Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanović Karadžić je rođen 6. novembra 1787. godine u Tršiću kod Loznice, a umro u Beču 7. februara 1864. godine. Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića. Obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, ali je nije završio zbog bolesti. Školovanje je kasnije nastavio u manastiru Tronoši. Pošto ga u manastiru nisu ucili, već tjerali da čuva stoku, otac ga je vratio kući. Posle je upisao Veliku školu u Begoradu. Vuk je najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine 19. vijeka. Bio je srpski filolog, reformator srpskog jezika, skupljač narodnih umotvorina i pisac prvog rječnika srpskog jezika. U Beču je upoznao Jerneja Kopitara na čiji je podsticaj krenuo u prikupljanje srpskih narodnih pjesama, reformu ćirilice i borbu za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost. Vukovim reformama u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, a srpski jezik je potisnuo slavenosrpski jezik koji je u to vrijeme bio jezik obrazovanih ljudi. Najvažnije godine Vukovih reformi su: 1814, 1818, 1836, 1839, 1847, 1852, 1868. Godine 1814. Vuk u Beču objavljuje "Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda pisana". Pismenica je prva srpska gramatika. Vuk ju je napisao po ugledu na "Slovensku gramatiku" Avrama Mrazovića. Iste godine je objavio i "Malu prostonarodnu slavenoserbsku pjesnaricu". U njoj se Vuk služi reformisanom ćirilicom Save Mrkalja. Godine 1818. objavljeno je prvo izdanje "Srpskog rječnika sa Srpskom gramatikom" u Beču. Rječnik se sastojao od 26000 riječi koje su bile akcentovane, a prevod riječi na njemački i latinski uradio je Jernej Kopitar. U ovom djelu Vuk Karadžić prvi put koristi reformisanu azbuku. Glas ć je preuzeo iz rumunskih rukopisa, dž iz starih srpskih knjiga, ideju za glas đ mu daje Lukijan Mušicki, a glas j preuzima iz latinice. Godine 1836. Vuk Karadžić počinje da piše glas h u izdanju "Srpskih narodnih poslovica". Smatrao je da je tako bolje i ispravnije jer je glas h već postojao u dubrovačkoj književnosti i u govoru Crne Gore i kod muslimana. Godine 1839. Vuk odustaje od jekavskog jotovanja suglasnika d i t, pa umjesto đevojka, ćerati pise djevojka i tjerati. Ovim je Vuk završio svoju reformu pravopisa. Godina 1847. bila je godina trijumfaVukovih ideja i te godine su objavljena četiri vrlo značajna djela: "Pjesme", Branko Radičević, "Gorski vijenac", Petar II Petrović Njegoš, Vukov prevod Novog zavjeta, "Rat za srpski jezik i pravopis", Đura Daničić. Sva četiri djela pisana su narodnim jezikom i štampana su Vukovim pravopisom, osim "Gorskog vijenca" koji je štampan starim pravopisom. Godine 1852. objavljeno je drugo izdanje "Srpskog rječnika" sa oko 47 000 riječi, koje su bile akcentovane. Vukov saradnik na drugom izdanju bio je Đura Daničić. Zvanična pobjeda Vukove reforme jezika i pravopisa bila je 1868. godina.