jednoga dana doći i k meni. Znam što znači

čekati, kao i vi. Tri dana prije polaska SfgMdvasfžgkežda za Nizozemsku, Sukeena

iziđe iz kuhinje rezidencije sa šeširom na glavi i slamnatim košem u ruci. Njen

izlazak nije iznenadio nikoga od slugu u kući, budući da je uvijek izlazila kako bi na

padinama planina brala korijenje i bilje. Njena spretnost i poznavanje bilja bile su

poznate u cijeloj koloniji. S terase rezidencije Kleinhaus ju je promatrao dok se

udaljavala. Imao je osjećaj da mu nož para utrobu, kao da u tijelu ima otvorenu

ranu koja je krvarila i često je nalazio noćnu posudu punu krvi. No, nije ga mučila

samo dispepsija; znao je da kad galija bude isplovila, više nikad neće vidjeti lijepu

Sukeenu. Sada, kada se trenutak polaska približavao, nije uspijevao spavati noću,

a čak su mu čaj i riža na mlijeku kvarili probavu. Gospoda van de Velde, sada već

gospodarica kuće, otkako je preuzela brigu nad rezidencijom, bila je ljubazna

prema njemu. Tog je jutra poslala Sukeenu da sakuplja bilje, koje je bilo jedini lijek

što je mogao malo ublažiti njegove bolove, dovoljno da može spavati nekoliko sati

nemirna sna. Po Katinkinoj zapovijedi Sukeenaje trebala pripremiti dovoljnu

količinu tog bilja da može krenuti na put do sjevera. Kleinhaus se nadao da će,

kada jednom stigne u Nizozemsku, liječnici uspjeti izliječiti tu njegovu strašnu

bolest. Sukeena je tiho koračala šumom koja se prostirala na padinama planine.

Nekoliko je puta pogledala za sobom da bi se uvjerila da ju nitko ne slijedi. Nastavi

hodati, zaustavivši se samo da otkine zelenu grančicu s jednoga od grma u cvatu i

dok je hodala, očisti ga od listova i s nožićem mu odreže kraj. Sve oko nje je cvalo;

čak je i zimi raslo na stotine različitih vrsta bilja. Neki cvjetovi su bili veliki poput

artičoka, drugi maleni poput njena malenog prsta, ali svi predivni, više nego što je

mogla zamisliti. Lutajući, samo naizgled bez cilja, zapravo se približavala strmom

puteljku koji je vodio kamenom grlu što se usjeklo u planinu s ravnim vrhom.

Ogledavši se još jednom oko sebe, požuri prema nizbrdici. Na kraju se nalazio

potok, koji je tekao do udoline s nekoliko živahnih vodopada i bara. Postupno se

približavajući, Sukeena se sve polaganije kretala. U rupi između kamena nalazila

se glinena posuda, koju je ona ostavila za njenog posljednjeg posjeta. S kamena

pogleda prema dolje i opazi da je bijela mliječna tekućina ispijena. Ostalo je samo

nekoliko kapi na dnu. Oprezno i pažljivo uspne se do mjesta s kojeg je mogla

promotriti u dubinu usjekline u stijeni, i zadrži dah opazivši sjenu i sjaj zmije.

Otvorivši košaru, čvrsto stisne u desnoj ruci štap, a zatim se približi. Zmija je bila

povijena pored posude. Nije bila velika, bila je debela poput kažiprsta,

zagasitobrončane boje, a svaka ljuska njena tijela bila je malo čudo. Kada se

približi, podigne glavu, promotrivši ju crnim očima, no ne pokuša pobjeći u dno

usjekline, kao što je učinila prvi put kada ju je otkrila. Bila je lijena i pospana od

tekućine koju joj je ostavila da ispije. Trenutak kasnije spusti glavu, izgledajući kao

da spava. Sukeena nije činila nagle pokrete: dobro je znala da je mala zmija mogla

ugrizom usmrtiti čovjeka. Pruži nježno grančicu i zmija podigne glavu. Sukeena

smiri štap iznad zmijine glave i kad je zmija spusti na tlo, Sukeena ju ukliješti

štapom uz kamen. Zmija se zavije u obliku spirale oko štapa koji ju je držao

zarobljenom. Sukeena pruži ruku i uhvati ju s dva prsta iza glave, kojima je

stiskala lubanju i zmija se uvije oko njene ruke. Ona dohvati rep i zatim ju stavi u

košaru, te zatvori poklopac. Guverner u mirovini Kleinhaus smjesti se na galiju,

večer prije polaska. Prije nego što ga je kočija povela do obale, sva se služinčad

kuće skupi pred rezidencijom da pozdravi bivšeg gospodara. On svakoga pozdravi i

izmijeni s njime nekoliko riječi. Kad je na red stigla Sukeena, djevojka mu se

nakloni, a on osjeti svu ljubav i strast kako mu pritišću grudi. Aboli je odnio svu

vašu prtljagu na brod, smjestivši je u kabinu, reče tihim glasom. Kutija s

lijekovima je na dnu škrinje, no u putnoj torbi je puna boca, koja bi vam trebala

trajati nekoliko dana. Nikada te neću zaboraviti, Sukeena. Ni ja vas nikada neću

moći zaboraviti, gospodaru. Na trenutak Kleinhaus gotovo izgubi kontrolu nad

osjećajima. Bio je gotovo spreman zagrliti tu robinju, no u tom trenutku djevojka

podigne glavu i on se povuče pred neizmjernom mržnjom koju primijeti u njenim

očima. Sljedeće jutro, kada galija isplovi, Fredricus ga probudi, da bi mu pomogao

ustati s ležaja. S teškim plastom od krzna na ramenima, Kleinhaus se popne na

palubu i nasloni na ogradu broda, dok je galija polako plovila, nošena

sjeverozapadnjakom, prema visokim vodama Atlantika. Ostao je tako, u suzama,

dok se velika ravna planina ne izgubi iz njegova vidokruga. Četiri sljedeća dana bol

u trbuhu bila je nepodnošljivima no ikada prije. Pete noći probudi se nakon

ponoći, s kiselinom koja mu je nagrizala želudac, te upali lanternu i pruži ruku

prema tamnoj bočici koja bi ublažila bol. No, opazi da je već bila prazna. Shrvan

od boli prede kabinu s lanternom u ruci i klekne pred kovčegom. Podigne

poklopac i pronađe kutiju s lijekovima, gdje je Sukeena rekla da će pronaći

rezervu. Uzme ju i ponese na stol, te spusti lanternu tako da može otključati

kutiju. Podignuvši poklopac, pogleda unutrašnjost. Iznad sadržaja kutije nalazio se

list papira. Pročitavši ga, shvati da je to bila stara kopija oglasnog lista Kompanije;

završivši s čitanjem, osjeti da ga hvata mučnina. Oglas je bio potpisan njegovim

imenom: radilo se o osudi na smrt, o jednome ispitivanju i smaknuću Roberta

Davida Renshowa, Sukeenina oca. Kakva je to vragolija?, uzvikne glasno. Mala

vještica ga je stavila ovdje da me podsjeti na staru grešku. Neće se nikada smiriti?

Mislio sam da je izišla iz mog života zauvijek, no još uvijek me muči. Pruži ruku

prema listu, da bi ga pokidao u komadiće, no prije nego što su ga njegovi prsti

dotakli, osjeti lagani šum ispod njega, a zatim strelovit pokret. Nešto ga lagano

ugrize za zapešće, a zatim svijetlo tijelo klizne na drveni pod. Kleinhaus se povuče,

uzbunjen, no pojava nestane u sjeni, dok je on u nedoumici očima slijedio njene

pokrete. Počevši osjećati lagano peckanje na ruci, podigne ju prema svjetlu. Vene

s unutrašnje strane ruke isticale su se poput plavih konopaca ispod kože, pune

mrlja. Pogleda pažljivije mjesto odakle se širilo peckanje, te opazi dvije male kapi

krvi, kako se sjaje poput bisera na svjetlosti lanterne, izvirući iz dvije rupice.

Zatetura unazad, i sjedne na rub ležaja, zagledavši se u kapljice. Polako mu se u

mislima vrati slika dvoje ponosne siročadi, kako su stajali držeći se za ruke, pred

pepelom posmrtnih ostataka. Zatim se bol napuhne u njemu, ispunivši mu duh i

tijelo. U tom trenutku za njega je postojala samo bol koja je tekla njegovim

venama poput tekuće vatre, zavukavši se i u koštanu srž, parajući sve živce i

mišiće. Započne vikati, i vikao je bez prestanka sve do smrti. Stadige Jan je i dalje

odlazio u utvrdu, ponekad čak dva puta na dan, da bi kroz prozorćić u vratima

ćelije promatrao Sira Francisa. Nikada nije govorio, ostajao bi u tišini, nepomičan

poput gmizavca, ponekad nekoliko trenutaka, ponekad i sat vremena. Konačno,

Sir Francis više nije mogao podnijeti njegov pogled: okretao bi glavu prema zidu

od kamena, no svejedno je osjećao na sebi prodoran pogled tih žutih očiju. Bila je

nedjelja, dan Gospodnji, kada su Manseer i četiri vojnika u zelenoj odori došli po

njega. Nisu izustili ni riječi, no, on po njihovim licima shvati kamo ga vode: nisu ga

uspijevali gledati u oči, a imali su tužan izraz lica poput skupine grobara. Izišavši iz

dvorišta, Sir Francis opazi da je dan bio hladan i vjetrovit; iako nije padala kiša,

oblaci koji su ostajali iznad planine bili su prijeteće sivoplave boje, kao stara

masnica. Kameni se pod sjajio od kiše, nakon nevremena. Sir Francis pokuša

svladati drhtanje od hladnoće i oštroga vjetra, kako čuvari ne bi pomislili da drhti

od straha. Neka vas Bog čuva! Mladi i jasni glas stigao mu je do ušiju, nadglasavši

zavijanje vjetra i natjeravši ga da se zaustavi i podigne glavu. Na vrhu skele stajao

je Hal, tamne, razbarušene kose i golih prsa, vlažnih i sjajnih od kiše. Sir Francis

podigne ruke pred sobom, i uzvikne mu: 7n Arcadia zožfo! Prisjeti se zakletve. Čak

i iz daleka opazio je sinov zabrinut izraz lica, a zatim ga čuvari povuku prema

vratima koja su vodila u podzemlje ispod oružarnice utvrde. Manseer ga povede

kroz vrata, dolje, stubama. Stigavši na dno, zastane i zakuca na željezna vrata,

zatim, ne sačekavši odgovor, otvori ih i povede unutra Sira Francisa. Soba je bila

dobro osvijetljena, s nekoliko svijećnjaka čija je svjetlost podrhtavala na propuhu

koji je dolazio kroz otvorena vrata. S jedne strane nalazio se Jacobus Hop, sjedio je

za stolom, ispred sebe imao je pergament i tintu, a u desnoj ruci držao je guščje

pero. Službenik pogleda Sira Francisa blijeda i prestravljena lica. Na obrazu je imao

crveni prišt, koji se sjajio. Spusti pogled, nesposoban da gleda u zarobljenika. Uz

suprotni zid bio je smješten kotač za mučenje. Drvena konstrukcija, s dosta

dugačkim mjestom za ležanje, kako bi mogla primiti i najvišeg čovjeka, s rukama i

nogama ispruženim do krajnje snošljivosti. Na svakome kraju nalazila su se dva

golema drvena kotača, sa zubima od željeza i otvorima u koje su se mogle

smjestiti poluge. Uz drugi zid nalazila se posuda s užarenim ugljenom. S kuka iznad

nje visjeli su različiti zastrašujući alati. Vatra je širila ugodnu toplinu. Stadige Jan

stajao je pored kotača, a njegov plašt i šešir visjeli su na kuki iza njega. Nosio je

pregaču od kože poput kovača. Na stropu se nalazio kolut s kojeg je visio konopac

sa željeznom kukom. Stadige Jan nije ništa rekao dok je straža vodila Sira Francisa

u sredinu sobe i stavljala mu kuku kroz lanac koji mu je stiskao zapešća. Manseer

poravna konopac, dok Sir Francisove ruke nisu bile napete iznad glave. Na taj

način, iako je imao noge na podu, bio je nepomičan. Manseer pozdravi Stadige

Jana, a zatim iziđe iz sobe zajedno sa svojim ljudima, zatvorivši vrata; bila su

dovoljno masivna da nikakav zvuk izvana nije prodirao u prostoriju. Hop u tišini

glasno zakašlje, a zatim pročita prijepis presude izrečene na sudu Kompanije

protiv Sira Francisa. Zamuckivao je mučno, no uspije doći do kraja. Spusti presudu

na stol i jasno izgovori sljedeću rečenicu u jednome dahu: Bog mi je svjedok,

kapetane Courtenev, da bih se htio nalaziti na stotine milja daleko od ovdje. Ovo

nije ugodan zadatak. Molim vas, surađujte. Sir Francis se nije udostojio ni

odgovoriti, zagledavši se čvrsta pogleda u Stadige Jana. Hop ponovno uzme

dokument u ruke, no ovoga puta mu je glas podrhtavao, dok je čitao: Prvo pitanje:

zarobljenice Sir Francis Courtenev, znate li za sudbinu nestalog tereta s broda

Kompanije SfarWiwfzgWdđ? Ne, odgovori Sir Francis, te nastavi gledati u žute oči.

Zarobljenik ne zna što se dogodilo s teretom. Molim vas da razmislite, gospodine,

promrmlja Hop promuklim glasom. Nježne sam grade i imam želučane smetnje.

Za ljude koji su radili na skelama pod naletima vjetra, sati su prolazili strahovito

sporo. Njihove oči stalno su se vračale na neugledna vrata ispod oružarnice. Nisu

čuli nikakav zvuk, kad se odjednom, oko sredine jutra, hladnog i vjetrovitog, vrata

širom otvore i Jacobus Hop iziđe u dvorište, teturajući poput pijanca prema

mjestu gdje su bili privezani konji i uhvati se za jedan od željeznih prstenova kao

da ga noge više nisu htjele slušati. Izgledao je ravnodušan prema svemu što ga je

okruživalo, dok je zadihano stajao na nogama, i pokušavao doći do daha, kao da

se tek spasio od utapanja. Posao na zidinama se prekine. Čak i Hugo Bamard i

njegovi pomoćnici ostali su nepomični, u tišini i mirni, promatrajući s visine malog

nesretnog službenika. Osjetivši sve te poglede, Hop klekne i povrati na kameni

pod, te obriše dlanom usta i ogleda se oko sebe kao u ludilu, tražeći mogućnost za

bijeg. Udaljivši se naglo od mjesta gdje su bili privezani konji, počne trčati, kroz

dvorište i uspinjali se stubama koje su vodile u guvernerov ured. Jedan od stražara

na vrhu stuba pokuša ga zadržati, no Hop ga preskoči uzviknuvši: Moram

razgovarati s guvernerom. Bez najave, ude u salu za primanja, gdje je van de

Velde sjedio na kraju dugog stola, dok su na drugim krajevima sjedila četiri

stanovnika grada, i smijao se tek izrečenim riječima. Smijeh se ugasi na njegovim

usnama, kada se Hop zaustavi dršćući na pragu. Imao je blijedo lice poput

mrtvaca, oči pune suza, a čizme zaprljane bljuvotinom. Kako se usuđujete, Hop?,

grmio je van de Velde, podignuvši se sa stolca. Kako se usuđujete tako upasti

ovdje i na taj način? Vaša visosti, odgovori zamuckujući, ne mogu to učiniti. Ne

mogu se vratiti u tu prostoriju. Molim vas, nemojte me mučiti. Pošaljite nekoga

drugog. Vratite se smjesta, zareži van de Velde. Ovo je vaša posljednja

mogućnost, Hop. Upozoravam vas: ili ćete izvršiti vašu dužnost, ili ćete morati

snositi posljedice. Vi ne razumijete... Sada je još više zamuckivao. Ne mogu to

učiniti. Ne možete si ni zamisliti što se tamo dolje događa. Ne mogu... Vratite se! I

to smjesta, ili ćete biti kažnjeni na isti način. Hop se polako povuče i iziđe, a van

de Velde zavikne: I zatvorite za sobom vrata, crve jedan! Službenik se vrati u tiho

dvorište, teturajući poput slijepca, pogledom zamućenim suzama. Stigavši do

vrata zaustavi se, pokušavši smoći hrabrosti, a zatim ude naglo, nestavši iz

vidokruga zamuklih promatrača. Na pola poslijepodneva vrata se ponovno otvore

i Stadige fan iziđe u dvorište. Na sebi je imao, kao i uvijek, crno odijelo s visokim

šeširom, imao je smiren izraz lica i lagani hod kada je prošao kroz vrata utvrde i

krenuo putom prema vrtovima rezidencije. Nešto kasnije Hop iziđe iz oružarnice,

krenuvši prema glavnome dijelu utvrde. Vrati se s liječnikom Kompanije koji je u

ruci držao kožnu torbu i zajedno nestanu stubama koje su vodile u podzemlje.

Liječnik iziđe nakon dužeg vremena, zaustavivši se s Manseerom i njegovim

ljudima, čekajući na vratima. Glavni čuvar se spusti stubama. Kada su izišli, Sir

Francis je bio s njima, no nije mogao hodati bez pomoći, a noge i ruke su mu bile u

zavojima, već zaprljanim mrljama krvi. O Bože, ubili su ga, prošapće Hal, dok su

oca vukli kroz dvorište, s nogama koje ga nisu držale i glavom koja je visjela prema

naprijed. Kao da je začuo njegove riječi, Sir Francis podigne glavu i pogleda ga, a

zatim jasno reče: Zapamti zakletvu, Hale! Volim vas, oče!, dovikne mu Hal, dok ga

je boljelo u grudima, ali Hugo Barnard ga osine po leđima. Vrati se na posao,

nitkove. Te večeri, kada se red zarobljenika spustio stubama, prošavši pored

očeve ćelije, Hal se zaustavi i tiho reče: Molim Boga i sve svece da vas zaštite, oče.

Začuje oca kako se pomaknuo na ležaju, a zatim začuje njegov glas: Hvala, sine

moj. Neka ti Bog da snage da izdržiš dane koji su pred nama. Ostavši zaklonjena

vratima njene spavaće sobe, Katinka je slijedila očima pojavu Stadige Jana koja se

kretala puteljkom prema utvrdi. Kada nestane iz njena vidokruga, iza kamenog

zida, shvati da ide ravno prema kućici. Već je satima očekivala njegov povratak, i

bila je nestrpljiva. Stavi na glavu šeširić, provjerivši svoju sliku u ogledalu, no nije

bila zadovoljna. Zavrne oko prsta čuperak kose i spusti ga na rame promišljeno,

zatim se osmijehne samoj sebi u ogledalu i iziđe iz sobe kroz mala vrata koja su

vodila na stražnju terasu. Slijedila je popločeni puteljak ispod gole sjenice od loze,

bez i jednoga lista. Kućica Stadige Jana podizala se na rubu šume. U koloniji nije

bilo nikoga, ma koliko bio siromašan, koji ga je htio imati za susjeda. Kada je stigla,

Katinka opazi da su vrata otvorena i ude bez kucanja i pozdrava. ledina soba

malene kućice bila je prazna poput ćelije samotnjaka. Pod je bio pokriven kozjim

izmetom, a zrak je mirisao na pepeo. Jedini namještaj bio je jednostavan krevet,

stol i stolac. Zastavši nasred sobe, Katinka začuje šum vode koji je dolazio iz

dvorišta iza kuće i počne slijediti taj zvuk. Stadige an stajao je pred koritom, gol do

pojasa; zahvaćao je vodu kanticom i prolijevao po sebi. Podigne pogled prema

njoj, s vodom koja mu se slijevala s kose na prsa i ruke. Imao je čvrste mišiće,

poput profesionalnog borca ili, pomisli s malo mašte, poput rimskog gladijatora.

Niste iznenađeni što me vidite, primijeti Katinka. Nije to bilo pitanje, jer je

pročitala odgovor u njegovu pogledu. Očekivao sam vas. Čekao sam božicu Kali.

Nitko drugi se ne bi usudio doći ovamo, odgovori, dok je Katinka trepnula očima,

začuvši taj čudni epitet. Sjedne na zidić od kamena pored pumpe, ostavši u tišini

nekoliko trenutaka, a zatim zapita: Zašto me tako zovete? Zeldina smrt medu

njima je stvorila čudnovatu mističnu vezu. Na Trinkomaleeu, lijepome otoku

Cejlonu, nalazi se hram boginje Kali, pored svete Bare slona. Kada sam živio u

koloniji, svakodnevno sam odlazio tamo. Kali je božica smrti i uništenja i ja ju

obožavam. Tada ona shvati da je bio lud, no to otkriće u njoj pobudi radoznalost i

ona se naježi. Ostane dugo u tišini, dok je čekala da se on opere. Ponajprije

iscijedi vodu s kose rukama, a zatim osuši vitko tijelo komadom platna, te odjene

košulju i tamnu jaknu koja je stajala na zidiću i zakopča je do brade. Zatim ju

pogleda. Došli ste da čujete priču o mome slavuju. Tim lijepim melodioznim

glasom mogao je biti propovjednik ili tenor, pomisli Katinka. Da, odgovori. Zato

sam došla. Bilo je kao da joj je pročitao njene misli; znao je točno što je željela i

započne pričati bez oklijevanja. Opiše joj što se dogodilo toga dana u prostoriji

ispod oružamice, ne izostavivši nijedan detalj. Izgledalo je gotovo da pjeva, te su

stravične metode izgledale plemenite i potrebne kao zborovi u grčkoj tragediji.

Toliko je u njoj pobudio maštu da ona stisne ruke oko tijela, počevši se ljuljati

lagano na zidiću, dok ga je slušala. Kada prestane pričati, Katinka je dugo ostala

nepomična, s izrazom ekstaze na lijepome licu. Konačno se trgne i reče: Možete

me i dalje zvati Kali, no samo kada smo sami. Nitko drugi neće smjeti čuti to ime.

Hvala, božice Blijede oči sjajile su mu se, dok ju je promatrao kako se udaljavala

prema vratima. Kada je stigla do njih, zaustavi se, bez da se okrene i zapita: Zašto

ga zovete vašim slavujem? Stadige lan slegne ramenima: ler od danas na dalje

pripada meni. Svi pripadaju meni i božici Kali, zauvijek. Na te riječi Katinka osjeti

lagani drhtaj ekstaze, a zatim nastavi hod puteljkom koji je presijecao vrtove do

rezidencije. Na svakome koraku osjeti na sebi pogled Stadige Jana. Kada je ušla u

rezidenciju, Sukeena ju je čekala: Jeste li me zvali, gospodarice? Dodi sa mnom,

Sukeena. Guverner Kleinhaus često je govorio o tvojim sposobnostima u liječenju.

Tko te naučio? Moja majka. Još od malena odlazila sam s njom brati biljke i trave,

a nakon njene smrti učila sam od strica. Poznaješ li bilje ovih krajeva? Nije li

drukčije od zemlje u kojoj si se rodila? Ima istoga bilja. Neko sam sama upoznala.

Katinka je sve to već saznala od Kleinhausa, no voljela je slušati njen melodiozan

glas. Sukeena, jučer je moja kobila pala, i gotovo me bacila na tlo. Noga mi se

zapetljala o sedlo i ostao mi je ružan ožiljak. Na mojoj se koži lako stvaraju

masnice. Imaš li nešto u tvojoj kutiji s lijekovima što bi mi moglo pomoći? Da,

gospodarice. Evo. Katinka se smjesti i podigne haljine te otkrije noge, zatim

započne spuštati jednu od bijelih čarapa, zavrćući ju sporo i nježno. Pogledaj!

Sukeena klekne na tepih pred nju. Njen je dodir na koži bio tako lagan poput

leptira koji se spušta na cvijet i Katinka uzdahne: Shvaćam da imaš zaista ruke koje

liječe. Sukeena ne odgovori. Lice joj je bilo pokriveno gustom, crnom kosom.

Koliko imaš godina?, zapita ju Katinka. Sukeenini se prsti zaustave na trenutak, a

zatim nastave istraživati masnicu koja se mogla vidjeti iza koljena gospodarice.

Rodena sam u godini Tigra, dakle na moj sljedeći rođendan imat ću osamnaest

godina. Prelijepa si, Sukeena. No, uostalom, znaš i sama, nije li tako? Ne osjećam

se lijepom, gospodarice. Ne vjerujem da se jedna robinja ikada može osjećati

lijepom. Koja luda pomisao. Katinka nije skrivala neslaganje. Reci mi, je li tvoj

brat isto tako lijep kao i ti? loš se jednom Sukeenini prsti zatresu. Pogodila je

bolnu točku! Katinka se osmijehne za vrijeme stanke, a zatim upita: fesi li me čula,

Sukeena? Za mene je Althuda najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela na ovoj

zemlji, odgovori Sukeena prigušenim glasom, a zatim joj bude žao što je izgovorila

taj njen sud. Znala je instinktivno da je opasno dopustiti toj ženi da otkrije koje su

njene bolne točke, no više nije mogla dozvati riječi koje su joj pobjegle iz usta.

Koliko mu je godina? Tri je godine stariji od mene. Sukeena ostane gledati u pod.

Moram ići po lijek, gospodarice. Čekat ću te, odgovori Katinka. Požuri. Naslonivši

se na jastuke, osmijehne se, a zatim se započne sve više mrštiti na žive slike i riječi

koje su joj tekle u mislima. Osjećala se puna očekivanja i istovremeno nemirna i

nezadovoljna. Riječi Stadige Jana odjekivale su joj u mislima poput zvona

katedrale, mučeći ju. Nije mogla ostati nepomična ni trenutka više. Skoči na noge i

započne kružiti sobom poput leoparda u lovu. Gdje je završila ta djevojka?, reče,

no zatim opazi vlastitu pojavu u ogledalu i okrene se da bi ju proučila kritičkim

pogledom. Kali!, promrmlja, osmijehnuvši se. Kakvo predivno, tajnovito i čudno

ime. Opazi Sukeeninu pojavu u ogledalu iza nje, no ne okrene se odmah. Tamna

ljepota djevojke bila je savršena suprotnost i isticala je njenu. Promotri njihova

dva lica i osjeti uzbudenost kako joj teče venama. Imam mast za vašu masnicu,

gospodarice. Sukeena ostane nepomična iza nje, zagonetna pogleda. Hvala

slavuju moj, prošapće Katinka. Žgzm da mipnpadai zauzet, pomisli. cŽe;m

dđpnpđKđZz. Vrati se prema cđe oMgwe, gdje Sukeena ponovno klekne pred nju.

Na početku je mast bila svježa na koži noge, no zatim je počela oslobađati toplinu,

koja je liječila. Djevojčini prsti bili su spretni. Mrzim vidjeti nešto lijepo,

nepotrebno razoreno, promrmlja Katinka. Ti kažeš da je tvoj brat lijep. Voliš li ga

puno? Ne dobivši odgovora, produži ruku kako bi podigla Sukeeninu bradu prema

sebi, tako da ju može gledati u oči i patnja koju pročita ubrza njen puls. Moj jadni

slavuju, ponovi. Pusti da joj prsti pomiluju djevojčino tijelo. Tek sam se vratila iz

kućice Stadige Jana, ali ti si me vidjela na puteljku. Promatrala si me, nije li tako?

Da, gospodarice. Trebam li ti ponoviti što mi je rekao? Trebam li ti govoriti o

njegovoj posebnoj prostoriji u utvrdi, o onome što se tamo dolje dogada? Katinka

nije sačekala njen odgovor, već je nastavila govoriti prigušenim glasom. Kada su se

Sukeenini prsti zaustavili, prekine priču i zapovjedi joj: Nemoj stati, Sukeena, imaš

predivan dodir. Kada je konačno ušutjela, djevojka je plakala u tišini. Njene su

suze tekle sporo, ljepljive poput ulja, svjetlucajući na pozlaćenom crvenilu njena

lica. Odmah zatim, Katinka zapita: Koliko je dugo tvoj brat već u zatvoru utvrde?

Čula sam da je prošlo već duže vremena otkako se vratio s planina da bi te poveo

sa sobom. Dugo je vremena prošlo, no još mu se uvijek nije sudilo. Zastane,

pustivši da prođe neko vrijeme, a zatim polako nastavi poput suza djevojke:

Guverner Kleinhaus nije bio dovoljno marljiv, ili je netko utjecao na njega, pitam

se? Moj muž je pak energičan čovjek i odan poslu. Neće dopustiti da se pravda

zaobiđe. Nijedan zarobljenik mu ne može izbjeći. Sada se Sukeena prestala

pretvarati i zagleda se u Katinku razrogačenih očiju dok je ova nastavljala: Poslat

će Althudu u tajnu sobu Stadige Jana. Althuda neće više biti lijep. Šteta! Što

možemo učiniti da to spriječimo? Gospodarice, prošapće Sukeena, vaš je muž

moćan. Sve je u njegovim rukama. Moj muž je službenik Kompanije, vjeran i

nepopustljiv. Neće se povući pred obvezama. Vi ste tako lijepi, gospodarice. Ni

jedan muškarac vam ne može zanijekati što želite. Možete ga nagovoriti. Sukeena

spusti polako glavu na Katinkino koljeno. Molim vas svim srcem, svom dušom,

gospodarice. Što bi učinila da spasiš bratu život? Koju si cijenu spremna platiti,

moj slavuju? Nema cijene koja bi bila previsoka, ni žrtve pred kojom bih se

povukla. Možete me pitati što god želite. Ne možemo misliti da ćemo ga moći

osloboditi, Sukeena. Toliko razumiješ, nije li tako?, zapita ljubazno Katinka. Neću

si dopustiti ni nadu da ga vidim slobodna. Sukeena podigne glavu, a Katinka joj

ponovno podigne bradu, ovoga puta objema rukama, a zatim se nagne prema

njoj. Althuda neće umrijeti. Spasit ćemo ga od Stadige Jana, ti i ja, obeća joj, te

poljubi Sukeenu na usta. Djevojčine usne bile su vlažne od suza, imale su topli i

slani okus, gotovo kao okus krvi. Polako ih Sukeena otvori, poput orhidejinih

latica koje se otvaraju kljunu kolibrića u potrazi za nektarom. Althuda. Sukeena se

ohrabri misleći na brata, kada je Katinka, ne prekinuvši poljubac, uze za ruku, koju

povuče polako ispod svojih haljina, dok ju ne položi na trbuh, gladak i bijel. AM

Wa, sre je ovo za febe, ž samo za febe, reče si u tišini Sukeena, dok je zatvarala

oči, a njeni prsti su nježno dodirivali svileni trbuh, kliznuvši prema baršunastom

gnijezdu gustih zlatnih kovrča. Dan kasnije zora osvane bez ijednog oblaka. Iako je

zrak bio oštar i hladan, sunce je bilo sjajno, a vjetar se stišao. Sa skele je Hal

nadzirao zatvorena vrata zatvora. Daniel je bio pored njega. Preuzeo je na sebe

mladićev dio poslova, tako da ga je štitio od šibe Huga Barnarda. Kada Stadige fan

ude kroz vrata, i prede dvorište, uputivši se prema oružarnici odmjerenim

koracima poput grobara, Hal ga je sa strahom promatrao. Odjednom, dok je

čovjek prolazio ispod skele, Hal dohvati teški malj s dasaka i podigne ga

namjeravajući ga baciti i razbiti krvniku glavu. No, Danielova ga snažna ruka

spriječi, oduzevši mu malj iz ruku kao da oduzima igračku iz ruku djeteta i položi

ga na zidine, izvan njegova dometa. Zašto si to učinio?, pobuni se Hal. Mogao

sam ubiti tu svinju. I što biste time postigli?, zapita ga Daniel. Ne možete spasiti

Sira Francisa, ubivši krvnika. Ne bi učinili drugo, do žrtvovali vlastiti život ni za što.

Poslali bi na stratište jednu osobu više. Manseer izvede Sira Francisa iz zatvora. S

povijenim nogama, nije mogao hodati bez pomoći, ali još je uvijek držao visoko

glavu dok su ga vukli dvorištem. Oče!, uzvikne Hal, prestravljen. Ne mogu to

dopustiti. Sir Francis digne glavu prema njemu, zavikavši dovoljno glasno da ga

čuje na vrhu skele: Budi snažan, sine moj. Za moje dobro, budi snažan. Manseer

ga gurne stubama do oružamice. Dan je bio duži od bilo kojeg drugog dana u

Halovu životu. Sjeverni dio dvorišta bio je u sjeni kada se Stadige lan pojavio na

vratima. Ovog ću ga puta ubiti, tog otrovnog nitkova, tu svinju, bjesnio je Hal, no

još ga jednom Daniel uhvati čvrsto dok je krvnik hodao polako ispod skele i izišao

iz dvorišta. Hop iziđe na brzinu iz dvorišta s licem poput duha, te ode pozvati

liječnika Kompanije. Dvojica ponovno nestanu stubama, a ovoga su puta vojnici

nosili Sira Francisa na nosiljci. Oče!, uzvikne Hal, no ne dobije odgovor, a ni bilo

koji znak života. Već sam te više puta opomenuo, zareži Hugo Barnard,

približavajući se daskama, kako bi ga par puta išibao. Hal se ni ne pokuša oteti

udarcima i Barnard se povuče, iznenađen činjenicom da ne pokazuje ni najmanje

znake boli. oš jedan od tih glupih razgovora i pustit ću na tebe pse, pokuša ga

zaplašiti, udaljivši se. U međuvremenu, u dvorištu, liječnik Kompanije je

promatrao s teškim izrazom lica vojnike koji su ponovno vraćali Sira Francisa u

ćeliju, u nesvijesti. Zatim, zajedno s Hopom, krene prema guvernerova uredu na

južnome dijelu dvorišta. Van de Velde podigne glavu s dokumenata koji su bili

razbacani po stolu. Da? Što je, Saar? Zaposlen sam. Nadam se da niste došli ovdje

da gubimo vrijeme. Radi se o zarobljeniku, vaša visosti. Liječnik je bio uznemiren i

ponizan istovremeno. Van de Velde nije ga pustio da nastavi, te se obrati Hopu,

koji je stajao pored liječnika nervozna izraza lica. Dobro, Hope, je li gusar već

popustio? je li nam rekao što smo htjeli znati?, vikao je tako da se Hop povukao

korak unazad. Tako je tvrdoglav! Nikada ne bih pomislio da jedno ljudsko biće

može... Nakon toga započne dugo i mukotrpno mucanje. Smatrat ću vas

odgovornim, Hope. Van de Velde iziđe prijeteći iza stola. Sve mu se više sviđalo,

što mu je postajao omiljen hobi, zadirkivati jadnoga službenika, kada se umiješa

liječnik. Vaša visosti, strahujem za život zarobljenika. Još jedan dan ispitivanja, i

možda neće moći preživjeti. Tada se van de Velde okomi na njega: e li to,

liječnice, glavni cilj ove stvari. Courtenevje osuđenik na smrt. Umrijet će, za to

imate moju časnu riječ. Vrati se pisaćem stolu, i sjedne. Ne dolazite k meni s

porukom da će brzo umrijeti. Sve što od vas želim znati jest može li još uvijek

osjetiti bol ili ne, i je li u stanju pričati ili davati znakove da shvaća pitanje.

Liječnice, je li u stanju?, Van de Velde ga prostrijeli pogledom. Vaša visosti,

odgovori liječnik skinuvši naočale i očistivši energično stakla, dok je razmišljao o

odgovoru. Znao je što je van de Velde htio čuti, znao je da ne bi bilo dobro

zanijekati mu to. U ovom trenutku zarobljenik nije compos meMfžs. Van de Velde

se namršti, prekinuvši ga. Što mi možete reći o toliko hvaljenim sposobnostima

krvnika? Mislio sam da nikada ne uzima zarobljenika, ili bar ne namjerno.

Gospodine, nije na meni da procjenjujem državnog krvnika. Siguran sam da će se

zarobljenik do sutra osvijestiti. Želite reći da će sutra biti dovoljno jak da podnese

ispitivanje? Da, vaša visosti, to je moje mišljenje. Dobro, gospodine, uzimam vas

za riječ. Umre li gusar prije nego bude javno osuđen, smatrat ću vas osobno

odgovornim. Narod mora vidjeti da je pravda izvršena. Nije dobro da čovjek umre

u miru svoje ćelije. Želim ga vidjeti vani, na stratištu, tako da ga svi vide. Želim ga

iskoristiti da dam primjer, razumijete li? Da, vaša visosti. Liječnik se povuče prema

vratima. I vi, Hope, razumijete li me, glupane? Želim znati gdje je sakrio teret s

galije, a zatim želim lijepo, krvavo smaknuće. Za vaše dobro, bolje je da progovori.

Da, vaša visosti. Želim razgovarati sa Stadige Janom. Pošaljite ga sutra ujutro k

meni, prije nego što započne s ispitivanjem. Želim da shvati koje su njegove

dužnosti. Osobno ću vam poslati krvnika, obeća Hop. Ponovno se spustio mrak,

kada je Hugo Barnard prekinuo radove na zidinama, zapovjedivši izmorenim

zarobljenicima da se spuste sa skele u dvorište. Prošavši ispred ćelije oca, Hal ga

dozove očajan: Oče, čujete li me? Ne dobivši nikakav odgovor, zalupa mu na

vrata. Oče, recite mi nešto! U ime Boga, govorite! Ovoga puta mu se Manseer

smiluje, jer nije pokušao natjerati Hala da produži u svoju ćeliju, tako da je mladić

ponovno pozvao oca: Molim vas, oče, ja sam, Hal, vaš sin. Prepoznajete li me?

Hal?, odgovori mu drhtav glas, koji on ne prepozna. esi li to ti, mladiću moj? O,

Bože svemogući. Kleknuvši na koljena mladić se nasloni na vrata. Da, oče, ja sam.

Budi snažan, sine. Neće još dugo potrajati, ali molim te, ako me voliš, drži se

zakletve. Ne mogu dopustiti da se tako mučite. Ne mogu dopustiti da se sve ovo

nastavi. Hale! Očev glas odjednom postane jak, kao nekad. Nema više patnje.

Prešao sam taj prag. Ne mogu mi više učiniti ništa, osim preko tebe. Što mogu

učiniti da ublažim vašu patnju? Recite mi, molim vas! jednu jedinu stvar možeš

učiniti za mene: djelovati tako da ja sa sobom ponesem saznanje o tvojoj jačini i

odlučnosti. Ako me sada razočaraš, sve će ovo biti uzaludno. Hal osjeti medu

zubima koščice ruke, koje je zagrizao do krvi da bi uzaludno pokušao zaustaviti

jecaje. Očev glas se ponovno začuje: Daniele, jesi li tu? Da, kapetane. Pomogni

mu. Pomogni mom sinu da se ponaša kao muškarac. Kunem vam se, kapetane.

Hal podigne glavu, ponovivši energičnije: Ne treba mi ničija pomoć. Održat ću riječ

koju sam vam dao, oče. Neću vas razočarati. Zbogom, Hale. Sir Francisov glas

počeo je slabiti, kao da pada u bunar bez dna. Ti si moja krv i moje meso, moja

nada za život vječni. Zbogom, moj živote. Sljedećeg jutra, kada su došli po Sira

Francisa, Hop i doktor Saar hodali su uz nosiljku. Obojica su bili zabrinuti, jer

čovjek nije davao znakove života. Čak kad je Hal izazvao Barnarda, pozvavši ga s

vrha zidina, Sir Francisje ostao nepomičan. Ponijeli su ga u podzemlje, gdje je

Stadige Jan još uvijek čekao, no nakon nekoliko trenutaka iziđu na sunce sva

trojica: Saar, Hop i Stadige Jan, razgovarajući međusobno nekoliko trenutaka.

Zatim krenu prema guvernerovu uredu, penjući se stubama. Van de Velde je

stajao pored prozora od različitih boja stakla i promatrao usidrene brodove u luci.

Večer prije u luku je uplovila još jedna galija i on je očekivao kapetana broda da se

predstavi i predoči mu popis namirnica koje su mu trebale da se opskrbi.

Guverner se nestrpljivo okrene prema trojici koja su ulazila u redu u njegov ured.

Da, Hope?, reče, pogledavši svoju najdražu žrtvu. Čudno, sjetili ste se mojih

zapovijedi. Doveli ste mi državnog krvnika. Obrati se Stadige Janu: Dakle, je li vam

gusar priznao gdje je sakrio blago? Hajde, prijatelju, govorite. Krvnikov izraz lica

ostao je isti. Radio sam sa svim opreznostima, da ne oštetim zarobljenika tako da

ne bude... neiskoristiv, promrmlja, no gotovo je stigao do granice. Ubrzo neće više

čuti moj glas, neće osjećati ništa. Jeste li doživjeli neuspjeh?, Van de Veldeov glas

podrhtavao je od bijesa. Ne, još ne. Jak je, nikada nisam mislio da je do te mjere

jak, no ostao je još kotač. Mislim da ga neće izdržati. Nitko ne izdrži. Još ga niste

upotrijebili?, zapita van de Velde. Zašto ne? Za mene je on zadnje sredstvo. Kada

jednom probaju kotač, nema im pomoći. Kraj je. Što će se dogoditi ako i to bude

izdržao, raspitivao se van de Velde. Tada ostaje samo vješanje i stratište, odgovori

krvnik. Van de Velde se obrati Saaru: Kakvo je vaše mišljenje, doktore? Vaša

visosti, ako ga želite javno smaknuti, morat ćete to obaviti odmah nakon kotača.

Koliko nakon?, zapita van de Velde. Već danas, prije zalaska sunca. Nakon kotača

neće izdržati noć. Guverner se okrene prema krvniku: Razočarali ste me. Žao mi

je. Stadige Jan je izgledao ravnodušan na te riječi kritike i pogleda ga istom

jačinom kao i van de Velde njega. No, moramo učiniti sve što je u našoj moći, da

što više iskoristimo ovu stvar. Objavit ću javno vješanje za tri sata. U

međuvremenu vratite se dolje i stavite ga na kotač. Razumijem, vaša visosti,

odgovori krvnik. Razočarali ste me jednom, nemojte drugi put. Mora biti živ kada

se bude peo na stratište. Hope, pošaljite dva glasnika gradom. Ostatak dana

provest će se u slavlju za cijelu koloniju, osim za one koji rade na zidinama utvrde.

Francis Courtenev će biti smaknut u tri sata popodne. Svi građani kolonije bit će

prisutni. Želim da svi vide kako se odnosimo prema gusaru. Ah, obavijestite i

mevrow van de Velde. jako će se naljutiti ako joj se uskrati ta zabava. U dva sata

poslije podne Sira Francisa Courtenevja ponovno odnesu u ćeliju ispod oružarnice,

i dalje na nosiljci. Ovoga puta nisu se niti potrudili da pokriju golo tijelo. Čak i s

visokih južnih zidina utvrde, i pogleda zamućenim od suza, Hal shvati da je očevo

tijelo deformirano kotačem na groteskni način. Svi zglobovi ramena i kukovi bili su

iščašeni, napuhnuti i puni ljubičastih masnica. Skupina vojnika u zelenoj odori

poreda se u dvorištu. Vodeni časnikom, koji je držao visoko mač u ruci, vojnici se

okupe oko nosiljke. Dvadeset ljudi marširalo je na čelu i još dvadeset s puškama

na ramenima. Koračali su uz zvuk bubnja. Povorka iziđe vijugajući iz utvrde prema

stratištu. Daniel zagrli Hala, dok je mladić gledao, blijed i drhtav na ledenom

vjetru. Hal se ni ne pokuša udaljiti. Mornari koji su imali pokrivene glave, skinu

prljave krpe s njih ostavši na nogama, tmurni i tihi, dok je povorka koračala ispod

njih. Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, uzvikne Ned Tvler. Bili ste najbolji čovjek

koji je plovio morima! Ostali mornari mu se pridruže uzvikujući dok je jedan od

golemih crnih pasa Huga Bamarda zavijao. Masa ljudi čekala je na ravnini, ispred

stratišta, u tišini. Izgledalo je da su se svi stanovnici kolonije odazvali obavijesti.

Stadige lan je čekao iznad njih, na stratištu. Imao je kožnu pregaču i glavu

pokrivenu crnom kapuljačom, tipičnom za njegovu službu. Kroz otvore krinke

vidjele su se samo oči i usta. Vodena bubnjem, povorka stigne do stratišta sporim

hodom, dok je Stadige Jan čekao s rukama prekriženim na prsima. Čak je i on

okrenuo glavu kada se guvernerova kočija spustila putom kroz vrtove, prošavši

mjesto za povorke. Stadige Jan se nakloni guverneru i njegovoj supruzi, dok je

Aboli vodio šest sivaca do podnožja stratišta, zaustavivši kočiju. Kada žute oči

Stadige Jana susretnu Katinkine, kroz rupe crne kapuljače, krvnik se ponovno

nakloni, ovoga puta, samo njoj. I Katinka shvati da je njoj posvećivao žrtvu, svojoj

božici Kali. Nema razloga da se toliko pravi važan. Taj je do sada učinio loš posao,

primijeti van de Velde suho. Ubio ga je, ne izvukavši iz njega ni riječi. Ne znam što

će reći tvoj otac i ostali članovi Savjeta Sedamnaestorice, kada saznaju da je teret

izgubljen. Naravno, ja ću biti krivac, kao i uvijek. A ti ćeš me, kao i uvijek, morati

zaštititi, dragi mužu, odgovori mu i podigne se na noge u kočiji da bi bolje vidjela.

Vojska se zaustavi pred vješalima, zatim nosiljku s nepomičnim tijelom podignu

uvis i polože pred Stadige Jana. Žamor se začuje dok je krvnik kleknuo pored

zarobljenika i započeo s poslom. Nešto kasnije, kada masa od uzbudenosti zareži,

sivci s uznemire, zbog zvuka i mirisa tek prolivene ljudske krvi. Aboli ih je uspio

zadržati lagano povukavši uzde, zatim polako odvrati pogled sa zastrašujućeg

prizora i podigne ga prema zidinama utvrde, gdje medu ostalima prepozna Halovu

pojavu. Bio je gotovo visok kao i Big Daniel, imao je izgled i držanje zrelog

muškarca, no još je uvijek imao srce mladića. Nije trebao gledati taj prizor: nitko,

ni muškarac ni mladić, ne bi nikada trebali gledati vlastitog oca kako umire.

Aboliju se učini da će njegovo veliko srce puknuti, no uspije zadržati

nepromijenjen izraz lica ispod ožiljaka tetovaža. Ponovno pogleda prema stratištu

kada je tijelo Sira Francisa Courtenevja već visjelo u zraku i masa ponovno ispusti

zvjerski krik. Pritisak koji je Stadige Jan vršio na konopac, podižući za vrat Sira

Francisa s nosiljke, bio je čvrst, a ujedno i nježan: način koji je iziskivao ruku

stručnjaka, pazeći da se ne bi slomila rebra i sve završi prebrzo. Za njega je to bilo

pitanje profesionalne časti, zadnji tračak života u toj ljudskoj ljusci nije se smio

ugasiti prije nego što mu raspara trbuh. Aboli skrene pogled, zagledavši se

ponovno u Hala Courtenevja na zidinama utvrde. Ne bi ga trebali oplakivati,

Gundwane. Bio je čovjek i živio je kao čovjek. Plovio je oceanima, borio se kao što

je dužnost ratnika. Poznavao je zvijezde i običaje ljudi. Nije nikada priznao ni

jednog gospodara, i nikada se nije povukao pred neprijateljem. Ne, Gundwane, ne

trebamo ga oplakivati, ti i ja. Dokle god bude živio u našim srcima, neće nikada

umrijeti. Osakaćeno tijelo Sira Francisa Courtenevja ostalo je visjeti na stratištu tri

dana. Svakoga je dana Hal, pogledavši sa zidina, u prvoj svjetlosti dana, vidio

njegovo obješeno tijelo. Galebovi su letjeli sa žala u oblaku bijelih i crnih krila,

spremajući se da započnu gozbu. Kada su bili siti, spuštali bi se na okvir stratišta.

U tom je trenutku Hal mrzio svoj oštar vid, jer mu nije promaknuo ni j edan j edini

detalj. Trećega dana ptice su izdubile očevu lubanju, tako da je izgledao kao da se

izruguje nebu ispod praznih duplja. Građani koji su prolazili pored stratišta i

odlazili u utvrdu držali su se daleko, a gospode bi približavale licu vrećice s

osušenim travama. No, u zoru četvrtog dana, kada je Hal pogledao sa zidina,

opazi da je stratište prazno. Groteskni očevi ostaci više nisu bili izloženi i galebovi

su se vratili na morski žal. Hvala Bogu, promrmlja Ned Tyler prema Danielu. Sada

mladi Hal može ponovno početi odzdravljivati. No, čudno je da su odnijeli tako

brzo leš, primijeti Daniel u nedoumici. Nikada ne bih pomislio da je van de Velde

tako milosrdan. Sukeena ga je naučila kako će pomaknuti rešetku s jednog od

stražnjih prozora u prostorijama za robove, odakle je mogao kliznuti van. S

vremenom je noćna straža u rezidenciji postajala manje stroga. Aboli nije naišao

na prevelike poteškoće kada se tri noći za redom iskrao iz soba za robove.

Sukeena ga je upozorila da se mora vratiti najkasnije dva sata prije zore, jer su se

tada stražari budili, postavši oprezniji, da bi ostavili dobar dojam na kuću koja se

također budila. Kada je jednom preskočio zid, Aboliju je trebalo sat vremena da

trćećim korakom, u tami, stigne do granice kolonije, označene živicom i

bademovim stablima koja su davala gorke plodove, posađenim po guvernerovoj

želji. Iako je živica još uvijek bila rijetka i bilo je više prolaza, označavala je granicu

koju ni jedan stanovnik nije smio preći bez guvernerove dozvole. I obrnuto, ni

jedno pleme Hotentota nije smjelo preći živicu i ući u koloniju. Po zapovijedi

Kompanije domoroci koji bi prešli granicu trebali su biti ubijeni metkom iz puške ili

vješanjem. VOC nije namjeravao tolerirati domorodačku nelojalnost, njihovo

naginjanje pljački ili pijanstvu čim bi se dokopali alkohola. Nemoralni običaji

njihovih žena, da podignu kožne suknjice za šačicu perla ili neki jeftini nakit,

predstavljali su moralnu opasnost za stanovnike koji su vjerovali u Boga. U

koloniju su mogli ući samo odabrani muškarci, koji su mogli poslužiti kao vojnici ili

sluge, dok su ostale potisnuli u njihov divlji teritorij kojemu su i pripadali. Svake

noći Aboli je prolazio tu granicu i poput crnoga duha kretao se ravnicom koja je

dijelila lafelberg i bastion skromnih brežuljaka od velikih planinskih lanaca

unutrašnjosti. Divlje životinje nisu potjerane iz te ravnice, jer je malo lovaca

bijelaca dobilo dozvolu da iziđu iz granica kolonije u lov. Aboli ponovno začuje

divlji zbor lavova u lovu, kojeg se sjećao još od djetinjstva. Leopardi su se također

glasali u šumama, a ponekad bi opazio i krda antilopa, čiji je topot bio poput

bubnjeva u noći. Aboli je tražio mužjaka crnoga bivola. Već je dva puta nanjušio

krdo bivola u šumici. Bio je to miris koji ga je podsjećao na goveđe stado njegova

oca, koje je kao dječak vodio na pašu, prije nego što je bio obrezan. Začuo je

bivole i zvukove mladih, slijedio je njihove duboke tragove i opazio nakupine

vlažnog izmeta na mjesečini: no, svaki put kad bi se približio krdu, vjetar bi ga

izdao. Nanjušivši njegovu prisutnost, bivoli bi se udaljili medu grmljem, trčeći sve

dok se zvuk njihovog bijega ne bi izgubio u daljini. Aboli nije više mogao nastaviti

potragu za njima, jer je već bila prošla ponoć, a bio je udaljen nekoliko sati hoda

od granice kolonije i njegove sobe. Treće noći se išulja preko prozora sat prije

nego što mu je Sukeena preporučila, jedan od pasa ga nanjuši, no, prije nego što

je mogao uzbuniti stražu, Aboli ga smiri prigušenim zviždukom i pas ga prepozna,

približivši se i ponjušivši mu ruku. Aboli ga pomiluje po glavi, šapne mu nekoliko

riječi jezikom šuma i ostavi ga, dok je on skočio preko zida, izgubivši se u

bezbrojnim sjenama, na mjesečini. Za vrijeme prethodnih lovova opazio je da

krdo bivola ostavljala sigurnost guste šume i kreće prema nedalekoj bari oko milju

udaljenosti od granice kolonije. Znao je da, ako bude prešao granicu prije ponoći,

možda će ih uspjeti iznenaditi dok su još pili. Bila je to najbolja prilika da izolira

mužjaka i krene u lov. S jednoga stabla na rubu šume pribavi si luk koji je izradio

od grane divlje masline. Sukeena je ukrala jedini željezni vrh strijele iz zbirke

oružja koju je guverner Kleinhaus sastavio dok je bio guverner u Indiji i koja je

ukrašavala zidove rezidencije. Bilo je malo vjerojatno da će netko primijetiti

nestanak medu hrpom mačeva, noževa i štitova koji su bili postavljeni na zidu.

Vratit ću ti ga, obećao je Sukeeni. Ne bih te želio dovesti u nepriliku, ako netko

primijeti da je nestao. Tvoja je potreba veća od mog rizika, odgovorila mu je,

stavivši ispod sjedala kočije vrh koplja zamotan u krpu. I ja sam imala oca, kojemu

je bio onemogućen častan pokop. Aboli namjesti vrh koplja na trsku, učvrstivši ga

konopcem i smolom, zatim ga okruži perjem sokola, koji su se čuvali u kavezima

konjušnice. Nije imao vremena tražiti larve insekta iz kojih je izvlačio otrov te se

samo mogao nadati da će to koplje pogoditi plijen. Tada medu sjenama Aboli

pronađe stare sposobnosti koje je mislio da je zaboravio i sjeti se što su ga stariji u

plemenu učili. Osjećao je noćni vjetar kako nježno dodiruje njegova prsa i gole

bokove; osjetivši mu smjer u svakom trenutku i kružeći oko bare dok mu nije

počeo puhati ravno u lice, osjeti miris bivola koje je tražio. Vjetar je bio dosta jak

da zanjiše visoke trske i zagluši svaki zvuk, te se Aboli mogao približiti brzo zadnjih

stotinu koraka. Iznad šuma vjetra sa sjevera i trske začuje zvuk. Ukoči se, te

dohvati svoju jedinu strijelu zapitavši se jesu li lavovi došli do vode prije krda

bivola, jer to što je čuo bio je zvuk lava. Pogledavši ispred sebe, začuje topot koji

se gušio u blatu bare. Iznad glava trske, koje su se vijorile na vjetru, tamna pojava,

golema na mjesečini, se pokrene. Mužjak, uzdahne. Mužjak, nad mužjacima!

Bivol je tek završio ispijati vodu. Star i nepažljiv, izgubio je ženke i mladunče krda.

Bio je sav blatan i sjajio se, teško hodajući prema mjestu na kojem se Aboli

sklupčao. Ovaj ga izgubi iz vidokruga kada se uvuče medu trsku koja se ljuljala na

vjetru, tako da se životinja približi, no mogao ga je pronaći u svakom trenutku po

teškom disanju i šumu trske koja mu je šibala bokove. Bio je vrlo blizu, no, još

uvijek izvan Abolijeva vidokruga, kada odjednom protrese glavom, zbog trske koja

mu je smetala i petljala se oko rogova. Svi mišići njegova tijela bili su napeti poput

luka koji je držao u rukama. Gusta trska se razdvoji u dva dijela i pred njim se

stvori golema glava, s uvinutim rogovima na mjesečini. Odjednom bivol osjeti

nešto, opasnost koja je vrebala nedaleko od njega, i zastane, podignuvši veliku

crnu glavu. Kada podigne njušku, da bi onjušio zrak, Aboli opazi da mu je još

vlažna i svjetlucava, te da mu se voda cijedi iz gubice. Životinja raširi nozdrve,

široke poput tamnih bara, toliko da Aboli osjeti njegov topli dah na golim prsima i

licu. Bivol okrene glavu tražeći skrivenog lovca, ljudskog ili životinjskog. Aboli

ostane nepomičan poput stabla, držeći napet teški luk. Otpor maslinove grane i

konopca bio je tako velik da su mu svi mišići na rukama bili nabrekli i vibrirali su

od napora. Okrenuvši glavu, bivol ostavi otkrivenu udubinu iza uha gdje se vrat

spajao s kostima lubanje i rogovima. Aboli nacilja još nekoliko trenutaka, a zatim

odapne strijelu koja se zarije u golemi crni vrat. Životinja zatetura. Ako je strijela

ušla u prolaz između rebara kralježnice, čemu se Aboli nadao, trebao je pasti na

mjestu. Vrh je pogodio u kralježnicu, no kost ga je skrenula te je prekinuo veliku

arteriju iza kosti. Kada se bivol počeo otimati, prekinuta arterija prsne i mlaz krvi

šikne u zrak, crn poput nojevih perja na mjesečini. Životinja prođe pored Abolija

brza poput munje, mlatarajući glavom s prijetećim rogovima. Da Aboli nije

ispustio luk, bacivši se u stranu, bivol bi ga probo rogovima. Bivol je bjesnio,

stigavši do tvrdog tla. Aboli na koljenima naćuli uši da bi slijedio njegov trk kroz

šumicu. Zatim se bivol odjednom zaustavi. Uslijedila je duga stanka, puna

napetosti, za vrijeme koje čovjek začuje teško disanje životinje i kapi krvi koje su

padale na lišće niskog grmlja oko njega. Zatim začuje bivola kako tetura i spotiče

se, pokušavši ostati na nogama, dok su ga snage napuštale, odlazeći iz tijela

zajedno s bujicom tamne krvi. Životinja odjednom padne na tlo, dok je zemlja

podrhtavala pod Abolijevim nogama. Trenutak kasnije začuje prigušeni riku smrti,

a zatim tišinu od koje su ga uši zaboljele. Čak su i noćne ptice i žabe iz močvare

utihnule začuvši taj strašan zvuk. Izgledalo je kao da cijela šuma zadržava dah,

pred tako golemom životinjom u agoniji. Zatim, polako, noć ponovno oživi, žabe

započnu kreketati, a ptice pjevati. Negdje u daljini sova se oglasi svojim mrtvačkim

zovom. Aboli odere bivola nožem, koji je Sukeena ukrala za njega iz kuhinje

rezidencije, zatim složi zelenkastu kožu zavezavši ju konopcem. Bio je to težak

teret koji je stavio na kušnju i njegovu snagu. Zatetura pod težinom tog tereta,

dok ga ne zadrži u ravnoteži, ostavivši bivola bez kože noćnim čoporima hijena i

jatu kragulja. Zatim krene prema koloniji i Tafelbergu. Usprkos teretu, brzo je

napredovao i sasvim tiho, tipično za ratnike njegova plemena; hod mu je ponovno

postajao prirodnim nakon razdoblja sjedilačkog života i dvadeset godina na brodu

ploveći morima. Prisjećao se plemenskih običaja i vjerovanja koja je već bio

gotovo zaboravio, ponovno se prisjećao starih tehnika, postajući opet ono što i

jest dijete afričke zemlje. Uspevši se do prvih padina planine, ostavi zavežljaj od

kože u uskom prolazu u stijeni, nakon što ga je zaklonio velikim kamenjem, jer su

se hijene znale popeti do gore, privučene otpacima koje je kolonija stvarala.

Podignuvši pogled prema nebu, nakon što je smjestio i zadnji kamen, opazi da se

Škorpion brzo spuštao na obzoru. Shvativši tek tada koliko je noć brzo prošla,

spusti se trkom do granice vrtova Kompanije upravo dok je prvi pijetao kukurikao.

Kasnije, tog istog jutra, dok je sjedio na klupi zajedno s ostalim robovima čekajući

na posudu s doručkom, punu gustoga mlijeka, prođe Sukeena, zaposlena u

nadziranju posluge rezidencije. Noćas sam te čula kada si se vratio. Bilo je

prekasno, prošapće, ne okrenuvši glavu. Ako te uhvate, navući ćeš na nas teške

kazne i svi će se naši planovi izjaloviti. Moj je zadatak gotovo završen, promrmlja

on tiho. Noćas će biti posljednji put što ću morati izići. Budi oprezan, Aboli. Rizik

je velik, upozori ga i ode. Usprkos upozorenju, dala mu je svu pomoć koju je

zatražio. I ne pogledavši ju, Aboli promrmlja za sebe: Ta malena ima srce lavice.

Te noći, dok je cijela kuća spavala, Aboli se provuče kroz prozor. I ovaj put morao

je umiriti pse prigušenim zviždukom, te zalogajima osušene kobasice koju je

spremio za njih. Kad je stigao do zida koji je označavao granicu s travnjacima,

pogleda u zvijezde i na istoku vidje prvu prigušenu svjetlost koja je ukazivala na

rađanje mjeseca. Prešavši preko zida, spusti se prema mjestu, držeći se daleko od

puta i orijentirajući se prema vanjskim zidinama. Prigušena svjetla bila su vidljiva

iz kuća naselja i nije ih bilo više od četiri ili pet. Četiri usidrena broda imala su

samo po jednu upaljenu svjetiljku na vrhu jarbola, a palube su im bile sasvim

obavljena tamom. Aboli pričeka na rubu ravnine i osluhne svaki zvuk u noći. Dok

se spremao da zakorači na otvoreno tlo, začuje smijeh pijanaca i pjesmu, dok se

skupina vojnika iz utvrde vraćala iz krčme u luci, gdje su prodavali nedestilirani

alkohol, koji su Hotentoti nazivali p. Jedan od pijanaca držao je u ruci baklju, čiji je

plamen nesigurno podrhtavao kada se čovjek zaustavio pred stratištem, vičući i

vrijeđajući još viseći leš. Njegovi se prijatelji nasmiju od srca njegovom smislu za

humor, a zatim krenu prema utvrdi, teturajući i pridržavajući se međusobno.

Kada su nestali u unutrašnjosti utvrde, i ponovno se spusti tišina, Aboli prede

munjevitom brzinom ravninu. Iako nije uspijevao vidjeti mnogo ispred sebe, svega

nekoliko koraka, vodio ga je miris truleži: samo mrtvi lav smrdi kao leš koji se

raspada. Tijelo Sira Francisa Courtenevja bilo je raščetvoreno kirurškom

preciznošću, budući da je Stadige lan koristio mesarski pribor da bi mu smrskao

teže kosti. Aboli skine glavu sa štapa na koji je bila zabijena, zamota ju u bijelo

čisto platno i odloži u torbu koju je ponio sa sobom. Zatim se usredotoči na ostale

dijelove tijela. Psi iz naselja odnijeli su već neke manje kosti, no čak i radeći u

mraku, Aboli uspije skupiti sve ostatke. Zatvori kožnu torbu, te ju stavi na rame i

krene prema planini. Sukeena, koja je poznavala svako grlo i rupu u planini,

objasnila mu je kako će naći uski tajni prolaz pećine, gdje je noć prije pustio

bivolju kožu. Na mjesečini koja se pojavljivala, pronađe ga bez poteškoća. Stigavši

do ulaza, klekne i brzo odmakne kamenje koje je pokrivalo bivolju kožu, a potom

ude, pomaknuvši grmlje što je pokrivalo ulaz u pećinu. Spretno upali svijeće koje

mu je Sukeena pribavila. Sakrivši vatru medu rukama, pred očima mogućih

promatrača u podnožju planine, nastavi se kretati malim prolazom puzeći

četveronoške i vukući za sobom kožnu torbu. Kao što ga je Sukeena obavijestila,

galerija se odjednom otvarala u dosta visoku pećinu, tako da se mogao podignuti

na noge i držeći i dalje svijeću iznad glave, opazi daje pećina bila prirodno mjesto

za pokop, po mjeri velikog vode. Postojala je čak kamena klupa uz stijenu. Smjesti

na nju torbu, te se vrati puzeći kako bi uzeo bivolju kožu, no prije nego što je

ponovno ušao u galeriju pogleda iza sebe kako bi se orijentirao i da bi vidio gdje je

mjesec. Smjestit ću ga tako da njegovo lice pozdravi deset tisuća mjeseca i sve

zore vječnosti, promrmlja za sebe, vukući u pećinu tešku kožu da bi je prostro na

pod. Spustivši svijeću na kamenu klupu, započne vaditi sadržaj iz torbe. Prije

svega stavi u stranu male darove i predmete koje je ponio sa sobom, a zatim

podigne glavu Sira Francisa, ostavivši ju zamotanu te ju spusti u sredinu bivolje

kože. Osjeti poštovanje, ne pokazujući gnušanje prema snažnome mirisu truljenja

koji se polako širio pećinom. Nakon što je sastavio sve ostale dijelove tijela,

smjesti ih u prirodni položaj, učvrstivši ih malim vlaknima konopca, dok Sir Francis

nije udobno spavao na boku, s koljenima koja su mu dodirivala bradu i rukama

oko nogu u položaju fetusa u majčinom trbuhu i snu. Zatim oko tijela zamota

bivolju kožu, tako da je ostalo otkriveno samo iznakaženo lice, te zašije kožu. Bio

je to dug i naporan posao i kada se svijeća ugasi, upali još jednu, da bi završio s

poslom. Kada završi, uze češalj, još jedan Sukeenin dar, i očešlja čuperke

zamršene kose, koji su se slijepili za lubanju Sira Francisa, a potom pažljivo napravi

pletenicu. Zatim podigne tijelo, posjevši ga na kamenu klupu, i okrene ga prema

istoku, da bi zauvijek mogao promatrati rađanje mjeseca i dana. Dugo je ostao

stisnut ispod klupice, promatrajući iznakaženu glavu i prisjetivši se kakva je

nekada bila: pomisli na živahno lice mladog mornara koji ga je oslobodio iz štive

broda što je prevozio robove, prije dvadeset godina. Zatim ustane, započevši

skupljati predmete koje je ponio sa sobom i stavi ih pred tijelo Sira Francisa. Prvi

predmet bio je mali model broda, izrezbaren njegovim rukama. Nije imao previše

vremena da se posveti izradi, koja je bila gruba i djetinjasta, no tri su jarbola imala

i jedra, s imenom na krmi: IWy fwma. Neka vas ovaj brod poveze tamnim

oceanima do luke u kojoj vas očekuje žena čije ime nosi, prošapće Aboli. Odmah

zatim smjesti pored broda nož i luk od maslinove grane. Nemam mača, kojim bih

vas darovao, da se možete obraniti na tamnim mjestima. Zatim ga podari

posudom hrane i bocom vode. Neka vas nikada glad i žed ne muče. Na kraju, uze

križ od drva koji je izradio svojim rukama i ukrasio zelenom školjkom i

kamenčićima. Neka vas križ vašeg Boga, koji vas je vodio kroz život, i dalje vodi i u

smrti, reče. Smjestivši križ pred prazne oči Sira Francisa, klekne na pod pećine i

upali svijećom malenu vatru. Neka vas ova vatra ugrije u tami duge noći. Zatim

zapjeva na svome jeziku pogrebnu pjesmu i pjesmu putnika koji kreće na dugo

putovanje, plješćući rukama, kako bi držao ritam. Kada se vatra ugasi, podigne se i

krene prema izlazu pećine. Zbogom, prijatelju, reče tiho. Zbogom, oče. Ispočetka,

van de Velde, koji je bio oprezan čovjek, nije dozvolio Aboliju da vozi kočiju kada

je i on bio u njoj. To je hir koji ti ne želim zanijekati, draga moja, rekao je supruzi,

ali taj je čovjek divljak. Što zna o konjima? Zapravo, dosta, mnogo više od staroga

Fridricusa, odgovorila mu je Katinka smijući se. A odlično izgleda u novoj odori

koju sam dala napraviti za njega. Ta lijepa smeđa jakna s hlačama po zadnjoj modi

neće mi previše pomoći kad mi se slome kosti, odgovori joj, no poslije je bio

primoran cijeniti način na koji je Aboli vodio konje. Prvi put kada je Aboli vozio

kočiju, iz rezidencije do ureda u utvrdi, medu robovima koji su radili na zidinama

začuo se žamor i veliko uzbuđenje. Kada je kočija prešla ravninu, približavajući se

utvrdi, prepoznali su Abolija koji je sjedio na klupici s dugačkim bičem u rukama i

bijelim rukavicama. Hal se već spremao da ga pozdravi, no zadrži se na vrijeme.

Nije ga odgovorio Bamardov bič, već saznanje da nije previše pametno podsjetiti

stražu da je Aboli bio s njima na brodu. Nizozemci su očekivali da se crnca shvaća

kao običnog roba, a ne kao prijatelja. Neka nitko ne pozdravlja Abolija, prošapće

Daniel, koji se znojio pored njega. Ne obazirite se na njega. Zapovijed se

munjevito proširi medu ljudima na skeli, i medu onima koji su radili u dvorištu.

Kad je kočija ušla, dok su joj stražari potrčali u susret, ni jedan od zarobljenika nije

gledao u tom pravcu; nastavili su raditi svoj posao. Aboli je nepomično sjedio, s

pogledom uprtim pred sebe; tamne oči nisu ni pogledale u pravcu Hala. Zaustavi

konje u podnožju skele, skoči na zemlju i spusti ljestve te pruži guverneru ruku.

Kada se van de Velde uspne stubama i nestane u svome uredu, Aboli se ponovno

vrati na svoje mjesto na kočiji, gdje je ostao nepomičan, gledajući pred sebe.

Ubrzo su zarobljenici i straže zaboravili na njega, vrativši se na svoj posao, i sve se

ponovno počne normalno odvijati. Prošlo je sat vremena prije nego što je jedan

konj zatresao glavom. Krajičkom oka Hal opazi da je Aboli dodirivao uzde

namjerno ga razdraživši, nakon čega polako side i približi se konju da bi ga

pomilovao po glavi i promrmljao mu nježne riječi. Pod njegovim dodirom životinja

se umiri odmah, a Aboli klekne na zemlju, podigne mu prvo jedno, pa zatim drugo

kopito, i provjeri moguće ozljede. Držeći i dalje koljeno na tlu, skriven od pogleda

straže tijelom konja, podigne prvi put pogled prema Halu. Njihove se oči susretnu

na trenutak, a Aboli klimne glavom, otvorivši desni dlan i Hal opazi mali papirnati

svitak, zatim ponovno zatvori dlan i podigne se. Okrene se oko sebe, proučavajući

konje, jednog po jednog. Zatim se udalji, nasloni se na kameni zid i nagne se da bi

očistio čizme od sloja prašine. Hal opazi da je uvukao svitak papira u rupu između

dva kamena bloka na zidu. Zatim Aboli ustane i vrati na svoje mjesto, čekajući

guvernera. Van de Velde nije pokazivao ni malo obzira prema slugama, robovima i

životinjama. Cijelog je jutra šest sivaca ostalo čekajući ga, dok ih je Aboli s

vremena na vrijeme mazio. Nešto prije podneva guverner se pojavi iz sjedišta

Kompanije i vrati se u rezidenciju za ručak. U sumrak zarobljenici umorni sidu sa

skela u dvorište. Hal se spotakne da bi se mogao sagnuti do zemlje i ispružiti ruku

u potrazi za osloncem, uzevši tako komadić papira medu kamenim blokovima,

gdje ga je Aboli bio ostavio. U zatvoru, zahvaljujući baklji koja je bila nataknuta na

vrhu stuba, bilo je dovoljno svjetla da Hal pročita poruku, napisanu lijepim

rukopisom, koji je njemu bio nepoznat, budući da jeAbolijev, usprkos naporima

Hala i oca, bio uvijek velik, nepravilan i ružan. Izgledalo je da je neka druga osoba

napisala te riječi. U smotuljku se nalazio maleni komadić ugljena, kako bi Hal

mogao napisati odgovor na drugoj strani papira. Kapetan je pokopan časno.

Halovo srce skoči, čitajući te riječi. Dakle, Aboli ga je skinuo s vješala. Mogao sam

si i misliti da će to učiniti za moga oca, pomisli. Bila je ispisana samo jedna riječ:

Althuda? Hal se zamisli na to pitanje nekoliko trenutaka, a zatim shvati da je Aboli

uz pomoć autora napisanih riječi trebao zapitati za sudbinu zarobljenika.

Althuda!, dozove tiho. Jesi li budan Zdravo, Hal. Što je? Netko izvana pita za tebe.

Uslijedi tišina, dok je Althuda razmišljao: Tko? Ne znam. Nije mu mogao objasniti,

jer je bio siguran da su stražari prisluškivah njihove razgovore. oš jedna duga

stanka. Mogu si zamisliti, reče konačno Althuda. A i ti. Već smo o tome

razgovarali. Možeš li dati odgovor? Reci joj da sam živ. Hal zašilji ugljen o zid, a

zatim napiše: Althuda bene. Iako su slova bila mala i gusta, na papiru nije više bilo

mjesta za drugo. Sljedeće jutro, dok su ih vodili prema skelama, Daniel je pokrio

Hala na trenutak dok je ovaj ostavio svitak papira u istoj rupi gdje ga je i pronašao.

Oko sredine jutra, Aboli dovede guvernera u ured, ponovno zaustavivši kočiju na

istome mjestu i ostavši sjediti neko vrijeme. Zatim podigne pogled prema jatu

roda, koje su se spustile s kamenih vrhova na zidine istočnog bastiona, gdje su

ispuštale prigušene zvukove. Od ptica njegov se pogled premjesti na Hala, i on

klimne glavom. Aboli side sa svoga mjesta i pomiluje konje, zastavši pored zida da

bi zakopčao čizme i uzeo papir iz rupe. Hal je odahnuo kada opazi da su tom

razmjenom započeli komunicirati. Nisu napravili grešku pokušavši si svakodnevno

slati poruke. Ponekad bi prošao i cijeli tjedan, pa i više, prije nego što bi mu Aboli

klimnu glavom i ostavio poruku u zidu. Druga poruka koju je Hal dobio ponovno

je bila napisana istim rukopisom: A. je na sigurnom. Orhideja ga pozdravlja.

Orhideja je ona o kojoj smo pričali!, uzvikne Hal Althudi, te večeri. Šalje ti

pozdrave i kaže da si na sigurnom. Ne znam kako je uspjela, no moram joj

vjerovati, i biti zahvalan. U Althudinom glasu bio je tračak olakšanja. Kada Hal

približi papirić nosu, osjeti lagani miris parfema. Sklupčavši se na sijenu, u svom

kutu ćelije, mislio je na Sukeenu, dok ga nije svladao san. Sjećanje na njenu

ljepotu bilo je poput nježnoga plamena u zimskoj tami ćelije. Guverner van de

Velde se opijao. Popio je vina s Rajne uz juhu, i maderu uz ribu i jastoga, dok je

crnim vinom iz Borgogne popratio jarebicu. S govedinom je, pak, popio još jednu

sortu bijelog vina. Kada se konačno podigao sa stola, i teturajući se sjeo na svoje

mjesto pored vatre, morao se nasloniti na ruku supruge. Inače nije bila tako

uslužna, no cijele se večeri pokazala ljubaznom i zabavnom, smijući se njegovim

riječima, koje bi nekom drugom prilikom ignorirala i punila mu čašu prije nego što

bi bila poluprazna. Kada je bolje promislio, nije se mogao sjetiti kada je posljednji

put jeo nasamo s njom, poput zaljubljenog para. Bila je to rijetka večer kad nije

bio prisiljen večerati s važnim osobama kolonije, a nije bilo ni onog oholog

Schreudera. Zavali se u mekanu kožnu fotelju pored vatre, dok mu je Sukeena

pružala kutiju dobrih nizozemskih cigara. Kada mu približi svijeću da ju zapali, on

pogleda u njena prsa. Grudi djevojke, na kojima je bio broš od jantara, ga uzbude.

Katinka je klečala pred vatrom, no tako ga pogleda, da se on preplaši da ga je

opazila kako promatra robinju. No, zatim mu se nasmiješi, uze žarač koji se grijao

na vatri i uroni vrh u vrč s vinom. Vino zavrije, pušeći se, a ona ga utoči u kalež, te

ponese mužu, prije nego što se moglo ohladiti. Moja lijepa ženice!, reče on. Moje

maleno blago. Nazdravi joj kaležom koji se pušio. Nije bio još toliko pijan, a ni

naivan: znao je da će morati platiti za tu nesvakidašnju ljubaznost: kao što je

uvijek morao platiti. Kleknuvši pred njega, Katinka podigne glavu prema Sukeeni,

koja je stajala nedaleko od njih. Za večeras je sve, možeš ići, zapovjedi robinji

osmijehom suglasnosti. Želim vam ugodan san, gospodaru i gospodarice. Sukeena

ih kao i obično pozdravi, duboko se nakloni i iziđe iz sobe, zatvorivši za sobom

izrezbarena vrata, orijentalnog stila, i kleknuvši u tišini licem uz drvenu plohu. Bila

je to gospodaričina zapovijed: Katinka je htjela da zna što se događa između muža

i žene, jer je mislila da će time ojačati vezu između nje i robinje. U tom se

trenutku Katinka približi mužu. Imao si težak tjedan, reče mu tiho. Tijelo gusara

koje je netko ukrao sa stratišta, nove odredbe Savjeta Sedamnaestorice o

porezima... Jadni moj mužiću, pusti da ti izmasiram ramena. Skine mu periku,

poljubivši ga u vrh glave, a zatim se, osjetivši dlake koje su je škakljale, povuče i

zarije palčeve u muževa ramena, koji uzdahne od ugode; ne samo što je napetost

u mišićima nestajala, već i stoga što je prepoznavao u toj igri početak rijetkih

prilika kada bi mu se Katinka predavala. Koliko me voliš?, zapita, ugrizavši ga za

uho. Obožavam te, promrmlja. Volim te. Uvijek si tako ljubazan prema meni.

Katinkin glas postane pav, i njega prođu trnci. Zelim i ja biti ljubazna. Napisala sam

no ocu i objasnila mu kako je završio gusar te dodala da nisi ti što se tako završilo.

Predat ću pismo kapetanu galije, usidrene u i, koji se vraća u domovinu, neka ga

preda osobno mome ocu. Mogu li vidjeti pismo prije nego što ga pošalješ?, zapita

on nnjičavo. Bilo bi još važnije za mene kad bi moglo popratiti moje mo za Savjet

Sedamnaestorice, koji ću poslati istim brodom. Naravno da možeš. Donijet ću ti

ga sutra, prije nego što leš i odeš u utvrdu. Ponovno mu dodirne usnama vrh

glave, dok joj prsti kliznuli na prsa, otkopčavši košulju i uvukavši ruke kroz or.

Uhvativši ga za debela prsa, mijesila ih je poput kruha. Tako si dobra ženica. Htio

bih ti dati znak svoje ljubavi. Što tedostaje? Dragulj? Psić? Novi rob? Reci svome

Petrusu. Zapravo, imam jednu malu želju, prizna ona. U zatvoru nalazi jedan

čovjek. edan od gusara?, htio je znati. Ne, rob, koji se zove Althuda. Ah, da!

Znam za njega. Pobunjenik i bjegunac. Sljedećeg ću tjedna pobrinuti za njega.

Njegova je osuda na smrt već na mom lu, čeka samo na potpis. Moram li ga

predati Stadige Janu? Želiš li dati? O tome se radi? Želiš se malo zabaviti? Kako da

ti to tratim? Ona se nagne prema dolje, počevši mu odvezivati hlače dok an širio

noge i kliznuo na fotelji da bi joj olakšao zadatak. Želim da mu se smiluješ,

prošapće mu ona na uho. Van de Velde se odjednom podigne. Jesi li luda!,

zastenje. Kako si okrutan kada me proglašavaš ludom. Katinka se namršti. Ali...

bjegunac je! On i njegova zločinačka banda pobili su adeset vojnika koji su ih

trebali zarobiti. Nikada ga ne bih mogao toboditi. Znam da ga ne možeš

osloboditi, no željela bih da ga zadržiš životu. Mogao bi ga poslati da radi na zidine

utvrde. Ne mogu to učiniti. Zavrti glavom. Pa čak ni za tebe. Katinka se vrtjela

oko fotelje, kleknuvši ispred njega i ponovno počevši odvezivati hlače. Muž se

pokuša odmaknuti, ustavši no ona ga vrati na fotelju, uvukavši ruke u

unutrašnjost. Aeta sw mž sv; sveci svjedoci, sfara bwdafa m; ne pomaže.

Mfofiavje i W;epoput fzesfm to;e se ne džgfo, pomisli, zatvorivši mu ud medu

prste. Ni za tvoju ženicu punu ljubavi?, prošapće, podignuvši prema njemu

ljubičaste i sjajne oči, dok je mislila: Sada je oZ;e, oseofa sam mao živofa w

Memw. Želim reci daje to teško izvedivo. Riječi su mu zapinjale, bio je zbunjen.

Razumijem. Nije ni meni bilo jednostavno sastaviti pismo za moga oca. Bilo bi mi

zaista žao kada bih ga morala potrgati. Ustane, podigne haljine kao da želi preći

preko zidića. Od pojasa na dolje bila je gola i muž razrogači oči. Pokuša se sjesti,

pruživši istovremeno ruku prema njoj. Popela se na njega, kao da jaše kobilu. O,

Bože, kako si jak!, izjavi, uzevši ga u sebe. Jedini užitak koji je osjetila bila je

pomisao da Sukeena prisluškuje iza vrata. Zatvori oči, pomisli na lijepa i vitka

bedra robinje i blago koja su skrivala. Ta ju pomisao uzbudi, a znala je da će i muž

osjetiti tu reakciju, pomislivši da je to njegova zasluga. Katinka, promrmlja on, kao

da se utapa, volim te. Pomilovanje? Ne mogu to učiniti. Onda ne mogu ni ja,

odgovori ona, podignuvši se na muževa koljena. Morala se suzdržati da ne prasne

u smijeh pred njegovim nadutim licem i još razrogačenijim očima. On se otimao,

poskakivao ispod nje, no uzalud. Molim te, stenjao je. Molim te! Pomilovanje?,

odvrati ona, ostavši iznad njega da bi ga provocirala. Da, promrmlja. Sve. Dat ću ti

sve što želiš. Volim te, mužu, prošapće mu na uho i ponovno se spusti poput

ptičice koja se spušta u gnijezdo. Manseer otvori vrata Althudine ćelije i zagrmi:

Izlazi, co. Po nalogu guvernera, ideš raditi na zidine. Althuda iziđe željezna vrata,

dok ga je Manseer promatrao. Izgleda da nećeš i kvadnZ; pred očima Stadige Jana.

No, nemoj se previše radovati, ino ćemo se zabaviti na zidinama utvrde. Pobrinut

će se Barnard govim psima. Nećeš izdržati do kraja zime, kladim se u sto na. Hal,

koji je predvodio red zarobljenika, koji su dolazili iz h prostorija, zaustavi se na

kamenoj stubi, ispod Althude, i na ttak se sa zanimanjem prouče. Obojica su

izgledala zadovoljna tim. Kad bih morao birati, priznajem, draži su mi obrisi tijela

sestre, primijeti Hal smiješeći se. Althuda je bio manji stasom što je njegov glas

otkrivao, a znakovi dugog zarobljeništva bili dljivi: imao je žućkastu kožu te masnu

i zapetljanu kosu. No, koje se moglo nazrijeti ispod krpa, bilo je lijepo, gipko i

snažno. uda je imao iskren pogled i srdačan izraz lica. Usprkos mastim očima, i

crnoj i glatkoj kosi, engleska krv koja mu je venama dobro se spajala s majčinom.

Izgledao je ponosno i glavo. S koje si skele pao?, zapita Hal s osmijehom. Bila je

očita va radost što je izbjegao vješala. Zatražio sam muškarca, a poslali su mi

mladića. Hajde, mali ve, zareži Barnard, kada im je čuvar zatvora predao

zarobljenike. Možda si i izbjegao smrt vješalima, za sada, no, imam ja za tebe.

Odrubio si glave nekolicini mojih prijatelja u planini. je vidljivo da je sva vojska

bila pogođena Althudinim ilovanjem. Zatim Barnard iskali svoj bijes na Halu. A što

se tiče, odvratni gusaru, imaš predugačak jezik. Reci samo riječ, Ls, i bacit ću te sa

skele, a zatim s tvojim ostacima prirediti gozbu m psima. Barnard ih razdvoji,

poslavši Hala na vrh skele, a Althudu sa skupinom zarobljenika koji su radili u

dvorištu i istovarivali kamene blokove s kola koje su vukli bikovi, i koji su se

spuštali do kamenoloma. No, te je večeri Althuda zguran u zajedničku ćeliju.

Daniel i ostali se skupe oko njega u mraku, da saslušaju cijelu njegovu priču i

postave mu pitanja koja mu nisu mogli dovikivati kroz ćeliju. Njegov je dolazak

predstavljao lijepu novost u jednolikom životu zarobljeništva. Tek kada je iz

kuhinje stigao golemi lonac s hranom i ljudi se požure da pojedu večeru, Hal uspije

s njim nasamo razgovarati. Ako si uspio pobjeći jednom, Althuda, mora postojati

način da to ponovimo. Tada sam bio u boljem stanju. Imao sam svoj ribarski

čamac, moj mi je gospodar vjerovao i imao sam slobodan ulaz u koloniju. Kako

možemo pobjeći sa zidina koje nas okružuju? Bojim se da je to nemoguće. Ti se

koristiš riječima bojim se i nemoguće, no, to je jezik koji ne razumijem. Mislio sam

da sam sreo muškarca, a ne ženskicu. Sačuvaj grube riječi za naše neprijatelje.

Althuda pogleda Hala. Umjesto da mi govoriš o svojoj hrabrosti, objasni mi kako si

uspio dobiti vijesti iz vanjskog svijeta. Halov oštar pogled pretvori se u osmijeh.

Sviđao mu se duh tog čovjeka, način na koji je reagirao. Približivši se i stišavši glas,

objasni Althudi kako je to bilo moguće, zatim mu pruži zadnju poruku koju je

dobio. Althuda je približi rešetci i prouči pod svjetlom baklje na stubama. Da, ovo

je ruka moje sestre. Ne poznajem nikoga tko tako lijepo piše. Te večeri obojica

sroče poruku za Abolija, da obavijeste njega i Sukeenu da su ga oslobodili iz Rake

smrti. Zapravo, Sukeenaje već trebala znati, jer je dan prije otpratila gospodaricu

do utvrde, i bila je uz Abolija na kočiji. Kada su stigli do stuba, pomogne

gospodarici da side. Bilo je čudno, no, Hal se toliko navikao na Katinkine posjete,

da nije više osjećao bijes kada je gledao njeno andelsko lice. Jedva ju je i gledao,

promatrajući pak robinju koja je stajala pored stuba i koja je gledala u svim

pravcima, poput ptičice, tražeći lice njena brata usred skupina zarobljenika.

Althuda je radio u dvorištu, na kamenim blokovima, prije nego što su ih podizali

na vrh zidina u gradnji. Imao je lice i kosu pune bijele prašine, poput mlinara, i

ruke krvave zbog teškog oruđa kojim je obrađivao kamen. Kada ga Sukeena

konačno opazi, brat i sestra se dugo pogledaju, u ekstazi. Sukeenin ozareni izraz

lica bio je jedan od najljepših prizora koje je Hal ikada vidio, no potrajao je samo

trenutak; zatim djevojka krene stubama za gospodaricom. Nešto kasnije pojave

se na vrhu stuba, no pratio ih je guverner van de Velde, koji je držao ženu za ruku,

dok je Sukeena ponizno slijedila par. Robinja je još nekoga tražila, osim njena

brata. Kada je sjela pored Abolija na kočiji, nešto mu šapne u uho, a on joj očima

da znak. Ona pogleda u istom pravcu do vrha skele, gdje je Hal privezivao

konopac. Opazivši da ga traži, srce mu snažnije zakuca. Dvoje si razmijene

poglede i imali su osjećaj da su si jako bliski, budući da se kasnije Hal uspio

prisjetiti svake crte njezina lica i obrisa njena vrata. Na kraju mu se Sukeena

osmijehne; bio je to kratak osmijeh, a zatim spusti pogled. Te večeri u ćeliji on se

legne na vlažno sijeno i pomisli na taj trenutak. Možda ce se vrafžf; swfra, pomisli

Hal, dok ga je san svladavao poput crnoga vala. No, nije se vratila dugo tjedana.

Hal se pomakne na slamnjači da bi i Althuda mogao leći pored njega i Daniela, te

potiho razgovarati. Koliko je još tvojih ljudi u planinama?, zapita ga Hal. Na

početku ih je bilo devetnaest, no trojicu su vojnici ubili, a još pet je umrlo nakon

bijega. Planine su okrutne i ima mnogo divljih zvijeri. Koje oružje posjeduju?

Lukove i mačeve, koje smo preoteli Nizozemcima; no baruta je bilo malo, te su ga

možda do sada i potrošili. Moji prijatelji moraju loviti ako misle preživjeti. Sigurno

su si napravili i drugo oružje... Da, koplja, no nedostaju im željezni vrhovi za to

oružje. Koliko su sigurna vaša skrovišta u pustom teritoriju u unutrašnjosti?,

zapita Hal. Planine su beskonačne, klanci su isprepleteni poput labirinta. Stijene

su strme i nema putova osim onih koje su napravili majmuni. Idu li nizozemski

vojnici do tih planina? Nikad! Boje se. Ti su razgovori popunjavali njihove večeri

dok su oluje bjesnile nad planinom poput čopora lavova koji riču ispred zidina

utvrde. U zatvoru su ljudi drhtali na slamnjačama; ponekad im samo riječi i nada

nisu dozvoljavali da se prepuste hladnoći. No, neki stariji i slabiji zarobljenici su se

razboljeli; s gustim katarom u grlu i plućima, s tijelom užarenim od groznice,

obično bi umrli zagušeni kašljem. Oni koji su uspjeli preživjeti, postali su suhi,

gotovo maleni, no navikli na hladnoću i napor. U tim teškim mjesecima Hal je

dostigao pravu zrelost svojih snaga, tako da se sada mogao uspoređivati s

Danielom, u napinjanju konopca ili podizanju teških posuda sa žbukom. Pustio si

je crnu bradu, dok mu se repić izdužio do pazuha. Leda su mu bila puna znakova

biča, a pogled tvrd kada bi podizao glavu prema vrhovima svjetloplavih planina u

daljini. Koliko su udaljene planine?, zapita Althudu u tami ćelije. Deset milja.

Tako puno!, prošapće Hal. Kako ste uspjeli prijeći tako veliku udaljenost, s

Nizozemcima za petama? Rekao sam ti da sam bio ribar. Izlazio sam na more

svakodnevno kako bih lovio fbke kojima su hranili robove. Moj je brod bio malen,

a mi smo bili brojni. Poslužio je samo da nas preveze na drugu obalu uvale, u

podnožju planine. Moja sestra Sukeena ne zna plivati: evo zašto nisam mogao

preći na drugu stranu plivanjem. Gdje je sad brodica? Nizozemci koji su nas

slijedili su je pronašli i spalili. Ti noćni razgovori bili su kratki, jer su bili iznemogli,

na granici snaga i izdržljivosti, no polako je Hal uspio saznati od Althude sve

detalje koji su mu mogli poslužiti. Kakav je duh medu ljudima koje si poveo sa

sobom u planine? Hrabri su, a da ne govorimo o ženama, budući da je u skupini

bilo i tri djevojke. Da su bili manje smjeli, nikada ne bi ostavili sigurnost ropstva.

No, nisu ratnici, osim jednog Tko je on? Zove se Sabah. Bio je vojnik, dok ga nisu

zarobili Nizozemci, i sada je ponovno vojnik. Mogli bismo mu poslati poruku?

Althuda se gorko nasmiješi. Mogli bismo se uspeti na vrh zidina utvrde i vikati, ili

zveckati okovima. Možda se čuje do planina. Da sam htio šaljivčinu, pozvao bih

Big Daniela da me zabavlja. Njegove dosjetke bi namučile i psa, no zabavnije su od

tvojih. Odgovori mi, Althuda: nema načina da obavijestimo Sabaha? Iako se često

šalio, u glasu se osjetilo i malo tvrdoće. Althuda razmisli, a zatim odgovori: Kada

sam pobjegao, pokazao sam Sukeeni skrovište preko granice sa stablima od

badema, gdje smo si mogli ostavljati poruke. Sabah je poznavao to mjesto, jer sam

mu ga pokazao u noći kad sam se vratio po svoju sestru. Moguće je da još katkad

pogleda ima li poruka od mene. Razmislit ću o ovome što si mi rekao, reče Hal, a

Daniel, koji je ležao pored njega u tamnoj ćeliji, primijeti autoritativan ton u

njegovu glasu. To je glas i način kapetana Frankvja, pomisli Daniel začuđeno. To

što su mu Nizozemci učinili moglo je uništiti slabijeg čovjeka, no, njega su samo

ojačali. Hal je na sebe preuzeo ulogu koju je imao otac, i svi preživjeli zarobljenici

su ga prihvatili i sve su češće gledali prema njemu kao prema vodi, koji ih je

ohrabrivao da idu dalje i koji ih je savjetovao, rješavao male rasprave koje bi

svakodnevno nastajale između ljudi koji su bili primorani živjeti u onim uvjetima i

održavati iskru nade i hrabrosti u njihovim srcima. Večer kasnije Hal ponovno

nastavi razgovor koji je umor prekinuo: Dakle, Sukeena zna gdje ostaviti poruku za

Sabaha? Naravno. Poznaje dobro drvo pored obale rijeke Eerste, prve koja teče

nakon granice, odgovori Althuda. Aboli mora pokušati povezati se sa Sabahom i

dokazati mu da je poruka od tebe, da se ne radi o klopci Nizozemaca. Althuda

razmisli. Možeš samo reći: Otac je maloga Bobbyja, konačno reče. Hal u tišini

pričeka da mu Althuda objasni i nakon stanke doda: Robert je moj sin, rođen u

planini nakon bijega iz kolonije. U kolovozu će imati godinu dana. Njegova je

majka jedna od djevojaka o kojima sam ti pričao i moja je supruga u svakome

smislu, osim imenom. Nitko osim mene u unutrašnjosti kolonije ne može znati

kako se zove dijete. Dakle, imaš dobar razlog da odletiš s ovih zidina, kao i mi,

promrmlja Hal. Sadržaj poruka koje su uspijevah davati Aboliju bio je vrlo kratak

zbog dimenzija papira koji su mogli koristiti bez da uzbune čuvare i Huga

Barnarda. Hal i Althuda su satima i satima kvarili vid u polusjeni i mozgali kako će

sastaviti poruku, da bude što kraća i istovremeno razumljiva. Odgovore koje su

dobivali bili su napisani Sukeeninom rukom, bili su mali dragulji kratkoće koji bi ih

obradovali. Hal je bio iznenađen što je sve češće mislio na Sukeenu i kada se ona

vraćala iz utvrde, zajedno s gospodaricom, njene su oči tražile njega na skeli, a

zatim brata. Ponekad, kada je bilo mjesta u pismima koje je Aboli ostavljao u rupi

između kamenih blokova, ona bi pisala kratke osobne dojmove, poput aluzije na

njegovu gustu crnu bradu ili na njegov rođendan. To je iznenađivalo Hala i

raznježivalo ga. Neko se vrijeme pitao kako je Sukeena znala tako osobni detalj,

no zatim pretpostavi da joj ga je rekao Aboli. U tami je ohrabrivao Althudu da

govori o njoj, otkrivši detalje njihova djetinjstva, o njenim ukusima. Dok je ležao

na slamnjači, slušajući Althudu, počeo se zaljubljivati u djevojku. Sada, kada je

gledao planine na sjeveru, viđao bi ih s plastom snijega koji se svjetlucao na

suncu. Vjetar je silazio s vrhova poput koplja koje je izgledalo kao da probada

dušu. Aboli još nije dobio vijesti o Sabahu. Nakon četiri mjeseca čekanja, Hal se

konačno pomiri s neuspjehom. Morat ćemo ga ostaviti izvan naših planova. Moj

je prijatelj, no mora da misli da sam mrtav, prizna Althuda. Žao mi je za moju

ženu, jer sigurno i ona oplakuje moju smrt. Nemojmo više misliti o tome, jer nije

dobro željeti ono što nam nije dostupno, reče Hal čvrsto. Bilo bi lakše pobjeći iz

pećine na planini nego pobjeći iz utvrde. Budući da je vjerojatno Sukeena ishodila

pomilovanje za tebe, možda može iskoristiti isti način da nas prenesu u pećinu.

Sastave poruku i tjedan dana kasnije dobiju odgovor: Sukeena nije bila u stanju

utjecati na izbor njihovih radnih mjesta, štoviše, svaki pokušaj u tom smjeru bi bio

sumnjiv. Imajte strpljenja, Gundwane, reče mu u idućoj poruci. Oni koji vas vole,

rade na vašem spasenju. Hal pročita tu poruku stotinu puta i stotinu puta je

ponovi samome sebi. Bio je dirnut činjenicom da je ona koristila njegov nadimak

Gundwane. Naravno da joj je to Aboli rekao. Oni koji vas vole? Misli li samo na

Abolija ili se zaista radi o množini? Postoji li još netko tko me voli? Misli li samo na

mene ili i na brata? Hal je oscilirao između nade i razočaranja. Kako je moguće da

toliko zaokuplja moje misli, ako nisam čuo ni njen glas. Kako može osjećati nešto

prema meni, kada vidi samo strašilo s bradom u krpama? No, možda me Aboli

pohvalio, rekavši joj da nisam uvijek bio takav. Ma koliko su pokušavali izraditi

plan za bijeg, dani su prolazili, a nada je bila sve slabija. U kolovozu i rujnu umrlo

je još šest mornara, dvojica su pala sa skele, jednoga zgnječi kameni blok, a

dvojica su umrla zbog hladnoće i vlage. Šesti je umro Oliver, Sir Francisov sluga.

Na početku zarobljeništva smrskao si je desno stopalo pod željeznim kotačem

jednih od kola koje su vukli bikovi i koja su prevozila kamene blokove iz

kamenoloma. Ma koliko ga Saar liječio, stopalo nije nikada u potpunosti zacijelilo,

bilo je uvijek naduto i puno čireva, koji su smrdjeli poput tijela lesa. Hugo Barnard

ga je primorao da se vrati na posao, iako se Oliver morao vući dvorištem,

naslanjajući se na improviziranu štaku. Hal i Daniel su ga pokušali zaštititi, no ako

su to činili na vidljiv način, Barnard je postajao još gori prema njemu. Radili su što

su više mogli njegov posao, nastojeći držati Olivera daleko od biča. Kada je došao

dan da je Oliver bio preslab da se popne na vrh skele, Barnard ga stavi na posao u

dvorištu, na kamenim blokovima. U dvorištu se nalazio baš pod budnim okom

Huga Bamarda, koji ga je dvaput ošinuo bičem u jednome jutru. Drugi put bio je

to slabiji udarac, manje okrutan od prethodnih. Oliver je po zanimanju bio krojač,

a po prirodi ljubazan i sramežljiv, no, pritisnut u kut iz kojeg nije postojao način za

bijeg, naglo se okrene da bi reagirao, držeći u desnoj ruci teški malj od drveta.

Barnard se povuče, no nije bio dovoljno brz i malj ga lupi po cjevanici. Nije to bio

jak udarac i nije mu razbio kost, no razrezao mu je kožu iz koje je šiknula krv koja

zamrlja Barnardove čarape i cipelu. Čak je sa svog mjesta na vrhu skele Hal

primijetio Oliverov izraz lica, zaprepašten i prestravljen zbog toga što je učinio.

Gospodine!, zavikne i klekne. Nisam to namjerno učinio. Molim vas, gospodine,

oprostite mi. Ispusti iz ruke malj, spojivši dlanove pred licem u položaju molitve.

Hugo Barnard se povuče korak, teturajući, zatim klekne i prouči ranu. Ne mareći

za Oliverove molitve, spusti čarapu i pogleda dugi ožiljak. Zatim, ne pogledavši

Olivera, krene šepajući prema suprotnoj strani dvorišta, gdje su bili privezani psi i

uze ih za uzicu, pokazavši im mjesto gdje je Oliver još klečao. a Vaf AoMi! Psi se

bace prema njemu, lajući i otvarajući gubice, pokazujući bijele zube. Vaf om!,

poticao ih je Barnard, istovremeno ih zadržavajući. Bijes u njegovu glasu još je više

dražio pse, koji su natezali uzicu i vukli gospodara. Molim vas!, vikne Oliver,

boreći se da se podigne, i srušivši se na tlo, te dopuzi prema štaki, koju je ostavio

uz kameni zid. Barnard oslobodi pse koji potrče dvorištem. Oliver je imao samo

vremena da podigne ruke i prekrije si lice prije nego što su skočili na njega. Zatim

ga ugrizu. Napadnu mu lice, no on podigne ruku i pas zarije zube u nju. Oliver je

bio gol do pojasa i drugi ga pas ugrize za trbuh. Nijedan nije imao namjeru

popustiti ugriz. Sa skele Hal mu nije mogao pomoći. Polako su Oliverovi krikovi

slabili i on se prestane otimati. Barnard nije imao milosti: njegovi psi nastavljali su

komadati tijelo čak i nakon zadnjeg drhtaja života, a zatim Barnard još udari

nogom osakaćeno tijelo te se povuče. Teško je disao i lice mu je bilo orošeno

znojem, koji se cijedio do košulje, no svejedno, podigne glavu i pogleda u Hala

podrugljivim osmijehom. Ostavi Oliverovo tijelo na popločenom podu do kraja

poslova, zatim izabere Hala i Daniela, i zapovjedi im: Bacite taj otpad iza utvrde.

Bit će korisniji galebovima i vranama, nego što je bio meni. Smijuljio se od sreće

vidjevši ubilački pogled u Halovim očima. Kad je stiglo proljeće, ostali su samo

osmorica, no bili su snažni. Na Halovim prsima i rukama mogli su se nazrijeti mišići

i tetive koji su se isticali s ponosom od prvog do zadnjeg; dlanovi ruku bili su mu

tvrdi poput kamena, a prsti jaki poput kovačevog oruđa. Kada bi se umiješao u koji

sukob, dovoljan je bio jedan udarac i mogao je baciti na tlo snažnog čovjeka. Prvo

obećanje proljeća odagnalo je olujne oblake, a zrake sunca postanu jače. Nemir je

zamijenio tužnu pomirenost sa sudbinom, koja je nadvladala nadu tijekom zime.

Lako su gubili smirenost, često su se međusobno svađali i njihove su oči stalno

skretale prema planinama u daljini s kojih se otopio snijeg, i promatrali plavetnilo

Atlantika. Zatim se pojavio Aboli s pismenom porukom: Sabah šalje pozdrave A.

Nedostaje Bobbvju i njegovoj majci. Novost im ponovno vrati nadu, divljačku i

beskonačnu, koja u biti nije imala čvrstih temelja, jer su im Sabah i njegovi ljudi

mogli pomoći samo kada bi jednom prešli granicu. Prošao je još jedan mjesec, i

plamen nade koji je osvijetlio njihova srca pretvori se u žar. Proljeće je stiglo u

svom sjaju, pretvorivši planinu u čudo divljih cvjetova koji su osljepljivali različitim

bojama, čiji su mirisi sezali čak i do zarobljenika na skeli. Vjetar je puhao iz pravca

jugoistoka i kolibrići su se vratili, tko zna odakle, rasplamsavši zrak svojim sjajnim

perjem. Zatim ponovno dobiju poruku od Sukeene i Abolija. Vrijeme je za

polazak. Koliko vas ima? Te su večeri raspravili o poruci prigušenim glasovima i

drhtavim od uzbuđenja.Aboli ima plan. No, kako će nas sve spasiti? Za mene je

jedini konj u utrci, promrmlja Big Daniel. Kladim se u njega do zadnjeg penija koji

posjedujem. Kad bih bar imao peni za okladu, odgovori Ned, smiješeći se. Bio je

to prvi put da ga je čuo kako se smije otkako su Olivera rastrgali Barnardovi psi.

Koliko nas ide?, zapita Hal. Dobro razmislite, momci, prije nego što mi odgovorite.

U polusjeni pogleda krug glava oko sebe. Ako ostanete ovdje, živjet ćete još malo,

a nitko vas neće zbog toga manje cijeniti. Ako pak pokušamo pobjeći i ne uspijemo

stići do planina, svi ste vidjeli način na koji su umrli moj otac i Oliver. To je

nedostojna smrt i za životinju, a kamoli za čovjeka. Prvi progovori Althuda: Čak da

i nije zbog Bobbvja i moje žene, ja bih išao. I ja!, izjavi Big Daniel, a Ned se

također oglasi. Već smo trojica, promrmlja Hal. A ti, Williame? S vama sam, Sire

Henry. Ne iskušavaj moje strpljenje, Billv. Rekao sam ti da me ne zoveš tako. Hal

se namršti. Kada su ga zvali titulom koja mu je s pravom pripadala, osjećao se kao

varalica, jer nije bio dostojan titule koju si je djed zaradio boreći se uz Drakea i

titule oca, koji ju je nosio časno. To je tvoja zadnja šansa, majstore Billv: Budeš li

ponovno pogriješio, istući ću te, čuješ li me? Da, dobro vas čujem, Sire Henry.

Billv ga pogleda smiješeći se i svi prasnu u prigušeni smijeh, kada ga Hal uze za

ovratnik i povuče ga za uši. Bili su svi uzbuđeni: svi osim Dicka Mossa i Paula

Halea. Prestar sam za takvu pustolovinu, Sire Hale. Kosti me tako bole da se ne

bih mogao popeti na lijepog mladića, pa čak ni da ga zavežete za bačvu, a kamoli

penjati se planinom. Dick Moss, stari pederast, se osmijehne. Oprostite nam,

kapetane, ali Paul i ja smo razgovarali i ostat ćemo ovdje, gdje bar imamo pun

trbuh i slamnjaču na kojoj spavamo. Možda ste pametniji od nas, odgovori Hal

složivši se, ne osjetivši se tužnim za njihovu odluku. Za Dicka su već odavna prošli

dani slave, kada se spretno penjao jarbolom. Zadnja ga je zima dotukla, posijedio

je. Za njihova bijega bio bi im samo na teret. Paul je bio Dickov prijatelj na brodu,

bili su zajedno već dvadeset godina i iako je Paul još bio vrag s mačem u ruci,

radije je ostajao sa svojim starim ljubavnikom. Sretno, obojici. Najbolji ste par s

kojim sam plovio, reče Hal, koji zatim pogleda Wallyja Fincha i Stana Sparrowa. A

što je s vama dvojicom? Želite li pobjeći s nama, momci? lći ćemo kamo nas god

budete vodili. Wally je govorio u ime obojice i Hal ga potapša po ramenima. Sad

nas je šestorca, zapravo, osmorica s Abolijem i Althudom. Mislim da nas je

dovoljno. Ponovno si izmjene poruke, u kojima Aboli i Sukeena objasne plan koji

su osmislili, a Hal im predloži kako ga poboljšati, sastavivši popis predmeta i

materijala koji su morali pokušati ukrasti kako bi im bilo lakše preživjeti na planini.

Na vrhu popisa bili su kompas i karta. Aboli i Sukeena su se spremali bez da

otkriju njihovu uzbudenost drugim robovima u kući. Bilo je uvijek više tamnih

očiju koje su sve promatrale što se događalo u sobama robova, a sada, kada je

sudbonosni dan bio tako blizu, nisu vjerovali nikome. Polako je Sukeena uspjela

pribaviti predmete koje joj je Hal zapisao, dodavši svojevoljno još neke za koje je

znala da mogu poslužiti. Dan prije bijega Sukeena pozove Abolija u dio rezidencije

gdje nikada nije smio ranije ući. Trebam tvoju snagu da pomakneš ormar u sali za

ručanje, reče pred kuharicom i dva pomoćnika u kuhinji. Aboli ju je slijedio, poput

psa na uzici. Kada su ostali sami, Aboliju nestade maska poslušnog sluge. Brzo!,

upozori ga Sukeena. Gospodarica će se brzo vratiti. Nalazi se na kraju vrta, kod

Stadige Jana. Krene brzo prema prozorima koji su gledali na travnjake i opazi da je

njih dvoje još uvijek razgovaralo u hladu pod hrastom. Nema granice nastranosti,

prošapće ona gledajući u Katinku dok se smijala krvnikovim riječima. Vodila bi

ljubav sa svinjom ili zmijom otrovnicom, ako bi to poželjela. Sukeena zadrhti od

pomisli na taj zmijski jezik koji istražuje najintimnije dijelove njena tijela. Neće se

više dogoditi, samoj sebi obeća. os samo cefžri dana, a zafim Začuje nešto u zraku

poput velike ptice i pogledavši iza sebe, opazi Abolija koji je uzeo jedan od

izloženih mačeva i ispitivao ga kružeći njime oko svoje glave. Vrati ga i izabere

drugi, koji ga ne zadovolji te i taj vrati namrštena pogleda. Brzo!, požurivala gaje

Sukeena tiho. U nekoliko minuta Aboli izabere tri oštrice, i to ne zbog dragulja koji

su ukrašavali držač, već zbog elastičnosti metala. Sve tri su bile sablje koje je

napravio kovač oružja šaha Jahana iz Agre u Indiji. Napravljene su za mogulskog

princa i ne pristaju rukama staroga mornara, no mogu proći, dok ne budem našao

dobru sablju iz Shefrielda da ih zamijeni. Zatim izabere kraće koplje, nož wn koji su

koristili narodi s brežuljaka u unutrašnjosti Indije i posluži se njime kako bi si

odrezao čuperak dlaka na nadlaktici. Ovo će biti idealno za bliski poslić koji imam

na umu, primijeti zadovoljno. Zapamtila sam oružje koje si izabrao, reče Sukeena.

Sada ga ostavi izloženo, inače će robovi primijetiti praznine. Dat ću ti ga večer

prije bijega. Tog poslijepodneva ona uze košaru i sa slamnatim šeširom na glavi

krene prema planini. Iako promatrač ne bi nikada mogao naslutiti što je

namjeravala, uvjeri se da je nitko nije vidio, skrivena šumom koja je prekrivala

veliku usjeklinu ispod vrha. Tamo se nalazilo mrtvo drvo koje je primijetila za

vrijeme prethodnih pješačenja; iz debla koje je trunulo provirivale su male

ljubičaste i otrovne gljive. Prije nego što ih je počela sakupljati, stavi rukavice.

Klobuk je bio zagasitožute boje. Te su gljive bile smrtonosne samo ako bi ih se

pojelo u većim količinama; upravo ih je zato i bila izabrala. Nije htjela imati na

savjesti živote nedužnih ljudi i njihovih obitelji. Stavi gljive na dno košare, i prekrije

ih korijenjem i travama, a zatim se spusti strmom padinom i vrati u rezidenciju

kroz vinograd. Te je večeri guverner van de Velde imao banket, na koji je pozvao

sve važne osobe u koloniji i sve ostale službenike Kompanije. Takve su se proslave

produžavale do kasno u noć; nakon odlaska gostiju, sluge i robovi, izmoreni,

ostavljali su Sukeeni zadatak da obiđe kuću i zatvori kuhinju preko noći. Čim je

ostala sama, prokuha ljubičaste gljive dok sok nije dobio boju meda, zatim

tekućinu ulije u praznu bocu vina. Bila je bez mirisa, a nije joj bilo potrebno da ju

kuša da bi otkrila da ima blagi okus po gljivama. Jedna od žena koje su radile u

kuhinji utvrde dugovala je Sukeeni uslugu, jer su Sukeeninni lijekovi spasili njenog

sina kad je bio teško bolestan. Sljedeće jutro djevojka ostavi bocu u košarici

zajedno s ostalim lijekovima koje je Aboli trebao predati ženi. Kada je van de

Velde kočijom otišao u utvrdu, imao je naduto lice zbog previše jela i pića od

prethodne večeri. Aboli ostavi u rupi na zidu poruku: Zadnje večeri ne jedite ništa

što dolazi iz kuhinje utvrde. Te večeri Hal izlije sadržaj lonca u kantu koja je služila

kao nužnik, prije nego što bi netko od ljudi mogao kušati jelo. Topli miris koji se

širio ćelijom izgledao je kao rajsko obećanje izgladnjelim mornarima, koji su se

pobunili, režući i psujući Hala, njihovu sudbinu i same sebe, vidjevši kako je bacio

to ukusno jelo. Sljedećeg jutra zarobljenici se probude u isto vrijeme. Puno ranije

nego što je zora osvijetlila četiri prozorčića s rešetkama, ljudi se probude stenjući i

kašljući, zatim se jedan po jedan približe kantici koja je služila kao nužnik, režući i

oslobađajući suvišan zrak. No, zatim se sjete da je to najvažniji dan i spusti se

napeta tišina. Polako je svjetlost dana počela zavirivati s prozora i pogledaju jedni

druge. Nikada do tada nisu ih ostavili na miru toliko dugo, sva su prethodna jutra

već bili na poslu, na zidinama. Kada je Manseer konačno ugurao ključ u bravu, bio

je blijed i boležljiv, a dvojica koja su ga slijedila nisu imala bolji izgled. Što vam je,

Manseer?, zapita Hal. Mislili smo da ste nas napustili, da vas više nikada nećemo

vidjeti. Čuvar je bio pošten i iskren, bez zlobe, i tijekom tih mjeseci razvio je

površni prijateljski odnos s Halom. Cijelu sam noć prosjedio na nužniku, žalio se

Manseer. A to nije sve, jer svi su ljudi moje skupine htjeli ući prije mene. I sada ih

je pola u krevetu... Prekine se, dok se njegov trbuh glasno bunio, a njegov je izraz

lica postao očajnički. Evo, započinje iznova! Kunem se da ću ubiti kuharicu.

Trčećim korakom vrati se stubama i ostavi ih da čekaju oko pola sata, a zatim se

vrati i otvori rešetku te ih izvede u dvorište. Hugo Barnard koji je čekao da ih

preuzme, bio je loše volje. Izgubili smo pola dana rada, zareži prema Manseeru.

Kapetan Schreuder će vikati na mene zbog toga, a ja ću se osvetiti na tebi! Okrene

se prema zarobljenicima. A vi, nitkovi, što gledate i smijuljite se. Tako mi Boga,

radit ćete kao da ste radili cijeli dan, pa makar ostali do ponoći na skeli. Sada se

popnite, brzo! Barnard je bio u odličnoj formi, crvena lica kao i uvijek. Bilo je jasno

da proljev i grčevi koji su mučili ostale, nisu ga ni dotakli. Hal se prisjeti daje

Manseer jednom spomenuo kako Barnard živiš jednom djevojkom Hotentota, u

kućici pored obale i nije jeo u menzi utvrde. Ogleda se oko sebe dok je prelazio

dvorište i stigao do stuba. Sunce je već bilo visoko na nebu i obasjavalo je zrakama

zapadnu kulu utvrde. Tog su dana čuvari bili prepolovljeni, jedan na ulazu, nijedan

na ulazu oružarnice i jedan na vrhu stuba koje su vodile prema uredu guvernera

na južnom dijelu dvorišta. Kada se popeo Ijestvama do vrha zidina, Hal pogleda

prema puteljku i jedva je mogao prepoznati krov guvernerove rezidencije, medu

drvećem. Neka te Bog blagoslovi, Aboli, promrmlja. Spremni smo za tebe. Aboli

povede kočiju do ulaza u rezidenciju nekoliko minuta prije dogovorenog sata s

guvernerovom suprugom, i zaustavi konje. Gotovo se odmah pojavi Sukeena i

pozove ga: Aboli! Trebaš odnijeti nekoliko gospodaričinih kutija na kočiju. Njen je

glas bio lagan, bez imalo napetosti. Molim te, dođi po njih. Te su riječi bile

izgovorene zbog drugih, jer je uvijek postojao netko tko je prisluškivao. Pokorno,

Aboli zakoči kočiju i umirivši konje s nekoliko riječi, skoči sa svog sjedala. Kretao se

polako, smireno, dok je slijedio Sukeenu u kuću; nekoliko trenutaka kasnije iziđe

noseći svileni tepih i nekoliko torba od kože. Krene prema stražnjem dijelu kočije

kako bi smjestio prtljagu u stražnji kovčeg i zatvori ga. U njegovim pokretima nije

bilo ničeg čudnog što je moglo uzbuniti ostale robove. Dvije služavke, koje su mele

stube, nisu čak ni podigle glavu da ga pogledaju. On ponovno skoči na kočiju, uze

uzde i nastavi čekati. Katinka je kasnila, no to i nije bilo čudno. Konačno se spusti,

namirisana francuskim parfemom i odjevena u svilu, grdeći Sukeenu zbog nekog

propusta. Sukeena je klizila pored nje, malenim stopalima, s pozlaćenim

cipelicama, i osmijehom na licu. Katinka se uspne u kočiju poput kraljice, spremne

za krunidbu, zapovjedivši Sukeeni: Sjedni pored mene! Sukeena joj se nakloni i

približi ruke usnama. Nadala se da će joj Katinka to narediti. Kada je htjela biti u

fizičkoj intimi s njom, uvijek ju je željela imati pored sebe, da bi ju mogla

dodirivati; u nekim bi pak trenucima bila hladna, no uvijek nepredvidljiva. Dobar

je to znak da radi što sam i željela, reče sebi Sukeena, nastojeći se ohrabriti, te se

smjesti pored gospodarice i nasmiješi joj se s ljubavlju. Možeš krenuti, Aboli!,

zavikne Katinka, a zatim se obrati Sukeeni: Kako mi pristaje ova boja na svjetlosti

sunca? Ne izgledam li možda previše blijeda? Odlično vam pristaje uz vašu put,

gospodarice. Sukeena joj reče ono što je željela čuti. oš bolje nego na svjetlosti

svijeće. Osim toga, ističe vaše ljubičaste oči. Ne bi li trebalo biti nešto više čipke

na ovratniku? Katinka nagne glavu. Sukeena razmisli na trenutak, a zatim

odgovori:Vaša ljepota ne ovisi o čipki iz Bruxellesa, pa i najfinijoj. Misliš li to

ozbiljno, Sukeena? Takva si laskavica, no moram priznati da si i ti danas jako

privlačna. Promotri zamišljeno djevojku. Sada je kočija napredovala,

najelegantnijim koracima konja. dmaš rumene obraze i svjetlucave oči. Reklo bi

se da si zaljubljena. Sukeena ju pogleda tako da Katinku prođu trnci. O, ja i jesam

zaljubljena, u jednu posebnu osobu, prošapće. Moja malena zloćica, reče Katinka,

predući. Kočija stigne do ravnine i krene prema utvrdi. Katinka je bila toliko

rastresena da nije odmah primijetila pravac kretanja. Zatim se odjednom namršti i

zavikne glasno: Aboli! Što to radiš, glupane? Ne prema utvrdi, moramo ići k

mevrow de Walter. Aboli se pravio da ne čuje, dok su sivci i dalje vodili kočiju

prema utvrdi. Sukeena, reci tom glupanu da se vrati natrag. Sukeena se naglo

ustane, u kočiji koja se tresla, zatim se sjedne pored Katinke, i uvuče ruku ispod

gospodaričine, čvrsto je držeći. Što to radiš? Ne ovdje, lesi li sišla s uma? Ne pred

očima cijele kolonije. Pokuša se osloboditi, no Sukeena ju je držala jačinom koja ju

iznenadi. Ući ćemo u utvrdu, reče Sukeena tiho. A vi ćete učiniti točno što vam

budem naredila. Aboli, odmah zaustavi kočiju! Katinka podigne glas i pokuša se

ustati, ali ju Sukeena vrati na sjedalo. Nemojte se otimati, zapovjedi joj. Inače ću

vas porezati. Ponajprije ću vam porezati lice, pa više nećete biti lijepi. A poslije,

ako budete nastavili i ne slušali me, zarit ću vam ovu oštricu u to vaše perverzno i

zlobno srce. Katinka spusti pogled i tek tada opazi oštricu koju je Sukeena držala o

boku. Taj je bodež Katinki poklonio jedan od ljubavnika i dobro je znala koliko je

oštar. esi li sišla s uma?, Katinka problijedi od užasa, pokušavši se udaljiti od tako

oštroga bodeža. Da, možda sam dovoljno luda da vas ubijem i da osjetim užitak.

Sukeena joj približi bodež i Katinka krikne, toliko da su konji naćulili uši. Ako

budete ponovno kriknuli, probost ću vas do krvi, upozori ju Sukeena. Sada

umuknite i saslušajte me, dok vam budem objasnila što ćete učiniti. Predat ću te

Stadige Janu i smijat ću se dok te bude raščetvorio, pokušala ju je uplašiti Katinka,

no glas joj je podrhtavao, a u očima joj se nazirao strah. Nikada se više nećete

smijati ako me ne budete slušali. Pobrinut će se ovaj bodež za to. Sukeena ju

ponovno ubode, dovoljno snažno da prođe kroz tkaninu i dođe do kože, tako da je

haljina izgledala kao velika mrlja krvi poput zlatnog guldena. Molim te!, molila je

Katinka. Molim te, Sukeena, učinit ću kako mi ti budeš naredila. Nemoj me

ozlijediti, molim te. Rekla si da me voliš. Lagala sam, prosikta Sukeena. Lagala sam

zbog ljubavi za brata. Mrzim vas, ne možete si ni zamisliti koliko. Mrzim vaš dodir

ruku i gnušam se kada pomislim na sve prljave i zlobne stvari što ste me natjerali

da učinim. Ne računajte na moju ljubav prema vama. Zgnječit ću vas istom

ravnodušnošću s kojom bih izvadila buhe iz kose. Vidjevši prijetnju smrti u njenim

očima, Katinka se preplaši kao nikada ranije: Učinit ću kako mi kažeš. Kad je Aboli

poveo kočiju kroz ulaz utvrde, njegov je dolazak izazvao žamor. ledini stražar koji

je bio u dvorištu ih pozdravi. Aboli zaustavi konje pred sjedištem Kompanije.

Kapetan straže se požuri i iziđe iz oružamice, zakopčavajući si brzo pojas s mačem.

Bio je mlad i zamjenjivao je vojnika, tek je došao iz Nizozemske i neočekivani

dolazak guvernerove supruge ga je zbunio. Svi vrazi!, promrmlja za sebe. Koji je

razlog što ta kurvica dolazi baš danas, kada je polovica mojih ljudi u lošem stanju?

Pogleda zabrinuto prema jedinoj straži na vratima ureda Kompanije, primijetivši

da je čovjekovo lice još uvijek bilo zelenkaste boje. Zatim opazi da mu je

guvernerova žena davala znak da se približi, ostavši sjediti u kočiji i trkom prijeđe

dvorište, namjestivši kapu i držeći se za vrat dok je trčao. Stigavši do kočije,

pozdravi Katinku: Dobar dan, mevro. Da vam pomognem sići? Guvernerova

supruga izgledala je napeto i nervozno, dok joj je glas bio jak i zadihan. Dočasnik

se odmah uzbuni. Nešto nije u redu, mevrow? Da, vrlo je važno. Pozovite moga

supruga! Želite li ići k njemu? Ne, ostat ću u kočiji. Odmah idite k njemu i

obavijestite ga da ga molim da odmah dođe. Pitanje je vrlo važno, radi se o životu

i smrti. Idite, požurite! Dočasnik je izgledao iznenađen i nakon što je pozdravio,

popne se stubama i upadne u ured. Dok je on bio daleko, Aboli skoči s kočije,

približi se kovčegu i otvori ga. Zatim pogleda na suprotnu stranu dvorišta. Opazi

stražara na ulazu u utvrdu i još jednog na vrhu stuba, no fitilj na puškama je bio

ugašen, kao i inače. Nije bilo straže pred vratima oružamice, iako je, s mjesta na

kojem se nalazio, mogao vidjeti tri vojnika. Svaki od petorice nadležnih za poslove

na zidinama bio je naoružan mačem, bičem i štapom. Hugo Barnard se nalazio na

drugome kraju dvorišta, s psima na uzici i poredao je zarobljenike, koji su bili

osuđeni zbog običnih zločina: ljudi su radili na popločavanju dijela dvorišta ispod

istočnih zidina. Ostali zarobljenici, koji nisu pripadali posadi gWwfWMa, mogli su

predstavljati rizik za bijeg. Bilo je gotovo dvije stotine ljudi koji su radili na

zidinama, ljudski ološ, i mogli su s lakoćom poremetiti pokušaj bijega prepriječivši

im se na putu ili samo pokušavši se pridružiti mornarima i napasti kočiju, ako bi

shvatili što se događa. Rješavat ćemo problem kad se bude pojavio, pomisli Aboli

tmurno, a zatim usmjeri svu svoju pažnju na naoružane čuvare i na dočasnike, koji

su predstavljali glavnu opasnost. Ukupno je bilo deset naoružanih ljudi koje je on

opazio, zajedno s Bamardom i njegovima, no na prvi krik za uzbunu pojavilo bi se

još dvadesetaktridesetak njih iz vojarne, na drugoj strani dvorišta. Cijela stvar

mogla se oteti iz njihove kontrole za nekoliko sekunda. Podignuvši glavu Aboli

opazi Hala i Big Daniela koji su gledali sa skele. Prvi je već imao u ruci konopac

kolica s drugim krajem povezanim oko pasa. Ned Tyler i Billy Rogers su se nalazili

na donjoj skeli, a dva mornara koja su imala imena poput ptica, Finch i Sparrow,

radili su u dvorištu nedaleko odAlthude. Svi su se pretvarali da gledaju svoj posao,

no zapravo su kriomice pogledavah prema Aboliju, koji je pretraživao kovčeg i

popusti konopac kojime je bio vezan tepih; podigne jedan kraj i otkrije tri

mogulske sablje i bodež kwn, koji je izabrao za sebe. Znao je da s visine Hal i Big

Daniel mogu vidjeti unutrašnjost kovčega. Zatim ostane nepomičan pored

stražnjeg kotača kočije. Odjednom guverner, bez šešira i u košulji, iziđe kroz vrata

na vrhu stubišta, silazeći poskakujući. Što je?, zapita kad je već bio na pola

stubišta, obraćajući se svojoj ženi. Kažu da ste me dali pozvati i da se radi o životu

ili smrti. Brzo!, uzvikne Katinka plačljivim glasom. Nalazim se u stravičnoj neprilici.

Guverner stigne do vrata kočije vidljivo zadihan. Recite mi što vas tišti, gospodo.

Aboli mu se približi iza leda i obuhvati ga rukom oko vrata te ga ukliješti bez

milosti. Van de Velde se započne otimati. Usprkos debljini, bio je snažan i čak je i

Aboli imao poteškoća da ga drži nepokretnog. Što to, dovraga, radiš?, zareži

Ijutito. Aboli mu približi vratu oštricu bodeža. Kad van de Velde osjeti oštricu na

svome vratu, prestane se boriti. Prerezat ću ti grkljan, svinjo jedna!, šapne mu

Aboli u uho, a Sukeena drži bodež pored srca tvoje supruge. Naredi vojnicima da

ostanu gdje jesu i da drže ruke na bokovima. Časnik se približio, začuvši van de

Veldea kako viče i gotovo je bio izvukao mač iz korica, silazeći stubištem. Stoj!,

zavikne van de Velde prestrašen. Ne miči se, glupane. Ubit će me zbog vas. Vojnik

se zaustavi, u nedoumici. Bacite na pod mač!, plačljivo će van de Velde. Učinite

što vam kaže. Zar ne vidite da drži u mene uperen bodež? Časnik baci mač na pod

i on uz zveket padne stubama. Pedeset koraka više, Hal se baci sa skele držeći se

za konopac kolica, dok je Big Daniel držao drugi kraj, smanjujući brzinu pada.

Kolica su zaškripala dok je on padao, dočekavši se u ravnoteži na popločenom

podu dvorišta. Skočivši prema stražnjem dijelu kočije dohvati jednu od sablja

ukrašenih draguljima i krene stubama, kleknuvši i podignuvši lijevom rukom mač

vojnika. Uperi ga u njega i reče: Naredite vašim ljudima da bace oružje na pod!

Spustite oružje, svi!, zavikne on. Ako netko od vas bude kriv za ozljede guvernera

ili njegove supruge, platit će životom. Straža odmah posluša, bacivši na pod puške

i noževe. I vi!, vikne van de Velde nadzornicima radova, koji ga poslušaju s

gnušanjem. U tom je trenutku Hugo Barnard bio izvan vidokruga, skriven iza

kamenih blokova; iskoristivši povoljan položaj, došulja se do vrata koja su vodila u

kuhinje, povevši sa sobom i pse, i tu se skrije, čekajući razvoj događaja. Ostali

mornari sidu spretno sa skele: Sparrow i Finch, koji su bili dolje, prvi su stigli u

dvorište, zatim se stvore Ned, Big Daniel i Billv Rogers. Naprijed, Althuda!,

uzvikne Hal, i odmah prijatelj ostavi malj i trčećim im se korakom pridruži. Uzmi!,

Hal mu dobaci sablju ukrašenu draguljima, a Althuda skoči uvis i dohvati je za

dršku. Hal se zapita kakav je mačevalac; ako je bio ribar, bilo je malo vjerojatno da

je puno vježbao. Ako se budemo morali mačevati, morat ću ga zaštititi, pomisli,

ogledavši se na brzinu oko sebe. Opazi Daniela da izvlači ostalo oružje iz kovčega

na kočiji. U njegovim golemim rukama, dvije sablje izgledale su poput igračaka;

dobaci jednu Nedu Tvleru, a zadrži drugu za sebe, potrčavši prema Halu. Ovaj

podigne mač koji je časnik ispustio te ga baci Danielu: Ovaj ti više odgovara,

Danny, uzvikne. Daniel se nasmiješi, otkrivši trule i slomljene zube dok je hvatao u

letu teško oružje i zatim ga provjeri mašući njime lijevo i desno. Isuse, lijepo je

ponovno imati u rukama pravo oružje!, uzvikne uzbuđeno, te baci Wallyju Finchu

laganu sablju. Ozbiljnome čovjeku treba ozbiljno oružje, a mladiću igračka. Aboli,

drži čvrsto tog debelog prasca i odreži mu uši ako pokuša biti lukav, uzvikne Hal.

Vi, slijedite me! Spusti se sa stubišta i krene prema vratima oružarnice, zajedno s

Big Danielom i ostalima. Althuda ga je već htio slijediti, no Hal ga zaustavi: Ti ne.

Moraš paziti na Sukeenu. Dok se Althuda vraćao natrag, ostali su nastavili

prelaziti dvorište. Hal zapita Daniela: Gdje je Barnard? Taj nitkov ubojica bio je

ovdje prije nekoliko trenutaka, no sada ga ne vidim. Drži otvorene oči. Ta će nam

svinja još smetati. Hal ude u oružarnicu. Tri stražara bili su stisnuti na klupama:

dvojica su spavali, a treći se podigne, zbunjen. Prije nego što je uspio doći k sebi,

Hal mu uperi mač u prsa: Ostani gdje jesi, inače ću pogledati koje je boje tvoja

jetra. Čovjek se ponovno sjedne. Ovdje, Ned!, dovikne mu Hal dok je trkom

ulazio. Budi babica ovoj dječici, te ih ostavi njemu, dok je on trčao slijedeći Daniela

i ostale mornare. Daniel se baci prema masivnim vratima na kraju hodnika, koja

se širom otvore. Prije tog trenutka nikada nisu imali mogućnost da vide

unutrašnjost oružarnice, no na prvi pogled Hal shvati da je sve bilo uredno

posloženo. Oružje je bilo posloženo u rešetke, dok su bačvice s barutom bile

poredane na drugome kraju prostorije. Izaberite si koju god želite i neka svatko

uzme jednu bačvicu s barutom, zapovjedi. Ljudi potrče prema dugim rešetkama

gdje su se nalazili mačevi za konjanike, sjajni i oštri. Nešto dalje nalazile su se

puške i pištolji. Hal ih uzme nekoliko i stavi ih u konopac koji mu je služio kao

pojas. Sjetite se da kad se budemo uspinjali na planinu, morat ćete nositi sve što

uzmete, pa ne budite previše pohlepni, upozori ih, odabravši bačvicu s barutom

od pedeset librica na dnu oružarnice i stavi je na rame. Zatim krene prema

vratima: Dosta je, momci. Izlazite svi! Daniel, ostavi mali trag baruta kad budeš

izlazio! Daniel se posluži drškom puške kako bi otvorio jednu bačvicu i ostavi trag

za sobom: Ovo će učiniti dobar prasak!. Nasmije se i iziđe držeći još uvijek bačvicu

ispod pazuha. Iziđu na sunce, teturajući pod težinom oružja. Zadnji iziđe Hal.

Odlazi odavde, Ned!, zapovjedi te mu preda oružje koje je nosio, dok je Ned trčao

prema vratima. Zatim se obrati trojici nizozemskih vojnika koji su drhtali stisnuti

na klupi. Ned ih je razoružao i bacio oružje u kut. Dignut ću u zrak ovu prostoriju,

upozori ih na nizozemskom. Bježite prema vratima, a ako ste pametni, nastavit

ćete trčati bez da se okrenete! Ljudi se odmah dignu i potrče prema vratima, gdje

su se borili tko će izići prvi u dvorište i trčećim ga korakom prijeći. Pozor!, vikali su

prema ulazu u utvrdu, eksplodirat će oružamica! Zarobljenici i ostali koji su do

tada samo promatrali što se događa, gledajući kočiju i guvernera u Abolijevim

rukama, sada se okrenu prema oružamici i promotre je zbunjeno i začuđeno. Hal

se pojavi na pragu, s mačem u ruci i bakljom u drugoj. Brojim do deset, uzvikne,

zatim ću zapaliti trag baruta! Odjeven u krpe, s gustom bradom i očima koje su

sjajile, izgledao je poput luđaka, te svi ljudi u dvorištu kriknu od straha. Jedan od

zarobljenika baci na tlo lopatu kako bi slijedio vojnike koji su bježali, trčeći prema

vratima utvrde. Odmah zatim nastane nered: dvije stotine zarobljenika i vojnika

započnu se natiskivati prema izlazu kako bi se spasili. Van de Velde se otimao u

Abolijevom stisku i vikao: Pustite me! Ta će budala sve ubiti. Pustite me! Bježite!

Bježite! Njegovi glasni krikovi još su više potaknuli paniku i u nekoliko trenutaka

dvorište se isprazni, osim mornara koji su okruživah kočiju i Hala. Katinka je

urlikala i stenjala, ali Sukeena joj opali pljusku, zapovjedivši joj: Umuknite,

plačljiva lutkice, ili ću vam ja dati dobar razlog za plač, i Katinka pokuša

kontrolirati svoj strah. Aboli, neka se i van de Velde uspne u kočiju! On i njegova

supruga idu s nama, vikne Hal. Aboli odmah podigne guvernera i baci ga u kočiju

iznad vrata. Van de Velde padne na pod, pokušavši se podići poput kukca

probodenog iglom. Althuda, uperi mu mač u srce i budi spreman ubiti ga čim ti to

kažem. edva čekam!, zavikne Althuda i podigne van de Veldea te ga baci na

sjedalo pred Katinku. Gdje da ga uperim? U trbušinu, možda? Guverneru je u

panici pala perika i njegov je izraz lica bio stravičan; cijelo njegovo golemo tijelo

izgledalo je da drhti od očaja. Nemojte me ubiti. Mogu vas zaštititi, molio je i

Katinka ponovno započne plakati i stenjati. Ovoga puta Sukeena ju samo čvršće

stisne i uperi joj bodež u grlo te promrmlja: Sada kada imamo guvernera, vi nam

više i ne trebate. Nije uopće bitno ako vas i ubijem. Katinka priguši jecaje. Danny,

utovari barut i rezervno oružje, zapovjedi Hal. Ostali natovare kočiju, no ona je

bila previše elegantna da bi podnijela taj teret i spusti se. Dosta je! Ne može

nositi više!, reče Aboli, zabranivši da nastave tovariti zadnje bačvice baruta. Svaki

čovjek na jednoga konja!, zapovjedi. Hal. Ne pokušavajte se uspeti na sedlo, nitko

od vas nije dobar konjanik. Ne samo što biste pali i razbili si vrat, što nije ni toliko

važno, već bi vaša težina ubila životinje, prije nego što bi prešli milju, a to je zaista

bitno. Uhvatite se za konjsku opremu i pustite da vas oni nose. Potrče prema

njihovim mjestima i uhvate se za uzde. Sada mi ostavite malo mjesta, momci,

doda Hal. Usprkos strahu i uzbudenosti, Sukeena prasne u smijeh začuvši njegove

riječi. Aboli skoči na svoje mjesto, dok je u kočiji Althuda držao van de Veldea, a

Sukeena je držala uperen bodež na vratu Katinke. Aboli vikne konjima: Hajde,

Gundwane, vrijeme je da krenemo. Ubrzo će se vojnici probuditi. Dok je izgovarao

te riječi, začuje se hitac iz puške i jedan vojnik iziđe trčećim korakom iz vojarne,

držeći pušku u ruci koja se dimila i vičući svojim ljudima da se postroje: Uzmite

oružje! Hal se zaustavi samo trenutak da bi na baklji upalio fitilj jedne od pušaka,

zatim baci baklju na trag baruta i pričeka da se zapali. Plamen je počeo vijugati

prema vratima oružarnice, kroz hodnik koji je vodio prema glavnome spremištu

baruta. Zatim Hal skoči stubama koje su vodile prema dvorištu i potrči prema

pretrpanoj kočiji, dok je Aboli kružio s konjima, okrenuvši ih prema izlazu. Gotovo

ju je dostigao, i već je podizao ruku da dohvati uzde sivca koji je vodio šestoricu,

kada odjednom Aboli uzvikne: Gundwane, iza leda! Hugo Barnard pojavio se na

pragu prostorije u kojoj se sakrio s psima na prvi znak opasnosti. Sada pusti pse i

ostavi ih da napadnu Hala, hrabreči ih krikovima: Vaf kom! Zgrabite ga!, zavikne, i

životinje potrče prema njemu u tišini, jedna pored druge. Abolijevo upozorenje

dalo je Halu dovoljno vremena da se okrene i dočeka ih. Psi su radili zajednički i

jedan krene prema licu, dok je drugi napadao noge. Hal napadne prvoga dok je

još bio u zraku, te mu zarije oštricu mača u crni vrat. Od težine psa cijela oštrica

ude kroz vrat i probode srce i pluća. Iako je bio mrtav, sila otpora ga gurne prema

Halovim prsima, koji zatetura unazad. Drugi pas se približi nogama, i dok je Hal

još uvijek pokušavao uhvatiti ravnotežu, zarije mu zube u lijevu nogu ispod

koljena, te ga baci na tlo. Hal se sruši i udari ramenom o kameni pod, a kada se

pokušao podignuti, pas ga je još uvijek čvrsto držao i gurao nazad. Hal osjeti zube

u kostima noge. Moji psi!, uzvikne Barnard, što to radiš mojim draguljima! S

mačem u ruci potrči u namjeri da se umiješa. Hal se ponovno pokuša podignuti i

još ga jednom pas prikliješti za pod. Barnard ih dostigne i podigne mač iznad

Halove glave. Vidjevši udarac mladić se otkotrlja na bok, dok je oštrica udarila o

pod pored njegova uha. Nitkove!, zareži Barnard, podignuvši mač. Aboli skrene

kočijom, namjerno ju okrenuvši prema Barnardu. Nadzornik je bio okrenut leđima

kočiji i bio je toliko zaokupljen Halom da ih nije vidio kako nailaze. Upravo kada se

spremao ponovno udariti Hala, stražnji ga kotač kočije udari u leda i odbaci u

stranu. Uz velik napor Hal se uspije podignuti i sjesti, i prije nego što ga je pas

ponovno mogao baciti na tlo udari ga u vrat, zarivši oštricu medu rebra, kao što to

čini toreador s bikom, da bi mu pogodio srce. Pas zalaje u agoniji i ispusti nogu, te

zatetura u krug, a zatim se sklupča na podu. Hal se ponovno ustane dok ga je

Barnard napadao, vičući: Ubio si moje dragulje! Ponovno ga pokuša udariti, no

Hal s lakoćom izbjegne udarac. Odvratni gusare, raskomadat ću te! Barnard se

pokuša pribrati i ponovno napadne, ali Hal se istom lakoćom uspije obraniti i

zapita ga tiho: Sjećaš li se što ste tvoji psi i ti učinili Oliveru? Prisili Barnarda da se

otvori te ga zatim pogodi poput munje u visini dijafragme. Oštrica Barnardu ude

ispod grudne kosti i iziđe na pola kroz leda. Nadzornik ispusti mač i sruši se na

koljena. Dug je podmiren!, reče Hal, te izvuče mač iz Bamardovih prsa, dok se

nadzornik sklupčao na podu, pored tijela svoga umirućeg psa. Dodi, Gundwane!,

Aboli se borio sa svojim sivcima, jer su ih vika i miris krvi prestrašili. Barut! prošlo

je samo nekoliko sekunda otkako je Hal zapalio trag baruta, no pogledavši u tom

pravcu opazi oblake plavkastog dima, koji su izlazili kroz vrata oružarnice. Brzo,

Gundwane!, pozove ga Sukeena. O, molim te, požuri! Njen je glas bio toliko pun

straha za njega da ga je potaknuo. Usprkos napetosti u tim stravičnim trenucima,

Hal shvati da mu se Sukeena prvi put obratila, i to njegovim nadimkom. Baci se

prema naprijed. Pas ga je ugrizao duboko u nogu, no mora da mu nije povrijedio

živce i tetive, jer opazi da ju je mogao još nasloniti na pod i trčati, ne mareći za

bol. Prijeđe u nekoliko koraka dvorište, dohvati uzde konja na čelu, koji pogne

glavu, a Aboli zadrži konje čvrstom rukom. Kočija prođe velikom bukom ispod

luka ulaznih vrata, prešavši most i izišavši na otvoren prostor namijenjen

proslavama. Odjednom začuju strašnu eksploziju i osjete kako ih zračni val pogađa

poput tropskog vrtloga. Konji se pobune od straha i gotovo stresu sa sebe Hala, no

on se još čvršće uhvati za uzde, pogledavši iza sebe. Iz unutarnjeg dvorišta utvrde

podigne se stup dima boje pijeska koji se spiralno dizao u nebo. Za Sira Hala i

kralja Charleyja!, zagrmi Big Daniel, a ostali mornari ponove urlik, van sebe od

uzbuđenja zbog uspjelog bijega. No, okrenuvši se, Hal primijeti da vanjske zidine

utvrde nisu bile pogođene detonacijom. Istim kamenim blokovima bila je

sagrađena i vojarna, koja je gotovo sigurno izdržala eksploziju. Unutra je bilo dvije

stotine ljudi, vojnici u zelenim odorama, koji su se vjerojatno u tom trenutku

oporavljali od praska i ubrzo bi se okupili izvan utvrde i započeli ih slijediti. A gdje

se nalazio kapetan Cornelius Schreuder, zapita se. Kočija je jurila, predvođena

masom zarobljenika koji su bježali u svim pravcima; neki su preskočili kameni zid

koji je zagradivao vrtove Kompanije i bježali prema planini, a drugi su trčali prema

morskome žalu, u potrazi za brodicom kojom su namjeravali nastaviti bijeg. Na

ravnome prostoru bilo je malo građana i robova u ovo doba. Ostavši zbunjeni,

promatrali su začuđeno hordu bjegunaca, a potom oblak dima koji je okružio

utvrdu, te konačno, još čudnovatiji prizor guvernerove kočije, koja je stizala

prekrivena raznobojnom masom razbojnika i gusara, koji su se držali za konjsku

opremu, i vikali poput luđaka držeći oružje. Kada je kočija krenula prema njima,

odjednom se rasprše. Gusari su pobjegli iz utvrde. Bježi! Bježi! Na kraju uspiju

doći k sebi i pozvati na uzbunu koja se proširi naseljem. Hal opazi građane dok su

se pridruživali robovima u bijegu, pokušavši spasiti glavu pred grupom gusara

željnom krvi. Nekoliko hrabrijih ljudi se naoruža i zapuca sa svojih prozora

puškom, no udaljenost je bila velika, a nišan slab i brzoplet. Nitko od ljudi ili konja

nije bio pogođen. Kočija prođe prve kuće, slijedeći jedini put koji je prolazio

obalom i kretao se u nepoznatom smjeru. Hal se okrene i pogleda Abolija: Uspori,

k vragu! Iscrpit ćeš konje još prije nego što budemo izišli iz grada. Aboli se ustane,

i povuče uzde. Hoj, Royla! Uspori Cloud! Ali konji su šibali svom brzinom i gotovo

stigli na periferiju naselja, kad ih je Aboli uspio ponovno usporiti; bili su svi znojni i

zadihani od galopa, no uopće nisu bili iscrpljeni. Čim ih je ponovno imao pod

kontrolom, Hal popusti uzde i spusti se na tlo te potrči uz bok kočije. Althuda,

reče, umjesto da sjediš poput gospodina na nedjeljnom pikniku, provjeri jesu li

sve puške nabijene i spremne za upotrebu. Drži! Doda mu pušku s upaljenim

fitiljem. Upotrijebi ovu da upališ fitilje na ostalim puškama. Ubrzo će nam se

približiti. Zatim pogleda Altbudinu sestru. Nisu nas predstavili. Henry Courtenev,

na usluzi. Osmijehne joj se, a ona se nasmije na taj pozdrav. Dobar dan,

Gundwane. Dobro vas poznajem. Aboli mi je objasnio kakva ste vi vrsta gusara.

Zatim se uozbilji. Ranjeni ste. Trebala bih pregledati nogu. Nije ništa što ne bi

moglo čekati, uvjeri je. Ugriz psa može se inficirati brzo ako se ne liječi. Kasnije!,

ponovi, te se obrati Aboliju: Aboli, poznaješ li ovaj put koji vodi prema granici

kolonije? Postoji samo jedan put, Gundwane. Moramo proći kroz naselje, zaobići

baru i zatim krenuti prema planinama kroz pjeskovitu dolinu. Pokaže rukom.

Granica sa stablima od badema nalazi se pet milja od bare. Pogledavši preko

naselja Hal je mogao razabrati močvarno tlo i lagune koje su se prostirale pred

njim, pune trske i jata ptica. Čuo je da ima i krokodila i vodenih konja. Althuda,

hoćemo li putem sresti vojnike?, zapita Hal. Tada se umiješa Sukeena: Danas neće

biti ni izvidnica ni skupina vojnika. Od rane zore nadzirem križanje i ni jedan vojnik

nije stigao do svog mjesta. Svi su prezauzeti u liječenju trbobolje. Nasmije se

veselo i napeto istovremeno, kao i svi oni. Odjednom se podigne i uzvikne:

Slobodna! Prvi sam put u životu slobodna! Pletenica joj se rasplela i kosa joj je

padala na ramena. Oči su joj se sjajile i bila je tako lijepa da je utjelovljivala tajni

san svih tih mornara odjevenih u krpe. Iako su joj svi zapljeskali: Ti, ali i mi,

draga!, Hal je bio taj kojeg je ona pogledala s osmijehom na licu. Kada su prošli

naselje, začuju pred sobom uzbunu: Pozor! Gusari su pobjegli! Gusari bježe! Dobri

građani Dobre Nade se rasprše pred njima. Majke se požure na cestu i dohvate

djecu te ih uvuku u kuće, zatvorivši za sobom vrata. Sada ste na sigurnom. Uspjeli

ste pobjeći. Molim vas, Sire Henry, zašto me ne oslobodite? Katinka se oporavila

od šoka dovoljno da pokuša sebi spasiti život. Kunem vam se da nikada nisam

imala namjeru nauditi vam. Spasila sam vas od vješala, a spasila sam i Althudu.

Učinit ću sve što god želite, Sire Henry. Samo vas molim da me oslobodite, jecala

je i uhvatila se za vrata kočije. Sada me čak možeš i zvati Sir i govoriti o svojoj

dobronamjernosti, no trebala si to učiniti kada je moj otac krenuo prema stratištu.

Halov izraz lica bio je toliko hladan da se Katinka odmah povuče na sjedalo pored

Sukeene, jecajući kao da je imala slomljeno srce. Mornari koji su trčali uz Hala

dovikivali su joj svu mržnju i gnušanje: Htjela si vidjeti nas na vješalama, kurvo, a

sada ćemo te mi dati lavovima u planini, uzvikne pobjednički Billy Rogers. Katinka

još jače zastenje, pokrivši si lice rukama: Nikada vam nisam imala namjeru nauditi.

Molim vas, pustite me. Kočija je brzo prolazila pustim putom i pred njima je

ostajalo još nekoliko brvnara kolonije, kada se Althuda podigne i pokaže prema

mjestu iza njih na cesti prekrivenoj kamenčićima. Konjanik na vidiku! Tako brzo?,

promrmlja Big Daniel, približivši ruku očima, da bi ih zaklonio od sunca. Nisam

očekivao da će nas tako brzo pronaći. Imaju i konjaništvo da pošalju na naš trag?

Ne brinite o tome, momci, umiri ih Aboli. U cijeloj koloniji nema više od dvadeset

konja, a mi ih imamo šest. Aboli je u pravu. Samo je jedan konjanik!, uzvikne

Wally Finch. Konjanik je ostavljao blijedi oblak prašine u zraku, nagnut nad

konjem, tjerajući ga što brže, koristeći bič koji je držao u desnoj ruci i bez milosti

njime šibao konja. Bio je još uvijek daleko, no Hal ga prepozna po lenti koja je

vijorila ia njega zbog brzine konja. Sveta Marijo i svi sveci, pa to je Schreuder!

Znao sam da će nas brzo sustići. Zatvori čeljust, uživajući u skorom sukobu. Ta je

budala sama. Mozga ima malo, no što se hrabrosti tiče, nema mu ravna. Sa svog

sjedala Aboli shvati što je Hal imao namjeru učiniti, po načinu na koji je pritvorio

oči i promijenio hvat na dršci mača. Nemoj ni sanjati vratiti se, Gundwane!, izjavi

Aboli strogo. Izložit ćeš opasnosti sve nas, budemo li i samo malo kasnili. Znam

da misliš da nisam na Schreuderovoj razini, no stvari su se izmijenile, Aboli. Sada

ga mogu pobijediti, siguran sam u to. Bio je siguran i Aboli, jer Hal više nije bio

mladić. Mjeseci rada na zidinama učvrstili su ga i Aboli ga je vidio kako radi na isti

način kao i Big Daniel. Pusti me ovdje, da riješim stvar, a kasnije ću vas slijediti,

uzvikne Hal. Ne, Sire Hale!, odgovori Big Daniel. Možda biste ga i pobijedili, ali ne

s tim ugrizom na nozi. Odgodite dvoboj s Nizozemcem za neku drugu priliku. Sada

ste nam potrebni. Bit će stotinjak vojnika u zelenoj odori, koji će nas slijediti

izbliza. Ne!, zajedno izgovore Wally i Stan. Ostanite s nama, kapetane. U vas smo

položili naše povjerenje, nije popuštao Ned Tvler. Nikada ne bismo uspjeli snaći se

u pustinji bez moreplovca. Ne možete nas sada napustiti. Hal se dvoumio,

nastavivši promatrati s mržnjom konjanika koji se približavao iza njih. Zatim mu se

pogled zaustavi na djevojci u kočiji. Sukeena ga je promatrala golemim tamnim

očima punih molbe. Teško ste ranjeni. Pogledajte nogu! Nagne se prema vratima

kočije, tako da mu je stajala blizu i govorila tihim glasom da ju je on jedva i čuo.

Ostanite s nama, Gundwane. On spusti pogled na krv i tekućinu koja je izlazila iz

duboke rane na nozi. Dok se još uvijek dvoumio, Big Daniel potrči za kočijom, i

skoči na ljestve. Ja ću ga se riješiti, reče, oduzevši nabijenu pušku iz Althudinih

ruku. Držeći je u ruci, skoči s Ijestava na prašnjavu cestu, gdje je ostao nepomičan,

provjerivši fitilj puške. Nije se žurio, dok se kočija udaljavala kasom, a kapetan

Schreuder se u galopu približavao. Usprkos svim molbama i upozorenjima Hal se

vrati natrag i umiješa se. Daniele, da nisi ubio tu budalu! Htio je objasniti da su on

i Schreuder povezani sudbinom. Bilo je to pitanje viteške časti i nitko se nije smio

umiješati, no nije bilo vremena objasniti mu taj romantični koncept. Schreuder je

već stigao jako blizu i podigne se na konju: Katinka!, zavikne. Nemaj straha, došao

sam da te spasim, ljubavi. Nikada te neću ostaviti u rukama ovih zlikovaca. Uze iz

lente pušku, upali fitilj, a potom je smjesti iznad vrata konja, držeći napetu ruku u

kojoj je držao pušku. Odmakni se, dive!, dovikne Danielu, ispalivši. Desna mu ruka

skoči uvis, dok je kruna dima obavila njegovu glavu; metak nije pogodio, odbivši se

o tlo na korak razdaljine od Danielove desne noge i podignuvši kamenčiće s puta.

Schreuder spusti pušku i dohvati Neptunov mač iz korica koje su visjele o njegovu

boku. Zlatni rezbareni motivi svjetlucali su se dok gaje držao. Razbit ću ti glavu na

dva dijela poput bundeve!, režao je, podižući mač. Daniel klekne koljenom na pod,

ostavivši da kapetanov konj prođe i zadnji dio puta koji ih je dijelio. Preblizu,

pomisli Hal. Zaista preblizu. Ako puška zakaže, Danny je mrtav čovjek. No, Daniel

zadrži nišan i ispali. Na trenutak Hal pomisli da su se njegovi strahovi obistinili, no

zatim se začuje gromki prasak, oslobodi se perjanica bijelog dima, i puška ispali.

Možda je Daniel začuo Halov krik, ili je konj bio veći i sigurniji kao meta od

konjanika na sedlu. U svakom slučaju ciljao je prema životinjinim znojnim prsima, i

metak pogodi Schreuderovog konja u galopu, koji poklekne ispod njega, dok je

Schreuder bio izbačen iz sedla i pao s licem prema tlu. Konj se otimao, nemiran,

njišući glavu s jedne na drugu stranu dok mu je srce uzimalo krv iz rane na prsima.

Zatim mu glava padne na tlo i on ostane nepomičan. Schreuder je ležao

nepomično na cesti. Hal se na trenutak poboja da je slomio vrat i gotovo se vrati

natrag da mu pomogne, no Schreuder se tada pomakne i Hal je oklijevao. Kočija

se udaljavala, a prijatelji su vikali: Vrati se, Gundwane!, Ostavite tog nitkova, Sire

Henry! Daniel skoči na noge i dohvati Hala za ruku: Nije mrtav, no ubrzo ćemo mi

biti mrtvi, ako ostanemo ovdje još malo, podsjeti ga i povuče. Na početku se Hal

otimao, pokušavši se osloboditi od Danielove ruke. Ne može tako završiti,

razumiješ li me Danny? Savršeno razumijem, zareži Big Daniel i u tom trenutku

Schreuder sjedne, zbunjen nasred ceste. Kamenčići su mu ogulili kožu s jedne

strane lica, no već se pokušavao podići, teturajući i ponovno padajući. Odlično mu

je, primijeti Hal s olakšanjem, dok je dopuštao Danielu da ga odvuče daleko.

Hura!, vikne Daniel, dok su pristizali kočiju. Dovoljno mu je dobro da i drugi put

pokuša kada se budete sreli. Nećemo ga se tako brzo osloboditi. Aboli zaustavi

kočiju da bi im omogućio da je dostignu i Hal dohvati uzde konja na čelu,

podignuvši se sa zemlje. Okrenuvši se, opazi Schreudera na nogama nasred ceste,

prašnjavog i krvavog. Slijedio je kočiju teturajući poput čovjeka s bocom loše rakije

u tijelu, držeći i dalje mač u ruci. Udalje se od njega u kasu: Schreuder odustane

od pokušaja da dostigne kočiju, te započne vikati: Pobogu, Courtenev, slijedit ću

vas pa makar do vrata pakla! Promatram vas, gospodine, i nosim vas u srcu. Kada

budete stigli, ponesite sa sobom i taj mač koji ste mi ukrali, uzvikne Hal. Njime ću

vas probosti poput praščića da bi vas ispekli u paklu. Mornari prasnu u gromki

smijeh, pozdravivši Schreudera paletom vulgarnih gesta. Katinka, ljubavi!, nastavi

Schreuder promijenivši boju glasa. Nemoj se bojati, spasit ću te. Kunem se

grobom svoga oca. Volim te više od svog života. Za vrijeme pucnjave i vike, van de

Velde se stisnuo na dnu kočije, no sada se ponovno vrati na sjedalo, pogledavši

pun mržnje prema pojavi na cesti. e li možda lud? Kako se samo usuđuje obratiti

se mojoj supruzi na taj način? Okrene se prema Katinki nadutim licem: Mgvmw,

nadam se da niste dali priliku tom gizdelinu da si dopusti takvo što? Budite

uvjereni da su njegove riječi šok za mene koliko i za vas. Jako me vrijeđaju i molim

vas usrdno da ga prvom prilikom opomenete, odgovori Katinka, uhvativši se

jednom rukom za vrata kočije, a drugom za kapicu. Učinit ću što mogu, mgvrou.

Ukrcat ću ga na prvi brod za Amsterdam. Ne mogu dopustiti takvo ponašanje.

Osim toga, on je odgovoran za stanje u kojem se nalazimo. Kao kapetan utvrde

odgovoran je za zatvorenike i njihov je bijeg rezultat njegove nesposobnosti. To

neodgojeno stvorenje nema ti se pravo obraćati na taj način. O, varate se, uplete

se Sukeena. Kapetan Schreuder ima na svojoj strani pravo osvajanja. Vaša se

supruga toliko često pronašla ispod njega s nogama u zraku da mu je dala pravo

da ju nazivlje ljubavi ili čak kurvo i prostitutko, ako bi bio iskreniji. Umukni,

Sukeena!, dovikne joj Katinka. Jesi li poludjela? Prisjeti se koje je tvoje mjesto. Ti si

robinja. Ne, mgvrow, nisam više robinja. Sada sam slobodna i vi ste zarobljenici,

dakle mogu vam reći što god mi se prohtje, pogotovo ako je istina. Obrati se van

de Veldeu: Vaša supruga i hrabri kapetan su se toliko otvoreno igrali da su

zadovoljili sve lajavce kolonije. Zabili su vam na glavu takve rogove, velike čak i za

vaše deformirano tijelo. Dat ću te išibati, grmio je van de Velde na rubu bijesa.

Crna kurvo! Ni govora!, odgovori mu Althuda, uperivši mu sablju u trbuh. Štoviše,

pitat ćete ju za oprost za takvu uvredu. Da pitam za oprost jednu robinju?

Nikada!, reče van de Velde gromkim glasom, no ovoga puta Althuda ga tako

snažno ubode sabljom da se guverner brzo predomisli. Ne robinji, već princezi s

Balija, koja se rodila slobodna, ispravi ga Althuda. I budite brzi. Molim vas da mi

oprostite, gospodo, promrmlja van de Velde kroz zube. ako ste ljubazni,

gospodine, reče Sukeena koja mu se nasmije i ponovno se vrati na sjedalo ne

dodavši više ni riječi, no promatrajući njegovu suprugu zmijskim pogledom. Kad

su za sobom ostavili naselje, put je postao loš. Bio je pun rupa od kola Kompanije

za opskrbu drvom za ogrjev, i kočija se opasno tresla. Duž lagune voda se uvukla u

rupe, koje su se pretvorile u blato. Na mnogim mjestima mornari su bili primorani

podignuti stražnje kotače kočije kako bi pomogli konjima da je povuku. Bilo je već

kasno jutro kada su pred sobom opazili drvenu konstrukciju mosta koji je prelazio

prvu rijeku. Vojnici!, uzvikne Aboli. S njegovog povišenog sjedala, opazio je sjaj

bajuneta i obrise šljemova. Samo četvorica, ispravi ga Hal. Imao je još uvijek

najoštriji vid od svih. Ne bismo trebali imati previše problema. Bio je u pravu.

Časnik koji je predvodio skupinu straže na mostu približi se, zbunjen, ali ne i

uzbunjen, s mačem u koricama i ugašenim fitiljem. Hal i ostali im oduzmu oružje i

skinu odore te ih puste da se vrate u koloniju zapucavši iznad njihovih glava. Dok

je Aboli vozio kočiju mostom, te krenuo teškim putom na suprotnoj strani obale,

Hal i Ned su se spustili ispod mosta da bi privezati bačvicu s barutom ispod

glavnog oslonca. Hal puškom probije bačvicu i stavi u nju dio fltilja sa sporim

izgaranjem, te ga upali i krene s Nedom prema kočiji. Sada je Hala noga jako

boljela. Bila je naduta, no on je nastavljao gledati iza sebe dok je šepao pijeskom.

Sredina mosta odjednom eksplodira praskom blata, vode i komada drva koji su

pali u rijeku. To neće zadugo zaustaviti kapetana Schreudera, no bar će ga prisiliti

da si smoči noge, promrmlja Hal, dok je stizao do kočije. Althuda se spusti skokom

i dovikne mu: Zamijenite me, ne biste smjeli mučiti nogu. S mojom je nogom sve

u redu, pobuni se Hal. Osim što se jedva držite na nogama, odgovori Sukeena,

nagnuvši se nad vrata. Smjesta se popnite, Gundwane, inače ćete je uništiti

zauvijek. Poslušavši ju, Hal se uspne u kočiju, smjestivši se pored Sukeene. Ne

pogledavši ih, Aboli se nasmije. Ona mu već zapovijeda, a on ju sluša, izgleda da se

savršeno slažu. Pustite me da pogledam nogu, zapovjedi Sukeena i Hal ju smjesti

na sjedalo između nje i Katinke. Pazi kako se ponašaš, prostače!, dovikne mu

Katinka, pomaknuvši haljine. Isprljat ćeš mi krvlju haljine. Ako ne umukneš, neće

to biti jedino što ću zaprljati krvlju, uvjeri ju Hal, te ju strogo pogleda. Ona se

povuče u najdalji kut kočije. Sukeena se baci na posao oko noge, spretnim i

sigurnim rukama. Trebala bih isprati ranu vrućom vodom, jer je duboka i sigurno

će se zagnojiti. No, potrebna mi je kipuća voda. Pogleda u Hala. Ako je tako,

morat ćete pričekati dok ne budemo u planini, reče joj. Zatim prestanu

razgovarati i nekoliko se trenutaka promotre, zbunjeni. Bio je to prvi put da su se

nalazili tako blizu i svatko je u drugome pronalazio nešto što ga je začuđivalo i što

ga je ispunjavalo srećom. Zatim se Sukeena trgne: Imam lijekove u torbama, reče

živahno, nagnuvši se na naslon sjedala da bi dohvatila kovčeg u stražnjem dijelu

kočije, ostavši u tom položaju dok je tražila u kožnim torbama. Kočija se tresla na

lošem putu i Hal je promatrao uzbuđen okruglu stražnjicu djevojke. Usprkos

haljinama koje su je skrivale, zamislio ju je savršenu poput lica. Ona se vrati na

sjedalo držeći u rukama nekoliko krpa i tamnu bočicu. Očistit ću ranu ovom

tinkturom, a potom ću je poviti, objasni, ne pogledavši ponovno te zelene oči koje

su ju zbunjivale. Dosta!, stenjao je Hal čim je osjetio djelovanje tinkture. Peče

poput vražjeg daha. Sukeena ga ukori: Izdržali ste bič, pušku i mač, napad

životinje, a zatim na prvu kap lijeka stenjete poput djeteta. Budite mirni sada.

Abolijevo se lice izduži, pretvorivši se u labirint tetovaža i bora smijeha, no, iako su

se njegova ramena tresla, uspije zadržati smijeh. Shvativši da se zabavlja, Hal mu

se obrati: Koliko je još do granice? Hoće li nas Sabah čekati? Nadam se, ako nas

vojnici u zelenim odorama ne budu sustigli prije njega. Mislim da ćemo imati i

malo vremena za odmor. Schreuder je pogriješio što je sam krenuo u potragu za

nama. Trebao je sakupiti ljude i krenuti za nama. Veći dio vojnika krenut će za

ostalim zarobljenicima koji su pobjegli, a usmjerit će se na nas samo kada

Schreuder bude preuzeo vodstvo. A on je ostao bez konja, doda Sukeena. Mislim

da ćemo uspjeti izići i kada budemo na planinama... Prekine se, podignuvši pogled

s Halove noge; zajedno pogledaju prema golemom plavkastom bastionu koji je

dominirao nebom na obzoru. Van de Velde je slušao njihov razgovor i u tom

dijelu se umiješa: Robinja je u pravu. Vaš je plan bio dobro smišljen i uspio je, na

moju žalost. No, ja sam razuman čovjek. Oslobodite mene i moju suprugu, Henry

Courtenev, vratite nam kočiju i ostavite nas da se vratimo u koloniju, a za uzvrat

vam se zaklinjem da ću narediti kapetanu Schreuderu da odustane od vašeg

traženja i vrati ljude u vojarnu. Pogleda Hala s takvim izrazom lica, nadajući se da

izgleda iskreno i otvoreno. Dajem vam časnu riječ jednoga džentlmena. U

guvernerovim očima Hal ugleda lukavost i zlobu. Vaša visosti, nisam baš siguran

da se smijete nazvati džentlmenom, a osim toga mrsko bi mi bilo da se tako brzo

moram odreći vašeg privlačnog društva. U tom se trenutku jedan od prednjih

kotača zaglavi u rupi na cesti. Aardvart su iskopali ove rupe na putu, objasni

Althuda, dok je Hal silazio s kočije koja je ostala u rupi. Kakva je to vrsta ljudi ili

životinja? Mravojedi, životinje s dugačkom njuškom i velikim repom, koji buše

mravinjake njihovim kracima i žderu mrave uvlačeći ih ljepljivim, dugim jezikom,

objasni Althuda. Hal zabaci glavu smijući se. Sigurno, vjerujem ti. Kao što

vjerujem da tvoj mravinjak leti, pleše i proriče budućnost kartama. Moraš još

štošta naučiti o ovoj zemlji, prijatelju moj, uvjeri ga Althuda. Nastavivši se smijati,

Hal mu okrene leda. Hajde, momci!, dovikne svojim mornarima. Oslobodimo ovaj

brod iz pijeska i krenimo! Zapovjedi van deVeldeu i Katinki da sidu, a zatim se svi

bace na posao s konjima, kako bi oslobodili kočiju, no, od tog je trenutka put

postajao sve gori, a grmovi i drveće sa strane ceste postajali su sve gušći i viši kako

su napredovali. Za manje od milju ostali su zaglavljeni još dva puta. Došlo je

gotovo vrijeme da se oslobodimo kočije. Pješice ćemo biti brži, reče tiho Hal

obrativši se Aboliju. Koliko je još do granice? Trebali smo već stići do nje. Nije

daleko. I zaista, stigli su, odmah nakon zavoja. Poznata stabla gorkih badema bila

su rijetka, i sezala su do ramena, no, u svakom slučaju na tom je mjestu završavao

put. Bila je tu i stara daščara koja je služila kao mjesto za stražu s natpisom na

nizozemskom: Pozorf pisalo je crvenim slovima, nastavivši sa zabranom ulaza i

izlaza svih koji nisu imali dozvolu, a kazna je bila od zatvora do tisuću guldena, ili

oboje. Natpis je dao postaviti guverner Nizozemske istočnoindijske kompanije.

Hal jednim udarcem noge provali u daščaru i opazi da je prazna. Vatra je bila

ugašena, a ognjište hladno. Na vješalicama se nalazilo nekoliko komada odjeće,

koja je sačinjavala odoru, a na ugašenom pepelu bila je crna posuda s čašama i

bocom te ostalim priborom razbacanim po stolu i zidnim policama. Big Daniel je

već htio zapaliti daščaru, približivši fitilj krovu od sijena, ali ga Hal zaustavi: Nema

smisla olakšati Schreuderu posao dajući mu dimom trag koji može slijediti, a osim

toga, tu nema ničega od koristi. Pusti!, reče mu, a zatim se šepajući pridruži

mornarima koji su iskrcavali kočiju. Aboli je upravo odvajao konje, a Ned Tyler mu

je pomagao da smjesti tovar, služeći se kožnim dijelovima kočije i platnenim

krovom. Katinka, koja je ostala sjediti uz svoga muža, imala je zabrinut izraz lica:

Što će biti sa mnom, Sire Henry?, promrmlja vidjevši ga da se približava. Neki ljudi

bi te htjeli odnijeti u planine i dati te divljim životinjama, a neki ti žele odrubiti

glavu, odmah ovdje, za sve ono što ste im ti i taj golemi žabac od tvoga muža

učinili. Vi nikada ne biste dozvolili takvo što, umiješa se van de Velde. Učinio sam

samo svoju dužnost. U pravu ste. Mislim da je previše milostivo odrubiti vam

glavu. Radije bih vas objesio i raščetvorio, kao što ste učinili vi s mojim ocem.

Pogleda hladno van de Veldea, koji je ostao zaprepašten. No, opazio sam da mi

vaše društvo počinje smetati. Ne želim više nikada vidjeti oboje, dakle, ostavljam

vas ovdje, na milost i nemilost Bogu, vragu ili voljenom kapetanu Schreuderu.

Okrene im leda i ode, te se pridruži Aboliju i Nedu, koji su provjeravali i učvršćivali

tovar na konjima. Tri sivca imala su na leđima svaki po dvije bačvice baruta, ostala

dva svežnjeve s oružjem, a šesti je imao tešku Sukeeninu torbu. Sve je u redu,

kapetane. Ned nabere čelo. Na vašu zapovijed možemo krenuti Ništa nas ne

zadržava ovdje. Princeza Sukeena će jahati na prvome konju. Ogleda se oko sebe

tražeći je. Gdje je? Ovdje sam Gundwane. Sukeena iziđe iza daščare koja joj je

poslužila kao skrovište. I nije mi potrebno da se sa mnom drukčije postupa. Ići ću

pješice kao i ostali. Hal opazi da se oslobodila dugačke haljine: sada je na sebi

imala široke hlače, tipične za otok Bali, i dugačku i široku košulju, koja joj je sezala

do koljena. Zavezala je kosu, a na nogama je ostavila kožne sandale, ugodne za

hodanje. Muškarci su zurili prema njoj, no ona nije obraćala pažnju na njih, uze

uzde i povede konja prema prolazu u živici. Sukeena!, Hal ju je htio zaustaviti, no

ona prepozna glas i ne obazre se. Hal shvati da je uzaludno pokušati ju natjerati,

te zapovjedi nježnije: Althuda, ti si jedini koji poznaje ovaj put, od sada na dalje.

Predvodi nas, zajedno s tvojom sestrom. Althuda potrči k njoj i zajedno, brat i

sestra, vodili su ih prema divljem i nepoznatom teritoriju koji se prostirao s druge

strane granice. Hal i Aboli su zatvarali kolonu koja se protezala gustom šumom i

grmljem. Nijedan čovjek nije dugo prošao tim putom koji su napravile divlje

životinje; njihovi znakovi bili su jasni na pjeskovitom tlu, a njihov se izmet mogao

vidjeti uz puteljak. Aboli je prepoznavao svaku od tih životinja po tragovima i

pokaže ih Halu, dok su se polako kretali. Ovo je leopard, a ovo je trag antilope,

koju mi zovemo AWw. Ako ništa drugo, nećemo umrijeti od gladi, uvjeri ga. Na

ovim prostorima ima divljači na pretek. Bila je to prva prilika koju su imali da

nasamo porazgovaraju od početka bijega i Hal ga tiho zapita: Taj Sabah, Althudin

prijatelj... što znaš o njemu? Poznajem samo poruke koje je poslao. Nije li nas

trebao pričekati na granici? Rekao je da će nas povesti medu planine. Očekivao

sam da ću ga naći na granici, prizna slegnuvši ramenima, No, budući da imamo

Althudu s nama, nije nam potreban. Kretali su se brzo, sa sivom kobilom koja je

lagano kasala, dok su se oni držali za njene uzde i trčali uz nju. Svakoga puta kada

bi prošli stablo koje je moglo podnijeti težinu, Aboli se uspinjao do vrha i gledao

prema nazad, tražeći tragove mogućih vojnika, no svakoga bi puta silazio i

zanijekao glavom. Schreuder će doći, reče mu Hal. Čuo sam da njegovi vojnici u

zelenim odorama mogu trčati brže od čovjeka na konju. Doći će. Kretali su se

jednolično i zastajali samo pored lokava s blatnom vodom koje su susretali. Hal se

držao za konja da ne bi previše izmučio ranjenu nogu i dok je šepao uz njega, Aboli

mu je ispričao sve što se dogodilo otkad su ostali razdvojeni. Hal je slušao dok mu

je prijatelj opisivao, na svome jeziku, kako je uspio skinuti tijelo Sira Francisa s

vješala i kako ga je pokopao. Bio je to častan pokop za velikog vodu. Ušio sam ga u

bivolju kožu, smjestio sam mu pored tijela njegov brod i oružje. Ostavio sam mu

na dohvat ruke vodu i hranu za put, i pred oči mu stavio križ njegova Boga. Halu

se stisnulo grlo od ganuća, od zahvalnosti što je Aboli učinio za oca. Dan je polako

prolazio i njihovo je napredovanje postajalo sporije, jer su se ljudi i konji počeli

umarati na pjeskovitom tlu. Kad su se prvi put zaustavili pored lokve, Hal pozove u

stranu Sukeenu. Bih ste jaki i hrabri, no vaše noge nisu tako duge kao i naše, i

primijetio sam da posustajete od umora. Od sada na dalje ići ćete na konju. Kad se

ona već htjela pobuniti, on joj to čvrsto onemogući: Poslušao sam vas kada su bile

u pitanju rane, no u svemu ostalom ja sam kapetan i morate učiniti što vam

kažem. Od sada na dalje idete na konju. Djevojčine oči su se sjajile. Zatim sklopi

dlanove pred usnama u znak poniznosti, te mu reče: Kako želite, gospodaru, te

dopusti da ju popne na sivca na čelu, iznad torbe. Nakon što su prešli močvarno

područje, ubrzaju hod. Aboli se ponovno uspne na stablo i pogleda iza sebe, no ne

opazi tragove vojnika. Protiv svog prirodnog instinkta, Hal se već počeo nadati da

su ih uspjeli prevariti, da će bez borbe stići do planina koje su se uzdizale pred

njima. Sredinom poslijepodneva prešli su široku livadu, s kratkom i zelenom

travom, gdje su pasle antilope s rogovima u obliku sablje. Kada su čule dolazak

karavane ljudi na konjima, podigle su glavu i ostale nepomično stajati, s

razrogačenim očima od začuđenosti, a plašt im je bio sivoplave boje koji se sjajio

na poslijepodnevnom suncu. Čak ni ja nisam vidio životinje te vrste, prizna Aboli.

Dok je krdo bježalo pred njima skriveno oblakom prašine, Althuda dovikne prema

njima: To su one koje Nizozemci zovu kwwVo, odnosno plave antilope. Vidio sam

ih mnogo s druge strane planina. Nakon velike livade teren se polako počinjao

uspinjači. Sada su se sve teže penjali. Aboli opazi da je Hal imao užareno lice od

vrućice, sada kada je Sukeenin zavoj propuštao tekućinu i krv. Stigavši na vrh

kamene padine, Aboli naredi odmor. Okrenu se svi prema Tafelbergu, koji je

dominirao obzorom na zapadu, dok se na lijevoj strani otvarala poput kose plava

uvala. No, bili su previše umorni i iznemogli da se dive krajoliku koji ih je

okruživao. Konji su ostali na nogama pognute glave, a ljudi se bace na tlo, gdje su

uspijevali pronaći malo hlada. Sukeena klizne s kobile i krene prema Halu, koji je

sjedio na tlu, leđima naslonjenim na stablo. Kleknuvši pred njega, skine mu zavoj s

noge ostavši bez daha kada opazi koliko je natečena i upaljena. Nakon što je

pomirisala ranu, strogo mu se obrati: Ne možete više hodati s ovakvom nogom.

Morate nastaviti na konju, kao što ste i meni naredili. Zatim podigne glavu i

pogleda u Abolija: Zapali vatru kako bi zagrijali vodu, zapovjedi. Nemamo

vremena za te ludorije, promrmlja Hal, no nitko se ne obazre na njega. Aboli zapali

vatru s ribljem puške, te stavi vodu da se zagrije. Čim je počela ključati, Sukeena

je upotrijebi da pripremi trave koje je imala u torbi i njima premaze tkaninu te ju

još sasvim vruću stavi na Halove rane, koji je stenjao buneći se: Kunem se da bih

radije da Aboli isprazni svoj mjehur na moju ranu, umjesto da mi vi stavite na nju

te čudnovate smjese. Sukeena nije marila na njegove riječi i nastavila je s poslom,

da bi smjesu na nozi pričvrstila čistom tkaninom. Zatim uze iz torbe kruh i nekoliko

kobasica, odreže ih i spravi ih za sve. Neka vas Bog blagoslovi, princezo, reče Big

Daniel prije nego što je uzeo svoj dio, dodirujući si čelo jagodicama prstiju. Neka

vas Bog čuva, princezo, oglase se i Ned i svi ostali. Od tada na dalje za njih je ona

bila Princeza i ti grubi mornari počeli su je sve više poštivati i voljeti. Možete jesti i

nastaviti hodati, momci. Hal se s velikim naporom podigne na noge. Svi smo

predugo imah sreće, ubrzo će vrag doći po svoje. Stenjući i mrmljajući, svi su

slijedili njegov primjer. Dok je Hal pomagao Sukeeni da se popne u sedlo, Daniel

ih upozori: Evo ih, napokon dolaze! Pokaže prema mjestu iza njih, na kraju padine.

Hal smjesti Sukeenu u sedlo, a zatim krene šepajući prema kraju kolone.

Pogledavši prema dolje, opazi dugi red ljudi koji su se pojavili iz šume i započeli

prelaziti otvoreni teren. Vodio ih je samo jedan konjanik, koji se kretao kasom. To

je ponovno Schreuder. Pronašao je novog konj a. I na toj razdaljini kapetan je bio

jasno vidljiv; sjedio je u sedlu s ohološću, dok je po držanju i načinu na koji je

podizao glavu gledajući uvis, zračio žarom ubojice. Bilo je jasno da ih još nije

opazio, budući da su bili skriveni šumom. Koliko ljudi ima sa sobom?, zapita Ned

Tyler i svi pogledaju u Hala, očekujući da ih prebroji. On pritvori oči promatrajući

ih dok su izlazili iz gustiša, i s lakoćom održavali korak sa Schreuderovim konjem.

Dvadeset, reče. Kako to tako malo?, zapita se Big Daniel. Gotovo sigurno je

Schreuder izabrao najbrže. Ostali će ih vjerojatno slijediti s maksimumom svojih

mogućnosti. Hal si napravi sjenu rukom. Da, pobogu, eno ih, na milju udaljenosti

od njih, no i oni su brzi. Vidim prašinu koju podižu u obliku šljema iznad šume. Taj

drugi dio mora da ima oko stotinu vojnika i više. Dvadeset ljudi možemo srediti,

mrmljao je Big Daniel. No, stotinu tih ubilačkih vojnika u zelenoj odori je više od

onog što bih uspio doručkovati a da ne podrignem. Kakve su zapovijedi? Svi ljudi

se zagledaju u Hala. On uzme vremena, a zatim odgovori, proučivši pažljivo teren:

Majstore Daniele, uzmi ostatak ljudi, zajedno s Althudom koji će biti voda. Aboli i

ja ćemo ostati ovdje s jednim konjem i pokušati usporiti njihovo napredovanje.

Ne možemo ih udaljiti. Već su nam to dokazali, kapetane, pobuni se Big Daniel. Ne

bi li bilo bolje da se ovdje borimo? To su zapovijedi. Hal ga hladno pogleda.

Daniel ponovno približi dlan čelu i reče: Da, kapetane, a potom se obrati ostalima:

Jeste li čuli zapovijedi, momci. Hal šepajući stigne do mjesta gdje je Sukeena

ostala u sedlu, s Althudom koji je držao u ruci uzde. Vi morate nastaviti, ma što

god se dogodilo. Ne vraćajte se ni iz kojeg razloga, zapovjedi Althudi, a zatim se

osmijehne Sukeeni: Pa ni da vam to naredi kralj osobno. Ona mu ne uzvrati

osmijeh, no samo se nagne i šapne mu: Čekat ću vas na planini. Nemojte previše

kasniti. Althuda je predvodio kolonu konja; dok su prolazili crtu obzora, konačno

začuju uzvik, s dna. I tako su nas otkrili, konačno, promrmlja Aboli. Hal krene

prema jedinom konju koji je ostao i odvezavši konopce, uzme jednu od bačvica

baruta od pedeset librica. Spusti je na zemlju i zapovjedi Aboliju: Uzmi konja i

slijedi ostale. Učini tako da te Schreuder opazi, a zatim je zaveži na mjesto iznad

vrha i vrati se k meni. Kotrljao je bačvicu do rupe u stijenama, te čučne. Budući da

je bio skriven, ponovno prouči padine, a zatim usmjeri svu svoju pažnju na

Schreudera i njegovu skupinu vojnika u zelenim odorama. Bili su puno bliži i opazi

da su dva Hotentota predvodila Schreuderovog konja, promatrajući tlo i slijedeći

točno put kojim je prošla Halova skupina. U tom trenutku Aboli se vrati, stisnuvši

se pored njega. Konj je privezan, a ostali napreduju. Dakle, koji je tvoj plan,

Gundwane? Tako je jednostavan da ti ga ne moram objasniti, odgovori Hal

izvukavši čep s bačvice vrškom mača, a potom odmota fitilj, koji je bio zamotao

oko pasa. Nepoznanica je ovaj fitilj: ili prebrzo izgara, ili presporo. No, riskirat ću i

iskoristiti tri prsta, promrmlja izmjerivši, a zatim odreže dio fitilj a. Lagano ga je

valjao medu dlanovima, kako bi ravnomjerno izgarao, a zatim ugura kraj u rupu na

bačvici, pričvrstivši ga s komadićem drva. Bolje je da požuriš, Gundwane. Tvoj

stari učitelj mačevanja Schreuder jako se žuri da bi se ponovno borili. Podignuvši

pogled Hal opazi da su vojnici već bili prešli livadu i već su se penjali padinom

prema njima. Sakrij se, reče mu. Htio bih da se što više približe. Dvojica su ostali

ležati na tlu i promatrati bok kolone. Schreuder, u sedlu, bio je dobro vidljiv, dok

su dva čitača tragova, koji su ga vodili, bili skriveni od pojasa na dolje zbog grmlja i

šume. Kada se približe, Hal uspije razabrati znakove od kamenčića na

Schreuderovu licu, te mrlje od zemlje na odori. Nije imao ni šešir, ni periku, koje je

vjerojatno izgubio na putu, možda u padu. Iako je bio tašt, nije gubio vrijeme da ih

potraži. Sunce mu je već zacrvenilo obrijanu glavu, a konj je bio pokriven pjenom,

vjerojatno zato što se nije pobrinuo da ga napoji za vrijeme potjere, još se više

približi, držeći uperen pogled u vrh, koji su bjegunci prešli. Njegovo je lice bilo kao

od kamena, no Hal shvati da ga je gonio vulkanski temperament, spreman da

podnese svaki rizik i svaku opasnost. Na strmoj padini neumorni tragači počeli su

usporavati. Hal je mogao vidjeti njihova lica, azijatskih obrisa, spljoštena i

žućkasta, orošena znojem; osjećao ih je kako dišu. Hajde, nitkovil, poticao ih je

Schreuder. Pobjeći će. Brže! Trčite brže! I dvojica su se uspinjala, s velikim

naporom. Dobro!, promrmlja Hal. Nastavljaju slijediti točno naše tragove, kao što

sam se nadao. Šapne i zadnje savjete Aboliju. No, pričekaj dok ti ne kažem,

upozori ga. Približe se toliko da je Hal mogao čuti i korake dvojice Hotentota, te

Schreuderove uzde kako škripe i kako mu zveckaju čizme. Sve su se više

približavali, a Hal je mogao opaziti i svaku kap znoja na Schreuderovim brkovima i

licu, dok je bijesno gledao prema vrhu, ne znajući za neprijatelja koji je vrebao na

njih. Spremni!, promrmlja Hal, te približi plamen fitilju bačvice s barutom. Ovaj se

zapali, a zatim počne izgarati ravnomjerno, dok je plamičak trčao duž kratke

udaljenosti do rupe u bačvici. Sada, Aboli!, reče i ustane. Aboli dohvati bačvicu,

skoči na noge, gotovo pod kopitima Schreuderova konja. Dvojica Hotentota kriknu

začuđeno, te se udalje puteljkom, dok je konj podigao i gotovo srušio Schreudera.

Na trenutak je Aboli ostao nepomičan, držeći bačvicu baruta iznad glave rukama,

dok je fitilj izgarao i oslobađao oblačić dima, koji je okružio golemu istetoviranu

glavu poput plavkaste aureole; a zatim je baci padinom. Bačvica se polako

otkotrljala u zraku, a zatim pala na kameno tlo i odbila se, poskočivši i sve više

ubrzavajući. Pala je gotovo pred same noge Schreuderova konja, koji se ponovno

uznemiri, upravo u trenutku kada je konjanik pronašao ravnotežu. Schreuder se

ponovno gotovo nade na tlu, no uspije se zadržati, ostavši nespretno u sedlu.

Okrenuvši se, konj se vrati padinom, gotovo srušivši pješake koji su ga slijedili.

Kada su ih pobješnjeli konj i bačvica baruta pogodili, kolona vojnika krikne od

začuđenosti. Svi su shvatili da je fitilj koji je izgarao bio samo preludij prasku koji

se spremao da ih pogodi za nekoliko sekunda, pa počeše bježati, raspršivši se.

Gotovo se svi instinktivno udalje niz padinu, umjesto da potraže zaklon na

bokovima, te ih bačvica dostigne usred kolone. Schreuderov konj klizio je

padinom, sa skupljenim stražnjim nogama. Uzde su bježale iz ruku konjanika, dok

se jedva držao u sedlu. Schreuder konačno padne na tlo, daleko od konjskih

kopita, i upravo u tom trenutku bačvica prasne. Pad mu je spasio život, jer se

otkotrljao prema zaklonu niske stijene i val eksplozije prođe iznad njega. No,

pogodi masu vojnika u bijegu. Oni najbliži podignuti su k poput lišća koje izgara na

vatri. Odjeća je letjela zrakom, kao i jedne žrtve koja padne pred Hala. Eksplozija

je i njega i Abolija i na tlo. Sa šumom u ušima, Hal se podigne kako bi promotrio

izazvala bačvica baruta. Ni jedan od neprijatelja nije ostao na nogama. Pobogu,

ubio reče Hal, no gotovo odmah začuje jecaje i krikove medu jem. Polako su se

podizali i teturali od straha. Hajde, idemo!, Aboli dohvati Hala za ruku i odvuče ga

ka vrhu. Prije nego što su ga prešli, Hal pogleda iza sebe, ijetivši da se Schreuder

također podigao. Teturao je poput pijanca i osakaćenog tijela svoga konja, no bio

je još uvijek toliko zbunjen t mu, pod Halovim pogledom, noge popustile i on

sjedne usred Ijenih grančica i razbacanog lišća, prekrivši si lice dlanovima. Aboli

pusti Hala i prebaci mač u desnu ruku. Mogu se vratiti ig i ubiti ga, zareži, no Hal

se trgne od zbunjenosti. Ostavi ga! Ne bi bilo časno ubiti ga, dok se ne može niti.

Onda se požurimo. Možda smo ovu skupinu onesposobili, ao što vidiš, ostatak

vojnika u zelenim odorama nije daleko. Hal obriše znoj s lica i pogleda prema

padini, te shvati da je ti bio u pravu. Oblak prašine se podizao od druge skupine

ijatelja, i brzo se približavao. Ako sada potrčimo što brže možemo, mogli bismo ih

žati na udaljenosti do noći, kada bismo se trebali naći u planini, nao je Hal.

Nekoliko koraka dalje se spotakne, dok je ranjena noga stala pod njegovim

teretom. Ne rekavši ni riječ, Aboli ga dohvati iku da bi mu pomogao dok ne stignu

na mjesto gdje je privezao a. Ovoga se puta Hal nije bunio kada ga je prijatelj

podigao na a, te je uzeo uzde. Na koju stranu?, zapita Hal. Pred njim se planinski

lanac ijelio u labirint kamenih bastiona i puteljaka, usjeklina, u kojima išle guste

šume i grmlje. Ostao je zbunjen. Althuda poznaje put, ostavio nam je znakove

koje ćemo diti. Tragovi pet konja i skupine bjegunaca bili su vidljivi na tlu pred

njima, no kako bi ih istaknuo, Althuda je usjekao klinove i u debla stabala duž

puta. Ubrzavši, slijedili su znakove i s drugog vrha opaze male pojave na pet konja

koji su u kasu prelazili otvoreni dio dvije ili tri milje ispred njih. Hal je čak uspijevao

raspoznati Sukeenu, koja je sjedila na konju na čelu kolone. Srebrenasta boja

isticala je konje poput ogledala na tamnoj pozadini grmlja, toliko daje Hal

promrmljao: Predivne su životinje no privlače neprijateljevu pažnju. Medu

konjima za kočiju jednoga gospodina ne bi mogli biti bolji konji od njih, prizna

Aboli, no, na planini ne bi izdržali. Morat ćemo ih ostaviti čim budemo stigli na

težak teren, inače će si polomiti te lijepe noge na stijenama. Ostaviti ih

Nizozemcima? A zašto ne bismo metkom iz puške učinili kraj njihovim mukama?

er su predivni i volim ih kao da su moja djeca, odgovori Aboli tiho, ispruživši ruku

kako bi pomilovao životinju po vratu. Siva kobila zakoluta očima prema njemu i

zahrže, uzvraćajući njegove osjećaje. Hal prasne u smijeh. I ona te obožava, Aboli.

Poštedjet ćemo ih za tvoju ljubav. Započnu se s naporom spuštati sljedećom

padinom te uspinjati sa suprotne strane. Tlo je postajalo sve strmije, dok su vrhovi

izgledali kao da lebde iznad njihovih glava. Kada su stigli na vrh, ponovno se

zaustave da bi malo odmorili kobilu i pogledaju ispred sebe. dzgleda da Althuda

želi ući u ono tamno grlo, upravo ispred nas. Hal pogleda u tom smjeru: Vidiš li ih?

Ne. Zaklonjeni su stablima. Zatim se Aboli ponovno okrene. Ali, pogledaj iza nas,

Gundwane! Hal se okrene prema mjestu koje mu je pokazivao, bolno uzviknuvši:

Kako su se tako brzo uspeli? Izgleda kao da smo mi stajali na mjestu. Kolona

vojnika u zelenim odorama koji su trčali, prolazila je vrh iza njih, izgledali su poput

reda radišnih mrava koji bježe iz mravinjaka. Hal ih uspije s lakoćom prebrojiti,

uspjevši razabrati čak i bijele odore časnika. Poslijepodnevno sunce svjetlucalo je

na bajunetama, i on začuje njihove prigušene uzvike, kada su opazili da se nalaze

tako blizu žrtve. Evo Schreudera!, reče Hal gorko. Pobogu, taj čovjek je čudovište.

Nema načina da ga zaustaviš? Sišavši s konja, kapetan je koračao na kraju

raštrkane kolone, no upravo pod Halovim pogledom, prede čovjeka koji je hodao

ispred njega. Trči brže od svojih Hotentota. Ostanemo li ovdje još koji trenutak,

stići će nas prije nego što mi stignemo do ulaza u usjeklinu. Ispred njih tlo je bilo

toliko strmo da se kobila jedva kretala; puteljakje počeo krivudati. Ispod njih čuo

se pobjednički krik, nalik na zov lovca na vukove: opaze vojnike kako su se

raštrkali, a prvi su ih gotovo i dostigli. Dugi hitac iz puške, reče Hal, i upravo u tom

trenutku jedan od vojnika na čelu klekne na tlo iza kamena, nacilja i zapuca.

Opaze oblak dima prije nego što su začuli hitac, pedeset koraka ispod njih. oš su

uvijek predaleko. Pustimo da uzalud troše barut. Siva kobila skokom prede

kamene stube na putu, sigurnija no što se Hal nadao. Zatim stignu do zavoja

dugoga krivudavog puta, ponovno započevši prijelaz padine sa suprotne strane;

no, tako su se približavali vojnicima u luku i udaljenost koja ih je dijelila smanjivala

se sve više. Ljudi na putu ispod njih dočekaju ih s radosnim uzvicima, a potom se

bace na tlo da bi se odmorili, smirili otkucaje srca i podrhtavanje ruku. Hal opazi

kako provjeravaju jesu li im puške nabijene i fitilji zapaljeni, te se pripreme da

zapucaju čim kobila s konjanikom bude stigla na nišan pušaka. Svi vrazi!,

promrmlja Hal. Izgleda kao da krećemo prema neprijatelju. No, nije bilo mjesta

gdje su se mogli skloniti, ili pobjeći, pa nastave otežano se kretati putom. Sada je

Hal jasno mogao vidjeti Schreudera, koji se uspinjao jednoličnom brzinom prema

čelu kolone i promatrao ih je. Čak i na toj udaljenosti opazi daje upotrijebio sve

svoje snage: imao je umorno lice, poderanu odoru, namočenu znojem i krvario je

na desetak rana. Teško je disao, pokušavši doći do daha, no njegov je pogled bio

zloban. Nije više imao snage da uzvikne ili lati se oružja, već je samo promatrao

Hala. Kada je jedan od vojnika u zelenoj odori zapucao, osjete metak kako je

prošao iznad njihovih glava. Aboli je tjerao kobilu što je više mogao po tom

strmom puteljku, no ostali bi na nišanu još nekoliko minuta. U tom se trenutku iz

reda vojnika poredanih na donjem puteljku oslobodi rafal hitaca. Meci pogode

stijene oko njih. Neki ostanu tamo gdje su pali, poravnani zbog siline hica, tako da

su izgledali poput svjetlucavih diskova, dok su drugi odvajali komadiće kamena

koji su padali na njih ili završavali u dolini. Siva kobila, neozlijeđena, stigne do

dijela puta koji se uspinjao. Sada kada je udaljenost bila veća, gotovo svi Hotentoti

pješaštva skoče na noge i ponovno krenu u potjeru. Jedan ili dvojica krenu ravno

padinom, pokušavši si skratiti put, no strmina je bila prevelika čak i za njihove

spretne noge i odustanu, vrativši se na vijugavi puteljak i požurivši se kako bi

slijedili ostale dužim, ali lakšim putom. Neki vojnici ostali su klečati na puteljku da

bi ponovno nabili pušku. Schreuder je gledao pucnjavu vojnika, naslonjen na

stijenu kako bi se odmorio. Naglo se uspravi, oduzevši tek nabijenu pušku

jednome Hotentotu iz ruku i odgurne ga ramenima. Izvan smo dometa puške.

Zašto to čini?, pobuni se Hal. er te mrzi. Vrag mu daje snagu da nastavi, uzvrati

mu Aboli. Na brzinu Schreuder skine sa sebe jaknu i nasloni je na kamen, kao

jastuk na koji je naslonio pušku. Nanišani prema Halovoj glavi, zatim podigne

nišan sve dok nije vidio plavetnilo neba. Zatim nanišani prema glavi konja. Ne

može se nadati da će pogoditi s te razdaljine!, promrmlja Hal, no upravo u tom

trenutku opazi oblak srebrenkastog dima kako cvate poput otrovnog cvijeta na

pušci. Zatim začuje udarac čekićem, kada metak ude medu rebra sive kobile,

nešto niže od njegova koljena. Začuje šum dok joj je zrak izlazio iz pluća; životinja

zatetura unazad, kleknuvši na stražnje noge, zatim pokuša ponovno naći

ravnotežu, nastojeći se podignuti, no sruši se preko uskog puteljka. Na vrijeme je

Aboli uspio dohvatiti Hala za ranjenu nogu i povući ga. Legnu na kamen i

pogledaju prema dolje dok se konj kotrljao do zavoja na puteljku, gdje se zaustavi

usred kiše kamenja, zemlje i prašine, ostavši ležati i polako se micati s nogama u

zraku. Pobjednički tk podigne se medu vojnicima koji su ih slijedili, i njihovi krikovi

ijeknu stijenama. Hal se podigne na noge dršćući kako bi procijenio situaciju. n i

Aboli imali su svatko još jednu pušku i jedan mač, nekoliko štolja, jedan mali rog

za barut i vrećicu oko pojasa punu streljiva za išku, no izgubili su sve ostalo. Ispod

njih, vojnici koji su ih slijedili ohrabre se nakon eokreta te su urlali poput čopora

pasa koji su nanjušili još topli ag; prije nego što su se ponovno počeli uspinjali

četveronoške. Ostavi pištolje i pušku, zapovjedi Aboli, barut, i mač, inače te težina

ubiti. Hal zavrti glavom: Ubrzo će nam trebati. Nastavimo dati! Aboli se nije

pobunio, udaljivši se što je brže mogao. Hal je pijevao pratiti ga, primoravši

ranjenu nogu da hoda, usprkos moru i boli koje je sve više osjećao. Aboli se

okretao prema njemu da mu pomogne na najtežim lonicama puta, no postajalo je

sve strmije, kada su počeli zaobilaziti imeni bastion koji je bio jedan od putova

prema usjeklini medu laninama. Sada su se, na svakome koraku, morali uspinjali

kao da nalaze na Ijestvama, uz stijenu koja je vodila u ponor do doline pod nje.

Vojnici, koji su još uvijek bili blizu njih, nisu bili vidljivi s ruge strane kamenog

bastiona. Jesmo li sigurni da je to pravi put?, zapita zadihano Hal, ada su se

zaustavili da se odmore na nekoliko trenutaka na malo rem prostoru. Althuda

nam još uvijek ostavlja znakove, uvjeri ga Aboli, ispršivši udarcem noge hrpu

kamenja, koja je bila ostavljena na putu. I moje sivce. Osmijehne se i pokaže

vlažnu hrpu izmeta pred njih. A zatim nagne glavu: Osluhni! Sada je i Hal začuo

glasove Schreuderovih ljudi, koji su bili lizi nego zadnji put kako su se bili

zaustavili. Izgledalo je kao da se talaze iza ugla kamenog bastiona iza njih. Pogleda

prestrašeno u ibolija, pokušavši se nasloniti na zdravu nogu i štedjeti drugu.

Začuju veket mačeva na stijenama i kotrljanje kamenja pod nogama; glasovi

ojnika bili su jaki i jasni da je Hal mogao čak razabrati riječi i repoznati

Schreuderov glas koji ih je tjerao. Sada ćeš me poslušati, Gundwane!, reče Aboli

nagnuvši se prema njemu i oduzme Halu pušku iz ruke. Ti ćeš nastaviti što brže

možeš dok ću ih ja pokušati zadržati ovdje neko vrijeme. Hal se već htio pobuniti,

no Aboli ga strogo pogleda u oči: Što više budeš raspravljao, to ćeš me ostaviti u

većoj opasnosti. Hal se složi. Vidimo se na vrhu. Stisne čvrsto Abolijevu ruku, a

zatim nastavi skačući sam. Došavši do mjesta gdje je puteljak ulazio u usjeklinu,

okrene se i opazi prijatelja koji se stisnuo skriven zavojem, i smjestio dvije puške

na stijenu ispred sebe, na dohvat ruke. Hal prijeđe zavoj i podigne glavu te opazi

usjeklinu koja se otvarala pred njim poput velikoga mračnog kamina. S obje strane

nalazile su se gole stijene, a krov je bio prekriven visokim i uskim stablima, punim

lišajeva. Na dnu je tekao potok koji je stvarao nekoliko bara i vodopada. Puteljak

je slijedio korito te se uspinjao prema glatkim stijenama. Hal klekne kako bi uronio

lice u prvu lokvu i popio pohlepno; odjednom ga uhvati kašalj, zbog vlastite

pohlepe. Kad je dovoljno popio, osjeti kako mu se snaga ponovno vraća u nogu

koja ga je boljela. S jedne strane bastiona iza njega začuje prigušeni zvuk hica iz

puške, a zatim zvuk metka koji je pogodio meso, te odmah zatim krik čovjeka koji

je padao u ponor, krik koji je postajao sve prigušeniji i koji se odjednom prekine

kada je pao na stijene na dnu. Aboli ispali i vojnici koji su ih slijedili zbune se.

Trebat će im vremena dok se ponovno vrati red i vrate se u potjeru s više opreza.

Aboli je za Hala zaradio dragocjeno vrijeme. Hal se s naporom podigne i počne se

uspinjati koritom rijeke, gdje je svaka od golemih stijena predstavljala tešku

provjeru za njegovu ranjenu nogu. Stenjući i jecajući uspije se uspeti, istovremeno

osluškujući zvukove borbe iza njega, no ne začuje ništa sve dok ne stigne do

sljedeće lokve, gdje se zaustavi iznenađen. Althuda je ostavio pet sivaca,

privezanih za mrtvo stablo na rubu vode. Kada je pogledao ispred sebe, Hal shvati

zašto ih je napustio na tom mjestu: nisu mogli nastaviti dalje, na tom putu koji je

izazivao vrtoglavicu. Još više se usjeklina sužavala u uzak prolaz i on sam osjeti da

ga hrabrost napušta, bacivši pogled na težak put koji je trebao slijediti. No, nije

postojalo drugoga puta, jer je usjeklina postala klopka bez izlaza. Dok se dvoumio,

začuje ispod još jedan hitac iz puške i žamor bijesnih krikova. Aboli je pogodio još

jednoga, reče glasno, izazvavši čudnovatu jeku medu stijenama prolaza. Sada su

obje puške prazne i on će morati bježati. No, Aboli je te trenutke stanke izborio za

njega, i nije ih smio potrošiti uludo. Natjera se da nastavi strmim putom, vukući

ranjenu nogu glatkom stijenom poput stakla i skliskom zbog zelenih alga koje su je

pokrivale. Dok mu je srce ubrzano kucalo od umora i jagodice prstiju ga boljele,

prijeđe zadnje korake, stigavši do ravnice na kamenu u tjesnacu grla, gdje se legne

kako bi pogledao s ruba izbočine stijene. Opazi Abolija kako se uspinje, skačući

spretno s jednog kamena na drugi, s puškom u svakoj ruci. Hal podigne pogled

prema nebu kroz uski otvor iznad svoje glave, opazivši da je dnevna svjetlost

blijedjela. Ubrzo će pasti mrak, no za sada su vrhovi stabala bili pretvoreni u zlato

na zadnjim zrakama sunca. Ovuda!, dovikne Aboliju s visine. Nastavi,

Gundwane!, zavikne Aboli. Nemoj me čekati. Za petama su nam. Hal se okrene i

pogleda strmo korito rijeke iza sebe. Bilo je dobro vidljivo oko dvjesto koraka: ako

bi nastavili s uspinjanjem, Schreuder i njegovi ljudi stigli bi do tog mjesta, dok bi

oni bili još na dometu. Bili bi ubijeni hicima iz pušaka prije nego što bi se stigli

skloniti. Morat ćemo se ovdje zaustaviti, odluči. Moramo ih zadržati dok ne padne

mrak i pokušati se tada udaljiti. Na brzinu pokupi nekoliko kamena iz potoka u

kojem se nalazio te ih skupi na rub izbočine stijene. Pogledavši prema dolje, opazi

da je Aboli stigao do podnožja stijene i uspinjao se brzo prema njemu. Kada je

crnac bio na pola puta do Hala, sasvim otkriven, začuje se hitac s mjesta ispod

njega. Kroz polusjenu sunca na zalasku, Hal raspozna pojavu prvog vojnika koji im

je bio za petama. Opazi svjetlost, a zatim prasak puške. Hal pogleda sa strahom

prema Aboliju, no on je nastavljao s uspinjanjem, neranjen. Sada je dno grla

zamorilo od ljudi i začuo se rafal hitaca koji je odjekivao medu planinama. Hal

opazi Schreudera u polusjeni: njegovo se bijelo lice isticalo medu tamnijima koja

su ga okruživala. Aboli dostigne vrh stjene i Hal mu pruži ruku kako bi mu

pomogao da se uspne na izboćinu. Zašto nisi nastavio, Gundwane?, zapita ga

zadihano. Nemamo vremena za priče. Hal mu oduže iz ruke pušku i započne ju

puniti. Moramo ih zadržati ovdje do mraka. Nabij pušku! Barut je gotovo

potrošen. Imamo ga samo za nekoliko hitaca. Aboli je pričao i nabijao pušku. Tada

se moramo potruditi da svaki hitac pogodi, a nakon toga ćemo ih zaustaviti

kamenjem. Hal također nabije pušku. A kada budemo ostali i bez kamenja, napast

ćemo ih mačevima. Kad su ljudi ispod njih započeli pucati, hici su im zujili oko

glave. Hal i Aboli bili su prisiljeni ostati ležati na izbočini stijene, nagnuvši se samo

na nekoliko trenutaka pogledavši ispod sebe. Schreuderje zaposlio većinu ljudi da

bi zadržali stalnu vatru, tako da je uvijek postojao netko s nabijenom puškom

spremnom da opali na njegovu zapovijed, dok su ostali ponovno nabijali puške,

izgledalo je da je izabrao najsnažnije ljude koji su se uspinjali, dok su njegovi

strijelci pokušavah onemogućiti Halu i Aboliju da se obrane. Prvi val od otprilike

dvanaest penjača, naoružanih samo mačevima, baci se prema naprijed. Čim su

Halove i Abolijeve ruke provirile na rubu izbočine stijene, začuje se gromki rafal iz

pušaka. Hal nije mario za hice što su letjeli oko njega ili se zabijali u stijenu ispod.

Uzme pušku i nacilja prema najbližem penjaču. Bio je to jedan od nizozemskih

časnika i pogodi ga u usta, zgnječivši mu zube i čeljust. Časnik ispusti ruku na

skliskoj stijeni i padne u provaliju, povukavši sa sobom još trojicu, koji su se nalazili

odmah iza njega. Sva četvorica padnu razmrskavši se na stijene. Aboli ispali i još

dva vojnika padnu u provaliju. Zatim on i Hal dohvate pištolje i ispale još dva puta,

oslobodivši stijenu od penjača, osim dvojice, koji su se još očajnički držali u jednoj

usjeklini u stijeni na pola puta do njih. Hal baci na tlo prazne pištolje, te dohvati

kamenje koje je smjestio na dohvat ruke te ih započne bacati prema vojniku ispod

sebe. Kada ga opazi, vojnik se nije uspio pomaknuti. Pokuša spustiti glavu medu

ramena, no kamen ga pogodi u sljepoočnicu, prsti se otvore i on padne. Lijep

pogodak, Gundwane! Postaješ sve bolji. Aboli također baci jedan kamen prema

posljednjem vojniku koji je ostao na stjenci, pogodivši ga u bradu. Zanjiše se na

trenutak, a zatim i on padne u prazno. Nabijmo ponovno puške!, reče Hal, dok je

stavljao barut, i pogledao prema nebu. Zar noć neće nikada stići?, požali se,

opazivši Schreudera dok je gonio posljednji val penjača prema stjenci. Mrak ih nije

mogao spasiti, jer, prije nego što budu uspjeli nabiti puške, neprijateljski vojnici će

već stići do polovice uspona. Kleknu na rub izbočine i spreme se da ponovno

zapucaju, no ovoga puta uspiju pogoditi samo jednog od napadača, dok su se

ostali i dalje uspinjali. Schreuder pošalje još jedan val napadača da ih dostigne sve

dok cijela stijena nije bila ispunjena tamnim pojavama. Ne možemo ih sve

zaustaviti, prizna Hal, kojeg je uhvatio očaj. Moramo se povući. No, kada pogleda

prema strmini, obeshrabri se. Baci na tlo pušku i zajedno s Abolijem počnu se

uspinjali. Napadači zaviknu, prešavši rub izbočine i bace se u potjeru. U sve većoj

tami Hal i Aboli su se s naporom nastavljali uspinjati, okrećući se povremeno, kada

bi napadači bili preblizu i zaustavljali bi ih udarcima mača, nastavljajući s

uspinjanjem. No, vojnici u zelenoj odori postajali su sve brojniji i bilo je samo

pitanje vremena kada će ih dostići i nadvladati ih. Nedaleko od sebe Hal primijeti

usjeklinu u bočnoj stijeni grla. Pomisli na trenutak da bi se Aboli i on mogli skloniti

tamo, u mrak, no odustane od te namjere kad opazi da je premalo duboka.

Schreuder bi ih pronašao i natjerao ih da iziđu iz skrovišta. Hal Courteney!,

uzvikne glas koji je dolazio iz tamne niše u stijeni. Pogledavši unutra opazi dva

čovjeka; jedan je bio Althuda, koji ga je i pozvao, a drugog nije poznavao; bio je

bradat i stariji, odjeven u kožu životinja. Tama je bila prevelika da mu jasno vidi

lice, no on i Althuda su ih pozivali i ni on ni Aboli nisu se ni trena dvoumili te se

uvuku u uski otvor i stisnu s dvojicom ljudi. Ostanite dolje!, dovikne neznanac

Halu u uho, koji je imao sjekiru s kratkom drškom. Na ulazu u usjeklinu pojavi se

vojnik s mačem u ruci kako bi udario četvoricu ljudi u usjeklini, no Althuda ga

pogodi pištoljem u prsa na maloj razdaljini. Istovremeno neznanac s bradom

podigne uvis sjekiru i spusti je jedim jakim udarcem. Hal nije shvaćao što je radio,

dok ne opazi da je posjekao konopac, debeo kao zapešće čovjeka. Sjekira odsječe

konopac i jedan se kraj konopca oslobodi, a drugi je kraj bio privezan oko golemog

drvenog klina u usjeklini. Konopac se okretao oko ugla usjekline u stijeni, i podigao

se prema gore, te se izgubio u tami. Na trenutak, koji je Halu izgledao kao

vječnost, ništa se nije dogodilo, te su Hal i Aboli u nedoumici pogledali drugu

dvojicu. Zatim, s gornjeg kraja, koji je zatvarao grlo u visini, začuju šumove koji su

postajali sve glasniji, poput diva koji se pomaknuo u snu. Sabah je izazvao kišu

kamenja!, objasni Althuda, i Hal se pomakne da pogleda prema grlu i konačno

shvati. Prasak je postajao sve glasniji te su ćuli divlje i prestravljene krikove i viku

vojnika koji su bili pogođeni. Za njih nije bilo mjesta gdje su se mogli skloniti; našli

su se u smrtonosnoj klopci, u koju su ih Althuda i Sabah privukli. Izgledalo je kao

da planina drhti pod njihovim nogama. Povici vojnika koji su se našli na putu

kamenja prigušeni su naglom tutnjavom. Zrak se napuni prašinom koja se

oslobodi od kamenja tako da su sva četvorica započela kašljati, pokušavajući doći

do daha. Zaslijepljen i teško dišući, Hal podigne rub rasparane košulje i pokrije si

nos i usta, pokušavši filtrirati zrak da bi uspio disati usred te bučne prašnjave oluje

koju je izazvala bujica kamenja. Kotrljanje kamenja dugo je potrajalo, a zatim se

polako počelo stišavati, dok nisu padali samo djelići stijene. Na kraju se na njih

spusti apsolutna tišina; prašina im pokaže obrise ulaza u sklonište. Aboli iziđe

puzeći i hodajući u ravnoteži na nestabilnom terenu. Hal ga je slijedio, gledajući

zajedno s njim prema dnu grla, sasvim obavljenog tamom. Nije se čuo ni jedan

zvuk i nije bilo ni traga vojnicima koji su ih slijedili, ni posljednji očajnički krik ili

jecaj u agoniji, ni djelić tkanine ili oružja ispuštenog iz ruke. Bilo je kao da nikada

nisu postojali. Halova ranjena noga nije više uspijevala izdržati njegovu težinu i on

zatetura, sklupčavši se na rubu pukotine. Tresla ga je vrućica, i zamaglila mu

svijest velom mraka i topline. Osjeti čvrste ruke koje su ga uhvatile, a zatim padne

u nesvijest. Kapetan Cornelius Schreuder pričekao je sat vremena u predsoblju

utvrde prije nego što ga je guverner van de Velde primio. Kada je konačno bio

pozvan, ude u salu za primanja, no van de Velde se nije ni okrenuo prema njemu,

nastavivši potpisivati dokumente koje mu je Jacobus Hop pružao. Schreuder je

bio u odori, sa svim počastima i lentama. Imao je urednu periku i brkove,

namazane pčelinjim voskom, no jedan je dio lica bio unakažen ružičastim ožiljcima

i još uvijek svježim ranama. Nakon što je potpisao i posljednji dokument, van de

Velde otpusti Hopa pokretom ruke, i čim je službenik izišao, uze iz pisaćeg stola

Schreuderov izvještaj kao da se radi o nečemu krajnje odvratnom. I tako ste

izgubili gotovo četrdeset ljudi. A da ne govorimo o osam najboljih konja

Kompanije. Trideset i četiri vojnika, ispravi ga Schreuder, još sasvim mirno.

Gotovo četrdeset!, ponovi van de Velde, s izrazom gnušanja na licu. I osam konja.

Zarobljenici i robovi koje ste slijedili su vam izmakli. Nije sigurno velika pobjeda,

zar ne kapetane? Namršten i bijesan, Schreuder je gledao u strop. Sigurnost

utvrde je vaša odgovornost, Schreuderu. Briga o zarobljenicima je vaša

odgovornost, i sigurnost moje osobe i moje supruge je vaša odgovornost. Jeste li

suglasni, Schreuderu? Da, vaša visosti. Ispod Schreuderova oka moglo se

primijetiti treperenje živca. Dozvolili ste zarobljenicima da pobjegnu. Dopustili ste

da opljačkaju imovinu Kompanije. Dozvolili ste im da oštete ovu zgradu

eksplozivom. Pogledajte ove prozore! Van de Velde pokaže prazne okvire, s kojih

su se stakla odvojila i razbila na tisuće komadića. Dobio sam od službenika

Kompanije procjenu štete koja je veća od sto tisuća guldena! Bijes mu je sve više

rastao. Sto tisuća guldena! A da stvar bude gora, dopustili ste zarobljenicima da

otmu mene i moju suprugu, stavivši nas u životnu opasnost. Morao se zaustaviti

da bi kontrolirao bijes. A potom ste dopustili da gotovo četrdeset vojnika bude

ubijeno, od kojih je pet bilo bijelaca! Što mislite da će Savjet Sedamnaestorice u

Amsterdamu reći o ovome, kada budu dobili moje potpuno izvješće o vašim

propustima? Što mislite da će reći? Odgovorite mi, ulašteni gizdeline! Što mislite

da će reći? Bit će im podosta žao, odgovori Schreuder, još se više ukočivši. Bit će

im žao?, uzvikne van de Velde, te ponovno sjedne. Kada je došao k sebi, nastavi:

Bit ćete prvi koji će saznati je li im žao ili ne, Schreuderu. Šaljem vas natrag u

Amsterdam. Isplovit ćete za tri dana s W7feirkMom, koji je u ovom trenutku

usidren u luci. Kroz prozore bez stakla pokaže skupinu usidrenih brodova. Moje

izvješće o tome putovat će u Amsterdam istim brodom, zajedno s osudom vašeg

ponašanja, sastavljenom najstrožim riječima. Poći ćete pred Sedamnaestoricu i

osobno pitati za oprost. Pogleda kapetana s mržnjom. Vaša vojna karijera je

završena, Schreuderu. Preporućam vam da postanete svodnikom, budući da ste

pokazali da imate dovoljno talenta. Zbogom, kapetane Schreuderu. Sumnjam da

ću još imati prilike sresti vas. Ranjen guvernerovim uvredama kao da su ga

dvadeset puta bičevali, Schreuder iziđe iz ureda, i zastane na stubama. Pokuša se

sabrati i promisliti, proučivši posljedice eksplozije na građevini koja je okruživala

dvorište. Oružarnica je bila srušena, sasvim razrušena. Drvene potpore bile su

zacrnjene i iskrivljene od požara koji je uslijedio nakon eksplozije, no vanjski su

zidovi bili netaknuti, a ostale građevine nisu bile oštećene. Stražari bi nekada

odmah pozdravili Schreudera čim bi ga ugledali da ulazi u dvorište, no sada su

kasnili i pozdrave ga bezvoljno. U malenoj koloniji su se vijesti brzo širile, i bilo je

jasno da je njegov kraj službovanja u Kompaniji već bio svima poznat, jacobus Hop

je bio sigurno taj koji se pobrinuo da se vijest proširi. Schreuder opomene stražara

koji se smijuljio: Pobogu, prestani se smijati, ili ću te mačem natjerati da to učiniš.

Čovjek se odmah uozbilji, ukočivši se. No, dok je on prelazio dvorište, Manseer i

njegovi čuvari brbljali su međusobno, skrivajući rukom sarkastičan osmijeh. Čak su

i neki zarobljenici, koji su popravljali štete u oružarnici, prekinuli posao i pogledali

ga zlobno se osmijehnuvši. Takvo poniženje bilo je bolno za čovjeka s njegovim

ponosom i temperamentom i kapetan si pokuša zamisliti do koje mjere se može

pogoršati nakon povratka u Nizozemsku i njegova izlaganja pred

Sedamnaestoricom. Njegova bi sramota bila poznata u svakoj krčmi i svakoj luci i

svakome vojniku, u svim važnim kućama i medu plemićima u Amsterdamu. Van de

Velde je bio u pravu; postao bi svodnik. Krene dugim koracima prema izlazu,

prešavši most nad jarkom. Nije znao kamo će; krene prema morskome žalu da

promatra more. Polako uspije zavladati svojim osjećajima, počevši tražiti moguće

načine da izbjegne sramotu. Ubit ću se, odluči. To je jedini put koji mi preostaje.

No, nakon toga se sva njegova priroda pobuni tako mrskome izboru. Prisjeti se

jednog druga u Bataviji, i prijezira koji je osjetio prema njemu, koji se zbog ljubavi

prema jednoj ženi ubio puškom. To je za kukavice, izjavi Schreuder. I nije za mene.

Naravno, znao je da nikada ne bi mogao poslušati van de Veldeove zapovijedi i

vratiti se u domovinu, u Nizozemsku. No, nije mogao ostati ni na Rtu Dobre Nade

ili otići u bilo koju drugu nizozemsku koloniju na kugli zemaljskoj. Bio je odbačen i

morao je sebi pronaći drugu zemlju gdje njegova sramota nije bila poznata. U tom

trenutku se njegov pogled spusti na trgovačke brodove usidrene u luci. Tu se

nalazio i MkkvredeM, kojim ga je van de Velde htio poslati natrag u domovinu da

se suoči sa Sedamnaestoricom. Njegov se pogled premjesti na ostala tri

nizozemska broda usidrena pored galije. Nije se namjeravao ukrcati ni na jedan od

ta tri broda, no bilo je još samo dva strana jedrenjaka. Prvi je bio portugalski: brod

koji je prevozio crnce prema Zanzibaru. Sama pomisao da se ukrca na takav brod

izazvala je u njemu gnušanje: osjećao je smrad čak s mjesta odakle ih je

promatrao, iznad žala. Drugi brod bila je engleska fregata i sudeći po izgledu, tek

sagrađena. Pripone su bile još sasvim nove, a boja se tek osušila. Izgledala je

poput bojnog broda, no Schreuder je čuo da je bila osobno vlasništvo i trgovala je,

iako je bila naoružana. Pročita ime na krmi broda: Gofden Bowgk. Bok koji je

promatrao imao je petnaest vrata za topove. Schreuder nije znao odakle dolazi ni

kamo ide, no sasvim je dobro znao gdje će to moći saznati i smjestivši svoj šešir na

periku krene žalom prema najbližoj od tih nezdravih kuća, koje su služile kao

bordeli i krčme mornarima. Čak je i u tim jutarnjim satima krčma bila prepuna, a

unutrašnjost bez prozora bila je tamna i puna dima i para lošeg alkohola te

neopranih tijela. Prostitutke su gotovo sve bile Hotentotke, no bilo je i nekoliko

bijelkinja, već prestarih i iznakaženih da rade i u roterdamskoj luci. Tko zna kako,

pronašle su brodove koji su ih doveli do juga i iskrcale su se tu, da bi završile svoje

dane u tom odvratnom ambijentu prije nego što ih francuska bolest sasvim

dotuče. S rukom na dršci mača Schreuder se dočepa stola samo za sebe jednom

grubom riječju i namrštenim pogledom. Kada je konačno sjeo, pozove jednu od

konobarica da naruči vrč piva. Koji su mornari s GoWeMBougka?, zapita bacivši joj

srebrenjak na prljavi stol. Prostitutka u letu uhvati prinčevsku nagradu i spusti

srebrenjak u otvor prljave haljine, između mlohavih grudi, a zatim mu glavom

pokaže prema trojici mornara koji su sjedili za stolom na suprotnoj strani krčme.

Ponudi svu trojicu još jednom noćnom posudom ovog urina koji prodaješ i reci im

da je od mene. Kada napusti krčmu pola sata kasnije, Schreuder je znao kamo je

plovio GoWer Bowgi, a znao je i ime i karakter kapetana. Krene bez žurbe prema

žalu i brodicom se odveze do fregate. Stražar iznad sidra na GoWg Bowgw ga

opazi čim se odvojio od obale, shvativši po odjeći i držanju da se radi o uglednoj

osobi. Kada je Schreuder pozvao palubu fregate, te pitao za dopuštenje da se

uspne na brod, galski dočasnik ga oprezno pozdravi s bokaporte; zatim ga povede

do kabine na krmi broda gdje mu je kapetan Christopher Llewellyn izrazio

dobrodošlicu i ponudio ga čašom punom vina. Vidljivo zadovoljan otkrićem da

Schreuder govori engleski, odmah ga je primio kao prijatelja, poput džentlmena,

opustivši se i razgovarajući bez pretvaranja i iskreno. Raspravljali su o nedavnim

sukobima između njihovih zemalja, te su obojica izrazila zadovoljstvo što je

potpisan mir, pa započnu razgovarati o pomorskome prometu i politici koja je

vladala istočnoindijskim regijama i Indijom. Bila su to složena pitanja, još složenija

zbog suparništva između europskih sila čiji su trgovački i vojni brodovi bili sve

brojniji u istočnim morima. Ne smijemo zaboraviti ni na vjerske ratove koji se

vode u istočnim zemljama, primijeti Llewellyn. Moje sadašnje putovanje je

odgovor na molbe kršćanskog vladara Etiopije koji traži vojnu pomoć u ratu protiv

Islama. Na spomen rata na Istoku, Schreuder se uspravi na stolcu. Bio je ratnik,

iako trenutačno nezaposlen, i rat je bilo njegovo zanimanje. Nisam čuo o tom

ratu. Molim vas, recite mi nešto više o tome. Veliki mogul je poslao svoju flotu i

vojsku, pod vodstvom mlađeg brata Sadiq Khan Jahana, da osvoji zemlje na obali

Afrike i time ih oduzme kršćanskom kralju. Llewellyn se prekine te zapita: Recite

mi, kapetane, znate li išta o islamskoj religiji? Schreuder potvrdi: Da, naravno.

Mnogi od ljudi koji su se borili sa mnom u zadnjih trideset godina bili su

muslimani. Dosta dobro poznajem njihovu religiju i govorim arapski. Tada znate

da je jedna od glavnih obveza ove vjere katf, hodočašće u mjesto gdje je rođen

Muhamed, Meka, koja se nalazi na istočnoj obali Crvenog mora. Sad mi je jasno

na što smjerate. Svaki hodočasnik koji dolazi iz carstva Velikog mogula u Indiji bio

bi prisiljen preći Crveno more zaobilazeći afrički rog i to bi dovelo do vojničkog

obračuna dviju religija. lesam li pogodio? Zapravo, kapetane, moram vam čestitati

na vašem brzom shvaćanju. Upravo je to izlika koju je iskoristio Veliki mogul da bi

napao presvijetlog Ivana. Naravno, Arapi trguju s Afrikom već stoljećima.

Započevši od Zanzibara proširili su se postupno na kopno i sada namjeravaju

osvojiti i podrediti srce kršćanske Etiopije. A koja je vaša uloga u svemu tome, ako

smijem pitati?, zapita Schreuder. Ja sam pripadnik staroga viteškog reda, vitezova

Hrama, reda Svetog Georgea i Svetoga grala, koji brani kršćanstvo i svetu zemlju.

Mi smo sljedbenici Templara. Znam o vašemu redu i poznajem neke od vaših

vitezova. Primjerice Lorda Cumbraea. A!, Llewellyn naprći nos. Nije baš najbolji

primjer. Upoznao sam i Sira Francisa Courteneyja, doda Schreuder. Ovoga puta je

Llewellynov entuzijazam bio iskren. Dobro ga poznajem. Kakav izvrstan

moreplovac i čovjek! Znate li možda gdje bih ga mogao naći? Ovaj vjerski rat

trebao bi ga privući kao pčelu med. Naša dva broda bi zajedno predstavljala veliku

snagu. Sir Francis je, nažalost, ostao žrtva nedavnog rata između naših zemalja.

Iako je Schreuder upotrijebio diplomatske riječi da bi ga obavijestio, Llewellyn je

bio vidno potresen Žao mi je. Ostane u tišini nekoliko trenutaka a zatim nastavi:

No, da vam odgovorim do kraja, kapetane Schreuderu, krećem prema afričkom

rogu, da bih se odazvao pozivu presvijetlog Ivana, koji moli za pomoć da bi se

obranio od islamskog napada. Namjeravam isploviti već večeras s plimom.

Zasigurno će vam trebati vojna pomoć, reče mu Schreuder uzgred, pokušavši

sakriti uzbuđenje koje je osjećao, lb je bio odgovor na njegove molitve. Bi li bili

tako ljubazni i poveli me s vama do mjesta gdje se odvija rat? I ja sam se odlučio

da doprinesem svojom osobom. Llewellyn se začudi: Nagla odluka, gospodine.

Nemate nikakve obveze na kopnu? Mogli biste isploviti sa mnom u tako kratkome

roku? Zapravo, vaša prisutnost u luci izgleda kao znak sudbine za mene. Upravo

sam se danas oslobodio svih obveza o kojima govorite. Kao da me sam Bog

obavijestio. Spreman sam odgovoriti na njegov poziv. Bilo bi mi drago, ako bih

mogao platiti putovanje i putovanje gospode koja će postati mojom suprugom, u

zlatnicima. Llewellyn se, oklijevajući, počeše po bradi, zagledavši se u Schreudera:

Imam samo jednu slobodnu kabinu, no, vrlo je mala i nije sigurno primjerena

uglednim putnicima. Platit ću vam deset engleskih gvineja da bih imao čast ploviti

s vama, nije se dao zbuniti Schreuder i kapetanov se izraz razvedri. Bit će mi čast

imati vas na brodu. No, ne mogu odgoditi polazak ni sat vremena. Moram

isploviti s plimom. Dat ću vas ispratiti do obale brodicom, koja će vas čekati. Dok

se vraćao na obalu, Schreuder je drhtao od uzbuđenja. Služba u vjerskome ratu

pružala je mogućnost velike slave i mnogo veću dobit od uobičajene kojoj se

mogao nadati u službi Nizozemske istočnoindijske kompanije. Pružila mu se

mogućnost izlaza od obeščašćenja. Nakon tog rata, mogao se vratiti u Nizozemsku

pun zlata i slave. Bila je to sreća koju je očekivao cijeli život, i sa ženom uz sebe

koju je volio više od svega. Čim je brodica stigla do obale, Schreuder skoči na žal i

ostavi mornaru mali srebrenjak. Pričekajte me!, dovikne mu, i krene prema utvrdi.

Sluga ga je čekao u njegovom stanu i Schreuder mu zapovjedi da spremi prtljagu,

te da stavi u nju sve što je posjedovao i odnese na brodicu s Gokkn Bougha.

Izgledalo mu je da su svi znali što mu se dogodilo: čak ni sluga nije ostao začuđen

što čuje te zapovijedi i stoga nikome nije bilo čudno da se on udaljavao. Pozove

konjušara, te mu zapovjedi da osedla konja koji mu je preostajao. Dok je čekao da

mu ga privedu iz konjušnice, pogleda se u malome ogledalu garderobe,

poravnavši odoru, te popravivši periku i brkove. Osjećao je toplinu uzbuđenja,

zajedno s osjećajem olakšanja. Prije nego što će guverner opaziti da su on i

Katinka pobjegli, GofM Bough će već biti na otvorenom moru, i ploviti prema

Istoku. Potrči stubama i iziđe iz dvorišta, gdje je konjušar držao uzde te skoči na

sedlo. Jako je žurio i jedva je čekao da krene, te podbode konja u galop putom koji

je vodio prema guvernerovoj rezidenciji. No, njegova žurba nije bila takva da

zaboravi na oprez. Nije prošao kroz glavni ulaz, već se posluži sporednim, koji se

otvarao u šumici hrastova i koji su uobičajeno koristili robovi i prodavači drva i

hrane koji su dolazili iz naselja. Stigavši pored rezidencije, da bi izbjegao šumove

koji bi ga otkrili, zadrži konja i nastavi pješice, ušavši u dvorište konjušnice iza

kuhinje. Vidjevši da je vodio konja, pomoćnik u štali se požuri da mu pridrži uzde,

dok je Schreuder ušao u dvorište kroz vrata na uglu. Za svaki slučaj ogleda se oko

sebe, jer su često u tom dijelu rezidencije radili vrtlari, no ne opazi nikoga. Prijeđe

travnjake hodajući pravilno, bez oklijevanja i bez žurbe, te ude u rezidenciju kroz

vrata koja su vodila u biblioteku; dugačka soba bila je prazna. Schreuder je dobro

poznavao tloris rezidencije, budući da je često dolazio Katinki, kada je muž bio u

utvrdi sa svojim obvezama. Najprije ude u radnu sobu koja je gledala na travnjake

i na uvalu. To je bilo Katinkino najdraže skrovište, no tog se dana nije nalazila

ovdje. U sobi je bila samo jedna robinja, koja je klečala pred policama s knjigama i

izvlačila ih jednu po jednu brišući prašinu krpom. Kada je Schreuder ušao u sobu,

podigne glavu, iznenađena. Gdje je tvoja gospodarica?, zapitaju. Opazivši da gaje

žena gledala razrogačenim očima, ne shvaćajući, ponovi: Gdje je gospoda van de

Velde? Robinja zbunjeno ustane: Gospoda je u svojoj sobi, no, ne želi da ju nitko

ometa. Nije joj dobro. Ostavila je stroge zapovijedi. Schreuder se okrene i krene

hodnikom. Stigavši do kraja, pokuša nježno otvoriti vrata, no budući da su bila

zatvorena iznutra, pozove. Vrijeme je prolazilo, a on je znao da ga Llewellyn neće

čekati. Vrati se na drugi kraj hodnika, i iziđe kroz staklena vrata na dugačku terasu,

a zatim krene prema prozorima spavaće sobe gospodarevih odaja. Prozori

Katinkine garderobe bili su zatvoreni; već je htio zakucati, no suzdrži se, jer nije

htio uzbuniti robove. Izvuče mač i oštricom otvori prozor te prekoraćivši ude u

sobu. Katinkin miris ga na trenutak opije, i zamuti mu se u glavi na pomisao

ljubavi i žudnje koju je osjećao prema njoj. Zatim ga odjednom obuze radost na

pomisao da će ubrzo biti samo njegova: njih dvoje na putovanju, sami, jedno uz

drugo, da zajedno izgrade sebi nov život i novu sreću. Koračajući drvenim podom,

laganim koracima da ju ne bi prestrašio, odmakne nježno zastore koji su zatvarali

vrata spavaće sobe. I u njoj su prozori bili zatvoreni i soba se nalazila u polutami.

Zaustavi se da bi mu se oči prilagodile na tamniji prostor i opazi da je krevet u

neredu. Zatim, u sjeni, razabra medu zgužvanim plahtama bisernu svjetlost

Katinkine kože: bila je gola, okrenuta leđima, sa zlatnom, kovrčavom kosom,

raspuštenom da joj pada na leda do savršene stražnjice. Osjeti na trenutak tako

jaku žudnju, da se nije mogao pomaknuti s mjesta ni disati. Zatim ona okrene

glavu i opazi ga pred sobom. Razrogači oči i zacrveni se od bijesa. Odvratna

svinjo!, promrmlja. Kako se usuđuješ špijunirati me? govorila je tihim glasom,

punim bijesa i gnušanja. On se zbunjeno povuče. Katinka je bila njegova

ljubavnica, i nije shvaćao kako mu se mogla obraćati na taj način. Zatim opazi da

su njene grudi orošene znojem i da je sjedila na muškoj pojavi. Čovjek na kojemu

je sjedila, u aktu strasti, ležao je ispod nje, a ona je sjedila na njemu poput jahača.

f Čovjek je imao mišićavo tijelo, bijelo i napeto, poput tijela gladijatora. Jednim

jedinim pokretom Katinka se odvoji od njega i okrene se prema Schreuderu,

ostavši na nogama, dršćući od bijesa. f Što radiš u mojoj spavaćoj sobi?, prosikta.

Schreuder glupavo odgovori: Došao sam da te povedem sa sobom. No, promatrao

je muškarčevo tijelo, s još vlažnim stidnim dlakama i nabreklim sluzavim udom.

Čovjek sjedne, promatrajući Schreudera žutim bezizražajnim očima. I Zatim

Schreudera zapljusne val neizrecivog užasa: Katinka, njegova ljubav, valjala se na

krevetu sa Stadige Janom, krvnikom. Katinka je i dalje govorila, no njene riječi za

njega više nisu imale smisla. Došao si da me odvedeš? A što te nagnalo da pomisliš

da bih otišla s tobom, ludom Kompanije, i cijele kolonije? Odlazi, budalo. Vrati se

u tamu i sramotu odakle i dolaziš Stadige Jan se podigne s kreveta. Jeste li čuli?

Izlazite ili ću vas izbaciti van. Nisu bile riječi, već činjenica da je čovjek stajao pred

njim još u punoj erekciji koja je Schreudera pretvorila u luđaka. Bijes, koji je do tog

trenutka uspijevao kontrolirati, sada zavlada njime. Uz uvrede i poniženja s kojima

se cijeli dan morao nositi, sada u njemu započne tinjati plamen ljubomore.

Stadige Jan klekne nad hrpom odjeće koju je skinuo sa sebe, i koja je stajala pored

kreveta, a kada se podigne, držao je u desnoj ruci mali nož. Upozoravam vas, reče

dubokim glasom, izlazite odmah, sada... Jednim jedinim pokretom Schreuder

izvuče Neptunov mač iz korica. Stadige Jan nije bio ratnik; njegove su žrtve bile

uvijek vezane i okovane pred njim. Nikada se nije sukobio s čovjekom poput

Schreudera. Skoči prema njemu držeći spušten nož, no mač ude kroz unutarnju

stranu i odreže mu puls i tetive, tako da je krvnik otvorio prste i nož padne na pod.

Tada Schreuder nacilja prema srcu, udarcem od kojeg Stadige jan nije imao ni

vremena ni mogućnosti da se obrani. Vršak ga pogodi usred širokih i glatkih prsa;

zatim polako ud Stadige Jana omlohavi, oči prekrije veo, postadoše slijepe i

tmurne poput žutih kamenčića. Kada je pao na koljena, Katinka započne vrištati.

Schreuder izvuče iz krvnikovih prsa mač, čiji je sjaj bio zamućen krvlju žrtve.

Katinka ponovno krikne kada poteče krv iz srca kroz ranu Stadige Jana, koji se

sklupča na podu. Ne viči!, zareži Schreuder, još uvijek dršćući od bijesa i

približavajući joj se s mačem u ruci. Prevarila si me s tim odvratnim stvorenjem, a

znala si da te volim. Došao sam po tebe, jer sam te htio povesti sa sobom. Katinka

se povuče pred njim, s rukama na obrazima, histerično vičući. Ne viči, dovikne joj.

Prestani. Ne podnosim te kad se tako ponašaš. Taj užasan zvuk odjekivao mu je u

ušima, te izazivao bol. Ona se pokuša udaljiti od njega, vičući sve glasnije: bio je to

nepodnošljiv zvuk, morao ju je prekinuti. Dosta! Pokuša ju dohvatiti za zapešće,

no ona se oslobodi na brzinu od njegovog stiska. Njeni su krikovi bili sve kreštaviji,

a Schreuderov bijes prepukne poput stravične crne zvijeri koju više nije mogao

kontrolirati. Mač koji je držao u ruci poleti, bez razmišljanja, iz njegove ruke i

probode bijeli trbuh iznad zlatnih kovrča. Krik se pretvori u jecaj boli, dok se

Katinka uhvati objema rukama za oštricu mača koju je on već povlačio iz njenoga

tijela. Oštrica joj poreze dlan do kosti; tada ju Schreuder probode još dva puta, da

bi ju stišao. Umukni!, vikao je bijesno. Ona mu okrene leda, pokušavši potrčati

prema vratima garderobe, no on ju pogodi u rebra, izvuče mač, a potom ju

ponovno probode usred leda. Padne na tlo, kotrljajući se na leđima dok ju je on

promatrao s visine. Svakoga ju je puta oštrica probola s jedne na drugu stranu.

Prestani!, vikao je Schreuder, nastavivši ju probadati mačem, sve dok se njeni

krikovi i jecaji nisu sasvim ugasili. No čak se ni tada ne zaustavi, stojeći uspravan u

lokvi krvi koja se širila, s odorom, licem i rukama umrljanim krvlju. Zatim, polako,

slijepi bijes nestane iz njegova mozga, ostavivši ga bez snage. Nasloni se leđima na

zid, zamrljavši ga krvlju žrtve. Katinka!, prošapće. Nisam ti htio nauditi. Tako te

volim. Bila je u lokvi krvi. Rane su se isticale na bijeloj koži poput crvenih

pupoljaka. Nije mislio da to malo tijelo sadrži toliko krvi. Glava joj je bila

natopljena u lokvi krvi, a kosa joj je bila obojena u crveno, čak je i lice bilo krvavo.

Na njemu se mogla iščitati bol i patnja. Katinka, ljubavi, molim te, oprosti mi. Htio

je preskočiti lokvu krvi i preći sobu. Zatim se zaustavi s mačem u ruci, ugledavši u

ogledalu na suprotnom kraju sobe samoga sebe, okrvavljenog. O, Bože, što sam

učinio? Odmakne pogled s pojave u ogledalu, klekne pored tijela žene koju je

volio. Pokuša ju podignuti, no bila je nepomična, kao da nije imala kosti, i klizne iz

njegove ruke, te ponovno padne u lokvu krvi. Schreuder se podigne i povuče.

Nisam ti htio nauditi. Pobjesnio sam. Volio sam te, a ti si me varala. Opazi još

jednom svoju sliku u ogledalu. Dobri Bože, koliko krvi! Toliko je ima. S ljepljivim

rukama istare si jaknu, a zatim i lice, dok mu mrlje krvi nisu napravile neku vrstu

crvene karnevalske maske. Prvi put pomisli na bijeg brodicom koja ga je čekala na

obali i brodu koji je bio u luci. Ne mogu prijeći koloniju u ovakvom stanju! Ne

mogu se ovakav ukrcati na brod! Prede teturajući sobu i stigne do guvernerove

garderobe. Skine sa sebe jaknu zamrljanu krvlju i baci je daleko od sebe. Na

umivaoniku je bio vrč s vodom, u koji umoči ruke i opere si lice. Dohvativši ručnik s

kuke uroni ga u crvenu vodu, te ispere krv s ruku i stražnjeg dijela hlača. Koliko

krvi!, ponavljao je, dok je trljao krv sa sebe. Pronađe hrpu čistih košulja i odjene

jednu na vlažnu kožu. Van de Velde je bio debeli čovjek, i košulja mu je bila

komotna. Spustivši pogled opazi da se mrlje od krvi nisu toliko vidjele na tamnim

hlačama. Perika je bila zamrljana te je skine sa sebe i baci. Odabere drugu iz niza

perika koje su stajale uza zid, a pronađe i plašt koji je pokrivao ramena i koljena.

Izgubi još nekoliko trenutaka da očisti Neptunov mač, a zatim ga vrati u korice.

Kada se ogleda oko sebe, primijeti da njegov izgled više neće privlačiti pažnju.

Zatim podigne jaknu i s nje skine sve medalje te ih zamota u rupčić koji je također

pronašao u garderobi i ugura ih u unutarnji džep plašta. Zaustavi se posljednji put

na pragu guvernerove garderobe i pogleda tijelo mrtve žene koju je volio. Njena

se krv i dalje širila na kamenom podu tako sporo poput lijene zmije i gotovo je

dostigla manju lokvu u kojoj je ležao Stadige Jan. Kada se njihova krv sjedini,

Schreuderu je izgledalo da promatra svetogrđe: kako se čisto moglo miješati s

nečistim? Nisam htio da se to dogodi, promrmlja očajno. Žao mi je, ljubavi. Htio

sam te povesti sa sobom. Preskoči pažljivo lokvu krvi i krene prema zatvorenome

prozoru te iziđe na balkon, ogrnuvši se plastom i prešavši vrtove u pravcu malih

vrata na zidu konjušnice. Kada ih dostigne, pozove konjušara koji se požuri i

dovede mu konja. Schreuder krene putom prema obali, gledajući pred sobom.

Brodica se još uvijek nalazila na žalu i čim on stigne na konju, mornar mu dovikne:

Več smo mislili otići bez vas, kapetane. GoWen Bougk se sprema da isplovi. Kada

se uspne na palubu fregate, kapetan Llewellyn i njegova posada su bili toliko

zauzeti poslom oko broda i razvijanjem jedara da nisu previše marili za njega.

Mornar povede Schreudera u malu kabinu, a potom se na brzinu udalji, ostavivši

ga samog. Kovčezi za putovanje već su bili u kabini. Schreuder skine sa sebe

prljavu odjeću i pronašavši čistu odoru u jednome od kovčega, brzo se odjene i

stavi na nju medalje. Od odjeće zaprljane krvlju napravi zavežljaj i potraži nešto

što će poslužiti kao pritega. Bilo je očito da će tanki pregradni zidovi biti oboreni u

slučaju da se fregata bude pripremala za borbu, njegova je kabina bila dio palube

s topovima. Gotovo je sav prostor na palubi koji je bio na raspolaganju bio zauzet

samo jednim topom, pored kojeg se nalazila piramida granata. On uze jednu i

stavi je u svežanj medu odjeću prljavu od krvi, te pričeka da čuje pokret broda kad

je zaplovio prema izlazu iz luke. Zatim malo otvori vrata topa i baci svežanj u

zelene vode, duboke oko pedeset hvata. Kada se vrati na palubu, nalazili su se već

milju daleko od obale i brzo su plovili prema otvorenome moru spremivši se da

prođu rt. Schreuder pogleda prema kopnu, razabravši medu stablima krov

guvernerove rezidencije u podnožju velike planine. Zapita se jesu li već otkrili

Katinkino tijelo, i je li još uvijek bila ujedinjena u smrti s njenim nedostojnim

ljubavnikom. Ostao je na palubi, naslonjen na krmenu ogradu, sve dok golema

planina Tafelberga ne postane samo daleka sjena u pozadini ljetnoga neba.

Zbogom, draga, prošapće. U ponoć, dok je ležao ne mogavši zaspati, započeo je

shavćati težinu situacije. Njegova je krivica bila očita. Svi brodovi koji budu

isplovljavali iz luke rta, proširit će vijest oceanima i u svakoj luci civiliziranog

svijeta. Od tog trenutka na dalje bio je bjegunac i bandit. Probudivši se Hal osjeti

mir koji mu je do tada bio nepoznat. Ostao je ležati zatvorenih očiju, previše lijen i

slab da ih otvori, opazivši da je na toplom i u suhom, udobno smješten na ležaju.

Očekivao je da će ga dočekati smrad ćelije s vlažnim i ustaljenim zrakom

zatvorskog podzemlja, te smrad nužnika i tijela ljudi koji se nisu prali već godinu

dana i živjeli su u rupi svi zajedno. Umjesto toga osjeti miris vatre, sladak i ugodan:

miris cedra koji je izgarao. Odjednom se s velikim olakšanjem prisjeti bijega i

činjenice da više nisu bili zatvorenici. Ostane ležati, uživajući u toj stvarnosti.

Osjećao je i druge mirise i zvukove, i zabavi se otkrivajući ih bez da otvori oči.

Osjećao je miris svježe trave slamnjače na kojoj je ležao i toplinu krzna koje ga je

grijalo, miris pečenog mesa i još jedan miris koji ga je dovodio do ludila jer ga nije

uspio otkriti. Bila je to mješavina divljeg cvijeća i toplog životinjskog mošusa koji

ga je uzbuđivao. Sporo i oprezno otvori oči, ostavši na trenutak zbunjen

svjetlošću koja je ulazila kroz otvor skloništa u kojem se nalazio. Ogledavši se oko

sebe, shvati da se nalazio vjerojatno u bočnom dijelu planine. Krov je bio slamnat.

Duž stjenke bili su različiti zemljani predmeti i oruđe. S jedne kuke pored vrata

visio je luk, a pored njega mač i pištolji. Ležeći na slamnjači Hal je slušao žubor

planinskog potoka. Odjednom začuje smijeh žene, dražesniji od šuma vode.

Pokušavši pogledati preko praga podigne se naslonivši se na lakat, no ostane

potresen naporom koji je taj jednostavni pokret od njega iziskivao. Smijeh žene

pomiješa se sa smijehom novorođenčeta. Za vrijeme svog dugog zarobljeništva

nije čuo ništa slično: nije uspio zaustaviti radostan smijeh. Odmah ženin smijeh

prestane i izvan kolibe zapazi brz pokret: na pragu se pojavi ženska pojava, sa

savršenim obrisima tijela. Iako joj nije vidio lice, odmah shvati tko je. Dobar dan,

Gundwane. Dugo ste spavali, jeste li i dobro spavali?, zapita ga Sukeena

sramežljivo. Držala je novorođenče u ravnoteži na boku i imala je spuštenu kosu,

dugu do pojasa poput tamnoga vela. Ovo je sin moga brata, zove se Bobby.

Zaljulja malenog o svome boku, koji zagrglja oduševljeno. Koliko sam spavao?,

zapita Hal, pokušavši se podignuti; ona odmah preda dijete nekome drugome,

vani, i potrči prema njemu. Klekne pored njega na slamnjači i zadrži ga, spustivši

malu i toplu ruku na njegova prsa. Polako, Gundwane. Imali ste vrućicu dva dana.

Sada sam ponovno zdrav, odgovori joj, prepoznavši odmah zatim zagonetni miris

koji je prije osjetio. Bio je to njen miris žene, i miris cvijeća koje je nosila u kosi i

toplina njena tijela. Još se ne možete ustati, reče mu. Hal ponovno smjesti glavu

na slamnjaču, zagledavši se u nju i ona se osmijehne bez srama. Nikada nisam

vidio ljepše stvorenje od vas, pobjegne mu. Zatim podigne mku i dodirne si lice. A

brada? Nema je više. Ona se osmijehne, te sjedne prekriženih nogu. Ukrala sam

britvu onom debelom guverneru upravo zbog toga. Nagne glavu u stranu i dugo

ga prouči. Bez brade ste i vi prelijepi, Gundwane. Shvativši što je rekla, blago se

zacrveni. Tako se Hal mogao diviti njenim obrazima, dok je ona svu svoju pažnju

poklanjala ranjenoj nozi, odmaknuvši krzneni pokrivač da bi promijenila zavoj.

Hm, promrmlja, dodirujući ju nježno. Zarast će savršeno, uz malenu pomoć mojih

lijekova. Bili ste vrlo sretni. Ugriz psa je uvijek opasan, a napor s kojim ste se

morali suočiti za vrijeme bijega mogao vas je ubiti ili osakatiti doživotno. Hal se

osmijehne njenim prijekorima, i ponovno legne te se prepusti njenim rukama.

este li gladni?, zapita ga Sukeena, zamijenivši zavoj na rani. Na te riječi Hal osjeti

da je gladan kao vuk. Ona mu donese ostatke divljači pečene na vatri, zatim

sjedne pred njega gledajući ga dok je jeo i čistio kosti. Ubrzo će vam se snage

vratiti. Osmijehne se.Jedete poput lava. Uzevši ostatke jela podigne se. Aboli i

drugi mornari me muče, tražeći od mene dozvolu da vas posjete. Sada ih idem

pozvati. Pričekajte!, dovikne da bi ju zadržao. Htio je da vrijeme provedeno s

njom nikada ne završi. Djevojka se vrati i sjedne, zagledavši se u njega. Nisam

vam zahvalio, reče Hal ne baš sigurnim glasom. Bez vaše njege vjerojatno bih

umro od vrućice. Ona se nježno osmijehne i odgovori mu: Ni ja vama nisam

zahvalila. Bez vas bih još uvijek bila robinja. Dugo su se promatrali, u tišini,

proučavajući si međusobno lica. Zatim Hal zapita: Gdje smo, Sukeena? Ova koliba.

Kolibaje Sabahova. Posudio nam ju je. Bolje rečeno, posudio ju je meni i vama, i

otišao živjeti s ostalima. Dakle, konačno smo u planinama? U srcu planina. U

mjestu bez imena, mjestu gdje nas Nizozemci nikada neće pronaći. Želim vidjeti.

Na trenutak ona je izgledala nesigurna, zatim se složi. Pomogne mu da se podigne,

pruživši mu oslonac na vlastitim ramenima dok je on skakutao na jednoj nozi

prema ulazu u sklonište sa slamnatim krovom. Klizne na zemlju i nasloni se na

prag vrata od cedra i Sukeena sjedne pored njega, zagledavši se u krajolik koji ih je

okruživao. Dugo vremena nitko nije progovorio. Hal je pohlepno udisao kristalno

čisti zrak oko sebe, koji je mirisao po divljem cvijeću. Kakav rajski pogled,

promrmlja on konačno. Vrhovi koji su ih okruživali bili su predivni i divlji. Stijene i

usjekline bile su pokrivene lišajevima koji su imali sve boje slikarove palete.

Sunčeva svjetlost na zalasku reflektirala se na vrhove s njihove suprotne strane.

Voda iz potoka u podnožju bila je čista poput zraka koji su udisali. Hal je mogao

vidjeti ribe koje su plivale poput dugačkih sjena na žutome pijesku, mašući

tamnim repovima. Čudnovato, nikada nisam vidio ovo mjesto, a ni jedno slično

njemu, a ipak, čini mi se da ga dobro poznajem. Imam osjećaj da sam se ponovno

vratio kući, kao da sam čekao da se vratim ovamo. Nije čudnovato, Henry

Courtenev. I ja sam čekala. Ona podigne pogled prema njemu i zagleda se u

njegove oči, nastavivši intimnijim i tajnim glasom: Čekala sam tebe. Znala sam da

si trebao stići, jer su mi to zvijezde rekle. Onoga dana kada sam te prvi put

ugledala pored utvrde, prepoznala sam te. Te jednostavne riječi krile su toliko

značenja o kojima je trebao razmišljati, pa je on ostao dugo šuteći, promatrajući

mladu ženu. I moj je otac znao čitati zvijezde. Rekao mi je Aboli. Dakle, i ti znaš

čitati budućnost u zvijezdama, Sukeena. Ona nije zanijekala. Moja majka me

poučila mnogo čemu. Mogla sam te vidjeti izdaleka. On primi njene riječi ne

komentirajući ih. Dakle, ti znaš što će se dogoditi s nama, sa mnom i s tobom...

Ona se osmijehne, s vragolastim svjetlom u očima, a zatim ga uzme za ruku. Ne

treba biti veliki mislilac da se to zna, Gundwane. No, mnogo je drugih stvari koje ti

mogu reći o sudbini koja nas očekuje. Govori, ponuka ju. Ona se osmijehne i

zavrti glavom. Bit će vremena za to kasnije. Imat ćemo mnogo prilika za razgovor,

dok budemo čekali da tvoja noga sasvim ozdravi. Podigne se. Sada idem pozvati i

ostale. Ne mogu ih još dugo zadržati daleko od tebe. Odmah su stigli, no prvi je

stigao Aboli, koji pozdravi Hala svojim jezikom šume.Vidim da si dobro,

Gundwane. Mislio sam da ćeš spavati zauvijek. Bez tvoje pomoći bi se to možda i

dogodilo. Zatim stigoše Big Daniel, Ned i ostali, dodirujući si čelo u znak pozdrava i

zbunjeno mrmljajući. Svi se stisnu u polukrugu oko njega. Nisu bili vrlo spretni

izreći riječima osjećaje koje su gajili prema Halu, no zbog onoga što je vidio u

njihovim očima, kada su se pogledali, postane mu toplo oko srca i osjeti se jači.

Ovo je Sabah, kojeg već poznaješ, reče Althuda, predstavljajući mu ga. Lijepo je

što te ponovno vidim, Sabah! Hal mu stisne ruku. Nikada nisam bio sretniji u

životu, da vidim drugoga čovjeka kao one večeri u usjeklini. Htio sam vam krenuti

u pomoć puno ranije, odgovori Sabah na nizozemskom. No, malo nas je, dok je

neprijatelja puno poput krpelja na antilopinom trbuhu u proljeće. Sabah se

smjesti u krug ljudi i započne mu objašnjavati: Sreča nam nije bila naklonjena,

ovdje u planinama. Nismo imali medicinsku pomoć, kao što je Sukeenina. Bilo nas

je nekoć devetnaest, a sada nas je samo osam, medu kojim jedna žena i jedno

novorođenče. Znali smo da vam ne možemo pomoći na otvorenom, jer smo

potrošili sav barut za lov da bismo se hranili. No znali smo da će vas Althuda

povesti do gore prolazeći kroz usjeklinu, a znajući da će vas Nizozemci slijediti,

pripremili smo kamenje. Vaš je potez bio lukav i hrabar, primijeti Hal. Althuda

pozove ženu iz sjene. Bila je dražesna, mala i tamnija od njega, no Hal nije

sumnjao da je Althuda otac djeteta koje je nosila na boku. Ovo je Zwantie, moja

supruga, a ovo je moj sin Bobby. Hal pruži ruku prema Zwantie i ona mu preda

dijete; uze u ruke Bobbvja, koji ga je gledao crnim očima, golemim i ponosnim.

Dobro je dijete, i jako, reče, dok su se majka i otac ponosno smiješili. Zwantie uze

u naručje dijete, potom ga priveže oko leda, te upali vatru zajedno sa Sukeenom

da mogu skuhati večeru od divljači i šumskih plodova, dok su muškarci tiho

razgovarali o ozbiljnim stvarima. Najprije im Sabah obasjani stanje u kojem su se

nalazili, gledajući u Hala dok je proširio kratko izvješće koje mu je već prenio. Hal

odmah shvati da, usprkos ljepoti krajolika u ljetnim mjesecima i jelu koje su žene

kuhale, planine nisu bile tako gostoljubive. Zimi je snijeg bio visok i u dolinama, a

divljači je bilo malo. Nisu se usuđivali premjestiti niže, gdje su ih Hotentoti mogli

opaziti i otkriti Nizozemcima njihovo skrovište. Zimaje teška. Ostanemo li i ove

zime ovdje, za godinu dana malo će nas preživjeti. Za vrijeme zarobljeništva Halovi

mornari naučili su nizozemski koliko je bilo dovoljno da slijede Sabahove riječi i

kada je ovaj završio, ostanu u tišini, zagledavši se u vatru tmurnim pogledom,

jedeći neutješni hranu koju su im žene poslužile. Zatim se jedan po jedan okrenu

prema Halu. Big Daniel progovori u ime svih: A sada, što ćemo učiniti, Sire Henry?

esmo li mornari ili planinari?, Hal na pitanje odgovori pitanjem i neki se mornari

nasmiju. Rođeni smo na dnu mora i u venama nam teče morska voda umjesto

krvi, odgovori Ned Kyler. Dakle, morat ću vas vratiti na more i pronaći nam brod,

što vi mislite?, dovikne im Hal. Svi su ostali zbunjeni, a neki se ponovno

osmijehnu, mada protiv volje. Majstore Daniele, želim popis sveg oružja i baruta

koje nam je preostalo i ostalih zaliha koje smo uspjeli ponijeti, zapovjedi Hal. Nije

nam bog zna što ostalo, kapetane. Kada smo trebali ostaviti konje, imali smo jedva

dovoljno snage da se uspnemo gore. Što je s barutom? Samo ono što smo imali u

bocama. Kada ste nastavili put, imali smo dvije bačvice pune baruta. Te su

bačvice težile svaka pedeset librica. Daniel se posrami. Pretežak teret. Vidio sam

te kako prenosiš teret koji je dvostruko teži. Hal je bio bijesan i razočaran. Bez

baruta bili su ostavljeni na milost i nemilost te zemlje, i divljim zvijerima i

plemenima. Daniel je prenosio moje torbe do usjekline, umiješa se Sukeena tiho.

Nitko drugi nije bio u stanju to učiniti. Žao mi je, promrmlja Daniel. Sukeena ga je

svim žarom branila: U mojim torbama nema ništa što smo mogli ostaviti, zajedno

s lijekovima koji su ti spasili nogu i koji će spasiti sve nas od rana i bolesti koje

ćemo susresti u ovoj divljini. Hvala, Princezo, promrmlja Daniel, pogledavši ju

očima vjernoga psa; daje imao rep, Halje bio siguran da bi zamahao njime.

Osmijehnuvši se, potapša Daniela po ramenima. Ne vidim ničeg lošeg u onome što

si učinio, Danny. Nitko ne bi bio učinio bolje od tebe. Svi se opuste, smijući se.

Zatim Ned Tyler zapita: este li ozbiljno govorili kada ste nam obećali brod,

kapetane? U tom trenutku se Sukeena podigne sa svog mjesta pored vatre. Za

danas je dosta. Mora se odmarati prije nego što ga budete ponovno mučili.

Morate otići, no, možete se vratiti sutra. Jedan po jedan prođu pored Hala

pružajući mu ruku i mrmljajući nešto sebi u bradu. Zatim se udalje u tami i krenu

kolibama koje su bile raštrkane na dnu doline. Kada je i posljednji izišao, Sukeena

baci na vatru komad drva od cedra i sjedne pored njega. Prirodnim pokretom ruke

Hal ju obavije oko ramena, dok se ona naslonila svojim vitkim tijelom i spustila

glavu u udubinu ispod ramena. Uzdahne, tako nježno i zadovoljno, i neko vrijeme

nitko od njih ne progovori. Htjela bih ostati ovdje, uz tebe, zauvijek, no možda

nam zvijezde to neće dopustiti, prošapće Sukeena. Možda će vrijeme naše ljubavi

biti kratko, poput zimskoga dana. Ne govori tako, reče joj Hal. Nemoj to nikada

reći. Oboje podignu glave prema nebu i pogledaju u zvijezde koje su na

planinskome čistom zraku bile toliko blještave da su okitile nebo poput bisera.

Hal ju je promatrao sa strahopoštovanjem. Pomislivši na Sukeenine riječi, osjeti

val očaja i tuge od kojeg ga prođu trnci. Odjednom ona sjedne i primijeti tiho:

Ovako ćeš se prehladiti. Dođi, Gundwane! Pomogne mu da se podigne, i povede

ga u unutrašnjost skrovišta, prema ležaju pored zida. Polegne ga i zatim upali

malu uljanicu, smjestivši je na izbočinu u zidu. Približi se vatri, podigne lonac s

vodom koji je stajao na rubovima užarenih ugaraka. Zatim napuni kipućom vodom

praznu posudu i pomiješa malo hladne vode koju je uzela iz posude pored vrata,

dok joj se temperatura nije učinila idealnom. Njeni su pokreti bili lagani i smireni.

Naslonjen na lakat, Hal ju je gledao dok je stavljala posudu s vodom nasred poda,

a zatim je u nju ulila nekoliko kapi iz staklene bočice, pomiješavši ih s vodom.

Osjeti se u zraku njen nježan miris. Sukeena se podigne i krene prema ulazu te

spusti kožni zastor, a potom se vrati, zaustavivši se pored posude s mirisnom

vodom i skine iz kose divlje cvijetove te ih baci na krzneni pokrivač pored Hala. Ne

gledajući ga, odveže gustu kosu, češljajući je sve dok se nije sjajila. Dok se češljala,

započne pjevati na svom jeziku, uspavanku ili ljubavnu pjesmu, Hal nije mogao

odrediti koju. Njezin je glas bio radostan, smirivao ga je i ulijevao mu radost.

Spustivši češalj, spusti i košulju na ramena. Njeno se tijelo sjajilo na žutoj svjetlosti

uljanice, a grudi su izgledale poput zlatnih krušaka. Zatim mu okrene leda, a

pjesma se promijeni: bila je izraz sreće i uzbuđenja. Što pjevaš?, zapita ju.

Sukeena se nasmije, okrenuvši glavu. To je svadbena pjesma naroda moje majke.

Mlada kaže da je sretna i da voli svoga muža vječnom snagom oceana i

strpljenjem zvijezda na nebu. Nikada nisam čuo ugodniju pjesmu. Polaganim

senzualnim pokretima skine sa sebe odjeću do pojasa, i baci je u stranu. Imala je

malu i čvrstu stražnjicu, podijeljenu dubokom brazdom koja je stvarala dva

savršena ovala. Sagnuvši se pored posude kako bi uronila komad tkanine u

mirisnu vodu, započne se prati, počevši od ramena i opravši najprije jednu ruku,

pa drugu, dok nije stigla i do nožnih prstiju. Ispod pazuha imala je kovrčave crne

čuperke. Hal shvati da su pokreti koje je činila dio rituala, ceremonije, koju je

izvodila pred njim. Pohlepno je promatrao svaku njenu kretnju i katkad bi podizao

pogled prema očima da bi joj se osmijehnuo. Mekane čuperke kose iza uha je

navlažila komadom tkanine te su joj kapi vode svijetlile na obrazima i gornjoj

usnici. Na kraju ustane i okrene se polako prema njemu. Jednom je Hal pomislio

da je njeno tijelo gotovo dvospolno, no sada ju je vidio tako ženstvenu da se

njegovo srce napuhnulo od želje prema njoj. Imala je ravan trbuh, gladak poput

maslaca, koji je završavao s dlakavim trokutom tamnim i mekanim, poput usnule

mačke. Zatim se Sukeena osuši košuljom od pamuka, koju je bila skinula sa sebe, i

krene prema uljanici, zatvorivši je rukom i namjeravajući je ugasiti. Ne!, reče Hal.

Ostavi svjetlo upaljeno. Želim te gledati. Konačno krene prema njemu, klizeći

bosonoga po kamenom podu i uvuče se u krevet pored njega, u njegov zagrljaj.

Dodirne mu usne vlažnim usnama, mekanim i toplim, pomiješavši dah koji je

mirisao na divlje cvijeće s njegovim. Čekala sam te cijeli život, šapne mu na usne.

A on joj odgovori: Čekanje je bilo predugo, no napokon sam ovdje. Drugog jutra

mu pokaže s ponosom blago koje je za njega ponijela sa sobom u torbama: uspjela

je ponijeti sa sobom sve što ju je pitao u porukama koje je ostavio Aboliju u zidu

utvrde. Hal dohvati karte. Gdje si ih pronašla?, zapita, čineći ju sretnom time što

je vidjela koliko mu vrijede te stvari. Imam mnogo prijatelja u koloniji, objasni mu.

Čak bi i pokoja prostitutka iz krčme dolazila k meni, tražeći lijek za njene bolesti.

Neke od tih žena koje rade u krčmi idu i na brodove u luci da bi radile. Vraćajući se

na obalu donose sa sobom mnoge stvari, koje im mornari poklanjaju. Prasne u

radostan smijeh. Svaka stvar koja nije učvršćena vijcima na galiji, po tim

gospođama, im pripada. Kada sam ih upitala za karte, donijele su mi ove. Jesu li to

one koje si želio, Gundwane? Više su od onog čemu sam se nadao, Sukeena. Ova

je jako vrijedna, i ova. Karte su potjecale iz blaga nekog moreplovca, i bile su vrlo

precizne, pune zabilješki i primjedaba, napisane vrlo elegantnim rukopisom.

Prikazivale su južnoafričku obalu s bogatstvom detalja; Hal je mogao cijeniti

preciznost i ljepotu zahvaljujući njegovom osobnom iskustvu. I zaista, uz veliko

čuđenje, na jednoj od njih bio je označen i položaj Slonove lagune. Bio je to prvi

put daju je vidio naznačenu na kartama koje nisu bile od njegova oca. Položaj je

bio označen gotovo točno, a na rubu je bila nacrtana skica ulaska u uvalu i rtovi s

morske strane, u čemu prepozna rad izravnog promatranja. Iako su obala i kopno

bili ucrtani vrlo precizno, unutrašnjost, kao i inače, ostala je bijela i puna

pretpostavki o jezerima, planinama koje nijedno europsko oko nije nikada vidjelo.

Obrisi planina medu kojima su se nalazili bili su nacrtani približno, kao da ih je

kartograf promatrao iz kolonije Dobre Nade i predao se pretpostavkama što se

ticalo oblika i razvedenosti. Tko zna gdje i kako, Sukeena je, da bi dovršili karte,

pronašla almanah nizozemskih moreplovaca izdan u Amsterdamu, koji je

registrirao svaki pokret nebeskih tijela do desetljeća u tijeku. Hal pomakne u

stranu te dragocjene papire i uze u ruku kompas koji mu je Sukeena dobavila.

Mogao se rastaviti, a njegovi su dijelovi bili položeni u kožnu kutijicu s

unutrašnjošću od plavog baršuna. Bio je sačinjen s duhom i izvanrednom

sposobnošću; brončani kvadrant bio je ukrašen predočavanjem četiriju glavnih

vjetrova, a kazaljke i vijci bili su obogaćeni ukrasima i uljepšani klasičnim figurama.

Na malenoj brončanoj pločici u unutrašnjosti poklopca kutijice bilo je izrezbareno

Cellini Venezia. Kompas, koji mu je donijela, nalazio se u čvrstoj kožnoj kutiji:

kućište je bilo od mesinga, a magnetska igla imala je krajeve od zlata i bjelokosti,

toliko u ravnoteži, da je s preciznošću pokazivala prema sjeveru kako god da se

kompas okrenuo. Ove naprave vrijede bar dvadeset funta!, reče Hal začuđeno. A

ti si ih uspjela dobaviti! Prava si čarobnica. Uze ju za ruku i iziđu na otvoreno, ne

šepajući toliko kao prethodnog dana. Dok su sjedili rame uz rame na padini, nauči

ju kako će izmjeriti prolaz sunca u zenitu i naznačiti položaj na jednoj od karata.

Ona je bila sretna što gaje učinila sretnim, i odmah ga iznenadi i očara brzim

shvaćanjem umijeća plovidbe, dok se Hal nije prisjetio da je bila astrolog i da je

poznavala nebo. S tim napravama uza se mogao se kretati sa sigurnošću ovim

pustim predjelom i njegov san da pronađe brod postajao je manje apsurdan nego

što je bio dan ranije. Čvrsto ju stisne uza se, a Sukeena se nježno privije uz njega.

Onaj je poljubac bio bolja nagrada od dvadeset funta o kojim ste govorili,

kapetane. Ako samo jedan poljubac vrijedi dvadeset funta, onda imam nešto za

tebe što će vrijediti petsto funta, reče joj Hal i baci ju u travu da bi vodio ljubav s

njom. Prošlo je puno vremena, a ona ga pogleda, nasmije mu se i prošapće: Ovo je

vrijedilo sve zlato svijeta. Kada su se vratili u logor, opaze da je Daniel sakupio sve

oružje, dok je Aboli oštrio mačeve na tvrdome kamenu, koji je uzeo iz potoka. Hal

prouči pažljivo oružje koje im je preostajalo. Bilo je tu sablja, pištolja, dovoljnih da

naoruža sve ljude, od pušaka je bilo samo pet, solidnih i teških, vojničkih

standardnih nizozemskih modela. Loše je bilo to što nisu imali mnogo baruta,

Atilja i olovnih kugla. Mogli su uvijek koristiti kamenčiće kao metke, no nije

postojala zamjena za barut. U bocama su imali pet librica te dragocjene smjese,

jedva za dvadesetak hitaca. Bez baruta ne možemo ubijati velike životinje, objasni

Sabah Halu. edemo jarebice i Sabah se posluži nizozemskim deminutivom za

mekana stvorenja slična zečevima, koja su u velikom broju živjela u pećinama. Hal

pomisli da su sličili zečevima iz Biblije. Urin mnogobrojnih da;esa tekao je

rubovima stijene i sušeći se ostavljao patinu koja se sjajila na suncu, poput

karamela, no bez slatkastog mirisa. Uz strpljivost su se ti zečevi mogli uhvatiti u

zamku i ubijati u tolikoj mjeri da su za malenu skupinu predstavljali stalni izvor

hrane, budući da im je meso bilo ukusno poput odojka. Otkako je Sukeena bila s

njima, svakodnevna dijeta se obogatila, zahvaljujući njenom poznavanju korijenja i

jestivih biljaka. Svakoga dana, kada bi izlazila u potragu za biljem, Hal ju je slijedio

i nosio joj košaru. Polako je njegova noga ozdravljala, i oni su se upuštali u sve

dulje šetnje te ostajali dugo vani. Planine su ih okruživale u svom veličanstvenom

zagrljaju, savršeno pristajući uz njihovu ljubav. Kada je Sukeenina košara bila

puna, pronalazili bi u jednoj od mnogobrojnih tekućica mjesto gdje su se mogli

kupati goli. Potom bi ostajali ležati jedno pored drugog, te bi polako i dugo vodili

ljubav. Zatim su pričali, istražujući jedno drugome duh, kao što su prethodno

istraživali tijela, i na kraju bi ponovno vodili ljubav. Njihov je apetit izgledao

nezasitan. O! Tko te naučio tim vještinama?, ispitivala ga je Sukeena bez daha.

Tko te naučio svim tim posebnim stvarima koje si mi učinio? Bilo je to pitanje na

koje nije htio odgovoriti, te je stoga govorio: Zato što nam je lijepo zajedno i

međusobno se nadopunjujemo, ja sam ovdje za tebe, a ti za mene. Ja tražim

užitak u tvom užitku, a moj je stotinu puta veći od tvoga. Navečer, kada bi se svi

bjegunci sastajali oko vatre, zapitkivali su Hala o planovima koje je imao za njih,

no, on bi ih samo smiješkom izbjegavao ili bi zanijekao glavom. Zapravo se u

njegovim mislima rađao plan, no, još uvijek nije bio spreman objašnjavati im ga,

budući da je trebalo nadvladati prepreke. Umjesto toga je ispitivao Sabaha i

ostalih pet odbjeglih robova, koji su preživjeli s njim zimu u planinama. Dokle ste

otišli prema istoku, Sabah? Oko polovice zime putovali smo šest dana u tom

pravcu. Tražili smo hranu i mjesto gdje nije bilo toliko hladno. Kakva se vrsta

zemlje susreće na istoku? Mnogo milja se prostiru planine poput ovih, a zatim

odjednom dolaze ravnice prekrivene šumama i travnjacima, gdje se može nazrijeti

more s desne strane. Sabah uze grančicu kako bi nacrtao u prašini pored vatre

skicu. Hal dobro zapamti njegove opise, ispitujući ga neprekidno, nastojeći ga

potaknuti da se prisjeti svakog detalja koji je vidio. Jeste li se spustili u ravnicu?

Samo kratak dio puta. Susreli smo čudna stvorenja, koja nikada ranije nismo

vidjeli: siva, golema, s dugim rogovima na nosu. Jedno je krenulo prema nama

strašno se oglašavajući. Iako smo ih prestrašili hicem iz puške, krenulo je prema

nama i rogovima probolo Johannesovu ženu, ubivši ju. Pogledaju svi prema

malenom i jednookom Johannesu, koji je plakao prisjetivši se svoje mrtve žene;

bilo je čudno vidjeti kako suze teku iz prazne očne šupljine. Ostanu u tišini

nekoliko trenutaka, a zatim Zwantie nastavi: Moj maleni Bobbvje imao tek mjesec

dana, i nisam ga mogla izložiti takvoj opasnosti. Bez baruta za puške nismo mogli

krenuti naprijed. Nagovarala sam Sabaha da se vratimo natrag i ponovno smo

ovdje. Zašto postavljate ta pitanja? Koji vam je plan, kapetane?, htio je znati Big

Daniel, no Hal zavrti glavom. Nisam još spreman da vam ga objasnim, no, ne

gubite nadu, momci. Obećao sam vam da ću pronaći brod, zar ne? Izrekao je to s

većom sigurnošću no što je osjećao. Sljedećeg jutra, uz izliku da idu u ribolov,

povede Abolija i Big Daniela do novog zavoja potoka. Kad su bili daleko od tabora,

sjednu zajedno na kamenu obalu. asno je da, ako se ne budemo bolje naoružali,

ostat ćemo ovdje u zamci medu planinama. Polako ćemo svi umrijeti, potišteni i

obeshrabreni poput Sabahovih ljudi. Moramo si dobaviti barut za puške. A gdje?,

zapita Daniel. Što predlažete? Mislio sam na koloniju. Obojica se zagledaju u

njega s čuđenjem, no Aboli prvi progovori: Namjeravaš li se vratiti u Dobru Nadu?

No, ni tamo se nećeš moći dočepati baruta. Možda ćeš moći ukrasti nekoliko

librica, od vojske u zelenim odorama, dolje na mostu, ili nekome lovcu Kompanije,

no ostatak nije dovoljan da krenemo na put. Imao sam namjeru vratiti se u

utvrdu. Dvojica se kiselo nasmiju. Ne manjka vam hrabrost ni inicijativa,

kapetane, primijeti Big Daniel. Ali, to je ludost! Aboli se složi s njime, i dubokim

glasom primijeti: Ako bih pomislio da imamo bar i najmanju mogućnost da

uspijemo, rado bih pošao, pa barem i sam. No, razmisli, Gundwane, i ne mislim

samo na nemogućnost da se ušuljamo u oružamicu utvrde. Pretpostavimo da je

moguće, i da je oružarnica koju smo uništili ponovno sagrađena ekspedicijom iz

Nizozemske. Pretpostavimo da ćemo uspjeti ukrasti dio baruta. Kako ćemo

prenijeti u planine pa čak i samo jednu bačvicu baruta, sa Schreuderom i njegovim

ljudima koji će krenuti u potjeru za nama? Ovoga puta nećemo imati konje. U

svome srcu Hal je znao od samog početka da je bila ludost, no nadao se da će

njegov očajnički prijedlog potaknuti u njima iskru za drugi plan. Aboli nastavi:

Govorio si o planu kako pronaći brod. Ako bi nam ga objasnio, Gundwane, možda

bi ti mogli pomoći da ga ostvariš. Dvojica su gledala u očekivanju da započne

govoriti. Hal pogleda Abolija. A što ti misliš? Gdje bi potražio Kragulja? Negdje

medu oceanom, gdje god namiriše zlato ili mogućnost lakog plijena, poput ptice

koja se hrani strvinama, po kojima je dobila i ime. Upravo tako! Hal ga potapša po

ramenima. A gdje je taj zlatni trag najjasniji? Zašto je Kragulj kupio Jirija i ostale

mornare crnce? Aboli ga promotri ne shvaćajući, a zatim mu se osmijeh pojavi na

licu: Slonova laguna. Big Daniel prasne u smijeh. Nanjušio je blago nizozemske

galije, i pomislio je da će naši momci biti u stanju povesti ga do njega. Koliko smo

daleko od Slonove lagune?, zapita Aboli. Po mojim procjenama, tri stotine

morskih milja. Ta ih udaljenost ušutka. Dalek je to put, primijeti Daniel. Aboli nije

odgovorio, zagleda se samo u Hala. Koliko bi nam vremena trebalo za putovanje?

Ako bi svakoga dana prešli deset milja, u što sumnjam, možda nešto više od

mjesec dana. Hoće li Kragulj biti još uvijek tamo kad budemo stigli, ili će odustati

od potrage i isploviti?, razmišljao je glasno. Da!, promrmlja Daniel. A bude li

otišao, što će biti s nama? Ostat ćemo tamo zauvijek? Ponovno zašute, a zatim

Aboli reče: a sam spreman krenuti odmah. Nemamo drugog izbora. A noga Sira

Henrvja? Hoće li biti dovoljno jaka? Ostavite mi još tjedan dana, momci, i vidjet

ćete. Što ćemo učiniti ako pronađemo Kragulja u laguni? Daniel nije bio spreman

pristati tako olako. Ima posadu od stotinu mornara, i to dobro naoružanih, a nas

će, ako budemo uspjeli preći put, biti nekoliko, i naoružani smo samo sabljama.

Zaista, borba nije ujednačena! Hal se nasmije. No, vidio sam te da srljaš u još gore

opasnosti. Sa ili bez baruta, mi krećemo u potragu za Kraguljem. Jesi li s nama,

Daniele? Naravno da jesam, odgovori Daniel uvrijeđeno. Što vas je nagnalo da

pomislite suprotno? Te večeri je oko vatre Hal obrazložio plan ostalima, i na kraju

promotri njihove izraze lica pored vatre. Neću nikoga natjerati da dođe s nama.

Aboli, Daniel i ja smo odlučili da ćemo krenuti, no, ako netko od vas ne želi, i radije

bi ostao ovdje medu planinama, ostavit ćemo vam polovicu rezerve oružja i

baruta koji nam preostaje, i bez uvrede. Želi li netko od vas krenuti s nama? Da,

odgovori Sukeena. a ću ići, kamo god ti išao. Dobro rečeno, Princezo, dovikne

Ned Tyler s osmijehom na licu. I ja. Da!, odgovore svi mornari u zboru. Svi smo s

vama. Hal im zahvali, a zatim pogleda Althudu. Ti imaš ženu i sina, na koje moraš

misliti. Što si odlučio? Opazio je napetost na licu male Zwantie, dok je dojila

dijete. Njene tamne oči bile su pune sumnjičavosti i neodlučnosti. Althuda je

pozove da se podigne i oni se udalje u sjenu. Kada su bili daleko, Sabah odgovori

u ime svojih ljudi. Naš je voda Althuda. On nas je izbavio iz ropstva, i ne možemo

napustiti njega i Zwantie same u ovoj pustoši da umru od hladnoće i gladi s

djetetom. Ako Althuda odlazi, odlazimo i mi, ako ostaje, moramo i mi ostati.

Divim se tvojoj odlučnosti i vjernosti, Sabah, odgovori Hal. Dok su u tišini čekali,

začuli su Zwantie kako plače u tami od straha. Zatim, nakon dugačke stanke,

Althuda ju povede do vatre, držeći ju zagrljenu, te se ponovno vrate u krug.

Zwantie ne strahuje za sebe, već za dijete, objasni. No, znam da ste nam vi jedina

nada, Hale. Slijedit ćemo vas. Bio bih vrlo tužan da je odluka bila drukčija,

Althuda. Hal se nasmije sa zadovoljstvom. Budemo li zajedno, naše će mogućnosti

porasti. Sada se moramo pripremiti za put. Sukeena se udalji od vatre te sjedne

pored Hala, i preuzme riječ: Tvoja noga neće ozdraviti prije pet dana. Prije ti neću

dozvoliti da kreneš. A kada govori Princeza, reče Aboli, samo ju budala ne sluša.

Tih posljednjih dana Hal i Sukeena išli su u branje biljaka, koje je namjeravala

upotrijebiti da bi imali lijekove i hranu. Posljednji tragovi infekcije na Halovim

ranama nestali su zahvaljujući njenoj njezi, dok je napor spuštanja i uspinjanja

padinama ojačavao ranjenu nogu. Dan prije polaska dvoje se zaustavi u podne da

bi se okupali, i vodili ljubav na mekanoj travi pored potoka. Potok je bio pritoka

rijeke koji još uvijek nisu vidjeli u njihovim izvidnicama, i dok je Hal ležao na suncu

iznemogao od strasti, Sukeena ustane, gola, i udalji se nekoliko koraka padinom

kako bi zadovoljila prirodnu potrebu. Vidjevši ju kako kleči iza maloga grma, Hal

se opusti i zatvori oči, utonuvši lijeno u polusan. Ponovno se probudi zvukom

njena Štapića po podu, i nakon nekoliko trenutaka ona se vrati, gola, i s

grumenom zemlje u dlanovima. Cvjetni kristali! Prvi koje sam pronašla medu

planinama. Bila je sretna zbog otkrića, i izbaci iz košarice neko drugo bilje, manje

dragocjeno, te učini mjesta grumenu zemlje. Nekoć su ove zemlje morale biti

vulkani, jer kristala ima iz zemlje u obliku lave. Hal ju je gledao dok je radila,

zainteresiran više svjetlucanjem njenog nagog tijela, načinom na koji su male

grudi mijenjale oblik, dok je energično držala štapić, nego za kristalne grumene

žute zemlje koje je vadila iz tla. Što će ti ta zemlja?, zapita ju, ne podignuvši se s

trave. Mnogočemu. To je lijek protiv glavobolje i grčeva. Pomiješan s verbenom,

smiruje otkucaje srca i olakšava ženski mjesečni ciklus i... Još je nanizala bolesti

protiv kojih je služio, no Halu nije to ništa posebno značilo. Naizgled je bio isti

grumen kao svaki drugi. Košara je bila već toliko teška, da ju je na povratku morao

nositi Hal. Te večeri, dok je skupina sjedila oko vatre i držala posljednji razgovor

prije polaska prema istoku, Sukeena je zgnječila grumene zemlje u kamenoj

posudi te pomiješala s loncem punim vode. Kada je stavila sve zajedno na vatru,

vrati se i sjedne do Hala, dok je on ponavljao sutrašnji slijed putovanja. Podijelio je

oružje i municiju ljudima. Odjednom se Hal prekine, pomirisavši zrak. Što si to

stavila u lonac, Sukeena? Rekla sam ti, Gundwane, to su žuti kristali. Izgledala je

zbunjeno kad je on krenuo prema noj, uzevši ju u naručje i bacivši ju u zrak i

dohvativši u letu dok je padala, s haljinama koje su lepršale. To uopće nije cvijet!

Prepoznao bih ovaj miris i u paklu, gdje mu je i pravo mjesto! Ljubio ju je dok ona

ne odmakne lice. Jesi li lud? Ona se smijala, zadihana, i pokušavala je doći do

daha. Lud od ljubavi prema tebi!, odgovori joj, primoravši ju da se okrene prema

ljudima koji su ih s čuđenjem gledali. Momci, Princeza je učinila čudo. Koje će sve

nas spasiti. Ti zagonetno govoriš, odvrati Aboli. Da, doviknu ostali u zboru.

Govorite jasno, kapetane. Govorit ću toliko jasno da će i najteži shvatiti moje

riječi. Hal se nasmije. Njen je lonac pun sumpora! Čarobnog žutog sumpora! Prvi

shvati Ned Tyler, jer je bio glavni oružamik. Skoči na noge i klekne iznad lonca,

udišući pare kao da se radi o luli opijuma. Kapetan je u pravu, momci, dovikne,

zavijajući od sreće. Sumpor je, i te kako. Sukeena je vodila ekspediciju uz Abolija i

Big Daniela do kamene usjekline gdje je pronašla sumpor. Vrate se u tabor,

teturajući pod težinom žute zemlje koju su prenosili u košarama. Dok je Sukeena

nadgledala kuhanje i filtriranje sumpornih kristala, jednooki Johannes i Zwantie

pripremali su vatru, okruženi zemljanim nasipom, na kojem se drvo postupno

pretvaralo u ugljen. Halova i Sabahova skupina uspinjala se strmom padinom

iznad tabora kako bi stigli do stijena gdje su se nalazili zečevi. Sabahovi ljudi se

uspnu ogrebavši kristale sasušenog urina boje jantara. Spustili su pune vreće tih

smrdljivih ostataka do podnožja stijene, a zatim ih na ramenima odnesu do

tabora. Radili su u smjenama, kako bi vatra stalno gorjela ispod posuda, izvlačeći

sumpor iz grumena zemlje i salitru iz ostataka urina. Ned Tyler i Hal, dva

stručnjaka za oružje, nadgledali su posude koje su se dimile poput alkemičarovih,

filtrirajući tekućinu i hladeći je. Na kraju osuše na suncu gustu smjesu koju su

dobili. Nakon prvoga kuhanja dobili su zalihe osušenoga kristalnog praha koji je

ispunjavao tri velike posude. Kad su ga zdrobili, ugljen je davao crni i baršunasti

prah, I dok je salitra bila svjetlosmeda, zrnaca poput morske soli. Sumpor je j pak

bio žut poput narcisa. Cijela skupina bjegunaca se okupi u krugu kako bi gledala

Hala koji je započeo s miješanjem tri sastojaka smjese u kamenoj posudi. Nakon

što je izračunao omjere, ponajprije pomiješa ugljen i sumpor. Bez posljednjeg

sastojka, glavnog, ostala dva su bila neopasna. Zatim doda salitru, dok nije dobio

punu bocu sastojka, koji je izgledao i mirisao poput pravog baruta. Aboli mu pruži

jednu od pušaka, izmjerivši točnu količinu za jedan pucanj i stavi je u cijev, a zatim

ugura potpaljivač od osušene kore, te štapom ugura kamenčić koji je izabrao na

pješčanoj obali potoka. Nije kanio potrošiti olovni metak na eksperiment. U

međuvremenu je Big Daniel na drugom kraju obale postavio drvenu metu. Dok se

Hal pripremio i nišanio, ostali se odmaknu u stranu i začepe uši. Tišina puna

iščekivanja zavlada skupinom, dok je Hal nišanio i ispucao. Začuje se gromki

prasak, popraćen zasljepljujućim oblakom dima. Drvena meta se rasprši u

komadiće i padne u vodu. Skupina sretno usklikne: svi su se tapšali po ramenima i

plesali na suncu, pijani zbog uspjeha. Odličan je barut, kao i onaj koji se nalazi u

spremnicima na Greenwichu, reče Ned Tyler, no morat ćemo ga staviti u paketiće

da bismo ga mogli nositi sa sobom. Hal je stoga dao smjestiti posudu iza grma i svi

su dobili nalog da upotrijebe nužnik kad god su mogli. Čak su se i žene povlačile

iza grma da bi i one pridonijele. Kada je posuda bila puna, barut je navlažen,

pomiješan s urinom, i formiran u paketiće, koji su sušeni na suncu i stavljeni u

košare da bi se olakšao transport. Zdrobit ćemo ih kad nam budu potrebni,

objasni Hal Sukeeni. Sada nećemo morati nositi toliko mesa i osušene ribe, jer

ćemo moći otići u lov za vrijeme putovanja. Ako ima dovoljno divljači, kao što kaže

Sabah, nećemo biti gladni. S dva dana zakašnjenja prema prvotnoj odluci, skupina

je bila spremna da krene prema istoku. Predvodili su je Hal kao moreplovac i

Sabah koji je već prešao ovaj put, Althuda i trojica naoružanih stajali su u sredini,

štiteći žene i malenog Bobbvja, dok su Aboli i Big Daniel bili na kraju kolone,

iskrivljeni pod teretom. Putovali su slijedeći manji pad planinskog lanca, prelazeći

dolinama i prolazima između dvaju vrhova. Hal je približno procjenjivao

udaljenosti koje su prelazili, dok je zahvaljujući kompasu znao uvijek smjer

kretanja, i svake je večeri sve upisivao na karte prije nego što je svjetlost

nestajala. Navečer bi se utaborili na otvorenom, jer je vrijeme bilo lijepo i bili su

previše umorni da bi gradili zaklon. Svakoga dana ujutro ustajali bi se s kožama,

koje je Sabah nazivao taross, prekrivenim rosuljom. Kao što im je Sabah

prethodno ispričao, trebalo im je šest dana teškoga hoda da prođu kroz taj labirint

dolina, i stignu do strmog uspona prema istoku. Kada su stigli do vrha, zagledali su

se u krajolik koji se širio ispod njih. Daleko s njihove desne strane opaze plavu

mrlju oceana, koji se stapao sa svjetlijom bojom neba, poput čapljinog jaja. No, tlo

ispred njih nije bilo baš dolinasto kako je Hal očekivao, već je bilo načičkano

brežuljcima, grmljem i šumom tamnozelene boje, raspršenim oko brojnih rječica

koje su se širile do mora. S njihove lijeve strane bio je još jedan planinski lanac

paralelan s morem, čineći zagonetni bastion koji je štitio unutrašnjost kontinenta.

Halovo oštro oko opazi nekoliko tamnih mrlja na padinama u stalnom pokretu,

nalik na sjene oblaka, čak i kada na nebu nije bilo oblaka. Opazi prašinu koja je

lebdjela u zraku od krda divljih životinja u pokretu, i s vremena na vrijeme opazi

refleks sunca na sjajnim rogovima od bjelokosti. Ova zemlja sva vrvi od života,

promrmlja prema Sukeeni, koja je bila pored njega. Možda tamo u daljini žive

zvijeri koje ni jedno ljudsko oko nije vidjelo. Možda ima čak i zmajeva koji bacaju

vatru i jednoroga. Sukeenu prođu trnci, čvrsto stisnuvši ruke oko tijela, iako je

sunce bilo visoko i žarko. Vidjela sam ta stvorenja ucrtana na kartama, koje sam ti

donijela, promrmlja. Pred njima se prostirao puteljak, kojima su se kretali slonovi,

na čijim su rubovima bile hrpe njihova žutog izmeta; Hal je slijedio put koji se

spuštao brežuljkom vijugajući i zaobilazeći ponore i opasne usjekline. Kako su

postupno silazili, karakteristike krajolika su se sve više isticale. Ha je uspio čak

prepoznati neka stvorenja koja su tu živjela. Crno krdo bivola, iznad kojeg se

podizao oblak ptica bijelog perja koja su svjetlucala na suncu, i koje su ih nastojale

osloboditi od parazita, te se s vremena na vrijeme podizale iznad njih; mora da se

radilo o divljim bivolima o kojima mu je govorio Aboli. Zvao ga je yaA kada je

upozoravao Hala da se pazi njegove oštrine. Bilo je oko stotinu tih životinja u

svakom od tri krda koje je vidio golim okom. Pred najbližim krdom bivola nalazila

se mala skupina slonova. Hal ih se dobro sjećao iz prethodnih izvidnica, mnogo

prije, na obalama lagune, no, nije ih nikada vidio u tako velikom broju kao sada.

Bilo je oko dvadeset velikih sivih ženka, a svaku je slijedio jedan mladunac.

Raštrkani po brijegu, poput malenih brežuljaka od sivog granita, nalazila su se tri

izolirana mužjaka. Jedva je uspijevao procijeniti veličinu tih debelokožaca i dužinu

kljova. Bilo je i drugih stvorenja, ne tako velikih poput slonova mužjaka, no ne

manje impresivnih, također sivih, koje je na početku zamijenio za slonove. Dok su

se spuštali prema dolinama, opazi njihove crne rogove, kod nekih dugačke poput

čovjeka, koji su ukrašavali veliku njušku, sivu i izboranu. Prisjetio se što je Sabah

rekao za njih: jedno je smrtonosnim rogovima probolo lohannesovu ženu. Ta

stvorenja izgledala su poput samotnjaka, jer su stajala svako za sebe, u sjeni

stabla. Dok su polako napredovali na čelu malene kolone, Hal začuje iza sebe šum

stopala koja su se približavala; Sukeena je ostavila svoje mjesto u sredini kolone,

kao što je to često činila, čim bi pronalazila izliku kako bi neko vrijeme hodala uz

njega. Uvukavši ruku u Halovu, hodala je ukorak s njim. Nisam željela ući sama u

ovu novu zemlju. Željela sam hodati uz tebe, reče mu tiho, a zatim pogleda prema

nebu. Pogledaj kako vjetar počinje mijenjati smjer i puhati prema sjeveru, a oblaci

se skupljaju na vrhu planine, poput krda zvijeri koje čekaju na plijen. Približava se

oluja. Njeno se upozorenje pokazalo korisnim, jer je Hal uspio skloniti sve ljude u

pećinu prije nego što je oluja počela. Ostali su u pećini tri duga dana i tri duge

noći, dok je vani bjesnila oluja, i kada su konačno izišli na otvoreno, zemlja je

izgledala čista, zrak svjež, a nebo plavo i sjajno. Prije nego što je GoWen Bowgk

uplovio u dublje vode, daleko od Rta Dobre Nade, promijenivši smjer da bi oplovio

rt, kapetan Christopher Llewellyn već se pokajao što je poveo sa sobom putnika za

novac, kapetana Corneliusa Schreudera. Brzo je otkrio da je to čovjek s visokim

mišljenjem o sebi, teška karaktera i arogantan. Imao je kruto mišljenje o svakoj

temi, i nije ga se bojao izreći. Privlači neprijatelje kao što pas privlači buhe,

primijeti Llewellyn, obraćajući se časniku. Dva dana nakon polaska iz uvale ispod

Tafelberga, pozvao ga je na večeru, zajedno s nekim od svojih časnika, u kabinu na

krmi broda. Llewellynje bio učen čovjek i čak je na moru nastojao zadržati visoki

način življenja. Novcem koji je zaradio ratom protiv Nizozemske mogao si je

priuštiti mnogo lijepih stvari. Za GoZden Bowg dao je gotovo dvije tisuće funta i

vjerojatno je to bio najljepši jedrenjak te vrste i mogućnosti prevoženja tereta.

Topovi su tek izišli iz ljevaonica i jedra su bila od najboljeg platna. Kapetanova

kabina bila je namještena s ukusom bez premca, no bez luksuza, kako i priliči

vojnom brodu. Za vrijeme putovanja prema Atlantiku, Llewellyn je sa

zadovoljstvom otkrio da su sposobnosti njegove fregate upravo takve kakve je i

želio. Ploveći po ruti s razvijenim jedrima i nošeni laganim vjetrom, kobilica je

rezala vodu poput noža, a brod je bio tako visok da je kapetanovo srce od radosti

gotovo iskočilo iz njedara, osjećajući kako se paluba diže pod njegovim nogama.

Većina časnika i dočasnika već je bila u njegovoj službi za vrijeme rata, pokazavši

se spretnima i hrabrima, no na brodu se nalazio i mladi časnik, četvrti sin Georgea,

vikonta od Wintertona. Lord Winterton bio je Veliki moreplovac reda, a uz to je

bio i jedan od najmoćniji ljudi u Engleskoj i posjedovao je flotu vojnih i trgovačkih

brodova. Njegov sin Vincent, kojeg je otac povjerio Llewellynu, bio je na svojoj

prvoj plovidbi. Bio je privlačan mladić, još nije imao dvadeset godina, no bio je

učen i otvoren i omiljen medu mornarima i časnicima. On se također nalazio

medu uzvanicima, koje je Llewellyn pozvao na večeru, te, druge večeri nakon

polaska iz Dobre Nade. Večera je započela u živahnom i radosnom tonu, jer su svi

Englezi bili radosni, na dobrome brodu i s mogućnošću da postanu slavni i da se

obogate zlatom. Schreuder je, pak, bio zatvoren i loše raspoložen. Kada su svi bili

pod utjecajem nekoliko čaša vina, Llewellyn dovikne s drugog kraja kabine:

Vincente, hajde, otpjevajte nam nešto! Želite li me ponovno čuti kako mijaučem,

gospodine?, odgovori mladić skromno se smijući, a svi su ga ostali uzvanici

poticali: Hajde, Viny! Pjevaj za nas, prijatelju! Vincent Winterton se ustane i krene

prema malenom klaviru, koji je bio pričvršćen mesinganim vijcima za nosive grede

broda. Sjedne pred tipke i zabaci svoju dugu kovrčavu kosu, svirajući prigušeno:

Što želite čuti? GreeMskev!, predloži netko, no Vincent se namršti. Čuli ste je bar

stotinu puta, otkako smo isplovili. Mofer Mžne, dovikne netko medu njima.

Ovoga puta Vincent se složi, zabacivši glavu i počevši pjevati jasnim glasom, a od

sladunjava teksta mnogima su suze navrle na oči, dok su nogama udarali po podu i

držali ritam. Schreuder je odmah osjetio averziju prema tom privlačnom mladiću,

tako srdačnom i voljenom medu svojima, toliko sigurnom u sebe i sretnom zbog

dobrog položaja u društvu koji je stekao rođenjem. Schreuder se, pak, osjećao

starim i zapuštenim, nikada nije bio prirodno simpatičan ostalima, niti gaje netko

tako volio, kao tog mladića. Sjedio je kruto u jednom uglu, dok ostali uopće nisu

obraćali pažnju na njega; oni su samo prije malo vremena bili njegovi neprijatelji i

mrzili su ga, vidjevši u njemu samo dosadnog stranca i vojnika konjaništva, a ne

člana tog bratstva na oceanima. Osjeti da se njegova averzija pretvara u pravu,

iskonsku mržnju prema mladiću, čije je lice bilo svježe i bez bora, a glas poput

zvona hrama. Kada je završio s pjevanjem, uslijedila je kratka tišina, pažljiva i

puna poštovanja, zatim svi zapljeskaju, dovikujući: Odlično, mladiću!, Bravo,

Viny!. Schreuder osjeti da je njegovo strpljenje bilo na izmaku. Pljesak se produlji

previše za Vincentov ukus, pa ustane i pokretom ruke im da znak da prestanu. U

tišini koja je uslijedila Schreuder reče tiho, ali sasvim jasno: Mijaukanje? Ne,

gospodine, bila bi to uvreda za mačke. Uslijedila je mukla tišina preneraženosti,

istaknuta skučenim prostorom kabine. Mladić se zacrveni, spustivši instinktivno

ruku na dršku kratkog bodeža, koji je nosio oko pojasa ukrašenog draguljima, no

Llewellyn oštro reče: Vincent!, zanijekavši glavom. Nerado, mladić povuče ruku s

oružja, te se pokuša nasmijati i lagano se nakloni. Imate osjetljivo uho, gospodine.

Klanjam se vašem ukusu znalca. Vrativši se na svoje mjesto, okrene leda

Schreuderu kako bi zabavio susjeda šaljivim dosjetkama. Trenutak zbunjenosti

prođe i ostali se gosti opuste, smijući se i pridruživši se razgovoru koji je namjerno

izostavljao Schreudera. Llewellynov kuhar ga je slijedio od njegove kuće, i brod je

ponovno imao zalihe mesa i svježeg povrća s Rta Dobre Nade, pa je hrana bila kao

ona koju su mogli jesti u pivnicama Fleet Streeta, a razgovor je bio ugodan, pun

skrivenog humora i dvosmislenosti, rečenica u žargonu mode. Sve je to Schreuder

vrlo malo shvaćao i mržnja se sve više skupljala u njemu poput oblaka koji

najavljuju oluju. Samo se jednom umiješao u razgovor, aluziju na nizozemsku

pobjedu na Temzi i osvajanje Royaf CTiarksa, ponos engleske ratne flote koji je

nosio ime po njihovom voljenom kralju. I ponovno ostali postanu hladni,

strijeljajući ga pogledom, a zatim ponovno nastave razgovor kao da on nije ni

otvorio usta. Schreuder se tješio vinom, i kada je boca ispred njega bila prazna,

pruži ruku prema vrču s brandvjem. Njegovo je podnošenje alkohola bilo poput

njegova ponosa, postajao je još tmurniji i bjesniji. Na kraju večere bio je u takvom

raspoloženju kao da traži svađu, i pokuša naći načina kako bi smanjio užasan

osjećaj nevoljenosti i odbačenosti koji ga je gušio. Konačno Llewellyn ustane i

započne patriotsku zdravicu: Na zdravlje i dug život Crnome Princu! Svi se

podignu i spuste glave kako ne bi udarili u nizak strop, samo Schreuder ostane

sjediti. Llewellyn pokuca jagodicama po stolu:Ako vam nije teško, kapetane,

ustanite. Nazdravljamo engleskome kralju. Nisam više žedan, hvala, kapetane,

odgovori Schreuder, prekriživši ruke. Ljudi su mrmljali, a jedan reče: Pustite ga

meni, kapetane. Kapetan Schreuder je gost na brodu, odgovori Llewellyn

prijetećim glasom. I nitko medu vama mu neće ništa učiniti, iako se on drži poput

svinje i uopće se ne ponaša po pravilima civiliziranoga društva. Zatim se obrati

Schreuderu: Kapetane, molim vas posljednji put da nam se pridružite u zdravici.

Odbijete li, još smo uvijek nedaleko od Rta Dobre Nade. Odmah ću narediti da se

brod vrati u luku. Tamo ću vam vratiti novac za putovanje i ostavit ću vas na žalu

poput kante za otpatke. Schreuder se odmah trgne. Na tu prijetnju nije računao:

nadao se da će provocirati jednoga od tih engleskih idiota i natjerati ga na dvoboj.

Tako bi im dao lekciju iz mačevanja i prestali bi se smijati. No, pomisao da ga vrate

na mjesto zločina i predaju u osvetoljubive ruke guvernera van de Veldea osuši

mu usne i osjeti užas. Sporo se ustane držeći čašu u ruci. Tada se Llewellyn polako

opusti i svi nazdrave, a potom sjednu uz žamor osmijeha i brbljanja. Želi li netko

zaigrati na kocke?, predloži Vincent Winterton i svi pristanu. Samo nemojte igrati

za jedan šiling, pobuni se jedan od starijih časnika. Posljednji put sam izgubio

gotovo dvadeset funta, svu nagradu koju sam dobio za osvajanje BwrrmaMđ.

Igrat ćemo na četvrtinu penija do jednoga šilinga, predloži jedan i svi se slože,

tražeći vrećicu s novcem. Gospodine Winterton!, umiješa se Schreuder. Izazivam

vas da se kladite u najviše što vaš trbuh može podnijeti, bez da povraćate. Bio je

blijed i njegovo je čelo bilo orošeno znojem, no to je na njemu bila jedina vidljiva

posljedica alkohola. Još se jednom tišina spusti u kabinu, dok je Schreuder tražio

ispod jakne odore, izvukavši kožnu vrećicu koju baci na stol; u njoj su zveckali

zlatnici. Svi za stolom se ukoče. Ovdje na brodu se igra zbog zabave i u duhu

prijateljstva, zareži Llewellyn. No Vincent Winterton zapita: Koliko ima u toj

vrećici, kapetane? Schreuder odveže vezicu i prevrne hrpu zlatnika nasred stola,

zatim pogleda lica oko sebe s pobjedničkim izrazom lica. Sai me neće fato oato

szvaćaf;, pomisli, no na glas reče: Dvadeset tisuća guldena, koji odgovaraju tristo

vaših funta. Bilo je to sve njegovo bogatstvo, no u njegovu srcu je kucao neukrotiv

instinkt samouništenja. Osjećao se nagnan na tu ludost, kao da je zlatom mogao

izbrisati osjećaj krivnje za ubojstvo koje je učinio. Društvo je sada bilo u tišini pod

dojmom novca. Bio je to golem iznos, više nego što se većina časnika mogla nadati

da će skupiti u svom životu, uz velike opasnosti. Vincent Winterton se nasmije:

Vidim da ste pravi igrač, gospodine. Aha, izjavi Schreuder hladnim osmijehom.

Iznos je prevelik za vas, nije li tako? I vrati zlatnike u vrećicu te se već htjede

podignuti sa stola. Polako, kapetane, zadrži ga Vincent. Schreuder ponovno

sjedne. Došao sam nespreman, no, molim vas da mi ostavite nekoliko minuta

vremena. Podigne se, nakloni i napusti kabinu. Svi su ostali sjediti u tišini, dok se

nije vratio, i stavio pred sebe drvenu kutijicu. Rekli ste, tristo?, započne brojiti

novac, izvlačeći ga iz kutijice da bi ga poredao na sredini stola, u predivnu hrpu

zlata. Molim vas, budite toliko ljubazni, kapetane, i čuvajte vi novac oklade, reče

Vincent uljudno. Ako se gospodin Schreuder slaže, naravno. Nemam ništa protiv.

Schreuder se složi i pruži vrećicu Llewellynu. No, već se u sebi polako počeo kajati.

Nije očekivao da će netko od njih pristati na izazov. Gubitak tih razmjera bacio bi

na prosjački štap većinu ljudi, a i njega. Llewellyn preuzme dvije vrećice i stavi ih

ispred sebe. Zatim Vincent uzme kožni pehar s kockama i pruži ga Schreuderu.

Obično igramo ovima, gospodine, reče mu, želite li ih provjeriti. Ako vam ne

odgovaraju, možda možemo pronaći druge koje vas više zadovoljavaj u.

Schreuder protrese pehar i baci u zaletu kocke na stol, a zatim uzme svaku kocku

od bjelokosti i prouči ih na svjetlu. Ne vidim nikakve nepravilnosti, završi i vrati ih

u pehar. Ostaje samo da dogovorimo igru. Hazard? Naravno, složi se Vincent.

Koju inače? Koja je granica za svako bacanje?, htio je znati Schreuder. Funta ili

pet? Jedno jedino bacanje, odgovori Vincent. S metodom najvećeg broja odlučuje

se početnik, i zatim se igra za tristo funta na njegovo bacanje. Schreuder ostane

zabezeknut tim prijedlogom. Očekivao je da će tijekom igre polako povećavati

ulog, što bi mu omogućilo da se povuče ako bi kocke bile protiv njega. Nikada nije

čuo da se za tako golemi iznos novca igra samo jednim bacanjem. Jedan od

Vincentovih prijatelja se osmijehne. Tako mi Boga, Viny, sada ćemo vidjeti ima li

Nizozemac hrabrosti ili ne. Schreuder ga prostrijeli pogledom, no znao je da se

nalazi u klopci. Na trenutak je još pokušavao pronaći izlaz, no Vincent promrmlja:

Nadam se da vas nisam stavio u neugodan položaj, gospodine. Mislio sam da ste

pravi kockar. Želite li se povući? Uvjeravam vas da se slažem, odgovori mu

Schreuder upotrijebivši pogrdan izraz koji se odnosio na naivnog mladića. Jedno

jednino bacanje za tristo funta. Slažem se. Llewellyn stavi u pehar kocke, te ga

pruži Schreuderu: Jedna kocka odlučuje tko će bacati prvi. Je li takav dogovor?

Obojica se slože. Schreuder baci kocku. Tri!, izjavi Llewellyn i vrati kocku u pehar.

Na vama je red, gospodine Wintertone. Spusti pehar pred Vincenta, koji ga

protrese i baci jednim pokretom. Pet!, izjavi Llewellyn. Prvi baca Winterton, jedno

jedino bacanje za ulog od tristo funta. Ovoga puta stavi u pehar sve kocke. Tko

baca određuje bodove. Izvolite, Wintertone. Vincent uze pehar, protrese ga i

baci. Llewellyn pročita rezultat: Zbir je sedmica. Schreuder osjeti da mu se krv ledi

u žilama. Sedam je bio najlakši zbir koji je mogao ponoviti, jer je mnogo

kombinacija kocaka davalo taj rezultat. Vjerojatnosti su bile na Vincentovoj strani,

i to saznanje moglo se opaziti na svim licima prisutnih. Ako Vincent bude dobio još

jednu sedmicu ili jedanaesticu, što je bilo vjerojatno, bio bi pobjednik. Bio bi

izgubio samo u slučaju daje učinio cmk, odnosno jedan plus jedan ili jedan plus

dva, ili da je ostvario dvanaest u zbiru. Bilo koji drugi broj dao bi mu prednost, i

mogao bi bacati sve dok ne bi dobio jednu od gubitnik kombinacija. Schreuder se

nasloni u stolcu, prekriživši ruke kao da se želi obraniti od toga brutalnog napada.

Vincent ponovno baci. Četiri!, izjavi Llewellyn. Sadaje zbir četvorka. Svi prisutni

oko stola uzdahnu, osim Vincenta. Pronašao si je najteži zbir koji je mogao

ostvariti, i sada se sudbina ponovno izmijenila u korist Schreudera. Vincent je

ponovno morao dobiti četvorku da bi pobijedio, a sa sedmicom bi izgubio. Imao je

na raspolaganju samo dvije kombinacije, koje su davale četvorku, a mnogo ih je

više davalo rezultat sedam. Imate sve moje simpatije, primijeti Schreuder

okrutnim osmijehom. Četvorka je vraški težak broj. Andeli pomažu spretnima.

Vincent protrese ruku u zraku i osmijehne se. Želite li kojim slučajem povećati

ulog? Hoćemo li dodati još stotinu funta? Bila je to luđačka ponuda, s minimalnom

vjerojatnosti da će pobijediti, ali Schreuder nije imao ni jednog guldena u džepu.

Zavrti glavom. Nikada ne bih iskoristio čovjeka na koljenima. Kako ste velikodušni,

gospodine, odgovori Vincent, i ponovno baci kocke. Deset!, izjavi Llewellyn. Bio je

to neutralan broj. Vincent pokupi kocke, ponovno ih protrese i baci. Šest!

Ponovno neutralan broj, iako je Schreuder još uvijek nepomično sjedio na stolcu,

blijed poput lesa, osjećajući da mu znoj curi na prsa. Ovo je za sve lijepe djevojke

koje smo ostavili na kopnu, izjavi Winterton. Kada ih baci, kocke odlete sa stola na

hrastov pod. Jedan dugi, užasni trenutak nitko se ne pomakne, ne prozbori ni

riječ; zatim iz grla svih Engleza prisutnih u sali oslobodi se gromki usklik, koji je

uzbunio ljude na straži na palubi, pa čak i izvidnika na glavnome jarbolu. Svi vrazi!

Dva para prsa! Najslađa četvorka koju sam ikada vidio! Winterton je ostvario

bodove, izjavi Llewellyn, stavivši dvije vrećice pred njega. Winterton pobjeđuje.

No, njegov je glas gotovo prigušivao smijeh i čestitke koji su se produljili nekoliko

minuta, dok je Schreuder ostajao sjediti, nepomičan poput sasječenog stabla u

šumi, znojna i siva lica. Na kraju Winterton prekine daljnje šale i čestitke. Ustane i

nagne se iznad stola prema Schreuderu, ozbiljno mu rekavši: Moje čestitke,

gospodine. Pravi ste džentlmen sa željeznim živcima i najbolji igrač. Pružam vam

prijateljski ruku. Pruži desnu ruku prema Schreuderu, koji ju pogleda s gnušanjem,

i ostane nepomično sjediti, a smijeh prestane. Ponovno se tišina spusti u kabinu.

Schreuder progovori jasnim glasom: Trebao sam bolje provjeriti vaše kocke, kada

sam imao mogućnost za to, naglašavajući riječ vaie. Nadam se da ćete mi

oprostiti, no, sebi sam obećao da nikada neću stisnuti ruku varalicama. Vincent se

odmah povuče, promatrajući u nedoumici Schreudera, dok su ostali razrogačili

oči. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se oporavi od neočekivanog napada.

Njegovo je lijepo lice problijedjelo ispod preplanule kože i odgovori mu: Nadam se

da ćete prihvatiti moju zadovoljštinu za uvredu, kapetane Schreuderu. Uz veliko

zadovoljstvo. Schreuder ustane, pobjednički se smiješeći. Izazvao ga je na dvoboj,

dakle, izbor oružja je pripadao njemu, i ne bi bilo smiješnih farsa s pištoljima.

Začut će se pjesma mačeva, a taj engleski mladunac imat će zadovoljstvo što će

biti proboden Neptunovim mačem. Schreuder se obrati Llewellynu: Učinite mi

čast i budite moj sekundant u ovoj stvari, reče Schreuder. Ne ja! Llewellyn zavrti

odlučno glavom. Ne dopuštam dvoboje na mome brodu. Morat ćete pronaći

nekoga drugog da vam bude sekundant i morat ćete susprezati vaš temperament

dok ne uđemo u luku. Samo tada ćete moći sići na kopno i poravnati račune.

Schreuder ponovno pogleda u Vincenta. Reći ću vam ime mog sekundanta prvom

prilikom. Obećanjem vam da ću zatražiti dvoboj čim uđemo u luku. Podigne se, i

iziđe iz kabine. Začuje njihove glasove iza sebe, no pare brandvja pomiješaju se s

onima bijesa tako snažno da se prestrašio kako će mu sljepoočnice prsnuti.

Sljedećeg dana Schreuder je ostao zatvoren u kabini, sličnoj psećoj kućici, gdje mu

je jedan sluga donio jelo, dok je ležao na krevetu, nepomičan poput ranjenika u

borbi, liječeći si strašne rane na ponosu i nepodnošljivu bol zbog gubitka imetka.

Drugoga dana se uspne na palubu dok je GofdeM Bowgk slijedio rutu

zapadsjeverozapad, ploveći obalnom linijom Afrike. Čim se njegova glava pojavi iz

otvora bokaporte, časnik na straži mu okrene leda, glumeći zaposlenost u

provjeravanju kolčića zabijenih u dasku pored kormila, dok je kapetan Llewellyn

podizao dalekozor kako bi poručio plavkaste planine koje su se nazirale na obzoru,

prema sjeveru. Schreuder je hodao goredolje po palubi, dok su ga časnici

namjerno ignorirali. Sluga koji je poslužio večeru u kabini proširio je vijest o

dvoboju, koji se ubrzo trebao održati, tako da je posada kriomice gledala prema

njemu, no držeći se podalje. Pola sata kasnije Schreuder se naglo zaustavi pred

časnikom na straži i zapita ga bez uvoda: Fowler, želite li mi biti sekundant?

Oprostite, gospodine, no Winterton je moj prijatelj. Molim vas, oslobodite me

toga. Idućih dana Schreuder je pitao sve časnike na brodu da mu budu

sekundanti, no svaki je put bio hladno odbijen. Ponižen i uvrijeđen, kružio je

palubom poput leoparda koji je izišao noću u lov. Njegova su razmišljanja oscilirala

poput njihala između grižnje savjesti i patnja zbog Katinkine smrti, a bio je i

uvrijeđen zbog načina na koji su se kapetan i časnici odnosili prema njemu. Njegov

je bijes rastao i jedva ga je uspijevao suzdržavati. Ujutro petog dana, dok je hodao

goredolje po palubi, vijest s koša ga trgne iz njegovih tmurnih misli. Kada kapetan

Llewellyn krene prema zaštitnoj ogradi kako bi pogledao prema jugozapadu,

Schreuder krene prema njemu prešavši palubu i zaustavivši se iza njega. Na

početku nije mogao vjerovati svojim očima, zagledavši se u opasne, tamne oblake

koji su se podizali prema obzoru do zenita, i koji su im se kretali ususret takvom

brzinom da ga je podsjećalo na lavinu koja ruši sve pred sobom. Bolje je da sidete

u kabinu, gospodine Schreuderu, upozori ga Llewellyn. Ubrzo će oluja. Schreuder

nije mario za njegova upozorenja, ostavši stajati pored zaštitne ograde, pun

poštovanja prema oblacima koji su se spremali sručiti na njih. Posvuda oko njega

brod je bio u neredu s posadom koja se požurivala smanjiti jedra i promijeniti

smjer, tako da brod bude okrenut pramcem prema oluji, no vjetar započne tako

brzo da ga iznenadi. Oluja se sruči na GofM Bowgz, glasno zavijajući i naginjući

brod, tako da je paluba u zavjetrini bila puna vode, koja je sezala do pojasa.

Schreudera također prevrne olujni val i gotovo ga izbaci s broda, no on se uspije

zadržati za pripone glavnog jarbola. Flok GoMen Bowgza raspukne se poput

listova mokrog pergamenta i nekoliko dugih trenutaka fregata je bila uronjena do

pola, kao da ju je oluja gurnula prema dolje. More je ulazilo kroz sve otvore, a

trupom broda odjekne zvuk kao pucanj, kad se nekoliko drvenih pregrada u štivi

razbilo i teret se premjestio. Ljudi su urlali, neki od njih ostali su zgnječeni pod

jednim topom koji se odvojio od kućišta, i klizio po palubi goredolje kao mahnit.

Neki mornari pali su u uzburkanu vodu i vrištali poput duša koje padaju u pakao.

Zrak postane bijel od pjene tako da je Schreuder imao osjećaj da će se utopiti,

iako je imao glavu izvan vode, zaslijepljen bijelom maglom. Polako se GoWen

Bowgz izravna zahvaljujući čvrstoj kobilici s olovom, no jarboli i pripone su i dalje

ostali izloženi jakome vjetru. Neki su križevi bili slomljeni i udarali su o jarbole koji

su se još uvijek odupirali vjetru. Jako se nagnuvši zbog vode koja je ušla u brod,

GoZden Bowg se vrlo teško mogao usmjeravati kormilom, gotovo ostavši

prepušten na milost i nemilost vjetru. Zadihan i zagušen pjenom, mokar do

kostiju, Schreuder se povlačio palubom, da bi se sklonio kroz bokaportu. S tog je

mjesta promatrao svijet oko njega koji se raspršivao u sivo prskanje i goleme

zelene valove, s dugim perjanicama pjene. Dva dana ih je vjetar bez prestanka

napadao, dok je more postajalo sve uzburkanije što je vrijeme više prolazilo, a

valovi su dosegnuli i glavni jarbol, te se sručili na njih s visine. Polupotonuli brod

teško je podizao pramac da bi im se suprotstavio i tako bi se sručili na palubu,

prasnuvši u pjenasti vrtlog. Dva kormilara, privezana za kormilo, borili su se da

zadrže pramac prema vjetru, no svaki val, koji bi se srušio nad palubu, obijao bi se

i o njih. Prošla su već dva dana i bili su iznemogli, gotovo na izmaku snaga. Spavati

je bilo nemoguće, a jeli su samo tvrdi dvopek. Llewellyn se dohvatio glavnog

jarbola i s tog je mjesta vodio napore časnika i posade da spase brod. Nitko se nije

mogao držati na nogama na palubi, pa Llewellyn nije mogao narediti ljudima da

rade na glavnim pumpama, no na palubi s topovima skupine mornara radile su

ubrzano na pomoćnim pumpama pokušavajući osloboditi brod od vode visoke

šest stopa. Čim bi je uspijevali ispumpati, more je ponovno ulazilo kroz otvore

vrata topova. Kopno u zavjetrini izgledalo je sve bliže, dok ih je oluja sve više

gonila prema naprijed, samo s jarbolima, i koliko su god kormilari svim srcem i

snagama nastojali održati kurs, brod je i dalje plovio prema kopnu. Te su noći

začuli valove kako se razbijaju o kopno tako glasno poput praska topovske

granate, postajući iz sata u sat sve glasniji što su se više približavali stijenama

obale. Kada su ugledali zoru trećeg dana, opaze kroz maglu i pjenu tmurne obrise

afričkog kontinenta, stijene i rtove udaljene oko milju, te goleme valove koji su im

dolazili ususret. Schreuder se povuče na palubu i uhvati se za jarbol i pripone,

svakoga puta kada bi se val sručio na palubu. Morska voda slijevala mu se niz lice,

ulazila mu u uši i usta, dok je zadihano govorio Llewellynu: Ova mi je obala

poznata. Prepoznajem taj rt koji je pred nama. Trebat će nam sva Božja pomoć da

ga zaobidemo, dovikne mu Llewellyn. Vjetar nas tjera. Zahvalite Svevišnjem svim

srcem, kapetane, jer je naš spas na manje od pet milja udaljenosti, zareži

Schreuder, trepćući očima kako bi se oslobodio morskih kapljica. Kako možete biti

toliko sigurni? Već sam bio ovdje i prešao sam pješice ovaj kraj. Iza tog rta postoji

uvala koju smo nazvali Uvala Bivola. Kada brod bude uplovio u uvalu, trebao bi biti

u zaklonu od jakog vjetra, a s druge strane nalaze se dva kamena rta koji nadziru

ulaz u široku i mirnu lagunu. Tamo bismo trebali biti u zaklonu i od oluje poput

ove. Na mojim kartama nema laguna na ovom mjestu. Llewellyn je bio podijeljen

između sumnje i nade. Isuse, kapetane, morate mi vjerovati!, uzvikne Schreuder.

Na moru je bio izvan svog prirodnog elementa, i bilo ga je strah. Prije moramo

proći rt, a potom ćemo moći iskušati vaše pamćenje. Ušutkan, Schreuder se

dohvati očajnički za jarbol pored Llewellyna, pogled punog straha, na pramcu

broda, gledajući more koje se pjenilo, otkrivajući crne stijene. GoZn Bowgk plovio

je prema tom raširenom otvoru. Jedan od kormilara dovikne: O, Majko Božja,

spasi naše smrtne duše! Razbit ćemo se o stijene! Drži čvrsto kormilo!, dovikne

mu Llewellyn. Nešto dalje more s otvaralo u strahovit ponor. Izgledalo je kao da su

se stijene širile prema daskama maloga broda, i bili su toliko blizu da je Schreuder

mogao razabrati školjke i alge na stijenama. Jedan val, veći od ostalih, podigne se i

baci ih prema grebenu, no stijene su nestale pred vodom koja je kuhala, a GoWe

owgfz poskoči poput lovca koji preskače živicu. Kobilica lagano dodirne stijene,

tako se snažno podignuvši da je Schreuder ispustio jarbol i bio je bačen na palubu;

no brod se oslobodi, podignuvši se na val i klizne u dublje vode, prešavši greben, i

ploveći naprijed, dok je rt ostajao iza njih, a pred njima se otvarala uvala.

Schreuder osjeti da se ponovno uspravlja. Iako se brod još uvijek borio s valovima,

polako se vraćao pod kontrolu i Schreuder je mogao osjetiti da odgovara kormilu.

Dolje!, dovikne Llewellynu u uho. Tamo dolje! Pred nama! Mili Bože! U pravu ste.

Iza sloja pjene i soli Llewellyn razabra obrise dviju istih stijena, gledajući preko

pramca broda. Obrati se kormilarima: Zadržite smjer. Iako je njihov prestravljen

izraz lica govorio koliko im je mrska zapovijed, okrenu brod u zavjetrinu, ploveći

prema crnoj stijeni. Samo tako!, dovikne Llewellyn i brod naglo ude u uvalu.

Winterton!, zareži kapetan prema Vincentu, koji se stisnuo pored bokaporte,

čekajući s nekoliko mornara što su bili na Ijestvama iza njega. Moramo razviti dio

podveza na glavnome jarbolu da bi brod lakše klizio. Možete li to vi učiniti? Izreče

zapovijed u obliku molbe, jer, poslati ljude na vrh jarbola usred te oluje značilo je

gotovo isto što i poslati ih u sigurnu smrt. Časnik je trebao dati primjer, a Vincent

je bio najsnažniji i najsmjeliji. Dodite, momci!, dovikne Vincent svojim ljudima,

bez oklijevanja. Svakome zlatnik tko god se uspije uspeti prije mene do glavnoga

križa. Skoči na noge, žureći palubom prema priponama glavnog jarbola i započne

se uspinjali poput majmuna, dok su ga njegovi ljudi slijedili. GofM Bougk je plovio

prema Uvali Bivola poput pomahnitalog konja, te Schreuder odjednom ponovno

dovikne: Pogledajte tamo!, pokazujući prema mjestu ulaza u lagunu, između dva

rta koji su se podizali s obje strane. Llewellyn podigne glavu kako bi pogledao

prema vrhu glavnog jarbola, s malim pojavama mornara koji su stajali duž

glavnoga križa, boreći se sa zatvorenim jedrima. Prepozna s lakoćom Vincentovu

pojavu, vitku i mišićavu, crne kose koja je vijorila na vjetru. Odličan posao, do

sada, promrmlja, no, požuri se, mladiću. Daj mi malo platna da bih promijenio

smjer. U tom trenutku jedra se razviju. Za jedan užasan trenutak Llewellyn

pomisli da bi se jedro moglo raskomadati zbog jačine vjetra, no samo se napuhne i

on odmah osjeti da se kretanje broda mijenja. Majko Božja, još bismo se mogli i

spasiti, usklikne, grlom promuklim od soli. Približite se obali, dovikne prema

kormilu i brod odgovori, okrenuvši se pramcem prema vjetru. Poput strijele koja

je iskočila iz luka plovio je ravno prema zapadnom rtu kao da se želi zabiti u obalu,

no kobilica je klizila vodom, a kut pramca se promijeni. Prolaz se otvori pred

brodom, koji prođe brzo između dva rta i ude u kana, stigavši u mirne vode uvale,

gdje se nalazio u zaklonu od oluje. Llewellyn je promatrao obalu prekrivenu

zelenim šumama, ne znajući da li da se čudi ljepotama obale ili spasenju, a zatim

prstom pokaže ispred sebe. Tamo se nalazi još jedan brod! Schreuder mu priđe i

rukom zakloni oči kako bi se obranio od snažnoga vjetra. Poznajem taj jedrenjak!,

izjavi. Dobro ga poznajem. 7b je qf Moro brod Lorda Cumbraea. promrmlja tiho

Althuda, i Hal prepozna nizozemski naziv za losa; ta su stvorenja bila drukčija od

svih sjevernih jelena koje je on vidio u svom životu. Bili su golemi, još puno veći od

goveda koje je stric Thomas uzgajao u High VVealdu. Hal, Althuda i Aboli ležali su

u maloj udubini na tlu, prekrivenoj travom. Krdo je bilo u šumi bodljikavih akacija

pred njima. Hal nabroji pedeset i dva grla, što mužjaka što ženka i mladih. Mužjaci

su bili golemi i toliko debeli, da im se salo treslo dok su hodali. Na svakome koraku

začuli bi čudan šum, nalik na grančice koje se lome. Njihova koljena proizvode taj

zvuk, objasni tiho Aboli u Halovo uho. Nkulu, kulu, veliki bog svemira tako ih je

kaznio kada su se hvalili da su najveće antilope. Kaznio ih je na taj način da bi ih

lovac čuo kad nailaze. Hal se osmijehne na to čudno vjerovanje, no potom Aboli

nastavi i on se prestane smijati: Poznajem ta stvorenja. Lovci mog plemena jako

su ih cijenili, jer mužjak poput onog koji je na čelu krda, ima oko srca toliko sala da

ga dva čovjeka ne mogu nositi. Već mjesecima nitko nije jeo masno, jer je divljač,

koju su uspjeli ubiti, bila bez sala. A masno im je svima bilo potrebno; Sukeena je

upozorila Hala da bi pomanjkanje masti moglo značiti da će se razboljeti ili imati

drugih smetnja. Hal prouči glavnoga mužjaka dok je brstio listove akacije,

dosežući i najviše grane velikim savijenim rogovima. Za razliku od ženka koje su

bile lijepe baršunastosmede boje, s bijelim crtama na ramenima, mužjak je s

godinama postao sivkastoplav i imao je čuperak tamnijih dlaka na čelu, ispod

velikih rogova. Ostavi se mužjaka, predloži mu Aboli. Imat će tvrdo meso. Vidiš li

onu ženku iza njega? Bit će slatka i mekana poput djevice, a mast će se topiti u

grlu poput meda. No, usprkos Abolijevom savjetu, koji je po iskustvu bio bolji, Hal

je osjećao instinkt lovca koji ga je privlačio k mužjaku. Želimo li prijeći živi i zdravi

rijeku, bit će nam potrebno sve meso koje budemo mogli prenijeti. Svatko će od

nas ispaliti prema svom plijenu, odluči. fa si uzimam mužjaka, ti i Althuda

slobodno izaberite mlade životinje. Započne puzati na trbuhu, dok su drugi slijedili

njegov primjer. Posljednjih dana, otkako su sišli s planina, otkrili su da se životinje

u tim dolinama uopće ne boje ljudi, ili gotovo ne boje. Izgledalo je da uspravan

dvonožac za njih nije predstavljao znak za strah, što je lovcima dozvoljavalo da se

približe s puškama dovoljno blizu da mogu zapucati i udalje se. Mora da rako

izgleda rajski vrt, pomisli Hal dok je nišanio prema velikom mužjaku. Lagani

povjetarac mu je pomagao, udaljavajući od krda plavkasti dim fitilja. Bio je toliko

blizu da je uspijevao raspoznati svaku obrvu koje su uokvirile goleme i staklenaste

tamne oči životinje i crvene i zlatne nožice ptičica koje su se držale za kožu što je

visjela medu prednjim nogama. Mužjak je brstio, otkidajući nježno plavkastim

jezikom zelene listove na grančicama, između bodljika. Pored njega dvije od

njegovih mladih ženka jele su s istoga stabla. Jedna je pored sebe imala mladunca,

dok je druga imala nadut i deformiran trbuh, jer je bila breda. Hal polako okrene

glavu kako bi pogledao dva čovjeka pored sebe, pokazujući im ženke sporim

pokretom oka i Aboli se složi, podignuvši pušku. oš se jednom Hal usredotoči na

velikog mužjaka, slijedeći liniju rebra ispod kože ramena i promatrajući mjesto

prema kojem je trebao ciljati na golemoj površini njegova sivkastoplavog plašta.

Podignuvši pušku zabije rukohvat u udubinu ramena, dok su Aboli i Althuda učinili

isto. U tom se trenutku mužjak za korak pomakne, te je Hal morao pričekati.

Zatim se ponovno zaustavi, podigne glavu, savivši ju što je više mogao na

golemom vratu, kako bi dostigao i najviše grane akacije, gdje su rasli najmekši

zeleni listovi. Hal zapuca začuvši istovremeno prasak dviju pušaka ispaljenih sa

strane, koji se pomiješao s praskom njegove puške. Veo bijeloga dima pokrije mu

vidik. Odbacivši pušku, ustane i potrči u stranu kako bi mogao vidjeti kroz oblak

dima. Opazi da je jedna od ženka na podu i da se trzala, dok joj se krv slijevala iz

rane na vratu, a druga se udaljavala teturajući zbog prednje noge iz koje je virila

kost. Aboli je trčao za njom, držeći u desnoj ruci sablju. Ostatak krda dao se u

bijeg u smeđu i ujedinjenu masu dolinom, s mladuncima koji su slijedili svoje

majke. Mužjak se pak udaljio od krda, što je bio siguran znak da ga je olovni metak

teško ranio. Krenuo je uzbrdo na malenom travnatom brežuljku ispred njih, no

imao je kratak i nespretan korak, i kada je promijenio smjer, otkrivajući golemo

rame Halovu pogledu, krv koja je tekla na boku zasvijetli na suncu poput zastave, s

mjehurićima koji su izlazili iz perforiranih pluća. Hal se baci trčećim korakom

prema njemu. Rana na njegovoj nozi bila je samo savršeno zacijeljen ožiljak,

svjetlucave i tamnoplave boje, malo izražen. Dugo hodanje planinama i dolinama

ojačali su nogu, tako da je njegov korak bio siguran i brz. Oko stotinu hvata ispred

njega mužjak se udaljavao u oblaku crvene prašine, a krv koja je izlazila iz rane

ostavljala je svjetlucavi trag na travnatom putu. Hal smanji udaljenost, sve dok

nije bio samo na nekoliko koraka od životinje, koja je osjetila njegovu prisutnost i

okrene se da ga vidi. Hal je očekivao stravičan napad, sa spuštenom glavom i

savijenim rogovima koje ciljaju prema njemu. Pripremi se kako bi se obranio,

izvadivši sablju iz korica. Mužjak ga pogleda očima punim začuđenosti, tamnim i

gustim od patnje u agoniji. Krv mu je curila iz nozdrva, a mekani plavi jezik se

objesi u kutu usta. Nije ni pokušao napasti ga, ili se obraniti, i Hal nije opazio ni

bijesa ni okrutnosti u njegovim očima. Oprosti mi, promrmlja okrećući se oko

životinje, čekajući na dobar trenutak, dok ga je polako počela peći savjest

gledajući tu predivnu životinju kako umire od njegove ruke. Odjednom se baci

prema njoj da bi ju pogodio oštricom sablje. Životinja se podigne i skoči, a on

ispusti mač, no već je bio pronašao srce i polako joj noge popuste i životinja padne

sporim i umornim pokretom. Ispusti prigušeni zvuk, a potom se okrene na bok i

ugine. Hal izvuče dugu krvavu oštricu, a potom izabere obližnji kamen i sjedne.

Osjećao se tužnim i istovremeno euforičnim. Bio je zbunjen tim suprotnim

osjećajima, dok se divio ljepoti i veličini životinje koju je pretvorio u hrpu mrtvog

mesa na travi. Osjeti ruku na ramenima i Abolijev glas kako mu govori: Samo

pravi lovac poznaje bol ubijanja, Gundwane. Stoga ljudi u mom plemenu, koji su

lovci, pjevaju i plešu kako bi izrazili zahvalnost duhovima divljači koju su ubili.

Nauči me pjevati tu pjesmu i plesati taj ples, reče Hal. Aboli započne pjevati

svojim lijepim i dubokim glasom, i kada je on shvatio ritam, pridruži mu se u

refrenu, hvaleći ljepotu i eleganciju plijena i zahvaljujući mu da je mrtav, jer sada

lovac i njegovo pleme mogu živjeti. Aboli započne plesati vukući i lupajući

nogama o pod, dok je pjevao, kružeći oko mrtvoga tijela antilope, a Hal ga je

slijedio. Osjećao je da ga nešto pritišće u grudima i da mu se zamaglio pogled.

Zatim pjesma završi i oni sjednu zajedno pod suncem, promatrajući malenu

kolonu bjegunaca, predvođenu Sukeenom, koja se kretala prema njima u dolini.

Prije večeri Hal se baci na posao kako bi izgradio ogradu, provjeravajući pažljivo da

su prolazi zatvoreni granama akacije. Prenijeli su u tabor četvrtine antilopina

mesa, smjestivši ih unutar ograde gdje ih životinje koje se hrane uginulim bićima

nisu mogle dosegnuti. Ostavili su izvan ograde samo ostatke: odrubljenu glavu i

kopita, te crijeva puna poluprobavljenih listova i trave. Čim su se udaljili, pojavili

su se kragulji, skakućući i lebdeći u zraku s velikim krilima, dok su se hijene i šakali

približavali zavijajući, i skupljajući se oko ostataka. Nakon što su se svi najeli

sočnim kotletima, Hal za sebe i Sukeenu odredi prvu stražu, koja je započinjala u

ponoć. Iako je bila najteža, jer je to bio trenutak kada su se životne funkcije

čovjeka spuštale na minimum, njih je dvoje voljelo provoditi noć zajedno. Dok je

ostatak skupine spavao, stisnuti su se na ulazu u ograđeni prostor pod pokrivač, s

puškom pored Halove desne ruke. Nakon što su završili s nježnošću voditi ljubav,

u tišini, da ne bi ometali druge, zagledali su se u nebo, potiho razgovarajući, dok

su zvijezde na nebu pokazivale njihove stare putanje. Reci mi istinu, ljubavi, što si

pročitala u tim zvijezdama? Što nas očekuje? Koliko ćeš mi muške djece roditi?

Sukeenina ruka u njegovoj ostala je nepomična. Hal osjeti kako se njeno tijelo

ukočilo. Ona mu ne dogovori, te on ponovi pitanje: Zašto mi nikada ne želiš otkriti

što vidiš u budućnosti? Znam da si učinila naš životni horoskop, jer sam često,

kada si mislila da spavam, vidio da proučavaš svoju plavu knjigu. Ona mu spusti

prste na usne. Šuti, moj gospodaru. U ovome životu ima mnogo stvari koje je bolje

ne znati. Noćas i sutra volimo se svim srcem i svim snagama. Iskoristimo što je više

moguće dan koji nam Bog pruža. Ti me brineš, ljubavi. Neće biti muške djece,

dakle? Ona ponovno ne odgovori, dok je gledala u zvijezdu padalicu koja se

polako gasila pred njenim očima. Zatim uzdahne i prošapće: Da, dat ću ti muško

dijete, ali... Ugrize se za usne da ne bi izrekla ostale riječi koje su joj stajale na vrhu

jezika. U tvome je glasu velika tuga. Hal je bio zabrinut. No, pomisao da ćeš mi

pokloniti sina me ispunjava srećom. Zvijezde mogu biti zlobne, promrmlja ona.

Ponekad održavaju obećanja na neočekivani način, koji nas ne čini sretnima. jedno

je sigurno, da te sudbina izabrala za važan pothvat. Tako je od dana kad si se

rodio. I otac mi je govorio o tom zadatku. Hal promisli o tom starom

proročanstvu. Spreman sam suočiti se sa sudbinom, no treba mi tvoja pomoć i

potpora, kao što si to učinila već toliko puta. Ona ne odgovori na tu njegovu

molbu, i samo reče: Zadatak koji su ti postavili odnosi se na zakletvu i talisman,

zagonetan i moćan. Bit ćete uz mene, ti i moj sin? Budem li te morala voditi u

smjeru kamo moraš ići, učinit ću to svojim srcem i svim snagama. Ali, bit ćeš uza

me? Bit ću s tobom dokle god mi zvijezde to budu dopustile, obeća mu. Više od

toga ne znam i ne želim reći. Ali..., započne Hal, no ona samo približi lice

njegovom i prekrije mu usne svojima, kako bi prekinula njegova pitanja. Dosta!

Ne pitaj više ništa, upozori ga. Sjedinimo se još jednom, i ostavimo zvijezdama

ono što je njihovo. Na kraju njihove smjene na straži, kada je Sedam sestara zašlo

iza brežuljaka a Bik se isticao na nebu, visoko i ponosno, legnu jedan drugome u

naručje, nastavivši razgovarati boreći se s pospanošću koja je sve više vladala

njima. Navikli su na noćne zvukove tog divljeg kraja, s jasnim cvrkutom noćnih

ptica, neprekidnom zboru malih crvenih šakala i čudnim smijehom hijena koje su

se borile za posljednje ostatke, no odjednom se začuje zvuk koji ih ostavi bez

daha. Bio je to glas svih vragova u paklu, stravična rika koja je utišala sve ostale

slabije životinje, odjekivala je planinama, i stigla k njima u stotinu jeka. Sukeena se

instinktivno stisne uz njega, uzviknuvši glasno: O, Gundwane, kakvo je to užasno

stvorenje? Nije bila jedina koja je osjećala strah, jer se cijeli tabor odjednom

probudio. Zwantie uzvikne, dok je i dijete također uzviknulo slijedeći majčin

primjer. Čak su i muškarci skočili na noge, zazivajući Boga. Aboli se pojavi iznad

njih poput tamne sjene mjeseca, umirivši Sukeenu dodirom ruke po ramenu koje

se treslo. Nije duh već živo biće i pripada ovome svijetu, uvjeri ju. Kažu da i

najhrabriji lovac ostaje zastrašen pred lavom tri puta: prvi puta kada opazi

njegove tragove, drugi put kada začuje njegovu riku, a treći put, kada se suoči s

njim. Hal skoči na noge, i dovikne ostalima: Bacite drva na vatru. Upalite fitilj na

svim puškama. Stavite žene i djecu u sredinu tabora. Kleknu u krug iza slabe

ograde i neko vrijeme sve ostane mirno, još mirnije nego inače, jer su i životinje

koje su jele ostatke antilopa utihnule, čuvši gromku riku koja je dolazila iz tame.

Čekali su s oružjem spremnim za pucanje, zagledavši se u tamu noći gdje je žuta

svjetlost vatre treperila i stvarala optičke varke, jer je Hal jednom pomislio da vidi

obrise pojave kako klizi u tami. Zatim ga Sukeena dohvati za ruku, zarivši mu nokte

u meso i shvati da je i ona vidjela isto što i on. Odjednom se taj zastrašujući zvuk

ponovno sruči na njih, tako da su im se sve dlake naježile, a žene su kriknule, dok

su muškarci podrhtavali i čvršće stiskali oružje, koje je sada izgledalo jako

nesigurno i lagano. Tamo dolje!, prošapće Zwantie. Ovoga puta nije bilo dvojbe

da je stvarnost to što su vidjeli. Opaze zastrašujuće mačje obrise: izgledali su

visoki do ljudskog ramena, i prošli su pored njih u tišini. Plamen se zrcalio na

brončanom plastu zvijeri, pretvorivši joj oči u đavolje sjajne smaragde. Došao je

još jedan, a potom još jedan, prošavši pored njih brzo i prijeteći, i ponovno

nestavši u noći. Skupljaju hrabrost da bi se odvažili, objasni Aboli. Nanjušili su krv

i meso i sada nas love. Hoćemo li napustiti ograđeni prostor?, zapita Hal. Ne!

Aboli zavrti glavom. Mrak je njihovo kraljevstvo. U stanju su vidjeti u noći koja

našim očima to onemogućava, a tama ih čini još smionijima. Moramo ostati ovdje,

gdje ih možemo vidjeti kad nailaze. U tom trenutku iz tame izroni stvorenje koje

je činilo malenima sva druga koja su prethodno vidjeli. Krene prema njima

veličanstvenim hodom, s glavom i ramenima prekrivenim crnom i pozlaćenom

grivom koja je izgledala poput stoga sijena. Trebam li zapucati?, prošapće Hal

Aboliju. Jedna će ga rana izluditi. Nemoj pucati ako nisi siguran da ćeš ga jednim

hicem i ubiti. Lav se zaustavi na punoj svjetlosti, raširivši prednje noge i spustivši

glavu, pa je tamna griva pred njihovim prestravljenim pogledima izgledala

dvostruko veća. Kada je lav razjapio čeljusti, opaze očnjake kao sablje, a zatim

ponovno začuju riku. Zvuk se snažno sruči na njih poput olujnog vala. Osjete šum

u ušima i drhtaj tijela od straha. Zvijer je bila toliko blizu Hala da je mogao osjetiti

njen dah na licu. Zaudarao je po trulim leševima. Sada se stišajte!, reče Hal. Ne

govorite i ne mičite se, inače ćete ga nagnati da napadne. Čak su ga i žene i dijete

poslušali. Prigušivši krikove ostali su nepomični, ukočeni od straha. Izgledalo je da

tako stoje već cijelu vječnost, dok mali i slijepi Johannes više nije mogao izdržati.

Krikne i ispali iz puške ne gledajući kamo puca. Trenutak prije nego što ga je dim

iz puške zaslijepio, Hal opazi da hitac nije pogodio zvijer, završivši na podu između

prednjih nogu. Zatim ih oblak dima zavije, dok je bijesni lav nastavio riku. Žene su

vrištale, a muškarci su se brzo povlačili prema unutrašnjosti ograđenog dijela.

Samo su Hal i Aboli ostali na svojim mjestima, s puškom u ruci, uperenom prema

oblaku dima. Mala Sukeena se sklupča pored Hala, postavši još manjom, no ne

pobjegne. Zatim se lav pojavi kroz oblak dima, u napadu. Hal povuče okidač, no

puška ne opali, dok je Abolijeva puška ispustila zaglušujući prasak. Lav se tako

brzo pokrene, da je postao mrlja usred dima i tame, zavaravajući oko. Abolijev

hitac nije imao nikakva efekta na životinji, koja se baci prema ogradi, uz stravičnu

riku. Hal se baci na tlo, kako bi prekrio Sukeenu svojim tijelom, a lav ga preskoči

jednim skokom. Izgledalo je da je u toj skupini prestravljenih ljudi lav odabrao

lohannesa. Njegove goleme čeljusti zatvore se nad njegovim rebrima, podignuvši

ga kao što bi učinila i mačka koja prenosi miša. loš jednim skokom prede stražnju

ogradu i nestane u noći. Začuli su Johannesa kako urla u noći, no lav ga ne ispusti

daleko. Započne ga komadati čim je prešao svijetli krug vatre i stao u tami. Dok je

Johannes još bio živ, začuli su kako pod zubima lava škripe kosti i meso koje je

otkidao. Potom se začula rika lavica koje su potrčale da bi podijelile plijen,

komadavši Johannesa čiji se krikovi smanje, dok sasvim ne prestanu, a iz tame do

njih dopru jezivi zvukovi lavlje gozbe. Žene nisu mogle prestati vrištati, dok je

Bobby od straha plakao i malenim rukama udarao po Althudinim prsima. Hal umiri

Sukeenu, koja se odmah opusti pod njegovim dodirom. Ne bježite trčeći, već se

krećite sporo. Ostanite sjediti u krugu, sa ženama u sredini. Nabijte ponovno

puške, no ne pucajte dok vam ne kažem. Hal ih vrati k sebi, a zatim pogleda

Abolija i Daniela. Privlači ih naša zaliha mesa. Kada budu završili s fohannesom,

ponovno će napasti ograđeni dio, da bi se dočepali novog plijena. U pravu si,

Gundwane. Dat ćemo im meso antilope, da im skrenemo pažnju. Pomognite mi.

Utroje dohvate jedan golemi komad mesa antilope i odvuku ga s naporom do

kraja kruga svjetla, zatim ga bace u prašinu. Ne trčite, upozori ih ponovno Hal.

Budemo li potrčali, slijedit će nas poput mačke koja trči za mišem. Polako se

povuku kako bi ponovno ušli u ograđeni prostor. Gotovo odmah jedna lavica

krene prema komadu mesa, ščepa ga i odnese u noć. Začuje se bučno otimanje za

plijen, dok se zvijeri ne nagnuše nad mesom da bi se nahranile, režeći jedna na

drugu. Kad požderaše taj komad, lavlja družina ponovno započe promatrati

teritorij na rubovima kruga osvijetljenog plamenom vatre, krećući s vremena na

vrijeme u simulirani napad na skupinu prestravljenih ljudi. Hal reče: Moramo ih

ponovno nahraniti. Ubrzo im postane jasno da su lavovima bili draži ti darovi od

napada na tabor, budući da su strpljivo čekali dok bi im izvukli još mesa izvan

ograđenog prostora. Zatim bi se lavica pojavila iz tame i odvlačila meso. Ženka je

uvijek najhrabrija, primijeti Hal pokušavši skrenuti pažnju ostalih. Aboli se složi i

reče: I najpohlepnija. Nismo mi krive što muški rod nema dovoljno hrabrosti i

dovoljno razuma da se sami hranite, odgovori Sukeena kiselo, i gotovo se svi

nasmiju, no tiho i ne slažući se baš s njom. foš dva puta tijekom noći Hal je morao

odnijeti izvan kruga komade mesa antilope da bi nahranili skupinu lavova. Kada se

polako zora počela buditi i stabla akacije postajala sve vidljivija, lavovi su konačno

izgledali siti. Začuli su riku mužjaka s crnom grivom kako se udaljava: začuju ga još

jednom oko milju udaljenosti upravo dok je sunce naslikalo zlatne i užarene obrise

vrhovima planinskog lanca koji se prostirao paralelno s njihovim pravcem

kretanja. Hal i Althuda iziđu u potrazi za ostacima jadnog Johannesa. Čudno,

lavovi su ostavili netaknute ruke i glavu, dok su ostalo proždrli. Hal mu sklopi oči, a

Sukeena u komad tkanine ušije te bijedne ostatke, zatim se pomole pred grobom

koji su iskopali, a Ned spusti nekoliko kamenih ploča na grob kako bi hijenama

onemogućio da ih otkopaju. Ne možemo ostati ovdje, reče Hal pomažući Sukeeni

da ustane. Želimo li stići do rijeke još danas, moramo odmah krenuti. Na sreću,

ostaje nam još dovoljno mesa. Natovarivši velike komade antilopina mesa na

štapove za transport, ponesu ga s naporom preko brežuljaka i travnjaka. Već je

bilo kasno popodne kada su stigli do rijeke i zagledali se s visine u zelene

travnjake. Bowg7z se usidri na kraju kanala Slonove lagune i Llewellyn odmah

zaposli posadu da ispumpa vodu iz štive broda i popravi oštećenja koje je oluja

ostavila na kobilici i priponama broda. Oluja je još uvijek bjesnila na nebu, a

površina lagune bila je valovita. Cornelius Schreuder je bio nestrpljiv da side na

kopno. Želio je očajnički sići s GoWe Bougfza i osloboditi se od tog društva Engleza

koje je mrzio. Smatrao je Lorda Cumbraea svojim prijateljem i saveznikom, i bio je

nestrpljiv da mu bude sekundant u dvoboju s Vincentom Wintertonom. Sišavši u

malenu kabinu, na brzinu spremi svoje stvari i budući da nije bilo moguće pitati za

pomoć jednog od mornara zaposlenog na brodu, sam odvuče svoju prtljagu na

palubu. Stane kod bokaporte sa svim svojim imetkom pred nogama, gledajući u

Cumbraeov tabor na kopnu, sa suprotne strane lagune. Lord Cumbrae utaborio

se na istom mjestu na kojem je bio prethodno utaboren Sir Francis, kada ga je

Schreuder napao sa svojim vojnicima. Medu drvećem je bilo živo: Schreuder je

imao dojam da Cumbrae kopa rovove, što ga začudi. Nije mogao shvatiti zašto

pojačava obrambeni sustav tabora kada nije bilo neprijatelja na vidiku. Llewellyn

nije htio ostaviti brod dok nije bio siguran da su popravci na dobrom putu i da je

jedrenjak popravljen i na sigurnom. Tek pred kraj, prepusti brod drugom časniku,

Arnoldu Fowleru, i zapovjedi da pripreme brodicu. Kapetane Llewellyn!

Schreuder se približi časniku kada je ovaj stigao do zaštitne ograde. Uz suglasnost

Lorda Cumbraea odlučio sam ostaviti vaš brod i preći na Gw. Llewellyn se složi:

Shvatio sam da su to bile vaše namjere, kapetane, a iskreno vam kažem, sumnjam

da ćemo oplakivati vaš odlazak s GoWe Bowgza. Sada idem na obalu, da bih

saznao gdje mogu napuniti bačve s vodom koje su se pomiješale s morskom za

vrijeme oluje, te ću prevesti vas i vaše stvari u Cumbraeov tabor. Ovdje imam

novac koji ste mi platili za put. Da izbjegnem moguće svađe, vraćam vam ga u

cijelosti. Schreuderje želio da ga može odbiti, no to malo gvineja bilo je jedino što

mu je preostajalo; uze malenu svotu novca koju mu je Llewellyn pružio i

promrmlja: Bar se u tome ponašate kao pravi kavalir, gospodine. Zahvaljujem

vam. Spuste se u brodicu, a Llewellyn sjedne na krmu, dok je Schreuder sjeo na

pramac, ne obraćajući pažnju na nasmijana lica posade i ironične pozdrave časnika

na palubi. Bili su tek na pola puta, kada se jedna poznata pojava s kariranom

suknjom, crvenom bradom i razbarušenom kosom pojavi iz šumice, promatrajući

njihov dolazak s rukama na bokovima. Sto mu gromova, kapetane Schreuderu!,

zareži Cumbrae prepoznavši ga. Pogled na vaše nasmijano lice me veseli. Čim je

pramac brodice dotaknuo žal, Schreuder skoči na obalu i rukuje se s Kraguljem.

Iznenađen sam, ali i sretan što vas vidim. Kragulj pogleda iza Schreudera i

osmijehne se. O, pa to je moj dragi brat Hrama, Christopher Llewellyn.

Dobrodošao, bratiću, i neka vas Bog čuva. Llewellyn se ne nasmije i nije izgledao

sretan što se može rukovati s Kraguljem, koji mu je odmah pružio ruku čim je

dotaknuo nogama tlo. Kako ste, Cumbrae? Naš posljednji razgovor u uvali

Trinkomalee bio je prekinut kada ste vi žurno isplovili. To se dogodilo u drugoj

zemlji, i prije mnogo vremena, bratiću, i siguran sam da smo svi tako dobra srca da

znamo opraštati i zaboraviti takvo nevažnu i glupu stvar. Za mene su petsto funta

i život dvadeset mojih ljudi važna stvar i htio bih vas podsjetiti da nisam vaš bratić,

ni rod, izjavi Llewellyn, ukočivši se zbog prisjećanja na tu staru uvredu. No

Cumbrae ga zagrli i reče tiho: J Arcadia kab;fo. Bilo je očito da se Llewellyn borio

sa samim sobom, no nije mogao zanijekati zakletvu viteza i tako konačno izusti

kroz zube: Kragulj se nasmije i reče: I nije bilo tako teško, zar ne? Ako nismo

bratići, uvijek smo braća po Kristu, nije li tako? Osjetio bih se više vašim bratom,

da mi vratite mojih petsto funta, Cumbrae. Mogao bih smatrati taj iznos kao

iskup za tešku uvredu koju ste nanijeli GuHu i meni osobno. Kragulj odmakne plašt

kako bi mu pokazao vidljivi ožiljak na gornjem dijelu ruke. No, pun sam samilosti i

spreman oprostiti, Christopher, i stoga, dobit ćete ih, imate moju časnu riječ.

Petsto funta i kamate. Llewellyn ga hladno pogleda. Odgadam zahvale do

trenutka kada ću u svojim rukama osjetiti težinu vaše vrećice s novcem. Cumbrae

pročita odlučnost u njegovu izrazu lica; nije bilo potrebno pogledati prema

redovima topova i prema topovima na GuHu da shvati kako su ovoga puta imali

iste snage, i bilo bi teško pobijediti ih ako bi se krenulo u borbu brodova kao što se

dogodilo prije četiri godine u uvali Trinkomalee. Ne ljutim se što ne vjerujete

nikome na tom našem svijetu punom zlobe, no večerajte sa mnom, danas, i

predat ću vam vrećicu s novcem, kunem vam se. Llewellyn mu odgovori:

Zahvaljujem vam na gostoljubivosti, gospodine, no dobro se prisjećam posljednjeg

puta kada sam se odazvao vašem pozivu. Na brodu imam kuhara u stanju da

pripremi hranu koja je više po mom ukusu. No, doći ću u predvečerje brodicom po

vrećicu s novcem. Kragulj je gledao za njim kako se udaljuje. Brodica krene prema

drugome kraju lagune i potoku sa slatkom vodom. Taj paun ima težak karakter,

zareži, a Schreuder se složi. Nikada nisam bio tako sretan što sam se oslobodio

tako odvratne osobe i što se nalazim ovdje, na ovome žalu tražeći pomoć od

prijatelja. Cumbrae se zagleda u njega. Sada sam ja taj koji ne razumije,

kapetane. Što radite zapravo ovdje, i što mogu učiniti za vas u ime našeg

prijateljstva? Ima li mjesto gdje bismo mogli razgovarati? Ovuda, moj stari

prijatelju, odgovori Cumbrae, krećući se pred Schreuderom prema skrovištu u

šumi i nalivši mu čašu whiskyja. A sad, recite mi, kako to da više ne zapovijedate

vojskom u koloniji Dobre Nade. Iskreno govoreći, milorde, nalazim se u nemilosti.

Guverner van de Velde me okrivio za zločin koji nisam počinio. Znate i sami koliko

je bio pohlepan i zloban prema meni, objasni Schreuđer, dok se Cumbrae složi.

Nastavite, molim. Prije deset dana guvernerova žena je ubijena, u bludnome

stanju i životinjskoj požudi vrtlara i krvnika Kompanije. Dobri Bože!, usklikne

Cumbrae. Stadige Jan! Znao sam da je luđak, pročitao sam mu u očima. Luđak.

Žao mi je žene, bila je zaista dražestan zalogaj. Samo pogled na te grudi me

uzbuđivao! Van de Velde me okrivio za to užasno zlodjelo i bio sam primoran

pobjeći prvim brodom, prije nego što bi me dao zatvoriti i mučiti na kotaču.

Llewellyn mi je ponudio put do Istoka, gdje sam odlučio da se i ja uključim u rat

između presvijetlog Ivana i Velikog mogula. Cumbraeove su se oči odmah

osvijetlile i on se nagne prema naprijed začuvši riječ rat, kao kad hijena nanjuši krv

borbenog polja. Već mu je bilo dojadilo kopati u potrazi za blagom Sira Francisa i

mogućnost lakšeg načina da ispuni štivu blagom imala je svu njegovu pažnju. No

nije se htio previše otkriti pred tim razbijačem, te ponovi srdačnim glasnom,

punim razumijevanja: Možete računati na moje prijateljstvo i svu pomoć koju

vam budem mogao pružiti. U njegovoj se glavi rađalo na tisuće ideja. Osjećao je

da je Schreuđer bio krivac za zločin koji je nijekao tako glasno, no, kriv ili ne, bio je

bjegunac i time prepušten na milost i nemilost Cumbraeu. Kragulj je znao koliko

vrijedi Schreuđer kao kapetan, izvrstan čovjek, kojeg je dobro imati uza se,

pogotovo kada bude sasvim pod njegovom kontrolom, zbog krivice koju je

počinio. Kao bjegunac i ubojica, Nizozemac si više nije mogao dopustiti da nekoga

moralno osuđuje. Kragulj pruži ruku i rukuje se sa Schreuderom, čvrsto i

prijateljski. Možete računati na mene, prijatelju. Recite mi, na koji vam način

mogu pomoći? Želim stupiti u službu kod vas. Postat ću vaš čovjek. I bit ćete

dobrodošao. Cumbrae se zadovoljno nasmije. Upravo je za sebe pridobio usluge

lovačkog psa, ne baš previše mudroga, no agresivnog i neustrašivog. Želim jednu

jedinu uslugu za uzvrat, reče Schreuder. Kragulj spusti ruku s njegova ramena i oči

mu postanu oprezne. Trebao je pretpostaviti da će tako lijep dar ipak morati na

neki način iskupiti. Uslugu?, ponovi. Na Gofden Bowgfiw su se sa mnom ponijeli

na sramotan način. Jedan od časnika mi je preoteo varkom veliki iznos novca na

kockama i kapetan Llewellyn i njegovi ljudi su me vrijeđali i ponizili. No, to nije

sve, osoba koja me prevarila, izazvala me na dvoboj. Na brodu nisam uspio naći

nikoga tko bi mi bio sekundant, a Llewellyn nam je zabranio da to pitanje časti

riješimo na brodu. Nastavite, molim vas. Cumbrae je sve više shvaćao o čemu se

radi, što je Schreuder više govorio. Bio bih vam zahvalan i bila bi mi čast ako bi

pristali da budete moj sekundant u ovoj stvari, milorde. I to je sve što želite od

mene? Nije gotovo vjerovao da je tako lako. Već je uviđao prednosti koje je

mogao izvući iz toga. Bio je obećao Llewellynu petsto funta, i dao bi mu ih, no

samo kada bi bio siguran da ih može i vratiti, zajedno s ostalim dobicima kojih se

mogao dočepati. Pogleda prema vodama lagune. Evo GoMen Bowgfza usidrenog

u uvali, velikog jedrenjaka, spremnog na borbu. Ako bi ga uspio pridobiti za sebe,

imao bi pod svojim zapovjedništvom mornaricu kojoj bi malo tko bio ravan. Ako bi

se pojavio s dva jedrenjaka, usred rata na afričkom rogu, koji je po Schreuderu

bjesnio u tim vodama, kakvog bi se plijena mogao domoći? Meni će biti čast i

zadovoljstvo biti vam sekundant, uvjeri Schreudera. Recite mi tko je taj prostak

koji vas je izazvao na dvoboj, i stat ću odmah na vašu stranu da bi dobio što je

zaslužio. Te večeri, kada se Llewellyn vratio na obalu, pratila su ga dva časnika i

nekoliko mornara naoružana pištoljima i sabljom. Cumbrae ga dočeka na žalu. Evo

vreće s novcem, koji sam vam obećao, dragi Christophere. Dođite sa mnom u moj

skromni dom, da nazdravimo u znak prijateljstva i sjećanja na dane koje smo

zajedno proveli u prošlosti. No, molim vas, predstavite mi prije ovu gospodu.

Gospodin Arnold Fowler, drugi kapetan na mom brodu. Dvojica se pozdrave. A

ovo je moj treći časnik, Vincent Winterton, sin mog dobrotvora, vikonta od

Wintertona. I pravi as u igri na sreću, kao što mi je rečeno, pogotovo na kockama.

Cumbrae se zlobno nasmije Vincentu, potaknuvši ga da povuče ruku koju je htio

pružiti. Oprostite, gospodine, što time želite reći?, zapita Vincent, ukočivši se.

Samo to da me kapetan Schreuder zapitao hoću li mu biti sekundant. Molim vas,

budite toliko ljubazni i recite mi tko je vaš sekundant? Odmah se umiješa

Llewellyn: fa sam taj koji ima čast biti Wintertonov sekundant. Tada imamo

mnogo stvari o kojima trebao raspraviti, dragi moj Christophere. Molim vas,

slijedite me, no budući da moramo razgovarati o Wintertonu, možda je bolje da

ostane na žalu. Kapetan je slijedio Kragulja do kolibe, i sjeo na škanjić koji mu je

pružio. Čašicu rakije? Llewellyn zavrti glavom. Ne, hvala. Molimo vas, krenimo

odmah na stvar. Uvijek ste bili nestrpljivi i tvrdoglavi. Kragulj ulije sebi čašu rakije

i ispije jednim gutljajem, pucne usnama, te si obriše brkove rukom. Nikada nećete

znati što propuštate. To je najbolji whisky na svim otocima. No, evo, ovo je za vas.

Baci vrećicu s novcem na gornji poklopac bačvice koja mu je služila kao stol.

Llewellyn ju uze i pokuša procijeniti težinu, zamišljena izraza lica. Prebrojite ih,

ako želite, pozove ga Cumbrae. Neću se uvrijediti. Udobno se smjesti i započne

pijuckati whisky, dok je promatrao Llewellynovo lice dok je na poklopcu slagao

zlatnike u male hrpe. Petsto i još pedeset su kamate. Zahvaljujem vam,

gospodine. Llewellynov izraz lica se smekša. To i nije neka cijena za vaše

prijateljstvo, Christophere, odgovori Cumbrae. No, sada pređimo na drugu stvar.

Kao što sam vam rekao, sekundant sam kapetanu Schreuderu. A ja Wintertonu.

Moj će štićenik biti zadovoljan ako ga Schreuder pita za oprost. Dobro znate,

Christophere, da moj mladić nikada neće pitati za oprost. Bojim se da će se dva

mladunca morati susresti licem u lice. Izbor oružja je vaš. Recimo, pištolji i

dvadeset koraka. Nikako. Moj štićenik izabire mač. Tada moramo pristati. U koji

sat i na kojem mjestu? To ostavljam vama. Moram obaviti neke popravke na

priponama i kobilici, zbog oštećenja koje smo pretrpjeli za vrijeme oluje. Trebam

Wintertonovu pomoć. Mogu li predložiti za tri dana, na morskome žalu, u zoru.

Kragulj se počeša po bradi, razmislivši o tom prijedlogu. Trebalo mu je nešto

vremena za plan o kojem je razmišljao. Tri dana bila bi idealno vrijeme. Slažem

se!, izjavi i odmah Llewellyn ustane i stavi vrećicu u džep jakne. Sada ne želite

čašicu koju sam vam prije ponudio?, zapita Cumbrae, no i ovoga puta Llewellyn

odbije. Ne, gospodine, imam mnogo posla na brodu. Kragulj ga je slijedio

pogledom dok se spuštao prema žalu gdje ga je čekala brodica. Kada je stigao na

brod, Llewellyn i Winterton utonu u dug razgovor. Mladi Winterton ne zna da ga

čeka iznenađenje. Vjerojatno nikada nije vidio Nizozemca s mačem u ruci, budući

da je pristao s takvom lakoćom na to oružje. Cumbrae ispije i posljednje kapi

whiskyja koje su mu ostale u čaši, a potom se zlobno nasmiješi. Da vidimo,

hoćemo li uspjeti prirediti malo iznenađenje i Christopheru Llewellynu. Lupnuvši

čašom o poklopac bačve, zapovjedi: Pošaljite mi brzo Sama Bowlesa. Sam Bowles

ude u kolibu s osmijehom na licu, ulizujući se poput psa kapetanu, no uvijek s

hladnim i lukavim pogledom. Sammv, mladiću. Cumbrae ga potapša po ramenima

tako snažno, da ga je zapeklo poput uboda ose, no, on se i dalje smiješio. Moram

vam predložiti nešto što će vas razveseliti. Dobro me saslušajte. Sam Bowles

sjedne pred njega, nagne glavu u stranu, kako mu ne bi izmakla ni jedna riječ.

Nekoliko puta postavi pitanje i nasmiješi se zlobno i s divljenjem, dok mu je

Cumbrae iznosio svoj plan. Uvijek ste sanjali da zapovijedate brodom, Sammv,

ovo je vaša prilika. Služite me dobro i bit će vaš. Kapetan Sam Bowles, kako vam

zvuči? Vraški mi se sviđa, vaša visosti. I neću vas iznevjeriti. Ne, zaista, potvrdi

Cumbrae. Bar ne više od jednom, jer, ako me iznevjerite, plesat ćete sarabandu,

viseći na glavnome križu GwZZo. Na obali rijeke gusto su rasle topole i zelene

akacije, pune cvjetova. Duboka i široka rijeka tekla je sporo svojim zelenim

vodama između dviju stijena. Pješčane obale bile su vidljive s visine odakle su ih

promatrali. Sukeenu prođu trnci i promrmlja: O, kakva užasna stvorenja. Mora da

su to zmajevi o kojima smo pričali. Da, zaista se radi o zmajevima, prizna Hal, dok

su promatrali krokodile koji su ležali na suncu na bijelome pijesku. Bilo ih je

nekoliko, neki su bili nešto veći od guštera, neki su bili golemi, dugi i široki kao

brodica, veličanstvena siva čudovišta, koja su mogla progutati cijeloga čovjeka.

Koliko su opasni ti golemi grabežljive! prvi put su otkrili kad su pokušali prijeći

rijeku, kad je jedna od tih beštija dohvatila Billvja Rogersa i povukla ga pod vodu.

Nisu uspjeli pronaći ništa od njegova tijela. Dršćem na pomisao da ponovno

pokušamo prijeći rijeku, s tim zvijerima koje ju i dalje nadziru, promrmlja Sukeena

drhtavim glasom. Aboli ih poznaje od onih dana kada je živio u svome mjestu na

sjeveru, a njegovo pleme zna kako se od njih obraniti. Na vrhu stijene do koje se

krokodili nisu mogli popeti, ostave na suncu komade antilopina mesa, koji su

započeli smrdjeti. Zatim Hal pošalje nekoliko ljudi u šumu, da potraže nekoliko

suhih panjeva koji bi mogli plutati na vodi. Po Nedovim uputama mornari su

mačem oblikovali debla, iako Hal nije volio da se oštrica mača troši i otupljuje na

taj način U međuvremenu je Althuda uz pomoć Sukeene pažljivo provlačio kroz

tvrde i krvave komade antilopina mesa konopac debeo poput prsta djevojke.

Aboli pronađe vrstu stabla koju je tražio, zatim odreže grane i od njih napravi

kratke i savitljive štapove, te ih odnese na obalu rijeke, gdje su ostali radili. Big

Daniel mu pomogne izoštriti krajeve toga kratkog i izdržljivoga zelenog drva, od

kojeg su dobili oštra koplja, koja još otvrdnu na vatri. Posluživši se širokim panjem,

dva diva postave štapove kružno oko njega, s oštrim vrhovima koji su se lagano

preklapali. Držeći ih tako, Hal priveže krajeve antilopinom kožom. Kad su pažljivo

popustili napetost, zakrivljeni vrhovi bili su nalik na zupčanike spremne naglo se

otvoriti ako se prereze komad kože koji ih je držao. U sumrak je bilo gotovo već

nekoliko takvih zamka. Prethodno iskustvo s lavovima ostavilo je na njima trag i

te su noći podigli komade mesa visoko, na gornje grane stabala koja su rasla

pored obale rijeke. Izgradili su ogradu na puno većoj udaljenosti od mesa, pazeći

da je sagrade s jačim deblima, a na ulaz postave tek ubrane bodljikave grane. Iako

su te noći malo spavali, ostavši ležati i slušati zavijanje i smijeh hijena i šakala

ispod stabala gdje se nalazilo meso, lavovi ih više nisu smetali. U zoru iziđu iz

ograđenog dijela te nastave pripreme za prijelaz preko rijeke. Ned Tyler završi

gradnju splavi povezavši stupove kožnom vrpcom. jako je nesigurna ova splav,

primijeti Sukeena gledajući ja s vidljivim dvoumljenjem. Jedan od tih velikih

zmajeva u rijeci mogao bi ju prevrnuti samo jednim udarcem repa. Evo zašto je

Aboli pripremio svoje zamke. Vrate se na vrh padine, gdje su Althuda i Zwantie

pomagali Aboliju da oko drvenih prstenova zamota sloj antilopina mesa. Krokodil

ne može prožvakati hranu koju proguta, objasni Aboli dok je radio. Svaki od ovih

komada mesa je točne mjere da ga cijelog proguta. Kada su sve ješke bile gotove,

prenesu ih na obalu rijeke. Čim su bili blizu mjesta na kojem su veliki gmazovi

ležali na suncu poput debla koje je struja izbacila na obalu, započnu vikati i

pljeskati rukama, ispaljujući nekoliko hitaca iz pušaka i stvarajući veliku buku,

toliko da su uzbunili te velike životinje. Golema tijela podignu se na kratke i čvrste

noge i lijeno sklone u njihovo prirodno skrovište, kliznuvši u duboke zelene vode,

podižući valove koji su stizali do suprotne obale. Čim je obala bila slobodna, ljudi

se požure da smjeste komade smrdljivog mesa na rubove rijeke. Zatim se vrate

natrag, uspevši se na sigurno, na padinu koja je nadvisivala rijeku, zajedno sa

ženama. Nešto kasnije, oči krokodila započnu se pojavljivati posvuda na površini

vode i polako se približavati pješčanoj obali. Plašljivi su i ljigavi, reče im Aboli s

mržnjom u glasu i gnušanjem. No, ubrzo, kada budu osjetili miris mesa, pohlepa

će nadvladati strah. Upravo u tom trenutku jedan od najvećih krokodila oprezno

krene prema obali, orući pijesak iza sebe golemim repom s visokom krijestom.

Odjednom se iznenađujuće brzo i spretno baci na komad mesa, otvorivši čeljusti

kako bi ga cijelog progutao. S visine stijene ostali su u strahu gledati dok mu je

komad mesa kliznuo niz grlo, napuhavši mekane bijele ljuske na vanjskom dijelu

vrata. Životinja se okrene, te ponovno klizne uvodu, no odmah zatim izroni još

jedan krokodil, usmjerivši se na jedan od mamaca. Uslijedila je opća gužva

dugačkih i sjajnih tijela koja su klizila, otvarajući čeljusti i otimajući se međusobno

za komade mesa. Kada su pojeli sve mamce, krokodili ponovno urone u vodu, no

mnogi se i legnu na sunce, na topli pijesak. Tišina se ponovno spusti na obalu gdje

su vodomari letjeli nad vodom. Veliki vodeni konj ispusti hrapav zvuk koji je sličio

na smijeh, te se ženke sakupe oko njega, s tjelesinama koje su se sjajile poput

gromada kamena. Tvoj plan nije uspio, reče Sabah. Krokodilima je sasvim dobro i

više no ikad su spremni da se bace na bilo koga tko bi se približio. Budi strpljiv,

Sabah, odgovori Aboli. Treba vremena dok sokovi u trbuhu započnu nagrizati

kožu. No, kad koža popusti, šiljasti štapovi će probušiti crijeva i zariti se u vitalne

organe. Dok je završavao s objašnjavanjem, jedan od većih gmazova, prvi koji je

zagrizao mamac, odjednom ispusti zvuk, savije tijelo i protrese repom iznad svoje

glave. Ponovno ispusti šum, a zatim se okrene oko sebe, pokušavši zgrabiti svoje

tijelo čeljustima, i istrgnuti ljuske žutim zubima, otkidajući sa sebe i meso.

Pogledajte!, uzvikne Aboli i pokaže prstom. Vršak zaoštrenog štapa probo mu je

trbuh. Tada opaze crni vršak štapa kako viri iz trbuha prekrivenog ljuskama. Dok je

mužjak bio u agoniji, opaze još jednog krokodila kako ga hvataju grčevi, a potom

još jednog, dok voda nije postala bijela od pjene, a užasno glasanje odjekivalo

obalama rijeke i tjeralo orlove i kragulje iz njihovih gnijezda na stjenovitim

vrhovima. Odlično, Aboli! Otvorio si nam put! Hal skoči na noge. Da, sada

možemo preći rijeku, no moramo požuriti. Ne zadržavajte se u vodi, a ni na obali,

jer ima još krokodila koji nisu okusili mamac. Poslušali su njegov savjet.

Podignuvši svi zajedno splav, dovuku je do rijeke i čim je plutala, na brzinu utovare

košare s hranom, kožne vreće i posude s barutom, a zatim pomognu dvjema

ženama i malenom Bobbvju da se uspnu na splav. Muškarci se svuku, ostavši u

gaćama, i plivajući rijekom povuku splav. Čim su stigli na suprotnu obalu, požure

izvući splav na obalu i krenu prema kamenoj uzvisini. Kad su bili na sigurnom,

daleko od vode, mogli su se konačno zagrliti, smijući se i čestitajući si na

pobijeđenoj opasnosti. Te su se noći utaborili na tom mjestu, a u zoru Aboli tiho

zapita Hala: Koliko je još do Slonove lagune? Hal otvori kartu, pokazavši mu

otprilike mjesto. Sada se nalazimo na oko pet milja od mora i oko pedeset milja od

lagune. Ne budemo li nabasali na tako široke rijeke poput ove, koja nam je

prepriječila put, trebali bismo stići do uvale za pet dana hoda. Ako je tako,

krenimo, reče Aboli, probudivši ostatak umorne skupine. Ponovno natovare teret

na leda i dok su ih zrake sunca milovale po licu, ponovno krenu istim tempom koji

su održali tijekom cijelog putovanja. Četiri brodice bile su pune mornara koji su

veslali prema obali, u taj tmuran sat koji prethodi zori. Na pramcu svake brodice

nalazio se jedan mornar koji je držao lanternu kako bi osvijetlio put, a svjetlost

koja se zrcalila na vodi titrala je poput krijesnica na mirnoj i tamnoj površini

lagune. Llewellyn vodi polovicu svoje posade, primijeti Kragulj, dok je promatrao

malu flotu brodica koje su se približavale morskome žalu. Sumnja u stupicu, reče

Sam Bowles osmijehnuvši se, pa dolazi s pojačanjem. Kakav neotesan gost!

Sumnjati da ga želimo uvući u stupicu. Kragulj protrese glavom tužna izraza lica.

Zavrjeđuje sve što mu je sudbina namijenila. Podijelio je snage. Na brodicama je

bar pedeset ljudi, procijeni Sam. Na taj način nam olakšava stvari. Od sada na

dalje bi plovidba trebala biti laka, s povoljnim vjetrom. Nadajmo se, gospodine

Bowlese. Sada krenimo u susret našim gostima. I zapamtite, znak je crvena raketa.

Pričekajte da je opazite na nebu. Da, kapetane! Sam ga pozdravi približivši ruku

čelu i ode iz kabine. Cumbrae krene prema žalu kako bi dočekao brodicu na čelu.

Kada je stigla na žal, opazi da su Llewellyn i Vincent Winterton sjedili jedan pored

drugoga na krmi broda. Vincent je imao na sebi ogrtač od tamne vune da bi se

zaštitio od hladnoga vjetra, no glava mu je bila otkrivena, s gustom kosom

sakupljenom u rep. Slijedio je kapetana na kopno. Kragulj se uhvati za bradu.

Kapetan Schreuder ga očekuje. Ovuda, molim. Krenu paralelnim putom sa žalom,

dok su ih mornari slijedili u urednoj koloni. Nesvakidašnje je povesti sa sobom

takvu gomilu da gleda dvoboj, primijeti Cumbrae. Malo ima pravila koja se ovdje

poštuju, odgovori mu Llewellyn. No, bitno je imati dobro zaštićena leda. 7bwcAe.

Cumbrae se nasmije. No, da bih vam dokazao svoje dobre namjere, neću pozvati

nikoga od svojih momaka. Nenaoružan sam. Da mu to i dokaže, pokaže mu ruke i

otvori jaknu. Dobro skriven, u pojasu na križima, gdje je činio malu izbočinu, nosio

je jedan od najnovijih pištolja proizvedenih kod Fallona u Glasgowu. Bio je to

poseban pištolj, vrlo skup, što je objašnjavalo činjenicu zašto nije u široj upotrebi.

Vrlo je lako ispaljivao metke. Pištolj ga je koštao dvadeset funta, no isplatilo se, jer

mu nije bio potreban fitilj, koji bi ga izdao. Da vam dokažem svoje dobre namjere,

moj dragi Christophere, molim vas, držite vaše ljude okupljene s jedne strane

otvorenog mjesta, pod vašom izravnom zapovijedi. Nedaleko od žala dostignu

mjesto gdje je pijesak bio izravnan, i činio je četvrtastu čistinu. U svakome kutu

nalazila se bačvica s vodom. Dvadeset koraka u stranu, objasni Cumbrae. Hoće li

biti dovoljni za slobodno kretanje vašega čovjeka? Winterton promotri čistinu, a

zatim se složi. Dosta je dobro, odgovori za njega Llewellyn. Morat ćemo pričekati

da se razdani, reče Cumbrae. Moj kuhar je pripremio doručak s toplim dvopekom i

začinjenim vinom. Želite li nam se pridružiti? Hvala milorde, čaša vina bi nam bila

dovoljna. Jedan sluga donese pehare iz kojih se dimilo i Cumbrae reče: Molim vas,

pričekajte me trenutak, idem po svoga štićenika. Nakloni se i udalji putom medu

stablima i vrati se nakon nekoliko minuta zajedno sa Schreuderom. Zaustave se

zajedno sa suprotne strane četverokuta napravljenog konopcima, govoreći tiho.

Zatim Cumbrae podigne pogled prema nebu, reče nešto Schreuderu, pa se vrate

na mjesto gdje su ih Llewellyn i Vincent čekali. Mislim da je svjetlost sada

dovoljna. Slažete li se? Možemo započeti, odgovori Llewellyn kruto se složivši.

Moj štićenik vam daje oružje da ga provjerite, reče Cumbrae, prvi pruživši

Neptunov mač, s drškom okrenutom prema Llewellynu, koji ga dohvati,

promotrivši izrezbarenu oštricu na svjetlosti dana. Posebno remekdjelo,

promrmlja kritički. Te nage žene ne bi smetale ni u bordelu. Dodirne nimfe

izrezbarene u zlatu. No, ako ništa drugo, vršak mača nije otrovan, a dužina je

jednaka dužini mača moga štićenika. Zadrži dva mača jedan pored drugog za

usporedbu, zatim preda Cumbraeu Vincentov mač da ga prouči. Lijep mač, složi

se ovaj, vraćajući ga. Napadi po pet minuta, do prve krvi?, predloži Llewellyn,

izvukavši sat iz džepa prsluka. Bojim se da se ne slažemo. Cumbrae zavrti glavom.

Moj se čovjek želi boriti bez stanke, dok jedan od dvojice ne zapita za milost ili ne

umre. Pobogu, gospodine, uzvikne Llewellyn. Ta su pravila smrtno okrutna! Ako

vaš štićenik još uvijek obavlja nuždu poput mladunca, ne bi trebao zavijati s

vukovima, odgovori Cumbrae i protrese ramenima. Slažem se!, umiješa se

Winterton. Borit ću se do zadnje kapi krvi, ako je to ono što želi Nizozemac. 7b je

upravo ono što želi, uvjeri ga Cumbrae. Spremni smo da započnemo, kada i vi

budete spremni. Želite li dati znak, kapetane Llewellyn? Kragulj se povuče i

ukratko objasni pravila Schreuderu, koji se složi, sagnuvši se i prođe ispod

konopca. Na sebi je imao laganu košulju, s otvorenim vratom, da bi pokazao da

ispod ne nosi nikakvu zaštitu. Po tradiciji je mekana pamučna košulja nudila

vidljiviju metu protivniku, otkrivajući odmah krv nakon zadanog udarca. Sa

suprotne strane četverokuta Vincent olabavi kopču ogrtača i on klizne na tlo. Bio

je odjeven na isti način, u bijeloj košulji. S mačem u ruci preskoči konopac

spretnim i laganim skokom, gledajući Schreudera u oči. Oba borca započnu se

zagrijavati s nekoliko vježba u kojima su mačevi fijukali zrakom. Jeste li spremni,

kapetane Schreuderu?, uzvikne Llewellyn nekoliko trenutaka kasnije, držeći

podignut rubac od crvene svile. Spreman! este li spremni, gospodine

Wintertone? Spreman! Llewellyn ispusti rubac da padne na tlo i mornari s

GoWen Bougia, poredani sa suprotne strane četverokuta, započnu prigušeno

mrmljati. Dvojica su kružila jedan oko drugoga, oprezno se braneći, s oštricama

koje su opisivale male krugove, dok se naglo ne umire. Odjednom Vincent krene

prema Schreuderu, nastojeći ga pogoditi u vrat, no kapetan se s lakoćom obrani.

Jedan dugi trenutak borili su se u tišini, promatrajući se u oči. Možda je Vincent

opazio smrt u Schreuderovu pogledu, i osjeti snagu u njegovim rukama, jer prvi

razbije vezu. Dok se odvajao, Schreuder ga napadne uzastopnim brzim

odgovorima, a iz njihovih se mačeva oslobodi kiša iskrica koje su blještale poput

sunčevih zraka. Bila je to zasljepljujuća predstava, koja je natjerala Vincenta da se

povuče prema bačvama s vodom koje su određivale ugao četverokuta, u

očajničkom pokušaju da se obrani. Prikliješten u uglu, bio je ostavljen na milost i

nemilost protivniku, no Schreuder odjednom zaustavi napad, okrenuvši leda

mladiću s izrazom punim gnušanja i vrati se u sredinu. Tamo se ponovno spremi

da bi mogao dočekati Vincenta. Svi gledatelji, osim Cumbraea, ostali su bez riječi

pred sposobnošću Nizozemca. Bilo je jasno da je Vincent Winterton bio odličan

mačevalac, vrlo spretan, no, morao je upotrijebiti svu svoju spretnost i znanje da

se obrani od toga prvoga, strelovitog napada. Llewellyn je znao da je Vincent

preživio taj napad stoga što je Schreuder tako htio, a ne zbog sposobnosti da se

obrani. Mladi Englez je već tri puta bio dotaknut, dva puta samo površinski, a treći

put ozbiljnije u lijevu ruku. Njegova je košulja bila razderana na tri strane i

postajala je crvena, kako su rane počinjale krvariti. Vincent spusti glavu da bi ih

pogledao i njegov je izraz lica odavao očaj koji je osjećao, shvativši da nije ravan

protivniku. Podigne pogled i opazi Schreudera, koji je čekao da napadne,

promatrajući protivnika iznad vrška Neptunova mača, kojim je opisivao elipse.

Vincent uspravi leda i pokuša se nasmiješiti dok se spremao da se suoči sa

sigurnom smrću. Grubi mornari, koji su gledali dvoboj, mogli su dovikivati riječi

ohrabrenja pred tim prizorom, no čak su i oni ostali u tišini, potišteni stravičnom

tragedijom koju su nazirali. Llewellyn ju nije mogao dopustiti. Trenutak!, uzvikne,

i prijeđe preko konopca. Stane između dvojice i podigne desnu ruku. Kapetane

Schreuderu, gospodine, dali ste nam mogućnost da se divimo vašom spretnošću.

Dobili ste prvu krv. Ne želite nam pružiti dobar razlog da vas cijenimo, izjavivši da

je vaša čast zadovoljena? Vincentovo lice bilo je smrtno blijedo, no krv koja mu je

mrljala košulju bila je crvena, poput latica majskih ruža u punom cvatu. Kapetan

me upravo prozvao kukavicom. Oprostite mi, kapetane, no znate da ne mogu

prijeći preko toga. Llewellyn tužno promotri svoga mladog štićenika. Namjerava

vas ubiti, Vincente. Bio bi to velik gubitak za vaš mladi život. d ja namjeravam

ubiti njega. Sada, kada je sve bilo odlučeno, Vincent se mogao nasmiješiti; bio je

to veseli, smioni osmijeh. Molim vas, odmaknite se, kapetane. Očajan, Llewellyn

se vrati prema konopcu. Nastavimo!, uzvikne Vincent, a zatim se baci u napad

tako da je podignuo pijesak pod svojim nogama; napadne i obrani se kako bi si

spasio život. Neptunov mač bio je prepreka koju nije mogao prijeći. Nizozemac se

poigravao s Vincentovim mačem s takvom lakoćom da su njegovi smioniji pokušaji

izgledali poput dječačke igre. Schreuder je uvijek imao težak izraz lica, i kada se

Vincent konačno povukao, zadihan i iznemogao, sa znojem koji mu se miješao s

krvlju, bio je još dva puta ranjen i bio je očajan. Sada se mornarima s GoWg

Bougza vratio glas. Milost, prokleti Nizozemce, ubojico!, uzvikivali su, a zatim:

Budite pošteni, prijatelju. Ostavite na životu mladića! Zasigurno neće dobiti

milost od kapetana Schreudera, pomisli Cumbrae, suho se smiješeći, no buka koju

rade pomoći će Samu da sredi poslić. Pogleda prema GoWen BowgW usidrenom u

uvali. Sav se ostatak posade poredao uz zaštitnu ogradu prema obali, izoštrivši

pogled kako bi promatrali dvoboj. Čak je i stražar na košu usmjerio dalekozor

prema obali. Ni jedan nije opazio brodice koje su se pojavile na suprotnoj obali.

Prepozna Sama u brodici na čelu, dok se približavao sjeni GoWen Bougka, ostavši

skriven. O, dobr; Bože, Sam će uspjeti zauzeti brod bez da ispaH ijedan iifac,

pomisli uzbuđeno Cumbrae i ponovno pogleda prema borilištu. Bili ste na redu,

govorio mu je Schreuder. Sada sam ja na redu, ako mi dozvolite. U tri koraka je bio

pored njega. Mladić je odgovorio na prvi napad, a zatim na drugi, no oštrica

Neptunova mača bila je brza i skliska poput bijesne kobre. Izgledalo je kao da ga je

hipnotizirao svojim smrtonosnim plesom, polako ga je primorao da se povuče.

Svakoga puta kada bi se obranio, Vincent se povlačio i gubio mjesto i ravnotežu.

Zatim, odjednom, Schreuder izvede udarac mačem, koji bi malo njih pokušalo

izvan vježbališta. Zadržao je mačeve u klasičnoj poziciji veze, i zatim strelovitom

brzinom odgovorio mačem koji je tako jako zaškripio, nepodnošljivim zvukom za

živce gledatelja. Kada su jednom ostali vezani, dva su se mačevaoca bojala

odmaknuti se, jer su se trebali otvoriti, te su dva mača i dalje nastavila kružiti u

krugu smrti. Postalo je to dokazivanje snage i izdržljivosti. Vincent je osjećao da

mu ruka postaje olovna, dok mu je znoj curio s brade. Oči su odavale očaj, a ruka

mu se započne tresti od napetosti. Zatim Schreuder zaustavi smrtonosno

kruženje, jednostavno zaustavivši Vincentov mač u olovni škripac. Bilo je to takvo

dokazivanje snage i sposobnosti da je čak i Cumbrae ostao začuđen. Na trenutak

su mačevaoci ostali nepomično stajati, a zatim je Schreuder polako započeo vršiti

pritisak na dvije oštrice, dok ih nije usmjerio prema nebu. Vincent se nije

pomicao: pokušao je izdržati pritisak drugoga, mača, no mišići na ruci su mu se

započeli sve više tresti, zahvaćeni grčem. Zbog napora se ugrize za jezik, toliko da

mu se na uglu usana pojavi krv. Nije mogao izdržati još dugo. Llewellyn uzvikne

očajnički, opazivši da je mladić bio na izmaku snaga i sposobnosti da se obrani.

Izdržite Vincente! No, uzalud. Mladić je bio u klopci: oslobodi se desnom rukom

koju ispruži iznad glave, ostavivši otkrivena prsa. Ah, zareži Schreuder i

strelovitom ga brzinom pogodi, prst ispod Vincentove grudne kosti, probovši ga

oštricom koja iziđe na leda. Dugačak trenutak Vincent ostane nepomičan poput

pojave uklesane u mramor, a zatim mu noge popuste i on se sruši na pijesak.

Ubojico!, uzvikne Llewellyn, preskoči konopac i klekne pored umirućeg mladića.

Uze ga u naručje i pogleda Schreudera te ponovno uzvikne: Prokleti ubojico!

Moram vas doslovno shvatiti, reče Cumbrae osmijehnuvši se i približivši se s leda

pognutom čovjeku. I drago mi je što vas mogu zadovoljiti, bratiću!, izjavi, izvukavši

pištolj koji je držao iza leda usmjerivši ga prema Llewellynovu zatiljku i opali.

Oslobodi se kiša iskrica, a potom se začuje prasak. Na tako maloj udaljenosti olovo

ude u lubanju, razorivši polovicu Llewellynova lica, koji se sruši prema naprijed, s

Vincentovim tijelom još uvijek u naručju. Kragulj se ogleda oko sebe i opazi

crvenu raketu koja se već podizala iz šumice, ostavljajući za sobom parabolu

srebrenastog dima na plavkastoj pozadini jutarnjeg neba: znak za Sama i njegove

ljude da se bace u osvajanje GoWe bowgza. U međuvremenu, topnici koji su se

skrivali iznad žala, medu stablima, odmicali su grane koje su skrivale topove.

Kragulj je osobno smjestio topove tako da su pokrivali svu suprotnu stranu

četverokuta, gdje su bili poredani mornari s Gofden Bowgza u redove od po četiri.

Topovi koji su bili spremni za paljbu, bili su postavljeni tako da uspiju dohvatiti

cijelu skupinu. Iako nisu znali za skrivene topove, mornari s GoWf A?wga brzo su

dolazili k sebi nakon što su vidjeli kapetana broda, ubijenog pred njihovim

užasnutim očima. Njihov se žamor proširi. Bili su bijesni i puni gnušanja, no, nije

bilo ni jednog časnika koji bi im izdao zapovijedi i, mada su izvukli mačeve,

dvoumili su se upustiti u napad. Kragulj dohvati Schreudera za slobodnu ruku i

dovikne mu u uho: Dolazite brzo! Ostavite slobodno mjesto topovima, te ga

povuče daleko od četverokuta označenog konopcima. Pobogu, gospodine, ubili

ste Llewellyna!, pobuni se Schreuder koji je ostao zaprepašten. Bio je nenaoružan!

Nije se mogao obraniti! Poslije ćemo o tim detaljima, obeća Cumbrae, pruživši

nogu kako bi dohvatio Schreuderov gležanj i gurnuo ga istovremeno prema

naprijed. Dvojica završe u rovu, ne jako dubokom koji je Cumbrae dao iskopati u

pijesku upravo zbog toga. U istome trenutku mornari s GoWe Bougfza prešli su

konopce koji su označavali borilište iza njih. Što radite?, zareži Schreuder. Odmah

me ostavite. Spašavam vam život, glupane jedan, uzvikne mu na uho Cumbrae,

držeći glavu ispod razine rova, dok su se prve granate začule iz šume i srušile se na

žal. Kragulj je pažljivo procijenio udaljenost, tako da se ruža granata mogla

proširiti u smrtonosnom luku. I zaista, pogodi mornare, podignuvši pijesak sa žala

poput zasljepljuće bijele oluje i završivši na mirnoj površini lagune poput uragana.

Gotovo su svi mornari s GoWe Bougka bili pokošeni istog trena: samo je

nekolicina ostala na nogama. Zbunjeni i nesigurni, teturali su poput pijanaca zbog

zadobivenih rana. Cumbrae dohvati objema rukama mač s dna rova, gdje ga je

ukopao ispod tankog sloja pijeska i skoči na noge, te se baci na mali broj

preživjelih. Odrubi glavu prvome mornaru kojeg je pronašao pred sobom, dok su

se njegovi ljudi pojavljivali iz oblaka dima, vičući poput demona, s uzdignutim

mačevima. Cumbraeovi ljudi bace se na desetkovanu skupinu, a on im vikne: Sada

je dosta! Dajemo smještaj onima koji se budu predali! No, ljudi nisu marili za

njegove riječi i nastavili su se boriti sve dok nisu bili krvavi do laktova. Cumbrae se

progurao između njih odgurujući ih šakama. Dosta! Trebaju nam ljudi koji bi

plovili na GoWe Bogkw. Ostavite ih nekoliko, glupani! Ostavili su mu manje od

onoga što je tražio. Kada je krvoproliće bilo gotovo, ostalo ih je samo devet, s

privezanim rukama i nogama, te licem uronjenim u pijesak poput praščića na

tržnici. Ovuda!, ponovno zareži Kragulj, vodeći svoju posadu prema obali, gdje su

se nalazile brodice GoWe Bougka. Uspnu se i dohvate vesla te, vodeni

Cumbraeom koji je režao na pramcu poput ranjene životinje, krenu prema GoWe

Bowghw, privežu brodicu za bok broda i uspnu se na palubu s mačevima u ruci i

nabijenim puškama. Tamo nije bila potrebna njihova pomoć. Samovi ljudi

iznenadili su ostatak posade na GoWe Bowgku. Paluba je bila skliska zbog krvi,

puna leševa koji su ležali razbacani po palubi. Ispod nadgrada na pramcu broda

stisnula se šačica LlewelIvnovih ljudi, koja se i dalje opirala, opkoljena Samovom

bandom, no kada su opazili Kragulja i njegove kako se uspinju na palubu, bace na

pod mačeve. Oni malobrojni, koji su znali plivati, potrče prema zaštitnoj ogradi da

bi se bacili u vodu, dok su ostali kleknuli na koljena i molili za milost. Poštedite ih,

gospodine Bowlesu, uzvikne Cumbrae, trebam mornare! Nije pričekao da vidi

izvršava li se njegova zapovijed, već istrgne pušku iz ruku mornara koji je stajao

pored njega i potrči prema ogradi. Mornari u bijegu plivali su prema šumici.

Nacilja pažljivo prema glavi jednoga plivača. Bio je to pogodak na sreću: čovjek

podigne ruke, a potom potone, ostavivši crvenu mrlju na površini. Oni oko

Cumbraea ispuste krik radosti i pridruže mu se u tom sportu, pokazujući na metu i

kladeći se u spretnost. Tko se kladi u pet šilinga da ću pogoditi tu svinju s plavim

repićem? Pucali su na ljude u vodi kao da su patke. Sam Bowles se požuri prema

Cumbraeu, nasmiješivši se i spustivši glavu. Brod je vaš, gospodine. Odlično

obavljen posao, gospodine Bowlesu. Cumbrae ga tako snažno potapša po ramenu

da je ovaj gotovo izgubio ravnotežu. Vjerojatno ima i onih koji se skrivaju ispod

palube. Pronađite ih! Pokušajte ih uhvatiti žive. Spustite ijednu brodicu kako bi

podigli i one u vodi!, doda i pokaže prema preživjelima koji su još uvijek plivali

prema šumi. Ja ću se spustiti do kabine kapetana Llewellyna kako bih potražio

dokumente broda. Pozovite me kad budete skupili sve zarobljenike i kad ih

zavežete na palubi. Otvori vrata Llewellynove kabine jednim udarcem noge te se

zaustavi na trenutak kako bi se divio njenoj unutrašnjosti. Bila je predivno

namještena, sa sjajnim namještajem i zavjesama od mekanog baršuna. U pisaćem

stolu pronađe ključ željezne kase koja je bila pričvršćena za most ispod ležaja.

Otvori ju i prepozna odmah vrećicu s novcem koju je dao Llewellynu. ako sam vam

zahvalan, Christopheru. Neće vam trebati tamo kamo idete, promrmlja i ugura je

u džep. Ispod vrećice nalazila se još jedna vrećica koju je ponio do pisaćeg stola i

prevrnuo zlatnike na stol.Dvjesto funta, pet šilinga, tiho je brojio. To bi trebao biti

novac za brod. Vrlo skroman, no hvala ti za svaki prilog. Zatim se njegov pogled

spusti na drvenu kutijicu na dnu kase. Podigne je i promotri ime na poklopcu: Pl.

Vincent Winterton. Bila je zatvorena, no s lakoćom popusti pod oštricom njegova

noža. Kada ugleda što je sadržavala, osmijehne se i zagrabi novac. Zasigurno je

ovo izgubljen novac dobrog kapetana Schreudera, no, bolje je da ga ja zadržim

umjesto njega, da ne bi ponovno pao u napast da zaigra. Natoči si čašu

francuskog brandvja i sjedne za stol kako bi proučio dokumente broda. Brodska

knjiga bila bi zanimljivije štivo, no ostavi je za poslije. Baci pogled na pismo koje je

sadržavalo ugovor s Lordom Neversom, koji je, po svemu sudeći, bio vlasnik

GoWen BougAa. No, ne više, gospodine. Nasmiješi se. Teška srca vam javljam da

je sada samo moj. Popis tereta predstavljao je razočaranje. GoWen Bowgk je

prevozio samo jeftine stvari, noževe i sjekire, tkaninu i perlice te brončane

prstenove. No, bilo je i petsto pušaka i dobra rezerva baruta u štivi broda. Dakle,

htio si se baviti prodajom oružja! Sram te bilo, dragi moj Christopheru. Pucne

jezikom u znak neslaganja. Morat ću pronaći nešto bolje na putu za povratak čime

bih popunio štivu, obeća samome sebi, i ispije gutljaj brandvja. Nastavio je

proučavati dokumente. Pronašao je još jedno pismo Lorda Neversa o GoWen

Bougkw kao ratnom brodu, koji treba pomoći presvijetlom Ivanu. Bilo je

popraćeno načičkanim pismom, s velikim pečatom, u kojem kancelar engleske

krune Lord Clarendon najsrdačnije preporučuje Christophera Llewellyna

etiopskom vladaru. Ah, ovo vrijedi više. S malim promjenama imena, dobro će mi

doći! Pažljivo ga složi i vrati u kutijicu, a vrećice i dokumente odloži u kasu i

priveže si ključeve oko vrata. Dok je završavao brandv, promisli koje su sve bile

njegove mogućnosti u tom trenutku. Taj rat na Cape Cornu je privukao njegovu

znatiželju. Ubrzo će Indijskim oceanom započeti puhati vjetar s jugoistoka. Na

njegovim blagim krilima Veliki mogul će poslati svoje fAotve pune dragocjenog

tereta iz svoga carstva prema trgovačkim središtima na afričkoj obali. Osim toga,

spremalo se hodočašće islamskih vjernika prema prorokovome rodnom gradu.

Moćnici i prinčevi, državni ministri i bogati trgovci iz svih krajeva Istoka ponijet će

sa sobom bogatstva koje je sebi mogao samo zamisliti, da bi ih ponudili

džamijama i hramovima u Medini i Meki. Cumbrae nastavi sanjariti još nekoliko

trenutaka o rubinima boje krvi i safirima velikim poput njegove šake, slonovima

natovarenim srebrenjacima i zlatnicima. S GuOom ž GoWen BougAom zajedno,

neće postojati ni jedan crni princ ili poganin koji će mu biti ravan. Napunit ću si

štivu s najboljim plijenom. Mizerno blago Frankvja Courtenevja poblijedi pred

tolikim bogatstvom, pokuša se utješiti. Još ga je jako peklo to što nije uspio

pronaći Frankvjevo skrovište i na tu se pomisao namršti. kao znat moga probsa,

obeća samome sebi. Sam Bowles prekine njegove misli, pojavivši se na vratima

kabine: Oprostite, gospodine, skupili smo zarobljenike. Bio je to čist posao. Nitko

nam nije pobjegao. Kragulj ustane, radostan što mu je skrenuo pažnju od tih

mučnih misli. Da vidimo, što imate za mene. Zarobljenici su bili zavezani i

poredani u sredini borda. Četrdeset i dva morska vuka, izjavi Sam ponosno.

Privezani poput salame. Nema ranjenika?, zapita u nevjerici Kragulj. Sam

odgovori šapatom: Znao sam da nećete htjeti gubiti vrijeme i igrati se s njima.

Držali smo im glavu pod vodom da im pomognemo da pronađu put do Isusa. Za

mnoge od njih je to bila gesta samilosti. Ostavljate me bez riječi, Bowlese,

promrmlja Kragulj, no, ubuduće vas molim da mi ne govorite detalje. Vi znate da

sam miroljubiv čovjek. Počne proučavati zarobljenike. Usprkos Samovim riječima,

mnogi su od njih bili pretučeni. Poneki su imali masnicu na oku, ili porezotinu na

usnama. Stajali su pognute glave i nitko od njih ga nije promatrao. Polako je

hodao, dohvativši s vremena na vrijeme čuperak kose i podigao lice mornara kako

bi ga proučio. Stigavši do kraja reda, vrati se natrag, i obrati im se: Slušajte me,

pijetlovi, imam mjesto za sve vas. Plovite sa mnom i dobit ćete šiling mjesečno i

vaš dio zarade za plijen. A, vjerujte mi, ne zvao se ja Angus Cumbrae, bit će vreća

zlatnika i srebrenjaka koje ćemo podijeliti. Opazivši da mu nitko ne odgovara,

natmuri se. este li gluhi. Ili vam je mačka progutala jezik? Tko želi ploviti s

Angusom Cumbraeom? Na palubu se spusti napeta tišina. Približi se jednom od

zarobljenika koji je izgledao pametno. Kako se zoveš, mladiću? Davey Morgan.

Želiš li ploviti sa mnom, Davey? Čovjek polako podigne glavu i zagleda se u

Kragulja. Vidio sam mladoga Wintertona, kao i kapetana, mučki ubijene na žalu.

Nemam namjeru ploviti s prljavim gusarom. Gusarom!, uzvikne Kragulj. Kako se

usuđuješ nazvati me gusarom? Rođen si da nahraniš galebove i to ćeš i učiniti!

Izvuče mač iz korica i spusti ga na Davevjevu glavu i odrubi ju do ramena. S

krvavim mačem u ruci hodao je medu poredanim zarobljenicima. Ima li koga

medu vama, koji bi me želio nazvati gusarom? Nitko ne progovori i konačno se

Cumbrae obrati Samu: Zatvorite ih u štivu GofdeM Bougfza. Dajte im pola porcije

vode i dvopek na dan. Ostavimo ih da promisle o mojoj ponudi. Za nekoliko dana

ponovno ću razgovarati s tim simpatičnim dečkima i vidjet ćemo jesu li se naučili

pristojnosti. Povuče u stranu Sama i spusti glas: Treba još popraviti neka

oštećenja na brodu, koje je napravila oluja. Pokaže prema priponama. Sada je ovo

vaš brod, vi zapovijedate njime. Odmah sve popravite. Želim isploviti što prije.

Čujete li me, kapetane Bowlesu? Samovo lice se ozari od radosti kada je čuo

titulu. Možete računati na mene, vaša visosti. Cumbrae krene prema bokaporti i

spusti se u jednu od brodica. Prevezite me natrag na obalu, nitkovi. Prije nego što

su stigli, skoči u vodu i krene prema žalu, gdje ga je čekao Schreuder. Gospodine,

moram razgovarati s vama, izjavi Schreuder, a Kragulj mu se nasmiješi. Vaši mi se

razgovori uvijek sviđaju, gospodine. Dođite sa mnom, možemo razgovarati dok ja

obavljam svoje poslove. Krene pješčanim žalom prema šumici. Kapetan Llewellyn

je bio..., započne Schreuder, no Kragulj ga prekine. Llewellyn je bio gusar. Branio

sam se od njegove izdaje. Odjednom se zaustavi da bi se suočio sa Schreuderom,

podignuvši rukav i otkrivši dugački ožiljak ljubičaste boje koji je sezao do ramena.

Vidite li ga? Evo što sam si zaradio imajući povjerenja u Llewellyna u prošlosti. Da

ga nisam preduhitrio, njegovi bi despgradosž nahrupili na nas i masakrirali nas na

licu mjesta. Siguran sam da shvaćate i da ste mi zahvalni na mojoj intervenciji.

Mogli ste i vi doživjeti taj kraj. Pokaže prema skupini mornara koji su teturali

prema žalu, vukući za noge Llewellynovo i Vincentovo mrtvo tijelo. Kapetanova

smrskana glava ostavljala je za sobom crveni trag na pijesku. Schreuder je

zaprepašteno gledao tu scenu; u Cumbraeovim riječima prepoznao je upozorenje i

prijetnju. Iza prvoga reda stabala nalazio se red dubokih rovova, svježe iskopanih

na cijelom prostoru gdje se nekad nalazio tabor Francisa Courtenevja. Na mjestu

gdje je nekada stajala njegova koliba, nalazio se rov dubok oko dvadeset koraka, s

dnom punim vode, koja je probila iz lagune. Na mjestu gdje se nalazilo spremište

mirodija nalazio se još jedan rov: izgledalo je kao da se cijela vojska rudara dala na

posao medu stablima. Kraguljevi ljudi vukli su leševe prema najbližem rovu, i

bacili ih u nj bez suviše ceremonija. Tijela kliznu strmim rovom i završe u lokvi na

dnu. Schreuder je bio nesiguran. Teško mi je vjerovati da je Llewellyn bio takav

čovjek. No, Cumbrae mu ne dozvoli da dovrši. Pobogu, Schreuderu, sumnjate li u

moju riječ? Stoje s vašom željom da mi se pridružite? Ako vas moja djela vrijeđaju,

bolje je da se odmah razdvojimo. Dat ću vam jednu od brodica s i skupinu

Llewellynovih gusara da vam pomognu vratiti se na Rt Dobre Nade; tako ćete

moći objasniti vaše skrupule guverneru van de Veldeu. Je li vam se to možda više

sviđa? Ne, gospodine, nikako, požuri Schreuder s odgovorom. Vi znate da se ne

mogu vratiti na Rt Dobre Nade. Dakle, još ste uvijek sa mnom? Schreuder je

oklijevao, promatrajući smrt koju su posijali Kraguljevi ljudi i koji su upravo

uklanjali mrtve. Znao je da bi vjerojatno završio na isti način kao i Llewellyn i

njegovi ljudi, ako bi se odupro Kragulju. Bio je u zamci. oš uvijek sam s vama,

konačno izgovori. Kragulj se složi. Tada se rukujmo. Pruži veliku ruku punu pjega i

crvenih dlaka boje vatre. Polako, Schreuder pruži ruku i čvrsto je stisne: u

njegovim očima Cumbrae opazi da je u tom trenutku prešao na njegovu stranu i

bio je veseo da se konačno mogao uzdati u njega. Prihvativši krvoproliće časnika i

posade s GoWe Bowgfza postao je i on gusar i razbojnik, i pod Kraguljevim

utjecajem. Slijedite me, gospodine. Htio bih vam pokazati što smo ovdje učinili.

Cumbrae je s lakoćom promijenio temu razgovora, vodeći Schreudera prema

zajedničkoj raki i ne pogledavši hrpu leševa. Vidite, dobro sam poznavao Francisa

Courtenevja, bili smo poput braće. Još sam uvijek uvjeren da je sakrio blago tu

negdje. Imao je plijen sa SfđMdvagfigkežz i s ffeere Mzczf. I tu se negdje, tko zna

gdje, zakopano ispod ovog pijeska, nalazi dvadeset tisuća funta. Stigli su do rova,

dugačkog i dubokog gdje je radilo s lopatom već četrdesetak ljudi. Medu njima su

bila i tri crnca koje je Cumbrae kupio na javnoj dražbi u koloniji Dobre Nade. Jiri!,

zagrmi Kragulj. Matesi! Kimatti! Robovi se trgnu i bace na pod lopate te skoče iz

rova kako bi se strahujući pojavili pred gospodarom. Pogledajte te primjerke,

gospodine. Platio sam svakoga petsto funta. Bila je to najgora kupnja u cijelome

mom životu. Ovdje, pred vašim očima, stoje vam dokazi da crnac zna tri stvari

dobro: plesati, krasti i varati. Kragulj se gromko nasmije. Nije li tako, Jiri? Da,

Lordy. jiri se nasmije u znak slaganja. Tako mi Boga. Kragulj se prestane smijati,

tako naglo kako je i započeo. Što ti znaš o Bogu, pogane? Ošamari ga i Jiri padne

natrag u rov.Vratite se sva trojica na posao. Robovi dohvate lopatu i započnu

svom snagom kopati i bacati zemlju iz rova. Cumbrae je stražario nad njima,

podbočen. Saslušajte me dobro, sinovi ponoći. Vi tvrdite da je blago koje tražim

zakopano ovdje. Ako je tako, pronađite ga, inače, nećete ići sa mnom kada

budemo isplovili. Svu ću trojicu zakopati u rov koji sada kopate vašim prljavim

rukama. Jeste li me čuli? Čujemo vas, gospodine, odgovore jednoglasno. Zatim

uze za ruku Schreudera i povede ga. Shvatio sam da zaista ne znaju gdje je Frankv

sakrio blago. Vukli su me za nos sve te mjesece. Moji nitkovi i ja umorni smo da i

dalje budemo krtice. Dozvolite mi da vas ugostim u svojoj maloj kolibi i ponudim

vam čašu whiskyja, a vi mi možete ispričati sve što znate o tom ratu koji se vodi

između Velikog mogula i presvijetlog Ivana. Čini mi se da bismo vi i ja mogli

pronaći bolje zaposlenje i unosnije nego što je to Slonova laguna. Hal promotri

svoje ljude na svjetlosti plamena dok su jeli večeru, dimljeno meso. Posljednjih je

dana lov bio dosta mršav i bili su svi umorni. Njegovi mornari nikada nisu bili

robovi: težak posao na zidinama utvrde, na Rtu Dobre Nade, nije ih ni duhovno ni

fizički oslabio, već im je samo dao još više poleta, a sada ih je dugačak hod

također ojačao. Od njih nije mogao više tražiti: bili su snažni i iskusni borci. Što se

tiče Althude, osjećao je da mu može vjerovati i bio mu je simpatičan, no bio je rob

od malena i neki od njegovih ljudi nikada se ne bi naučili boriti. Sabah je bio veliko

razočaranje. Nikada nije zadovoljio njegova očekivanja, štoviše, postao je težak i

opstrukcionist. Stalno se izvlačio i bunio, ako bi mu se što naredilo. Njegova glavna

rečenica postala je: Nisam više rob i nitko mi nema pravo naređivati. Sabah se

zaista ne bi isticao medu Kraguljevim ljudima, pomisli Hal, no podigne pogled s

osmijehom na licu kada se Sukeena približi i sjedne pored njega. Nemoj da ti

Sabah postane neprijatelj, šapne mu nježno u uho. Ne želim to, odgovori joj, no

svatko mora učiniti svoj dio. Pogleda ju nježno. Ti vrijediš za deset ljudi poput

Sabaha, no danas sam te vidio da posustaješ nekoliko puta, i kada si mislila da te

ne gledam, vidio sam bol u tvojim očima. Jesi li bolesna, mila? Je li zaista

prenaporan hod? Previše si brižljiv, Gundwane. Pogleda ga i nasmije se. Hodala

bih zajedno s tobom do vrata pakla, bez da se požalim. Znam, i to me brine. Ako

se ne žališ, kako mogu znati da ti nije dobro? Dobro mi je. Zakuni se, nije

popuštao Hal. Zakuni se da mi ne skrivaš nikakvu bolest. Kunem ti se ovim

poljupcem. Ponudi mu usne. Sve ide kako treba ići, po Božjim planovima, i

dokazat ču ti to. Uze ga za ruku i povede prema tamnome uglu ograđenog dijela

gdje je spremila ležaj. Iako se Sukeenino tijelo spajalo s njegovim uvijek istom

nježnošću, ovaj je put u njenome načinu vođenja ljubavi bilo nečeg čudnovatog.

Iako ga je za vrijeme strasti omamljivala, ostavljala mu je na kraju osjećaj nemira i

dvojbe. Osjećao je da se nešto promijenilo, no nije mogao reći točno što. Dan

kasnije promatrao ju je dok je hodala i izgledalo mu je da njen korak više nije bio

tako siguran kao nekada na strmim dijelovima. Zatim, kada toplina dosegne

vrhunac, Sukeena nije više uspjela zadržati mjesto u koloni i počela je posustajati.

Zwantie joj priđe pomoći na teškome dijelu puta koji su slonovi otvorili, no ona

grubo odbije njenu pomoć. Hal uspori da bi joj olakšao hod, i odluči da se zaustave

prije podneva, ranije nego uobičajeno. Te večeri Sukeena je spavala pored njega

nepomična poput mrtvaca dok je on ostao budan. Već se uvjerio da joj nije bilo

dobro, iako je ona pokušavala sakriti pred njim svoju slabost. U snu je lagano

disala tako daje morao približiti uho usnama, kako bi se uvjerio da diše. Držeći ju

čvrsto, imao je osjećaj da njeno tijelo gori i jednom, nešto prije zore, ona zastenje,

tako bolno da je Hal pomislio da će mu srce napuknuti od ljubavi i zabrinutosti za

nju. Na kraju i on utone u dubok san, no kada se odjednom probudi, ispruživši

ruku, otkrije da je nestala. Podigne se naslonivši se na lakat i ogledavši se oko

sebe. Vatra je bila ugašena, no bio je pun mjesec; iako je bio nizak na obzoru,

bacao je dovoljno svjetlosti da razabere da nje nema ondje. Hal opazi tamnu

Abolijevu pojavu: zvijezda Danica se gotovo nije primjećivala zbog svjetlosti

mjeseca, no, svijetlila je upravo iznad njega, dok je sjedio na ulazu ograđenog

prostora. Hal odbaci pokrivač, priđe mu i sjedne pored njega. Gdje je Sukeena?,

prošapće. Izišla je prije nekoliko trenutaka. Kamo je otišla? Prema potoku. I nisi

ju zaustavio? Išla je svojim putem. Znatiželjan, Aboli se okrene kako bi ga

pogledao. Zašto sam ju trebao zaustaviti? Oprosti, nisam te namjeravao kritizirati.

Brine me. Nije joj dobro, jesi li primijetio? Aboli reče: Možda. Žene su mjesečeve

kćeri, a on je gotovo pun, pa je vjerojatno započela mjesečnica. Idem k njoj. Hal

ustane i krene putom koji je vodio do ne baš duboke lokve gdje se prethodne

večeri bio okupao. Već ju je htio zazvati, kada začuje zvuk koji ga natjera da

utihne, uzbunivši ga. Zaustavi se, osluškujući zabrinuto i zvuk se ponovi, ukazujući

na bol i patnju. Približivši se, opazi ju kako kleči na rubu pjeskovite lokve. Bacila je

pokrivač sa sebe i mjesečina je obasjala njeno nago tijelo, koje je naličilo na

bjelokost. Bila je skvrčana u grč boli i mučnine. Pred njegovim prestravljenim

pogledom povratila je na pijesak. Potrči i klekne uz nju, a ona ga je očajnički

promatrala. Ne bi me smio vidjeti ovakvu, promrmlja hrapavim glasom, a zatim

okrene glavu na drugu stranu i ponovno povrati. On ju obavije rukom oko ramena:

bila je hladna i tresla se. Nije ti dobro, prošapće. Ljubavi moja, zašto nisi bila

iskrena prema meni? Zašto si pokušala sakriti od mene? Ona obriše usne dlanom

ruke. Nisi me smio slijediti, nastavljala je. Nisam htjela da znaš. Moram znati ako

ti nije dobro. Trebala bi imati dovoljno povjerenja u mene da mi se povjeriš.

Nisam ti htjela biti na teret. Nisam htjela da usporiš hod zbog mene. On ju čvrsto

zagrli. Nikada nećeš biti teret za mene. Ti si dah u mojim plućima i krv u mojim

venama. A sada mi iskreno reci, što te muči, draga. Ona uzdahne, i nasloni se na

njega, dršćući. O, Hale, oprosti mi, nisam htjela da se to već dogodi. Uzela sam sve

lijekove, kako bih to spriječila... O čemu se radi? Bio je zbunjen. Reci mi, molim te.

Trudna sam. Zagleda se u nju, začuđeno, ne mogavši se pokrenuti, ni progovoriti.

Zašto šutiš? Zašto me tako gledaš? Molim te, ne ljuti se na mene. Odjednom ju on

svom snagom stisne uza se: Nije ljutnja ta koja mi vezuje jezik, već radost. Radost

zbog naše ljubavi i djeteta koje si mi obećala. Tog dana Hal promijeni red kolone,

uzevši sa sobom Sukeenu na čelo, i koliko god se ona opirala smijući se, uze joj iz

ruke košaru te je pridoda svom teretu. Bez tog tereta ona je dalje išla lako i

uspjela je zadržati korak bez teškoća. Osim toga, uze ju za ruku na teškim

mjestima, i ona se ne pobuni kad primijeti koliko mu je drago da ju je mogao

zaštititi i maziti na taj način. Ne smiješ reći ostalima, promrmlja, jer će inače htjeti

usporiti zbog mene. Hodali su držeći se za ruke i osmjehujući se; bili su toliko

sretni da su ubrzo svi pogodili što se događa, usprkos tome što Zwantie nije ništa

povjerila Althudi, ni Althuda Aboliju. Već se Aboli i smiješio kao da je on budući

otac, pokazavši se brižljiv prema Sukeeni, pa je konačno i Sabah shvatio što je

uzrok novoj atmosferi koja se širila skupinom. Regija kojom su prolazili postajala

je sve šumovitija. Neka su stabla bila divovska, nalik na velike strijele spremne da

probiju nebo. Mora da sw već biZa sfara tada e Knsf, a SpaW, posfao covgtoMi ž

tadayg rode a oyozgMi, pomisli Hal. Aboli ih je vodio, i uz njegove mudre savjete

snalazili su se na tom divljem teritoriju i suočavali sa životinjama koje su tu

živjele. Strah nije više bio njihov vjerni drug, i Hal i Sukeena su naučili radovati se

ljepotama koje su ih okruživale. Zaustavljali bi se na vrhu brežuljka i gledali orla u

letu, ili bi se divili ptičici, malenoj poput Sukeenina palca, koja je pila nektar s

cvijeta iskrivljenim kljunom dugačkim koliko i malo tijelo. Travnjaci su bili prepuni

čudnovatih životinja, koje su izazivale maštu. Ugledali su krda plavkastih antilopa

koje su susreli prvi put na planinskim padinama i divlje konje, na pruge crne,

smeđe i boje hrde. Često su pred sobom, medu stablima, opažali tamne i goleme

obrise nosoroga s dva roga, no naučili su da je ta golema životinja bila gotovo

slijepa te da su mogli izbjeći njen napad skrećući malo s puta. Na otvorenom su se

nalazile malene gazele boje cimeta, bile su toliko brojne da su naličile oblacima

dima, koji su prolazili brežuljcima. Na bokovima su imale pruge boje čokolade, a

na glavi je stajala kruna u obliku lire. Kada bi ugledale ljude, potrčale bi

nevjerojatnom brzinom, skačući u zraku. Svaku je ženku slijedio jedan mladunac i

Sukeena je pljeskala rukama vidjevši mlade kako traže majčino mlijeko i skakuću s

ostalima. Hal ju je gledao s ljubavlju, znajući da je i ona sada nosila dijete u sebi,

dijeleći s njom radost i uživajući s njom u tajni za koju su mislili da ostali ne znaju.

Svakoga dana u podne provjeravao je položaj sunca i svi članovi skupine okupljali

bi se oko njega kako bi ga promatrali dok ucrtava njihovu poziciju na karti. Red

točkica se polako kretao prema obalnoj crti koja je na nizozemskoj karti bila

označena imenom Bivolja uvala. Nalazimo se oko pet milja od lagune. Hal

podigne pogled s karte. Aboli na to doda: Jutros, dok smo bili u lovu, prepoznao

sam brežuljke pred nama i vidio s visine niske oblake koji se prostiru duž obale.

Nalazimo se vrlo blizu. Hal se složi. Moramo oprezno napredovati. Mogli bismo

nabasati na izvidnicu s Gwa. Ovo je mjesto idealno za tabor. Ima vode i drva u

izobilju, a s ovoga se brežuljka otvara lijep vidik. Sutra ćemo vas Aboli i ja ostaviti

ovdje i nastaviti dalje i pokušati otkriti je li GwZf još uvijek usidren u Slonovoj

laguni. Sat prije zore Hal povuče u stranu Big Daniela i povjeri mu Sukeenu. Zaštiti

ju, majstore Daniele. Ne ostavljaj ju samu. Ne brinite, kapetane. Sa mnom će biti

na sigurnom. Hal i Aboli krenu iz tabora čim je bilo dovoljno svjetlosti da slijede

put prema istoku. Sukeena ih otprati kratak komad puta. Sretan put, Aboli, poželi

mu i zagrli ga. Pazi na moga čovjeka. Pazit ću na njega kao što ćeš ti paziti na

njegovo dijete. Užasan si nitkov, Aboli! Potapša ga šaleći se po širokim prsima.

Kako sve znaš? Bili smo toliko sigurni da je to tajna i za tebe. Okrene se smijući se

prema Halu. Sve zna! Ako je tako, sve je izgubljeno. Hal zavrti glavom. er, od dana

kada se bude rodio, ovaj nitkov je u stanju da ga se dočepa kao da je njegovo

vlastito, kao što je učinio sa mnom. Ona ih je promatrala dok su se uspinjali

padinom. Stigavši na vrh, okrenu se i pozdrave ju rukom, no čim su nestali,

osmijeh se izgubi s njenih usana i jedna se suza spusti niz obraz. Dok se vraćala,

zaustavi se pored potoka, da bi ju izbrisala, osvježivši si lice. Čim je ušla u tabor,

Althuda podigne pogled s oštrice mača koji je čistio i osmijehne joj se ne naslutivši

njenu bol. Štoviše, začudi se njenom svježem izgledu čak i nakon toliko mjeseci

teškoga hoda tim divljim prostranstvima. Posljednji puta kada su bili ovdje, Hal i

Aboli su otišli u lov, istražujući brežuljke koji su se podizah iznad lagune.

Poznavajući tok rijeke, udu u uski i duboki prolaz, na oko milju udaljenosti od

lagune, slijedeći put koji su otvorili slonovi. No, nisu se približili laguni iz tog

smjera. Mogli bismo sresti mornare s GuKa u potrazi za vodom, upozori ga Aboli.

Hal se složi, te ga preduhitri na drugome kraju prolaza prošavši u širokom luku iza

brežuljaka. Uspnu se na brežuljak i zaustave se. Hal je znao da se pećina sa starim

slikama na stijeni, gdje su se Katinka i on sastajali, nalazila odmah iza vrha pred

njima. Od tuda se širio pogled na cijelu lagunu do kamenih rtova i dalje prema

oceanu. Iskoristi to drveće da sakriješ svoju sjenu, reče Aboli tiho. Hal se nasmije.

Dobro si me naučio, nisam zaboravio. Prijeđe posljednji dio uspona vrlo sporo i

polako se pred njim otvori pogled na suprotnu stranu. Prošlo je već mnogo

tjedana, a da nije vidio more i odmah se ohrabri promatrajući to beskrajno

plavetnilo, prožeto bijelim perjanicama, koje je podizao jugoistočnjak. Bio je to

element koji je obilježio njegov život i mnogo mu je nedostajao. Kad bih barem

imao brod!, šapne. Bože, molim te, daj da ugledam brod tamo dolje. Kako se

postupno sve više uspinjao, pred njegovim pogledom se pojave veliki sivi bastioni

dvaju rtova, utvrde koje su stražarile nad ulazom u lagunu. Prije nego što je učinio

još jedan korak, zastane, pokušavši smoći hrabrosti da uspije svladati i tešku

razočaranost puste uvale. Poput kockara uložio je život u to bacanje kocke

sudbine. Natjera se da polako napravi sljedeći korak, zatim uzdahne, dohvativši

Abolija za ruku zarivši mu nokte u napete mišiće. GwW, promrmlja, kao da se radi

o molitvi zahvalnosti. I nije sam! Uz njega se nalazi još jedan brod! Nekoliko

trenutaka ni jedan nije progovorio, a zatim Aboli reče: Pronašao si brod koji si

nam obećao. Budeš li ga uspio osvojiti, bit ćeš napokon kapetan, Gundwane.

Približe se kriomice do vrha brežuljka, a zatim se polegnu na tlo kako bi promatrali

široku lagunu ispod njih. Što misliš, koji se to brod nalazi pored Gw?, zapita Hal.

Odovud mu ne uspijevam pročitati ime. Engleski je, odgovori Aboli sa sigurnošću.

Ni u jednoj drugoj zemlji ne bi imao takva jedra. Je li možda galski brod? Ima

dugački pramac i naglašenu palubu. Na zapadnoj obali ih tako grade. Moguće je,

no, radi se o ratnom brodu. Pogledaj te topove. Mora da ima malo takvih brodova

njegove ljepote, promrmlja Aboli. Bolji je i od GWa, ne čini li ti se? Hal pogleda

prema brodu s očima punim želje, koje su govorile umjesto njega. Aboli protrese

glavom. Nemoj ni pokušavati osvojiti ga, Gundwane. Pripada sasvim sigurno

nekom čestitom engleskom kapetanu. Ne budeš li držao ruke k sebi, učinit ćeš od

svih nas gusare. Bolje je pokušati osvojiti GwZa. Ostali su još sat vremena na vrhu

brežuljka, razgovarajući i tiho se dogovarajući, dok su proučavali dva broda i tabor

medu stablima na suprotnoj strani obale. Dobri Bože!, odjednom će Hal. Eno

Kragulja glavom! Prepoznao bih posvuda to crveno gnijezdo njegove kose. Njegov

je glas odavao mržnju i bijes. Prelazi na drugi brod. Pogledaj kako se penje

Ijestvama bez da pita za dozvolu, kao da je njegov. A tko je onaj koji ga dočekuje

na vrhu ljestava?, reče Aboli. Kladio bih se da poznajem taj hod i ćelavu glavu koja

se sjaji na suncu. Nemoguće je da se Sam Bowles nalazi na fregati... no, zaista je

tako, odgovori Hal začuđeno. Događa se nešto vrlo čudno, Aboli. Kako bismo

mogli otkriti o čemu se radi? Dok je sunce polako pod njihovim pogledima počelo

zalaziti, Hal pokuša suzdržati svoju ljutnju. Dolje su se nalazila dva čovjeka,

odgovorna za okrutnu smrt njegova oca. Prisjećao se svakog detalja očeve agonije

i mrzio je do te mjere Sama Bowlesa i Kragulja da je bio svjestan kako bi njegovi

osjećaji mogli nadvladati razum. Instinkt mu je govorio da ostavi sve druge razloge

i spusti se, te se suoči s njima kako bi im naplatio račun za agoniju i Sir Francisovu

smrt. Ne smžem si fo dopwsfif;, reče samome sebi. Moram pn;e svega mHfi na

SweeMW ž sina, ko;eg će mi rodzf;. Aboli mu dodirne ruku, pokazavši mu mjesto

u podnožju brežuljka. Zrake sunca na zalasku promijenile su kut padanja sjena

drveća u šumi, tako da su jasno mogli razabrati unutrašnjost tabora. Kragulj kopa

rovove, dolje. Aboli je bio zbunjen. Bez nekog određenog reda. Rovovi su svi

iskopani nasumce. Izgleda da su svi njegovi ljudi zaposleni u iskapanju. Mora da

postoji plan... Hal se prekine nasmijavši se. Naravno! Evo zašto se vratio u lagunu.

Još uvijek traži blago moga oca. No, vara se ako misli da će ga tu naći. Aboli se

nasmije. Možda su ga iri i Matesi namjerno poveli na krivi put. O, sveta Marijo, ti

su ga nitkovi sve vrijeme vukli za nos. Na dražbi je Cumbrae kupio više nego što

traži. Pokazat će mu krijesnice i nagovoriti ga da se radi o lanternama, pretvarajući

se da puze pred njegovim nogama, nazivajući ga Lordy. Nasmije se na tu pomisao,

a potom se ponovno uozbilji. Misliš li da su još uvijek tamo, ili ih je Kragulj već

ubio? Ne, držat će ih na životu sve dok bude mislio da ima od njih koristi. Još

uvijek kopa, dakle, još uvijek se nada. Po meni su još uvijek živi. Moramo pričekati

da ih bolje pogledamo. Ostanu još sat vremena na vrhu brežuljka, u tišini, a zatim

Hal promrmlja: Struja se mijenja. Nepoznata fregata se okreće na sidru.

Promatrali su je dok je mijenjala položaj, poslušna na morskoj struji. U tom

trenutku Hal reče: Sada vidim ime na krmi broda, no, teško ga mogu pročitati.

Može li biti da se radi o GoWe SwaMW? GoMen Harfu? Ne! Zove se Lijepo ime za

lijep brod, primijeti Aboli, koji zatim poskoči, pokazujući uzbuđeno prema mjestu

medu rovovima u šumici. Neki crnci izlaze iz onog rova medu stablima. Je li to

možda Jiri? Tvoje su oči bolje od mojih. U pravu si, a iza njega su Matesi i Kimatti.

Odvode ih u kolibu na žalu. Vjerojatno ih tamo zatvaraju preko noći. Aboli,

moramo s njima razgovarati. Spustit ću se dolje čim se smrači da bih stigao do

kolibe. Kada će se pojaviti mjesec? Sat nakon ponoći, odgovori mu Aboli. No,

neću ti to dopustiti. Dao sam obećanje Sukeeni. Osim toga, tvoja bijela put svijetli

poput ogledala. Ići ću ja. Aboli se gol kriomice kretao sa suprotne strane obale,

sve dok mu voda nije dosegnula bradu, zatim započne plivati pokretima žabe, da

ne bude bučan, ostavljajući za sobom samo tihi trag nalik na trag ulja. Kada je

stigao do obale, pričeka dok nije bio siguran da je na žalu neopasno, a zatim ostavi

plićak. Klizne munjevitom brzinom preko otvorenog dijela i popne se uz deblo

prvog stabla na koje je naišao. U šumici su gorjele dvije vatre i odatle začuje dva

muška glasa i s vremena na vrijeme pjesmu i smijeh. Plamen je davao dovoljno

svjetlosti da raspozna kolibu u kojoj su se nalazili robovi. Ispred nje opazi upaljeni

fitilj jedne puške i po tom detalju shvati gdje je bio stražar, koji je sjedio naslonjen

na drvo odakle je držao na nišanu vrata kolibe. Nemarni su, pomisli. Jedan jedini

stražar, koji je gotovo utonuo u san. Krene dalje, puzeći četveronoške, no, prije

nego što je uspio stići do stražnjega zida kolibe, začuje korake i sakrije se iza

jednog debla, sklupčavši se. Nailazili su Kraguljevi mornari, koji su se mirno kretali

prema njemu kroz šumu, glasno raspravljajući. Uopće ne bih želio ploviti s tim

malim nitkovom, rekao je jedan mornar drugome. Odrubio bi ti glavu samo zato

što bi osjetio želju za tim. To vrijedi i za tebe, Willieju Macgregore. Da, ali ja ne

bih upotrijebio tupi mač, kao što bi to učinio Sam Bowles. Ti ćeš ploviti s bilo

kojim kapetanom kojeg ti Kragulj bude odredio, i to je sve, reče mu prijatelj,

zaustavivši se iza stabla gdje je bio sklupčan Aboli. Odmakne hlače i zvučno je

ispraznio mjehur na stablo. Svi vrazi! Čak i sa Samom Bowlesom kao kapetanom

bit ću sretan otići od ovdje. Ostavio sam svoju predivnu Škotsku da bih izbjegao

rudnik ugljena, i evo me ponovno ovdje kako kopam. Protrese se energično te

zatim obojica krenu dalje. Aboli pričeka da se udalje i ponovno nastavi puziti

prema stražnjem dijelu kolibe. Otkrije da je namazana sirovom glinom, no već su

se neki dijelovi od ispletenih grana otkidali od nje. Šuljao se polako puzeći, i

opipavajući pažljivo svaku vlat trave sve dok nije pronašao pukotinu koja se

nalazila u zidu. Približi usne otvoru i prošapće: jiri! Začuje grub pokret s druge

strane zida i trenutak zatim prestrašeni glas: Je li to Abolijev glas ili se radi o

njegovu duhu? Živ sam. Evo, opipaj toplinu moga prsta... ovakva nije ruka

mrtvaca. Razgovarali su tiho gotovo sat vremena, a zatim Aboli ostavi kolibu i

kriomice krene prema žalu, gdje je ponovno kliznuo u vode lagune poput crne

foke. Zora je oslikala nebo na istoku bojama limuna i zrelih marelica, kada se

Aboli uspne brežuljkom, vraćajući se prema mjestu gdje je ostavio Hala, koji se

nije nalazio u pećini, no kada ga prigušeno dozove, pojavi se s mačem u ruci iza

povijuše koja je sklanjala ulaz. Imam novosti, reče Aboli. Ovoga su puta bogovi bili

milostivi prema nama. Pričaj!, reče mu nestrpljivo Hal, te vrati mač u korice.

Sjednu jedan pored drugoga uz ulaz u pećinu, odakle su mogli gledati lagunu, dok

mu je Aboli prepričavao što mu je Jiri uspio reći. Hal uzvikne kada mu Aboli opiše

krvoproliće kapetana i ljudi s GoWe BougAa z način na koji je Sam Bowles utopio

ranjenike u niskim vodama lagune, poput neželjenih mačića. Čak je i za Kragulja to

zlodjelo koje pakleno smrdi. No, nisu sve ubili, reče Aboli. Jiri kaže da su mnogi

preživjeli zatvoreni u glavnoj štivi GoWen BowgAa. Kaže i da je Kragulj postavio

Sama Bowlesa za kapetana GoWe 0owga. Mili Bože, taj nitkov je dobro

uznapredovao, izjavi Hal. No, sve to može ići u nađu korist. GoWen owgA je

postao gusarski brod, a lov je za nas otvoren. No, bit će vrlo opasan podvig

nadražiti Kragulja u vlastitom gnijezdu. Utone u dugu tišinu, i Aboli ga nije htio

ometati. Zatim Hal podigne pogled i bilo je jasno da je donio odluku. Zakleo sam

se ocu da nikada neću otkriti nešto što ti sada namjeravam pokazati, no stvari su

se izmijenile. I on bi mi oprostio, znam to. Dođi sa mnom, Aboli. Hal ga povede niz

stražnju padinu brežuljka i zatim krene prema usjeklini rijeke. Pronašli su put koji

su otvorili majmuni i prešli su ga trčeći po strmoj nizbrdici. Na tom mjestu HaJ se

ponovno započne uspinjali slijedeći tok rijeke dok su stijene postajale sve više i

strmije. Na nekim su mjestima bili primorani ući u vodu, gledajući prema potoku.

S vremena na vrijeme Hal se zaustavljao i ogledao se oko sebe, sve dok nije

zarežao od zadovoljstva: prepoznao je mrtvo stablo. Krećući se uz obalu, uronjen

u vodu, išao je prema njemu, a kada ga je dosegnuo, uspne se na obalu i ponovno

se nastavi penjati padinom. Kamo ćeš, Gundwane?, pozove ga Aboli. Slijedi me,

odgovori mu Hal. Aboli protrese ramenima i krene za njim. Nasmije se kada Hal

odjednom pruži prema njemu ruku da bi mu pomogao da se uspne na uski rub

stijene koji nije uspio opaziti od dolje. To je Frankvjevo maslo, izjavi. Kragulj bi

uštedio sebi puno posla da je potražio ovdje, umjesto da kopa rupe u šumi, nije li

tako? Ovuda, Hal se pomakne u stranu na rubu stijene, s leđima okrenutim

prema stijeni, i s provalijom dubokom oko stotinu koraka koja se otvarala pred

njim. Kada je bio na mjestu na kojem se rub stijene započinjao širiti u usjeklinu,

zaustavi se i prouči kamenje koje je branilo ulaz. Nije bilo posjetitelja, ni

majmuna, reče s olakšanjem, i započne odmicati kamenje s otvora. Kada je bilo

dovoljno prostora, uvuče se u unutrašnjost i opipavajući nastavi napredovati u

mračnome prostoru, tražeći kremen i svijeću koje je otac ostavio na stijeni. Hal

upali svijeću i podigne je uvis. Aboli se nasmije na toj žućkastoj svjetlosti, opazivši

platnene vreće i sanduke. Postao si bogat, Gundwane. No, što će nam sad sve to

zlato i srebro? Ne možemo kupiti ni komad kruha, ni brod kojim bi sve odnijeli.

Hal krene prema najbližem sanduku i podigne poklopac. Zlato se zasja na svjetlosti

svijeće. Moj je otac umro da bi mi ostavio ovo nasljedstvo. Radije bih da je još

uvijek pored mene, pa živio i samo od prosjačenja. Naglo zatvori poklopac i

ponovno pogleda Abolija. Usprkos tome što bi mogao pomisliti, nisam došao

ovdje zbog zlata. Došao sam zbog ovoga, udari nogom u bačvicu baruta pored

njega. I za ovo!, pokaže puške i mačeve na hrpi uza zid pećine. I ovo!, krene prema

mjestu gdje se nalazila kolotura i stalak, te podigne smotuljak konopca kojim su se

on i njegov otac poslužili. Želeći provjeriti izdržljivost, provuče jedan dio iza leda i

napne konopac do kraja posluživši se rukama i ramenima. oš uvijek je čvrst i nije

truo. Ispusti konopac na pod. Ovdje se nalazi sve što nam treba. Aboli sjedne na

sanduk pored njega. Dakle, imaš plan. Možeš mi ga povjeriti, Gundwane. Slušao je

u tišini Hala, i nekoliko puta se složio, ili mu sugerirao promjene. Tog istog jutra

krenu prema taboru. Trčali su i stigli nešto nakon podneva. Sukeena ih opazi kako

se penju brežuljkom i krene im u susret. Hal ju dohvati i podigne u zrak, zatim

zastane, spusti ju pažljivo na zemlju, kao da je od stakla i može se lako razbiti.

Oprosti mi, previše sam nagao prema tebi. Tvoja sam i možeš se odnositi sa

mnom kako god želiš, bit ču uvijek sretna. Zagrli ga oko vrata i poljubi. Reci mi što

si otkrio. Ima li broda u laguni? Da, lijep brod. Zapravo, prelijep, no ni pola kao ti.

Na Halov poziv, odmah raspreme tabor i krenu. On i Aboli predvodili su ostale da

bi utrli put i poveli malu skupinu prema laguni. Kada su stigli do rijeke, prije nego

što su krenuli usjeklinom, Hal ostavi Big Daniela i ostale mornare, osim Neda

Tylera. Nisu znali da se pećina s blagom nalazila na samo nekoliko stotina hvata,

na planini iznad njih. Pričekajte me ovdje, majstore Daniele. Moram skloniti

ostale na sigurno mjesto. Sakrijte se dobro. Vratit ču se pred večer. Aboli ih je

vodio, dok je Hal predvodio ostatak skupine prema suprotnom kraju usjekline,

nastavivši dalje suprotnom stranom brežuljaka. Približe se pješčanim sprudovima

koji su dijelili kopno od otoka na kojem su sagradili zapaljive brodice. Upravo je

prošlo poslije podne i Hal ih ostavi da se odmore do večeri. Čim se smračilo,

prijeđu nisku vodu, s Halom koji je nosio Sukeenu na ramenima. Kad stigoše do

otoka, požure se skloniti u gustu šumu, gdje su ostali skriveni od gusarskih

pogleda. Ne palite vatru!, upozori ih Hal. Govorite samo potiho. Zwantie, ne

dozvoli malome Bobbvju da plače. Nitko se ne smije udaljiti. Ostanite jedan pored

drugoga. Ned če biti kapetan, dok mene ne bude. Slušajte ga. Hal i Aboli nastave

prelaziti otok, prošavši kroz šumu i stigavši do žala, koji je gledao prema laguni. U

dijelu otoka gdje su izradili zapaljive brodice vegetacija je gusto narasla. Tražili su

posvuda i konačno pronašli dvije brodice koje nisu upotrijebili za napad na i

dovuku ih do žala. Hoće li uspjeti plutati?, zapita se Aboli u nedoumici. Ned je

učinio dobar posao i izgledaju dosta čvrste, odgovori Hal. Iskrcamo li zapaljiva

sredstva, bolje će plutati na vodi. Isprazne brodice od tereta svežnjeva drva

umočenog u katran. Tako je bolje, primijeti zadovoljno Hal. Sada će biti laganije i

lakše za rukovanje. Ponovno ih sakriju, pokrivši ih granjem. Imajoš mnogo toga

što moramo učiniti prije svitanja. Hal povede Abolija na mjesto gdje se nalazio

veći dio zaspalih Althudinih ljudi. Nemoj buditi Sukeenu, reče njenome bratu.

Iznemogla je i treba sna. Kamo ćete? Nema vremena za objašnjenja. Vratit ćemo

se prije zore. Hal i Aboli predu kanal koji je vodio na kopno, zatim se u tami vrate

natrag u šumu, no kada su stigli do brežuljaka, Hal se zaustavi i reče: Moram nešto

pronaći. Vrati se natrag, prema nesigurnim svjetlima tabora, krećući se polako i

često se zaustavljajući da bi se orijentirao, sve dok se ne zaustavi ispod visokog

stabla. Evo ga. Vrškom mača opipa mekano i glineno tlo oko korijenja. Začuje

zveckanje metala, klekne i započne kopati golim rukama, zatim izvadi iz zemlje

zlatni lanac i podigne ga na svjetlosti zvijezda. To je odličje vitezova Nautonnier

koje je pripadalo mom ocu. Aboli ga odmah prepozna. I prsten i medaljon s

majčinim likom. Hal ustane i očisti od vlažne zemlje staklo koje je štitilo

minijaturu. S ovim stvarima u rukama osjećam se ponovno ispunjen čovjek. Spusti

svoje blago u kožnu vrećicu koju je nosio o pojasu. Nastavimo, prije nego što nas

uhvate. Prošla je ponoć, kada su se uspeli usjeklinom. Čim su stigli do obale

rijeke, Big Daniel ih zapita tiho tko su. a sam, odazva se Hal i tek se tada pojave iz

skrovišta. Ostanite, zapovjedi. Aboli i ja ćemo se odmah vratiti. Dvojica su

krenula rijekom. Hal je vodio uspinjanje do ruba stijene, zatim se kretao po

mračnoj pećini opipavajući naokolo. Radeći na prigušenoj svjetlosti svijeće, dva su

prijatelja privezala mačeve u skupove po deset i stavili ih kod ulaza u pećinu. Hal

isprazni jedan od kovčega s blagom, stavivši zlato u kut pećine, te stavi u nj

dvadeset pušaka. Zatim otkotrljaju bačvice s barutom i fitiljem do uskog ruba na

stijeni, pričvrstivši koloturu s konopcem. Hal se spusti na obalu i prigušeno

zazviždi čim je stigao do rijeke i Aboli spusti svežnjeve s oružjem i bačvice pune

baruta. Bio je to težak posao, no snažni Abolijevi mišići učine ga gotovo lakim. Na

kraju se i on spusti do Hala i zajedno započnu prenositi oružje do mjesta gdje su ih

čekali Big Daniel i ostali mornari. Prepoznajem ih, reče smiješeći se Big Daniel,

dok je stavljao ruke na jedan smotuljak mačeva, proučivši ih na mjesečevoj

svjetlosti. A ovdje ima još nešto što bi trebao prepoznati, reče Hal dodavši mu

teške bačve baruta. Natovarivši se s najtežim teretom što su njihova leda mogla

izdržati, s naporom su se uspinjali usjeklinom, istovarivali teret i ponovno se

spuštali po sljedeći. Na kraju su se, opterećeni poput marve za vuču, uputili prema

šumi. Hal samo dvaput skrene s puta kako bi sakrio dvije bačve baruta, Gtilj i tri

mača u pećinu sa slikama, a zatim nastave hodati. Već se gotovo počelo daniti

kada su konačno stigli do Althude i ostalih na otoku. Jeli su dimljeno meso koje su

Sukeena i Zwantie priredile, i dok su se ostali pokrivali kožama, Hal povede

Sukeenu u stranu; pokaže joj veliki pečat vitezova Nautonnier i medaljon. Gdje si

ih pronašao, Gundwane? Sakrio sam ih u šumi onoga dana kada su nas zarobili.

Tko je ova žena?, zapita proučavajući sliku. Edwina Courtenev, moja majka. O,

Hale, prelijepa je. Ti imaš njene oči. Učini i da moj sin ima iste oči. Pokušat ću.

Pokušat ću svim srcem. U kasno poslijepodne Hal probudi ostale kako bi svakome

dodijelio zadatak. Sabah, izvadi iz sanduka puške. Nabij ih i vrati u sanduk kako bi

ostale na suhom. Ovaj se odmah baci na posao. Big Daniel će mi pomoći

natovariti brodice. Ned, ti odvedi žene do žala i objasni im na koji ti način trebaju

pomoći da otisneš u more drugu brodicu kada za to bude došao trenutak. Moraju

ostaviti sve ostalo. Neće biti mjesta ni prostora da se pobrinemo za ostalo. Niti za

moje vreće?, zapita Sukeena. Hal se dvoumio, no zatim čvrsto odluči: Ne, ni za

njih. Ona se ne pobuni, samo ga kritički sa strane pogleda, a zatim krene za

Nedom kroz šumu zajedno sa Zwantie koja je nosila Bobbyja na ramenima,

zavezanog kopčama. Dodi sa mnom, Aboli. Hal ga dohvati ispod miške i krenu u

tišini prema krajnjem sjeveru otoka, gdje su nastavili puzeći četveronoške sve dok

nisu stigli do mjesta gdje su se mogli poleći i neopaženo promatrati obalu s druge

strane gdje su se nalazile brodice s GuHa i s GofdeM BogW, koje su povučene na

suho ispod tabora. Dok su stražarili, Hal objasni sporedne detalje i malene

izmjene plana, a s vremena na vrijeme Aboli bi se složio s njime i na kraju reče:

ednostavan je i dobar plan, i ako nam bogovi budu naklonjeni, uspjet će. Na

zalasku sunca promatrali su dva broda usidrena u kanalu prateći aktivnosti na

obali. Čim se smračilo, skupine ljudi koje su radile cijeli dan kopajući rovove dobile

su zamjenu. Neki se spuste do žala kako bi se okupali u vodama lagune, a neki su

veslali na GwH da spavaju na svom ležaju. Dim zapaljene vatre, na kojoj se

kuhalo, podizao se spiralno medu drvećem, i širio se prema vodi kao blijeda

plavkasta maglica. Hal i Aboli osjete miris pečene ribe. Zvukovi su bili sasvim jasni

na mirnoj površini vode. Sasvim su razgovjetno čuli glasove ljudi i čak su uspijevali

razabrati i dijelove njihova razgovora. Čak je dva puta Hal začuo Kraguljev glas, no

nije ga vidio. Upravo kada se počeo spuštati mrak, jedna se brodica odvoji od

GoWe Bogba, krećući se prema obali. Na krmi vidim Sama Bowlesa, izjavi Hal,

glasom punim mržnje. Sada je kapetan Bowles, ako je točno to što mi je Jiri rekao,

ispravi ga Aboli. Vrijeme je da započnemo, reče Hal, kada su se obrisi dva broda

počeli stapati s tamnom masom šume u pozadini. Ti znaš što moraš učiniti, i neka

je Bog s tobom, Aboli. Hal mu na trenutak stisne ruku. I s tobom, Gundwane.

Ustavši, Aboli ude u vodu. Prepliva kanal u tišini, no ostavi za sobom fosforescenti

trag na tamnoj površini. Hal se ogleda oko sebe u šumi, kako bi došao na mjesto

gdje su ga ostali čekali, pored obrisa dvije brodice. Posjedne ih u krug oko sebe i

izda zapovijedi. Na kraju je svatko morao ponoviti svoj zadatak, a on ih je

ispravljao kad bi pogriješili. Sada nemamo što raditi, dok Aboli ne bude dovršio

svoj posao. Aboli stigne do obale, izišavši brzo iz vode. Kretao se u tišini kroz

šumu, i osjeti kako mu je topao povjetarac osušio tijelo prije nego je stigao do

oslikane pećine. Čučne pored bačvica s barutom, započevši s pripremama koje mu

je Hal rekao. Odreže dva komada finija; jedan je bio dugačak kao i njegova ruka,

dok je drugi bio smotuljak dug oko trideset koraka. Prvome je trebalo deset

minuta da sagori, a drugome tri puta više. Radio je brzo i kada su obje bačvice

bile spremne, zaveže na leda smotuljak s tri mača, stavi na ramena bačvice s

barutom i išulja se iz pećine. Prisjetio se da je prethodne noći, kada je posjetio

kolibu u kojoj su držali zarobljene Jirija i ostale robove, primijetio da su Kraguljevi

ljudi nemarno stražarili. Mirni mjeseci koje su proveli utaboreni, umanjili su

pažnju i straže više nisu bile oprezne. No, svejedno nije računao na njihov zimski

san. Kriomice se približi taboru, sve dok nije uspio razabrati lica ljudi koji su sjedili

uz logorsku vatru. Prepozna mnoge od njih, no nije bilo ni traga Cumbraeu i Samu

Bowlesu. Smjesti prvu bačvicu na dijelu niskog raslinja duž vanjskog oboda tabora,

što je bliže moguće, a zatim se, ne paleći fitilj, udalji do rovova koje su Kraguljevi

ljudi kopali u potrazi za blagom. Smjesti bačvicu s dužim fitiljem na dno rova,

pokrivši pijeskom ostatke kopanja, zatim odmota fitilj, smjestivši kraj u zaklon

rova. Sagnuvši se, zaštiti vlastitim tijelom kremen, kako bi izbjegao da iskre

upozore ljude u taboru dok je potpaljivao kremen puške. Kada je počeo izgarati

ravnomjerno, upotrijebi ga da upali fitilj, promatrajući nekoliko trenutaka kako bi

bio siguran da i on izgara ravnomjerno. Zatim iziđe iz rova i vrati se brzo i u tišini

prvoj bačvici. S kremenom puške koju je držao u ruci upali kraći fitilj. Prva

eksplozija će ih privući, objasnio mu je Hal, a druga će im prasnuti u lice. Noseći i

dalje smotuljak mačeva, Aboli se žurno udalji. Uvijek je postojala opasnost da

plamen jednoga ili drugoga Htilja prebrzo sagori te da bačvica s barutom prije

vremena prasne. Kada je stigao na otvoreno, krećući se s više opreza, pronađe put

koji je vodio prema žalu. Bio je primoran dva puta ga ostaviti, kada opazi pojave

koje su izišle iz mraka, krećući se prema njemu, no, jednom nije bio dovoljno brz

da izbjegne susret i s malo smionosti pozdravi s laku noć!gusara koji je prošao

pored njega. Prepozna kolibu od gline na svjetlosti tabora, kriomice se približivši

sa stražnje strane. Jiri mu odmah šapatom odgovori: Spremni smo, brate. Njegov

je glas bio živahan i ponosan, nije više bio plačljiv i robovski. Aboli spusti

smotuljak s oružjem i svojim mačem, te odreže konopac koji ih je držao zajedno.

Držite!, promrmlja. Jirijeva ruka proviri kroz otvor u glinenom zidu i Aboli mu pruži

mač. Pričekaj dok ne prasne prva bačvica, zapovjedi mu kroz otvor. Čujem te,

Aboli. Puzeći do ugla kolibe, zastane i promotri. Stražar je sjedio, uvijek u istom

položaju, ispred vrata. Ovaj je put bio budan i pušio je dugačku lulu. Aboli opazi

duhan kako gori u luli kad je čovjek povukao dim. Ostao je čekati iza ugla. Vrijeme

je tako sporo prolazilo da se već pobojao kako je fitilj prve bačvice neispravan i da

se već sasvim istrošio prije nego što je uspio stići do baruta. Već je bio odlučio da

će se vratiti natrag i htio se podignuti, kada začuje prasak nad taborom, koji je

otgrnuo grane sa stabala, podižući oblake užarenog pepela i iskre. Pogodi i glinenu

kolibu, srušivši na pola prednji zid i podignuvši krov. Pogodi stražara pred vratima,

bacivši ga unazad. Čovjek se, završivši na zemlji, pokuša podići, no smetao mu je

golemi trbuh. Dok se borio, Aboli ga prikliješti na tlo, stavivši nogu na prsa i udari

ga mačem odrubivši mu glavu. Čovjekovo tijelo protrese grč, a potom ostane

nepomično. Udaljivši se skokom, Aboli dohvati kvaku na starinskim vratima kolibe

i dok ju je vukao k sebi, trojica ljudi u kolibi bace se svom težinom na vrata sa

suprotne strane i širom ih otvore. Ovuda, braćo, reče Aboli vodeći ih prema žalu.

Tabor je bio u panici. Tama je vrvjela od ljudi koji su se uzbunjivali, psovali i

posvuda davali naredbe i znak za uzbunu. Napadaju nas. Dohvatite oružje!

Budite ustrajni!, začuju Kragulja kako dovikuje. Držite ih, momci! Petey! Gdje si,

ljubavi?, vikao je jedan ranjeni mornar, tražeći svog druga. Gotov sam. Dođi k

meni, Petey! Užareni komadi koji su se podizali s vatre dohvatili su i šumu, te

zapalili drveće i osvijetlili prizor paklenom svjetlošću. Sjene ljudi postajale su

velike poput čudovišta dok su se stravično kretale, međusobno se bojeći. Netko

ispali hitac iz puške, izazvavši odmah kišu metaka ispaljenih u prazno i bez reda

prema sjenama i svojim drugovima. Začuje se očajnička vika kada su meci završili

medu prestravljenim pojavama. Nitkovi su iza nas, u šumi! Ponovno je to bio

Kraguljev glas. Ovuda, dragi moji! Sakupljao ih je tjerajući ih u napad. Neki

mornari potrče sa žala, kako bi im se pridružili u obrani, no završe pod nišanom

nervoznih drugova skrivenih medu drvećem, i sada i ovi odgovore na vatru.

Stigavši do žala, Aboli pronađe brodice koje je posada što je pohitala u obranu,

podigla na suho, kako bi odgovorila na Kraguljev zahtjev. Gdje drže orude?, zapita

firija. S druge strane je spremnica. Jiri ga povede trkom do mjesta. Lopate, sjekire

i ostalo oruđe bilo je nagomilano ispod krova. Aboli vrati mač u korice, i dohvati

jednu tešku željeznu šipku. Ostala trojica slijedila su njegov primjer, a zatim se

trčećim korakom vrate na žal kako bi uništili brodice. S nekoliko dobrih udaraca

razbiju drvene brodice, ostavivši netaknutu samo jednu. Hajde, ne gubimo više

vremena!, požurivao ih je Aboli i svi zajedno ispuste šipke i potrče prema jedinoj

preostaloj brodici. Gurnu je u vodu, i skoče u nju, dohvativši svatko po jedno

veslo i započnu veslati prema tamnim obrisima fregate, koja je sada izbijala iz

mraka, osvijetljena šumom u plamenu. Kada su bili na nekoliko udaraca vesla od

obale, jedna skupina gusara se pojavi iz šumice. Stoj! Vratite se natrag!, dovikivali

su. To su oni crni majmuni. Kradu nam jednu brodicu. Nemojte im dopustiti da

pobjegnu! Začuje se hitac iz puške, i metak protutnji pored glave veslača koji su se

sagnuli, ubrzavši veslanje, nagnuvši se svom težinom na vesla. Sada su već svi

gusari pucali, takvom gustoćom, da su meci podizali perjanice vode posvuda

uokolo ili su se prigušenim zvukom zabijali u brodicu. Neki od gusara potrče

prema brodicama na žalu, ukrcavši se masovno kako bi krenuli u potjeru za

bjeguncima, no gotovo su odmah započeli očajnički vikati kada su se brodice

raspale. Malo je njih znalo plivati, i bijesni povici predu u molitve za pomoć, dok

su se ti jadnici otimali u tamnoj vodi i utapali. U tom trenutku taborom je

odjeknuo drugi prasak, još snažniji od prvog, jer su Kraguljevi ljudi, slijedeći

njegove zapovijedi, upravo napadali u pravcu odakle je dolazila eksplozija koja se

sručila na njih. Ovo će ih držati zaokupljenima neko vrijeme, promrmlja Aboli.

Krenimo prema fregati, momci, i ostavite Kragulja da se za njega brine njegov

brat, davo. Da bi gurnuo u vodu zapaljivu brodicu, Hal nije čekao da začuje prvi

prasak u noći. Uz pomoć svih ljudi svoje skupine, odvuče brodicu do žala.

Oslobođena od tereta bila je puno laganija. Zatim utovare u nju smotuljke s

mačevima i sanduk pun nabijenih pušaka. Ostave Sabaha da pazi na nju i vrate se

po drugu brodicu. Žene im pritrče u pomoć dok su je vukli do žala, a potom se

ukrcaju. Big Daniel je držao u naručju maloga Bobbvja, kojeg preda Zwantie tek

kad je ona sjedila na sigurnom, na dnu brodice. Hal podigne na brodicu Sukeenu,

smjestivši ju s nježnošću na krmu, a potom ju poljubi. Ostani na sigurnom, dok ne

budemo osvojili brod. Slušaj Neda, on zna što treba učiniti. Ostavi ju i potrči

preuzeti zapovjedništvo nad prvom brodicom. S njim su bili Big Daniel i dvojica

mornara, Sparrow i Finch, s Althudom i Sabahom. Na palubi broda trebat će mu

svi ljudi koji su u stanju boriti se. Gurnu brodicu u vode kanala, i kada više nisu

doticali dno, započnu plivati prema usidrenoj fregati. Plima je bila pred

povlačenjem, što će im pomoći da usmjere fregatu u duboki kanal između dva rta.

No, ponajprije treba postati naša!, reče si Hal, dok je energično plivao, držeći se

čvrsto za brodicu. Na oko stotinu hvata od Goden BougAđ prošapće ostalima:

Dosta je, momci. Ne smijemo se pojaviti prije nego što budemo dobrodošli.

Zadrže se na površini, dok je brodicu zanosila struja. Noć je bila vrlo tiha, toliko da

su čuli glasove sa žala, pucketanje pripona usidrene fregate, i gole jarbole koji su

šumili na gotovo nečujan način, obasjani svjetlošću zvijezda. Možda je Aboli imao

poteškoća, promrmlja konačno Big Daniel. Možda ćemo biti primorani zauzeti

brod bez njegova sredstva za skretanje pažnje. Pričekajte!, odgovori Hal. Aboli

nas nikada neće razočarati. Ostali su u vodi, napetih živaca. Zatim začuju lagani

šum u pozadini i Hal se okrene: druga brodica polako je napredovala prema njima

s otoka. Ned je previše nestrpljiv, primijeti Big Daniel. Samo izvršava moje

naredbe, no, ne smije nas preduhitriti. Kako bi ga mogli zaustaviti? Plivat ću do

njega i reći mu, odgovori Hal, pustivši brodicu za koju se držao. Krene plivajući

prema drugoj brodici u tišini. Kada je dostigne, zazove tiho: Nede! Da, kapetane!

Malo kasnimo. Pričekaj ovdje i nemoj krenuti prije nas. Pričekaj da začuješ prvi

prasak, a potom je povedi do dogovorenog mjesta i usidri. Da, kapetane!,

odgovori mu Ned. U tom trenutku Hal pogleda prema brodici obavljenoj tamom, i

opazi kako ga oči gledaju s visine. Svjetlost zvijezda sjajila se na Sukeeninoj koži,

pozlaćenoj poput meda i shvati da nije smio ponovno govoriti, ili se približiti, kako

bi izbjegao da strah za nju zamrači sposobnost procjenjivanja, da ljubav prema

njoj ne ugasi vatru koja je gorjela u njegovim žilama i tjerala ga da se bori.

Okrenuvši se, vrati se plivajući prema drugoj brodici. Dok je plivao prema njoj,

podignuvši ruku kako bi se uhvatio za konopac, tišinom noći se prolomi prasak koji

se sruči na brežuljke i proširi lagunom. Iz tamne šume opaze visoke plamene

jezike koji su na trenutak obasjali prizor. Na toj svjetlosti Hal je mogao razabrati

sve pripone fregate, no ni traga izvidnici ili kojoj ljudskoj pojavi na brodu. Sada ili

nikada više, momci, promrmlja. Svi se energično pokrenu, potrošivši samo deset

minuta da stignu do fregate. No, u I međuvremenu je noć doživjela preobrazbu.

Začuli su sa žala viku i hice iz pušaka, dok je vatra plesala šumom i reflektirala se

na vodama lagune. Hal je strahovao da će ih svjetlost odati i da će ih straža na

palubi fregate opaziti. Na kraju je ipak nespretna brodica ušla u sjenu velikog

broda. Bacivši pogled iza sebe, opazi da im se i Ned Tyler približavao brodicom.

Hal je promatrao kako su stigli do vrha sidra i Sukeenu „ kako se podigla da bi

dohvatila konopac. Hal osjeti olakšanje. Zapovijed koju je izdao Nedu bila je da

drži žene na sigurnom sve dok ne budu preuzeli vodstvo na palubi broda.

Zadovoljno opazi da je za GoZdeM Bougk privezana samo jedna brodica, s

Ijestvama od konopca koje su visjele s palube. Još su bili sretniji što je brodica bila

prazna i nije se vidio nitko na ogradi broda. No, čuli su gore na palubi žamor

glasova. Posada se vjerojatno okupila ispod ograde na suprotnoj strani broda,

prema obali, gledajući uzbunjeno vatru i promatrajući u čudu pojave koje su trčale

te čuli hice iz pušaka. Gurnu svoju brodicu još posljednjih nekoliko metara i lagano

udare u praznu brodicu. Odmah se Hal podigne na brod, ostavivši ostalima

zadatak da privežu brodicu i uspne se Ijestvama od konopca do palube. Kao što se

i nadao, posada je bila zaokupljena događajima na obali, no, bio je iznenađen

brojem ljudi. Bilo ih je bar pedesetak. Dok se Hal spuštao na palubu, iz smjera

šume začuje se još jedan jak prasak. Pobogu! Pogledajte što se događa!, zaviče

jedan od gusara Sama Bowlesa. Čulo se još glasova: Dolje se vodi teška bitka, Naši

su zapali u nezgodu, trebaju našu pomoč, Ne dugujem ništa nikome od njih i od

mene neće dobiti ni trunka pomoći, Shamusje u pravu, ostavimo Kragulja da sam

vodi svoje bitke. Hal spretno skoči na palubu i u nekoliko koraka stigne do

zaštićenog dijela pramčanog nadgrada. Skupivši se na tom mjestu promotri

palubu. Jiri je povjerio Aboliju da su mornari vjerni fregati bili zatvoreni u glavnoj

štivi broda, no bokaporta je bila jasno vidljiva za Samove ljude, sa suprotne

ograde. Pogledavši iza sebe, Hal opazi glavu Big Daniela kako se pojavljuje s

bokaporte. Nije više mogao čekati. Potrči prema glavnoj bokaporti i klekne. Pored

vrata bio je teški čekić, no nije smio njime razbiti klinove koji su ih zatvarali, jer bi

ga gusari čuli i odmah napali. Zakuca polako na drvene daske drškom mača i tiho

reče: Hej, vi, mornari s GoZden Bougza, čujete li me? Prigušeni glas s druge

strane vrata mu odmah odgovori keltskim naglaskom: Čujemo vas. Tko ste?

Pošten Englez, koji je došao da vas oslobodi. Hoćete li se boriti s nama protiv

Kraguba? Neka vas Bog blagoslovi, pošteni Englezu! Jedva čekamo da kušamo

njegovu krv šakala. Hal se ogleda oko sebe: Big Daniel je podigao na palubu

smotuljak mačeva, dok su Wally Finch i Stan Sparrow nosili još mačeva. Althuda je

imao puno nabijenih pušaka, koje je spustio na palubu. Puške su izgledale suhe i

spremne da ispale. Imamo oružje za vas, šapne Hal čovjeku ispod vrata.

Pomognite nam da otvorimo vrata, kada budem izvukao klinove, zatim iziđite i

borite se svim snagama, no, vičite ime vašeg broda, tako ćemo vas prepoznati, a

vi čete prepoznati nas. Okrenuvši se prema Big Danielu, klimne glavom i podigne

teški malj. Big Daniel dohvati rub vrata i svom svojom težinom se nagne na njih.

Hal udari maljem i prvi klin poleti preko palube. S još dva udarca maljem izbije i

preostala dva klina koja odlete na palubu. Uz Big Danielovo potezanje izvana i

guranje zarobljene posade s GoWe BowgW iznutra, vrata se bučno otvore i

zarobljenici se pojave na otvorenom, poput pobješnjelih osa. Začuvši tu naglu

buku iza sebe, Samovi ljudi se okrenu razrogačenih očiju. Trebalo im je neko

vrijeme dok su shvatili da su napadnuti i da su zarobljenici slobodni, no već su ih

Hal i Big Daniel napali, s mačevima u ruci. Althuda je žurno palio fitilj na puškama,

dok su Wally i Stan dijelili mačeve oslobođenim mornarima koji su u hrpi izlazili iz

štive. Uz divljački urlik horda gusara pod vodstvom Sama Bowlesa krene u napad

palubom. Bilo ih je dvadeset protiv dvojice i nakon prvog napada Daniel i Hal su se

polako morali povlačiti, uz zveket mačeva. No, njih dvojica uspiju izdržati dovoljno

da se mornari s GoMcM BowgW bace u napad. U roku od nekoliko minuta paluba

je bila prepuna ljudi koji su se borili, pomiješavši se međusobno, da je samo

borbeni urlik dopuštao da prepoznaju neprijatelje od novih prijatelja. Za

Cochrana Cumbraea!, urlikao je Sam Bowles, dok su Halovi ljudi vikali: Za Sira

Hala. Mornari fregate, tek oslobođeni, bili su vodeni neutaživom željom za

osvetom, ne samo zbog njihova zarobljeništva, već i zbog krvoprolića i utapanja

njihovih ranjenih prijatelja. Hal i njegovi ljudi imali su još tisuću drugih razloga da

iskažu svu ljutnju i bijes i čekali su na ovaj trenutak mnogo duže da bi poravnali

račune. Samovi ljudi bili su životinje dovedene u stupicu. Znali su da ne mogu

očekivati nikakvu pomoć od drugova na kopnu, a znali su i da osvetnici, s kojima

su se sukobljavali, neće prema njima imati nimalo milosti. Dvije strane su

brojčano gotovo bile jednake, no možda je posada fregate bila oslabljena dugim

zarobljeništvom u mračnoj štivi bez dovoljno zraka. Hal je odmah primijetio da se

borba počinje okretati na njihovu štetu. Njegovi su ljudi bili primorani polako se

povlačiti prema pramcu broda. Krajičkom oka opazi kako je Sabah, bacivši mač,

ostavio borbu i pobjegao prema bokaporti kako bi se sakrio ispod palube. Hal ga je

zbog toga mrzio. Bio je dovoljan jedan slabić da započne poraz. No Sabah nije

stigao do bokaporte, jer mu jedan visoki gusar s crnom bradom zarije mač u leda

koji mu iziđe kroz pupak. Saf veiđMa v moao ayg jpaszfz, pomisli Hal, a potom

usredotoči svu svoju pažnju, odlučnost i snagu na četvoricu napadača, koji su se

bacili na njega poput hijena na okrvavljeni plijen. Ubije jednoga udarcem u srce,

ispod podignute ruke, a drugog razoruža udarcem u ruku kojim mu je prerezao

tetive. Čovjek ispusti mač iz ruke i potrči urličuči palubom te se baci u more.

Ostala dva napadača se povuku prestrašeni i u tom trenutku Hal se ogleda oko

sebe u potrazi za Samom Bowlesom u gomili mornara. Opazi ga u pozadini. Držao

se oprezno izvan kritičnog dijela, naređujući i prijeteći drugima, s grimasom zlobe

na licu. Same Bowlesu!, uzvikne Hal. Imam te na oku! Iznad glava ljudi, koji su ih

dijelili, Sam pogleda prema njemu i Hal u tim svijetlim očima, premda udaljenim,

opazi strah. Sada dolazim po tebe!, zareži Hal i baci se u njegovu pravcu, no

ispred njega su stajala još tri čovjeka; dok ih je rastjerivao, Sam je pobjegao i

sakrio se medu gomilom. Sada su gusari zamorili oko Hala poput šakala oko lava.

Na trenutak se borio rame uz rame s Danielom, opazivši da je div ranjen na

nekoliko mjesta. Hal zatim opazi da je drška njegova mača bila ljepljiva, kao da je

uzimao med prstima iz posude i shvati da je to njegova vlastita krv. I on je bio

ranjen, no u žaru bitke nije osjećao nikakvu bol i nastavi se boriti. Pazite, Sire

Halu!, uzvikne Big Daniel pored njega u gomili. Nakrmi! Hal skoči unatrag,

oslobodi se i pogleda prema krmi broda. Danielovo upozorenje došlo je točno na

vrijeme da ga spasi. Sam Bowles se pojavio na ogradi donje palube. U udubini

ograde nalazio se mali top i Sam je u ruci držao upaljen fitilj i usred gomile koja se

borila pronašao je Hala i usmjerio top prema njemu. Sam približi fitilj oružju.

Trenutak prije nego što je ispalio, Hal skoči naprijed i dohvati gusara za pojas te ga

podigne sa zemlje. Čovjek krikne od iznenađenja, dok ga je Hal držao ispred sebe,

kao ljudski štit, upravo u trenutku kada je top ispalio ružu metaka. Hal osjeti

čovjekovo tijelo kako se pomiče u njegovim rukama, pogođeno teškim mecima.

Kada ga Hal spusti na palubu, bio je već mrtav. No, pucanj je učinio krvoproliće

medu ljudima s GoWen BoMgfia koji su se sakupili na mjestu gdje se nalazio Hal.

Trojica padnu na palubu u agoniji, u lokvu vlastite krvi, dok su se dvojica, iako

pogođena, pokušavala održati na nogama. Gusari opaze da je taj nenadani potez

išao njima u prilog i bace se u napad poput čopora vukova, dok ih je Sam

ohrabrivao uzbuđeno vičući. Halovi ljudi počeli su popuštati, poput neispravne

brane. Poraz je bio već blizu, kada se na ogradi broda pojavi crno lice prekriveno

tetovažama. Aboli ispusti krik koji je skamenio sve prisutne i kada preskoči

ogradu, slijedili su ga još trojica divova, svi sa sabljama u ruci. Prije nego što su

gusari uspjeli doći k sebi, suočivši se s novim napadom, već su ubili petoricu. Oni

oko Hala osjete se ohrabrenima: vodeni Big Danielom ponovno se bace u napad.

Prikliješteni između Abolijevih ljudi s jedne strane i ohrabrenih mornara s druge,

gusari su ispuštali krikove očaja i dadoše se u bijeg. Oni koji nisu znali plivati,

pobjegnu prema donjim dijelovima fregate, spustivši se kroz bokaporte, dok su

drugi nahrupili prema ogradi kako bi skočili s broda. Borba je bila svršena i fregata

je bila u njihovim rukama. Gdje je Sam Bowles?, uzvikne Hal prema Danielu.

Vidio sam ga kako trči prema štivi broda. Hal se na trenutak zaustavi, boreći se sa

željom da se odmah baci u njegovu potragu kako bi se osvetio. Zatim se uz veliki

napor svlada i vrati se svojoj dužnosti. Bit će vremena za njega i kasnije.

Smjestivši se na mjesto kapetana, Hal prouči brod. Neki ljudi su praznili puške na

ljudima koji su plivali u vodi prema žalu. Dosta je s tim glupostima!, dovikne im.

Prionite na posao, i osposobite brod za plovidbu. Kragulj se može pojaviti u

svakom trenutku. Čak su i neznanci koje su tek oslobodili iz štive potrčali da bi

poslušali njegovu zapovijed, jer su u njegovu glasu prepoznali autoritet. Zatim Hal

spusti glas: Aboli, majstore Daniele, dovedite žene, što brže. Dok su oni trčali

prema bokaporti, on usmjeri svu svoju pažnju fregati. Mornari su se već penjali

priponama, a jedna je skupina već bila spremna podignuti sidro. Nemamo

vremena za to, reče Hal. Uzmite sjekiru i odsijecite konopac sidra kako bismo

isplovili. Začuje oštricu sjekire kako siječe konopac i osjeti brod koji se pokrenuo,

slijedeći morsku struju. Pogleda prema bokaporti i opazi Abolija koji je nosio

Sukeenu, dok je Big Daniel čvrsto držao uza se malenoga Bobbvja sa Zwantie, koja

se držala za njegovu ruku. Glavno jedro otvori se iznad njihovih glava poput

cvijeta, polako se naduvši na laganom noćnom povjetarcu. Hal se okrene prema

kormilu i opazi s velikim olakšanjem da je Ned Tyler već bio za njim. Razvijenih

jedara, Tyleru. Razvijenih jedara, kapetane. Usmjeri brod prema glavnome

kanalu! Da, kapetane! Ned nije mogao sakriti osmijeh i Hal mu se također

osmijehne. Što kažeš na ovaj brod, Tyleru! Dobar je, odgovori mu Ned, s očima

koje su se sjajile. Hal uze megafon i usmjeri ga uvis, naredivši da podignu glavna

jedra i osjeti kako je brod ubrzao ispod njega: započeo je letjeti. O,predivnoje!,

promrmlja. Poput ptice, vjetar ga obožava! Približi se mjestu gdje je Sukeena

klečala pored jednog od ranjenih mornara. Rekao sam ti da ostaviš te vreće na

kopnu, nije li tako? Da, moj gospodaru, odgovori ona i osmijehne mu se nježno.

No, znala sam da se šališ. Zatim ona postane zabrinuta. Ti si ranjen!. Skoči na

noge. Pusti da ti pregledam rane. Nije to ništa, a ovome je čovjeku više potrebna

tvoja njega nego meni. Hal se udalji krenuvši prema zaštitnoj ogradi i pogleda

prema žalu. Požar je zahvatio cijelu šumu i osvijetlio prizor kao da je dan, pa je

jasno mogao razabrati ljude koji su se okupili na obali. Bili su bijesni i frustrirani,

jer su konačno shvatili da su izgubili fregatu, i to pred nosom. Hal opazi divovsku

pojavu Lorda Cumbraea, u prvome redu. Držao je u ruci dvosjekli mač, s licem

nadutim od bijesa koje je izgledalo da će svakog trenutka prsnuti poput prezrele

rajčice. Hal se nasmije prema njemu, umnoživši Kraguljev bijes. Začuje njegov glas

iznad žamora ljudi: Ne postoji tako veliki ocean, Courtenev, gdje se možeš sakriti.

Pronaći ću te. Pronaći ću te, pa da mi i treba stotinu godina. Zatim se Hal uozbilji,

prepoznavši čovjeka koji je stajao pored Kragulja. Na početku Hal nije mogao

vjerovati svojim očima, no požar ga osvijetli tako jasno da nije mogao pogriješiti. U

suprotnosti s Kraguljevim izljevom bijesa, Cornelius Schreuder stajao je

nepomično, prekriženih ruku, i promatrao ga s hladnim izrazom lica, od čega se

Halu smrzne srce. Njihovi se pogledi susretnu: bilo je to kao da se odmjeravaju u

dvoboju. Potpomognut jačom morskom strujom koja je dolazila s rtova, GoZden

Bougfz ubrza. Paluba se tresla, i brod se udalji od obale, a Hal usmjeri svoju pažnju

na brod, izravnavši ga za opasnu plovidbu kanalom do otvorenog mora. Prošlo je

nekoliko trenutaka prije nego što je ponovno mogao pogledati prema obali. Na

morskome žalu ostala su samo dvojica koje je Hal mrzio više od svih ostalih na

zemlji, obojica njegovi krvni neprijatelji. Kragulj je koraknuo u vodu, koja mu je

sezala do pojasa, kako bi bio što bliže njemu. Schreuder je ostao na mjestu gdje

gaje i vidio; nije se bio pomaknuo, i njegova nepomičnost kao u reptila ledila je krv

u žilama. Doći će dan kada ćeš morati ubiti obojicu, reče dubokim glasom Aboli,

koji se nalazio pored Hala. Svakodnevno sanjam taj dan. Osjeti ispod sebe prve

morske struje koje su dolazile s rtova. Pogled na plamen je smanjio njegovu

sposobnost noćnog opažanja i sada je pred sobom vidio samo mrak. Morao je

pronaći put kroz taj kanal, tražeći poput slijepca. Ugasite lanterne!, zapovjedi.

Njihova lagana svjetlost nije mogla probiti tamu, štoviše, još je više osljepljivala

sve. Usmjeri je za stupanj lijevo, reče tiho Nedu. Stupanj na lijevo! Kreni! Nije ga

vidio, no osjeti rt ispred sebe, začuje stalno udaranje valova u greben u uzlazu

kanala. Procijeni pravac po zvuku mora i osjećaju vjetra na koži te pokretu palube

pod njegovim nogama. Nakon toliko vike i buke brod je bio obavijen tišinom. Svi

mornari su znali da ih je Hal poveo protiv staroga neprijatelja, opasnijeg od

Kragulja i bilo kojeg čovjeka. Smanjite glavna i krmena jedra, dovikne ljudima na

priponama, i budite spremni da podignete koševe. GoWg ogz je bio obavijen

velom straha, koji se gotovo mogao opipati, jer je struja bila opasna, a nije bilo

načina bitno smanjiti brzinu broda u toj zasljepljujućoj tami. Došao je trenutak:

Hal osjeti struju koja je dolazila s vanjskog grebena kako se sručila na pramac

broda, a vjetar mu je puhao u obraze u novom smjeru, dok je brod plovio prema

stijenama. Poravnaj kormilo!, grubo zapovjedi. Podignite koševe. GoMen owgz

se okrene oko samoga sebe i glavna jedra zapucketaju na vjetru poput kraguljevih

krila koji je nanjušio miris smrti. Brod zaplovi prema tami, dok su se svi na palubi

spremali na užasan sudar kobilice s grebenom. Hal se zaustavi na zaštitnoj ogradi,

podigne pogled prema nebu. Njegove su se oči polako navikavale na tamu. Opazi

obrise, visoke na obzoru, gdje su zvijezde bile skrivene masom rta. Kormilo na

pola broda, Tyleru. Brod se usmjeri prema novom slijepom pravcu i Halovo srce

jače započne kucati začuvši valove koji su se razbijali o greben. Zatvori šake i

podboči se, misleći da će se sudariti s grebenom: umjesto toga, osjeti snagu

otvorenog mora kako teče ispod kobilice broda u koje je BougA uplovio žudnjom i

strašću ljubavnika. Brod podigne pramac kada je prvi val oceana kliznuo ispod

kobilice i na trenutak nitko nije htio ni pomisliti da ih je Hal uspio izvesti iz pakla.

Upalite lanterne!, zapovjedi Hal. Tyleru, okreni prema jugu. Idemo prema

otvorenom moru. Produžena tišina prekinuta je glasom koji je viknuo s glavnoga

križa: Gospodin vas voli, kapetane! Uspjeli smo. Zatim se palubom prošire urlici

sreće. Za Sira Hala i za GoWew Bowgi! Klicali su sve dok nisu ostali bez daha i Hal

začuje nepoznate glasove koji su ga zvali imenom. Mornari koje su oslobodili iz

štive broda glasno su vikali, plješćući zajedno s ostalima. Osjeti malu i toplu ruku

kako uzima njegovu i, spustivši pogled, ugleda slatko Sukeenino lice kako se sjaji

na svjetlosti lanterne pored kućišta kompasa. Vole te gotovo koliko te i ja volim,

reče i povuče ga lagano za ruku. Ne želiš li doći na mjesto gdje bih ti mogla

pregledati rane? No, on nije htio ostaviti palubu, htio je uživati u zvukovima

novoga broda i mora. Tako privije uza se Sukeenu, dok je GoMen BougA plovio u

noći. Zatim im se približi Big Daniel, vukući za sobom odvratno stvorenje. Hal ga

ne prepozna odmah, no zatim ga prođu trnci, kada začuje plačljiv glas. O, dobri

gospodine Henrv, molim vas, budite milostivi prema starome prijatelju. Sam

Bowles. Hal pokuša zadržati smirenost. Imaš na savjesti toliko krvi, da bi mogla

fregata ploviti na njoj. Vi ste u krivu, dobri Sire Henrv. Ja sam bijednik, prema

kojem je život bio okrutan. Nisam nikada nikome htio nauditi. Pobrinut ću se za

njega sutra ujutro. Okujte ga za glavni jarbol i postavite dva čovjeka na straži,

zapovjedi Hal Big Danielu. Pazite da nam ovoga puta ne pobjegne, ostavivši nas

bez zadovoljstva osvete. Na svjetlosti lanterne promatrao je dok su Sama

Bowlesa okovali za glavni jarbol i dok su dva čovjeka ostala stražariti nad njim s

mačem u ruci. Moj brat Peter bio je jedan od onih koje si utopio, reče mu stariji

od dvojice. Tražim najmanju izliku da ti zabijem ovaj mač u utrobu. Hal ostavi

Daniela da zapovijeda palubom i povevši sa sobom Sukeenu, spusti se ispod

palube u glavnu kabinu. Ona nije htjela ni ćuti da se odmori prije nego što je

očistila i previla rane koje su bile na njegovu tijelu, iako ni jedna nije bila tako

teška da ju zabrine. Na kraju ju Hal povede u malu kabinu i reče joj: Ovdje se

možeš odmoriti da ti nitko ne smeta. Spusti ju na ležaj i pokrije vunenim

pokrivačem, iako se ona bunila. Ima ranjenika kojima je potrebna moja pomoć,

prošapće ona. Tvoje dijete i ja te više trebamo, odgovori joj odlučno Hal, i

natjeraju da spusti glavu na jastuk; Sukeena uzdahne i gotovo odmah utone u san.

On se vrati u glavnu kabinu i sjedne za Llewellynov pisaći stol. Na sredini stola

nalazila se Biblija uvezena u crnu kožu. Za vrijeme zarobljeništva Hal se nije mogao

približiti Svetome pismu, i sada otvori knjigu i pročita natpis na početku, napisan

kosim rukopisom: Ispod je bilo ispisano: Posvećen Otkriće da je i prethodni

kapetan tog broda bio njegov pobratim, ispuni ga zadovoljstvom koje ga ohrabri

da sve u životu ima svoje značenje i cilj. Sat je vremena listao Bibliju, čitao dijelove

koje mu je otac preporučivao kada bi trebao donositi važne odluke. Na kraju,

zatvori knjigu, ustane i započne tražiti dokumente broda, opazivši gotovo odmah

željeznu blagajnu ispod ležaja. Budući da nije uspijevao pronaći ključ, pozove

Abolija kako bi mu pomogao. Zajedno otvore kasu, a potom Hal otpusti Abolija,

ostavši sjediti sam ostatak noći za Llewellynovim pisaćim stolom kako bi proučio

registre i dokumente broda na svjetlosti lanterne. Toliko je bio usredotočen na

čitanje da je začuđeno podigao glavu kada je Aboli došao po njega, sat nakon

svitanja: Koliko je sati, Aboli? Dva otkucaja jutarnje smjene na straži. Ljudi te žele

vidjeti. Hal se podigne od stola i protegne se, te se približi vratima kabine gdje je

Sukeena još spavala. Bilo bi dobro da razgovaraš s novim mornarima, što prije,

Gundwane, reče Aboli iza njegovih leda. Da, u pravu si. Hal se okrene prema

njemu. Daniel i ja smo im već rekli tko si, no sada ih moraš nagovoriti da plove

pod tvojim zapovjedništvom. Ako se budu oduprli i ne budu te prihvatili kao

kapetana, ne preostaje nam baš puno. Njih je trideset i četiri, a nas samo šest. Hal

krene prema malenom ogledalu na zidu, iznad vrča i lavora. Vidjevši svoj lik u

ogledalu, iznenađeno se trgne. Bože mili, Aboli, izgledam poput gusara, tako da ni

ja sam sebi ne bih vjerovao. Mora da je Sukeena slušala, jer se odjednom pojavi

na pragu, zamotana u pokrivač. Reci im da dolazimo za minutu, Aboli, kada

budem poboljšala njegov izgled. Kada su Hal i Sukeena izišli zajedno na palubu,

ljudi su ih okupljeni na sredini palube gledali zabezeknuto. Preobražaj je bio

nevjerojatan. Hal je bio svježe obrijan i na sebi je imao jednostavnu i čistu odjeću,

koju je uzeo iz Llewellynova ormara. Sukeena je počešljala kosu, natopila ju

balzamom i skupila u pletenicu, a učinila je sebi neku vrstu tunike sa zavjesom od

baršuna iz kabine. Zajedno, visoki i mladi Englez i lijepa istočnjačka djevojka činili

su predivan par. Hal ostavi Sukeenu pored bokaporte i krene prema skupini ljudi.

Zovem se Henry Courtenev. Englez sam kao i vi i mornar sam kao i vi. I te kakav,

kapetane, dovikne mu jedan od njih. Vidjeli smo kako ste nas izbavili iz mraka,

između rtova, i to s nepoznatim brodom. edan drugi dovikne: Plovio sam s vašim

ocem, Sirom Francisom Courtenevjem na staroj ZWy RWm. Bio je moreplovac i

ratnik, i usto pošten čovjek. još jedan uzvikne: učer navečer, koliko je meni

poznato, porazili ste sedmoricu gusara, Kraguljevih ljudi, vašim mačem. Krv nije

voda. Svi započnu klicati i pljeskati, nastavivši ga još dugo hvaliti, i on nije odmah

uspio doći do riječi, no na kraju podigne ruku. Odmah ću vam reći da sam

pročitao brodsku knjigu kapetana Llewellyna. Pročitao sam ugovor koji je imao s

vlasnikom broda i znam kamo je plovio GoWen owgz i što je bila njegova misija.

Napravi stanku, promatrajući njihova poštena lica, označena životom na

otvorenom zraku. Moramo se odlučiti, vi i ja. Možemo reći da smo poraženi od

Kragulja, prije nego što smo i započeli, i vratiti se natrag u Englesku. Ljudi započnu

mrmljati i buniti se, dok on ponovno nije podigao ruku. Ili, mogu preuzeti ugovor

kapetana Llewellyna i održati njegovu riječ s vlasnicima GoWg sowgAa. Sto se

mene tiče, možete se prikloniti meni i imat ćete iste uvjete i isti dio plijena za koji

ste potpisali. Prije nego što mi odgovorite, sjetite se da, pridružite li mi se, imamo

velike izglede da ćemo se ponovno sresti s Kraguljem i da ćemo se morati boriti

protiv njega. Odmah nas povedite k njemu, kapetane, dovikne jedan od mornara.

Borit ćemo se s njim već danas. Ne, mladiću. Nemamo dovoljno ljudi i prije nego

što budemo susreli ponovno Kragulja, moram naučiti kako se kormilari ovim

brodom. Borit ćemo se protiv Gwa na mjestu i na dan koji ja budem izabrao,

čvrsto izjavi Hal. I tog ću dana nabiti Kraguljevu glavu na vrh glavnoga jarbola i

podijelit ćemo si plijen. S vama sam, kapetane, uzvikne mornar s plavom kosom.

Ne znam ni napisati svoje ime, ali donesite mi registar i stavit ću tako veliki i crni

križ da će prestrašiti i đavla osobno. Svi prasnu u gromki smijeh. Da, donesite

nam registar i dajte da potpišemo. S vama smo. Kunem se i potpisujem. Hal ih

ponovno zaustavi. Doći ćete jedan po jedan u moju kabinu, kako bih vam

zapamtio imena i mogao vam pružiti ruku. Okrene se prema zaštitnoj ogradi i

pokaže prema pramcu. Plovimo otvorenim morem bez prepreka. Na obzoru se

mogla vidjeti afrička obala, niska i plavkasta. Sada se uspnite na jarbole i razvijte

jedra, plovit ćemo prema afričkom rogu. Nahrupe svi prema priponama i podijele

se po križevima, te se jedra napuhnu na vjetru, sjajeći se na suncu poput visokog

oblaka. Koja je ruta, kapetane?, dovikne Ned Tyler za kormilom.

Istoksjeveroistok, Tyleru, odgovori Hal. Zatim osjeti brod kako se podiže, dok se

on okrenuo i pogledao trag koji je ostavljao plavim morem poput nježnog poteza

kista. Svaki član posade koji je prolazio pored glavnoga jarbola gdje je bio

sklupčan Sam Bowles, okovan poput majmuna, iskoristio je priliku i pljunuo na

njega. Aboli se pojavi pred Hala na početku prve poslijepodnevne smjene na

straži. Sada moraš poravnati račune sa Samom Bowlesom. Ljudi postaju sve

nestrpljiviji. Prije ili poslije će jedan od njih preduhitriti smaknuće i zariti mu nož u

rebra. Oslobodio bi me mnogih muka. Hal podigne pogled s hrpe dokumenata i

traktata o plovidbi koje je pronašao u kovčegu Christophera Llewellyna. Znao je da

će posada od njega tražiti okrutnu osvetu prema Samu Bowlesu i nije mu bila baš

ugodna pomisao na to što će morati učiniti. Odmah stižem na palubu. Uzdahne,

predavši se beskrui puloznoj Abolijevoj logici. Okupi ljude na sredini palube. I:

Mislio je da je Sukeena još uvijek u malenoj kabini, koju je pretvorila u malu

bolnicu i gdje su svi ranjenici još uvijek bili između života i smrti. Nadao se da će

ostati ondje, no, kada je izišao na palubu, ona mu krene u susret. Trebala bi sići,

Princezo, reče joj tiho. Neće to biti prizor za tvoje oči. To što tišti tebe, tišti i

mene. Tvoj otac je bio dio mene i njegova me se smrt tiče. I ja sam izgubila oca u

užasnim okolnostima, no, osvetila sam ga. Ostat ću promatrati kako ti osvećuješ

svoga. Dobro, Hal pristane, a zatim dovikne da ga čuju s druge strane palube:

Privedite zarobljenika! Bili su primorani vući ga pred njegove tužitelje, jer ga noge

nisu držale i suze su mu se slijevale niz lice miješajući se s pljuvačkom mornara.

Nisam imao loše namjere, molio je. Čujte me, prijatelji. Onaj vrag od Cumbraea

me primorao. Smijao si se dok si držao pod vodom glavu mog brata, u laguni!,

dovikne jedan od mornara. Kada su ga odvukli do mjesta gdje je uspravno stajao

Aboli s rukama prekriženim na prsima, crni div se zagleda u Sama s čudnim sjajem

u očima. Prisjeti se Francisa Courteneyja!, promrmlja. Prisjeti se što si učinio

najboljem čovjeku koji je plovio oceanima. Hal je pripremio popis zločina za koje

je Sam Bowles morao odgovarati. Kako je postupno i glasno čitao optužbe, ljudi su

vikali i tražili osvetu. Na kraju Hal konačno pročita i posljednju optužbu s

užasnoga popisa: Samuel Bowles, optužen si da si ubio, pred očima posade,

ranjenike s GoWeM Bowg koji su bili preživjeli tvoj bezobzirni napad, i utopio ih.

Spremi dokument i oštro zapita: esi li čuo optužbe kojima te terete? Što možeš

reći u svoju obranu? Nisam kriv! Kunem se, nikada to ne bih bio učinio, ali

strahovao sam za svoj život. Posada ga ušutka povicima i prošlo je nekoliko

minuta prije nego što je Hal ponovno uspio uspostaviti tišinu. Zatim zapita: Dakle,

ne niječeš optužbe koje su podignute protiv tebe? Što vrijedi nijekati?, zaviče

jedan od mornara.Vidjeli smo svi vlastitim očima. Sada je Sam Bowles glasno

plakao. Za ime Boga, imajte milosti, Sire Henrv! Znam da sam pogriješio, no, dajte

mi još jednu mogućnost, i nećete naći stvorenje koje će biti uslužnije i ljubaznije

od mene, služit ću vam cijeli svoj život. Pogled na Sama Bowlesa mu je izazivao

toliko gađenje da je Hal htio ispljunuti, kako bi se oslobodio odvratnog okusa u

ustima. Odjednom se ponovno prisjeti slike oca kojeg vode na smaknuće,

polegnutog na nosiljci, s izmučenim tijelom od kotača i na to sjećanje se započne

tresti. Sukeena, uz njega, osjeti njegovu bol i spusti svoju laganu ruku na njegovu,

kako bi ga umirila. On polako udahne, boreći se da odagna tmurne valove patnje

koji su prijetili da će ga nadjačati. Samuel Bowles, priznali ste vaša zlodjela koja se

spominju u optužbi podignutoj protiv vas. Želite li nešto reći, prije nego što

pročitam osudu protiv vas? Promotri hladnim izrazom lica Samove oči pune suza i

opazi čudnovatu preobrazbu. Shvati da su suze bile samo sredstvo koje je Sam

mogao koristiti kako je želio. Bilo je još nešto što je gorjelo u skrivenom dijelu

njegove duše: tako tmurna zloba da je na trenutak skrenuo pogled s tih očiju, koje

gotovo nisu izgledale ljudske već zvjerske. Vi mislite da me mrzite, Henry

Courtenev, no, ne znate što je zaista mržnja. Uživam pri pomisli na vašeg oca na

kotaču. Bilo je to djelo Sama Bowlesa. Prisjetite se, svakoga dana vašeg života.

Možda će Sam Bowles i umrijeti, no bilo je to njegovo djelo! Glas se sve više

podizao, sve dok se nije pretvorio u krik, dok su na njegovim usnama pojavila

slina. Njegov ga je vrag nadvladao i njegovi povici postanu nepovezani. Ovo je moj

brod, samo moj. Trebao sam postati kapetan Sam Bowles, a vi ste mi to

onemogućili. Neka vrag ispije vašu krv u paklu, neka pleše nad lesom vašeg oca,

Henry Courtenev. Hal skrene pogled s tog odvratnog čovjeka, pokušavši se

oglušiti na tu bujicu riječi. Tyleru, pozove glasno, da ga svi mogu čuti, usprkos

Samovim urlicima. Nećemo više gubiti vrijeme, i oduzimati ga posadi broda.

Zarobljenika treba smjesta objesiti. Povucite konopac preko glavnog križa.

Gundwane!, vikne Aboli u znak upozorenja. Iza leda! Odmakne se, no prekasno da

bi reagirao. Brzo poput zmije Sam Bowles uvukao je ruku ispod hlača, gdje je nosio

kožnu futrolu. Oštrica bodeža zasja u njegovim rukama, sjajna poput komadića

kristala, dražesna poput privjeska djevojke. Bowles baci bodež svom snagom. Hal

se već započeo okretati čim je začuo Abolijev uzvik, no Sam je bio brži. Bodež je

već sijevao prostorom koji ih je dijelio i Hal začuje kako oštrica prodire u meso: no,

on nije osjetio udarac; opazi Sukeenu koja je pružila golu ruku da zaustavi udarac i

srebrena oštrica se zarije dva prsta ispod lakta. Bože, zaštiti ju!, uzvikne Hal,

uzevši ju u naručje i čvrsto ju stisnuvši uza se. Oboje su se zagledali u dršku

bodeža koja je virila iz mesa. Aboli dotrči do Sama Bowlesa trenutak nakon što je

bodež poletio iz njegove ruke i svom snagom ga udari po licu. Ned Tyler i nekoliko

mornara skoče prema njemu kako bi ga dohvatili i vratili na noge. Sam protrese

glavom, jer ga je Aboli ošamutio. Krv mu je curila iz ugla usana. Postavite konopac

preko glavnoga križa, uzvikne Ned Tvler i jedan se čovjek uspne priponama kako bi

izvršio zapovijed. Potrči križem i minutu zatim konopac je visio i slobodnim krajem

padao na palubu. Oštrica se zarila duboko, promrmlja Hal, čvrsto stišćući Sukeenu

uza se, i podignuvši joj nježno ranjenu ruku. Tanka je i zaoštrena. Sukeena

podigne glavu kako bi mu se osmijehnula, hrabrog izraza lica. Tako zaoštrena da

sam ju jedva osjetila. Izvuci je brzo van, dragi, i savršeno ću ozdraviti. Pomogni

mi!, reče Hal Aboliju koji se požuri da mu pomogne i dohvati tanki bodež i jednim

jedinim brzim pokretom izvuče oštricu iz Sukeenine ruke. Izvuče ju sa

začuđujućom lakoćom. Ona promrmlja: Nije me jako ozlijedila, no problijedjela je,

a na očnim kapcima joj se zatresu suze. Hal ju uze u naručje i krene prema

bokaporti na krmi broda, no zadrža ga divljački krik. Sam Bowles je stajao

uspravno ispod konopca koji je visio s križa, dok mu je Ned Tvler stavljao omču

oko vrata, a četvorica mornara već su bila spremna sa slobodnim krajem konopca

u rukama. Vaša kurva je mrtva, Henrv Courtenev. Mrtva je, kao i vaše kopile. Ubio

ih je Sam Bowles. Kapetane Courtenev, sjetite me se u vašim molitvama. Ja sam

čovjek kojeg nikada nećete zaboraviti. Samo je mali rez. Princeza je jaka djevojka,

usto i hrabra, izvući će se, promrmlja Ned na uho Sama Bowlesa. Ti si mrtav, Sam

Bowles. Da znak svojim ljudima na drugom kraju konopca, koji se udalje, lupajući

jednoglasno nogama o pod. Trenutak prije nego što se konopac napne, oduzevši

mu dah, Sam ponovno vikne: Dobro pogledajte oštricu koja je ranila vašu kurvicu,

kapetane, i kada okušate vršak, pomislite na Sama Bowlesa. Konopac mu zatvori

grlo i podigne ga sa zemlje te zaguši sljedeću riječ prije nego što mu je uopće došla

do usta. Posada zaurla od sreće kada se Sam Bowles spiralno uspne u vis, ljuljajući

se, dok je brod i dalje plovio. Njegove su se noge trzale a lanci na gležnjevima

zveckali poput zvončića na saonicama. Još se uvijek trzao, kada mu je vrat snažno

udario i slomio se na kraju glavnoga križa. Ostavite ga neka visi cijelu noč,

zapovjedi Ned Tyler. Sutra ujutro ćemo ga spustiti i dati ga morskim psima. Zatim

se nagne i podigne bodež s palube gdje ga je Hal bacio, proučivši okrvavljenu

oštricu: njegovo preplanulo lice problijedi. O, Bože, to ne može biti istina! Podigne

ponovno pogled prema tijelu Sama Bowlesa koje se njihalo u visini na svaki pokret

broda. Tvoja je smrt bila previše laka. Daje to u mojoj moći, ubijao bih te stotinu

puta, svakoga puta na sve bolniji način. Hal spusti Sukeenu na ležaj u glavnoj

kabini. Trebao bih očistiti ranu, no užareno željezo bi ostavilo ožiljak. Klekne pored

ležaja i prouči ranu s velikom pažnjom. Duboka je, no gotovo nema krvarenja.

Obavije joj ruku bijelom platnenom tkaninom koju je Aboli donio iz kovčega ispod

ležaja. Donesi mi torbu s lijekovima, zapovjedi Sukeena i Aboli se odmah udalji.

Čim su bili sami, Hal se nagne nad nju i poljubi joj blijede obraze. Preduhitrila si

Samov udarac kako bi me spasila, promrmlja, i približi lice njenome. Stavila si na

kocku svoj život i život djeteta koje nosiš. Nije to bio dobar posao, ljubavi moja.

Ponovila bih ga... Prekine se odjednom i on osjeti da se ukočila u njegovu naručju.

Zastenje. Što te muči, ljubavi? Povuče se unazad i pogleda joj lice. Ispod njenih

očiju opazi malene suze znoja kako izlaze iz pora na koži, poput rose na laticama

žute ruže. Patiš li? Peče, prošapće. Peče više od užarenog željeza o kojem si

pričao. Hal odmota brzo tkaninu s ruke, i začuđeno se zagleda u promjenu nastalu

na rani dok su se zagrlili. Ruka se nadula pred njegovim očima, poput onih debelih

ribica koraljnih grebena koje se mogu naduti, povećavši obujam, kada im prijeti

opasnost. Sukeena podigne ruku i približi ju prsima, te zastenje kada bol koja je

izvirala iz rane zahvati i prsa poput lijevanog željeza. Ne razumijem što se dogada.

Započne se nestrpljivo pomicati na ležaju. Ovo nije prirodno. Pogledaj kako

mijenja boju. Hal je nemoćno gledao ruku koja se nadimala polako, postavši

ljubičaste boje, od ramena do lakta. Iz rane se počela cijediti žuta i ljepljiva

tekućina. Što mogu učiniti?, zapita Hal. Ne znam, odgovori očajno ona. Ne

razumijem što se događa. Grč boli uhvati ju poput škripca, i ona savije kičmu.

Zatim se bol smanji i ona ga zamoli: Moram dobiti torbu. Ne mogu izdržati ovu

bol. Imam prašak koji sam izvadila iz maka za opijum. Hal skoči na noge i prođe

kabinu: Aboli, gdje si? Odmah donesi torbu! Na pragu je stajao Ned Tvler koji je

držao nešto u ruci i imao je čudan izraz lica. Kapetane, moram vam nešto

pokazati. Ne sada, prijatelju, ne sada. Hal ponovno podigne glas. Aboli, dođi

odmah. Aboli potrči Ijestvama i donese torbu. Sto je, Gundwane? Sukeena!

Nešto joj se događa. Trebaju joj njeni lijekovi. Kapetane! Ned Tyler ude silom u

kabinu i odmakne Abolija te dohvati Hala za ruku. Nije nešto što može čekati.

Pogledajte bodež. Pogledajte vršak. Podigne bodež i ostali se zagledaju u njega. U

ime Boga!, prošapće Hal. To ne može biti istina! Po svoj dužini oštrice nalazila se

uska brazda, ispunjena crnom i ljepljivom pastom, koja je, osušivši se, ostavila tvrd

i svjetlucav sloj. To je oružje ubojice, reče Ned tiho. Brazda je puna otrova. Hal

osjeti kako mu se tlo trese pod nogama, kao da se na brod sručio veliki val. Zamuti

mu se pred očima. Nije moguće. Aboli, reci da nije moguće. Budi čvrst, promrmlja

Aboli. Budi čvrst zbog nje, Gundwane. Stisne snažno Halovu ruku i to ohrabri

Hala, no kada pokuša udahnuti, osjeti kao da mu željezna motka pritišće prsa. Ne

mogu živjeti bez nje, stenjao je poput zbunjenog djeteta. Ne smiješ joj to

pokazati, reče Aboli. Nemoj joj još više otežati rastanak. Hal se zagleda u njega

ne shvaćajući, zatim započne shvaćati značenje male brazde u oštrici i prijetnje

Sama Bowlesa koje mu je doviknuo s omčom oko vrata. Sukeena umire, reče

začuđeno. Ovo će za tebe biti teže od svih bitaka koje si ikada do sada vodio,

Gundwane. S golemim naporom Hal pokuša ponovno doći k sebi. Nemoj joj

pokazati bodež, zapovjedi Nedu Tyleru. ldi! Baci u more to prokleto oružje! Vrati

se Sukeeni i pokuša sakriti očaj koji je imao na srcu. Aboli je donio tvoju torbu.

Klekne ponovno pored nje. Reci mi kako da pripremim lijek. O, požuri, molila je, u

grču. Plava bočica. Dvije doze u čašu tople vode. Ne više, jer je jak. Ruka joj se

tresla snažno kada je pokušala uzeti čašu. Mogla se služiti samo jednom rukom.

Ranjena ruka je bila naduta i ljubičasta, prsti, nekoć nježni, toliko su nabrekli da je

koža gotovo napukla. Držala je s poteškoćama čašu i Hal joj je približi usnama, dok

je ona ispijala sadržaj što je brže mogla. Ponovno se spusti na ležaj, izmorena od

napora, mučena grčevima i sva u znoju agonije. Hal ostane pored nje, čvrsto ju

stišćući uza se, pokušavši ju utješiti; no, znao je da je sav njegov napor bio

uzaludan. Nakon nekog vremena mak započne djelovati. Ona se privije uz njega,

zarivši mu lice u vrat. Umirem, Gundwane. j Ne govori tako, molio ju je. Znala sam

to već mjesecima. Pročitala sam u zvijezdama. Zato nisam mogla odgovoriti na

ono tvoje pitanje. Sukeena, ljubavi moja, umrijet ću s tobom. i Ne. Njen je glas

bio jači. Ti ćeš nastaviti živjeti. Pratila sam te na tvome putu dokle god mi je to

bilo dozvoljeno, no, tebi je sudbina namijenila poseban život. Na trenutak se

odmori, i on j pomisli da je pala u nesvijest, no, zatim ponovno progovori: Ti ćeš i

nastaviti živjeti, imat ćeš mnogo muške djece i njihova će djeca napredovati u ovoj

zemlji, Africi, i postat će to njihova domovina. Ja ne želim druge djece, osim tvoje,

odgovori Hal. Obećala si mi sina. Šuti, ljubavi, jer će ti sin kojeg ti budem rodila

slomiti srce. Ponovno ju uhvati strašan grč od kojeg krikne. Na kraju je izgledalo

da više ne može izdržati, i ponovno padne na ležaj, dršćući i plačući. On ju je

čvrsto držao, ne mogavši pronaći riječi kojima bi umanjio njenu bol. Sati su

prolazili i on začuje dva puta brodsko zvono kako najavljuje smjenu na straži.

Osjećao je kako postaje sve slabija i kako se udaljava od njega, zatim njeno tijelo

ponovno uhvate jaki grčevi. Kada je ponovno pala u njegovo naručje, promrmlja:

Rodio ti se sin, sin kojeg sam ti obećala.Imala je zatvorene oči, a suze su joj tekle

niz lice. Nekoliko trenutaka on ne shvati njene riječi, a zatim bojažljivo odmakne

pokrivač. Između njezinih okrvavljenih bedara ležalo je malo ružičasto djetešce,

prekriveno velom sjaja i vezano pupčanom vrpcom uz nju. Malena glava bila je

razvijena samo na pola: oči nikada neće ugledati svjetlost dana, nikada neće

zaplakati, a usta nikada neće sisati, ni smijati se. Hal opazi da je bilo muško dijete.

Uze ju u naručje i Sukena otvori oči, nježno mu se nasmiješivši. Žao mi je, ljubavi.

Sada moram ići. Budeš li i sve zaboravio, zapamti samo da sam te voljela kao što

te neće moći voljeti nijedna žena. Zatvori oči i on osjeti kako život napušta njeno

tijelo, dok se na nju spuštao veliki mir. Probdje zajedno s njima, sa svojom ženom

i svojim sinom, do ponoći. Zatim Althuda donese u kabinu smotuljak platna,

zajedno s iglom i koncem. Hal položi mrtvorodenče u Sukeenino naručje, i obavije

ih zajedno, uz Althudinu pomoć, u platno, sašivši ga s topovskom granatom na

jednome kraju. U ponoć Hal u svome naručju odnese ženu i dijete i dade ih oboje

moru, pod mjesečevom svjetlošću Afrike. Kliznu ispod tamne površine, ostavivši

za sobom samo nabor u tragu broda. Zbogom, ljubavi, prošapće. Zbogom, sine

moj. Zatim se spusti u kabinu na krmi broda i otvori Llewellynovu Bibliju, tražeći

utjehu u stranicama knjige uvezene u crnu kožu, no uzalud. Šest dugih dana ostao

je sjediti sam pored prozora svoje kabine, bez da pojede išta od onoga što mu je

Aboli donosio. Ponekad bi čitao Bibliju, no većinom je samo gledao u trag koji je

ostavljao brod. Svakoga dana, u podne, uspinjao se do palube, oštar i bezvoljan,

kako bi procijenio položaj sunca. Računao je položaj broda i davao zapovijedi

kormilaru, zatim se vraćao u svoju kabinu i ostajao sam sa svojom boli. Ujutro

sedmoga dana Aboli stane pred njega. Bol je prirodna, Gundwane, no ovo je

samosažalijevanje. Ti zaboravljaš tvoje obveze i sve nas koji smo se s povjerenjem

prepustili u tvoje ruke. Dovoljno si patio. Nikad neće biti dovoljno. Hal podigne

pogled prema njemu. Oplakivat ću ju sve dane moga života. Podigne se i osjeti

kako mu se muti pred očima, oslabljen patnjom i pomanjkanjem hrane. Pričeka da

mu se glava razbistri. U pravu si, Aboli. Donesi mi tanjur hrane i vrč piva. Nakon

što je pojeo, osjeti se jačim. Opere se i obrije, presvuče košulju i počešlja

razbarušenu kosu, učinivši debelu pletenicu na leđima. Primijeti da je medu crnim

kovrčama bilo i sijedih niti i pogleda se u ogledalo te jedva prepozna preplanulo

lice koje ga je promatralo, s orlovskim nosom. Opazi da nije bilo ni najmanje

masnoće najagodičnim kostima i čeljusti. Oči su mu bile zelene poput smaragda i

sjajile se poput dragog kamenja. Tek mi je dvadeset godina, pomisli začuđeno, a

izgledam kao da sam dvostruko stariji. Uze mač sa stola i stavi ga u korice.

Odlično, Aboli, spreman sam da se vratim svojim obvezama, izjavi i Aboli krene za

njim na palubu. Voda palube za kormilom ga pozdravi, a straža na palubi se

pogleda. Svi ljudi su bili svjesni njegove prisutnosti, no nitko nije gledao prema

njemu. Hal je neko vrijeme ostao naslonjen na zaštitnu ogradu, sijevajući očima

prema priponama i palubi. Kormilaru, pazi, skrećeš prema vjetru, k vragu!, izdere

se na kormilara. Lanterna na glavnome jedru podrhtavala je na laganome vjetru, i

Hal je to opazio, a straža, stisnuta ispod glavnoga jarbola izmijeni si osmijeh.

Kapetan se ponovno vratio medu njih. Na početku nisu shvaćali što je to značilo,

no ubrzo su otkrili. Hal počne pozivati sve članove posade u svoju kabinu, jednog

po jednog. Nakon što ih je zapitao za ime i prezime i mjesto ili posao, koji su

obavljali, raspitivao se o spretnosti i njihovoj službi, proučavajući ih u

međuvremenu kako bi procijenio njihove sposobnosti. Trojica su se isticala medu

svima njima: pod Llewellynom su bili na čelu smjena na straži, a voda palube John

Lowell službovao je i kđd Halova oca. Ti ćeš zadržati svoje staro mjesto vode

palube, reče mu Hal i John se nasmije. Bit će mi čast moći vam služiti. Nadam se

da ćeš ostati tog mišljenja i nakon mjesec dana, odgovori mu on suho. Ostala

dvojica bili su William Stanlev i Robert Moone, obojica kormilari. Halu su se

odmah svidjeli. Llewellyn je znao izabrati ljude, pomisli, i rukuje se s njima. Big

Daniel je također bio voda palube, dok je Ned Tyler, koji je znao čitati i pisati,

postao drugi časnik. Althuda, jedan od malobrojnih medu posadom koji je također

znao pisati i čitati, postao je pisar broda, odgovoran za sve dokumente i njihovo

ispunjavanje. Bio je najuža veza koja je preostajala Halu sa Sukeenom i zbog toga

ga je jako volio i želio ga je uvijek imati uza se. Na taj je način mogao podijeliti

svoju bol. John Lowell i Ned Tyler proučavali su zajedno s njim popis posade i

pomagali mu da organizira smjenu na straži, glavni popis po kojem je svaki član

posade znao kojoj smjeni pripada i koje mu je mjesto na brodu. Učinivši to, Hal

pregleda brod, započevši s glavnom palubom, a zatim otvorivši bokaporte, i

zajedno s dvojicom kormilara. Penjao se i ponekad puzio po cijelome brodu, od

dna do vrha jarbola. Ušavši u spremnicu baruta otvori tri bačvice, koje je izabrao

slučajno, kako bi procijenio kvalitetu praha i fitilja. Napravi inventuru tereta

provjerivši manifest i začudi se zadovoljan zbog velike količine pušaka i metaka

koje je brod prevozio, zajedno s artiklima za prodaju. Zatim zapovjedi da se

pregleda trup broda i, spustivši u more brodicu, kružio je oko broda nastojeći

procijeniti stanje kobilice broda. Premjesti nekoliko topova na krmu broda i

zapovjedi da prenesu teret na palubu i ponovno ga vrate u štivu broda, pazeći da

ga ravnomjerno rasporede. Zatim naredi posadi da vježba razvijati jedra, ploveći s

brodom u svim pravcima i s različitim vjetrovima. Nastavio je tako gotovo cijeli

tjedan dana, pozvavši smjenu straže usred noći kako bi smanjila ili povećala jedra i

što više ubrzala brod. Ubrzo je poznavao brod istim intenzitetom poput

ljubavnika. Znao je koliko ga je mogao približiti vjetru i kako je plovio

potpomognut vjetrom sa svim razvijenim jedrima. Navlaži jedra morskom vodom,

kako bi bolje izdržala vjetar, a potom, dok je plovio najvećom brzinom, izračunao

je brzinu u vodi posluživši se klepsidrom i uzicom koju je spustio s pramca na

krmu. Otkrije kako ubrzati brod što više i kako da odgovori na kormilo kao vranac

uzdama. Posada je radila ne žaleći se i Aboli je čuo mornare kako međusobno

razgovaraju na pramčanom nadgradu. Umjesto da se požale, činilo se da cijene

promjenu naspram Llewellynove ruke. Mladi kapetan je pravi mornar. Brod ga

voli. On zna kako da iz njega izvuče najviše i kako da poleti vodama. Voli i nas

tjerati do granice snošljivosti, usprotivi se drugi. No, ohrabrite se. Kladim se da

ćemo na kraju ovoga putovanja imati lijep dio plijena u džepu, svaki od nas. Zatim

Hal započne rad na topovima, zapovjedivši da ih izvuku iz pozicije spremne za

paljbu i ponovno ih vrate na mjesto, dok se ljudi znojni i iznemogli, smiješeći se,

nisu počeli žalili, psujući ga i nazivajući ga tiraninom. Nakon toga zapovjedi posadi

da vježba gađanje na plutajućoj bačvici, pohvalivši najbolje kada bi uspjeli pogoditi

bačvu. U stankama su vježbali mačevanje, boreći se golih prsa i mjereći se protiv

Abolija, Big Daniela i Johna Lowella, koji je bio najbolji mačevalac nove posade.

GofM Bowgfz je plovio uz obalu afričkog kontinenta i Hal ga okrene prema

sjeveru. Sada se more mijenjalo nakon svake milje. More je dobilo intenzivnu boju

indiga koja je izgledala kao da guši nebo. Vode su bile toliko bistre da je Hal,

nagnuvši se s pramca broda, mogao razabrati na četiri hvata dubine dupine koji su

plivali pred brodom, okrećući se istom živahnošću poput koker španijela, a potom

bi se pojavljivali na površini mora i skakali u luku. Kada bi izvirali, promatrao je

njihovu glavu i čeljusti koje su se otvarale kako bi disali, dok su ga dupini

promatrali živahnim očima i vragolastim osmijehom. Plovidbu broda slijedile su i

ribe, koje su se kretale pred brodom na srebrenim krilima. Kada bi naletjeli na

utihu, Hal nije dozvoljavao posadi da se odmara, već bi spuštao u more brodicu i

organizirao nadmetanja različitih smjena straže u brzini, sve dok voda ne bi

postajala bijela, pjeneći se pod veslima. Zatim, na kraju utrke, naređivao bi da

napadnu GoWe BowgA, kao da je neprijateljski brod, dok su im se on, Aboli i Big

Daniel suprotstavljali i tjerali ih da se bore kako bi zakoračili na palubu. Pod

sparinom tropskih krajeva, dok je GoMm 0owg lagano plovio na lijenim valovima i

jedra su mlitavo visjela, tražio je od mornara da se utrkuju u brzini, kako bi se

uspeli do vrha jarbola i ponovno se spustili, a kao nagradu dijelio bi im porciju

ruma više. Nakon nekoliko tjedana ljudi postanu spretni, uvježbani i puni

entuzijazma, nestrpljivi da se počnu boriti. Hala je pak mučio bol u srcu koju nije

nikome povjerio, čak ni Aboliju. Svake je noći sjedio za pisaćim stolom u glavnoj

kabini, bojeći se spavati, jer je znao da će ga bol i sjećanje na ženu i dijete koje je

izgubio mučiti u snu, te je proučavao karte pokušavši naći izlaz. Imao je samo

četrdeset ljudi na brodu, koji su jedva bili dovoljni za plovidbu, no premalo za

borbu. Ako budu ponovno nabasali na Kragulja, on je protiv njih mogao poslati

stotinu ljudi. Ako su željeli biti u stanju da se obrane, a pogotovo da se stave u

službu etiopskog vladara, Hal je morao pronaći ljude. Proučavajući karte, uspije

otkriti malo luka gdje je mogao pronaći iskusne mornare. Bile su gotovo sve pod

kontrolom Portugalaca ili Nizozemaca i ne bi rado primile englesku fregatu,

pogotovo ne onu čiji je kapetan imao namjeru privući mornare k sebi. Englezi nisu

uspjeli masovno prodrti u taj ocean. Poneki trgovci osnovali su naselja na

indijskom kontinentu, no bili su pod utjecajem Velikog mogula i osim toga trebali

su podosta produžiti putovanje, ako su mislili stići do njih. Znao je da na

jugoistočnoj obali dugačkog otoka St. Lawrence, nazvanog Madagaskar, francuski

vitezovi reda Svetog grala imaju sigurnu luku koja se nazivala Fort Dauphin. Ako bi

se zaustavio u toj luci, kao engleski vitez istoga reda, mogao je očekivati nešto više

od dobrodošlice, jedino ako je koja prirodna pojava, kao primjerice uragan,

izazvao brodolom, ostavivši u luci mornare bez broda. No, odluči da će riskirati i

uploviti u Fort Dauphin, te stoga usmjeri brod prema otoku. Dok je plovio prema

sjeveru, prema Madagaskaru, Afrika se stalno nalazila tako blizu, s njegove lijeve

strane. Ponekad je kopno bilo obavljeno plavkastom maglicom, ponekad je

izgledalo tako blizu da je osjećao njen miris: bio je to miris začina te bogat i tamni

miris zemlje, nalik na topli kolač tek izvađen iz pećnice. Često su iri, Matesi i

Kimatti zajedno promatrali sa zaštitne ograde zelene brežuljke i obalu,

razgovarajući potiho na jeziku šuma. Čak se i Aboli, kada je imao koji slobodan sat,

uspinjao do koša i promatrao zemlju u daljini, spuštajući se tužna i melankolična

pogleda. Plovili su već tjednima, ne vidjevši ni traga drugim ljudima. Duž obale

nije bilo gradova ni luka koje su mogli promatrati, a na moru ne opaze ni jedno

jedino jedro, ni brodicu, ni dimv koji bi plovio duž obale. Tek kad su stigli na oko

stotinu milja od Capa St. Marie, krajnjeg južnog rta otoka, opaze jedan brod. Hal

dade znak da svatko zauzme svoje borbeno mjesto i da se nabiju topovi i upali

fitilj, jer je u tim morima trebao biti spreman na sve. Kada su bili gotovo blizu

broda, ovaj podigne zastavu. Sretan što na vrhu jarbola vidi englesku zastavu i

crooc paffee reda, Hal odgovori, podignuvši iste boje i dva se broda približe jedan

drugome kako bi se međusobno pozdravili. Koji ste brod?, zapita Hal i odgovor

mu stigne iznad vode boje indiga: Ro ofDurzam, kapetana Wellesa. Bio je to

naoružani trgovački brod, karavela s dvanaest topova sa svake strane. Hal spusti

u more brodicu i smjesti se u nju, a na izlazu bokaporte dočeka ga kapetan

srednjih godina, živahan poput patuljka: Pozdrave se tajnim pozdravom

prepoznavanja. Kapetan VVelles ga pozove u svoju kabinu, gdje su zajedno popili

vrč vina, izmijenivši si pohlepno novosti. Welles je isplovio prije četiri tjedna iz

engleske luke St. George, pored Madrasa, na istočnoj obali Indije, s teretom

tkanina koje je mislio zamijeniti robovima, na zapadnoj obali Afrike, u Gambiji. Od

tamo je htio nastaviti plovidbu Atlantikom do Kariba, gdje je htio mijenjati robove

za šećer i vratiti se u Englesku. Hal se raspitao za raspoložive mornare u

engleskim kolonijama na Camaticu, dijelu indijske obale, koji se prostirao od

Ghatsa na istoku do Coromandela, no Welles zavrti glavom. Bit će bolje za vas da

se držite daleko od te obale. Kada sam isplovio, kolera je bjesnila u svim naseljima

i mjestima. Svaki čovjek kojeg uzmete na brod mogao bi sa sobom ponijeti i smrt

kao družicu. Hal osjeti užas na pomisao da se epidemija proširi medu njegovom

posadom. Nije smio uploviti u luke u kojima je bjesnila bolest. Ispivši i drugu čašu

vina, VVelles prenese Halu prvo izvješće o vjerskome ratu u Africi. Mladi brat

Velikog mogula, Sadiq Kan fahan, stigao je pred obalu s velikom flotom,

zahvaljujući savezništvu koje je sklopio s Ahmedom El Grangom, kojemu je

nadimak ljevoruki, sultanom arapske države Oman, koja se želi proširiti na zemlje

koje graniče s carstvom presvijetlog Ivana. Zajedno su njih dvojica objavili jzzod,

sveti rat, i sručili se na kršćane poput uragana, osvojivši i opljačkavši luke i

gradove na obali, zapalivši crkve, samostane, ubivši redovnike i svete ljude.

Namjeravam ponuditi svoju pomoć presvijetlom Ivanu kako bismo porazili

pogane, reče mu Hal. To je novi križarski rat i vaš je poduhvat plemenit, složi se

Welles. Mnoge najsvetije relikvije kršćanstva čuvaju sveti oci u etiopskom gradu

Axumu i samostanima koji se podižu u tajnim mjestima na planinama. Ako bi pali

u ruke pogana, bio bi to tužan dan za kršćanski svijet. Ako se ne možete i vi

uključiti u taj sveti rat, bi li mi bar mogli ustupiti dvadesetak vaših ljudi? Jako me

muči manjak iskusnih mornara. Welles spusti pogled. Preda mnom je dugačak put

i procjenjujem da ću izgubiti još mnogo ljudi medu posadom, kada budemo

posjetili obalu Gambije i za vrijeme prelaska Atlantika. Podsjećam vas na zakletvu

koju ste položili, nije popuštao Hal. Welles se neko vrijeme dvoumio, a zatim

slegne ramenima: Okupit ću posadu, možete zapitati ima li medu njima

dobrovoljaca koji bi vam se priključili u poduhvatu. Hal se zahvali, znajući da je

Welles bio siguran kako neće izgubiti svoje ljude. Malo je mornara koji će nakon

dugog putovanja od dvije godine odustati od njihovog dijela zarade i brzog

povratka kući, da bi se ponovno latili oružja i branili nepoznatog vladara, iako

kršćanina. Samo dvojica mornara odgovori na Halov poziv i Welles je izgledao

zadovoljan što će ih se osloboditi. Mladić je odmah zaključio da su vjerojatno imali

težak karakter, no, nije si mogao priuštiti bolji izbor. Prije nego što su se razdvojili,

preda Wellesu dva zatvorena svitka papira. ledan od njih bio je adresiran na

vikonta Wintertona, i sadržavao je dugačko pismo u kojem je Hal opisao kako je

bio ubijen kapetan Llewellyn i kako se on domogao GoWe Bougka, obvezavši se

da će koristiti brod po izvornom ugovoru. Drugo pismo bilo je za strica, Thomasa

Courtenevja, u High Wealdu, kako bi ga obavijestio o smrti Sira Francisa i

njegovom nasljedstvu, sa zamolbom stricu da nastavi upravljati imanjem u

njegovoj odsutnosti. Kada se konačno pozdravio s Wellesom, dva mornara koje je

pridobio, vrate se s njim na GoWen Bowg. S ograde Hal je gledao kako Eose

ofDurfiam nestaje iz njegova vidokruga prema jugu. Nakon nekoliko dana opazi

brežuljke na sjeveru otoka Madagaskara. Te noći Hal, kao i uobičajeno, popne se

na palubu na kraju druge smjene na straži da iščita vrijednosti na kućištu i

porazgovara s kormilarom. Tri tamne sjene čekale su ga u podnožju glavnoga

jarbola. Jiri i ostali žele razgovarati s tobom, Gundwane, objasni Aboli. Okupe se

oko njega uz zaštitnu ogradu i prvi započne razgovor Jiri, na jeziku šuma. Kada su

me uzeli i odnijeli iz doma, bio sam već muškaraca, promrmlja. Bio sam dovoljno

velik da se prisjećam svoje zemlje više od njih. Pokaže prema Aboliju, Kimatiju i

Matesiju, koji se slože. Mi smo bili djeca, doda Aboli. Ovih posljednjih dana,

nastavi Jiri, kada samo počeo osjećati miris zemlje i ponovno vidio zelene

brežuljke, stare uspomene, zaboravljene već odavna, ponovno su se probudile u

meni. Sada sam siguran, u dubini duše, da bih znao pronaći put do velike rijeke, na

čijim je obalama živjelo moje pleme kada sam bio dijete. Hal je šutio neko

vrijeme, a potom zapita: Zašto mi to govoriš, Jiri? Želiš li se vratiti svojima? Ovaj

je oklijevao: Prošlo je mnogo vremena. Moj otac i moja majka su mrtvi, ubijeni. I

moja braća, prijatelji iz djetinjstva ne žive više ondje, i njih su odnijeli u okovima.

Nakon stanke, doda: Ne, kapetane, ne mogu se vratiti, jer ste vi moj kapetan, kao i

vaš otac prije vas, a ovo su moja braća. Pokaže prema Aboliju i ostalima oko njega.

Sada Aboli nastavi: Ako bi nas Jiri mogao voditi do velike rijeke, ako bi uspjeli

pronaći njegovo izgubljeno pleme, možda bi medu njima mogli pronaći i oko

stotinu ratnika koji bi ispunili ovaj brod. Hal ga je zapanjeno promatrao. Stotinu

ljudi? Ljudi koji se znaju boriti poput vas? Ako je tako, znači da mi se zvijezde

ponovno osmjehuju. Sve isprati do kabine na krmi broda, gdje je upalio lanterne i

pokazao im karte na podu. Stisnu se oko njega u krugu, i crnci započnu

raspravljati, njihovim zvonkim glasovima, dok im je Hal objašnjavao kako se čitaju

karte koje trojica, za razliku od Abolija, nisu znali čitati. Kada je zvono broda

oglasilo početak jutarnje smjene na straži, Hal se uspne na palubu i pozove Neda

Tvlera. Nov pravac plovidbe, Nede. Krećemo prema jugu. Označite ga na kućištu.

Začuvši zapovijed kako se vraćaju, Ned se začudi, no nije ništa zapitao. Pravac jug,

kapetane. Hal se smiluje, jer je bilo očito da ga znatiželja muči, poput prišta na

stražnjici. Vraćamo se prema kopnu. Prijeđu široki kanal koji je dijelio otok

Madagaskar od afričkog kontinenta. Kopno se pojavi na obzoru, nalik na plavkastu

pjenu i kada su bili na otvorenom moru, promijene pravac kretanja te nastave

ploviti uz obalu prema jugu. Danju su Aboli i liri gotovo sve vrijeme provodili na

košu, promatrajući obalu. Dva puta se liri spustio s koša, da bi zapitao Hala za

dozvolu da se usidre blizu obale, i spuste na kopno kako bi izvidjeti teren,

pomislivši da je možda ugledao ušće velike rijeke. Prvi put se kanal pokazao

pogrešnim, dok drugi put, kad su bili usidreni na ušću, Jiri nije prepoznao rijeku.

Previše je malena. Rijeka koju tražim ima četiri rukavca. Ponovno isplove prema

otvorenome moru, ploveći prema jugu. Hal je započeo sumnjati u Jirijevo

pamćenje, no nastavio se nadati. Nekoliko dana kasnije, primijeti vidljivo

uzbuđenje dvojice na košu: promatrali su kopno, međusobno mašući rukama.

Matesi i Kimatti, koji nisu bili na smjeni straže, odmarali su se na pramčanom

nadgradu i naglo ustanu, uspevši se priponama i zagledavši se u kopno. Hal krene

prema ogradi i približi oku dalekozor koji je nekoć pripadao Llewellynu, te opazi

kako se pred njima otvara delta rijeke. Voda je tekla u više rukavaca, i bila je

mutna, puna otpadaka, iz močvara i nepoznatih zemalja, koje su se vjerojatno

smjestile na izvoru te veličanstvene vode. Velike skupine morskih pasa hranile su

se tim ostacima, ploveći strujom, s visokim perajama koje su izvirale iz vode. Hal

pozove na palubu Jirija i zapita ga: Kako vaše pleme zove ovu rijeku? Ima mnogo

imena, jer ulazi u more kao više rijeka. Te se rijeke zovu Musela, Inhamesingo i

Kinde. No, glavna je rijeka Zambere. Zaista, ova imena zvuče plemenito, no, jesi li

siguran da je to ta rijeka s četiri rukavca? Kunem se grobom svoga oca. Približivši

se obali Hal postavi dvojicu mornara na pramac proda kako bi mjerili dno, i kada

se započelo penjati, baci sidro na dvanaest hvata vode. Nije namjeravao riskirati

brod u nepoznatim vodama i vijugavim kanalima delte, a postojala je još jedna

opasnost koju je htio izbjeći: od oca je saznao da su delte u tim tropskim

krajevima bile opasne za zdravlje posade. Ako bi mornari udisali noćni zrak tih

močvara, lako bi dobili vrućicu koja bi ih odvela u smrt; bila je to bolest koja je

nazvana malarijom. Sukeenine torbe, koje su predstavljale jedino nasljedstvo koje

mu je preostalo od nje, zajedno s brošem od jantara, sadržavale su dobru rezervu

jezuitskoga praha, odnosno kinina koji se vadio iz kore stabla cmczona. Osim toga

Hal je pronašao i cijelu kutijicu te vrijedne tvari medu Llewellynovim stvarima. Bio

je to jedini lijek protiv malarije, bolesti s kojom su se mornari susretali u tim

dijelovima oceana, od džungle Batavije i Indije, preko kanala Venecije, do voda

Virginije i Kariba, u Novome svijetu. Hal nije namjeravao izlagati svoje ljude

opasnosti od zaraze, i stoga naredi da donesu na palubu dvije brodice iz štive i da

ih sastave. Zatim izabere posadu za brodice, koja je uključivala četvoricu

Afrikanaca i Big Daniela. Na pramcu svake brodice ugradio je mali top, dok su i na

krmi bila postavljena dva oružja. Svi sudionici izvidnice bili su naoružani do zuba i

Hal je na brodicu dao prenijeti tri teška sanduka trgovačke robe: noževe, škare i

ogledala, bakrene žice i staklene perlice iz Murana. Ostavivši Nedu Tvleru GoWe

owg zajedno s Althudom, zapovjedi im da ostanu usidreni daleko od kopna,

čekajući njihov povratak. Znak za uzbunu bio bi crvena raketa. Samo je u tom

slučaju Ned trebao poslati na kopno brodice u potragu za njima. Vjerojatno će

proći mnogo dana ili čak tjedana, upozori ga. Nemojte gubiti nadu. Ostanite na

vašim mjestima, sve dok ne budete dobili naše vijesti. Hal preuzme

zapovjedništvo na brodici na čelu, zadržavši uza se Abolija i ostale Afrikance, dok

ih je Big Daniel slijedio u drugoj brodici. Istražili su tako četiri glavna kanala delte.

Razina vode izgledala je niska i neki su ulazi bili zapriječeni pješčanim dinama.

Poznavajući iz iskustva opasnost od krokodila, Hal nije htio riskirati i slati svoje

ljude na obalu da izvuku brodice iz pijeska. Na kraju izabere rukavac koji je bio

najbogatiji vodom. Uspjeli su se izvući iz pjeskovitog dijela rijeke i ući u mutan i

miran svijet močvara. Visoke stabljike papirusa i korijenje biljaka činilo je dva

golema zida s obje strane kanala, smanjujući njihov vidokrug i braneći ih od vjetra.

Nastavili su veslati ravnomjernim ritmom, slijedeći meandre kanala, no nakon

svakoga meandra ugledali bi ponovno isti prizor. Hal odmah shvati da bi bilo vrlo

jednostavno izgubiti se u tom labirintu i označi svaki meandar komadima tkanine,

koje je privezao na grane uz rijeku. Napredovali su ne znajući ni sami kamo, dva

dana, veslajući prema zapadu, vodeni samo kompasom i tokom rijeke. U lokvama

su promatrali vodene konje, koji su otvarali čeljusti kada bi se oni približili i zvučno

ih upozoravali. Držali su se podalje od tih životinja, no kada su se bolje upoznali s

njima, Hal se nije osvrtao na njihova upozorenja, nastavivši neometano svojim

putem. Ta je smionost na početku izgledala opravdana, budući da su životinje

uranjale u vodu čim bi krenuo ravno prema njima. No, prešavši još jedan meandar

rijeke, stigli do velike zelene bare. Usred nje podizala se hrpa blata, na kojoj su

opazili veliku ženku vodenoga konja i pored nje mladunca. Ugledavši ih da se

približavaju prema njoj, ženka ispusti prijeteći zvuk, no svi prasnu u podrugljiv

smijeh. Hal zavikne s pramca: Pomakni se, starice. Ne mislimo ti nauditi, no željeli

bismo proći. Velika ženka spusti glavu i ponovno rikne, spremi se u napad i baci se

prema njima. Kad primijeti da je životinja zaista napadala, Hal dohvati fitilj s dna

broda i pozove na uzbunu. Mili Bože, namjerava nas napasti. Okrene mali top i

nacilja prema njoj, no ona stigne do vode i baci se u nju široko zapljusnuvši, te

nestane ispod površine. Hal pomakne cijev maloga topa s jedne strane na drugu,

tražeći priliku da ispali, ali životinja je plivala duboko ispod vode. Dolazi na nas!,

uzvikne Aboli. Gundwane, pričekaj da dobro naciljaš. Hal je gledao prema dnu, s

fitiljem koji se dimio, i kroz jasne zelene vode opazi nevjerojatan prizor: vodeni

konj je polako napredovao dnom, podižući oblake blata. Nalazio se još uvijek na

jednome hvatu dubine i ne bi ga mogao pogoditi. Nalazi se ispod nas!, obavijesti

ih. Budite spremni!, upozori ih Aboli. Na taj način razaraju kanue mog plemena.

Tek je izgovorio te riječi do kraja, kada začuju ispod sebe tresak; vodeni konj se

zabio u dno, podižući iznad vode tešku brodicu sa svim teretom od deset veslača.

Ljudi odlete s klupa, a Hal gotovo završi u vodi, uspjevši se zadržati za klupicu. Kad

se brodica ponovno spustila, on dohvati mali top. Snaga goleme životinje sigurno

bi rastvorila kobilicu neke manje čvrste brodice, a sasvim sigurno bi razorila kanu

od drva, no njihova brodica je bila izrađena tako da je mogla odoljeti snazi

Sjevernog mora. Velika siva glava ponovno se pojavi na površini vode pored

brodice s otvorenim čeljustima nalik na ružičastu pećinu, ukrašenim redom žutih

kljova. Zvukom koji zastraši posadu, vodeni konj se baci na njih širom otvorenih

čeljusti kako bi zagrizao brodicu. Hal usmjeri mali top prema glavi životinje koja ih

je napadala i ispali. Dim i plamen završe ravno u otvorenom grlu, čeljusti se

zatvore i životinja nestane ispod površine vode, izronivši nekoliko trenutaka

kasnije, na pola puta do otoka s blatom gdje je mladunac ostao sam i izgubljen.

Golemo okruglo tijelo izroni napola iznad površine, u grčevima, a zatim padne

unazad, utonuvši u smrt i ostavivši na zelenoj vodi dugački crveni trag. Mornari se

vrate veslima s novom energijom i brodica prođe novim poletom sljedeći

meandar. Big Daniel im je u drugoj brodici bio za petama. Nakon sukoba s

vodenim konjem, Halova brodica je počela propuštati, no s jednim čovjekom koji

je trebao prazniti vodu, mogli su je održavati suhom dok je ne izvuku i okrenu

kako bi popravili štetu. Nastave ploviti kanalom. Oblaci ptica podizali su se u letu

s gustih mrlja papirusa oko njih. Više puta opaze čudnovate antilope smeđe boje,

sa zavijenim rogovima i svijetlim vrškom koje mora da su živjele na močvarnom

tlu. U zalazak sunca opaze jednu koja je stajala pored biljke papirusa i Hal ju ubije

hicem iz puške. Otkrili su iznenađeno da je životinja imala deformirane papke, vrlo

produžene. Hal je pomislio da vjerojatno služe poput peraja u vodi,

omogućavajući joj da se održi na mekanoj površini močvarnog tla. Antilopino

meso je bilo slatko i mekano i ljudima je prijalo, budući da već dugo nisu jeli tako

mnogo. Noći koje su provodili spavajući na palubi bile su prekidane zujanjem

velikih oblaka kukaca koji su ih štipali, tako da su se ujutro ustajali s nadutim

licem, punim crvenkastih mjehurića. Trećeg dana plovidbe papirus su polako

počele zamjenjivati nizine natopljene vodom. Sada ih je povjetarac uspijevao

dodirnuti, raspršivši oblake sitnih kukaca i napuhnuvši jedra koja su razvili. Kretali

su se brže i stigli do mjesta gdje su se ostali rukavci rijeke spajali u jedan veliki

vodotok, širok gotovo tristo hvata. Aluvijalne doline na obalama rijeke bile su

zelene, prekrivene travom visokom do koljena, gdje su pasli golemi bivoli koji su

izgledali poput tepiha u pokretu i ispunjavali Halov vidokrug. Bilo ih je toliko

mnogo, da su dijelovi pašnjaka bili tamni od njihovih tjelesa. Bilo je mnogo bivola

i uz obale rijeke, s podignutom njuškom i teškom glavom sa svinutnim rogovima.

Hal se približi obali, te ispali topom usred krda i jednim hicem ubije dvije mlade

ženke. Te večeri su se prvi put utaborili na obali rijeke, časteći se bivoljim mesom

ispečenim na vatri. Još su nekoliko dana nastavili putovanje zelenim vodama

mirne rijeke, nakon što su doline polako ustupale mjesto šumama. Rijeka se suzi,

postavši dublja i snažnija, usporivši njihovo napredovanje protiv struje. Osme

večeri otkako su ostavili brod, privežu se uz obalu i utabore u šumi divljih smokava

golemih dimenzija. Gotovo odmah opaze ljudske tragove i ogradu u gotovo

ruševnom stanju, sagrađenu od drva. U unutrašnjosti je prostor bio podijeljen i

Hal pretpostavi daje bila namijenjena bivolima i ostalim životinjama. Trgovci

robljem!, izjavi gorko Aboli. Ovdje su okovali moj narod kao životinje. U jednom

od ovih oma, možda baš u ovome, umrla je moja majka pod težinom boli.

Ograđeni dio bio je napušten već duže vrijeme, no Hal se nije htio utaboriti na

mjestu koje je bilo svjedok tolike patnje. Premjeste se milju dalje, i pronađu otočić

na kojem se utabore. Sljedeće jutro nastave putovanje rijekom, prolazeći kroz

šume i pašnjake bez traga ljudske prisutnosti. Crnci su uništili sve ove zemlje,

primijeti Aboli. Iz tog su razloga napustili svoje nastambe i otišli. Izgleda da nije

ostao nitko od našeg plemena, ni muškarac, ni žena, koji je preživio tim racijama.

Moramo prestati tražiti, Gundwane, i vratiti se natrag. Ne, Aboli, nastavljamo.

Posvuda oko nas su samo stara sjećanja na očaj i smrt. Ove šume nastanjene su

samo duhovima mojih predaka. a odlučujem kada je trenutak da se vratimo

natrag i taj trenutak još nije stigao, odgovori mu Hal, jer je zapravo počinjao biti

očaran novom i nepoznatom zemljom te divljim bićima koja su tu živjela. Osjećao

je jak poriv da nastavi putovanje do izvora rijeke. Dan kasnije s pramca brodice

Hal opazi lanac niskih brežuljaka nedaleko od rijeke, prema sjeveru. Zapovjedi

ljudima da izvuku brodice na suho, ostavivši Big Daniela i njegove ljude da

poprave kobilicu od šteta koju je uzrokovao napad vodenog konja. Povede sa

sobom Abolija i započne se uspinjati brežuljcima kako bi proučio što se nalazi sa

suprotne strane. Brežuljci su bili dalji nego što se to njemu na prvi pogled činilo.

Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do vrha i pogledali beskonačne udaljenosti

gdje su se šume i brežuljci ponavljali u nedogled, lanac za lancem, kao da se zrcale

u plavkastim ogledalima. Ostali su sjediti u tišini, maleni pred beskonačnošću te

divlje zemlje. Napokon se Hal podigne teška srca: U pravu si, Aboli. Ovdje nema

ljudi, moramo se vratiti brodu. No, u dubini duše osjećao je čudnu odbojnost da

okrene leda toj zemlji: osjećao se više no ikad privučen duhom koji je živio u tim

golemim prostorima. Imat ćeš mnogo kršne muške djece, bila mu je rekla

Sukeena. Njihovi potomci će napredovati u ovoj zemlji, Africi, i postat će njihova

domovina. No, on nije volio tu zemlju. Bila je tako nepoznata, tako surova i

različita od svega što je upoznao na blažoj klimi sjevera. S druge strane, osjećao je

njen duboki čar. Spusti se s brežuljka u tišini zalaska sunca, u trenutku kada sve

stvoreno zadržava dah prije nego što se spusti teška noć. Još jednom pogleda

prema obzoru gdje su brežuljci, poput golemih kameleona, mijenjali boju. Postali

su boje safira, a zatim plavi poput neba. Odjednom se ukoči i dohvati Abolija za

ruku te mu šapne: Pogledaj!, i pokaže prstom. U podnožju lanca sljedećih

brežuljaka, tanka nit dima dizala se iz šume, prema ljubičastome nebu. Ljudi!,

promrmlja Aboli. Bio si u pravu kada se nisi htio vratiti, Gundwane. Spuste se s

brežuljka, obavljeni tamom, i prijeđu šumu poput sjena. Hal ih je predvodio,

prepustivši se zvijezdama, promatrajući veliku i sjajnu zvijezdu Južnoga križa, koja

je osvjetljavala brežuljak iznad kojeg su opazili dim. Nakon ponoći, dok su se sve

opreznije približavali, Aboli se zaustavi tako naglo da se Hal gotovo zabio u njega u

tami. Osluhni! Ostanu u tišini nekoliko trenutaka, a zatim Hal reče: Ne čujem

ništa. Pričekaj!, nije popuštao Aboli. Konačno Hal uspije čuti. Bio je to zvuk koji

mu nije bio stran, koji dugo nije čuo, otkako je ostavio Rt Dobre Nade: prigušeno

mukanje krave. Ljudi moga plemena su stočari, šapne mu Aboli. Za njih su goveda

dragocjeno dobro. Povede oprezno Hala, dok nisu nanjušili miris dima i životnija.

Hal opazi i prigušenu svjetlost žara, te profil čovjeka koji je sjedio, zamotan u

krzneni pokrivač. Ostali su ležati sve do zore, no, prije nego što se počelo daniti,

tabor oživi. Čovjek na straži se ustane i rastegne, te zakašlje, pljunuvši na žar, a

potom baci još drva na vatru te klekne kako bi puhnuo. Plamen se proširi i na toj

svjetlosti Hal opazi da je gotovo dijete, koje je na sebi imalo samo gaće. Dječak se

udalji i približi se mjestu na kojem su se sakrili, zatim podigne gaće i isprazni

mjehur na travu, igrajući se s mlazom urina, ciljajući prema suhome lišću i

grančicama, i smijući se dok je pokušao utopiti jednoga kukca koji je nastojao

pobjeći. Zatim se ponovno vrati prema vatri, i okrenut prema nadstrešnici od

grana, reče: Dani se. Vrijeme je da izvedemo stoku na pašu. Dječakov glas bio je

snažan, još uvijek djetinjast, no Hal je bio sretan jer je razumio svaku izgovorenu

riječ: bio je to isti jezik šume koji je naučio od Abolija. Ostala dvojica dječaka,

njegovih godina, iziđu puzeći iz kolibe, protegnu se mrmljajući i počešu, a zatim

sva trojica krenu prema ograđenom prostoru gdje su se nalazile životinje,

razgovarajući s njima kao da su i one djeca, češući ih po glavi i tapšajući po

bokovima. Kako je svjetlost dana postajala postupno sve jača, Hal opazi da su ta

goveda drukčija od onih u High Wealdu. Bila su viša i vitkija, s velikom grbom i

tako širokim rogovima, da su izgledali gotovo groteskno, kao da je njihova težina

prevelika i za njih. Dječaci izdvoje jednu kravu, udaljivši tele od nje, a potom

kleknu ispod trbuha kako bi ju izmuzli, štrcajući mlijeko u posudu napravljenu od

dinje. U međuvremenu su ostala dvojica uhvatila jednoga bika, stavila mu oko

vrata kožnu uzicu, koju su potegnuli dok žile nisu nabreknule ispod crne kože, a

zatim jedan od dvojice ubode venu vrškom koplja i prvi dječak potrči s dinjom

ispunjenom do polovice mlijekom, i postavi ju ispod krvi koja se cijedila. Kada je

dinja bila puna, jedan od trojice zaustavi krv šakom prašine. Životinja se udalji,

nimalo oslabljena tim činom. Dječaci energično protresu dinju, a potom svatko

ispije iz nje mješavinu mlijeka i krvi, pucnuvši usnama od užitka. Bili su toliko

udubljeni u svoj doručak da nitko od njih nije primijetio Abolija i Hala, sve dok nisu

začuli da ih je netko dohvatio za rame i podigao u zrak, te su se započeli otimati i

vikati. Umukni, maleno majmunče, zapovjedi Aboli. Trgovci robljem!, stenjao je

najstariji od trojice, vidjevši Halovo bijelo lice. Zarobili su nas trgovci robljem!

Pojest će nas, vrištao je najmanji medu njima. Nismo trgovci robljem, pobuni se

Hal. Ne želimo vam nauditi. Taj pokušaj da ih umire samo je još više prestrašio

svu trojicu. To je vrag koji govori jezikom neba, uplašeno će jedan. Razumije sve

što govorimo. To je bijeli vrag, doda drugi. Sigurno će nas proždrijeti kao što nam

je govorila naša mama, na to će treći. Aboli podigne najvećeg jednom rukom,

zagledavši se namrštena pogleda u njega. Kako se zoveš, majmunče? Pogledajte

tetovaže, vrisne dječak, prestrašeno i istodobno zbunjeno. Iste su kao i one

MoMomafapa, izabranih s neba. On je veliki mamho! Ili je duh MoMomafapa,

koji je umro prije mnogo godina. Zaista sam veliki poglavica, reče im Aboli. A ti

ćeš mi reći kako se zoveš. Zovem se Tweti... O, MoMomafapa, poštedi me, jer

sam tako malen. Bio bih tek zalogajčić za tvoje goleme čeljusti. Povedi me do

naselja, Tweti, i poštedjet ću tebe i tvoju braću. Postupno su dječaci započinjali

vjerovati da ih neće proždrijeti ili odnijeti u ropstvo, i počnu se smiješiti stidljivo

prema Halu koji se pokušao sprijateljiti s njima. Sve su se više smijuljili, sretni što

je veliki poglavica s tetovažama i čudnovati bijelac odabrao baš njih da ih povedu

u naselje. Goneći pred sobom stoku, prešli su brežuljke i odjednom se stvorili

pred naseljem okruženim obrađenom zemljom, gdje je malo što raslo. Kolibe su

bile u obliku saća, s predivnim krovom od sijena, no u tom trenutku su bile puste.

Ispred svake kolibe gorjela je vatra, na kojoj su bili postavljeni zemljani lonci, a u

ograđenim dijelovima nalazila se telad, dok su košare od slame, oružje i različito

posuđe bili raštrkani posvuda: ostavili su ih stanovnici naselja, u bijegu. Trojica

dječaka dozivali su ih okrenuti prema gustoj šumi koja je okruživala nastambe.

Iziđite! Dođite vidjeti! On je veliki mamfio našega plemena, vratio se da nas

posjeti iz kraljevstva mrtvih. Prva osoba koja je izišla sramežljivo na otvoreno, iza

grma slonove trave, bila je jedna starica koja je na sebi imala suknju od kože i bila

je slijepa na jedno oko, te imala samo jedan žućkasti zub u ustima. Mlohave dojke

visjele su joj do trbuha, na kojem su se mogle vidjeti tetovaže. Čim je ugledala

Abolijevo lice, potrči da se pokloni pred njim, podignuvši mu jednu nogu kako bi je

stavila na glavu: Veliki MoMomafđpđ, stenjala je, tebe je nebo odabralo i ja sam

samo bezvrijedno biće pred tvojom slavom. Jedan po jedan, a zatim u paru i sve

brojniji, ostali stanovnici naselja iziđu iz njihovih skrovišta kako bi se okupili pred

Abolijem i poklonili se u znak posluha, posuvši se prahom i pepelom u znak

poštovanja. Nemojte se uobraziti pred ovim počastima, o, vi, koje je nebo

odabralo, reče mu kiselo Hal na engleskom. Oslobadam te dužnosti da se

pokloniš preda mnom, a ne moraš se ni posuti prahom i pepelom, odgovori mu

Aboli. Stanovnici naselja donijeli su dva drvena stolca, i ponude posjetitelje

dinjama s mlijekom i krvlju, ptičicama na žaru, pečenim termitima i crvima. Moraš

pojesti zalogaj svega što ti ponude, upozori ga Aboli, inače bi ih jako uvrijedio.

Mladić uspije progutati samo nekoliko gutljaja mlijeka i krvi, dok je Aboli ispio

cijelu dinju. Nešto ukusnije su za Hala bile ostale poslastice. Crvi su imali okus po

svježoj travi, a termiti su bili hrskavi i odlični, poput pečenih kestena. Kad su

završili s jelom, poglavica naselja se približi, puzeći četveronoške kako bi

odgovorio na Abolijeva pitanja. Gdje je grad MoMomafapa? Na dva dana hoda, u

pravcu zalazećeg sunca. Trebam deset snažnih ljudi koji će mi biti vodiči. Kako

naređuješ, momio. U roku od sat vremena deset je ljudi bilo spremno za polazak,

a maleni Tweti i njegovi prijatelji ronili su gorke suze jer ih nisu odabrali za tu čast,

već su ih ponovno poslali da čuvaju stoku. Put kojim su se kretali prema zapadu

prolazio je šumama s visokim i lijepim drvećem, isprekidanim širokim

prostranstvima travnatih savana. Susreli su mnoštvo druge stoke koja je pitomo

pasla travu zajedno s krdima divljih goveda, od kojih su neka izgledala gotovo kao

konji. Imala su crvenkasti plašt, ili pak crn kao noć, te poput istočnjačke sablje

savijene rogove koji su im dodirivali bokove. Više puta u šumi opaze slonove,

skupine ženka s mladuncima. Jednom su prošli na manje od stotinu hvata od

jednoga velikog mužjaka, koji je stajao ispod bodljikavog drveta s ravnim vrhom,

usred otvorene savane. Taj se uopće nije uplašio: samo je naćulio uši podignuvši

kljove kako bi ih promotrio malenim očima. Potrebna su dva snažna čovjeka da

prenesu jednu od tih kljova, primijeti Aboli. A na tržnici u Zanzibaru svaka bi

koštala oko trideset engleskih funta. Prešli su mnogo malih naselja s kolibama u

obliku saća, nalik na onu u kojoj je živio Tweti. Bilo je očito da se vijest o njihovu

dolasku proširila naseljima prije njihova dolaska, jer su stanovnici izlazili i klanjali

se pred Abolijem, posipajući se prahom. Svatko od mjesnih voda molio je Abolija

da počasti njegovo naselje prenoćivši u novoj kolibi koju je stanovništvo sagradilo

za njega, čim su čuli za njegov dolazak. Nudili su ga hranom i pićem, dinjama

punim mješavine krvi i mlijeka i zemljanim vrčevima punim piva. Darivali su ga

kopljima, željeznim sjekirama, malom slonovom kljovom, plaštevima i kožnim

torbama. Aboli je dodirivao sve te darove u znak prihvata, a zatim bi ih vraćao

darovatelju. Nosili su mu čak djevojke između kojih je mogao birati: male

dražesne nimfe pune nakita na rukama i nogama, izrađenog od brončane žice, i s

malenim suknjicama od šarenih perlica, koje su jedva prekrivale stidne dlačice.

Djevojke su se smijuljile, pokrivajući si usne nježnim rukama, i sa

strahopoštovanjem gledale Abolija velikim tamnim očima. Njihove mladenačke

grudi sjajile su se, dok im se gola i okrugla stražnjica tresla pri svakom koraku kad

su se udaljavale razočarane nakon što ih je Aboli otpustio, okrećući se i gledajući

ga sa željom pomiješanom s poštovanjem: kakav bi samo položaj dobile da ih je

MoMomafopa izabrao! Drugoga dana krenu prema drugome lancu brežuljaka, s

golim stijenama od granita. Približivši se opaze da je svaki vrh brežuljka utvrđen

kamenim zidinama. Tamo dolje nalazi se veliki grad MoMomafapa, sagrađen na

vrhu brežuljka kako bi odolio napadima trgovaca robljem. Njihova je vojska uvijek

spremna da im se odupre. Velika se gomila spusti s brežuljaka kako bi ih

pozdravila. Na stotine muškaraca i žena koje su na sebi imale ukrase od perlica i

nakit od bjelokosti. Starci su na glavi nosili kape s nojevim perjem i suknjice od

kozjih repova. Svi su muškarci bili naoružani kopljem, a na ramenima su držali luk.

Čim su opazili Abolijevo lice, započnu stenjati i bacati se pred njega, kako bi

MoMOfMđfdpa hodao preko njihovih drhtavih tijela. Uz guranje gomile uspnu se

polako puteljkom koji je vodio do vrha najvišeg brežuljka, prošavši kroz nekoliko

vrata. Na svakim vratima se jedan dio gomile zaustavljao, i kad su stigli do dijela

ispred utvrde koja je bila sagrađena na samome vrhu, pratila ih je samo šačica

poglavica, ratnika i savjetnika najvišeg reda, svi ukrašeni znakovima njihove

službe. Pred posljednjim vratima i oni se zaustave, a jedan starac prosijede kose i

s orlovskim okom, uze Abolija za ruku te ga povede u unutarnje dvorište. Hal se

oslobodi savjetnika, koji su ga pokušali zadržati, pretresavši ramenima i ude uz

njega. Pod unutarnjeg dvorišta bio je izrađen od ilovače, pomiješane s kozjom

krvlju i izmetom i potom natisnute, koja je nakon što se osušila bila tvrda poput

crvenog mramora. Prostor je bio okružen kolibama mnogo većim od onih koje su

do tada vidjeli, a krovovi su bili pokriveni svježim sijenom. Vrata svake kolibe bila

su ukrašena predmetima koji su na prvi pogled izgledali poput lopta od bjelokosti.

Tek kad su stigli u središte dvorišta, Hal opazi da su to bile ljudske lubanje: bilo ih

je posvuda uokolo, na stotine, sakupljenih u piramide. Pored svake piramide

lubanja bio je zabijen u tlo stup, na čijem vrhu je bio pribijeno ljudsko tijelo

muškarca ili žene. Većina žrtava je bila mrtva već danima i zaudarali su, no jedna

ili dvije još su se uvijek grčile i užasno jecale. Starac se zaustavi nasred dvorišta.

Hal i Aboli ostali su u tišini nekoliko trenutaka, a potom iz najveće kolibe, koja se

nalazila ispred njih, začuju kakofoniju primitivnih glazbenih instrumenata i ljudskih

glasova, a oko njih se polako započe kretati povorka čudnovatih bića. Puzali su i

uvijali poput kukaca na površini ilovače, a tijelo i lice su namazali šarenom

ilovačom s čudnovatim slikama na licu. Nosili su talismane, čarobne fetiše, kožu

gmizavaca, životinjske i ljudske kosti i lubanje i sve predmete čarobnjaka i vještica.

Stenjuči i zavijajući, kolutali su očima i cvokotali zubima, udarajući u bubnjeve i

svirajući na instrumentu nalik na harfu s jednom žicom. Slijedile su ih dvije žene,

sasvim gole. Jedna je bila zrelih godina, s punim grudima, i trbuhom označenim

borama od materinstva, dok je druga bila vitka i dražesna djevojka, nježna lica,

zubiju bijelih poput bisera i mesnatih usana. Bila je najljepša od svih djevojaka

koje je Hal vidio otkako su ušli u naselje; imala je tanak struk, okrugle bokove i

baršunastu kožu. Djevojka klekne sa stražnjicom okrenutom prema njima i Hal

osjeti uzbudenost vidjevši njene intimne dijelove. Čak se i u tim okolnostima,

punim opasnosti i nesigurnosti, osjetio zaveden njenom ženstvenošću. Ne

pokazuj ni najmanje osjećaja, upozori ga Aboli tiho, gotovo i ne pomičući usne.

Ako voliš život, ostani nepomičan. Čarobnjaci utihnu. Nekoliko trenutaka ostanu

svi u tišini i nepomični, zatim iz kolibe iziđe snažna pojava, ogrnuta plastom od

leopardova krzna. Nosio je i visoku kapuljaču od istoga krzna, koja je isticala

njegovu prirodnu visinu. Zastavši na pragu, baci munjevit pogled na njih i cijela

povorka čarobnjaka, stisnuta pred njim, započne u čudu stenjati i prekrije si oči,

kao da ih ljepota i veličina tog čovjeka zasljepljuju. Hal uzvrati pogled. Bilo je

teško slijediti Abolijev savjet i ostati nepomičan, jer je lice MoMOfMđfapebilo

tetovirano na isti način i istim slikama kao i lice koje je poznavao iz djetinjstva, kao

i veliko okruglo Abolijevo lice. Upravo je Aboli prekinuo tišinu. Vidim te, veliki

momho. Vidim tebe, svoga brata. Vidim te, NPofho, sine moga oca.

MoMomafapa zatvori oči, no njegovo tetovirano lice ostane nepomično, kao da je

urezano u ebanovini. Polagana i svečana koraka krene prema mjestu gdje se

nalazila djevojka, sjedne na njena pognuta leda kao da se radi o stolcu. Nastavio je

promatrati Abolija i Hala, dok se tišina produljila. Odjednom, uz gestu

nestrpljenja, okrene se ženi koja je stajala pored njega. Ona uze u ruku jednu

dojku i stavi mu između usana tvrdu bradavicu koju on započne sisati. Dok je

sisao, adamova jabučica mu je poskakivala, zatim ju udalji, i obriše si usne dlanom

ruke. Okrijepljen tim toplim nektarom, pogleda svoga glavnog vidovnjaka. Govori

mi o ovim strancima, Sweswe!, zapovjedi mu. Prorekni budućnost, najdraži

duhovima tame! Najstariji i najružniji od čarobnjaka ustane i započne divljački

ples. Okrećući se i ispuštajući krikove, tresao je praporac koji je držao u ruci.

Izdaja!, uzvikne, a iz usta mu poleti pjenasta pljuvačka. Izdaja! Tko se usuđuje

govoriti o krvnoj vezi s Nebeskim Sinom? Plesao je ispred Abolija na koščatim

nogama poput majmuna. Osječam izdaju! Baci praporac pred Abolija i uze u ruku

mahalicu iz pojasa. Izdaja! Držeći mahalicu započne drhtati cijelim tijelom. Kakav

je to vrag koji se usuđuje imitirati svetu tetovažu? Razrogači toliko oči da se u

njima vidio samo bijeli dio. Čuvaj se, jer duh tvoga oca, velikog Holomina, traži

žrtvu u krvi!, uzvikne i skvrči mišiće kako bi skočio na Abolija i udario ga u lice

čarobnom mahalicom. Aboli je bio brži. Izvuče mač iz korica i kao da u njemu

struji poseban život, zasja na suncu. Crnac jednim udarcem odrubi čarobnjakovu

glavu, koja poleti s vrata i otkotrlja se iza njega. Na kraju se zaustavi na ilovači,

razrogačenih očiju, okrenutih prema nebu, začuđenih, dok su usne podrhtavale,

pokušavši izreći i posljednje riječi optužbe. Obezglavljeno tijelo ostalo je stajati na

trenutak, držeći se na nogama, zatim štrcne krv u zrak iz vrata, mahalica ispadne iz

ruke i tijelo polako padne na glavu. Duh našeg oca Holomina traži žrtvu, ponovi

Aboli, i ja, Aboli, njegov sin, sam ju izručio. Za Hala je izgledala vječnost, nitko se

nije oglasio, nitko se nije pomaknuo. Zatim MoMomafapa započne drhtati. Trbuh

se započne tresti, dok su mu tetovirane čeljusti vibrirale; lice mu se pretvori u

grimasu, naizgled u nekontroliran bijes. Hal položi ruku na mač. Ako je zaista tvoj

brat, ubit ću ga za tebe, šapne Aboliju. Ti mi čuvaj leda i otvorit ćemo si put boreći

se. U tom je trenutku MoMomafđpđ otvorio usta i prasnuo u gromki smijeh.

Tetovirani je prinio krvnu žrtvu koju je Sweswe tražio!, uzvikne i nekoliko

trenutaka nije uspio govoriti, gromko se smijući. Zadihao se i pokušao je ponovno

doći do daha, te se rukama držao za tijelo, a potom se ponovno započinjao

smijati. este li ga vidjeli kako je stajao bez glave, dok su usne pokušavale izgovoriti

posljednje riječi?, grmio je, dok su mu se suze slijevale niz lice. Prestravljena

skupina čarobnjaka također se počne smijati. Nebo se smije!, zavijali su. I svi su

ljudi sretni. Odjednom se MoMomafapa prestane smijati. Donesite mi glupu

glavu čarobnjaka, zapovjedi. Savjetnik koji je predvodio povorku poleti kako bi

izvršio njegovu naredbu i podigne glavu te klekne prije nego što mu je pruži.

MoMOfMđfđpa dohvati glavu, držeći ju za bezbrojne pletenice, zatim, promotrivši

prazne oči, ponovno prasne u smijeh. Koja budala, nije prepoznao kraljevsku krv.

Kako nisi prepoznao moga brata Abolija po njegovu kraljevskom držanju i

vatrenom temperamentu? Baci glavu prema ostalim čarobnjacima koji se izgube.

Učite iz njegove gluposti, upozori ih. Ne činite više kriva proročanstva! Ne govorite

mi laži! Nestanite svi, inače ću reći svome bratu da učini isto i s vama. Pobjegnu

kao muhe bez glave, dok se MoMomafopa ustajao sa živoga stolca i pošao prema

Aboliju s ozarenim licem od radosti. Aboli!, izjavi i zagrli ga. Brate moj, koji si

odavna bio mrtav, a sada živiš. Na raspolaganje im je stavljena jedna od koliba u

dvorištu, i povorka djevojaka nosila je na glavama posude pune tople vode za

kupanje. Neke su djevojke pridržavale pladnjeve na kojima je bila odjeća koja je

trebala zamijeniti onu prljavu i okrvavljenu: kožne gaće ukrašene perlicama i

ogrtači od kože i perja. Kad su se oprali i presvukli odjenu novu odjeću te ude još

jedna povorka djevojaka koje su unijele dinje pune piva i mješavine krvi i mlijeka.

Neke su nosile pladnjeve s toplim jelima. Na kraju jela pred njih stane sijedi

savjetnik koji ih je vodio do MoMomafape i sjedne pored Abolija odajući mu

veliko poštovanje. Iako si bio premlad posljednji put kad si me vidio da bi me se

sjećao, zovem se Zama, i bio sam zWwa tvoga oca, velikog Holomina. Žao mi je,

Zama, ali ne sjećam se gotovo ničega iz tog vremena. Sjećam se svoga brata.

Sjećam se boli noža pri izradi tetovaža i obrezivanja koje smo obavili zajedno.

Sjećam se da se derao jače od mene. Zama je izgledao zabrinuto, pretresavši

glavom kao da želi upozoriti Abolija da ne govori na taj način o kralju, no njegov je

glas i dalje ostao miran i smiren. Sve je to istina, osim što Momomafaa nikada nije

vikao. Bio sam prisutan obredu obrezivanja i ja sam ti držao glavu dok je užareno

željezo označavalo tvoje obraze i nož rezao kožicu penisa. Sada se počinjem

polako prisjećati tvojih ruku i tvojih riječi utjehe. Hvala ti za to, Zama. Ti i NPofho

bili ste blizanci, rođeni istoga sata, i zato je tvoj otac zapovjedio da obojica nosite

kraljevske tetovaže. Bila je to novost: nikada prije sinovi kralja nisu zajedno

tetovirani, istim obredom. Malo se sjećam svoga oca, znam samo da je bio visok i

jak. Sjećam se da sam se kao dijete bojao njegovih tetovaža na licu. Bio je snažan i

opasan čovjek, složi se Zama. Sjećam se noći kada je umro. Vika, hici iz pušaka i

užasna vatra u noči. Bio sam s njim kada su došli trgovci robljem s njihovim

okovima boli. Starčeve oči se ispune suzama. Bio si tako malen, Aboli. Čudim se

što se sjećaš tih stravičnih trenutaka. Govori mi o toj noći. Kao što mi je bio

običaj i obveza, spavao sam na pragu kolibe tvoga oca. Bio sam uz njega kada ga je

pogodio metak iz puške trgovaca robljem. Zama umukne prisjetivši se te noći,

zatim podigne pogled. Dok je tako ležao u agoniji reče mi: Zama, ostavi me. Spasi

moju djecu. Spasi Monomafa i ja požurih da izvršim njegovu zapovijed. Došao si

po mene da me spasiš? Potrčao sam prema kolibi gdje ste ti i tvoj brat spavali

ijedno s vašom majkom i pokušao sam te odvojiti od nje, no tvoja majka nije htjela

pustiti. Uzmi NPofhoa!, reče mi, jer si ti uvijek io njen ljubimac. Tako zgrabih tvoga

brata i pobjegli smo zajedno u oć. Tvoja majka i ja ostali smo odvojeni u tami.

Začuo sam njene rikove, no imao sam drugo dijete u naručju i nije bilo smisla

vratiti natrag, jer bi to značilo ropstvo za sve nas i izumiranje kraljevske inastije.

Oprosti mi, Aboli. Ostavio sam te majci kako bih nastavio ežati, i sakrio se na

brežuljcima. Ne moram ti ništa oprostiti, odgovori mu Aboli. Zama se ogleda oko

sebe, a potom prošapće: Krivo sam abrao. Trebao sam uzeti tebe. Njegov se izraz

lica izmjeni, dok se ribližavao Aboliju, kao da želi dodati još nešto, no, zatim se

povuče, ška srca, kao da nema hrabrosti toliko riskirati, i polako ustane. Oprosti,

Aboli, sine Holomina, no sada te moram ostaviti. Opraštam ti sve, reče mu nježno

Aboli. Znam što ti je na cu. Misli na ovo, Zama: sada drugi lav vlada brežuljkom

koji je logao biti moj. Moj je život vezan uz novu sudbinu. U pravu si, Aboli, a ja

sam starac. Nemam snage ni želje romijeniti nešto što se ne može promijeniti.

Ustane. Sutra će te foMOfMđfapa primiti. Ja ču doći po tebe. Snizi glas. Molim te,

ne okušavaj ostaviti kraljevu utvrdu bez kraljeve dozvole. Kada je izišao, Aboli se

nasmije. Zama nas je zamolio da ne demo. Uostalom, bilo bi teško otići: jesi li vidio

stražu na svim lažima? Da, nemoguće je ne primijetiti ih. Hal se podigne sa stolca

d ebanovine i krene prema pragu kolibe. Prebroji dvadeset ljudi na ratima; bili su

svi odlični ratnici, visoki, mišićavi, naoružani kopljima sjekirama. Nosili su velike

štitove od goveđe kože, bijele i crne, s ipuljačom ukrašenom perjem. Iziči odovud

bit će puno teže no što smo ušli, primijeti boli suho. Predvečer stigne još jedna

povorka djevojaka s večerom. Shvaćam zašto je tvoj kraljevski brat tako dobro

ugojen, rimijeti Hal pred tim izobiljem različitih jela. Kada im je bilo dosta hrane,

djevojke se povuku, noseći sa sobom pladnjeve i posude i vrati se Zama. Ovoga je

puta za ruku vodio dvije djevojke, koje kleknu pred Hala i Abolija. Hal prepozna u

mladoj od njih dvije onu koja je poslužila kao stolac MoMomazpz. MoMomafapđ

vam šalje ove djevojke kako bi zasladio vaše snove, izjavi Zama, a zatim se povuče.

Hal opazi dražesniju od djevojaka kako mu se sramežljivo smije. Imala je slatko

lice, vlažne usne i tamne i velike oči. Nosila je duge pletenice, ukrašene perlicama,

koje su joj sezale do ramena. Tijelo je bilo okruglo i svjetlucavo, otkrivenih dojki i

stražnjice, iako je djevojka nosila malenu suknjicu od perla. Vidim te, veliki, reče

tiho, i moje su oči zamagljene ljepotom tvoje pojave. Puzila je prema njemu poput

mačkice, te mu spustila glavu na koljena. Ne možeš ostati ovdje. Hal se naglo

podigne. Moraš otići, odmah. Djevojka se zagleda u njega sa strahom i suzama u

očima. Ne sviđam ti se?, promrmlja. ako si dražesna, odgovori Hal. Ali... Kako joj

je mogao reći da je bio vezan za predivno sjećanje? Dozvoli mi da ostanem s

tobom, gospodaru, usrdno ga je molila djevojka. Ako me budeš odbio, poslat će

me krvniku i umrijet ću nabijena na stup. Molim te, ostavi me na životu. Imaj

milosti prema meni, o Bijelo Lice. Hal se obrati Aboliju: Što da učinim? Potjeraj

ju, odgovori mu slegnuvši ramenima. Nije dostojna. Možeš si uvijek začepiti uši da

ne čuješ njene krikove dok je nabijaju na kolac. Nemoj se šaliti sa mnom, Aboli.

Znaš da ne mogu izdati sjećanje na ženu koju volim. Sukeena je mrtva,

Gundwane. I ja sam ju volio, kao brat sestru, no sada je mrtva. Ova djevojka je

živa, no sutra navečer više neće biti, ako joj se ne smiluješ. Sukeena nije od tebe

tražila da joj ostaneš vjeran. Aboli se nagne prema drugoj djevojci, uze je za ruku i

ona ustane. Ne mogu ti pomoći, Gundwane. Muškarac si, a Sukeena je to znala.

Sada kada nje više nema, smatrala bi pravednim da ti živiš kao muškarac ostatak

svoga života. Povede djevojku koja je bila namijenjena njemu iza kolibe gdje se

nalazila hrpa pokrivača, polegne ju i spusti zavjesu koja ih je odvajala od ostalih.

Kako se zoveš?, zapita Hal djevojku sklupčanu pored njega. Zovem se Inyosi,

pčela, odgovori ona. Molim te, nemoj me poslati u smrt. Puzeći prema njemu,

obavije mu noge rukama i približi lice slabinama. Ne mogu, promrmlja on,

pripadam drugoj. No djevojčin dah je bio sladak i topao na njegovu trbuhu, dok

mu je milovala noge. Ne mogu, ponovi očajnički, dok je njena malena ruka

kliznula ispod gaća. Tvoje usne govore jedno, Moćni Gospodaru, šapne mu

djevojka, ali veliko koplje tvoje muškosti govori drugo. Ispustivši prigušeni jecaj

Hal je uze u naručje i potrči s njom prema ležaju u uglu. Na početku je Invosi bila

začuđena žarom njegove strasti, no zatim krikne od naslade i odgovori istom

mjerom, poljupcem na poljubac. U zoru dok se spremala da iziđe, reče mu tiho: Ti

si spasio moj beznačajni život, i stoga moram pokušati spasiti i tvoj. Nakon što

gaje zadnji put poljubila, zadržavši usne na njegovima, promrmlja: Čula sam

MoMomafapu kako razgovara sa Zamom, dok je sjedio na meni. Misli da se Aboli

vratio kako bi mu preoteo kraljevstvo. Sutra će za vrijeme prijema izdati zapovijed

stražarima da vas zgrabe i bace u ponor, na stijene, hijenama i kraguljima, koji će

jedva čekati da vas raščetvore. Invosi se čvrsto stisne uz njega. Ne želim da umreš,

moj gospodaru. Previše si lijep. Zatim se podigne s ležaja i nestane u mraku, dok

se Hal približio vatri, bacivši još drva. Dim se proširi i plamen obasja unutrašnjost

žućkastom svjetlošću. Aboli,jesi li sam? Moramo razgovarati, odmah, reče glasno.

Aboli iziđe iz kolibe. Djevojka spava... pričajmo engleski. Tvoj brat te namjerava

dati ubiti zajedno sa mnom za vrijeme prijema. e li ti to rekla djevojka? Hal

potvrdi glavom, osjetivši se krivim na spominjanje njegove nevjere. Aboli se

nasmije shvaćajući. Tako će ti mala pčelica spasiti život. Sukeena bi bila sretna. Ne

moraš se osjećati krivim. Kad bismo pokušali pobjeći, tvoj brat bi za nama

organizirao potjeru, a mi nikada ne bismo stigli do broda. Dakle, imaš plan,

Gundwane. Zama je došao po njih kako bi ih poveo na prijem. Izišavši iz polusjene

velike kolibe gotovo ih je oslijepilo afričko sunce i Hal se zaustavi zagledavši se u

svjetinu koja se okupila za tu priliku. Mogao je procijeniti njihov broj samo

približno, no, središnji prostor bio je okružen kraljevim stražarima, oko tisuću

visokih ratnika, s perjanicama na glavi koje su ih pretvarale i divove. Blagi jutarnji

povjetarac dodirivao je perje i njihao ga, dok se sunce sjajilo na oštricama njihovih

kopalja. Nešto dalje, ugledni predstavnici plemena ispunjavali su slobodan

prostor poredavši se na vrh granitnih blokova koji su okruživali naselje. Stotinu

kraljevih žena stajalo je na vratima kolibe; neke su bile tako debele i pune nakita i

ukrasa da nisu mogle ni hodati bez pomoći i naslanjale su se na ruke mladih

djevojaka. Kada su se kretale, njihove mlohave stražnjice su se njihale poput punih

vreća masti. Zama isprati Abolija i Hala u sredinu dvorišta, ostavivši ih same.

Teška tišina spusti se na gomilu. Nitko se nije pomicao, sve dok odjednom voda

stražara ne zasvira u rog i MoMomafapa se pojavi na pragu kolibe. Začuje se

duboki uzdah svjetine u dvorištu, i svi zajedno se poklone pred njim, pokrivši si

lice. Samo Hal i Aboli ostanu stajati. MoMomafapđ krene prema živome stolcu, i

sjedne na gola leda Invosi. Započni odmah govoriti!, šapne Hal. Ne ostavljaj mu

vremena da naredi smaknuće. Vidim te, brate moj!, izjavi Aboli, dok je svjetina

zastenjala užasnuta pred tim kršenjem protokola. Vidim te, Veliki gospodaru

Neba! MoMOMzaa ne pokaže da ga je čuo. Nosim ti pozdrave duha našega oca,

Holomina, koji je bio MoMOMiafđpđ prije tebe. Abolijev brat se trgne, kao da se

kobra uspravila pred njim. Ti govoriš s duhovima? Njegov je glas lagano

podrhtavao. Naš je otac došao k meni noćas. Bio je visok, poput velikog baobaba i

njegovo je lice bilo užasno, s vatrom u očima. Njegov je glas bio poput grmljavine.

Došao je k meni da me upozori. Ponovno se začuje uzdah praznovjerja. A koje je

bilo to upozorenje?, zapita MonofMđkipa i zagleda se u brata. Naš otac strahuje

za naše živote, tvoj i moj. Velika opasnost prijeti obojici. Neke žene kriknu, jedna

se čak sruši na pod u grčevima, s pjenom na ustima. O kakvoj se opasnosti radi?

Kralj je prestrašeno gledao oko sebe, kao da vidi ubojice medu svojim plemenom.

Otac me upozorio da smo ti i ja povezani u životu, kao što smo bili povezani

rođenjem. Ako jedan od dvojice napreduje, napreduje i drugi. MoMomafđpa se

složi. Što ti je još rekao? Rekao je da, ako smo povezani na životu, da smo

povezani i u smrti. Prorekao je da ćemo umrijeti na isti dan, no da će taj dan ovisiti

o našem izboru. Kraljevo lice postane čudnovato sive boje, orosivši se znojem.

Starci vrisnu, dok su oni najbliži kralju, izvukli male željezne noževe kako bi se

porezali po prsima i rukama, pa je krv štrcala na sve strane: na taj su ga način

htjeli zaštititi od proročanstva. ako sam potišten očevim riječima, nastavi Aboli.

Želio bih ostati ovdje, s tobom, u zemlji neba, kako bih te zaštitio te sudbine. No,

nažalost, sjena moga oca me upozorila da ću, budem li ostao dan više, umrijeti i

MoMomafđpa bi također umro sa mnom. Moram odmah otići i nikad se više

vratiti, lb je jedini način da obojica preživimo usprkos prokletstvu. Neka bude

tako. MoMomafapa ustane i usmjeri drhtavi prst prema njemu. Moraš već danas

otići. Na moju žalost, moj dragi brate, ne mogu otići od ovdje bez da dobijem ono

po što sam došao. Govori, Aboli! Što ti treba? Treba mi stotinu i pedeset

najboljih ratnika koji će me štititi, jer jedan strašan neprijatelj čeka u zasjedi da me

ubije. Bez tih ratnika, moja je smrt sigurna, a ona znači i tvoju smrt. Biraj!, uzvikne

MoMomafđpđ. Biraj najbolje ratnike i uzmi ih sa sobom. Tvoji su robovi. Možeš

učiniti s njima što želiš, ali odlazi već danas. Ostavi zauvijek ovu zemlju. Na brodici

na čelu Hal preuze kormilo i usmjeri je prema otvorenom moru kroz rukavac delte

koja se zvala Musela. Big Daniel ga je slijedio i Gofdgn BowgA je bio tamo, usidren

na istom mjestu gdje su ga i ostavili. Vidjevši da se približavaju, Ned Tyler

zapovjedi da izvuku topove. Brodice su bile tako prekrcane ljudima koji su izranjali

iz vode i izdaleka, s tako niskom vodom, izgledale su poput ratnih brodica.

Svjetlucanje kopalja i perjanice na glavi još su više učvršćivale njegove

pretpostavke i Ned zapovjedi da ispale granatu upozorenja. Kada je granata

zagrmjela, podignuvši perjanicu pjene s vode pedesetak hvata od brodice na čelu,

Hal ustane i zamaše zastavom s croizg. Neka nas Gospodin zaštiti!, dovikne Ned.

Pucali smo prema kapetanu. Neću zaboraviti na pozdrav koji ste mi uputili,

Tyleru. reče mu Hal, čim se uspeo na palubu. Imam pravo na pozdrav s četiri

granate, a ne samo jednom. Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, nisam znao da

ste vi. Mislio sam da je horda divljaka, gospodine. I zaista je tako, Tyleru! Hal se

osmijehne na Nedovu zbunjenost, kada horda predivnih ratnika amaMz stupi na

palubu GoWen Bowga. Mislite li da ćete ih uspjeti pretvoriti u mornare, Tyleru?

Plovili su već otvorenim morem i Hal ponovno usmjeri pramac prema sjeveru,

ploveći kanalom između Madagaskara i kopna. Namjeravao je zaustaviti se u

Zanzibaru, najvažnijem trgovačkom čvorištu obale. Tamo se nadao da će dobiti

novosti o vjerskome ratu na afričkom rogu, a bude li sreće, mogao bi što saznati i

o GwHu. Bilo je to razdoblje privikavanja za ratnike. Sve je bilo čudno za njih na

GoWe Bowgkw. Nitko od njih nije nikada prije vidio brod. Vjerovali su da su kanui

najveća plovila koja je ljudska ruka izradila te su stoga ostali začuđeni visinom

jarbola i širinom jedara, još kada su se našli pred golemim brodom. Gotovo su svi

bili pogođeni morskom bolešću, uz buku njihovih crijeva zbog ishrane dvopekom i

usoljenim mesom. Žalili su za dinjama s mlijekom i krvlju, a budući da nikada nisu

živjeli u tako skučenom prostoru, sanjali su prostranstva savana. Patili su zbog

zime, jer je pred zoru i na tropskome moru bilo svježe, a topla struja iz Mozambika

bila je nekoliko stupnjeva hladnija od temperatura sunčanih dolina savane. Hal

zapovjedi Althudi, koji je bio odgovoran za brodske rezerve, da im preda nekoliko

komada platna za jedra, a Aboli ih nauči kako će si sašiti hlače i košulje. No,

mmadoda ubrzo zaborave na te muke, kada je Aboli zapovjedio jednoj od njihovih

skupina da slijede Tinja, Matesija i Kimattija na križeve kako bi spustili jedra. Na

stotinu stopa visine, iznad palube i mora, na križu koji se stalno gibao, ljuljajući se

poput velikog njihala na glavnome jarbolu, prvi put su ti ratnici, od kojih je svaki

ubio barem jednoga lava, upoznali strah. Aboli ih dostigne na mjestu gdje su se

zaustavili, čvrsto se držeći za pripone i ismije ih: Pogledajte ove djevice! Isprva

sam pomislio da je medu njima bar jedan muškarac, no mislim da bi se trebali

čučnuti, kada trebaju isprazniti mjehur. Zatim se održi u ravnoteži na križu koji se

njihao, smijući se i potrči do samoga kraja, gdje je zaplesao ratnički ples, lupajući

nogama i skačući u zrak. Jedan od ratnika nije više uspio izdržati to ismijavanje, i

olabavivši stisak na priponama krene prema mjestu gdje se nalazio Aboli. Dakle,

ima muškaraca medu vama!, uzvikne Aboli, smijući se i grleći ga. Sljedećih

nekoliko tjedana tri ratnika pala su s pripona pokušavši ponoviti poduhvat. Dva

završe u moru, a prije nego što je Hal mogao promijeniti smjer i vratiti se po njih,

već su nestali u raljama morskih pasa. Treći se srušio na palubu, i njegov je kraj bio

najmilostiviji. Nakon toga nije više bilo žrtava i amadoiia koji su se već od

djetinjstva naučili penjati na najviša stabla u potrazi za medom i ptičjim jajima,

postali su ubrzo dobri mornari. Kada je Hal dao izvući iz štive smotuljke kopalja i

dao ih ratnicima, ovi su započeli urlati od radosti jer su bili savršeni bacači koplja.

Odmah su ih teška oružja sa smrtonosnim vrškom osvojila. Aboli je izmijenio

taktiku i grupiranje domorodačkog načina borbe i prilagodio ih skučenijem

prostoru broda, naučivši ih klasičnoj shemi, sa zatvorenim štitovima, međusobno

prebačenim jedan preko drugoga. Na takav su način mogli očistiti od neprijatelja

palubu bilo kojeg broda. Hal zapovjedi da postave tešku strunjaču ispod

pramčanog nadgrada kako bi ju iskoristili za nišan. Kada su se ratnici naučili na

težinu i ravnotežu koplja, naučili su ga bacati s drugog kraja broda, zarivši ga

sasvim u strunjaču. Tim su se vježbama posvećivali svim srcem, tako da su dvojica

stradala prije nego što im je Aboli uspio objasniti da se radi samo o vježbi i nisu se

međusobno smjeli boriti na život i smrt. Zatim je došao red na engleski luk.

Njihovi lukovi su bili kratki i nisu mogli bacati daleko, pa su ratnici sumnjičavo

gledali prema novom oružju, visokom šest stopa, i nakon što su okušali težinu,

zaniječu glavom. Hal im oduzme luk iz ruke i postavi strijelu, zatim pogleda prema

bijelome galebu koji je lebdio iznad glavnoga jarbola. Ako ga uspijem pogoditi,

hoćete li ga pojesti sirovog?, zapita. Začuvši tu šalu, omadoda su pucali od

smijeha. Ja ću pojesti i perje!, uzvikne jedan debeljuškasti ratnik koji se zvao

Ingwe, leopard. leđnim jedinim pokretom Hal napne luk i odapne strijelu, koja u

luku krene prema nebu i svi uzviknu u čudu kada pogodi u meka galebova prsa

koji padne na palubu ispred Hala. fedan ga ratnik podigne i svi razgledaju

pogođeno tijelo, čavrljajući međusobno. Nemojte ga previše razbarušiti, upozori

ih Hal, inaće ćete uništiti Ingweovu večeru. Od tog trenutka se u njima rodi

strastvena ljubav prema velikom luku. U roku od nekoliko dana svi postanu

savršeni strijelci. Kada je Hal dao dovući iza broda praznu bačvu na stotinu hvata

udaljenosti, omadoda ju pogode, poput pravih engleskih strijelaca. Kada su

ponovno podigli bačvu na palubu, opaze da je puna strijela poput igala na ježu: od

deset, sedam ih je pogodilo bačvu. No, samo u nečemu ratnici nisu bili nadareni:

u topništvu. Usprkos prijetnjama i podsmijehu kojem ih je izlagao Aboli, nije ih

uspio natjerati da se približe topovima bez straha. Svaki put kad bi čuli pucanj

topa, urlali su: To je čarolija! Grmi iz neba! Hal sastavi novu tablicu smjena na

straži tako da je engleske mornare postavio na topove, a ratnike na jedra. Otok

Zanzibar pokaže im se na obzoru prekriven visokim oblacima, na dvadeset milja

udaljenosti. Bijeli obalni pojas uvale bio je ukrašen palmama, no zidine goleme

utvrde bile su još bijelije, i sjajnije poput leda na suncu. Utvrdu su izgradili

Portugalci i do pred desetak godina dominirala je trgovačkim putovima istočne

obale afričkog kontinenta. Kasnije su Arapi iz Omana, na zapovijed sultana ratnika

Ahmeda El Granga, nazvanog ljevoruki, stigli na svojim dzotvima, i napali

Portugalce te ih otjerali uz velike gubitke. Taj poraz je označio početak pada

portugalskog utjecaja na obalu, dok su Arapi ubrzo nametnuli svoj. Hal prouči

utvrdu kroz dalekozor, primijetivši islamsku zastavu kako vijori na kuli, i zatvorene

redove topova na vrhu zidina. Ta su oružja mogla pogoditi svaki neprijateljski

jedrenjak koji pokuša ući u luku. Prođu ga trnci pri pomisli da će, bude li se

pridružio presvijetlom Ivanu, postati neprijatelj Ahmeda El Granga: jednoga dana

bi ti golemi topovi mogli zapucati protiv GofdeH Bowgha. U međuvremenu,

morao je iskoristiti i posljednju priliku da ude u arapski teritorij prirodnim putem

kako bi prikupio što više informacija. Luka je bila prepuna malih brodica, većinom

dkowa koji su pripadali muslimanima iz Indije, Arabije i Muskata. Usred te

različitosti nalazila su se i dva jedrenjaka: jedan je plovio pod španjolskom

zastavom, a drugi pod francuskom, no Hal ih nije poznavao. Svi ti trgovci

uplovljavali su u zanzibarsku luku, privučeni bogatstvom Afrike: zlatom, arapskom

gumom, bjelokosti i beskonačnim priljevom osoba namijenjenih za tržište robljem.

Tamo se, u kratkom razdoblju, nudilo sedam tisuća osoba, muškaraca, žena i

djece, kada bi vjetrovi promijenili smjer. Hal spusti zastavu u znak ljubaznosti

prema utvrdi, zatim usmjeri GofgM owgA prema sidrištu samo s košnim jedrima.

Na njegovu zapovijed, spuste sidro koje pljuskom padne u jasne vode, a Abolijevi

ratnici zatvore sve do posljednjeg djelića platna. Gotovo odmah brod okruži flota

malih brodica koje su prodavale svakojake proizvode, od svježeg voća do vode i

djece, koji su od svojih gospodara dobivali zapovijedi da se naklone i podignu

odjeću, kako bi pokazali malu smeđu stražnjicu mornarima što su bili nagnuti na

zaštitnu F ogradu broda. Dražesna dječica bumbum, gugutali su na engleskom.

Slatke stražnjice poput zrelih manga. Tyleru, spustite u more brodicu, zapovjedi

Hal. Silazim na kopno. Povest ću sa sobom Althudu, majstora Daniela i deset

najboljih ljudi. Veslima stignu do mola s kamenim stubama, ispod zidina, a prvi

koji je skočio na mol bio je Big Daniel, koji je imao zadatak da otvori put u gomili

trgovaca koji su se natiskivali na žalu i nudili svoje proizvode. Za vrijeme

posljednjeg zaustavljanja u Zanzibaru vodio je Sira Francisa; sada je trebao voditi

skupinu, dok su ostali mornari okružili Hala i hodali ulicama. Prolazili su pored

prepunih tržnica gdje su trgovci izlagali svoju robu. Trgovci i mornari s ostalih

brodova i brodica luke birali su medu hrpama slonovih kljova i arapske gume,

nojevog perja i rogova nosoroga, ugovarajući cijenu tepiha iz Muskata i bodlja

ježeva punih zlatnoga praha iz Sofale i afričkih rijeka u unutrašnjosti kontinenta.

Trgovci robljem izlagali su redove ljudi, koje su mogući kupci provjeravali,

gledajući im zube, opipavajući mišiće muškaraca i podižući suknje mladih žena

kako bi procijenili njihove draži. Iz toga trgovačkog središta Big Daniel ih je vodio

prema dijelu grada gdje su sagrađene zgrade s obje strane ulice izgledale kao da

se dodiruju u visini, onemogućujući prodor sunčeve svjetlosti. Smrad ljudskog

izmeta, koji je dolazio iz kloaka na otvorenom što su se spuštale prema luci,

gotovo ih je ugušio. Big Daniel se naglo zaustavi pred lučnim, bogato

izrezbarenim vratima od mahagonija, s puno željeznih šiljaka. Zatim povuče

konopac zvona. Nekoliko trenutaka kasnije golema vrata se širom otvore, i

nekoliko smeđih lica se pokaže na vratima: djevojčice i dječaci miješane krvi,

između pet i deset godina starosti. Dobrodošao, dobrodošao!, pjevušili su na

engleskom, sa čudnim naglaskom. Neka vas Alah blagoslovi, milorde. Neka svi vaši

dani budu mirisni poput jasmina. Jedna djevojčica uze za ruku Hala i povede ga

kroz unutarnje dvorište. U sredini je žuborila fontana, dok je zrak mirisao po

tamarindu. Visoki čovjek, odjeven u široku bijelu tuniku, s kapuljačom zavezanom

na arapski način, podigne se s hrpe svilenih jastuka na kojima se udobno bio

smjestio. Zaista, pridodajem tisuću dobrodošlica onima izrečenim od moje djece,

moj dobri kapetane, i neka vas Alah obaspe bogatstvom i blagoslovom, reče

poznatim naglaskom, karakterističnim za Yorkshire. Vidio sam vaš lijepi brod

usidren u luci i shvatio sam da ćete ubrzo doći k meni. Pljesne rukama i iz

stražnjeg dijela kuće se pojavi red robova, od kojih je svatko nosio pladnjeve s

čašama ispunjenim kokosovim mlijekom i malim posudama s kolačima i pečenim

lješnjacima. Konzul krene otpratiti Big Daniela i mornare u prostorije za služinčad,

u stražnjem dijelu kuće. Poslužit će vas bogatim obrokom, reče im. Hal značajno

pogleda Big Daniela, a on točno shvati pogled. U toj arapskoj kući neće biti

alkohola, ali žena hoće, i mornare je trebalo zaštititi od samih sebe. Hal zadrži uza

se Althudu, budući da je bilo moguće da će morati potpisati koji ugovor ili pisati

zabilješke. Konzul ga povede prema odvojenom uglu dvorišta. Sada mi dozvolite

da se predstavim. Zovem se William Grey, konzul njegova veličanstva u sultanaturi

Zanzibar. Henry Courteney, gospodine, na usluzi. Upoznao sam Sira Francisa

Courtenevja. je li vam kakav rodak? On je moj otac, gospodine. Častan čovjek.

Molim vas da ga pozdravite, kada ga budete sreli. Nažalost, ubijen je za vrijeme

rata s Nizozemcima. Moja sućut, kapetane. Molim vas, sjednite. Hrpa svilenih

tepiha već je postavljena za Hala. Konzul sjedne pred njega i kada se smjestio,

jedan mu rob pruži lulu. Lula je melem za trbušne smetnje i protiv malarije, koja je

u ovim područjima pravi bič. Želite li mi se pridružiti, gospodine? Hal odbije

ponudu, jer je znao kako mogu djelovati na razum cvjetovi indijske konoplje, koje

snove i maštanja mogu prouzrokovati onome koji ju je pušio. Dok je pušio lulu,

Grey ga je lukavo ispitivao o njegovoj plovidbi i planovima koje je imao u

budućnosti, dobivši od Hala samo ljubazne i neprecizne odgovore. Bili su poput

para mačevalaca koji se bore u dvoboju čekajući da nekome popusti pažnja. Što je

voda sve više ključala u visokoj staklenoj posudi i dim se širio dvorištem, Grevje

postajao pričljiviji i otvoreniji. Bi li vjerovali da sam samo prije petnaest godina

bio skroman službenik Engleske istočnoindijske kompanije? Kada je moj brod

doživio brodolom na koraljnom grebenu Sofala, našao sam se ovdje kao

brodolomac. Slegne ramenima, više istočnjački nego engleski. Kao što znate, Alah

mi se osmijehnuo. este li prešli na Islam? Hal nije izrazom lica odavao gnušanje

koje je osjetio prema odmetniku. Pravi sam vjernik: Alah je jedini bog, a

Muhamed je prorok, potvrdi Grey. Hal se pitao dokle je njegova odluka da se

obrati bila pod utjecajem političkih i praktičnih interesa. Grey kršćanin ne bi

napredovao u Zanzibaru koliko Grey musliman. Većina Engleza koji uplovljavaju u

zanzibarsku luku imaju na umu samo jednu stvar, nastavi Grey. Dolaze kako bi

sklopili dobar posao, većinom kupuju robove. Žao mi je što ovo nije najpovoljnije

razdoblje za trgovinu robljem. Vjetrovi su ovamo dopratili zowg iz Indije i daljih

zemalja. Dočepali su se najboljih primjeraka. U svom privatnom posjedu imam

oko dvije stotine prvoklasnih robova, najboljih u krugu od tisuću milja. Hvala

gospodine, odgovori Hal, no, ne zanimaju me robovi. To je, gospodine, žalosna

odluka. Uvjeravam vas da ima mnogo načina kako se možete obogatiti time.

Uzgajivači šećerne trske u Brazilu i Karibima traže radnu snagu koja bi radila na

njihovim posjedima. Hvala vam, još jedanput. Nisam ovdje zbog toga. Sada je Hal

znao na koji je način Grey stekao bogatstvo. Konzulova služba bila je u drugome

planu, iza posrednika za europsku trgovinu koja se sklapala u Zanzibaru. oš je

jedan sektor u kojem možete zaraditi i ja bih vam mogao pomoći. Promotrio sam s

krova vaš brod kada ste se usidrili u luci i nisam mogao ne primijetiti da je dobro

naoružan. Hal se složi i Grey nastavi: Možda ne znate da je omanski sultan Ahmed

El Grang zaratio s etiopskim vladarom. Čuo sam o tome. To je borba bez

neuzvraćenih udaraca, na kopnu i na moru. Sultan je izdao dozvole za brodove

koji se žele pridružiti njegovim snagama. Te su dozvole inače namijenjene samo

muslimanskim kapetanima, ali ja imam veliki utjecaj na sultanovu dvoru i mogao

bih vam nabaviti jednu takvu dozvolu. Naravno, nije ju tako olako pribaviti. Dobiti

za vas takvu dozvolu od omanskog sultana stajalo bi me dvije stotine funta,

gospodine. Hal je već prezrivo htio odbaciti tu ponudu da ude u rat protiv Krista i

njegovih sljedbenika, kada ga instinkt upozori da ne odbije odmah. Bih li mogao

ostvariti kakvu dobit, gospodine?, zapita. Naravno. Možete se dočepati velikog

blaga. Carstvo presvijetlog Ivana je jedno od najstarijih tvrđava kršćanske vjere:

više od tisuću godina zlato i darovi hodočasnika su se nakupili u crkvama i

samostanima. I sam presvijetli Ivan je bogat poput bilo kojeg europskog suverena.

Priča se da njegovo blago u Axumu sadrži više od dvadeset tona zlata. Grey se od

pohlepe sav zadihao, zamislivši si to bogatstvo. I vi biste mi zaista mogli pribaviti

sultanovu dozvolu? Hal se nagne prema njemu pretvarajući se da ga zanima.

Naravno, gospodine. Nije prošlo ni mjesec dana od posljednje koju sam uspio

ishoditi za jednoga Škota. Grevju se lice ozari novom zamisli. Ako bih učinio isto i

za vas, možda biste mogli udružiti snage. S dva ratna broda bili biste jači i mogli

biste se suočiti s bilo kojim jedrenjakom presvijetlog Ivana. Uzbudljiva zamisao,

reče Hal s osmijehom na licu, glumeći da nije previše zainteresiran; mislio je da

zna o kojem je škotskom kapetanu riječ. Ali, tko je Englez o kojem mi govorite?

Pravi gospodin i veliki moreplovac, odgovori ushićeno Grey. Isplovio je iz

Zanzibara prije pet tjedana i plovi prema afričkom rogu. Moći ću ga dostići i

udružiti snage s njegovima, razmišljao je glasno Hal. Recite mi njegovo ime i

položaj, gospodine. Grevbaci pogled prema dvorištu, a zatim spusti glas: Plemić je

iz visokog društva, Lord Cumbrae. Zatim se opusti, potapšavši se po koljenu kako

bi istaknuo važnost svoga otkrića. Evo, gospodine. A vi, što mislite o tome? Jako

sam začuđen. Hal nije imao poteškoća da sakrije uzbudenost. Biste li mi zaista

mogli ishoditi dozvolu? I, ako je to moguće, koliko vremena bih trebao čekati? U

arapskom svijetu se ništa ne postiže na brz način. Grey ponovno postane

neprecizan. No, uvijek se može ubrzati postupak. Recimo da bih uz još dvije

stotine funta, dakle, ukupno četiri stotine, trebao biti u stanju predati dozvolu u

vaše ruke već sutra navečer. Naravno, tražio bih plaćanje unaprijed. Velika je to

svota. Hal namršti čelo. Sada kada je znao kamo je plovio Kragulj, mogao se

odmah požuriti na GoWe Bowgk i isploviti, te se baciti u potjeru za njim. No,

zadrža taj poriv, jer je od Grevja morao saznati još nešto. Da, složi se Grey. No,

pomislite koliko će vam dobiti donijeti. Dvadeset tona čistoga zlata za smjela

čovjeka koji će ih oduzeti od presvijetlog Ivana. I to nije sve. Ima i dragulja te

ostaloga blaga koje se sakuplja već tisuću godina; blago crkve kopta, relikvije Isusa

Krista i djevice, apostola i svetaca. Imaju neprocjenjivu vrijednost. Oči su mu se

sjajile od pohlepe. Priča se... prekine se i snizi glas. Kažu da je presvijetli Ivan čak

čuvar Svetoga grala. Sveti gral. Hal problijedi od osjećaja obožavanja prema toj

svetoj relikviji i Grey osjeti ushićenost zbog reakcije koju je izazvao. Da! Da! Sveti

gral! Dragocjeni kalež koji kršćani traže od dana nabijanje na križ. Hal protrese

glavom zagledavši se u Grevja s nehinjenim čuđenjem. Tištio ga je čudan osjećaj

koji ga je ostavljao bez riječi. Prisjeti se očevih i Sukeeninih proročanstava. U dnu

duše je znao da je ovo dio njegove sudbine. Grey protumači tu tišinu i slijeganje

ramenima kao znakove skeptičnosti. Uvjeravam vas, gospodine, da je Sveti gral

glavni razlog zbog čega su Veliki mogul i Ahmed El Grang napali Etiopiju. To sam

saznao od sultana osobno. I on je također uvjeren da je relikvija u rukama

presvijetlog Ivana. Prorekao je to jedan od najvažnijih ayđfoMaf:a islama, uvjerivši

ga da tko bude uspio preoteti Sveti gral iz ruku presvijetlog Ivana, njegova će

dinastija imati nevjerojatnu moć i to će biti preludij pobjede islama nad svim

krivim religijama svijeta. Hal ga je zaprepašten gledao. U njegovoj su glavi vrvjele

misli. Više nije bio siguran u sebe ili u bilo što na svijetu koji ga je okruživao.

Trebao mu je veliki napor kako bi um oslobodio od tih strašnih izgleda za

budućnost kao što je pokoravanje kršćanstva, te se ponovno pribrao. Gdje se

čuva ta relikvija?, zapita hrapavim glasom. Nitko ne zna točno mjesto, osim

presvijetlog Ivana. Netko kaže u Axumu, ili Gondaru, neki tvrde da je skrivaju u

samostanu na najvišim planinama. Nije li možda već pala u ruke El Granga ili

Velikog mogula? Možda je rat već završio? Ne, ne!, odgovori Grevbrzo. Upravo je

jutros stigao iow iz Adenskog zaljeva, i donio vijesti koje su stare osam dana.

Izgleda da su pobjedničke vojske islama zaustavljene kod Mitsiwe. Na čelo

kršćanskih redova nedavno je postavljen moćni general, kojeg zovu Nazet, i, iako

je golobrad, vojska Tigrisa i Galle je pod njegovim zapovjedništvom. Po načinu na

koji je Grey prepričavao islamske poraze, Hal osjeti daje konzul držao za obije

strane. Nazetje potisnuo vojsku El Granga i Mogula, koje se sada nalaze pred

Mitsiwom, i prikupljaju snage za završnu bitku, koja će odlučiti o ishodu rata. Kao

što vidite, rat još nije završen. Savjetujem vam najozbiljnije, moj mladi prijatelju,

da se, kad budete imali dozvolu za koju ću se ja pobrinuti, požurite i isplovite

prema Mitsiwi da biste na vrijeme mogli sudjelovati u diobi plijena. Moram

razmisliti o svemu što ste mi priopćili, odgovori Hal i podigne se s hrpe tepiha.

Budem li se odlučio da iskoristim vašu velikodušnu ponudu, vratit ću se sutra

ujutro s četiri stotine funta za kupnju sultanove dozvole. Bit ćete uvijek

dobrodošli u mojem domu, uvjeri ga Grey. Vrati me što prije na brod, zapovjedi

Hal Big Danielu, čim su se golema vrata zatvorila za njima. Želim isploviti s

večernjom strujom. Stigli su do prve tržnice kada Althuda dohvati Hala za ruku.

Moram se vratiti. Ostavio sam dnevnik u dvorištu. Strašno žurim, Althuda. Kragulj

je već mjesec dana u prednosti preda mnom, ali sada točno znam gdje ga mogu

tražiti. Moram se vratiti po svoj dnevnik. Vi nastavite. Neću kasniti. Pošalji

brodicu po mene i reci da me čeka na molu. Bit ću tamo prije nego što vi budete

isplovili. Nemoj da čekam uzalud, Althuda. Ne smijem kasniti. Hal ga teška srca

pusti natrag, i požuri se za Big Danielom. Stigavši na GoWem Bougfz pošalje

natrag brodicu da pričeka Althudu na molu, zapovjedivši da pripreme brod za

more. Zatim se spusti u svoju kabinu i rastvori karte na pisaćem stolu ispod

krmenog prozora i naputke za plovidbu do Adenskog zaljeva na Crvenom moru

koje je naslijedio od Llewellyna. Proučavao ih je gotovo svakodnevno otkako su

bili na brodu i stoga je lako pronašao sva imena koja je Grey spomenuo u

razgovoru. Upiše rutu prema afričkom rogu, ploveći prema Adenskom zaljevu i

prolazeći kroz tjesnac Babal Mandab, kako bi ušli u vode Crvenog mora. Bilo je

stotinu otočića raštrkanih duž etiopske obale, koji su pružali savršeno skrovište

gusarima. Trebao je izbjegavati notu Velikog mogula i omanskog sultana sve dok

ne bude uspio stići do kršćanskog središta presvijetlog Ivana i dobiti njegovu

dozvolu. Nije mogao napasti muslimane bez tog dokumenta u rukama, inače bi

riskirao da doživi očevu sudbinu: optužbu za gusarenje. Možda je mogao pokušati

i povezati se s kršćanskom vojskom, i generalom Nazetom, o kojemu je govorio

Grey, i staviti mu na raspolaganje GoWe Bowg. U svakom slučaju, promisli, flota

za transport muslimanske vojske bila je zasigurno gusta u tim morima i oni su lako

mogli postati plijen brze fregate, predvođene smionim kapetanom. U jednom je

aspektu Grey bio u pravu: slijedili su dani u kojima je u igri bila slava i bogatstvo.

Začuvši zvono broda koje je oglašavalo kraj smjene na straži, ostavi karte i uspne

se na palubu. Struja se promijenila. Zatim pogleda prema luci i prepozna, čak i na

toj udaljenosti, Althudu na vrhu stuba pored mola. Bio je udubljen u razgovor sa

Stanom Sparrowom, koji se brodicom vratio po njega. Sto mu gromova!,

promrmlja Hal, gubi vrijeme u glupom brbljanju. Posveti svu svoju pažnju stanju

broda, slijedeći pogledom mornare koji su se brzo uspinjali priponama kako bi

podigli jedra. Kada ponovno pogleda prema obali, opazi da je brodica već stigla do

velikog broda, ispod mjesta gdje se on nalazio. Čim je dotaknula brod, Althuda se

uspne Ijestvama i stane pred Hala ozbiljna izraza lica. Došao sam po Zwantie i

svoga sina, reče svečanim glasom. I reći ti zbogom. Ne razumijem. Hal ga je

začuđeno gledao. Konzul Grey me primio u službu kao pisara. Namjeravam ostati

u Zanzibaru sa svojom porodicom. Ali zašto, Althuda? Zašto? Ti dobro znaš da je

mene i Sukeenu naša majka odgojila u religiji proroka Muhameda. Ti ustraješ u

namjeri da se boriš protiv islamske vojske u ime Božje, u ime kršćanstva, i ja te ne

mogu slijediti. Althuda mu okrene leda i krene prema pramčanom nadgradu.

Nakon nekoliko minuta vrati se sa Zwantie, držeći u naručju maloga Bobbvja.

Zwantie je plakala u tišini, i skrene pogled s Hala. Althuda se na vrhu Ijestava

zagleda u njega. Ovaj me rastanak boli, no tješi me pomisao na ljubav kojom si

volio moju sestru. Neka te Alah čuva. Izgovorivši ove riječi, spusti se sa Zwantie u

brodicu. Hal ih je slijedio pogledom do mola, vidjevši kako se uspinju kamenim

stubama. Althuda se ni jednom nije okrenuo, dok su se on i njegova porodica

izgubili medu svjetinom na tržnicama, odjevenom u bijelo i praćenom njihovim

robovima. Hal je bio toliko rastužen da nije opazio brodicu koja se vratila sve dok

se odjednom nije trgnuo opazivši da ju je Ned Tyler već dao podignuti na brod i da

se već smjestio za kormilom čekajući na njegovu zapovijed. Podignite sidro,

Tvleru. Podignite košna jedra i isplovite prema kanalu. Ponovno pogleda prema

kopnu, osjetivši se sam, jer je Althuda prekinuo njegovu posljednju, tanku vezu sa

Sukeenom. Otišla je, prošapće, sada je zaista otišla. Okrenuvši odlučno leda

bijelome gradiću, pogleda mjesto gdje su se planine Usambara protezale niske i

plavkaste na obzoru. Razvijte sva jedra, kao i inače, Tvleru. Smjer je

sjeversjeveroistok, te prema istoku kako bismo prošli otok Pembu. Vjetar je

stalno puhao i nakon dvanaest dana prošli su rt Guardarui, na kraju velikog roga

Afrike: pred njima se ukazao Adenski zaljev. Hal zapovjedi promjenu smjera prema

istoku. Hrapave stijene i crveni brežuljci Adenskog zaljeva izgledali su kao čeljust

Afrike. Ušli su u zaljev zahvaljujući zadnjem dahu vjetra. Bilo je pakleno vruće, a

bez vjetra bilo je neizdrživo; more je bilo posebno plave boje, živo i odražavalo je

bijeli trbuh morskih lastavica koje su letjele na tragu broda. Pred njima se visoka

obala približavala sve više, čineći tjesnac Bab alMandab. Prošli su danju tjesnac i

ušli u Crveno more i Hal smanji jedra, jer su to bile teške vode, sa stotinama

otočića i opasnim koraljnim grebenima. Na istoku su se pružale arapske zemlje, na

zapadu obala Etiopije i kraljevstvo presvijetlog Ivana. U tim prometnim vodama

započeli su susretati brodove. Svakoga bi puta stražar u košu upozoravao palubu i

Hal bi se osobno penjao do koša, znatiželjan da ugleda na obzoru četvrtasta jedra i

prepozna Gw oMoray. No, svaki bi put ostajao razočaran. Bili su to sve đAoivi koji

su bježali daleko od visokog i zastrašujućeg profila GoMen Bougiđ, tražeći

sklonište u nižim vodama, gdje ih veliki brod nije mogao slijediti. Hal ubrzo otkrije

koliko su neprecizne karte koje je pronašao u Llewellynovu pisaćem stolu. Neki

otoci koje su vidjeli na putu uopće nisu bili ucrtani u kartama, dok su neki, pak, bili

ucrtani miljama daleko od njihova pravog položaja. Budući da su noći bile bez

mjesečine, Hal se nije odvažio da nastavi plovidbu po mraku medu tim grebenima

i otocima. U sumrak bi bacio sidro u zaklonu jednog od tih većih otočića. Nikakva

svjetlost, zapovjedi Nedu Tvleru. Obavite manevre u tišini. Nema načina da stišam

Abolijeve ljude. Grakću poput gusaka koje je napao vuk. Hal se nasmije:

Razgovarat ću s njim. Kada se uspeo na palubu, za vrijeme početka prve smjene

na straži, brod je bio obavljen tamom i tišinom. Provjeri uobičajena mjesta na

brodu, a potom se zaustavi nekoliko minuta razgovarajući s Abolijem, koji je bio

voda smjene na straži. Zatim krene prema zaštitnoj ogradi i nasloni se, sam,

promatrajući nebo. Odjednom začuje nepoznati šum, i na trenutak pomisli da

dolazi s mora. Zatim shvati da su to bili ljudski glasovi, no govorili su jezikom koji

on nije poznavao. Premjesti se hitro na krmu broda i glasovi postanu bliži i jasniji.

Začuje čak škripu pripona i šum vesala u vodi. Ponovno potrči na pramac u potrazi

za Abolijem. Sakupi skupinu za napad. Deset ljudi, prošapće. U tišini. Spustite u

more brodicu. Aboliju je bilo potrebno nekoliko trenutaka da izvrši njegovu

zapovijed. Čim je brodica dodirnula površinu vode, spuste se u nju i udalje. Za

kormilom je bio Hal, koji se upustio u mrak krećući se nasumce prema nevidljivom

otoku. Nekoliko minuta kasnije prošapće: Dosta!, i veslači se zaustave. Odjednom

začuju u blizini zvuk nečega što je padalo na daske palube, a potom usklik boli i

iritiran osti. Izoštrivši pogled u tom smjeru, na mjesečini, Hal opazi sjaj malog

latinskog jedra. Hajde, svi zajedno!, šapne. Brodica krene naprijed, dok je Aboli

ustao s pramca držeći u ruci kuku privezanu za kraj konopca. Mali dzow koji

odjednom izroni iz mraka i stvori se pred njima nije bio mnogo veći od polovice

njihove brodice. Aboli zavitla kuku i baci ju prema drugoj brodici, te povuče naglo

konopac. Uhvaćen!, zareži. Hajde, momci! Ljudi ostave vesla i uz krik koji je ledio

krv u žilama, nahrupe na palubu nepoznate brodice, dočekani krikovima

iznenađenja i užasa. Hal priveže kormilo i dohvati lanternu kako bi se bacio u

napad za svojim ljudima. Privedite ga ovamo, zapovjedi. Kada dovuku pred njega

zarobljenika, Hal opazi da je imao dugu, gustu bradu koja mu je sezala gotovo do

koljena i veliki broj koptskih križeva i krunica oko vrata. Kvadratna mitra koju je

nosio na glavi bila je satkana od zlatnih i srebrenih niti. Sveje u redu!, kaže svojim

ljudima koji su ga držali. Odnosite se prema njemu s poštovanjem, svećenik je.

Zarobljenika odmah oslobode; on si poravna odjeću, i prođe prstima kroz bradu,

zatim se uspravi u svoj svojoj visini i zagleda se u Hala s hladnim ponosom.

Govorite li engleski, gospodine?, zapita Hal. Čovjek ga je i dalje promatrao. Čak i

na titravoj svjetlosti lanterne njegov je pogled bio hladan i prodoran, no nije dao

znaka da je shvatio. Hal prede na latinski: Tko ste, oče? Zovem se Fasilides, biskup

sam u Axumu, ispovjednik kralja Yohannisa, etiopskog vladara, odgovori svećenik

na latinskom. Molim vas da prihvatite moje isprike. Zamijenio sam ovu brodicu za

brodicu muslimanskih napadača. Svim srcem želim vaš blagoslova Hal klekne

jednim koljenom na palubu. Možda sam previše ponizan, reče samome sebi, no

biskup je izgledao da cijeni tu njegovu gestu. Učini znak križa na Halovoj glavi, i

položi mu dva prsta na čelo. Izmijeni glas izgovorivši riječi i pruži Halu prsten na

poljubac. Ovo je zaista pravovremeni susret, preuzvišeni gospodine, reče podižući

se. fa sam vitez reda Hrama Svetog Georgea i Svetog grala. Putujem kako bih

stavio svoj brod i svoje ljude na raspolaganje resvijetlom Ivanu, kršćanskom

vladaru Etiopije u svetome ratu otiv islamskih snaga. Kao ispovjednik kralja mogli

biste me povei na dvor. Možda je moguće dobiti prijem, odgovori Fasilides.

Postajao je sve ljubazniji, kada je svjetlost novog jutra ukazala Gokkn Bowg u svoj

ljepoti. Fasilides postane još srdačniji, ida ga Hal pozove na brod, ponudivši se da

ga ugosti za ostatak itovanja. Hal je mogao samo graditi pretpostavke o razlogu

zašto je skup axumski lunjao otocima u ponoć, na malenom doww koji je nrdio

po ribi i kada zapita Fasilidesa o tome, ovaj ponovno postane adan: Ne smijem

raspravljati o državnim poslovima, ni svjetovnim duhovnim. Fasilides je sa sobom

na brod poveo i dvojicu slugu, te jednog bara s dfzoiva, koji je morao Halu

pokazati put. Kada se smjestio na od, biskup se udobno uselio u malu kabinu

pored Halove. S mjesnim vodičem Hal je mogao ploviti prema Mitsiwi svom

zinom, ne smanjujući jedra sve do sumraka. Pozove Fasilidesa da mu se pridruži

za večerom, i dobar skup se pokaže kao veliki ljubitelj vina i brandvja. Hal je

njegovu šu uvijek držao punu do ruba, što je tražilo ne malu spretnost, isilidesov

ponos smanjivao se proporcionalno s razinom brandvja vrču, toliko da je

odgovarao na Halova pitanja sa sve manjim itručavanjem. Kralj se nalazi u

samostanu svetoga Luke, na ežuljcima iznad Mitsiwe, zajedno s generalom

Nazetom. Tamo ga oram susresti, objasni. Čuo sam da je kralj ostvario veliku

pobjedu nad poganima Mitsiwi, raspitivao se Hal. Velika i izvanredna pobjeda!,

potvrdi Fasilides srdačno. Za Uskrs pogani su prešli tjesnac Bab alMandab s jakom

jskom, i obalom se uputili prema sjeveru osvojivši sve luke i utvrde, tac našeg

vladara Yohannisa pao je u borbi i veći dio naše vojske je itao razoren. Ratni dkow;

El Granga upali su u našu flotu u luci iulis, zarobivši i spalivši dvadeset naših

najboljih brodova. Kada su pogani na tisuće poredali pred Mitsiwu, izgledalo je da

je Bog ipustio Etiopiju. Fasilidesove oči se ispune suzama i biskup je morao ispiti

veliki gutljaj brandvja kako bi se smirio. No, On je jedini Bog i vjeran je našemu

narodu. Poslao nam je ratnika kako bi sakupili našu vojsku. Nazet se spustio s

planina, povevši sa sobom vojsku amhara i pridruživši se našim snagama ovdje na

obali, podignuvši u prvim redovima Sveti tabemakul Marije, majke Božje. Taj

talisman je poput biča u Nazatovim rukama. Pred njegovim napredovanjem

pogani su se povukli, zbunjeni. Koji je to talisman o kojemu govorite, oče? Je li to

sveta relikvija? Biskup snizi glas, i nagne se nad stol kako bi dohvatio Hala za ruku,

pogledavši ga ravno u oči. Relikvija je pripadala Isusu Kristu, i najjača je relikvija

cijeloga kršćanstva. Zagledao se u Hala tako intenzivno da se ovaj naježi pod

njegovim utjecajem. Tabernakul Marije sadrži pehar života, Sveti gral koji je Krist

upotrijebio na Posljednjoj večeri. To je onaj isti pehar kojim je Ivan iz Arimateje

skupio krv Spasitelja dok je On bio prikovan na križu. A sada, gdje se sada nalazi

Tabernakul? Halov je glas bio hrapav i čvrsto je stiskao Fasilidesa toliko da se

starac namrštio. Vi ste ga vidjeli? Postoji li zaista? Molio sam pred Tabernakulom

koji sadrži sveti pehar, iako ga nitko ne može vidjeti ili dotaknuti ga. Gdje se nalazi

taj sveti predmet? Halov glas je bio uzbuđen. Itekako je čuo je o toj legendi.

Viteški red kojem je pripadao živio je upravo za taj pehar. Gdje je?, zapita Hal.

Fasilides se ponovno razbistri pred Halovim uzbuđenjem. Oslobodi se stiska

njegove ruke. Postoje stvari koje se ne mogu povjeriti. Ponovno je postao dalek i

nedodirljiv. Hal shvati da ne bi bilo mudro nastaviti s ispitivanjem i potraži drugu

temu koja bi bila u stanju opustiti biskupa. Recite mi o pomorskoj bitci kod

Adulisa, predloži. Kao moreplovac, zanima me prije svega što se događa na moru.

e li u bitci sudjelovao brod nalik ovome ali s islamskom flotom? Biskup se opusti.

Bilo je mnogo brodova s obje strane. Velike vatrene oluje i stravično krvoproliće.

Nije bilo broda s kvadratnim jedrima, koji je imao znak raspitivao se Hal. Jeste li

bar čuli o njemu? No, bilo je jasno da biskup nije bio u stanju razlikovati fregatu od

lađe s pet redova vesala. Slegne ramenima. Možda će generali i kapetani biti u

stanju odgovoriti na ta pitanja, kada budemo stigli u samostan, predloži. Hal

približi GoWg Bowgb obali, i uspne se do koša, ostavši gore cijeli sat i gledajući

kroz dalekozor. Bilo je nemoguće prebrojiti usidrene brodove u luci, a vode su bile

prepune malih brodica koje su prenosile hranu velikoj vojsci na kopnu. Hal je bio

uvjeren samo u jednu jedinu stvar, kada se spustio na palubu broda, i zapovjedi da

ponovno razviju jedra. U zaljevu nije bilo ni jednog broda s kvadratnim jedrima.

Fragmentarni ostaci flote kralja Yohannisa nalazili su se oko Mitsiwe. Hal usidri

brod daleko od izgorjelih i oštećenih brodova, dok je Fasilides slao na kopno

jednoga od slugu. Ima zadatak da otkrije je li general Nazet još uvijek u samostanu

i ako jest, moramo si nabaviti konje kako bismo ga dostigli. Dok su čekali da se

sluga vrati, Hal napravi raspored na GoWe BougzM za vrijeme njegove odsutnosti.

Odluči da povede sa sobom samo Abolija, ostavivši brod Nedu Tyleru. Ne ostajte

na sidru, jer je ova obala u zavjetrini i bili bismo ranjivi, ako bi se Kragulj našao

ovdje, upozori Neda.Krenite prema otvorenom moru i smatrajte svaka jedra koja

opazite kao neprijateljska. Ako se sretnete s GwfZom qMomy, nemojte napadati

ni u kom slučaju. Vratit ću se što prije. Znak će biti crvena raketa. Kada ga opazite,

pošaljite brodicu po mene na kopno. Hal je bio nemiran cijeli dan i cijelu noć, no u

svitanje izvidnik na košu oglasi: Mali dzow isplovljava iz uvale. Kreće se prema

nama. Hal začuje krik iz svoje kabine i potrči na palubu, opazivši i bez dalekozora

Fasilidesovog slugu, kako stoji uspravno na brodici. Pošalje po biskupa koji se

također uspne na palubu, osjećajući posljedice pretjeranog pića od prethodne

večeri. On i sluga razgovarali su na nepoznatom jeziku, zatim se biskup obrati

Halu: Vladar i general Nazet nalaze se u samostanu. Na žalu nas čeka nekoliko

konja. Moj sluga donio je odjeću za vas i vašeg slugu, tako da ne budete previše

uočljivi. U svojoj kabini Hal navuče na sebe hlače od laganog pamuka, široke i

skupljene na gležnjevima. Čizme su bile od mekane kože, s podignutim vrškom, a

iznad pamučne košulje odjene tuniku koja mu je sezala do pola bedara i priveže je

naprijed. Biskupov sluga mu pokaže na koji način je trebao zamotati dugačku

bijelu tkaninu oko glave da bi napravio turban, iznad kojeg stavi olovni šljem u

obliku luka, s malim vrškom i izrezbarenim koptskim križevima. Kad se Aboli i on

uspnu na palubu, posada je razrogačenih očiju gledala u njih, dok je Fasilides

potvrdio glavom u znak slaganja. Sada nitko u vama neće prepoznati zapadnjaka.

Brodica ih ostavi na morskome žalu ispod stijena, gdje ih je čekala naoružana

pratnja. Konji su bili arapski s dugim grivama i repovima koji su se njihali, sa

širokim nozdrvama i lijepim očima svoje vrste. Sedla su bila izrađena iz jednog

jedinog drvenog bloka, ukrašena srebrom, a uzde su bile otežane metalnom

žicom. Putovanje do samostana je dugo, upozori ih Fasilides. Ne smijemo gubiti

vrijeme. Uspnu se puteljkom do stijena, izišavši na čistinu koja se prostirala pred

Mitsiwom. Ovo je mjesto na kojem smo pobijedili!, izjavi Fasilides kreštavim

glasom, i podigne se u sedlu kako bi pokazao cijelu dolinu. Iako je borba vodena

prije nekoliko tjedana, kragulji su još uvijek lebdjeli iznad doline poput tamnoga

oblaka, a šakali i psi režali su i borili se za hrpe kostiju, žvačući ocrnjeno meso koje

je još uvijek visjelo s kostiju. Mušice su bile u gustim rojevima u zraku, poput pčela

koje se okupljaju oko njihove kraljice. Hal je osjećao mušice na licu kako mu

nadražuju nosnice. Njihove larve bjelkaste boje vrvjele su u tijelima u raspadanju,

toliko guste da je izgledalo kao da su tijela u pokretu, gotovo kao da su još uvijek

živa. Bilo je i ljudskih šakala koji su radili u prostranoj dolini: žena i djece ogrnutih

u dugačke prašnjave tunike, s pokrivenim nosom i ustima da se obrane od

smrada. Svatko je nosio posudu u koju je odlagao plijen, novčiće i prstenje koje bi

uzimao sa skeleta mrtvaca. Deset tisuća mrtvih!, izjavi pobjedonosno Fasilides,

vodeći ih putom kojim su se udaljavali od bojišta, zaobilazeći u luku utvrđeni grad

Mitsiwu. Nazet je previše spretan ratnik da bi se dao uhvatiti u stupicu zajedno sa

svojom vojskom medu ovim zidinama. S vrha planina vidi cijelu dolinu. Pokaže

prstom pred sobom, na planinske vrhove. Pobjednička vojska kralja Yohannisa se

utaborila izvan Mitsiwe, na otvorenom prostoru, koji se prostirao ispod

brežuljaka. Zauzimao je površinu grada s mnogobrojnim šatorima od kože i

kolibama, podignutim na brzinu, i nadstrešnicama od sijena i kamena, koje su se

prostirale na pet milja, od mora do brežuljaka. Medu nastambama pasli su konji,

deve i bikovi, dok je oblak prašine i dima, koji se podizao sa zapaljenih hrpa

osušenog izmeta, zatamnio plavetnilo neba. Neizdrživ smrad životinjskog izmeta,

dim i smrad ostataka koji su se raspadali na suncu, hrpe ljudskog izmeta i nužnici

ukopani u zemlju, uz smrad ljudskih leševa pod pustinjskim suncem,

suprotstavljali su se smradu bojišta. Prešli su skupine konjaništva s predivnim

pastusima s dugom grivom i perjanicama. Konjanici su na sebi imali čudnu opremu

maštovitih i živahnih boja i bili su naoružani lukovima, kopljima i puškama s

dugom cijevi i rukohvatom ukrašenim draguljima. Topnici su bili raspršeni na

pjeskovitom i stjenovitom dijelu terena i brojili su stotinu topova. Neki od golemih

topova bili su iskovani u obliku dupina i zmajeva, i postavljeni na kolima koja su

vukli stotinu bivola. Kola nakrcana bačvicama baruta bila su u četvrtastim

ograđenim prostorima. Pješaštvo je koračalo naprijednatrag. Na njihovim

različitim i egzotičnim odorama još su se mogla primijetiti blaga koja su preoteli

na bojištu, tako da nije bilo dva čovjeka odjevena na isti način. Nosili su okrugle

štitove od bronce, drva i kože. Njihova su lica bila tamna, s orlovskim nosom i

srebrenastom bradom, ili boje pijeska, ili crnom poput vrana koje su letjele iznad

bojišta. Šezdeset tisuća ljudi, reče Fasilides. S Tabernakulom i Nazetom na čelu ni

jedan im neprijatelj ne može odoljeti. Prostitutke i žene koje su slijedile vojsku, i

koje nisu bile zaposlene u pljački bojišta, bile su također brojne. Održavale su

vatru, ili uživale u sjeni natrpanih kola. Somalke su bile visoke i čudnovato

pokrivene velom, djevojke galla kretale su se pak s golim grudima i vragolasta

pogleda. Neke su pogledavale prema atletskoj i muškoj Halovoj pojavi, pozivale su

ga, pokušavajući se bolje objasniti gestama. Ne, Gundwane, promrmlja mu Aboli

na uho, nemoj ni pomisliti na takvo što, jer ih muškarci nakon toga kažnjavaju

sakaćenjem. Gdje očekuješ da ćeš naći vlažan doček, našao bi samo tvrdi i osušeni

ožiljak. Ta gomila ljudi, žena i životinja bila je tako gusta da su se oni morali

kretati polaganije. Vjernici, prepoznavši biskupa, trčali su k njemu, kako bi mu se

poklonili i molili da ih blagoslovi. Na kraju su uspjeli ostaviti za sobom svjetinu,

podbovši konje na strmom puteljku koji se uspinjao brežuljkom. Fasilides je bio na

čelu kolone, u galopu, s odjećom koja mu je vijorila naokolo, i s bradom koja je

padala iza ramena. Stigavši do vrha, povuče uzde svoga pastuha i pokaže prema

jugu: Pogledajte dolje! To je Adulisov zaljev, prije luke Zula, u kojoj se utaborila

islamska vojska. Zaklonivši oči od pustinjskog sunca, Hal opazi žućkasti oblak dima

i prašine iz kojeg su izbijale munje sunčevih zraka koje su se reflektirale na

topovskim cijevima i oružju još jedne goleme vojske. Koliko ljudi broji vojska El

Granga? Upravo sam to trebao saznati kada ste me pronašli: dobiti odgovor od

naših špijuna na to pitanje. Koliko ih je dakle?, nije popuštao Hal, dok je Fasilides

prasnuo u smijeh. Odgovor je rezerviran za uši generala Nazeta, odgovori, i

podbode konja. Nastave se uspinjati puteljkom, izišavši na sljedeći vrh. Dolje!,

pokaže Fasilides. Evo samostana svetog Luke. Samostan je bio stisnut na vrhu

nepravilnog brežuljka. Zidine i grubi nepravilni obrisi nisu bili olakšani ukrasima,

stupovima i arhitravima. Jedan od biskupovih glasnika zasvira u rog, i masivna

drvena vrata se širom otvore pred njima, te ih konjušari dočekaju i povedu njihove

konje. Odjednom se nadu u tamnoj crkvi, u obliku pećine s kupolom na vrhu koja

se gubila u tami. Stotinu svijeća bacalo je treperavu svjetlost, osvjetljavajući

zidove zajedno sa sjajem kadionica, i slikama svetaca i mučenika, koje su visjele

pored zastava samostana i ikona ukrašenih dragim kamenjem. Fasilides klekne

pred oltar, nad kojim se isticao koptski križ izrađen u srebru, visok šest stopa, te

Hal učini isto. Aboli ostane stajati iza njih, s rukama prekriženim na prsima. Bože

naših očeva, gospodaru vojski, molio je biskup, govoreći na latinskom kako bi ga i

Hal razumio, zahvaljujemo ti na velikodušnosti i velikoj pobjedi koju si nam

dozvolio nad poganima. Preporučamo ti slugu tvog Henrvja Courtenevja. Neka

napreduje služeći jedinog pravoga Boga, i neka njegova vojska nadjača

nevjerničku. Hal je jedvice imao vremena da završi s molitvom, a biskup je već bio

na nogama i nastavio dalje, prema kapelici. Pričekajte ovdje, zapovjedi mu.

Krećući se ravno prema vunenoj tapiseriji živahnih boja koja je visjela iza maloga

oltara. Odmakne je, i nestane iza niskih vrata, sagnuvši se kako bi prošao kroz

otvor. Ogledavši se oko sebe, Hal opazi da je kapela bila bogatije namještena od

glavnoga hrama, tmurnog i običnog. Mali oltar bio je prekriven slojem žutoga

metala koji je mogao biti mesing, no sjajio se poput čistoga zlata na svjetlosti

svijeća. Križ je bio ukrašen velikim kamenjem različitih boja: možda su to bili samo

komadi stakla, ali Hal je imao osjećaj da se sjaje poput smaragda, rubina i

dijamanata. Drvene police koje su sezale do stropa bile su pune darova bogataša.

Neki su vjerojatno ostali netaknuti stoljećima, budući da su bili prekriveni slojem

prašine i paučinom koja je skrivala njihovu pravu prirodu. Pet redovnika u prljavim

i poderanim tunikama klečali su u molitvi pred kipom Crne Madone s malim crnim

Isusom u naručju, i nisu se dali smesti. Hal i Aboli čekali su zajedno, naslonjeni na

stup na dnu kapele, dok je vrijeme prolazilo. Zrak je mirisao po tamjanu i starini,

dok je prigušena pjesma redovnika imala hipnotizirajući efekt. Hala su hvatali

valovi sna, s kojima se pokuša boriti, natjeravši se da drži otvorene oči. Odjednom

začuje lagani šum brzih koraka kako se približavaju vratima iza tapiserije. Hal se

uspravi, dok se jedno dijete pojavi trčeći kroz vrata, utrčavši u kapelicu naglo

poput mačića, te se zaustavi kliznuvši po podu. Imao je četiri ili pet godina, na sebi

je imao jednostavnu košulju od bijelog pamuka i bio je bosonog. Imao je kovrčavu

kosu, crnu i sjajnu, koja je plesala dok se radoznalo ogledavao oko sebe, tamnim i

velikim očima, poput očiju svetaca na slikama koje su visjele na kamenom zidu iza

njega. Opazivši Hala, potrči prema njemu zaustavivši se kada je stao pred njega.

Promotri ga tako prodorno da je Hal ostao zadivljen, te klekne na pod, kako bi se

mogli gledati u oči. Dječak reče nešto na svom jeziku, u kojem prepozna riječ

gggz, odnosno etiopski. Vjerojatno ga je nešto zapitao, no on nije uspio čak ni

naslutiti sadržaj. I ti!, izjavi i prasne u smijeh, no dječak je ostao ozbiljan i ponovi

pitanje. Hal slegne ramenima i dječak udari nogom o pod, te ponovi pitanje po

treći put. Da!, odgovori energično Hal. Dječak se radosno smijao i pljesnuo

rukama i kada se Hal uspravio, raširi ruke i reče nešto što je moglo značiti samo

jedno. Želiš li da te podignem u naručje? Hal klekne i podigne dijete, koje ga je

pogledalo u oči, a zatim započne ponovno govoriti, pokazujući prema Hal ovu licu,

tako energično da mu je gotovo zabio prst u oko. Ne razumijem što govoriš,

maleni, pobuni se Hal smijući se. Fasilides stigne u tišini iza njega i izjavi svečano:

Njegovo veličanstvo Yohannis, kralj nad kraljevima, vladar Galla i Amhara,

branitelj vjere u Krista, opaža da su vaše oči čudne zelene boje, za razliku od svih

koje je od sada vidio. Hal se zagleda u andelsko lice dječaka kojeg je držao u

naručju. On je legendarni presvijetli Ivan?, zapita s poštovanjem. Upravo tako.

Štoviše, obećali ste i kralju da ćete ga povesti na vaš brod, koji sam mu ja opisao.

Želite li obavijestiti vladara da bih bio jako počašćen kad bih ga imao na brodu kao

gosta? Odjednom se Yohannis izvuče iz Halova naručja, uzevši ga za ruku i vukući

ga prema skrivenim vratima. Prošavši kroz otvor krenu hodnikom osvijetljenom

bakljama, postavljenim u željeznim ležištima na kamenim zidovima. Na dnu

prolaza nalazila su se dva naoružana stražara, no vladar im dovikne zapovijed i

oni se odmaknu, pozdravivši ga. Yohannis povede Hala u dugu prostoriju. Na

zidovima su se otvarali uski prozorčići kroz koje su prodirale sjajne zrake

pustinjskog sunca. Gotovo je cijela sala bila ispunjena dugačkim stolom, za kojim

su sjedili petorica ljudi, koji su se ustali i duboko se poklonili Ybhannisu, a potom

se zagledaju u Hala prodornim pogledima. Svi su bili ratnici, što je bilo jasno po

njihovu držanju i odjeći. Na sebi su imali oklop, a neki su na glavi čak nosili šljem i

tuniku iznad oklopa s križem i heraldičkim grbom Na čelu stola sjedio je najmlađi

medu njima, odjeven jednostavnije od ostalih, iako je imao najdostojanstvenije i

najautoritativnije držanje medu njima. Hal odmah osjeti privlačnost prema toj

vitkoj i elegantnoj pojavi. Yohannis ga nestrpljivo povede k njemu, čavrljajući na

svom jeziku, i ratnik ih otvoreno promotri. Iako je izgledao visok, zapravo je sezao

Halu do ramena. Zraka sunca ulazila je kroz jedan od otvora i obasjala ga protiv

svjetlosti, okruživši njegovu pojavu pozlaćenim oblakom u kojemu su se vrtjela

zrnca prašine. Jeste li vi general Nazet?, zapita Hal na latinskom. General potvrdi.

Glava mu je bila prepuna gustih kovrča, nalik na krunu ili tamnu aureolu. Na sebi

je imao bijelu tuniku iznad željeznog oklopa, no usprkos toj teškoj opremi imao je

vitki struk i uspravna i pokretljiva leda. Da, ja sam general Nazet. Glas je bio nizak

i prigušen, no čudnovato zvonki. Hal shvati s velikim čuđenjem da je jako mlad.

Imao je glatko lice, tamne boje. Nimalo brade ili brkova na njegovoj čeljusti i oko

vlažnih usana. Nos je bio uzak i ravan, s nježnim nosnicama. Ja sam Henry

Courtenev, engleski kapetan GoWe Bogza. Biskup Fasilides mi je već priopćio,

odgovori general. No, možda biste radije govorili svojim jezikom. Nazet prijeđe na

engleski. Moram priznati da moj latinski nije tako dobar kao vaš, kapetane. Hal

ga začuđeno promotri, ostavši na trenutak bez riječi, i Nazet se nasmiješi. Moj je

otac bio ambasador kod venecijanskog dužda. Proveo sam većinu svoga

djetinjstva u sjevernim zemljama, učeći diplomatske jezike: talijanski, francuski i

engleski. Ostavili ste me bez riječi, generale, prizna Hal, primijetivši istovremeno

da je Nazet imao oči boje meda i dugačke trepavice poput onih djevojačkih. Prije

tog trenutka nikada prije nije osjetio privlačnost prema jednome muškarcu, no

sada, promatrajući to kraljevsko lice i tu kožu boje zlatnoga baršuna, zagledavši se

u te sjajne oči, osjeti stisak u grudima, koji mu je otežavao disanje. Molim vas,

sjednite, kapetane. Nazet mu pokaže stolac pored sebe. Bili su toliko blizu jedan

drugoga da je Hal mogao osjetiti miris njegova tijela. Nazet je imao prirodan i topli

miris koji je Hal pohlepno udisao. Trgne se osjetivši krivnju, i prepozna koliko je

grješna ta neprirodna privlačnost. Udalji se od generala koliko mu je to niski i tvrdi

stolac omogućavao. Vladar se popne na Nazetova koljena, milujući mu gladak i

zlatan obraz, brbljajući nešto svojim zvonkim glasom. General se nasmije,

odgovorivši mu svojim jezikom, ne skrećući pogled s Halova lica. Fasilides mi je

povjerio da ste stigli u Etiopiju s namjerom da uđete u službu kršćanskog vladara.

Tako je. Došao sam da zamolim njegovo veličanstvo da mi ustupi dozvolu, kako

bih mogao upotrijebiti svoj brod protiv Kristovih neprijatelja. Stigli ste u najbolji

čas. Nazet se složi. e li vam Fasilides govorio o porazu koji je naša flota pretrpjela

kod Adulisa? Govorio mi je i o vašoj predivnoj pobjedi kod Mitsiwe. Pred tim

komplimentom, Nazet se nije ni malo pretvarao. ledna izjednačuje drugu,

primijeti. El Grang vlada morima, i može stalno dobivati pomoć iz Arabije i zemalja

Velikog mogula. Već se oporavio od gubitaka kod Mitsiwe. Sada očekujem

pojačanje, dakle spreman sam ponovno ga napasti kod Zule, gdje se sada nalazi i

svakodnevno dobiva podršku s mora i postaje sve jači. Hal potvrdi glavom:

Shvaćam vaš položaj. U Nazetovu glasu bilo je nečega što ga je zbunjivalo: kada je

bio nervozan, njegova se boja glasa mijenjala. Hal se morao usredotočiti na riječi,

kako bi mogao razmisliti, i skrenuti pažnju od osobe koja ih je izgovarala. Sada

postoji nova opasnost koja me tišti, nastavi Nazet. El Grang je uzeo u svoju službu

strani brod, najjači od svih koje je do sada poslao protiv nas. Hal osjeti drhtaj

uzbuđenja kako mu prolazi leđima, a dlake mu se nakostriješe na rukama. Kakav

brod? Ne razumijem se u brodove, no kažu mi da ima kvadratna jedra i pripada

vrsti fregate. Nazet pogleda Hala: Mislim da je sličan vašem. Znate li kako se zove

kapetan?, zapita Hal, ali Nazet zavrti glavom. Znam samo da zadaje teške gubitke

našim dhmvzma za transport tako da mogu računati samo na opskrbljivanje sa

sjevera. Pod kojom zastavom plovi?, nije popuštao Hal. Nazet se obrati jednome

od svojih časnika, a zatim se ponovno obrati Halu: Brod plovi pod omanskom

zastavom, ali uz nju je i zastava s crvenim križem, čudnovata oblika, na bijeloj

pozadini. Mislim da poznajem tog zločinca, reče Hal suho, i krenut ču svojim

jedrenjakom protiv njega čim ga budem susreo. Naravno, ako mi veličanstvo

ustupi nalog da se mogu boriti u njegovoj floti. Po Fasilidesovom prijedlogu već

sam zapovjedio dvorskim pisarima da pripreme dozvolu za vas. Moramo se samo

dogovoriti o uvjetima i ja ču je potpisati umjesto vladara. Nazet se podigne sa

stolca. Ali sada dođite, dopustite mi da vam pokažem smještaj naših snaga i onih

El Granga. Krene prema suprotnom kraju prostorije, a ostali časnici krenu za njim.

Sakupe se oko okruglog stola na kojem Hal opazi da je u glini napravljen plan

Crvenog mora i okružnih teritorija. Bio je izrađen s mnogo detalja i obojen

stvarnim bojama. Svaka luka i gradić bili su jasno naznačeni; mali brodovi izrađeni

od drva plovili su plavim vodama, dok su pješaci i konjanici bili predstavljeni

figuricama od bjelokosti, na kojima su bile narisane predivne odore. Dok je

ozbiljna lica promatrao model, kralj privuče stolac stolu tako da može dosegnuti

vojnike. Uz radosne usklike i djetinjasto oponašanje konja i topničkih granatama,

započne pomicati figurice na stolu. Nazet produži ruku kako bi ga zaustavio i Hal

se zagleda u tu ruku: bila je vitka, glatka i nježna, s dugačkim i vretenastim

prstima, i noktima boje perle. Odjednom shvati istinu i prije nego što se uspio

svladati, provali na engleskom: Sveta Marijo, Majko Božja, pa vi ste žena! Nazet

ga oštro pogleda, dok su joj se zlatni obrazi zacrvenjeli od razdraženosti:

Savjetujem vam da me ne podcijenite zbog moga spola, kapetane. Budući da ste

Englez, valjda se sjećate vojne lekcije koju vam je zadala jedna žena u Orleansu.

Hal je već bio spreman da joj odgovori Da, no fo se dogodik pne dva sfoZeca,

aposWi smo jw i na Zomacw zbog foga, no, uspije se suzdržati i pokuša nastaviti

pomirljivim glasom. Nisam vas namjeravao uvrijediti, generale, štoviše, to

povećava moje divljenje koje sam već osjećao prema vašim kvalitetama. Nazet se

ne raznježi tako lako i postane gruba i praktična, dok je izlagala taktički i strateški

smještaj dviju vojski, pokazavši mu najbolji način da upotrijebi GoWe Bowgh. Nije

ga više gledala u oči, a mekani obris njenih usana postao je tvrd. Vjerojatno želite

biti pod mojim zapovjedništvom; stoga sam naredila kapetanu Senecu da pronađe

niz znakova, raketa, lanterna, zastavica i dimnih znakova, kojima ću vam moći

izdavati zapovijedi s kopna kada budete na moru. Ima li nejasnoća, kapetane? Ne,

generale. A što se tiče diobe plijena, dvije trećine ide u kraljevsku blagajnu, a

ostatak vama i vašoj posadi. Običaj je da brod zadržava polovicu plijena, pobuni

se Hal. Kapetane, u ovim vodama običaj određuje njegovo veličanstvo kralj. Ako

je tako, ne preostaje mi drugo no da pristanem. Hal se osmijehne ironično. Sve

oružje koje budete zarobili bit će otkupljeno od kraljevskog blaga, i isto vrijedi za

neprijateljske brodove koje će otkupiti mornarica. Odvrati pogled s njega kada

ude dvorski pisar, koji se pokloni, a zatim pruži dokument napisan na žutom i

tvrdom pergamentu. Nazet ga na brzinu pogleda, a zatim uze guščje pero koje joj

je pisar pružao, i ispuni prazan prostor u tekstu te se potpiše: udith Nazet, stavivši

križ odmah poslije imena. Pospe pijeskom vlažnu tintu i doda: Napisan je na

geezu, no pripremit ću vam prijevod za našeg sljedećeg susreta. U međuvremenu

vas uvjeravam da ovo pismo u potpunosti odgovara uvjetima našeg dogovora.

Smota dokument, zaveže ga dugom vrpcom, a zatim pruži Halu. Dovoljna mi je

vaša riječ. Hal stavi svitak pergamenta u unutarnji džep tunike. Sigurna sam da se

želite vratiti što prije na vaš brod, kapetane, i neću vas duže zadržavati. Tim

pozdravom, izgledalo je kao da je zaboravila da postoji, i usmjeri svu svoju pažnju

na časnike i model bojišta koji je stajao na stolu pred njom. Govorili ste o sistemu

za obavješćivanje, generale. Usprkos Nazetovom oštrome držanju, Hal se nije htio

udaljiti. Privlačila ga je kao što je igla kompasa privučena sjeverom. Ne pogledavši

ga, ona odgovori: Kapetan Senec poslat će vam knjižicu sa znakovima na brod,

prije polaska. Biskup Fasilides će vam pokazati mjesto gdje vas čekaju konji.

Zbogom, kapetane. Prolazeći dugim hodnikom uz biskupa, Hal ga zapita: Marijin

Tabemakul se nalazi u ovom samostanu, nije li tako? Fasilides se naglo zaustavi i

zagleda se u njega: Kako ste saznali? Tko vam je to rekao? Kao dobar kršćanin

želio bih pogledati tako svet predmet. Možete li mi ispuniti tu želju? Fasilides se

nervozno povuče za bradu. Možda, vidjet ćemo. Dođite sa mnom. Vodio je Hala

prema mjestu gdje ga je Aboli čekao, zatim obojica krenu za njim labirintom stuba

i prolaza, zaustavivši se konačno pred vratima koja su čuvala četiri svećenika u

tunikama i s turbanom na glavi. e li vaš pratitelj kršćanin?, zapita pogledavši u

Abolija. Hal zavrti glavom. Onda mora ostati ovdje. Uze Hala pod mišku i povede

ga do vrata. Govorio je tiho svojim jezikom s jednim od svećenika i starac izvuče

ispod tunike golemi crni ključ kako bi otvorio vrata. Fasilides ude prije Hala u

unutarnju kriptu. Tabernakul se nalazio na sredini prostorije, na kamenom podu,

usred šume upaljenih svijeća na visokim svijećnjacima od bronce s više ruku. Hal

shvati, osjećajući poštovanje, da je to bio jedan od najvažnijih trenutaka u njegovu

životu, možda i trenutak koji je opravdavao njegovo rođenje i njegovo postojanje.

Tabernakul se sastojao iz kutije, koja je stajala na četiri oslonca, izrađena u obliku

lavljih šapa, s četiri ručice na stranama. Četvrtasto tijelo kutije bilo je prekriveno

izvezenom tkaninom s gustim ukrasnim motivom u zlatu i srebru, potamnjelim

patinom vremena. Na četiri ugla poklopca bile su zalijepljene malene zlatne

figurice koje su predstavljale anđele s pognutom glavom i rukama skupljenim u

molitvi, predivne izradbe. Hal klekne, ostavši u istom položaju kao i anđeli.

Gospodine, Bože vojski, došao sam da se predam tebi kao što si zapovjedio,

započne glasno moliti. Dugo je molio, a onda se prekriži i ustane. Mogu li vidjeti

pehar?, zapita tiho, ali Fasilides zavrti glavom. Čak ga ni ja nisam vidio. Previše je

svet za oči jednog običnog smrtnika. Oslijepio bi vas. Etiopski vodič povede noću

Gokkfz Bowgz prema jugu, samo s razvijenim košnim jedrima. Vodeni mornarom

koji je određivao dubinu, sklone se u zaklon otoka Dahlak, nedaleko od Adulske

uvale. Hal je slušao zabrinuto mornara koji je mjerio dubinu. Nema dna! Zatim,

nekoliko trenutaka kasnije: Nema dna!, i zatim začuje olovni visak koji je uranjao s

pramca broda u more. Odjednom mornar izmijeni glas i izmjeri: Dubina, dvadeset!

Tyleru!, uzvikne Hal. Budite spremni da bacite sidro. Na znak deset! Sljedeći poziv

mornara bio je još oštriji. Spustite sidro! Sidro se spusti do dna, a GoWćM 0ou

klizne još prema naprijed za kratak dio konopca. Preuzmite zapovijedanje na

palubi, Tyleru, naredi Hal. a ću se uspeti do koša. Uspne se priponama do vrha

jarbola ne zastavši ni jednom, te sa zadovoljstvom opazi da je imao duboko i

ravnomjerno disanje čak i kada je stigao do koša. Vidim te, Gundwane!, izjavi

Aboli, i pomakne se. Hal se smjesti bolje pored njega i pogleda prije svega prema

kopnu. Otok Dahlak bio je najtamnija masa u tmurnoj noći, no njegove su stijene

bile daleke oko stotinu hvata. Zatim pogleda prema zapadu, i opazi Adulski zaljev,

sasvim jasan na svjetlosti logorske vatre El Grangove vojske, utaborene na obalnoj

crti oko male luke Zula. Voda se sjajila pod upaljenim svjetiljkama islamskih

brodova na dnu uvale. Pokuša prebrojiti svjetla, no odustane kada ih izbroji

šezdeset i četiri. Zapita se je li jedno od njih pripadalo GwHw oMoroy i na tu

pomisao se namršti. Okrene se prema istoku i opazi blijedo obećanje zore, iz

pravca odakle su dolazili zowz kojima su stizali ljudi, konji i hrana koja je uvećavala

El Grangove legije. Zatim ispod svjetla zore opazi na tamnome moru lanterne

ostalih brodova koje su podrhtavale poput krijesnica, ploveći prema Adulskom

zaljevu na krilima noćnog povjetarca. Uspijevaš li ih prebrojiti, Aboli? Aboli se

nasmije. Moje su oči oštre poput tvojih, Gundwane. Recimo samo da ih je mnogo i

pričekajmo zoru da nam pokaže njihov pravi broj. Pričekali su u tišini, kao stari

prijatelji kojima nisu potrebne riječi, i osjete obojica hladnoću dolazećeg jutra

rastjeranu obećanjem bitke koju je novi dan donosio sa sobom, jer je to morsko

ogledalo vrvjelo od neprijateljskih brodova. Nebo na istoku započne crvenjeti

poput kovačkog ognjišta. Stijene obližnjeg otoka izgledale su blijede na toj

svjetlosti, sasvim bijele, prekrivene izmetom galebova koji su se spuštali na njih

već stoljećima. S njihovih mjesta na stijeni ptice su se podizale prema nebu, u jatu

u obliku strijele i glasno graktale. Hal pogleda uvis i osjeti jutarnji povjetarac kako

mu miluje lice svježim prstima. Puhao je sa zapada, kao po prognozi na koju je

računao: imao je flotu brojnih w zavjetrini, na njegovu milost i nemilost. Sunce

koje je izlazilo osvijetli vrhove planina i užari ih. Iz daljine, iza niskih stijena otoka,

proviri jedno jedro i zasvijetli se na vodama, koje su još uvijek ostale u sjeni, a

zatim još jedno, i još jedno; što se vidik više širio, to se povećavao i broj jedara.

Hal lagano potapša Abolija za ramena. Vrijeme je da se bacimo na posao, stari

moj, izjavi i klizne priponama. Čim dodirne palubu, uzvikne prema kormilaru:

Podignite sidro, Tvleru. Razvijte jedra! Oslobođen od sidra, GoWe BowgA se

udalji razvijenih jedara, dok je voda šumjela ispod pramca, ostavljajući za sobom

pjenast trag dok je izlazio svom brzinom iz svog skrovišta iza otoka Dahlak.

Svjetlost je bila dovoljna da Hal promotri jasno svoj plijen, raštrkan na prštavim

vodama. Potraži nestrpljivo medu njima jedra jednog broda, no opazi samo

latinska jedra arapskih dzowa. Neki su se čak popeli na glavni jarbol, i mahali

rukama u znak pozdrava. Hal se približi kormilu i reče Nedu Tvleru: Vjerojatno su

vidjeli samo jedan brod kao što je naš, odnosno GwH. Zamijenili su nas za

saveznike. Pogleda prema mornarima u košu, koji su se držali na priponama,

spremni da pomiču veliku masu jedara, zatim ponovno pogleda prema palubi,

gdje su topnici bili zaposleni oko topova, a mornari zaduženi za podjelu baruta

brzo su silazili i vraćali se iz štive sa smrtonosnim teretom. Fisheru!,

uzvikne.Nabijte topovskom granatom samo jedan top sa svake strane, a ostale s

ružom metaka, molim vas. Big Daniel se osmijehne, otkrivši crne i trule zube, i

dodirujući si čelo u znak pozdrava. Hal je jednostavno htio skresati jarbole na

neprijateljskim brodovima, nije ih htio potopiti ili zapaliti. Čak je i najmanja od tih

brodica mogla vrijediti mnogo za kraljevskog rizničara, ako on bude u stanju

zarobiti ih i predati kapetanu Senecu u Mitsiwi. Stoga je i zadržao topove s

granatama sa svake strane, kao rezervu. Prvi dotvje bio toliko blizu, da je Hal

mogao vidjeti izraz lica mornara kojih je bilo nekoliko desetaka i više, odjevenih u

krpe, prljave i izblijedjele, s turbanom na glavi. Neki su se osmijehivali, mašući

rukama, no starac za kormilom na krmi broda ogledavao se pažljivo oko sebe, kao

da traži put za bijeg od velikoga broda koji je plovio prema njemu. Podignite

zastavu, molim vas, Tyleru, zapovjedi Hal, promatrajući crozxpaKg kako je

zavijorila na vjetru pored koptskog bijeloga križa. Pojavi se strah na licima posade,

kada je opazila križ njihove sudbine kako se vijori na vjetru pod njihovim budnim

pogledima; bio je to patetičan prizor. Hal odmah izda sljedeću zapovijed: Izvadite

topove, majstore Daniele! Vrata GoWg BowgAa se širom otvore i uz buku topova

koji su se pomicali na njihova mjesta s brončanom cijevi koja je gledala prema

vani. Približit ću se plijenu s prednje strane. Cim bude na nišanu, zapucajte,

majstore Daniele! Big Daniel potrči na pramac broda i preuzme vodstvo nad prvim

topom. Hal ga je promatrao kako se munjevitom brzinom kreće s jednog topa na

drugi i provjerava je li mehanizam u redu, ispravljajući ga gdje je to bilo potrebno.

Namjeravali su ispaliti ravno na dAcw, s visine, i zatim ga proći. GoWg Bowgz se

sruči na malenu brodicu u tišini, dok je Hal tiho zapovjedio kormilaru: Skrenite za

stupanj na lijevo. Opazivši opasnost koju su predstavljali topovi, mornari s dkowa

pobjegnu sa zaštitne ograde i bace se na palubu, iza malenoga glavnog jarbola ili

se stisnu iza sanduka robe koju su prevozili. Prvi topovi jednoglasno odjeknu,

snažno, i svi pogode. Jarbol padne u vrtlogu malih komadića drva, dok su pripone

pale u stranu, viseći izvan broda u zapetljanoj lopti konopaca i platna. Stari

kormilar nestane, kao da se raspršio pod čarolijom kakvog maga, ostavivši samo

crvenu mrlju na daskama. Prestanite ispaljivati!, grmio je Hal, kako bi ga čuli kroz

zaglušujući prasak topova. Dbmv je bio oštećen, s pramcem koji je tonuo,

razbijenim kormilom i odsječenim jarbolom. GoWg Bowg ga ostavi za sobom.

Zadržite pravac, Tyleru. GoWen Bowgfz nasrne na dotu malenih brodica

raspršenih na plavim vodama pred njima. Gledale su bezobzirno postupanje

prema prvome dkoww, opazile su boje carstva kako se vijore na glavnome jarbolu

fregate, a sada su sve mijenjale pravac kretanja, pokušavši pobjeći pred

napredovanjem T Usmjerite topove prema brodici ispred pramca broda!

zapovjedi Hal tihim glasom i Ned Tyler se približi za stupanj. koji je izabrao, bio je

jedan od najvećih na vidiku, s palubom prepunom ljudi. Po Halovim procjenama,

bilo ih je oko tristo, svi svježi. Bio je to kratak put morem, ne previše dug, i

kapetan je riskirao. Nosio je puno veći teret nego što je oprez to nalagao.

Slabašan uzvik stigao je do Halovih ušiju dok su se spremali da dostignu brodicu:

Az aWzr! Bog je velik! Ratni šljemovi svjetlucali su na glavama omanskih vojnika,

koji su prijetili držeći visoko sablje. Začuju se pucnji iz pušaka uperenih prema

fregati, popraćeni pucnjima iz jezaik i oblakom dima duž cijelog dkowa. Jedan

olovni metak pogodi jarbol iznad Halove glave. Na ovome cow su svi vojnici,

uzvikne Hal. Nije bilo potrebno upozoriti ih da će krenuti protiv judith Nazet, ako

bi se uspjeli dočepati zapadne obale. Pogodite ih olovnom kišom. Potopite ga,

majstore Daniele! Teške topovske granate sruše se na doiv od palube do kobilice,

slomivši ga u dva dijela poput cjepanice pod sjekirom. More ude u rastvoreni

trbuh, a brodica se nagne i voda se napuni glavama ljudi na valovima. Vojnici

počeše lamatati da se ne potope. Krenite prema onoj brodici sa srebrenom

zastavom. Hal se ni ne okrene da pogleda u tom pravcu, navalivši na flotu poput

barakude, koji se baca na jato riba. GoWe Bowgk je letio prema plijenu kao da je

ovaj posljednji još uvijek usidren, ispaljujući oblake vatre i plamena sa svojim

topovima. Neke manje brodice su tonule, neke su se održavale na površini na

tragu fregate, razbijenog jarbola i rastrganih jedara. Mnogi mornari su se bacali u

more, čim bi topove okretali prema njima, izabravši radije morske pse od

topničkih granata. Mnogo se brodica dalo u bijeg, tražeći zaklon iza najbližeg

otoka, pokušavši se usidriti u plitkim vodama gdje ih fregata nije mogla slijediti,

neke su pak ostavljali da se zabiju u obalu, dok se posada bacala u vodu, kako bi

nastavili plivajući ili hodajući do morskoga žala. Samo brodice koje su se nalazile

istočnije, i bile bliže obali Arabije, imale su dovoljno vremena da izbjegnu navali

fregate. Pogledavši prema krmi broda Hal opazi da je more iza njega načičkano

onesposobljenim brodicama koje je napao. A svaka milja koju su preživjeli

prelazili prema istoku, bježeći pred GoWe ougi bila ja milja kojom su se udaljavali

od Mitsiwe. Nitko od njih neće se žuriti da se vrati!, primijeti suho, promatrajući

ih dok su se povlačili u panici. Tyleru, molim vas, promijenite smjer plovidbe.

GoZden Bowgz nastavi plovidbu na način koji mu je bio najdraži. Ne postoji dkow

u cijeloj Arabiji koji zna ploviti ususret vjetru bolje od moje ljubavi, reče Hal

glasno, promatrajući dvadeset jedara koja su pokušavala bježati pred njim

sklanjajući se na zapadu. Fregata poleti za raštrkanom flotom i nekoliko đVzotva,

opazivši ju da nailazi, razvije trokutasto jedro, moleći Alaha za pomoć. Hal je

pokušavao zadržati brod, kada je prolazio pored jedne od brodica, usmjerivši joj

pramac prema vjetru dok je u more spuštao brodicu i slao predstavnike posade,

jednog mornara bijelca i šestoricu ratnika, da preuzmu brodicu koja se predavala.

Ako teret nije od neke posebne vrijednosti, posadu iskrcajte, a brodicu zapalite.

Na kraju poslijepodneva Hal krene prema Mitsiwi s pet velikih dioiva koje je vukao

iza Goden Bougza i još sedam brodica kojima je jarbol bio razbijen, zajedno s

pobijeđenom posadom na brodu. Sve su zarobljene brodice bile pune tereta

potrebnog za rat. Iza njega je nebo bilo pokriveno dimom brodica u plamenu, a

more je bilo prepuno ostataka brodica. Judith Nazet, na sedlu svog crnog

arapskog pastuha promatrala je sa stijene tu flotu koja se vraćala prema Mitsiwi.

Na kraju zatvori dalekozor i obrati se kapetanu Senecu, pored nje: Sada znam

zašto ga zovu El Tazar! Ovaj Englez je zaista barakuda. Zatim skrene pogled kako bi

izbjegla da kapetan opazi osmijeh, koji je raznježio njeno lijepo lice. Bio je to prvi

put, otkako ju je Bog izabrao da vodi legije protiv pogana, da je gledala muškarca

očima žene. Kapetan Schreuder spusti se sa sedla pred golemim svilenim šatorom

crvene i žute boje. Jedan konjušar potrči po njegova konja, dok se on zaustavio da

prouči tabor. Kraljevski šator podizao se na malenoj uzvisini koja je nadvisivala

uvalu Adulis. Tu je povjetarac s mora osvježavao zrak, i olakšavao disanje. U dolini

je pak bila utaborena islamska vojska, oko luke Zula, a stijene su se užarile od

vreline. Uvala je vrvjela malenim brodicama, no golemi jarboli GwHa oMomy

isticali su se nad njima. Brod Lorda Cumbraea stigao je noćas i sada je Schreuder

čuo Kraguljev glas kako se ističe u raspravi koja se vodila u šatoru od svile. Iskrivi

usne u osmijeh bez humora, regulirajući kosinu mača koji mu je visio o pojasu, a

zatim podigne šatorsko krilo. Visoki sw6War mu se nakloni. Svi islamski vojnici

dobro su ga poznavali; u kratkom razdoblju koje je proveo u službi sultana,

proslavio se i postao legenda medu vojnicima Velikog mogula. Časnik ga uvede uz

prisutnost kralja. Unutrašnjost šatora bila je udobna, i bogato uređena. Pod je bio

prekriven debelim slojem šarenih svilenih tepiha, a zavjese su činile dvostruki sloj

koji je izolirao šator od sunčeve topline. Niski stolovi bili su od bjelokosti i

rijetkoga drva, dok su posude bile od čistoga zlata. Brat Velikog mogula,

maharadža Sadiq Kan Jahan sjedio je u sredini, na hrpi svilenih jastuka, odjeven u

svilenu tuniku žućkaste boje i hlače na crvene i zlatne crte. Papuče koje je nosio

na nogama bile su crvene, s dugačkim i savijenim vrhovima i pozlaćenim kopčama.

Na glavi je imao žuti turban, a na njemu iznad čela broš od smaragda, velik poput

oraha. Bio je svježe obrijan, s tankom niti brkova koji su izgledali kao naslikani

iznad gornjih usana. Na koljenima je držao sablju u koricama ukrašenim dragim

kamenjem koje je svjetlucalo toliko snažno daje ranjavalo oči. Na ruci zaštićenoj

rukavicom držao je orla, predivnoga pustinjskog grabljivca. Podignuvši ga, poljubi

ga u kljun istom nježnošću koju bi namijenio i prelijepoj ženi, odnosno, pomisli

Schreuder, jednome od njegovih dražesnih dječaka. Malo iza njega, na drugoj

piramidi jastuka, sjedio je Ahmed El Grang, lijeva ruka Alaha, s tako širokim

ramenima, da su izgledala deformirana, i malim vratom, na kojem su se isticale

žile, napete poput konopaca. Nosio je ratnički šljem na glavi i bradu je obojio

kanom u crveno, poput prorokove. Golem prsni koš bio je pokriven oklopom s

olovnim narukvicama na zapešću. Imao je guste obrve i hladne oči, surove poput

orla. Iza tog para nalazilo se mnoštvo dvorjana i časnika, koji su također bili

bogato odjeveni. Pred princem je klečao prevoditelj, koji je, s čelom na podu,

pokušavao parirati bujici Kraguljevih dosjetki. Ovaj je stajao na nogama, pred

princem, podbočen. Na glavi je nosio kapicu s vrpcama, a brada mu je bila još

gušća i još vatrenija od obojenih kovrča koje su prekrivale El Grangovu bradu. Na

sebi je imao samo polovicu opreme iznad tradicionalnog škotskog kilta i okrene se

kada je Schreuder ušao u šator, naklonivši se duboko u znak poštovanja prema

princu i El Grangu, Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, trebam vas da natjeram

ovu dvojicu na razmišljanje. Ovaj majmun..., reče i udari prevoditelja čizmom,

trabunja gluposti, pretvarajući moje riječi u hrpu besmislica. Znao je daje

Schreuder proveo mnogo godina na Istoku i arapski je bio jedan od jezika koje je

dobro govorio. Recite im da sam došao ovdje kako bih zarobio plijen a ne da bih

se sukobio s nekim brodom iste snage, da bih ga uništio!, reče Kragulj. Žele da se

borim protiv Goden BowgW Objasnite mi bolje što je na stvari. Samo ću vam tako

moći pomoći. U ove je vode stigao GoWe BougA pod vodstvom mladoga

Courtenevja, pretpostavljam, reče mu Kragulj. Schreuder se namršti. Hočemo li

se ikada osloboditi od njega? Izgleda da nećemo. U svakom slučaju, sada plovi

pod bijelom zastavom i napada El Grangove brodice poput furije. Potopio je i

zarobio dvadeset i tri brodice u posljednjem tjednu i nitko od muslimanskih

kapetana ne želi izići na more kad je on u blizini. Kontrolira sam cijelu obalu. Zavrti

glavom i s divljenjem i s gnušanjem. Sa stijena iznad Tenwere vidio sam kako je

pretvorio u prah cijelu flotu ratnih doivđ El Granga. Isuse, dobar je kao i Frankv.

Zaobišao je muslimane i potisnuo ih prema kopnu, a sada je cijela Alahova flota u

njegovim rukama u luci, dok El Grangu nedostaju namirnice i oružje. Muslimani

zovu mladoga Courtenevja El Tazar, barakuda, i nitko od njih se ne želi s njime

mjeriti na moru. Zatim njegov osmijeh nestane: GoWg Bowg je brz, slobodne

kobilice od alga, dok je Gfumoru već gotovo tri godine i daske su pune

brodotočaca. A osim toga GoWi Bougz je za bar tri čvora brži od mene. Što želite

da kažem njegovoj visosti?, zapita Schreuder prezrivo, da vas je strah suočiti se s

mladim Courteneyjem? Nije me strah nikoga na svijetu, ako je zbog toga, ali ne

vidim što bih time dobio. Hal Courtenev nema ništa što ja želim, no, ako bi se

izravno sukobili, mogao bi teško oštetiti mene i moj brod. Ako žele da se suočim s

njime, morat će mi osladiti gorki pehar. Schreuder se obrati princu, objasnivši mu

diplomatskim i pažljivo izabranim riječima, što je na stvari. Dok ga je slušao, Sadiq

Kan Jahan milovao je orla, a ovaj je podizao perje, spustivši na oči teške, žute

kapke. Kada je Schreuder završio, princ se obrati El Grangu: Kako si rekao da zovu

tog razbijača s crvenom bradom? Zovu ga Kragulj, vaša visosti. Pogodeni

nadimak, budući da voli kljucati oči slabijih i umirućih, pljačkajući leševe

ostavljene od ponosnijih bića, umjesto da sam ubije plijen. Nije orao. El Grang se

složi, dok se princ ponovno obrati Schreuderu: Pitajte vašu plemenitu pticu

grabljivicu koju nagradu želi da napadne El Tazara. Recite tom lijepom mladiću da

želim Zaz rupija u zlatnicima, i želim ih prije nego što isplovim iz luke, glasio je

Cumbraeov odgovor. Kragulj doda: Vidite, princ je pao na guzicu, i hlače su mu se

zapetljale oko gležnjeva i namjeravam ga dobro opaliti, ali ne na način koji se

njemu svida. Schreuder je slušao prinčev odgovor, a zatim se ponovno obrati

Cumbraeu. Kaže da s fatfzom rupija možete sagraditi dvadeset brodova poput

GwOa. Možda, ali ja si ne bih mogao kupiti par jaja da zamijenim ona koje će mi

Hal Courtenev odsjeći. Princ se nasmije na taj odgovor. Recite Kragulju da ih je

vjerojatno izgubio već odavna... no, bio bi dobar eunuh. Mogao bih mu uvijek naći

mjesto u mom haremu. Usprkos uvredi, Cumbrae se gromko nasmije, no zavrti

glavom: Odgovorite tom malom pederastu da će Kragulj odletjeti, ako ne bude

vidio zlato. Princ i El Grang raspravili su mašući rukama, a zatim se odluče. Imam

drugi prijedlog, koji bi hrabrog kapetana mogao više zanimati. Rizik neće biti tako

velik, no dobit će također fatb koji traži. Princ ustane, dok su dvorjani kleknuli s

čelom na podu. Ostavljam sultanu El Grangu da vam objasni u tajnosti o čemu se

radi. Princ se povuče iza zavjese na dnu šatora, zajedno sa svojim dvorjanima, i

ostavi dvojicu Europljana same sa sultanom u svilenoj pećini. El Grang dade znak

dvojici da se približe, i obojica sjednu pred njega. Ono što vam moram reći ne

smije saznati nitko, osim vas. Nekoliko je trenutaka oklijevao, kako bi sabrao misli,

a potom nastavi, milujući si stari ožiljak koplja iza uha; ta stara rana bila je od reza

koji mu je napola prerezao glasnice, i govorio je promuklim glasom. Vladar je,

započne objašnjavati, ubijen pred Suakinom, a sin Yohannis, koji je naslijedio

krunu presvijetlog Ivana, još je dijete. Njegova je vojska bila u raspadu, kada se

pojavila proročica koja je tvrdila da ju je Bog izabrao da predvodi vojsku. Spustila

se s planina, predvodeći pedeset tisuća vojnika i noseći sa sobom talisman koji se

zove Marijin Tabernakul. Njena vojska uspjela je zaustaviti naše napredovanje

prema Mitsiwi. I Schreuder i Cumbrae klimnu glavom; nije to bila nikakva novost

za njih. Sada mi je Alah dao mogućnost da se dočepam talismana i maloga kralja.

El Grang se opusti, promotrivši prodornim pogledom lica dvojice bijelaca. S

Tabernakulom i vladarom u našim rukama, Nazetova vojska bi se rastopila poput

snijega na suncu, promrmlja Schreuder. El Grang se složi: Stigao je kod nas

odmetnuti svećenik koji se ponudio da nas povede do mjesta gdje su skriveni

talisman i vladar. Kada budemo zarobili dijete i Tabernakul, trebat će mi jak i brz

brod da preselimo Tabernakul u Muskat prije nego što Nazet bude pokušao

ponovno ih osloboditi. Obrati se Schreuderu: Vi ste, kapetane, smjeli čovjek i

trebate mi. Budete li uspješni, i vi ćete dobiti aci rupija. Zatim se El Grang obrati

Cumbraeu: Brzi brod koji će ih prenijeti u Muskatje vaš. Kada ih budete predali,

dobit ćete još jedan Za rupija. Hladno mu se nasmije. Ovoga ću vas puta platiti da

pobjegnete pred El Tazarom, a ne da ga napadnete. Imate li dovoljno hrabrosti za

ovaj zadatak, Kragulje? je plovio prema jugu, s jedrima osvijetljenim posljednjim

zrakama sunca, veličanstvenim, poput pozlaćene kule. GwM oMoray nalazi se

usidren u uvali Adulis, prenijeli su mu Fasilidesovi špijuni, dok je kapetan na

kopnu. Kažu da danas razgovara s El Grangom. No, bile su to vijesti stare dva

dana. Tko zna je li Kragulj još uvijek bio tamo, pitao se nemirno Hal, promatrajući

jedra. GoWe 0owg nije mogao podnijeti ni komadić platna više, no sva su jedra

bila razvijena savršeno, trup broda sjekao je vodu, a paluba se tresla pod njegovim

nogama poput živoga bića. Hal potrči palubom kako bi provjerio topove. Mornari

bijelci prislone jagodice prstiju na čelo, osmjehujući se, dok su se zatvoreni redovi

amadoda smijuljili, stavljajući desnu ruku preko prsa u znak pozdrava. Bili su

poput lovačkih pasa koji su nanjušili trag jelena. On je znao da se ne bi povukli u

trenutku kada budu napali Gw vodeći ih na neprijateljsku palubu. Sunce je

zalazilo za obzorom, gaseći u moru svoj plamen, dok se mrak spuštao i zamaglio

obrise kopna. Hal se zaustavi pored brodice kako bi provjerio rutu broda. Trebali

su već biti u uvali Adulis. Podigne pogled prema Nedu Tyleru koji je imao

osvijetljeno lice lanternom iznad kompasa. Podignite nova jedra, zapovjedi Ned i

dalje prenese zapovijed. Nova jedra bila su na palubi, no bilo je potrebno sat

vremena dok su ih podigli i razvili. Cm je bio trup broda, kao ponoć i jedra,

namazana smolom. Na mjesečevoj svjetlosti GoMem Bowg ne bi reflektirao ni

tračak svjetlosti, kako bi iznenadio islamsku flotu usidrenu u uvali Adulis.

Nadajmo se daje Kragulj još uvijek tu, molio je Hal u tišini. Molim te, Bože, samo

da nije isplovio. Polako se uvala otvori pred njima, otkrivši neprijateljsku flotu,

gustu poput svjetla velegrada. Nešto dalje, plamen logorske vatre El Grangove

vojske reflektirao se na napuhanom trbuhu niskoga oblaka prašine i dima.

Usmjerite brod prema ulasku u uvalu, Tyleru. Brod skrene i okrene se prema

usidrenoj floti. Ruka podveze na glavnome jedru, Tyleru. Brod smanji brzinu. Hal

krene prema pramcu broda, gdje opazi Abolija koji se pojavi iz sjene. Tesu li tvoji

strijelci spremni? Abolijevi zubi sjajili su se u tami. Spremni su, Gundwane. Hal ih

u tom trenutku opazi: tamne pojave na zaštitnoj ogradi između topova sa

svežnjem strijela poredanih na palubi na dohvat ruke. Pazi na njih!, upozori ga.

Ako su ratnici imali koji nedostatak u borbi, bila je to neutaživa žed za krvlju. Kada

Hal stigne do Big Daniela, u sredini broda, div je provjeravao jesu li svi fitilji

skriveni, kako ih užareni vršci ne bi odali pred neprijateljem. Dobra večer,

majstore Daniele. Tvoji ljudi nikada nisu sudjelovali u noćnoj borbi, do sada. Pazi

na njih i nemoj im dopustiti da ispaljuju nasumce. Vrati se za kormilo, dok je brod

polako klizio u uvalu, kao tamna sjena na tamnim vodama. Mjesec zasvijetli iza

njih, osvijetlivši prizor srebrenastom svjetlošću, tako da je Hal mogao razabrati

obrise neprijateljske flote, dok je njegov brod bio nevidljiv. Klizili su vodom,

približavajući se, i sada su već bili toliko blizu da su začuli zvukove s usidrenih

jedrenjaka u uvali: glasove koji su pjevali, molili i raspravljali. Netko je

upotrebljavao drveni malj i začuli su škripu vesala i pucketanje pripona na

dAow;ma koji su se nježno ljuljali na sidru. Hal izoštri pogled, iščekujući da opazi

jarbole GwMa oMomy, usprkos što je znao da ga neće moći opaziti prije nego što

prva granata ne osvijetli mrak. Veliki ow na pramcu, tiho obavijesti Neda Tvlera.

Skrenite kako bismo prošli pored njega. Spremni, majstore Daniele! Podigne glas.

Brod s lijeve strane, spremni na paljbu! Približe se usidrenom dzoww i kada je bio

okrenut s pramcem prema njima, GoWen BowgA ispali kišu granata koja je

osvijetlila noć poput munje na vedrom nebu, dok je zaglušujući prasak odjekivao

pustim brežuljcima. Na tom kratkom svjetlu Hal opazi jarbole i trupove brodova

cijele neprijateljske flote i osjeti očaj. GwW je otišao, reče glasno. Kragulj mu je

još jednom izbjegao. Bit će još prilika, utješi samoga sebe, čvrsto odlučivši da se

sada usredotoči na bitku koja je trebala uslijediti poput paklenih scena. Nakon što

se prva paljba sručila na plijen, Aboli ne sačeka zapovijedi. Ratnici ispale strijele u

plamenu, i osvijetle palubu mnogim vatrama. Crni strijelci odapinjali su strijele

koje su se penjale nebom opisujući visoku parabolu koja je plamtjela, a zatim su

ponovno padale i zabijale se u daske usidrenih brodica. Dvije brodice sa strane,

jedan stupanj, obavijesti Hal kormilara. Dok su ih prolazili, gotovo ih dodirnuvši,

brod se nagne prvo na jednu, a zatim na drugu stranu, ispalivši iz topova brze hice.

S visine se sruši na jedrenjake kiša strijela u plamenu. Iza njih je prvi dhow bio u

plamenu, i požar je osvijetlio uvalu, osvijetlivši ostale i olakšavajući posao

topnicima s GoWen Bougka, koji je plovio prema njima. El Tazar! Začuvši te

glasove na arapskom koji izgovaraju njegovo ime, koje se ponavljalo od broda do

broda, Hal se tmurno nasmije, promatrajući njihove pokušaje da odsijeku konopac

sidra kako bi izbjegli njegovom brodu. Sada je pet dotva bilo u plamenu, usred

mnoštva brodica na sidrištu. Vatra se širila s jednog broda na drugi: ubrzo je cijeli

luk uvale bio osvijetljen, još jednom Hal potraži jarbole W. Da je bio medu tim

mnoštvom, tada bi Kragulj već podigao jedra i on bi zamijetio nezamjenjive obrise

broda. No, nije mu bilo ni traga. Tada se Hal ponovno usredotoči s novim žarom

na razaranje muslimanske flote. Jedan od jedrenjaka u plamenu iza njih

vjerojatno je bio nakrcan crnim prahom namijenjenim El Grangovim topnicima, jer

je eksplodirao takvom jačinom oslobodivši golemu kulu crnoga dima razbijenu

plamenom i pepelom, kao da je vrag raširio širom vrata pakla. Stup dima spiralno

se podizao u nebo dok vrh nije nestao pod njegovim pogledom, kao da je stigao

do raja. Zračni val, izazvan eksplozijom, sruči se na cijelu flotu, prevrnuvši najbliže

jedrenjake. Vjetar koji je eksplozija izazvala sruči se i na fregatu, tolikom jačinom

da je na trenutak brod izgubio ravnotežu; no, zatim noćni povjetarac koji je puhao

s kopna napuhne jedra i GoWg 0owgz ponovno poleti, u uvalu, u srce

neprijateljske flote. Hal je klimao glavom, zadovoljno se smiješeći svakoga puta

kada bi začuo grmljavinu topova: izgledalo je kao da se radi o jednoj jedinoj

grmljavini i jednome plamenu, jer su svi topovi istovremeno ispaljivali granate.

Čak su i Abolijevi ratnici odapinjali strijele istodobno, čineći jedinstveni plameni

oblak. Iz suprotnog smjera je pak odzvanjalo neravnomjerno, nekontrolirano i

zbrkano pucanje s neprijateljskih brodova. Zatim su se u bitku uključili i kopneni

topovi El Granga s topnicima, mamurnim od sna koji su teturali prema divovskim

cijevima. Svaka paljba bila je poput grmljavine za sebe, tako bučna da se paljba s

fregate gotovo gušila. Hal se smiješio svakoga puta kada bi se plamena perjanica

oslobađala iz kamenih otvora u unutrašnjosti uvale. Usred zbrke i dima, topnici na

kopnu nisu mogli razabrati crna jedra GoZdeM Bowgza i tako su ispaljivali granate

i na vlastitu dotu. Hal opazi bar jedan neprijateljski brod razoren pogocima

vlastitih topova s kopna. Spremni na povratak! Hal izda zapovijed u jednome od

rijetkih trenutaka tišine. Obala se brzo približavala i ubrzo bi se našli u klopci

niskoga dna. Mornari reguliraju jedra savršenom spremnošću i pramac se okrene

u širokom luku, a potom se usmjeri prema otvorenom moru. Hal krene prema

sredini broda, na sjajnoj svjetlosti brodova u plamenu, podignuvši glas tako da su

ga svi mogli čuti: Mislim da će El Grang bez dvojbe dugo pamtiti ovu noč. Ljudi su

se, nastavivši manevrirati topovima i ispaljivati strijele, glasno složili: Za GoWe

owgz i za Sira Hala! Zatim jedan glas uzvikne: El Tazar!, i svi ponove taj krik

takvom jačinom da su čak El Grang i princ vjerojatno čuli povike, dok su stajali

uspravno pred šatorom na uzvisini s koje su promatrali uvalu u podnožju. El

Tazar! El Tazar! Hal klimne glavom prema kormilaru. Molim vas, Tyleru, povedite

nas prema otvorenom moru. Dok se udaljavao, ploveći između brodova u

plamenu i plutajučih ostataka, krećući se polako prema izlazu iz uvale, jedan hitac

s diotva koji je tonuo, provuče se kroz palubu. Čudom prođe između topnika i

skupine polugolih strijelaca bez da ih pogodi. Ali, Stan Sparrow je stajao pored

zaštitne ograde s druge strane broda, zapovijedajući skupinom topnika, i užarena

željezna kugla mu odsječe obje noge, nešto ispod koljena. Instinktivno mu Hal

potrči u pomoć, no zatim se pribere. Bio je kapetan broda, i nije bio njegov

zadatak da se brine o mrtvima i ranjenicima, no snažno osjeti bol zbog gubitka.

Stan Sparrow bio je od samog početka uz njegova oca, i bio je dobar čovjek i

mornar. Dok su ga mornari nosili, prođu pored Hala. Opazi da je ranjenikovo lice

bilo blijedo poput bjelokosti, ispražnjeno gubitkom krvi, odlazio je brzo, no kada

opazi Hala, podigne s naporom ruku sve dok ne dodirne čelo. Bili su to lijepi

trenuci, kapetane, reče mu. Sretan put, majstore Stan, odgovori mu Hal. Zatim se

okrene i pogleda prema uvali tako da nitko ne primijeti njegovu bol na svjetlosti

brodova u plamenu. Dugo nakon toga, kada su već bili izišli iz uvale i plovili prema

sjeveru, prema Mitsiwi, noćno nebo iza njih je i dalje bilo osvijetljeno paklom koji

je on prouzročio. Kapetani različitih skupina jedan po jedan su se pojavljivali kako

bi izložili stanje: iako je Stan Sparrow bio jedini ubijeni, još su trojica bili ranjeni

hicima iz pušaka, ispaljenih s owa, dok su prolazili između njih, a jednome je noga

ostala smrskana jer je previše napunio top koji je pri ispaljivanju poskočio unatrag.

Bila je to skromna cijena koju je morao platiti, pomisli Hal, no, iako je znao da je to

bila slabost, oplakivao je Stana Sparrowa. Bio je iznemogao i boljela ga je glava

zbog buke bitke i dima baruta, no bio je previše uzbuđen i misli su mu bile

zbrkane, zbog jakih osjećaja i kontradiktornih misli. Ostavivši kormilo Nedu Tvleru,

otišao je sam na pramac broda, nadajući se da će ga svježi noćni zrak smiriti. Bio

je još uvijek tamo, sam, kada je zora započela prodirati kroz tamu, i GoZM Bowgh

uplovi u tjesnac Mitsiwe, te opazi tri crvene rakete kako prolaze nebom s vrha

stijena koje su nadvisivale uvalu. Bio je to znak Judith Nazet, neodgodiv poziv.

Osjeti kako mu srce ubrzano kuca zbog straha, dok se okrenuo pogledavši Abolija,

koji je bio voda smjene na straži. Podigni tri crvene lanterne na vrh jarbola! Tri

crvene lanterne označavale su da je primio poruku. Začula je topove i zamijetila

vatru, pomisli. Želi čuti moje izvješće o borbi. Nadao se da će tim riječima ublažiti

osjećaj uzbune koji je zavladao njime, no znao je, tko zna kako, da to nije bila

istina. Kada su krenuli prema obali, već je dan bio odmaknuo. Hal je još uvijek

stajao na pramcu broda i prvi opazi brodicu koja im je plovila u susret s morskoga

žala. Na oko dvjesto hvata udaljenosti prepozna vitku pojavu koja je uspravno

stajala pored jedinog jarbola: osjeti da mu je srce jače zakucalo i njegova tuga

nestane, zamijenjena osjećajem zabrinutosti. udith Nazet bila je otkrivene glave, s

licem okruženim tamnom kosom. Na sebi je imala oklop i mač o boku, te šljem

ispod ruke. Hal se vrati na palubu i zapovjedi kormilaru: Promijenite smjer i

stanite! Pustite brodicu da se približi! Judith Nazet prođe kroz bokaportu,

dražesno i spretno, no Hal opazi daje njeno predivno lice bilo zabrinuto.

Zahvaljujem Bogu da vas je tako brzo vratio natrag, reče drhtavim glasom zbog

velike uzbudenosti. Pogodila nas je teška nesreća. Ne mogu pronaći riječi kojima

bih je opisala. Pokrili su kopita konja s nekoliko kožnih vrpca, kako bi prigušili

topot na kamenom tlu. Svećenik je jahao pored njega, no Cornelius Schreuder ga

je osigurao željeznim lancem oko zapešća, vezavši drugu stranu lanca oko svoje

ruke. Svećenik je imao neuhvatljiv pogled i izgledao je poput lukavca, te nije imao

povjerenja u njega, fahali su u redu po dvojica, na dnu te uske doline, i premda je

mjesec već blještao sat vremena, kamene strane usjekline i dalje su isijavale

toplinu sunca na njihova lica. Schreuder je izabrao petnaest vojnika postrojbe, sve

na brzim konjima. Metalne predmete i oružje omotali su pažljivo u komade

platna, da ne bi zveckali ili reflektirali svjetlost u noćnoj tami. Svećenik podigne

naglo ruku: Zaustavite se! Schreuder kroz šapat ponovi zapovijed. Moram krenuti

naprijed i provjeriti je li put slobodan, reče svećenik. Ići ću s vama. Schreuder

sjaše s konja i skrati lanac koji ih je držao zajedno. Ostavivši ostale na dnu,

započnu se uspinjati strmom padinom. Evo samostana! Svećenik pokaže golemu

građevinu četvrtasta oblika koja je bila izgrađena na vrhu brežuljka, i pokrivala

polovicu zvijezda na noćnome nebu. Dva bljeska, a potom ponovno dva bljeska.

Schreuder okrene malu lanternu prema zidinama samostana, otvorivši vratašca

koja su skrivala plamen i bljesne dva puta, a zatim ponovi dva puta; ništa, nikakva

reakcija. Ako me pokušavate vući za nos, odrubit ću vam glavu mačem, zareži

Schreuder, opazivši da je mali svećenik problijedio od straha uz njega. Ponovite

znak!, zamoli ga. Schreuder ponovi znak i odjednom mali tračak svjetla zabljesne

na trenutak na vrhu zida. Ukaže se dva puta, a potom se ugasi. Možemo nastaviti,

šapne uzbuđeno svećenik, no Schreuder ga zadrži. Što ste rekli onima u

samostanu koji nam trebaju pomoći da udemo? Oni znaju samo da moramo

premjestiti kriomice vladara i Tabernakul na sigurno mjesto da ih spasimo od

urote ubojica, koje je naručio moćan plemić iz redova Galla, koji time želi za sebe

preoteti krunu presvijetlog Ivana. Dobar plan, promrmlja Schreuder, i potakne

svećenika da se spusti padinom do mjesta gdje su ih čekali konji. Vodič se nastavi

uspinjati i popnu se strmom padinom, našavši se konačno ispod zidina samostana

čije su obrise vidjeli u tami. Ostavite ovdje konje, šapne svećenik drhtavim

glasom. Schreuderovi ljudi sjašu s konja i pruže uzde dvojici drugova, koji su bili

zaduženi da čuvaju životinje. Kapetan sakupi skupinu i povede ih, zajedno sa

svećenikom, prema zidu s kojeg su visjele ljestve od konopca. U tami Schreuder

nije mogao razabrati vrh. Održao sam svoj dio dogovora, promrmlja svećenik.

Jedan vas drugi svećenik očekuje na vrhu zida. Nećete li mi sada dati nagradu koju

ste mi obećali? Održali ste riječ, spremno prizna Schreuder. Nagrada je u vreći na

sedlu. Jedan od mojih ljudi će vas povesti natrag do konja i predat će vam je. Pruži

svoj kraj lanca časniku i reče mu na arapskom: Dobro postupaj s njime, Ezekiel,

tako da ga svećenik može razumjeti. Daj mu nagradu koju je zaslužio. Ezekiel

povede svećenika, dok je Schreuder pričekao nekoliko trenutaka, dok nije začuo iz

mraka iznenađeno rezanje, zajedno s laganim šumom zraka koji je izišao iz

prerezane traheje. Ezekiel se vrati natrag u tišini, obrisavši bodež o turban. Dobro

obavljen posao, reče mu Schreuder. Moj je nož oštar, odgovori mu Ezekiel i vrati

nož u korice. Schreuder se uspne na prvu prečku i započne se uspinjati. Pedeset

koraka više, stigne do prozora koji se otvarao u zidu, širokog tek koliko je bilo

dovoljno da dozvoli prolaz ramena. Drugi svećenik ih je čekao u malenoj kamenoj

ćeliji u unutrašnjosti. Jedan nakon drugog, Schreuderovi ljudi slijedili su ga,

kliznuvši kroz prozor i natisnuvši se u ćeliji. Povedite nas prije k dječaku, zapovjedi

Schreuder svećeniku i položi mu koščatu ruku na rame. Njegovi ljudi su ga slijedili

mračnim i vijugavim hodnikom, svatko položivši ruku na rame druga ispred sebe.

Skrenu desno i lijevo u tom mračnom labirintu, i stignu konačno do stuba. Kad su

bili na dnu, opaze svjetlost u daljini, koja je postajala sve intenzivnija kako su se

polako približavali. Na kraju prolaza zastanu pred vratima, s čijih strana su gorjele

baklje. Na pragu su bila stisnuta dva stražara, s oružjem pored sebe. Ubij ih!,

šapne Schreuder Ezekielu. Več su mrtvi, odgovori svećenik. Schreuder dotakne

nogom jednog, i ruka stražara padne nepomična, dok se posuda s otrovnom

hranom otkotrlja iz prazne ruke. Kada je svećenik zakucao na vrata uobičajenim

znakom, ona se otvore, i na pragu se pojavi dadilja s dječakom u naručju i

raširenim zjenicama od straha na svjetlosti baklji. e li to on? Schreuder podigne

rub pokrivača kako bi pogledao lice uspavanog dječačića: oči su mu bile

zatvorene, a tamne kovrče mokre od znoja. On je, potvrdi svećenik. Schreuder

čvrsto stisne dadiljinu ruku i približi ju k sebi. Sada mislimo na ostalo, reče tiho.

Nastave hodati kroz labirint sala i tamnih i uskih hodnika dok se ne zaustave pred

masivnim vratima pred kojima su ležala tijela još četvorice svećenika, koji su bili u

grčevima, u agoniji zbog otrova. Njihov vodič klekne pored jednoga, i potraži ispod

odjeće: kada se podigao, držao je u ruci masivni željezni ključ, koji ugura u

ključanicu, a zatim se povuče unatrag. Schreuder pozove k sebi Ezekiela i šapatom

mu preda dadilju: Dobro ju čuvaj! Zatim se približi vratima, i dohvati brončanu

kvaku. Kada se vrata širom otvore, svećenik izdajica, pa čak i ostali, naglo

ustuknuše pred jakom svjetlosti koja je dolazila iz kamene kripte. Nakon toliko

mraka, svjetlost stotinu svijeća bila je zasljepljujuča. Schreuder preskoči prag, a

zatim čak i on zastane dvoumeći se, nesiguran. Zagledao se u Tabernakul pokriven

svjetlucavim vezovima. Na drhtavoj svjetlosti svijeća anđeli na poklopcu izgledali

su kao da plešu i kapetan osjeti kako ga zapljuskuje val poštovanja. Instinktivno se

prekriži, zatim pokuša učiniti korak naprijed kako bi dohvatio jednu od drška

kovčega, no izgledalo je kao da je naišao na nevidljivu prepreku, koja mu nije

dopuštala da prođe. Počeo je teško disati i osjeti kako ga nešto stišće u grudima;

osjeti nerazumni nagon da se okrene i pobjegne, te se povuče za korak unatrag,

no zatim se uspije sabrati. Polako je počeo izlaziti iz kripte. Ezekiel!, reče

promuklim glasom. a ću se pobrinuti za ženu i dijete. Ti se pobrini za kovčeg uz

Mustafinu pomoć. Dva muslimana, koji nisu imali kršćanskih skrupula, stupe

naprijed i dohvate kriptu. Na njihovo veliko iznenađenje Tabemakul se pokaže

laganim, gotovo bez težine i udvoje su ga nosili bez napora. Konji nas čekaju na

glavnome ulazu, reče Schreuder na arapskom njihovom vodiču. Povedite nas!

Prešavši hitro mračne hodnike, neočekivano sretnu jednog svećenika, odjevenog

u bijelo, koji je skretao iz jednog ugla i dolazio im u susret. Na nesigurnoj svjetlosti

baklja opazi Tabemakul u rukama dva naoružana vojnika i baci se na koljena,

ispustivši stravičan krik pred tim zločinom. Schreuder koji je čvrsto stiskao dadilju

jednom rukom, a u drugoj je držao Neptunov mač, ubije svećenika koji je klečao

jednim jedinim udarcem u rebra. Zastali su nekoliko trenutaka i osluhnuli, no nitko

nije čuo krik. Nastavite!, zapovjedi. Njihov vodič se ponovno naglo zaustavi.

Vrata su blizu, a straža je sačinjena od trojice ljudi. Schreuder je uspijevao

razabrati svjetlost lampe koja je svijetlila kroz otvorena vrata. Moram vas ostaviti

ovdje. ldite s Bogom, odgovori Schreuder ironično i čovjek se hitro udalji. Ezekiel,

spusti kovčeg i sredi stražare. Utroje se pojave u prolazu dok je Schreuder čvrsto

držao dadilju. Ezekiel krene prema stražarima i nakon nekoliko trenutaka tišine,

začuju šum nečega što je padalo na kameni pod. Schreuder se namršti, no zatim

se ponovno spusti tišina. Ezekiel se vrati i reče: Učinjeno! Postaješ star i

nespretan, pokudi ga kapetan, i stane na čelo skupine koja se kretala prema

masivnim vratima. Bila su potrebna trojica da podignu velike drvene pregrade,

koje su prepriječile vrata, zatim Ezekiel pokrene vitlo i vrata se teško pomaknu i

otvore. Sada ostanite zbijeni, upozori ih Schreuder i povede ih mostom prema

puteljku u kamenu. Zastavši na trenutak pod mjesečevom svjetlosti, zazviždi

prigušeno. Začuje se prigušeni topot konja, dok su čuvari izlazili iz skloništa u

stijeni. Ezekiel podigne Tabernakui i smjesti ga na vrh konja bez konjanika te ga

dobro priveže konopcem. Zatim svatko od njih uze uzde svoga konja i uzjaše.

Schreuder se nagne da iz naručja dadilje preuzme dijete koje je spavalo. Mali

krikne u snu, no kapetan ga uspije smiriti i čvrsto ga smjestiti na sedlu. Odlazi!,

zapovjedi ženi. Ne trebamo te! Ne mogu ostaviti dijete. Ženin glas bio je

uznemiren i jak. Schreuder se zatim ponovno nagne i jednim jedinim udarcem

mača ubije dadilju, ostavivši ju pored puta, a zatim povede svoje ljude niz padinu.

Dva svećenika samostana uspjela su slijediti zločince u bijegu, objasni judith Nazet

Halu. Cak i pred tom nesrećom njene su usne ostajale nepomične, a oči mirne. On

se divio njenoj jačini, shvativši u tom trenutku kako je uspjela voditi vojsku u

raspadanju prema pobjedi. A sada, gdje su?, zapita ju, tako potresen tom

stravičnom novošću da je teškom mukom uspijevao jasno rasuđivati. Krenuli su iz

samostana ravno prema Tenweri. Stigli su do Tenwere nešto prije zore, prije tri

sata, i tamo ih je čekao brod, usidren u luci. esu li vam opisali brod? Da, bio je to

brod gusara koji plovi uz dozvolu Velikog mogula, onaj o kojem smo već

razgovarali za vrijeme našega prvog susreta. Onaj isti koji je toliko uništio našu

flotu. Kragulj!, izjavi Hal. Da, tako ga zovu čak i saveznici. judith klimne glavom.

Pod pogledima mojih ljudi na straži na stijenama mala brodica prevezla je vladara

i Tabernakui do broda, koji je bio usidren. Čim su stigli na brod, Kragulj je isplovio.

U kojem pravcu? Na izlazu iz luke je skrenuo prema jugu. Da, naravno. Hal se

složi. Sigurno su mu naredili da preveze Yohannisa i Tabernakui u Muskat, ili čak u

Indiju, u kraljevstvo Velikog mogula. Već sam poslala jedan od naših najbržih

brodova da slijede Kragulja. Zaostaje samo sat vremena za Kraguljem, a vjetar je

bio slab. To je mali d?zow, i nikada ne bi mogao napasti tako moćan brod kao što

je Kraguljev, no, ako Bog bude milosrdan, za petama je Kragulju, poput sjene.

Moramo krenuti odmah. Hal se okrene i obrati se Nedu Tvleru: Promijenite smjer i

razvij te jedra, sva koja brod može podnijeti. Ruta je jugjugoistok, prema Bab

alMandabu. Uzevši Judith pod mišku, povede je u svoju kabinu, bio je to prvi put

da ju je dodirnu. Umorni ste, reče joj. Vidim vam to u očima. Ne, kapetane, nije

to umor što vidite u mojim očima, već bol i patnja. Ako nas vi ne budete uspjeli

spasiti, sve je izgubljeno: kralj, zemlja, vjera. Molim vas, sjednite, nije popuštao

Hal. Želim vam pokazati što trebamo učiniti. Rastvori kartu pred njom. Kragulj bi

mogao ploviti ravno prema zapadnoj obali Arabije, a ako bi tako postupio, bili bi

izgubljeni. Čak i s ovakvim brodom ne mogu se nadati da ču ga dostići prije nego

što on stigne do suprotne obale. Sunce ranoga jutra prolazilo je kroz prozore na

krmi broda, ističući jasno tragove zbrinutosti na njenom lijepom licu. Bilo je

užasno za Hala vidjeti koliko su joj boli nanijele te riječi, te on spusti pogled na

kartu kako je ne bi gledao. No, ne vjerujem da će to učiniti. Ako bi plovio ravno

prema Arabiji, vladar i Tabernakul bi se morali suočiti s teškim putovanjem, usto i

opasnim, kako bi stigli do Muskata ili Indije. Zavrti glavom. Ne, plovit će prema

jugu, kroz tjesnac Bab alMandab. Hal pokaže prstom na uski ulaz u Crveno more.

Ako budemo stigli prije njega, neće nas moći izbjeći, jer je Bab previše uzak.

Moramo ga tamo dočekati. Neka nam Bog pomogne!, molila je Judith. Moram s

Kraguljem poravnati neke stare račune, objasni Hal mrko. edva čekam da

usmjerim svoje topove protiv njega. judith ga pogleda sa strahom u očima: Ali, ne

možete ispaliti granate na njegov brod. Što želite reći? Začuđeno ju pogleda. S

njim na brodu su mali vladar i Tabernakul. Ne možete ih uništiti. Shvativši istinu

njenih riječi, Hal osjeti kako mu se ledi krv u žilama. Trebao se približiti GuZu

oMomy, dok je Kragulj ispaljivao na Goden Bowgb topničke granate, bez da smije

na njih odgovoriti. Već sije mogao zamisliti što će sve morati pretrpjeti, uništenje

broda, krvoproliće na palubi, prije nego što budu napali GwM. GoWg BougA je

velikom brzinom plovio prema jugu. Na kraju smjene jutarnje straže Hal okupi

ljude na sredini broda da ih izvijesti o zadatku koji je od njih tražio. Ne skrivam

vam, momci. Kragulj će nas moći napasti, dok mi nećemo moći odgovoriti na

vatru. Ljudi su bili tihi i tmurnih lica. No, pomislite kako će biti lijepo kada budemo

navalili na GwHi kada ih budemo prošli mačem. Svi se slože, no u njihovim se

očima mogao vidjeti strah. Vi im obečajete smrt, a oni se slažu s vama, primijeti

nježno judith Nazet, kada su ostali sami. I onda kažu meni da sam vojskovođa.

Halu je izgledalo da čuje nešto više od poštovanja u njenu glasu. Na polovici

noćne smjene na straži, začuju krik s koša: edro na vidiku! Na pramcu! Halovi

otkucaji srca ubrzaju. e li moguće da su tako brzo dostigli Kragulja? Dohvati

pomoćni megafon: Koš! Što vidiš? Latinska jedra! Osjeti da će se onesvijestiti.

Malena brodica, na našoj ruti. fudith smireno primijeti. Možda je ona koju sam

poslala da slijedi GwZ. Polako smanje udaljenost koja ih je dijelila od druge

brodice, koja je pola sata kasnije bila na milju udaljenosti. Hal pruži dalekozor

judith, koja ju pažljivo prouči. Da, to je moja štafeta. Spusti dalekozor. Možete li

podignuti bijeli križ kako bi ih umirili, i zatim se približiti, koliko je dovoljno da

razgovaramo s njima? Prođu pored 7mwa, tako blizu da su s visine mogli

promatrati jedinu palubu brodice, a zatim fudith dovikne pitanje na njihovu jeziku

i sasluša odgovor. Odmah se obrati Halu sjajnim očima od uzbuđenja: Bili ste u

pravu. Slijede GwZod zore. Do prije nekoliko sati vidjeli su njegova jedra, no

potom je vjetar počeo snažnije puhati i brod je povećao udaljenost. Na kojem je

pravcu bio, posljednji put kada su ga vidjeli? Istom, koji je slijedio cijeli dan, prema

jugu, ploveći ravno prema tjesnacu Bab alMandaba. Koliko god ju je Hal pozivao

da se spusti u njegovu kabinu i odmori, Judith je inzistirala da ostane pored njega

na palubi broda. Razgovarali su malo, jer su oboje bili napeti i prestrašeni, ali

međusobno su se podržavali, crpeći snagu i odlučnost iz zajedničkih rezerva. I U

intervalima od nekoliko minuta Hal je podizao pogled prema jedrima, a zatim se

kretao prema kabini, no nije bilo zapovijedi l koju bi izdao, jer je Ned kormilario

brodom da bolje nije mogao. I Brod je bio obavijen tišinom, punom straha i

uzbudenosti. I Nitko nije vikao ni smijao se. Ljudi slobodni od smjene na straži

nisu spavali pod glavnim jedrom, kao i inače, već su se okupljali u male tihe

skupine pazeći na svaki i najmanji Halov pokret i na svaku I riječ koju je izgovarao.

I Sunce je završavalo svoj veličanstveni krug na nebu, zalazeći li prema dalekim

brežuljcima na zapadu; noć se spustila nad brod, podmuklo poput ubojice, a obzor

se zamrači i spoji s nebom, sve li tamnijim, dok potpuno ne nestane. li U mraku

Hal osjeti Judith kako mu je na njegovu položila svoju ruku, toplu i glatku, ali

snažnu: Nitko nije mogao učiniti više. Nisam još izgubio, odgovori joj. lmajte vjeru

u Boga i u mene. Ali... u mraku? Zasigurno Kragulj neće izvjesiti svjetla, a u zoru će

već prijeći tjesnac i bit će na otvorenom moru. Hal joj je htio reći daje sve to bilo

predodređeno prije mnogo vremena, da je plovio prema jugu kako bi se suočio sa

svojom sudbinom. Da, iako je moglo izgledati maštovito, morao joj je reći. udith,

započne, zatim zastane tražeći prave riječi. Paluba! Abolijev glas odjeknuo je u

mraku i Hal se naježi. Koš!, zavikne. Svjetlost pred nama! On položi ruku na

Tudithino rame, koja se na početku htjela udaljiti, a zatim se privije uz njega. Evo

odgovora na vaše pitanje, šapne joj Hal. Bog nam je pomogao. Moram se popeti

na koš. Povuče ruku. Možda smo previše nestrpljivi i vrag nas vara. Približi se brzo

prema Nedu. Tamni brod, Tyleru. Odvući ču pod kobilicu prvoga čovjeka koji

pokaže i najmanju svjetlost. Stišajte brod, ne smije se čuti nikakav šum ni glasovi.

Krene prema priponama glavnoga jarbola i hitro se uspne te se smjesti pored

Abolija. Gdje je svjetlo? Promotri tamu pred njima. Ništa ne vidim. Sada se više

ne vidi, no nalazilo se upravo pred nama. Možda je to bio bljesak zvijezde, Aboli.

Pričekaj, Gundwane. Bila je to mala i daleka svjetlost. Vrijeme je sporo prolazilo,

zatim je odjednom ugleda i Hal. Bila je to samo iskra, tako slaba da je i on

dvoumio je li ju ugledao, pogotovo stoga što Aboli pored njega nije pokazao da ju

je opazio. Hal odvrati pogled da odmori oči, a potom ponovno pogleda i opazi da

je još uvijek bila tamo, u mraku, previše niska da bude zvijezda. Čudnovata

svjetlost, neprirodna. Da, Aboli. Sada je vidim. Dok je govorio, svjetlost postane

jača i Aboli također potvrdi. Zatim se ponovno ugasi. Možda je neki nepoznati

jedrenjak, možda nije Gw. Zaista, Kragulj nije tako neoprezan da ostavi vidljivu

svjetlost. Lanterna u kabini na krmi broda? Odsjaj kućišta? Ili jedan od mornara

koji u miru uživa u luli? Molimo da se radi o jednoj od tih mogućnosti. No, ako

ništa drugo, nalazi se u položaju da možemo pretpostaviti da je Kragulj. Držat

ćemo je na oku dok mjesečina ne bude obasjala brod. Ostali su zajedno, izoštrivši

pogled u noći. Ponekad se čudnovata svjetlost pojavljivala na određenom mjestu,

a ponekad je podrhtavala, dok je ponekad sasvim nestajala. Jednom nestane na

pola sata, a potom se ponovno vrati i zasvijetli, još jače. Polako se približavamo,

prošapne Hal. Na kojoj smo udaljenosti sada, što misliš? Milju, ili možda manje. A

mjesec, gdje je? Hal pogleda prema istoku. Kada će se odlučiti da se pojavi?

Zapazi prvo prelijevanje mnoštva boja iza tamnih planina arapskog poluotoka;

zatim, sramežljiva poput mlade, mjesečeva svjetlost otkrije svoj sjaj i razastre na

vode srebrenasti dugi sag. Hal osjeti kako ga steže u grudima, dok se svaka tetiva

njegova tijela produžavala poput žice. Iz tame izroni veličanstvena pojava,

osjenčana poput oblaka magluštine boje opala. Evo ga!, prošapće Hal, zatim uze

daha da si razbistri grlo: GuH oMomy na pramcu. Dohvati Abolija za ruku. Spusti

se i upozori Neda Tvlera i Big Daniela. Ostani dolje dok ne budete vidjeli GW s

palube, a zatim se vrati. Kada je Aboli otišao, on ostane promatrati profil jedara

Gufk, jasan i nepomičan na mjesečevoj svjetlosti. Osjećao je strah kao što ga je

rijetko kad osjećao, bojeći se ne samo za sebe, već za ljude koji su vjerovali u

njega, za ženu na palubi i dječaka na drugome brodu. Kako se mogao nadati da će

se približiti Gwfw s Goderz Bowgzom, dok će drugi brod ispaljivati granate u

njihovu pravcu, a oni nisu smjeli odgovoriti? Koliko će ih umrijeti u tijeku sljedećih

sat vremena, i tko će biti medu njima? Zamisli vitko i ponosno tijelo ludith Nazet

osakaćeno granatom. Bože, pobrini se da se ne dogodi. Uzeo si mi već više od

onog što mogu podnijeti. Koliko ćeš toga još tražiti od mene? Opazi ponovno

svjetlo na drugome brodu, kako svijetli s prozora na krmi broda. Jesu li to svijeće

upaljene u kabini? Zagleda se u to svjetlo dok ga oči nisu zabolje, no ta svjetlost

nije dopirala s jednoga određenog mjesta. Osjeti lagani dodir ruke. Nije čuo

Abolija kada se ponovno uspeo do njega. GwH se vidi i s palube, prenese tiho

Halu. Još uvijek nije uspijevao ostaviti koš, jer je osjećao vjerski strah gledajući u

čudnovatu svjetlost na krmi GwHo. Nije lanterna, ni svijeća, Aboli. To je Marijin

Tabemakul koji se sjaji u tami, poput svjetionika koji me vodi prema mojoj sudbini.

Pored njega Abolija prođu trnci. Istina je da to nije svjetlost s ovoga svijeta. To je

začarana svjetlost kakvu nikada do sada nisam vidio. Glas mu je podrhtavao. Ali,

kako znaš, Gundwane? Kako možeš biti siguran da je to talisman koji tako žari? er

znam, odgovori Hal jednostavno. Upravo u tom trenutku svjetlo se ugasi pod

njihovim pogledima i Gwff ostane u tami. Samo jedra osvijetljena mjesečevom

svjetlosti nastavljala su se sjajiti u noći. Bio je to znak, šapne Aboli. Da, bio je to

znak, potvrdi Hal jakim i radosnim glasom. Bog mi je dao znak. Spuste se na

palubu, a Hal odmah krene prema kormilu. Evo ga, majstore Tyleru. Zagledali su

se obojica u GwHova jedra, sjajna na mjesečini. Da, evo ga, kapetane. Sakrijte

svjetlo kućišta. Približite se bočno, molim vas. Držite na raspolaganju četiri

kormilara u rezervi, spremni da preuzmu kormilo ako bi koji stradao. Dobro, Sire

Hale. Hal nastavi. Iz tame izroni Big Daielova pojava. Željezne kuke, majstore

Daniele? Sve su spremne, kapetane. Bacit ćemo ih ja i još deset mojih najjačih

ljudi. Ne, pusti da to učini lohn Lowell. Imam bolji posao za tebe i Abolija.. Dođite

sa mnom. Povede Daniela i Abolija prema mjestu gdje je ostala ludith Nazet, u

podnožju glavnog jarbola. Vi ćete otići s generalom Nazetom. Uzmite deset mojih

najboljih mornara i ne uplićite se u borbu na palubi. Što brže možete, spustite se u

kabinu na krmi GwMa. Tamo ćete naći Tabernakul i dječaka. Odnesite ih. Nitko i

ništa vas ne smije u tome ometati, jasno? Kako znate gdje čuvaju vladara i

Tabernakul?, zapita ludith Nazet tiho. Znam, odgovori Hal tako sigurnim glasom

da ona ušuti. Htio joj je zapovjediti da ostane na sigurnom do kraja borbe, no znao

je da će odbiti; osim toga, nije postojalo sigurno mjesto, kada su dva broda te

jačine bila upletena u smrtonosni sukob. A ti, Gundwane, gdje ćeš biti?, zapita

tiho Aboli. a ću biti s Kraguljem, odgovori Hal, udaljivši se ne dodavši više ni riječi.

Krene prema pramcu broda, zaustavivši se kada dostigne jednu od skupina

mornara, koji su bili stisnuti uz zaštitnu ogradu i razgovarali potiho s vodom

palube. Neka vas Bog čuva, Samuele Moone. Vjerojatno ćemo morati izdržati

nekoliko granata, prije nego što navalimo na brod, no mislite na užitak koji vas

očekuje na GwHw. Jiriju reče: Ovo će biti borba s kojom ćeš se moči hvaliti pred

unucima. Našao je nekoliko riječi za svakoga, zatim se ponovno vrati na pramac

broda, promatrajući prema GwHw: bio je udaljen tek stotinu hvata i plovio je

lagano s jedrima osvijetljenim mjesečinom. Gospodine, sakrij nas od njihovih

pogleda, šapne, i podigne glavu prema svojim jedrima, koja su činila visoku

piramidu i tamnu pod zvjezdanim nebom. Polako, bolno polako, smanje

udaljenost koja ih je dijelila od Gulla. Sada nam više ne može izbjeći, pomisli Hal

zadovoljno. Previše smo blizu. Odjednom se s koša GwZk začuje stravičan krik:

edro na vidiku! Na krmi! GoWen Bowgh! Od tog trenutka na dalje na palubi

drugoga broda postane živo, povici, zbunjeni pokreti i divljački zvuk bubnja koji je

pozivao posadu na borbena mjesta i lupa nogu po daskama na palubi. Začuje se

niz glasnih prasaka, dok su se otvarala vrata te škripa i topot topova smještenih

tako da mogu zapucati. Na dvadeset različitih mjesta duž zaštitne ograde raširi se

sjaj zapaljenih iskara, čija se svjetlost zrcalila na topovskim cijevima. Zapalite

borbene svjetiljke! Hal začuje bijesne Kraguljeve povike koji je tjerao svoje ljude

prema svojim borbenim mjestima, zatim začuje jasno njegovu zapovijed: Na

lijevo! Ispalimo snažno prema tim nitkovima! Zapamtit će nas, i pomisliti da vide

vraga glavom, kada ih budemo poslali u pakao! Svjetiljke s GwZZa se zapale,

osvijetlivši cijeli brod dajući mogućnost topnicima da obave svoj posao. Na toj

žućkastoj svjetlosti Hal spazi na trenutak Kraguljevu crvenu kosu. Zatim se obris

Gw hitro promijeni dok je brod mijenjao smjer. Hal opazi daje Kragulj reagirao

instinktivno, no, ne baš mudro. U položaju u kojem se nalazio ranije, Hal ne bi

mogao učiniti ništa, već samo patiti, ostavivši Gofden Bowgz na milost i nemilost

Kraguljeva broda, budući da nije mogao napasti. Sada se pak Cumbrae mogao

smatrati sretnikom, ako bude uspio ispaliti jednom topničke granate, prije nego

što ga drugi brod dostigne. Hal se nasmije. Možda je Kragulj bio žrtva vlastite

zlobe. Vjerojatno nije uzeo u obzir mogućnost da Hal neće ispaliti granate zbog

djeteta i relikvije koje je prevozio. Da je na Halovu mjestu bio on, Kragulj bi odmah

granatama navalio na protivnika. Dok se GwH polako približavao, Gokkm Bowgfz

se sruči na njega: na trenutak Hal pomisli da će ga moći napasti prije nego što

topovi ispale. Već su se sasvim približili i Ned je izdao zapovijed da smanje jedra

za borbu, kada Guli napravi luk i svi topovi se okrenu ravno prema Halu. Gledajući

topove na GwHw oslijepi ga svijetli bljesak topničke granate koja gotovo pogodi

GoWe Bougi. Zračni vrtlog baci Hala unatrag i na trenutak pomisli da je pogođen.

Palubom polete komadići drva, dok je skupina ratnika pored njega bila pogođena.

Gokkn Bougk se naglo nagne pod težinom topničkog napada, obavijen

zagušujućim oblakom dima. Užasna tišina koja je uslijedila nakon praska bila je

razbijena samo vikom i jecajima ranjenika i umirućih. Zatim se oblak dima rasprši i

sa suprotne strane uskog tjesnaca koji je dijelio dva broda, začuju povik druge

posade: Za GwZHIslay! Zatim Hal začuje topove koji su ponovno ulazili u mjesta

gdje su se punili. Koliko je mojih momaka poginulo?, zapita se Hal. Četvrtina?

Polovica? Okrene se te pogleda palube, ali tama sakrije pred njegovim očima

razbijene daske i hrpe mrtvih i umirućih. Sa suprotne strane začuje lagane

šumove štapova koji su potiskivali barut u cijevi. Brže!, prošapće. Brže, dragi.

Smanji udaljenost. Nemoj dopustiti još jedan topnički napad. Začuje škripu i

vraćanje topova na mjesta, dok je jedna skupina topnika, najbrža od svih,

završavala s punjenjem. Sada su dva broda bila toliko blizu da je Hal uspio vidjeti

užasnu cijev kako izvire kroz vrata i ispaljuje granatu ravno prema boku GoWen

Bowgza. Daske boka se rasprše i ljudi kriknu pogođeni teškom olovnom granatom.

Zatim, prije nego što su drugi topovi s Gulla mogli ispaliti svoje granate, dva broda

se sudare uz jezivi prasak. Na svjetlosti lanterne s Gw Hal opazi kuke prebačene

preko ograde i začuje njihov zveket. Ne dvoumeći se, preskoči uski prolaz vode

dok su se dva trupa broda približavala. Dočekavši se na drugoj palubi spretnošču

mačke, uleti medu Kraguljeve topnike i ubije dvojicu, prije nego što su uspjeli

izvući mač iz korica. Val ljudi, vodenih ratnicima naoružanim s kopljem i sjekirom,

krene za njim. U nekoliko trenutaka paluba GwMa se pretvori u bojno polje, gdje

su se ljudi međusobno borili, vičući i urlajući od bijesa i straha. El Tazar!, režali su

ljudi s Goderz Bouga, dok su drugi odgovarali: Za Gwfi Cumbraea! Hal je bio

suočen s četvoricom, i bio je primoran povući se prema zaštitnoj ogradi, a zatim ih

John Lowell napadne iza leda, ubivši jednoga zarivši mu mač u rebra. Hal ubije još

jednoga, koji se dvoumio, dok su ostala dvojica pobjegli. Iskoristi trenutak mira

kako bi se ogledao oko sebe u potrazi za Cumbraeom, i opazi ga na suprotnoj

strani palube, kako se bori vitlajući mačem iznad glave. Zatim krajičkom oka Hal

opazi sjaj šljema Judith Nazet i s njene obje strane Abolija i Big Daniela, koji su

prelazili palubu i probijali se prema Ijestvama koje su vodile u kabinu na krmi

broda. Taj trenutak nepažnje mogao ga je stajati života, jer je jedan čovjek

kopljem nanišanio na Hala koji se okrene na vrijeme kako bi izbjegao udarac.

Zatim se nade u srcu borbe, koja se selila naprijednazad po palubi. Ubije još

jednoga udarcem u trbuh i potraži pogledom Kragulja. Vidjevši ga na sredini

broda, dovikne mu: Cumbrae! Stižem po tebe! No u zbrci ga Kragulj nije opazio, i

Hal se počeo probijati prema njemu kroz gomilu ljudi koji su se međusobno borili.

U tom trenutku udarac sjekire odreže jednu od glavnih pripona ne pogodivši glavu

kojoj je bio namijenjen i lanterna padne na palubu pred Hala. On skokom izbjegne

proliveno užareno ulje koje ga je gotovo pogodilo u lice, zatim se pribere i nastavi

potragu za Kraguljem. Stigavši na suprotnu stranu, ogleda se hitro oko sebe, no,

Kragulj je bio nestao: umjesto njega bila su dva njegova mornara. Suoči se s njima:

jednome prereze tetive ruke, a zatim istim pokretom promijeni smjer udarca i

zarije oštricu mača u vrat drugoga. Čim se oslobodio, pogleda iza sebe. Vatra koju

je izazvala lanterna se proširila palubom, osvijetlivši prizor. Plameni jezici proširili

su se priponama. Kroz vatru opazi Judith Nazet kako se hitro uspinje Ijestvama,

pojavivši se na bokaporti. Slijedio ju je Big Daniel, koji je nosio Tabemakul, držeći

ga u ravnoteži na ramenu, kao da je lagan poput jastuka s perjem. Zlatni anđeli na

poklopcu svjetlucali su se na svjetlu plamena. Jedan se mornar baci prema Judith

s kopljem i Hal stravično krikne, kada je sjajno koplje pogodi bok, ispod podignute

ruke, ali vršak prođe kroz tanak pamuk tunike i odbije se na oklopu koji je ona

nosila ispod. Judith se okrene oko sebe, poput pantere, i usmjeri mač prema

čovjekovu licu. Silina njena udarca bila je takva da je vršak izbio na suprotnoj

strani gusarove glave, koji se sruši na pod pred njom. Tamne Judithine oči sretnu

Hal ove iznad palube koja je vrvjela ljudima. Yohannis!, dovikne mu. Nestao je!

Plameni zastor koji ih je dijelio bukne, te Hal glasno vikne: Idi s Danielom! Udalji se

s ovoga broda! Odnesite Tabemakul na sigurno, na GoWg Bowg! Ja ču potražiti

Ybhannisa! Ne oklijevajući ni raspravljajući Judith potrči prema zaštitnoj ogradi

zajedno s Danielom, te skoči na palubu GoWe Bougha. Hal se provlačio prema

bokaporti nastojeći se spustiti na donju palubu, gdje je bio skriven dječak, ali

gomila ratnika, predvođenih firijem, prepriječi mu put. Crni ratnici zatvorili su

štitove i s kopljima koja su između njih virila, potiskivali su gusare koji nisu mogli

izdržati njihov napad. U svakoj borbi dolazi trenutak kada se odlučuje pobjednik i

taj trenutak stigne kada su mornari s Gwfk raspršili pred hordom ratnika koji su

urlali i poskakivali: Kraguljevi ljudi su bili pobijeđeni. Moram pronaći Yohannisa i

odnijeti ga s GwMa prije nego što vatra stigne do spremnice s barutom, reče

samome sebi Hal i krene prema Ijestvama pramčanog nadgrada, s kojeg mu je

izgledalo lakše stići do donje palube. U tom trenutku ga jedan hrapav glas

zaustavi. Iznad njega je bio Kragulj, osvijetljen žutom svjetlošću plamena.

Courteney!, uzvikne gromkim glasom. Tražiš li možda ovo? Bio je otkrivene glave,

s gustom crvenom kosom koja je plesala oko njegova lica. U desnoj je držao mač,

a lijevom je čvrsto podigao Ybhannisa, koji je prestravljen plakao. Na sebi je imao

košulju koja mu se digla do pojasa, a tamnim se nožicama otimao. Tražiš li njega?,

ponovi Kragulj, podignuvši dijete iznad glave. Ako je tako, dođi po njega. Hal skoči

prema njima, odmaknuvši dvojicu i stigne u podnožje Ijestava. Kragulj je

pogledom slijedio njegovo napredovanje. Mora da je znao da je poražen, s

brodom u plamenu i mornarima bačenim izvan broda navalom ljudi naoružanih

kopljima, no i dalje se smijao poput groteskne maske. Dozvoli mi da ti pokažem

lijepu igricu, Sire Henry. Zove se dohvatiti dječaka oružjem. Širokim pokretom

snažne ruke baci dijete u zrak na petnaestak koraka visine i zatim, dok je padalo,

okrene mač prema njemu. Ne, uzvikne Hal prestravljeno. U zadnjem trenutku,

prije nego što bi dječak završio nabijen na oštricu mača, Kragulj se odmakne i

Yohannis padne u njegovo naručje, neozlijeđen. Dogovorimo se!, dovikne Hal.

Predaj mi dječaka i moći ćeš otići slobodan sa svim plijenom. Koji posao! Moj

brod je u plamenu, zajedno s čitavim plijenom. Saslušaj me!, usrdno ga je molio

Hal. Ostavi dječaka. Kako bih mogao uskratiti nešto svome pobratimu?, odgovori

mu Kragulj, nastavivši se cerekati. Dobit ćeš što tražiš od mene. Evo, ostavljam

malog crnog nitkova. Drugom snažnom rukom baci Ybhannisa iznad ograde broda.

Košuljica zavijori oko njegova tijela, dok je maleni padao, a zatim utone u tamno

more. Hal začuje Judith Nazet kako je vrisnula iza njega. Ne oklijevajući, ostavi

mač na palubi i u tri koraka stigne do zaštitne ograde te se baci u vodu. Snažno

udari o površinu i spusti se prema dnu, a zatim izroni. Gledajući s visine, voda je

bila jasna poput planinskog zraka. Opazi kobilicu broda prekrivenu algama, i

toplinu vatre koja je plesala na površini mora. Zatim, između sebe i svjetla požara

opazi malu crnu pojavu. Ručice i nožice borile su se poput ribe u mreži i

srebrenasti mjehurići izlazili su iz Ybhannisovih usta dok se maleni okretao na

tragu trupa broda. Hal zapliva prema njemu pokušavši ga dohvatiti prije nego što

ga struja odvuče. Čvrsto ga stisnuvši uza se, ponovno ispliva na površinu, držeći

dječakovo lice podignuto iznad površine mora. Tohannis se slabo borio, kašljući i

ispljunuvši vodu, zatim ponovno glasno vrisne od straha. Izbaci sve, reče mu Hal,

ogledavši se oko sebe. Big Daniel je već pozvao k sebi svoje ljude, i odrezao

vrhove kuka, odvojivši GoWe Bowgh od broda u plamenu. Dva broda su se polako

udaljavala. Mornari s GwOa skakali su u more, spašavajući se od vreline požara,

dok je plamen zahvatio i glavno jedro. GwM zaplovi nošen vjetrom, bez kormilara,

prema dijelu mora gdje je Hal držao podignutog dječaka, dok se on očajnički

nastojao udaljiti, plivajući jednom rukom i držeći Tbhannisa daleko od broda.

Imao je osjećaj da će ih brod udariti, no odjednom vjetar pomakne pramac i brod

prođe nedaleko od njih. Hal začuđeno opazi Kragulja koji je ostao na brodu, sam;

još uvijek je stajao na vrhu Ijestava pramčanog nadgrada. Okružen plamenom,

izgledalo je da ne mari za vrelinu. Brada mu se počela dimiti, postavši crna od

vatre, no, nastavljao je gledati u Hala, gušeći se od smijeha. Ostavši bez daha,

otvori usta namjeravajući mu doviknuti nešto, no u tom trenutku prednji jarbol

zahvati plamen i golemo jedro padne i prekrije Kragulja. Iz tog platna u plamenu

Hal začuje posljednji, stravični krik, a zatim se vatra raširi i brod se udalji nošen

vjetrom, noseći sa sobom kapetana. Hal ga je slijedio pogledom, dok valovi ne

sakriju brod u plamenu. Zatim ga čudnovati val podigne na vodi zajedno s

djetetom. GuH je bio već milju daleko, i u tom trenutku plamen je vjerojatno

zahvatio spremnicu s barutom, jer je brod poskočio u zrak uz užasan prasak.

Ostane gledati dok su daske u plamenu letjele nebom. Na kraju ponovno zavlada

tišina i tama. Nije bilo ni traga Gofderz Bowgkw. Dječak je očajnički plakao i Hal

nije poznavao nijednu riječ na njegovu jeziku kako bi ga utješio, te ga je stoga

čvrsto stisnu u naručju, držeći mu glavu iznad vode i govoreći mu na engleskom:

Hajde, budi dobar, moraš biti hrabar, jer si rođen kao vladar i znam da oni nikada

ne plaču. No, čizme i odjeća, natopljeni vodom, vukli su ga prema dnu, i morao je

upotrijebiti svu snagu da se odupre. Uspije se zadržati ostatak te duge noći, ali u

zoru shvati da su mu snage na izmaku, dok je Yohannis drhtao od hladnoće i

plakao u njegovu naručju. Izdrži još samo malo, Yohannise, i bit će dan, mrmljao je

grubim glasom, dok ga je grlo peklo od soli, iako je znao da ni jedan od njih neće

još dugo moći izdržati. Gundwane!, dovikne voljeni glas. Hal je znao da mu se to

samo pričinjava i stoga se glasno nasmije. Nemojte se sada šaliti sa mnom, reče.

Nemam snage da izdržim, ostavite me na miru. Zatim iz mraka izroni pojava,

začuje šum vesala koja su hitala prema njemu i glas se ponovi: Gundwane! Aboli!,

dovikne piskutavim glasom. Tu sam! Velike crne ruke krenu prema njemu i zgrabe

ga, podignuvši njega i dječaka na brodicu. Čim su bili na sigurnom, Hal se ogleda

oko sebe. GoWe Bowgz sa svim upaljenim lanternama nalazio se na pola milje

udaljenosti, no Judith Nazet je sjedila ispred njega na krmi brodice i uze mu iz

ruku dječaka te ga zamota u plašt. Odmah započne tepati Yohannisu, govoreći mu

potiho na njegovu jeziku, dok je posada veslala prema brodu. Prije nego što su

stigli na GoWe Dowgb, Yohannis je spavao u njenom naručju. A Tabernakul?,

zapita Hal Abolija grubim glasom. Je li na sigurnom? U tvojoj je kabini, umiri ga

Aboli. Sve se dogodilo kao što je tvoj otac prorekao. Konačno će te zvijezde morati

ostaviti na miru, sada kada si ispunio proročanstvo. Hal osjeti olakšanje i kako

umor nestaje iz njegova tijela. Osjećao se laganim, oslobođenim od duge i stroge

kazne, koju su mu nametnuli. Pogleda Judith, i opazi da je i ona njega gledala. U

njenim tamnim očima bilo je nečega što nije mogao otkriti, ali ona spusti pogled,

prije nego što je Hal mogao jasno vidjeti što je. Htio joj se približiti, dodirnuti ju,

razgovarati s njom o tim čudnovatim osjećajima koje je osjećao, ali dijelila su ih

četiri reda veslača u malenoj preopterećenoj brodici. Kada su stigli na GoWg

BowgA, posada se nalazila na priponama očekujući ga, i započnu pljeskati čim je

brodica zavezana. Aboli mu pruži ruku da mu pomogne uspeti se do palube, ali on

ga ni ne pogleda, uspevši se bez pomoći. Zaustavi se samo pred dugim redom

tijela zamotanih u platno i poredanih u sredini broda, i obiđe oštećenja koja su

topovi s GwZZa nanijeli njegovom brodu. No, nije bio trenutak za osjećaj tuge,

pomisli. Kasnije će odati posljednju počast palim mornarima i oplakivati ih, ali ovo

je bio trenutak pobjede. Pogleda prema nasmijanim licima svojih ljudi. No, dobro,

nitkovi, vratili ste Kragulju i njegovim grlorescima milo za drago, gore nego što su

to očekivali. Tvleru, otvorite bačvu ruma i podijelite dvostruku porciju svima na

brodu da nazdravimo Kragulju i da mu zaželimo sretan put do pakla. Zatim se

vratite na rutu za Mitsiwu. Uzevši dječaka iz naručja judith Nazet, odnese ga u

kabinu na krmi broda, smjestivši ga na ležaj, a zatim se obrati ženi koja je stajala

pored njega. ak je dječak, i nije ranjen. Pustimo ga neka se naspava. Da, odgovori

ona tiho, gledajući ga tamnim i neprobojnim očima. Zatim ga uze za ruku i povede

prema mjestu iza zavjese gdje se nalazio Tabernakul Djevice Marije. Želite li moliti

sa mnom, El Tazar?, zapita ga. Kleknu zajedno. Zahvaljujemo ti, Gospodine, da si

poštedio život našem vladaru, tvome malom slugi Yohannisu. Zahvaljujemo ti da si

ga oslobodio iz ruku neprijatelja. Molimo te da ga blagosloviš, za borbu koja je još

pred njim. I kada jednom budemo pobijedili, molimo te, Gospodine, da njegovo

vladanje bude dugo i u miru. Učini od njega mudra i dobra vladara. Amen! Amen,

odgovori Hal, i htjede ustati, ali ga ona zadrži naslonivši mu ruku na njegovu.

Zahvaljujemo ti, Gospodine, i da si nam poslao tvoga vjernoga i vrijednog slugu

Henrvja Courtenevja, jer bi bez njegove velikodušne službe nevjernici pobijedili.

Neka ga sav etiopski narod nagradi za to, te ljubavlju i obožavanjem koje tvoj

sluga fudith Nazet osjeća prema njemu. Hal osjeti šok, začuvši te riječi. Okrene se

prema njoj i otkrije da je žena držala zatvorene oči. Pomisli da je krivo razumio, ali

zatim stisak njene ruke postane snažniji, dok se judith ustajala povukavši ga sa

sobom. Ne gledajući u njega odvede ga izvan kabine u kojoj se nalazio mali princ i

uvede ga u susjednu, manju, gdje zatvori vrata i stavi zasun. dmaš vlažnu odjeću,

reče mu, i započne ga skidati, kao da je osobna služavka. Njeni su pokreti bili

lagani i smireni. Dodirne mu gola prsa, pomilovavši ga tamnim prstima, zatim

klekne pred njega i skine mu pojas, te hlače padnu na pod. Kad je stajao gol pred

njom, Judith se dugo zagleda u Halov ud, ne dodirujući ga. Podigne se, uze ga za

ruku i povede prema ležaju. On ju pokuša povući zajedno s njim na ležaj, ali ga

Tudith odgurne rukama. Stojeći pred njim započne se skidati, otkopčavši kopče

oklopa, koji padne na pod. Ispod teške ratničke opreme njeno je tijelo bilo jako

ženstveno, s kožom boje jantara, i malenim grudima te tvrdim i okruglim

bradavicama tamnocrvene boje, poput zrelih bobica. Uski kukovi opisivali su

nježnu liniju koja se sužavala u struku, dok je čuperak kovrča pokrivao njezin

trokut, i bio taman i sjajan. Na kraju se približi Halu, nadvije se nad njega i poljubi

mu usne. Zatim, s jecajem nestrpljenja i spretnim pokretom klizne na njega, koji

ostane iznenađen snagom i gipkošću njena tijela kada ju privije uza se. Kasnog

popodneva toga toplog dana, nestvarnog poput sna, probudi ih plač djeteta u

susjednoj kabini. Judith uzdahne, ali se odmah probudi. Odjene se, pogledavši

Hala kao da želi zapamtiti na njemu svaki detalj njegova lica i tijela. Zatim, dok je

odijevala oklop, zaustavi se pored njega i reče: Da, volim te. Ali, kao što je

odabrao tebe, Bog je pozvao mene za ovu misiju. Moram osigurati da mali vladar

stane čvrsto na prijestolje u Axumu. Nekoliko trenutaka je šutjela, a zatim tiho

reče: Kad bih te još poljubila, možda bi moja odlučnost nestala. Zbogom, Henry

Courtenev. Svim srcem bih željela biti žena kao i sve druge... ne bih željela da se

ovako završi. Zatim krene prema vratima, odazvavši se pozivu svoga kralja. Hal se

usidri daleko od obale Mitsiwe, spustivši u more brodicu u koju je Daniel Fisher

pažljivo bio odložio Tabernakul Djevice Marije. Judith Nazet, u ratnoj opremi i sa

šljemom na glavi, stajala je na pramcu brodice, držeći za ruku dječaka. Hal zauzme

mjesto za kormilom, a deset mornara ih veslima povedu prema morskome žalu.

Čekali su ih biskup Fasilides i pedeset kapetana vojske, poredani na crvenom žalu,

dok je deset tisuća ratnika bilo poredano na vrhu stijene. Prepoznavši generala i

vladara, započeli su pljeskati i uzvikivati, i buka se proširi dolinom, odjeknuvši u

pedeset tisuća glasova. Postrojbe koje su bile izgubile svaku nadu, i već su se

vraćale prema uzvisinama i unutrašnjosti, misleći da su ostavljene i napuštene od

svoga generala i vladara, začuvši taj zvuk, vrate se natrag. Postrojba za

postrojbom, kolona za kolonom, slijevali su se poput velike rijeke naoružanih ljudi,

podižući kopitima konja visoki i crveni oblak prašine, s oružjem koje se sjajilo na

suncu i glasovima koji su bili sve glasnije ujedinjeni u pobjednički zbor, koji je

odjekivao brežuljcima. Fasilides stupi naprijed i pozdravi Yohannisa čim je ovaj

zakoračio na žal, s rukom u judithinoj. Pedeset kapetana kleknu na pijesak i

podignu mačeve, moleći za Božji blagoslov, zatim se započnu otimati za čast tko

će nositi Tabernakul. Zapjevavši himnu, procesija se započne uspinjači strmim

puteljkom koji je vodio u planine. Judith Nazet se uspne na sedlo crnoga pastuha

s pozlaćenom medaljom na prsima i perjanicom od nojevih pera, podbode konja

okrenuvši ga prema mjestu gdje je ostao Hal, na morskome žalu. Budemo li

pobijedili, pogani će pokušati pobjeći morem. Baci na njih bijes i osvetu Svevišnjeg

tvojim brodom, zapovjedi mu. Ako pak budemo izgubili, zadrži GoWe 0owgb i

spasi vladara. Bit ću ovdje i čekati te, generale Nazet. Hal ju pogleda u oči,

pokušavši dati riječima poseban naglasak. Ona se nagne na sedlu, s tamnim i

sjajnim očima iza vizira šljema, ali on nije uspio shvatiti sjaje li se zbog ratničke

okrutnosti ili suza za izgubljenom ljubavi. Cijeloga života ču oplakivati što naša

sudbina nije mogla biti drukčija, El Tazar. Zatim se uspravi, okrene konja i uspne se

puteljkom. Kralj Yohannis se okrene u naručju biskupa Fasilidesa i pozdravi Hala

rukom. Dovikne mu nešto i njegov piskutav glas stigao je slabašan do Hala koji je

još uvijek stajao na žalu. Nije shvatio ni riječ, ali odgovori mu mašući rukom i

doviknuvši: I ti, dječače, i ti! ovno krene prema otvorenom moru. Čim su prešli

pedeset hvata dubine otkrivene glave pod neumoljivim afričkim suncem, povjere

moru svoje mrtve. Bilo ih je četrdeset i tri, zamotanih u platno: ljudi iz Gallesa,

Devona i zagonetnih krajeva duž rijeke Zamjere, ujedinjenih u smrti. Zatim Hal

ponovno približi brod u sigurne, pliće vode, gdje zaposli sve u popravku oštećenja

na brodu od borbe i napuni ponovno spremnicu s barutom i oružjem koje im je

general Nazet poslao s kopna. Nešto prije zore trećeg dana, Hala probudi tutanj

topova. Odmah se popne na palubu, gdje je Aboli bio naslonjen na zaštitnu

ogradu u zavjetrini. Započela je, Gundwane. General Nazet je poveo svoju vojsku

protiv El Granga u odlučujuću bitku. Ostali su zajedno uz zaštitnu ogradu,

gledajući prema obali obavljenoj tamom: brežuljci u pozadini bili su osvijetljeni

paklenim plamenom bojišta i široki oblak dima i prašine podizao se polagano

prema nebu bez vjetra, šireći se sve više. Ako El Grang bude pobijeđen, pokušat

će pobjeći sa svom vojskom morem, i vratiti se u Arabiju, reče Hal Nedu Tvleru i

Aboliju, dok je slušao neprekidnu paljbu topova. Podignite sidro i okrenite brod

prema jugu. Ići ćemo prepriječiti put bjeguncima kada budu pokušali izići iz luke

Adulis. Bilo je već odavna prošlo podne kada je GoWe Bowg stigao na mjesto na

izlazu iz luke, smanjivši jedra. Zvuk topova nije se ni na trenutak ugasio i Hal se

uspne do koša, gledajući dalekozorom prema dolini, gdje su se dvije vojske borile

u smrtonosnom sukobu. Kroz veo dima i prašine razabra male pojave konjanika

koji su se međusobno borili, podignute kopitima njihovih konja. Opazi duge

plamenove topova, blijedocrvene boje, pod zasljepljujućim suncem, i vijugave

pokrete pješaštva, koje se pomicalo u crvenoj magli, svijajući se poput umiruće

kobre, s vršcima koplja nalik na zmijsku kožu. Polako se borba proširila do obalne

crte i Hal opazi konjanike koji su napadali neorganizirano. Sablje su se podizale i

ponovno padale, dok su se vojnici raštrkali pred konjima, i bacali se u more sa

stijena. Tko su?, nemirno se pitao Hal. Čiji su ti konji? Zatim kroz dalekozor opazi

križ bijele boje na čelu mase konjanika koji su jahali prema Zuli. Stavite na pramac

mornara koji će provjeravati dubinu, Tvleru. Približimo se. GoWen Bowgb u tišini

klizne u luku zaustavivši se na stotinu hvata od obale. Iz koša Hal je promatrao

žućkaste oblake bitke koji su se polako spuštali prema žalu i ostatke pobijeđene

vojske El Granga koja je bježala pred postrojbama etiopskog konjaništva. Bacali

su na pod oružje, i trčali prema žalu, u potrazi za kojom brodicom da ih odvede

daleko. Flota zowa svih oblika i namjene, krcatih bjeguncima, isplovi iz luke u

plamenu, ploveći prema otvoru uvale. Dobri Bože!, uzvikne Big Daniel. More je

tako puno brodica da bi mogli prijeći luku s jednog kraja na drugi bez da si

smočimo noge. Pokažite im topove, Daniele, i pokušajmo vidjeti možemo li što

učiniti da ih malo više možete smočiti, zapovjedi Hal. Goden Bougz rascijepa tu

golemu flotu brodica koje su pokušavale pobjeći. Nadvisio ih je bez napora, dok su

topovi započeli tutnjiti. Jedan za drugim, AoW su bili razoreni i prevrnuti,

ispustivši teret pobijeđenih vojnika u more. A težina oklopa ih povuče na dno.

Bilo je to stravično krvoproliće da na kraju topnici više nisu ni vikali od uzbuđenja,

ali su svejedno nastavljali svoj posao u mukloj tišini. Znam što osjećate, momci, ali

ako ih danas poštedite, možda ćete sutra morati boriti se protiv njih, a tko može

reći da će biti milosrdni prema vama? Osjetio je i on gnušanje zbog tog

krvoprolića i jedva je čekao da sunce zađe, ili da se pojavi koji razlog da dovrše taj

masakr. I mogućnost se pruži nenadano. Aboli ostavi borbeno mjesto i vrati se

trčećim korakom prema Halu, koji je hodao goredolje palubom poput lava u

kavezu. Pogleda ga začuđeno, no prije nego što ga je mogao pokuditi, Aboli

pokaže prstom prema pramcu. Taj Aow s crvenim jedrom! Čovjek na krmi, vidiš li

ga, Gundwane? Hal se naježi, a zatim ga oblije hladan znoj, koji se počeo cijediti

leđima, kada je prepoznao uspravnu pojavu na krmi, pored kormila. Sada je imao

obrijano lice, bez brkova. Na glavi je nosio žuti turban i izvezeni doman visokog

islamskog časnika iznad bijelih hlača i mekanih čizama visokih do koljena, no

njegovo svijetlo lice isticalo se poput ogledala medu bradatim ljudima koji su ga

okruživali. Možda je bilo još muškaraca koji su imali tako široka ramena i visoku i

atletsku gradu, ali nitko nije imao isti mač o pojasu i iste korice ukrašene zlatnim

nitima. Promijenite smjer i vratite se natrag, Tvleru. Približite se iowM s crvenim

jedrom!, zapovjedi Hal. Ned pogleda u tom pravcu, a zatim uzvike: Pa to je

Schreuder! Neka ga vrag nosi! Čim je fregata krenula prema njima, arapski

mornari se premjeste prema zaštitnoj ogradi dowa i skoče u more pokušavši se

plivajući vratiti na morski žal, izabravši radije mačeve etiopskih konjanika nego

topove GoWg Bougfza. Samo je Schreuder ostao na krmi broda, podignuvši

pogled prema fregati s istim hladnim izrazom lica. Kada se približe, Hal opazi daje

njegovo lice bilo prašnjavo i prljavo, a odjeća poderana i prljava od borbe. Hal se

približi zaštitnoj ogradi i odgovori istim pogledom. Bili su toliko blizu jedan

drugoga da gotovo i nije trebao povisiti glas da bi ga Schreuder mogao čuti.

Kapetane Schreuderu, imate moj mač, gospodine. Ako je tako, hoćete li doći po

njega? Tyleru, u mojoj odsutnosti ostavljam vama brod. Približite me dzoww. To

je ludost, Gundwane, tiho mu šapne Aboli. Da se niste miješah, ni ti, ni ostali,

odgovori Hal i krene prema bokaporti. Dok se maleni dfzow ljuljao pored velikog

boka fregate, spusti se Ijestvama, i skoči na malu brodicu. Izvukavši mač, pogleda

prema krmi broda. Schreuder se udalji od kormila i skine sa sebe tešku izvezenu

tuniku. Romantična ste budala, Henry Courteney, promrmlja, dok je Neptunov

mač izišao iz korica. Do posljednje kapi krvi?, zapita Hal i izvuče mač. Naravno,

odgovori Schreuder i potvrdi glavom. er ču ja vas ubiti. Približe se, polako i

uljudno, poput ljubavnika koji započinju menuet. Njihove oštrice se susretnu u

nizu krugova, udaraca, dodira. Mačevi su se sudarali, a noge su im bile u stalnome

pokretu, vršak je uvijek bio visoko, a oči nisu napuštale protivnika. Ned Tyler

držao je fregatu na pet jarda udaljenosti, održavajući pravac znalačkim

rukovanjem kormilom i smanjujući jedra. Ljudi su bili poredani duž najbliže

zaštitne ograde, usredotočeni na prizor i tihi. Iako je malo njih shvaćalo finese stila

i tehnike, osjećali su ljepotu i draž toga smrtonosnog rituala. Jednim okom gledaj

u protivnikove oči! Halu je izgledalo kao da čuje očev glas. Tako ćeš pročitati dušu

protivnika! Schreuderovo lice ostajalo je tmurno, ali Hal opazi sjenu koja je

zatamnila hladno plavetnilo njegovih očiju. Nije to bio strah, već poštovanje. Čak i

tim prvim udarcima mača, procijenio je protivnika. Prisjetivši se njihovog

prethodnog susreta, nije očekivao da će se naći pred tolikom snagom i

spretnošću. Što se ticalo Hala, ako bi preživio taj susret, nikada neće plesati toliko

blizu sa smrću, dodirujući je i osjećajući njen dah, kao u tom trenutku. Trenutak

prije nego što je počeo napad, Hal prouči pogled protivnika, približivši se zatim na

vršcima prstiju pokušavši ući u njegovu obranu i vršiti pritisak brzim nizom uboda.

Hal se povuče, obranivši svaki udarac, no osjetivši njihovu snagu, jedva je čuo

žamor uzbuđenih gledatelja na palubi fregate, iznad njih. Promatrao je

Schreoderove oči i suprotstavljao mu se, držeći visoko vršak mača. Nizozemac

odjednom izvede svoj prvi ozbiljni udarac, ciljajući prema vratu protivnika, ali, čim

ga je Hal obranio, odmakne se spretno i spusti desno koljeno na pod ciljajući

tetivu na Halovoj peti, nastojeći je prerezati. Hal izbjegne udarac pozlaćene

oštrice mača spretnim skokom, ali osjeti da mu je dotaknuo petu. U tom trenutku,

s objema nogama podignutim od poda, bio je bez ravnoteže i Schreuder se

uspravi, munjevit poput kobre, promijenivši kut mača, te ciljajući prema trbuhu.

Hal se svine unatrag, no, osjeti oštricu mača: nije ga porezao, samo ogrebao.

Dodirnuvši lijevom nogom palubu, odbaci se i nacilja prema Schreuderovom

plavom oku. Pročita u njemu iznenađenost i prvi tračak straha, ali Schreuder

okrene glavu u stranu i vršak mu dodirne obraz. Kružili su jedan oko drugoga.

Sada su obojica krvarili. Hal osjeti vlažnu toplinu koja mu je natopila košulju, dok

je crvena tekućina tekla polako iz ugla tankih Schreuderovih usana, kapajući mu s

brade. Prva krv je moja, slažete li se, gospodine?, prosikta Schreuder. Ostavljam

vam je. No, čija će biti posljednja? Hal još uvijek nije izrekao te riječi do kraja, kada

ga Schreuder ponovno započne ozbiljno napadati. Dok su gledatelji na fregati

urlali od uzbuđenja, primorao je Hala da se povuče, korak po korak, od krme sve

do pramca dfimvo, a potom ga u kliješti, prekriživši oštrice i zabivši ga ramenima

uz zaštitnu ogradu. Ostali su tako, s prekriženim oštricama u visini očiju, dok im se

dah miješao i Hal opazi kapljice znoja kako padaju sa Schreuderove gornje usnice,

dok je pokušavao zadržati položaj. Tada Hal zatetura unatrag. Opazi pobjednički

bljesak u plavim očima tako blizu njegovim, ali imao je opterećena prsa poput

dugoga luka koji drži napnutu strijelu, i kada ih odmakne, odbaci Schreudera

unatrag svom snagom svojih nogu, ruku i torza. Silina tog pokreta baci Hala u

napad, dopustivši mu da ponovno odgurne Schreudera do krme broda. S

kormilom zarivenim u leda, Schreuder se nije više mogao povlačiti. Zaustavivši

oštricu Halova mača, svom snagom ga primora na produženi spoj, isti kojim je

ubio Vincenta Wintertona i desetine njih prije njega. Mačevi su kružili i zveckali u

srebrenkastom vrtlogu svjetlosti, koja ih je držala odvojene, no, istodobno

spojene. Dvoboj je izgledao beskonačan, dok su im lica bila orošena znojem, a

dah im je bio kratak i isprekidan. Odvojiti se značilo je umrijeti. Ruke su izgledale

iskovane istim metalom poput mačeva, no zatim Hal pročita u Schreuderovim

očima nešto što nikada nije mislio da će vidjeti: strah. Nizozemac pokuša razbiti

krug i prekrižiti oštrice kao što je učinio s Vincentom, ali Hal ga natjera da izdrži.

Osjeti prvi drhtaj slabosti u željeznoj ruci protivnika i pročita u očima očaj. Zatim

Schreuder popusti i Hal je već bio na njemu. Spusti vršak mača, otvorivši obranu.

Udari ga usred prsa i osjeti kako se vršak zabija u meso, udarivši u kost, dok mu je

drška mača podrhtavala u ruci. Žamor koji se podigao s fregate zapljusne dvojicu

boraca poput olujnog vala. U trenutku kada je Hal već uživao u pobjedi i živom

osjećaju mača koji se zario u prsa protivnika, Schreuder se povuče, podignuvši

oštricu Neptunova mača u visinu očiju, u kojima je svjetlost safira započela

blijedjeti, te pokuša posljednji udarac. Pokret prema naprijed još više zarije oštricu

Halova mača u njegovo tijelo, u trenutku kada je Neptunov mač bljesnuo prema

Halovim prsima; ispusti dršku mača i skoči unatrag, no usprkos tome, nije mogao

pobjeći pozlaćenoj oštrici ili njenome vršku. Hal osjeti udarac u prsa, u lijevom

gornjem dijelu, i osjeti oštricu kako se izvlači iz njegovih prsa, dok se povlačio.

Stajao je i dalje s naporom, i dvojica stanu jedan naspram drugoga, obojica teško

ranjeni. Hal je ipak bio razoružan, dok je Schreuder još uvijek u ruci čvrsto držao

Neptunov mač. Mislim da sam vas ubio, gospodine, promrmlja Schreuder.

Možda, ali ja mislim da sam i ja vas ubio, gospodine, odgovori Hal. Ako je tako,

želim i ja u to biti siguran, zareži Schreuder, i napravi nesigurni korak prema

njemu, no odmah ga snaga napusti i on padne prema naprijed na palubu brodice.

Uz bolni napor, Hal klekne na pod pored njegova tijela. Lijevom rukom stiskao je

ranu na prsima, a desnom otvorio svom snagom mrtve Schreuderove prste, koji

su čvrsto stiskali Neptunov mač. Zatim, držeći ga u ruci, ustane i okrene se prema

palubi GoZden Bowgko iznad njega. Podigne uvis svjetlucavi mač, dok su ljudi na

brodu pljeskali i klicali divljački, no taj zvuk je čudno odzvanjao u Halovim ušima,

koji nesigurno trepne očima, dok je sjajno afričko sunce problijedio i njegove oči

se ispune sjenama. Noge mu popuste pod težinom tijela, i padne na palubu

dkotva, srušivši se zajedno s mačem. Osjeti, više nego što je vidio, fregatu koja je

udarila o dkow, a zatim Abolijeve ruke na ramenima i njegov dubok glas, dok mu

je podizao ruku. Sve je gotovo, Gundwane. Sve. Ned Kyler povede brod u

unutrašnjost uvale, i usidri se u mirnim vodama luke Zula, gdje je bijeli etiopski

križ već vijorio na zidinama. Hal ostane dva tjedna ležati u kabini na krmi broda,

dok ga je samo Aboli njegovao. Petnaestoga dana, Aboli i Big Daniel ga polože na

hrastov stolac i prenesu ga na palubu, dok gaje posada pozdravljala jedan po

jedan, mrmljajući sramežljiv pozdrav. Pod njegovim pogledom spremili su brod za

plovidbu. Drvodjelci su zamijenili daske koje su bile razbijene, mornari pokrpali

jedra. Big Daniel se baci u more plivajući ispod kobilice broda u potrazi za

oštećenjima. Zatvorena je i nježna poput udubine djevice, obavijesti palubu,

izronivši sa suprotne strane. Bilo je mnogo posjetitelja sa zemlje: guvernera,

plemića i vojnika koji su dolazili s darovima i zahvalama, razgovarajući s Halom s

mnogo poštovanja. Kada je počeo ponovno skupljati snagu, Hal ih je mogao

pozdravljati ostavši stajati na palubi. Osim darova, nosili su i vijesti. General Nazet

ponovno je pobjednički vratio vladara u Axum. Zatim, mnogo dana kasnije,

obavijeste ga: Zahvaljujemo Bogu, kralj je okrunjen u Axumu. Na krunidbi je bilo

četrdeset tisuća ljudi Hal je s čežnjom pogledao prema tim planinama i te je noći

jako malo spavao. Sljedećeg jutra dođe k njemu Ned Tyler: Brod je spreman da

isplovi, kapetane. Hvala, Tyleru. Hal mu okrene leda, ostavivši ga da stoji, ne

izdavši mu nikakvu zapovijed, no, prije nego što je stigao do bokaporte kako bi se

spustio u kabinu na krmi broda, začuje poziv s koša: Jedan brod izlazi iz luke! Hal

nestrpljivo krene prema zaštitnoj ogradi, promatrajući putnike u potrazi za vitkom

pojavom s oklopom i tamnom aureolom kovrča oko tamnoga lica. Osjeti veliko

razočaranje i težinu kada prepozna samo pojavu biskupa Fasilidesa, s bijelom

bradom koja mu je dodirivala leda na povjetarcu. Uspevši se na palubu, Fasilides

napravi znak križa. Neka Bog blagoslovi ovaj brod i sve hrabre ljude koji plove na

njemu. Grubi mornari otkriju glave i kleknu, a Fasilides, nakon što ih je sve

blagoslovio, obrati se Halu: Dolazim kao vjesnik od vladara. Neka ga Bog

blagoslovit Nosim vam njegove pozdrave i njegove zahvale za vas i vaše ljude.

Okrene se prema jednome od svećenika koji su ga slijedili, uze iz njegovih ruku

golemi lančić od zlata koji je nosio. U vladarevo ime, odlikujem vas redom

Zlatnoga lava Etiopije Stavi mu oko vrata zlatni lanac s medaljonom izrađenim od

dragog kamenja. Nosim sa sobom i novac plijena koji ste osvojili hrabrim

ratovanjem protiv pogana, zajedno s nagradom koju vladar osobno šalje vama. S

dimva prenesu na fregatu četiri drvena kovčega. Bili su preteški da ih podignu

golim rukama, već su ih četvorica mornara konopcima s koloturom podigli na

palubu Gokkn Bougia. Fasilides podigne poklopac jednog od kovčega i otkrije

zlatni sjaj zasljepljujući poput sunčeve svjetlosti. Dobro, momci!, zavikne Hal

svojim ljudima. Kada budemo ušli u plymouthsku luku, imat ćete čime platiti vrč

piva. Kada mislite isploviti?, raspitivao se Fasilides. Sve je spremno, odgovori Hal.

Ali, molim vas, imate li vijesti o generalu Nazetu. Fasilides ga prodorno pogleda.

Nikakvih. Nakon krunidbe je nestala, a s njom i Tabernakul Djevice Marije. Netko

kaže da se sakrila u planinama odakle je i došla. Halovo se lice natmuri. Vaša

visosti, namjeravam isploviti sutra ujutro s plimom. I zahvaljujem vama i kralju na

vašoj darežljivosti i blagoslovu. Sljedećeg jutra Hal se uspne na palubu dva sata

prije izlaska sunca, kada je već sav brod bio budan. GoWe Bowgfzom vladalo je

uzbuđenje koje je uvijek popraćalo polazak. Samo je Hal bio tih, potišten težinom

gubitka i izdaje. Iako mu ona nikada nije ništa obećala, nadao se svim srcem da će

Judith Nazet doći. Sada, dok je napravio i posljednji krug nagledavši brod, čvrsto

se suzdrži da ne pogleda ponovno prema obali. Struja se mijenja, kapetane,

obavijeste ga. A vjetar nam omogućava da prijeđemo otok jednom jedinom

promjenom smjera. Hal više nije mogao odlagati. Podignite sidro, Tvleru.

Podignite sva uobičajena jedra. Plovite prema jugu Slonove uvale. Moramo još

nešto obaviti u tim krajevima. Ned Tvler i Big Daniel nasmiju se pri pomisli na

njihov dio plijena, za koji su znali da je tamo skriven. Jedra se napuhnu na

križevima i GoWe Bowgk se pomakne, isplovivši prema otvorenome moru. Hal je

ostao nepomičan, prekriženih ruku iza leda i pogleda uperenog na pučinu pred

njim. Aboli se približi s plastom pod miškom i kada se Hal okrene prema njemu,

otvori ga ostavivši da ga prouči. Croi paffe, isti koji je i tvoj otac uvijek nosio, na

početku svakog putovanja. Gdje si ga uzeo, Aboli? Dao sam ga načiniti za tebe u

Zuli, dok si se oporavljao. Zavrijedio si pravo da ga nosiš. Položi ga na Halova

ramena i korakne unatrag procjenjujući efekt. Izgledaš kao tvoj otac, kakav je bio

na dan kada sam ga prvi put ugledao. Te riječi toliko su obradovale Hala da se

osjeti bolje. Paluba! Uzvik straže na košu odjekne iz nebeskih visina, koje su

postajale sve jasnije. Koš! Hal zabaci glavu i pogleda uvis. Znak sa zemlje! Hal se

naglo okrene, zamahnuvši plastom. Nad zidinama Zule ugleda tri crvene rakete na

nebu, koji se spuste do zemlje nježno padajući. Tri crvene rakete!, izjavi Aboli.

Znak za ponovni poziv. Promijenite smjer, Tyleru, molim vas, reče Hal, i krene

prema zaštitnoj ogradi, dok je Tyler izvodio manevar. Brod na izlazu iz luke!, izjavi

Aboli. Izoštrivši pogled, Hal opazi u polusjeni pred zoru obrise maloga d;owa, a

zatim, kada je udaljenost bila manja i svjetlost veća, osjeti kako mu je srce

poskočilo u grudima i kako mu nestaje dah. Na pramcu se nalazila pojava

čudnovato odjevena, žena s plavom tunikom i glavom pokrivenom šalom iste

boje. Kad se brodica približi brodu, i žena spusti veo s glave, Hal ugleda aureolu

crnih kovrča. Sačeka ju na vrhu Ijestava bokaporte, ali kada ludith Nazet stupi na

palubu, pozdravi ju nespretno: Dobar dan, generale Nazet. Nisam više general.

Sada sam samo obična djevojka imenom Judith. Dobrodošla, udith. Došla sam

čim sam mogla. Njen je glas bio hrapav i nesiguran. Sada je Yohannis konačno

okrunjen, a Tabernakul je ponovno u svome skrovištu u planinama. Očajavao sam

misleći da te više neću vidjeti. Ne, El Tazar, nemoj to nikada pomisliti. Začuđen,

Hal opazi da je dzmv već krenuo natrag prema obali, ne iskrcavši nikakvu prtljagu.

Nisi ništa ponijela sa sobom?, zapita ju. Samo svoje srce. aidemnajug. Kamo god

ti otišao, ja ću te slijediti, moj gospodaru. Hal se obrati Nedu Tvleru: Promijenite

smjer plovidbe i ponovno se vratite na prethodnu rutu. Oplovite otok Dahlak,

idemo prema jugu i Bab alMandabu. Razvijenih jedara, Tyleru. Razvijenih jedara,

kapetane. Ned se široko osmijehne, i namigne Big Danielu. Dok je GofM BougA

plovio prema otvorenome moru ususret zori, Hal je ostao stajati na palubi, s

lijevom rukom položenom na dršku Neptunova mača. Drugom privuče k sebi

judith Nazet, koja mu se poslušno preda.