VOJSKOVA

Selo Vojskova se nalazi na teritorji opštine Kozarska Dubica, jugoistočno od grada, na obroncima planine Kozare, udaljeno od njega 20-tak km. Kroz selo protiče rječica Rakovica.

U svojim memoarima iz 1944. god., dubički proto Slavko Vujasinović o Vojskovi piše ovako:„Vojskova, selo u Kozari – zavučeno nekad u planinu. Imalo je oko 200 kuća, sve samih Srba. Kako je ovo ime dobilo, ne zna se, ali je svakako sa nekom vojskom u vezi. Bilo turskom ili austrijskom. Ispod Kozare – kraj manastira Moštanice, išla je jedno vreme, 1795. godine i carska granica. To je verovatno da je tude bila i kakova karaula – stražara, u kojoj je bila i vojna posada, deo vojske. Ovo selo su naselili Hercegovci, Međedi i Zlojutre, prije svojih 200 godina, u XVIII veku.“

Proto Vujasinović u svojoj knjizi „Manastir Moštanica - Monografiji sa 20 slika“ iz 1933. godine, pišući o prošlosti manastira Moštanice, spominje mjesto Vojskovu:„...Manastirski zidovi iz običnog kozarskog tesanog kamena iz sela Vojskove, svjedoče o njegovom skromnom porijeklu, pa ipak ga nije mogla dići sama „goloruka doseljena raja“, nego je bila i nečija jaka potpora, a to je tada mogla biti samo državna...“

Drugi historiografski izvori sadrže nešto više podataka o Vojskovi:

Isto mjesto, u jugozapadnom dijelu vrbaskog distrikta, pod starim imenom „Voyzka“, spominje se još 1334.godine u popisu župa zagrebačke biskupije, koji je sastavio gorički arhiđakon Ivan. U samoj „Voyzki“ se spominje crkva sv. Mihovila, a uz nju se spominju crkva sv. Luke i crkva sv. Martina (sub castro). (Pesty, Az eltunt II, 451)

Dr. Hašim Šerić (inače rodom iz Bosanske Dubice) je u prvoj polovini XX vijeka, istražujući historiju (tadašnje Bosanske) Dubice i njene okolice, napisao u jednoj od svojih knjiga sljedeće:„...U selu Vojskovi nalazi se Crkvina na posjedu nasljednika pok. Stevana Čađe. Tu se vide otkopani temelji neke male crkve, duge 10, široke 5m. Apsida je okrenuta prema istoku. Kamena ploča iz te crkve, koja je stajala pred oltarom, odnešena je od okolnog stanovništva i vidio sam je u dvorištu žandarmerijske stanice u Gornjim Sreflijama, gdje je upotrebljavana namjesto stola...“Isti autor je u vrijeme svojih istraživanja čuo od stanovnika sela Vojskova narodnu predaju u kojoj se tvrdi da je u istom mjestu postojala crkva prije 700 godina.

Dr. Anto Orlovac a odnosii se na život katoličke crkve na području današnje banjalučke biskupije do dolaska Turaka. (Katolička crkva na području današnje banjalučke biskupije do invazije Turaka, Nikola Bilogrivić, za tisak priredio Dr. Anto Orlovac 1998.g.  - ISBN 9958-747-01-4). Nikola Bilogrivić, župnik koji je studirao crkvenu povijest, osuđen je kao "ratni zločinac" na montiranom sudskom procesu i strijeljan u Banjaluci 20. veljače 1947. Zanimljiv je napomenuti da je završni tekst disertacije koji je predao na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu nestao? Može se pretpostaviti da su ga tadašnji "sudovi" zaplijenili kao dokazni materijal - zapravo "nestao" je sav njegov privatni arhiv. Podložak za ovo izdanje, Dr A. Orlovac je pronašao kao prijedlog istog rada a sačuvan je bio u arhivu banjalučke biskupije.

Strana 181, 182Vrbaski kotar57. Treći i naj istočniji crkveni kotar dubičog arhiđakonata jest vrbaski kotar, odn. vrbaska županija. Njeno se

županijsko uređenje može potvrditi i za 13. stoljeće. Tako joj je 1245. županom knez Stjepan, (386) a 1256. Mojsije,(387) dok 1273. ima dva župana: magistre Krstu i Vida, te zemaljskog župana Bartola i plemićke suce Pridihnu i Jaku, a godine 1285. Radislava.(388) Prvi crkveni glas iz vrbaske županije jest povelja kralja Bele IV. iz 1258., kojom on cistercitima od Vrela sv. Marije u Landestrostu (u Kranjskoj) daruje posjed kod crkve Sv

Ivana na rijeci Turija.(389). A desetak godina miađa povelja, ona iz 1269., uvjerava nas da je u to vrijeme ta

županija crkveno potpuno organizirana; govori naime o desetini zagrebačke crkve u toj županiji.(390)58.  Prva župna crkva, što je 1334. spominje arhiđakon Ivan u vrbaskom kotaru, jest crkva sv. Mihovila "de

Voyzka".(391) I danas ima pravoslavno selo Vojskova u političkom kotaru Bosanska Dubica. Selo leži na

potoku Rakovica. Taj se potok, kako je očito po jednoj listini iz1249. zvao u srednjem vijeku Voyzka,(392) tj. Vojskova, po čemu zaključujem da je današnje selo Vojskova bilo onda veće nego danas, znatnije i od današnje pravoslavne općine Rakovica i pravoslavnog sela Rakovica u seoskoj općini Draksenić; godine 1374. bio je Rakouch tek dio(393) posjeda Vojskova. Vojskovsko pleme(394) držalo je čitavo područje potoka Rakovice sve do Save, uz koju im je bio posjed Prisavje.(395). Plemići su kasnije bivali u neprilici, pa su putem zaloga dio po dio svoga posjeda od 1349. do 1352. ustupili vrbaskom županu Nikoli, sinu Rikolfolvu(396) a još prije 1360. i drugu parcelu preceptoru dubičkih ivanovaca Iliji i bratu mu Stjepanu, sinovima dubičkog plemića Odoljena,(397) a 1374. magistru Ivanu, sinu kneza Dujma Blagajskoga. Kasnije je dolazibo do raznih posjedovnih razmirica(398). Kako je stradavalo pleme, tako je bez sumnje siromašila i župna crkva.Župa se ne spominje u popisu iz 1501., no tada se medu drugim župama i župnicima u Pounju navodi i župnik "de Mostenycze"(399). Zapadno od današnjeg sela Vojskova, na desnoj obali potoka Moštanice, ima pravoslavni manastir Moštanica s crkvom sv. Arkanđela Mihaela. Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da se 1501. i 1334. radi o istoj župnoj crkvi: jedanput se ona naziva po plemenu kome je služila, a drugi put po mjestu u kojem je bila sagrađena. Da je to doista ista crkva, govori i činjenica, da je crkva moštaničkog pravoslavnog manastira posvećena sv. Arkanđelu Mihaelu, kome je bila posvećena i stara vojskovska katolička crkva. Baš ta činjenica govori da se tu katolička crkva održala sve do pada Kostajnice 1556., kad su katolici tih krajeva što izginuli, što raspršeni, a njihove domove zaposjeli s Turcima pridošli Vlasi. Njima i njihovoj pravoslavnoj vjeri bio je naklonjen poznati poturica Hasanpaša Predojević (rodom iz sela Lušci kod Sanskog Mosta, gdje još ima pravoslavnih Predojevića); on je imao brata (ili sinovca) igumana koji je kasnije postao vladikom! On je sam naseljavao pravoslavce u krajeve koje je osvojio, pa im j e pomogao da podignu crkve i manastire u Bihaćkoj krajini, odnosno da stare zidine opustjehih crkava preobrate u svoje bogomolje. Kako "u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka" nego je "sa turskom provalom došla u te krajeve pravoslavna crkva"(400), to su sve kasnije predaje pravoslavnog pučanstva o zadužbinama Nemanjića i Grebljanovića, ukoliko se vežu za pojedine ruševine i gradine zapadne Bosne, tek ostaci uspomena doseljenog naroda, koje je on tijekom vremena, svakako pod uplivom činjenice, da njima upravlja pećki patrijarh, spojio s ruševinama i crkvama u novoj postojbini(401). Vjerojatno je, dakle, ono o čemu govori narodno predanje, da je manastir Moštanicu podigao Hasanpaša, i to baš uz staru hrvatsku župnu crkvu sv. Mihovila. Sam manastir postojao je godine 1579., kad je tu kod igumana Grigorija napisana knjiga Otačnik godine 7087. od stvorenja svijeta, tj. 1579. po Isusu.O crkvenom životu vojskovačkog plemena te o njegovoj crkvi ne nađoh nikakvih podataka.

64.  Popis iz 1334. spominje župnu crkvu sv. Mihovila u Turiji(436). Na obalama gornjeg i srednjeg toka potoka Lubine i pritoke mu potoka Turjaka prostire se danas, u velikoj većini pravoslavna, seoska općina Turjak. Ništa ne znamo o kršćanstvu u tom kraju. Znamo samo za jednu darovnicu kralja Bele IV., kojom on 1258. cistercitima na njihovu molbu, a za pokoj duše svoga brata Kolomana, daruje zemlje tri dana oranja. Ta zemlja se pobliže ovako označuje: "kod svetog Ivana, među rijekama Turia i Cercyka"(437), i to kod sv. Ivana u vrbaskoj županiji. Turija je potok što se ulijeva u pritoku Vrbaške Lubinu. Ne znam koja je to rijeka Cercyka pa ne mogu točno reći gdje je taj posjed, no po onome kod sv. Ivana smijemo uzeti da se taj posjed protezao od potoka Turije prema današnjoj Ivanjskoj. Mjslim da je taj sv. Ivan bio tvrđava vitezova ivanovaca.Na području današnje katoličke župe Ivanjska postoji više ruševina. Spominjem samo onu što se prepoznaje u podrtinama grada uz desetak metara visoku kulu u selu Užari prema današnjem selu Turjaku. Rekao bih da je to bila tvrđa ivanovaca, a da se ime sačuvalo u nešto udaljenijem selu Ivanjska, koje se prostire na lijepoj ravnini, na kojoj su, kako mislim, bili posjedi te tvrđave ivanovaca. Nije čudo što se zaboravilo jme te ruševine, kad se, kako vidjesmo, zaboravilo čak i ime Blagajskoga grada. U tim stranama imali su i cjsterciti posjeda, jer kralj darujući posjed veli da im ga daje "prema povlasticama što ih braća Cistercitskog reda u tim stranama uživaju"(438). Potvrdu za to vidim u činjenici koja

pretpostavlja da su Babonići dobro poznati s landestrotskim cistercitima, budući da oni baš kod tih cistercita čuvaju svoje najvažnije povelje; tako dvije zlatne bule, a služe se njihovim ovjerenim prijepisom(439). Ona velika ruševina crkve, koja je prije (Prvog svjetskog) rata otkrivena na međi današnjih katoljčkih župa Miljevac i Nova Topola u blizini Turjaka, mogla bi biti od crkve na posjedu tih cistercita, i da je to bila ona crkva sv. Mihovila iz 1334.

Ivanjska

37.  Mislim da je tvrđa sv. Ivana bila u današnjoj Ivanjskoj kod Banje Luke. Još godine 1258. daruje kralj Bela cistercitima iz Land Strassa posjed u vrbaskoj županiji, među rijekama Turijom i Cercykom, a kod sv. Ivana(168). Danas postoji lijeva pritoka Vrbaške potok Turjak i na njemu veliko pravoslavno selo Turjak, s nešto katolika!(katoličko selo Mičije je bilo u općini Turjak do ii svj rata potom u općini Ivanjska a kad su te manje općine dokinute administrativno je uvršteno u općinu Bosanska Gradiška - opaska urednika) Kako rekosmo,današnja katolička župa Ivanjska graniči po svojoj kapelaniji Šimiéima s Turjakom, dapače turjački katolici pripadaju Šimićima, a prije odcjepljenja (osnutka župe Šimići 1930.) su bili izravno pod Ivanjskom. Nabrajajući župe vrbaskog kotara rekli smo da bi ruševine u šimićkim Užarima mogle biti stara tvrda sv. Ivana, tj. da bi ta tvrđa mogla biti i negdje drugdje na teritoriju današnje Ivanjske. I doista, u selu Gradina ima jedna gradina. Tu se vidi samo opkop, po kojemu izgleda da je to pretpovijesna gradina.U selu Bakincima ima također gradina, no tu ima i ostataka preko jedan metar visokih zidina, a nedaleko od te gradine ima mjesto koje narod zove Crkvište. U selu Bukovica imadu dapače dvije crkvine.* Moguće je da je gradina u Bakincima križarski grad sv. Ivana, a Crkvište do nje da je mjesto na kojem je stajala prije spomenuta crkva sv. Ivana Krstitelja, što je navodi arhiđakon Ivan 1334(170). Mjesto Sveti Ivan, što se spominje 1258., ima vjerojatno ime od crkve sv. Ivana, a ne od tvrđe. Vjerojatnije je, naime, da tu 1258. nije bila i tvrđa sv. Ivana, jer se u ono doba svakako ne bi ispustila spomenuta oznaka za tvrđu da je ona zbiljatu bila. Međutim, nije isključeno da je tu bila tvrđa templarskog reda, budući da su templari prema Kukuljeviću imali posjed i u Vrbaskoj županiji(171), gdje su dapače bili gospodari i Vrbaskoga grada. Kad je ovaj kraj došao ivanovcima u ruke, uz pretpostavku da su tek oni tu sagradili tvrđu, nije teško razumjeti zašto su joj dali ime zaštitnika obližnje crkve i okolišnog kraja, budući da su oni ime sv. Ivana Krstitelja imali u svom naslovu.No, ako su Moštanica i Ivanjska redovničke kuće, kako se onda njihove crkve uvršćuju u popis zagrebačke županije? Odgovor bi mogao biti ovaj: i templari i ivanovci bili su svjetovni redovi (religio laicalis), pa dok su u svojim većim kućama držali za svoje duhovne potrebeviastite svećenike, lako je razumjeti da je u manjim i udaljenijim tvrđama ono malo njihovih vitezova opsluživao biskupijski kler u crkvama koje su vitezovi podignuli, odnosno obilno pomagali.

Srednji vijek u današnjim Šimićima

Šimići su stariji od Šimićana, to je sigurno i može se dokazati. Ali lakše je znati tko je tu prije njih živio nego kada i odakle su došli Šimićani a kako stvari teku, uskoro se neće znati ni kamo su pošli jer su se rasuli po cijelom Svijetu. Koliko je ratova, pobuna, ofenziva, epidemija i drugih pošasti prošlo tim krajevima, nitko pouzdano ne može reći. Nema ni tragova. Zapravo tragova sigurno ima ali treba ih znati pronaći i objasniti. Naime, Šimićani su za gradnju svojih domova koristili drvo a to je materijal koji se sam vraća u prirodu - reciklira rekli bi stručnjaci. Kamen, grobovi, stari temelji, ruševine... tu bi se štošta moglo pronaći ali to zahtijeva strpljenje i dugotrajan rad. Započeti bi trebalo od zapisanog. Ali tu se nailazi na prepreke: arhiv uništen, odnešen - nema ga. Ili se možda samo ljubomorno ili iz nekog drugog razloga neamjerno čuva skriven. Mnogi znaju za "Grad Marije Terezije" iz Užara iza Selišća prema Jurkovici. Ime "Gradina" ili "Crkvena" navode na ruševine tvrđave ili crkve a takvih mjesta u Šimićima i okolici ima podosta. A ostaci gore spomenute tvrđave Grad M. Terezije po narodnoj predaji, izgledaju daleko stariji i što je posebno značajno, austrougarski pedantni kroničari i drugi vojni i civilni arhivisti ga ne spominju? Ali čini se da ga spominje arhiđakon dubički - tada područje pod upravom zagrebačke nadbiskupije.Negdje u Jurkićima ili u Kozari, nalazi se zanimljivo mjesto koje narod zove Kaca. Neki tvrde da tu postoje ostaci opekom građene okrugle zgrade a drugi da je to prirodno okruglo zdanje u stijeni? U svakom slučaju, valjalo bi to vidjeti i po mogućnosti proučiti .

Pronašli smo zanimljive podatke u doktorskoj disertaciji, nakon II svjetskog rata strijeljanog svećenika, rođenog Tuzlaka, Nikole Bilogrivića. Izdanje je priredio Dr. Anto Orlovac a odnosii se na život katoličke crkve na području današnje banjalučke biskupije do dolaska Turaka. (Katolička crkva na području današnje banjalučke biskupije do invazije Turaka, Nikola Bilogrivić, za tisak priredio Dr. Anto Orlovac 1998.g.  - ISBN 9958-747-01-4). Nikola Bilogrivić, župnik koji je studirao crkvenu povijest, osuđen je kao "ratni zločinac" na montiranom sudskom procesu i strijeljan u Banjaluci 20. veljače 1947. Zanimljiv je napomenuti da je završni tekst disertacije koji je predao na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu nestao? Može se pretpostaviti da su ga tadašnji "sudovi" zaplijenili kao dokazni materijal - zapravo "nestao" je sav njegov privatni arhiv. Podložak za ovo izdanje, Dr A. Orlovac je pronašao kao prijedlog istog rada a sačuvan je bio u arhivu banjalučke biskupije.

Kako nismo ni etnološki niti arheološki stručnjaci, ovdje ćemo slijediti autora i tek prenijeti tekstove koje je on pronašao i prepisao u arhivima: